1
PROLOG Hook Hobie je sve u ţivotu dugovao jednoj tajni staroj skoro trideset godina. Svoju slobodu, svoj društveni p...
127 downloads
2235 Views
2MB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
1
PROLOG Hook Hobie je sve u ţivotu dugovao jednoj tajni staroj skoro trideset godina. Svoju slobodu, svoj društveni poloţaj, svoj novac, sve. I, poput svakog drugog opreznog čovjeka na njegovu mjestu, bio je spreman učiniti sve što je potrebno kako bi sačuvao svoju tajnu. Zato jer je mogao mnogo toga izgubiti. Sve u ţivotu. Zaštita na koju se oslanjao skoro trideset godina temeljila se na samo dvije stvari. Na one dvije iste stvari kojima se svatko sluţi kako bi se zaštitio od bilo kakve opasnosti. Na isti način kojim se neki narod štiti od neprijateljskih projektila, na isti način kojim se stanar štiti od provalnika, na isti način kojim se boksač štiti od knock-outa. Otkrivanje i reakcija. Prvi korak, drugi korak. Prvo otkriješ prijetnju, a zatim reagiraš. Prvi korak bio je sustav pravodobnog upozorenja. Mijenjao se tijekom godina, jer su se mijenjale ostale okolnosti. Sada je taj korak bio dobro uvjeţban i pojednostavljen. Tvorila su ga dva sloja, poput dvije ţice potezne mine koje se sastaju u istom središtu. Prva ţica bila je jedanaest tisuća milja od doma. To je bilo pred-pravodobno upozorenje. Poziv na buđenje. To mu je govorilo da mu se pribliţavaju. Druga ţica bila je pet tisuća milja bliţe, ali ipak šest tisuća milja daleko. Poziv s drugog mjesta govorio mu je da će oni uskoro biti jako blizu. Govorio mu je da je prvi korak učinjen i da će drugi korak uskoro započeti. Drugi korak bila je reakcija. Bilo mu je sasvim jasno kakva reakcija mora uslijediti. Utrošio je skoro trideset godina razmišljajući o tome, ali uvijek je postojao samo jedan odgovor koji ga je mogao odrţati na ţivotu. Reakcija je bila bijeg. Nestanak. Bio je realističan čovjek. Cijeli se ţivot ponosio svojom odvaţnosti i lukavstvom, svojom postojanošću i smionošću. Uvijek je činio ono što je bilo nuţno, bez premišljanja. Ali kad bi čuo znakove upozorenja od tih udaljenih ţica potezne mine, znao je da
2
mora pobjeći. Zato jer nitko nije mogao preţivjeti to što ga je proganjalo. Nitko. Pa čak ni okrutnik poput njega. Opasnost je godinama nadirala i jenjavala poput plime. Dugo je znao ţivjeti u uvjerenju da će ga plima u svakom trenutku odnijeti. No isto tako je smatrao da plima nikad neće doprijeti do njega. Ponekad bi se zbog umrtvljujućeg osjećaja vremena osjećao sigurnim, jer trideset je godina prava vječnost. Ali ponekad mu se činilo da je svo to vrijeme prošlo u treptaju oka. Ponekad bi čekao prvi poziv iz sata u sat. Planirao je, znojio se, ali uvijek je znao da bi u svakom trenutku mogao biti primoran pobjeći. U glavi je taj film prevrtio milijun puta. Prema očekivanju, prvi bi poziv primio otprilike mjesec dana prije drugog. Taj bi mjesec iskoristio za pripremu. Dovršio bi započeto, obavio poslove, podigao novac, prebacio efektnu imovinu, izravnao račune. Zatim bi se, kad bi primio drugi poziv, izgubio. I to odmah. Bez premišljanja. Jednostavno bi pobjegao, i to što dalje. No, stjecajem okolnosti, ovaj put su oba poziva došla u istom danu. Drugi prije prvoga. Bliţa je ţica prekinuta sat vremena prije one dulje. A Hook Hobie nije pobjegao. Napustio je trideset godina paţljivog planiranja i ostao boriti se. JEDAN Jack Reacher ga je ugledao kad je zakoračio kroz vrata. U stvari, nije bilo vrata. Samo je prošao kroz dio zida pročelja koji je nedostajao. Bar se otvarao ravno na pločnik. Ispred su, pod starom, sasušenom lozicom koja je pruţala tek neznatan hlad, bili postavljeni stolovi i stolice. To je bila prostorija koja se pruţala i unutra i van, a povezivao ju je prolaz u zidu. Reacher je nagađao da mora postojati neka vrsta ţeljezne rešetke koju po zatvaranju spuštaju preko prolaza. Ako bar uopće zatvaraju. U svakom slučaju, Reacher ga nikad nije vidio zatvorenog, iako je znao ostajati do sitnih sati.
3
Ĉovjek je stajao metar unutar mračne prostorije i čekao, treptao, puštajući da mu se oči naviknu na tamu nakon vrele bjeline sunca koje je sjalo iznad Key Westa. Bio je lipanj, točno 16 sati poslijepodne, na najjuţnijoj točki Sjedinjenih Drţava. Daleko juţnije od većine Bahamskih otoka. Uţareno bijelo sunce i vrlo visoka temperatura. Reacher je sjedio straga za svojim stolom, pijuckao vodu iz plastične boce i čekao. Ĉovjek se osvrtao uokolo. Bar je bio niska prostorija izgrađena od starih, sasušenih dasaka tamne boje. Izgledale su kao da su donesene s nekih starih brodskih olupina. Na njih su čavlima bili prikovani nasumce izabrani komadi brodskog otpada. Tu je bilo starih, mjedenih predmeta i kugli od zelenog stakla. Komadi starih ribarskih mreţa. Ribička oprema, pretpostavljao je Reacher, iako nikad u ţivotu nije ulovio ribu. Ili plovio brodom. Preko svega se širilo deset tisuća posjetnica pričvršćenih čavlima na svakom slobodnom centimetru zida, uključujući i strop. Neke su bile nove, a druge, stare i savijene, predstavljale su prije više desetljeća propale poslove. Ĉovjek je zakoračio dublje u tminu i zaputio se prema šanku. Star oko šezdeset godina, bio je srednje visine i nešto jači. Liječnik bi ga nazvao gojaznim, ali Reacher je pred sobom vidio samo punijeg i nešto starijeg čovjeka. Muškarca koji otmjeno nosi svoje breme godina, bez mnogo strke oko toga. Bio je odjeven poput gradskog čovjeka sa sjevera na kraćem putovanju u toplije krajeve. Nosio je svjetlosive hlače, šire u struku i uţe na dnu, tanku, zguţvanu beţ jaknu, bijelu košulju s raskopčanim ovratnikom koji je otkrivao plavo-bijelu koţu na vratu, tamne čarape i gradske cipele.-New York ili Chicago, nagađao je Reacher, moţda Boston. Većinu svojih ljeta provodio je u klimatiziranim zgradama ili automobilima. Te je hlače i jaknu drţao u straţnjem dijelu svojeg ormara još otkako ih je prije dvadesetak godina kupio. Povremeno bi ih vadio i nosio u odgovarajućim
4
prigodama. Ĉovjek je došao do šanka, posegnuo u jaknu i izvadio lisnicu. Bila je mala, pretrpana i stara, od fine crne koţe. Bila je od onih lisnica koje se saviju i čvrsto priljube oko stvari naguranih unutra. Reacher je vidio kako ju otvara uvjeţbanim pokretom i pokazuje ju barmenu. Nešto ga je tiho upitao. Barmen je odvratio pogled, kao da je bio uvrijeđen. Ĉovjekje spremio lisnicu i zagladio sive pramenove što su mu padali preko znojnog tjemena. Promrmljao je još nešto i barmen mu je pruţio pivo koje je izvukao iz sanduka s ledom. Starac je na trenutak prislonio hladnu bocu na lice, a zatim otpio veliki gutljaj. Rukom je prekrio usta, odmjereno podrignuo i nasmiješio se kao da je neko malo razočarenje time ublaţeno. Reacher je na njegov gutljaj uzvratio velikim gutljajem vode. Najbolje građen čovjek kojeg je ikad upoznao bio je jedan belgijski vojnik koji se zaklinjao da je tajna dobre tjelesne forme u tome što moţeš činiti štogod hoćeš, ako piješ pet litara mineralne vode dnevno. Reacher je izračunao da pet litara odgovara američkoj mjeri galon, a budući je Belgijanac bio sitan i vitak momak, upola manji od njega, smatrao je da treba piti dva galona ili oko deset litara dnevno. Deset velikih boca. Otkako je stigao u vrućinu Key Westa, drţao se tog pravila. Odgovaralo mu je. Nikad se nije osjećao bolje. Svakog dana u 16 sati sjedio je za tim mračnim stolom i ispijao tri boce obične vode, ohlađene na sobnu temperaturu. Sada je bio ovisnik o vodi kao što je to nekoć bio o kavi. Postrance se naslonivši na šank, stranac je ispijao svoje pivo. Pogledom je prelazio preko prostorije. Reacher je bio jedina osoba unutra osim barmena. Starac se odgurnuo bokom od šanka i prišao mu. Mahnuo je pivom, kao da govori: SMIJEM LI? Reacher je klimnuo prema stolici preko puta i slomio plastični pečat na trećoj boci. Ĉovjek je sjeo svom svojom teţinom. Bio je preteţak za stolicu. Bio je od onih ljudi koji ključeve, novac i rupčiće drţe u dţepovima hlača, tako da izgledaju još širi u bokovima.
5
"Jeste li vi Jack Reacher?" upitao je preko stola. Nije ni iz Chicaga ni iz Bostona. Iz New Yorka je, sigurno. Glas mu je zvučao posve jednako kao u jednog čovjeka kojega je Reacher poznavao, koji se prvih dvadeset godina ţivota nije maknuo stotinu metara dalje od ulice Fulton. "Jack Reacher?" opet je upitao starac. Izbliza su mu se pod se pod istaknutim čelom vidjele sitne, mudre oči. Reacher je otpio i pogledao u njega kroz bistru vodu u boci. "Jeste li vi Jack Reacher?" upitao je po treći put. Reacher je spustio bocu na stol i odmahnuo glavom. "Nisam", slagao je. Starac je malo slegnuo ramenima od razočarenja. Povukao je rukav i pogledao na sat. Krenuo je tijelom prema naprijed kao da namjerava ustati sa stolice, ali zatim je sjeo natrag, kao da ima vremena. "Šesnaest i pet", rekao je. Reacher je kimnuo glavom. Ĉovjek je mahnuo praznom bocom piva konobaru, koji mu je donio drugo. "Vrućina", rekao je. "Ne podnosim je." Reacher je opet kimnuo i otpio gutljaj vode. "Znate li, je li Jack Reacher negdje ovdje?" upitao je čovjek. Reacher je slegnuo ramenima. "Znate li kako izgleda?" upitao je zauzvrat. Ĉovjek je otpio veliki gutljaj iz druge boce. Obrisao je usta rukom i prekrio ih kako bi odmjereno podrignuo po drugi put. "Ne baš", rekao je. "Krupan čovjek, to je sve što znam. Zato sam vas i pitao." Reacher je klimnuo. "Ovdje ima mnogo krupnih ljudi", rekao je. "Krupnih ljudi ima posvuda." "Ali ime vam nije poznato?" "Zar bi trebalo biti?" upitao je Reacher. "A koga to zanima?" Ĉovjek se nacerio i kimnuo, kao da se ispričava zbog
6
pogreške u ponašanju. "Costello", rekao je. "Drago mije." Reacher mu je odvratio kimanjem glave i malo podigao bocu, kao na pozdrav. "Traţite odbjegle osobe?" upitao je. "Ne, ja sam privatni istraţitelj", odgovorio je Costello. "Traţite čovjeka po imenu Reacher?" upitao je Reacher. "Što je učinio?" Costello slegne ramenima. "Koliko ja znam, ništa. Jednostavno su me unajmili da ga pronađem." "I otkrili ste da je ovdje negdje?" "Bio je prošlog tjedna", rekao je Costello. "Ima bankovni račun u Virginiji i tamo je slao novac." "Odavde, s Key Westa?" Costello je klimnuo. "Svakog tjedna", rekao je. "Već tri mjeseca." "I?" "Znači da radi ovdje", rekao je Costello. "I to već tri mjeseca. Ĉovjek bi pomislio da ga netko poznaje." "Ali nitko ga ne poznaje", rekao je Reacher. Costello je odmahnuo glavom. "Raspitao sam se po cijelom Duvalu, jer mi se činilo da se tamo odvija sav ţivot u ovom gradu. Najbliţe dokle sam došao bio je neki striptiz bar na katu. Jedna djevojka mi je rekla da je neki krupan čovjek ovdje već tri mjeseca i da svaki dan u 16 sati pije vodu u ovom baru." Zašutio je i oštro gledao Reachera, kao da ga otvoreno izaziva. Reacher je otpio još malo vode i slegnuo ramenima. "Slučajnost", rekao je. Costello je kimnuo. "Ĉini se", rekao je tiho. Podigao je bocu piva do usta i otpio gutljaj, ne skidajući svoje stare, mudre oči s Reacherova lica. "Ovdje je mnogo ljudi u prolazu", rekao mu je Reacher. "Ljudi stalno dolaze i odlaze." "Ĉini se", rekao je opet Costello. "Ali otvorit ću uši", rekao je Reacher. Costello je kimnuo glavom.
