qwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyui opasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfgh jklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvb Sociobiolog...
44 downloads
616 Views
1MB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
qwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyui opasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfgh jklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvb Sociobiologija nmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwer tyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopas dfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzx cvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmq wertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuio pasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghj Jesenski – Turk klzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbn mqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwerty Zagreb, 1995. uiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdf ghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxc vbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmrty uiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiopasdf ghjklzxcvbnmqwertyuiopasdfghjklzxc vbnmqwertyuiopasdfghjklzxcvbnmqw ertyuiopasdfghjklzxcvbnmqwertyuiop Uredio: Darko Polšek
Darko Polšek:
GENETIKA DRUŠTVENOG PONAŠANJA. OD AGRESIVNOSTI DO ALTRUIZMA Relativni učinak suvremenih društava niti jednoga trenutka ne želim pripisati isključivo genetskim razlikama, ali moramo naglasiti: postoji jedna granica, možda bliža praksi suvremenih društava negoli što to možemo shvatiti, iza koje biološka evolucija počinje kulturnu evoluciju povlačiti natrag k sebi... Pitanje od značaja više nije je li ljudsko socijalno ponašanje genetski uvjetovano, ostaje samo pitanje do koje mjere. Edward Wilson: “On Human Nature” Sociobiologija je grana evolucione biologije i suvremene populacijske biologije koja se temelji na tvrdnji o genetskoj uvjetovanosti socijalnog ponašanja prirodnih vrsta i na tvrdnji da darvinističkim mehanizmima odabiranja možemo objasniti izbor određenih vrsta socijalnog ponašanja prirodnih vrsta. Njezina je središnja teza da se evolucija socijalnoga ponašanja u potpunosti može razumjeti samo pomoću demografije koja pruža vitalne informacije o rastu populacija i dobnoj strukturi, i pomoću genetske strukture populacije, čije nam proučavanje može reći kakva je u genetskom smislu efektivna veličina populacije, kakva je korelacija među različitim društvima i izmjena gena među njima. To se proučavanje, kako kaže Edward Wilson, utemeljitelj sociobiologije, sintetizira u “hibridnu disciplinu koja sadrži spoznaje iz etiologije (naturalističkog proučavanja obrazaca ponašanja), ekologije (pručavanja odnosa među organizmima u njihovoj okolini) i genetike, i ona pokušava izvesti opća načela bioloških svojstava svih društava. Ono posve novo u sociobiologiji jest način izlučivanja najvažnijih činjenica o socijalnoj organizaciji iz tradicionalne matrice etologije i psihologije, i njihovo ponovno skupljanje na temeljima ekologije i genetike na razini populacije”. Genetičari su, kaže Wilson, na temelju istraživanja blizanaca utvrdili nasljednost u tvorbi raznolikih karakteristika koji utječu na socijalne odnose: numeričke sposobnosti, rječitosti, pamćenja, kritičnoga razdoblja za sticanje jezične sposobnosti, konstrukcije rečenica, perceptivnih i psihomotornih sposobnosti, ekstrovertnosti‐introvertnosti, homoseksualnost, razdoblja prve spolne aktivnosti, određenih oblika neuroze i psihoze, uključujući manično‐depresivno ponašanje i shizofreniju. Prema Wilsonu, istraživanja genetskoga temelja društvenoga ponašanja, zajedno sa etiološkim i psihološkim istraživanjima tvore sociobiologiju ‐ “Novu Modernu Sintezu”, naime sintezu znanosti o životu, time što će obuhvatiti spoznaje neodarvinističke (naturalističke) teorije, i preoblikovati spoznaje iz dosada “uglavnom strukturalističke i negenetičke” sociologije. “Postao sam uvjereniji nego ikada ranije”, kaže Wilson, “da je napokon došlo vrijeme da se zatvori jaz između dvije kulture, i da je opća sociobiologija, koja je jednostavno proširenje populacijske biologije i evolucione teorije na društvenu organizaciju, primjereni instrument za taj pokušaj.” Godine 1975. Wilson je u svojoj knjizi “Sociobiologija: Nova sinteza” objavio golemi kompendij tako sintetiziranih znanja, koji od tada služi kao temeljni kamen sociobiološke discipline. On
obuhvaća prikaz i obradu temeljnih načela populacijske biologije, grupne selekcije i altruizma, odnosa veličine skupine i načina reprodukcije vrsta, tipove modifikacija socijalnoga ponašanja, temeljna načela sociološke i biološke komunikacije (budući da se društvo od populacije razlikuje po ograničenom obliku komunikacije), obradu problema agresivnosti, teritorijalnosti, društvenih uloga i kasta, ulogu spolnosti u određivanju tipa društva, biološka (i matematička) načela roditeljske brige, i posebno, sociobiologiju pojedinih bioloških grana i vrsta (beskralježnjaka, kukaca, hladnokrvnih kralježnjaka, ptica, brojnih vrsta sisavaca, i napokon, sociobiologiju čovjeka). Tako golem pothvat kasnije se na razne načine kodificirao, pa se sociobiološka ili novija, tzv. “evoluciono psihološka” istraživanja vode unutar određenih sociobioloških potpodručja, premda se ni za jednu kodifikaciju, budući da je riječ o “modernoj sintezi” koja bi trebala obuhvatiti sva relevantna znanja o biosocijalnome svijetu, ne može reći da iscrpljuje sva relevantna istraživanja. Središnja područja sociobiološkog proučavanja mogli bismo sistematizirati i na sljedeći način. Ona obuhvaćaju istraživanja: Agresivnosti; Spolnosti i spolnog odabiranja; Roditeljskog uloga, ženskih reproduktivnih strategija, roditeljstva i roditeljske manipulacije, sukoba među generacijama i spolovima; Selekcije srodnika i; Altruizma i recipročnog altruizma. Svako navedeno tematsko područje opisuje jedan temeljni oblik, ili temeljni impuls za nastanak društvenosti. Agresivnost je jedna od temeljnih odlika životinjskih jedinki i vrsta, budući da je “priroda krvavih kandži i ralja”. Ona se pojavljuje prilikom obrane teritorija, zaštite mladunaca, prehrane, u borbi za opstanak ili u spolnom odabiru, a sociobiologija, kao nastavak darvinizma, pretpostavlja da geni s određenim oblicima urođene agresivnosti imaju veće šanse za opstanak. Međutim, za razliku od teoretičara grupne selekcije (Lorenz, Wynne‐Edwards), koji su smatrali da se geni selektiraju prema sposobnosti jedinki da se povinuju pritisku opstanka grupe, pa se agresivnost rađa primarno prema jedinkama drugih vrsta, dok je unutargrupna agresivnost samo “posebni, patološki slučaj”, sociobiolozi nastavljaju darvinističku tradiciju “individualizma” prema kojoj je jedinica selekcije jedinka; stoga će se agresivnost također pokazivati i prema jedinkama iste vrste. Međutim, da objasne činjenice koje tome proturječe, recimo potencijalnu žrtvu neke jedinke, javljanjem da dolazi istrebljivač (recimo kod ptica), ili pak žrtvovanje cijelih kasta za tuđe potomstvo, u slučaju socijalnih kukaca, sociobiolozi koriste matematičke modele i modele teorije igara kojima se pokazuje da je takvo “altruističko ponašanje” određenoj jedinki u interesu time što štiti “njezine gene”, odnosno srodne gene u genofondu njezine vrste. Slične modele sociobiolozi koriste i u objašnjenju ponašanja vezanog uz roditeljski ulog u potomke, u spolnom odabiru partnera, konkurencije među mladuncima itd. Teorija prema kojoj su jedinke samo “strojevi za opstanak” određenog gena ili genetskog fonda, odnosno prema kojoj najbolja predviđanja pruža poznavanje genetske srodničke veze među jedinkama koje povezuje “altruizam”, različiti oblici simbioze i suradništva, danas se naziva teorijom “sebičnoga gena”. Temeljno sredstvo pomoću kojega sociobiolozi modeliraju biološku i socijalnu stvarnost jest teorija igara. Sve instance altruizma, opovrgavale bi darvinističku teoriju o sebičnosti bioloških jedinki, kada se modelima iz teorije igara ne bi moglo pokazati da su gotovo svi oblici altruizma u biologiji, vrste ponašanja koje zbog očekivanja da će se isti oblik altruizma “uzvratiti”, povećavaju vlastitu, egoističnu, sebičnu korist.
Međutim, teorija igara, kao što pokazuju tekstovi u ovome zborniku, pokušava objasniti i druge socijalne i biološke činjenice, recimo populacijsku dinamiku. John Maynard‐Smith, primjerice, pokazuje da nastanak tzv. “evolucijski stabilne strategije” ponašanja ovisi o razmjeru jedinki unutar određene vrste, ili o razmjeru jedinki među vrstama, koje pokazuju agresivno i kooperativno ponašanje. Pojednostavljeno rečeno: nijedna “čista strategija” (samo agresivnost ili samo kooperativnost) nije evolutivno stabilna, jer se korist od suprotnoga ponašanja povećava razmjerno broju jedinki s dominirajućim tipom ponašanja (što je više kooperativnih “golubova” to se agresivno ponašanje “jastrebova” više isplati). Matematika “roditeljskog uloga” i “srodnička selekcija” o kojoj naposljetku ovisi sudioništvo nekog gena u određenom genetskom fondu, također je bitan prediktor socijalnoga ponašanja. Trivers je pokazao da postoji matematičko‐genetski temelj socijalnoga ponašanja, po tomu što je relativno manji roditeljski ulog mužjaka kod većine zooloških vrsta ograničen optimalnom plodnošću ženki. Kod vrsta koje pokazuju takav nerazmjer roditeljskih uloga, spol koji ulaže manje (po jedinki suprotnoga spola), bit će onaj koji će se natjecati za partnera, i čije će se fenotipske karakteristike mijenjati u skladu s tim. Ako je riječ o mužjacima, Triversov model predviđa da će kod mužjaka dolaziti do borbi, da će oni biti skloni poliginiji, da će biti udvarači, i da će razvijati fenotipske (a naposljetku kroz niz generacija i genotipske) distinkcije zbog kojih će ih ženke “imati razloga” odabrati. Kod suprotnih razmjera u roditeljskim investicijama, kao u nekih riba i vodozemaca, obrnut će se i sve ostale navedene tipične karakteristike. Istodobno, njegova istraživanja spolnih uloga, tj. “roditeljske investicije”, pokazuju kako je moguće da kod određenih vrsta prevladava poliginija, promiskuitet, monogamnost ili poliandrija, dakle vrsta ponašanja koja bitno određuje socijalnost određene vrste. Slično vrijedi i za “roditeljsku brigu”. Sociobiolozi su matematičkim modelima i modelima teorije igara simulirali vrste roditeljske brige, i pretpostavljajući da je roditeljska briga “ograničeni izvor”, pokazali da trajanje brige i odgoja mladih ovisi o broju članova legla i u već uloženoj roditeljskoj investiciji u pojedinog člana. Čim je mlado sposobno za opstanak, tj. da “proširi” roditeljske gene, ono se odbacuje, zbog mogućnosti nastavljanja s parenjem. Kada je riječ o “srodničkoj selekciji” (koju ne treba brkati s “grupnom selekcijom”), Hamilton je opet matematički pokazao kako se neki oblici unutargrupnog altruizma, odnosno brige za srodnike, mogu pojaviti kada se određenoj jedinki isplati žrtvovati vlastitu spolnu reprodukciju radi odgoja “svojih” gena kod srodnika, recimo nećakinja, jer je udio vlasititih gena kod takvih srodnika veći negoli što bi bio kod izravnih nasljednika (jer se u svakom diploidnom parenju kromosoma parovi gena miješaju sa spolnim stanicama suprotnoga spola). Općenito vrijedi pravilo da je briga za srodnike i altruizam vezan za nju, proporcionalan srodničkoj blizini, odnosno da količina žrtvovanja pada sa srodničkom distancom. Svi ovi primjeri, o kojima u zborniku ima dosta riječi, pokazuju da se biološki odnosi, razmjena gena, roditeljska briga, srodnička selekcija, nastanak evolutivno stabilnih strategija itd., mogu formalizirati, i objasniti određene fenotipske karakteristike vrste, odnosno pretpostavke za nastanak vrsta ponašanja koje dovode do specifičnih oblika društvenosti. Međutim za procjenu značaja sociobiologije ostaje bitno pitanje može li se (smije li se) takva formalizacija bioloških karakteristika protegnuti i na čovjeka. Wilsona su po objavljivanju njegove Sociobiologije, zbog jakog biologiziranja socijalnih odnosa, mnogi znanstvenici (uključujući i Stephen Jay Goulda i Richarda Lewontina) jako kritizirali i optuživali za rasizam. Današnji trend znanstvenog odnosa prema biologizaciji čovjekovih karakteristika više nije tako vehementan, pa se u mnogim istraživanjima (recimo o razlikama u inteligenciji, o sposobnostima za određene djelatnosti i o imunološkim reakcijama prema određenim bolestima) pokazuje veći utjecaj biologije i genetike na
čovjekove sposobnosti negoli se to mislilo prije, i smislenost biologizma u rješavanju ljudskih poteškoća. Wilsonovu sociobiologiju ne treba brkati sa socijaldarvinističkim i rasističkim idejama. Ona zasigurno indirektno pruža argumente za određene oblike društvene i političke akcije, ali fokus Wilsonovih istraživanja, kao i istraživanja suvremenih evolucionih teoretičara, genetičara i teoretičara igara, bitno je drukčiji od istraživačke klime s početka ovog ili svršetka prošlog stoljeća. Mendelovo otkriće, i još puno više otkriće univerzalne strukture gena Cricka i Watsona, nedavna otkrića o neznatnim razlikama u postocima aminokiselina među različitim prirodnim vrstama, ili otkriće Lynn Margulis da se mitohondriji nasljeđuju isključivo matrilinearno, istraživanja Luce Cavalli‐Sforze i njegovih suradnika o kontinuiranoj evoluciji (disperziji) fenotipa i genotipa koji mogu koincidirati s društvenom povješću (s evolucijom ljudskih jezika) stvorili su bitno drukčiju klimu za procjenu Darwinove “opasne ideje”. Nadalje, čini mi se da je sociobiologija, svojim sociobiološkim smještajem čovjeka među primate s određenim genetskim i fenotipskim predispozicijama, vrlo dobro predvidjela postojanje “granica ljudske društvenosti”. Wilson na jednome mjestu primjerice kaže: “Ozbiljno prihvatiti... društveni sustav koji vlada među neprimatima doslovno bi bila ludost. Ličnosti bi se ubrzo rastvorile, društveni odnosi bi se raspali, a reprodukcija bi prestala... Da se ljudi od rođenja odgajaju u okolini bez većine kulturnih utjecaja, oni bi ipak ab initio uspjeli iskonstruirati osnovne elemente ljudskog društvenog života... Relativni učinak suvremenih društava niti jednoga trenutka ne želim pripisati isključivo genetskim razlikama, ali moramo naglasiti: postoji jedna granica, možda bliža praksi suvremenih društava negoli što to možemo shvatiti, iza koje biološka evolucija počinje kulturnu evoluciju povlačiti natrag k sebi...” Drugim riječima, polje ljudske slobode u oblikovanju društvenosti nije beskonačno. Wilson dokazuje da ne mogu opstati izvjesni projekti (recimo hippyjevske komune, kibuci, državni odgoj cijelih generacija potomaka) kojima bi se društveni život oblikovao protiv bioloških temelja “ljudske prirode”. Stoga sociobiologiju, i njezino bavljenje čovjekom, možemo promatrati i kao pokušaj istraživanja ljudske prirode. Sociobiologija je na temelju biologističkih varijabli vrlo dobro predvidjela pojavu određenih čovjekovih društvenih karakteristika (zašto su ljudi skloniji promiskuitetu od gorila, odnosno neskloniji od čimpanza; zašto je poligamija manje izražena među ljudima u usporedbi s drugim primatima; zašto se poliandrija tako rijetko pojavljuje u ljudskim društvima; ili zašto je razdoblje udvaranja i roditeljske brige kod ljudi puno duže od ostalih primata itd.), i izvela određene zaključke o tzv. “ljudskoj prirodi”. Međutim, takve vrste zaključaka i predviđanja, koje mnogi mogu prihvatiti, još ne dokazuju da je svođenje svih oblika ljudske kulture, etike, posebno čovjekova altruizma, na biološke temelje razložno i opravdano. Premda se neki oblici kulture i etike nesumnjivo mogu objasniti biologistički, kod čovjeka je raznovrsnost i “neuvjetovanost” ponašanja na prvi pogled toliko velika da nam se ideja općeg svođenja čovjekovog postupanja na biološke temelje čini neumjesnom. Kako kaže Stephen Jay Gould, “Uvjeren sam da je usporedba biološke i ljudske evolucije, kulturne ili tehnološke promjene u povijesti učinila puno više zla negoli dobra ‐ i postoji golem broj primjera za tu najčešću od svih intelektualnih stupica. Biološka evolucija je loša analogija za kulturnu promjenu, jer su ta dva sustava, zbog tri glavna razloga, toliko različita, da teško mogu biti temeljnija.” Međutim čak i većina kritičara sociobiologije slaže se (a ja se priklanjam takvome stavu) da bez istraživanja bioloških temelja ljudske prirode ili ljudskoga ponašanja, mi nikada ne bismo pronašli onu mjeru uvjetovanosti, o kojoj priča Wilson. Stoga je standardni argument i zastupnika i kritičara sociobiologije sljedeći. Sociobiologija, Wilsonove ili neke srodne vrste, ponudila je “objašnjavalačko obećanje”, kako kažu današnji filozofi, obećanje da će pravac njihova istraživanja točnije objasniti fenomene društvenoga života od
konkurentnih istraživačkih programa, odnosno fenomene koje druge teorijske paradigme uopće ne uspijevaju objasniti. Za bavljenje sociobiologijom, dovoljno je reći da je pokušaj značajan i da to područje vrijedi istraživati dok se ne pronađu dovoljno uvjerljivi razlozi za njegovo odbacivanje, odnosno dok se teorijsko‐redukcijsko obećanje ne pokaže potrošenim ili besplodnim. U zaključku već spomenute knjige Sociobiologija: smisao ili besmisao, Michael Ruse kaže: “Za potrebe rasprave, protpostavio sam da je ljudska sociobiologija plodan pokušaj koji može preživjeti. Ali to ne znači da ga podržavam bez ikakvih ograda... nisam siguran da su sociobiolozi ljudskih društava još uopće pružili dokaze za svoj slučaj. Međutim, tvrdim da njihovi grijesi nisu tako veliki kao što tvrde njihovi kritičari. Čovjekovoj sociobiogiji treba se pružiti šansa da dokaže svoju vrijednost. Ako ne može ispuniti svoja obećanja, ubrzo će se slomiti; ali ako dokaže svoju vrijednost, njezin će uspjeh s visokim kamatama isplatiti znanstveni ulog.” Ako dakle uspijemo opisati raznolikost primjena “biologističkih” objašnjenja i utvrditi potencijalnu valjanost biološkog redukcionizma, sociološke primjene neće biti teško pronaći. Uostalom, u knjizi ih ima dovoljno. A ne treba sumnjati da će sociolozi, kao “normalni znanstvenici” u zadanoj paradigmi, uspjeti pronaći nove primjere i primjene. Da je tome tako, svjedoči bujica novih članaka o biološkim korijenima socijalnog ponašanja ljudi i životinja u području tzv. “evolucione psihologije” (vidi primjerice članke Matta Ridleya u ovome zborniku). Između makro‐sociologije i genetike ima dosta posredničkih područja, područja na koje se fenomeni sociologije prvo trebaju reducirati. Upravo ta činjenica često sociologe dovodi u zabludu da redukcijska objašnjenja za njihovo područje uopće nisu relevantna. Navedene tvrdnje, nadam se, vrlo dobro definiraju opravdanost i smisao sociobiologije, kao i objavljivanja ovoga zbornika, i da će u siromašnoj prevodilačkoj i autorskoj literaturi (uz stare prijevode Darwina, Th. Huxleya, Lorenza, prijevod Dawkinsova Sebičnog gena, Dobzhanskog i Jacoba, zbornik Rudija Supeka, Herbert Spencer i biologizam u sociologiji, ali i uz vrlo dobre kritike iz pera Kamina, Lewontina, Lewina i drugih (vidi popis prevedene literature na kraju), na tome području predstavljati veoma korisnu informaciju za sociologe, biologe, antropologe, populacijske genetičare i geografe i za istraživače u mnogim drugim teorijskim područjima. * * * “Sociobiologija” je u izvjesnom smislu pogrešan naslov za ovu knjigu. Knjiga naime obuhvaća tekstove nekih autora koji su pisali u vijeme kada termin “sociobiologija” još nije bio skovan. Ona obuhvaća tekstove “najboljih neprijetelja” sociolobiologije, poput Stephen Jay Goulda. Ona uključuje radove deklarativnih protivnika ljudske sociobiologije, recimo John Maynard ‐ Smitha i Richarda Dawkinsa. Tu su i filozofski kritičari sociobiologije, Philip Kitcher, Gerhard Vollmer i Ludwig Siep. A ima čak i takvih koji se o sociobiologiji u užem smislu riječi nisu eksplicite izjašnjavali, poput Roberta Axelroda. Sociobiologiju u užem smislu riječi autori katkada povezuju isključivo s Edwardom Osborneom Wilsonom, njegovim nastavljačima i Wilsonovim remek‐djelom “Sociobiologija”. Nadam se da priloženi tekstovi dobro ilustriraju rad tog velikog znanstvenika i njegov spisateljski i istraživački rad. Prema Wilsonovoj definiciji, (da ponovimo) sociobiologija je način proučavanja društvenosti živih bića koji pretpostavlja i podrazumijeva genetsku određenost društvenoga ponašanja; drugim riječima, nasljednost obrazaca ponašanja, i vrstu objašnjenja koja će za većinu, ili za sve društvene karakteristike pronalaziti genetske korijene. Međutim, sociobiologija se ne može ograničiti na Wilsonovo djelo i djelo njegovih najbližih nastavljača. Wilson je primjerice vrlo rijetko koristio matematičko modeliranje i teoriju igara, heuristička sredstva koja se danas smatraju temeljem dokaznih postupaka u (socio)biologiji. Kada bismo se dakle ograničili na “uži pojam” sociobiologije,
Wilsonu bismo učinili “medvjeđu uslugu”, a sebi bismo oduzeli pravo da kompetentno raspravljamo o danas gotovo najdominantnijoj znanstvenoj paradigmi na području “znanosti o životu”, i da procijenimo valjanost njezinih pravih dosega. Prema široj definiciji “sociobiologije”, riječ je o primjeni darvinističkog, evolutivnog objašnjenja, “Darwinove opasne ideje”, kako kaže Daniel Dennett, na sve psihološke, socijalne i kulturne fenomene, o pokušaju da se za složene oblike društvenih organizacija pronađu biološki uzroci. Takav bismo pokušaj s punim pravom mogli nazvati i “biologizmom”. I doista, u ovome je zborniku riječ prvenstveno o “biologizmu”, o biološkome objašnjenju etičkih normi, spoznavanja, civilizacijskih deformacija, devijantnog ponašanja, itd. Riječ je, kako kaže Dennett, o “univerzalnoj kiselini”, o darvinističkoj ideji koja rastvara sve oblike teološke, filozofske i sociološke “emergencije” i “transcendencije” i koja se ne može ograničiti i zadržati nekom “posudom”, koja se kemijskom reakcijom te univerzalne kiseline ne bi rastopila. Danas se darvinistička paradigma širi i na druga područja: na fiziologiju, medicinu, neurologiju, pa čak i na “kvantnu epistemologiju”... ali u ovome zborniku o tome nije riječ. Kada prihvatimo “širu” definiciju sociobiologije, a mislim da je to posve opravdano, postaje jasno da je svim izabranim tekstovima mjesto u ovome zborniku. Lorenzovi tekstovi jasno pokazuju da njegova “etiologija”, primijenjena na društvo doista nije ništa drugo doli svojevrsna “sociobiologija”. Postoji li, nadalje, neki bolji i utjecajniji sociobiolog od Richarda Dawkinsa, britanskog zoologa koji u svemu svjetskom događanju vidi samo pokušaje gena da se repliciraju, i da nâs, naša tijela i umove, iskoriste kao “darvinističke strojeve” za vlastito razmnožavanje? Nije li na mjestu uvrstiti tekstove o evolucionoj etici, o područjima za koja je Wilson izričito rekao da podliježu njegovoj vrsti objašnjenja i predstavljaju svojevrsni test? Naposljetku tu su i tekstovi iz teorije igara, bez koje sociobiologije i teorije evolucije u današnjem smislu riječi uopće ne bi bilo. Ta kako bi se bez teorije igara, mogla objasniti recipročnost i altruizam (bitni prirodni i društveni fenomeni, što se unutar klasičnog darvinizma u zaoštrenoj, sebičnoj ili “socijaldarvinističkoj” formi ‐ prema kojoj je opstanak samo opstanak najsposobnijih, a priroda tek poprište krvavih bitki, rata svih protiv sviju ‐ uopće ne može objasniti)? Kako bi se bez nje mogla objasniti “roditeljska investicija”, briga za srodnike, potreba za potomstvom i socijalnom organizacijom, i napokon “evoluciono stabilna strategija”, bez koje ne bismo mogli objasniti stabilnost i trajnost određenih vrsta? Ukratko, da bi se dobila slika suvremene sociobiologije, nije dovoljno pročitati samo Wilsonovu Sociobiologiju, knjigu koja je zasigurno bila jedan od temelja suvremenog revivala darvinizma i biološkog redukcionizma, knjigu koja opisuje najrazličitije prirodne vrste, njihova ponašanja i razloge za njihovu različitu populacijsku dinamiku. Bez obrade područja koja je Wilson tek nagovijestio, bez teorije “sebičnog gena”, kao i bez teorije igara, biologistička bi paradigma bila bitno siromašnija.
Arthur Caplan:
SOCIOBIOLOGIJA* Sociobiologija je proučavanje bioloških temelja socijalnog ponašanja ljudi i životinja. Sociobiolozi pokušavaju odrediti funkciju raznih oblika ponašanja u životu životinje. Isto tako, oni pokušavaju otkriti kako su nastali agresija, komunikacija i drugi tipovi društvenoga ponašanja i kako su se mijenjali tijekom bezbrojnih generacija. Socijalno ponašanje stručnjaci su tradicionalno proučavali u disciplinama etiologije (studija životinjskog ponašanja), antropologije, psihologije i sociologije. Sociobiolozi koriste informacije i ideje iz tih područja, ali istražuju socijalno ponašanje u prvome redu pomoću modernih teorija genetike i evolucije. Mnogi sociobiolozi vjeruju da bi rezultati njihovih studija jednoga dana mogli revolucionirati sociologiju i druge društvene znanosti. Sociobiologija je utemeljena na teoriji prema kojoj je središnji životni proces borba gena za vlastitu reprodukciju. Prema toj teoriji organizam nasljeđuje tendencije ka razvijanju određene vrste ponašanja. Ti obrasci ponašanja povećavaju šanse da životinja prenese svoje gene na buduće generacije. Sociobiolozi vjeruju da životinja može prenijeti svoje gene ne samo reprodukcijom već i time što pomaže srodnim životinjama, recimo, braćama i sestrama, u preživljavanju i razmnožavanju, recimo, pčela radilica može ubosti napadača kako bi zaštitila košnicu. Čin uboda ubija radilicu, ali zaštićuje maticu, koja u sebi nosi velik dio identičnih gena. Matica će prenijeti svoje gene svojem potomstvu. Sociobiolozi su otkrili da što su dvije životinje genetski srodnije, to je vjerojatnije da će se jedna žrtvovati za drugu. Ti znanstvenici pretpostavljaju da je samopožrtvovno ponašanje u ljudi podjednako genetski utemeljeno. Neki biolozi tvrde da se sociobiološka objašnjenja socijalnog ponašanja životinja ne mogu primijeniti na ljudsko društveno ponašanje. Ti kritičari ističu da je ljudsko ponašanje, za razliku od životinjskoga, vrlo promijenljivo i da na nj djeluju mnogi kulturni utjecaji i utjecaji iz okoline. Sociobiolozi priznaju značaj tih utjecaja, ali ističu da se ljudsko ponašanje ne može točno razumjeti ako se ne razmotre i genetski faktori. Preveo: Darko Polšek
David Barash
SOCIOBIOLOGIJA* Sociobiologija ili proučavanje životinjskog i ljudskog socijalnog ponašanja pomoću evolucione biologije tvrdi da se teorija evolucije pomoću prirodne selekcije može primijeniti i na ponašanje, na isti način na koji se primijenjuje na strukturu i psihologiju. U skladu s tim, ona počiva na načelu koje govori da geni mogu utjecati na ponašanje i da će biti izabrani ako ponašanje koje potiču naposljetku dovodi do reproduktivnog uspjeha pojedinaca koji nose te gene. Podobnost (fitness) organizma ili gena jest mjera sposobnosti organizma ili gena da reproducira vlastite kopije na buduće generacije. Kako prirodna selekcija utječe na genetski kontrolirano ponašanje, sociobiolozi vjeruju da će se pojedinci ponašati tako da maksimaliziraju vlastitu podobnost (fitness). Godine 1960. populacijski genetičar W. D. Hamilton je razvio pojam srodničke selekcije koji ističe evolucijski stav iz perspektive gena. Taj se pojam prvo primijenio za razumijevanje altruizma među životinjama, ponašanja prema kojem se društvene životinje poput mrava, brinu za mladunce koji nisu njihovi. Otprilike u isto vrijeme, biolozi su postali sve svjesniji uloge selekcije na pojedince ‐ ne na vrste ili skupine ‐ i stvaranja njihovih adaptivnih osobina. Ta informacija, uz rezultate dugoročnih studija divljih životinja, genetike ponašanja, evolucione ekologije, pružili su teorijski temelj za razvoj sociobiologije. Modeli evolucije također su se primije‐njivali na vrste ponašanja kao što su teritorijalna obrana, izbor spolnog partnera, recipročni altruizam, roditeljska investicija, te sukob roditelja i nasljednika. Matematička teorija igara se također iskoristila kako bi se analizirala interakcija dviju jedinki. Harvardski zoolog Edward O. Wilson je uskladio velik korpus teorije i podataka u enciklopedijsku knjigu pod naslovom Sociobiologija: Nova sinteza (1975), koja je definirala područje i privukla veliku pažnju. Sociobiologija je još uvijek nova disciplina i pružila je novu i vrijednu perspektivu životinjskog socijalnog ponašanja, posebno kada je riječ o altruizmu, reproduktivnim sustavima i obrascima komunikacije i socijalne organizacije. Tijekom godina nakon uvođenja toga pojma, sociobiologija je održala svoje početno obećanje i postala dobro utemeljena kao empirijska znanost. Istraživači su potvrdili da se, uz neke iznimke, živa bića ponašaju tako da maksimiraju vlastitu podobnost, s obzirom na agresivnost, razlike između muškog i ženskog spola, hijerarhije dominacije, izbor spolnog partnera, brigu za potomstvo, teritorijalnost i druga ponašanja u prostoru i na izbjegavanje istrebljivača. Sociobiolozi su počeli proučavati relevanciju matematičke teorije igara u predviđanjima o tome kako se alternativne opcije ponašanja mogu održati u istim životinjskim populacijama. Sociobiologija međutim i dalje ostaje sporna na području ljudskog ponašanja, premda su njezine stavove prihvatili mnogi konvertiti, antropolozi, psiholozi i psihijatri. Preveo: Darko Polšek
Theodosius Dobzhansky
EVOLUCIJA I PONAŠANJE* Temeljni postulat moderne biološke teorije evolucije jest da je vodeći subjekt u evolucionim promjenama ‐ adaptacija prema okolini koju nastanjuje neka vrsta. Isto vrijedi i za promjene strukturnih obilježja, psihologiju i ponašanje organizama. Razvoj evolucije ističe da se vrste prilagođavaju kada se okolina mijenja, ali da povećavaju prilagodljivost kada je okolina više ili manje stabilna. Okolina, međutim, ne stvara promjene u organizmu, kao što su vjerovali neki rani evolucionisti, posebno zastupnici sada gotovo potpuno odbačene Lamarckove hipoteze. Točnije je reći da okolina predstavlja izazove na koje živa vrsta može odgovoriti adaptivnom modifikacijom svog genetskog posjeda (genotipa). Ako dođe do odgovora, prilagođenost se zadržava ili poboljšava; ako vrsta ne odgovori, njezina se podobnost smanjuje i naposljetku može izumrijeti. Genetski materijal iz kojeg se mogu konstruirati evolucione promjene zbiva se mutacijama, tj. promjenama u genima ili strukturama kromosoma. Efekti koje stvaraju mutacije razlikuju se po rasponu, od tako drastičnih, u kojima mutant nije podoban za život (tada su mutacije smrtonosne i riječ je o fatalnim nasljednim bolestima koje uzrokuju smrt prije spolnoga zrenja); pa sve do tako malih promjena podobnosti koje se mogu detektirati samo pomoću vrlo detaljne statističke studije. Mutirani geni mogu biti pogodni samo kod heterozigotnih nosilaca (hibrida ili heteroze), ali su nepogodni u dvostrukoj količini (u homozigotnim uvjetima). Isto tako genetska promjena može u nekim sredinama biti pogodna, a u drugima ne. Napokon, mutirani gen može biti pogodan u kombinacijama s nekim genima, ali nepogodan u kombinacijama s drugim. Velik evolucijski značaj spolne reprodukcije leži u tome što stalno kombinira i rekombinira različite gene što postoje u populaciji vrste, čime se omogućava pojava različitih genetskih kombinacija koje se testiraju prirodnom selekcijom. U spolno reproduktivnim vrstama, poput čovjeka, ne postoje dvije jedinke (osim identičnih blizanaca) s istim genotipom. Mi nasljeđujemo gene od naših roditelja i dajemo ih našoj djeci, ali konstelacija gena, genotip, svake jedinke je jedinstven, tj. singularan. Uglavnom, što je veća promjena koju proizvodi mutacija, to je veća šansa da za organizam bude pogubna. * * *
Fiksiranost i uvjetovana prilagodljivost
Nijedna vrsta ne nastanjuje apsolutno jednoličnu i konstantnu okolinu. Organizmi se moraju suočiti s brojnim okolinama, koje se razlikuju i u prostoru i u vremenu. Recimo, stanovnici umjerenih i hladnih klimatskih područja moraju preživjeti i ljetnu i zimsku okolinu. Čovjek ima sve veću kontrolu nad svojom prirodnom okolinom, ali se mora suočiti sa sve većom raznolikošću sociokulturnih okolina. Postoje dva načina adaptacije na raznolikost okolina i oba su se načina stvarno koristila u evolucijskom procesu, uključivši i ljudsku evoluciju. Jedan je način genetska fiksiranost i genetička specijalizacija; a drugi je genetski uvjetovana razvojna prilagodljivost. Genetička fiskiranost je karakteristika onih osobina bez čijeg postojanja i točnog oblika ne bi bilo opstanka i reprodukcije. Razvojni proces koji stvara takve osobine zove se homeostatskim, tako da se može pojaviti u svim okolinama s kojima se suočava vrsta u svojim habitatima. Stoga, s rijetkim iznimkama, sva su djeca
rođena s dva oka, srcem s četiri klijetke, fiziološkim sustavima za probavu hrane i održanje stalne tjelesne temperature, sa sposobnošću da nauči simbolički ljudski jezik itd. Genetska specijalizacija stvara polimorfnost vrste (polimorfnost se sastoji u genetski različitim oblicima života i sparivanja na istome teritoriju) ili njezinu politipiju (koja se sastoji od rasa koje nastanjuju različite teritorije, ali su genetski prilagođene okolinama na njihovim teritorijima). Recimo, tamnija ili svjetlija pigmentacija kože nekih ljudskih rasa očito je prilagodba klimatskim uvjetima područja na kojima su one početno živjele. Genetski uvjetovana razvojna prilagodljivost je prednost kada organizam profitira od osobina koje su se različito oblikovale u različitim okolinama. Boja ljudske kože kao prilagodba na sunčevo svjetlo primjer je takve prilagodljivosti. Bitno je shvatiti da su i fiksiranost i prilagodljivost genetski određeni...
Kultura
Najznačajniji proizvod, glavni odredbeni faktor ljudske evolucije je kultura. Odnos biološke i kulturne evolucije često se pogrešno shvaćao i potrebno ga je razjasniti. Kultura se ne prenosi biološki nekim posebnim genom; ona se u svakoj generaciji nanovo stiče pomoću učenja i instrukcije, najviše pomoću simboličkog jezika. Međutim, sposobnost učenja i podučavanja i što je još bitnije, upotrebe simboličnog jezika, biološki i genetski je upisana u svako nepatološko ljudsko biće. Pojedinac kojemu geni ne omogućuju te sposobnosti očito je pogrešno prilagođen i njegovi će se geni vjerojatno eliminirati prirodnom selekcijom. I obrnuto, možemo sa sigurnošću pretpostaviti da se genetska “oprema” koja je ljudskoj vrsti omogućila razvoj i održanje kulture, tijekom pred ‐ subljudske i ljudske evolucije, sastavila pomoću prirodne selekcije. Od mnogih oblika ljudske kulture, ona koju stiče pojedinac određena je društvom u kojem je odgojen, a ne njegovim genima. Pa ipak, ne samo da sposobnost prihvaćanja neke kulture može biti genetski određena, omogućena i spriječena, već se to može reći i za sposobnost i sklonost izboru nekog poziva, te uloge u kulturi. Sposobnost govora je genetski određena, ali ono što će pojedinac doista reći uglavnom je neovisno o genetici. Stečena, vanbiološka kultura, čovjekov je najmoćniji instrument prilagodbe. Čovjek kontrolira svoju okolinu mozgom, a ne mišićima. Kako su oblici ljudskog okoliša uglavnom stvoreni kulturom, posjedovanje genetske sposobnosti koja će članovima ljudske populacije omogućiti prilagodbu tim kulturnim okolinama, postaje nevjerojatno važno. Evoluciju biološkog temelja ljudskog ponašanja kontrolirala je upravo ta činjenica. U svim kulturama, primitivnim i naprednim, vitalna je bila sposobnost učenja svega onoga što je jedinci potrebno za postajanje kompetentnim članom kulture. Zbog toga je prirodna selekcija u ljudskoj evoluciji, u razvoju ponašanja favorizirala bogatstvo prilagodljivosti: čovjekova glavna adaptivna osobina jest sposobnost učenja, tj. njegova sposobnost prilagodbe svojeg ponašanja uvjetima, a na osnovu vlastitog iskustva.
Etika Velik broj hipoteza posvećivao se problemu koji pita je li etika mogla nastati kao proizvod prirodne selekcije u evolucionom procesu. Prirodna selekcija očito nije pogodan duh koji vodi evoluciju; ona je slijep i oportunistički proces. Oportunistički, zbog toga što promovira i ustanovljava gene za poticanje
opstanka ili reprodukcije, bez obzira hoće li se geni kasnije pokazati kao opterećenje. Nestajanje mnogih vrsta organizama posljedica je takve uske isuviše specijalizirane adaptacije na okoline koje se nisu održale. Možemo zamisliti da prirodna selekcija potiče gene na altruističko ponašanje kod vrsta koje se razlažu u brojne male kolonije i podpopulacije. “Altruističkim” se u tom slučaju definira ponašanje koje koristi grupi (obitelji, klanu, plemenu) kojemu pripada pojedinac, ponašanje koje za jedinku može biti pogubno. Mala populacija u kojoj postoje geni za takvo ponašanje može prosperirati i razmnožiti se, unatoč tome što se neki nositelji tih gena žrtvuju za svoje bližnje i ne prenose svoje gene na potomstvo. I obrnuto, u velikim, nepodjeljenim populacijama, geni za “egoističko” i “kriminalno” ponašanje mogu osigurati korist, ako ti nositelji prežive i ostave potomstvo na račun drugih članova populacije.
Budući razvoj Još su spekulativniji i nesigurniji pokušaji prognoziranja budućih evolucionih razvoja ljudskih sposobnosti i obilježja ponašanja. To naročito vrijedi za evolucionu perspektivu ljudske vrste. Često se ističe vjerovanje da je biološka evolucija čovjeka završila svoj put i da jedini daljnji razvoj možemo očekivati na području kulture. To je istina u tom smislu što su kulturne promjene brže od genetskih i to je u stvari razlog zašto je razvoj sposobnosti za kulturu pred ljudsku vrstu postavio tako visoke zahtjeve biološke podobnosti. Međutim, moramo znati da je održanje kulture, a o daljnjoj razradi da i ne govorimo, moguće samo na temelju zdravih genetskih sposobnosti. Poboljšanje, održanje, sprečavanje deteriorizacije tih genetskih sposobnosti zadaća je primijenjene znanosti pod imenom eugenika... Tijekom prve trećine dvadesetog stoljeća eugenika se često koristila kao podrška za ultrakonzervativne socijalne filozofije i rasističke doktrine. Zbog toga su mnogi društveni znanstvenici i šira javnost s pravom skeptični i sumnjičavi prema eugeničkim shemama. No, eugenika bez sumnje ima zdravu jezgru; prije ili kasnije čovjek će biti prisiljen uzeti u vlastite ruke upravljanje svojom evolucijom. Preveo: Darko Polšek
Charles Darwin:
SEKUNDARNE SPOLNE ODLIKE KOD ČOVJEKA*
Zakon borbe
Kod divljaka, na pr. Australaca, žene su stalni povod ratovima među članovima istoga ili različitih plemena. Tako je bez sumnje bilo i u stara vremena: “Nam fuit ante Hellenam mulier teterrima belli causa”. Kod nekih sjevernoameričkih Indijanaca ta se borba pretvorila u sistem. Nearne tvrdi: “Uvjek je vladao običaj da se muškarci bore za neku ženu kojoj su odani, i naravno, uvijek su najjači odnosili nagradu. Slab muškarac, osim ako nije dobar lovac i omiljen u plemenu, rijetko je dobijao ženu koja je privukla pažnju nekog jačeg muškarca. Taj običaj vlada u svim plemenima i stvara veliku konkurenciju među mladićima koji još od djetinjstva, u svim prilikama okušavaju svoju snagu i umijeće u borbi”. Azara tvrdi da se kod Guanasa iz Južne Amerike muškarci rijetko žene prije dvadesete godine, jer prije te dobi nisu sposobni pobijediti svoje suparnike. Mogli bismo navesti i druge slične činjenice, ali čak i kada ne bi bilo dokaza za to, iz sličnosti s višim majmunima mogli bismo zaključiti da zakon borbe prevladava kod ljudi u prvim razdobljima njihovoga razvoja...
Razlika u duhovnim sposobnostima dvaju spolova Nitko neće osporavati da se bik po temperamentu razlikuje od krave, vepar od krmače, pastuh od kobile ili kao što to dobro znaju vlasnici zooloških vrtova, mužjaci majmuna od njihovih ženki. Žena se razlikuje od muškarca u duhovnoj prirodi poglavito svojom većom nježnošću i manjom sebičnošću... Žena zbog svog materinjskog nagona pokazuje te svoje osobine prema svojoj djeci u vrlo velikom stupnju, i stoga je vjerojatno da ih je ona često i lako proširivala na sva njoj slična stvorenja. Muškarac je naprotiv suparnik drugim muškarcima, on uživa u suparništvu, i to dovodi do ambicije koja se isuviše lako pretvara u sebičnost. Općenito se priznaje da su kod žene sposobnosti intuicije, brzog shvaćanja, i možda oponašanja, jače izražene negoli kod muškarca... Glavna razlika u duhovnim moćima oba spola pokazuje se u tome što muškarac u svemu čega se poduhvati može postići veću odlučnost od žene... Među poluljudskim čovjekovim precima i među divljacima, borba mužjaka za sticanje žena vodila se tijekom niza generacija. Ali samo tjelesna snaga i veličina malo bi značile za pobjedu da se nisu udružile s hrabrošću, izdržljivošću i odlučnom energijom. Kod društvenih životinja, mladi mužjaci morali su izdržati više od jedne borbe prije negoli su stekli neku ženku, a stariji mužjaci moraju se uvijek ispočetka boriti da zadrže svoje ženke. Kod ljudi, oni moraju braniti svoje žene i djecu od neprijatelja svih vrsta i loviti kako bi pribavili sredstva za život. Ali da bi mogli izbjeći neprijatelje i napasti s uspjehom, uhvatiti divlje životinje, izraditi oružja, za to su potrebne više duhovne osobine: promatranje, razum, pronalazačke sposobnosti ili moć uobrazilje. Te su se sposobnosti stalno stavljale na kušnju... Prema tome u skladu s često spominjanim načelom (odabiranja) možemo očekivati tendenciju da se prenesu uglavnom na muške nasljednike u odgovarajućoj dobi muškosti...
O utjecaju ljepote na sklapanje brakova kod čovjeka Kod civiliziranih naroda na muškarca vanjski izgled supruge jako utječe na izbor, ali ne isključivo... Poznato je da divljaci imaju strast prema ukrašavanju, a jedan engleski filozof čak tvrdi kako je odijelo prvo stvoreno radi ukrasa a ne radi topline... Stari europski barbari nosili su u svoje pećine sjajan ili neobičan predmet koji bi slučajno pronašli. Sadašnji divljaci svuda se ukrašavaju perima, trakama oko vrata, ogrlicama, naušnicama itd. Koriste boje prilikom ukrašavanja na najraznovrsnije načine. U jednom dijelu Afrike očni se kapci boje u crno; u drugome se nokti boje žuto ili crveno. Na mnogim mjestima kosa se boji različitim bojama. U raznim zemljama zubi se boje crno, crveno, plavo itd... Sa kosom se u raznim zemljama postupa s osobitom marljivošću... Ne pošteđuje se nijedan dio tijela koji se umjetno može preinačiti. Za uspjeh tih operacija mora se mnogo trpiti, jer je za mnoge potrebno više godina da se potpuno izvrše, tako da njihova potreba mora imati karakter zapovjedi... Na taj način vidimo koliko se različite ljudske rase razlikuju u svojem ukusu. Međutim Winwood Reade... je uvjeren kako su pojmovi o ljepoti različitih plemena i rasa potpuno isti kao i naši. U modi našega odijevanja vidimo identično načelo i istu želju da svaku stvar dovedemo do krajnjih granica; mi dakle dokazujemo da postoji isti duh, tj. da drugoga nadmašimo. Ali mode divljaka su daleko postojanije od naših... U prethodnom poglavlju vidjeli smo da se kod svih barbarskih naroda veoma cijene ukrasi, haljine i vanjski izgled, i da muškarci o ljepoti svojih žena sude na temelju veoma različitih mjerila. Sada treba ispitati nije li ta veća naklonost prema određenim ženama... dovela do promjene osobina bilo samo ženskog ili oba spola. Kod sisavaca je čini se opće pravilo da sve karakteristike nasljeđuju podjednako mužjaci i ženke, stoga možemo očekivati da će se i kod ljudskoga roda svaka odlika koju su žene i muškarci stekli spolnim odabiranjem, prenositi na nasljednike obaju spolova. Ako se neka promjena dogodila na taj način, gotovo je izvjesno da su se različite rase različito mijenjale, jer je svaka imala vlastito mjerilo ljepote... Civilizirane muškarce jako privlači duhovna čar žena, njihovo bogatstvo i njihov društveni položaj, jer se muškarci rijetko žene ženama mnogo nižega staleža. Muškarci koji su uspjeli steći ljepše žene neće imati više sreće od onih koji dobiju običnije žene u ostavljanju za sobom dugog niza potomaka... Što se tiče suprotnog oblika odabiranja, kada žene odabiru privlačne muškarce... na taj odabir veoma utječu društveni položaj i bogatstvo muškarca; a muškarčevi uspjesi u životu jako ovise o intelektualnim sposobnostima i energiji, ili o rezultatima tih sposobnosti kod njega osobno ili kod njegovih predaka... Međutim imamo razloga misliti da je kod nekih civiliziranih ili poluciviliziranih naroda spolno odabiranje proizvelo neke promjene u građi tijela nekih njihovih članova. Mnogi vjeruju, čini mi se opravdano, da je naše plemstvo, a time nazivam sve bogate obitelji kod kojih je dugo vladalo pravilo primogeniture, budući da je tijekom brojnih generacija biralo iz svih klasa najljepše žene za svoje supruge, po europskim mjerilima, postalo ljepše od srednjih klasa; ali se i srednje klase nalaze pod jednako povoljnim uvjetima života za potpuni razvoj tijela...
O uzrocima koji priječe ili ometaju rad spolnoga odabiranja kod divljaka Glavni uzroci toga ometanja su: prvo, tzv. komunalni brakovi ili promiskuitet; drugo, posljedice uništavanja ženske djece; treće, rana ženidba; i napokon, postupanje s ženama kao s običnim robinjama...
Spolni život mnogih divljaka bez sumnje je toliko slobodan da to zadivljuje, ali mi se čini da je potrebno više dokaza prije negoli prihvatimo mišljenje da je on potpuno slobodan... Pokojni A. Smith... me je najozbiljnije uvjeravao da ne postoji nijedna rasa kod koje se žene smatraju običnim vlasništvom zajednice... (Međutim) posredni dokazi u prilog tvrdnji da su nekada vladali komunalni brakovi vrlo su jaki. Oni uglavnom počivaju na izrazima srodničkih veza koje su upotrebljavali članovi istoga plemena... Osim dokaza izvedenih na temelju oznaka za srodničke veze, i druga razmišljanja ukazuju da je nekada bio jako rasprostranjen komunalni brak. J. Lubbock objašnjava neobičnu i vrlo rasprostranjenu naviku egzogamije... time što je komunalni brak bio prvobitni oblik braka, i muškarac nije nikada mogao dobiti suprugu za samoga sebe osim ako ju nije ugrabio od nekog susjednog i neprijateljskog plemena, a tada je ona, naravno, postala samo njegovo vlasništvo. Na taj je način mogla nastati praksa otimanja žena, a zbog časti koja se time sticala, ona je potala opći običaj. Na taj način također prema Lubbocku možemo razumjeti “nužnost da se plaća otkup ili odšteta za ženidbu, koja se smatrala prekršajem plemenskih običaja, budući da jedan muškarac nema pravo sebi prisvajati ono što je pripadalo cijelome plemenu”... Stoga ako pogledamo dovoljno daleko u prošlost i ako sudimo prema društvenim navikama sadašnjega čovjeka, najvjerojatnije je da je čovjek prvobitno živio u malim zajednicama, svaki muškarac s jednom ženom, ili ako je bio moćan, s više njih, koje je ljubomorno čuvao od drugih muškaraca... Iako kod današnjih divljaka vlada krajnja spolna sloboda, iako su komunalni brakovi ranije mogli općenito dominirati, čini se da mnoga plemena poznaju neku vrstu braka, koji je daleko labaviji od braka civiliziranijih naroda. Kao što smo već rekli, vođe svih plemena, gotovo svuda su poligamni. Unatoč tomu, ima plemena na najnižem stupnju razvoja, koja su strogo monogamna.
Ubijanje djece Ta je praksa i sada vrlo proširena u svijetu, a imamo razloga misliti da je ona u ranija vremena bila i dominantnija. Divljaci koji misle da teško mogu uzdržavati sebe i djecu jednostavno ubijaju svoju djecu... Svugdje gdje vlada ubojstvo djece, borba za opstanak bit će blaža, i svi članovi plemena imat će gotovo jednake izglede da odgoje svoj mali broj preživjele djece. U većini slučajeva ubija se više ženske nego muške djece, jer je očito da muška djeca za pleme vrijede više, jer će ona kada odrastu pomagati plemenu u obrani, a i mogu se sama izdržavati. Ali postoje i drugi razlozi za ubojstvo djece: muke koje žene imaju prilikom odgoja, gubljenje ljepote zbog trudnoće, veća vrijednost djece kada ih je malo, i shodno tome, njihova bolja sudbina. Kada, zbog ubijanja djece u plemenu ima malo žena, prirodno se morala razviti navika da se žene otimaju iz susjednih plemena... Oskudica žena nastala zbog ubijanja djece, dovodi do drugog običaja ‐ poliandrije... ali Morgan i J. Lubbock sumnjaju u točnost posljednjega zaključka... Ali u tim okolnostima žene će bez sumnje imati mogućnost izbora i najviše će voljeti najprivlačnije muškarce.
Rane zaruke i ropstvo žena Kod mnogih divljaka običaj je da se žene zaručuju još dok su djeca. To doista priječi odabir jedne ili druge strane prema osobnom izgledu. Ali time se ne može spriječiti da se kasnije privlačnije žene silom ne otmu, odnosno da ih moćniji muškarci ne odvedu od njihovih muževa. U izvjesnome smislu istovjetne posljedice spolnoga odabiranja bit će i kada se žene cijene samo kao robinje ili kao teretne
životinje, kao što je to slučaj kod mnogih divljaka. Međutim muškarci su u svim vremenima odabirali najljepše robinje prema svojem mjerilu ljepote. Zbog toga kod divljaka vladaju različiti običaji koji su morali jako smetati ili potpuno spriječiti rad spolnoga odabiranja. Unatoč tomu, uvjeti života kojima su izloženi divljaci i neki njihovi običaji, povoljni su za prirodno odabiranje; a prirodno odabiranje djeluje istodobno sa spolnim odabiranjem...
Način djelovanja spolnog odabiranja kod ljudi Spolno je odabiranje djelovalo vjerojatno upravo na opisani način... Najjači i najživotniji muškarci, oni koji su najbolje branili svoju obitelj i snabdjevali je lovom, oni koji su imali najbolja oružja i najviše dobara, najveći broj pasa i drugih životinja, najvjerojatnije su uspijevali odgojiti veći broj nasljednika negoli slabiji i siromašniji članovi istoga plemena. Isto tako ne može biti sumnje da su takvi muškarci bili općenito sposobniji da odabiru privlačnije žene... Pretpostavimo da se članovi nekoga plemena, koje prakticira neki oblik braka, rasprše po nekom nezauzetom kontinentu; oni će se ubrzo raspasti u različite horde, odijeljene jedne od drugih različitim barijerama, a posebno neprestanim ratovima koji se vode među barbarskim narodima. Te bi horde na taj način bile izložene različitim uvjetima i navikama života, i prije ili kasnije nastale bi, u izvjesnom malom stupnju, razlike među njima. Čim bi se to dogodilo, svako izdvojeno pleme, stvorilo bi za sebe posebna, različita mjerila ljepote, i tada bi nesvjesno na snagu stupilo odabiranje, time što bi moćni i vodeći ljudi izvjesne žene pretpostavljali drugima. Tako bi se postupno i neizbježno povećavale isprva male razlike među plemenima. Priredio Darko Polšek
Konrad Lorenz
ČOVJEČANSTVO I SELEKCIJA*
PRENAPUČENOST Organski se život, kao brana jedinstvene vrste, ugradio u struju disipativne svjetske energije. On “proždire” negativnu entropiju i upija u sebe energiju da bi pomoću nje rastao. Rastući, postaje sposoban upijati sve više energije, to brže što je više energije već prigrabio. Činjenica da ovo još nije izazvalo neumjereno bujanje ili katastrofu može se objasniti time što bešćutne sile anorganskog i zakoni vjerojatnosti drže u granicama umnožavanje živih bića, a i time što su se unutar različitih vrsta živih bića izgradili kružni tijekovi. Raspravljati prvenstveno o neumjerenom prirastu čovječanstva preporučljivo je već zbog toga što su među pojavama o kojima ćemo poslije raspravljati mnoge zapravo posljedica tog prirasta. Sve što kod čovjeka proizlazi iz uvida u prirodu koja ga okružuje, napredak njegove tehnologije, njegove kemijske i medicinske znanosti, koje kao da trebaju umanjiti čovjekove patnje, pridonose na jedan užasan i paradoksalan način ‐ propasti čovječanstva. Oni prijete da će prouzročiti upravo ono što se inače živim sustavima skoro nikad ne događa, naime, da se uguše u sebi samima. Strašno je pritom to da u ovom apokaliptičnom zbivanju prve propadaju najviše i najplemenitije ljudske osobine i sposobnosti, i to upravo one koje s pravom doživljavamo i vrednujemo kao specifično ljudske. Svi mi koji živimo u gusto naseljenim kulturnim zemljama ili velegradovima nismo više ni svjesni toga do koje je mjere načeta naša općenita, srdačna i topla ljubav prema ljudima. Da bismo mogli procijeniti koliko su ljudi gostoljubivi i druželjubivi onda kad se njihova sposobnost društvene komunikacije neprestano ne potiče, trebali bismo jedanput kao nepozvani gosti banuti u kuću u nekom doista rijetko naseljenom kraju gdje susjede dijeli više kilometara loših cesta. Toga sam postao svjestan nakon jednog nezaboravnog doživljaja. Kod mene u gostima bio je jedan američki bračni par iz Wisconsina, inače zaštitnici prirode čija kuća leži u šumi u potpunoj osami. U trenutku kad smo htjeli sjesti za stol da večeramo, zazvonilo je zvono na vratima i ja sam ljutito uzviknuo: “Što je to sad opet!” Svoje goste ne bih mogao više šokirati ni da sam počinio najveću gadost. Za njih je bilo skandalozno to da čovjek na neočekivan zvuk zvona može reagirati drugačije no oduševljenjem. Zbijenost mase ljudi u modernim velegradovima sigurno snosi velik dio krivice za to da u fantazmagoriji vječno promjenjivih, međusobno se potirućih i brišućih slika ljudi, nismo više u stanju opaziti lice bližnjega. Zbog mase bližnjih, i suviše bliskih, naša ljubav prema njima tako se istanjila da je konačno više ne opažamo ni u tragovima. Tko još želi razvijati srdačne i tople osjećaje za svoje bližnje, mora se usmjeriti na mali broj prijatelja. Mi nismo, naime, tako stvoreni da bismo mogli voljeti sve ljude bez obzira na to što je takav zahtjev ispravan i etičan. Mi, dakle, moramo izabrati a to znači da mnogo drugih ljudi, koji bi zasigurno također zaslužili naše prijateljstvo moramo “držati na odstojanju”. “Not to get emotionally involved” (osjećajno se ne angažirati) kažu Englezi, a to je jedna od glavnih briga mnogih stanovnika velegrada. Ovaj način postupanja, koji nitko od nas sa sigurnošću ne može izbjeći, poprima međutim, odmah zloćudan dah nečovječnosti; to podsjeća na one stare američke vlasnike plantaža koji su sa svojim kućnim crncima postupali sasvim humano, dok su prema robovima koji su radili na plantažama u najboljem slučaju postupali kao prema prilično vrijednim domaćim životinjama. Ako se ova namjerna obrana od ljudskih kontakata i dalje razvija, ona zajedno
s pojavom osjećajne nivelacije izaziva užasne pojave odsustnosti sućuti o kojima svakodnevno čitamo u novinama. Što je veće omasovljenje, to za pojedinca postaje hitnija potreba “not to get involved” (ne angažirati se) i stoga se danas upravo u najvećim velegradovima mogu usred dana na prepunim ulicama događati krađe, ubojstva i silovanja, a da se nijedan prolaznik ne umiješa. Zbijenost mnogih ljudi na uskom prostoru ne čini ljude nečovječnima samo posredno ‐ iscrpljenjem i kopnjenjem međuljudskih odnosa, nego i sasvim neposredno ‐ izazivanjem agresivnog ponašanja. Iz mnogobrojnih pokusa sa životinjama poznato je da zbijenost pogoduje rastu agresije unutar iste vrste. Tko to sam u ratnom zarobljeništvu, ili nekoj drugoj sličnoj, nasilno sastavljenoj skupini, nije doživio, ne može uopće procijeniti koji stupanj mogu doseći bezazlene razdražljivosti koje čovjeka spopadaju u takvim okolnostima. Ovo stanje dosiže stupanj mučenja upravo kad se čovjek nastoji savladati i trudi se da se iz dana u dan i iz sata u sat u kontaktima s pripadnicima iste skupine, s kojima nije sprijateljen ipak ophodi pristojno, tj. prijateljski. Opća neljubaznost u svim velegradovima proporcionalna je gustoći ljudi na određenim mjestima. Na velikim kolodvorima ili na autobusnom terminalu u New Yorku, primjerice, ona dosiže zastrašujući stupanj. Prenapučenost posredno pridonosi ukupnim nevoljama i pojavama propadanja naše civilizacije, koje sam pokušao razvrstati u osam skupina i nazvao ih “smrtnim grijesima”. Držim da je opasna zabluda vjerovanje da će se odgovarajućim kondicioniranjem moći uzgojiti jedna nova vrsta ljudi koja bi bila zaštićena od zloćudnih posljedica tijesne međusobne zbijenosti.
OPUSTOŠENJE ŽIVOTNOG PROSTORA Vjerovanje da je priroda neiscrpiva široko je rasprostranjena zabluda. Svaka životinjska i biljna vrsta, ili vrsta gljiva ‐ budući da sve tri vrste živih bića pripadaju velikom kružnom tijeku prirode ‐ prilagođena je svojoj okolini, kojoj očito ne pripadaju samo anorganski sastojci određenog mjesta, nego i svi drugi njegovi stanovnici. Sva živa bića nekog životnog prostora stoga su prilagođena jedna drugima. Ovo vrijedi čak i za one koji se međusobno naizgled odnose kao neprijatelji, kao primjerice grabežljivac i njegov plijen, onaj koji ždere i ono požderano. Pri pomnijem ispitivanju pokazuje se da ova stvorenja ‐ promatrana kao vrste, a ne kao jedinke ‐ jedno drugom ne štete, nego dapače ponekad tvore interesnu zajednicu. Samo je po sebi razumljivo da je za onog koje ždere presudno važno preživljavanje vrste od koje živi ‐ bilo životinjske ili biljne. Njegov je interes nužno to veći što je isključivo specijaliziran na jednu jedinu vrstu prehrane. U takvim slučajevima grabežljivac nikada ne može iskorijeniti životinje koje su njegov plijen, jer bi zadnji par grabežljivaca već odavno izgladnio prije no što bi uopće susreo posljednji par životinja kojima se hrani. Kada populacijska gustoća plijena opada, grabežljivac propada, što se srećom dogodilo i većini poduzeća za kitolov. Kada je dingo, prvotno domaći pas, došao u Australiju i tamo podivljao, on nije iskorijenio nijednu životinjsku vrstu od koje je živio nego, naprotiv, dvije vrste velikih tobolčara grabežljivaca: psoglavog vučjaka (Thylacinus‐a) i crnog koljača (Sarcophilus‐a). Ovi tobolčari, s upravo zastrašujućim zubalom, bili su, doduše, u borbi u mnogo čemu nadmoćniji nego dingo, ali su zbog primitivnog mozga ovisili o mnogo većoj gustoći populacije svojih žrtava, no što je to bio slučaj s pametnim divljim psom. Dingo nije ove životinje do smrti izgrizao, nego ih je kao suparnik u lovu doveo do toga da umru od izgladnjelosti. Samo se rijetko događa da količina dostupne hrane izravno utječe na razmnožavanje neke životinje. Bilo bi to neekonomično i za interes korisnika, i za interes iskorištenih. Ribar koji živi od priroda nekih voda pametno će postupiti ako iz njih ne izlovi veću količinu riba, no što one koje prežive mogu nadoknaditi maksimumom svog potomstva. Gdje leži ovaj optimum moguće je doznati
samo putem stvarno složenog izračunavanja maksimuma i minimuma. Ako se lovi premalo riba, jezero ostaje prenapučeno, pa u njemu ne raste dovoljno mlađa; ako se lovi previše riba, ostaje ih premalo za rasplod da bi se uzgojilo onoliko potomstvo koliko bi te vode mirno mogle prehraniti i othraniti. Sličnim načinom ekonomiziranja služe se, kako je pokazao V. C. Wynne‐Edwards, mnoge životinjske vrste. Osim ograničavanja područja, koje sprečava da se jedne životinje pregusto naseljavaju pokraj drugih, postoje i drugi načini ponašanja koji sprečavaju pretjerano iskorištavanje dostupne hrane. Ne događa se tako rijetko da vrsta, koja je zapravo plijen, ima očite koristi od svojih napadača. Ne radi se samo o tome da je stopa razmnožavanja životinja i biljaka koje služe kao hrana prilagođena utrošku njihovih korisnika tako da bi ‐ u slučaju da ovaj faktor otpadne ‐ njihova životna ravnoteža bila narušena. Velik pad populacije koji se može zabilježiti kod brzo razmnožavajućih glodavaca neposredno nakon što je dostignuta najveća gustoća napučenosti, za opstanak je vrste znatno opasniji od uravnoteženog održavanja prosjeka koji osiguravaju grabežljive zvijeri time što im bivaju “dostavljani” prekobrojni. Vrlo često simbioza između žderača i njegove hrane ide i mnogo dalje. Postoje mnoge vrste trave, koje očito postoje samo zato da ih veliki kopitari neprestano potkraćuju i gaze, što kod umjetnih tratina valja oponašati neprestanom košnjom i valjanjem. Kad ovi faktori izostanu, takve trave bivaju odmah potisnute od onih koje ne mogu izdržati takav postupak, ali koje su u drugom pogledu prodornije. Ukratko, dva živa oblika mogu stajati u sličnom odnosu uzajamne ovisnosti kao što je odnos čovjeka prema domaćim životinjama i biljnim kulturama. Zakonitosti koje vladaju takvim uzajamnim djelovanjem često su vrlo slične zakonitostima ljudskog gospodarstva, što je izraženo i samim terminom koji je biološka znanost skovala za učenje o tim međusobnim djelovanjima ‐ ono se zove ekologija. Ima još jedan gospodarski pojam, o kojem ćemo ovdje govoriti, koji se ne javlja, doduše, u ekologiji životinja i biljaka, a to je pojam nerazboritog iscrpljivanja tla. Uzajamna djelovanja u ustrojstvu mnogih vrsta životinja, biljaka i gljiva, koje zajedno nastanjuju jedan životni prostor i čine životnu zajednicu ‐ biocenozu, silno su složena i mnogostruka. Međusobne prilagodbe različitih vrsta živih bića, ostvarene tijekom vremenskih razmaka čija dužina nije primjerena ljudskoj povijesti nego geologiji, prouzročile su zadivljujuće, ali ujedno i lako narušivo, stanje ravnoteže. Od neizbježivih smetnji uslijed vremenskih prilika i sličnog, njega osiguravaju mnogi regulativni postupci. Ravnotežu jednog životnog prostora ne mogu ugroziti spore promjene, primjerice promjene izazvane evolucijom vrsta ili postupnim mijenjanjem klime. Iznenadna djelovanja, međutim, čak i kad su prividno neznatna, mogu imati neočekivano velike, pa i katastrofalne posljedice. Pojavljivanje jedne, naizgled potpuno bezazlene, životinjske vrste može doslovce opustošiti velika područja, kao što se to dogodilo u Australiji pojavom kunića. Ovu povredu ravnoteže jednog biotopa (životnog prostora) prouzročio je čovjek. Slični učinci, međutim, mogu se u načelu zamisliti i bez njegova uplitanja, premda su ipak rjeđi. Ekologija čovjeka mijenja se umnogome brže no ekologija drugih živih bića. Brzina te promjene određena je napretkom ljudske tehnologije, koji se stalno ubrzava i to geometrijskom progresijom. Čovjek ne može a da ne uzrokuje duboke promjene, te prečesto i potpun slom biocenoze, jer od takvih promjena i u njima on živi. Izuzetak su samo još malobrojna “divlja” plemena, primjerice neki južnoamerički prašumski Indijanci, koji žive kao skupljači i pčelari, ili stanovnici nekih oceanskih otoka koji se pomalo bave ratarstvom, a u biti žive od kokosovih oraha i morskih životinja. Ovakve kulture ne utječu na svoj biotop drugačije no populacija neke životinjske vrste. Ovo je jedan teorijski moguć način kako čovjek može živjeti u ravnoteži sa svojim biotopom, dok se drugi sastoji u tome da čovjek kao ratar i stočar stvori jednu novu, svojim potrebama potpuno primjerenu biocenozu, koja u načelu može biti sposobna za podjednako trajno opstojanje kao i neka druga, nastala bez čovjekova
sudjelovanja. Ovo vrijedi za neke stare seljačke kulture u kojima su ljudi tijekom mnogih generacija živjeli na istom tlu, voljeli ga, te su, zahvaljujući svojim doista dobrim, u praksi stečenim, ekološkim spoznajama, vraćali svojoj grudi ono što su od nje primili. Seljak, naime, zna ono što je cjelokupno civilizirano čovječanstvo čini se zaboravilo, a to je da životni temelji cijelog planeta nisu neiscrpivi. Nakon što su u Americi prostrani predjeli nekad obradive zemlje, zbog erozije tla koja je nastupila nakon njegova nerazborita iscrpljivanja, pretvoreni u pustinje, te nakon što su velika područja sječom drva pretvorena u krš, pri čemu su izumrle nebrojene korisne životinjske vrste, postupno su se priznavale ove činjenice. Prvenstveno zato što su velika industrijska poduzeća agrikulture, ribarstva i kitolova u komercijalnom pogledu bolno osjetila njihove posljedice. Ove činjenice, međutim, još nisu opće priznate, niti su prodrle u svijest javnosti! Brzina današnjeg života ne daje ljudima vremena da provjere i razmisle prije no što djeluju. Ništa ne sluteći, oni su još i ponosni na to što su “doers”, djelatnici, dok u međuvremenu čine nedjela prirodi i sebi samima. Nedjela se danas provode svuda, primjenom kemijskih sredstava, kao primjerice kad se uništavaju kukci u poljodjelstvu i voćarstvu, ali ne manje kratkovidno i u farmakopeji. Imunobiolozi se ozbiljno protive već posve uobičajenim lijekovima. Psihologija “što bržeg posjedovanja” čini neke grane kemijske industrije upravo zločinački lakomislenima kad je riječ o prodaji sredstava čije djelovanje na duže razdoblje uopće nije predvidivo. Kad se govori o ekološkoj budućnosti ratarstva i to u vezi s medicinskim interesima, vlada gotovo nevjerojatna nepromišljenost. Oni koji upozoravaju i istupaju protiv nepromišljene primjene otrova, bivaju na najbesramniji način diskreditirani i ušutkani. Opustošujući na slijep i vandalski način živu prirodu koja ga okružuje i održava, civilizirano čovječanstvo samo sebi prijeti ekološkom propašću. Kada tu propast jedanput ekonomski osjeti, možda će i spoznati svoje greške, ali tada će najvjerojatnije već biti prekasno. Ljudi ipak barem opažaju koliko je u tim barbarskim procesima oštećena njihova duša. Sveopće i brzo šireće otuđenje od žive prirode snosi velik dio krivice za estetičku i etičku zapuštenost civiliziranih ljudi. Prema čemu bi odrastao čovjek i mogao osjetiti strahopoštovanje kad je sve što oko sebe vidi ‐ čovjekov proizvod, i to vrlo jeftin i ružan. Čak je i pogled na zvjezdano nebo u gradovima zastrt neboderima i zamućenom atmosferom. Stoga se i ne treba čuditi što je civilizacijski prodor praćen žaljenja vrijednim, poružnjenjem grada i sela. Treba otvorenih očiju usporediti staro središte nekoga njemačkog grada s njegovom modernom periferijom, ili pak ovu kulturnu sramotu koja se brzo širi u okolni kraj, s njom još nezahvaćenim područjima. Tada valja usporediti histološku sliku nekog normalnog tjelesnog tkiva s tkivom zloćudnog tumora: otkrit ćemo zapanjujuće analogije! Kad gledamo objektivno i ono estetsko prevedemo u izbrojivo, otkrivamo da ova razlika u biti počiva na gubitku informacija. Stanica zloćudnog tumora razlikuje se od normalne tjelesne stanice prvenstveno po tome što je iz nje nestala ona genetska informacija koja joj treba da bi mogla odigrati svoju ulogu kao koristan član interesne zajednice našeg tijela. Ona se stoga ponaša kao jednostanična životinja, ili bolje rečeno, kao jedna mlada embironalna stanica. Oskudijevajući u posebnoj strukturi ona se dijeli bez mjere i obzira sve dok se tumorsko tkivo ne infiltrira u još zdravo susjedno tkivo urastajući u njega i razarajući ga. Upadljiva analogija između slika gradske periferije i tumora leži u tome što su se u oba slučaja u zdravom prostoru ostvarivali mnogobrojni, vrlo različiti, ali fino diferencirani i uzajamno nadopunjujući građevni nacrti, koji su svoj mudar sklad mogli zahvaliti izvjesnoj informaciji koja se skupila tijekom dugog povijesnog razvoja, dok u prostoru opustošenom tumorom ili modernom tehnologijom slikovno vladaju malobrojne, pojednostavljene, na vanjštinu svedene konstrukcije. Histološka slika potpuno uniformnih, strukturom siromašnih tumorskih stanica nevjerojatno je slična zračnim snimkama nekog modernog predgrađa s njegovim jednoobraznim kućama koje su bez puno
promišljanja u užurbanom međusobnom natjecanju projektirali kulturom siromašni arhitekti. Trka koju čovječanstvo igra sa samim sobom, o kojoj ćemo još govoriti, razarajuće djeluje u stambenoj izgradnji. Ne samo komercijalna procjena da su masovno proizvodivi građevinski dijelovi jeftiniji, nego i moda koja sve nivelira, dovode do toga da u predgrađima svih civiliziranih zemalja niču masovna prebivališta za stotine tisuća ljudi, koja se međusobno razlikuju samo po brojevima i uopće ne zaslužuju ime kuće. U najboljem slučaju to su samo baterije štala za korisne ljude, a ovaj izraz upotrijebimo prema analogiji s izrazom korisne životinje, za životinje koje se koriste u stočarstvu. Kad se kokoši nesilice drže u baterijama, tj. u metalnim kavezima poredanim u nekoliko katova, to s pravom smatramo mučenjem životinja i kulturnom sramotom. Isto zahtijevati od čovjeka smatra se potpuno dopuštenim, premda upravo čovjek takav, u pravom smislu riječi čovjeka nedostojan postupak ‐ najslabije podnosi. Samopoštovanje normalnog čovjeka s punim pravom zahtijeva potvrdu njegove individualnosti. Čovjek nije poput mrava ili termita tako filogenetski konstruiran da bi mogao podnijeti da bude anoniman i potpuno zamjenjiv element među milijunima njemu potpuno istovrsnih. Treba jedanput otvorenih očiju promatrati naselja s vrtovima u predgrađu da bi se opazilo kakav učinak proizvodi čovjekov poriv da izrazi svoju individualnost. Stanovnicima ljudskih nastambi ostaje otvoren samo jedan put da podržavaju svoje samopoštovanje: on se sastoji u tome da se postojanje mnogih istovrsnih supatnika potisne iz svijesti i da se u odnosu prema bližnjem čovjek čvrsto učahuri. U mnogim masovnim nastambama između balkona pojedinih stanova podignuti su pregradni zidovi koji susjede čine nevidljivima. Čovjek ne može i ne želi s drugim “preko ograde” uspostavljati društveni kontakt, jer se previše boji da bi u njemu ponovno ugledao vlastitu očajničku sliku. Na ovaj način omasovljenje vodi osamljivanju i odsutnosti sućuti s bližnjima. Estetski i etički osjećaji očito su čvrsto povezani, pa ljudi koji moraju živjeti u upravo opisanim uvjetima, posve vidljivo pate od atrofije obaju osjećaja. I ljepota prirode i ljepota od čovjeka stvorene kulturne sredine očito su obje potrebne da bi se čovjek održao kao duhovno i duševno zdrav. Potpuna duševna sljepoća za sve što je lijepo, koja danas posvuda uzima maha ‐ duševna je bolest koju treba uzeti ozbiljno već stoga što je praćena neosjetljivošću prema onom etički nepoćudnom. Kod onih koji odlučuju o tome hoće li se izgraditi neka ulica, električna centrala ili tvornica, pri čemu će ljpota cijelog velikog područja zauvijek biti uništena, estetske procjene ne igraju baš nikakvu ulogu. Od načelnika općinskog savjeta nekog malog mjesta do ministra gospodarstva neke velike države svi će se složiti da se prirodnoj ljepoti ne smiju prinositi nikakve gospodarstvene, pa čak ni političke žrtve. Ono malo zaštitnika prirode i znanstvenika koji imaju otvorene oči za nadolazeću nevolju potpuno su bespomoćni. Neke općinske parcele na samom rubu šume postižu visoku prodajnu vrijednost, pa će dražestan potočić koji vijuga kroz selo ubrzo biti utjeran u cijevi, njegov tok izravnan i nadsvođen, a prekrasan seoski put bit će pretvoren u odvratnu cestu u predgrađu.