7
"Bio bih vam zahvalan", rekao je dvosmisleno. "Tko ga traţi?" upitao je Reacher. "Moj klijent", rekao je Costello. "Jedna ţena po imenu gospođa Jacob." Reacher je otpio gutljaj vode. Ime mu ništa nije predstavljalo. Jacob? Nikad čuo za tu osobu. "U redu, ako ga vidim, reći ću mu, ali ništa ne obećavam. Ne viđam mnogo ljudi." "Radite?" Reacher klimne. "Kopam jame za bazene", rekao je. Costello se zamislio, kao da zna što su bazeni, ali kao da mu nije bilo jasno što prethodno treba učiniti da se bazen ugradi. "Bagerist ste?" Reacher se nasmiješio i odmahnuo glavom. "Toga ovdje nema", rekao je. "Kopamo rukama." "Rukama?" ponovio je Costello. "Kako to mislite? Lopatama?" "Dvorišta su previše mala za strojeve", rekao je Reacher. "Ulice su preuske, drveće je prenisko. Prošećite dalje od ulice Duval i uvjerit ćete se." Costello je opet kimnuo. Iznenada je izgledao vrlo zadovoljan. "Onda vjerojatno nećete znati tog Reachera", rekao je. "Gospođa Jacob mi je rekla da je bio vojni časnik. Provjerio sam i bila je u pravu. Bio je bojnik. Odličja i sve to. Kaţu da je bio glavni u vojnoj policiji. Ĉovjek poput njega neće prokletom lopatom kopati bazene." Reacher je otpio veliki gutljaj vode kako bi sakrio izraz koji mu se pojavio na licu. "Onda, što mislite da bi mogao činiti?" "Ovdje?" rekao je Costello. "Nisam siguran. Hotelsko osiguranje? Vodi nekakav posao? Moţda je nabavio jahtu, pa je iznajmljuje." "Zašto bi uopće bio ovdje?" Costello je kimnuo, kao da se slaţe s njegovim mišljenjem. "Da", rekao je. "Pakleno mjesto. No ovdje je, to je sigurno.
8
Napustio je vojsku prije dvije godine, poloţio novac u Pentagonu najbliţoj banci i nestao. Bankovni račun otkriva da novac otječe iz banke, a zatim tri mjeseca pristiţe odavde. Znači da mu se bio izgubio svaki trag, a zatim se skrasio ovdje i zarađuje. Naći ću ga." Reacher je kimnuo. "I dalje ţelite da se raspitam?" Costello je odmahnuo glavom. Već je planirao svoj sljedeći potez. "Ništa ne brinite", rekao je. Pridigao je svoju tjelesinu iz stolice i izvadio zguţvani smotuljak iz dţepa hlača. Bacio je petaka na stol i otišao. "Bilo mi je drago što sam vas upoznao", dobacio je, ne osvrćući se. Kroz dio zida koji je nedostajao je izašao van, na poslijepodnevnu ţegu. Reacher je iskapio svoju vodu, promatrajući ga kako odlazi. Bilo je 16 i 10 poslijepodne. Sat vremena poslije, Reacher je išao niz ulicu Duval, razmišljajući o novim bankovnim poslovima, o izboru mjesta gdje će pojesti ranu večeru i pitajući se zašto je lagao Costellu. Njegov je prvi zaključak bio da će podići novac i spremiti smotuljak novčanica u dţep hlača. Drugi mu je zaključak bio da će poslušati savjet svoga prijatelja Belgijanca i pojesti veliki odrezak i sladoled, i sve to zaliti s još dvije boce vode. Treće, zaključio je da je lagao jer nije bilo nikakvog razloga koji bi govorio protiv toga. Nije postojao nikakav razlog zašto bi privatni istraţitelj iz New Yorka traţio baš njega. Nikad nije ţivio u New Yorku. Niti u bilo kojem većem gradu na sjeveru. U stvari, nikad nigdje nije uistinu ţivio. Ta je značajka određivala njegov ţivot. Ĉinila ga je takvim kakav jest. Bio je sin časnika koji je sluţio u marincima i vukao se po cijelom svijetu od prvog dana kada ga je majka donijela na svijet, na porodiljnom odjelu bolnice u Berlinu. Nije ţivio nigdje osim u različitim vojnim bazama kojih se sjećao samo kroz maglu, od kojih se većina nalazila u
9
udaljenim i negostoljubivim krajevima svijeta. Zatim je i sam pristupio u vojsku. Postao je istraţitelj u vojnoj policiji, te je ţivio i sluţio po tim istim bazama sve dok zbog reorganizacije njegovu postrojbu nisu ugasili i otpustili ga. Zatim se vratio kući, u Sjedinjene Drţave, i lutao zemljom poput kakvog siromašnog turista, sve dok nije potrošio novac koji mu je davala drţava i svu svoju ušteđevinu. Nekoliko je dana kopao jame, a zatim se tih nekoliko dana protegnulo u nekoliko tjedana, a zatim u nekoliko mjeseci, da bi napokon na tome i ostalo. Nigdje nije imao ţivu rodbinu koja bi mu oporučno mogla ostaviti bogatstvo. Nije imao novca. Nikad ništa nije ukrao, nikad nikoga nije prevario. Nikad nije bio otac. Ime mu se nalazilo na svega nekoliko papira. Bio je gotovo nevidljiv. I nikad nije poznavao nikoga po imenu Jacob. Bio je u to siguran. Stoga, što god da je Costello htio, nije ga zanimalo. U svakom slučaju, nije dovoljno zanimalo da bi izašao iz podzemlja i bio u bilo što umiješan. Zato jer je navikao biti nevidljiv. Mozak mu je govorio da se radi o nekakvom sloţenom, otuđujućem odgovoru na stanje u kojem se nalazio. Prije dvije godine, sve se okrenulo naopako. Od velike ribe u maloj bari postao je nitko. Od starijeg i cijenjenog pripadnika strogo ustrojenog društva postao je tek jedan od 270 milijuna nepoznatih građana. Od potrebne i traţene osobe postao je tek jedna osoba previše. Prije su mu govorili gdje će biti svake minute svakoga dana, a sada je bio suočen s tri milijuna četvornih milja i nekih četrdeset godina pred sobom, bez cilja i rasporeda. Prednji dio mozga govorio mu je da je njegov odgovor razuman, ali i obramben. Bio je to odgovor čovjeka koji je volio biti sam, ali zabrinjavala gaje usamljenost. Govorio mu je da je to odgovor koji vodi u krajnjost i zato je morao biti oprezan. No nagon, ukopan iza čeonih reţanja njegovog mozga, govorio mu je da u tome uţiva. Volio je biti nepoznat. Volio je svoju tajanstvenost. Pruţala mu je toplinu,
10
udobnost i osjećaj sigurnosti. Ĉuvao je to. Izvana je bio prijateljski nastrojen i društven i nikad o sebi nije mnogo govorio. Volio je plaćati gotovinom i putovati cestom. Nikad nije bio ni na jednom popisu putnika, niti na priznanici za plaćanje kreditnom karticom. Nikome nije govorio svoje ime. Na Key Westu se prijavio u jednom jeftinom motelu pod imenom Harry S. Truman. Ĉitajući popis gostiju, vidio je da nije u tome jedinstven. Tu je odsjela većina od četrdeset jednog predsjednika, poput Johna Tylera i Franklina Piercea. Otkrio je da na Key Westu imena ne znače mnogo. Ljudi su samo mahali, smiješili se i pozdravljali. Vjerovali su da svatko ima razloga za privatnost. Tu se osjećao ugodno. Previše ugodno da bi mu se ţurilo otići. Šetao je sat vremena kroz bučnu i srdačnu vrevu, a zatim je skrenuo iz ulice Duval prema skrivenom restoranu s dvorištem. Tu bi ga odmah prepoznali i posluţili mu njegovu omiljenu vrstu vode, a zatim bi mu odmah dali odrezak koji je visio preko obje strane tanjura. Odrezak je došao sjajem i prţenim krumpirićima i sloţenom mješavinom nekakvog povrća iz krajeva s umjerenom klimom, a sladoled je bio posluţen s vrućim preljevom od čokolade i lješnjacima. Popio je još litru vode, a zatim i dvije šalice jake, crne kave. Naslonio se i zadovoljno sjedio na stolici. "Je li sada bolje?" Konobarica se nasmiješila. Reacher joj se nacerio i klimnuo glavom. "Baš kako treba", rekao je. "I dobro vam pristaje." "Dobro se i osjećam." To je bila istina. Njegov sljedeći rođendan bio je trideset deveti po redu, ali osjećao se bolje nego ikad. Uvijek je bio snaţan i u formi, ali u posljednja se tri mjeseca preporodio. Kad je napustio vojsku bio je visok 193 centimetra i teţio 110 kilograma. Mjesec dana nakon što
11
je počeo raditi oko bazena, zbog posla i vrućine izgubio je pet kilograma. Zatim je u sljedeća dva mjeseca vratio sve što je izgubio i razvio oko 125 kilograma samih čvrstih mišića. Napravio bi čudo posla. Prebacivao bi oko četiri tone zemlje, kamenja i pijeska dnevno. Razvio je tehniku kopanja, grabljanja, obrtanja i bacanja zemlje lopatom, tako da mu je svaki dio tijela po cijeli dan bio podvrgnut vjeţbi. Učinak je bio izvanredan. Bio je preplanuo od sunca i u najboljoj formi u ţivotu. Izgledao je poput prezervativa ispunjenog orasima, rekla mu je jedna djevojka. Izračunao je da mora pojesti oko deset tisuća kalorija na dan samo da odrţi teţinu, zajedno s još oko deset litara vode. "Znači, večeras radite?" upitala ga je konobarica. Reacher se nasmijao. Zarađivao je novac napornom tjelovjeţbom za koju bi većina ljudi potrošila bogatstvo u nekoj otmjenoj gradskoj vjeţbaonici, a sada se spremao krenuti na večernji posao za koji su mu također plaćali, a za koji bi većina ljudi radila besplatno. Bio je izbacivač u striptiz baru koji je Costello spomenuo. U ulici Duval. Sjedio bi tamo cijelu noć bez majice, drţao se opasno, ispijao besplatna pića i pazio da netko ne napastuje razodjevene ţene. Zatim bi mu netko za to dao pedeset dolara. "To je naporan posao", rekao je. "Ali valjda ga netko mora obavljati." Djevojka se nasmijala, a on je platio svoj račun i uputio se natrag na ulicu. Petnaest tisuća milja sjeverno, odmah ispod Wall Streeta u New Yorku, predsjednik uprave se spustio dizalom dva kata niţe do ureda financijskog direktora. Dvojica muškaraca ušla su zajedno u unutrašnji ured i sjeli jedan do drugoga za stol. Bio je to jedan od onih skupih ureda i skupih stolova kakvi se naručuju i plaćaju kad posao ide, a kad nastupe crna vremena samo stoje poput
12
spomenika na veliko poniţenje. Ured je imao visoki strop, sve je bilo obloţeno tamnim ruţinim drvetom, na prozorima su bili ţućkastobijeli platneni zastori, zatim mjedeni detalji, jedan ogroman masivni stol, talijanska stolna svjetiljka i jedno veliko računalo koje je koštalo više nego je vrijedilo. Zaslon računala je svijetlio i čekao upis lozinke. Predsjednik uprave je utipkao lozinku i pritisnuo tipku ENTER, a na zaslonu se zatim pojavio računovodstveni program. Bio je to jedini program koji je govorio pravu istinu o stanju u tvrtki. Zato je i bio zaštićen lozinkom. "Hoćemo li uspjeti?" upitao je predsjednik uprave. Bio je to Dan D. Značio je DAN OTKAZA. Njihov kadrovski upravitelj u proizvodnom postrojenju na Long Islandu još je od osam sati toga jutra imao pune ruke posla. Njegova je tajnica ţurno poredala dugi niz stolica u hodniku ispred njegovog ureda i na njima je sada sjedilo mnogo ljudi. Ljudi su čekali skoro cijeli dan, mijenjajući stolice svakih pet minuta. Zatim bi s početka reda ulazili u ured kadrovskog upravitelja, na peto-minutni razgovor koji bi ih lišavao sredstava za ţivot. Hvala i doviđenja. "Hoćemo li uspjeti?" opet je upitao predsjednik uprave. Financijski direktor je prepisivao krupne brojke na list papira. Oduzimao je brojeve i pogledavao na kalendar. Slegnuo je ramenima. "Teoretski, da", rekao je. "U praksi, ne." "Ne?" ponovio je predsjednik uprave. "Vrijeme nam ne ide u prilog", rekao je direktor financija. "U pogonu smo dobro postupili, u to nema nikakve sumnje. S osamdeset posto ljudi manje, uštedjet ćemo devedeset jedan posto novca od plaća, zato jer smo drţali samo one s malom plaćom. Ali sve smo ih isplatili do kraja sljedećeg mjeseca. Zato novac neće pristizati još šest tjedana. Štoviše, priljev novca bit će još i manji, jer su gadovi otišli unovčiti čekove i podići svote za sljedećih šest tjedana." Predsjednik uprave je uzdahnuo i klimnuo.
13
"Onda, koliko nam je potrebno?" Direktor financija je mišem proširio prozor. "1,1 milijun dolara", rekao je. "U šest tjedana." "Banka?" "Zaboravi", rekao je direktor financija. "Tamo sam svaki dan i ulizujem se kako bih odgodio povrat onoga što im već dugujemo. Ako ih pitam još jednu pozajmicu, nasmijat će mi se u lice." "Mogao si proći i gore", rekao je predsjednik uprave. "Nije stvar u tome", rekao je direktor financija. "Stvar je u tome da će, ako nanjuše da se još nismo oporavili, zatraţiti pozajmice natrag. Dok trepneš okom." Predsjednik uprave je tapkao prstima po drvetu i slegnuo ramenima. "Prodat ću nešto dionica", rekao je. Direktor financija je odmahnuo glavom. "Ne moţete", rekao je strpljivo. "Ako pustite dionice na trţište, cijena će im vrtoglavo pasti. Naša postojeća pozajmica je osigurana dionicama, a ako im cijena još padne, zatvorit će nas već sutra." "Sranje", rekao je predsjednik uprave. "Treba nam još šest tjedana. Ne namjeravam izgubiti sve ovo za samo šest ušljivih tjedana. Niti za pišljivih milijun dolara. To je neznatan iznos." "Neznatan iznos koji nemamo." "Mora postojati način da ga negdje dobijemo." Financijski direktor na to nije ništa odgovorio. Ali sjedio je kao da ima još nešto za reći. "Što?" upitao ga je predsjednik uprave. "Ĉuo sam neke glasine", rekao je. "Neke tračeve od ljudi koje poznajem. Moţda postoji jedno mjesto gdje moţemo otići. Za šest tjedana, moţda bi vrijedilo. Postoji jedna poslovnica za koju sam čuo. Tipa posljednje utočište." "Na glasuje?" "Ĉini se", rekao je direktor financija. "Izgleda vrlo ugledno. Imaju veliki ured u World Trade Centru. On je stručnjak za ovakve slučajeve."
14
Predsjednik uprave je zurio u zaslon. "Kakve slučajeve?" "Ovakve", ponovio je direktor financija. "Kad si skoro gol i bos i kad su banke previše škrte da bi ti pomogle." Predsjednik uprave je kimnuo potvrdno i osvrnuo se po uredu. Bilo je to prekrasno mjesto. I njegov je ured bio dva kata više, u kutu zgrade, čak i ljepši. "U redu", rekao je. "Učini to." "Ne mogu", rekao je direktor financija. "On ne ţeli imati posla ni s kim ispod predsjednika uprave. To ćete vi morati obaviti." Počelo je kao mirna večer u striptiz baru. Bila je lipanjska večer, sredinom tjedna, odveć prekasno za snjeţne ptice i vjesnike proljeća i prerano za turiste koji su se ljeti dolazili prţiti na suncu. Cijele večeri nije bilo više od četrdesetak posjetitelja. Dvije djevojke za šankom i tri djevojke koje su plesale na podiju. Reacher je promatrao ţenu po imenu Crystal. Pretpostavljao je da joj to nije pravo ime, ali nikad ju to nije pitao. Bila je najbolja. Zarađivala je mnogo više nego je Reacher ikad zaradio kao bojnik u vojnoj policiji. Dio svoje plaće je trošila na odrţavanje jednog starog Porschea crne boje. Reacher bi ga ponekad u ranim poslijepodnevnim satima čuo kako grubo buči po ulicama oko mjesta gdje je radio. Bar je bio duga i uska prostorija na katu, s pistom i malom okruglom pozornicom na kojoj je bila sjajna šipka od kroma. Oko piste i pozornice vijugao je red stolica. Posvuda su se nalazila zrcala, a tamo gdje ih nije bilo zidovi su bili oličeni u crno. Cijela se prostorija tresla u ritmu glasne glazbe koja je dopirala iz šest ili sedam zvučnika, što je bilo dovoljno da prikrije buku klimatizacijskog uređaja. Reacher je stajao leđima naslonjen na šank, na otprilike trećini prostorije. Dovoljno blizu vrata da ga se odmah uoči, dovoljno daleko unutra da ljudi ne zaborave na
15
njegovu prisutnost. Ţena po imenu Crystal upravo je završila svoju treću točku i počela odvlačiti nekog bezopasnog momka iza pozornice, na privatni nastup od dvadeset dolara, kad je Reacher ugledao dvojicu muškaraca kako se pojavljuju na vrhu stepeništa. Stranci, sa sjevera. Moţda tridesetih godina, jači, blijedi. Prijeteći. Opasni momci sa sjevera, u odijelima od tisuću dolara i s ulaštenim cipelama. Očito su se ovdje zatekli u ţurbi, još uvijek odjeveni za svoj gradski ured. Stajali su na blagajni i prepirali se oko ulaznice od tri dolara. Djevojka za blagajnom zabrinuto je pogledala u Reachera. On je odgurnuo stolac. Prišao im je. "Ima li problema, momci?" upitao je. Posluţio se hodom koji je nazivao hodom sveučilištarca. Primijetio je da sveučilištarci hodaju nekako napeto, kao da skakuću. Naročito na plaţi, u kupaćim hlačicama. Kao da su toliko mišićavi da ne mogu normalno vladati svojim udovima. Smatrao je da tinejdţeri od 65 kilograma na taj način izgledaju prilično smiješno. No otkrio je da čovjek od 125 kilograma s istim takvim hodom izgleda prilično zastrašujuće. Hod sve-učilištarca bilo je oruđe njegovog novog zanata. Oruđe koje mu je dobro sluţilo. Zasigurno se dvojicu muškaraca u odijelima od tisuću dolara njegov hod u dovoljnoj mjeri dojmio. "Ima li problema?" ponovio je. To je pitanje obično bilo dovoljno. Većina bi u tom trenutku odstupila. Ali ova dvojica nisu. Izbliza, osjetio je da nešto iz njih izbija. Neka vrsta mješavine zlobe i samopouzdanja. Ĉak i bahatosti, moţda. To je odavalo da su bili navikli da bude po njihovom. No, sada su bili daleko od kuće. Dovoljno daleko na jug od svojeg teritorija, da bi se ponašali neoprezno. "Nema problema, Tarzane", rekao je onaj slijeva. Reacher se nasmiješio. Nazivali su ga svakakvim imenima, ali ovo je bilo nešto novo. "Ulaz je tri dolara", rekao je. "Ili se slobodno moţete vratiti dolje."
16
"Ţelimo samo s nekim popričati", rekao je onaj zdesna. Obojica su imala naglasak. Bili su negdje iz New Yorka. Reacher je slegnuo ramenima. "Ovdje ne pričamo mnogo", rekao je. "Glazba je preglasna." "Kako se zoveš?" upitao je onaj slijeva. Reacher se opet nasmiješio. "Tarzan", rekao je. "Traţimo čovjeka po imenu Reacher", odgovorio je. "Jacka Reachera. Poznaješ li ga?" Reacher je odmahnuo glavom. "Nikad čuo", rekao je. "Onda moramo popričati s djevojkama", rekao je. "Rekli su nam da bi ga neka od njih mogla znati." Reacher je opet odmahnuo glavom. "Ne poznaju ga", rekao je. Ĉovjek zdesna zagledao se preko Reacherova ramena u dugu, usku prostoriju. Pogledavao je djevojke za šankom. Procijenio je da je Reacher jedini redar ovdje. "U redu, Tarzane, miči se", rekao je. "Ulazimo unutra." "Znaš li čitati?" upitao ga ja Reacher. "Velika slova i ostalo?" Pokazao mu je prstom na znak koji je visio iznad blagajne. Velikim fluorescentnim slovima na crnoj pozadini pisalo je: Uprava ima pravo zabraniti ulazak. "Ja sam uprava", rekao je Reacher. "Zabranjujem vam ulaz." Ĉovjek je pogledao negdje između znaka i Reacherova lica. "Da ti prevedem?" upitao ga je Reacher. "Jednosloţnim riječima? To znači da sam ja gazda i da ne moţete ući." "Začepi, Tarzane", rekao je čovjek. Reacher je pričekao da mu u prolazu dođe u ravninu, rame uz rame. Zatim je podigao svoju lijevu ruku i uhvatio ga za lakat. Ĉvrsto ga je stisnuo šakom i zario mu prste u osjetljive ţivce pri dnu tricepsa. to je proizvelo učinak sličan neprekidnom udaranju po lakat-noj kosti. Ĉovjek je poskakivao uokolo, kao da ga netko prţi strujom. "Dolje", rekao je Reacher tiho.
17
Drugi je čovjek razmišljao o izgledima - treba li se umiješati. Reacher je shvatio što mu je naumu i bilo mu je sasvim jasno da će doći do tučnjave. Podigao je desnu ruku i pogledao ga u oči, kako bi mu dao do znanja da je spreman. Reacherova je ruka bila krupna, pocrnjela od sunca, puna ţuljeva od lopate, i čovjek je shvatio što mu se sprema. Slegnuo je ramenima i uputio se niz stepenice. Reacher je njegovog prijatelja gurnuo za njim. "Vidjet ćemo se opet", rekao je čovjek. "Povedi sve svoje prijatelje", viknuo je za njim Reacher. "Svatko po tri dolara, ako mislite ući." Uputio se natrag u prostoriju. Plesačica po imenu Crystal stajala je odmah iza njega. "Što su htjeli?" upitala je. On je slegnuo ramenima. "Traţili su nekoga." "Nekoga po imenu Reacher?" On je klimnuo. "Drugi put danas", rekla je. "Prije njih je došao neki starac. Platio je tri dolara. Ţeliš li za njima? Vidjeti tko su?" Premišljao se. Uzela je njegovu majicu s barske stolice i dodala mu je. "Pođi", rekla je. "Ovdje neće biti problema, nema nikoga. Noć je mirna." Dohvatio je pruţenu majicu i izvrnuo je rukave. "Hvala, Crystal", rekao je. Obukao je majicu i zakopčao dugmad. Zaputio se prema stepenicama. "I drugi put, Reacheru", viknula je za njim. On se okrenuo, ali ona se već bila uputila prema pozornici. Bezizraţajno je pogledao djevojku na blagajni i uputio se na ulicu. Key West je u jedanaest sati navečer najţivlji što moţe biti. Neki su već na pola izlaska, a drugi tek počinju izlaziti. Duval je glavna ulica koja se proteţe cijelom
18
duţinom otoka, od istoka prema zapadu, okupana u svjetlima i buci. Reachera nisu brinuli muškarci koji su ga čekali na ulici Duval. Bila je prenapučena. Da su mu se mislili osvetiti, izabrali bi mirnije mjesto. A takvih je bilo napretek. Dalje od ulice Duval, naročito prema sjeveru, brzo postaje mirno. Gradić je minijaturan. Stambeni blokovi su mali. Kraća šetnja uzduţ dvadeset stambenih blokova dovest će vas do mjesta koje je Reacher smatrao predgrađem, tamo gdje je kopao jame za bazene iza malih kuća, u još manjim dvorištima. Ulična rasvjeta se nalazi tek na nekim mjestima, a glazba iz barova se gubi i pretvara u jako zujanje noćnih kukaca. Smrad piva i dima cigareta ustupa mjesto jakom zaudaranju tropskog bilja koje cvjeta i trune po vrtovima. Krivudao je kroz tamu. Nasumce je skretao iza uglova i koračao tihim ulicama. Nigdje nije bilo ni ţive duše. Hodao je posred puta. Ako se netko skrivao po veţama, nastojao je imati četiri ili pet metara prostora za djelovanje. Nije se bojao da će pucati na njega. Oni ljudi iz bara nisu imali pištolje. Njihova su odijela bila dokaz. Bila su previše uska da bi mogli skriti oruţje. A značila su i da su na jug stigli u ţurbi. Da su doletjeli. Nije lako ući u zrakoplov s pištoljem u dţepu. Nakon prijeđene milje se opustio. Gradić je bio malen, ali ipak dovoljno velik da se dvojica muškaraca u njemu izgube. Skrenuo je lijevo duţ groblja i uputio se natrag prema vrevi. Jedan je čovjek na pločniku leţao naslonjen o ţičanu ogradu. Izvaljen i nepomičan. To na Key Westu nipošto nije bio neobičan prizor, ali nešto nije bilo kako valja. Osim toga, nešto mu je bilo poznato. Nešto nije bilo u redu s njegovom rukom. Leţao je na njoj. Bilo je malo vjerojatno da su ga izdali ţivci u ramenima, bez obzira koliko pijan ili drogiran bio. Blijedi sjaj stare beţ jakne učinio mu se poznat. Gornja polovica tijela bila je svijetla, donja tamna. Beţ jakna, sive hlače. Reacher je zastao i pogledao uokolo. Prišao je bliţe. Ĉučnuo je. Bio je to Costello. Lice mu je od udaraca bilo pretvoreno
19
u kašu. Neprepoznatljivo od krvi. Skoreni smeđi potočići što su mu se slili preko trokuta plavo-bijele gradske koţe nestajali su pod ovratnikom njegove košulje. Reacher mu je opipao bilo iza uha. Ništa. Opipao mu je koţu rukom. Bila je hladna. Nije bio ukočen no, s druge strane, noć je bila sparna. Bio je mrtav moţda sat vremena. Zavukao mu je ruku u unutrašnjost jakne. Pretrpani novčanik je nestao. Zatim mu je ugledao ruke. Jagodice prstiju bile su odrezane. Svih deset. Brze, učinkovite posjekotine pod kutom, nečim jednostavnim i oštrim. Ne skalpelom. S nečim šire oštrice. Moţda s noţem za linoleum. DVA "Ja sam kriv", rekao je Reacher. Crystal je odmahnula glavom. "Nisi ga ti ubio", rekla je. Zatim ga je oštro pogledala. "Nisi, zar ne?" "Zbog mene su ga ubili", rekao je Reacher. "Ima li razlike?" Bar se zatvorio u jedan sat poslije ponoći i oni su sjedili jedno do drugoga na dvjema sjedalicama uz praznu pozornicu. Svjetla su bila ugašena i nije bilo glazbe. Ništa se nije čulo, osim brujanja klimatizacijskog uređaja koji je radio na četvrtini snage i isisavao ustajali dim i znoj u mirni noćni zrak Key Westa. "Trebao sam mu reći", rekao je Reacher. "Samo sam mu trebao reći: svakako, ja sam Jack Reacher. Tada bi mi on rekao štogod mi je imao reći i sada bi već bio kući, a ja se ionako ne bih na to obazirao. Ne bi mi bilo ništa gore, a on bi još uvijek bio ţiv." Crystal je nosila bijelu majicu. Ništa više. Majica je bila duga, ali ne dovoljno. Reacher nije gledao u nju. "Sto te briga?" upitala je. To je bilo uobičajeno pitanje na Key Westu. Nije bilo bešćutno, već ju je samo zbunjivala njegova briga za stranca koji je došao tu iz druge drţave. On ju je pogledao.