GENETSKO PROPADANJE Nastanak i, još više, održanje onih socijalnih načina ponašanja, koji su korisni za zajednicu, ali su štetni za pojedinačno biće (kao što je to Norbert Bischof nedavno pokazao) težak je problem za svaki pokušaj objašnjenja pomoću principa mutacije i selekcije. Čak i kad ova, ne baš lako razumljiva zbivanja grupne selekcije, kojima se ovdje neću pobliže baviti, mogu objasniti nastanak “altruističkih” načina ponašanja, društveni sistem, nastao na ovaj način, ostaje nužno labilan. Kad, na primjer, kod čavke, Coloeus monedula L, nastane obrambena reakcija zahvaljujući kojoj se svaka čavka krajnjom hrabrošću zalaže za obranu pripadnice svoje vrste koju je ugrabio neki grabežljivac, lako je uvidjeti da grupa, čiji su članovi ovladali ovim načinom ponašanja upravo zahvaljujući njemu, ima bolje izglede za
preživljavanje od grupe kojoj ovo ponašanje nedostaje. Što, međutim, sprečava da se unutar grupe pojave individue kojima nedostaje ova reakcija obrane pripadnika njihove vrste? Mutacije možemo uvijek očekivati i one neizbježno nastupaju, prije ili poslije. Ukoliko se one pak tiču altruističkih načina ponašanja o kojima je riječ, one bi za jedinku na koju se odnose morale predstavljati selekcijsku prednost, pod čime podrazumijevamo da je obrana pripadnika vlastite vrste opasna. “Asocijalni elementi” koji parazitiraju na društvenim načinima ponašanja još normalnih članova zajednice moraju stoga prije ili kasnije prodrijeti u društvo. Sve ovo, naravno, vrijedi samo za životinje koje žive u takvim zajednicama kod kojih funkcije razmnožavanja i društvenog rada nisu raspodijeljene na različite individue, kao što je to slučaj kod kukaca. Kod njih, naime, ne postoje gore naznačeni problemi, što je vjerojatno i razlog da kod ovih životinja “altruizam” radnika i vojnika može poprimiti tako ekstreman oblik. Nije nam, međutim, poznato što spriječava društvene parazite u zajednicama kralježnjaka da potkopaju zajednicu. Teško nam je i zamisliti da bi neka čavka trebala biti potaknuta “kukavičlukom” pripadnice njene zajednice koja ne sudjeluje u reakciji obrane drugih članova zajednice. Odbojnost spram nedruštvenog ponašanja poznata je samo na relativno niskim ili na najvišim integracijskim razinama živih sustava, naime na razini staničnih kolonija i u ljudskom društvu. Imunobiolozi su otkrili krajnje značajnu činjenicu, naime, da postoji uska veza između sposobnosti izgradnje antitijela i opasnosti nastanka zloćudnih tumora. Čak bi se moglo tvrditi da je do stvaranja specifičnih obrambenih mehanizama došlo pod pritiskom, jer kod organizama koji dugo žive i posebice kod onih koji dugo rastu postoji neprestana opasnost da će pri nebrojenim dijeljenjima stanica, mutacijama njihovih potomaka, nastati opasni “asocijalni” stanični oblici. Kod beskralježnjaka ne postoje maligni tumori ni izgradnja antitijela. Obje pojave nastupaju iznenadno na onom stupnju živih bića na kojem se javljaju najniži kralježnjaci, na primjer kružnouste, Cyclostomi. Da naše tijelo nije u formi svojih imunoloških reakcija razvilo neku vrst “stanične policije” koja pravodobno onemo‐gućava posao asocijalnim parazitima, svi bismo mi, još u ranim godinama, umrli od zloćudnih tumora. Među nama ljudima normalan član društva posjeduje visoko specificirane načine reagiranja kojima odgovara na asocijalno ponašanje. Takvim ponašanjem svi smo uznemireni, pa će čak i najblaža osoba reagirati fizičkim nasrtajem, ukoliko je svjedokom zlostavljanja djeteta ili silovanja žene. Usporedno istraživanje strukture prava u različitim kulturama pokazuje podudarnost koja ide do u detalje i koja se ne može objasniti kulturnopovijesnim vezama. Goethe kaže: “Pravo koje je s nama rođeno, nažalost, nikada nije u pitanju.” Vjerovanje u postojanje prirodnog prava, neovisnog i zakonodavstvu koje je određeno kulturom, očito je od davnina povezano s predodžbama da je ovo pravo natprirodnog, neposredno božanskog podrijetla. Što god da saznamo iz budućih istraživanja o filogenetskim i kulturno‐povijesnim izvorima čovjekovog osjećaja za pravdu, kao znanstveno izvjesnu možemo smatrati činjenicu da vrsta Homo sapiens raspolaže vrlo diferenciranim sustavom načina ponašanja koji mu, na potpuno analogan način kao i sustav izgradnje antitijela u staničnim kolonijama, služi istrebljivanju parazita koji ugrožavaju zajednicu. I u modernoj kriminologiji postavlja se pitanje koji je u kriminalnom ponašanju udio genetskih nedostataka i smetnji kod urođenih društvenih načina ponašanja, a koji se može objasniti smetnjama u kulturnoj predaji društvenih normi. Samo što je ovdje odluka o tom pitanju, premda podjednako teška, od mnogo većeg praktičnog značenja no što je to slučaj u pravnoj znanosti. Pravo je pravo i podjednako je vrijedno poštovanja bez obzira da li je podređeno filogenetskom ili kulturnom razvoju. Kod osude jednog kriminalca pitanje je li njegov nedostatak uvjetovan genetski ili odgojem, vrlo je važno za izglede da ga ponovno pretvorimo u podnošljivog člana društvene
zajednice. To još ne znači da se genetske aberacije ne mogu korigirati pomoću ciljanog treninga, kao što po Kretschmeru mnogi lepotosomi mogu, zahvaljujući tjelovježbi koja ima gotovo shizotomne posljedice, sekundarno steći atletsku muskulaturu. Kada bi sve što je filogenetski programirano ipso facto bilo nepodložno utjecaju učenja i odgoja, čovjek bi bio nedogovorna loptica svojih instinktivnih poriva. Svako kulturno zajedničko življenje pretpostavlja da čovjek može naučiti kako da savlada svoje nagone, svako propovijedanje askeze ima upravo ovaj sadržaj. Čovjek, međutim, nije dovoljno snažan da bi uvijek bio moćan, uman i odgovoran. Zdrav čovjek ima taman toliko snage da mu polazi za rukom da se uvrsti u kulturnu zajednicu. Duševno zdrav čovjek i psihopat, da spomenem moju staru usporedbu, ne razlikuju se više od čovjeka s kompenziranom i onog s nekompenziranom srčanom greškom. Kao što je dobro rekao Arnold Gehlen, čovjek je po svojoj prirodi, to znači zahvaljujući svojoj filogenezi, biće kulture. Drugačije rečeno, čovjekovi instiktivni porivi i njihovo kulturom uvjetovano, odgovorno svladavanje, čine sustav u kojem su funkcije obaju podsustava točno usklađene jedne prema drugima. Neznatni višak ili manjak na jednoj ili drugoj strani dovesti će do smetnji lakše no što misli većina onih koji su skloni vjerovanju u svemoć ljudskog uma i učenja. Mjera je kompenzacije koju čovjek uspijeva postići vježbanjem svladavanja svojih poriva, nažalost, vrlo mala. Kriminologiji je, bolje no drugima, poznato kako su slabi izgledi da se takozvani nepoćudni pretvore u društvene ljude. Ovo podjednako važi za one koji su rođeni nepoćudni kao i za one nesretnike koji su iste poremećaje zadobili zbog odgojnih nedostataka, prvenstveno zbog hospitalizacije. Nedostatak osobnih socijalnih kontakata s majkom u najranijem djetinjstvu rezultira, ako ne i nečim još gorim, nesposobnošću socijalnog povezivanja, sa simptomatikom koja je krajnje slična urođenom osjećajnom siromaštvu. Ni u kom slučaju, dakle, nisu svi urođeni nedostaci neizlječivi, ali tim manje su izlječivi svi stečeni nedostaci; stari motto liječnika “bolje spriječiti, nego liječiti” važi i za duševne poremećaje. Nastrojenost današnjeg javnog mnijenja spram zločina je u religiju pretvoreno uvjerenje da su svi ljudi rođeni jednaki, da su sve ćudoredne i moralne slabosti zločinaca svodive na pogreške koje su počinili njegovi odgajatelji, a to dovodi do poništavanja svakog prirodnog osjećaja za pravdu, prvenstveno kod samog prijestupnika koji, pun samosažaljenja, sebe doživljava kao žrtvu društva. U jednim austrijskim novinama mogao se nedavno pročitati naslov: Sedamnaestogodišnjak postaje ubojica zbog straha od roditelja. Momak je naime silovao svoju desetogodišnju sestru, a kad je ona zaprijetila da će to reći roditeljima, zadavio ju je. U složenom lancu učinaka roditelji su i mogli biti djelomično krivi, ali sigurno ne zbog toga što su mladiću ulijevali pretjerani strah. Ovi jasno patološki ekstremi formiranja mnijenja bit će tek tada razumljivi, kad se zna da su oni u stvari funkcije jednog od onih regulativnih sustava koji, kako smo već spomenuli, naginju kolebanju. Javno mnijenje je tromo, na nove utjecaje ono reagira tek nakon dužeg “praznog hoda”; osim toga ono voli gruba pojednostavljenja koja su uglavnom pretjerivanja u odnosu na pravo stanje. Zbog toga je opozicija koja kritizira javno mnijenje gotovo uvijek u pravu. Ona se međutim upućuje na estremne pozicije koje nikada ne bi zauzela da nije nastojala kompenzirati suprotno mnijenje. Kada se sruši dotada vladajuće mnijenje, što opoziciji obično uspijeva potpuno iznenada, njihalo se zaljulja prema podjednako pretjeranom ekstremnom stajalištu dotadašnje opozicije. Današnji iznakaženi oblik liberalne demokracije stoji na kulminacionoj točki kolebanja. Na suprotnim točkama kroz koje je njihalo ne tako davno prošlo stoje Eichmann i Auschwitz, eutanazija, rasna mržnja, genocid i pravda linča. Mora nam biti jasno da s obje strane točke na koju ukazuje njihalo kad se smiri, stoje prave vrijednosti: na “lijevoj” ‐ vrijednosti slobodnog individualnog razvoja, a na desnoj strani vrijednosti društvenog i kulturnog zdravlja. Nehumani su tek ekscesi u oba pravca.
Kolebanje se nastavlja i već se u Americi ocrtava opasnost da će, po sebi potpuno opravdana, ali ipak neumjerena pobuna mladih i crnaca biti dobrodošli povod desno radikalnim elementima da se s onom starom neumjerenošću zalažu za povratni udarac i suprostavljenu ekstremnu poziciju. Najgore je pri ovim ideološkim oscilacijama ne samo to da se one neprigušeno odvijaju, već i to da pokazuju opasnu sklonost da se odljuljaju u raspad regulativnog sistema. Stvar je znanstvenika da se poduhvate neophodnog smirivanja ovih đavolskih kolebanja. Vlastitim manevrima civilizirano čovječanstvo dospjelo je do mnogih aporija među kojima je i činjenica da su i u ovom slučaju zahtjevi koje čovječanstvo postavlja pojedincu suprotni interesima čovječanstva u cjelini. Naše suosjećanje s asocijalnim prijestup‐nikom, čija je inferiornost mogla biti uzrokovana kako irever‐zibilnim oštećenjima u ranom djetinjstvu, tako i nekim nasljednim nedostatkom, sprečava nas da zaštitimo one koji nisu postali prijestupnici. Ako samo jednom upotrijebimo riječi “manje vrijedan” ili “punovrijedan” pri karakterizaciji ljudi, odmah će nas osumnjičiti da se zalažemo za plinsku komoru. Tajanstveni “osjećaj za pravdu” nesumnjivo je sistem genetski ukorijenjenih reakcija koje potiču naše istupanje protiv asocijalnog ponašanja pripadnika naše vrste. Ove reakcije daju osnovnu melodiju ‐ nepromjenjivu tijekom povijesnih razdoblja, od koje će se skladati neovisno nastajući pravni i moralni sustavi pojedinih kultura. Vjerojatnost grubih promašaja ovog nereflektiranog osjećaja za pravdu nesumnjivo je podjednako velika kao i kod bilo kojeg drugog instinktivnog načina reagiranja. Pripadnik neke strane kulture koji se “ponaša mimo” pravila (na primjer tako što posiječe svetu palmu, kao što su to učinili sudionici prve njemačke ekspedicije na Novu Gvineju), bit će smaknut s istim osjećajem samodopadne pravednosti kao i neki član zajednice koji je počinio, možda i nedužan, prijestup protiv tabua te kulture. “Mobbing” (okupljanje rulje) koje tako lako dovodi do linča ustvari je jedan od najnehumanijih načina ponašanja do kojeg možemo dovesti normalnog modernog čovjeka. Zakon rulje uzrokuje sve okrutnosti prema “barbarima” izvan vlastite zajednice, kao i prema manjinama unutar nje. Među impulsima koji pokreću rulju, a koje socijalna psihologija dobro poznaje kao fenomene projekcije, je i tipična potraga za “dežurnim krivcem”. Globalni osjećaj za pravdu ipak je za naš socijalni način ponašanja podjednako neophodan kao i štitnjača za djelovanje naših hormona, a danas jasno vidljiva tendencija da ga se globalno osudi i učini nedjelotvornim podjednako je promašena kao i pokušaj da se Bazedovljeva bolest izliječi potpunim uklanjanjem štitnjače. Isključivanje prirodnog osjećaja za pravdu koje se danas događa zbog težnje za apsolutnom tolerantnošću, u svom opasnom djelovanju potaknuto je pseudodemokratskom doktrinom da je svako ljudsko ponašanje naučeno. Mnogo što je u našem društveno korisnom i društveno štetnom ponašanju blagoslov ili prokletstvo oblikovanja koje u ranom djetinjstvu obavlja roditeljski par. Podjednako mnogo toga je, ako ne i više, genetski uvjetovano. Poznato nam je da veliki regulativ odgovornog, kategoričkog pitanja uspijeva samo u uskim granicama kompenzirati odgojem uvjetovane i genetske nedostatnosti društvenog ponašanja. Kad čovjek nauči biološki misliti i kad mu je poznata moć instinktivnih poriva i relativna nemoć svake moralne odgovornosti i svih dobrih namjera, te kad čovjek uz to još ima i psihijatrijsko‐ dubinskopsihološki uvid u proces nastanka smetnji socijalnog ponašanja, oduzeta mu je mogućnost da delinkventa osudi s puno samoopravdanog gnjeva kao što to čini svaki osjećajno nabijen laik. U prijestupniku čovjek tada ne vidi sotonsko zlo već mnogo više, sažaljenja vrijednog bolesnika, što je s čisto teorijskog stajališta i opravdano. Kad se, međutim, ovo opravdano stajalište još poveže sa zabludom pseudodemokratske doktrine da je struktura svakog ljudskog ponašanja podložna kondicioniranju koje je stoga može neograničeno mijenjati i korigirati, dolazi do teškog ogrješenja o ljudsku zajednicu. Da bi si čovjek mogao predočiti opasnosti koje čovječanstvu donosi manjak
nasljednog instinkta mora mu biti jasno da u uvjetima života u modernoj civilizaciji nije na djelu nijedan faktor koji bi obavljao selekciju na osnovi čiste dobrote i čestitosti, osim našeg urođenog osjećaja za ove vrijednosti. U gospodarstvenoj utakmici i zapadnoj kulturi na njih se, dapače, očigledno pri selekciji stavlja negativni ulog. Imamo još i sreću da gospodarstveni uspjeh nije nužno pozitivno koreliran sa stopom razmnožavanja. Dobra ilustracija za neophodnost morala židovska je poučna priča: Jedan milijarder dolazi ženidbenom posredniku i nagovješta mu da se želi oženiti. Provodadžija odmah revnosno počinje hvalospjev jednoj prekrasnoj djevojci koja je već tri puta zaredom osvojila titulu Miss America. Bogataš, međutim, odmahuje: “Sam sam sebi dovoljno lijep!” Provodadžija sa svom okretnošću svoje profesije hvali odmah drugu buduću mladenku čiji miraz iznosi više milijuna dolara. “Bogatu ne trebam”, odgovara knez, “sam sam sebi dovoljno bogat”. Provodadžija ubrzo izvlači treći registar i priča o jednoj mladenki koja je već u dvadeset i prvoj godini postala docent za matematiku, a sada, u dvadeset i četvrtoj već je redovni profesor teorije informacija na MIT‐u. “Pametnu ne trebam”, odgovara milijarder, “sam sam sebi dovoljno pametan!” Svodnik na to zavapi u očajanju: “Pa kakva bi ona, zaboga, trebala biti?” “Treba biti čestita!”, glasio je odgovor. Kako brzo pri otpadanju specifične selekcije može nastupiti propadanje socijalnih načina ponašanja dobro nam je poznato iz iskustva s našim domaćim životinjama, pa i s divljim životinjama koje se uzgajaju u zarobljeništvu. Kod nekih uzgojenih riba koje su iz komercijalnih razloga uzgajivači umjetno razmnožavali, za samo nekoliko generacija genetska sposobnost za odgajanje mlađa postaje tako narušena da među više tuceta riba čovjek jedva može pronaći jedan par koji je još u stanju brinuti se za svoje mlade kako valja. Začuđujuće analogno propadanju kulturom uvjetovanih društvenih normi ponašanja i ovdje su izgleda potrebno ranjivi najdiferenciraniji i povijesno najmlađi mehanizmi. Stari, opće prošireni nagoni kao što su nagon za hranjenjem i parenjem često naginju hipertrofiji, pri čemu se svakako valja zamisliti nad tim što će uzgajivači vrlo vjerojatno poticati, neprobirljivo i lakomo žderanje i isto takav nagon za parenjem, dok će, naprotiv, nagon za agresijom i bijegom smatrati suvišnima i uzgojem će ih nastojati otkloniti. U cjelini uzevši, domaća je životinja uistinu zločesta karikatura svog gospodara. U jednom ranijem radu ukazao sam na to da naš osjećaj za estetske vrijednosti stoji u jasnoj vezi s onim tjelesnim promjenama koje nastaju u toku udomaćivanja životinja. Nestajanje mišića i stvaranje naslaga sala, što zajedno rezultira visećim trbuhom, skraćenjem baze lubanje i ekstremiteta, tipične su značajke domestifikacije, te ih i kod životinja i ljudi smatramo ružnima, dok nam onaj tko ima suprotne značajke izgleda “plemenit”. Potpuno analogno je naše osjećajno vrednovanje onih značajki ponašanja koje su domestifikacijom uništene, ili barem ugrožene: majčinska ljubav, nesebično i hrabro zalaganje za obitelj i društvo podjednako su instinktivno programirane norme ponašanja kao i žderanje i parenje, pa ipak ih jednoznačno doživljavamo kao bolje i plemenitije od ovih drugih. U tom sam radu i detaljno dokazivao da postoji uska veza između ugroženosti određenih značajki pri domestifikaciji i njihova vrednovanja na osnovu naših etičkih i estetskih osjećaja. Korelacija je preočita da bi mogla biti slučajna, i njeno jedino objašnjenje leži u pretpostavci da naši vrijednosni sudovi počivaju na ugrađenim mehanizmima čija je zadaća ometanje posve određenih pojava propadanja koje prijete čovječanstvu. Ovome je blizu i pretpostavka da naš osjećaj za pravdu podjednako počiva na filogenetski programiranoj sposobnosti, funkcija koje je da spriječi infiltraciju asocijalnih pripadnika vrste u zajednicu. Začuđujuća kombinacija ranog spolnog sazrijevanja i trajne infantilnosti sindrom je nasljednih promjena koje su sasvim očito na analogan način i iz istih razloga nastupile i kod čovjeka i kod njegovih domaćih životinja. Bolk je već prije dugo vremena ukazao na to da je čovjek po mnogim
tjelesnim obilježjima mnogo sličniji mladenačkom obliku svojih prvih zooloških rođaka no odraslim životinjama. Dugotrajno ustrajanje u stanju mladosti inače se u biologiji zove neotenija. L. Bolk ukazuje na ove pojave kod čovjeka, pri čemu posebnu težinu pridaje usporavanju ljudske ontogeneze govoreći većinom o retardaciji. Ono što važi za ontogenezu ljudskog tijela, podjednako važi i za njegovo ponašanje. Kao što sam 1943. pokušao pokazati, zaigrana istraživačka znatiželja koja se kod čovjeka zadržava do duboke starosti, a koju Arnold Gehlen zove otvorenošću prema svijetu, perzistirajuća je značajka mladosti. Infantilnost je jedna od najznačajnijih, nejneophodnijih i u najplemenitijem smislu humanih, značajki čovjeka. “Čovjek je u potpunosti čovjek samo kad se igra”, rekao je Friedrich Schiller. “U pravom čovjeku skriveno je dijete koje se želi igrati”, kaže Nietzsche. “Kako, skriveno?”, pita moja žena. Otto Hahn mi je u prvih nekoliko minuta našeg poznanstva rekao: “Recite, jeste li vi u biti djetinjasti? Nadam se da me niste pogrešno shvatili!” Djetinja svojstva bez svake sumnje pripadaju pretpostavkama svakog postojanja čovjekom. Pitanje je samo ne napreduje li genetsko podjetinjenje koje karakterizira čovjeka brzinom koja bi mogla biti pogubna. Već sam raspravljao o tome da pojave netoleriranja lošeg raspoloženja i osjećajne nivelacije mogu dovesti do infantilnog ponašanja. Postoji opravdana sumnja da se kulturom uvjetovani događaji ustvari pribrajaju onim genetskim uvjetovanima. Nestrpljivo poticanje trenutačnog zadovoljenja poriva, manjak svake odgovornosti i obzirnosti prema osjećajima drugih tipični su za malu djecu i kod njih su potpuno oprostivi. Strpljiv rad usmjeren udaljenom cilju, odgovornost za vlastito djelovanje, te obzir i prema onima koji nam nisu bliski, norme su ponašanja koje karakteriziraju zrelog čovjeka. Nezrelost, govore istraživači raka, jedno je od temeljnih svojstava zloćudnog tumora. Kad neka stanica odbija sva ona svojstva koja bi je činila dijelom ili članom nekog određenog tjelesnog tkiva, npr. crijevnog epitela ili prsne žlijezde, nužno “regredira” na stanje koje odgovara ranoj fazi razvoja u povijesti roda ili individue, što znači da se počinje ponašati kao jednostanični organizam ili kao embrionalna stanica, pri čemu se počinje dijeliti bez obzira prema cjelini tijela. Što regresija dalje napreduje i što se više novonastalo tkivo razlikuje od normalnog, to je tumor zloćudniji. Papilom, koji još uvijek posjeduje brojna svojstva normalne pokožice, osim što potiče bujanje bradavica na njenoj površini ‐ dobroćudan je, dok je sarkom, koji se sastoji od posve istih, ali potpuno neidentificiranih stanica mezoderma ‐ zloćudan tumor. Poguban rast zloćudnog tumora počiva, kao što smo već napomenuli, na tome što zakazuju, ili su od tumorskih stanica učinjeni nedjelotvornima, upravo oni obrambeni mehanizmi pomoću kojih se inače tijelo štiti od nastupa “asocijalnih” stanica. Samo ukoliko okolno tkivo ove “asocijalne” stanice tretira kao svoje vlastite i hrani ih, može doći do po život opasnog infiltrirajućeg rasta tumora. Ovdje možemo dalje razviti već spomenutu analogiju. Čovjek koji se zbog izostanka sazrijevanja socijalnih normi ponašanja zadržava na infantilnom stupnju, nužno će se pretvoriti u društvenog parazita. On, kao nešto samo po sebi razumljivo, očekuje da može i dalje uživati u skrbi odraslih koja pripada samo djetetu. U Suddeutsche Zeitung nedavno su izvijestili o jednom mladiću koji je nasmrt pretukao svoju baku da bi joj oteo nekoliko maraka za posjet kinu. Sva njegova odgovornost očitovala se u upornom ponavljanju izjave da je on svojoj baki ipak rekao da mu treba novac za kino. Ovaj čovjek je, naravno, bio prilično slabouman. Nebrojeni mladi danas su neprijateljski nastrojeni prema društvenom poretku, a time i prema svojim roditeljima. U tome što oni, unatoč svom držanju, kao nešto samo po sebi razumljivo očekuju da će ih to isto društvo i roditelji i dalje uzdržavati, očituje se njihova nepromišljena infantilnost.
Ukoliko napredujuća infantilizacija i rastući kriminalitet mladih u civiliziranom društvu doista, čega se bojim, počivaju na pojavama genetskog propadanja, onda smo u najgoroj opasnosti. Naše visoko osjećajno vrednovanje onog što je dobro i čestito s velikom je vjerojatnošću danas još jedini faktor koji pojave ispada u socijalnom ponašanju podvrgava donekle djelotvornoj selekciji. Čak i izmišljeni bogataš u našoj priči, koji mnogo govori, želi oženiti čestitu djevojku. Sve ono što nazivam sustavnim grijesima čovječanstva ‐ prenapučenost, komercijalna konkurencija, uništenje naše prirodne sredine i otuđenje od njenog sklada koji ulijeva strahopoštovanje, nestanak sposobnosti za jake osjećaje uzrokovan pretvaranjem ljudi u mekušce, sve ovo rezultira time da je modernom čovjeku uskraćen svaki sud o dobru i zlu. K svemu ovome pridolazi i to što asocijalne osobe oslobađamo krivnje, na što smo navedeni uvidom u genetske i psihološke razloge njihovih prekršaja. Tek ćemo morati naučiti kako da povežemo uviđavnu humanost prema individui s uvažavanjem onoga što je potrebno zajednici. Pojedinac koji je poremećen i u pogledu određenih načina vladanja u društvu, i u pogledu sposobnosti za osjećaje koji inače prate ovakve prijestupe ‐ doista je jadan bolesnik koji zaslužuje naše puno suosjećanje. Ali sam poremećaj je zlo po sebi. To nije samo negacija i hod unazad u procesu stvaranja kojim je životinja pretvorena u čovjeka, već nešto mnogo gore i čudovišnije. Na jedan tajanstven način poremećaji moralnog vladanja ne vode samo jednostavnom manjku svega onog što zovemo dobrim i čestitim, već često i aktivnom neprijateljstvu prema njima. Upravo ovaj fenomen daje povoda vjerovanju, prisutnom u mnogim religijama, u božjeg neprijatelja, u njegovog protuigrača. Kad čovjek budnim okom promatra sve što se danas zbiva u svijetu teško može proturječiti vjerniku, koji zastupa stav da je Antikrist pušten s lanca. Bez ikakve sumnje, zbog propasti genetski ukorijenjenog socijalnog ponašanja prijeti nam apokalipsa i to u posebno strašnom obliku. Ipak, ovu opasnost lakše je otkloniti no druge, kao što su prenapučenost ili đavolski krug komercijalne utakmice, kojima se možemo suprostaviti samo prevratnim mjerama, od kojih je najmanja ‐ odgojno prevrednovanje sviju danas vladajućih prividnih vrijednosti. Da bismo spriječili genetsko propadanje čovječanstva dovoljno je da ostanemo vjerni staroj mudrosti, koju gore citirani stari židovski vic iskazuje na klasičan način. Dovoljno je da pri izboru bračnog druga ne zaboravimo jednostavan i sam po sebi razumljiv zahtjev: Ona mora biti čestita ‐ a on ‐ ništa manje. Na kraju, moram otkloniti i jedan mogući nesporazum. Sve ono što je prethodno rečeno o opasnim posljedicama rastuće infantilizacije, a posebno o nestanku svake svijesti o odgovornosti i osjećaja za vrijednosti ‐ odnosi se na brzo rastući kriminalitet mladih, a ni u kom se slučaju ne tiče po cijelom svijetu rasprostranjene pobune današnje mladeži. Koliko god da ću se nadalje energično suprostavljati opasnim zabludama u koje ova mladež zapada, toliko, izbjegavajući svaki nesporazum, moram ovdje jasno ustvrditi da ova mladež ni u kom slučaju ne pati od nedostatka socijalnih i moralnih osjećaja, a još manje od sljepila za vrijednosti. Baš naprotiv: ona ima rijetko ispravan osjećaj da nije samo nešto trulo u državi Danskoj, već da u mnogim velikim državama ima mnogo toga što je trulo. Prevela: Vanda Božičević
Vero Copner Wynne‐Edwards:
SELEKCIJA MEĐU SKUPINAMA I EVOLUCIJA SOCIJALNIH SUSTAVA* U svojoj posljednjoj knjizi Disperzija životinja i njezin odnos prema društvenom ponašanju predložio sam opću teoriju koju mogu sažeti na sljedeći način. Životinje, posebno viših rodova, različito su prilagođene kako bi kontrolirale gustoću vlastitih populacija. Mehanizmi uključeni u taj proces djeluju homeostatski; oni prilagođavaju gustoću populacije s obzirom na varijabilne razine životnih izvora; ako je ograničeni izvor ‐ hrana, kao što je to najčešće slučaj, homeostatski sustav spriječava da se populacija poveća do one razine gustoće koja bi isuviše iskoristila izvor i time onemogućila buduću korist. Ti mehanizmi dijelom ovise o supstitutima prave prehrane, tj. o konvencionalnim nagradama, naime o posjedovanju teritorija, staništa, životnoga prostora i sličnog vlasništva, socijalnoga statusa ili bliskih objekata oko kojih se vodi bitka među članovima dotične skupine. Svaka skupina pojedinaca uključena u takvu konvencionalnu borbu automatski tvori društvo, i cjelokupno je socijalno ponašanje početno nastalo iz tog izvora. U razradi te teme ubrzo se pokazalo da najveća korist društvenosti proizlazi iz njezine sposobnosti da nadvlada korist pojedinih članova u interesu preživljavanja grupe kao cjeline. Vrste prilagodbi koje to omogućuju pripadaju i obilježavaju socijalne grupe kao entitete, a ne njihove pojedinačne članove. To međutim povlači, da se posebna prirodna selekcija odvija među društvenim grupama kao evolutivnim jedinicama; ona potiče svrsishodnije varijante socijalnih sustava, gdje god se oni pojave, i potiče njihov razvoj i njihovu prilagodbu. Opći pojam selekcije među skupinama nije nov. U velikoj je mjeri prihvaćen na području evolucijske genetike, uglavnom zbog rezultata klasične analize Sewalla Wrighta. On je naime tvrdio da je “selekcija između genetskih sustava lokalnih populacija vrsti... možda najkreativniji faktor koji omogućuje selekciju genetskih sustava kao cjelina, i zamijenjuje puku selekciju na temelju ukupnih efekata alela”. Na selekciju među skupinama često se pozivalo i prilikom objašnjenja posebnog slučaja evolucije kolonija društvenih kukaca. U kontekstu grupne selekcije pojavljuje se poteškoća, jer selekcija istodobno djeluje na dvije razine: na razini skupine i na razini jedinke. Poteškoća je u tome da homeostatska kontrola populacije često zahtijeva pojedinačne žrtve; a budući da je kontrola populacije bitna za dugoročni opstanak grupe, takve žrtve onemogućuju plodnost i opstanak individue. S pravom se možemo pitati kako te dvije vrste selekcije mogu djelovati istodobno, ako one pri temeljnim pitanjima djeluju u suprotnim pravcima. Na prvi pogled ne postoji jednostavan izlaz iz tog sukoba interesa; i zbog toga je za neke ljude ideja selekcije među skupinama općenito neprihvatljiva... Preveo: Darko Polšek
Edward O. Wilson
ČETIRI VRHUNCA SOCIJALNE EVOLUCIJE* Obuhvatimo li jednim pogledom glavne karakteristike socijalnog ponašanja svih organizama, od meduza do čovjeka, suočit ćemo se s paradoksom. Prvo, valja napomenuti da se društveni ustroj većine vrsta razvijao sukcesivno, time što je postizao različite stupnjeve specijalizacije i složenosti. Kolonije beskralježnjaka, socijalni kukci, sisavci (isključivši čovjeka), te čovjek, četiri su skupine koje su, svaka na svoj način, otišle najdalje. Tu smo suočeni s paradoksom: premda spomenuti niz započinje neosporno primitivnijim i evolucijski ranijim, te se nastavlja novijim i naprednijim oblicima života, glavna obilježja socijalne egzistencije, poput kohezije, altruizma i suradnje, gube na važnosti. Izgleda kao da se, usavršavanjem tjelesne strukture, usporila evolucija društva. Kolonije beskralježnjaka, uključujući koralje, meduzama slične Syphonosphorae i mahovnjake, razvile su gotovo savršen socijalni ustroj. Pojedinačni članovi ili zooidi, uglavnom su podređeni cjelini, ne samo funkcionalno, već često i doslovnim fizičkim srastanjem. Zahvaljujući srastanju i krajnjoj specijalizaciji uloga jedinki, kolonija je zapravo organizam, pa se čini opravdanim svrstati beskralježnjake u neprekinuti evolucijski niz, počevši od onih koji tvore nakupine uglavnom slobodnih i samodovoljnih zooida, do kolonija koje se funkcionalno ne razlikuju od višestaničnih organizama. Društveni, “zadružni” kukci, mravi, termiti, neke vrste osa i pčela, razvili su nesavršenija društva. Ovdje nailazimo na neplodne kaste, čiji se članovi mogu žrtvovati ako to zahtijeva opstanak matice. Altruističko ponašanje vrlo je izraženo i poprima raznolike oblike, od ponude poluprobavljene hrane članovima roja, do odvojivog žalca i rasprskavajućeg abdomena, pojedinih samoubilačkih sredstava zaštite kolonije kao cjeline. Pripadnici pojedinih kasta tjelesno su prilagođeni obavljanju specijaliziranih zadaća, a s drugim ih kastama povezuje složen i kruto ograničen način komunikacije. Pojedinci ne mogu dugo preživjeti izvan kolonije. Svaki je od njih sposoban prepoznati svoju kastu, ali ne i pojedinačni organizam, pa možemo reći da se zajednica kukaca temelji na depersonaliziranoj bliskosti. Osim sličnosti s kolonijama nižih beskralježnjaka, primijećene su i značajne razlike. Društveni kukci fizički su odvojene jedinke, a tajna opstanka društva leži u njegovoj sposobnosti odašiljanja pokretnih i samostalnih sakupljača hrane koji se redovito vraćaju u gnijezdo. Lijeganje jaja nije isključivo pravo matice, jer to ponekada čine i radilice, a kako im jaja nema tko oploditi iz njih se razvijaju mužjaci. Postoji dovoljan broj dokaza da između matica i radilica kod nekih vrsta mrava, pčela i osa, neprekidno traje tiha borba za muške potomke. Sukob katkada poprima očiglednije i primitivnije oblike, što se može vidjeti kod pčela koje osnivaju novu koloniju. Njezine se članice međusobno natječu za dominaciju i pripadajuću privilegiju lijeganja jaja, pri čemu gubitnice postaju radilice i ne preostaje im ništa drugo da tu i tamo kradimice umeću vlastita jajašca u prazna gnijezda. I matica bumbara agresivno kontrolira ponašanje kćeri, napadajući ih kad god pokušaju izleći jaja. Ako se pak matica ukloni iz razmjerno jednostavnih kolonija osa i bumbara, pripadnice grupe radilica borit će se međusobno ne bi li neka od njih zauzela ispražnjeno mjesto. Agresivnost i razdor mnogo su prisutniji u društvima kralježnjaka (uključujući sisavce), čije međusobne odnosi karakterizira sebičnost. Sterilnih kasta nema, a pojave altruizma sporadične su i redovito usmjerene na potomstvo. Svaki član zajednice potencijalno je neovisan i sposoban za vlastitu reprodukciju. Iako izdvojena egzistencija smanjuje izglede preživljavanja jedinke, pripadnost
grupi nije svakodnevna obaveza poput one koju imaju beskralježnjaci i društveni kukci. Premda je svaki član društva samostalan, život u zajednici olakšava mu pribavljanje hrane i skloništa te odgoj većeg broja potomaka. Stoga je suradnja s drugima rudimentarna i zapravo znači ustupak kojim se postižu spomenuti ciljevi. Tako je, prema ljudskim mjerilima, život u jatu riba ili babuna težak i okrutan jer se bolesne i ranjene napušta tamo gdje su pali, a hranjenje, odmaranje ili parenje se zbog toga ne prekida. Smrt dominirajućeg mužjaka je često popraćena promjenama u hijerarhiji moći, što često dovodi do ubojstva njegovog najmlađeg potomka. Takav je razvoj događaja uobičajen, primjerice, kod lengura (vrste dugorepih majmuna) i kod lavova. Iako su ljudi, s obzirom na društveni ustroj, prije svega kralježnjaci, njihovi međusobni odnosi postali su do te mjere složeni da ljudsko društvo možemo smatrati posebnim, četvrtim vrhuncem socijalne evolucije. Ograničenja ostalih kralježnjaka ljudi nisu prerasli odbacivanjem sebičnosti, već upotrebom inteligencije za stjecanje iskustava i predviđanje budućnosti. Ljudska bića preuzimaju dugoročne obaveze i iskorištavaju rezultate uzajamnog altruizma ne samo u jednoj, već kroz nekoliko generacija intuitivno se oslanjajući na srodstvo u mjeri nepoznatoj ostalim vrstama. Međusobne odnose unaprijedili su uporabom jezika jedinstvene sintakse, pa je opravdano reći da se ljudsko društvo približava društvu kukaca po razvijenosti suradnje, a daleko ga nadmašuje po snazi komunikacije. Ljudi su preokrenuli silazni trend u društvenoj evoluciji koji je trajao više od milijun godina. Iz te perspektive, nije toliko čudno što se ljudski oblik socijalne organizacije pojavio samo jednom, dok su ostala tri vrhunca dosegnuta više puta i to u potpuno različitim pravcima evolucije životinjskoga svijeta. Zašto je dominantni trend društvene evolucije bio silazan? Razlog je možda povezan s mogućnošću tjelesne prilagodbe nižih bes‐kralježnjaka. Budući da su njihove tjelesne strukture vrlo jednostavne, kolonijalne životinje, poput koralja i mahovnjaka, se u velikoj mjeri mogu modificirati, pa i fizički srastati. Stoga one, za razliku od kukaca i kralježnjaka, mogu “prespajati” živčane stanice, preusmjeravati cirkulaciju i provesti ostale modifikacije organskih sustava koje su nužne za koordinaciju kolonijalne fiziologije. Srastanju doprinosi i manja pokretljivost zooida, no ta prednost ipak nije odlučujuća; neke najrazvijenije kolonije beskičmenjaka, uključujući Syphonosporae i Thaliacee, vrlo su pokretne. Bitno je sljedeće: jednostavna tjelesna konstrukcija nižim beskralježnjacima omogućava izravnu reprodukciju pupanjem, što znači da se kolonije sastoje od genetski identičnih jedinki. Time smo napokon došli do najvažnije od svih osobina. Genetski identitet omogućava evoluciju neograničenog altruizma i temelj je kranjnje specijalizacije, te koordinacije stanica i organa u višestaničnom organizmu. Svi najnapredniji kolonijski beskralježnjaci su zapravo krenuli istim putem, te svoj razvoj doveli do superorganizama, čiji su se organi stvorili kranjim modifikacijama zooida. Društveni kukci ne posjeduju ni jednu nabrojenu prilagodbu. Tjelesna struktura im je vrlo složena, gotovo poput one u kralježnjaka, a jedinke su pokretne i ne mogu fizički srastati. Unatoč tomu, uspjeli su razviti altruističke kaste i intenzivno se integrirati u kolonije, a to bi mogao biti krajnji rezultat njihove goleme rasprostranjenosti. Do danas je, naime, opisano 800.000 vrsta kukaca, što znači da oni tvore više od tri četvrtine svih poznatih životinjskih vrsta. Korijeni te pojave potječu iz razdoblja kasnog paleozoika, kada su preci današnjih kukaca među prvima naselili tlo i time potpuno iskoristili pruženu ekološku šansu. Dok su oceani i ostale vode još od predkambrija obilovale brojnim životinjskim zajednicama, tlo je bilo poput nove planete, puno bilja a gotovo bez ijednog životinjskog suparnika. Stoga nije postojalo ništa što bi moglo spriječiti neslućeno širenje vrsta kukaca i bujanje njihove brojnosti. Statistički je, dakle, bilo vrlo vjerojatno da će se iz takvog broja pra‐tipova razviti barem nekoliko ekstremnih društvenih oblika. S druge strane, za puno manji broj od 7000
kolutićavaca ili 5300 vrsta morskih zvijezdača i ostalih bodljikaša, te su šanse bile puno manje. Statistički argument moguće je pojasniti konkretnim primjerom: ako bi mjera pronalaska novog oblika društvenosti bila 10‐12 po vrsti godišnje, za životinjski svijet u cjelini, 800.000 vrsta kukaca postiglo bi takvo otkriće mnogo puta na temelju pukog slučaja, dok 10.000 preostalih vrsta životinja, po istome načelu, to možda nikada ne bi uspjelo. Statistički argument dobiva na snazi ako računamo pomoću broja rodova, obitelji ili viših razreda umjesto pomoću broja vrsta, jer više taksonomske kategorije bolje odražavaju ekološke razlike. Vukovi se, primjerice, kao pripadnici obitelji Candida, ekološki više razlikuju od jelena (obitelj Cervidae) negoli od ostalih pripadnika vlastite obitelji. Zbog toga možemo reći, da je s velikim porastom broja kukaca povećana i vjerojatnost pojavljivanja cijele grupe vrsta koje bi se posebno orijentirale prema društvenosti. Jednu od takvih grupa lako možemo ustanoviti; to je red opnokrilaca, u koje spadaju mravi, pčele i ose. Iako čine samo oko 12% živih vrsta kukaca, oni gotovo imaju monopol na više oblike društvene egzistencije. Sterilne kaste se u tom redu pojavljuju u najmanje 11 različitih prigoda. Kod predaka termita je, pak, takova pojava zabilježena svega jednom. To je značajna činjenica koja nas vodi unatrag, k presudnim pitanjima srodstva. Zbog haplo‐diploidnog oblika spolnog nasljeđa, ženke opnokrilaca genetski su bliže sestrama no prvim potomcima. Stoga je, u istim uvjetima, genetski svrsishodnije postati članom sterilne kaste i štititi sestre negoli živjeti kao neovisni reproduktivac. Opnokrilci posjeduju i druge predispozicije koje im omogućuju život u zajednici, poput građenja gnijezda, dugog života i sposobnosti vraćanja u gnijezdo; pa ipak, haplo‐ diploidno nasljeđe njihova je jedinstvena osobina. Zahvaljujući tomu, najveći stupanj genetske sličnosti među sestrama izražen koeficijentom korelacije iznosi tri četvrtine, što je znatno manje negoli kod kolonija beskralježnjaka gdje je korelacija potpuna, odnosno gdje koeficijent iznosi 1,25 ili više postotaka genetske razlike, a to je dovoljno da objasnimo razmjere neslaganja unutar zajednice opnokrilaca. Kod kralježnjaka, najveći koeficijent korelacije između braće i sestara iznosi jednu polovinu, što znači da zahvaljujući zajedničkom podrijetlu imaju 50% identičnih gena. Isti omjer vrijedi za roditelje i prve potomke iz čega je vidljivo da razvoj sterilnih kasta ne bi mogao genetski unaprijediti zajednicu. Stoga inače, ako možda izuzmemo homoseksualce u ljudi, nije ni zabilježena pojava sterilnih kasti. Kralježnjaci su, u cjelini, društveniji od kukaca u posebnom smislu riječi; veći je postotak vrsta postigao određeni stupanj socijaliziranosti. Međutim, ni najnaprednija društva kralježnjaka nisu ni približno tako razvijena kao socijalni ustroj kukaca. Očito je da na evoluciju kralježnjaka utječe sila koja potiče socijalno ponašanje, ali tu silu uravnotežuje jednako jaka suprotna sila niže genetske povezanosti najbližih srodnika. Shodno tomu, čini se da je uputnije obratiti više pozornosti tendenciji socijalnog ponašanja, negoli se zadržavati na jednostavnim i lako rješivim pitanjima genetike. Sila koja potiče socijalno ponašanje vjerojatno je razvijenija inteligencija. Posljedica toga jest složeno i adaptibilnije ponašanje, te socijalna organizacija utemeljena na personalizaciji međusobnih odnosa. Svaki član društva kralježnjaka može se ponašati sebično, kako mu to diktira niži stupanj genetskog srodstva, ali može odabrati i suradnju, spretno izbjegavajući sukobe i birajući put kroz društvenu hijerarhiju uz najmanji utrošak osobnog, genetski uvjetovanog altruizma. Moramo imati na umu da je primarni “cilj” pojedinog kolonijalnog beskralježnjaka ili društvenoga kukca optimalizacija grupne strukture, dok je glavni cilj društvenog kralježnjaka najbolji aranžman što ga unutar društva može osigurati za sebe i najbliže srodnike. Socijalno ponašanje nižih beskralježnjaka razvilo se grupnom selekcijom, a isto se ponašanje u kralježnjaka razvilo uglavnom individualnom selekcijom. Profinjenost potreba i personalizacija odnosa među kralježnjacima postignuti su: obogaćenjem komunikacije;
preciznim prepoznavanjem i odgovarajućim odnosom prema pojedinim članovima društva; većom ulogom učenja idiosinkratičnog osobnog ponašanja i tradicijom; oblikovanjem veza i klanova u društvu. Razmotrit ću ukratko sve navedene karakteristike. Većina kralježnjaka koristi najmanje dvostruki ili trostruki broj osnovnih načina komuniciranja od većine vrsta kukaca, uključujući i one socijalne. No, stvarni broj poruka koje se mogu prenijeti daleko je veći i zbog dva razloga. Prvo, kontekst bitno pridonosi značenju. Specifična poruka može se povezati s mjestom, razdobljem u godini ili čak spolom i rangom životinje. Osim toga, pojedinačni signal bit će najvjerojatnije tek jedan dio složenog signala. Primjerice, pokret glave može pratiti jedna ili više vokalizacija, čime se daje novo, drukčije značenje. Drugo i razvijenije je ‐ skaliranje. Varijacije u intenzitetu signala, koje su često vrlo male, koriste se kako bi prenijele suptilne promjene raspoloženja. Sva ta poboljšanja znatno povećavaju raspon komunikacije kralježnjaka i osposobljavaju ih za prijenos daleko većeg broja “bita” informacija u sekundi, usporedimo li ga s analognim brojem u kukaca. Točnu količinu informacija ipak ne možemo precizno odrediti jer prilikom mjerenja informacijskog sadržaja u kompleksnijim sustavima komunikacije nailazimo na ozbiljne tehničke poteškoće. Prepoznavanje pojedinaca uglavnom je karakteristična osobina kralježnjaka, premda i članovi kolonija plaštenjaka “prepoznaju” jedinke različitog genotipa po neuspjehu u srastanju. Odrasla vinska mušica može odrediti mirise različitog genetskog podrijetla pri izboru mužjaka ili ženke, dok socijalni kukci općenito prepoznaju članove istoga roja mirisom koji prijanja uz njihovu površinu tijela. Unatoč tome, svi navedeni oblici prepoznavanja odnose se na klase jedinki, a ne na pojedinačne organizme. Kod beskičmenjaka je zabilježeno samo nekoliko primjera pravog prepoznavanja jedinke. Pri osnivanju kolonije, ženke zadružnih pčela Polistes organiziraju se u hijerarhije u kojima vjerojatno postoji individualno pre‐poznavanje. Spolne parove oblikuju i škampi Hymenocera picta, te pustinjske babure Hemilepistus reamuri. Obje vrste koriste sparivanje radi lakše obrane u posebnim uvjetima okoline. Nema sumnje da ćemo među beskralježnjacima naići i na nove primjere, ali sasvim je izvjesno da će oni ostati u manjini. Nasuprot tomu, sposobnost individualnog prepoznavanja tipična je za većinu kralježnjaka, s iznimkom riba koje žive u jatima, vodozemaca i nekih vrsta gmazova. No, osobno prepoznavanje je vrlo rasprostranjen, možda čak i univerzalni fenomen kod ptica i sisavaca, dvije grupe kralježnjaka koje su razvile najnaprednije oblike socijalne organizacije. Kralježnjaci imaju sposobnost brzog učenja, što im omogućava snalaženje u vrlo promjenljivoj socijalnoj okolini. Kada se kolonija mrava suoči s opasnošću, odgovor članova svodi se na lučenje feromona i na procjenu opće opasnosti. Za razliku od toga, rezus majmun mora najprije utvrditi je li uzbuna rezultat unutrašnjeg sukoba i ako jest, mora uočiti tko je upleten. S obzirom na njegov vlastiti aktualni odnos prema sudionicima, on procjenjuje hoće li i sam nešto poduzeti, pri tom vodeći računa o osobnom dobitku ili gubitku. Društveni kralježnjaci imaju i tu prednost što mogu vlastito ponašanje uskladiti s procjenom njegove koristi ili štete po grupu u cjelini. Tako nastaju tradicije koje se, unutar iste zajednice, protežu generacijama. Evolucijom društva kralježnjaka, značajnu ulogu dobila je i igra, koja je olakšala uspostavu i prijenos tradicija, te pomogla u oblikovanju individualnih veza koje započinju u djetinjstvu i traju do odrasle dobi. Proces stjecanja tih crta, socijalizacija, nije uzrok društvenog ponašanja u krajnjem, genetskom smislu. Ona je prije svega skup pomagala kojima se socijalni život može personalizirati, a genetski uvjetovana sposobnost jedinke unaprijediti u socijalnom kontekstu.
Napokon, zahvaljujući razvijenoj komunikaciji, osobnom prepoznavanju i mogućnosti modifikacije ponašanja, kralježnjaci su razvili vrlo važnu sposobnost oblikovanja sebičnih podgrupa unutar društva. Spolni partneri, roditelji i potomci, braća, sestre i ostali bliski srodnici, pa čak i klanovi nepovezanih pojedinaca, mogu opstati u društvu a da pri tom ne izgube vlastiti identitet. Svi oni teže vlastitim ciljevima, te postavljaju čvrste granice do kojih društvo u cjelini može djelovati kao jedinstvena i skladna cjelina. Ukratko, tipično društvo kralježnjaka prvenstveno promiče individualni i unutargrupni opstanak, a tek onda socijalni integritet. Čovjek je te crte još više razvio, dodajući im i vlastite, jedinstvene osobine. Radom je postigao izuzetno visok stupanj suradnje i to bez većeg ugrožavanja osobnog opstanka i sposobnosti reprodukcije. Kako je to sam po sebi uspio postići i time preokrenuti opći silazni trend socijalne evolucije, najveća je tajna biologije uopće.
Edward O. Wilson
ČOVJEK: OD SOCIOBIOLOGIJE DO SOCIOLOGIJE*
Gipkost čovjekove socijalne organizacije Prva crta čovjekove socijalne organicije koja se može najlakše dokazati ‐ statističke je prirode. Parametri socijalne organizacije, uključujući veličinu skupine, osobine hijerarhije, stope izmjene gena, variraju puno više negoli kod bilo koje druge vrste primata. Broj varijacija nadilazi čak i one koje se zbivaju među preostalim vrstama primata. Stoga je povećanje gipkosti očekivana pojava. Ona predstavlja ekstrapolaciju trenda prema varijabilnosti kojeg uočavamo već kod babuna, čimpanza i ostalih cercopithecoida. Međutim, ono što doista iznenađuje jest do kakve je krajnosti dovedena ta varijabilnost. Zašto su ljudska društva tako fleksibilna? Dio odgovora na to pitanje leži u tomu što se sami njihovi članovi međusobno toliko razlikuju u ponašanju i u svojim pothvatima. U malom bušmanskom plemenu Kung, možemo naći pojedince koji su priznati kao “najbolji ljudi”, vođe i iznimni stručnjaci, kako među lovcima, tako i među medicinarima. Unatoč tome što se dobra dijele, neki pojedinci, zahvaljujući iznimno dobrom poduzetništvu, nerazmetljivo stiču izvjesnu količinu bogatstva. Muškarci plemena Kung, ništa manje negoli muškarci u razvijenijim industrijskim društvima, općenito se etabliraju sredinom tridesetih, jer u suprotnom doživotno stiču niži status. Neki se nikada ne pokušavaju etablirati, žive u svojim neodržavanim kolibama i nemaju ponosa ni prema sebi ni prema svom djelu. Sposobnost uklapanja u takve uloge, oblikovanje nečije ličnosti, također može biti prilagodljiva. Ljudska su društva organizirana vrlo inteligentno i svaki je član suočen s nizom društvenih izazova koji zauzimaju cijelu njegovu ingenioznost. Ta temeljna varijabilnost pojačava se na razini skupine pomoću drugih, u ljudskim društvima iznimno izraženih kvaliteta: riječ je o dugom, zatvorenom razdoblju socijalizacije; o slaboj povezanosti komunikacijskih mreža; o raznolikosti veza, o sposobnosti, posebno kod pismenih kultura, da se komunicira na daljinu i u dužim vremenskim i povijesnim razdobljima; napokon iz svega toga proizlazi sposobnost razaranja, manipuliranja i iskorištavanja. Svaki od navedenih parametara bi se mogao lako promijeniti i svaki ima jak učinak na krajnji oblik socijalne strukture. Rezultat njihove promjenjivosti je uočena varijabilnost među društvima. Treba stoga razmotriti hipotezu koja kaže da se geni koji potiču fleksibilnost socijalnog ponašanja jako selektiraju upravo na pojedinačnoj razini. Treba, međutim, primijetiti da je varijabilnost društvene organizacije moguća, ali ne i nužna posljedica toga procesa. Da bi moglo doći do količine varijabilnosti, koja je doista primijećena, bila su potrebna tri uzastopna adaptivna vrhunca. Drugim riječima, različiti oblici društva unutar iste vrste moraju biti dovoljno slični po svojoj sposobnosti preživljavanja kako bi se jedinke dugoročno mogle održati. Rezultat toga je statistički raspon vrsta društava koja se ne kreću velikom brzinom prema nekom posebnom obliku društvenosti, ako već nisu u ravnoteži . Alternativa takvoj organizaciji, koju nalazimo kod nekih društvenih kukaca, jest fleksibilnost pojedinačnog ponašanja i kastinskoga razvoja. Unatoč takvoj fleksibilnosti, takova organizacija stvara jednoličnost statističke distribucije vrsta pojedinaca, uzmu li se u obzir sve jedinke unutar kolonije zajedno. Kod pčela medarica i mrava roda Formica i Pogonomyrmex, razlike u “osobnosti” jasno su
označene čak i unutar jedne kaste. Neke jedinke, koje entomolozi zovu elitama, neobično su aktivne. Njihov je učinak veći od njihova udjela u ukupnom radu kaste tijekom života i oni potiču druge da rade time što im olakšavaju posao. Članovi drugih kolonija su, naprotiv, trajno lijeni. Premda su zdravi i imaju dug život, njihov osobni učinak tek je mali dio učinka elita. Pojavljuje se i specijalizacija. Neke jedinke ostaju s leglom kao pomoćnice puno dulje od uobičajenog prosjeka, dok se druge koncentriraju na izgradnju legla i sakupljanje zaliha. Unatoč tomu, cijeli obrazac ponašanja kolonije konvergira prema prosjeku vrste. Usporede li se, međutim, dvije kolonije sa svojih po stotinu ili tisuću članova, njihovi su statistički obrasci ponašanja gotovo istovjetni. Poznato je da dio te dosljednosti nastaje pod utjecajem negativnih povratnih informacija. Kada se intenzivira jedna potreba, poput brige za potomstvo ili popravak legla, radilice mijenjaju svoje aktivnosti kako bi kompenzirale nedostatak, sve dok se potreba ne zadovolji, a tada se vraćaju na staru dužnost. Eksperimenti su pokazali da nagle promjene tih aktivnosti, kao i devijacije kolonije od statističkih normi, mogu biti katastrofalne. Zbog toga nas ne mora čuditi da su krugovi tih aktivnosti precizni i vrlo jaki. Kontrola kojom se rukovode ljudska društva nije ni približno tako jaka, a posljedice devijacija nisu tako opasne. Antropološka je literatura bogata primjerima društava koja iskazuju očitu neučin‐ kovitost, čak i patološke pogreške, pa ipak preživljavaju. Društvo robova na Jamajci, koje je uvjerljivo opisao Orlando Patterson, bilo je bez sumnje patološko prema moralnim kanonima civiliziranoga života. “To društvo karakterizira nevjerojatno zanemarivanje i izobličenje gotovo svih temeljnih preduvjeta normalnog ljudskog života. U njemu su svećenici krajnje razulareni; institucija braka je službeno osuđena kako među robovima, tako i među gospodarima. Obitelj je za većinu bila nezamisliva, a promiskuitet norma. Obrazovanje se smatralo apsolutnim gubitkom vremena, a učitelje se izbjegavalo kao kugu. Pravni je sustav bio posve namjerno travestija svega što bismo mogli nazvati pravdom, dok profinjeni oblici izražavanja, poput folklora ili umjetnosti ili nisu postojali ili su bili u stanju potpune dezintegracije. Od takvog sustava je koristi imao samo mali dio bijelaca, koji je monopolizirao gotovo cijelu plodnu zemlju otoka. No, čak su i oni, odmah po namicanju određene količine bogatstva, napuštali tu zemlju, u kojoj je život postao nepodnošljiv upravo zbog njihovog pohlepnog bogaćenja. Unatoč svemu tome, taj je Hobbesovski svijet trajao gotovo dva stoljeća. Ljudi su se množili, a ekonomija cvjetala. Kako se takve varijacije u socijalnoj strukturi mogu održati? Objašnjenje možda leži u činjenici pomanjkanja konkurencije drugih vrsta, zbog čega nastaje ono što biolozi zovu “ekološkim opuštanjem”. Tijekom prošlih deset tisuća godina ili više, čovjek je općenito bio toliko uspješan u dominaciji nad svojom okolinom da je gotovo svaka vrsta kulture privremeno mogla uspjeti, ako je imala neki umjereni stupanj unutrašnje dosljednosti i ako nije posve isključila reprodukciju. Nijedna vrsta mrava i termita ne uživa takvu slobodu. Najmanja neučinkovitost u konstrukciji legla, u uspostavi mirisnih tragova ili izvođenju matičinog leta može ubrzo dovesti do istrebljenja vrste, bilo zbog istrebljivača ili konkurencije s drugim društvenim kukcima. To u nešto manjoj mjeri vrijedi i za društvene mesoždere i primate. Ukratko, životinjske su vrste uglavnom čvrsto uklopljene u ekosistem i imaju mali prostor za eksperimente i igru. Čovjek je privremeno izuzet od ograničenja koja nastaju uslijed konkurencije među vrstama. Premda se kulture nadomještaju, taj je proces puno neučinkovitiji od konkurencije među vrstama, koja reducira varijabilnost. Tvrdnja da su gotovo svi oblici kulturne varijacije po svome podrijetlu fenotipski, a ne genotipski, postala je gotovo dijelom zdravoga razuma. Taj stav stiče svoju uvjerljivost zbog toga što pomoću njega možemo relativno lako objasniti promjenjljivost kulture unutar jedne generacije. Takova je promjena isuviše brza da bismo je označili evolutivnom po prirodi. Drastična promjena irskoga društva prve dvije godine krumpirove pošasti (1846‐1848) jedan je od takvih slučajeva. Drugi je
promjena japanske strukture autoriteta tijekom američke okupacije koja je uslijedila nakon Drugog svjetskog rata. Primjere možemo navoditi u nedogled, jer tvore samu supstancu povijesti. Ekstremni ortodoksni stav environmentalista ide i dalje od toga i tvrdi da u prenošenju kulture ne postoji nikakva genetska varijabilnost. Drugim riječima, sposobnost za kulturu prenosi se isključivo ljudskim genotipom pojedinaca. Dobzhansky tu hipotezu formulira na sljedeći način: “Kultura se ne nasljeđuje genima, ona se stiče učenjem od drugih ljudskih bića... U izvjesnom smislu, ljudski su geni svoj primat u ljudskoj evoluciji predali potpuno novom, nebiološkom i nadorganskom subjektu, kulturi. Unatoč tomu, ne smijemo zaboraviti da je taj subjekt potpuno ovisan o ljudskom genotipu”. Premda su geni doista predali velik dio svog suvereniteta, oni su zadržali određenu količinu utjecaja barem u području onih kvaliteta ponašanja koje utemeljuju razlike među kulturama. Dokazana je relativno visoka nasljednost osobina introverznosti i ekstroverznosti, brzine reakcija, psihomotornih i sportskih aktivnosti pojedinaca, neuroticizma, dominacije, depresije, dobi prve spolne aktivnosti, tempa glavnog kognitivnog razvoja i tendencije prema određenim oblicima mentalnih bolesti poput shizofrenije. Čak i mali dio tih varijanci u razlikama među populacijama može prouzročiti kulturne razlike u društvima. U svakom slučaju, količinu bi varijacija trebalo izmjeriti. Nije dovoljno ukazati na odsutnost određene karakteristike ponašanja u jednom ili nekoliko društava i time “bez sumnje” dokazivati da je ta osobina inducirana iz okoline, te da kod čovjeka za nju ne postoji nikakva genetska predispozicija. Istina bi mogla biti upravo suprotno. Freedman i njegovi pomoćnici su, u stvari, pokazali da postoje značajne rasne razlike u pokretanju, tjelesnom stavu, mišićnom tonusu i emocionalnim reakcijama novorođenčadi. Te razlike ne možemo smisleno objasniti pretpostavkom da su one rezultat treninga ili uvjetovanosti u maternici. Kineska novorođenčad u Americi primjerice, obično se manje mijenja, manje se kreće u maternici zbog utjecaja buke i pokretanja, bolje se prilagođava novim podražajima i neugodnostima, te se smiruje brže od američke novorođenčadi kavkaske rase i podrijetla. Možemo biti precizniji i reći da se slučajni uzorak novorođenčadi, čije je podrijetlo u Kini, po tim crtama ponašanja razlikuje od usporednog uzorka europskoga podrijetla. Jasno je, dakle, da nam treba disciplina antropološke genetike, a u međuvremenu, dok je ne steknemo, ljudski biogram možemo okarakterizirati dvjema neizravnim metodama. Prvo iz naj‐ elementarnijih pravila ljudskoga ponašanja možemo konstruirati modele. Ako se mogu testirati, ta će nam pravila obilježiti biogram na isti način na koji etogrami, koje crtaju zoolozi, mogu uputiti na “tipične” repertoare ponašanja životinjskih vrsta. Ta se pravila s pravom mogu usporediti s etogramima drugih vrsta primata. Varijacije u pravilima koje postoje među ljudskim kulturama, ma kako male, mogle bi nam pružiti naznake temeljnijih genetskih razlika, posebno ako ih stavimo u korelaciju s varijacijama u crtama ponašanja za koje znamo da su nasljedne. S tim su se, prvim pristupom, ponajprije pozabavili društveni znanstvenici iako u jednom drukčijem kontekstu od navedenog. Abraham Maslow je pretpostavio da ljudska bića reagiraju na hijerarhiju potreba, tako da se niže razine moraju zadovoljiti prije nego što posvetimo pažnju višima. Temeljne su potrebe hrana i san. Kada su one zadovoljene, glavna preokupacija postaje sigurnost, potom potreba pripadnosti skupini i potreba za ljubavlju, zatim samopoštovanje, te napokon samoaktualizacija i kreativnost. U Maslowljevom snu idealno je društvo ono koje “podržava najpotpuniji razvoj ljudskih potencijala i najpotpuniji stupanj ljudskosti.” Kada slobodno izrazimo taj biogram, njegovo će središte težiti prema višim razinama. Jedan drugi društveni znanstvenik, George C. Homans (1961), prihvatio je Skinnerovski pristup kako bi sveo ljudsko ponašanje na temeljne procese asocijativnog učenja. Pravila koja je on postavio su sljedeća:
Ako je u prošlosti određena situacija bila prilika za nagrađivanje čovjekove aktivnosti i ako je sadašnja situacija slična prošloj, onda će osoba u sadašnjoj situaciji vjerojatnije postupiti na taj ili sličan način; Što češće u nekom vremenskom rasponu neka aktivnost nagrađuje ponašanje drugoga čovjeka, to će ta druga osoba češće izvesti to ponašanje; Što je čovjeku vrednija jedinica aktivnosti koju mu drugi pruža, to će se češće ponašati tako da ga drugi nagradi; Što je češće u bližoj prošlosti čovjek od drugoga dobio neku vrijednu aktivnost, to će mu daljnje takve aktivnosti biti bezvrednije. Etolog i vizionar Maslow, svjetovima je odvojen od bihavioriste i redukcioniste Homansa. Unatoč tomu, njihovi se pristupi mogu pomiriti. Homansova pravila možemo protumačiti tako da nam omoguće neke poluge za iskazivanje ljudskog biograma. Njegova operacionalistička riječ jest nagrada, a to je u stvari skup svih interakcija koje emotivna središta u mozgu definiraju kao poželjna. Prema evolucionoj teoriji, poželjnost se mjeri jedinicama genetske podobnosti, pa su se emotivna središta u skladu time i programirala. Maslowljeva hijerarhija je jednostavni poredak prioriteta u ciljevima prema kojima se usmjeravaju ta pravila. Drugi, neizravni, pristup antropološkoj genetici jest filogenetska analiza. Usporedbom čovjeka s drugim vrstama primata, možemo ustanoviti temeljne osobine primata koje leže ispod površine, a to će nam pomoći pri ustanovljavanju konfiguracije čovjekovih viših socijalnih oblika ponašanja. Taj su pristup, u popularnim knjigama i u velikom stilu, odlučno slijedili Konrad Lorenz (O agresivnosti), Robert Ardrey (The Social Contract), Desmond Morris (Goli majmun), Lionel Tiger i Robin Fox (The Imperial Animal). Sva su ta djela bili zdravi pokušaji skretanja pozornosti na čovjekov status kao biološke vrste prilagođene svojoj okolini. Međutim, pozornost kojom su primljene te knjige, knjige koje su srušile čvrstu struju ekstremnih bihaviorista i bihavioristički stav o čovjekovom umu kao stroju za reakcije, nije bio niti ispravan niti heuristički dobar. Ti su autori, naime izabirali jednu prihvatljivu hipotezu utemeljenu na malom uzorku životinjskih vrsta, a onda su samo proširili objašnjenje do njegovih krajnjih granica. Pravilni pristup za korištenje komparativne etiologije jest utemeljivanje rigorozne filogenetske srodnosti bliskih vrsta na temelju mnogih bioloških osobina. U tom bi se slučaju društveno ponašanje tretiralo kao zavisna varijabla, a njegova bi se evolucija deducirala. Ako se to ne može pouzdano utvrditi (kao što se ne može kod čovjeka), drugi najbolji postupak bio bi ustanovljavanje najniže taksonomske razine na kojoj karakter pokazuje značajnu međuvrsnu varijabilnost. Najlabilnije su crte karaktera, koje se prebacuju s vrste na vrstu ili s roda na rod. Mi ih ne možemo sa sigurnošću ekstrapolacijom prebaciti s cercopithecoidnih ili čovjekolikih majmuna na čovjeka. Kod primata, te su labilne kvalitete: veličina skupine, kohezija grupe, otvorenost skupine prema drugoj, uključenost mužjaka u roditeljsku brigu, struktura pažnje, te intenzitet i oblik teritorijalnosti, odnosno obrane. Najkon‐zervativnija obilježja karaktera su ona koja ostaju trajna na razini taksonomske porodice ili kroz cijeli red primata, te su najvjerojatnije očuvana u relativno nepromijenjenom obliku u evoluciji čovjeka. Ta konzervativna obilježja uključuju: agresivnu dominaciju u sustavu u kojemu su mužjaci općenito dominantniji od ženki; skala intenziteta reakcija, posebno u agresivnim interakcijama; intenzivna i produžena majčinska briga, izraženi stupanj socijalizacije mladunaca, te matrilinearna socijalna organizacija. Takva klasifikacija obilježja ponašanja daje nam pravilni temelj za oblikovanje hipoteze. Ona nam dopušta kvalitativnu procjenu vjerojatnosti da su se neke crte ponašanja održale sve do modernog Homo sapiensa. Naravno, preostaje nam mogućnost da su se neke labilne crte
zadržale i da postoje homologije između , recimo, čovjeka i čimpanze. Pa i obrnuto, neke konzer‐ vativne crte u cijelom nizu primata mogle su se ipak promijeniti tijekom rađanja čovjeka. Nadalje, ta procjena ne povlači tvrdnju da su konzervativne crte pod većim genetskim utjecajem, odnosno da imaju veći stupanj nasljednosti od labilnih. I labilne mogu biti u potpunosti utemeljene na genetskim razlikama između vrsta ili između populacija unutar vrsta. I kada se konačno vratimo kulturnoj evoluciji, heuristički možemo nagađati da se crte čiju smo labilnost dokazali, mogu isto tako razlikovati u ljudskim društvima, zbog genetskih razlika. Dostupni dokazi pokazuju da ne postoji ništa što bi proturječilo toj temeljnoj koncepciji. Napokon, potrebno je posebno primijetiti da komparativno etiološki pristup ni na koji način ne predviđa postojanje obilježja karakterističnih samo za čovjeka.