20
"Osjećam se odgovornim", rekao je. "Ne, osjećaš se krivim", rekla je. Klimnuo je. "Pa, ne bi trebao", rekla je. "Nisi ga ti ubio." "Ima li razlike?" opet je upitao. "Naravno da ima", rekla je. "Tko je on uopće bio?" "Privatni istraţitelj", rekao je. "Traţio me." "Zašto?" Odmahnuo je glavom. "Nemam pojma", rekao je. "Jesu li i ona druga dvojica bila s njime?" Opet je odmahnuo glavom. "Nisu", rekao je. "Ta druga dvojica su ga ubila." Pogledala gaje, iznenađeno. "Zar jesu?" "Tako pretpostavljam", rekao je. "Nisu bili s njime, u to sam uvjeren. Bili su mlađi i bogatiji od njega. Onako odjeveni? U onim odijelima? Nisu izgledali kao da im je on nadređeni. Kako bilo, uvjeren sam da je radio sam. Znači da su ona dvojica radila za nekoga drugoga. Vjerojatno im je bilo rečeno da ga slijede ovamo, da saznaju što dovraga radi. Vjerojatno je na sjeveru nekome nagazio na ţulj, zadao mu probleme. Zato su ga slijedili ovamo. Uhvatili su ga i batinama izvukli iz njega koga traţi. Zatim su i sami krenuli u potragu." "Ubili su ga da doznaju tvoje ime?" "Ĉini se daje tako", rekao je. "Hoćeš li reći policiji?" Još jedno na Key Westu uvrijeţeno pitanje. Uplitanje policije u bilo što bila je stvar duge i ozbiljne rasprave. Po treći put je odmahnuo glavom. "Neću", rekao je. "Naći će ga, a zatim će traţiti i tebe." "Ne odmah", rekao je. "Pri sebi nije imao osobnu iskaznicu. Niti otiske prstiju. Mogu proći tjedni prije nego otkriju tko je on." "Što namjeravaš dalje?" "Namjeravam pronaći gospođu Jacob", rekao je. "Njegovu klijenticu. Ona me traţi." "Poznaješ je?" "Ne, ali ţelim je pronaći." "Zašto?"
21
Slegnuo je ramenima. "Moram saznati što se događa", rekao je. "Zašto?" opet je upitala. Ustao je i pogledao u nju u zrcalu na zidu. Odjednom je postao vrlo nemiran. Neočekivano više nego spreman smjesta se vratiti u stvarnost. "Znaš zašto", rekao joj je. "Ubili su ga zbog nečega što ima veze sa mnom, a to znači da sam upleten, shvaćaš?" Ona je ispruţila svoju dugu golu nogu i spustila je na stolicu s koje je on upravo ustao. Razmišljao je o upletenosti, kao da se radi o nekakvom mračnom hobiju. Bilo je zakonski, ali čudno, poput narodnog plesa. "U redu, ali kako?" upitala je. "Otići ću u njegov ured", rekao je. "Moţda je imao tajnicu. Tamo će barem postojati zabilješke. Telefonski brojevi, adrese, ugovori s klijentima. Taje gospođa Jacob vjerojatno bila njegov posljednji slučaj. Vjerojatno će biti na vrhu gomile spisa." "A gdje mu je ured?" "Ne znam", rekao je. "Sudeći po njegovom naglasku, negdje u New Yorku. Znam kako se zove, znam da je bio bivši murjak. Bivši murjak po imenu Costello, star oko šezdeset godina. Neće ga biti previše teško pronaći." "Bio je bivši murjak?" upitala je. "Zašto?" "Većina privatnih istraţitelja jest, zar ne?" rekao je. "U mirovinu se povuku rano i bez novca, otvore vlastiti ured, rade sami i bave se razvodima i nestalim osobama. A ono u vezi moje banke? Znao je sve pojedinosti. To nikako nije mogao doznati, osim uz pomoć nekog starog prijatelja koji još radi u policiji." Ona se nasmiješila, pomalo znatiţeljna. Prišla mu je i pridruţila mu se za šankom. Stajala je uz njega, sasvim blizu, s bokom do njegova bedra. "Kako to da ti znaš o svim tim sloţenim stvarima?" Osluškivao je strujanje zraka kroz ventilatore. "I ja sam bio istraţitelj", rekao je. "U vojnoj policiji. Trinaest godina. Bio sam prilično dobar. Nisam samo
22
lijep." "Nisi čak ni to", odvratila je. "Nemoj si laskati. Kad počinješ?" Osvrnuo se po mraku. "Odmah, čini mi se. Siguran sam da postoji rani let iz Miamija." Ona se opet nasmiješila. Ovaj put oprezno. "A kako misliš doći do Miamija?" upitala je. "U ovo doba noći?" Uzvratio joj je osmijeh. Samouvjereno. "Ti ćeš me odvesti", rekao je. "Imam li se vremena odjenuti?" "Samo cipele", rekao je. Otišao je s njome do garaţe gdje je drţala svoj stari Porsche. Otvorio je vrata i ona je kliznula u automobil i pokrenula motor. Vozila je pola milje na sjever do njegovog motela, polako, čekajući da se ulje dovoljno zagrije. Velike gume udarale su o raspuknuli kolnik i rupe na cesti. Usporila je i zaustavila se nasuprot predvorja osvijetljenog neonskim svjetlima i čekala, a motor je brzo radio i bučio pod čokom. Otvorio je svoja vrata, a zatim ih opet lagano zatvorio. "Krenimo", rekao je. "U sobi nemam ničega vrijednoga što bih htio ponijeti sa sobom." Kimnula je, obasjana slabim svjetlom kontrolne ploče. "U redu, veţi se", rekla je. Ubacila je u prvu i krenula kroz gradić. Vozila je po North Roosevelt Driveu. Pogledala je na brzinomjer i skrenula lijevo, sasvim se pribliţivši nogostupu. Uključila je uređaj za otkrivanje radara. Nabila je gas do daske i straţnji je dio vozila počeo cviliti i plesati. Reacher se prilijepio za koţno sjedalo, kao da Key West napušta u ratnom zrakoplovu. *** Vozila je Porsche prema sjeveru do Key Larga, cijelim putem ne spuštajući brzinu ispod sto. Reacher je uţivao
23
u voţnji. Bila je izvrsna vozačica. Brzine je mijenjala uglađenim, odmjerenim pokretima, tjerajući motor da buči. Drţala je svoj mali automobil po sredini prometne trake, sluţeći se centripetalnim silama za pravocrtan izlazak iz zavoja. Smiješila se, a savršeno lijepo lice su joj obasjavali crveni pokazivači. Nije bilo lako brzo voziti takav automobil. Teški je motor bio izbačen daleko iza straţnje osovine, spreman zanjihati se poput prijetećeg njihala i zarobiti vozača, ako zakasni samo djelić sekunde. Ali ona je vozila dobro. Milju po milju, letjela je cestom brzo poput omanjeg zrakoplova. Tada je počeo zavijati uređaj za otkrivanje radara i svijetla Key Larga pojavila su se na milju ispred njih. Naglo je zakočila i skrenula u gradić, a zatim je opet nabila gas i jurnula na sjever prema mračnom obzorju. Skrenula je oštro ulijevo, preko mosta, na američko kopno, na sjever prema gradiću Homesteadu, vozeći po ravnoj cesti probijenoj kroz močvaru. Zatim je oštro skrenula udesno na autocestu, cijelo vrijeme ne otpuštajući papučicu gasa, dok je uređaj za otkrivanje radara bio na maksimumu. Bili su u zračnoj luci u Miamiju nešto prije pet sati ujutro. Usporila je i zaustavila se ispred zgrade. Ĉekala je, a motor je i dalje radio. "Pa, hvala ti na voţnji", rekao joj je Reacher. Ona se nasmiješila. "Bilo mi je zadovoljstvo", rekla je. "Vjeruj mi." On je otvorio vrata i ostao sjediti, zureći ispred sebe. "Dobro", rekao je. "Vidjet ćemo se onda." Ona je odmahnula glavom. "Ne, nećemo", rekla je. "Muškarci poput tebe nikad se ne vraćaju. Odete i više se nikad ne vraćate." Sjedio je u toplini njezinog automobila. Motor je bučio. Prigušivači su pucketali, hladeći se. Ona se nagnula prema njemu. Pritisnula je kvačilo i ubacila u prvu brzinu tako da načini mjesta da mu se pribliţi. Zabacila
24
je ruku na njegov zatiljak i snaţno ga poljubila u usta. "Zbogom, Reacheru", rekla je. "Drago mi je što sam doznala kako se zoveš, barem toliko." On joj je uzvratio poljupcem, snaţnim i dugim. "A kako se ti zoveš?" upitao je. "Crystal", rekla je i nasmijala se. Smijao se s njom, a zatim je izašao iz automobila. Ona se nagnula preko sjedala i zatvorila vrata za njim. Nabila je gas i odjurila. Stajao je sam na rubni-ku i gledao kako odlazi. Skrenula je ispred hotelskog autobusa i izgubila se iz vida. Tri mjeseca njegovog ţivota nestalo je s njome, poput dima iz ispuha njezinog automobila. U pet sati ujutro, pedeset milja sjeverno od New Yorka, predsjednik uprave je leţao u krevetu, posve budan, i zurio u strop. Bio je svjeţe oličen. Cijela je kuća bila svjeţe oličena. Platio je ličiocima više nego što većina njegovih djelatnika zaradi u godinu dana. U stvari, nije im platio. Progurao je njihov račun kroz svoj ured, tako da je platila njegova tvrtka. Trošak je bio skriven negdje u tajnom računovodstvenom programu, kao dio milijunskog iznosa za odrţavanje zgrade. Milijunski iznos računa u sklopu stranih dugovanja vukao je njegov posao na dno kao što teški teret vuče na dno nagnuti brod. Kao što slamka moţe slomiti devina leđa. Zvao se Chester Stone. I ocu mu je bilo ime Chester Stone, baš kao i djedu. Njegov je djed osnovao posao, u doba kad se računovodstveni program još zvao glavna računovodstvena knjiga, u koju se upisivalo rukom i perom. Glavna računovodstvena knjiga njegovog djeda bila je većim dijelom ispunjena kreditima. Bio je urar koji je vrlo rano uočio dolazak i vaţnost kinematografije. Iskoristio je svoje znanje o zupčanicima i sloţenim mehanizmima i sastavio projektor. Uzeo je partnera koji je mogao nabaviti velike leće izrađene u Njemačkoj. Zajedno su vladali trţištem i zgrnuli bogatstvo. Njegov je
25
partner umro mlad i bez nasljednika. Kina su se munjevito proširila na oba kraja Amerike. Stotine kino-dvorana. Stotine projektora. Zatim tisuće. Zatim desetci tisuća. Zatim je došao zvuk. Zatim kinemaskop. Bili su to veliki, veliki kreditni unosi u glavnu računovodstvenu knjigu. Zatim televizija. Filmske kuće su se zatvarale, a one koje su ostale otvorene ţivotarile su na staroj opremi dok se ona ne bi potpuno raspala. Njegov otac, Chester Stone II, preuzeo je tvrtku. Uveo je preinake. Uočio je potraţnju za filmovima za kućanstvo. Osam milimetarskim projektorima. Automatskim kamerama. Bilo je to ţivo razdoblje Kodachromea. Zaprudera. Nova postrojenja za proizvodnju. Velika zarada otkucavala je na sporim, širokim vrpcama ranih IBM-ovih računala. Zatim su se vratila kina. Njegov je otac umro i mladi je Chester Stone III došao za kormilo, otvarajući mul-tipleks kina gdje god je stigao. Ĉetiri, šest, dvanaest, šesnaest projektora tamo gdje je prije bio samo jedan. Zatim stereo, pet kanala, Dolby, Dolby digital. Bogatstvo i uspjeh. Brak. Selidba u palaču. Automobili. Zatim video. Osam milimetarski filmovi bili su mrtvi, da ne mogu biti mrtviji. Zatim konkurencija. Bespoštedne trţišne ponude novih poslovnica iz Njemačke, Japana, Koreje i Tajvana, koje su mu htjele preoteti posao s multipleks kinima. Očajnička potraga za stvaranjem bilo čega iz sitnih listića metala i preciznih mehanizama za obradu. Bilo čega. Naglo buđenje i spoznaja da su mehaničke stvarčice stvar prošlosti. Zatim eksplozija uporabe mikročipova, RAM-a, igraćih konzola. Silna zarada od stvari za koje nije imao pojma kako ih proizvesti. Unutar tihog programa u njegovom osobnom računalu gomilao se veliki manjak. Njegova se ţena pomakla do njega. Otvorila je oči i pogledala lijevo-desno, prvo na sat, a zatim u svoga muţa. Primijetila je njegov pogled uprt u strop.