Trampa i recipročni altruizam Zajedničko korištenje resursa je rijetko među nečovjekolikim primatima. U rudimentarnom obliku pojavljuje se samo kod čimpanza i možda još nekih majmuna staroga svijeta. Kod čovjeka je, međutim, to jedno od najjačih socijalnih obilježja i po svojem se intenzitetu može mjeriti samo s prehrambenom razmjenom među termitima i mravima. Rezultat toga jest da samo kod čovjeka postoji privreda. Njegova visoka inteligencija i simbolička sposobnost omogućava pravu trampu. Inteligencija također dopušta vršenje razmjene tijekom dugog vremena, čime se ona pretvara u akte recipročnog altruizma. Konvencije tog oblika ponašanja izražavaju se obično tvrdnjama iz svakidašnjeg života: “Daj mi sada, platit ću ti kasnije”; “Pomozi mi sada i bit ću ti prijatelj kada me zatrebaš”; “Spašavanje nisam smatrao herojskim, bilo je to samo ono što očekujem da drugi učine za mene i moju obitelj u istoj situaciji”. Talcott Parsons je tvrdio da novac po sebi nema nikakvu vrijednost. On se sastoji od komadića metala i papira kojima ljudi garantiraju da će se odreći određene količine vlasništva i usluga, kada ih za to zatražimo; drugim riječima novac je kvantifikacija recipročnog altruizma. Najraniji oblici trampe u ranim ljudskim društvima bili su vezani za razmjenu mesa koje je ulovio mužjak, odnosno za biljnu hranu koje je sakupila ženka. Ako rana sakupljačka i lovačka društva odražavaju primitivno stanje, onda je razmjena oblikovala važni element i distinktivnu crtu seksualnog povezivanja. Fox je, sljedeći Levi‐Straussa, tvrdio da etnološki dokazi potvrđuju kako je ključni prvi korak u ljudskoj socijalnoj evoluciji bilo korištenje žena kao sredstva za trampu. Kako su mužjaci sticali status pomoću kontrole ženki, koristili su ih kao objekte razmjene kako bi utvrdili alijanse i potaknuli mreže srodstva. Predpismena društva su obilježena složenim pravilima ženidbe koja se često mogu protumačiti kao izravno trgovanje moći. To je posebno slučaj kada se negativna pravila ženidbe, koja zabranjuju određene vrste zajedništava zamijenjuju pozitivnima, koja uređuju kakve se razmjene moraju vršiti. U nekim australskim domorodačkim društvima postoje dvije polovine, dva klana plemena između kojih je moguća ženidba. Muškarac iz svake polovine trguje nećakinjama ili točnije, kćerima svoje sestre. S vremenom se akumulira moć, jer taj muškarac može kontrolirati nasljednike svojih nećakinja, tj. srodnike tako daleke kao što su kćeri sestrinih kćeri. U spoju s poliginijom, sustav osigurava političku i genetsku prednost za starca i njegovo pleme. Unatoč svim tim složenim pravilima, formalizacija bračnih razmjena između plemena ima gotovo isti genetski efekt kao i slučajno lutanje mužjaka majmuna od jedne skupine do druge ili pak kao razmjena spolno zrelih ženki u populaciji čimpanza. Gotovo 7,5% brakova koji su ugovoreni među
australskim domorocima prije europskog utjecaja bili su stvoreni unutar plemena, a o sličnoj stopi izvjestili su istraživači brazilskih Indijanaca i drugih predpismenih društava. Elementarna teorija populacijske genetike predviđa razmjenu gena po stopi od 10% po generaciji, što je više nego dovoljno za stvaranje prilično intenzivnog prirodnog pritiska na diferencijaciju populacija. Stoga je razmjena unutar plemena glavni faktor u stvaranju uočene visoke stope genetske sličnosti među populacijama. Krajnji adaptivni temelj egzogamije nije sam genetski protok tj. razmjena, već izbjegavanje miješanja unutar populacije. Deset postotaka je opet dovoljno za tu svrhu. Mikrostruktura ljudske socijalne organizacije utemeljena je na sofisticiranim uzajamnim procjenama koje dovode do ugovora. Kao što je pravilno primijetio Erving Goffman, stranac se odmah, ali uljudno istražuje, kako bi se mogao odrediti njegov socioekonomski status, inteligencija i obrazovanje, njegova percepcija samoga sebe, njegovi socijalni stavovi, kompetencija, pouzdanost i emocionalna stabilnost.Uglavnom nesvjesno dane i apsorbirane informacije imaju veliku praktičnu važnost. To iskušavanje mora biti duboko, jer pojedinac pokušava impresionirati kako bi stvorio maksimalnu korist za sebe. On će u svakom slučaju koristiti razne manevre kako bi prikrio informacije koje mogu ugroziti njegov status. Stoga u svakoj samoprezentaciji možemo očekvati uključivanje elemenata prijevare. Kao što kaže sam Goffman: “Mnoge ključne činjenice izvan su prostora i vremena interakcije ili su u njima skrivene. Recimo, “prave” i “stvarne” stavove, vjerovanja i emocije pojedinca možemo ustanoviti samo neizravno iz njegovih izjava ili pomoću njegovih neželjenih izraza ponašanja. Isto tako, ako pojedinac nudi proizvod i uslugu, ljudi će često shvatiti da za vrijeme interakcije neće odmah biti dovoljno vremena ili prostora za to da se pojede puding kako bismo u njemu našli dokaz. Oni će stoga biti prisiljeni prihvatiti neke događaje kao konvencije ili kao prirodne znakove za nešto što se ne može izravno primijetiti osjetilima.” Prijevara i hipokrizija nisu niti apsolutna zla koja vrli čovjek treba ukloniti što je više moguće, niti su to preostaci životinjskih karakteristika koje će se ukloniti budućom društvenom evolucijom. To su upravo ljudske metode za vođenje složenog svakodnevnog posla u društvenom životu. Njihova razina u svakom pojedinom društvu može reprezentirati kompromis koji će odgovarati društvenoj veličini i složenosti. Ako je ta razina niska, drugi će iskoristiti prednosti i pobijediti. Ako je isuviše visoka, doći će do ostracizma. Potpuno poštenje sviju nije odgovor. Stara izravnost primata uništila bi osjetljivu strukturu društvenog života koja se gradila u ljudskim populacijama većim od neposrednih klanova. Kako je Louis J. Halle točno primijetio, dobre manire postale su nadomjestak za ljubav.
Vezivanje, seks i podjela rada Kamen temeljac gotovo svih ljudskih društava je osnovna obitelj. Populacija američkog industrijskog grada, baš kao i skup lovaca sakupljača u australskoj pustinji organizirana je na taj način. U oba slučaja, obitelj se seli po raznim regionalnim zajednicama i održava složene veze s primarnim srodnicima pomoću posjeta (telefonskih poziva ili pisama) i razmjenom darova. Tijekom dana žene i djeca ostaju na području boravka, dok muškarci odlaze u potragu za hranom, društvenom igrom ili njihovim simboličnim ekvivalentima u obliku trampe ili novca. Muškarci surađuju u klanovima za lov ili se bave susjednim skupinama. Ako već nisu u kvrnom srodstvu, oni se bar ponašaju kao da je riječ o “klanovima vlastite braće”. Spolne veze se pažljivo ugovaraju u skladu s plemenskim običajima i ljudi pokušavaju održati njihovu trajnost. Spolno ponašanje je gotovo trajno između menstrualnih ciklusa i obilježava ga produžena predigra. Morris, pozivajući se na podatke Mastersa, Johnsona i drugih, nabrojao je jedinstvene karakteristike ljudske seksualnosti, koje smatra uzrokom gubitka
tjelesnih dlaka: zaokružene grudi mlade žene, označavanje područja kože tijekom koitusa, naglašena erogena senzitivnost usnica, vlažnost nosa, ušiju, bradavica, areola i genitalija, povećani penis. Kao što je već Darwin primijetio, čak je i gola koža žene spolni nadražitelj. Sve te promjene služe kao sredstvo trajnijih veza, koji s trenutkom ovulacije nemaju nikakve veze. Estrus se smanjuje do puko simboličnih razmjera, na užas onih koji kontrolu ranja žele postići pomoću metode ritmova. Spolno ponašanje uglavnom je odvojeno od čina oplodnje. Ironično je kada religiozni ljudi koji zabranjuju spolnu aktivnost osim zbog prokreacije tvrde da bi tako trebalo biti na temelju “prirodnoga prava”. To je pogrešan pokušaj komparativne etiologije, utemeljen na netočnoj pretpostavci da je reprodukcija čovjeka u biti identična onoj u drugih životinja. Razmjer formalizacije srodničkih veza koje vladaju u gotovo svim ljudskim društvima jedinstveno je obilježje biologije naše vrste. Sistemi srodstva omogućuju bar tri komparativne prednosti: Prvo, oni stvaraju alijanse između plemena i jedinica manjih od plemena, kako bi omogućili odlazak mladih članova bez sukoba. Drugo, oni su važan dio sustava trampe pomoću kojega neki muškarci postižu dominaciju i vodstvo. Napokon, oni služe kao homeostatske metode za pozivanje drugih grupa u pomoć. Kada ponestane hrane, plemenske jedinice mogu pozvati svoje partnere da im pomognu u altruističkim pothvatima; za to među drugim socijalnim primatima nema primjera. Indijanci Athapaskan Dogrib, narod sakupljača‐lovaca iz sjeverozapadnog kanadskog Arktika, jedan su primjer za to. Athapaskanci su slabo organizirani pomoću načela bilateralnog primarnog srodstva. Lokalni klanovi lutaju zajedničkim teritorijima i stvaraju neposredne kontakte i razmijenjuju članove zbog unakrsnog braka. Kada dođe do gladi, ugroženi klanovi mogu surađivati s onima koji su trenutno imućniji. Drugi primjer su Yanomamo iz Južne Afrike. Oni se oslanjaju na srodnike kada im neprijatelji unište usjeve. Kako su društva iz klanova i plemena evoluirala u kraljevine i države, neki su se oblici povezivanja proširili izvan mreža srodstva, te uključili alijanse i ekonomske sporazume. Mreže su postale šire, nizovi komunikacija duži, a interakcije raznolikije, stoga je ukupni sustav postao daleko složeniji. No i dalje se čini da se moralistička pravila koja utemeljuju te sporazume, nisu promijenila u većoj mjeri. Prosječni pojedinac i dalje djeluje po formaliziranom kodu koji nije puno razrađeniji od onoga kojim se rukovode članovi društava lovaca‐sakupljača.
Uloge i politeizam Nadčovjek, isto kao ni nad‐mrav ili nad‐vuk, nikada ne može biti pojedinac; to je društvo, čiji se članovi razlikuju i kooperiraju kako bi stvorili složeni izvor, koji nadilazi sposobnost bilo kojeg zamislivog organizma. Ljudska društva cvjetaju i postižu razine krajnje složenosti, jer njihovi članovi imaju inteligenciju i fleksibilnost za igru uloga, gotovo bilo kojeg stupnja specifikacije i za njihovu promjenu, ako to prilika od njih traži. Moderni je čovjek glumac u mnogim ulogama i one se mogu proširiti do njegovih granica time što mu okolina stalno postavlja drukčije zadatke. Kako primjećuje Goffman: “Možda postoji vrijeme kada pojedinac maršira gore dolje poput drvenog vojnika, ukalupljen u svoju posebnu ulogu. Istina je, katkada možemo vidjeti čovjeka koji sjedi po strani, s podignutom glavom i pogledom u daljinu, ali već idući tren slika se razbija u mnogo komada i pojedinac se dijeli u nove osobe i tada svojim rukama, zubima i grimasama povezuje niti različitih sfera svoga života. No, kada ga pogledamo izbliza, pojedinac koji na različite načine povezuje različite veze što ga spajaju u životu, postaje mutan.” Zato nije čudno da je najakutniji problem modernoga čovjeka njegov identitet.
Uloge u ljudskim društvima bitno se razlikuju od onih u kastama društvenih kukaca. Članovi ljudskih društava katkada tijesno surađuju na određeni način, ali češće konkuriraju za ograničene izvore koje im dodijeljuje njihov sektor uloge. Najbolji i najpoduzetniji igrači uloga obično stiču neproporcionalno veći dio nagrada, dok se manje uspješni odbacuju na nepoželjne položaje. Postoji i konkurencija među klasama, a u nekim velikim trenucima povijesti pokazalo se da je to bitna poluga društvene promjene. Upravo zbog toga, u ljudskoj je biologiji ključno pitanje ‐ postoji li genetska predispozicija za članstvo u određenim klasama i za igranje određenih uloga. Lako je zamisliti uvjete u kojima bi se takva genetska diferencijacija mogla dogoditi. Nasljednost barem nekih parametara inteligencije i emocionalnih crta dovoljna je za objašnjenje umjerene količine neravnomjerne selekcije. Dahlberg je pokazao da, ako se pojavi jedan jedini gen koji je odgovoran za uspjeh i poboljšanje statusa, on će se ubrzo koncentrirati među najgornjim socioekonomskim klasama. Pretpostavimo, primjerice, da postoje dvije klase, od koje svaka započinje samo s 1% frekvencije homozigota gena za socijalnu pokretljivost prema vrhu ljestvice. U roku od samo 10 generacija, ovisno o relativnoj veličini grupa, gornja će se klasa sastojati od 20% homozigota ili više, a niža klasa od 0.5% ili manje. Upotrebom sličnog argumenta, Herrnstein je tvrdio da će šanse koje u društvenoj okolini postaju sve izjednačenije, utjecati na sve veću diferencijaciju socioekonomskih grupa, pomoću genetski utemeljenih razlika u inteligenciji. Jaka početna predrasuda prema takvoj stratifikaciji stvara se kada jedna ljudska skupina pobijedi ili potčini drugu, a takav je događaj prilično uobičajen u ljudskoj povijesti. Genetske razlike u mentalnim karakteristikama, ma koliko male bile, teže očuvanju, time što će se podići klasne barijere, stvoriti rasna i kulturna diskriminacija i getoi. Genetičar C.D. Darlington je, među ostalima, tvrdio da je taj proces jedan od osnovnih izvora genetskog diverziteta među ljudskim društvima. Unatoč plauzibilnosti općeg argumenta, malo je dokaza za nasljednu solidifikaciju statusa. Kaste u Indiji postoje već 2.000 godina, što je i više nego dovoljno za evolucionu divergenciju, no pripadnici se istih, po tipu krvi, te ostalim mjerljivim anatomskim i psihološkim crtama ipak tek neznatno razlikuju. Postoje snažne sile koje djeluju protiv genetske fiksacije kastinskih razlika. Ponajprije, kulturna je evolucija isuviše fluidna. Posljednjih desetljeća, pa čak i stoljeća, getoi su se promijenili, rase i ti ljudi su oslobođeni, osvajači su nadvladani. Unatoč tome što je riječ o relativno stabilnim društvima, u njima i dalje postoje brojni i različiti putevi vertikalne mobilnosti. Kćeri nižih klasa i dalje se pokušavaju udavati za sinove iz viših. Uspjeh u trgovini i političkome životu može jednu obitelj, tijekom perioda toliko kratkog da je čak nedostatan za izmjenu generacije, promaknuti iz gotovo bilo koje socioekonomske skupine u vladajuću klasu. Osim toga, postoje brojni “Dahlbergovi” geni, ne samo oni koje pretpostavlja njegov dokaz u tom najjednostavnijem modelu. Nasljedni faktori ljudskoga uspjeha izrazito su poligenični i oblikuju velik popis, a ustanovili smo mjerljivost samo nekoliko vrsta gena. IQ tvori samo jedan podskup komponenti inteligencije. Manje vidljive, ali jednako važne su kvalitete kreativnosti, poduzetnosti, motiva i mentalne čvrstoće. Pretpostavimo da su geni koji pridonose tim kvalitetama raspršeni na više kromosoma. Nadalje, pretpostavimo da neke od tih crta nisu u korelaciji ili da stoje u negativnoj korelaciji. U tim bi uvjetima, samo najintenzivniji oblici razarajuće selekcije mogli oblikovati stabilne ansamble gena. Puno je vjerojatnija okolnost koja se doista i zbiva: održanje velike količine genetske raznolikosti u društvu i blaga korelacija nekih genetski determiniranih crta s uspjehom. Proces stalnoga miješanja gena pojačava trajna međugeneracijska pokretljivost pojedinih obitelji. Unatoč tomu, ne smijemo zanemariti genetske faktore u prihvaćanju određenih široko shvaćenih uloga. Razmotrimo mušku homoseksualnost. Istraživanja Kinseya i njegovih suradnika pokazala su da
je godine 1940. oko 10% spolno zrelih muškaraca u Sjedinjenim državama bilo uglavnom ili isključivo homoseksualno orijentirano, barem u posljednje tri godine prije samog ispitivanja. Stopa homoseksualnosti je razmjerno visoka kod muške populacije u brojnim drugim, a možda čak i u svim ostalim kulturama. Kallmannovi podaci o blizancima ukazuju na moguću genetsku predispoziciju za tu osobinu. U skladu s tim, Hutchinson je tvrdio da homoseksualni geni mogu biti superiorni, tj. podobniji u heterozigotnim uvjetima. Njegovo razmišljanje bilo je u skladu s metodama koje su danas standardne u razmišljanjima populacijskih genetičara. Samo homoseksualno stanje proizvodi inferiornu genetsku podobnost, jer se, naravno, homoseksualni muškarci rjeđe žene i imaju manje djece nego heteroseksualci. Najjednostavniji način održavanja gena u takvim evolucijskim uvjetima nastaje ako su oni superiorni u heterozigotnom stanju, tj. ako se heterozigoti bolje održavaju i opstaju do zrelosti, ako stvaraju više potomstva ili oboje. Zanimljivu alternativnu hipotezu predložio je Herman T. Spieth. Homoseksualni članovi primitivnih društava obično su dobivali uloge pomoćnika, bilo lovom u grupi s drugim muškarcima ili time što su prihvaćali stacionarna zvanja na prometnim mjestima. Oslobođeni posebnih obiteljskih i roditeljskih dužnosti, pružali su vrlo učinkovitu pomoć svojim srodnicima. U tim uvjetima, geni koji favoriziraju homoseksualnost mogli su se održati s visokom stopom ravnoteže i samom srodničkom selekcijom. No, moramo reći da, ako takvi geni doista postoje, oni su gotovo sigurno nepotpuni po svojoj prodornosti, varijabilnosti u izražaju, što znači da će razvoj gena nositelja te crte ponašanja, kao i stupanj njihova razvoja ovisiti o postojanju ili odsutnosti promijenljivih gena i o utjecaju okoline. Nedavna Weinrichova analiza etnografskih podataka upućuje na zaključak da su homoseksualci u nedavnim lovačko‐sakupljačkim društvima doista imali korisne posljedice za srodnike, jer su često prihvaćali uloge šamana. Postoje možda i druge vrste, a možda su nam upute posve na vidiku. U svojoj studiji djece zbrinute u britanskim domovima, Blurton Jones razlikuje dva očito različita tipa ponašanja. Prvi su “verbalisti”, manjina, koja često ostaje usamljena, koja se rijetko kreće i koja se gotovo nikada ne uključuje u grube igre. Oni često raspravljaju, te provode puno vremena čitajući i gledajući u knjige. Druga su djeca “djelatnici”. Ona se uvijek udružuju u grupe, puno se kreću, te provode puno vremena crtajući i oblikujući objekte, mnogo radije nego pričajući. U toj je studiji Blurton Jones iznio hipotezu da je ta dihotomija nastala ranom divergencijom u razvoju ponašanja, koja se održala do zrelosti. Pokaže li se ta hipoteza univerzalnom, ona bi mogla bitno pridonijeti objašnjenju raznolikosti u kulturi. Ne postoji način na koji bismo mogli ustanoviti je li divergencija po podrijetlu genetska ili ju u potpunosti potiču eksperimentalni, slučajni događaji iz ranoga djetinjstva.
Komunikacija Cjelina jedinstveno ljudskog socijalnog ponašanja usredotočena je na upotrebu jezika. U svim jezicima i kulturama riječima se dodijeljuju proizvoljne definicije; riječi se sređuju prema gramatici koja pruža značenja povrh i pored eksplicitnih definicija. Potpuno simbolička kvaliteta riječi i sofisticiranost gramatike omogućuju stvaranje poruka koje su, tj. čiji je, potencijalan broj kombinacija beskonačan. Moguća je čak i komunikacija o samome sustavu. To je osnovna priroda ljudskoga jezika. Osnovni atributi mogu se razložiti, a druge karakteristike prijenosa mogu se dodati, tako da tvore ukupno 16 crta stvaranja. Većinu obilježja pronašli smo barem u rudimentarnome obliku kod nekih vrsta životinja. Ali jezik čimpanza, recimo, koje možemo naučiti korištenju znakova i jednostavnih rečenica, ne može se ni približno usporediti s bogatstvom i kreativnošću ljudskih jezika. Razvoj ljudskoga govora je kvantni skok u evoluciji, usporediv jedino sa stvaranjem eukariotskih stanica.
Čak i kad u svom sustavu ne bi sadržavala riječi, ljudska bi komunikacija bila najbogatija. Proučavanja neverbalne komunikacije postala su plodne discipline u društvenim znanostima. Kodifikacija tih znakova je donekle otežana zbog pomoćnih uloga koje mnogi signali imaju u verbalnoj komunikaciji. Kategorije tih signala često se nedosljedno definiraju, a klasifikacije su rijetko podudarne. Broj neglasovnih signala, koji uključuju sve izraze lica, tjelesni stav i pokret, dodir itd. doseže oko stotinu. Brannigan i Humphries napravili su popis od 136 takvih signala i vjeruju da je on gotovo potpun. Taj je broj potpuno u skladu s posve neovisnom Birdwhistleovom procjenom, koja tvrdi da nešto manje od 100 skupova izraza stvara distinktivne, smislene simbole, premda je samo ljudsko lice sposobno stvoriti oko 250.000 izraza. Glasovni paragovor, ako se uopće može odvojiti od prozodičke modifikacije pravoga jezika, nije bilo tako teško katalogizirati. Grant je napravio razliku između 6 različitih zvukova, ali iskusni zoolog koji zna raditi ethograme drugih vrsta primata mogao bi ih ustanoviti još nekoliko puta više. Ukratko, broj svih parajezičnih signala gotovo sigurno nadilazi 150 i vjerojatno je blizak brojci 200. Taj repertoar je veći od repertoara većine drugih sisavaca i ptica tri ili više puta i neznatno nadilazi zbroj repertoara rezus majmuna i čimpanza. Druga se korisna razlika u raščlambi ljudskog parajezika može učiniti podjelom njegovih signala na predlingvističke i postlingvističke. Prve od njih, predlingvističke, moguće je definirati kao one signale koji su funkcionirali prije evolucione pojave pravog jezika, dok su postlingvistički najvjerojatnije nastali kao dodaci govoru. Jedan od načina pristupa tom problemu jest filogenetska analiza relevantnih osobina komunikacije primata. Van Hooff je, primjerice, ustanovio homologije smijeha i smješka u izrazima lica cercopithecoidnih majmuna, ali je to ljudsko ponašanje klasificirao kao naše najprimitivnije i najuniverzalnije znakove. Marler je tvrdio da je ljudski jezik vjerojatno nastao bogatstvom gradacija zvučnih signala sličnih onima koje upotrebljavaju rezus majmuni i čimpanze, za razliku od diskretnijih zvukova koji karakteriziraju repertoar nekih nižih primata. Ljudska novorođenčad može izraziti velik broj vokalizacija sličnim onima u makaka, babuna i čimpanza. No, vrlo brzo u svojem razvoju, oni se prebacuju na posebne zvukove ljudskoga govora. Brojni se plozivi, frikativi, nazali, samoglasnici i ostali zvukovi kombiniraju kako bi stvorili oko 40 fonema. Ljudska je usna šupljina, zajedno s gornjim dišnim putevima, jako modificirana kako bi se omogućila ta glasovna kompetencija. Ključne promjene povezane su s čovjekovim uspravnim hodom, koji su možda omogućili početni, ali još uvijek nepotpuni impetus prema postojećoj modifikaciji...
Kultura, ritual i religija Rudimente kulture imaju i viši primati, uključujući japanske majmune i čimpanze, ali samo je kod čovjeka kultura u potpunosti integrirana u gotovo sve aspekte života. Genetski utjecaji ne stvaraju etnografske detalje i veliku raznovrsnost društava. No, to ipak ne znači da je kultura oslobođena od genetskih utjecaja. Evoluirala je sposobnost za stvaranje kulture, gotovo bismo mogli reći da tendencija za razvoj jedne ili druge kulture prevladava. Robin Fox taj je argument oblikovao na sljedeći način. Da su se navodni eksperimenti faraona Psammetiha i Jamesa IV škotskog doista izveli i da su se djeca doista odgajala u izolaciji, preživjela i bila dobroga zdravlja, “ne sumnjam da bi ona mogla govoriti i da bi teoretski, s vremenom, oni i njihovi potomci izmislili i razvili jezik unatoč tomu što ga nikada nisu učili. Nadalje, taj jezik, premda bi bio posve drukčiji od bilo kojega poznatoga, lingvisti bi mogli analizirati pomoću istih sredstava kao što se to čini i za druge jezike, on bi se mogao isto tako i prevesti na sve poznate jezike. No, mogli bismo ići i dalje. Kada bi naši novi Adami i Eve
mogli opstati i množiti se, opet u potpunoj izolaciji od bilo kakvih kulturnih utjecaja, oni bi vjerojatno isto tako stvorili društvo koje bi imalo zakone o vlasništvu, pravila o incestu i braku, običaje tabua i izbjegavanja, metode za rješavanje sporova s najmanje krvoprolića, vjerovanja o nadnaravnom, te običaje i prakse vezane uz njih, sustav socijalnog statusa i metoda za njihovo utvrđivanje, ceremonije inicijacije mladića, praksu udvaranja i obožavanja žena, općenite sustave simboličkog tjelesnog obožavanja, neke aktivnosti i skupine muškaraca odvojene od žena, neku vrstu kockanja, neku vrstu industrije za proizvodnju oruđa i oružja, mitove i legende, plesove, bračnu nevjeru, razne oblike i količine ubojstava, samoubojstava, homoseksualnosti, shizofrenije, psihoze i neuroze, razne praktikante koji bi iskorištavali ili liječili te bolesti, već prema tome na koji bi ih način tretirali. Kulturu, uključujući i sjajne manifestacije rituala i religije, možemo interpretirati kao hijerarhijski sustav uputa za otkrivanje okoline. O jednom takvom sustavu govorili smo u 7. poglavlju. Tamo je bila riječ o cjelini bioloških reakcija, od brzih biokemijskih reakcija što djeluju u vremenu jedne tisućinke sekunde, do supstitucije gena koje zahtijevaju nekoliko generacija. Tada smo kulturu smjestili u shemu na krajnje sporom dijelu vremenske skale. Sada tu koncepciju možemo proširiti. U onoj mjeri u kojoj posebni detalji kulture nisu genetski, možemo ih odvojiti od biološkog sustava i smjestiti pored njega, kao pomoćni sustav. Raspon čisto kulturnog sustava “praćenja” (otkrivanja) analogan je sporijim segmentima biološkog sustava “praćenja” (otkrivanja) i traje od nekoliko dana do nekoliko generacija. U industrijskoj civilizaciji najbrže kulturne reakcije su mode u odijevanju i govoru. Nešto su sporije politčke ideologije i društveni stavovi prema drugim narodima, dok su od svih najsporiji tabui i vjerovanja ili nevjerovanja u posebne više bogove. Možda bi bilo korisno pretpostaviti da su i kulturni detalji uglavnom adaptibilni u Darwinovom smislu, premda mogu djelovati posredno isticanjem opstanka grupe. Vrijedi razmisliti i o drugom prijedlogu, kako bismo dovršili biološku analogiju, tako da kažemo da razmjer promjene posebnog skupa kulturnog ponašanja odgovara razmjeru promjene osobina okoline prema kojima su ta ponašanja usmjerena. Spori oblici kulture obično se zatvaraju u ritual. Neki su društveni znanstvenici napravili analogiju između ljudskih ceremonija i izraza životinjske komunikacije. To nije u redu. Većinu životinjskih izraza tvore diskretni signali s ograničenim značenjem. Njih možemo usporediti s tjelesnim stavovima, izrazima lica i elementarnim zvukovima ljudskog parajezika. Neka životinjska ponašanja, poput najsloženijih oblika spolnog “oglašavanja”, promjene gnijezda u ptica, tako su nevjerojatno razrađena, da su ih neki zoolozi katkada nazivali ceremonijama. No i tu je usporedba pogrešna. Većina ljudskih rituala u sebi sadrži više od neposredne vrijednosti signala. Kako je istaknuo Durkheim, funkcija rituala nije samo označavanje, već reafirmiranje i pomlađivanje moralnih vrijednosti zajednice. Rituali svetosti su isključivo ljudske karakteristike. U naj‐elementarnijim oblicima tiču se magije, aktivnog pokušaja manipuliranja prirode i bogova. Viša paleolitska umjetnost u spiljama zapadne Europe ukazuje na zaokupljenost čovjeka igrama sa životinjama. Mnogo je scena koje pokazuju lukove i strijele koje pogađaju tijela životinjskih žrtava. Na drugim su crtežima prikazani ljudi koji plešu u životinjskome ruhu ili pognutih glava stoje pred životinjama. Funkcija tih crteža bila je vjerojatno simpatička magija, posve logičan postupak prema kojemu će se ono što radimo na slici dogoditi i u realnosti. Ta anticipacijska akcija usporediva je s intencionalnim pokretima životinja, koji su se tijekom evolucije često pretvarali u komunikacijske signale. Prisjetit ćemo se da smo ples pčele medarice opisali kao minijaturno oponašanje leta od košnice do hrane. Primitivni je čovjek lako mogao razumjeti značenje tako složenog životinjskog ponašanja. Magiju su nekoć, u nekim društvima, a to je i danas slučaj, prakticirali posebni ljudi koje često zovemo šamanima, vračevima ili
magijskim liječnicima. Samo se za njih vjerovalo da imaju tajne spoznaje i moći kojima mogu obraditi nadnaravno, a njihov je utjecaj katkada nadilazio i samog vođu plemena. Formalna religija, sensu stricto, sadrži mnoge elemente magije, ali se usredotočuje na dublje, više plemenski usmjerena vjerovanja. Njezini rituali slave mitove o postanku, umiruju bogove, osvježuju svetost plemenskih moralnih kodova. Umjesto šamana koji kontrolira prirodne sile, svećenik komunicira sa bogovima i ublažuje njihov gnjev pobožnošću, poslušnošću, žrtvovanjem i ukazujući na dokaze o plemenskom dobrom ponašanju. U složenijim društvima uljudnost i religija prirodno su se poticali. Moć je pripadala kraljevima po božanskome pravu, ali visoki svećenici vladali su kraljevima po višem činu u božjoj hijerarhiji. Razložno je pretpostaviti da su magija i totemizam nastali kao izravne adaptacije na okolinu i da su u društvenoj evoluciji prethodili formalnoj religiji. Svete tradicije i mitovi koji objašnjavaju čovjekovo podrijetlo ili odnos njegovog plemena prema ostatku svijeta, postoje gotovo u svim ljudskim društvima. No, vjera u višeg boga nije univerzalna. Whiting je proučio 81 društvo lovaca i sakupljača i samo je 28 ili 35% vjerovalo u više bogove i njihove svete tradicije. Pojam aktivnog, moralnog Boga, koji je stvorio svijet, još je manje proširen. Nadalje, taj je pojam najčešći u stočarskim društvima. Što je društvo ovisnije o stočarstvu, to je vjerojatnija pojava boga‐pastira nalik na model iz židovsko‐ kršćanske tradicije. U drugim vrstama društava takvo vjerovanje se pojavljuje u 10% slučajeva ili manje. Isto tako, Bog je u monoteističkim religijama uvijek muškarac. Ta jaka patrijahalna tendencija ima nekoliko kulturnih izvora. Pastoralna su društva vrlo mobilna, čvrsto organizirana, često militantna, a sve te karakteristike ravnotežu prebacuju na muški autoritet. Isto je tako važno da je stočarstvo, kao glavni ekonomski izvor, uglavnom u nadležnosti muškaraca. Kako su Židovi početno bili stočari, Biblija opisuje Boga kao pastira, a izabrane ljude kao njegovo stado... Sve zahtjevnija i sofisticiranija antropologija nije pružila razlog za sumnju u zaključak Maxa Webera prema kojemu elementarnije religije traže nadnaravno kako bi stekle čisto svjetovne nagrade dugog života, bogate zemlje i hrane, kako bi izbjegle prirodne katastrofe i obranile se od neprijatelja. Jedan oblik grupne selekcije također djeluje konkurencijom među sektama. One koje stiču poklonike preživljavaju; one koje to ne uspiju, propadaju. U skladu s tim, religije, poput drugih ljudskih institucija, evoluiraju kako bi unaprijedile dobrobit njihovih praktikanata. Kako se te demografske koristi mogu primijeniti i na skupinu u cjelini, one se mogu postići jednim dijelom pomoću altruizma i pomoću eksploatacije, pri čemu će se neki segmenti okoristiti drugima. Ili pak, te se koristi mogu postići zbrojem opće povećanih individualnih sposobnosti (fitness). Tako nastaje socijalna razlika između opresivnijih i blagonaklonijih religija. Sve su religije u izvjesnoj mjeri opresivne, posebno kada ih potiču kraljevstva i države. Ta se tendencija još više pojačava kada se društva natječu, jer se religija dobro može upotrijebiti kao sredstvo ratovanja i ekonomske eksploatacije. Trajni paradoks religije je u tome što se lako može dokazati da je velik dio njezine supstance pogrešan, ali unatoč tomu u svim društvima ona i dalje opstaje kao glavna pogonska sila. Ljudi radije vjeruju negoli znaju, oni radije imaju prazninu kao svrhu, negoli prazninu umjesto svrhe, kako kaže Nietzsche. Na kraju prošlog stoljeća, Durkheim je odbacio ideju o mogućnosti izlučivanja takve sile iz “tkiva iluzija”. Od tada su društveni znanstvenici pokušali pronaći psihološku “rozetu” koja bi objasnila dublje istine religioznog razmišljanja. U vrlo utjecajnoj analizi o toj temi, Rappaport je tvrdio da gotovo svi oblici svetih običaja služe za komunikaciju. Uz insitutcionalizaciju moralnih vrijednosti zajednice, ceremonije mogu ponuditi informaciju o snazi i bogatstvu plemena i obitelji.
Etika Znanstvenici i humanisti bi trebali zajednički porazmisliti o tome da je možda došlo vrijeme za privremeno oduzimanje etike iz ruku filozofa, te njezino biologiziranje. Etika se danas sastoji od nekoliko čudno disjunktivnih konceptualizacija. Prva jest etički intuicionizam, vjerovanje o izravoj svijesti uma o pravom dobru i zlu, odnosno ispravnosti i pogrešnosti, svijest koja se može formalizirati logikom i prevesti u pravila društvene akcije. Najčišći recept kojim su se mislioci Zapadne misli rukovodili bile su teorije društvenog ugovora, poput Lockove, Rousseauove i Kantove. U naše je doba taj prijedlog u čvrsti filozofski sustav ponovno oblikovao John Rawls. Njegov se imperativ sastoji u tvrdnji da pravda nije čisto integralni dio sustava vladanja, već da je predmet početnog ugovora. Načela koje Rawls naziva “pravdom kao pravednošću”, jesu ona koja bi slobodne i racionalne osobe izabrale da započinju s udruživanjem s pozicije jednake korisnosti i da žele definirati temeljna pravila tog udruživanja. Kada sudimo o primjerenosti izvedenih zakona i oblika ponašanja, nužno je testirati njihovu sukladnost s neoborivom početnom pozicijom. Ahilova peta intuicionističke pozicije jest u tomu što se poziva na emotivne moždane sudove, premda se mozak tretira kao crna kutija. Premda će samo rijetki osporavati da je pravda kao pravednost idealno stanje za bestjelesne duhove, ta koncepcija uopće ne objašnjava niti predviđa ono što se događa s ljudskim bićima. U skladu s tim, ta pozicija ne razmatra krajnje ekološke ili genetičke posljedice rigoroznog slijeda vlastitih zaključaka. Možda objašnjenje i predviđanje neće biti potrebno u idućem tisućljeću. No, mislim da to nije vjerojatno; ljudski genotip i ekosustav u kojemu se on razvio, oblikovala je krajnja nepravda. Bilo kako bilo, cjelovito je istraživanje neuralne mašinerije etičkog suđenja potrebno i već se na tome radi. Jedan je takav pokušaj i naš drugi oblik konceptualizacije, koji zovemo etičkim bihejviorizmom. Njegov temeljni sud, najbolje objašnjen u djelu J. F. Scotta, kaže da je moralna obaveza u potpunosti stvar učenja i da je uvjetovanje dominantni mehanizam. Drugim riječima, djeca jednostavno internaliziraju bihejvioralne norme društva. Toj se teoriji suprotstavlja razvojno‐genetska koncepcija etičkoga ponašanja. Najbolju i najdokumnetariziraniju verziju pružio nam je Lawrence Kohlberg. Kohlbergov je stav strukturalistički, odnosno Piagetovski, pa stoga još nije sukladan ostatku biologije. Piaget je koristio izraz “genetička epistemologija” a Kohlberg “kognitivno‐razvojno” kako bi označili tu opću koncepciju. Međutim ti rezultati bi se mogli uklopiti u širu razvojnu biologiju i genetiku. Kolbergova se metoda sastoji u bilježenju i klasificiranju verbalnih reakcija djece prema moralnim problemima. On je ocrtao šest sekvencijskih faza etičkog razmišljanja pomoću kojih pojedinac napreduje u procesu vlastitog sazrijevanja. Dijete se od početne ovisnosti o izvanjskoj kontroli i sankcijama kreće prema sve sofisticiranijem skupu internaliziranih standarda. Analiza se još nije usmjerila na pitanje gipkosti temeljnih pravila. Unutarkulturna varijabilnost još nije izmjerena, pa se iz toga ne može zaključiti ništa o nasljednosti. Razlika između etičkog bihejviorizma i postojeće verzije razvojno‐genetske analize jest u tomu što prva postulira mehanizam (tj. djelatno uvjetovanje) bez dokaza, dok druga pruža dokaze bez postuliranja mehanizma. No, u tome nema velikih konceptualnih poteškoća. Proučavanje moralnoga razvoja samo je složenija i neprilagodljivija verzija problema genetičke varijabilnosti. Kada se sakupi dovoljan broj podataka, možemo očekivati da će se ta dva pristupa spojiti i oblikovati prepoznatljivu vježbu iz bihejvioralne genetike. No, čak i da se problem riješi sutra, nedostajao bi jedan važan dio. Riječ je o genetskoj evoluciji etike. Prije sam tvrdio da etički filozofi intuitivno dosižu deontološke kanone moralnosti pozivanjem na emotivne centre vlastitog hipotalamsko‐limfnog sustava. Isto vrijedi i za teoretičare genetskog razvoja, čak i kada su naj‐objektivniji. Smisao tih etičkih kanona, naime, možemo dešifrirati samo
takvim tumačenjem aktivnosti emotivnih centara po kojemu je jasno da je riječ o biološkim adaptacijama. Vjerojatno će se pokazati da jedan dio takvih aktivnosti više nije aktualan, da je to relikt prilagodbi na najprimitivnije oblike plemenske organizacije. Neke aktivnosti možda će se pokazati u stanju nastajanja, kao one koje tvore nove i brzo promjenjljive adaptacije agrarnog i urbanog života. Zbrku koja će iz toga nastati pojačat će i drugi faktori. Razmjeru unilateralno altruističkih gena koji su se etablirali u populaciji grupnom selekcijom, suprotstavit će se alelomorfi koje favorizira individualna selekcija. Sukob impulsa koji su vođeni različitim mehanizmima kontrole, vjerojatno je proširen u populaciji, budući da postojeća teorija predviđa da se geni u najboljem slučaju mogu održati u stanju uravnoteženog polimorfizma. Moralna ambivalencija još će se više pojačati zbog toga što plan spolno ili dobno orijentirane etike može ugroziti genetsku podobnost (tj. sposobnost za preživljavanje) više negoli jedan moralni kod koji bi se primijenjivao na sve spolne i dobne skupine. Na taj bismo način već mogli objasniti neke razlike Kohlbergovih ravojnih stupnjeva. Recimo, : za mlađu djecu usmjerenost na sebe i nesklonost altruističkim postupcima, predstavlja selektivnu prednost. Isto tako, adolescenti će biti tješnje vezani za članove skupina vlastite dobi i spola, te će zbog toga biti neobično osjetljivi na njihovo odobravanje, odnosno neodobravanje. Razlog je taj što se u to doba postiže veća korist oblikovanjem alijansi i statusnim napredovanjem, negoli kasnije, kada spolna i roditeljska moralnost postaju ključne determinante podobnosti tj. sposobnosti za preživljavanje. Genetski programirani sukob među spolovima, kao i između roditelja i djece, koje predviđaju Triversovi modeli, vjerojatno će poticati razlike u dobi, analogne razlikama između vrsta i stupnjeva moralne obaveze. Napokon, moralni će se standardi pojedinaca tijekom ranih faza nastanka kolonija, vjerojatno u mnogim detaljima razlikovati od normi pojedinaca pri demografskoj ravnoteži ili pak tijekom epizoda prenapućenosti. Metapopulacije podložne visokim razinama istrijebljenja genetski će se razlikovati od drugih vrsta populacija, a isto tako i po etičkome ponašanju. Ako ima istine u ovoj teoriji moralnoga pluralizma, onda zahtjev za evolutivnim pristupom u etici postaje samoevidentan. U tom slučaju također postaje jasno da nijedan jedinstveni skup moralnih standarda ne možemo primijeniti na sve ljudske populacije, a kamoli na sve klase po spolu i dobi u svakoj populaciji. Nametnuti jedinstveni kod ponašanja znači stvaranje složenih, tvrdokornih moralnih dilema, a upravo je to najbolji opis postojećeg stanja čovječanstva. Preveo: Darko Polšek
Edward O. Wilson
NASTANAK EKOSUSTAVA* Gologlavi orao leti nad nacionalnim parkom Chippewa u Minnesoti. Područje nad kojim leti je nastanjeno tisućama biljnih vrsta. Zašto je tome tako, jedan orao i tisuće biljaka, a ne obratno, tisuće orlova i jedna biljka? Ili tisuće orlova i tisuće biljaka? Prirodno je pitati jesu li omjeri koji vladaju prirodom određeni matematičkim zakonima. Ako takvi zakoni postoje, onda bi iz toga slijedilo da ćemo jednoga dana moći predvidjeti raznovrsnost i na drugim mjestima, u drugim skupinama organizama. Spoznati takve zakone bilo bi fundamentalno dostignuće za ekologiju. Nažalost, takvih zakona nema ili ih, barem do sada, biolozi nisu otkrili. Nisu ih otkrili u onakvom obliku u kakvom se zakon definira, primjerice, u kemiji ili fizici. No, kao u svakom studiju evolucije, postoje načela koja se mogu izraziti u obliku pravila ili statističkih trendova. Disciplina koja formulira ovakve slabije zakonitosti, ekologija zajednica, još uvijek je mlada, što znači da ubrzano raste. Doduše, na taj se način obično, s velikom uljudnošću opisuje one znanosti koje uvelike zaostaju za svojim ostalim konkurenticama iz područja prirodoslovlja, no činjenica je da ekologija zajednica zaista napreduje i vrlo je ambiciozna. Pred nama se nalazi izvanredno važan problem: kakva je veza biološke raznovrsnosti i nastanka ekosustava. Na to se pitanje može odgovoriti dvama ekstremnim odgovorima: prvi je tvrdnja o postojanju totalnog nereda u zajednici organizama, poput one na području nacionalnog parka Chippewa. Vrste dolaze i odlaze poput slobodnih duhova. Njihova kolonizacija i istrebljenje nisu determinirani prisutnošću ili odsutnošću drugih vrsta. U skladu s tim, ekstremnim modelom, biološka raznovrsnost nastaje nasumce, a habitati u kojima žive različite vrste zapravo ne koincidiraju, osim slučajno. Drugi ekstremni model tvrdi da u ekosustavima vlada savršeni red. Vrste su tako tijesno međupovezane, hranidbeni lanci su tako čvrsti, simbioze tako neraskidive da je zajednica zapravo jedan jedini veliki organizam, superorganizam. To znači da ako imenujemo samo jednu vrstu, npr. akadsku muhu‐hvatačicu, mramornog salamandera ili đavolju paprat, tisuće drugih vrsta pojavit će se za njima, a mi nećemo trebati nikakvih drugih obavijesti o dotičnoj zajednici. Ekolozi ne prihvaćaju ni jedan od navedenih ekstremnih modela. Oni se priklanjaju srednjoj mogućnosti oblikovanja zajednice, koja je otprilike ovakva: pojava posebne vrste u nekom habitatu uvelike ovisi o slučaju, ali za većinu organizama taj slučaj je pod velikim utjecajem identiteta vrsta koje već postoje u tom habitatu. U takvim labavo organiziranim zajednicama postoje mali igrači i veliki igrači, a najveći igrači od svih su takozvane ključne vrste. Kao što samo ime implicira, nestanak ključnih vrsta može prouzročiti drastično mijenjanje bitnog dijela zajednice. Dolazi do djelomičnog ili potpunog izumiranja mnogih drugih vrsta, dok neke druge cvatu u dotada neviđenom obilju. Ponekad će druge vrste, koje su prije bile prognane iz zajednice zbog konkurencije ili nepostojanja životnog prostora, osvojiti zajednicu, tako dodatno mijenjajući njen karakter. No, vratimo li ključnu vrstu u zajednicu, ona će se u velikom broju slučajeva, premda ne obvezno, vratiti u nešto što će nalikovati osnovnom stanju. Jedna od najjačih ključnih vrsta na svijetu jest morska vidra (Enhydra lutris). Ova predivna životinja, velika i punašna, rođakinja lasicama, spretna poput mačke, koja gleda beskrajno ozbiljnim pogledom, nekoć je nastanjivala područja bogata algama, uz obale Sjeverne Amerike, od Aljaske do južne Kalifornije. Europski doseljenici i kolonisti lovili su je zbog krzna, tako da je do kraja
devetnaestog stoljeća gotovo istrijebljena. Na mjestima gdje je morska vidra u potpunosti nestala, došlo je do neočekivanog lanca događaja. Morski ježevi inače glavni plijen vidri, razmnožili su se eksplozivnom brzinom i nastavili se hraniti ogromnim količinama algi i ostalih priobalnih trava. U vrijeme vidri, alge i morske trave, usidrene na morskom dnu a visoke sve do površine, sačinjavale su pravu šumu. Ta je šuma sada nestala, doslovce je bila pojedena. Velika područja bujnog oceanskog tla sada su bila svedena na pustoš nalik pustinji. Uz jaku podršku javnosti, konzervacionisti su uspjeli vratiti morsku vidru, a s njom se vratio i izvorni habitat, kao i biološka raznovrsnost tog područja. Mali broj životinja uspio je preživjeti na rubnim dijelovima područja, oko vanjskih Aleutskih otoka na sjeveru i na nekoliko lokaliteta duž južne Kalifornijske obale. Neke od tih životinja preseljene su danas na nekoliko razbacanih mjesta u priobalju SAD i Kanade, a snažne mjere su poduzete da bi se vrsta zaštitila od krivolovaca. Vidre su se razmnožile, a broj ježeva se smanjio. Šume algi su ponovno izrasle u svojoj prvobitnoj raskoši. Doselila se gomila manjih algi, zajedno sa račićima, lignjama, ribama i drugim organizmima. Sivi kitovi su migrirali bliže obali, da bi se njihova mladunčad mogla hraniti visokokoncentriranim animalnim planktonom, kojeg ima mnogo duž vanjske granice šuma algi. Ekolozi, poput organizama koje proučavaju, ne mogu natjerati prirodu da se ponaša prema njihovoj volji. Oni traže mogućnosti iskorištavajući povremeno otkriće ključnih vrsta ‐ poput morske vidre ‐ za svoje teorije o organizaciji zajednica u različitim okolinama. Otkriveni su i drugi primjeri ključnih vrsta. U nedirnutim šumama Središnje i Južne Amerike ‐ točnije rečeno u malom broju takvih šuma koje još postoje ‐ jaguari i pume hrane se velikim brojem malih životinja koje naseljavaju te šume. Oni su lovci, koji uzimaju svaku životinju koju sretnu i suprotni su “tragačima” poput leoparda ili divljeg psa, koji izabiru samo neke životinje za svoju hranu. Velike mačke naročito vole medvjediće nosane, koji su članovi obitelji rakuna, samo izduženog tijela i tupastog nosa, te slične velike glodavce, koji donekle nalikuju na divlje zečeve i male jelene. Kada su jaguari i pume iščezli s otoka Barro Colorado u Panami, jer šuma nije bila dovoljno velika za njih, vrste koje su dotad bile njihov plijen su se deseterostruko ramnožile. Posljedice ovog poremećaja u ravnoteži sada se vide u cijelom hranidbenom lancu. Veliki glodavci hrane se velikim sjemenkama koje padaju sa prašumskih krošinji. Kada se previše namnože, oni reduciraju reproduktivnu sposobnost drveća čijim sjemenjem se hrane. Druge vrste drveća, čije su sjemenke premale da bi bile zanimljive glodavcima, profitiraju uslijed manjkave konkurencije. Njihove sjemenke klijaju u velikim količinama, a veći broj mladog drveća dosiže punu visinu i reproduktivnu dob. Nakon izvjesnog broja godina, sastav prašumskog drveća se mijenja u njihovu korist. Čini se neizbježnim da će životinjske vrste koje su specijalizirane da se njima hrane također prosperirati, da će se grabežljivci koji se hrane tim vrstama razmnožavati u većoj mjeri, kao i gljivice i bakterije koje žive kao paraziti na drveću s malim sjemenkama, te mikroskopske životinje koje se hrane gljivicama i bakterijama, a i one čija su te životinje hrana. Proces se odvija uzduž i poprijeko mreže sačinjene od hranidbenih niti, sve dok se, nakon šoka nestanka ključne vrste, ekosustav nanovo ne oblikuje. Slonovi, nososrozi i drugi veliki biljožderi su ključne vrste u savanama Afrike, na sličan način na koji su to jaguari u srednjeameričkim prašumama. Kada im je omogućeno dosizanje prirodne gustoće, oni kontroliraju cijelu fizičku strukturu područja. Moderni Afrički slon gura, slama ili iskorjenjuje drveće, mijenjajući tako fizionomiju vegetacije, što vrlo često znači ‐ i životne uvjete brojnih životinjskih vrsta. “Ubijeno” se drveće zamjenjuje travom ili žbunjem, koji su pogodniji kao hrana manjim biljožderima. Lišće brzorastućih drvenastih biljaka je slabije kemijski otporno od lišća spororastućeg drveća, na čijem su mjestu izrasle nove biljke. Povećava se brzina hranidbenog ciklusa. Prolazak bijelih nosoroga i vodenih konja mijenja travnata područja srednje visine u mozaik niskih i visokih
travnatih krpica. Niska trava, općenito govoreći, manje je vlaknasta a više hranjiva od visoke trave. Kao rezultat takvih vegetacijskih promjena, kvaliteta hrane je pogodnija za manje, selektivnije preživače. Životinjske vrste koje ovise o gustoj šumskoj vegetaciji ili o visokoj travi, opstaju u područjima u koja slonovi, nosorozi i ostali veliki biljožderi rijetko zalaze. Milijunima godina oni su slobodno šetali golemim područjima subsaharske Afrike, stvarajući mozaik habitata. Ukupni učinak bilo je divovsko obogaćenje biološke raznovrsnosti. Postalo je jasno da elitna grupa vrsta vrši veliki utjecaj na biološku raznovrsnost. Znanstvenici su bili privučeni takvim snažnim, dojmljivim slučajevima, ne samo u ekologiji nego i na drugim područjima, od astrofizike do neurobiologije, zato što oni obećavaju brzu informaciju i ulazak u sustav koji je do tada djelovao nedodirljivo. No, generalizacija tog slučaja ih može vrlo lako zavesti. U svim znanostima dođe vrijeme kada je poželjno odmaknuti se od očitog i jasnog, te početi kružiti oko problema izmišljajući suptilniji pristup fenomenima. U proučavanju zajednica, ova strategija iziskuje više pažnje posvećene kontekstu, povijesti i slučaju. Jedan nedavni uspješni pristup bio je pokušaj dedukcije pravila zajedništva fauna i flora. Pokušaj identificiranja ključne vrste uzimao je zajednicu onakvom kakva jest i nastojao otkriti što bi se dogodilo da se vrsta‐kandidat ukloni. Otkrivanjem pravila zajedništva pokušavalo se rekonstruirati sekvencu u kojoj su vrste bile dodavane u doba nastanka zajednice. I još više: ono je postuliralo moguće i nemoguće sekvence. Dopustite mi da tu ideju objasnim na imaginarnom primjeru, koji odabirem zbog njegove jasnoće. Neka biljna vrsta ustali se na, recimo, brdovitom otoku. Njeno postojanje omogućava naseljavanje habitata vrstom kukaca koja se hrani baš tom biljkom. Vrsta osa koja parazitira na kukcima sljedeća je koja se doseljava. U drugoj dimenziji počinje se manifestirati natjecanje, konkurencija. Stiže vrsta djetlića, nazovimo je A. Ona se razmnožava u tolikoj mjeri da počinje dominirati izvorima hrane, tako da u trenutku kada stignu još dvije vrste djetlića ‐ B i C, više nema mjesta za sve. Može stati još samo jedna vrsta, ali ne obje. Sada imamo faunu djetlića koja se sastoji ili od vrsta A i B ili A i C, što ovisi o tome koja je vrsta, B ili C stigla prva. Naposljetku, pojavljuje se i vrsta djetlića D. Zaposjedajući svoju specifičnu nišu, recimo veliko crnogorično drveće, ona se može ugurati na otok samo ako je već postojeća kombinacija djetlića AB, ali ne i AC. Tako je prva stabilna fauna djetlića u zajednici ili ABD ili AC. Ekolozi žele deducirati pravila zajedništva promatrajući koje vrste u stvarnosti žive zajedno. Jedan pristup, koji je koristio Jared Diamond promatrajući ptice na Novoj Gvineji, uspoređuje zajednice na mnogim različitim lokalitetima kako bi vidio koje se kombinacije vrsta nalaze često, a koje rijetko ili nikada. Preliminarni zaključci do kojih se došlo na ovaj način mogu se dalje testirati detaljnim proučavanjem mjesta, tj. habitata koje individualne vrste najradije biraju. Recimo, da u slučaju djetlića, koji sam upravo naveo, B i C gotovo nikada ne koegzistiraju jer se natječu oko hrane sve dok jedna ili druga vrsta ne izumre. Recimo, da su dodatna proučavanja razradila uzorak: B i C na ponekim planinama koegzistiraju, ali na različitim visinama, tako da su zapravo rijetko kada članovi iste zajednice. Na planinama gdje obitavaju, B nastanjuje visine od 200 do 1000 metara, a C od 1000 do 2000 metara. Tamo gdje se pojavljuje samo jedna vrsta, ona se nalazi na visinama od 200 do 2000 metara. Ovo širenje je fenomen tzv. “ekološkog opuštanja”, pri čemu se neka vrsta ekspandira tamo gdje nema konkurencije. Restrikcija neke vrste u prisustvu konkurencije zove se “ekološko premještanje”. Postojanje ekološkog opuštanja i ekološkog premještanja smatra se snažnim presumptivnim dokazom da čak i kada B i C zauzimaju istu geografsku poziciju, oni ne mogu živjeti zajedno u istom habitatu i zajednici. Tada se povlače na visine u kojima su superiorni suparničkoj vrsti. U ovom slučaju B ostaje u nižim područjima, dok se C uspinje na veće visine.
Silama koje pridonose biološkoj raznovrsnosti treba dodati grabežljivce. U slavnom eksperimentu na obali države Washington, Robert Paine je otkrio da mesožderi uopće ne uništavaju vrstu koja im je glavni plijen‐hrana, nego je čak i zaštićuju od istrebljenja i time pospješuju biološku raznovrsnost. Riba Pisaster ochraceus je ključni grabežljivac koji se hrani mekušcima s kamenog morskog tla, kao što su školjke, puževi i ljuskavci. Hrani se i luparom, vrstom školjke koja rado prianja uz brodska korita. Od područja koja je Paine analizirao i na kojima živi Pisaster, tih je petnaest vrsta školjaka koegzistiralo s luparom. Kada je Paine uklonio ribu, broj vrsta spao je na osam. Ono što se dogodilo bilo je neočekivano, ali zapravo logično. Oslobođene Pisastera, školjke i lupari razmnožili su se pretjerano i istisnuli sedam drugih vrsta sa lokaliteta. Drugim riječima, grabežljivac je u ovom slučaju bio manje opasan po biološku raznovrsnost od konkurencije do koje je došlo kada je grabežljivac uklonjen. I simbioza pridonosi kompleksnosti ekosustava. Simbiozu možemo široko definirati kao blisku svezu dviju ili više vrsta. Biolozi poznaju tri klase simbioze. U parazitizmu simbiont je ovisan o svome domaćinu, šteti mu ali ga ne ubija. Drukčije rečeno parazitizam je grabežljivost pri kojoj grabežljivac jede svoj plijen u komadićima sitnijim od cijele jedinke. Budući da ga jede malo po malo i da preživljava, česti u dobrom stanju, organizam domaćin je u stanju izdržavati cijelu populaciju neke druge vrste. U stanju je i izdržavati mnogo vrsta simultano. Jedno nesretno i neliječeno ljudsko biće u stanju je, barem teoretrski izdržavati uši glave, uši tijela, zlouši (široke uši), ljudske buhe, mnoštvo kolutićavaca, cilija, protozoa, gljivica i bakterija, svih metabolički prilagođenih životu na ljudskome tijelu. Svaka vrsta organizama, naročito sve vrste većih biljaka i životinja, domaćini su takvoj flori i fauni parazita. Gorila ima svoju vlastitu vrstu širokih uši, Pthirus gorillae, koja vrlo nalikuje na vrstu koja nastanjuje čovjeka. Poznate su sićušne ose čije larve parazitiraju na larvama jedne druge vrste osa, koja živi unutar ličinke jedne vrste moljaca, koji se hrane izvjesnim biljkama koje žive na drugim biljkama. Raznovrsnost uvećavaju i simbiontski organizmi koji žive na tijelima drugih vrsta ili u njihovim gnijezdima ali im niti štete niti koriste. Potpuno nesvjesni te činjenice, većina ljudi hoda svijetom noseći na svome čelu dvije vrste grinja, sićušnih stvorenja čija su crvasta tijela i glave nevidljive golom oku. Jedna od njih (Demodex folliculorum) gnijezdi se u korijenu kose, a druga (Demodex brevis) u znojnim žlijezdama. Možete ih upoznati razvučete li kožu čvrsto na jednom dijelu čela, pažljivo pređete nožem za maslac preko čela pokušavajući sastrugati tragove masne izlučevine iz kože. Izbjegavajte oštre predmete, naoštreni nož ili staklo. Sastružite materijal koji ste skinuli nožem na stakalce mikroskopa. Pogledate li kroz mikroskop vidjet ćete malena stvorenja koja vam se gnijezde na licu. Ljudi nikada ne bi primijetili grinje da nisu izumili mikroskop. Ove životinjice hrane se malim količinama ljudskog tkiva, nebitnima za svoje domaćine i žive sigurno cijeli svoj vijek. Njihova je biomasa mikroskopska, a raznovrsnost golema. Žive posvuda, ali da bismo ih otkrili treba nam posebno pomagalo. Na listovima prašumskoga drveća nalazimo i do 10000 vrsta mikroorganizama, tako da je jedan jedini palmin list lokalitet na kome živi cijela minijaturizirana flora i fauna. Najčvršća veza koja vezuje vrste, ona koja riječi zajednica daje više od metaforičkog značenja jest uzajamnost. To je treća klasa simbioze, koja se često smatra jedinom pravom simbiozom. Radi se o bliskoj koegzistenciji dvaju organizama koji oba imaju koristi od te veze. Misli se da najveći dio mrtvog drveta rastaču termiti ‐ no to nisu uistinu termiti, nego protozoe i bakterije koje žive u probavnom traktu termita. Pa opet, one to ne bi bile u stanju da im termiti ne pružaju dom i stalni dotok drveta koji žvakanjem dostavljaju u probavni trakt. Tako bi ispravan način da se kaže što se događa s mrtvim drvetom bio: izjeda ga simbioza termita i mikroorganizama. Termiti žvaču drvo ali
ga nisu u stanju probaviti. Mikroorganizmi probavljaju drvo ali ga nisu u stanju pribaviti. Moglo bi se reći da su milijunima godina termiti pružali dom mikroorganizmima i služili njihovim specijalnim prohtjevima. To bi zapravo bio šovinizam velikih organizama. Ispravno je reći da su termiti prilagođeni potrebama mikroorganizama. Takva je priroda uzajamnih simbioza: postizanje najviše razine prisnosti, stapanje partnera u jedan organizam. Uzajamne simbioze su više od kurioziteta stvorenih za razonodu biolozima. Većina života na tlu u krajnjoj liniji zavisi o jednoj takvoj vezi o mikorhizi. To je bliska i međuzavisna koegzistencija gljiva i korijenja biljaka. Velika većina biljaka dom je za gljivice koje su specijalizirane za apsorbiranje fosfora i drugih kemijski jednostavnih hranjivih tvari iz tla. Mikorhizne gljivice prepuštaju dio ovog vitalnog materijala svojim domaćinima biljkama, a biljke im uzvraćaju time što im daju sklonište i opskrbljuju ih ugljikohidratima. Biljke lišene svojih gljivica rastu polako, a mnoge umiru. Bez povezanosti biljaka i gljivica, vjerojatno ne bi bila moguća niti kolonizacija tla višim biljkama i životinjama, do koje je došlo prije 400 do 450 milijuna godina. Opustošeno, neplodno tlo toga doba nije bilo gostoljubivo spram organizama kompleksnijih od bakterija, jednostavnih algi i mahovina. Najranije vaskularne biljke bile su bez listova i bez sjemenki. Udružujući se s gljivicama, osvojile su zemlju. Neki od pionira evoluirali su do likofitnog drveća od kojeg su nastale veličanstvene paleozoičke šume ‐ šume koje su uslijed geoloških sila pretvorene u ugljen koji i danas koristimo. Prašume, u kojima se nalazi više od polovice biljnih i životinjskih vrsta koje postoje na Zemlji i danas rastu na podlozi mikorhiznih gljivica. Da zaključimo: što nam je danas poznato o stvaranju zajednica? Očito, znamo da u vezama među vrsta ima sistematičnosti i organizacije. Ali, koliko? Odgovor je nepoznat. Poznate su nam neke ključne vrste, neka pravila stvaranja zajednica, neki procesi natjecanja i konkurencije, kao i simbioza. To sve zvuči kao slaba gravitacijska sila. Znamo kako neke vrste funkcioniraju udvoje ili utroje, ali ne kako funkcionira cijela zajednica. Postoji nekoliko naznaka o tome da cijela zajednica funkcionira na daleko složeniji način. Pomislimo samo na zajednicu kao hranidbenu mrežu, vezu vrsta koje se hrane drugim vrstama. Pomislimo što se događa kada je neka vrsta istrijebljena, naprosto povučena iz hranidbene mreže, kao što je to bilo sa morskim vidrama. Koji je učinak? Sa istraživanjima na terenu, kao i matematičkim modelima, ekolozi su uspjeli otkriti nekoliko najopćenitijih osobina hranidbenih mreža. Naučili su da su hranidbeni lanci koji stvaraju mrežu vrlo kratki. Slijedite li lanac i gledate tko jede koga sa svake strane lanca ili na različitim mjestima u mreži, obično ćete ustanoviti da je broj članaka u lancu pet ili manje. Npr: u močvarnom području sjevernih središnjih država SAD mali skakavci jedu tragu, paukovi se hrane skakavcima, male ptice pjevice jedu paukove, a močvarni orlovi jedu male ptice pjevice. Zbog toga što trava ne jede nikoga, a orlovi nisu ničiji plijen (osim ako izuzmemo bakterije i druge dekompozitore, koji će se njima hraniti kada uginu), ove dvije vrste čine krajeve lanca. Drugo pravilo je da broj članaka hranidbene mreže ne raste ukoliko raste veličina zajednice. Nije važno koliko vrsta živi zajedno, prosječni broj članaka od određene biljne vrste do glavnog, gornjeg grabežljivca neće rasti. Navest ću dvije generalizacije za ilustraciju nekih čvrstijih principa ekologije zajednica. No, navesti ću ih i zato da bih pokazao koliko su nepotpuni i nedovršeni ti principi. Zamislimo da smo uklonili male ptice pjevice iz hranidbene mreže u močvari. Hranidbeni lanac je slomljen, ali ekosustav ostaje više ili manje netaknut. Razlog je tome što je svaka vrsta u lancu povezana dodatnim lancima. Druge vrste ptica koje žive u močvari sada će jesti više paukova, a močvarni orlovi će se, gotovo neprimjetno, okrenuti drugim pticama, zmijama ili drugim životinjama. Grinje koje žive kao simbionti
na malim pticama pjevačicama, a dio su nekog drugog lanca, nestat će sa svojim domaćinom, no njihov nestanak imat će zanemariv učinak na zajednicu , gledano u cijelosti. Proširimo misaoni eksperiment na još dvije vrste ptica pjevica u močvari, pa na sve ptice pjevice. Kako nož reže dublje, njegov rez zadire sve oštrije u zajednicu. Izuzmimo mrave, glavne grabežljivce sitnoga svijeta kukaca, potom druge male životinje i efekti će biti sve uočljiviji ‐ premda teško predvidljivi. Većina ptičjih vrsta, mrava, te drugih biljaka i životinja povezana je višestrukim lancima u hranidbenoj mreži. Vrlo je teško tvrditi tko će preživjeti i tko će od preživjelih preuzeti ulogu nestalih vrsta i koliko će uspješno igrati tu ulogu. Fizičari mogu iscrtati ponašanje pojedinačne čestice, mogu sa sigurnošću predvidjeti interakciju dviju čestica. Počinju se gubiti kada dođe do interakcija tri i više čestica. Ne smijemo zaboraviti da je ekologija neusporedivo kompleksniji predmet od fizike. Obrnuti proces izumiranju vrsta je gomilanje vrsta. Ekolozi su uglavnom nesposobni predvidjeti koje vrste još mogu naseliti već naseljenu zajednicu i dodati nešto njenoj raznovrsnosti. Slučajno odaberimo habitat. Koliko su gusto naseljene vrste? Koja je gornja granica stabilne raznovrsnosti, najviši broj vrsta koje se mogu same održavati, bez ljudske intervencije? Lako je potaknuti lokalnu raznovrsnost umjetnim uvođenjem velikog broja vrsta ‐ npr. presađivanjem u prirodu umjetno uzgojenih orhideja ili puštanjem na slobodu tigrova rođenih u zoološkom vrtu. No, većina njih će nestati. Bez trajne i nasilne manipulacije većina prenapučenih zajednica vratit će se u niže stanje raznovrsnosti, koje će možda nalikovati na izvorno, a možda i neće. Neodredljivost strukture zajednice uvećava se postojanjem veza među vrstama koje se nalaze izvan konvencionalnih hranidbenih mreža i za koje postoji malo uvjerljivijih zakona ili pravila. Natjecanje ‐ posebice ono koje rezultira isključenjem jedne vrste od strane druge, naročito je teško predvidjeti. Isto tako je teško predvidjeti rezultate uklanjanja strvinara i simbionata. Najteže je predvidjeti utjecaj vrsta koje mijenjaju fizički okoliš tijekom mnogih godina. Dominantne tri vrste u stanju su mijenjati temperaturu i režim vlage područja u kojima druge životinje i biljke moraju živjeti. Termiti obogaćuju i rahle tlo, mijenjaju sastav kemijskih elemenata i određuju vrste biljaka koje mogu rasti u blizini njihovih podzemnih tunela. Populacije grinja će rasti, a gljivica i spora u humusu će opadati ‐ sve u neodredivoj količini. Nepredvidljivost ekosustava je konzekvenca posebnosti vrsta od kojih se on sastoji. Svaka vrsta jest entitet jedinstvene evolucione povijesti i genoma, tako da svaka vrsta odgovara ostatku zajednice na poseban način. Završit ću s mojim omiljenim primjerom idiosinkrazije koja poništava zakonitost. Male udubine u drveću često se pune kišnicom, stvarajući tako male vodene habitate za sićušne životinje i mikroorganizme. Na zapadnoj obali SAD u njima se nastanjuju larve jedne vrste komaraca, Aedes sierrensis. One se hrane mikroskopskim protozoama, Lambornella clarki. Protozoe se hrane bakterijama i drugim mikroorganizmima koji žive u kišnicom napunjenim udubinama u kori drveća. Nakon što su protozoe bile izložene mirisu larvi komaraca jedan do tri dana, one se prestaju hraniti bakterijama i navaljuju na larve. Neke od njih se pretvaraju u parazitski oblik koji osvaja tijela larvi i počinje se hraniti njihovim tkivom i krvlju. Tako se segment hranidbenog lanca odjednom izokreće, stvarajući krug u kome je svaka vrsta istovremeno plijen i grabežljivac za drugoga. Krug grabeža i protugrabeža kod protozoa i komaraca karakterističan je za pravac kojim mora krenuti ekologija zajednica: detaljno analiziranje ekosustava, počevši s njegova dna prema njegovu vrhu. Biolozi se vraćaju prirodnoj povijesti, s novim osjećajem poziva. Više ne očekuju da će mnogo naučiti analizirajući stvari odozgo nadolje, od osobina cijelog ekosustava (dotoka energije, hranidbenih ciklusa, biomase) interpoliranih na osobine zajednica i vrsta. Samo detaljnim poznavanjem životnih ciklusa i biologije velikih brojeva konstitutivnih vrsta bit će moguće stvoriti načela i metode koje mogu precizno ocrtati budućnost ekosustava suočenih s ljudskom devastacijom.