26
"Ne spavaš?" tiho ga je upitala. Nije odgovorio. Ona se okrenula. Zvala se Marilyn. Marilyn Stone. Bila je već dugo u braku s Chesterom. Dovoljno dugo da zna. Ona je znala sve. Nije imala stvarnih pojedinosti, stvarnih dokaza, uvida, ali svejedno je znala sve. Kako i ne bi znala? Imala je oči i pamet. Prošlo je jako dugo otkako je vidjela proizvode svoga muţa kako ponosno stoje izloţeni u nekoj trgovini. Prošlo je jako dugo otkako je neki vlasnik mul-tipleks kina večerao s njima kako bi proslavili neku novu, veliku narudţbu. A prošlo je i jako dugo otkako je Chester spavao cijelu noć. Zato je znala. No nije ju bilo briga. U bogatstvu i u siromaštvu, zavjetovala se, a tako je i mislila. Dobro je biti bogat, ali biti siromašan također moţe biti dobro. To nije značilo da će ikada biti siromašni poput nekih ljudi. Prodati prokletu kuću, obustaviti cijeli prokleti posao - i dalje bi im bilo ţivjeti ugodnije nego je ikad zamišljala. Još su bili mladi. Dobro, ne baš mladi, ali ne i stari. Bili su zdravi. Imali su planove. Imali su jedno drugo. Vrijedilo je imati Chestera. Bio je sijed, ali još uvijek zgodan, čvrst i pun ţivota. Voljela ga je. I on nju. I nju je vrijedilo imati, znala je to. Imala je četrdeset i nešto godina, ali dvadeset i devet u glavi. Još je bila vitka, plava, uzbudljiva. Pustolovna. Još ju je vrijedilo imati, u svakom smislu. Sve će biti dobro. Marilyn Stone je duboko uzdahnula i okrenula se. Priljubila se uz madrac. Opet je zaspala, u pet i trideset ujutro, dok je njezin muţ ostao u tišini leţati uz nju i zuriti u strop. *** Reacher je stajao kod izlaza za putnike, udisao ustajali zrak, a put mu je poţutjela pod neonskim svjetlima. Slušao je desetke razgovora na španjolskom jeziku i gledao na televizijski monitor. New York je bio na vrhu popisa, kao što je i očekivao. Prvi dnevni let imala je za pola sata tvrtka Delta, do LaGuardije, preko Atlante.
27
Drugi let je imala tvrtka Mexicana, prema jugu, treći tvrtka United, također za LaGuardiju, ali izravno, za sat vremena. Uputio se prema blagajni tvrtke United, kupiti kartu. Raspitao se za cijenu jednosmjerne karte. Kimnuo je i udaljio se. Otišao je u toalet i stao ispred zrcala. Izvadio je smotuljak novčanica iz dţepa i izbrojio točan iznos. Izdvojio je najmanje novčanice koje je imao. Zatim je zakopčao košulju do vrata i zagladio kosu dlanom. Izašao je van i prišao blagajni tvrtke Delta. Cijena karte je bila ista kao i kod tvrtke United. Znao je to. Na neki način, uvijek jest. Izbrojio je novac, novčanice od jednog, pet i deset dolara, a blagajnica ih je uzela, poravnala i razvrstala ih po vrijednosti. "Vaše ime, gospodine?" upitala je. "Truman", rekao je Reacher. "Kao predsjednik." Djevojka je zurila. Vjerojatno se rodila negdje u inozemstvu, tijekom Nixonovih posljednjih dana. Moţda za vrijeme Carterove prve godine mandata. Reacher nije mario. On se rodio u inozemstvu na početku Kennedyjevog predsjedničkog mandata. Nije ništa namjeravao reći. I njemu je Truman bio davna prošlost. Djevojka je utipkala njegovo ime u računalo i karta je izašla iz pisača. Stavila ju je u umetak s plavo-bijelim globusom, a zatim ju je odmah izvukla. "Mogu vas odmah upisati", rekla je. Reacher je kimnuo glavom. Problem s plaćanjem zrakoplovne karte gotovinom, naročito u međunarodnoj zračnoj luci u Miamiju, posljedica je rata protiv droge. Da je kojim slučajem razmetljivo prišao pultu i izvukao smotuljak sa stotkama, djevojka bi morala pritisnuti malenu tipku skrivenu na podu ispod pulta. Zatim bi se poigravala s tipkovnicom, sve dok sa svih strana ne nagrnu policajci. Policija bi ugledala od sunca preplanulog krupnog čovjeka opasnog izgleda i veliki sveţanj novčanica, i smjesta bi pomislili da se radi o narko-tekliću. Njihova je strategija, svakako, bila otkriti
28
drogu, ali i novac. Ne dopuštaju da se novac poloţi na banku i ne dopuštaju trošiti ga bez prilične strke oko toga. Oni kreću od pretpostavke da obični građani pri većoj kupovini koriste kreditne kartice. Naročito za putovanje. Naročito na pultovima u zračnim lukama, dvadeset minuta prije leta. A takva bi pretpostavka odvela do odgađanja, strke i papirologi-je, što su bile tri stvari koje je Reacher uvijek nastojao izbjeći. Zato je uvjeţbao jednu opreznu ulogu. Glumio je čovjeka koji ne moţe dobiti kreditnu karticu, čak ni da to hoće. Pretvarao se da je priprosti gubitnik bez prebijenog novčića. Jednostavno bi zakopčao košulju i paţljivo brojio manje novčanice. Tako se činilo da je srameţljiv i da mu je neugodno. Tako bi sluţbenike za pultovima pridobio na svoju stranu. Svi su sluţbenici imali male plaće i hvatali se u koštac s minusom na kartici. Zato su u njemu vidjeli samo nešto starijeg čovjeka od sebe, te bi odmah nagonski suosjećali s njim i ništa ne bi sumnjali. "Izlaz B šest, gospodine", rekla je djevojka. "Smjestila sam vas do prozora." "Hvala", rekao je Reacher. Uputio se prema izlazu i petnaest minuta poslije zrakoplov je ubrzavao po pisti. Ĉinilo mu se kao da je opet u Crystalinu Porscheu, samo što je imao mnogo manje mjesta za noge i sjedalo do njega je bilo prazno. Chester Stone je odustao u šest sati. Isključio je alarm pola sata prije nego se trebao oglasiti i polako se izvukao iz kreveta, ne ţeleći probuditi Marilyn. Uzeo je svoj ogrtač s vješalice, izašao iz sobe i spustio se u kuhinju. Bio je previše napet da doručkuje, zato je popio kavu i otišao se istuširati u gostinjsku sobu, gdje buka nije nikome smetala. Htio je pustiti Marilyn da spava i nije htio da ona zna kako on nije mogao usnuti. Svake noći bi se probudila i rekla mu nešto o tome kako samo leţi, ali to bi bilo sve. Zato mu je postalo jasno da se ona toga ujutro ne sjeća. Mislila bi da je sanjala. Bio je prilično
29
uvjeren da ona ništa ne zna. I bilo mu je drago zbog toga, jer je ionako bilo dovoljno teško nositi se s problemima, bez da se mora nositi još i s njezinom zabrinutošću oko toga. Obrijao se i pod tušem razmišljao što će obući i kako se ponašati. Istina je bila da će tom čovjeku praktički prići na koljenima. Posljednje utočište gdje je mogao dobiti novac. Njegova posljednja nada, njegova posljednja šansa. Taj je čovjek bio osoba koja je njegovu budućnost drţala na dlanu. Stoga, kako mu prići? Ne na koljenima. Tako se ne igra igra koja se zove posao. Ako izgledaš kao da ti jako treba pozajmica, nećeš ju dobiti. Dobit ćeš ju jedino ako izgledaš da ti baš i nije toliko potrebna. Kao da se radi o nevaţnim posljedicama. Kao da si neodlučan hoćeš li mu uopće dopustiti da ti se pridruţi i podijeliti s njime veliki uţitak zarade koji te čeka odmah iza ugla. Kao da je tvoj najveći problem odluka čiju ćeš pozajmicu uopće uzeti u obzir. Bijela košulja, svakako, i neupadljiva kravata. Ali koje odijelo? Talijansko je moţda bilo previše napadno. Nikako Armani. Morao je izgledati kao ozbiljan čovjek. Svakako, bio je dovoljno bogat da kupi deset Armanija, ali i previše ozbiljan da to učini. Preozbiljan i previše zaokupljen velikim poslovima da vrijeme potrati u kupovinu na aveniji Madison. Odlučio je pokazati naslijede. Tri naraštaja neprekinutog naslijeđa poslovnog uspjeha, što se moţda moglo odraziti dinastijskim pristupom odijevanju. Kao što je njegov djed vodio njegovog oca svojem krojaču i upoznavao ga s njime, tako je i njegov otac vodio njega. Zatim se sjetio svojeg Brooks Brothers odijela. Staro ali lijepo, pristojnog desena, prozračno, malo pretopio za lipanj. Bi li Brooks Brothers bio pametan blef? Kao što to kaţe poslovica, toliko sam bogat i uspješan, da mi nije vaţno kakvu odjeću nosim? Ili će izgledati kao gubitnik? Skinuo ga je s vješalice i prislonio ga uz tijelo. Klasično, ali neukusno. Izgledao je kao gubitnik. Vratio ga je
30
natrag. Iskušao je sivo odijelo Savile Row iz Londona. Savršeno. Ĉinilo gaje imućnim gospodinom. Otmjeno, s ukusom, i ulijevalo je neizmjerno povjerenje. Izabrao je kravatu s jedva primjetnim uzorkom i par crnih cipela. Odjenuo se i počeo se okretati lijevo-desno ispred zrcala. Nije moglo biti bolje. S takvim izgledom, gotovo je povjerovao u sebe. Ispio je kavu, obrisao usta i ušao u garaţu. Pokrenuo je Mercedes i u šest i četrdeset pet već bio na pustom parkiralištu Merritt. Reacher je proveo pedeset minuta na pisti u Atlan-ti, a zatim je opet poletio na sjeveroistok, prema New Yorku. Sunce je izašlo iznad Atlantika i sada upadalo kroz prozore s desne strane. Vani se na velikoj visini svitanje činilo hladnim i bistrim. Pio je kavu. Stjuardesa mu je ponudila vodu, ali on je uzeo kavu. Bila je gusta i jaka i pio ju je bez ičega. Sluţila je da mu pokrene mozak. Pokušavao je shvatiti tko bi mogla biti ta vraţja gospođa Jacob. I zašto je platila Costellu da ga traţi po cijeloj drţavi. Bili su iznad zračne luke LaGuardia. Reacheru se to sviđalo. Nisko, lijeno kruţenje iznad Manhattana po sjajnom jutarnjem suncu. Poput milijuna filmova bez zvuka. Zrakoplov se ljuljao i naginjao. Visoke zgrade klizile su pod njima, obojane zlatnom bojom sunca. Tornjevi Blizanci, Empire State Building, Chryslerov toranj, njemu najdraţi. Citicorp. Zatim su počeli kruţiti i spuštati se prema sjevernoj obali Queensa. Slijetali su. Zgrade Midtowna preko rijeke jurile su pokraj malih prozora kad su počeli rulati pistom prema zgradi zračne luke. Imao je zakazan sastanak za devet sati. Mrzio je to. Ne zbog vremena. Devet sati ujutro većini poslovne zajednice na Manhattanu značilo je polovicu radnog jutra. Vrijeme ga nije uznemirivalo. Stvar je bila u tome što je imao sastanak. Prošlo je dugo vremena otkako je Chester Stone s nekim imao sastanak. U stvari, nije se mogao
31
točno sjetiti je li ikada otišao sastati se s nekim. Moţda njegov djed jest, i to na samom početku svoje karijere. Otada su ljudi na sastanke dolazili njima. Sva tri Chestera Stonea, i prvi i drugi i treći, imali su tajnice koje su susretljivo nastojale stranke uklopiti u pretrpani raspored. Mnogo puta su ljudi znali na upad u raspored čekati danima, a zatim još satima u čekaonici ispred ureda. Ali sada je bilo drugačije. I to ga je peklo. Uranio je jer je bio nestrpljiv. Proveo je četrdeset minuta u svojem uredu, sagledavajući svoje mogućnosti. Nije imao ni jednu. S koje god strane gledao, nedostajalo mu je 1,1 milijun dolara i šest tjedana do uspjeha. I to gaje gušilo. Zato jer se nije radilo o spektakularnom prizoru sloma. Nije to bila potpuna katastrofa. Radilo se o odmjerenom i realističnom odgovoru na trţište koje samo što nije imao u rukama, no malo mu je ipak nedostajalo. Poput junačkog početnog udarca loptice za golf koja se zaustavlja na centimetar od rupe. Vrlo, vrlo blizu, ali ipak nedovoljno. U devet sati ujutro World Trade Centar je sam za sebe šesti najveći grad u drţavi New York. Veći od Albanyja. Samo šesnaest jutara zemlje, ali s dnevnim brojem stanovnika od 130 tisuća. Stojeći na trgu ispred zgrade, Chester Stone je imao osjećaj da se gotovo svi vrte baš oko njega. Njegov bi djed u svoje vrijeme na tom istom mjestu stajao u rijeci Hudson. Chester je osobno s prozora svoga ureda promatrao kako nasipi prekrivaju vodu i kako se divovski tornjevi uzdiţu sa suhog riječnog korita. Pogledao je na sat i ušao u zgradu. Popeo se dizalom na osamdeset osmi kat i izašao na tihi i pusti hodnik. Strop je bio nizak, a prostor uzak. Zaključana vrata vodila su u urede. Imala su malene pravokutne prozorčiće od stakla ispunjenog ţicama, namjerno postavljene nesimetrično ustranu. Pronašao je prava vrata, provirio kroz staklo i pritisnuo zvonce. Vrata su se