Jer, tu će se nalaziti odgovor na pitanje koje sebi najčešće postavljam, u svezi s raznovrsnošću života: ako se uništi dovoljan broj vrsta, hoće li cijeli ekosustav kolabirati i hoće li uništenje većine drugih vrsta uslijediti ubrzo potom? Jedini odgovor koji mogu dati glasi: moguće je. No, u trenutku kada ćemo biti sigurni, možda će biti prekasno. Jedan je planet ‐ jedan eksperiment. Prevela: Rajka Rusan
Robert Wright
ZNANSTVENIK I NJEGOV BOG* Wilson je u mladosti prvi puta iskusio “prirodnjački trans”, stanje koje sam opisuje u, dijelom autobiografskoj knjizi Biophilia. Sam u šumi, oslobođen zahtjeva društva, mogao je ući u svijet koji ne mari za onaj njegov. On to još uvijek može. “Sada mi je potreban jedan jači fix”, kaže. “Kada sam imao osamnaest godina, uzbuđivala me sama činjenica da ulazim u veliku močvaru Alabame. Sada mi je za to potrebna brazilska prašuma. Ali još uvijek osjećam onaj isti nagon, onaj isti emocionalni polet, nadu da ću istražujući pronaći nove stvari.” S vremena na vrijeme Ed je uspio preobratiti školskoga druga u zoologa “bez stalnog radnog vremena.” Jedan takav konvertit je i Ellis MacLeod, sada profesor entomologije na Sveučilištu u Illinoisu. U petom razredu, MacLeod i Wilson živjeli su u istom susjedstvu u Washingtonu. Krajem tjedna ukrcali bi se na autobus do Smithsonianovog muzeja prirode povijesti, šetali bi po nacionalnom zoološkom vrtu ili bi otišli do parka Rock Creek. U parku su od drški za metle, vješalica i vrećica od sira radili mreže za lov leptira, crvenih admirala, fritilara, tužnih krinki. Kasnije bi ih ubili, stjesnili i ovjekovječili kao predstavnike svoje vrste. Ellis se prisjeća kako je Ed pisao priče u kojima su glavni junaci bili životinje, i kako ih je čitao pred cijelim razredom. Premda je već bio poznat, ipak je bio sramežljiv. “Ne sjećam se da je imao mnogo dobrih prijatelja, ako ih je uopće imao, a nisam ih imao ni ja”, rekao je MacLeod. “Prema suvremenim standardima, mi smo bili par luđaka, znate već, onih ludih vrsta ljudi koji idu okolo i sakupljaju kukce. Sjećam se kako je Ed, jednom u šestom razredu, sve klince dovodio do ludila dopuštajući vučjem pauku da šeće preko vlastite ruke.” U srednjoj školi, kada je MacLeod posjetio Wilsonove u Alabami, Ed je prešao sa paukova na “Kukce, velika grozna bića što jedu bogomoljke”. Godinu dvije kasnije, u stražnjem je dvorištu počeo sakupljati zmije. Živjele su u kavezima za piliće i jele ribu i tri žabe dnevno, koje im je Wilson pažljivo dostavljao. Znatiželjne je susjede pripuštao u svoj vrtni muzej. “Bio sam prilično poznat u okolici po svojem interesu za zmije”, prisjeća se Wilson. Ali istraživanje zmija nije mu postalo sudbina. Jednoga dana, u dobi od sedam godina, one godine kada su mu se roditelji razvodili, lovio je ribe na udicu i izvukao jedan od svojih štapova iz vode takvom nekontroliranom snagom da mu se vrh udice zabio u desno oko. Od toga dana ostao mu je traumatični katarakt koji je potpuno onesposobio oko, i trajno onemogućio dubinsku percepciju. Ali vid na lijevo oko ostao je dobar, posebno na blizinu, a ta ga je činjenica vodila k proučavanju manjih stvari. “Ja posljednji opažam jastreba na drvetu”, piše, “ali mogu proučavati vlati i obrise tijela kukca bez pomoći povećala”. Wilson je na mrave prvi put obratio pažnju u parku Rock Creek. Još uvijek ima o tome jasna sjećanja: razdvojivši gnjilo deblo, zadržao je u ruci gustu koloniju Acanthomyopsa. Njihova su zlatna tijela zablistala na suncu, a zrak se ispunio njihovim karakterističnim mirisom, citronelom. Sljedeće je godine, nakon preseljenja u Alabamu, započeo sistematskim proučavanjem mrava, sakupljajući primjerke Odontomachus insularis i Iridomyrmex humilis. Njegove namjere o izgradnji karijere počele su dobivati svoje obrise: on će početi raditi za Odjel promocije poljoprivrede Sjedinjenih država, počet će se voziti u jednom od onih državnih zelenih malih kamioneta i davati savjete seljacima o kukcima neprijateljima i prijateljima. U dobi od trinaest godina, Wilson je stvorio svoju prvu opservaciju vrijednu objavljivanja (premda ju nije objavio još godinama poslije) ‐ naime da je
područje Mobile Alabama puno vatrenih mrava, koji su nekoć bili ograničeni na Južnu Ameriku: Solenopsis invicta. “Mrave možemo smatrati primarnim društvenim kukcima iz nekoliko razloga”, pisao je Wilson u svojoj knjizi Društva kukaca, u knjizi koja ga je nakon objavljivanja 1971. proslavila i unaprijedila u jednog od najznačajnijih entomologa svijeta. U razradi knjige, on sa strahopoštovanjem govori o sposobnosti tih malih jednostavnih stvorenja da stvore društva takve složenosti, veličine i beskonačne svrsishodnosti. On govori: Pogledajmo Eciton Burchelli. Ti vojni mravi imaju disciplinu, smisao za poslanstvo (barem prema onome što se može vidjeti), i kolektivnu koheziju koju rijetke ljudske vojske mogu stvoriti. Po noći logoruju na otvorenom; stotine tisuća mrava povezuje svoja tijela, i oblikuje kruti cilindar u promjeru veličine od nekoliko desetaka centimetara, sa kraljicom i njezinim potomstvom sigurnim u središtu. Po danu to se jedinstveno tijelo raspada u privremeni kaos iz kojeg se stvara kolona što stupa. Manji, agilniji mravi radilice preuzimaju vodstvo, dok krupniji mravi, vojnici prate uz bok kolone. Lišće pod njihovim nogama hrusti, a skakavci ispuštaju zvuke dok se skrivaju u debla radi samoobrane, ali vrlo često bez koristi; mnoge skakavce koji se uspiju spasiti od mrava proždiru drozdovi, mali strvinari koji prate ovu mravlju ofenzivu sa strane, sa obližnjih grana. Ako ispustite pogled iz fokusa, kaže Wilson, mravi izgledaju kao jedno tijelo, dugačko deset do petnaest metara i široko više od jedan metar. Ono raste poput drveta, a onda se dijeli na dvije, tri ili pet grana, koje se opet dijele i sjedinjuju sve dok mravi ne oblikuju jedinstveni front, luk od dvadeset metara, koji se metodički kreće prema naprijed. Taj sklop traži i uništava tarantule, škorpione, jelenke, skakavce, strane mrave, čak i nedovoljno pokretljive zmije i guštere. Ubijaju ih ubodima ili gušenjem. Komadanje i prijenos vrši se bez posebne odluke; pola tuceta radilica nosi škorpionov rep oko petnaest metara unatrag, u posebno sklonište, iz kojega će ga krajem dana odnijeti u svoj noćni logor, putem dužine nogometnog igrališta. Malo manje užasavajuća, ali ništa manje impresivna jest vojska mrava Atta sexdens, vrsta poljoprivrednih mrava. Kolonija Atta koristi razrađenu podjelu rada kako bi istovremeno mogla saditi, orati i žnjeti svoj urod, gljive. Najveće radilice sijeku listove i sa njima se vraćaju u gnijezdo, koje manji mravi režu u podnošljive veličine. Još manji mravi žvaču dijeliće u male komadiće, a onda ih prepuštaju novoj kasti, kasti koja ih uvlači u zemlju. Na tim gredicama članovi jedne nove kaste implantiraju male spore gljivica. Čuvanje nasada ostavljeno je najmanjim od svih mrava; oni ih čiste, izbacuju strane gljivice i s vremena na vrijeme izdvajaju niti kako bi mogli nahraniti svoje sestre. Premda kolonija Ataa ne liči na organizam onako kao kolonija vojnika mrava, ona ima neka obilježja organizma: podjelu rada, bezpoštednu odanost dijelova cjelini, i njihova potpuna ovisnost o njoj. U stvari to možemo reći za sve mrave. Wiliam Morton Wheeler, veliki entomolog s kraja stoljeća, čiji je nasljednik E. O. Wilson, tvrdio je da je kolonija mrava vrsta organizma, “superorganizam”. Zamagljivanje crte koja razdvaja i organizam jest osjetljiva stvar, i u tome se sastoje neke kritike kojima je bio izložan E. O. Wilson. Za zapadnjačku osjetljivost ima nešto nelagodno u društvu koje djeluje po mehaničkim pravilima i pomoću slijepe individualne požrtvovnosti. Odmah nam pada na pamet fašistička Italija ili komunistička Kina ili čak moderni Japan, koji je po svojim jeftinim i pouzdanim automobilima i kompjutorima društvo čije se učinkovitosti neki Amerikanci plaše. Isto tako, ne treba puno mašte da vidimo sličnost između Atta, s njihovim kastinskim sistemom i ljudskog društva u kojemu je ljudima od rođenja određen stalni društvenoekonomski status (kao u klasičnoj Indiji). Wilson naravno nikada nije smatrao da su mravlja društva vrijedna ljudskog oponašanja, ali je napisao da su gotovo “savršeni” u čisto biološkom smislu, savršeniji od društava sisavaca, pa je s
lijevoga kraja političkoga spektra, sa kojega je kritika na Wilsona dolazila više puta, takav jezik bio proglašen reakcionarnim. Možda je zato ironija da je Wheeler, koji je ideju o superorganizmu shvatio doslovno i iz nje izvukao određen estetski užitak, bio socijalist. Ali na izvjestan način to ima smisla. Glavni problem s kojim su se suočila socijalistička i komunistička društva bila je ljudska sebičnost; ako ne dobiju naknadu u odnosu prema količini svoga rada, ljudi neće raditi naporno. Društvo mrava nema takav problem. Njihov je altruizam duboko ukorijenjen. Jedinstvo mravlje kolonije, osim što je politički sugestivno, je i zagonetno, barem na prvi pogled, jer se prihvaća bespogovorno. Mravi su sposobni samo za mali raspon stereotipnih ponašanja i nisu sposobni razlikovati jednu maticu od druge. Kako se takva pojedinačna glupost može zbrojati u društvenu inteligenciju? U Wheelerovo doba to je bila velika misterija koja je okruživala sve društvene kukce ‐ ose, pčele i termite, kao i mrave, i pokrenula je neke prilično lude spekulacije o nematerijalnim snagama poput “duha košnice”. Čak i Wheeler, kada je pokušao objasniti dosljednost zajednice kukaca, bio je prisiljen razmotriti “psihološke faktore kao svijest i volju”. U slučaju mrava, ispravno i prizemnije objašnjenje nije se ponudilo još pedeset godina nakon Wheelerovih radova. E. O. Wilson, tada već mladi profesor s Harvarda, pronašao je kritični dijelić dokaza dok se igrao s jednim od svojih djetinjih prijatelja iz Alabame, Solenopsisom invicta. Godine 1953. Wilson je slušao predavanje Konrada Lorenza, austrijskog zoologa koji je utemeljio etologiju. Etologija se obično definira kao proučavanje životinjskog ponašanja iz evolucione perspektive. Za vrijeme svog predavanja Lorenz je govorio o “riliserima”, signalima, obično vizualnim ili auditornima koji pokreću stereotipsku sekvencu ponašanja u ptica i drugih životinja. Wilson je odmah shvatio da kemijski signali mogu imati analognu ulogu i kod društvenih kukaca. Nekoliko godina kasnije, nakon što se vratio s dugih svjetskih putovanja, Wilson je testirao svoje nagađanje. Uzeo je primjerak Solenopsisa invicta i žrtvovao ga znanosti. Istražujući izvor mirisa koji vatreni mravi odašilju iz svojega zatka, Wilson je odstranio tri organa za koje se činilo da su vjerojatni kandidati, i isprao ih. (To nije bila laka zadaća; svaki je od njih bio otprilike veličine kratke i neobičpno tanke dlake.) Potom je svaki organ zdrobio u kašastu masu. Samo se Dufourova žlijezda, koja se nalazi u bazi žalca pokazala provokativnom. Kada su njeni ostaci stavljeni na staklenoj podlozi u blizini gnijezda vatrenih mrava, deseci mrava su izašli van, usmjerili se prema mirisu koji je širila i, kada su stigli do mjesta na kome se nalazila, počeli su kružiti uokolo kao da bi sada nešto trebali početi raditi. Wilson je pronašao izvor kemijskog markera koji drži na okupu vatrene mrave. A otkrio je također da su Lorenzovi “riliseri” uistinu analogni. Ovi kemijski okidači, ili feromoni ‐ kako su kasnije dobili ime ‐ uzročnici su prilično složene sekvence aktivnosti. Oni ne samo da pokazuju put kojim se moraju kretati mravi, nego ih također prisiljavaju da napuste gnijezdo i da se počnu kretati. Oni nisu, prema Wilsonovim riječima, samo vodiči nego cijela poruka. “Te noći nisam mogao spavati” zapisao je u jednom autobiografskom članku “tada sam zamislio prikaz cijelog društvenog repertoara mrava pomoću malog broja kemijskih okidača”. Nakon plodne karijere profesora na Harvardu i dobitnika brojnih nagrada za populariziranje znanosti, nakon što je izdao svoje knjige O ljudskoj prirodi, Sociobiologija, Društva kukaca, Biofilija i Mravi, okrenuo se ekološkim i teorijsko biološkim temama. Baveći se problemom znanstvenog definiranja vrste susreo se s potrebom razgraničenja prirodnog i kulturnog. Tako je pisao: Možda vam je odmah palo na pamet da je opće slaganje o vrsti samo kulturni artefakt, konvencija o anatomiji i znanstvenim imenima koja su se pojavila na isti način poput autonomne evolucije sustava, naime iz intuicije i povijesne slučajnosti, već prema tome tko je prvi koristio boju za klasifikaciju tipova, tko je prvi koristio latinsko ime za neki jasni oblik, sve dok se
napokon nije pojavila klasifikacija dovoljnog broja ljudi sposobna da nas zadovolji, klasifikacija kojoj je Roger Tory Petersen napokon dao svoj pečat. Ali ne biste bili u pravu. Postoji test koji razdvaja kulturne artefakte od prirodnih jedinica. Riječ je o usporednim klasifikacijama nastalim u različitim ljudskim društvima koje nikada nisu bile u kontaktu. Godine 1928., veliki ornitolog Ernst Mayr putovao je kao mladić po Arfak planinama Nove Gvineje kako bi stvorio prvu potpunu kolekciju ptica, uključujući i jastrebove. Prije odlaska, posjetio je sve značajnije kolekcije ptica u europskim muzejima. Proučavajući primjerke sakupljene iz Zapadne Nove Gvineje, on je prosudio da će na Arfak planinama vjerojatno biti nešto više od stotinu ptičjih vrsta. Njegov pojam vrste bio je pojam koji su koristili europski znanstvenici promatrajući mrtve ptice, tako da su izdvajali primjerke u grupe prema njihovoj anatomiji, kao što bankovni aparat za sortiranje kovanica razdvaja kovanice od deset centi, dvadeset i pet centi i jednog dolara. Kada se smjestio u svoj logor, poslije dugog i riskantnog puta, Mayr je unajmio urođenike lovce koji će mu pomoći da sakupi sve ptice u regiji. Kako su mu lovci donosili primjerak po primjerak, on je bilježio njihova imena koja su oni koristili u vlastitoj klasifikaciji. Napokon je izbrojao da ljudi s Arfaka raspoznaju 136 vrsta ptica, ni manje ni više, i da se njihove vrste gotovo savršeno podudaraju s onima koje imenuju europski muzejski biolozi. Jedina je razlika bila između para vrlo sličnih vrsta, koje je Mayr, izvježbani znanstvenik mogao razdvojiti, a koje su ljudi s Arfačkih planina, premda izvježbani lovci, svrstavali u jednu. Mnogo godina kasnije, kada sam imao dvadesetipet godina, poput Mayra kada je krenuo u Arfačku avanturu, krenuo sam na dugački put preko Saruwaget planina na sjeveroistoku Nove Gvineje kako bih sakupljao mrave. Ponovio sam Mayrov interkulturni test i pronašao da Saruwageti ne razlikuju vrste mrava. Mrav je mrav. To me nije trebalo čuditi, nije bila riječ o tomu da su Saruwagetski mravi i urođenici pali na testu, već o tome da Papuanci nemaju nikakve praktične potrebe za klasifikacijom mrava. Arfački ljudi su lovci koji koriste svoje poznavanje raznolikosti ptica kako bi preživjeli, baš kao i europski ornitolozi. U Mayrovo je vrijeme barem bilo isto, naime da su se divlje ptice koristile kao temeljni izvor hrane. Isto tako, plemena američkih indijanaca Amazone i bazena Orinokoa imaju vrlo jasna znanja o biljkama u prašumi. Neki šamani i plemenski starci sposobni su imenovati tisuće vrsta biljaka. Botaničari Europe i Sjeverne Amerike ne samo da su se općenito slagali s distinkcijama vrsta, već su i naučili vrlo mnogo od svojih kolega indijanaca o preferencijama u staništima, o sezonama množenja, i o praktičnom iskorištavanju različitih biljaka. Zanimljivo je bilo da je jedina žitarica koja se jako koristila u razvijenim zemljama za koju urođenici nisu znali bila orah makadamije, čije je podrijetlo u Australiji. Nažalost, mnoga znanja urođenika gube se, smanjuju ili nestaju otkako europska kultura uništava posljednje predpismene urođeničke kulture u tropskim zemljama. Mi time gubimo bespovratno ono što je u pravom smislu znanstvena spoznaja. U svim kulturama preživljavaju sredstva taksonomske klasifikacije. Početak je mudrosti, kako kaže kineska poslovica, imenovati stvari pravim imenom. Nakon otkrića iz 1895. da malariju prenosi komarac Anopheles, vlade širom svijeta poduzele su mjere da se unište zajednice kukaca isušivanjem baruština i zaprašivanjem zaraženih područja insekticidima. U Europi se razlika između prenosnika malarije, parazita krvnih protozoa roda Plasmodium, i vektorskog komarca Annopheles maculipennis, isprva činila nekonzistentna, a kontrolirani efekti nisu bili precizni i točni. Na nekim je lokalitetima bilo puno komaraca, ali je malarije bilo malo ili je gotovo nije ni bilo, dok je na drugima točno bilo upravo suprotno. Problem je riješen godine 1934. Entomolozi su otkrili da A. maculipennis nije jedinstvena vrsta, već skupina koja se sastoji od najmanje sedam vrsta. Izvanjska je pojava odraslih komaraca bila gotovo identična, premda ih obilježavaju mnoge distinktivne biološke crte, od kojih
neke priječe njihovu hibridizaciju. Prvo takvo obilježje bilo je oblik i veličina jajašca koje su ženke komaraca legle na površinu vode. Pokazalo se da prve dvije vrste ne legu jajašca u grozdovima, već svako jajašce posebno. Entomolozi su se uzbudili, pa su se ostali dijelovi slagalice ubrzo uklopili na pravo mjesto. Uskoro su pronađene i druge karakteristike: boja jajašca, veličina strukture kromosoma, hibernacija nasuprot stalnom oplođivanju u vodi, geografska distribucija itd. I najznačajnije od svega, pokazalo se da se neke vrste koje razlikujemo prema tim osobinama razlikuju i po tome što se hrane ljudskom krvlju i na taj način prenose malarične parazite. Kada se to ustanovilo, opasni članovi skupine A. maculipennis, mogli su se naciljati i istrijebiti. Malarija je u Europi gotovo posve nestala. Sistematičari često mogu riješiti biološke probleme ove vrste cijepanjem vrste na karakteristike zajedničke vrste. Isto vrijedi i u suprotnom smjeru. Oni često sjedinjuju različite oblike koji su se dotad smatrali dobrim vrstama u veće, varijabilnije vrste time što demonstriraju postojanje samo jedne populacije jedinki koja se slobodno sparuje u prirodi. Kada se to vrši ispravno, pomoću ispravne analize, razdvajanje i sjedinjavanje otvaraju vrata sigurnim tumačenjima o organizmima. Pa ipak, pojam biološke vrste sadrži kronične i duboke probleme. Otpočetka, od prvih jasnih formulacija na kraju prošloga stoljeća, on je korodirao pod utjecajem iznimaka i dvosmislica. Osnovni je razlog tomu što se svaka vrsta definira kao reproduktivno izolirana populacija ili skup populacija koje su se na nekoj stepenici evolucije razdvojile od svih drugih vrsta. Riječ je o jedinstvenoj jedinki, ne samo o jednoj jedinki u klasi identičnih jedinki, kao što je atom vodika ili molekula benzena. Ta kvalifikacija se razlikuje od pojma u fizici ili kemiji, u kojima je riječ o općem pojmu sa skupinom izmjerljivih količina. Elektron primjerice jest postulirana jedinica sa 4.8 x 1010 jedinica negativnoga naboja i 9.1 x 1028 grama mase. Naravno, nitko zapravo nikada nije vidio elektrone, ali fizičari vjeruju u njih jer svojstva koja su im pripisana omogućuju točno objašnjenje katodnih zraka, elektromagneta, tofoelektričkog efekta, električne struje i kemijskih veza. Velik dio fizike i kemije ovisi o točnoj vizualizaciji odstranjivanja elektrona od atoma ili molekula kako bi stvorili pozitivne ione ili slobodne elektrone. U fizikalnome jeziku oni su virtualni; oni imaju nesumnjivo tjelesno postojanje. Više od mnogih drugih znanstvenika Edward Wilson razmišlja o znanosti. Razmišlja o pravilima kojima se ona vodi, porivu za otkrivanjem, društvenoj organizaciji cijelog poduhvata i njegovoj konceptualnoj shemi. Jedna slika opsjeda ga, implicitno, proteklih petnaestak godina. To je slika čvrste strukture koja stremi prema nebu ‐ slika tornja, nebodera ili, možda, piramide. Na vrhu piramide su društvene znanosti. Ispod njih, biološke. Pod njima su kemija i fizika. To nije nova metafora, ni u kom slučaju. Ona se pojavljivala kod tisuća mislilaca tijekom mnogih stoljeća. Ali, Wilson je uzima ozbiljnije od mnogih drugih. Kako znanost napreduje, vjeruje on, svaka nova razina istraživanja počiva na prethodnoj, i to doslovce: njeni zakoni slijede iz zakona niže razine. To je mišljenje poznato kao redukcionizam. Na nižim razinama organizacije redukcionizam nije opasan. Mnogi zakoni kemije bili su reducirani na zakone fizike, tako da među kemičarima redukcionizam nije sporan niti je nekome odbojan. No, u višim područjima piramide redukcionizam postaje osporavanim. Da li biologija uistinu počiva na kemiji? Može li se ponašanje bubrega predvidjeti s preciznošću kojom možemo predvidjeti ponašanje molekula? A što je s mozgom? Mogu li zakoni koji opisuju ponašanje čimpanze, psa ili čovjeka biti deducirani iz zakona organske kemije? Ova su pitanja bremenita filozofskim konzekvencama. Na višim razinama organizacije redukcionizam je povezan s determinizmom, koji tvrdi da je sloboda volje mit, da je ostatak ljudske povijesti predvidiv, ma kolika bila naša iluzija da se u svojim djelovanjima ravnamo prema vlastitom izboru. Naša nesposobnost da predvidimo ovu predeterminiranu budućnost ‐ ili čak da predvidimo
nečije ponašanje ‐ odražava samo naše nepotpuno poznavanje svih činjenica i neznanje principa koji su tu na djelu. Istina, ljudi su komplicirana bića. Njihovo je ponašanje uzrokovano milijunima mikroskopskih signala koji se odašilju u djeliću sekunde. No, svaki je taj signal neizbježni rezultat nekih drugih signala i tako u beskonačnost. Najgorljiviji kritičari redukcionizma potječu s vrha piramide, iz društvenih znanosti. Tzv. humanisti nisu spremni, poput kemičara, predati se redukcionizmu bez borbe. Tako je među socijalnim znanostima riječ redukcionizam poprimila izrazito pogrdne i uvredljive konotacije: za njih je redukcionist netko tko nudi simplicificirajuća biološka objašnjenja ljudskog ponašanja, obično s neprijateljskim namjerama. Edward Wilson upoznao se s tim konotacijama vrlo bolno i intenzivno nakon što je 1975. objavljena njegova knjiga Sociobiologija, i susreće se s njima sve do danas. Je li Wilson uistinu redukcionist u tom smislu riječi, još uvijek je predmet rasprava. Ali, on je nesumnjivo redukcionist u čistom smislu riječi ‐ i ponosan je na to. Od 1981. on inzistira na teoriji koja je po svome duhu redukcionistička koliko to može biti. Pokušava u jednom potezu objasniti sve pojave na svim razinama piramide formuliranjem zakona koji povezuju molekularnu biologiju s psihologijom, antropologijom i sociologijom. Ovu je teoriju Wilson stvorio u koautorstvu s fizičarom Charlesom Lumsdenom, i ona nije naišla na simpatije među socijalnim znanstvenicima. I mnogi biolozi su skeptični spram nje. No, Wilson ostaje nepokolebljiv. Izjavljuje: “Ukoliko pokušavate izgraditi sustav morate imati nešto nalik na vjeru. Morate vjerovati u to da postoji neko glavno načelo organizacije koje ćete otkriti. Morate vjerovati u njegovo postojanje i ma koliko bila nesavršena vaša formulacija tog načela, morate vjerovati u to da će se jednoga dana pokazati da ste bili u pravu.”
Michael Ruse
SOCIOBIOLOGIJA ŽIVOTINJA*
Agresivnost: etiološki stav Pitanje životinjske agresivnosti fasciniralo je evolucioniste sve od Darwinova vremena: ustvari, ono je gotovo isto tako fasciniralo i pred‐evolucione biologe, koji su teškom mukom pokušavali harmonizirati prirodu “krvavih zubi i ralja”, s navodno dobronamjernim i svemogućim kršćanskim Bogom. Za Darwina, koji je borbu za opstanak smatrao pogonom prirodne selekcije, agresivnost je bila fundamentalna, životna i sveopća karakteristika životinjske egzistencije. Njegova je “borba” značila puno više od puke bitke dviju životinja do smrti. Ona se metaforično proširivala i na kaktus koji se “bori” protiv suše, lijepi cvijet koji se “bori” sa konkurentima za pažnju kukaca. Posljednjih godina pitanja životinjske agresivnosti osvjetlila su i popularizirala djela tzv. etiologa, ponajviše Konrada Lorenza. U njegovoj važnoj i s pravom najpoznatijoj knjizi, O agresivnosti, Lorenz nadugačko govori kako je tradicionalni stav prema agresivnosti, kao neizbježnoj i krvavoj bitki na život i smrt ‐ posebno kada se primijeni na sukob među životinjama iste vrste ‐ potpuno pogrešan. Naravno da kada je riječ o napadu lava na antilopu imamo borbu na život i smrt: da je nemamo lav nikada ne bi zaslužio svoju večeru. No, bitke među životinjama iste vrste, koje su vrlo uobičajena vrsta životinjske agresivnosti, posve su drukčije. One uključuju jednu vrstu društvene interakcije, a to je nešto što nema veze s ulogama žrtve i istrebljivača. Bitke su tu uvijek ograničene, uključuju ritual, blefiranje, a divljaštvo nije uvijek smrtonosno. Štoviše, životinja koja gubi u sukobu često daje znakove umiranja, pa pobjednik ne ide do kraja, do ubojstva. Psi će, recimo, nadmoćnom napadaču pokazivati svoje trbuhe i time raspršiti gnjev agresora. Nadalje, čini se da životinje općenito ne vole okus članova vlastite vrste; shodno tomu, životinje koje love druge vrste nemaju razloga istrebljivati članove vlastite. Doista, prema Lorenzu, mehanizmi su ograničavanja tako svrsishodni, da “premda povremeno, u teritorijalnim ili konkurentnim bitkama može doći do neželjenih rogova u očima ili do zubiju koji prodiru u arterije, nikada nismo pronašli da je cilj agresije istrebljenje članova vlastite vrste”. Toliko o činjenicama; a što je s teorijom? Agresivnost jedne životinje prema drugoj, kada brani svoje gnijezdo ili želi dobiti svoju večeru, lako možemo objasniti pomoću darvinističke selekcije. No, zašto postoji agresivnost između životinja iste vrste, premda je bez sumnje ima, i zašto bi na tu agresiju djelovala tolika ograničenja? Lorenz se poziva na hipotezu o grupnoj selekciji. Prema toj hipotezi, agresivnost među članovima iste vrste postoji zbog izbora najboljih članova vrste, tako da oni postaju zaliha za oplodnju u budućnosti, jer interesima vrste najbolje služi ako imaju najbolje članove kao roditelje. Međutim, uništenje vlastitih članova isto tako nije u interesu vrste, posebno ako “slabiji” uključuju mlađe članove, tako da grupna selekcija usavršava sve te ograničavajuće mehanizme. “Okolina se dijeli među članovima vrste tako da svi mogu postojati u skladu s ponuđenim okolnostima. Najbolji otac, najbolja majka izabiru se zbog koristi potomstva. Djeca se zbrinjavaju.” Svoj stav o životinjskome svijetu Lorenz nadopunjuje uz pomoć nekoliko mudrih ali tužnih riječi. U našem je slučaju, na neki način, selekcija otišla krivim putem. Mi više nemamo gotovo nepogrešive ograničavajuće mehanizme divljaka. Kada se suočimo s drugim ljudima, mi smo ubojice! Tijekom
ranog kamenog doba, nastala je “zla unutarvrsna selekcija”, pa mi, ljudi, više ne možemo svoja neprijateljstva držati pod kontrolom. Zbog toga ratujemo jedni protiv drugih. Ovaj scenarij o životinjskoj agresivnosti, koji su mnogi gotovo kao evanđelje prihvaćali do današnjih dana, sociobiolozi opo‐vrgavaju i činjenično i teorijski. Započnimo prvo s činjenicama i pogledajmo Wilsonovsku sintezu.
Kakva je u stvari životinjska agresivnost? Važno i zanimljivo pitanje jest kakva je agresivnost životinja među članovima iste vrste? Nitko ne poriče da agresivnost među članovima različitih vrsta uključuje prilično izravne darvinističke funkcije prehrane, obrane itd. Što se tiče agresivnosti unutar vrste, Lorenz i njegovi protivnici slažu se da je agresivnost rasprostranjena, da je velik dio agresivnosti genetski i urođen, pa čak i da je veći dio agresivnosti ograničen. Vrlo često, sukob među životinjama ne eskalira do totalnog rata, posebno ne na početku. Međutim, mnogi biolozi čvrsto poriču Lorenzove tvrdnje da je agresivnost među članovima iste vrste gotovo univerzalne ali ograničene prirode. Wilson započinje sa svijetom kukaca i pruža dug popis vrsta u kojima se pojavljuju bitke do smrti među članovima iste vrste, a prati ih čak i kanibalizam. Kod izvjesnih parazitnih vrsta Hymenoptera (tj. reda kukaca koji uključuje ose, pčele i mrave) ličinke se privremeno transformiraju u čudne oblike koji su, čini se, prilagođene ubijanju i žderanju svih okolnih ličinki istoga roditelja. Smrtonosni sukobi se završavaju tek kada preostaje samo jedna, a tada se ličinke ponovno transformiraju. Krenemo li dalje, ako mislimo da se ubojstva i kanibalizam zbivaju samo u svijetu beskičmenjaka, uočit ćemo da su ubojstva i kanibalizam prošireni po cijelom životinjskom carstvu i da uključuju čak i više kičmenjake. Unatoč svim ogradama, mnoge životinje ubijaju svoje drugove, a ne prezaju niti od njihova proždiranja. Suprotno popularnome mišljenju, ljudska vrsta u usporedbi s time izgleda prilično dobroćudna. Lavovi se katkada ubijaju, a ako imaju priliku, mužjaci katkada žderu mlade lavove drugih mužjaka. Stopa ubojstava među hijenama viša je nego u Detroitu, a ista će se vrsta također ponekad pogostiti mesom vlastitih drugova. U svijetu primata, ubojstva također nisu nepoznata. U Indiji, recimo, lenguri žive u čoporima, u kojima nad ženkama dominira jedan mužjak. Preuzme li neki drugi mužjak vodstvo nad čoporom, on će pokušati ubiti cijelo potomstvo prethodnoga. Čak se i među čimpanzama katkada događaju ubojstva i kanibalizam. A okrenemo li se pticama i tu ćemo vidjeti da katkada nastaju bitke do smrti. Sada se već mnogi pitaju kako je bilo moguće da Lorenz izvede tako krive zaključke. Sociobiolozi tvrde da do faktičnih i mogućih grešaka može doći, jer se do potpune istine o životinjskoj agresivnosti (i općenito, ponašanju) može doći samo pomoću dugoročnih, longitudinalnih studija životinjskog ponašanja u divljini, pomoću proučavanja koja se vode tek danas. O ubojstvima kod životinja Wilson piše: “Bio sam zapanjen kada sam shvatio kako se često takva ponašanja vide tek kada vrijeme promatranja što ga posvećujemo jednoj vrsti, prođe crtu od tisuću sati ispitivanja”. Kako bi istaknuo svoju poantu, Wilson dodaje da je jedno ubojstvo na tisuću sati veliko divljaštvo po ljudskim standardima i tvrdi da prema dostupnim podacima, čak i kada uzmemo u obzir ljudsko ratovanje i usporedimo ga s ostalim životinjskim bićima, ljudska bića postaju doista vrlo miroljubiva. Mi smo puno manje opasno agresivni od većine životinja, uključujući i majmune. Kao što se moglo i očekivati, preispituje se i Lorenzova hipoteza o grupnoj selekciji. Sociobiolozi kreću s isključivo individualno‐selekcijskog stajališta. U izvjesnom smislu to je lako, možda i lakše negoli da kreću s Lorenzovog. Sociobiolozi ne čine nikakve apriorne pretpostavke o dobru za vrstu i stoga nemaju potrebu za posebnim objašnjenjima činjenice da neki organizmi napadaju članove svoje vrste. Mutatis mutandis, u očima sociobiologa, parazitska ličinka ose potpuno je indiferentna prema
tome napada li članove svoje ili druge vrste. Drugi organizam znači hranu, konkurenciju ili nešto treće. Osim toga, sociobiolozi, posebno Wilson, životinjsku agresivnost općenito objašnjavaju kao konkurenciju “za zajedničke resurse ili potrebe koje su u stvari ili potencijalno ograničene”. Postoje samo ograničeni izvori, a agresivnost omogućava da životinja dobije svoj dio ili veći. Budući da članovi iste vrste žele istu stvar, nije čudo da unutar vrste postoji konkurencija i agresivnost. Nadalje, Wilson ističe da se agresivnost može mijenjati po potrebi. Kada su izvori ograničeni, agresivnost raste ili pak životinje pokazuju druge vrste bizarnih ponašanja. Prenapučene mačke postaju despotske i na one koje postaju vođe, često se vrše očajnički napadi. Štakori postaju hiperseksualni, homoseksualni, kanibali i pokazuju druge vrste ponašanja koje su u tim uvjetima “abnormalne”. Sve se to može objasniti pomoću darvinističke koristi od prilagodbe. S objašnjenjem agresivnosti pomoću konkurencije za izvore, već smo na području teorije. Međutim, sociobiolozi nisu objasnili najzačudniju činjenicu o životinjskoj agresivnosti, naime da unatoč tomu što bismo Lorenzovu objašnjenju željeli postaviti mnoga ograničenja ipak nismo objasnili veliku suzdržanost od sukoba među članovima iste vrste. Kako to objasniti, ako nam je poznata činjenica da sukob katkada eskalira? Kako bismo to mogli objasniti pomoću individualne selekcije, a ne grupne, koja je anatema za sociobiologe? Wilson ističe da odgovor mora biti sljedeći: neograničena je agresivnost za jedinku skuplja od ograničene agresivnosti. Premda on daje neke prijedloge, dovršeniju analizu te tvrdnje nedavno su pružili stručnjaci u Britaniji.
Evoluciono stabilne strategije Pristup o kojem ćemo raspravljati jest grana primijenjene matematike poznata pod imenom teorije igara, a svoj nastanak zahvaljuje John Maynard ‐ Smithu i brojnim suradnicima. U Smithovom je djelu središnji pojam “evoluciono stabilne strategije”, ESS, koju Smith definira kao strategiju u kojoj nijedna “mutirajuća” strategija ne bi mogla dati višu reproduktivnu podobnost”. Time se misli na situaciju sljedeće vrste: kada u populaciji postoje mnogi mogući oblici i kada je dan stvarni odnos među tim oblicima, onda pojedinačna selekcija ne favorizira ni jedan od njih... Razmotrimo prvo populaciju organizama, s dvije moguće vrste: jastrebovima i golubovima ili miševima (to su, naime, samo dva imena za idealne tipove vrsti). Kada se jastreb sretne s članom iste vrste oni se bore sve dok jedan od njih ne pobijedi ili ne bude ozbiljno ranjen. Golubovi se bore ritualiziranije, sve dok njihovom protivniku ne postane dosadno ili ne zaspi; oni se uvijek povlače pred pravom agresivnošću. Postavljanjem pravih numeričkih vrijednosti, može se pokazati da niti posve “golubinja” niti posve “jastrebovska” strategija u populaciji nije ESS, već njihova izvjesna proporcija. Može se pokazati da je populacija golubova nestabilna, jer bi individualna selekcija favorizirala goluba mutanta. No, nije stabilna niti populacija jastrebova, jer bi individualna selekcija tada favorizirala goluba mutanta! Međutim, ako postoji izvjestan razmjer jastrebova i golubova, jedinki ne bi bilo bolje ni da izabere obrnutu strategiju. Individualna bi selekcija stabilnom zadržala polimorfnu populaciju...
Snaga i ograničenje pristupa teorije igara U prilog teoriji igara možemo ponajprije izraziti mišljenje da su ti modeli sve usklađeniji s dokazima o pravoj stvarnosti o agresivnim sukobima unutar životinjskih vrsta. Zanemarimo li već navedene poteškoće iz prošlog poglavlja, grupna selekcija ne objašnjava zašto sukobi katkada
eskaliraju do određene granice. Maynard ‐ Smithovi modeli za razliku od nje objašnjavaju kako se ograničenje može održati, kao i činjenično stanje, naime, da pravo divljaštvo katkada može buknuti. Ako se organizam nije spreman povremeno izboriti za nešto, onda je njegova tobožnja spremnost pretvaranja u jastreba čisti blef. Štoviše, čini se da postoje i fiziološki dokazi u prilog teoriji igara (posebno za model koji uključuje dominaciju vrste osvetnika), jer eksperimentalni dokazi pokazuju da mnoge životinje u bolnoj situaciji ili kada su napadnute, ne bježe, već odgovaraju većim stupnjem agresivnosti... Kada raspravljamo o podršci u prilog teorije igara, razmotrimo još i asimetrična natjecanja. Teorija igara može se primijeniti i na fenomen o kojem se puno raspravljalo ‐ o teritorijalnosti. Poznato je da kod mnogih vrsta životinja jedinke označavaju vlastiti teritorij i što je još zanimljivije, da ga drugi članovi vrste uglavnom poštuju, premda bi im on bio vrijedan. Tinbergen je, primjerice, pokazao da mužjaci ptice koljuške brane svoje teritorije, ali ako ih umjetno ubacimo na teritorije drugih, oni će pokušati bježati. Pristup teorije igara može objasniti takve fenomene, ako pretpostavimo da su sukobi opasni, da se njima gubi vrijeme ili nešto slično. ESS tada glasi: “Ako si kod kuće, ostaj; ako si na tuđem teritoriju, ne gubi vrijeme i bježi.” Usput, ovdje moramo primijetiti da je svrsishodna i druga ESS: “Kada si kod kuće bježi van; kada si kod tuđe kuće, ostaj”! Međutim, vjerojatno postoje drugi razlozi zašto “papučarstvo”, tj. zadržavanje na vlastitom teritoriju, ne uspijeva postati opća strategija, premda postoje dokazi da katkada ipak uspijeva. Recimo, starosjedilac će obično svoj teritorij bolje poznavati i stoga će biti u stvarnoj prednosti pred napadačem. Sada, kada smo naveli razloge u prilog teorije igara prema životinjskoj agresivnosti, trebamo reći i sljedeće: Do sada je teorija igara dosta obećavala, ali ne možemo ju nazvati dobro utemeljenom teorijom. Dosad smišljeni modeli davali su rezultate koji su grubo odgovarali stvarnim činjenicama prirode, ali do danas se taj pristup još ne može rigorozno testirati. No, što je još očitije, teoretičari igara pridaju modelima posebne vrijednosti tako da rezultati odgovaraju onome što se zbiva u prirodi; ali su izabrane vrijednosti prilično proizvoljne. Ne postoji stvarna kontrola kojom bi se ustanovile vrijednosti u pravom životu, niti procjena predviđanja u skladu s opaženim ponašanjem... Ukratko, možemo umjereno zaključiti da se s takvim pristupom trenutno pokazuje prihvatljivost modela, ali ne i njihova apsolutna točnost.
Spol i seksualna selekcija Ako se geni životinja moraju prebaciti na buduće generacije, organizmi se jednom moraju prestati boriti i početi se reproducirati. Budući da ima mnogo seksualnih životinja, tj. vrsta kod kojih su potrebne dvije životinje da bi nastao podmladak, postavlja se pitanje ponašanja koje prati reprodukciju, i ono je predstavljalo veliki interes sociobiologa. U izvjesnom smislu možemo postaviti prethodno pitanje, zašto je uopće potreban spol... Čini se da prednost spolnosti leži u bržem stvaranju onih mutacija koje pomoću spolnosti stvaraju poželjne karakteristike. Pretpostavimo da organizam x ima mutaciju a, a organizam y mutaciju b. Premda ab može biti izvrsna kombinacija, bez spolnosti postojeće mutacije ne bismo mogli spojiti, već bismo morali čekati dok x mutira u b, a y u a. Međutim, premda u ovome odgovoru ima istine, ne možemo poreći da se time opasno približavamo grupno‐selekcionističkom odgovoru. Vrsti se možda isplati imati ab kombinaciju, ali može li nada da će potomci x pokupiti b kompenzirati sav trud oko pronalaženja partnera? Kao odgovor na to pitanje predlagani su razni modeli, ali vjerojatno točno možemo reći da se problem još uvijek obrađuje i da je bez čvrstih odgovora.
No, pretpostavimo da imamo spolnost. Otpočetka je poznato da spolnost ima zanimljive i važne evolucijske implikacije. U Podrijetlu vrsta, Darwin je uveo cijeli evolutivni mehanizam koji se usredotočio na spolnost. Darwinov glavni mehanizam je bio prirodna selekcija, koja je bila funkcija potrebe za pronalaženjem hrane i skloništa; ali jedan od sekundarnih mehanizama bila je spolna selekcija, a ona je bila funkcija bitke za pronalaženje partnera... On je vjerovao da je spolna selekcija dovoljno važna da bi promovira kao posebni evolutivni mehanizam. Kada uzgajivači izabiru, oni to čine zbog dva razloga: oni ili žele profit, kao što seljaci žele ovce bogatije runom ili teže krave, ili pak žele ugodu, kao što golubari žele ljepše golubove. Prvi cilj doveo je Darwina do prirodne selekcije, a drugi do spolne selekcije, ili točnije, do dviju vrsta spolne selekcije: bitke mužjaka i ženskog izbora. Analogijom s uzgajivačima, Darwin je tvrdio da se katkada mužjaci bore za ženke, pa dobivamo evoluciju mužjaka s napadačkim oružjima usmjerenim prema drugim mužjacima iste vrste. Analogijom s uzgajivačima lijepih životinja, Darwin je tvrdio da ženke katkada biraju mužjake i tada dobivamo evoluciju mužjaka s lijepim karakteristikama, koje su usmjerene prema ženkama njihove vrste... Sociobiolozi su oživjeli spolnu selekciju ‐ kao što bismo to i očekivali, jer ona počiva na nizu evolucijskih implikacija po životinjsko ponašanje, a to je u krajnjoj liniji njihovo područje. Pa ipak, kao što se također moglo očekivati, premda su u mnogočemu sličniji Darwinu negoli brojni njegovi nastavljači, sociobiolozi mnoge stvari, recimo kada objašnjavaju ženski izbor, ne prikazuju pomoću darvinizma. Njihov vjerojatno najveći doprinos usredotočen je na pojam “roditeljske investicije” koji je razvio Robert Trivers.
Roditeljska investicija Pretpostavimo rudimentarne početke seksualnosti, s dva novooblikovana spola. Svaki od njih daje jednaki broj spolnih stanica (gameta). Kada bi jedan roditelj stvorio nešto veću spolnu stanicu, i time imao veću ulogu u prehrani zametka, razložno je pretpostaviti da bi to bila selektivna prednost u odnosu na onu konkurentnu. Međutim, u istome času došlo bi do selektivne prednosti za drugi organizam koji bi proizvodio jeftinije, i stoga količinski više manjih gameta, koje bi, spajanjem s većom gametom drugog organizma, mogle iskoristiti suvišak hrane druge gamete. Shodno tome, dobili bismo evoluciju dvaju tipova spolnih stanica: velike stanice, koje se proizvode u malim količinama i male stanice koje se proizvode u velikim količinama. Bilo po definiciji ili zbog toga što je tako realno, “ženskost” proizvodi velike stanice, a “muškost” male stanice. Sada u igru ulazi pojam roditeljske investicije. Oba roditelja, muški i ženski žele stvoriti potomke. Međutim, netko mora nositi bebu. Ako jedan roditelj može prebaciti taj posao na drugoga, utoliko bolje (s evolucionog stajališta), jer taj roditelj može sada slobodno tražiti drugog partnera, s kojim bi mogao stvoriti još više potomaka. No, naravno i drugi roditelj želi učiniti isto i tada se postavlja pitanje: tko u toj igri može više izgubiti? Vrlo je jasno da je to obično ženka, koja je uhvaćena u sljedeću dilemu: ona je investirala više ili duže, ona će morati napraviti najviše napora ako odluči zaboraviti svoje gubitke i započeti ispočetka. I tako odmah imamo sukob interesa. Mužjak želi ženku oploditi i pobjeći drugoj; ženka se želi oploditi, ali želi zadržati mužjaka zbog pomoći ili kompenzacije. I tako dobivamo različite selektivne sile. Ono što bismo općenito morali pronaći u prirodi (i što u prirodi doista i nalazimo), jest da mužjaci budu zainteresiraniji za oplodnju što većeg broja ženki i onih koje su zainteresiranije za uzgajanje svojih mladih. Moramo odmah dodati da u toj slici postoje iznimke i ukratko ćemo ih razmotriti.
Stanje stvari formalnije možemo izraziti ovako: Roditeljski ulog se definira kao “bilo koji ulog roditelja u pojedinačnog potomka koji povećava šanse za opstanak (i time reproduktivni uspjeh) toga potomka, uz odbitak cijene roditeljske sposobnosti da uloži u druge nasljednike. ” Veliki roditeljski ulog je onaj koji smanjuje sposobnost roditelja da investira u druge potomke. Svaki pojedinac ima određenu količinu roditeljskog uloga na raspolaganju i kada obratimo pozornost na tu količinu, možemo izraditi neku vrstu prosječne investicije po nasljedniku za pojedinca. Ako razmotrimo dva spola jedne vrste, vidjet ćemo da dva spola ne moraju nužno imati isti prosječni roditeljski ulog po potomku; međutim svaki spol (u cjelini) može stvoriti samo istu količinu nasljednika kao i drugi spol. Shodno tomu, spol koji ima veći prosječni roditeljski ulog od drugoga, postaje faktor ograničenja za spol s manjim ulogom. A to dovodi do različitih selektivnih pritisaka na jedinke u vrsti. Kako se odvijaju ti različiti selektivni pritisci i kakav imaju oblik? Prvo, očito ćemo imati konkurenciju između onih članova koji ulažu manje u sparivanje i onih koji investiraju više. Svaki organizam spola s manjim ulogom, čiji geni promoviraju osobine koje pomažu tom organizmu da se bolje i uspješnije množi od svojih konkurenata, prenijet će u razmjerno većoj količini upravo te gene na sljedeću generaciju. Iz onoga što smo rekli o relativnim veličinama (i ulozima) u spolne stanice, ženke će biti ograničavajući faktor za mužjake i stoga dolazi do konkurencije i shodno tome, do selektivnog pritiska na mužjake. Riječ je naravno o Darwinovoj seksualnoj selekciji pomoću borbe mužjaka i to je načelo empirijski najdokumentiranije u cijelom životinjskom carstvu. Mužjaci mnogih vrsta bore se za ženke i posjeduju najrazličitije vrste adaptacije koje bi im mogle pomoći da se uspješno bore. Moramo istaknuti da teorija o roditeljskom ulogu ne pretpostavlja da su ženke nužno ograničavajući spol. Roditeljski ulog odnosi se na sve napore koje organizam ulaže u svoje potomstvo. To uključuje gradnju gnijezda, brigu nakon rođenja itd. Zbog razlika među gametama i u psihološkim osobinama (poput ženke sisavca koja nosi embrio), to obično znači da ženke doista jesu spol koji ograničava izbor, ali u nekim posebnim okolnostima uloge se mogu obrnuti. Recimo, kod nekih vrsta riba mužjaci grade gnijezdo, brinu se za mlade itd. U tom su slučaju mužjaci faktor ograničavajućeg izbora. Kao što predviđa teorija, pokazuje se da među ženkama postoji konkurencija za mužjake i mehanizmi prilagođavanja koji pomažu ženkama u njihovoj borbi. Kao što smo mogli i očekivati, ne postoji samo jedan razlog da se obrnu spolne uloge. U slučaju riba, s izvjesnom uvjerljivošću se pretpostavilo da do obrata dolazi zbog mehanizma oplodnje. Za razliku od unutrašnje oplodnje kod kopnenih životinja, mnoge ribe vrše vanjsku oplodnju i, što je posebno važno, mužjak oplođuje jajašca nakon što ih je ženka snijela. To znači da ženka može pobjeći i ostaviti mužjaka s mladima. Ako je u interesu mužjaka da dođe do reprodukcije i da podmladak preživi, a to je očito slučaj, mužjak nema druge mogućnosti doli da ih uzgoji sam. No, to onda znači da će se ženke boriti oko mužjaka. Dosad smo raspravljali o selekciji koja djeluje na spol s manjim ulaganjem. No, ona djeluje i na spol s većim ulaganjem, jer, prisjetimo se, selekcija djeluje na razini jedinke, a ne na razini grupe. Kako selekcija može pomoći jedinki koja ulaže više i kako može pomoći jedinki koja je do izvjesne vremenske točke uložila više? Ona može djelovati tako da pomogne dotičnoj jedinki da uspješno uzgoji najveći broj najkvalitetnijeg podmlatka. Kada razmislimo o pojedinačnim interakcijama članova suprotnoga spola imamo barem dvije moguće “strategije”. Prvo, jedinka se može izabrati zbog karakteristika koje joj omogućuju da članove suprotnoga spola prisile na veće investiranje u potomstvo negoli što bi to činili inače. U drugom mogućem slučaju, selekcija se zbiva prema karakteristikama koje jedinki omogućuju kompenzaciju vlastitih gena genima članova drugoga spola, naime onima kojima će se najbolje istaknuti budući uspjeh njegovih gena. U zabavnoj popularizaciji
sociobiologije, Richard Dawkins vrlo plastično o tim mogućnostima govori kao o strategiji “domaće radosti” i o “he‐man” strategiji...
Ženske reproduktivne strategije U strategiji “domaće radosti”, ženka mužjaka prisiljava na bitno ulaganje prije kopulacije. Kad do kopulacije dođe, mužjak se već bitno “posvetio” ženki, jer je morao izgraditi gnijezdo, ekstenzivno je hraniti ili proći kroz elaborirani ritual udvaranja ili nešto tome slično. U biti, sada se mužjaku više ne isplati napustiti ženku, jer će se kod sljedeće ženke morati suočiti s jednako visokim zahtjevima kao i prvi put, to jest s jednakom količinom uloženog napora kao i prvi put. Umjesto rasipanja energije u pokušajima povećanja apsolutnog broja začete djece, njemu je sada u interesu prebaciti taj napor na potomstvo i nadzirati sazrijevanje začete djece. To svakako pretpostavlja da će sljedeća ženka koju će sresti također tražiti isti prethodni napor. Ako ona pokaže sklonost za trenutno sparivanje, mužjak može odmah produžiti dalje. Zato moramo pokazati kako se ženska potreba za takvim prethodnim naporom može održati u populaciji. To bismo mogli učiniti pomoću hipoteze grupne selekcije. Očito je u interesu skupine u cjelini da se sve ženke u klanu spare s mužjacima, ali ta je hipoteza zabranjena. Međutim, možemo postaviti jednostavan model i iskoristiti teoriju igara kako bismo pokazali da strategija “domaće radosti” funkcionira, čak i ako smijemo koristiti samo individualnu selekciju. Budući da su detalji prilično slični onima koje smo opisali kod modela ograničene agresivnosti, ne trebamo ga sada ponavljati. Kao usputni efekt glavnim djelatnim selektivnim silama djeluju i pozadinske sile, koje se usredotočuju na mogućnosti bračne nevjere. U uvjetima evoluiranog obrasca mužjačke roditeljske brige, kada mužjak napusti ženku, to će ženku prisiliti da odmah potraži novoga oca koji će joj pomoći da uzgoji svoje potomke. Međutim, kako bi takav očuh radio u korist gena stranca, možemo također očekivati i jak selektivni pritisak protiv nevjere. To je vjerojatno razlog zašto trudna mišica pobaci kada osjeti miris stranog mužjaka i zašto mužjaci lavovi koji preuzimaju čopor ubijaju i žderu mlade. Treba spomenuti da je ova ženska strategija možda ključ objašnjenja činjenice da je poliginija (tj. sparivanje jednoga mužjaka s mnogim ženkama) tako česta u životinjskome svijetu. Kada se sparuje s već sparenim mužjakom, ženka se barem koristi već provjerenom kvalitetom mužjaka, posebno što se tiče brige za djecu, s obzirom na obranu teritorija i nabavku hrane. No isto je tako moguće da je u ženkinom reproduktivnom interesu da se koristi isključivim pravom na neiskušane mužjake, umjesto da dijeli mužjaka s nekom drugom. Druga ženska strategija je “he‐man” (hi‐men) strategija, strategija pronalaženja muškarčine. U najčišćem obliku ove strategije, ženka odbacuje svaku nadu da će steći mužjaka koji će joj pomoći da uzgoji svoje mlade. Umjesto toga, ženka sada traži najbolje moguće gene za svoje potomstvo, ili manje metaforično, selekcija favorizira one ženke koje se sparuju s mužjacima koji nose najkomplementarnije gene ženkinima. I obrnuto, selekcija favorizira mužjake koji nose takve “dobre” gene. Zbog toga je za mužjake velika selektivna premija ako su jaki, poduzetni i slično, a za ženke da budu privučene tim kvalitetama. U ženkinom je reproduktivnom interesu da i njezina djeca nose takve kvalitete. Međutim, premda je kvaliteta poput poduzetnosti i agilnosti opće vrijedna, to će proizvesti i osobine koje mužjaku nisu posebno korisne. Pretpostavimo da je neko obilježje bilo korisno mužjaku, ali se razvilo u krajnost, te sada to više nije. Unatoč tomu, to se obilježje i dalje može selektirati, jer se sada shvaća kao obilježje privlačnosti, pa je i sama ta činjenica vrijedna za majku, jer će tada njezini sinovi imati to obilježje i bolju šansu za reprodukciju. Takozvana “he‐man” strategija očito postaje vrlo slična Darwinovoj spolnoj selekciji pomoću ženkinog izbora; nju je Julian Huxley kasnije nazvao “epigamskom selekcijom”. No, dok je Darwin
paunovo perje protumačio kao privlačno paunici, po analogiji s onime što ljudi smatraju lijepim, moderni sociobiolozi paunovo perje tumače kao privlačno jer ukazuje na činjenicu da su mužjaci podobni, sposobni za opstanak i da će ženkini muški potomci također biti privlačni. Stoga, unatoč tomu što sociobiolozi ne mogu izbjeći antropomorfni jezik prilikom opisa i označavanja fenomena, kada je riječ o prigovoru za antropomorfizam, njih u biti smijemo manje kritizirati negoli Darwina. Takozvana strategija “domaće radosti” nije bila uključena u Darwinovu seksualnu selekciju, premda bismo seksualnu selekciju vjerojatno dobili i pomoću mužjačkih bitki kojima mužjaci ženkama pokazuju da su bolji opskrbljivači i roditelji od drugih. “He‐man” strategija može se dobro kombinirati s mužjačkim bitkama: ženke privlače pobjednici, jer tada imaju veće šanse da i njihova muška djeca postanu pobjednici. Treba primijetiti da će zbog tih različitih ženskih strategija postojati stalna napetost, budući da će se mužjaci pokušati pokazati kao sposobniji za opstanak negoli to doista jesu, pa će ženke morati razlučiti one koji su doista sposobni za opstanak i one koji se takvima samo pokazuju. U odjeljku, koji je postao notorno mjesto spora oko sociobiologije, Wilson piše: “Čisto epigamsko “pravljenje važnim”, možemo shvatiti kao natjecanje između trgovca i onoga koji se opire trgovini. Spol koji se udvara, obično je to mužjak, namjerava investirati manje reproduktivnoga napora u brigu za nasljednika. Ono što on nudi ženki uglavnom je dokaz da je potpuno normalan i fiziološki podoban. No, to obećanje sastoji se samo od kratke predstave, tako da će postojati jaka selektivna prisila kojom će se manje podobne jedinke pokazivati u pogrešnom svjetlu. Za spol kojem se udvara, obično je riječ o ženkama, zbog toga će biti vrlo važno i korisno da razlikuje one stvarno sposobne od onih koji se takvima samo pokazuju. Shodno tome, postojat će jaka tendencija da spol kojemu se udvara razvije stidljivost, odnosno, njegove će reakcije biti oprezne i neodlučne tako da potaknu i daljnje “predstave o podobnosti”, kako bi se olakšala ispravna odluka. Sada kada završavamo raspravu o spolnoj selekciji, možda nije neumjesno opet završiti s primjedbom o nužnome oprezu. Činjenice životinjskoga svijeta doista neosporno pokazuju da postoji neka vrsta vrlo općenito shvaćene spolne selekcije. Razlike između mužjaka i ženki tako su uobičajene i velike da bi teško moglo biti drukčije. Čini se da mnoge tvrdnje sociobiologa možemo empirijski potvrditi. Wilson, recimo, pokazuje da u cijelom životinjskom svijetu nalazimo mužjake koji su očito odsutni kada je potreban težak rad s djecom; i isto tako, mnogo češće nailazimo na mužjake koji su skloni promiskuitetu. S druge strane, kada je doista potrebna intenzivna briga, mužjake se može “uvjeriti” da preuzmu aktivnu ulogu. No, unatoč svim tim pozitivno utvrđenim činjenicama iz ranih dana, teško bismo mogli reći da imamo dobro provjerenu teoriju. Mi, recimo, možemo postaviti modele kojima bismo pokazali da individualna selekcija potiče i održava žensko ponašanje koje uzrokuje ekstenzivniju mužjačku brigu oko potomstva; ali, kao što je i u slučaju s agresivnošću, ti su modeli još uvijek grubi, a brojevi se odabiru kako bismo dobili prave rezultate, a ne zato što su provjerene činjenice. No, možda na ovome stupnju razvoja, ne bismo trebali tražiti više...
William D. Hamilton:
EVOLUCIJA ALTRUISTIČKOGA PONAŠANJA* Općenito se smatra da su karakteristike ponašanja neke prirodne vrste proizvod i evolucije i morfologije. Unatoč tomu, vrlo je ograničen broj vrsta ponašanja koje možemo primjereno objasniti klasičnom matematičkom teorijom prirodne selekcije. Ta teorija ne može objasniti niti jedan slučaj ponašanja, kada se životinja ponaša tako da koristi članovima vrste koji nisu njezini izravni nasljednici, odnosno kada šteti samoj sebi. Obično se za takve slučajeve, i za sve druge oblike ponašanja u kojima se sebičnost potiskuje interesima grupe, daje objašnjenje koje kaže da su se takvi oblici ponašanja razvili pomoću prirodne selekcije koja potiče najstabilnije i najkooperativnije grupe. Ali s obzirom na neizbježnu sporost evolucije utemeljene na grupnoj selekciji, usporedimo li je sa simultanim trendovima koji se pojavljuju kod selekcije klasične vrste, utemeljene na prednosti za pojedinca, prema tom objašnjenju moramo biti rezervirani, sve dok ga ne potkrijepe matematički modeli. U drugome izdanju Genetičke teorije prirodne selekcije (1958.), Fisher odbacuje sva objašnjenja utemeljena na “koristi za vrstu”. Sewall Wright (1948.) u svom sažetku o populacijskoj genetici eksplicitno pokazuje da opća korist koju grupa može steći, ne može promijeniti pravac unutargrupne selekcije. Ta je tvrdnja u oštroj suprotnosti prema Haldaneovom modelu (1932.) koji je čini se pružao mogućnost objašnjenja evolucije altruizma. Haldane je pretpostavio da je povećanje grupne podobnosti proporcionalno broju altruističkih članova skupine, te je pokazao kako može doći do početnog numeričkog povećanja gena za altruizam ako je početna frekvencija gena za altruizam dovoljno visoka, odnosno ako je individualna šteta dovoljno mala usporedimo li je s korišću grupe. Haldane je zaključio da se genetički altruizam može proširiti u populacijama koje su podijeljene na dovoljno malena “plemena”; u tom bi slučaju jedan jedini mutant predstavljao kritičnu frekvenciju. Međutim on nije dovoljno istaknuo da taj broj gena mora započeti činiti ono što inače, ex hypothesi, već ispočetka čini genetska frekvencija, a to je da pada prema nuli. Jedini izlaz iz takvoga zaključka, nagađa Haldane, bila bi svojevrsna, slučajna, ili neka druga periodična preraspodjela plemena, tako da se altruisti preraspodjele među nekima od njih. Međutim, postoji jedna ekstenzija klasične teorije, koja bi mogla uopćiti i obuhvatiti roditeljsku brigu, i uzeti generaciju kao vremensku jedinicu, i koja bi mogla omogućiti pojavu ograničene evolucije altruizma koja nema veze s roditeljskom brigom. Kao jednostavni, premda grubi model, možemo zamisliti par gena g i G, pri čemu G uzrokuje neku vrstu altruističkoga ponašanja, dok je g nula. Unatoč načelu “opstanka najpodobnijih”, krajnji kriterij koji određuje hoće li se G proširiti u populaciji, prema tom modelu nije hoće li određeno ponašanje koristiti njegovom vlasniku, već hoće li koristiti genu G; a to će biti slučaj ako prosječni rezultat ponašanja genetskom poolu dodaje višak gena koji sadrže gen G, odnosno veću koncentraciju negoli što bi to činio sam genetski pool. Kod altruizma to će se dogoditi samo ako je dotični pojedinac srodnik altruistu, odnosno ako postoje veće šanse da on nosi gen, i ako je potencijalna korist dovoljno velika u usporedbi s osobnom štetom koja bi pokrenula regresiju ili “razvodnjavanje” altruističkog genotipa kod dotičnog srodnika. Koeficijent regresije (k) vjerojatno je vrlo blizak Sewall Wrightovom koeficijentu povezanosti r, ako je selekcija spora. Ako je dobitak za srodnika stupnja r, k puta veći od gubitka za altruista, kriterij pozitivne selekcije uzročnoga gena jest
k>(1/r). Stoga će se gen koji proizvodi altruističko ponašanje prema braći i sestrama općenito izabrati samo ako su ponašanje i okolnosti takve da je korist dvostruko veća od gubitka; za polubraću dobit mora biti četverostruko veća od gubitka itd. Kako bismo oživjeli primjer možemo reći: životinja koja se ponaša po tom načelu svoj će život žrtvovati ako time može spasiti dvoje braće, ali ne i manje od dvoje. Slične ilustracije pruža i Haldane. Iz toga slijedi da će se altruističko ponašanje koje može koristiti susjedima, bez obzira na njihovu srodnost (poput krika upozorenja kod ptica), pojaviti samo: a) ako je rizik ili šteta od takvoga ponašanja vrlo mala; b) ako prosječni susjed nije isuviše daleki srodnik. Altruističko djelo koje bi reprodukciji genotipa (uključujući i reprodukciju identičnih gena u srodnika) povećalo za jedan posto, neće se tako jako izabirati kao jedan postotak koristi za osobnu reprodukciju; jer takvo djelo uključuje i povećanu reprodukciju nesrodnih gena koji u postojećem genetskom poolu stoje u određenom razmjeru, a ta je povećana reprodukcija nesrodnih gena veća ako je srodnička veza udaljenija. Nesumnjivo realističniji multifaktorski model nasljeđivanja, ne opovrgava gore navedeni kriterij. Ako se podobnost definira pomoću “inkluzivne” reprodukcije genotipa, i ako se dopusti “razvodnjavanje” pomoću nesrodnih gena, klasično poimanje dominance i epistaze vrijedi i dalje. Preveo: Darko Polšek
Robert L. Trivers
EVOLUCIJA RECIPROČNOG ALTRUIZMA* Charles Darwin (u svojoj knjizi Podrijetlo čovjeka) nerijetko je zbrkano obrađivao temu spolnog odabiranja jer mu je nedostajao opći okvir u koji bi povezao varijable koje je smatrao važnima: nasljeđivanje povezano sa spolnošću, udio spolnosti pri začeću, različite stope smrtnosti, roditeljski ulog, oblik sustava parenja (monogamija, poliginija, poliandrija i promiskuitet). Ta je zbrkanost navela druge biologe da kažu kako je Darwinova terminologija bila neprecizna, kako je Darwin pogrešno protumačio funkciju nekih struktura, i kako je utjecaj spolnog odabiranja isuviše precijenjen. Huxley primjerice bez ikakvih dokaza i teorijskih argumenata odbacuje značaj ženkinog izbora, i sumnja u to da prevladavaju one adaptacije mužjaka koje smanjuju njihove šanse za opstanak premda se izabiru zbog visoke koristi za reproduktivni uspjeh. Međutim, od Darwinova vremena i djela, došlo je do nekih značajnih uspjeha. Danas je razjašnjena genetika spolnosti, a Fisher je 1958. godine stvorio model objašnjenja o razmjerima spolnih stanica prilikom začeća, a nedavno se taj model proširio kako bi uključio posebne mehanizme koji djeluju prilikom parenja. Laboratorijski i terenski podaci potvrđuju da su ženke sposobne za vrlo lukave izbore, a Bateman je 1948. godine predložio opći temelj za ženski izbor i natjecanje među mužjacima, a za jednu je vrstu pružio točne podatke kako bi potkrijepio svoj dokaz. U ovome članku prikazat ću opći okvir za raspravu o spolnom odabiru. Pokušat ću definirati i staviti u odnos ključne varijable.
Varijabilnost reproduktivnog uspjeha
Darwin je spolni odabir definirao kao (1) natjecanje jednoga spola za članove suprotnoga i kao (2) diferencijalni izbor kojim članovi jednoga spola biraju članove suprotnoga, te tvrdio da to obično znači da se mužjaci međusobno natječu za ženke, te da ženke izabiru neke mužjake, a ne neke druge. Da bismo proučili te fenomene potrebni su nam točni podaci o diferencijalnim reproduktivnim uspjesima prema svakome spolu. Točni podaci o ženskom reproduktivnom uspjehu su za mnoge vrste dostupni, ali slične podatke za mužjake teško je dobiti, čak i kod onih vrsta koje su sklone monogamiji. Ljudska vrsta dobro ilustrira tu tvrdnju. U bilo kojem društvu relativno je lako točno pripisati dijete biološkoj majci, ali element nesigurnosti prati svako pripisivanje djeteta određenome biološkom ocu. Primjerice, Henry Harpending je sakupio biokemijske podatke za Bušmane iz Kalaharija, i pokazao da oko 2% djece toga plemena ne pripada očevima kojima se djeca obično pripisuju. Naravno, podaci o ljudskoj vrsti iscrpniji su od sličnih podataka o drugim vrstama. Kako bi došao do točnih podataka za oba spola, Bateman je proučavao jednu vrstu, Drosophila melanogaster, u laboratorijskim uvjetima. Upotrebom kromosomski označene jedinke u konkurenciji s jedinkama koje nose različite markere, i tražeći te markere na potomstvu, on je mjerio reproduktivni uspjeh svake jedinke, ženke i mužjaka. Metoda se sastojala od promatranja pet odraslih mužjaka i pet odraslih, dotad neoplođenih ženki, tako da je svaka ženka imala izbor od pet mužjaka, a svaki mužjak izbor od pet ženki. Podaci brojnih eksperimenata s natjecanjima kod Drosopile pokazali su tri važne spolne razlike: (1) Reproduktivni uspjeh mužjaka varirao je puno više od ženkinog. Samo 5% ženki nije izlijeglo nikakvo potomstvo koje je preživjelo, dok je 21% mužjaka bilo neuspješno u istome smislu. Nadalje, neki su
mužjaci bili iznimno uspješni, i začeli gotovo tri puta više potomaka od najuspješnije ženke. (2) Reproduktivni uspjeh ženki, čini se, nije bio ograničen njihovom sposobnošću da privuku mužjake. Mužjaci su isto tako živo udvarali onim ženkama (4%) koje nisu uspjele kopulirati, kao i onima koje u tome jesu uspjele. Naprotiv, reproduktivni uspjeh mužjaka bio je bitno ograničen njihovom sposobnošću da privuku i nadraže ženke. 21% mužjaka koji nisu uspjeli proizvesti potomstvo, nije pokazivalo nezainteresiranost za kopuliranje, već samo nesposobnost da ih ženke prihvate. (3) Reproduktivni uspjeh ženki nije se bitno povećao (ako se uopće povećavao) nakon prve kopulacije, a nimalo se nije povećao nakon druge; većina ženki bila je nezainteresirana za kopulaciju više od jednom ili dvaput. Kako su pokazali genetički markeri kod potomaka, mužjaci su gotovo linearno povećavali reproduktivni uspjeh i sve su se više parili. (Zaključak tog pronalaska jest da mužjaci nisu skloni parenju s istom ženkom dvaput.) Premda su ti podaci dobiveni u laboratoriju, oni se mogu još snažnije primijeniti na stvarni život, naime kada mužjaci nisu ograničeni na pet ženki i kada ženke imaju daleko veći skup za odabir mužjaka. Bateman je dokazivao da se njegovi rezultati mogu objasniti pozivanjem na energiju koju svaki spol ulaže u svoje spolne stanice. Budući da mužjak Drosophila ulaže manje metabolijske energije u proizvodnju dane spolne stanice, od ženki koje ulažu velik dio energije, reproduktivni uspjeh mužjaka nije ograničen njihovom sposobnošću da stvaraju spolne stanice, već njihovom sposobnošću da tim stanicama oplođuju jaja. Reproduktivni uspjeh ženke naprotiv nije ograničen njezinom sposobnošću da oplodi svoje jaje, već njezinom sposobnošu da stvara jajašca. Budući da kod gotovo svih životinja i biljaka mužjaci proizvode spolne stanice koje su manje u usporedbi s ženskim, Bateman je zaključio da se njegovi rezultati mogu primijeniti vrlo široko, dakle na “sve organizme, osim vrlo primitivnih, kao i na one slučajeve kod kojih monogamija u kombinaciji sa nekim spolnim udjelom u jedinici oplodnje eliminira svaku unutarspolnu selekciju”. Dobre terenske podatke o reproduktivnom uspjehu teško je naći, ali oni koji postoje, uz pretpostavku da reproduktivni uspjeh mužjaka varira proporcionalno broju kopulacija, podržavaju uvjerenje da kod svih vrsta, osim kod vrsta kod kojih roditeljska briga može biti izvor ograničavanja za ženke, reproduktivni uspjeh mužjaka varira više od ženskoga. To podržavaju podaci iz studija o kukcu konjicu, babunima, običnim žabama, prerijskim pilićima, tetrijebovima, divovskim morževima, balegarima i nekim anolinim gušterima. Posredni dokazi postoje i za druge guštere i mnoge sisavce. Kod monogamnih vrsta, mogli bismo očekivati da reproduktivni uspjeh mužjaka varira u skladu s ženskim, ali uvijek postoji mogućnost prevare i različite stope ženskog mortaliteta, a ti faktori povećavaju varijabilnost muškog reproduktivnog uspjeha, a da pri tomu ne mijenjaju značajno varijancu ženskoga.
Roditeljski ulozi po spolovima Batemanov argument može se prikazati u preciznijem i općenitijem obliku, tako da sistem parenja, recimo monogamija, i razmjer spolova odraslih jedinki postanu funkcije jedne varijable koja kontrolira spolni odabir. Prvo ću definirati roditeljski ulog kao bilo koji ulog roditelja u pojedinačnog potomka koji povećava šanse potomka za opstanak (a time i njegov reproduktivni uspjeh) na račun roditeljske sposobnosti da isti ulog investira u drugog potomka. Na taj način definiran, roditeljski ulog uključuje i metabolički ulog u primarnu spolnu stanicu, ali on se odnosi i na bilo koju investiciju (poput hranjenja ili čuvanja mladunca) koja koristi potomku. Ta definicija ne uključuje napor koji se troši za pronalaženje člana suprotnoga spola ili na potčinjavanje člana vlastitoga spola kako bi se
jedinka mogla pariti s članom suprotnoga, budući da takav ulog (osim u posebnim slučajevima) ne utječe na šanse za opstanak potomka koji će uslijediti, stoga taj ulog nije roditeljski ulog. Svakog potomka možemo smatrati ulogom neovisno o drugim potomcima, pri čemu povećani ulog u jednog potomka pod‐razumijeva smanjenje uloga u drugog. Veličinu roditeljskog uloga mjerim negativnim efektom na roditeljsku sposobnost da investira u drugog potomka: veliki roditeljski ulog u jednog potomka bitno smanjuje roditeljsku sposobnost da stvori drugoga. Ne postoji nužna korelacija između veličine roditeljskog uloga u nekog potomka i njegove koristi za mladunče. Mogli bismo čak pokazati da se za vrijeme sezone parenja, korist od danog roditeljskog uloga mora smanjivati do neke mjere, jer vrsta inače ne bi proizvodila određeni broj potomaka po sezoni. Smanjenje reproduktivnog uspjeha koje proizlazi iz negativnog efekta roditeljskog uloga na neroditeljske oblike reproduktivnog napora (poput natjecanja za spolne partnere) isključujem iz mjerenja roditeljskog uloga. Stoga možemo reći da ovdje raspravljam o reproduktivnom uspjehu kao da je jedina relevantna varijabla roditeljski ulog. U nekoj danoj sezoni reprodukcije, ukupan roditeljski ulog jedinke možemo definirati kao zbroj njezinih uloga u svakog potomka što ih stvori tijekom te sezone, i možemo pretpostaviti da je prirodna selekcija favorizirala onaj ukupni roditeljski ulog koji vodi do maksimalnog reproduktivnog uspjeha. Ako ukupni roditeljski ulog podijelimo brojem jedinki koje je stvorio roditelj, dobit ćemo tipični roditeljski ulog neke jedinke po potomku. Batemanov argument sada možemo preoblikovati na sljedeći način. Budući da ukupni broj potomaka koje jedan spol vrste koja se razmnožava spolno mora odgovarati ukupnom broju koji je stvorio drugi (i pod pretpostavkom da se spolovi ne razlikuju ni po čemu drugome osim u svom roditeljskom ulogu po potomku), onda će spol čiji je tipični roditeljski ulog veći od uloga suprotnoga spola, postati ograničavajući izvor za taj drugi spol. Jedinke onoga spola koje investiraju manje natjecat će se međusobno kako bi se parile s članovima spola koji investira više, jer jedinka prvoga spola može povećati svoj reproduktivni uspjeh investirajući uspješno u potomstvo različitih članova ograničavajućeg spola. Potencijal spolnoga natjecanja kod spola koji investira manje može se izmjeriti izračunavanjem odnosa broja potomaka što ga optimalno proizvodi taj spol (isključivo kao funkcija roditeljskog uloga, pod pretpostavkom da je investicija suprotnoga spola fiksirana njezinom optimalnom vrijednošću) i optimalnog broja potomaka koji može proizvesti ograničavajući spol. Postupak spolne selekcije rukovodi se relativnim roditeljskim ulogom spolova u njihovo potomstvo. Natjecanje za ženke obično karakterizira mužjake jer mužjaci obično ne investiraju gotovo ništa u svoje potomke. Tamo gdje se roditeljski ulog mužjaka može usporediti sa ženskim, možemo očekivati da će reproduktivni uspjeh mužjaka i ženki varirati na sličan način, a ženski izbor neće biti ništa selektivniji od muškoga. Tamo gdje roditeljski ulog jako nadilazi ženski (bez obzira na to koji spol ulaže više u svoje spolne stanice), možemo očekivati da će se ženke međusobno natjecati za mužjake, i da će mužjaci biti selektivni u prihvaćanju neke ženke za partnera. Moramo primijetiti da možda nije moguće da jedinka nekoga spola investira samo jedan dio u potomke jedinke suprotnoga spola. Kada mužjak ulaže manje po tipičnome potomku, tada će to činiti i ženka, ali ako uloži više od polovine onoga što investira ženka (ili obrnuto), selekcija neće poticati mužjačko natjecanje za sparivanjem s više nego jednom ženkom, posebno ako se nasljednici druge ženke ne mogu izdvojiti i pripisati više nego jednom mužjaku. Ako je ukupan reproduktivni uspjeh za mužjaka veći ako investira u potomke samo jedne ženke, negoli što bi to bio da investira u potomke dviju, onda će selekcijom biti odabran mužjak koji će investirati u potomke samo jedne ženke. Taj argument je možda važan za razumijevanje različite stope mortaliteta monogamnih ptica.