32
otključala i on je ušao u sobu za primanja. Izgledala je poput običnog ureda. Iznenađujuće obično. Tu se nalazio pult od hrastovine i mjedi, kao pokušaj naznake obilja, i tajnik koji je sjedio iza njega. Zastao je, uspravio se i prišao mu. "Ja sam Chester Stone", rekao je odlučno. "Imam sastanak u devet sati s gospodinom Hobiejem." Tajnik je predstavljao prvo iznenađenje. Očekivao je ţenu. Drugo iznenađenje bilo je da ga je odmah uveo u ured. Nisu ga pustili da čeka. Očekivao je da će se načekati u hodniku, na nekakvoj neudobnoj stolici. Tako bi on učinio. Kad bi njemu došao neki očajnik po spasonosnu pozajmicu, pustio bi ga da se znoji barem dvadeset minuta. Je li ovo neki psihološki trik? Unutrašnjost ureda bila je prostrana. Kao da nije bilo zidova. Bilo je mračno. Na jednom su zidu bili samo prozori, ali bili su prekriveni okomitim kapcima i otvoreni toliko da propuste tek malo svjetlosti. Tu se nalazio veliki stol. Nasuprot njega, bile su tri sofe koje su tvorile kvadrat. Na svakom kraju sofe nalazila se po jedna svjetiljka. U sredini se na tepihu nalazio veliki stolić za kavu od mjedi i stakla. Sve je izgledalo poput dnevne sobe u izlogu kakve trgovine pokućstvom. Za stolom je sjedio jedan muškarac. Stone je dugo koračao prema njemu. Provukao se između sofa i oko stolića za kavu. Prišao je stolu. Ispruţio je desnu ruku. "Gospodin Hobie?" rekao je. "Ja sam Chester Stone." Ĉovjek za stolom bio je ispečen. Imao je oţiljke po cijeloj strani lica. Koţa mu je bila ljuskava, poput koţe gmaza. Stone je od uţasa skrenuo pogled, ali još uvijek mu je krajem oka mogao vidjeti lice. Izgledalo je poput raskuhane pileće noge, ali bilo je neprirodno ruţičasto. Na mjestu gdje se oţiljak pruţao preko tjemena nije bilo kose. Iza njega raščupani su se pramenovi stapali s kosom na drugoj strani. Imao je sijedu kosu. Oţiljci su bili teški i kvrgavi, ali koţa na zdravoj strani njegovog lica bila je mekana i glatka. Ĉovjek je imao moţda pedeset ili
33
pedeset pet godina. Sjedio je na stolici privučenoj tik uz stol, s rukama u krilu. Stone je stajao, prisiljavajući se da gleda u njega, s rukom još uvijek preko stola ispruţenom prema njemu. Bio je to vrlo neugodan trenutak. Ništa nije gore nego stajati ispruţene ruke i čekati rukovanje dok netko takvu gestu zanemaruje. Glupo je stajati tako, ali još gore je povući ruku natrag. Zato ju je drţao ispruţenu i čekao. Onda se čovjek pomaknuo. Lijevom se rukom odgurnuo od stola. Pruţio je Stoneu desnu ruku. Ali to nije bila ruka. Bila je to blistava metalna kuka. Protezala se duboko u rukav. To nije bila umjetna ruka niti sloţena proteza, već obična kuka u obliku velikog slova J, skovana od sjajnog nehrđajućeg čelika i uglačana poput kipa. Stone ju je gotovo stisnuo, ali zatim je povukao ruku i ostao kao ukopan. Ĉovjek se kratko i toplo nasmiješio pokretnom stranom lica. Kao da mu to ništa ne predstavlja. "Zovu me Hook Hobie", rekao je. Sjedio je ukočenog lica i podignute kuke, kao da se radi o predmetu za ispitivanje. Stone je progutao pljuvačku i nastojao se pribrati. Pitao se treba li mu moţda pruţiti lijevu ruku. Znao je da neki ljudi tako čine. Njegov je praujak imao moţdani udar. Posljednjih deset godina ţivota uvijek se rukovao lijevom rukom. "Sjednite", rekao je Hook Hobie. Stone je zahvalno klimnuo i odmakao se. Sjeo je na kraj sofe. Sjedio je postrance, no bio je sretan što barem nešto čini. Hobie ga je pogledao i poloţio ruku na računalo. Kuka je uz tihi metalni zvuk udarila o drvo. "Ţelite posuditi novac", rekao je. Ispečena strana lica nije mu se uopće pomicala. Bila je odebljala i tvrda poput krokodilskih leđa. Stone je osjetio kiselinu u ţelucu i spustio pogled na stolić za kavu. Zatim je kimnuo glavom i prošao dlanovima preko koljena. Opet je kimnuo i pokušavao se prisjetiti unaprijed naučenog teksta.
34
"Moram premostiti rupu", rekao je. "Šest tjedana, 1,1 milijun dolara." "Zašto niste otišli u banku?" upitao je Hobie. Stone je zurio u pod. Stol je bio od stakla, a pod njim je bio tepih s uzorkom. Mudro je slegnuo ramenima, kao da tim jednim jedinim pokretom ţeli iskazati stotinu pravila tajanstvene poslovne strategije. Razgovarao je s čovjekom kojega ni u snu ne bi uvrijedio pomišlju da i sam ne zna sva ta pravila. "Radije ne bih", rekao je. "Imamo već postojeći paket pozajmice, naravno, ali i vraški pogodnu kamatnu stopu na osnovu pozajmice koja ima utvrđeni iznos i utvrđeno vrijeme, i to bez zateznih kamata. Razumjet ćete da ne ţelim pokvariti takav dogovor zbog tako beznačajne svote." Hobie je pomaknuo svoju desnu ruku. Zaparao je kukom po drvetu. "Serete, gospodine Stone", rekao je tiho. Stone nije odgovorio. Slušao je kuku. "Jeste li bili u vojsci?" upitao ga je Hobie. "Oprostite?" "Jeste li bili unovačeni? U Vijetnamu?" Stone je progutao pljuvačku. Njegove opekline, kuka. "Nisam", rekao je. "Odgodio sam, zbog studija. Htio sam ići, naravno, ali rat je završio kad sam diplomirao." Hobie je klimnuo, polako. "Ja sam bio", rekao je. "I jedna od stvari koje sam tamo naučio jest vrijednost prikupljanja podataka. To znanje primjenjujem u svome poslu." U mračnom uredu je zavladao muk. Stone je kimnuo. Pomaknuo je glavu i zagledao se u rub stola. Promijenio je strategiju. "U redu", rekao je. "Ne moţete mi zamjeriti što sam pokušao malo uljepšati stvari, zar ne?" "U relativno ste dubokim govnima", rekao je Hobie. "Vi u stvari isplaćujete banci kamate po najvišim stopama, a oni će vas odbiti ako opet zatraţite novac. No prilično se dobro kopate iz svega. Skoro ste se iskopali."
35
"Skoro", sloţio se Stone. "Još šest tjedana i 1,1 milijun dolara, i to je to." "Ja specijaliziram", rekao je Hobie. "Svatko specijalizira. Moje područje su slučajevi baš poput vašeg. U osnovi sigurna ulaganja, s privremenim i ograničenim problemima oko financijskog gubitka. Postoje problemi koji se ne mogu riješiti preko banaka, jer i one specijaliziraju na drugim područjima, kao kad je netko glup i nemaštovit poput govna." On je opet pomaknuo kuku i počeo parati hrastovima. "Moje pristojbe su razumne", rekao je. "Nisam zele-naš. Ovdje se ne radi o kamatama od više stotina posto. Mogao bih vam pozajmiti 1,1 milijun s, recimo, šest posto kamata za šest tjedana." Stone je opet prešao dlanovima preko bedara. Šest posto za šest tjedana? Što odgovara godišnjoj stopi od koliko? Skoro 52 posto. Posudi 1,1 milijun sada, vrati sve plus šezdeset šest tisuća dolara kamata za šest tjedana. Jedanaest tisuća dolara tjedno. Ne zvuči kao zelenaški uvjeti pozajmice. No nije ni daleko od toga. Ali barem je pristao. "A što je s pokrićem?" upitao je Stone. "Pokriće će biti vaše dionice", rekao je Hobie. Stone se prisilio podignuti glavu i pogledati ga. Bilo mu je jasno da se radi o nekakvoj kušnji. Progutao je knedlu. Znao je da je blizu i da je iskrenost najbolji način. "Ali dionice ne vrijede ništa", rekao je tiho. Hobie je klimnuo svojom uţasnom glavom, kao da je zadovoljan odgovorom. "Sada ne vrijede", rekao je. "Ali uskoro će nešto vrijediti, zar ne?" "Tek kad prestane opasnost od financijskog kraha", rekao je Stone. "Kvaka 22, zar ne? Vrijednost dionica će narasti kad vam otplatim dugove. Kad se izvučem iz škripca." "Znači da ću zaraditi", rekao je Hobie. "Ja ne govorim o privremenom prebacivanju. Uzet ću dionice i zadrţati ih." "Zadrţati ih?" rekao je Stone. Nije mogao sakriti
36
iznenađenje u glasu. Pedeset dva posto i dionice na dar? "Kao i uvijek", rekao je Hobie. "To je sentimentalna stvar do koje drţim u svim poslovima koje pomaţem. Većina ljudi rado pristaje na takav dogovor." Stone je progutao pljuvačku. Okrenuo je glavu. Ispitivao je svoje mogućnosti. Slegnuo je ramenima. "Svakako", rekao je. "Valjda je to u redu." Hobie je posegnuo rukom na lijevu stranu stola i otvorio ladicu. Izvadio je jedan obrazac. Gurnuo gaje preko stola. "Pripremio sam ovo", rekao je. Stone se pridigao sa sofe i uzeo obrazac. Bio je to ugovor o pozajmici. 1,1 milijun dolara, šest tjedana, 6 posto i standardni postupak kod prebacivanja dionica. Nedavno su te dionice vrijedile milijune dolara, a mogle bi i opet, jako skoro. Trepnuo je. "Drukčije ne moţe", rekao je Hobie. "Kao što sam rekao, ja specijaliziram. Poznajem ovaj dio trţišta. Nigdje nećete proći bolje. Stvar je u tome da vam nitko više ne moţe pomoći." Hobie je bio iza stola, dva metra dalje od njega, ali Stone se osjećao kao da sjedi do njega na sofi, s onim svojim uţasnim licem unesenim u njegovo. Osjećao je kako mu njegova blistava kuka para utrobu. Šutke je kimnuo glavom i posegnuo u svoj kaput za debelim nalivperom marke Mont Blanc. Nagnuo se naprijed i na oba mjesta potpisao ugovor koji je naslonio na hladno staklo stolića za kavu. Hobie ga je promatrao, a zatim kimnuo. "Pretpostavljam da ţelite novac na vašem tekućem računu?" upitao je. "Gdje ga druge banke neće vidjeti?" Stone je opet kimnuo, smeten. "To bi bilo dobro", rekao je. Hobie je zapisao. "Novac će biti na računu za sat vremena." "Hvala vam", rekao je Stone. Ĉinilo se primjerenim. "Sada sam ja onaj koji je u škripcu", rekao je Hobie. "Šest
37
tjedana, bez pravog jamstva. Nimalo ugodan osjećaj." "Neće biti nikakvih problema", rekao je Stone, gledajući u pod. Hobie je kimnuo. "Uvjeren sam da neće", rekao je. Nagnuo se naprijed i pritisnuo interkom na stolu. Stone je čuo slabo zujanje s one strane vrata ureda. "Spis o Stoneu, molim", rekao je Hobie na mikrofon. Na trenutak je vladala tišina, a zatim su se vrata otvorila. Tajnik je prišao stolu. Nosio je jedan tanki zeleni spis. Nagnuo se preko stola i poloţio ga ispred Hobija. Izašao je van i tiho zatvorio vrata za sobom. Hobie je kukom gurnuo spis na prednju stranu stola. "Pogledajte", rekao je. Stone se nagnuo naprijed i uzeo spis. Otvorio ga je. U njemu su bile fotografije. Nekoliko velikih i sjajnih crno-bijelih fotografija dimenzija 20x25 centimetara. Na prvoj fotografiji bila je njegova kuća. Bilo je očito da je snimljena iz automobila parkiranog na kraju prilaza. Na drugoj fotografiji je bila njegova ţena. Marilyn. Snimljena izdaleka dok je šetala cvjetnjakom. Na trećoj je bila Marilyn snimljena kako izlazi iz svog salona za uljepšavanje u gradu. Fotografija je bila zrnata, snimljena izdaleka i uvećana. Ĉinilo se da se radi o fotografijama snimljenim krišom. Kao da je bila pod nadzorom. Na četvrtoj fotografiji bio je krupni plan registarskih tablica njezinog BMW-a. Na petoj je fotografiji također bila Marilyn. Snimljena noću kroz prozor njihove sobe. Bila je samo u ogrtaču za kupanje. Kosa joj je bila spuštena i izgledala je vlaţno. Stone je zurio u fotografiju. Da bi mogao snimiti tu sliku, fotograf je morao stajati u njihovom straţnjem dvorištu. Vid mu se zamaglio, a u ušima mu je počelo zujati od tišine. Zatim je sloţio fotografije i spremio ih u spis. Polako ih je vratio na stol. Hobie se nagnuo naprijed i vrškom svoje kuke pritisnuo debeli zeleni papir. Povukao je spis prema sebi. Kuka je glasno zaparala drvo u tišini.