Fisherov model spolnoga uloga (nedefinirano) uspoređuje roditeljske izdatke u muške i ženske potomke i smatra da su energija i vrijeme mjere tih izdataka. Drugi oblici Fisherova modela koriste ili nedefinirani pojam roditeljskih izdataka, ili pak pojam energijskog uloga. U oba slučaja ključni je pojam neprecizan, ali onaj relevantan jest roditeljski ulog kao što smo ga definirali ranije. Energijski ulog često može biti dobra aproksimacija roditeljskog uloga, ali je jasno da katkada može biti i vrlo slaba. Jedinka koja brani svoje leglo od istrebljivača može trošiti vrlo malo energije, a pri tomu imati visok mortalitet; takvo ponašanje moramo smatrati velikom investicijom, premda je u terminima utrošene energije vrlo mala.
Obrasci roditeljskog uloga Vrste možemo klasificirati prema relativnoj roditeljskoj investiciji koju svaki spol ulaže u svoje mlade. U velikoj većini vrsta, jedini mužjački doprinos opstanku njihova potomstva jesu njegove spolne stanice. Kod tih vrsta, ženski doprinos očito u velikoj mjeri nadilazi mužjački. Mužjak u svoje potomke može ulagati na različite načine. On može svojoj partnerici osiguravati hranu, kao što je to slučaj kod nekih kukaca, paukova i ptica. On može pronaći i braniti dobro mjesto na kojemu će se ženka hraniti, izlijegati jaja ili odgajati mlade, kao što je to slučaj kod mnogih ptica. On može izgraditi gnijezdo i prihvatiti jajašca, kao što je to slučaj kod nekih riba. On može pomoći ženki da izlegne jaja, kao kod nekih parazitnih ptica. Mužjak također može braniti ženku. On može ležati na jajima, kao što je to slučaj s nekim pticama, ribama, žabama i daždevnjacima. On može pomoći u prehrani i obrani mladih, omogućiti im odgoj i tako dalje, kao što je to s vukovima i mnogim monogamnim pticama. Napokon, on može pružiti neizravnu grupnu korist za mladunče (poput sigurnosti), kao što je to slučaj kod mnogih primata. Svi ti oblici mužjačkog roditeljskog uloga smanjuju disparitet između muške i ženske investicije koji postoji zbog početne razlike u veličini spolnih stanica. Kako bismo testirali roditeljski ulog svakoga spola koji kontrolira spolno odabiranje, moramo potražiti vrste kod kojih je muški roditeljski ulog veći od ženskog. Najbolji su kandidati Phalaropidae i poliandrijske vrste ptica. Kod tih vrsta, roditeljski ulog ženke završava se čim snese jaja; samo mužjak leži na jajima i brine se za mlade nakon izlijeganja. Ni jedan znanstvenik dosada nije pokušao procijeniti relativni roditeljski ulog kod tih vrsta, ali te su vrste vrlo bitne po tome što je visok mužjački roditeljski ulog u bitnoj korelaciji s obratom spolnih uloga: ženke su svjetlijih boja, agresivnije i veće od mužjaka, one se udvaraju mužjacima i bore se za njih. Kod nekih palaropa (vrsta ptice) ne postoje dokazi da ženke liježu višestruka gnijezda, ali kod nekih poliandrijskih vrsta ženke očito idu od mužjaka do mužjaka i sukcesivno liježu legla. Kod tih vrsta ženka je ograničena svojom sposobnošću da nagna mužjake da se brinu za njezine potomke, pa njezin reproduktivni uspjeh može varirati više negoli mužjački. Isto tako, visoki roditeljski ulog mužjaka lulaša i morskih konjica (syngnathidae) povezan je sa ženskim udvaranjem i svijetlim bojama, a ženski reproduktivni uspjeh ograničen je muškim roditeljskim ulogom. Terenski su podaci za druge skupine rijetki, pa nije moguće reći postoje li i kod njih primjeri izvrtanja roditeljskih uloga, ali dostupni podaci za neke vrste žaba barem ukazuju na tu mogućnost. Kod tih vrsta, mužjak nosi jedno ili više mladih na svojim leđima dugo vremena. Ženke imaju intenzivnije boje od mužjaka (što je kod žaba rijetkost) i barem kod jedne vrste, Dendrobates aurata, primijećeno je nekoliko ženki koje slijede, ili udvaraju jednom mužjaku. Kod tih vrsta mužjak nosi samo jedno mlado na svojim leđima, sve dok punoglavac ne postane dovoljno velik, ali ženke su za to vrijeme u sebi nosile šest velikih jaja, stoga je moguće da se ženke
natječu za leđa mužjaka. Postoje i druge obitelji žaba kod kojih se vide obilježja muške roditeljske brige, ali još je manje toga poznato o njihovoj socijalnoj organizaciji. Kod većine monogamnih ptica, muški i ženski roditeljski ulog je vjerojatno usporediv. Postoje dokazi da kod nekih vrsta mužjaci investiraju nešto manje od ženki. Kluijver je pokazao da se mužjak vrste Sturnus vulgaris zadržava na jajetu manje i da hrani mlado rijeđe negoli ženka, a slični su podaci dostupni i za druge vrapce. Činjenica da su kod mnogih vrsta mužjaci povremeno poliginični, upućuje na zaključak da čak i kada su monogamni, mužjaci investiraju manje u mlade od ženki. Kako su obrati u ulogama, kao i dokazi o većoj muškoj negoli ženskoj roditeljskoj investiciji, izuzetno rijetki u ptica, ja ću početno tek proizvoljno klasificirati većinu monogamnih ptica u kategoriju u kojoj je ženski ulog u mladunce nešto veći od muškog. Točnija klasifikacija životinja, posebno onih sličnih vrsta, bila bi vrlo korisna u oblikovanju i testiranju preciznijih hipoteza. Bilo bi idealno kada bismo na taj način klasificirali grupe ptica, jer male razlike u odnosu roditeljskih investicija mogu stvoriti velike razlike u socijalnom ponašanju, spolnom dimorfizmu i stopama smrtnosti po spolovima. Bilo bi zanimljivo prema relativnim roditeljskim ulozima usporediti i ljudska društva, i ispitati oblike spolnog uloga, ali određivanje je roditeljske investicije složeno zbog činjenice da ljudi često investiraju u srodnike koji im nisu djeca. Bogatog čovjeka koji podržava braću, sestre i njihovu djecu možemo smatrati funkcionalno poliginičnim, ako se korist za njegovu podobnost pomoću srodinka smanjuje proporcionalno stupnju njihove srodničke udaljenosti od njega. Postoje dobri dokazi da predbračni spolni promiskuitet žena u ljudskim društvima ima veze s onim oblikom roditeljskog uloga koji u normalnim uvjetima maksimira ženski reproduktivni uspjeh... Preveo: Darko Polšek
Matt Ridley
EVOLUCIJA I ESTETIKA* Postoji razlog zašto su lijepi ljudi privlačni. Oni su privlačni jer drugi ljudi imaju gene koji ih navode na to da lijepe ljude smatraju privlačnima. Ljudi imaju takve gene jer su oni koji su koristili taj kriterij ljepote za sobom ostavili više potomaka od onih koji nisu. Ljepota nije proizvoljna. Uvidi evolucionih biologa mijenjaju naš stav prema seksualnoj privlačnosti, jer su napokon počeli objašnjavati zašto neka obilježja smatramo lijepim, a druga ružnim. Botticelijevu Veneru i Michelangelova Davida ljudi smatraju lijepima. Bi li se s tim složio neolitski lovac sakupljač, Japanac ili Eskim? Hoće li se s time složiti naši pra‐praunuci? Je li spolna privlačnost prolazna i podložna modi ili je stalna i nepromjenljiva? Svi znamo kako zastarjelo i neprivlačno djeluju ljepotice iz prošlog desetljeća, a da o onima iz prethodnoga stoljeća i ne govorimo. Muškarci u prslucima i dugim čarapama nekima još mogu izgledati seksualno privlačno, ali muškarci u teškim, dugim kaputima to zasigurno nisu. Teško je izbjeći zaključak da je osobni osjećaj za lijepo i privlačno pažljivo odgajan tako da bude osjetljiv na prevladavajuće modne norme. Rubens ne bi izabrao Twiggy za model. Ljepota je relativna, što može posvjedočiti svaki zatvorenik koji je proveo mjesece zatvoren, bez mogućnosti da vidi osobu drugoga spola. Unatoč tomu, fleksibilnost ima određene granice. Ne postoji doba u kojemu je desetogodišnjakinja ili četrdesetogodišnjakinja bila spolno privlačnija od dvadesetogodišnjakinje. Nezamislivo je da su ženama muške trbušine ikada bile stvarno privlačne ili da su visoke muškarce smatrale ružnijim od niskih. Teško je zamisliti da je bilo koji spol lijepima smatrao male brade. Ako je ljepota stvar mode, kako to da naborana koža, sijeda kosa, dlakava leđa ili kukasti nosevi nikada nisu bili u modi? Što se stvari više mijenjaju, to više ostaju iste. Poznata skulptura Nefretetine glave i vrata nastala pred tisućutristo godina zapanjuje i danas kao i nekoć Ekhnatona koji se udvarao pravom modelu. U ovome ogledu, govoreći o tome što ljudi smatraju seksualno privlačnim, sve ću primjere crpiti iz klase bijelih Europejaca. Time ne želim reći da su europski standardi ljepote apsolutni i superiorni, već samo da je riječ o standardima koje dovoljno poznajem da ih mogu opisati. ... No, problem kojim se bavim je univerzalan kod svih ljudi, a to je pitanje: jesu li standardi ljepote izraz kulturne prevrtljivosti i nestalnosti ili je riječ o urođenim nagonima? Što je fleksibilno a što trajno? U ovome tekstu pokušat ću dokazati da samo uz pomoć razumijevanja evolucije spolne privlačnosti možemo objasniti smjesu kulture i nagona i shvatiti zašto neka obilježja prolaze s modom, a druga ostaju trajno. Prvi ključ za razumijevanje dobit ćemo iz studija kukaca. Rijetki muškarci vode ljubav sa svojim sestrama. Kaligulu i Cesarea Borgiu smatramo perverznima jer su bili, barem se tako tvrdi iznimke od toga pravila. Još manje muškaraca spolno opći sa svojim majkama, unatoč tomu što Freud kaže da nam je to intenzivna čežnja. Seksualno nasilje očeva nad kćerima puno je češće. Ali je ipak rijetko. Usporedimo dva objašnjenja tih činjenica. Prvo, koje kaže da ljudi tajno žele incest, ali su uz pomoć socijalnih tabua i pravila tu želju sposobni nadvladati. I drugo, koje kaže da ljudi svoje bliske rođake ne smatraju seksualno privlačnim, da je tabu urođen. Prvo je objašnjenje Sigmunda Freuda. On je tvrdio da je naš prvi i najintenzivniji spolni nagon usmjeren na roditelje suprotnoga spola. Zato,
nastavlja on, sva ljudska društva ljudima nameću čvrste i specifične tabue protiv incesta. Budući da tabu ne pronalazimo u psihologiji pojedinca, nužno se uspostavljaju čvrste zabrane. Po njegovom mišljenju, bez tih tabua, svi bismo se sparivali i patili od genetske abnormalnosti. Freud je postavio tri neopravdane pretpostavke. Prvo, izjednačio je privlačnost sa spolnom privlačnošću. Dvogodišnja djevojčica može voljeti svoga oca, ali to ne znači da ga ona želi seksualno. Drugo, on je bez dokaza pretpostavio da ljudi imaju incestuozne nagone. Frojdijanci kažu da ljudi ne ističu te svoje nagone jer su ih “potisnuli”, pa zbog toga nikada ne možemo opovrgnuti Freudov argument. Treće, on je pretpostavio da su društvena pravila o ženidbi rođaka “incestni tabui”. Sve donedavno znanstvenici i laici slijedili su Freudovo vjerovanje da zakoni kojima se zabranjuju ženidbe rođaka postoje kako bi spriječili incest i obiteljsko križanje. No, to ne mora biti tako. Freudov suparnik na istome polju bio je čovjek po imenu Edward Westermark koji je 1891. primijetio da se muškarci ne sparuju sa svojim majkama i sestrama ne zbog socijalnih pravila, već zato što ih oni s kojima su odgajani jednostavno seksualno ne privlače. Westermarkova je ideja jednostavna. Ljudi ne mogu raspoznati svoje rođake kao rođake, stoga oni po sebi ne mogu spriječiti uzajamno sparivanje (zanimljivo je da to ne vrijedi za prepelice: one se mogu prepoznati kao braća i sestre, čak i kada ih se odvojeno odgaja). No, oni mogu koristiti jednostavno psihološko pravilo za odbacivanje incestuoznog sparivanja koje djeluje u 99% slučajeva. Oni mogu izbjegavati sparivanje s ljudima koje su upoznali vrlo rano u svojem djetinjstvu. Istina, to neće spriječiti brak među bratićima i sestričnama, ali u tome i nema nešto posebno loše: šanse za nasljeđivanje smrtnonosno recesivnog gena iz takvog sparivanja su male, a prednosti genetske kombinacije kojom se zadržavaju geni što uspijevaju na svakoj jedinki pojedinačno vjerojatno nadilaze takve opasnosti. Prepelice se međutim više vole sparivati s prvim rođacima negoli sa strancima. Westermark to nije znao, ali ta spoznaja pojačava njegov argument, jer argument kaže da su sparivanja braće i sestara, odnosno roditelja i djece, jedini incestuozni odnosi koje ljudi trebaju izbjegavati. Westermarkova teorija dovodi do nekoliko jednostavnih predviđanja: bratići i sestrične se općenito neće ženiti osim ako nisu odgajani posve odvojeno. Bliski prijatelji iz djetinjstva također se najčešće neće ženiti. Najbolji dokazi za to dolaze iz dva izvora: iz izraelskih kibuca i starog kineskog ženidbenog običaja. U kibucu, djeca se odgajaju u jaslicama s rodbinski nepovezanim drugovima. Postoje dugotrajna prijateljstva, ali su brakovi među djecom iz kibuca vrlo rijetki. Na Taiwanu, neke obitelji prakticiraju brak shim‐pua, u kojemu se kći odmalena odgaja s obitelji osobe koju će kasnije vjenčati. Ona je time zapravo udana za svog polubrata. Takvi su brakovi često neplodni, uglavnom zato jer se partneri uzajamno smatraju neprivlačnima. Nasuprot tomu, dva se odvojena rođaka iznenađujuće često zaljubljuju ako se sretnu u pravoj dobi. * * * Sve to proturječi Freudovoj ideji o incestnim tabuima koji postoje zato jer ljudima treba reći da ga ne počine. Prema Freudovoj teoriji evolucioni pritisci ne samo da nisu stvorili mehanizam izbjegavanja incesta, već zapravo potiču incestuozne, pogrešno prilagođene nagone koje tabui potiskuju... U većini društava ne postoji potreba za zabranom incesta u nuklearnoj obitelji jer je rizik da se on dogodi vrlo malen. Zašto onda postoje tabui? Claude Levi‐Strauss smislio je drukčiju teoriju zvanu teorijom alijanse, koja je isticala važnost korištenja žena za trgovinu među plemenima, zbog čega je morala postojati zabrana udaje unutar plemena. No, kako se ni dva antropologa ne mogu složiti o tome što je Levi‐ Strauss doista mislio, teško je testirati njegovu ideju. Nancy Thornhill tvrdila je da su tabui incesta zapravo ženidbena pravila koja su smislili moćni muškarci da bi spriječili svoje suparnike da
akumuliraju bogatstvo vjenčanjem svojih rođakinja. Tabui stoga uopće nisu zbog incesta, već zbog moći. Priča o incestu točno pokazuje međusobnu ovisnost prirode i odgoja. Mehanizam izbjegavanja incesta je socijalno nametnut: svojim bratićima i sestričnama postajemo seksualno odbojni već tijekom djetinjstva. U tome nema ništa genetskog. Pa ipak to jest genetski, jer nije naučeno: ono se jednostavno razvija u mozgu. Nagon protiv sparivanja s drugovima iz djetinjstva je prirodan, ali su obilježja kojima ih prepoznajete stečena odgojem... U pozadini Westermarckova nagona za izbjegavanjem incesta stoji pojam kritičnog razdoblja učenja: u kritičnom razdoblju postajemo seksualno ravnodušni prema onima s kojima smo odgajani. Nitko nije siguran koje je to razdoblje, ali možemo s izvjesnim pravom nagađati da je riječ o razdoblju između osme i četrnaeste godine. Zdravi razum diktira da se spolna orijentacija ne smije određivati u tome razdoblju.... Od studije Nika Tinbergena i Petera Marlera šezdesetih godina, dobro je poznato da životinje ne uče sve i svašta; one mogu naučiti samo ono što mozak “želi” da one nauče. Muškarce nagonski privlače žene, zahvaljujući interakciji gena i hormona, ali na tu se tendenciju u kritičnom razdoblju može utjecati pomoću uloge modela, nadgledanja i slobodne volje. Postoji učenje, ali postoje i predispozicije. Heteroseksualni muškarac ne izlazi iz puberteta samo sa seksualnom preferencijom prema ženama. On tada već ima određen pojam ljepote i ružnoće. Neke ga žene “zapanjuju”; prema drugima je ravnodušan; treće pak smatra spolno odbojnima. Stiče li se i to pomoću smjese gena, hormona i društvenog pritiska? Očito, ali zanimljivo je pitanje, koliko kojega. Ako je društveni pritisak sve, onda ključne slike i lekcije mladi oba spola stiču pomoću filmova, knjiga, reklama i primjera. Ako nije, onda činjenicu da muškarci preferiraju , recimo, vitke žene oblikuju geni i hormoni, a ne prolazni hirovi. Zamislite da ste Marsijanac, zainteresiran za proučavanje ljudi, kao što je Thorpe proučavao zebe. Željeli biste znati kako ljudi uče svoje standarde ljepote. Držat ćete dječake u kavezima i nekima puštati beskonačno duge filmove u kojima debeli muškarci obožavaju debele žene i obrnuto i rugaju se vitkim muškarcima i vitkim ženama. Druge držite u totalnom neznanju o ženama, tako da im pojava žene u njihovim dvadesetim godinama bude pravi šok. Bit će zanimljivo spekulirati o tome kakav mislite da će biti rezultat ovog eksperimenta, jer ono što ću vam sada pokušati sklopiti iz daleko beznačajnijih eksperimenata i činjenica svodi se u stvari na isto. Kakve bi žene preferirao muškarac koji ženu nikada nije vidio, nakon što se oporavi od šoka i vidi ženu po prvi put? Stare ili mlade, debele ili mršave? I bi li muškarac odgojen da vjeruje da je debelo lijepo doista više volio debele žene od vitkih modela? Sjetite se zašto svoju pažnju obraćamo muškim preferencijama. Mnoga su istraživanja pokazala da muškarci više paze na fizički izgled žene negoli obrnuto. Za to postoji i dobar razlog: mladost i zdravlje bolji su ključevi poimanja vrijednosti žene kao partnera i potencijalne majke, negoli vrijednosti muškarca. Žene nisu ravnodušne prema mladosti i zdravlju, ali one se više od muškaraca brinu za neka druga obilježja. Mode se mijenjaju. Ma kako despotske one bile, ljepota je predmet mode i može se mijenjati. Razmotrimo slučaj u kojem se definicija ljepote drastično promijenila posljednjih godina: vitkost. Kneginji od Windsora pripisuju primjedbu da žena “nikada ne može biti dovoljno bogata i dovoljno vitka”, ali čak bi se i ona mogla začuditi mršavim izgledom prosječnog suvremenog ženskog modela. Prema riječima Roberte Seid, pedesetih je godina vitkost postala “predrasuda”, šezdesetih godina “mit”, sedamdesetih godina “opsesija”, a osamdesetih godina “religija”. Tom Wolf je za njujorške žene od ugleda koje se izgladnjuju zbog modernog oblika skovao termin “društvene X‐zrake”. Težina
Miss Amerike stalno pada svake godine. Isto vrijedi i za djevojke s Playboyeve duplerice. Obje kategorije žena 15 su postotaka lakše od prosjeka svoje dobi. Dijete za mršavljenje pune novinske stupce i novčanike šarlatana. Anoreksija i bulimija, bolesti stvorene pretjeranim dijetama ugrožavaju i ubijaju mlade žene. Jedna je stvar bolno očita: ne postoji preferencija prema prosjeku. Čak i ako dopustimo da obilna, jeftina i industrijska hrana danas prosječnu ženu deblja više negoli pred tisuću ili dvije tisuće godina, žene se moraju iznimno potruditi da steknu moderan oblik trstike. No, muškarcima nikada nije bilo najpametnije uzeti najmršaviju ženu. Danas, kao i u pleistocenu, to je najbolji način da izaberete najneplodniju ženu: žena može postati neplodna ako joj tijelo sadrži samo deset do petnaest posto manju količinu masti od normalne. Doista, postoji čak i malo pretjerana teorija koja kaže da je raširena opsesija vitkoćom kod mladih djevojaka jedna stvorena strategija kako bi se spriječila prerana trudnoća, naime, prije negoli se muškarac obvezao da će zajednički brinuti za obitelj. No, to nam ne objašnjava mušku preferenciju za vitkošću, koja je čini se očito evoluciono kontraproduktivna. Ako je muška sklonost prema vitkim ženama paradoksalna, još je zagonetnija činjenica da je ona gotovo sasvim nova. Skulpture i slike od renesanse naovamo pružaju brojne dokaze da su se lijepim ženama smatrale upravo one debele. Postoje i iznimke. Vrat kraljice Nefretiti bio je vrat mršave elegantne žene. Za Botticellijevu Veneru ne možemo reći da ima suvišnih kilograma. A neko vrijeme Viktorijanci su do te mjere obožavali uske strukove da su se mnoge žene morale oslanjati na opasno korzetiranje, a neke su čak i kirurški uklanjale par rebara kako bi im strukovi bili uži. Lillie Langtry mogla je obuhvatiti svoj struk od 27 centimetara s obje ruke, dok čak i najvitkiji opseg struka današnjih ženskih modela iznosi 33 centimetra. No, ne moramo se oslanjati na našu kulturu kako bismo dokazali da deblje žene mogu biti atraktivnije od mršavih. U svim plemenima svijeta još i danas postoji jasna preferencija prema debljim ženskim tijelima, a u mnogim nerazvijenim društvima mršave se žene smatraju odbojnima. Robert Smats sa Sveučilišta u Michiganu tvrdio je da je nekoć vitkoća bila uobičajeni znak relativna siromaštva. Danas je mršavost uzrokovana siromaštvom ograničena na treći svijet. No, u industrijskim društvima, bogate žene mogu si dopustiti dijetu bez masti i trošenje novca na mršavljenje i vježbu. Vitkost je postala ono što je nekoć bila debljina: signal socijalnog statusa. Smats tvrdi da su se muške preferencije, u pronalaženju ključeva i signala socijalnog statusa, jednostavno obrnule. To se navodno odvijalo promjenom po asocijaciji. Mlade momke danas industrija mode bombardira asocijativnim vezama vitkoće i bogatstva. On tijekom svog kritičnog razdoblja nesvjesno povezuje svoju idealiziranu mentalnu preferenciju žene s idejom njezine vitkoće. Doduše žene su, a ne muškarci, osjetljivije na socijalni status svojih potencijalnih supružnika. Sociobiolozi tvrde da muškarci ne primjećuju ženski izgled kao nadomjestak za njihovo bogatstvo, već kao ključ njihovog reproduktivnog potencijala. No ovdje imamo pred sobom muškarce koji navodno promatraju ženske strukove kao simbole njihovih bankovnih računa, a time ustvari čeznu za neplodnim mršavicama. Nekoliko studija došlo je do jednoznačnog rezultata da lijepe žene i bogati muškarci završavaju u braku puno češće negoli lijepi muškarci i bogate žene. U jednoj studiji, fizička privlačnost žene bila je puno bolji prediktor socijalnog statusa muškarca za kojega je udana negoli njezin vlastiti socio‐ ekonomski status, inteligencija ili obrazovanje, što je prilično iznenađujući podatak ako mislite da se ljudi često žene partnerima unutar svoje profesije, klase ili obrazovnog sloja. Ako muškarci koriste izgled kao znak statusa, zašto ne koriste samo poznavanje statusa?
Vitkoća je sve u svemu sumnjiv znak statusa, jer je siromašnim ženama niskog statusa nekoć bilo lakše postati mršavom ženom negoli bogatim ženama visokoga statusa. Čak i danas, kada je siromašnoj ženi lako nabaviti masnu hranu loše kvalitete, dok bogate žene jedu salate, teško možemo tvrditi da je svaka mršava žena bogata, a svaka debela siromašna. Zbog toga argument koji povezuje status sa vitkoćom nije uvjerljiv. Vitkost je vrlo loš simbol za bogatstvo, a uostalom muškarce većinom ne zanima status i bogatstvo žene. Argument je čak cirkularan: socijalni status i vitkoća su povezani zbog muške preferencije prema vitkoći. Mislim da je to objašnjenje neuvjerljivo.... Rješenje te zagonetke možda možemo pronaći u djelu genijalnog indijskog psihologa Deventre Singha. On je primijetio da ženska tijela, za razliku od muških između puberteta i srednje dobi prolaze kroz dvije izuzetno značajne faze. U dobi od deset godina, djevojčica ima oblik koji se ne razlikuje bitno od oblika koji će imati u četrdesetoj. Tada se odjednom njezine vitalne statistike mijenjaju: razmjer dimenzija struka prema prsima i bokovima naglo raste. U tridesetoj on ponovno pada kako grudi gube čvrstoću a struk uskoću. Taj odnos dimenzija bokova prema prsima i bokovima nije samo poznat kao dio životne statistike, već ga je, uz neke rijetke iznimke, moda uvijek isticala: steznici, prsluci, korzeti, hoolahoop čarape, uske hlače, krinoline uvijek su se proizvodili kako bi struk izgledao relativno manji u odnosu prema prsima i kukovima. Grudnjaci implantati za grudi, spužve za ramena (zbog kojih struk automatski postaje razmjerno manji) i rastezljivi pojasevi, danas imaju istu svrhu. Singh je primijetio da bez obzira kako se težina Playboyevih modela mijenja, jedna osobina ostaje trajna: odnos širine pojasa prema širini bokova. Bobbi Low sa Sveučilišta u Michiganu tvrdio je da masnoća na bokovima, stražnjici i prsima ističe ključne kosti, a uski struk upućuje na to da te oblike nije stvorila masnoća. Singhova teorija je malo drukčija ali gotovo analogna. On tvrdi da će muškarac, u nekim razumnim granicama, bilo koju težinu žene smatrati privlačnom ako je njezin struk bitno uži od bokova. Ako vam to zvuči ludo, pogledajte rezultate Singhova eksperimenta. Prvo, on je muškarcima pokazao četiri verzije iste slike mlade žene u kratkim hlačama. Svaka je slika neznatno izmijenjena, tako da se razlikuje u odnosu struka prema bokovima: 0,6; 0,7; 0,8 i 0,9. Svi muškarci bez greške izabrali su verziju s najužim strukom kao najprivlačniju. Neće nam biti iznenađenje, ali Singh je otkrio i zanimljivu dosljednost svojih ispitanika. Svojim je ispitanicima pokazao niz crteža ženskih oblika koji su se razlikovali prema težini i njihovim razmjerima struk naprama bokovi. Dobio je sljedeći rezultat: ispitanici su u većini slučajeva radije birali tešku ženu s uskim strukom, umjesto mršave žene s relativno širim strukom. Idealna je figura ona s najnižim razmjerom, a ne s najmršavijim torzom. Singha zanima anoreksija, bulimija i žene opsjednute težinom čak i kada su mršave. On vjeruje da u razmjerno mršavih žena vitkost nema nikakvog učinka na razmjer struka prema bokovima: one su osuđene na to da nikada ne budu privlačne. Zašto je bitan taj razmjer? Singh primjećuje da je “ginoidna” distribucija masnoća, tj. više masnoća na bokovima, manje na torzu, nužna za hormonalne promjene vezane uz žensku plodnost. “Androidna” distribucija masnoća, debeo trbuh, uski bokovi, povezana je sa simptomima bolesti, poput srčanih bolesti, čak i u žena. Ali što je uzrok, a što posljedica? Čini mi se da je točno objašnjenje prema kojemu su generacije muškaraca seksualno selektirale i oblik tijela i njegove hormonalne efekte, a ne ono koje kaže da su muškarci birali oblik jer je to jedini način da hormoni pravilno djeluju. Relativno kratko razdoblje u kojemu žene imaju tijela u obliku pješčanog sata, recimo, od petnaeste do tridesetpete, je spolno izabrani fenomen. Taj fenomen je nastao zahvaljujući konkurentnoj sposobnosti da privuče muškarce, daleko više nego bilo koja biološka potreba. Muškarci su se nesvjesno ponašali kao selektivni uzgajivači žena.
Muškarac ne može izravno utvrditi ženinu dob. On je mora zaključiti iz njezine fizičke pojave, njezina ponašanja i reputacije. Mnoge najkarakterističnije osobine ženske ljepote naglo nestaju s vremenom: glatka koža, pune usne, jasne oči, čvrsta prsa, uski struk, vitke noge, čak i plava kosa, koja bez kemijske intervencije ne traje duže od dvadesetih, osim kod autentičnih vikinških žena. Te su stvari ozbiljna opterećenja: ona pričaju priču o dobi koja se ne može lako prikriti bez kirurgije, make‐ upa i kozmetičkih krinki. Dugo se već zna da Europljani smatraju plavu kosu žene ljepšom od smeđe ili crne. U starom Rimu, žene su bojale kosu u plavo. U srednjovjekovnoj Italiji velika ljepota i plava kosa bile su nerazdvojne; u Britaniji su riječi “fair” (svijetle kose) i “beautiful” (lijep) sinonimi. Gen za plavu kosu u djetinjstvu prilično je uobičajen među Europljanima (ali i npr. među australijskim Aboridžanima). Kada je u ne tako dalekoj prošlosti došlo do mutacije gena koji je prouzročio da se plava kosa održava do zrelijeg doba (ali ne mnogo kasnije od dvadesete godine), muškarci su se počeli vjenčati za mlade žene. Time su takvi parovi počeli rađati više plavokose djece, kao i širiti genetsku predispoziciju za sklonost plavokosim mladim osobama. Zbog toga muškarci više vole plavuše. Možda je sve ovo samo parabola. Vjerojatnije je da je sklonost plavokosim ženama kulturna osobina, usađena muškarcima nesvjesno, asocijacijom boje kose i mladosti ‐ koju suvremena kozmetička industrija intenzivno pokušava uništiti. No, konačni rezultat je isti: to je genetska promjena do koje dolazi zbog seksualnih preferencija. Dakle, to privlači muškarce ženama. Što žene privlači muškarcima? Muška ljepota u znaku je istog trojstva kao i ženska: lice, mladost, stas. No, u svim istraživanjima žene tvrde jedno te isto: ono što ih više privlači od ljepote jesu osobnost i status. Muškarci trajno stavljaju tjelesne osobine iznad osobnosti i statusa kada govore o ženama. Sa ženama je obrnuto. Jedna jedina iznimka je visina. Visoki muškarci se univerzalno smatraju privlačnijima od niskih. U svijetu agencija za ljubavno posredništvo načelo da muškarac mora biti viši od svoje partnerice toliko je univerzalno da se naziva “središnjim principom izbora parova”. Samo jedan par od sedam stotina dvadeset parova prijavljenih za bankovne kredite sastojao se od visoke žene i nižeg muškarca. Druga važna muška osobina jest osobnost, karakter. U monogamnim društvima žena često odabire partnera mnogo prije negoli on dobije šansu postati “šefom”, pa se mora snalaziti posredno. Tako ona pazi na osobine koje ukazuju na njegove mogućnosti: samopouzdanost, optimizam, učinkovitost, hrabrost, odlučnost, inteligencija, ambicioznost ‐ to su osobine koje omogućuju muškarcima da se penju po društvenoj ljestvici i nije čudo da su to osobine koje žene smatraju privlačnima. One su i znakovi budućeg statusa. U jednom pokusu znanstvenici su snimili dva lažna intervjua. U prvom, muškarac je bojažljivo odgovarao na pitanja, smješten u stolcu kraj vrata, naginjući se prema čovjeku koji ga je intervjuirao. U drugom razgovoru, muškarac je opušteno bio naslonjen u stolici, gestikulirajući i smiješeći se. U ispitivanju, žene su smatrale dominantnog muškarca poželjnijim partnerom i seksualno privlačnijim. Za muškarce je vrijedilo obratno. Neizravni pokazatelji koje žene isčitavaju kao simbole muškog statusa stalni su i stabilni. Amerikanci koji se ožene, u godini dana zarađuju otprilike jedan i pol puta više od muškaraca iste dobi koji se ne ožene. U istraživanju dvije stotine plemena koje su provela dva znanstvenika s Kalifornijskog sveučilišta, pokazalo se da privlačnost muškaraca počiva na njegovim vještinama, a ne u njegovoj pojavi. Dominantnost je osobina koju žene univerzalno cijene. Sve u svemu, kao što je rekao Bruce Ellis: “Status i ekonomska moć su visoko važni na barometru muške privlačnosti, mnogo važniji i od tjelesnih atributa.”
Koji su općepriznati statusni simboli? Odjeća i ukrasi, prije svega: Armanijevo odijelo, Rolexov sat i BMW isto su tako snažni kao i perjanica poglavice Siouxa ili admiralska kapa. U knjizi‐ kronici koja izlaže kako je moda sve do nedavno bila izraz klasne pripadnosti, Quentin Bell je pisao: “Povijest mode povezana je s natjecanjem među klasama, u prvom redu s oponašanjem aristokracije od strane buržoazije, a zatim i s proširenom konkurencijom koja je bila rezultat sposobnosti proletarijata da se natječe sa srednjim slojevima...” Isto tako, Bobbi Low je istražio stotine društava i došao do zaključka da se muški uresi uvijek povezuju sa statusom i položajem. Oni simboliziraju: zrelost, nadređenost, čvrstinu, snagu. Za razliku od toga, ženski uresi signaliziraju bračni ili dobni status, a ponekad i muževo bogatstvo. U ovoj točki neki evolucionisti čini se, opasno su blizu da tvrde da su žene evolucijom stekle svoju sposobnost da budu impresionirane automobilima Mercedes ili BMW. Pa opet, ti automobili jedva da postoje više od jedne ljudske generacije. Ili evolucija djeluje apsurdno brzo ili nešto s ovom tezom nije u redu. Postoje dva načina da se izbjegne ova poteškoća. Prvi je popularan među znanstvenicima u Michiganu, a drugi u Santa Barbari. Znanstvenici iz Michigana kažu otprilike ovako: žene nisu razvile sposobnost da budu impresionirane BMW‐ima, ali imaju sposobnost ‐ stečenu evolucijom ‐ da budu fleksibilne i da se prilagode društvenim pritiscima u sredinama u kojim rastu. Znanstvenici iz Santa Barbare kažu ovako: ponašanje samo jest rijetko ono što je evoluiralo. Evoluira psihološka sklonost, a moderne žene imaju duševni mehanizam, koji je evoluirao još u pleistocenu, koji omogućava da iščitavaju ono što ima veze sa statusom muškaraca i da smatraju takve simbole poželjnima. U biti, obje skupine govore isto. Žene su pod dojmom statusnih signala, ma kakvi oni bili; recimo, da u jednom trenutku nauče asocijaciju između BMWa i bogatstva: tu jednadžbu nije baš teško riješiti. Ma što determiniralo spolnu privlačnost, na djelu je pažnje vrijedan mehanizam koji dovodi do ovog rezultata: lijepe žene i dominantni muškarci češće stupaju u brak i imaju više djece od svojih suparnika. Tako žene u svakoj generaciji postaju još malo ljepše a muškarci još malo dominantniji. No, to se događa i s njihovim novim suparnicima, budući da su i oni potomci onih istih uspješnih parova. Tako rastu i standardi. Naša se osjetila lako zasite onim što se često susreće, premda bi to možda blistalo na drugom mjestu i u drugom vremenu. Charles Darwin je rekao: “Kada bi sve žene postale lijepe poput Medicejske Venere, mi bismo samo na trenutak bili zapanjeni. No, ubrzo bismo se zaželjeli raznovrsnosti. A nakon što bi bila postignuta ta raznovrsnost, poželjeli bismo da neke osobine u naših žena budu još malo više izražene, da budu iznad postojećeg prosjeka.” Tu je zapravo na sažet način rečeno zašto eugenika ne bi mogla djelovati. Preveo: Darko Polšek
Matt Ridley
CRVENA KRALJICA* U izvanrednom, nedavno završenom istraživanju provedenom širom Zapadne Europe, pokazale su se sljedeće činjenice: udane žene biraju dominantne, starije, tjelesno atraktivnije, oženjene muškarce simetričnog oblika za partnere svojih ljubavnih pustolovina. Žene će se vjerojatnije upustiti u takvu pustolovinu ako su im bračni drugovi podložni, mlađi, fizički neprivlačni ili asimetričnih oblika. Kozmetička kirurgija kojom će poboljšati svoj izgled, udvostručuje šanse muškarca za uspjeh u ljubavnoj pustolovini. Što je muškarac privlačniji, to je nepažljiviji kao otac. Grubo rečeno, jedna od tri bebe rođene u zapadnoj Europi posljedica je izvanbračne veze. Ako vas te činjenice uznemiruju ili teško u njih možete povjerovati, ne brinite. Istraživanje uopće nije provedeno na ljudima. Ono se u cijelosti odnosi na vrapce, nevine, prpošne, viličastorepaste ptice koje tijekom ljetnih mjeseci cvrkuću i skakuću po poljima i stajama. Ljudska su bića bitno drukčija od vrabaca. No, jesu li doista? Haremi drevnih despota pokazali su da su muškarci vrlo sposobni svoj status pretvoriti u reproduktivni uspjeh, ali haremi u velikom dijelu ljudske povijesti ne predstavljaju bit čovjeka. Gotovo jedini način da danas postanete posjednik harema jest da utemeljite neki kult i svojim potencijalnim konkubinama isperete mozak pričama o vlasitoj svetosti. U brojnim životnim aspektima moderni čovjek vjerojatno živi u socijalnim sustavima sličnijim našim precima lovcima i sakupljačima, negoli onima iz bliže povijesti. Društva lovaca i sakupljača podržavala su tek povremenu poligamiju; institucija braka je gotovo univerzalna. Ljudi žive u većim skupinama nego ranije, ali u tim je grupama jezgro ljudskoga života osnovna obiteljska jedinica: muškarac, njegova supruga i djeca. Brak je institucija odgajanja djece: gdjegod se pojavljuje, otac preuzima bar jedan dio odgoja djeteta, barem svojom brigom za hranu. U većini društava muškarci pokušavaju biti poligamni; ali rijetkima to uspijeva. Čak i u pastoralnim poligamnim društvima, velika većina brakova je monogamna. Upravo naša frekventnija monogamija, a ne povremena poligamija, razdvaja nas od ostalih sisavaca, uključujući i majmune. Od četiri vrste majmuna (giboni, orangutani, gorile i čimpanze) samo gibon prakticira jedan oblik braka. Vjerni giboni žive u parovima u šumama jugoistočne Azije, a svaki par živi svoj samostalni život na vlastitome teritoriju. Ako su muškarci u srcu poligamni oportunisti, kako onda nastaje brak? Premda su muškarci prevrtljivi, njih zanima i pronalaženje žena s kojom će osnovati obitelj i mogu joj unatoč nevjeri biti vrlo privrženi. Ta su dva cilja proturječna samo zato što žene nisu spremne razdvajati se na supruge i prostitutke. Žena nije pasivna brbljalica i pokretna imovina u rukama bespoštednih despota. Ona je aktivni suparnik u seksualnoj šahovskoj igri. Ona ima svoje ciljeve. Žene je poligamija oduvijek manje zanimala od muškaraca. No, to ne znači da su one seksualni oportunisti. Teorija o nadobudnom mužjaku i čednoj ženi vrlo teško može odgovoriti na jednostavno pitanje: Zašto su žene uopće nevjerne? Osamdesetih je godina niz žena znanstvenica pod vodstvom Sarah Hrdy sa Kalifornijskog sveučilišta u Davisu, primijetilo da se promiskuitet ženki čimpanza i majmuna nikako ne slaže sa Triversovom teorijom koja kaže da velika roditeljska investicija kod žena izravno utječe na njihovu izbirljivost. Umjesto stereotipa evolucione teorije, studija lengura Sare Hrdy i studija makakaa
Meredith Small pokazale su jednu sasvim različitu vrstu ženke: ženku koja neprestance traži znakove pažnje drugih mužjaka; ženku koja aktivno traži raznolikost seksualnih partnera; ženku koja je baš kao i mužjak, spremna započeti seksualne odnose. Ona uopće nije izbirljiva, štoviše, čini se da su ženke primata odgovorne za velik udio u promiskuitetu. Hrdy je primijetila da je nešto pogrešno s teorijama a ne sa ženkama. Desetljeće kasnije, odjednom je postalo jasno što: jedna je skupina ideja poznata kao “teorija spermatozoidne konkurencije” posve novim svjetlom osvjetlila evoluciju ženskoga ponašanja. U svojoj studiji lengura u Abuu, Radžahstan, Hrdy je ustanovila groznu činjenicu: odrasli mužjaci majmuni rutinski ubijaju bebe. Svaki puta kada mužjak preuzima skupinu ženki, on ubija svu djecu u toj skupini. Nedugo po objavljivanju te studije identičan fenomen se pokazao i na primjeru lavova: kada skupina braće stekne naklonost ženki, prva stvar koju čine jest pokolj nevine dječice. Pokazalo se ustvari da je infanticid koji provode mužjaci tipična pojava kod glodavaca, mesoždera i primata. Čak ni našim najbližim rođacima, čimpanzama, takva djela nisu strana. Većina prirodnjaka, odgojena na dijetnim sentimentalnim prirodoznanstvenim televizijskim programima, vjerovala je da je riječ o patološkim zastranjenjima, ali Hrdy i njezine kolege tvrdili su drukčije. Infanticid, tvrdili su, jest “adaptacija”, evoluciona strategija. Ubojstvom vlastite posvojene djece, mužjaci, naime, zaustavljaju stvaranje mlijeka kod ženki i time ubrzavaju dan kada ženka može ponovno začeti. Važnost infanticida kod primata postupno je pomogla znanstvenicima da razumiju sustave parenja kod pet vrsta majmuna, jer je odjednom pružila razlog da žene budu odane jednom mužjaku ili skupini mužjaka: one su lojalne kako bi zaštitile svoj genetski ulog od ubojstva suparničkih mužjaka. Pomalo pojednostavljeno, možemo reći da se društveni obrazac ponašanja ženki viših i nižih majmuna određuje distribucijom hrane, a društveni obrazac ponašanja mužjaka distribucijom ženki. Zbog toga ženke orangutana biraju usamljeni život na ograničenom teritoriju kako bi bolje iskoristile siromašne izvore hrane. Mužjaci također žive usamljeno i pokušavaju monopolizirati teritorij s nekoliko ženki. Ženke koje žive na njegovom teritoriju očekuju od svog “supruga” da im hitno pritekne u pomoć ako se pojavi drugi mužjak. Ženke gibona također žive usamljeno. Giboni mužjaci sposobni su zaštititi dom za pet ženki i lako bi mogli prakticirati istu vrstu poligamije kao i orangutani kod kojih jedan mužjak nadzire teritorij pet ženki s kojima se pari. Osim toga, giboni mužjaci su kao očevi gotovo beskorisni. Oni ne hrane mlade, ne štite ih od orlova, a ne uče ih ni vještinama. Zašto su onda vjerni jednoj ženki? Jedna golema opasnost za mlade gibone jest ubojstvo koje bi mogao počiniti neki drugi mužjak. Robin Dunbar vjeruje da su mužjaci giboni monogamni kako bi spriječili infanticid. Ženka gorila je svojem suprugu vjerna kao i gibon; ona ide za njim i čini ono što on čini. I on joj je vjeran na svoj način. On ostaje uz nju niz godina i gleda je kako odgaja njegovu djecu. No, postoji jedna bitna razlika prema gibonima. On ima nekoliko ženki u svom haremu i svima je jednako vjeran. Richard Wrangham vjeruje da je društveni sustav gorila uglavnom oblikovan za prevenciju infanticida. Zbog toga gorila održava svoj harem i odbija suparničke mužjake, a svojoj djeci čini golemu uslugu time što sprečava njihovo ubojstvo. Čimpanze su razradile strategiju anti‐infanticida izumom posebnog društvenog sustava. Kako se jednolično ali obilno hrane voćem i kako su češće na tlu negoli na otvorenom, čimpanze žive u većim skupinama (veća skupina vidi više od manje), a te se grupe obično razdvajaju na manje prije negoli se vrate u svoje stanište. Te skupine koje se spajaju i razdvajaju isuviše su velike i fleksibilne da bi im mogao dominirati jedan mužjak. Put kojim se čimpanza mužjak penje političkom hijerarhijom jest da stvara alijanse s drugim mužjacima, pa se skupine čimpanza sastoje od više mužjaka. Ženku neprestance prate mnogi opasni potencijalni očusi njezine djece. Rješenje toga problema sastoji se u
tomu da simultano dijeli svoje seksualne usluge većem broju mužjaka kako bi svaki od njih mogao misliti da je on otac djeteta. Zbog toga postoji samo jedna jedina okolnost u kojoj mužjak čimpanza može biti siguran da dijete nije njegovo: kada ženku nikada ranije nije vidio. Jane Goodall je pokazala da mužjaci čimpanza napadaju nepoznate ženke s mladima i ubijaju njezino potomstvo, ali ne napadaju ženke bez mladunčadi. Problem Sare Hrdy je riješen. Ženski promiskuitet kod viših i nižih majmuna može se objasniti potrebom podjele očinstva među brojnim mužjacima kako bi se spriječio infanticid. Vrijedi li isto i za ljudsku vrstu? Kratki odgovor jest: ne. Vjerojatnost umiranja pastorčadi šezdesetipet puta je veća negoli kod djece koja žive sa svojim pravim roditeljima i isto je tako činjenica da mlađa djeca često doživljuju teror novih očuha koji je teško prevladati. No, nijedna od tih činjenica nije jako relevantna, jer se obje odnose na stariju djecu, a ne na dojenčad. Njihova smrt ne oslobađa majke za novi porod. Štoviše, to što pripadamo majmunskome rodu može nas odvesti u krivome smjeru. Naš seksualni život bitno je drukčiji od naših rođaka. Da smo orangutani, žene bi živjele same i razdvojene od drugih. I muškarci bi živjeli sami, ali bi svaki od njih zbog povremenog seksa posjećivao nekoliko žena (ili možda nijednu). Kada bi se dva muškarca susrela, došlo bi do velike, divlje borbe. Da smo giboni, naš bi život bio bezličan. Svaki bi par živio miljama udaljen od drugih i borio bi se do smrti protiv napasnika na vlastitome teritoriju kojeg nikada ne napuštaju. No, ako i imamo ponekog asocijalnog susjeda, to ipak neće biti opis našeg načina života. Čak i ljudi koji se povlače u svoje svete domove u predgrađu, ne pretvaraju se da će tamo ostati zauvijek, a još manje pokušavaju odbiti sve strance. Mi velik dio naših života provodimo na zajedničkom teritoriju, na poslu, prilikom kupovanja ili igre. Mi smo gregaristički društveni soj. Nismo ni gorile. Da jesmo, živjeli bismo u sarajima kojim bi dominirao jedan golem sredovječni muškarac, dvostruko viši i teži od žene, koji bi monopolizirao seksualni pristup svim ženama u skupini i napadao druge muškarce. Seks bi bio rijeđi od broja svetih dana, čak i za te goleme, velike ljude, koji bi spolno općili jednom godišnje, a za većinu ostalih muškaraca on uopće ne bi postojao. Da smo čimpanze, stil života bi nam bio poznatiji. Živjeli bismo u obiteljima, bili bismo vrlo socijalni, hijerarhijski i skupno teritorijalno orijentirani i agresivni prema skupinama koje nam ne pripadaju. Drugim riječima, bili bismo obiteljski, urbani, klasnosvjesni, nacionalni i ratoborni, a to i jesmo. Odrasli mužjaci više bi vremena provodili u pokušajima da se popnu na društvenoj ljestvici negoli u svojim obiteljima. Ali kada je riječ o seksu, stvari bi bile bitno drukčije. Za početak, muškarci se uopće ne bi brinuli za odgoj potomstva, ne bi plaćali alimentaciju; bračnih veza uopće ne bi bilo. Većina žena parila bi se s većinom muškaraca, premda bi mužjak na vrhu (nazovimo ga predsjednikom) pazio da ima pravo prve noći kod svih plodnih žena. Seks bi bio posao s prekidima, u kojem bismo jako pretjerivali tijekom ženkinog tjeranja, ali posve zaboravljen za vrijeme trudnoće ili odgoja mladih. To vrijeme pretjerivanja oglasilo bi se svima pomoću ružičastih znakova na ženskoj stražnjici, a svakom muškarcu to bi bilo neodoljivo fascinantno. Muškarci bi tijekom tih tjedana pokušavali monopolizirati takve ženke i prisiljavali bi ih da prihvate njihovo “vodstvo”, ali u tomu ne bi uvijek uspijevali i ubrzo bi izgubili interes kada bi oteklina odostraga nestala. Jared Diamond sa Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu pokušao je spekulirati o tome kakve bi društvene poremećaje na prosječnom ženskom radnome mjestu izazvala pojava takve neodoljivo ružičaste ženke. Da smo pigmi čimpanze ili bonobosi, živjeli bismo u društvima sličnim čimpanzinim, ali bi postojale bande dominantnih muškaraca koji posjećuju razne grupe žena. Zbog toga bi žene još i više morale dijeliti mogućnost očinstva. Ženke bonobosi su stoga u svojim navikama posve nimfomanski
orijentirane. One se pare već i na najmanji nagovještaj i na vrlo raznolike načine (uključujući oralne i homoseksualne), a mužjacima su privlačne tijekom dugog vremenskog razdoblja. Mlada ženka bonobo koja se popne na već zauzeto drvo na kojemu se drugi hrane, dobit će nešto za jelo tek kada se spari sa svim mužjacima, uključujući i adolescente. Dok se ženka gorile mora pariti oko deset puta na svaku rođenu bebu, ženka čimpanze oko petsto do tisuću puta, ženka bonobo mora se pariti do tri tisuće puta da dobije mlado. Ženku bonobo gotovo nikada ne napastuje bližnji mužjak zbog parenja s mlađim: parenje je tako učestalo da rijetko dovodi do začeća. Isto tako, cijela anatomija muške agresivnosti kod bonobosa svedena je na minimum: mužjaci nisu veći od ženki i troše manje energije za uspon u muškoj hijerarhiji negoli obične čimpanze. Najbolja strategija mužjaka bonobo za održanje genetske vječnosti jest da jede svoje zelenilo, da se dobro naspava i da se pripremi za sljedeći dugi dan razvrata. Za razliku od naših rođaka majmuna, mi, najbrojniji veliki majmuni izmislili smo jedan neočekivan trik. Na neki način smo ponovno izmislili monogamiju i očinsku brigu, a da pri tomu nismo izgubili naviku života u velikim multimužjačkim skupinama. Poput gibona, mužjaci žene ženke jednom i, sigurni u očinstvo, pomažu im u odgoju mladih, ali, poput čimpanza, žene žive u društvima u kojima postoji stalni kontakt s drugim muškarcima. Za takav oblik među majmunima nema drugog primjera. Međutim, vjerujem da postoje usporedni slučajevi među pticama. Mnoge ptice žive u kolonijama, ali se pare monogamno unutar kolonije. A usporedba s pticama pruža nam posve drukčije objašnjenje ženskog interesa za seksualnu raznolikost. Ženka, tj. žena ne mora dijeliti svoje seksualne usluge mnogim mužjacima kako bi spriječila infanticid, ali možda ima dobar razlog da tu uslugu pruži jednom dobro odabranom mužjaku koji nije njezin suprug. To je zbog toga što suprug, gotovo po definiciji, najčešće nije najbolji postojeći muškarac, jer da jest, zašto bi se za nju oženio? Njegova je vrijednost u tome da je monogaman, te stoga neće dijeliti svoj ulog u odgoju djece s drugim obiteljima. No, zašto bi zbog toga trebalo prihvatiti njegove gene? Zašto ne imati njegovu očinsku brigu i gene nekoga drugoga? Teško je biti precizan u opisivanju ljudskog sustava parenja. Ljudi su nevjerojatno fleksibilni u svojim navikama koje ovise o njihovom rasnom podrijetlu, religiji, bogatstvu i okolini. Unatoč tomu, postoje neke istaknute univerzalne karakteristike. Prvo, žene najčešće traže monogamni brak ‐ čak i u društvima u kojima je poligamija dopuštena. Bez obzira na rijetke iznimke, one žele pažljivo izabrati muškarca i ako se pokaže vrijednim, žele ga doživotno monopolizirati, od njega dobiti pomoć u odgoju djece, a možda s njim i umrijeti. Drugo, žene po sebi ne traže seksualnu raznolikost. Postoje naravno izuzeci, ali fiktivne i stvarne žene obično poriču da im je nimfomanija privlačna i nema razloga da im ne vjerujemo. Zavodnica koju zanima jedna noć s čovjekom čije ime niti ne zna jest fantazija koju hrani muška pornografija. Lezbijke, slobodne od ograničenja koja ženama postavlja muška priroda ne koriste se odjednom seksualnim promiskuitetom; upravo suprotno, one su nevjerojatno monogamne. To nas ne mora čuditi: ženke dobivaju malo od seksualnog oportunizma, jer je njihova reproduktivna sposobnost ograničena, ne brojem mužjaka s kojima se može pariti, već vremenom koje je potrebno da se odgoji potomstvo. U tom su smislu muškarci i žene bitno različiti. Međutim, žene katkada jesu nevjerne. Nije svaki preljub uzrokovan ponašanjem muškarca. Premda ju rijetko ili nikada ne zanima običan seks s muškom prostitutkom ili strancem, u životu kao i u televizijskoj sapunici, žena je posve sposobna prihvatiti ili potaknuti ponudu seksualne pustolovine s muškarcem kojega poznaje, premda je istovremeno “sretno udana”. To je paradoks koji se može riješiti na tri načina. Možemo optužiti varljivost muškaraca i tvrditi da uvjerljive sposobnosti zavodnika uvijek pridobijaju neka srca, čak i ona koja su tome najmanje sklona. Nazovimo tu vrstu objašnjenja objašnjenjem “Opasne veze”. Ili, možemo optužiti suvremeno društvo i reći da frustracije
i složeni suvremeni život nesretnih brakova i tako dalje, remete prirodni obrazac i uvode stranu naviku u ponašanje žena. Nazovimo to objašnjenje: “Dallas”. Ili možemo predložiti neki valjan biološki razlog za traženje seksa izvan braka a da se brak ne napusti ‐ neki ženski instinkt kojim se žena neće lišiti opcije seksualnog plana B ako A ne uspije baš dobro. Nazovimo to strategijom “Emma Bovary”. Preljub je, tvrdim, odigrao veliku ulogu u oblikovanju ljudskoga društva, jer je od traženja alternativnih seksualnih partnera često bilo koristi za oba spola u monogamnom braku. Taj se zaključak temelji na studijama ljudskoga društva, suvremenog i plemenskog i na usporedbama s majmunima i pticama. Opisivanjem nevjere kao sile koja je oblikovala naš sistem parenja, ja ga ne pokušavam “opravdati”. Ništa ne bi bilo “prirodnije” od pokušaja ljudi da stvore neku strategiju sprečavanja preljuba. Da je moja analiza opravdanje preljuba, ona bi se pravilnije morala protumačiti kao opravdanje socijalnih i pravnih mehanizama za sprečavanje nevjere. Stoga jednostavno tvrdim da su i preljub i njezino sprečavanje “prirodni”. Sedamdesetih godina britanski biolog Roger Short primijetio je nešto zanimljivo u anatomiji majmuna. Čimpanze imaju goleme testise; gorile pak minijaturne. Premda su gorile četiri puta teže od čimpanzi, testisi čimpanze četiri su puta teži od testisa gorile. Short se zapitao zašto je to tako i primijetio da to možda ima neke veze s njihovim sistemima parenja. Prema Shortovu mišljenju, što su veći testisi, to su ženke poligamnije. Razlog je jasan. Ako se ženka pari s nekoliko mužjaka, onda se sperma svakoga od njih nadmeće da stigne prva do njezinog jajašca; stoga je najbolji način za mužjaka da utrku obrne u vlastitu korist, da stvori što više sperme i iskorijeni konkurenciju. Postoje i drugi načini: neke vrste mušica koriste penis za isisavanje sperme koja je prethodno našla svoj put; mužjaci pasa i australskih skočimiša poslije kopulacije “zaključavaju” svoje penise u ženkama neko vrijeme kako bi spriječili druge da krenu istim putem; muškarci čini se stvaraju veliku količinu defektne “kamikaza” sperme koja stvara neku vrstu čepa kojim zatvara vaginalna vrata drugim ulaznicima. No, kao što smo vidjeli, čimpanze žive u skupinama u kojima nekoliko mužjaka dijeli ženke, stoga postoji premija za čestu i bogatu ejakulaciju, jer onaj tko to čini ima najveće šanse da postane otac. Ta hipoteza vrijedi za sve majmune i glodavce: što su sigurniji u seksualni monopol, poput gorile, to će im testisi biti manji; što češće žive u multimužjačkim promiskuitetnim skupinama, testisi su veći. Izgleda da je Short naišao na anatomski ključ za razumijevanje sustava parenja vrsta: “veliki testisi = poligamne ženke”. Može li se on iskoristiti za predviđanje sistema parenja vrsta koje još nisu istražene? Vrlo malo znamo, recimo, o društvima delfina i kitova, ali zahvaljujući kitolovstvu jako dobro poznajemo njihovu anatomiju. Svi oni imaju goleme testise, čak i u njihovim razmjerima. Testisi kita teže više od tone i tvore dva postotka njihove sveukupne težine. Dakle, ako prihvatimo obrazac majmuna, razložno je predvidjeti da ženke kitova uglavnom neće biti monogamne, već će se pariti s nekoliko mužjaka. Koliko nam je poznato, to i jest slučaj. Sustav parenja kljunatoga delfina sastoji se od prisilnog ‘zdru‐živanja’ plodnih ženki pomoću promjenljivih mužjačkih koalicija, a katkada dva mužjaka istovremeno oplođuju takvu ženku; tu je riječ o daleko oštrijoj konkurenciji sperme negoli u svijetu čimpanzi. Jedna vrsta kitova živi u haremima poput gorila. Oni imaju relativno manje testise: jedan mužjak ima monopol nad svojim haremom i nema spermne konkurencije. Primijenimo sada to predviđanje na čovjeka. Za jednog višeg majmuna, čovjekovi su testisi srednje veličine ‐ znatno veći od gorilinih. Kao i kod čimpanze, ljudski su testisi spremljeni u skrotumu i vise izvan tijela, tako da već stvorenu spermu hlade čime navodno produžuju njen život. Sve bi to ukazivalo na spermatozoidnu konkurenciju kod čovjeka. No, ljudski testisi nisu ni približno tako veliki kao oni u čimpanze i postoje nagađanja da nisu niti u potpunosti iskorišteni (odnosno da su nekoć, kod naših predaka bili veći): proizvodnja sperme po
gramu tkiva je kod muškaraca neobično mala. Sve u svemu, čini se razložnim zaključiti da žene nisu vrlo promiskuitetne, a to je uostalom i ono što smo očekivali. Postojanje ljudske kulture i civilizacije ne opravdava egoizam i egocentrizam naše vrste. Mi smo domestificirani poput bilo kojeg psa, krave, a možda nešto više od njih. Odnjegovali smo u sebi najrazličitije nagone, koji su u primitivnijem obliku postojali u doba pleistocenskog čovjeka, baš kao što smo u domaćoj kravi uzgojili mnoge karakteristike koje su postojale u pleistocentskom aurohu. No, zagrebite kravi pod površinu i još uvijek ćete naći sirovog auroha. Stado iz staje pušteno u divljinu ubrzo bi postalo poligamna skupina u kojoj se mužjaci natječu oko statusa. Psi, prepušteni sami sebi, postali bi teritorijalni čopor, u kome bi starije životinje monopolizirale odgoj mladih. Prepuštena savani, skupina mladih Europljana možda ne bi rekreirala stvarni život svojih predaka. Vjerojatno bi umrijeli od gladi, toliko su postali zavisni od kulturnih tradicija pomoću kojih dolazimo do hrane i stana. Ipak, oni koji bi preživjeli sigurno ne bi izmislili potpuno nov način života, dalek od ljudskog. Kao što su pokazali mnogi eksperimenti s komunama, ljudske zajednice uvijek stvaraju hijerarhiju i uvijek se atomiziraju u posesivne seksualne veze. Čovjek je domaća životinja koja je domestificirala samu sebe. On je sisavac, majmun, društveni majmun. On je vrsta u kojoj mužjak ima inicijativu u udvaranju, a ženka obično napušta najbližu okolinu u kojoj je rođena. To je vrsta u kojoj su muškarci grabežljivci, a žene sakupljači, muškarci hijerarhijski orijentirani, a žene egalitarno. Oni stvaraju društvo u kome muški članovi pridonose neuobičajeno velike količine potrepština za svoju mladunčad ‐ od hrane i zaštite, do zabave. U tom društvu su monogamni parovi pravilo, no mnogi muškarci imaju ljubavne veze izvan braka, a neki su čak i poligamni. Mnogi ženski članovi tog društva, spareni sa hijerarhijski nižim muškarcima, skloni su izigrati svoje bračne partnere kako bi došli do gena hijerarhijski viših muškaraca. Ljudi su vrsta majmuna koja je prošla kroz neuobičajeno snažnu međusobnu spolnu selekciju, tako da su mnoge odlike ženskog tijela (usne, grudi, strukovi) i umovi obaju spolova (pjesme, natjecanja, karijere) oblikovani tako da služe suparničkoj igri čiji je krajnji cilj dolaženje do partnera suprotnog spola. Oni su vrsta majmuna koja je razvila izvanredan raspon novih nagona, naučenih asocijacijom, koja je naučila govoriti i stvorila tradicije. No, svejedno su majmuni. Pola je mojih ideja vjerojatno pogrešno. Povijest ljudske znanosti nije ohrabrujuća. Galtonova eugenika, Freudovo nesvjesno, Durkheimova sociologija, kulturna antropologija Margaret Mead, Skinnerov bihejviorizam, Piagetove i Wilsonove ideje ‐ retrospektivno gledano ‐ vezane su uz zablude i pogrešne perspektive. Nema sumnje da je tako i samnom. Sadašnja zapadnjačka kulturna revolucija koja teži takozvanoj političkoj korektnosti, sasvim sigurno neće pozdraviti moje mišljenje o različitim naravima muškaraca i žena, kao ni grubo postavljanje ljudskog roda u istu vrstu sa neljudskim vrstama. Ponekad pomišljam da nam nije suđeno da ikada razumijemo sami sebe, jer se svako istraživanje izvrće u izražavanje vlastite prirode: ambiciozne, nelogične, manipulativne i religijske. David Hume je pisao: “Nikada neki spisateljski pokušaj nije bio gore sreće od mojeg Ogleda o ljudskoj prirodi. Kritičari su ga potpuno uništili.” No, kada to pročitam sjetim se koliko je znanost napredovala od Humea i koliko se, više no ikad ranije, približila cilju potpunog razumijevanja ljudske prirode. Možda nikad nećemo doseći taj cilj i možda bi bilo bolje za nas da ga i ne dosegnemo. Ali, sve dok se pitamo “Zašto”, uvjeren sam da je smisao našeg pitanja plemenit. Preveo: Darko Polšek
Richard Dawkins
ZAŠTO POSTOJE LJUDI* Inteligentan život na planetu pojavljuje se onog trenutka kada otkrije razlog vlastitog postojanja. Ako neka bića iz svemira ikada posjete zemlju, da procijene razvijenost ljudske civilizacije prvo pitanje koje će postaviti bit će: “Jesu li stanovnici ovog planeta otkrili evoluciju?” Živi su organizmi postojali na Zemlji, ne znajući zašto, više od tri milijarde godina prije no što je jednome od njih sinula istina. Njegovo je ime bilo Charles Darwin. Treba pošteno reći da se i prije toga u ponekom slučaju naslućivala istina, ali Darwin je prvi stvorio logički dosljedno i održivo objašnjenje zašto postojimo. Omogućio nam je da ubuduće znamo odgovoriti radoznalom djetetu koje pita: zašto postoje ljudi? Sada više ne moramo prizivati u pomoć praznovjerje kada se suočimo s ozbiljnim pitanjima: ima li život značenje? Otkuda smo došli? Što je čovjek? Nakon što je postavio ovo zadnje pitanje, poznati zoolog Simpson je rekao: “Ono što želim reći jest da su svi pokušaji odgovora na to pitanje prije 1859. bili bezvrijedni i da bi najbolje bilo potpuno ih zanemariti.” Danas se u teoriju evolucije sumnja isto tako malo kao što se sumnja u teoriju prema kojoj se Zemlja okreće oko Sunca. Preostaje samo da potpuno shvatimo sve što podrazumijeva Darwinova revolucija. Ipak, moja namjera nije obrana darvinizma. Moja je namjera da analiziram posljedice teorije evolucije s posebnim naglaskom na proučavanje biologije sebičnosti i altruizma. Osim značenja koje takvo proučavanje ima za znanost, očito je da je ono važno i za ljude općenito. Taj se problem tiče raznih dijelova našeg društvenog života, naših ljubavi i mržnji, borbe i suradnje, pohlepe i velikodušnosti. Isto bi se moglo reći za knjigu Konrada Lorenza O agresivnosti, za Ardreyev... Društveni ugovor i Eibel‐Eibelsfeldtovu Ljubav i mržnju. Nezgoda s tim knjigama jest što njihovi pisci uglavnom nisu u pravu. A nisu u pravu jer su krivo shvatili kako se odvija evolucija. Pogrešno su pretpostavili da je u evoluciji važno dobro vrste (ili skupine), a ne dobro jedinice (to jest gena). Smiješno je što se Lorenza napada kao “potomka mislilaca iz devetnaestog stoljeća koji su vjerovali da su zubi i pandže prirode krvavi”... Ako sam dobro razumio Lorenzovo viđenje evolucije, on bi spremno odbacio ono što je Tennyson htio reći svojom čuvenom rečenicom. Ja naprotiv mislim da je stih o krvavim zubima i pandžama prirode izvanredno sažeto moderno shvaćanje prirodnog odabiranja. Prije no krenem na razlaganje vlastite teme, želio bih ukratko objasniti o čemu se točno radi. Ako smo primjerice čuli da je neki čovjek dugo i uspješno živio u svijetu čikaških gangstera dvadesetih godina, možemo pretpostaviti kakav je to bio čovjek. Mislili bismo da se odlikovao žilavošću, da je bio vješt u rukovanju revolverom, i da je znao okupiti oko sebe odane ljude. Ti zaključci ne bi bili nužno nepogrešivi, ali znamo li nešto o uvjetima u kojima je taj čovjek uspijevao opstati godinama i ostati živ, mogli bismo izvesti i neke zaključke o njegovom karakteru. Moja je teza da smo mi, ljudi, i sve ostale životinje, strojevi što su ih stvorili geni. Naši su geni, slično uspješnim čikaškim gangsterima, u nekim slučajevima i po više milijuna godina, uspjeli opstati u jednom izrazito natjecateljskom svijetu. To nam daje pravo da od svojih gena očekujemo određena svojstva. Ja tvrdim da je glavno svojstvo koje treba očekivati od jednog uspješnog gena nemilosrdna sebičnost. Ova sebičnost gena obično potiče sebičnost u ponašanju pojedinog organizma. Ipak, pokazat će se da postoje i posebne okolnosti u kojima gen najbolje postiže svoje sebične ciljeve na taj način da na razini pojedinačnih životinja potiče neki ograničeni oblik altruizma. U prethodnoj rečenici
treba obratiti pažnju na posebne okolnosti i na ograničeni oblik altruizma. Premda možemo snažno željeti da je drugačije, opća ljubav i dobrobit vrste kao cjeline su pojmovi koji u evoluciji nemaju nikakva smisla. Važno je uočiti da su altruizam i sebičnost bihejvioralni, a ne subjektivno psihološki pojmovi. Ja se ne bavim psihologijom motiva. Ne raspravljam o tome da li ljudi koji se ponašaju altruistički “u stvari” tako djeluju zbog nekih prikrivenih ili nesvjesnih sebičnih poticaja. Možda da, a možda ne, ali o tome ova knjiga ne raspravlja. Moji pojmovi se odnose samo na to da li djelovanje (učinak) nekog ponašanja uvećava ili umanjuje šanse za opstanak navodnog altruista odnosno šanse za opstanak onoga na koga je takvo ponašanje usmjereno. Pokazati da ponašanje djeluje na dugoročne šanse za opstanak, vrlo je složen posao. Kada to činimo u praksi i primjenimo na neko stvarno ponašanje, naš postupak moramo nadopuniti izrazom “na prvi pogled”. Jedno “na prvi pogled” altruistično djelo je ono koje, površno gledano, povećava mogućnost smrti altruista i mogućnost opstanka onoga koji će od takvog ponašanja “profitirati”. No, kada pobliže ispitamo te postupke, uviđamo da su djela prividnog altruizma zapravo prerušena sebičnost. Da pojasnim: ja ne mislim da su motivi takvog ponašanja prikriveno sebični, nego da su istinski učinci altruističkoga ponašanja upravo obratni od onoga što smo prvo mislili o njima. Spomenut ću nekoliko primjera “na prvi pogled” sebičnog i “na prvi pogled” alturističnog ponašanja. Kada je riječ o našoj vrsti, teško je obuzdati subjektivne navike i mišljenja, pa ću odabrati primjere iz zoologije. Navedimo prvo nekoliko primjera sebičnog ponašanja koje iskazuju životinje kao jedinke. Crnoglavi galebovi gnijezde se u velikim kolonijama, i gnijezda su im udaljena jedna od drugih svega nekoliko stopa. Kada se mladi izlegnu, sitni su, bespomoćni i lako ih je progutati. Za galebove je uobičajeno da pričekaju kada će im susjed okrenuti leđa, možda da bi otišao loviti ribu, pa da se ustreme na jednog od njegovih mladih i cijelog ga progutaju. Na taj način pribavljaju dobar i hranjiv obrok, a ne moraju se mučiti loveći ribu i ostavljati vlastito gnijezdo nezaštićenim. Mnogo je poznatiji primjer kanibalizam ženke bogomoljke. Bogomoljke su veliki kukci‐mesožderi. Obično jedu manje kukce, poput mušica, ali napadaju gotovo sve što se kreće. U vrijeme parenja, mužjak se oprezno uspuže na ženku i pari se s njom. Ako se ženki ukaže prilika, ona će ga pojesti, na taj način da će mu prvo odgristi glavu dok joj se mužjak još primiče, odmah čim se popeo na nju, ili onda kad se razdvoje. Pomislit ćete da bi za nju bilo pametnije da prije nego što počne jesti mužjaka pričeka da parenje završi. No, gubitak glave ne izbacuje mužjaka iz seksualnog čina. Upravo suprotno: budući da je glava sjedište inhibitornih živčanih središta, kada jede njegovu glavu, ona možda čak poboljšava njegovu seksualnu aktivnost. Ako je tako, onda je to za nju dodatni dobitak. Dodatni, jer je prvi u tome što je sebi priskribila dobar obrok. Riječ “sebičnost” možda ne izgleda primjerena takvim krajnjim slučajevima kanibalizma, premda se oni vrlo dobro uklapaju u moju definiciju. Možda nam blaže djeluje ponašanje carskih pingvina s Antarktika. Oni stoje uz vodu i oklijevaju da zarone jer postoji opasnost da ih pojedu morski lavovi. Kada bi zaronio samo jedan, svi bi znali je li morž u blizini ili opasnosti nema. No, nitko ne želi biti pokusni kunić, pa svi stoje i čekaju, a ponekad pokušavaju jedan drugoga gurnuti u vodu. U običnijim slučajevima sebično se ponašanje sastoji jednostavno u odbijanju da se podijeli hrana, teritorij ili seksualni partner. Sada ću navesti nekoliko primjera “na prvi pogled” altruističkog ponašanja. Ubodi pčela‐radilica su uspješna obrana od kradljivaca meda. Ali pčele koje ubadaju svoju žaoku istodobno su samoubojice. Prilikom zabadanja žaoke obično se iz tijela iščupaju i vitalni unutarnji organi, te pčela brzo umire. Njen samoubilački zadatak možda je košnici spasio životne zalihe hrane, ali nje više neće biti da uživa
u njoj. Prema našoj definiciji, to je altruistično djelo. Treba zapamtiti da se ne radi o svjesnim motivima djelovanja. I u ovom primjeru, kao i u primjerima sebičnosti, takvi motivi možda postoje a možda ne postoje, no za nas to nije važno. Dati vlastiti život za prijatelja očito je altruistično ponašanje, ali isto je tako altruistično izložiti se ‐ radi prijatelja ‐ ma i najmanjoj opasnosti. Mnoge male ptice, kada vide neku grabljivicu, ispuštaju karakterističan zvuk koji opominje na uzbunu, na što cijelo jato bježi. Postoje neizravni dokazi da ptica koja diže poziv na uzbunu dovodi sebe u opasnost jer privlači posebnu pažnju grabljivice. U tome je samo mala dodatna opasnost, ali ipak “na prvi pogled” to izgleda kao altruistično djelo. Najčešći oblik altruizam pokazuju roditelji, posebice majke. One nose mlade, izliježu ih i izlažu se velikim opasnostima da svoje potomstvo zaštite od grabežljivaca. Mnoge ptice, na primjer, koje grade gnijezda na zemlji, kada im se približi lisica, izvode takozvanu “igru odvlačenja pažnje”. Ptica‐roditelj othramlje iz gnijezda, opustivši pritom jedno krilo kao da je bolesno. Lisica je dovedena u zabludu jer misli da se radi o lakom plijenu, a i odmamljena je od gnijezda. Odrasla se ptica na kraju prestane pretvarati i uzleti baš u trenutku kad je lisica pokuša zgrabiti. Ta igra povećava šanse za spašavanje života mladuncima, ali cijena je opasnost po život roditelja. Ja ne pokušavam zaključivati na temelju prepričavanja priča. Odabrani primjeri nisu nikada dobar temelj uopćavanja. Samo želim ilustrirati ono što na razini pojedinih životinja držim altruističnim odnosno sebičnim ponašanjem. Uistinu želim pokazati da se i pojedinačna sebičnost i pojedinačni altruizam mogu objasniti zakonom sebičnog gena. (...) Osnovna jedinica odabiranja, pa prema tome i sebičnoga interesa, nije niti vrsta, niti skupina, pa čak niti pojedinačni organizam. To je gen, jedinica naslijeđa. * * * Valja spomenuti još jedan važan mehanizam, koji je naročito isticao i Darwin ‐ premda nije govorio o molekulama nego o životinjama i biljkama. Radi se o natjecanju. Naime, u prvobitnoj juhi nije bilo mjesta za sve. I veličina Zemlje je konačna, ali postoje i drugi ograničavajući faktori. Kada smo zamislili replikatorsku molekulu kao kalup, pretpostavili smo da se ona nalazila u okolini bogatoj malim blokovima gradivnih molekula, nužnih za izradu kopija. Kada je broj replikatora narastao, gradivni blokovi su postali traženi i ‐ relativno, s obzirom na povećani broj prvobitnih molekula ‐ rijetki. Različite vrste molekula natjecale su se za gradivne blokove. Između rodova molekula nastala je borba za opstanak. One, naravno, nisu znale niti da se bore, niti za što se bore. Borba se odvijala bez osjećaja. No, ona se odvijala u tom smislu što je svako pogrešno umnožavanje koje je kao rezultat imalo novu, višu razinu stabilnosti, bilo automatski očuvano i dalje umnožavano. Tijek poboljšanja bio je kumulativan. Načini da se uveća vlastita stabilnost, a umanji stabilnost suparnika bili su sve raznovrsniji i uspješniji. Nekim molekulama je uspjelo “otkriti” kako da kemijski razbiju suparničke molekule, i kako da njihove gradivne blokove iskoriste za izradu vlastitih kopija. Ti preci mesoždera istovremeno su dobivali hranu i uklanjali suparnike s kojima su se natjecali za opstanak. Drugi su otkrili kako da se zaštite od takvih napada gradeći oko sebe fizički zid napravljen od bjelančevina. Vjerojatno su tako nastale prve stanice. Replikatori nisu samo postojali, nego su i počeli stvarati omotače u koje su se smještali, prijenosnike vlastitog produženog postojanja. Oni koji su preživjeli bili su baš oni koji su si sagradili strojeve za opstanak u kojima će živjeti. Prvi “strojevi za opstanak” sastojali su se samo od zaštitnog omotača. Ali s pojavom sve novijih i novijih protivnika koji su imali sve uspješnije i bolje zaštitne omotače, bilo je sve teže opstati. Strojevi za opstanak postajali su veći i razrađeniji, a taj pravac evolucije bio je kumulativan i progresivan. Ima li kraja postupnom poboljšanju tehnika i pothvata koje replikatori izvode kako bi osigurali svoje daljnje trajanje u svijetu? Vremena za njihovo poboljšanje bilo je dovoljno. Kakve su nam
neobične strojeve za samoodržanje dala buduća tisućljeća? Kakva je bila sudbina prastarih replikatora pred četiri milijarde godina? Oni nisu izumrli jer je riječ o starim majstorima u umijeću opstanka. Ali ne tražite ih kako slobodno lebde u moru, jer su se već davno odrekli svoje slobode. Sada se roje u velikim kolonijama, sigurni unutar golemih robota. Podigli su sidro iz izvanjskoga svijeta, komuniciraju s njim mukotrpnim neizravnim putevima, i manipuliraju njime pomoću daljinskih upravljača. Ti daljinski upravljači smo vi i ja. Oni su nas stvorili, naše tijelo i naš duh, i njihov je opstanak krajnji cilj njihova postojanja. Došli su izdaleka, ti replikatori. Sada nastavljaju svoj život pod imenom gena, a mi smo njihovi strojevi za opstanak. Naša DNK živi u našim tijelima. Ona nije usredotočena na neki posebni dio tijela, već je raspodijeljena među brojnim stanicama. Prosječno ljudsko tijelo tvori oko tisuću milijuna milijuna stanica, i, uz neke iznimke koje možemo zanemariti, svaka od tih stanica sadrži potpunu kopiju tjelesne DNK. Evolucioni značaj činjenice da geni kontroliraju razvoj embrija sastoji se u ovome: geni su odgovorni za vlastiti opstanak u budućnosti, jer njihov opstanak ovisi o učinkovitosti tijela u kojima žive, tijela kojima su pripomogli da nastanu. Jedinke nisu stabilne stvari, one plove. I kromosomi se miješaju kako bi jednom nestali, baš kao i jedno miješanje karata nakon što smo ih podijelili. Ali same karte opstaju nakon dijeljenja. Karte su geni. Geni se ne uništavaju pomoću križanja jedinki, oni tek mijenjaju partnere i nastavljaju svoj dugi marš. To im je posao. Oni su replikatori, a mi smo njihovi strojevi za opstanak. Kada smo poslužili svrsi, onda nas odbacuju. Geni su domaćini, građani geološkoga vremena. Oni postoje zauvijek. Geni se u borbi za opstanak izravno natječu sa svojim alelima, jer su njihovi aleli u genetskom fondu suparnici za njihovo mjesto u kromosomima budućih generacija. Svaki gen koji se ponaša tako da poveća svoje šanse za opstanak u genetskom fondu na račun svojih alela, po definiciji će, tautološki, imati šanse za opstanak. Gen je temeljna jedinica sebičnosti. Ipak, on ne postoji izdvojen. Za svoje postojanje i prenošenje, potreban mu je neki medij. Taj medij, to pomagalo ja nazivam strojem za opstanak. Strojevi za opstanak započeli su svoje postojanje kao pasivni receptori za gene; oni su genima omogućili tek zidove za zaštitu protiv kemijskog ratovanja njihovih suparnika i od baražne vatre slučajnog molekularnog bombardiranja. Ranih dana oni su se hranili organskim molekulama koje su slobodno plovile u organskoj juhi. Tom lagodnom životu došao je kraj kada je organska juha, polako građena pod energetskim utjecajem stoljeća sunčeve svjetlosti, bila pojedena. Glavna grana strojeva za opstanak, koju danas zovemo “biljkama”, počela je izravno koristiti sunce kako bi izgradila složenije molekule iz jednostavnijih, nastavljajući sintetičke procese u početnoj juhi puno većom brzinom. Evolucija je kulminirala s pojavom subjektivne svijesti. Zašto se to dogodilo, za mene je najveća misterija s kojom je suočena suvremena biologija. Nemamo razloga pretpostaviti da su elektronski kompjutori svjesni kada simuliraju, premda moramo priznati da bi u budućnosti to mogli biti. Možda se svijest pojavila kada je moždana simulacija svijeta postala tako savršena da je morala u nju uključiti i model sebe same.... Bez obzira na filozofske probleme koje postavlja problem svijesti, o svijesti možemo misliti kao o kulminaciji evolucionog trenda prema emancipaciji strojeva za opstanak kao izvršnih donositelja odluka, od svojih početnih gospodara, gena. Mozak ne samo što ima ovlasti u svakodnevnim poslovima stroja za opstanak, već je stekao i sposobnost da predviđa budućnost i da djeluje u skladu s predviđanjem. Mozgovi čak imaju moć da se pobune protiv diktata svojih gena, recimo time što neće imati onoliko djece koliko bi mogli imati. Ali, čovjek je vrlo poseban slučaj.
Što je sebični gen? On nije samo jedan jednostavni fizički komadić DNK. Kao i u pra‐juhi, sebični su geni replike posebnih komadića DNK raspodijeljenih u svijetu. Ako bismo si dopustili da o genima govorimo kao da imaju svjesne ciljeve, pri čemu uvijek imamo na umu da, ako to želimo, naš nejasni jezik možemo prevesti u jezik dostojan poštovanja, onda možemo postaviti pitanje: što sebični gen želi postići? Odgovor je: on želi postati brojniji u genetskom fondu. A on to čini u biti time što pomaže u programiranju tijela u kojima se nalazi da opstanu i da se reproduciraju. Ali sada ističemo činjenicu da je “on” (sebični gen) raspodjeljeni subjekt, koji istodobno postoji u mnogo različitih jedinki. Moja ključna poanta jest da je gen sposoban pomagati vlastitim replikama koje se nalaze u drugim tijelima. Ako je tome tako, onda se čini da je tu riječ o individualnom altruizmu stvorenom pomoću genetske sebičnosti. Priredio: Darko Polšek
Richard Dawkins
MEMI: NOVI REPLIKATORI* Do sada nisam puno pažnje posvećivao ljudskoj vrsti, premda mi nije bila namjera da zaobiđem tu važnu temu. Izraz “strojevi za opstanak” ‐ za sve nositelje gena ‐ rabio sam djelomice zato što bi izrazom “životinja” bile izostavljene biljke, a prema mišljenju mnogih ‐ i ljudi. Moje se zanimanje usredotočilo na sva bića. No došao je čas kada se treba upitati: treba li neku vrstu iz bilo kojeg razloga izuzeti iz skupa svih živih bića. Postoje li za to valjani razlozi? Najneobičnija činjenica u vezi s ljudskom vrstom može se sažeti jednom jedinom riječju: kultura. Ne koristim tu riječ u snobovskom značenju, nego u onom koji koriste znanstvenici. Prenošenje kulture analogno je prenošenju gena po tome što ‐ premda u temelju konzervativno ‐ stvara jednan oblik evolucije. Geoffrey Chaucer ne bi mogao razgovarati sa suvremenim Englezom premda su međusobno povezani lancem od dvadesetak naraštaja Engleza, od kojih je svaki bez problema mogao razgovarati s pripadnicima prethodnog ili sljedećeg naraštaja. No, tijekom dvadeset naraštaja jezik je “evoluirao”, i to negenetičkim putem i tempom bržim od genetičke evolucije. Upitajmo se prvo što je tako naročito u vezi s genima? Naročito je to što su oni replikatori ‐ umnoživači. Ali zašto bismo pretpostavili da samo geni imaju svojstvo umnažanja. Čini mi se da se nedavno na našem planetu pojavila nova vrsta replikatora. Ona je još uvijek u povojima, još uvijek pluta po svojoj pra‐juhi, ali i ostvaruje evolucione promjene takvom brzinom da gene kao nositelje prethodnih evolucijskih promjena na planetu Zemlji ostavlja bez daha. Ta nova prajuha sastoji se od ljudske kulture. Za njene osnovne jedinice naslijeđa i promjene valja izmisliti novo ime koje će prizivati njenu sposobnost prenošenja informacije i oponašanja. Riječ mimezis na grčkom znači oponašanje. Memom bismo mogli nazvati jedinicu oponašanja. No, ja bih želio koristiti jednosložnu riječ koja će se donekle rimovati sa “gen”. Stoga predlažem riječ “mem” i nadam se da će mi klasičari oprostiti slobodno korištenje grčkog korijena. Osim toga, ta će riječ biti u vezi i s “memorijom” ‐ latinskom riječju koja znači pamćenje. Primjeri mema su melodije, ideje, slogani, mode u odijevanju i ponašanju, načini izrade posuđa, zidanja kuća, odnosno raznih arhitektonskih elemenata. Kao što se geni u genofondu rasprostiru tako da preskaču iz jednog tijela u drugo pomoću spermatozoida i jajašaca, tako se i memi u memofondu rasprostranjuju tako da preskaču iz jednog mozga u drugi uz pomoć procesa koji se u najširem smislu riječi može nazvati oponašanjem. Čuje li neki znanstvenik za neku dobru zamisao, on će je prenijeti kolegama i učenicima. Spominjat će je u člancima i predavanjima. Prihvati li se ideja, možemo reći da se rasprostranila, da se proširila od mozga do mozga. Kao što je to sažeto rekao moj kolega Humphrey: “Meme treba shvatiti kao žive strukture, ne samo metaforički nego i tehnički. Zasadite li plodan mem u moju svijest, vi doslovce naseljujete moj mozak, pretvarajući ga u nositelja i prijenosnika mema ‐ na isti način na koji i virus naseljava genetički mehanizam stanice.” Razmotrimo, primjerice, ideju o bogu. Ne znamo kako se pojavila u memofondu. Vjerojatno se pojavila neovisno mnogo puta, pomoću “mutacije”. U svakom slučaju, to je uistinu vrlo stara ideja. Kako se umnožava? Govorom i pismom, uz pomoć glazbe i umjetnosti. Zašto tako uspješno opstaje? Treba se prisjetiti da “uspješni opstanak” ne znači opstanak gena u genofondu, nego opstanak mema u memofondu. Mojim pitanjem zapravo želimo ispitati što to ima misao o Bogu, po čemu je ona tako postojana i prodorna? Uspješan opstanak dobrog mema u memofondu posljedica je njegove velike
psihološke privlačnosti. U ideji o Bogu radi se o vjerojatnom odgovoru na duboka i uznemirujuća pitanja o životu. Ona implicira da se nepravde ovoga svijeta mogu ispraviti na onome. Ona nas štiti od vlastitih grijehova, i ‐ slično placebu u medicini ‐ nema manje učinke samo zato što je izmišljena. To su neki razlozi zbog kojih su naraštaji ljudskih mozgova tako spremno kopirali zamisao o Bogu. Bog postoji, ako nikako drukčije onda u obliku mema koji vrlo uspješno opstaju, to jest u obliku zarazne sile koja cvjeta u podneblju ljudske kulture. Čitajući ovaj ulomak, kolege su mi pripomenule da je u mom opisu uspješnosti ideje o Bogu nedokazano pretpostavljeno kao dokazano. Oni se, napokon, ipak žele vratiti biološkoj prednosti. Reći da zamisao o Bogu ima “veliku psihološku privlačnost” njima nije dovoljno. Oni žele znati zašto ona ima veliku psihološku privlačnost. Psihološka privlačnost znači privlačnost za mozak, a mozak je oblikovan pomoću prirodnog odabiranja gena u genofondu. Moji kolege znanstvenici žele pronaći način da posjedovanje takvog mozga unaprijedi opstanak gena. Razumljivo mi je takvo razmišljanje. Ne sumnjam da je naš mozak posljedica njegovih genetskih prednosti. No, mislim da kolege biolozi smatraju dokazanima isto toliko nedokazanih stvari kao i ja. Osnovni razlog zbog kojih svi mi objašnjavamo biološke pojave uz pomoć prednosti gena jest taj da su geni replikatori. Više od tri milijarde godina geni su držali stvar u svojim rukama. DNK je bila jedini spomena vrijedan replikator na našoj planeti. Ali, to ne znači da ona to mora biti zauvijek. Kada se stvore pretpostavke u kojima neka nova vrsta replikatora uspijeva osvojiti svoj životni prostor, uspješno stvarajući vlastite kopije, oni će započeti neku vrstu vlastite evolucijske linije. Ta nova linija uopće ne mora biti podređena staroj. Stara evolucija uz pomoć odabiranja gena ‐ time što je stvorila mozak ‐ omogućila je pojavu prvih mema. Kada su se pojavili, otpočela je njihova mnogo brža evolucija. U biolozima je tako duboko urasla ideja o genetičkoj evoluciji da zaboravljaju kako je ona samo jedna od mnogih mogućih vrsta evolucije. Oponašanje je način razmnožavanja mema. Ali, slično genima, svi se memi ne moraju uspješno razmnožavati. Neki memi su uspješniji od drugih. To je analogno prirodnom odabiranju. Općenito rečeno, uspješnosti nekog mema pridonose sljedeće osobine: dugovječnost, plodnost, uspješnost pri kopiranju. Dugovječnost bilo koje pojedine kopije nekog mema razmjerno je nevažna. Kopija melodije Bratec Martin koja postoji u mojem mozgu trajat će samo do moje smrti. Kopija iste melodije u primjerku školske pjesmarice vjerojatno neće trajati mnogo duže. Ali, nadam se da će postojati kopija iste melodije na papiru i u mozgovima ljudi i u narednim stoljećima. Kao i u slučaju gena, kada je riječ o pojedinim kopijama, plodnost je mnogo važnija od dugovječnosti. Ako je mem neka znanstvena ideja, njeno će rasprostiranje ovisiti o tome koliko je prihvatljiva za populaciju znanstvenika. Grube razmjere njene uspješnosti dobit ćemo prebrojimo li koliko se puta ona svake godine spominje u znanstvenim časopisima. Radi li se o nekoj popularnoj melodiji, njeno rasprostiranje u memofondu može se procijeniti pomoću broja ljudi koji je prepoznaju. Ako je riječ o ženskim cipelama, memetičar se može koristiti statističkim podacima o prodaji obuće. Neki memi, kao i neki geni, brzo se šire i postižu izvanredne kratkoročne uspjehe, ali u memofondu ne traju dugo. Primjeri takvih mema su popularne pjesme i tanke potpetice. Drugi memi, npr. židovski vjerski propisi, mogu se prenositi tisućama godina ‐ obično zahvaljujući velikoj trajnosti pisanih bilježaka. Time se vraćamo trećem općem svojstvu uspješnih replikatora: vjernosti pri kopiranju. Moram priznati da sam ovdje na kliskom terenu. Na prvi pogled čini se kao da memi uopće nisu umnoživači koji imaju visoku vjernost pri replikaciji. Svaki put kada neki znanstvenik prenese drugom znanstveniku neku ideju, na neki je način mijenja. Pišući ove odlomke ja sam se umnogome koristio idejama R.L. Triversa. Pa ipak, nisam te zamisli ponavljao njegovim riječima. Iskrivljavao sam ih prema vlastitim potrebama, mijenjao naglaske onako kako se meni činilo važno, miješao ih vlastitim idejama
i idejama drugih ljudi. Memi se prenose u izmijenjenom obliku. To nikako nije nalik onoj odlici prenošenja gena kada se prenosi sve ili ništa. Prenošenje mema kao da je podvrgnuto neprekidnim mutacijama i miješanjima. Možda je ovaj izgled replikacije mema varljiv, a analogija sa genima više od privida. Konačno, pogledamo li nasljednost mnogih genetičkih osobina, poput visine ili boje kože, one nam neće izgledati kao djelo nedjeljivih gena koji se ne mogu miješati. Spoje li se crna i bijela osoba, djeca neće biti ili crna ili bijela, nego nešto između. To ne znači da geni o kojima je riječ nisu posebni. Radi se jednostavno o tome da ima toliko mnogo gena koji djeluju na boju kože, a od kojih svaki ima samo ograničeno djelovanje, da oni na koncu daju rezultat koji kao da je proizašao iz njihova miješanja... Do sada sam o memima govorio kao da su cjelovite jedinice. Ali, možda to nije tako. Rekao sam da je melodija jedan mem, ali što možemo reći o simfoniji: koliko ona sadrži mema? Jednom sam “kompleks gena” podijelio na velike i male genetske jedinice, i na jedinice unutar jedinica. Gen sam definirao kao dogovornu jedinicu, kao dužinu kromosoma koja je dovoljno vjerna pri replikaciji da posluži kao za život sposobna jedinica prirodnog odabiranja. Ako je jedna fraza Beethovenove Devete simfonije dovoljno prepoznatljiva i zapamtiva da se može izvući iz konteksta cijele simfonije onda ona zaslužuje da se nazove jednim memom. Slično tomu, kada danas kažemo da gotovo svi biolozi vjeruju u Darwinovu teoriju, mi ne tvrdimo da svaki biolog u svome mozgu ima urezanu istovjetnu kopiju svih riječi Charlesa Darwina. Svaki biolog na svoj način tumači Darwinove zamisli i za njih najvjerojatnije nije saznao iz originalnih spisa, nego preko posrednika, učitelja, predavača, i drugih novijih autora. Velik broj Darwinowih tvrdnji zapravo je pogrešan. Kada bi čitao moje spise, Darwin bi jedva prepoznao svoju prvobitnu teoriju, premda se nadam da bi se složio s idejama koje iznosim. Pa ipak, uvjeren sam da postoji određena nit darvinizma koja postoji u glavi svakoga tko prihvaća njegovu teoriju. Da nije tako, gotovo bi svaka tvrdnja o tome da se dvoje ljudi mogu oko nečega složiti bila besmislena. Nastavimo s analogijom gena i mema. Uvijek ističem da o genima ne smijemo razmišljati kao o svjesnim djelatnicima koji imaju neke namjere. Slijepo prirodno odabiranje navodi nas međutim na to da oni imaju neku namjeru ‐ konkretno: raditi u korist vlastitoga opstanka. Ali jezikom “namjera” o genima govorimo samo radi kratkoće. Na primjer kada kažemo da “geni pokušavaju povećati svoj broj u budućim genetskim fondovima” mi želimo reći da će “oni geni koji se ponašaju tako da povećavaju svoj broj u budućim fondovima gena najvjerojatnije biti oni čije ćemo postojanje uočiti i u budućnosti”. Kao što smo dakle o genima govorili kao o aktivnim djelatnicima koji s namjerama djeluju u korist vlastitoga opstanka, tako bi možda bilo dobro na isti način govoriti i o memima. No ne smijemo mistificirati stvari. U oba slučaja zamisao o namjeri je metafora, ali plodna metafora. Kada sam govorio o genima koristio sam metafore o “sebičnom” i “bezobzirnom” ponašanju gena. Možemo li na isti način govoriti o “sebičnim” i “bezobzirnim” memima? Tu postoji jedan problem. Kod spolnog razmnožavanja, gen se natječe s vlastitim alelima ‐ suparnicima na istom kromosomu. Memi nemaju na prvi pogled ništa što bi bilo analogno alelima. Možda bi se moglo reći da mnoge ideje imaju “svoje suparnike”. Ali memi zapravo sliče na one rane molekule koje su slobodno plutale u pra‐juhi, u vrijeme kada su velike i složene replikatorske molekule DNK tek nastajale. U kojem onda smislu možemo govoriti o natjecanju među memima? Trebamo li očekivati da će memi biti “bezobzirni” i “sebični” čak i ako nemaju alela i nisu raspoređeni na kromosomima? Svaki korisnik računala zna koliko mu je dragocjeno vrijeme korištenja stroja i koliko je ograničen prostor za uskladištenje informacija. U mnogim velikim kompjutorskim središtima to se doslovno
izražava novcem: svaki korisnik ima određeno vrijeme na raspolaganju, svi se mogu koristiti računalima za iste svrhe, i na raspolaganju im je određena količina memorije stroja. Ljudski mozgovi su poput računala u kojima žive memi. Vrijeme je važniji faktor ograničenja od prostora za uskladištavanje informacija, i ta su dva elementa objekt živog natjecanja. Ljudski mozak i tijelo kojim upravlja mozak, mogu odjednom činiti dvije ili tri stvari. Želi li neki mem zaokupiti pažnju, on to mora činiti na račun “suparničkih” mema. Ostali objekti za koje se memi natječu jesu vrijeme na radiju i televiziji, stupci u novinama, prostori na oglasnim pločama, mjesta u knjižnicama. Kada je riječ o genima, uočili smo nastanak genetskih skupina tj. čvrste povezanosti određenih gena. Kod leptira, veliki skupovi gena koji dovode do mimikrije, čvrsto su povezani na kromosomima, tako da se mogu shvatiti i kao jedan veliki gen. Također, pokazalo se da postoje i evoluciono stabilni skupovi gena. U fondovima gena mesoždera razvili su se zubi, kandže, crijeva i osjetilni organi koji se međusobno nadopunjuju, dok se različit skup osobina pojavio u fondovima gena biljoždera. Možemo li tako nešto pronaći i u fondovima mema? Povezuje li se neki dobar mem s bilo kojim drugim memom, i potpomaže li to povezivanje opstanak svakog mema posebno? Možda bismo neku crkvenu zajednicu, zajedno s arhitekturom koju koristi za gradnju svojih svetišta, obredima, zakonima, glazbom, umjetnošću i pisanom predajom mogli shvatiti kao prilagođen stabilan skup mema koji se međusobno pomažu radi opstanka? Uzet ću jedan primjer: dio učenja koji je vrlo uspješno pridonosio održavanju religije jest prijetnja paklom. Mnoga djeca, pa i neki odrasli, vjeruju da će poslije smrti užasno patiti ne budu li slušali zapovijedi svećenika. To je vrlo uspješna tehnika uvjeravanja. U srednjem vijeku, pa i danas, u ljudima je izazivala velike strahove. Mogli bismo pomisliti da su je smislili makjavelistički obrazovani svećenici, upućeni u metode dubinske psihološke indoktrinacije. Pa ipak, sumnjam da se radi o tomu. Vjerojatnije je da su nesvjesni memi pokušavali osigurati vlastiti opstanak uz pomoć istih osobina prividne bezobzirnosti koja je bila uspješna i pri osiguravanju opstanka gena. Zamisao o paklu se jednostavno obnavlja sama po sebi, zbog svog provjereno uspješnog psihološkog utjecaja. Ona se povezala s nekim drugim memima zato što su se na taj način memi međusobno potpomagali u borbi za opstanak. Drugi element religijskog kompleksa mema jest vjerovanje. Ono znači slijepo povjerenje, odsutnost dokaza, pa čak i vjerovanje unatoč dokazima. Priča o nevjernom Tomi ne ponavlja se zato da bismo se divili Tomi, nego da bismo se divili drugim apostolima. Toma je tražio dokaze, a za neke meme ništa nije smrtonosnije od potrebe za dokazima. Ostali apostoli, čija su vjerovanja bila tako čvrsta da im dokazi nisu bili potrebni, ističu se kao primjeri koje treba oponašati. Mem za slijepo vjerovanje osigurava sebi neprekidno obnavljanje jednostavnom nesvjesnom smicalicom kojom se obeshrabruje racionalno provjeravanje. Memi i geni često se međusobno pojačavaju, ali katkada su i suprotstavljeni. Primjerice, običaj samačkog života (nestupanja u brak) genetski nije nasljedan. U fondu gena, takav bi gen bio osuđen na propast, osim u nekim posebnim okolnostima, na primjer u onima koje nalazimo kod nekih vrsta društvenih kukaca. Pa ipak, mem za samački život može biti uspješan. Zamislimo koliko vremena ljudi aktivno provode prenoseći taj mem drugim ljudima. Prenose ga svećenici mladim ljudima koji se još nisu odlučili što će biti u životu. Sredstvo njegova daljnjeg prenošenja jesu pisana riječ, nagovaranje, osobni primjer i td. Pretpostavljam da se prilagođeni kompleksi mema razvijaju na isti način na koji se razvijaju i prilagođeni kompleksi gena. Odabiranje daje prednost onim memima koji svoju kulturnu sredinu koriste u svrhu vlastite dobiti. Ta kulturna sredina sastoji se od mnogih drugih mema koji su također
odabrani. Tako dolazi do toga da fond mema ima sve osobine evoluciono stabilnog skupa u koji novi memi teško prodiru. Treba istaknuti i prednosti mema pred genima. Kada umremo, za nama ostaju naši geni i naši memi. Sazdani smo kao strojevi za opstanak gena, zato da i dalje predajemo naše gene. Ali, nakon tri generacije, ta naša strana se zaboravlja. Vaše dijete, pa i unuk, mogu Vam sličiti, po crtama lica, boji kose ili nadarenosti za glazbu. Ali sa svakom novom generacijom doprinos vaših gena se prepolovljuje. Ne prođe mnogo vremena, a njihov udio u novom čovjeku postaje zanemariv. Naši su geni besmrtni, ali zbroju gena koji čini svakog od nas suđeno je da se brzo raspadne. Elizabeta II neposredni je potomak loze koja potječe od Williama Osvajača. Pa ipak, vrlo je vjerojatno da u njoj nema niti jednog jedinog gena staroga kralja. U razmnožavanju ne treba tražiti besmrtnost. Ali dajete li neki doprinos svjetskoj kulturi, imate li dobru ideju, ako komponirate melodiju, stvorite neki koristan izum, napišete li neku pjesmu, moguće je da će vaš proizvod živjeti u netaknutom obliku još dugi niz godina. Netko je primijetio da od Sokrata danas možda više ne postoji niti jedan živi gen, ali zašto bi to bilo važno, ako Sokratova, Kopernikova, Leonardova djela (tj. memi) postoje netaknuti i danas. Premda ovo izlaganje teorije o memima djeluje vrlo spekulativno, želio bih naglastiti: pogledamo li evoluciju kulturnih osobina i uspješnost njihova opstanka, moramo jasno naznačiti o čijem opstanku govorimo. Biolozi su se naviknuli da traže opstanak na razini gena, jedinke, skupine ili vrste. Ono što biolozi nisu predvidjeli jest da se neka kulturna osobina razvila samo zato što je bila korisna samoj sebi. Uobičajenu biološku vrijednost koju za opstanak mogu imati religija, glazba, ritualni ples, ne moramo tražiti, premda ona može postojati. Kada su geni jednom osigurali strojevima za opstanak njihov mozak, memi su preuzeli evoluciju u vlastite ruke. Oponašanju kao njihovoj glavnoj osobini ne moramo pripisivati neku genetsku korist, premda bi nam to bilo od pomoći. Sve što je potrebno jest da mozak bude sposoban za oponašanje: tada će se razviti memi koji će tu sposobnost do kraja iskoristiti. Priredio: Darko Polšek
Stephen Jay Gould
PANDIN PALAC TEHNOLOGIJE Jedan evolucijsko ‐ kulturni paralelizam* Godine 1859. većina obrazovanih ljudi bila je spremna prihvatiti evoluciju kao razlog kojim se objašnjavaju sličnosti i razlike među organizmima ‐ i na taj se način može objasniti Darwinova nagla pobjeda u intelektualnome svijetu. No, ona je očito bila nespremna priznati radikalne implikacije Darwinova predložena mehanizma promjene, prirodne selekcije i time možemo objasniti gromoglasni smijeh koji je (barem na našim sudovima i u školskim odborima) potaknula i koji još uvijek potiče knjiga Podrijetlo vrsta. Darwinov je svijet pun “groznih istina”, a od njih se posebno ističu dvije. Prvo, kada se stvari počnu slagati i imati smisla (recimo, dobar sklop organizma, harmonija ekosistema), to nije zbog toga što zakoni prirode, u svom primarnom efektu, povlače za sobom takav poredak. Te su posljedice, naprotiv, tek epifenomeni, sporedne posljedice temeljnog uzročnog procesa, čisto “sebične” bitke među organizmima radi osobnog reproduktivnog uspjeha koji djeluje na prirodne populacije. Drugo, složeni i čudni putevi povijesti sasvim su pouzdani jamci da se većina organizama i ekoloških sustava ne može oblikovati optimalno. U stvari, mogli bismo taj sud i pojačati: nesavršenosti su primarni dokazi da se evolucija dogodila, jer optimalni oblici i sklopovi uništavaju sve znakove svoje pretpovijesti. Načelo nesavršenosti već je nekoliko godina glavna tema mojih eseja. Zovem ga “pandinim načelom”, kako bih odao poštovanje svom omiljenom primjeru, pandinom krivom palcu. Pande su biljožderi, nasljednici medvjeda mesoždera. U davno doba, u eri mesožderstva pandinih predaka, njihovi su pravi anatomski palci bili nepovratno posvećeni ograničenom kretanju, primjerenom njihovom načinu života, te su univerzalno evoluirali zajedno s ostalim sisavcima mesožderima. Kada je prehrana pomoću bambusa iziskivala prilagodbu, veću fleksibilnost u manipulaciji, pande nisu mogle preoblikovati svoje palce, pa su se morale zadovoljiti ad hoc nadomjestkom ‐ s povećanom radijalnom sezamoidnom kosti njihova ručnog zgloba, pandinim krivim palcem. Sezamoidni palac je nespretan ‐ to je nesavršena struktura, ali može funkcionirati. Putevi povijesti (posvećivanje pravoga palca drugim ulogama u neponovljivoj prošlosti) pritišću sva stvorenja da se koriste cik‐cak rješenjima. Povijest je upisana u nesavršenosti živih organizama, pa tako i možemo znati da su suvremena stvorenja imala drukčiju prošlost i da ih je tek evolucija preobratila u njihovo današnje stanje. Taj argument možemo prihvatiti za organizme (napokon i sami ga poznajemo po našim slijepim crijevima i bolovima u leđima). No, je li pandino načelo općenitije? Možemo li reći da je ono opća tvrdnja o svim povijesnim sustavima? Hoćemo li ga moći primijeniti, recimo, na proizvode tehnologije? To bismo načelo, s dobrim razlogom, mogli smatrati nebitnim za objekte ljudske genijalnosti. Ograničenost genealoškoga podrijetla ne vrijedi , recimo, za čelik, staklo i plastiku. Panda ne može zamijeniti svoje prste i svoju budućnost može izgrađivati isključivo na temelju nasljeđenog temeljnog plana, ali mi možemo zamijeniti petrolejske za električne svjetiljke i konjske kočije za automobile. Razmislimo, primjerice, o razlici organske arhitekture i ljudskih građevina. Složene organske strukture ne mogu se obnoviti kada nestanu; nijedna zmija ne može ponovno razviti svoje prednje noge. No, apostoli post‐moderne arhitekture, kao reakcija na sterilnost tolikih
građevina ‐ staklenih kutija internacionalnog stila, poigravali su se svim klasičnim povijesnim oblicima, slagali ih i ponovno otkrivali vrline ornamentacije. Philip Johnson je, primjerice, slomljeni stup postavio na vrh njujorškog nebodera ili pak podigao srednjovjekovni dvorac od stakla u središtu Pittsburgha. Za razliku od toga organizmi ne mogu regrutirati vrline svoje izgubljene prošlosti. Unatoč tomu, nisam siguran da tehnologiju smijemo izuzeti iz pandinog načela povijesti, jer upravo sada sjedim oči u oči s najboljim primjerom njegove primjene. Mogu čak reći da sam u najintimnijem (i najčudnijem) kontaktu s tim predmetom ‐ tj. s tipkovnicom pisaćega stroja. Ja sam znao tipkati prije negoli sam znao pisati. Moj je otac bio sudski stenograf, a majka mi je tipkačica. Naučio sam pravilno, slijepo pisanje pomoću osam prstiju kada sam imao devet godina, kada su mi ruke još bile male i slabe, a prsti sitni i ružičasti. Stoga sam već otpočetka mogao dobro procijeniti iracionalnost postavljanja slova na standardnoj tipkovnici, koju svi zainteresirani zovu QWERTY, kako bi odali počast prvim slovima gornjega reda. Sasvim je jasno da QWERTY nema nikakvoga smisla (osim ako izuzmemo djetinje zadovoljstvo samog tipkanja “QWERTY”). Više od 70% engleskih riječi može se napisati pomoću slova D, H i, A, T, E, N, S, O, R i ta bi slova inače morala biti na najdostupnijem, srednjem redu ili početnom položaju ‐ kao što su to i bili na promašenom suparniku QWERTY‐ja uvedenom davne 1893. No, na QWERTY‐ju najčešće englesko slovo, E, zahtijeva pomicanje prsta na gornji red, a isto je slučaj i sa samoglasnicima U i i O (pri čemu se O tipka slabim četvrtim prstom), dok je A ostalo na početnom položaju, ali se mora tipkati s (barem za većinu dešnjaka) najslabijim prstom, lijevim malim prstom. Kao dramatsku ilustraciju te iracionalnosti, razmotrimo tipkovnicu starog, uspravnog modela Smith‐Corone identičnoga s modelom moga oca na kojemu pišem ovaj esej (to je sjajan stroj ‐ bez kvara tijekom dvadeset godina i tečnim pisanjem koje se ne može usporediti ni s kojim manualnim pisaćim strojem što ih odtada proizvode). Nakon više od pola stoljeća upotrebe, neke tipke na koje se najviše udaralo izlizale su se do mekane površine tipke ispod površine (u to vrijeme nisu poznavali čvrstu plastiku). Na taj se način izlizalo slovo E, A, S, ali treba primijetiti da se ni jedno od tih slova na QWERTY‐ju ne nalazi na početnom položaju, odnosno da se jedno od njih udara najslabijim, malim prstom. Sve to nije nikakvo nagađanje utemeljeno na idiosinkratičnom osobnom iskustvu. Postoje jasni dokazi da je QWERTY drastično nesavršen. Od tih ranih dana tipkanja, stvorili su se brojni konkurenti, ali nijedan nije nadomjestio, niti ugrozio opću dominaciju QWERTY‐ja među engleskim pisaćim strojevima. Najpoznatija alternativa, DSK, Dvorak Simplified Keyboard, bila je uvedena 1932. Od tada, gotovo sve rekorde brzoga pisanja drže tipkači na DSK, a ne na QWERTY‐ju. Tijekom četrdesetih godina, U.S. mornarica, koja je uvijek obraćala pažnju na učinkovitost, shvatila je da povećana brzina na DSK može amortizirati troškove za ponovni trening tipkača u roku od deset dana njihove pune zaposlenosti.... Kako sam ja posebno zainteresiran za pisaće strojeve, ovaj sam esej želio već davno napisati. No, nisam ga mogao napisati jer nisam imao podatke koji su mi trebali, sve dok mi jednoga dana Paul A. David, profesor američke ekonomske povijesti sa Stanforda nije poslao svoj fascinantni članak, “Razumijevanje ekonomije QWERTY‐ja: nužnost povijesti”). Zagonetka dominacije QWERTY‐ja počiva na dva odvojena pitanja: Zašto je QWERTY uopće nastao? I zašto je QWERTY opstao suočen s nadmoćnim konkurentima? Odgovori na ta pitanja pozvat će se na analogije s načelima evolucione teorije. Dopustite mi stoga da postavim neka temeljna načela za tako upitni pothvat. Uvjeren sam da je usporedba biološke evolucije i ljudske, kulturne ili tehnološke promjene u povijesti učinila puno više zla negoli dobra ‐ i postoji golem broj primjera za tu najčešću od svih intelektualnih stupica. Biološka evolucija je loša
analogija za kulturnu promjenu, jer su ta dva sustava, zbog tri glavna razloga, toliko različita, da teško mogu biti temeljnija. Prvo, kulturna evolucija može biti brža od biološke promjene, po najbržoj darvinističkoj stopi, za nekoliko stotina puta, a pitanje vremenskog odvijanja bitno je za evolucioni argument. Drugo, kulturna je evolucija izravna i po obliku lamarkistička: dosezi jedne generacije prenose se izravno nasljednicima obrazovanjem i objavljivanjem i na taj način stvaraju veliku potencijalnu brzinu kulturne promjene. Biološka je evolucija neizravna i darvinistička, jer se pogodne karakteristike ne prenose na sljedeću generaciju, osim ako se nekom dobrom zgodom ne pojave kao proizvodi genetske promjene. Treće, temeljne topologije biološke i kulturne promjene potpuno su različite. Biološka evolucija je sustav stalne divergencije, bez naknadnih spajanja grana. Linije nasljedstva, jednom kada se razdvoje, ostaju zauvijek odvojene. U ljudskoj je povijesti prenošenje preko linija nasljeđivanja možda glavni izvor kulturne promjene. Europljani su o kukuruzu i krumpiru naučili od urođenika Amerike, a u zamjenu su im dali male boginje. Zbog svega toga, kada uspoređujem pandin palac s tipkovnicom pisaćeg stroja, ne želim izvesti ili objasniti tehnološku promjenu pomoću bioloških načela, već isključivo postavljam pitanje, ne bilježe li oba sustava zajednička, temeljna načela organizacije. Biološku evoluciju tjera prirodna selekcija, kulturnu evoluciju pak različit skup načela koje tek nejasno naslućujem. No, oba su sustava, sustavi povijesne promjene. Možda u temelju svih sustava koji se kreću kroz povijest stoje općenitija načela strukturiranja (a možda ja upravo pokazujem vlastitu predrasudu prema razumljivosti u ovom našem složenom svijetu) ‐ i naslućujem da bi pandino načelo nesavršenosti moglo biti jedno od njih. Moja glavna poanta stoga nije da su pisaći strojevi poput biološke evolucije (jer bi takav argument odmah postao besmislica pogrešne analogije), već da su oba fenomena i tipkovnice i pandin palac, kao proizvodi povijesti, podložni nekim pravilnostima koje vladaju prirodom privremenih povezanosti. Kao znanstvenici moramo vjerovati u opća načela na kojima se temelje strukturno povezani sustavi što ih vode različita vidljiva pravila. Pravo jedinstvo ne leži u pogrešnom prenošenju tih vidljivih pravila (poput prirodne selekcije) na tuđe domene (poput tehnološke promjene), već u traženju općenitijih pravila same strukture i promjene. Što se tiče podrijetla QWERTY‐ja: Prava slučajnost ima samo ograničenu moć da se ubaci i prodre u oblike organizama. Male i nevažne promjene, nepovezane s djelatnim integritetom složenog stvora, mogu se ubaciti i izbaciti iz populacija pomoću procesa koji je nalik na bacanje kocke. No, fine strukture, koje uključuju koordinaciju mnogih različitih dijelova, moraju se pojaviti zbog nekog aktivnog razloga, budući da se granice matematičke vjerojatnosti za spoj sretnih veza naglo povećavaju, što je broj aktivnih dijelova veći. No, ako se kompleksne strukture pojavljuju zbog nekog razloga, povijest ubrzo može preuzeti početnu svrhu ‐ i ono što je u jednom trenutku bilo smisleno rješenje, u promijenjenom kontekstu nove budućnosti, može postati nezgrapnost i nesavršenost. Tako je pandin pravi palac stalno gubio svoju sposobnost manipuliranja objektima, kada su preci mesožderi pronašli bolji način iskorištavanja prsta u ograničenim uvjetima pokretanja, pogodnim za stvorove koji bježe i žvaču. Taj promijenjeni palac stoga postaje ograničenje koje je prethodna povijest upisala u pandinu sposobnost prilagodbe i onemogućila optimalan način korištenja u novome kontekstu biljožderstva. Pandin palac, ukratko, postaje amblem drukčije prošlosti, znak povijesti. Slično vrijedi i za QWERTY. QWERTY je u vrijeme rane tehnologije tipkanja bio posve racionalan, ali je ubrzo, čim je napredak u konstrukciji izbrisao razlog zbog kojega je QWERTY nastao, postao ograničenje za brže tipkanje. Ključ QWERT‐jeva podrijetla počiva na drugoj povijesnoj slučajnosti koju lako primjećujemo na drugom, početnom redu slova. Primjećujemo sekvencu: DFGHJKL ‐ sasvim
dobar abecedni poredak iz kojega su izbačeni samoglasnici E i I. Početni položaj mora da je jednostavno poredao slova po abecedi. Ali zašto su onda dva najčešće korištena slova toga niza izbačena iz najdostupnijeg, početnog položaja? I zašto su druga slova razbacana na lude položaje? Oni koji se još sjećaju nezgoda s manualnim pisaćim strojevima (ili ako ih još poput mene koriste), znaju da veća brzina tipkanja ili neravnomjernost udaraca mogu blokirati mehanizam i tijela znakova na mjestu udaranja. Isto tako znate, ako ne potegnete mehanizam i blokirana tijela znakova unatrag, da će svaki novi udarac otipkati ono slovo na kojemu se mehanizam zaglavio, pa će svaki novi udarac udarati u zaglavljeni znak i time povećati blokadu na mjestu udarca na papir. Ti su problemi bili još i veći u vrijeme grube tehnologije prvih strojeva i prevelika je brzina bila rizik a ne korist, budući da su zaglavljeni znakovi isključivali koristi od brzine i točnosti. Stoga, u velikoj ljudskoj tradiciji pragmatizma i pokušaja i pogrešaka, tipke su se pomicale gore‐dolje, kako bi se pronašla ispravna ravnoteža između brzine i blokiranja. Drugim riječima i tu dolazimo do sažetka bajke u jednoj frazi, QWERTY je nastao kako bi usporio maksimalnu brzinu pisanja i time spriječio blokiranje tipki. Najčešće korištena slova bila su ili pomaknuta na slabe prste ili odmaknuta na mjesta koja su tražila veće pomake prstiju s početnog položaja. Ta temeljna priča proširila se zahvaljujući manjim člancima u Time‐u i drugim popularnim magazinima, ali detalji su bitni, a samo nekoliko ljudi zna cijelu i točnu priču. Pitao sam 9 tipkača koji su poznavali glavne crte priče o QWERTY‐jevom podrijetlu, (uključući i mene osobno, da zaokružimo na 10) i svi su bili u krivu. Svi smo mi mislili, da su stari strojevi zbog kojih se prihvatio QWERTY, bili suvremenog dizajna, s mehanizmom sprijeda koji otipkava vidljivu liniju na papiru koji se vrti oko valjka. To nas dovodi do manje zagonetke: blokade tipki su možda gnjavaža, ali ih odmah možete uočiti i vrlo brzo riješiti. Dakle zašto ipak QWERTY? Moj kolega David je primijetio da je prototip QWERTY‐ja, stroj koji je izumio C.L.Sholes 1860. godine, bio po obliku posve različit od današnjih pisaćih strojeva. Imao je ravnu kutiju za papir koji se nije vrtio oko valjka. Tipka je udarala u papir odozdo, tako da se udarac nije vidio, a ne sprijeda kao što je to slučaj sa modernim pisaćim strojevima. Vi niste mogli vidjeti što ste napisali, osim ako se niste zaustavili, podigli spremnik za papir i pogledali svoj proizvod. Tipke su se često zaglavljivale, ali vi to niste vidjeli, a često niste mogli ni osjetiti da se gomilaju na mjestu udarca. Na taj ste način mogli natipkati cijelu stranicu besmrtne proze, a da vam na papiru ostane samo dugi niz slova E. Sholes je prijavio svoj patent 1867. godine i sljedećih je šest godina pokušavao metodom pokušaja i pogrešaka kako bi poboljšao svoj stroj. QWERTY je nastao u tom razdoblju isprobavanja i kompromisa. Postoji još jedna dodatna anegdota, lijepa ilustracija povijesnih ludosti, slovo R u gornjem redu, bio je ubačen na to mjesto u posljednji čas, zbog jednog doista kapricioznog motiva. Kako kaže jedna uobičajena bajka, možda apokrifna, R je došao na to mjesto kako bi prodavač mogao impresionirati potencijalne kupce jednostavnim i brzim pisanjem imena proizvoda “TYPEWRITER”, sa svim slovima u jednome redu. (Premda se pitam koliko je prodaja izgubljeno kada se na papiru, nakon zaglavljivanja pojavilo TYPE EEEE.) Što se tiče opstanka QWERTY‐ja: Svi mi možemo prihvatiti priču o QWERTY‐jevu podrijetlu, ali zašto je ipak preživio nakon uvođenja suvremenog kliznog valjka i opruga sprijeda? Prvi je pisaći stroj s potpuno vidljivom točkom udaranja bio uveden 1890. godine. U stvari, situacija je još zagonetnija. Ja sam mislio da su alternative tipkanja pomoću opruga bile dostupne tek nakon što je IBM uveo električni stroj na kuglu za tipkanje, ali nitko drugi doli baš Thomas Edison, prijavio je patent za električni stroj s valjkom već 1872., a L.S. Crandall je prodavao pisaće mašine bez opruga već 1879. (Crandallov se tip sastojao od cilindričnog ovitka sa slovima koji se okretao prema traženome slovu prije udarca slova o papir).
Osamdesete godine prošlog stoljeća doživjele su procvat industrije pisaćih strojeva; bilo je to razdoblje u kojemu je cvjetalo stotine cvjetova i stotine škola mišljenja. Alternative QWERTY‐ju vrebale su iz nekoliko konkurentnih kompanija, alternativne varijante dizajna tiska (nekoliko njih bez opruga) kao i tipkovnice koje su potpuno uklonile početni razlog za QWERTY. Unatoč tomu, devedesetih godina prošlog stoljeća, sve se više kompanija orijentiralo prema QWERTY‐ju, koji je početkom stoljeća postao industrijski standard. QWERTY se na taj način čvrsto držao, čak i nakon uvođenja IBM‐ova Selectrica i Hollerithova stroja za bušenje kartica, pa sve do krajnjeg primjera vlastite nepotrebnosti, do mikrokompjutorskog terminala. Kako bismo razumjeli opstanak i dominaciju drastično neoptimalnog QWERTY‐ja do današnjeg dana, moramo shvatiti dva opća mjesta povijesti, koja se mogu primijeniti na život u geološkom vremenu i na tehnologiju u rasponu od nekoliko desetljeća, a to su kontingentnost, tj. slučajnost i inkumbencija tj. prisila. Uzmimo neki povijesni događaj, recimo, postanak sisavaca ili dominaciju QWERTY‐ja. Oni su kontingentni kada su posljedica i slučajni rezultat dugog niza nepredvidljivih uzročnih karika, jer tada nisu nužni rezultat prirodnih zakona. Takvi kontingentni događaji često ključno ovise o slučajnostima iz daleke prošlosti koje su u to vrijeme izgledale malene i trivijalne. Manje perturbacije u ranim stadijima igre mogu pokrenuti proces posve novim putem i imati stupnjevite posljedice koje stvaraju rezultat bitno drukčiji od bilo kakve druge alternative. Nužda, naprotiv, potiče stabilnost jednog izbora, nakon što su maleni kaprici rane fleksibilnosti pokrenuli sekvencu čvrstim putem. Nesavršeni političari često opstaju gotovo zauvijek jednom kada steknu položaj ili ugrabe vlast, privilegije, patronat i ugled. Sisavci su čekali 100 milijuna godina da postanu dominantne životinje na zemlji, a tu su priliku dobili zato što su dinosauri podlijegli masovnom izumiranju. Da svaki daktilograf na svijetu sutra prestane koristiti QWERTY i počne učiti Dvorak Standard, svi bismo bili pobjednici, ali tko će objesiti mačku na zvonce i pokrenuti lavinu. (Izaberite svoj kliše, jer svaki bilježi tu očitu istinu). Za složene sustave statičnost je norma; promjena, kada do nje uopće dođe, obično je nagla i epizodna. QWERTY‐jev sretni i nevjerojatni uspon do nužnosti, tj. prisile, posljedica je povezanih slučajnih okolnosti, koje su po sebi sve bile neodlučne, premda su vjerojatno bile nužne za taj krajnji uspjeh. Remington je izbacio na tržište Sholesov stroj s QWERTY tipkovnicom, ali ta veza Sholesa s velikim poduzećem nije osigurala QWERTY‐jev uspjeh. Konkurencija je bila jaka i vodstvo na tržištu nije značilo mnogo jer je bila riječ o malim brojevima na sve većem tržištu. David je procijenio da je početkom 1880‐ih bilo samo oko 5.000 komada QWERTY strojeva. Pritisak prema prisili bio je složen i imao je više odlika; bio je ovisniji o software‐u učitelja i promotora negoli o hardware‐u sve boljih strojeva. Većina najranijih daktilografa koristila je idiosinkratično kuckanje i traženje, metode s nekoliko prstiju. Godine 1882. Ms. Longley, osnivačica Instituta za stenografiju i daktilografiju u Cincinnatiju, razvila je i započela s podukom tipkanja s osam prstiju, onako kako profesionalci to čine i danas. Pokazalo se da je ona podučavala na tipkovnici QWERTY, premda je za njezinu svrhu mogla koristiti brojne druge aranžmane. Objavila je i popularni pamflet sam‐svoj‐majstor o daktilografiji. Istodobno Remington je započeo s osnivanjem škola za daktilografiju i koristio, naravno svoj QWERTY standard. Započela je lavina QWERTY‐ja, ali to vodstvo u trci nije osiguravalo mjesto na vrhu. Mnoge druge škole koristile su konkurentne metode na drukčijim strojevima i mogle su odnijeti pobjedu. I onda se godine 1888. zbilo nešto što je dodalo odlučni pomak u QWERTY‐jevu korist. Luis Taub, drugi učitelj tipkanja u Cincinnatiju, koji je koristio četiri prsta, konkurentnu ne‐QWERTY tipkovnicu s šest redova, bez tipke za podizanje, dakle s različitim tipkama za velika i mala slova izazvao je gospođu Longley da pokaže superironost njezine metode s osam prstiju. Longley je izabrala Franka E.
McGurrina, svog miljenika i šampiona iskusnog daktilografa na QWERTY‐ju. On je bio toliko iskusan da je postizao brzine koje očito dotad nitko nije mogao premašiti. Znao je QWERTY tipkovnicu napamet i mogao je tipkati na stroju kao što danas znaju svi kompetentni daktilografi, metodom slijepog pisanja. U dobro oglašenom javnom natjecanju o kojemu se mnogo pisalo, McGurrin je izmlatio Tauba. U očima javnosti i što je važnije, u očima onih koji su vodili škole za daktilografiju i objavljivali daktilografske priručnike, QWERTY je potvrdio svoju superiornost. No, u stvari do takve pobjede nikada nije došlo. Povezanost McGurrina s QWERTYjem bila je sretna okolnost i velika pobjeda Logleyeve i Remingtona. Nikada nećemo pouzdano saznati zašto je McGurrin pobijedio, ali postoji nekoliko posve neovisnih razloga koji traže da ih priznamo: to je slijepo pisanje u borbi protiv traženja i kuckanja, osam prstiju u borbi protiv četiri, tipkovnica s tri reda slova s tipkom za podizanje valjka u borbi protiv tipkovnice sa šest redova i dvije različite tipke za velika i mala slova. Drugi niz borbi kojim bi se testirao QWERTY nikada se nije održao; recimo, QWERTY protiv drugih rasporeda slova ako oba suparnika koriste osam prstiju naslijepo na tipkovnici s tri reda ili McGurrinova metoda tipkanja s osam prstiju na ne‐QWERTY tipkovnici s tri reda protiv Taubova postupka u kojem bismo vidjeli hoće li pobijediti organizacija QWERTY‐ja (u što sumnjam) ili pak McGurrinova metoda (kao što mislim da bi se svakako zbilo) kojom je on odnio pobjedu. U svakom slučaju, QWERTY‐jev valjak za okretanje sada je dobio novi poticaj pa je prevladao ranih godina našega stoljeća. Kako je slijepo pisanje na QWERTY‐ju postalo norma u američkim daktilografskim školama i budući da su konkurentni proizvođači (na naglo proširenom tržištu) lakše prilagodili svoje strojeve tom standardu, negoli što bi ljudi mogli promijeniti svoje navike industrija je prihvatila pogrešan standard. Da Sholes nije stekao naklonost Remingtona i bio povezan s njime, da je prvi daktilograf koji je odlučio naučiti napamet tipkovnicu koristio neki drugi dizajn, a ne QWERTY, da je McGurrin imao bol u trbuhu ili popio previše noć prije natjecanja, da Longleyeva nije bila tako nadobudna i da se dogodilo još stotinu sasvim mogućih stvari, tada bih ja vjerojatno ovaj svoj esej pisao brže i svojim prstima baratao ekonomičnije. No, čemu se mučiti oko izgubljene savršenosti. Povijest uvijek tako postupa. Da je Montcalm pobijedio u bitci na Abrahamovim visoravnima, možda bih pisao na francuskome. Da dio afričkih džungli nije isušio savane, možda bih još bio majmun na drvetu. Da neke komete nisu pogodile zemlju (ako je tome tako) pred 60 milijuna godina, dinosauri bi još vladali svijetom i svi bi sisavci i dalje bili stvorenja veličine štakora što gmize po tamnim uglovima svojega svijeta. Da Pikaia, jedini kičmenjak iz škriljevca Burgess, nije preživio veliko prestrojavanje u planovima tjelesnoga razvoja nakon kambrijske eksplozije, sisavaca možda uopće ne bi ni bilo. Da višestanična stvorenja nikada nisu evoluirala, nakon gotovo pet šestina cjelokupne povijesti života i da nikada nisu stvorila ništa složenije od saga punog algi, sunce bi moglo eksplodirati za nekoliko milijardi godina, bez ijednog svjedoka zemljina uništenja. Kada te značajne mogućnosti usporedimo s ovom crticom o QWERTY‐ju, onda se čini da je QWERTY doista niska cijena za nagrade koje nam je pružila povijest. Jer da povijest nije tako ludo kapriciozna, nas ne bi bilo ovdje da u njoj uživamo. Optimalnost poput urice, kao na traci, ne sije sjeme promjene. I zato nam treba ovaj naš čudni mali svijet u kojemu vlada QWERTY... Preveo: Darko Polšek
John Maynard‐Smith
TEMELJNA IGRA: GOLUBOVI I JASTREBOVI* Evolucijska teorija igara je način razmišljanja o evoluciji na fenotipskoj razini, kada biološka podobnost pojedinih fenotipa ovisi o njihovoj učestalosti u populaciji... Teoriju igara prvi su formalizirali Von Neumann i Morgenstern, 1953. s obzirom na ekonomsko ponašanje. Od tog se vremena teorija jako razvila. Središnja pretpostavka klasične teorije igara jest da se igrači ponašaju racionalno i prema nekom kriteriju sebičnoga interesa. U evolucionom kontekstu, takva pretpostavka očito nije na mjestu. Zbog toga se u biologiji kriterij racionalnosti nadomješta populacijskom dinamikom i stabilnošću, a kriterij sebičnoga interesa darvinističkom biološkom podobnošću. Središnja pretpostavka evolucione teorije igara vodi do nove vrste rješenja u igri, do “evoluciono stabilne strategije” (ESS). U ovome djelu, mi oslikavamo članove populacije koji igraju igre jedni protiv drugih, a zatim razmatramo populacijsku dinamiku i ravnotežu koja nastaje... Očit nedostatak pristupa teorije igara u evoluciji leži u tome da isuviše ističe stanja ravnoteže, premda je evolucija proces stalne ili barem povremene promjene... Evolucija je povijesni proces, to je jedinstven obrazac događaja. To nam postavlja posebne poteškoće u oblikovanju i testiranju znanstvene teorije, ali ne mislim da se one ne mogu riješiti. Možemo postaviti dvije vrste teorija. Opće teorije koje kažu nešto o mehanizmu na kojemu se temelji cijeli proces i posebne teorije koje objašnjavaju pojedinačne događaje. Primjer opće teorije jest “sva je dosadašnja povijest, povijest klasnih borbi” ili “evolucija je rezultat prirodne selekcije varijacija koje su po svojem podrijetlu neadaptibilne”. Evolucijska teorija igara nije teorija te vrste. Ona pretpostavlja da evolucijsku promjenu uzrokuje prirodna selekcija u populaciji. Stoga je teorija igara pomoć u oblikovanju teorija druge vrste, to jest, teorija koje objašnjavaju pojedinačni evolucioni događaj. Katkada se tvrdi da teorije te vrste ne možemo testirati, jer nije moguće ponoviti povijesni proces, tako da izmijenimo neki faktor, kako bismo vidjeli hoće li rezultat biti drukčiji... Međutim ja mislim da je prilikom procjene teorije u populacijskoj biologiji, pogrešno držati se isuviše rigidno kriterija opovrgavanja... Ti jednostavni modeli, premda se ne mogu testirati imaju heurističku vrijednost i kada se primjene na stvarni svijet, mogu postati provjerljivi.
Temeljni model U ovome poglavlju pokušat ću objasniti pretpostavke na kojima se temelji evoluciona teorija igara. Međutim iznenadit ću se ako se pokaže da je posve uspješna. Kada sam prvi puta pisao o primjenama teorije igara na evoluciju, nisam bio svjestan koliko mnogo pretpostavki i koliko različitih distinkcija između različitih vrsta igara treba napraviti. Ostaju mnoge nedoumice, ali danas ih ima manje nego prije. U ovome poglavlju uvodim pojam “evoluciono stabilne strategije” ili ESS. “Strategija” je bihejvioralni fenotip; tj. ona je specifikacija načina individualnog postupanja u situaciji u kojoj se pojedinac nađe. ESS je ona vrsta strategije za koju vrijedi sljedeće: kada tu strategiju prihvate svi članovi populacije, onda ne postoji mutirajuća strategija koja bi mogla istisnuti populaciju pod utjecajem prirodne selekcije. Govorimo o “strategiji” jer se pojavljuje u kontekstu ponašanja
životinja. No ideja ESS može se jednako dobro primijeniti i na bilo koju vrstu fenotipske varijacije, pa se riječ strategija može zamijeniti riječju fenotip. Strategija, primjerice, može biti rast određene vrste biljke ili dob prilikom prve reprodukcije ili relativni broj sinova i kćeri koje stvori neki roditelj. Ako napravimo precizne pretpostavke o prirodi populacije koja evoluira, posebnim primjerima možemo konkretizirati definiciju ESS kao strategije koja se ne može ugroziti. U ovome poglavlju opisujem kontekst kojim se definira ESS i koji dovodi do matematičkih uvjeta neugrožljivosti. Osnovne karakteristike toga modela jesu da je populacija beskonačna, da je reprodukcija aseksualna i da se natjecanja između protivnika vrše u parovima, tako da se ta natjecanja ne razlikuju od tzv. simetričnih natjecanja unutar same populacije. On isto tako pretpostavlja da postoji ograničeni skup alternativnih strategija, tako da se igra može izraziti u formi matrice. Nadalje, korištenjem tog modela natjecanja u parovima, ja razlikujem pojam ESS s pojmom populacije u evoluciono stabilnom stanju. Razlika je u sljedećemu. Pretpostavimo da stabilna strategija za neku igru od pojedinca traži da katkada čini jednu stvar, a u drugim situacijama drugu, , recimo, da postupak I izvede s vjerojatnošću P, a postupak J s vjerojatnošću 1‐P. Za pojedinca s varijabilnim ponašanjem ove vrste kažemo da koristi miješanu strategiju, a neugrožljiva strategija jest miješana ESS. Isto tako, populacija se može sastojati od pojedinaca i jedinki koje uvijek čine A, dok druge uvijek čine B. Takva populacija može evoluirati prema stabilnoj ravnoteži kada postoje obje vrste postupaka; populacija će tada evoluirati u stabilno polimorfno stanje. Tada se postavlja pitanje hoće li vjerojatnosti za ta dva slučaja korespondirati; odnosno, ako se miješana ESS sastoji od postupaka I s vjerojatnošću P, hoće li isto tako biti točno da i stabilna polimorfna populacija sadrži proporciju P pojedinaca koji uvijek čine I?
Igra golubova i jastrebova Zamislimo dvije životinje koje se natječu za neki životni izvor vrijednosti V. Pod “vrijednošću” mislim na darvinističku podobnost jedinke, koja bi se, u slučaju osvajanja izvora povećala za V. Moramo primijetiti da jedinka koja ne osvoji izvor, ne mora imati podobnost nula. Zamislimo, primjerice, da je izvor teritorij na omiljenom prebivalištu i da postoji adekvatni prostor na nepoželjnijem prebivalištu na kojemu se gubitnici mogu razmnožavati. Pretpostavimo također da životinje na teritoriju omiljenog prebivališta prosječno proizvode 5 potomaka, a one na neomiljenijem proizvode 3. Tada će V biti jednako 5‐3=2 potomka. Stoga je V dobitak u podobnosti za dobitnika, pri čemu gubitnici nemaju podobnost nula. Tijekom natjecanja, životinja se može ponašati na tri različita načina: “prikaži se”, “napadni”, “povuci se”. Životinja koja se samo “pokazuje” ne ozlijeđuje protivnika; ona koja napada u tome može uspjeti. Životinja koja se povlači napušta izvor i prepušta ga protivniku. U stvarnim borbama, životinje mogu mijenjati svoja ponašanja i to na složen način. Međutim, sada ću pretpostaviti da jedinke u danoj borbi prihvaćaju jednu od dvije strategije; te da se određena jedinka uvijek ponaša na isti način. “Jastreb”: napada i nastavlja borbu sve dok nije ranjen ili dok se protivnik ne povuče. “Golub”: pokazuje se; povlači se kada protivnik napada. Ako oba protivnika napadaju, pretpostavit ću da će prije ili kasnije jedan od njih biti ranjen ili da će se povući. Isto tako mogli bismo pretpostaviti da će oba biti ranjena, ali ovoga trenutka tražim najjednostavniji model. Ranjavanje smanjuje podobnost za cijenu C. U tom će slučaju matrica isplativosti bitke izgledati ovako: Tablica 1. Matrica isplativosti za igru jastrebova‐golubova
—————————————————————————— J G J 1,5(V‐C) V G 0 V/2 —————————————————————————— J znači jastreb, a G golub. Sada možemo napisati matricu isplate prema tablici. U toj matrici, upisane su vrijednosti isplativosti ili promjene podobnosti nakon borbe, ako jedinka prihvaća lijevu strategiju, odnosno ako protivnik prihvati strategiju u prvome redu. Kada smo ispisali matricu, napravili smo sljedeće dodatne pretpostavke. 1. Jastreb protiv jastreba. U ovome slučaju natjecatelj ima 50% šansi da rani protivnika i stekne izvor V i 50% da sam bude ranjen. Stoga smo pretpostavili da su genetički i drugi faktori koji utječu na ponašanje neovisni o faktorima koji utječu na uspjeh ili neuspjeh u natjecanju. U kasnijim ću poglavljima obraditi one razlike, primjerice veličinu jedinke, koje utječu na uspjeh i koje sami natjecatelji mogu primijetiti. 2. Jastreb protiv goluba. Jastreb osvaja izvor, a golub se povlači prije negoli je bio ozlijeđen. Opet ponovimo da vrijednost 0 u koloni golubova ne znači da golubovi u populaciji jastrebova imaju podobnost 0; to samo znači da se podobnost goluba ne mijenja s obzirom na rezultat najtjecanja s jastrebom. U zamišljenom slučaju o kojemu smo prije pričali, u najtjecanju za teritorij, podobnost goluba, nakon borbe s jastrebom, bila bi 3 potomka. 3. golub protiv goluba. Izvor na jednak način dijele dva natjecatelja. Ako je izvor nedjeljiv, natjecatelji mogu izgubiti puno time što se “prave važni”; ta ćemo natjecanja obraditi kasnije. Preveo: Darko Polšek
Robert Axelrod i William D. Hamilton
SURADNJA U PRIRODI* Iako se teorija biološke evolucije temelji na borbi za život i opstanak najsposobnijih, često nailazimo i na primjere suradnje među članovima iste vrste, pa čak i različitih vrsta. Stoga se nedavno, kako bi objasnila pojave altruizma i suzdržavanja od borbe, teorija evolucije proširila teorijom genetskog srodstva i teorijom reciprociteta. U teoriji i praksi, problemu srodstva danas se posvećuje velika pozornost. Iako se formalni pristupi dijelom razlikuju, teorija srodstva sve se više bavi genetskim aspektom prirodne selekcije. Smatra se da gen teži beskonačnoj reprodukciji vlastitih kopija, što znači da se njegova pojedinačnog smrtnog nositelja može marginalizirati, ako je repliciranje moguće pomoću ostalih, s njime bliskih jedinki. Drugim riječima, ako su pojedinci dovoljno bliski, altruizam može pridonijeti reprodukciji skupa unatoč gubitku pojedinca. Sukladno teorijskim predviđanjima, gotovo svi očiti slučajevi altruizma, kao i veći broj oblika suradnje, posebno u ljudi, pojavljuje se tamo gdje postoji bliska povezanost, najčešće među najbližim srodnicima. Evoluciju samoubilačkog žalca pčela radilica možemo smatrati paradigmom tog teorijskog pristupa. Očiti primjeri suradnje (premda gotovo nikada samo‐požrtvovnosti), postoje i među dalekim srodnicima, pa čak i tamo gdje srodnost uopće ne postoji. Primjer za to je česta pojava uzajamno korisnih simbioza: gljiva i alga zajedno čine lišaj; u simbiozi mrava i mravljeg bagrema, drvo služi mravima kao stanište i izvor prehrane, a oni ga zauzvrat štite; smokvine ose iako nametnici, služe stablu za oprašivanje i prenošenje sjemena. Sve do pojave pionirskog djela Roberta L. Triversa, Evolucija recipročnog altruizma, objavljenog 1971. godine, pojave suradnje pobuđivale su razmjerno skromnu pažnju biologa. Osim teorijske razrade srodne problematike koja se odnosi na suzdržavanje u konfliktnim situacijama, to je djelo omogućilo Johnu Maynardu Smithu i njegovim suradnicima da formalno razviju nov pojam ‐ pojam “evolucijski stabilne strategije”. Dobar uvod u to područje je Smithova knjiga Evolucija i teorija igara iz 1982. godine. Ipak, problem suradnje u običnom smislu riječi, ostao je opterećen nekim poteškoćama, osobito onima koje se odnose na uspostavu suradnje i njezinu trajnost. Zato se sve više osjeća potreba za njezinom potpunom teorijskom formulacijom.