38
"To je moje pokriće, gospodine Stone", rekao je. "Ali kako ste i sami maločas rekli, uvjeren sam da neće biti nikakvih problema." Chester Stone nije rekao ništa. Samo je ustao i zaobilazeći pokućstvo krenuo prema vratima. Prošao je kroz čekaonicu, kroz hodnik i ušao u dizalo. Spustio se osamdeset osam katova niţe i izašao van, gdje mu se učinilo kao da ga je ţarko jutarnje sunce pljusnu-lo po licu. TRI To isto sunce peklo je Reacherov potiljak dok se vozio na Manhattan na straţnjem sjedištu taksija. Kad je mogao, više se volio voziti neprijavljenim taksijima. To je odgovaralo njegovoj navici da bude tajanstven. Uopće nije bilo razloga zašto bi mu netko htio ući u trag provjerom vozača taksija, ali neregistrirani taksi pruţao mu je najveću sigurnost. Jednako tako, mogao se cjenkati oko naplate. To je bilo nešto što nije mogao učiniti u običnom taksiju s taksimetrom. Prešli su preko mosta Triborough i 125. ulicom ušli na Manhattan. Taksi je kroz gusti promet vozio na zapad sve do Rooseveltovog trga. Reacher je rekao vozaču da se zaustavi tu, dok se on ogledao uokolo i kratko razmišljao. Razmišljao je o jeftinom hotelu, ali ipak je htio odsjesti u nekom u kojem telefoni rade. Koji ima nove telefonske imenike. Prosudio je da u ovoj četvrti neće moći ispuniti sva tri uvjeta. No, svejedno je izašao van i platio taksistu. Gdje god išao, odlučio je prošetati. Bilo je vrijeme da se izgubi, sam. Sukladno svojim navikama. Dvojica mladića u zguţvanim odijelima od tisuću dolara čekala su dok Chester Stone nije otišao. Zatim su ušli u unutrašnji ured, zaobišli pokućstvo i u tišini se zaustavili ispred stola. Hobie je pogledao u njih i otvorio ladicu.
39
Spremio je potpisani ugovor zajedno s fotografijama i izvadio prazan list ţutog papira. Zatim je svoju kuku naslonio na računalo i okrenuo se u stolici, tako da mu je slaba svjetlost koja je dopirala kroz prozor obasjala zdravu stranu lica. "Onda?" "Upravo smo se vratili", rekao je prvi mladić. "Imate li informacije koje sam traţio?" Drugi je mladić klimnuo. Sjeo je na sofu. "Traţio je čovjeka po imenu Jack Reacher." Hobie je ime zapisao na ţuti papir. "Tko je on?" Zavladala je kraća tišina. "Ne znamo", rekao je prvi mladić. Hobie je polako klimnuo. "Tko je unajmio Coste-11a?" Još jedna kraća tišina. "Ni to ne znamo", rekao je mladić. "To su prilično jednostavna i temeljna pitanja", rekao je Hobie. Mladić ga je samo gledao u tišini. Bilo mu je neugodno. "Niste se sjetili ta jednostavna i temeljna pitanja postaviti?" Drugi je mladić klimnuo. "Postavili smo ih. Pitali smo kao ludi." "Ali Costello nije htio odgovoriti na njih?" "Samo što nije", rekao je prvi mladić. "Ali?" "Umro je", rekao je drugi mladić. "Jednostavno je iznenada umro. Bio je star, debeo. Moţda od srčanog udara, čini mi se. Jako mi je ţao, gospodine. Obojici nam je ţao." Hobie je opet klimnuo, polako. "Opasnost?" "Ravna nuli", rekao je prvi mladić. "Neće ga moći prepoznati." Hobie je pogledao jagodice svojih prstiju na lijevoj ruci. "Gdje je noţ?" "U moru", rekao je drugi mladić. Hobie je pomaknuo ruku i počeo tapkati vrškom svoje kuke po računalu. Zamislio se, a zatim još jednom
40
odlučno klimnuo glavom. "U redu, niste vi krivi, pretpostavljam. Slabo srce, što moţete?" Prvi se mladić opustio i pridruţio se svojem kolegi na sofi. Skinuli su se s kuke, a to je imalo posebno značenje u tom uredu. "Moramo pronaći njegovog klijenta", rekao je Hobie, prekinuvši tišinu. Mladići su kimnuli i čekali. "Costello je morao imati tajnicu, zar ne?" rekao je Hobie. "Ona će znati tko je bio njegov klijent. Dovedite mi je." Mladići su ostali sjediti na sofi. "Što je?" "Taj Jack Reacher", rekao je prvi mladić. "Vjerojatno se radi o jednom krupnom čovjeku koji je od prije tri mjeseca na Key Westu. Costello nam je rekao da su ljudi pričali o nekom snaţnom čovjeku koji je tu tri mjeseca i koji noću radi u baru. Otišli smo ga posjetiti. Zatekli smo jednog krupnog, jačeg čovjeka, ali rekao je da on nije Jack Reacher." "Pa?" "Zračna luka u Miamiju", rekao je drugi mladić. "Uzeli smo tvrtku United jer je imala izravan let. Ali jedan se zrakoplov tek spremao poletjeti. Tvrtke Delta, za Atlantu i New York." "I?" "Onaj krupni iz bara. Vidjeli smo ga kako ide prema izlazu." "Sigurno?" Prvi je mladić klimnuo. "Devedeset devet posto. Bio je daleko, ali stvarno je krupan. Teško gaje ne primijetiti." Hobie je opet počeo tapkati kukom po stolu. Bio je zadubljen u misli. "U redu, to je Reacher", rekao je. "Mora biti, zar ne? Costello se raspituje, zatim i vas dvojica, sve u istom danu. To gaje prestrašilo i pobjegao je. Ali gdje? Ovamo?" Drugi je mladić klimnuo. "Ako nije izašao u Atlan-ti, ovdje je."
41
"Ali zašto?" upitao je Hobie. "Tko je on, dovraga?" Zamislio se na trenutak, a zatim je sam odgovorio na svoje pitanje. "Tajnica će mi reći tko je Costellov klijent, zar ne?" Zatim se nasmiješio. "A klijent će mi reći tko je taj Reacher." Dvojica mladića u otmjenim odijelima kimnula su u tišini i ustala. Zaputili su se kroz pokućstvo i izašli iz ureda. Reacher je išao Central Parkom na jug. Pokušavao je sagledati veličinu zadatka koji je sebi postavio. Bio je uvjeren da je u dobrom gradu. Ona tri naglaska bila su nesumnjivo iz New Yorka. No tu su se nalazili milijuni stanovnika. Sedam i pol milijuna ljudi u pet gradskih područja, s gradskom okolicom ukupno oko osamnaest milijuna. Osamnaest milijuna ljudi koji su mogli unajmiti nekog brzog i učinkovitog privatnog istraţitelja. Pretpostavljao je da bi Costellov ured mogao biti na Manhattanu, ali jednako tako je bilo sasvim moguće da gospođa Jacob ţivi izvan grada. Ako ste ţena koja ţivi negdje u predgrađu i ako ţelite unajmiti privatnog istraţitelja, gdje ćete ga pronaći? Ne kod veletrgovine ili video-kluba. Ne uz robnu kuću blizu trgovine za ţene. Jednostavno uzmete telefonski imenik najvećeg grada u blizini i počnete nazivati. Zapodjenete razgovor i moţda se istraţitelj doveze do vas ili vi sjednete u vlak i odete k njemu. Bilo gdje iz velikog i gusto naseljenog područja koje se proteţe stotine kilometara uokolo. Odustao je od hotela. Nije nuţno trebao utrošiti mnogo vremena. Moţda bi mogao sve obaviti za sat vremena. I dobro bi mu došlo više informacija od onoga što mogu pruţiti hoteli. Trebali su mu telefonski imenici svih pet gradskih područja i predgrađa. Hoteli nemaju sve imenike. I nije morao platiti visoke račune kakve hoteli
42
naplaćuju za telefonske pozive. Od kopanja bazena nije se obogatio. Zato se uputio u gradsku knjiţnicu. Na uglu Pete i Ĉetrdeset druge ulice. Najveća na svijetu? Nije se mogao sjetiti. Moţda, a moţda i ne. No svakako dovoljno velika da ima sve telefonske imenike koji su mu trebali, kao i velike, široke stolove i udobne stolice. Ĉetiri milje od Rooseveltovog trga, sat vremena brzog hoda. Zasmetao bi mu jedino promet, pri prelasku ulice na kriţanjima. Trebao je još samo skoknuti do trgovine uredskim priborom i kupiti notes i olovku. Sljedeći tko je ušao u Hobijev ured bio je njegov tajnik. Ušao je unutra i zaključao vrata za sobom. Prišao je stolu i sjeo na kraj sofe. Šutke je gledao u Hobija, dugo i ozbiljno. "Što je?" upitao gaje Hobie, iako je znao o čemu se radi. "Trebali biste odustati", rekao je tajnik. "Postaje riskantno." Hobie nije odgovorio. Samo je drţao svoju kuku u lijevoj ruci i preostalim prstima prelazio preko njezinih opakih, metalnih oblina. "Planirali ste", rekao je tajnik. "Obećali ste. Nema smisla planirati i obećavati ako ne činite ono što biste trebali." Hobie je slegnuo ramenima. Nije rekao ništa. "Javili su nam se s Havaja, zar ne?" rekao je tajnik. "Namjeravali ste pobjeći čim nam se jave s Havaja." "Costello nije bio na Havajima", rekao je Hobie. "Provjerili smo." "To stvari čini još gorima. Netko drugi je bio na Havajima. Netko nepoznat." "Samo rutinski", rekao je Hobie. "Sigurno. Razmisli o tome. Nema nikakvog razloga da netko otiđe na Ha-vaje dok nam se ne jave s drugog kraja. Takav je postupak, znaš i sam. Jave nam se s drugog kraja, jave nam se s Havaja, prvi korak, drugi korak, i tek tada je vrijeme za
43
odlazak. Nikako prije." "Obećali ste", rekao je tajnik. "Prerano je", rekao je Hobie. "Nema logike. Razmisli o tome. Kad netko kupi pištolj i kutiju metaka, a zatim uperi pištolj u tebe, bojiš li se?" "Svakako da se bojim." "Ja ne", rekao je Hobie. "Zato jer ga nisu napunili. Prvi korak je kupiti pištolj i streljivo, drugi korak je pištolj napuniti. Dok nam se ne jave s drugog kraja, Ha-vaji su samo prazan pištolj." Tajnik je zabacio glavu i zagledao se u strop. "Zašto ovo činite?" Hobie je otvorio ladicu i izvadio spis o Stoneu. Izvadio je potpisani ugovor. Nakrivio je papir dok slaba svjetlost s prozora nije obasjala svjetloplavu tintu njegovih dvaju potpisa. "Šest tjedana", rekao je. "Moţda manje. To je sve što trebam." Tajnik je uspravio glavu i bacio pogled poprijeko. "Za što?" "Za najveći zgoditak u ţivotu", rekao je Hobie. Poravnao je papir pred sobom, pridrţavajući ga kukom. "Stone mi je upravo predao cijelu svoju tvrtku. Tri naraštaja znoja i muke, a glupa budala mi je jednostavno sve to predala na tanjuru." "Ne, dao vam je govno na tanjuru. Dali ste 1,1 milijun dolara u zamjenu za bezvrijedan papir." Hobie se nasmiješio. "Opusti se, to je moja briga, u redu? Ja sam taj koji je dobar u ovim stvarima, zar ne?" "Dobro, što imate na umu?" upitao je tajnik. "Znaš li ti što on posjeduje? Veliku tvornicu na Long Islandu i veliku gospodsku kuću na Pound Ridgeu. Pet stotina kuća zbijenih oko tvornice. Ukupno nekih tri tisuće jutara s nekretninama na Long Islandu, blizu obale, koje vape za razvitkom." "Kuće nisu njegove", prigovorio je tajnik.