Strategija za inteligentne i neinteligentne Iznenađuje širina područja biološke stvarnosti koju je moguće opisati pomoću teorije igara. Vlastitu strategiju mogu razviti čak i organizmi na vrlo niskom stupnju razvoja. Bakterija, na primjer ima osnovne preduvjete za igranje igara, jer je (1) vrlo osjetljiva na neka obilježja okoline, osobito na kemijska; (2) to znači da ona može diferencirano odgovoriti na aktivnosti postojećih organizama; (3) izvjesno je da spomenute strategije ponašanja mogu biti nasljedne i (4) da ponašanje bakterije može utjecati na stanje okolnih organizama i obrnuto. Iako te strategije omogućuju bakteriji odgovarajući odgovor na trenutne promjene ili na kumulativni učinak prošlih promjena ipak je riječ o ograničenom rasponu reakcija. Bakterija ne može “zapamtiti” ili “tumačiti” složene sekvence događaja i vjerojatno ne može razlučiti izvore nepovoljnih
i povoljnih promjena. Neke bakterije proizvode vlastite antibiotike, nazvane bakteriocini, koji su bezopasni za istovrsne bakterije, ali su smrtonosni za druge. Bakterija može lako proizvesti vlastiti bakteriocin zahvaljujući opaženom postojanju neprijateljskih elemenata u okolini, ali ne može ga usmjeriti prema napadaču. Kod organizama na višoj evolucijskoj razini, osobito kada je riječ o onima s razvijenijim živčanim sustavom igranje igara postaje sve složenije. Inteligencija primata, pa tako i ljudi, omogućava mnoge prednosti: složenije pamćenje, složenije procesiranje obavijesti kako bi se odlučilo o sljedećoj akciji, vodeći računa o prijašnjim iskustvima, bolju procjenu vjerojatnosti budućih odnosa s istom jedinkom, te bolju sposobnost razlikovanja pojedinaca. Mogućnost razlikovanja drugih, jedna je od najvažnijih sposobnosti jer individualizacija kontakata omogućava nagrađivanje korisne suradnje među pojedincima i kažnjavanje njezina prekida.
Prosudba uspjeha suradnje
Teoretski, evolucija suradnje mogla bi se kategorizirati pomoću odgovora na tri pitanja: Prvo, pitanje otpornosti. Kakva vrsta strategije može uspjeti u raznolikoj okolini sastavljenoj od pojedinaca koji upotrebljavaju mnogo jednostavnije ili složenije strategije? Drugo, pitanje stabilnosti. U kakvim se uvjetima jednom uspostavljena strategija može oduprijeti promjenama? Treće, pitanje početne sposobnosti za život. Kako je uopće moguće uspostaviti otpornu i stabilnu strategiju u početno nekooperativnoj okolini? Rezultati kompjutorski simuliranog turnira pokazali su da je strategija suradnje pod imenom “milo za drago” izuzetno otporna. Ekološkom analizom utvrđeno je da se manje uspješna pravila uklanjaju, pa je ta strategija opstala zahvaljujući upotrebi onih pravila koja su se na samom početku pokazala uspješnima. To pokazuje da suradnja utemeljena na recipročnosti može djelovati u različitim sredinama. No pitanje je može li ona ostati evolucijski stabilna, odnosno otporna na promjene, nakon što je prihvati i usvoji cijela populacija. “Milo za drago” je zapravo evolucijski stabilna strategija samo ako za interakcije između određenih jedinki postoji dovoljno velika vjerojatnost da će se nastaviti. “Milo za drago” nije jedina evolucijski stabilna strategija. Naime, stabilna je i strategija “stalno varaj” i to bez obzira na vjerojatnost održanja stalnih odnosa. I upravo se zato postavlja pitanje kako je mogla nastati evolucijska težnja prema kooperativnom ponašanju. Teorija genetskog srodstva upućuje na razloge zbog kojih nestaje ravnoteža strategije “uvijek varaj”. Bliska veza igrača dopušta istinski altruizam, to jest žrtvovanje sposobnosti jednog pojedinca u korist drugog. Pravi altruizam može se razviti kada su omjeri štete, koristi i povezanosti takvi da idu u prilog genima koji uzrokuju altruizam i kada postoje među srodnim pojedincima. Kada je vjerojatnost ponovnog susreta pojedinaca dovoljno velika, uzajamna suradnja može uspjeti i biti evolucijski stabilna čak i u populaciji u kojoj uopće ne postoji srodnost. Suradnja koja se odvija po tom scenariju, barem na prvi pogled, otkrivena je kod mriješćenja lubina. Svaka riba ima i ženske i muške spolne organe, pa se formiraju parovi u kojima partneri naizmjence igraju zahtjevniju žensku i manje zahtjevnu mušku ulogu (lijeganje jaja odnosno osjemenjivanje). Dnevno se mrijeste i do deset puta i svaki puta oplode samo nekoliko jaja. Ako spolne uloge i njihova zahtjevnost, nisu podjednako podijeljene, par se može razdvojiti. U slučaju kada nema drugih jedinki koje su sposobne nadomjestiti manjak, da bi se održala ravnoteža suradnje, oštećeni se pojedinac ne smije izgubiti u mnoštvu i anonimnosti drugih. Viši
organizmi izbjegavaju taj problem dobro razvijenom sposobnošču prepoznavanja različitih jedinki vlastite vrste. Nižima preostaje da se oslone na mehanizme koji znatno smanjuju broj različitih individua ili na kolonije s kojima u cjelini mogu uspješno surađivati.
Prepoznavanje prijatelja i neprijatelja Kada organizam nema sposobnost ponovnog prepoznavanja jedinke s kojom je surađivao, postoje i drugi mehanizmi koji to omogućuju. Jedan je od njih održavanje neprekidnog dodira, što je osobito izraženo kod mnogih oblika suradnje među članovima različitih vrsta kako bi se ostvarila obostrana korist. Iz mnogo primjera možemo izdvojiti odnos raka samca i vlasulje, crvčka i raznih kolonija mikroorganizama koji mu nastanjuju tijelo ili stabla i lišaje. Ostali mehanizmi, kojima se izbjegava nužnost prepoznavanja, osiguravaju dodir s jedinstvenim partnerom stalnim mjestom susreta. Razmotrimo, primjerice uzajamnost utemeljenu na čišćenju. Mala riba ili ljuskavac čisti veliku ribu, hraneći se parazitima s njezina tijela (ili čak iz usne šupljine) iako joj je ta velika riba potencijalni neprijatelj. Spomenuta je uzajamnost karakteristična za obalne vode ili za život na grebenima, što znači za ograničeno stanište. Čini se da slični odnosi ne vrijede u otvorenom moru. Ostale vrste recipročnosti tipične su za situacije u kojima postoji određena vjerojatnost stalne veze i uglavnom uključuju kvazi stalno sparivanje u prirođenim, aseksualnim skupinama ili individualnim dodirima. Naprotiv, u uvjetima slobodnog miješanja i povremenog sparivanja, u kojima je prepoznavanje nemoguće, vjerojatnije će se razviti eksploatacija, parazitizam, bolest i slični odnosi. Možemo, primjerice, spomenuti kolonije mrava koje sudjeluju u mnogo simbioza i povremeno su o njima vrlo ovisne, te kolonije pčela koje često mijenjaju mjesta boravka. One nemaju poznatih simbiota, ali imaju mnogo parazita. Chlorohydra virdissima, mala životinja koja živi u bistrim vodama, u stalnoj je i stabilnoj vezi sa zelenim algama koje nastanjuju njezino tkivo i vrlo ih je teško s nje ukloniti. Stabilnu vezu osigurava im prenošenje algi na nove naraštaje pomoću jaja životinje. I Hydra vulgaris, obična hidra i Hydra attenuata, u sličnoj su vezi s algama, ali u tom se slučaju alga ne prenosi jajima. Kada simbioze nema, nastaje oslabljivanje ili infekcija životinje koju prate patološki simptomi. Iz tog je slučaja vidljivo da nestalnost veze destabilizira simbiozu. Kod vrsta s ograničenom sposobnošću razlikovanja drugih članova iste vrste, trajnost suradnje može se osigurati mehanizmima koji ograničuju nužnu razinu prepoznavanja. Za to može poslužiti teritorijalnost. Primjerice, mužjacima ptica koje žive na ograničenom području, pjev omogućava prepoznavanje susjeda. U skladu s tom teorijom, te ptice reagiraju mnogo agresivnije na bliski pjev nepoznata mužjaka, nego na pjev poznata susjeda. Trajna uzajamna suradnja može se razviti i među više pojedinaca, ako se mogu dobro razlikovati oslanjajući se na dopunske znakove. Kod ljudi spomenuta je sposobnost dobro razvijena i u velikoj se mjeri oslanja na prepoznavanje lica. Do kojeg je stupnja ta funkcija postala specijalizirana, možemo otkriti poremećajem mozga pod imenom prosopagnozija. Normalnoj su osobi dovoljne crte lica da nekoga prepoznaju, čak i ako su se tijekom godina bitno promijenile. Ljudi koji boluju od prosopagnozije ne mogu uspostaviti vezu između određene osobe i crta lica. Poremećaj je ozbiljan jer obuhvaća nekoliko neuroloških simptoma, uz to što je izgubljen i dio vidnog polja. Ozljede koje ga izazivaju lokalizirane su u određenim dijelovima mozga: s donje strane oba okcipitalna režnja, šireći se prema naprijed do unutrašnje površine temporalnog režnja. Lokaliziranost uzorka i specifičnost
učinka upućuje na zaključak da je prepoznavanje lica dovoljno važan zadatak da bi mu se posvetili znatni moždani resursi.
Kada simbionti postaju paraziti Sposobnost prepoznavanja drugih vrlo je važna za procjenu mogućnosti širenja suradnje. Sposobnost prepoznavanja znakova koji omogućuju procjenu trajnosti suradnje važna je i za odlučivanje o njezinu nastavljanju ili prekidu. Nastavljanje suradništva, ako nema trajnu perspektivu, može doći u pitanje bez obzira na njegovu trenutnu važnost. Bolest jednog od partnera, koja mu smanjuje sposobnost preživljavanja, prepoznatljiv je znak drugome i opominje ga da se smanjuje vjerojatnost održavanja trajnih odnosa. Možemo očekivati da će se suradnja smanjiti ili prekinuti. S tog je gledišta i starenje nalik na bolest, što kao posljedicu može imati otpadništvo nakon što vjerojatnost održavanja budućih interakcija postane dovoljno mala. Opisani mehanizmi djeluju i na mikroskopskoj razini. Bilo koji simbiont, koji još ima priliku proširiti se na druge domaćine nekim procesom infekcije, vjerojatno će prijeći s uzajamnosti na parazitizam u trenutku u kojem se vjerojatnost trajnog suradničkog odnosa s prvotnim domaćinom smanji. U sljedećoj fazi može početi ozbiljnije eksploatirati domaćina proizvodeći razne oblike za širenje infekta. Tu je fazu moguće očekivati nakon ozbiljne ozljede organizma domaćina, nakon oboljevanja od neke druge ozbiljne parazitske infekcije ili nakon pojave znakova starenja. Prividno bezopasne crijevne bakterije, koje su u normalnim uvjetima korisne, mogu prouzročiti trovanje u slučaju perforacije crijeva i time izazvati ozbiljnu bolest. Uobičajeni stanovnici površine tijela (poput Candide albicans) mogu postati opasni u slučaju bolesti ili starenja. Moguće je da slično vrijedi i za uzroke raka, barem u onoj mjeri u kojoj je točna pretpostavka da on može biti izazvan i virusima latentno prisutnim u genomu. Naime karcinomi teže napadaju u dobi kada se izgledi za prijenos na sljedeći naraštaj znatno smanje. Zaključno možemo reći da je Darwinovo isticanje individualnih prednosti uspješno formalizirano pomoću teorije igara. Time smo identificirali uvjete uz koje suradnja u biološkim sustavima, utemeljenim na recipročnosti, može uspijeti bez obzira na namjere ili svijest njezinih sudionika. Preveo: Darko Polšek
Robert Axelrod
EVOLUCIJA SURADNJE*
Prednosti suradnje
Kakvi su uvjeti u ovome svijetu egoista i bez središnjeg autoriteta potrebni za nastajanje suradnje? Ovdje postavljeno pitanje već duže vrijeme muči ljude širom svijeta i to s dobrim razlogom. Mi svi znamo da ljudi nisu anđeli i da se uglavnom ponajprije brinu za sebe i sebi bližnje. Mi jednako tako znamo da postoji suradnja i da je naša civilizacija izgrađena na njoj. Ali u situaciji u kojoj svaki pojedinac teži egoističnoj inicijativi, kako se može pojaviti suradnja? Odgovor koji svatko od nas daje na to pitanje ima bitne posljedice na to kako mislimo i djelujemo u našim društvenim, političkim i ekonomskim odnosima prema drugima. A odgovor koji pružaju drugi, znatno će utjecati na njihovu spremnost da s nama surađuju. Najpoznatiji odgovor dao je prije 300 godina Thomas Hobbes u svojoj knjizi Leviathan. Taj je odgovor bio pesimističan. On je tvrdio da je prije nastanka vlasti u prirodnome stanju dominirao problem egoističnih pojedinaca koji su se grubo natjecali tako da je život bio “usamljen, jadan, gadan, brutalan i kratak”. Po Hobbesu, suradnja se nije mogla razvijati bez središnjega autoriteta, pa je zbog toga bila potrebna jaka vlast. Od tada su se argumenti o pravoj mjeri vlasti bavili pitanjem može li suradnja nastati u određenom području ako ne postoji autoritet koji nadgleda situaciju. Danas narodi komuniciraju bez središnje vlasti. Zahtjevi su za suradnjom stoga relevantni za mnoge važne teme međunarodne politike. Dobar primjer bitnog problema suradnje jest primjer dviju industrijskih zemalja koje su međusobno postavile trgovačke prepreke izvoznim proizvodima druge zemlje. Zbog obostranih koristi slobodne trgovine, za obje će zemlje biti bolje da prevladaju te prepreke. No, kada bi jedna od njih jednostrano uklonila svoje prepreke, našla bi se u situaciji koja bi ugrožavala njenu privredu. Zapravo, štogod učini jedna zemlja, za drugu će zadržavanje svojih prepreka biti mnogo bolja opcija. Stoga je problem u tome što svaka zemlja pokušava zadržati trgovačke prepreke, iako to vodi u goru situaciju nego da su obje zemlje odlučile surađivati. U svakodnevnom životu, možemo se upitati, koliko ćemo puta pozvati poznanike na večeru ako nas oni nikada ne pozovu. Službenik u nekoj organizaciji čini usluge drugome službeniku kako bi zauzvrat dobio neku uslugu. Novinar koji je od nekoga dobio ekskluzivnu priču daje svom informatoru veliki publicitet nadajući se da će iz istog izvora dobiti još više podataka. Tvornica koja ima samo jednog konkurenta naplaćuje visoke cijene u nadi da će druga zadržati visoke cijene, na obostranu korist i na štetu potrošača. U ovoj knjizi ćemo istraživati kako pojedinci postupaju kada žele zadovoljiti vlastite interese, a potom ćemo analizirati posljedice koje takvi postupci imaju za sistem kao cjelinu. Cilj našeg pothvata jest razvoj teorije suradnje koja bi se mogla iskoristiti da se otkriju uvjeti nužni za suradnju. Ako razumijemo uvjete koji omogućuju njezino pojavljivanje, možemo poduzeti odgovarajuće radnje da razvijemo suradnju u posebnim uvjetima. Osnovni problem nastaje kada zadovoljavanje vlastitih interesa svakoga sudionika vodi do vrlo lošeg rezultata za sve. Kako bismo razumjeli to golemo područje specifičnih situacija s navedenim svojstvom, potreban nam je put kojim ćemo predstaviti ono što je zajedničko tim situacijama, a da se pritom ne izgubimo u specifičnostima svake od njih.
Srećom već postoji takva predodžba: poznata igra “zatvorenikova dilema”. Početna priča govori o dvojici sudionika u zločinu, koji su uhapšeni i koje ispituju odvojeno. Svaki od njih može opteretiti drugoga priznajući zločin kako bi mu smanjili kaznu. Ali ako obojica priznaju, njihovo priznanje nije posebno vrijedno. S druge strane, ako obojica surađuju, tj. odbijaju priznati zločin, sudac ih može osuditi samo za neznatan prekršaj. Pretpostavimo li da nijedan igrač nema moralnih dilema ili strahova da će drugi progovoriti rezultat može oblikovati “zatvorenikovu dilemu”.
Zatvorenikova dilema “Zatvorenikovu dilemu”, su 1950. otkrili Melvin Dresher i Merrill Flood iz korporacije RAND. Albert Tucker je napisao prvi članak o njoj, i u tome joj članku dao ime. Zatvorenikovu dilemu prvo ću prikazati kao metaforu, a potom kao formalni problem. Početna formulacija sa zatvorenicima, neupućenima je nešto nejasnija od ove koju ću prvo ispričati. Pretpostavite da imate veću količinu nekih predmeta (primjerice novca) i da njome želite dobiti neku količinu nekih drugih predmeta (možda poštanskih maraka, voća i povrća, dijamanata ili sličnoga). Dogovarate se za obostrano korisnu razmjenu s jedinim vama poznatim dobavljačem tih predmeta. No, iz nekog razloga, vaša trgovina mora biti tajna. Dogovorili ste se da ćete ostaviti torbu na označenu mjestu u šumi te da ćete pokupiti tuđu torbu na drugom dogovorenom mjestu. Pretpostavite također kako vam je obojici jasno da se nikada više nećete vidjeti ili imati posla s drugim. Jasno, postoji nešto čega se obojica bojite: naime, da onaj drugi ostavi praznu torbu. Ako obojica ostavite pune torbe, obojica ste zadovoljni; ali, naravno, još je bolje dobiti nešto za ništa. Znači, nešto vas motivira da ostavite praznu torbu. Zapravo, možete razmišljati posve pravilno na sljedeći način: “Ako trgovac donese punu torbu, za mene će biti bolje da ostavim praznu torbu, jer ću dobiti sve što želim a zauzvrat neću dati ništa. Ako trgovac donese praznu torbu, bit će bolje da ne dam ništa, jer me na taj način neće prevariti. Neću ništa dobiti, ali neću ništa ni izgubiti. Stoga izgleda da je bolje ostaviti praznu torbu, bez obzira na to što odluči trgovac. Dakle, ostavit ću praznu torbu. Za to vrijeme trgovac, više‐manje u istim teškoćama kao i vi, razmišlja jednako i dolazi do istoga zaključka, naime da ostavi praznu torbu. Tako obojica uz pomoć vaše neumitne (ili naoko neumitne) logike ostavljate prazne torbe i odlazite praznih ruku. Nažalost, jer da ste obojica samo surađivali, obojica biste dobili ono što ste željeli. Sprečava li logika suradnju? To je pitanje zatvorenikove dileme. Vratimo se početnoj metafori i promijenimo malo uvjete. Pretpostavite da vaš partner i vi jako želite ravnomjernu dostavu onoga što vam partner nudi; stoga ste se prije prve trgovine dogovorili da se zamjena provodi do kraja života, jedanput na mjesec. I dalje ne vjerujete da ćete se ikada više sresti. Zapravo, vi uopće ne znate koliko godina ima partner, pa ne znate kako će dugo taj doživotni dogovor još trajati, ali čini se da je razumno pretpostaviti kako će trajati barem nekoliko mjeseci, a vrlo vjerojatno i nekoliko godina. Sada se dakle pitate što ćete učiniti prilikom prve zamjene? Prazna torba prilično je loš početak odnosa / i potpuno nedjelotvoran način da se stvori povjerenje. Pretpostavite, dakle, da ćete vi donijeti punu torbu, a da će to učiniti i vaš partner. Krasno, barem taj mjesec! I onda ispočetka. Praznu ili punu? Svaki mjesec morate odlučiti hoćete li “odustati” (tj. donijeti praznu torbu) ili “surađivati” (donijeti punu). Pretpostavite da vas jedan mjesec, neočekivano, partner prevari. Što ćete tada? Hoćete li odjednom odlučiti da u njega više ne možete imati povjerenja, pa odtada donosite samo prazne
torbe, što znači da potpuno odustajete od cijeloga projekta? Ili ćete se praviti da niste opazili i nastavit ćete donositi pune torbe? Ili ćete pokušati kazniti partnera tako da sličnu prijevaru učinite više puta? Jedanput? Dvaput? Nekoliko puta? Sve češće, ovisno o tome koliko će vas puta prevariti partner? Do kojeg stupnja ludila ćete izdržati? To je takozvana ponovljena zatvorenikova dilema. To je jako težak problem. On se može, kao što se uostalom i pokazalo, kvantificirati i u tome obliku proučavati s pomoću metoda teorije igara i kompjutorske simulacije. Kako se on kvantificira? Izgradi se matrica isplate, u koju se upisuju vrijednosti različitih alternativa. Prema toj matrici, uzajamna suradnja obiju strana dobiva dva boda (ona označava subjektivnu vrijednost primanja pune torbe onoga što vam treba i davanje pune torbe onoga što imate). Uzajamna prevara znači u oba slučaja nula bodova (subjektivna vrijednost ne dobivanja ničega i gubljenja ničega, zanemarimo li uzaludno putovanje u šumu toga mjeseca). Suradnja s jedne strane i prevara s druge, to boli: vi gubite jedan bod, a prevarant dobija 4. Zašto četiri? Zato što je tako divno dobiti nešto za ništa. I naravno, budete li vi jedan mjesec prevarant, a partner surađuje, onda ćete vi dobiti 4 boda, a on će izgubiti jedan. Općenito se može reći kako je s objektivnog stajališta najbolje da obje strane uvijek surađuju. Ali pretpostavite da vas se drugi uopće ne tiče. Nema “zajedničkog dobra” za koje obojica radite. Vi ste obojica krajnji egoisti. To znači da nemate nikakvih prijateljskih, dobronamjernih ili samilosnih osjećaja prema suigraču: vi nemate savjesti; sve do čega vam je stalo jest umnažati bodove, sve više i više i više. Ta je situacija vrlo značajna za pitanja evolucione biologije. Mogu li potpuno egoistični i nesavjesni organizmi koji žive u zajedničkoj okolini izraditi pouzdane kooperativne strategije? Može li se suranja stvoriti u svijetlu čistih egoista? Ukratko, može li se suradnja razviti iz nesuradnje? Ako je odgovor pozitivan, onda je on za teoriju evolucije nerevolucionaran, jer su mnogi njezini kritičari tvrdili da je upravo to točka u kojoj je teorija evolucije beznadno promašila. * * * Budući da je zatvorenikova dilema tako uobičajena, u svemu, od osobnih odnosa do međunarodne politike, bilo bi korisno znati kako da se ponašamo u takvoj situaciji. Najbolja strategija djelomice ovisi o tome što će suigrač najvjerojatnije učiniti. Također, ono što će on vjerojatno učiniti ovisi o tome što očekuje da ćete vi učiniti. Želimo li se izvući iz tog zapletenog čvora i pronaći koristan savjet, možemo potražiti odgovor među istraživanjima o zatvorenikovoj dvojbi. Srećom, na tome je području poduzeto već mnogo istraživanja. Psiholozi koji su testirali eksperimentalne subjekte doznali su da u ponovljenoj zatvorenikovoj dilemi, količina dobivene suradnje, i njezin specifični obrazac, ovisi o velikom broju čimbenika koji se odnose na kontekst igre, karakteristike pojedinih igrača i odnos među igračima. Budući da ponašanje u igri ovisi o tako mnogo značajnih ljudskih osobina, počelo se istraživati ta pitanja na području socijalne psihologije, s istraživanjima primjerice efekata modernizacije u Srednjoj Africi, o postojanju (ili odsutnosti) agresivnosti među karijerističkim ženama, o različitim posljedicama apstraktnih i konkretnih misaonih stilova. Posljednjih je petnaestak godina u Psychological Abstracts citirano više stotina članaka o temi zatvoreničke dileme. Nažalost, niti jedan od tih članaka o zatvoreničkoj dilemi ne otkriva mnogo o tome kako da se dobro igra ta igra. Potreban je nov pristup da naučimo više o svrsishodnim izborima u ponovljenoj zatvoreničkoj dilemi. Takav pristup morao bi se osloniti na ljude koji doista znaju o strateškim mogućnostima situacija “sa zbrojem većim od ništice”, u situaciji u kojoj se interesi sudionika djelomice podudaraju, a djelomice proturječe. U proučavanju svrsishodnih izbora u ponovljenoj zatvoreničkoj dilemi, kompjutorsko natjecanje može pomoći. U kompjutorskom
natjecanju, svaki sudionik upisuje program koji sadrži pravilo za izbor kooperativne ili nekooperativne odluke u svakom potezu. Programu je dostupan tijek dosadašnje igre i u donošenju odluke može se njime koristiti. Tako sam odlučio provesti natjecanje. Pozvao sam profesionalce u teoriji igara da mi pošalju svoje prve poteze u takvome kompjutorskom natjecanju, da vidim što će se dogoditi. Glavnina igrača bili su pojedinci koji su objavili članke o teoriji igara općenito i posebno o zatvorenikovoj dilemi. Izabrano je bilo četrnaest sudionika iz pet znanstvenih područja: psihologije, ekonomije, političke znanosti, matematike i sociologije. Natjecanje je zamišljeno tako da se svaki potez spoji sa svim ostalima. Kao što smo već rekli, svaki se početni potez spojio s partnerovim i s “Randomom”, programom koji surađuje i vara slučajno, tj. s jednakom vjerojatnošću. Svaka se igra sastoji točno od dvije stotine poteza. Prema matrici isplate, svaki je igrač dobio 3 boda za uzajamnu suradnju, 1 bod za uzajamnu prevaru. Ako je jedan igrač prevario, a drugi surađivao, prevarant je dobio 5 bodova, a igrač koji je surađivao nije dobio ništa. * * *
Pobjednik: milo za drago “Milo za drago”, program koji je podnio profesor Anatol Rapoport sa Sveučilišta u Torontu pobijedio je na natjecanju. Bio je to najjednostavniji od svih ponuđenih programa i pokazalo se da je i najbolji! “Milo za drago” počinje kooperativnim izborom, a nakon toga djeluje onako kako je suigrač igrao u prethodnom potezu. To pravilo odlučivanja vjerojatno je najpoznatije i najintrigantnije pravilo za igranje zatvorenikove dileme. Ono se lako razumije i lako programira. Program pokazuje svojstvo dovoljno dobrog stupnja suradnje s ljudskim igračima. Ima također dobro svojstvo da se njegov početni potez ne može predvidjeti, kao i to da dobro igra s kompjutorskim suigračem. Nije čudno da su se mnogi igrači koristili načelom “milo za drago” i pokušali ga popraviti. Začuđuje činjenica da nijedan od složenijih ponuđenih programa nije bio tako dobar kao originalni, jednostavni program “milo za drago”. Analiza rezultata pokazala je da niti znanstveno podrijetlo autora, niti kratkoća ili dužina programa nije objašnjavala relativni uspjeh toga pravila. Što ga onda može objasniti? Iznenadila nas je činjenica da postoji jedna jedina osobina koje može objasniti razliku među potezima s razmjerno velikim i razmjerno malim brojem dobijenih bodova. Ta osobina “biti dobar”, jest osobina da se ne vara prvi. Pravila poput “biti dobar” bila su dobra pravila na natjecanjima, uglavnom zato jer su bila dobra jedna prema drugima, i jer je bilo dovoljno igrača kojima se popravljao međusobni prosječni rezultat. Dok suigrač nije varao, upotreba pravila “budi dobar” sigurno se nastavljala gotovo do kraja igre. Ali što se zbivalo kada je učinjena prijevara? Različita su pravila odgovarala posve različito, i njihov je odgovor bio bitan da se odredi njihov općenit uspjeh. Ključni program u tome smislu jest pojam “opraštanja” pravila postupanja. “Opraštanje” pravila može se neformalno opisati kao sposobnost za suradnju u potezima koji su slijedili nakon suigračeve prevare. Od svih pristojnih pravila, najlošije je prolazilo ono koje je najmanje praštalo. To smo pravilo nazvali osvetničkim Friedmanom. Friedman nikada ne vara prvi, ali jednom kada ga se prevari Friedman vara u svim sljedećim potezima. Nasuprot tome pravilo “milo za drago” osvećuje se samo u potezu nakon prevare, a potom oprašta za tu prevaru. Nakon kazne, za njega je prošlost pokopana. Jedan od glavnih uzroka zašto pravila “koja nisu bila pristojna” nisu bila tako uspješna u natjecanju jest činjenica da većina pravila na natjecanju nije znala dovoljno praštati. Razmotrimo primjer pravila nezvanog “Joss”, to lukavo pravilo koje pokušava pobijediti uz povremene prevare. To je pravilo
odlučivanja varijanta pravila “milo za drago”. Poput pravila “milo za drago”, “Joss” je varao uvijek nakon prevare suigrača u prethodnom koraku. Ali umjesto da uvijek surađuje kada suigrač surađuje, on je varao 10 posto više. Joss se dakle pokušava provući povremenom eksploatacijom suigrača. No, ako se obje strane osvećuju onako kako to rade Joss i “milo za drago”, ne isplati se biti pohlepan poput Jossa. Unatoč tome što nijedan pokušaj složenijih varijanti pravila odlučivanja nije poboljšao pravilo “milo za drago”, bilo je lako pronaći nekoliko pravila koja bi na tom specifičnom natjecanju bila bitno bolja od pravila “milo za drago”. Postojanje tih pravila može poslužiti kao upozorenje protiv olakog vjerovanja da je oko za oko nužno najbolja strategija. Bila su barem tri pravila koja bi pobijedila na tom natjecanju da ih je netko predložio. Primjer takvoga programa jest program koji vara tek pošto je suigrač prevario dva puta zaredom. To je tolerantnija varijanta pravila “milo za drago”, jer ne kažnjava izolirane prijevare. Važna značajka tog pravila jest što prokazuje uvriježenu grešku natjecatelja koji su očekivali dobitke iz osvetoljubivijih strategija od strategije “milo za drago”, premda se pokazalo da se veći dobici mogu očekivati od pomirljivijih strategija. Analiza rezultata toga natjecanja pokazuje da je bilo dosta toga što se mora naučiti o suradnji u okolini s obostranom snagom. I stručnjaci strategije u političkim znanostima, sociologiji, ekonomiji, psihologiji i matematici radili su sistematske greške, jer su bili previše kompetitivni zbog vlastite koristi, nedovoljno pomirljivi i previše pesimistični prema odgovorima druge strane. Svrsishodnost pojedine strategije ne ovisi samo o njenim vlastitim osobinama, nego također o prirodi strategija s kojima su u interakciji. Stoga, rezultati pojedinačna natjecanja ne mogu pružiti konačnu odluku. Zbog toga smo pripremili drugi krug natjecanja. Drugi je krug počeo na mnogo sofisticiranijem stupnju od prvoga, i može se reći da su njegovi rezultati utoliko korisniji kao vodiči svrsishodnoga izbora u zatvorenikovoj dilemi. Drugi je krug isto tako dramatično povećao broj sudionika natjecanja. Odgovor je bio mnogo masovniji nego smo očekivali. Bilo je ukupno šezdeset i dva igrača iz šest zemalja, od desetogodišnjeg kompjutorskog hakera, do profesora kibernetike, fizike, ekonomije, psihologije, matematike, sociologije, političke znanosti i evolucione biologije. U natjecanju su sudjelovali predstavnici Sjedinjenih Država, Kanade, Velike Britanije, Norveške, Švicarske i Novog Zelanda. “Milo za drago” bio je najjednostavniji program u prvome krugu i on je u prvome krugu i pobijedio. On je bio najjednostavniji program i u drugome krugu, i također je pobijedio. Premda su svi igrači drugoga kruga znali da je “milo za drago” pobijedio u prvome krugu, nijedan igrač nije predložio bolji program. I premda su javna pravila natjecanja svakome dopustila da predloži bilo koji program, čak i onaj koji je izmislio netko drugi, samo je jedna osoba predložila “milo za drago”. Bio je to Anatol Rapoport, koji ga je predložio i prvi put. * * * U drugome krugu ponovno se pokazalo da osobine natjecatelja nisu imale nikakve veze s učinkom njihovih pravila. Profesori nisu bili bitno bolji od drugih, a isto tako niti Amerikanci. Oni koji su pisali Fortranom mjesto Basicom također nisu bili bitno bolji, iako je uporaba Fortrana obično upućivala na pristup nečemu dubljemu od osnovnih znanja o mikrokompjutorima. U drugome krugu, opet je postojala bitna korelacija između pravila “biti dobar” i njegovih učinaka. Od ovih petnaest pravila, svi su, osim jednoga, bili popustljivi, dok je onaj osvetoljubivi bio osmi. Od daljnjih petnaest pravila, svi, osim jednoga, bili su osvetoljubivi. Opća korelacija između popustljivih pravila i učinka na natjecanju bila je bitna (0.58). Osobina kojim su se popustljivija pravila razlikovala bila je koliko promptno i pouzdano odgovaraju na izazove drugoga igrača. Pravilo možemo zvati “osvetničkim”, ako vara odmah nakon neizazvane
prijevare suigrača. Što zapravo znači “neizazvan” nije točno određeno. No poanta jest u tome da ako se na suigračev izazov ne odgovori odmah, on se može sve češće i češće koristiti takvom lakom strategijom. U drugome krugu natjecanja bilo je i nekoliko pravila koja su namjerno iskoristila kontrolirani broj prijevara, kako bi se vidjelo što će se dobiti. Stvarni poredak dobrih pravila određivalo je uglavnom to kako su dobro odgovarali na suigračeve izazove. “Milo za drago” kombinira poželjna svojstva. On je dobar, oprašta, i osvećuje se. On nikada ne vara prvi; on oprašta izoliranu prevaru nakon prvoga poteza; ali on uvijek odgovara na prevaru neovisno dosadašnjoj interakciji. “Milo za sva draga”, tj. osveta nakon dvije prijevare, bio je program koji je predložio evolucioni biolog iz Velike Britanije, John Maynard ‐ Smith. Ali on je bio tek dvadeset i četvrti. Analiza kompjutorskog natjecanja i razultati teorijskog istraživanja daju neke korisne informacije o tome koje strategije vjerojatno pobjeđuju u različitim okolnostima i zašto. Nakana je ovog odlomka prevesti te rezultate u upute igraču. Upute su napisane u obliku četiri jednostavna prijedloga kako dobro igrati u trajnoj ponovljenoj zatvorenikovoj dvojbi. To su sljedeća pravila: Ne budi zavidan; Budi dobar (Ne varaj prvi); Prakticiraj uzajamnost (Odgovaraj recipročno na suradnju i prevaru); Ne pravi se suviše pametan “Ne budi zavidan” Ljudi su navikli razmišljati o interakcijama s nultim rješenjem. U tim uvjetima, ono što jedan dobiva, drugi gubi. Dobar je primjer šahovsko natjecanje. Da bi bio dobar, natjecatelj mora biti bolji od ostalih igrača u najvećem broju igara. Pobjeda bijeloga, poraz je crnoga. Ali život uglavnom nije takav. Obje strane mogu dobiti, ali mogu i izgubiti. Uzajamna je suradnja često moguća, ali nije uvijek i ostvarena. Zbog toga je zatvorenikova dvojba tako koristan model za veliku raznolikost svakodnevnih situacija. U mojim razredima, često sam imao parove studenata koji su igrali zatvorenikovu dilemu u nekoliko desetaka poteza. Kažem im da je cilj igre što više postići za sebe, kao da je riječ o dolaru za bod. Isto tako kažem im da nije bitno jesu li malo bolji ili malo gori od suigrača, nego koliko “dolara” mogu pokupiti za sebe. Te su upute jednostavno nekorisne. Studenti traže standard usporedbe kako bi znali jesu li uspješni ili neuspješni. Ljudi se često odlučuju za standard usporedbe koji im je pri ruci, a to je obično odnos vlastitog i suigračeva uspjeha. Taj standard uzrokuje zavist. A zavist vodi u pokušaje da se ispravi bilo kakva prednost koju je stekao suigrač. U tom obliku zatvorenikove dvojbe, ispravak tuđe prednosti može se stvoriti samo prevarom. Ali prevara vodi prema sve više prevara, i do uzajamne kazne. Zato je zavist samo‐uništavajuća. Bolji standard usporedbe bio bi odnos vlastitog uspjeha prema mogućem uspjehu nekoga drugoga u vašoj koži. Ako vam je poznata strategija suigrača, jeste li dobri koliko to možete biti? Bi li netko na vašem mjestu bio bolji u igri s vašim suigračem? To je pravi test uspješnosti. Program “milo za drago” pobijedio je na natjecanju jer se je dobro odnosio prema raznim strategijama. Pa ipak “milo za drago” nikada nije u igri bio bolji od drugog igrača. U stvari, on to ni ne može biti. On dopušta da suigrač prvi prevari, a nikada ne vara češće od suigrača. Prema tome, “milo za drago” može postići ‐ ili isti broj bodova kao i suigrač / ili manje. “Milo za drago” je pobijedio na natjecanju, ne zato što je pobijedio druge igrače, nego zato što je iz drugog igrača izmamio ponašanje koje je omogućilo obojici da dobro prođu. “Milo za drago” je bio tako konzistentan u izmamljivanju obostrano korisnih rezultata da je naposljetku postigao bolji rezultat od bilo koje druge strategije.
“Budi dobar” I natjecateljski i teorijski rezultati pokazuju da je bolje surađivati sve dok suigrač surađuje. Jedan jedini čimbenik pokazao se najboljom odrednicom uspješnosti pravila, a to je je bio “pristojan”, što znači, je li ikada prvi prevario? U prvome krugu, najboljih osam pravila bilo je pristojno, a nijedno od najlošijih sedam nije bilo pristojno. U drugome krugu, prvih petnaest osim jednoga (koji je bio osmi) bili su pristojni. Od najgorih petnaest, samo je jedno bilo pristojno. “Prakticiraj uzajamnost” Izniman uspjeh pravila “milo za drago” daje nam jednostavnu i jaku uputu: odgovaraj uzajamno. Nakon suradnje u prvome krugu, “milo za drago” je odgovarao na sve što god mu je suigrač odigrao u ranijem potezu. Ljepota recipročnosti pravila “milo za drago” jest u tomu što je dobra u tako različitim okolnostima. U stvari, “milo za drago” vrlo dobro razlikuje pravila koja će se vratiti na početnu suradnju od onih koja neće. To mu omogućuje da svijet zloćudnih ograniči na najmanju moguću mjeru. Štoviše, on će odgovarati i na prevaru i na suradnju, a to suparnika izaziva. Provokacija je ustvari potrebna za tako lijepo pravilo kao što je “milo za drago”, kako bi se obranilo od napada. Odgovarajući na prevaru suigrača, “milo za drago” reprezentira ravnotežu kažnjavanja i praštanja. Time se postavlja pitanje je li jedan za jedan najdjelotvornija ravnoteža. To je teško reći, jer u nešem pokusu suigrači se nisu koristili pravilima s izmijenjenim ravnotežama. Ali svakako je jasno da izlučivanje više od jedne prevare za svaku prevaru potiče rizik eskalacije. S druge strane, izlučivanje manje od jedan za jedan podrazumijeva rizik od eksploatacije. “Milo za dva draga” je pravilo koje vara samo kada je suigrač varao dva puta u posljednja dva poteza. Ono znači vraća jednom prevarom za dvije. To razmjerno praštajuće pravilo pobijedilo bi na kompjutorskom natjecanju u prvome krugu da ga je netko predložio. No, u drugome krugu, ono je ustvari bilo predloženo, pa ipak nije bilo ni među prva tri pobjednička pravila. U drugome krugu su naime postojala pravila koja su eksploatirala sklonost praštanju izoliranih prevara. Pouka priče jest da točna i optimalna razina praštanja ovisi o okolini. Ako je glavna opasnost u uzajamnom beskonačnom okrivljavanju, onda je primjeren veći stupanj praštanja. Ali, ako je glavna opasnost u strategijama koje su dobre u eksploataciji pljačkaških pravila, onda je pretjerivanje u praštanju pogrešno. Iako se točan odnos ne može ustvrditi ni u danom kontekstu, dokaz koji nam je pružilo natjecanje upućuje na zaključak da će strategija sličnija odgovoru jedan za jedan na prevaru vjerojatno biti učinkovitija u većem rasponu konteksta. Zato igraču preporučujemo da odgovara na suradnju i na prevaru. “Ne pravi se suviše pametan” Razultati natjecanja pokazuju da je u stanju zatvorenikove dvojbe lako biti suviše pametan. Složena pravila nisu bila ništa bolja od jednostavnih. Ustvari rezultati tzv. maksimirajućih pravila bili su vrlo loši jer su ubrzo skrenuli na kolosjek uzajamnih prevara. Ta su pravila u načelu koristila složene metode zaključivanja o drugome igraču ‐ i svi su ti zaključci bili pogrešni. Jedan dio problema jest u tome da su se “slučajne” prevare suigrača tumačile njegovom nesposobnošću za suradnju. Ali bit problema maksimirajućih pravila jest da oni ne uzimaju u obzir utjecaj vlastitoga ponašanja na suigrača. (Taj se problem zove problem feedbacka, tj. povratnog utjecaja. To je jedna od ključnih osobina “organiziranih kompleksnih sustava” Ludwiga von Bertalanffyja, osnivača opće teorije
sustava. Povratni utjecaj između živih organizama i zemljine klime i kemije jedna je osobina koju James Lovlock pripisuje Geei.) Kada trebamo odlučiti hoćemo li ponijeti kišobran, ne trebamo brinuti hoće li oblaci uzeti u obzir naše ponašanje. Na temelju prošloga iskustva, možemo izračunavati vjerojatnost da će padati kiša. Isto tako u igri nultoga zbroja, paput šaha, možemo posve pouzdano koristiti pretpostavku da će suigrač odigrati najopasniji potez koji može pronaći, pa zato možemo djelovati u skladu s njom. Znači da se u našim analizama isplati biti sofisticiran i složen koliko god to možemo. Igre sa zbrojem različitim od nule, poput zatvorenikove dvojbe nisu takve. Za razliku od oblaka, suigrač u zatvorenikovoj dilemi može odgovarati na vaš izbor. Isto tako, za razliku od šahovoskog igrača, drugog igrača u zatvorenikovoj dilemi ne smijete smatrati osobom koja vas želi pobijediti. Drugi će igrač samo promatrati vaše ponašanje kako bi utvrdio postoje li znaci vaše suradnje ili ne, pa je vrlo vjerojatno da će vam se izbor vašega ponašanja vratiti. Pravila koja pokušavaju maksimirati vlastiti rezultat i koja pri tome suigrača tretiraju fiksnim dijelom okoline zanemaruju taj aspekt interakcije, i to bez obzira na njihovu sposobnost izračunavanja pod ograničenim pretpostavkama. Zato se ne isplati biti suviše pametan u modeliranju ponašanja vašeg suigrača, ako pritom izostavljate povratni proces u kojemu se suigrač prilagođava vašem ponašanju, a vi njemu, i onda opet on vašoj prilagodbi, a vi njegovoj, itd. To je put koji se teško može pratiti, iako ima šansu za uspjeh. Ali nijedno više‐manje složeno pravilo, predloženo u prvom i drugom krugu kompjutorskog natjecanja u tome se nije pokazalo posebno dobrim. Drugi način da budete suviše pametni jest korištenje strategije stalne osvete. Stalna osveta može izgledati pametna jer omogućuje maksimum inicijative kojom se izbjegava tuđa prevara. Na posljetku se, međutim, pokazuje da takva strategija ne vodi vlastitoj koristi. Postoji i treći način na koji su neka pravila u natjecanju bila suviše pametna: ona koriste probabilističku strategiju koja se ne može razlikovati od drugih strategija koje koriste čisto slučajni izbor. Drugim riječima, velika složenost izgleda kao potpuni kaos. Ako iskoristite strategiju koja izgleda slučajna, onda se suigraču čini da uopće ne reagirate na njegove izbore. Ako ne reagirate, onda suigrač nema motiva za suradnju s vama. Zato je složenost koja vodi u nerazumljivost vrlo opasna. Jedan način objašnjenja velikog uspjeha “mjere za mjeru” na natjecanju jest njegova jednostavnost; to je pravilo očito naj‐razumljivije suigraču. Kada koristite “milo za drago” suigrač ima izvrsnu priliku shvatiti što radite. Vaše se buduće ponašanje onda može predvidjeti. Kada se to dogodi, drugi igrač lako može shvatiti da je najbolji način da se parira pravilu “mjere za mjeru” taj da se s njim surađuje. Još jednom, postoji vrlo važna razlika između igre nultog zbroja i igara sa zbrojem različitim od ništice, poput ponovljene zatvorenikove dileme. U šahu je korisno zaposliti suigrača da pogađa vaše namjere. Što igrač više sumnja, bit će manje svrhovit u vlastitoj strategiji. Skrivanje vaših namjera korisno je u kontekstima s nultim zbrojem, u kojima je bilo kakva nesvrhovitost suigračeva ponašanja na vašu korist. Ali u kontekstima sa zbrojem različitim od ništice, ne isplati se uvijek biti tako pametan. U ponovljenoj zatvoreničkoj dilemi, vi se koristite suigračevom suradnjom. Trik se postiže poticanjem te suradnje. Dobar način da to jasno stavite do znanja jest da vraćate istom mjerom. Riječi ovdje mogu pomoći, ali kao što svatko zna, djela govore glasnije od riječi. Preveo: Darko Polšek
Gerhard Vollmer
SOCIOBIOLOGIJA I ETIKA* Evolutivni stav, time što spaja raznorodne znanstvene discipline, nema samo integrativnu funkciju; on je u mnogočemu doveo do potpuno novih pitanja i rezultata. Tako se, primjerice, došlo do uvida da mnogi sustavi mogu ostati stabilni samo kao dinamični, dakle time što se u njima nešto zbiva; isto tako, oni razmjenjuju materiju, energiju i informacije sa okolinom; ne nalaze se u statičkoj već u dinamičnoj ravnoteži. To vrijedi za svemir kao cjelinu (koji nije statičan nego ekspandira ili kolabira), za galaktike i planetarne sustave, za sva živa bića, socijalne i kulturne pojave. Naša slika svijeta danas je sličnija Heraklitovoj negoli Parmenidovoj. I čovjek, sa svim svojim osobitostima, sposobnostima i pogreškama, evoluira. Ta činjenica za filozofiju ne može biti nebitna. To da su naše kognitivne sposobnosti, naši socijalni načini ponašanja, naši estetski sudovi rezultat kozmičke, biološke, socijalne i kulturne evolucije, mora imati važne posljedice za njima pripadne filozofske discipline poput spoznajne teorije, etike i estetike. U evolucionoj spoznajnoj teoriji taj evolutivni stav će postati plodan u raspravi o spoznajnoteorijskim problemima. Evoluciona etika uvest će u mišljenje o evoluciji potpuno analognu raspravu o etici. Možda će upravo ona riješiti neke probleme koje čista filozofska etika mora ostaviti otvorenima. Evoluciona estetika još ne postoji. Evolucionu etiku nikako ne smijemo shvatiti kao alternativu filozofskoj etici, već kao pokušaj da se u etici kao filozofskoj disciplini rasprave evolutivni stavovi. Kao što evoluciona spoznajna teorija ne rješava, ne pokušava riješiti, niti se nada rješenju svih spoznajnoteorijskih problema naputkom o biološkoj evoluciji, tako niti evoluciona etika ne može riješiti sve etičke probleme samo uz pomoć evolucije. Prirok “evoluciono” označuje samo ono po čemu se evoluciona etika razlikuje od tradicionalnih stavova. Evolucija i etika mogu se spojiti na četiri različita načina. Prvo, etika je kao disciplina, baš kao i sve znanstvene discipline, doprinijela razvoju. Ona obuhvaća vremenski raspon od predsokratika do danas. Taj je razvoj dio povijesti filozofije i duha, pa time i kulturne evolucije. No, razvoj etike nije predmet naše rasprave. Unatoč tomu, zbog činjenice da je i etika podložna “evoluciji”, moglo bi se u potpunosti govoriti o “evolucionoj etici”. No, to nije niti uobičajeno, niti smisleno, jer mi, primjerice, ne govorimo o “evolucionoj fizici” premda se i fizika kao znanost razvijala i premda postoji evolucija fizike. Evolucija etike nije tema evolucione etike. Drugi mogući most između evolucije i etike leži u često izraženoj nadi da će se evoluciji (kao činjenici) ili evolucionoj teoriji (kao njezinu opisu i objašnjenju) oduzeti etički kriteriji. Upravo se takav pokušaj često naziva “evolucionom etikom”. Mogli bismo, primjerice, smatrati moralno ispravnim (ili dobrim) nastaviti s evolucijom ili je barem ne spriječiti, time što ćemo zastupati trend raznolikosti vrsta. Treći problemski krug na kojemu može počivati veza evolucije i etike je pitanje buduće evolucije. Ako biološka evolucija još traje, može li se na nju djelovati i utjecati? Bismo li trebali iskoristiti tu mogućnost, u kojem smjeru trebamo usmjeriti evoluciju i kako to treba učiniti? Prva dva pitanja su pitanja o činjenicama, koja možemo savladati time što ćemo ih provjeravati. Biološka evolucija i dalje traje, kada ne može biti riječi o nekom višem razvoju, čak ni u nekom skromno objektiviranom biološkom smislu. Čovjek je na tijek evolucije odlučno utjecao time što je naknadno izmijenio dva
važna faktora evolucije: selekciju, pomoću medicinskih i prehrambenotehnoloških dosega i mutaciju, pomoću brojnih mutagenih supstanci i energetskih izvora zračenja. (To vrijedi čak i ako zanemarimo utjecaj atomskoga oružja.) Ta tri dodatna pitanja stoga su normativnog karaktera i u potpunosti mogu postati predmet evolucione etike. Četvrta i za nas najvažnija povezanost evolucije i etike počiva na činjenici da mjerila i norme koje leže u temelju našega ponašanja nisu nepromjenljive, već da su podložne trajnoj promjeni. Ne postoji ni jedna norma, koja bi bezuvjetno vrijedila za sva vremena, sve osobe i sve situacije. Naše je socijalno ponašanje, a isto tako i ponašanje životinja, poseban proizvod dužega razvoja ili čak biološke evolucije. Mi nismo niti posve neovisni o prošloj povijesti našega roda, a nismo niti posve slobodni u izboru naših maksima djelovanja. Jedna realistična etika mora stoga uzeti u obzir sljedeće činjenice: Ona može ‐ pružiti pravilan opis našeg socijalnog ponašanja i naših moralnih sudova; ‐ pridonijeti objašnjenju naših moralnorelevantnih struktura ponašanja; ‐ takvo znanje iskoristiti za prognoze o rezultatima djelovanja; ‐ pripomoći da se prosudi dugoročna stabilnost normativnih sustava; ‐ donijeti nove spoznaje o spoznavanju, poduci i realizaciji normi; ‐ pridonijeti primjerenoj karakterizaciji moralnih i etičkih normi i time ‐ pripomoći u razjašnjenju područja “razumnoga” u etici. Područje filozofije može se razložiti na sljedeća pitanja: 1. Što mogu znati? 2. Što trebam činiti? 3. Čemu se mogu nadati? 4. Što je čovjek? Na prvo pitanje odgovara metafizika, na drugo moral, na treće religija, a na četvrto antropologija. “No, sve to ipak možemo ubrojiti u antropologiju, jer se prva tri pitanja mogu svesti na posljednje.”, kaže Immanuel Kant. Na taj je način Kant formulirao zadaće filozofije i istodobno podijelio filozofiju u različita područja. Bez obzira na to kakva se nekome činila takva karakterizacija, sigurno je točno da čovjek stoji u središtu svih filozofskih rasprava. U tom smislu filozofija i antropologija ne samo da se ne mogu odvojiti, već su gotovo identične. Zbog toga je govor o “filozofskoj antropologiji” naposljetku pleonazam; redundancija u tom izrazu može, međutim, razjasniti ono što time nismo željeli, a to je ograničenje na određene aspekte, naime, ono što biologija, psihologija, medicina, sociologija ili kulturna antropologija zbog svojih posebnih ciljeva smisleno čine. Unatoč njihovom integrativnom karakteru i filozofija se može razložiti u različita problemska područja i upravo tu nam Kantovo postavljanje pitanja još uvijek pokazuje put. Za ljude koji vjeruju da u ruci imaju čvrsti dokaz za neku tvrdnju, apsolutno opravdanje za neku normu...svi su početni problemi već riješeni na zadovoljavajući način. Naprotiv, onaj, koji je poput kritičkog racionalista uvjeren u hipotetični karakter i problematičnost našeg svekolikog znanja, onaj tko dakle zna da odnekuda mora započeti, pri čemu izbor ishodišta uvijek može naknadno procijeniti pomoću kasnijeg uspjeha ili neuspjeha, za njega je pitanje s čime mora započeti u svojoj argumentaciji, heurističke prirode.
Pri tomu, smislena strategija može biti da započnemo s onim što “oduvijek” radimo, s našim istraživanjem onoga što oduvijek smatramo istinitim i ispravnim. Takav početak na razini opisivanja, čak i normativnih pitanja ima tu prednost što je u svakom slučaju jednostavnije složiti se o tome što je činjenica, negoli o tome što treba činiti. Sljedeći korak u argumentaciji bit će pokušaj objašnjenja (ne utemeljenja) našega ponašanja. Zašto neke sudove smatramo istinitim (a druge lažnim) i zašto neke radnje smatramo ispravnim, a druge odvratnim. Suprotno takvoj potrebi za objašnjenjem, kao posebni slučaj kauzalnih objašnjenja, pokazala su se plodnima posebno genetička i teleonomska objašnjenja. “Kako je došlo do te strukture” i “kakvu ona ima funkciju”, to su pitanja, koja postavlja i na koja mora odgovoriti biolog koji se suočava s bilo kojim obilježjem organizma. Kod živih bića pitanje nastanka uvijek ima dva aspekta: jedan je ontogenetski (individualan), a drugi filogenetski (rodno‐genetički). Budući da svaki razvoj slijedi na temelju odnosno uz pomoć genetičkog programa, koji je pak nastao kao filogenetski, filogenetski je način postavljanja pitanja temeljniji.... Značajan napredak u tvorbi analitičkog oruđa za etičare možemo zahvaliti u prvom redu teoriji igara. Izraz “teorija igara” je nesretno skovan, ako pri tome smatra i obrađuje ona nama bliska, važna, pa čak i životno važna razmišljanja kao puke igre. Zbog toga je puno primjereniji općenitiji pojam “teorija odlučivanja” ili “teorija racionalnog postupanja”. Da teorija igara nije korisna samo igračima i ekonomistima, već i filozofima morala, prvi je pokazao Richard B. Braithwaite. Tipični primjer koristi koju je donijela teorija igara jest otkriće, analiza i razjašnjenje (ali ne i uklanjanje) tzv. zatvorenikove dileme. Teorija igara pokazuje zašto je moguće kooperativno rješiti konfliktne situacije: svatko uviđa da suradnja svakome bolje koristi od strategije u kojoj svatko slijedi isključivo vlastite interese. Međutim isto tako svatko vjeruje da će dobiti još i veći dio kolača ako svi drugi budu surađivali, a da se on sam ponaša nekooperativno. Tako, međutim, onda misle i djeluju svi i zbog toga svi imaju manju korist. U takvim slučajevima očito nije dovoljno sve sudionike posjesti za stol; isto tako nije dovoljno da sve strane ispričaju o svojim stavovima i iznesu svoje argumente; nije dovoljno da svatko razumije drugoga; isto tako, nažalost, nije dovoljno svačije djelovanje s najboljim namjerama, pa niti to da se svi slože o najboljem rješenju za sve. Svatko mora znati i to da bi svatko rado profitirao na račun drugoga; i protiv takvog načina ponašanja moraju se postaviti zajedničke mjere opreza (neutralne i djelotvorne kontrole, provedive sankcije, predvidljiva ponavljanja slučajeva i neukidive pretpostavke o postupanjima). Zatovorenikova dilema ‐ kao središnja problemska situacija teorije igara primijenjena na ljudsko ponašanje ‐ ima pogrešno ime. Mjerimo li količinu i raznolikost odluka koje stalno trebamo donositi, situacija sa zatvorenikom čini se čudnom i iznimnom. U stvarnosti, međutim, pred takvim situacijama često stojimo u politici, u privredi, na poslu i u privatnoj svakodnevici. Najčešće ne proziremo situaciju i čudimo se kada unatoč dobrim namjerama sviju zainteresiranih, nešto ide krivim pravcem. Čini se da je to posebno nejasno upravo političarima i drugim osobama koje često donose odluke. Temeljni pravac teorije igara može njima i nama u tom smislu i dalje pomagati. Teorija igara je međutim, kako smo već rekli, samo jedno oruđe, matematički izgrađena teorija koja nam pomaže da strukturiramo situacije odlučivanja i da obilježimo odluke kao racionalne kada su ispunjeni određeni uvjeti. U te uvjete možemo ubrojiti da sudionici imaju određene interese, da su ti interesi usporedivi, a po mogućnosti i kvantitativno odredivi, da su poznate alternative ponašanja i barem jedna posljedica djelovanja, itd. Jesu li ti uvjeti doista ispunjeni, o tome ne može odlučiti teoretičar igara. Teorija igara ne opisuje svijet, ona nije iskustvena već strukturnoznanstvena disciplina. Koje interese ljudi doista imaju i slijede, može se utvrditi samo empirijski.
Ovdje leži i drugi važan napredak u etičkoj raspravi. Riječ je o opisnoj i objašnjavalačkoj, dakle deskriptivno‐eksplanatornoj strani koju prvenstveno možemo zahvaliti sociobiologiji. Sociobiologija je, kao i mnoge druge nove znanosti, interdisciplinarna. Ona je nastala spajanjem populacijske genetike istraživanja o ponašanju, teorije igara i ekologije. Prema Edwardu Wilsonu, jednom od njezinih najprominentnijih zastupnika, sociobiologija je “sistematičan studij bioloških temelja svih oblika društvenog života svih vrsta organizama uključujući i čovjeka”. Takav dalekosežni pothvat i programatsko uključenje čovjeka omogućilo je sociobiologiji najveću pažnju stručnjaka, ali isto tako i podozrivost i nevjericu brojnih stručnjaka izvan problemskoga područja. U studiju sociobiologije zbog toga će biti korisno odmah razdvojiti tri područja: opis i evolutivno objašnjenje životinjskog socijalnog ponašanja, opis i objašnjenje ljudskog socijalnog ponašanja i napokon, relevanciju tih rezultata i objašnjenja za antropologiju uopće, a posebno za etiku. Ogledni primjer za prvo problemsko područje je kastinska priroda pčela, osa, mrava i termita, dakle postojanje populacijskih skupina, u kojima jedinke djeluju vrlo raznorodno, s čvrstom podjelom rada u ulogama matica, radilica, vojnika ili trutova. Kao što znamo, u državi pčela samo matica i trutovi mogu imati potomstvo. Radilice su naprotiv sterilne i svoj život provode u opskrbi i odgajanju matičinog potomstva, naime, potomstva svojih sestara. Ta socijalna struktura, to “altruističko” ponašanje, naoko je proturječje darvinističkoj teoriji selekcije. Prema tezi o opstanku najsposobnijih, radilice koje bi nekom mutacijom ili drukčijom prehranom mogle imati potomstvo, puno bi bolje širile svoje gene na buduće naraštaje i umnažale ih iskorištavanjem svojih marljivih sestara, umjesto da se žrtvuju i stavljaju u službu svojih rođakinja. Kada bi još k tomu i potomstvo imalo sposobnost vlastitog razmnožavanja, plodnost bi znatno porasla; podjela rada bi se takvom reprodukcijom ukinula. Zašto se onda održava sustav kasta? Evolucioni biolog na tu primjedbu može odgovoriti da je podjela rada za populaciju kao cjelinu prednost, čak i kada jedinki donosi štetu. Kada bi se svi bavili produkcijom vlastita potomstva, tko bi se onda bavio sakupljanjem peluda, tko bi gradio pčelinjak i brinuo se za leglo? Stoga kod kukaca koji grade vlastita društva, mehanizam grupne selekcije (umjesto ortodoksno darvinističke individualne selekcije) može objasniti izraženu podjelu rada. U navedenom obliku, taj grupno‐selekcionistički protuargument, međutim, nije valjan. On pokazuje da je podjela rada korisna za izgradnju društva tih kukaca, te da je se oni možda čak i ne mogu odreći. No, naravno to ne znači da se oni ne bi mogli odreći same izgradnje grupe: mnoge životinje preživljavaju kao gotovo izolirane jedinke. Moglo bi se, dakle, dogoditi da uopće ne postoje životinjska društva ili da ona postoje, ali da nisu trajna i stabilna, te da se uvijek raspadaju. Dugotrajna egzistencija kukaca s izgrađenim društvenim sustavom koji obuhvaća i neplodnu populaciju pruža argurment protiv ispravnosti ili barem protiv potpunosti teorije selekcije. Taj se problem mogao riješiti tek sociobiologijom. Godine 1964. Hamiltonu je uspjelo pokazati kako se izgradnja kasta kod opnokrilaca može objasniti njihovim posebnim odnosom srodstva. Tu nije riječ o društvenim, već o čisto genetičkim a time čisto biološkim uvjetima koji omogućuju i održavaju izgradnju društava s podjelom rada. Naime, budući da se radilice opnokrilaca rađaju iz oplođenih jaja (budući da su diploidne), a da se trutovi razvijaju iz neoplođenih jaja (pa su stoga haploidni), ženke imaju više zajedničkih gena sa svojim nećakinjama negoli što bi ih imale sa svojim potencijalnim kćerima. One su dakle sa svojim sestrama srodnije negoli sa svojim (fiktivnim) potomcima. Time što ostaju uz maticu i rade za svoje rođakinje, radilice time bolje brinu za održanje i proširenje vlastitih gena, negoli što bi to činile da same imaju potomstvo. Stoga je altruizam radilica potpuno u skladu sa egoizmom gena, a možda je čak riječ o njegovoj neizbježnoj posljedici.
Na taj način, evoluciona biologija nije samo otklonila tobožnji prigovor protiv teorije selekcije, već ga je na jedan čudan način pretvorila u njezinu potvrdu. Taj uspjeh smijemo nazvati datumom rođenja sociobiologije. Njezino krštenje postalo je standardno djelo Edwarda Wilsona Sociobiologija. U stvari, sociobiologija je uključila mnoge druge oblike socijalnoga ponašanja u svoj objašnjavalački program: recimo, uzgoj legla, kooperaciju i konkurenciju, borbe kljovama i rogovima, seksualno ponašanje i parenje, planiranje obitelji, vjernost partnera, ratove među suparničkim grupama i dominaciju. Kao što smo već vidjeli na primjeru kasti socijalnih kukaca, za evolucione biologe, populacijske genetičare i sociobiologe odlučno je pitanje, može li se određeno ponašanje, određena “strategija” održati ne samo kratkoročno već i dugoročno, odnosno je li u slučaju određenoga ponašanja riječ o “evoluciono stabilnoj strategiji”. Samo evoluciono stabilne strategije mogu održati jednu vrstu, jedno obilježje ili neki način ponašanja. Pojam evoluciono stabilne strategije nastao je iz već spomenute teorije igara koju je John Maynard ‐ Smith uveo u sociobiologiju. Kao analitičko sredstvo, u sociobiologiji se teorija strateških igara pokazala izvanredno plodnom. Na taj se način od sada može ispitivati koja je strategija smislena u konfliktnim situacijama, to jest, je li evoluciono stabilna. Pretpostavimo da postoje dvije čiste taktike; nazovimo jednu “golubovi” a drugu “jastrebovi”. Golub nikada sam po sebi ne napada druge, on nikada ne pokušava povrijediti suparnika, on bježi od toga, čak i po cijenu vlastitoga osakaćenja. Jastreb, naprotiv, napada i za njega je bitka završena kad pobijedi ili kad sam više nije sposoban za borbu. Mogli bismo nagađati da najbolje prolazi populacija golubova, jer u njoj nikada ne dolazi do borbi i povreda. Ta predodžba odgovara često zastupanom idealu o nenasilju. Međutim teorija igara pokazuje da golubinja taktika nije evolutivno stabilna: ako neki golub mutira u jastreba, onda će se jastrebovi proširiti na račun golubova, jer jastrebovi uvijek pobjeđuju golubove. No, niti taktika jastrebova nije trajna i stabilna, jer ako se pojave golubovi među jastrebovima, gotovo nikada neće biti povrijeđeni. Evolutivno je stabilna strategija samo ona miješana, u kojoj se golubovi i jastrebovi miješaju u izvjesnom brojčanom odnosu ili pak ako se svaka životinja katkada ponaša kao jastreb a katkada kao golub. Jedna je strategija dakle evoluciono stabilna upravo onda, kada se nijedna strateška varijanta ne može uspostaviti kao trajna. Takva se razmišljanja mogu prenijeti na područje ljudskoga ponašanja i iskoristiti za čovjekovo planiranje. Kao i kod svakog drugog načina ponašanja, i kod moralnih normi se možemo pitati ne samo je li on neproturječan, primjenljiv i načelno provediv, već i da li predstavlja evoluciono stabilnu strategiju. Teorija igara i sociobiologija mogu, dakle, pomoći da se razviju daljnji pragmatični kriteriji za norme i normativne sustave. Međutim, činjenična širina sociobiologije u biologiji još uvijek je sporna. Postoji li uopće tako nešto kao što je grupna selekcija, prakticira li se altruizam među životinjama i među nesrodničkim skupinama (barem kao oblik recipročnog altruizma) i je li doista svako socijalno ponašanje genetski uvjetovano ‐ to su pitanja o činjenicama i na njih se mora odgovoriti empirijski. Sociobiologija nikad nije tajila da u svoje područje objašnjenja uvijek uključuje i čovjeka. Taj je zahtjev, naravno, na sebe svrnuo više pozornosti i potaknuo više rasprava. O tomu je li kritika sociobiologije zbog toga opravdana ili pak počiva na sumnjivim predrasudama, ovdje ne možemo raspravljati. Ipak moramo naglasiti: u sociobiologiji nije riječ o nekom površnom prenošenju spoznaja stečenih o životinjama na područje spoznaja o ljudima. Sociolog ne raspravlja na sljedeći način: “budući da se čimpanze ponašaju ovako ili onako i budući da su vrlo srodni čovjeku, vjerojatno je da ćemo se i mi tako ponašati”. Naprotiv, on zaključuje na sljedeći način: čovjek se razvio uz pomoć selekcije; i ako prirodna selekcija u pravilu ukazuje na genetski “egoizam”, onda moramo računati s
tim da će i čimpanze i ljudi i druga živa bića pokazivati genetski egoistično ponašanje. Riječ je očito o barem dopuštenoj radnoj hipotezi, koja se naravno u svakom pojedinom slučaju mora dokazati. Ako se pak pokaže da je ljudsko ponašanje altruističko, onda će to biti činjenica koju ćemo trebati posebno objasniti. No, kako sociobiologija pokazuje da altruističko ponašanje jedinki niti kod životinja ne proturječi egoizmu gena, ne možemo tvrditi da postojanje altruističkog ponašanja kod čovjeka dokazuje da čovjek nije podložan zakonima evolucije i prirodnom odabiranju. Ono što je dostupno prirodnom objašnjenju kod životinja, ne mora kod čovjeka biti podložno drukčijim pravilima, nekom čudu, transcendentalnom ili teleološkom faktoru. Kako kaže Richard Dawkins: “Ako se stvarno pokaže da su geni za određenje modernog čovjekovog ponašanja potpuno irelevantni i da smo u tom smislu stvarno jedinstveni među životinjama, još uvijek će biti zanimljivo istražiti pravila zbog kojih smo odnedavno postali iznimka od ostalog prirodnog svijeta. No, ako se pokaže da naša vrsta nije tako izvanredna kao što to možda želimo vjerovati, onda je još značajnije da proučavamo pravila”. Relevancija sociobiologije za antropologiju dakle neće biti sporna, čak i ako se pokaže da se svi nalazi, načela i sheme objašnjenja ne mogu protegnuti na područje čovjeka. Najdelikatnije je značenje sociobiologije za etiku. Kao što se moglo i očekivati, na tom su se području pojavili najbrojniji i najoštriji napadi. Pri tomu treba razlikovati posebne kritike tvrdnji o navodnim etičkim posljedicama sociobiologije (i općenitije, teorije evolucije) od općih tvrdnji da su sociobiologija i evoluciona teorija za etiku u načelu irelevantne. Ovdje ćemo se pozabaviti samo s drugom vrstom kritike. Za tezu da je biologija za etiku irelevantna pružena su tri različita argumenta. Čovjek je u svojim odlukama i postupcima slobodan od biološke determinacije. Pokušaj da se biologija učini plodnom za etiku, neumitno dovodi do naturalističke pogreške. Čak i ako je genetski određen, čovjek u svim moralno relevantnim pitanjima može djelovati protiv svojih gena. Po mom sudu, sve su tri tvrdnje pogrešne. Ako je prva teza istinita, ona mora usuglasiti rezultate sociobiologije s tvrdnjama o čovjeku. To se, naravno, pokušalo mnogo puta, ali nijedan od predloženih argumenata nije bio uvjerljiv. Predloženi protuprimjeri u pravilu se pokazuju kao neodrživi ili se vrlo elegantno mogu objasniti pomoću sociobiologije. Nasuprot tomu, sociobiologija može objasniti mnoge činjenice u ljudskom socijalnom ponašanju, koje bi inače ostale neobjašnjene. Ako je sociobiologija pogriješila u svojoj primjeni na čovjeka, onda moramo reći da kritičarima dosad to nije uspjelo pokazati. Druga teza tvrdi da je primjena sociobiologije na etička pitanja naturalistički pogrešan zaključak. Istina je da ni u jednoj standardnoj logici nije dopušteno iz čisto deskriptivnih tvrdnji zaključivati na čisto normativne. Svaki takav pokušaj dovodi do pogreške i ništa ne govori protiv toga da je, u skladu s Humom i Mooreom, ovdje doista riječ o naturalističkoj pogrešci. Međutim, relevancija je slabiji odnos od logičke implikacije. Biologija može biti relevantna za etiku, čak i ako njezine tvrdnje izravno ne povlače norme. Norme i normativni sustavi ne postoje u zrakopraznom prostoru. Kao što smo već rekli, norme, osim neproturječnosti, moraju biti podložne pragmatičnim kriterijima, posebno kriterijima primjenjivosti i provedivosti. Primjenjivosti i izvedivosti nekog normativnog sustava mogu biti postavljene goleme biološke granice. (Recimo, ne možemo očekivati od muškaraca da rađaju djecu.) Nasuprot tomu, biološki faktori mogu izvjesne norme učiniti suvišnima. (Recimo, muškarcima ne treba zabranjivati dječje ratovanje). Napokon, podnošljivost ili nepodnošljivost normi može odlučno ovisiti o činjenicama. Ne samo što ne možemo isti kolač i jesti i sačuvati (što je gotovo analitička tvrdnja), već se isto tako, budući da su ljudi genetski različiti, ne možemo ni pobrinuti da svi dobiju
istu količinu (jela, novca, talenta, utjecaja, časti) i da nakon toga istu količinu i zadrže. Ako su početni uvjeti različiti, onda se ne može istodobno ostvariti raspodjela pravde i raspodjela dobara; tražiti oboje bilo bi nerazumno zbog faktičnih razloga. Zbog toga obraćanje pažnje na biološke činjenice u evolucionoj etici ne vodi nužno do naturalističke pogreške. Problem bitka i trebanja (činjenica i normi) nije zaobiđen, već se pokazuje kao rješiv, pa čak i riješen i to u negativnom smislu: zaključak s bitka na trebanje nije dopušten (isto vrijedi i za obrnuti zaključak). U svakom valjanom zaključku, u kojemu konkluzija sadrži normativni sud, barem jedna premisa ili dio premise mora sadržavati normativni sud. Druge premise smiju biti deskriptivne. Ako se norme moraju steći iz drugih normi, opet nam se postavlja problem početka. Ako uopće želimo započinjati, onda na raspolaganju već moramo imati više normi. Te početne norme možemo nazvati “temeljnim normama” ili “supernormama”. Uopće nije bitno kako smo došli do jedne takve temeljne norme. Ona može odgovarati nekom duboko unutrašnjem uvjerenju; možemo je preuzeti iz deset zapovjedi iz govora na Maslinskoj gori, iz ustava, krivičnog zakonika ili partijskog programa; možemo je isto tako smisliti ili jednostavno isprobati kao početak. Da biološke činjenice postanu plodne (relevantne) za normativni sustav, moramo raspolagati najmanje s jednom temeljnom ili “super”normom. Ta norma može glasiti: “Čovječanstvo mora preživjeti”, ili: “Evolucija mora ići dalje”, ili: “Našim potomcima ne smije biti gore nego nama”, ili: “Treba optimizirati prosječni čovjekov standard”, itd. Mislim da je jasno kako se sve mjere ne mogu uskladiti s bilo kojom navedenom temeljnom normom. Ako temeljne norme ne mogu odrediti što treba činiti, one mogu barem isključiti određene postupke. One dakle ne kažu što činimo, ali katkada govore što bismo trebali napustiti. One ne postavljaju tračnice, već granične zidove našim odlukama i djelovanjima. Ali ono što je u granicama oređenih supernormi moguće, može jako ovisiti o činjenicama. Što je veće naše faktično znanje, uži će biti prostor za naše norme. Što više znamo, to će konkretniji, bogatiji, sadržajniji biti naš normativni sustav. Filozof morala, dakle, ne smije smatrati činjenice iskustvenih znanosti suženjem, već obogaćenjem. Time što obraća pažnju na činjenice i zakone evolucije, evoluciona etika pokušava oblikovati etička razmišljanja na realističniji i sadržajniji način. Treći argument počiva na problemu slobode volje. Možemo li mi nešto odlučiti protiv vlastitih gena? Pitanje je tko ili što se tu odlučuje. Naše “ja”, subjekt, samosvjest, savjest ili, tko god već donosi odluku, funkcija je našeg mozga i time produkt gena i njegove okoline. Neka druga instanca koja bi mogla utjecati na naše odluke, u prirodnom stavu koji utemeljuje evolucionu etiku, ne postoji. Onaj tko izvodi određenu radnju, ne može drukčije djelovati, jer on ne može promijeniti niti prirodne zakone niti vladajuće okvirne ili početne uvjete, bez obzira jesu li oni određeni genima, okolinom ili kako je to najčešće slučaj i jednim i drugim. Za evolucionu etiku zbog toga ne postoji sloboda volje u tradicionalnom smislu. Ako geni određuju moje postupke, ja ne mogu djelovati protiv njih. Ako pak oni ne određuju moje djelovanje, onda također ne mogu djelovati protiv njih, jer mi oni ništa ne zabranjuju. Dakle onaj tko tvrdi da možemo i moramo djelovati “protiv vlastitih gena” i da etika budućnosti ne može biti u skladu s našim genima, morat će odustati od naturalističke pozicije i prihvatiti dualističku ili će pak metaforički reći da slobodan prostor koji nam ostavljaju geni, moramo drukčije i po mogućnosti bolje iskoristiti, a time je zacijelo u pravu. Preveo: Darko Polšek
Philip Kitcher
ČETIRI NAČINA “BIOLOGIZACIJE” ETIKE ‐ JEDNA KRITIKA*
1.
Godine 1975. Edward Wilson pozvao je svoje čitatelje da “razmisle o sljedećoj mogućnosti: nije li vrijeme da se etika privremeno oduzme filozofiji i da se počne biologizirati”. U ozbiljnost Wilsonova pothvata ne treba sumnjati. Njegovi radovi od 1975. do danas svjedoče o njegovu uvjerenju o bolovanju neprirodnoznanstvenih, odnosno “duhovnoznanstvenih” približavanja moralnim pitanjima, od teške neodređenosti i neznanja, te o tome da je riječ o isuviše važnim pitanjima da bi ih znanstvenici smjeli zapostaviti i napokon da biologija, napose grana evolucione teorije i neurološke znanosti, koje Wilson stavlja pod kapu sociobiologije, može pružiti urgentno potrebnu uputu o daljnjemu radu. Unatoč tomu, mislim da je Wilsonovo istraživanje na području etike, ono koje je sam poduzeo, kao i ono koje je proveo zajedno s matematičkim fizičarem Charlesom Lumsdenom i kasnije s filozofom Michaelom Ruseom, krajnje zbrkano, jer se u tim istraživanjima nisu jasno razgraničili posve različiti pothvati. Cilj ovoga članka jest razlikovanje tih projekata, pri čemu ću pokušati pokazati kako Wilson i njegovi kolege od posve neospornih, samorazumljivih istina klize prema provokativnim neistinama. Ideja “biologizacije” etike nipošto nije nova, a Wilsonovi prijedlozi nisu jedini koji su u današnje doba privukli pažnju. Čak su i brojne definicije koje ću kasnije navesti, bliske kategorijama, što su mnogim filozofima koje Wilson želi prosvjetliti vrlo dobro poznate. Uz sve to, nadam se da ću pomoću uvoda u ta razgraničenja u kontekstu Wilsonovih rasprava o etici uspjeti skicirati jednu kartu na kojoj će se sociobiološki etičari sami moći lokalizirati, te da će moći izrezati pitanja na koje bi trebali pružiti odgovor.
2.
Kako je moguće “biologizirati” etiku? Čini se da su moguće četiri strategije: Sociobiologija nam mora objasniti kako je došlo do toga da ljudi stiču etičke pojmove i o tomu kako donose i oblikuju etičke sudove o sebi samima i drugima. Sociobiologija nas može poučiti činjenicama o čovjeku, koje zajedno s već prihvaćenim moralnim načelima možemo koristiti da iz njih izvedemo normativna načela koja dosad još nismo shvatili. Sociobiologija nam može objasniti o čemu je u etici uopće riječ, te stoga može pružiti odgovor na staro pitanje o objektivnosti etike. Ukratko: sociobiologija je ključ metaetike. Sociobiologija nam može dati povoda da revidiramo naš sustav etičkih načela, ne samo time što nam daje povod da prihvatimo nove izvedene tvrdnje, kao u varijanti (B), već i time što će nas poučiti o novim temeljnim normativnim načelima. Ukratko: sociobiologija nije puki izvor činjenica već je ona izvor normi. Čini se da Wilson prihvaća sva četiri projekta, ali zbog svog osjećaja za hitnost zadatka, kao i zato što zna da je etika isuviše važna da bi se prepustila onima koji su “naprosto isuviše mudri”, Wilson
posebno propušta uočiti važnost varijante (D). Strategije (B) i (D) imaju najveći utjecaj na ljudske poslove, pri čemu je varijanta (D) zbog svojeg potencijala da temeljito mijenja postojeće moralne i misaone stavove, predstavlja onu važniju. Čini se da mogućnost takve promjene stoji s one strane Ruseovih i Wilsonovih zaključnih stavova. Evolucionarni dijelovi sociobiologije puno su relevantniji s obzirom na druge navedene projekte; u drugim slučajevima do izražaja dolaze neurofiziološka pitanja, poput istraživanja limbičkog sustava. Varijante (A) i (B) već su dugo legitimni zadaci. Etički načini čovjekova ponašanja imaju svoju povijest i posve je opravdano istraživati detalje te povijesti. Ako pretpostavimo da ćemo tu povijest moći slijediti dovoljno dugo u prošlost, mogli bismo spoznati nešto o uzajamnoj evoluciji gena i kulture, o oblikovanju socijalnih institucija i o uvođenju normi. Unatoč tomu, posve je moguće da će evoluciona biologija u tome odigrati vrlo ograničenu ulogu. Jedino što se iz prirode može vidjeti, sastoji se možda u tomu, što smo vidjeli da nas je priroda opremila mogućnošću da uđemo u različite društvene odnose i mogućnošću da razumijemo i oblikujemo etička pravila. Čim shvatimo da sva obilježja na koja smo se sada usredotočili, ne moraju biti cilj prirodne selekcije, nećemo više morati tvrditi da je svaka ozbiljna povijest našeg etičkog ponašanja bila ova ili ona selektivna prednost za živa bića koja su prva prihvatila sustav etičkih uputa. Možda povijest etičkoga mišljenja o jednom takvom koevolucionom modelu pokazuje da kulturna selekcija ulazi u prirodnu. Ono što se selektira, vjerojatno je jedna vrlo općenita sposobnost učenja i djelovanja koja se manifestira u različitim aspektima ljudskoga ponašanja. Strategiji (A) ne može se ništa prigovoriti ako se ne formulira i ne protumači pretjerano pojednostavljeno. Opomenama iz prethodnoga odlomka trebali bismo izbjeći najgrublje oblike neodarvinističkoga definiranja strategije (A). No, još moramo raspraviti o opasnosti pretjeranih tumačenja. U Wilsonovim spisima vlada trajna tendencija da iz neospornih pretpostavki izvlači neopravdane zaključke o tomu da naša sposobnost donošenja etičkih sudova ima povijest koja se svodi na onu evolucionu. Nakon što su navijestili da “sve ljudsko, uključujući i razum i kulturu ima materijalnu podlogu i da je ljudska genetska konstitucija i njezina interakcija s okolinom nastala tijekom evolucije, Ruse i Wilson tvrde da “prikupljeno empirijsko znanje” o ljudskoj evoluciji, “svjedoči o dalekosežnim posljedicama za moralnu filozofiju”. Prema tome je “prikupljenom” znanju “sve neopravdanija hipoteza da su etičke istine netjelesne, odnosno da su usađene u naš mozak božjim udesom ili pak da izvan mozga čekaju na objavu”. Ruse i Wilson, čini se iz toga zaključuju da legitimnost strategije (A) uništava ideju moralnoga objektiviteta. Kada promotrimo druge sustave ljudskih uvjerenja, postat će nam jasno da je takav zaključak pogrešan. Mi, naime imamo sposobnost da donosimo sudove na području matematike, fizike, biologije i drugih istraživačkih disciplina. Te sposobnosti također imaju povijesno objašnjenje, a uključuju i evolucione komponente. Kada bismo željeli argumentirati poput Rusea i Wilsona, mogli bismo izvući zaključak da je objektivna istina matematike, fizike i biologije jedna prijevara, odnosno da ne možemo slijediti nikakvu znanost bez “spoznaje ljudskoga mozga, ljudskoga organa u kojemu se donose sve odluke”. Pozadina Wilsonove argumentacije (kao i njegovih kolega Rusea i Lumsdena) po mom je mišljenju osjećaj da je etika nešto drugo od aritmetike ili statike. Kada je riječ o potonjim disciplinama, mogli bismo zaključiti na sljedeći način: povijest (uključujući i onu evolucionu) pružila nam je mogućnost učenja. Ta se sposobnost aktivira u našem susretu s prirodom i na taj način stičemo objektivno istinita uvjerenja o tome kakva je priroda. A budući da ne vide kako bi se sličan izvod mogao ponoviti s moralnim uvjerenjima, Wilson, Ruse i Lumsden pretpostavljaju da se njihov argument ne može proširiti na osporavanje mogućnosti objektivnoga znanja uopće. Taj specifični skepticizam s obzirom
na mogućnost objektivnosti u etici vrlo se jasno pokazuje u sljedećem navodu. “Filozofi i teolozi još nam nisu pokazali kako se apsolutne etičke istine mogu spoznati kao nešto što leži izvan specifičnoga razvoja ljudskoga duha”. Čovjek koji želi govoriti o objektivnosti etike stoji pred velikim teškoćama, recimo, kada treba odgovoriti na pitanje kako stičemo etičko znanje. Te su teškoće složene prirode; o njima ćemo govoriti povezano sa strategijom (C). No, ako Wilson nema nikakve neovisne argumente da riješi probleme metaetike, jednostavan je korak od legitimnosti strategije (A) prema “dalekosežnim posljedicama za moralnu filozofiju” čisto pogrešan zaključak. “Dalekosežne posljedice”, naime, ne slijede iz nekih novih informacija koje nam pruža evoluciona teorija, već iz argumenata koji općenito poriču mogućnost da se moralna uvjerenja promatraju baš kao i sve druge vrste sudova.
3. Strategija (A) ne podrazumijeva da se etika mora uzeti iz ruku filozofa, a to isto vrijedi i za strategiju (B). Etičari, naime, već dugo zastupaju ideju da nas činjenice o čovjeku i drugim dijelovima prirode mogu dovesti do toga da na dosad nepredviđeni način preoblikujemo naša temeljna etička načela. Poznati utilitaristi koji tvrde da su moralno korektni postupci oni koji dovode do najveće sreće za najveći broj ljudi, koji pretpostavljaju da u taj broj treba uključiti i danas postojeće ljude i da se sreća može izjednačiti s fizičkim i psihičkim blagostanjem iz svoga znanja o tome izvode konkretna etička pravila, a pravilo o maksimalizaciji sreće doista se može izvesti iz tih pretpostavki. Sociobiologija ovdje nema nikakav monopol. Brojne vrste empirijskih istraživanja mogu nam pružiti relevantne informacije i pridonijeti plodnoj podjeli rada između filozofa i drugih znanstvenika. Uzmimo primjerice skupinu problema kojom se Wilson s pravom iscrpno bavi. Postoje brojni primjeri za tvrdnju da članovi manjih zajednica, u uvjetima u kojima su dopušteni ekološki uništavajući načini ponašanja, bolje prehranjuju, odijevaju, udomljuju i odgajaju sebe i svoju djecu. Za odgovoran etički sud potrebne su nam empirijske informacije različitih vrsta, recimo: koje alternativne mogućnosti stoje članovima tih zajednica na raspolaganju ako se zabrane takvi načini ponašanja? Kakve ekonomske posljedice proizlaze iz takve zabrane? Kakve su ekološke posljedice tih načina ponašanja? Na sva ta pitanja treba odgovoriti. Premda sakupljanje odgovora na ta pitanja može biti pretpostavka za moralnu odluku, postoje očito i točke kada nedoumice treba riješiti pomoću temeljnih etičkih načela. Na koji bismo inače način mogli odlučiti između raznorodnih vrijednosti (Recimo, čista okolina, proširenje obitelji) koje igraju ulogu u toj situaciji? Na koje interese, prava ili blagostanja treba obratiti pažnju? Neki znanstvenici, posebno etičari u području medicine i zaštite okoline, već slijede takvu vrstu istraživanja. Netko će možda pomisliti da sociobiologija može pružiti posebno značajan doprinos u tako općenitom pothvatu time što nam otkriva naše najdublje i najskrivenije čežnje. A kada ih spoznamo, steći ćemo cjelovitije razumijevanje ljudske sreće, pa ćemo prosvjetljenije primijenjivati naša temeljna etička načela. U svojoj knjizi Sociobiologija: u potrazi za ljudskom prirodom, pomalo pretjerano ali iscrpno, pokazao sam da su najpoznatiji sociobiološki pokušaji da se otkrije podrijetlo ljudske prirode, krajnje nedostatni; i da ako želimo nadvladati te nedostatke, evolucione ideje moramo integrirati u neurologiju, psihologiju i različite dijelove društvenih znanosti. * * *
4.
Wilsonove tvrdnje o statusu etičkih sudova vrlo je teško shvatiti. Jasno je to da on poriče objektivnost moralnih načela ako sadrže želje ili naredbe božanstva. (Ta je metaetička teorija neuvjerljiva već od Platonova Eutifrona). On naširoko piše kao da je sociobiologija pružila konačni negativni odgovor na pitanje o objektivnosti etike. U jednoj ranijoj formulaciji, Wilson zastupa jednostavni oblik emotivizma kada tvrdi: “Svi filozofi sude o svojim osobnim emotivnim odgovorima na različite alternative kao da su u najmanju ruku pitali neko skriveno proročište. To se proročište međutim nalazi u dubokim emocionalnim središtima mozga, najvjerojatnije u limbičkom sustavu, u složenom kompleksu stanica neurona i hormona koji se nalazi odmah ispod “misaonog” dijela moždanih polutki. Ljudske emotivne reakcije i sveobuhvatni etički postupci koji na njima počivaju, programirane su prirodnom selekcijom tijekom tisuća generacija.” Kada shvatimo da je riječ o redukciji na moždani aparat, Wilsonov je prikaz vrlo jednostavan. Sadržaj etičkih tvrdnji iscrpljuje se time što ćemo ga preoblikovati pojmovima naših emocionalnih reakcija. Ljudi koji se slažu s tvrdnjom “Ubijanje nedužne djece je moralno pogrešno”, prema Wilsonu samo se priklanjaju svojem osjećaju odvratnosti, a to se može izreći i tako da tvrdimo da nam se od toga okreće želudac. Istu vrstu metaetike srećemo i u tekstovima novijeg datuma, recimo, u već spomenutom demantiju tvrdnje da su “etičke istine vansomatske”. Unatoč tomu, postoje mjesta i eksplicitne formulacije koje proturječe jednostavnim emotivističkim tumačenjima Wilsonovih tvrdnji. Ruse i Wilson naoko podržavaju stav da tvrdnja “ubojstvo je grijeh” sadrži nešto više od tvrdnje “ne sviđa mi se ubijanje”. Isto tako, nakon što su negirali da su etičke istine izvansomatske, oni tvrde da “naši najjači osjećaji o ispravnom i pogrešnom” trebaju funkcionirati kao “temelji naših etičkih kodeksa”, a njihov članak završava vizionarskom nadom prema kojoj će nam istraživanje omogućiti spoznaju “kako naši kratkoročni moralni uvidi vode k dugoročnijim potrebama i kako će se pomoću odgovarajućih korektiva moći oblikovati moralni kodeksi trajnijeg karaktera.” Prema mojem tumačenju, Wilson i Ruse vjeruju da neke naše sklonosti i nesklonosti, odnosno na njima utemeljeni moralni sudovi izdaju naše najdublje čežnje i potrebe, pa se zbog toga zadatak oblikovanja “objektivnoga” (“trajnoga” ili “korigiranoga”) morala sastoji u ustanovljavanju čežnji i potreba, kako bismo prihvatili ona načela koja ih potiču. U svojim ranijim djelima Wilson obrađuje teme koje nisu suglasne s jednostavnom emotivističkom metaetikom. On je , recimo, uvjeren da različite populacije ili različite skupine u istoj populaciji moraju imati različite “moralne standarde”. Razlike među populacijama za emotivizam očito stvaraju poteškoće. Sa stajališta emotivizma, osobe s nastranim socijalnim ponašanjem, koje slijede svoju “limbičku objavu” i u skladu s njom muče djecu, stoje na istome stupnju s ljudima koji njeguju čudne prehrambene navike. Nas to može razbjesniti, a naša nesklonost takvim navikama može dovesti i do toga djelovanja protiv njih. No, ako netko od nas zatraži opravdanje naših postupaka, onda ćemo u skladu s emotivističkim stavom morati priznati da ne postoji stajalište s kojeg bi naše djelovanje bilo objektivno vrednije od onih djelovanja koje smo željeli spriječiti. Čudaci slijede naredbe svojega hipotalamusa, a mi slijedimo naredbe svojega. Pretpostavljam da su Wilson (kao i Lumsden i Ruse) razapeti između tih dvaju stavova. Jedan zagovara čvrsti kurs prema etičkoj objektivnosti, on izvlači “dalekosežne posljedice” prema kojima nema “izvansomatskih” izvora etičkih istina, te stoga prihvaća emotivističku metaetiku. Na nesreću, kada biološke rezultate želi iskoristiti za poboljšanje etičkoga kodeksa, taj stav dovodi Wilsonov projekt do apsurda; osim toga on dovodi do daljnje neugodne posljedice, a to je da ne postoji nikakav razlog na temelju kojega bismo mogli optužiti ljude koje smatramo moralno perverznima. * * *
Ovaj ću odlomak završiti kratkim osvrtom na argumentaciju koja se skriva iza Wilsonovih emotivističkih sklonosti. Svatko tko zastupa objektivnost etike, suočen je s teškoćom objašnjavanja u čemu se ona sastoji. Skeptici će argumentirati na sljedeći način, ako su etičke maksime objektivne, onda one moraju biti ili objektivno istinite ili objektivno lažne. Ako su objektivno istinite ili objektivno lažne, onda je to zbog toga što u sebi imaju snagu da se slože ili ne slože s moralnim poretkom, s carstvom apstraktnih objekata (vrijednosti) koje postoje neovisno o prirodnom poretku. Veoma je sporno postoji li takav poredak, ali čak i da postoji, on bi ostao potpuna zagonetka. U tom bismo slučaju očito bili prisiljeni postulirati neku etičku intuiciju uz čiju bismo pomoć mogli doći do temeljnih moralnih činjenica. Tada bismo morali objasniti kako funkcionira ta spoznaja, a osim toga morali bismo objasniti kako se moralni poredak i etička intuicija uklapaju u naturalističku sliku svijeta. Poricanje “izvansomatskih” izvora moralne istine temelji se po mom mišljenju na takvoj vrsti skeptične argumentacije, koja predstavlja opasnost da postane klin između postignuća naših etičkih uvjerenja i uvjerenja na području fizike i biologije. Zanimljivo je da se na isti način može razviti i argument koji će dovesti u pitanje objektivnost matematike. Kako gotovo ne postoji filozof koji bi bio spreman odreći se ideje matematičke objektivnosti, filozofija matematike pruža niz mogućnosti odupiranja ovoj skeptičnoj paraleli. Ekstremni platoničari prihvaćaju stav skeptika da objektivnost iziskuje jedan apstraktan matematički red, te pokušavaju neposredno pokazati kako je moguć pristup tome redu na naturalističkoj osnovi. Drugi prihvaćaju objektivnost matematike, ali ne postavljaju zahtjev da matematičke tvrdnje moraju biti objektivno istinite ili lažne. Treći pak pokušavaju razviti pojam matematičke istine koja ne pretpostavlja postojanje apstraktnih objekata, a četvrti priznaju egzistenciju apstraktnih objekata, ali se žele odreći matematičke intuicije. U slučaju etike mogući su analogni koraci. Mogli bismo , recimo, tvrditi da su neki stavovi objektivno opravdani, a da pri tome ne tvrdimo ništa o njihovoj istinitosti. Ili pak možemo napustiti korespondencijsku teoriju istine za etičke sudove, kako bismo zastupali stav da je etički sud istinit onda kada bi ga razumno biće prihvatilo zbog toga što je po njemu opravdano postupati. Isto je tako moguće prihvatiti tezu da postoji moralni poredak, pri čemu ćemo ga definirati naturalistički, time što ćemo, poput utilitarista, predložiti da se moralno dobro izjednači s maksimalizacijom ljudske sreće ili tvrditi da se moralna ispravnost sastoji u zahtjevu za moralnim dobrom. Daljnja je opcija tvrdnja o stvarnom postojanju izvanprirodnih vrijednosti, koje su nam, međutim, dostupne na sasvim normalan način, recimo, pomoću opažanja drugih ljudi i njihova ponašanja. Napokon, također je moguće da zastupnici etičke objektivnosti sakupe i prihvate argumente skeptika, a da pri tom ipak pokušaju naturalistički definirati fenomen koji je skepticima nepojmljiv. Nadam se da ova kratka skica mogućnosti, po sebi dokazuje kako prenagljena argumentacija u prilog emotivističke metaetike jednostavno zanemaruje velik broj metaetičkih alternativa: naime, onih najvažnijih, tj. upravo onih, koje su tijekom povijesti etičke teorije prikazali “oni isuviše mudri”. Nikakvi rezultati najnovije evolucione biologije ili neurologije ne isključuju takve alternative. Ako dakle strategija (C) počiva na ideji da nam sociobiologija može pružiti brzi dokaz za emotivističku metaetiku, onda taj projekt počiva na teškoj zabludi. Ako Wilson i njegovi kolege žele ponuditi neku konkurirajuću metaetičku teoriju, koja će se pozivati na njihova uvjeravanja o tome kako sociobiologija može ponuditi bolje (postojanije) moralne kodekse, onda oni moraju objasniti u čemu se sastoji ta teorija i na koje se biološke nalaze poziva. Dok takva objašnjenja ne postoje, strategiju (C) moramo odbaciti kao krajnje nesuvislu.
5.
Kada je riječ o potrazi za novim normativnim načelima, prema projektu (D), nije posve jasno obećaje li Wilson nešto i želi li stvarno nešto pružiti. U njegovim ranim člancima postoje skice za poboljšani moral koji bi morao nastati iz biološke analize. Wilson piše: “Teoretičari nove etike ponajprije će se morati pozabaviti s kardinalnom vrijednošću preživljavanja ljudskih gena, tj. cjelovitog zajedničkog poola koji se stvarao generacijama. Gotovo nikome nije jasno koje su posljedice bujnog djelovanja spolne reprodukcije i koliko su prema tome beznačajne linije srodstva. Prilog DNK jednoga pojedinca gotovo je jednak cijelim generacijama i otprilike će se ravnomjerno raspoređivati na sve buduće generacije... Pojedinac je samo jedna trenutna kombinacija gena koja nastaje iz toga poola, jedna kombinacija, čiji će se materijal nasljeđivanja ubrzo opet rastvoriti u tome poolu.” Po mom sudu, Wilson ovdje zagovara temeljno etičko načelo koje možemo formulirati na sljedeći način: (W) Ljudska bića moraju učiniti sve što im je na raspolaganju kako bi osigurala daljnji opstanak zajedničkog genetskog poola vrste Homo sapiens. Wilson osim toga brani stav koji kaže da to načelo nije izvedeno iz nekog višeg moralnog načela, već da je opravdano isključivo pomoću određenih činjenica seksualne reprodukcije. Wilson ne vidi da je zaključak iz činjenica na vrijednosti pogrešan, kao što ne vidi da postoji apsolutna razlika između “jest” i “treba biti”. On zbog toga činjenicu spolnosti očito smatra premisom (S) iz koje izvodi argument u prilog (W): (S) DNK nekog pojedinca naslijeđen je od mnogih ljudi prijašnjih generacija i nakon njegove reprodukcije, rasporedit će se na mnoge osobe budućih generacija. Sada ću pokušati ispitati ispravnost (W) i argument (S) koji bi trebao slijediti iz (W). Očito je da se (W) ne može deducirati iz (S). Isto je tako očito da nikakvi priznati načini induktivne ili statističke argumentacije ne mogu opravdati taj prijelaz. Kao posljednju mogućnost možemo predložiti da je (W) najbolje objašnjenje za (S) i da je na temelju (S) (W) prihvatljivo. Prolazni šarm te ideje ubrzo nestaje kada shvatimo da se (S) može objasniti samo genetikom, ali ne i etikom. Postoje brojne mogućnosti da se unošenjem etičkih premisa opravda prijelaz iz (S) na (W); takvo bi unošenje međutim potkrijepljivalo prilično nesporni projekt (B), ali ne i potragu za temeljnim moralnim načelima iz strategije (D). Bez takvog ubacivanja zaključak je tako očito pogrešan da se moramo zapitati zašto Wilson vjeruje da može zaobići tradicionalnu kritiku zaključka iz činjenica na vrijednosti. Pogreška Wilsonove metode odražava se u vrsti temeljnog moralnog načela koje je utvrdio. To načelo (W), naime, propisuje (blago rečeno) moralno vrlo sumnjive postupke. Pretpostavimo na primjer situaciju općeg atomskog uništenja svijeta, u kojoj preživljavanje ljudskog genetskog poola ovisi o sparivanju dvaju osoba. Pretpostavimo također da se jedna od tih osoba, zbog nekog razloga, ne želi s drugom spariti, recimo, zbog toga što se ne želi podsijećati na ružnu prošlost ili zbog spoznaje da će potomci imati loš život, zbog bolesti i sl.) Načelo (W) u tim uvjetima zahtijeva, da osoba koja se želi spariti, u slučaju potrebe upotrijebi čak i ekstremne oblike nasilja, kako bi na sparivanje prisilila osobu koja se ne želi spariti, a zahtijeva čak i ubojstvo čovjeka koji bi želio spriječiti takvo nasilje nad tom osobom. U ovome primjeru jasno se vidi sukob između posljedica načela (W) i drugih etičkih načela, posebno onih koja podržavaju pravo na autonomiju pojedinca. Takav se scenarij može i proširiti, ako uzmemo u obzir povećanu bijedu budućeg pokoljenja već rečenog para... Sukobljeni s teškoćama načela (W), slabu će nam utjehu pružiti misao da naš DNK dolazi od brojnih osoba i da će se takvim sparivanjem proširiti na brojne druge generacije. U raspravi su sukobljene
relativne vrijednosti prava na egzistenciju budućih generacija (koje će možda živjeti u lošim uvjetima) i pravo postojećih ljudi na samoodređenje. Biološke činjenice o reprodukciji ne pružaju nam nikakve informacije o takvom sukobu. U novijim člancima Wilson se ne izjašnjava tako izravno o načelima “znanstvene etike”. Biološka istraživanja obećaju da će u budućnosti doći do poboljšanja moralnih kodeksa. Lumsden i Wilson pišu: “Tek kada će ljudi shvatiti fizikalni temelj moralnoga mišljenja i kada će uzeti u obzir njegovo evoluciono značenje, moći će razviti sposobnost svijesnog oblikovanja svoga života. Tada će biti sposobniji odlučiti se za moralne zakone i za izbor onih oblika društvenoga suživota koji su potrebni za osiguranje valjanosti tih zakona.” Kada je riječ o tome kako formulirati ta temeljna moralna načela, Ruse i Wilson su začuđujuće suzdržljivi... Njihov jedini primjer etičke maksime nije eksplicitno formuliran, ali kako govore o izbjegavanju incesta, on se može izraziti sljedećim riječima: “Ne sparuj se sa svojim rođacima.” Ako je to uopće čisto moralno načelo, nipošto nije središnje, a kamoli temeljno. Najdublji problemi za Wilsonove, Lumsdenove i Ruseove sociobiološke etike mogu se jasno shvatiti kada pogledamo na koji način obrađuju najtemeljnija i najteža normativna pitanja. Kada s jedne strane imamo na umu John Rawlsova načela pravednosti, a s druge strane određene teze o dopuštenosti pobačaja (tvrdnje o jednom vrlo teškom moralnom pitanju), onda vidimo kako je nužno procijeniti prava, interese i odgovornosti različitih strana. Socio‐biologija uopće nema odgovore na pitanje kako odvagnuti te potencijalno sukobljene interese, prava i odgovornosti. Čak i da smo uvjereni u sposobnost sociobiologije da označi najdublje ljudske porive i kada bismo iz toga mogli pokazati kako treba postići trajnu sreću nekog pojedinca, preostao bi nam još uvijek temeljni zadatak procjene konkurentnih potreba i planova različitih ljudi. U jezgri sociobiološke etike postoji jedna velika rupa, koja se pokazuje čim se sjetimo scenarija zadnjeg ljudskog para i katastrofe koju on stvara za Wilsonovo načelo (W). Ni u kasnijim radovima Wilson, Lumsden i Ruse nigdje je ne pokušavaju popraviti. ... Da je Wilson utilitarist, on bi na pitanje o procjeni konkurentnih ciljeva mogao odgovoriti tako da kaže da se moralno dobro sastoji u maksimiranju ukupne ljudske sreće; on bi mogao priznati da to temeljno moralno načelo stoji izvan sociobiološke etike i istodobno tvrditi, da nam sociobiologija, time što prezentira naše evolutivno izgrađene želje, pokazuje bit ljudske sreće. Kao što smo već rekli glede strategije (B) imamo dovoljno razloga za sumnju u to, pruža li nam sociobiologija uopće uvid u naše “najdublje porive”. U svakom slučaju svođenje sociobiologije na utilitarizam još nije potpuna naturalizacija etike, kako tvrdi Wilsonova retorika. Kako bismo mogli predočiti ono što najjače pokreće Wilsonova razmišljanja, moramo se pozvati na načelo koje leži izvan sociobiologije. Suprotstavljanjem “kratkoročnih moralnih problema” našim “dugoročnim potrebama”, Ruse i Wilson se zanose nadom da će nam biološka istraživanja i njihova jasna slika o nama samima, pomoći u reformiranju naših moralnih sustava. No, takve reforme moraju se rukovoditi načelom, koje će moći vrednovati zadovoljenje različitih želja u životu pojedinca. Zašto zadovoljenje dugoročnih potreba treba imati prednost pred trenutnim požudama? Standardni filozofski odgovor na to pitanje često pretpostavlja da pravilni put prema maksimalizaciji cjelokupne životne sreće pojedinca treba uzeti u obzir i izvjesni diskontinuitet budućnosti. No, bez obzira je li neki takav odgovor primjeren, ako želi da njegova vizija reforme morala uopće ima smisla, Wilson treba neko načelo koje će preuzeti ulogu takvoga vrednovanja. Wilsonovi članci ne pružaju nam razloge da strategiju (D) shvatimo kao bilo što drugo doli kao grešku. Njegov program moralne reforme pretpostavlja jednu nebiološku etiku, čiju bijedu često optužuje.
6. Sada kada sam razmotrio četiri načina “biologizacije” etike, postavit ću nekoliko pitanja sociobiološkim etičarima. Prva zadaća svake sociobiološke etike sastoji se u tome da nam u potpunosti objasni koji od tih projekata treba slijediti. Prava razmjena biologije i moralne filozofije moći će se postići tek kada se ti vrsni biolozi potrude da odrede što misle pod “biologizacijom” etike. Projekt (A) vrlo je blizak suvremenim biološkim i antropološkim istraživanjima. Ljudska sposobnost moralne refleksije predstavlja fenotipsku karakteristiku čiju povijest možemo smisleno istraživati. No, znanstvenici koji je žele rekonstruirati, dobro bi učinili kada bi se pitali koriste li najbolje metode artikulacije koevolutivnih procesa i izbjegavaju li adapcionističke zamke vulgarnoga darvinizma. Projekt (B) nadovezuje se na brojne vrijedne radove objavljene na području normativne etike tijekom zadnjih desetljeća. Upotrebom empirijskih informacija, filozofi i stručnjaci iz drugih disciplina artikulirali su različite tipove moralnih teorija kojima rješavaju urgentne konkretne probleme. Ako sociobiološki etičari žele tom istraživanju nešto pridonijeti, oni moraju priznati nužnost izvanbioloških moralnih načela. Oni također moraju razmisliti za koje su etičke probleme sociobiološke informacije korisne i je li ljudska sociobiologija uopće u stanju pružiti takve informacije. Premda je projekt (B) puno skromniji od projekata Edwarda Wilsona i njegovih kolega, u svojoj sam knjizi Sociobiologija: potraga za ljudskom prirodom obrazložio zašto sumnjam da je ljudska sociobiologija u stanju to učiniti. Varijante refrena “nema morala bez biologije” navode socio‐biologe na zanimljiv projekt (C). Tu se etičari moraju pitati, vjeruju li, da su neki moralni sudovi istiniti a drugi pogrešni. Ako vjeruju u moralnu istinitost i pogrešnost, oni moraju biti spremni da kažu u čemu se temelji takva istinitost i pogrešnost. Oni koji vjeruju da se moralni sudovi osoba izražavaju pomoću njihovih trenutnih impulsa, moraju nam objasniti kako treba postupati s osobama koje imaju te promjenljive impulse. Ako pak pretpostavimo da moral izražava “najdublje” ljudske želje, onda bez pozivanja na izvanbiološka moralna načela moramo pokazati zašto određene želje pojedinca imaju prednost i kako treba vrednovati sukobljene želje različitih pojedinaca. Napokon, znanstvenici koji slijede projekt (D), oni koji smatraju da je biologija izvor temeljnih normativnih načela, najbolje će zastupati svoju stvar ako navedu takva načela, ako za njih pruže biološke potvrde i ako jasno izlože kako treba izvesti vrijednosti iz činjenica. Bez pozivanja na neko posebno moralno načelo, šuplje će zvučati tvrdnja da je “naturalistički pogrešan zaključak posljednjih godina izgubio na snazi”; kao da je argument kojim se moral izvodi iz biologije uopće bio pružen... Bilo bi budalasto od filozofa tvrditi da sociobiologija ništa ne može pružiti etici. Povijest znanosti puna je primjera da su se ideje koje su ispočetka izgledale besmislene, naposljetku ipak isplatile. Bilo je naravno još i više besmislenih ideja koje smo s pravom zaboravili. Da bismo imali uspjeha, kritiku moramo uzeti ozbiljno i ne smijemo je zanemariti. No, znanstvenici koje inspirira Wilsonova vizija reformacije moralnih kodeksa pomoću biologije imaju pred sobom još velik posao. Preveo: Darko Polšek
Ludwig Siep
ŠTO JE ALTRUIZAM?*
1. Kakvo je značenje sociobioloških istraživanja o “altruističkom” ponašanju za filozofsku etiku? Etika je tradicionalno učenje o pravilnom postupanju, a filozofska etika preispituje kriterije i razloge zbog kojih određene preporuke za djelovanje nazivamo “ispravnim”. “Altruističko” ponašanje u etičkom smislu zasigurno pripada načinima ponašanja koje gotovo uvijek nazivamo “dobrim” ili “ispravnim”. Budući da se nagonski postupci često izjednačavaju s egoizmom, altruističko ponašanje treba pružiti potvrdu za to da možemo postupati i drukčije, a ne samo nagonski, naime, “slobodno”; da li je takav zahtjev postavljen s pravom, još ćemo vidjeti. Ako, dakle, altruističkoga ponašanja nema ili ako takvo ponašanje nije “slobodno” zato što je određeno samo nekim pravilima i naredbama, onda se čini da je etici oduzeto tlo na kojemu se temelji. Tvrdi li sociobiologija tako nešto i ako da, kakva opravdanja pruža za to? Prije negoli razjasnimo to pitanje, moramo nešto reći o pojmu “altruizma”. Sasvim je moguće da sociobiologija i filozofska etika istom riječju govore o dvije posve različite stvari. Budući da sociobiologija tim pojmom označava načine ponašanja koji su zajednički posve različitim bićima, ona mora apstrahirati od specifično ljudskih karakteristika ponašanja, naime, upravo od onih od kojih polazi etika. U etici je, naprotiv, riječ o ponašanju jednog svjesnog bića koje može procijeniti buduće posljedice svoga djelovanja i zbog toga on zna da ga se budućnost tiče; u etici je riječ o djelovanju jednoga bića pred kojim stoji problem odluke, zato što ono može procijeniti alternative i imati potrebu da razložno odluči o tome za koju da se opredijeli. Naravno, moguće je da je barem ovo potonje iluzija; ali da bismo to utvrdili potrebni su nam jaki dokazi i drugo, ta tvrdnja može sama imati posljedice za naše djelovanje. I o tome će još biti riječi. Sociobiologija, naprotiv, prvenstveno govori o ponašanju živih bića kojima takva obilježja ne možemo pripisati bez izvjesnog “antropomorfizma”. Ako “djelovanjem” nazivamo samo svjesno ponašanje za koje možemo pružiti razloge i ciljeve, kako se to obično u običnom govoru u etici i radi, onda sociobiologija uobičajene pojmove djelovanja mora najprije očistiti od njihovih “intencionalnih” značenja. Stoga se “altruizmom” u sociobiologiji definiraju načini ponašanja, koji “objektivno” drugome pojedincu pružaju više koristi negoli prvome; barem u određenom vremenu nakon takvoga ponašanja. O namjerama, motivima, interesima, razlozima ponašanja toga pojedinca tu ne može biti riječi. Nasuprot tome, etika djelovanje naziva “altruističkim” upravo zbog njegovih razloga, a ne zbog rezultata: naime, onda kada su prednosti za drugoga plod namjere i cilja, a ne kada se one samo uzimaju u obzir, kada su nenamjeravane ili čak kada su postignute bez želje onoga koji djeluje. Pojmovi se još više udaljavaju jedni od drugih kada uzmemo u obzir “podvrste” sociobiološkog altruizma. Često naime, razlikujemo “jaki” i “slabi” altruizam. Samo “jaki” altruizam definitivno šteti pojedincu time što donosi prednosti drugome. Drugi, tzv. “recipročni” altruizam, sastoji se u rezultatima koji će djelatnome pojedincu kasnije sami donijeti koristi. Takav altruizam, kada svjesno i voljno podrazumijeva recipročno djelovanje drugoga, u etici se ubraja u postupanja prema vlastitome interesu. On može biti moralno neutralan, kada u ukupnoj bilanci ne šteti drugome ili kada se štetu ne uzima u obzir; ali on može čak biti i egoistično djelovanje kada je riječ o šteti za ukupnu bilancu.
Kada površno promatramo, sociobiolozi i filozofi, dakle, isto ponašanje nazivaju suprotnim pojmovima. To je zbog toga što je njima stalo do različitih stvari: jednima je stalo do faktičnog, a možda i dugoročnog raspoređivanja koristi iz djelovanja, a drugima je stalo do razloga i ciljeva djelovanja. Pa ipak, spor između sociobiologa i etičara ne može se izjednačiti s “kabinetskom” tezom, koja kaže da je naprosto riječ o tomu da biolozi i etičari govore o različitim stvarima. Možda oba tabora govore o istome “predmetu”, naime, o istome tj. ljudskom načinu ponašanja, pri čemu ga prvi tumače kao svjesno, herojsko nadilaženje samih sebe, a drugi kao diktirani, prirodni nagon za reprodukcijom vlastitih gena, točnije svojih kopija. Tako barem tvrde mnogi sociobiolozi. Pojašnjenje ili čak odluka u tome sporu predpostavlja, osim pojmovnog razlikovanja, još nešto. Čovjek bi, naime, morao znati koliko je urođenoga u ljudskome ponašanju ili djelovanju ili koliko je pod utjecajem urođenih dispozicija, koliko je pod utjecajem učenja i iskustva pojedinca, a koliko je pod utjecajem odgoja i tradicije. Ta pitanja još uopće nisu riješena, a odgovor na njih postaje, čini se, sve teži. Još Rousseau je smatrao da se ono specifično u čovjeku sastoji u njegovoj “perfektabilnosti”, sposobnosti usavršavanja, u njegovoj sposobnosti razvoja i učenja. Suvremena je biologija potvrdila da je čovjek u svakom slučaju jedno “plastično” biće, biće sposobno za učenje. Čak je i razvoj ljudskoga mozga (izgradnja sinapsi) pod utjecajem “iskustva”, odnosno susreta s okolinom. U fazi, u kojoj razvoj djeteta još nije potpuno završen, započinje sticanje jezika i od tada će “njegova iskustva bitno odrediti tradicijom nasljeđeni pojmovi, odnosi među značenjima i tehnike, koje mu njegova kultura pruža za njihovo savladavanje.” Ako se čak i kod životinja bez genetskog determinizma može dokazati da postoji poduka, učenje i promjena tradicija, recimo, napjeva ili upotrebe oruđa, onda je teza genetskog determinizma u ljudskome ponašanju neodrživa. To ne isključuje mogućnost da “nasljedni faktori u grubim crtama ne određuju rubne uvjete učenja (posebno motivacije) ili da ne određuju tendenciozne procese razvoja jedinke.” Isto tako, to ne znači da u objašnjenju , recimo, žalovanja odraslih prilikom smrti njihove djece, treba tražiti nasljedne tendencije tj. urođene dispozicije za interkulturalnu predaju o ponašanju među odraslima. No, “kvantitativno” određenje urođenih, tjelesnih, naučenih, svjesnih i drugih faktora koji određuju ponašanje, postaje veliki metodološki problem. Čak i kada se neko vrlo prošireno ponašanje dobro uklapa u biološko objašnjenje, to još nikako ne dokazuje, da ne postoje još bitniji kulturni (recimo, religiozni) razlozi ili uzroci. Ako sociobiologija ne tvrdi ili ne uspijeva utvrditi, da postoji potpuni determinizam u ponašanju, u čemu se onda sastoji filozofski zanimljiv spor o altruizmu? Prvo: što tvrdi sociobiologija? Bez sumnje to da postoje urođene i nasljedne karakteristike načina ponašanja jedinke, koje genetski srodnoj jedinki mogu donijeti više prednosti negoli njoj samoj. Nadalje, da se te nasljedne karakteristike mogu proširiti i na utjecaj na ne‐srodne jedinke ili čak na jedinke različitih vrsta; riječ je o djelovanjima koja će u pravilu donijeti recipročnu korist za prvu jedinku. Obje su teze nove s obzirom na svoj genetski i biokemijski temelj, ali ne i s obzirom na njihov sadržaj. Da po prirodi imamo dispoziciju za brigu za potomstvo i srodnike, znala je već antička etika. Isto je tako već dugo, zasigurno od Aristotela, poznata ljudska sklonost prema “obostrano korisnom partnerstvu”. Temeljno obilježje sociobiologije moglo bi se dakle sastojati u tome da sve u etici utvrđene oblike altruizma izvede iz gorenavedenih dviju teza, a time naposljetku iz “genetičkog egoizma”. Postavit ćemo si dakle zadatak (o kojemu je riječ u sljedećem poglavlju) da provjerimo koje su to već utvrđene vrste altruizma u etici i kakvu imaju relevanciju za etiku. I bez “ega”, geni su biokemijske jedinice. Oni sadrže određeni program za proizvodnju proteina koji izgrađuju i održavaju organizam. Pomoću tako izgrađenih organa, kao i pomoću hormona, enzima i drugih tvari, oni mogu
utjecati na dispozicije za ponašanje. No, oni sami, naravno, ne posjeduju sposobnost ponašanja ili biranja različitih ponašanja. Njima ne preostaje ništa drugo doli praćenja biokemijskih naredbi. A ponašanje organizama, time što je nagonski određeno ka reproduciranju gena, ne djeluje “samo za volju reprodukcije gena”. Čak je i izraz “naredba” samo jedna metafora iz područja ljudskoga djelovanja i govora; geni sadrže i prenose samo biokemijske informacije.
2. Etika postoji sve otkad postoje problemi odlučivanja. Tek kada ćemo naša buduća djelovanja moći izračunati džepnim računalom, strogi će determinizam postati nešto više od misaone igre. No, možemo posumnjati u to, možemo li s našim dosadašnjim pojmovima i jezičnim oblicima uopće predočiti jedno takvo stanje. Dosad su ljudi za odluke tražili svakodnevne kao i životne razloge tj. opravdanja. Samo onoga tko može odgovoriti na pitanje “Zašto si to učinio”, možemo nazvati djelujućim, a ne puko refleksnim, reagirajućim ili puko vegetirajućim bićem. Problemi odlučivanja nisu samo konkretni problemi: kako izabrati poziv, partnera, mjesto stanovanja, itd. već su određeni i općim pravilima, kao što su pitanja, moram li na nešto obratiti pažnju, trebam li sljediti zlatno pravilo, hoću li “nasukati svoje lađe”, itd. Pitanja vlastite koristi odnosno obzira ili davanja prednosti drugome, dakle pitanja altruizma, pri tome igraju veliku ulogu. To će nam biti još jasnije kada etičke maksime promotrimo u povijesnoj perspektivi: zapovjed “ljubi bližnjega svoga”, uključujući i neprijatelja, stoji u središtu kršćanske tradicije, za razliku od , recimo, grčke. I “prosvjetiteljske” filozofske etike, poput Kantove i utilitarističke, zadržavaju taj primat altruizma. Po Kantu, nužno treba zahtijevati “tuđe”, ali ne i svoje blaženstvo, a po utilitaristima treba tražiti maksimalizaciju blagostanja svih (anticipirano) uključenih pojedinaca. Mogu li se te naredbe ispuniti i mogu li one uopće motivirati djelovanja, već je dugo sporno. Bilo kako mu drago iz etičke perspektive postoje različiti oblici altruizma. Možemo ih razlikovati prema stupnju izvjesnosti i prema “adresatima”, prema drugima, zbog čijeg se dobra djeluje. U prvome smislu, spontane reakcije osjećaja najprije se moraju razlikovati prema izračunljivoj svrhovitosti, a onda iz altruističkih djelovanja prema dobro promišljenim razlozima, treba izgraditi vlastiti etički “sustav”. Naravno da takvim razlikovanjima ne možemo razvrstati sva djelovanja; spontanitet i razmišljanje katkada se ne isključuju. Postoji i druga perspektiva. U tom drugom smislu, možemo razlikovati djelovanja koja imaju za cilj korist zajednice kojoj pripada i djelatni pojedinac od onih djelovanja koja su učinjena zbog koristi nekog drugog pojedinca. Prvoj vrsti pripadaju , recimo, “domoljubna” djela i drugi oblici djelovanja za solidarnost grupe; drugoj vrsti pripadaju dobročinstva za prijatelje ili strance. Na razini djelovanja s namjerama i razlozima, prvi oblik predstavlja jednu vrstu recipročnog altruizma, kada subjekt sam na neki način profitira od toga djelovanja, a ta korist može biti i samo “posmrtna slava”. Altruizam, drukčije negoli u pojmu prijateljstva, za koji je već Aristotel rekao da pripada pravednom, obostrano korisnom partnerstvu, sadrži izvjesnu “asimetriju” između vlastitoga žrtvovanja i zahvalnosti. Da mi unatoč tomu gotovo uvijek imamo posla sa smijesom onoga “što se čini zbog drugoga” i onoga “što se čini radi sebe samih”, doći će do izražaja u problemu mogućnosti čistog altruizma. Međutim, sve su to još “deskriptivna” razlikovanja, koja nemaju nikakve veze s etičkim procjenama. Hoćemo li spontana “herojska” djela zbog sućuti ili “nereflektiranog domoljublja” više vrednovati od dobropromišljenih i utemeljenih djela koja se odriču koristi, ovisi o tomu je li nam
temelj vrednovanja pojedinačno djelo ili “opće važenje” pravila na kojemu je ono utemeljeno. O toj razlici etičkih pozicija ovdje nije riječ. Ključno je pitanje za filozofsku etiku uopće, pitanje može li nam uspjeti izvođenje svih vrsta altruističkog ponašanja iz “genetskog egoizma”. Čini se da je na nj najlakše odgovoriti pri spontanim, afektivnim radnjama u prilog druge osobe ili zajednice, a najteže kod utemeljenih radnji za dobrobit pojedinca ili svih drugih, ukoliko takve radnje uopće postoje. Sućut je altruistički afekt, koji od antike ima posebnu važnost za etiku. Sućut možemo smatrati pozitivnom i negativnom. Ovisno o tome na koji način promatramo odnos afekata i nepristrano ispravnih djelovanja, sućut će biti ili temelj razvoja naklonosti, obzira prema svim ljudima (recimo, kod Rousseaua, Humea, Schopenhauera), eventualno čak i prema svim osjetilno sposobnim bićima ili će pak biti poremećaj jasne, od afekta neovisne spoznaje o ispravnosti (primjerice kod Platona, Spinoze i Kanta). U pravilu, sućut se smatra nečim specifično ljudskim. Prema suvremenom stanju etioloških i razvojnopsiholoških istraživanja, sućut pretpostavlja barem empatiju, tj. sposobnost uživljavanja u osjećaje drugih; ona se pojavljuje vjerojatno kod nekih primata (čimpanzi i orangutana), a kod djece se razvija na predjezičnome stupnju (između 16 i 24 mjeseca). Barem sposobnost za nju, pristupačna je sociobiološkom objašnjenju. Empatija očito služi socijalnoj kompetenciji a time i statusu skupine. Ostavit ću otvorenim pitanje, nije li njezin razvoj bolje objasniti grupnom selekcijom, umjesto genetskom. No, poteškoće za sociobiološko objašnjenje mogu se proširiti: prvo, ljudi pokazuju spontano uživljavanje i sućut i prema članovima drugih rasa, pa čak i prema ne‐ljudskim bićima. Drugo, tu je sposobnost “racionalizacije”: obzirnost, pomoć i dobronamjernost mogu postati kulturne obaveze koje neovisno o bilo kakvim spontanim sklonostima očekujemo ili zahtijevamo od drugih. Sposobnost ispunjavanja takvih zahtjeva zbog vlastitih stavova, te sposobnost nadređivanja tuđeg dobra vlastitom, upravo je ono što filozofsku etiku doista zanima. O toj mogućnosti postoji tradicionalno bogata filozofska rasprava. Platonički i dijelom aristotelijanski pojam svrsishodnog ponašanja, ogrnut dobrim tj. primjerenim stanjem, novovjekovna je znanost zamijenila pojmom kauzalnih sila. Od tada, kao motivirajuće sile djelovanja, vrijede samo nagoni, koje određuje želja pojedinca za samoodržanjem i ukus. Spomenimo samo jedan svakodnevni primjer: za staru “teleološku” etiku, misao “žena X treba to hitnije od mene”, bila je dovoljna da se uzdržimo od predmeta ili šanse, a u najvećem broju novovjekovnih etika, tu misao prati i sljedeća predodžba “za mene će biti puno ugodnije stanje, ako žena X dobije tu prednost umjesto mene”. Iz toga je jasno, da taj altruistički postupak po “teoriji motivacije” nužno podrazumijeva nešto što se odnosi i na sam subjekt, postupak koji će najčešće voditi k poricanju ostvarenja ili barem do njegove “čistoće”. Zbog toga najutjecajnije etike, poput Kantove, altruistički motivirane postupke svrstavaju u “hedonističke”. Altruistički postupak je prema tome moralan samo onda, kada se može svesti na želju za zakonitim poretkom ljudskih pravila ponašanja (na tzv. “ćudoredni zakon”). Sociobiologija se uopće ne tiče jedne takve etike, jer altruizam koji objašnjava sociobiologija za nju uopće nije moralan. No, razradu altruizma ne moramo slijediti tako daleko kao Kant. U stvarnosti navedena teorija motivacije počiva na “monokauzalnom” pojednostavljenju. Odluka za jedan altruistički postupak, kada je riječ o izboru među alternativama, bez sumnje znači odluku za stvaranje stanja koje je dobro za djelatni subjekt. Da nije dobar u smislu poželjnosti, do njega ne bi ni došlo. Kritičarima altruizma možemo priznati da djelatni subjekt očito želi postići to stanje kako bi pomogao ili kako barem ne bi spriječio neko stanje. Dakle on ima i interes da on bude taj koji djeluje altruistički, u ovom slučaju ili češće. No, kako mi nismo sposobni registrirati reakcije na naše djelo i procijeniti je li naše djelo više ili manje poželjno, u pravilu ćemo biti zainteresirani za tuđe altruističko ponašanje prema nama samima. Mi imamo “normativnu sliku samih sebe”, čije priznanje, katkada čak i kroz
osporavanje (recimo, u slučaju kada želimo šokirati ili provocirati), želimo od drugih. No, sve to ne isključuje da radnju poduzimamo, primarno, uglavnom ili čak gotovo isključivo s ciljem da drugima učinimo dobro, da pazimo na druge, da od drugih zahtijevamo itd. O čisto prividnom altruizmu može biti riječi samo kada je sticanje ili potvrda normativne slike o samome sebi “pravi”, prevladavajući motiv ili jedini razlog za djelovanje. Morali bismo još malo raspraviti o tomu, na koji je način nastala ta normativna slika o samima sebi. I sama činjenica da želimo biti pažljivi, osjetljivi, od pomoći, može počivati na uvidu u zahtjeve drugih, na osjećaju za primjerene reakcije i na naknadnoj refleksiji o tome. Drugim riječima, sama egzistencija naše želje za postajanjem altruistima, može ukazati na to da imamo altruističke motive i razloge. Pri tome će u igri biti potreba za priznanjem i za samopotvrđivanjem. Mi znamo kako je teško identificirati, ne samo kod drugih, već i kod samih sebe, koji su to prevladavajući, “pravi” motivi. No, da bismo dokazali tezu o nemogućnosti altruizma (u etičkom smislu) dovoljno je pokazati mogućnost postojanja smjese altruističkih i egoističkih motiva, u kojoj katkada čak prevladavaju prvi. Nemoguć je samo onaj postupak, u kojemu za djelatnika, prema kauzalnoj, ne‐teleološkoj teoriji motivacije, nema ničega dobrog. Jer djelatnik koji ima samosvjest i preferencije, uvijek za sebe izvlači nešto dobro. On ima i interese prema samome sebi ili tzv. “brigu za samoga sebe”. No, to ne mora biti primarni, pravi, djelatni razlog. To može biti i podređeni, neintendirani cilj. Na sličnoj varci počiva i kritika prema kojoj mi ne možemo željeti ništa dobra za nekog drugog, zato što uvijek kada govorimo o dobrome, primjenjujemo vlastite vrijednosti. Pri našoj procjeni, uvijek bismo se postavili u ulogu drugoga kojemu bismo istodobno pripisali vlastite perspektive. To bi značilo da želje, osjećaje, interese drugih uopće ne možemo spoznati. A to opet uključuje da i verbalni i neverbalni izrazi interesa drugih, možda znače nešto sasvim drugo...
3. Ukoliko ne postoji nikakav načelni razlog koji bi ukazivao na istinitost teze o altruističnim postupcima kao predradnjama za egoistična očekivanja, zbog čega je onda sociobiološka teza o altruizmu značajna za etiku? Po mom mišljenju u sljedeća dva stava: Prvo, ne postoji nikakav biološki tj. genetski razlog da sve postupke potčinimo onom “egoističnom”, motivaciji koja se prvenstveno oslanja na osobnu korist pojedinca. Drugo, svaka etika mora računati s jakom prirodnom tendencijom prema srodničkoj, skupnoj solidarnosti i prema partnerstvu zbog koristi. Što to znači da etičke zapovjedi moraju računati s prirodnim tendencijama ponašanja? Moramo se podsjetiti, da pod “postupkom” ne podrazumijevamo puke tjelesne reflekse poput “primijetio sam da sam pomaknuo ruku” ili s nekontroliranim izljevima temperamenta, već poželjna stanja koja se odnose na želje i druge odnose prema nečemu, mnijenja o stvarima, kao i “proračunatu” izradu koraka (tjelesnih pokreta i duhovnih aktivnosti). Tjelesne potrebe i dispozicije moraju istodobno proći kroz filter interpretacija i mnijenja, kako bi postale razlozi za djelovanje. Recimo, načini prehrane rijetko postoje bez navika, rituala i osobnih maksima (poput: “vrijeme je da nešto pojedem”). Već je Aristotel znao da se emocije ne pokazuju zbog podražaja, već pomoću interpretacija predodžbi (poput: “to je bila uvreda”), pomoću tumačenja koja nisu neovisna o kulturnim vrijednostima i o obrascima ponašanja. U kojoj će mjeri tjelesne potrebe, sklonosti i emocije postati djelatne, ovisi naravno o njihovoj jačini, ali isto tako i o tome koliko ih podupiru ili priječe različita mišljenja. Tim mišljenjima mogu pripadati i mnijenja o načelima životnog ponašanja. Kod asketa će tjelesne potrebe
ili sklonosti teže postati razlozi za djelovanje negoli kod hedonista. Za nepristranog promatrača ljudskog ponašanja isto tako nema sumnje da se “ekstremna mišljenja” poput asketskih ili jako altruističkih religija i svjetonazora o svojstvima svijeta i o njegovim poželjnim stanjima, mogu izbalansirati jakim tjelesnim sklonostima. Što više se neka etika želi proširiti, to manje može graditi na ekstremnim mišljenjima i na njima izgrađenim motivacijama, to više mora računati s čovjekovim prirodnim dispozicijama. “Moralni heroizam” možemo očekivati samo kod jedne male skupine samodiscipliniranih pojedinaca ili pod velikim disciplinskim pritiskom izvana (“seljački moral”) ili odozgo (svećenici, vladari). U povijesnom razvoju etike ogleda se upravo oslobođenje pojedinca od takvoga pritiska. Biologija ponašanja, kao teorija genetskog utjecaja, a ne čvrste determinacije ljudskih tendencija u postupanju, ne može nas u potpunosti podučiti s kojim prirodnim dispozicijama moraju računati moralne zapovjedi ili prijedlozi. To očito nije stalno prevladavanje sklonosti prema vlastitoj koristi “pod svaku cijenu”. Zasigurno moramo poći od jakih tendencija koje podupiru genetski srodne pojedince i partnere razmjene, s onima s kojima pojedinac u svom životu često ima posla. Kod pojedinca koji živi u skupini, to su prije svega članovi vlastite skupine. U tom smislu etika može u potpunosti pretpostaviti altruističke dispozicije. No, to je ne priječi u traganju za temeljima takvih dispozicija, u proširivanju kruga adresata altruističkog ponašanja, te uvjeravanju pojedinaca u to. Postupno prevladavanje razlike između “ljudi” (članova vlastite skupine) s jedne strane, te “barbara”, nevjernika”, nižih ljudi, (stranaca) s druge, u povijesti ćudoređa i religije jedna je od nesumnjivih tendencija, premda s mnogo “padova”. Približavanje etičkoga mišljenja znanstvenoj spoznaji koja je započela već s grčkom filozofijom, pokazuje, da se u potrazi za “pravilnim djelovanjem”, kao i u znanosti treba apstrahirati od vlastite, osobne perspektive, kako bismo uvidjeli što treba drugi, druga skupina ili čovječanstvo, što im hitnije treba negoli meni, čega se mogu odreći itd. No, etika se neposredno emocionalnom, zainteresiranom, biološkom i socijalnom pojedincu obraća drukčije negoli teorijska znanost. Možemo li zahtijevati načelan, univerzalan i trajan zaborav pojedinačnih i “genetski egoističnih” koristi, krajnje je upitno. Čak i kada bi se pojedinac razvio u asketskog altruistu, koji bi dobro za druge ili sve mogao trajno nadrediti vlastitoj koristi iz toga bi se teško mogla razviti tradicija, stabilni životni oblik koji će slijediti njegove buduće generacije. Konverzije tog tipa rijetko se održavaju cijeli život, a još rjeđe traju generacijama, posebno kada nade za onostrano obeštećenje postaju sve slabije; to je posljedica znanstvene sekularizacije i socijalne emancipacije. A prisilni altruizam, kako stalno iznova pokazuju socijalni eksperimenti ovoga stoljeća, na duge je staze još manje koristan od zaštite privatnih, obiteljskih i grupnih interesa pomoću zakona, prava i moralnih apela. Etičke zapovjedi i pravila ne smiju pretjerivati sa zahtjevima prema čovjekovoj prirodi. One to međutim čine kada atruizam načelno nadređuju zaštiti obitelji, prijatelja i partnera. Kada se ne krše temeljna prava i pravno stečeni zahtjevi drugoga, preferencije prema bližnjemu nisu nelegitimne. Još je jedno takvo pretjerivanje kada se preferencije jedne vrste kritizira drugom, kao što je slučaj s utilitarističkom kritikom “speciesizma”. Doduše ne postoje razlozi zbog kojih bismo druge vrste tretirali kao dosad, bezgranično korisnim stvarima za ljude. No, njihovi navodni interesi pred čovjekovu prirodu postavljaju još jedno altruističko pretjerivanje. Riječ je međutim o tomu da se: a) zahtjevi živih bića, b) prava koja pripadaju svim ljudima na isti način i c) potrebe, koje drugi trebaju ispuniti, kada ih suprotstavimo prirodnoj sklonosti prema interesima bližnjih, dijelom trebaju odmjeriti, a dijelom braniti. I zbog toga postoji moralna refleksija i filozofska etika, a pri tome ona mogu naučiti nešto i iz biologije ponašanja.
Preveo: Darko Polšek
Bilješke o autorima: Arthur Caplan (1950‐ ) bio je voditelj Hastings Centra u New Yorku, Centra biomedicinske etike Sveučilišta u Minnesoti, a trenutno je ravnatelj Centra za bioetiku, Pennsylvanijskog sveučilišta. Bavio se etikom u znanosti, posebno u medicini, i znanstvenim sukobima. Glavna su mu djela: Vrijedno razmišljanja: sporovi u doba medicinskih čuda (1997.), Moralne stvari (1995.), Recepti za našu budućnost (1993), Da sam bogat, da li bih mogao kupiti gušteraču? (1992), Svakodnevna etika (1990). David Barash, autor je brojnih knjiga o sociobiologiji, medicini, ekologiji i politici: Sociobiologija i ponašanje; Zec i kornjača; Kultura, biologija i ljudska priroda; Socijalno ponašanje i ekologija svizaca; Istraživanje starenja; Uvod u mirovne studije; Spiljski čovjek i bomba; i dr. Theodosius Dobzhansky (1900‐1975) nakon studija biologije, postaje asistent na Kijevskom sveučilištu, i docent na Sveučilištu u Lenjingradu (do 1927). Nakon specijalizacije u SAD, ostaje na Sveučilištu u Pasadeni (1929), predaje na Sveučilištu Columbia (1940), od 1962. na Rockefellerovom sveučilištu, a do kraja života na Kalifornijskom sveučilištu u Davisu. Objavio je više od 20 knjiga i 600 znanstvenih radova o usporednoj anatomiji, paleontologiji i genetici prirodnih populacija. Pod naslovom Genetika prirodnih populacija objavio je seriju od 43 studije. Osobito su značajne još knjige Genetika i postanak vrsta (1937) i Evolucija čovječanstva (1962). Charles Robert Darwin (1809‐1882), studirao medicinu na Sveučilištu u Edinburghu i teologiju na Sveučilištu u Cambridgeu. Od 1831‐36. plovi brodom Beagle oko svijeta. Za neke, najvažniji znanstvenik u povijesti znanosti. Utemeljitelj teorije evolucije po načelima prirodne i spolne selekcije. Najvažnija djela: O podrijetlu vrsta pomoću prirodne selekcije (1859), Postanak čovjeka i selekcija s obzirom na spolnost (1871) iz koje donosimo neke isječke, te Varijacije životinja i biljaka u uvjetima domestifikacije (1868). Konrad Lorenz (1903‐1989) austrijski zoolog, dobitnik Nobelove nagrade 1973. za fiziologiju/medicinu, utemeljitelj etiologije, discipline za proučavanje ponašanja životinja. Bavio se raznim disciplinama i problemskim područjima, a u ovome zborniku navodimo primjer njegove teorije (koja se danas smatra pogrešnom) o grupnoj selekciji. Autor knjiga O takozvanom zlu, O agresivnosti, Stražnja strana zrcala, Osam smrtnih grijeha civiliziranoga čovječanstva, Godina sive guske i mnogih drugih. Vero Copner Wynne‐Edwards (1906‐ ), umirovljeni profesor na Odsjeku prirodne povijesti sa Sveučilišta u Aberdeenu. U njegovoj knjizi Disperzija životinja prema socijalnom ponašanju (1962) prvi je put eksplicirana u to vrijeme dominantna teorija selekcije grupa, kojom se pokušala objasniti evolucija ponašanja u životinjskim bitkama, stabilnost nekih ekoloških sustava, i spontano smanjenje prirodnog priraštaja određenih vrsta. O istoj teoriji riječ je i u knjizi Evolucija pomoću grupne selekcije (1986). John Maynard‐Smith biolog, umirovljeni profesor Sveučilišta u Sussexu, Brighton, prvi je primijenio teoriju igara Von Neumanna i Morgensterna na životinjsko ponašanje i populacijsku dinamiku, i ustanovio pravila tzv.
“evoluciono stabilnih strategija”. Autor je knjiga Teorija evolucije (1956), Evolucija spolnosti (1978), Evolucija i teorija igara (1982), Problemi biologije (1986), Je li Darwin bio u pravu (1988). Edward Osborne Wilson (1929‐ ), “otac sociobiologije”, tvorac “velike sinteze”, jedan od najpoznatijih suvremenih američkih i svjetskih prirodnjaka i erudita, doktorirao je 1955. na Harvardu, a 1971. objavljuje svoju prvu veliku knjigu Društva kukaca. Svjetsku slavu donijela mu je knjiga Sociobiologija iz 1976. (Vidi detaljniju biografiju u članku Roberta Wrighta). U novije vrijeme bavi se ekologijom. Osim navedenih knjiga poznatije su mu knjige O ljudskoj prirodi, Biofilija, Mravi i Raznovrsnost života. Robert Wright, novinar i urednik znanstvene rubrike The New Republic, uglavnom prati trendove u informatici. Autor je svojedobno vrlo hvaljene knjige Tri znanstvenika i njihovi bogovi (1988), u kojoj obrađuje biografije i ideje Edwarda Fredkina, Edwarda Wilsona i Kennetha Bouldinga. Iz te knjige donosimo jedno poglavlje. Michael Ruse (1940‐ ) profesor filozofije na Sveučilištu Guelph (Ontario, Kanada). Član Kanadskog kraljevskog društva. Urednik časopisa Biology and Philosophy. Najvažnije knjige: Darwinism Defended (1982), Taking Darwin Seriously (1986), Philosophy of Biology Today (1988), The Darwinian Paradigm (1989), From Monad to Man (1997). Uredio je i vrijedan zbornik o sporu oko kreacionizma i evolucije pod naslovom But is it Science? (1988). U ovome zborniku objavljujemo poglavlje iz njegove možda najznačajnije knjige Sociobiologija: smisao ili besmisao (1979). William D. Hamilton, (1936‐ ), profesor Odsjeka za zoologiju Imperial College u Londonu, a danas umirovljeni profesor Sveučilišta u Oxfordu, jedan je od najpoznatijih darvinista današnjice. Poput Triversa, jedan od začetnika “evolucione psihologije”. Objavio je brojne utjecajne članke: “Altruizam i srodni fenomeni” (1972), “Izvanredni omjeri spolova” (1967), “Geometrija sebičnog krda” (1971), “Oblikovanje starenja pomoću prirodne selekcije” (1966) i dr. Robert Trivers, voditelj Muzeja usporedne zoologije na Sveučilištu Harvard, a danas predavač zoologije na Sveučilištu Rutgers (New Jersey), po nekima vodeći teoretičar tzv. “evolucione psihologije”. Primijenjivao je teoriju igara na odnose među spolovima, izradio je teoriju “roditeljskog uloga” i matematičku raspodjelu “genetičkog interesa” u odnosu između roditelja i nasljednika, te formalizirao teoriju o “recipročnom altruizmu”. Glavna su mu djela Social Evolution (1985), te vrlo utjecajni članci “Evolucija recipročnog altruizma” (1971), “Sukob roditelja i potomaka” (1974), te “Roditeljski ulog i spolna selekcija” (1972). Matt Ridley, (1958‐ ), diplomirao zoologiju u Oxfordu. Dugogodišnji urednik za znanost u tjedniku Economist. Kao publicist dobio je nagradu Glaxo za pisanje o znanosti. Uz djelo Warts and All, objavio je knjigu Crvena kraljica, iz koje donosimo dva poglavlja. Ta je knjiga nominirana 1994. za nagradu Rhone‐Poulenc. Njegova najnovija knjiga o sociobiologiji nosi naslov Podrijetlo vrline (1996). Richard Dawkins (1941‐ ), vjerojatno najpoznatiji zoolog današnjice, popularizator Hamiltonove, Williamsove i Fisherove teorije o genskoj selekciji ili točnije o “sebičnom genu”, i izumitelj kompjutorskog programa za simulaciju prirodne evolucije (Slijepi urar, 1986). Donedavno predavač na Sveučilištu u Oxfordu. (Danas stvara kompjutorski program za simulaciju buduće evolucije ljudskog lica). Dobitnih brojnih uglednih nagrada za svoje knjige i televizijske programe. Uz Sebični gen (1976) i Slijepi urar (1986) autor je knjiga Produženi fenotip, Rijeka što teče iz raja, Uspon na nevjerojatnu planinu.
Stephen Jay Gould (1942‐ ), profesor evolucione biologije i paleontologije sa Harvardskog sveučilišta. Postao je poznat 1972. godine po članku objavljenom zajedno s Nilesom Eldredgeom “Punktuirana ravnoteža: alternativa gradualizmu vrsta”. Gould i Eldredge napadaju dvije evolucione i paleontološke dogme: da su geofizičke sile koje su oblikovale život na zemlji bile tijekom prirodne povijesti uglavnom konstante; i Darwinovsku dogmu, da se vrste mijenjaju gradualistički, tj. postupno. Kao suradnici Američkoga muzeja prirodne povijesti, Gould i Eldredge su tvrdili kako fosilni ostaci pokazuju začudnu količinu konstantnosti, odnosno nepromjenljivosti, upućujući na zaključak da nove vrste nastaju naglo, i da nakon razdoblja te nagle specijacije slijedi dugo razdoblje stabilnosti ili ravnoteže vrste. Gould je kao najpoznatiji popularizator bioloških ideja autor brojnih članaka u časopisu Natural History, a potom u vrlo cijenjenim zbirkama eseja kao što su: Od vremena Darwina; Ontogeneza i filogeneza; Pogrešna mjera čovjeka; Pandin palac; Kokošji zub i konjski palac; Smijeh plamenca; Strijela vremena, vremenski krug; Divni život; Osam malih praščića; i napokon, Bravo za brontosaura, iz koje je preveden članak u ovoj knjizi. Robert Axelrod, profesor političkih znanosti na Sveučilištu Michigan, Ann Arbor. Jedan od najcitiranijih teoretičara suvremene teorije igara, autor knjige Evolucija suradnje (1984). Proslavio se proširujući značaj tzv. “zatvorenikove dileme”. Na temelju rezultata kompjutorskog natjecanja, na kojemu su sudionici igrali “ponovljenu zatvorenikovu dilemu”, Axelrod je vrlo rano, kao postdiplomac (1980), došao do dalekosežnih zaključaka o prirodi suradnje u politici i biologiji, i o evoluciji etičkih normi. Gerhard Vollmer (1943‐ ) nakon studija matematike, fizike i kemije u Münchenu, Berlinu i Freiburgu, promovira iz fizike i filozofije, na temu evolucione spoznajne teorije. Predaje filozofiju znanosti na Sveučilištu u Hannoveru, na Sveučilištu u Giessenu, a od 1991. predaje na Sveučilištu u Braunschweigu. Najvažnije publikacije: Evoluciona spoznajna teorija (1975), dvotomna knjiga Što možemo znati, o evolucionoj spoznajnoj teoriji (1. tom), i suvremenoj filozofiji prirode (drugi tom); Teorija znanosti u primjeni (1993), i zbirku eseja Misliti usput (1995). Philip Kitcher (1947‐ ) nakon studija matematike, povijesti i filozofije znanosti u Cambridgeu i Princetonu, predaje na Vassar College, Sveučilištu u Vermontu, Sveučilištu Minnesota, a od 1986. predaje na Kalifornijskom sveučilištu u San Diegu. Objavio je knjige Zloupotreba znanosti ‐ protiv kreacionizma (1982), Priroda matematičke spoznaje (1983), Nadilaženje ambicije: Sociobiologija i pitanje ljudske prirode (1985), Unaprijeđenje znanosti (1993), te Životi koji dolaze (1996). Ludwig Siep (1942‐ ), profesor Sveučilišta u Duisburgu. Od 1986. ravnatelj Instituta za filozofiju na Sveučilištu u Munsteru. Bavi se praktičnom filozofijom. Najznačajnija djela: Etika u znanosti (1988), Osobni identitet (1983), Praktična filozofija u Njemačkome idealizmu (1992).