44
Hobie je klimnuo. "Nisu, većina ih je pod zalogom u jednoj maloj banci u Brooklynu." "Dobro, i onda?" tajnik je upitao opet. "Samo razmisli o tome", rekao je Hobie. "Recimo da ove dionice pustim na trţište?" "Dobit ćete govno za njih", odgovorio je tajnik. "Sasvim su bezvrijedne." "Točno, sasvim su bezvrijedne. Ali njegovi bankari to još ne znaju. Lagao im je. Sakrio je svoje probleme od njih. Zašto bi inače došao k meni? Zato će njegovi bankari otkriti koliko je njihovo pokriće bezvrijedno. Zatim procjena, ravno s burze. Reći će im: ove dionice vrijede manje od govna. Što zatim?" "Uspaničit će se", rekao je tajnik. "Točno", rekao je Hobie. "Uspaničit će se. Prijeti im opasnost od bankrota, a imaju bezvrijedno pokriće. Usrat će se od straha, sve dok ne dođe Hook Hobie i ponudi im dvadeset centi za svaki dolar Stoneova duga." "Prihvatit će to? Dvadeset centi za dolar?" Hobie se nasmiješio. Koţa izbrazdana oţiljcima se zategnula. "Prihvatit će", rekao je. "Odgrist će mi i drugu ruku, samo da se domognu novca. A uključit će u to sve dionice koje imaju, kao dio dogovora." "U redu, što zatim? Što je s kućama?" "Ista stvar", rekao je Hobie. "Ja sam vlasnik dionica, ja sam vlasnik tvornice, i ja je zatvaram. Nema posla, pet stotina opozvanih zaloga. Brooklynska banka će umrijeti od straha. Otkupit ću te zaloge po cijeni od deset centa za dolar, sve ih isplatiti i izbaciti ih. Unaj-mit ću nekoliko buldoţera i imat ću tri tisuće jutara na Long Islandu za izgradnju, odmah uz obalu. Plus veliku palaču na Pound Ridgeu. Sveukupno će me to stajati oko 8,1 milijuna dolara. Sama palača vrijedi dva milijuna. Ostaje mi 6,1 posto po paketu koji mogu prodati za sto milijuna, ako sve bude išlo glatko." Tajnik ga je netremice gledao.
45
"Zato mi treba šest tjedana", rekao je Hobie. Zatim je tajnik počeo odmahivati glavom. "Nećete uspjeti", rekao je. "To je stari obiteljski posao. Stone i dalje osobno drţi većinu dionica. Nisu sve za trţište. Njegova banka posjeduje samo manji dio. Bit ćete samo manjinski partner. Neće vam to dopustiti." Hobie mu je odvratio odmahivanjem glavom. "Prodat će mi ih. Sve. Sve što ima." "Neće." "Hoće." U knjiţnici je bilo dobrih i loših vijesti. Bilo je mnogo ljudi po imenu Jacob u telefonskim imenicima Man-hattana, Bronxa, Brooklyna, Queensa, Staten Islanda, Long Islanda, Westchestera, obale Jerseya i Connec-ticuta. Reacher je krug suzio na sat vremena od grada. Ljudi koji ţive sat vremena od grada nagonski se okreću gradu kad im nešto zatreba. Ako su izvan tog kruga, moţda i ne. Zapisivao je bilješke olovkom u notes i izbrojio 129 mogućih kandidata koji su mogli biti tajanstvena gospođa Jacob. No u poslovnom imeniku nije bilo privatnih istraţitelja po imenu Costello. U osobnom je imeniku bilo je mnogo ljudi prezimena Costello, ali nitko od njih nije bio istraţitelj. Reacher je uzdahnuo. Bio je razočaran, ali ne i iznenađen. Bilo bi nevjerojatno da je otvorio imenik i pronašao Istraţiteljske usluge Costello - stručnjaci za pronalaţenje bivših vojnih policajaca na Key Westu. Većina ureda imala je opća imena, od kojih se većina borila da bude na vrhu abecednog popisa s velikim početnim slovom A. Ace, Acme, A-One, AA istraţitelji. Drugi su imali obična zemljopisna imena, poput Ma-nhattana ili Bronxa. Neki su se na trţištu pokušavali probiti sluţeći se izrazom "sluţba zakonske ispomoći". Jedan je izraţavao dugu tradiciju istraţiteljskog posla nazivajući se Gumshoe. U dva ureda radile su samo
46
ţene, pruţajući svoje usluge jedino ţenama. Pribliţio je imenik, okrenuo list u notesu i prepisao petnaest brojeva njujorških policijskih postaja. Sjedio je neko vrijeme i razmišljao o mogućnostima. Zatim je izašao van, prošao pored divovskih sjedećih lavova i zaputio se prema telefonskoj govornici na pločniku. Naslonio je svoj notes na telefonski uređaj zajedno sa svim kovanicama od dvadeset pet centi. Počeo ih je ubacivati unutra i redom nazivati policijske postaje. Svaki put je traţio upravu. Mislio je da će dobiti nekog starog i sijedog uredskog sluţbenika koji će mu reći sve što se isplati znati. Sreća mu se osmjehnula već kod četvrtog poziva. U prve tri postaje nisu mu mogli pomoći i nisu se zbog toga činili previše ţalosni. Ĉetvrti je poziv započeo na isti način. Znak da telefon zvoni, brzo prebacivanje, duga stanka, a zatim hrapavo disanje koje mu je govorilo da se na telefon javio netko duboko zakopan u utrobi kakve prljave arhive. "Traţim čovjeka po imenu Costello", rekao je. "Otišao je u mirovinu i postao privatni istraţitelj, moţda samostalan, moţda za nekog drugog. Ima oko šezdeset godina." "Da, a tko ste vi?" odgovorio je glas. Isti naglasak. Na liniji je mogao biti i sam Costello. "Zovem se Carter", odgovorio je Reacher. "Kao predsjednik." "Zašto trebate Costella, gospodine Carter?" "Imam nešto za njega, ali izgubio sam njegovu posjetnicu", rekao je Reacher. "Ne mogu naći njegov broj u imeniku." "To je zato što Costello nije u imeniku. On radi samo za odvjetnike. Ne radi za građane." "Znači, poznajete ga?" "Poznajem li ga? Naravno da ga poznajem. Petnaest godina je radio kao istraţitelj u ovoj postaji. Ništa neobično što ga znam." "Znate li gdje mu je ured?"
47
"Negdje u Greenwich Villageu", rekao je glas i zašutio. Reacher je odmakao usta od slušalice i uzdahnuo. Kao da mu netko vadi zub. "Znate li gdje u Greenwich Villageu?" "U aveniji Greenwich, ako se dobro sjećam." "Znate li broj ulice?" "Ne." "Broj telefona?" "Ne." "Znate li ţenu po imenu Jacob?" "Ne, zar bih trebao?" "Ne, nisam ni mislio", rekao je Reacher. "Bila je njegova klijentica." "Nikad čuo za nju." "U redu, hvala vam na pomoći", rekao je Reacher. "Da", rekao je glas. Reacher je spustio slušalicu i vratio se preko stepeništa unutra. Opet je prelistao osobni imenik Manha-ttana, traţeći ime Costello u aveniji Greenwich. Na popisu nije bilo nikoga pod tim imenom. Vratio je imenike na policu. Vratio se van na sunce i počeo hodati. *** Avenija Greenwich je duga ravna ulica koja se pruţa dijagonalno jugoistočno od raskriţja 14. i 8. do ugla 8. i 6. ulice. S obje strane nanizane su ljupke i niske zgrade Greenwich Villagea, od kojih neke imaju udubljene, polupodrumske etaţe u kojima su male trgovine i galerije. Reacher je prvo prošao sjevernom stranom ulice i nije našao ništa. Pri dnu ulice je prešao na drugu stranu ulice, počeo se vraćati i negdje na pola puta ugledao jednu malu mjedenu pločicu s natpisom. Nalazila se na kamenom dovratniku ulaza u zgradu. Pločica je bila dobro ulaštena i pravokutna, jedna od mnogih koje su se tu nalazile, i na njoj je pisalo COSTELLO. Vrata su bila crne boje i bila su otvorena. Unutra je bilo malo predvorje i oglasna ploča s utorima i bijelim plastičnim slovima. To je govorilo da je zgrada podijeljena na deset malih ureda.
48
Na kraju predvorja nalazila su se zaključana staklena vrata. Reacher je pritisnuo zvonce petog ureda. Nije bilo dogovora. Uporno je zvonio, ali nije ništa postigao. Zatim je pritisnuo zvonce pod brojem šest. Odgovorio mu je neki iskrivljeni glas. "Da?" "Dostava", rekao je i staklena vrata su škljocnula i zujeći se otvorila. Zgrada je imala tri kata, četiri ako se ubroji i prizemlje. U tom prizemlju su se nalazili prvi, drugi i treći ured. Popeo se stepeništem na kat. Ured broj četiri bio mu je slijeva, broj šest zdesna, a ured broj pet ravno ispred - okrenut straţnjem dijelu zgrade. Ulaz je bio pod stepeništem koje je vodilo na drugi kat. Vrata su bila od ulaštenog mahagonija i bila su otvorena. Ne širom, ali dovoljno da to bude očito. Reacher je gurnuo vrata vrhom cipele. Ispred njega se ukazala mala, skromna recepcija veličine motelske sobe. Krasila ju je pastelna boja, negdje između svijetlo sive i svjetlo plave. Na podu je bio debeli tepih. Tajničin stol je imao oblik slova L. Na njemu su bili komplicirani telefonski aparat i uglađeno računalo. Ormarić za spise i sofa. Tu se nalazio jedan prozor s grubim staklom i još jedna vrata koja su vodila ravno u ured. Recepcija je bila prazna i tiha. Reacher je ušao unutra i petom zatvorio vrata za sobom. Lanac nije bio na vratima, kao daje ured radio. Prešao je preko tepiha i došao do vrata koja su vodila u ured. Omotao je košulju oko ruke i okrenuo kvaku. Ušao je u drugu prostoriju iste veličine. Bio je to Costellov ured. Tu su bile uokvirene crno-bijele fotografije čovjeka u mlađim godinama, istog onog čovjeka kojeg je upoznao na Key Westu. Stajao je s policijskim načelnicima, kapetanima i lokalnim političarima koji Reacheru nisu bili poznati. Costello je prije mnogo godina bio mršav čovjek. Na slikama se vidjelo da je s godinama postajao deblji, poput kakvog obrnutog primjera kure za mršavljenje.
49
Fotografije su bile poredane na zidu desno od stola. Na stolu je stajao podloţak, starinska tintarnica i telefon. Za stolom je bila koţna stolica u kojoj se vidio otisak debljeg čovjeka. Na lijevom zidu bio je prozor s tamnijim staklom i red zaključanih ormarića s ladicama. Ispred stola bile su dvije stolice za stranke, uredno simetrično postavljene pod primjerenim kutom. Reacher se vratio u prostoriju s recepcijom. U zraku se osjećao miris parfema. Obišao je tajničin stol i pronašao ţensku torbicu, otvorenu. Bila je uredno naslonjena uz pregradu lijevo od stolice. Zaklopac torbice bio je otvoren i otkrivao je lisnicu od mekane koţe i pakiranje papirnatih maramica. Izvadio je olovku i gumicom pomaknuo maramice. Ispod njih se nalazila gomila kozmetike, sveţanj ključeva i bočica skupog, ugodnog parfema. Na zaslonu računala okretao se vodenasti screen-saver. Olovkom je pomaknuo miš. Zaslon je bljesnuo, raščistio se i otkrio napola dovršeno pismo. Pokazivač je strpljivo treperio po sredini nedovršene riječi. Datum od tog dana bio je napisan ispod zaglavlja. Reacher se prisjetio Costellova tijela koje je leţalo na pločniku pored groblja na Key Westu. Bacio je pogled na uredno odloţenu torbicu ţene koje nije bilo tu, na otvorena vrata, nedovršenu riječ i zadrhtao. Zatim je pomoću olovke izašao iz Worda. Otvorio se prozorčić i pitanje ţeli li spremiti promjene na pismu. Zastao je na trenutak i pritisnuo NE. Otvorio je datoteku i pregledao direktorije. Traţio je izdatke. Postalo mu je jasno daje Costello vješto vodio operaciju. Dovoljno vješto da dobije predujam prije nego je krenuo traţiti Jacka Reachera. Ali kada je ta potraga počela? Vjerojatno je išao jasnim redoslijedom. Najprije je dobio upute od gospođe Jacob, i to samo ime, šturi opis njegovog izgleda i podatke o vojnoj sluţbi. Costello je zatim vjerojatno nazvao središnji vojni arhiv, dobro čuvanu instituciju u St. Louisu, u kojem se nalaze svi podaci o svim ţenama i
50
muškarcima koji su ikad nosili vojnu odoru. Institucija je bila dobra zaštićena na dva načina. Fizički, kapijama i ţicom, i birokratski, debelim preprekama koje su štitile od lakomislenog pristupa. Nakon strpljive istrage vjerojatno je otkrio častan otpust. Zatim je bio zbunjen i ostao stajati u slijepoj ulici. Nakon toga je pokušao s bankovnim računom. Nazvao je nekog starog prijatelja, zatraţio usluge, povukao veze. Moţda je primio nejasan faks iz Virginije, moţda detaljno izvješće o kreditima i dugovanjima preko telefona. Zatim je ţurno odletio na jug, raspitivao se po Duvalu, naletio na ona dva čovjeka, njihove šake i naposljetku na noţ za linoleum. Razuman, kraći redoslijed, ali na St. Louisu i Virgi-niji izgubio bi mnogo vremena. Reacher je pretpostavljao da je čovjeku poput Costella za potrebne podatke iz arhiva trebalo najmanje tri, moţda četiri dana. Ništa brţe ne bi prošao ni s bankom u Virginiji. Usluge nije nuţno dobio odmah. Morao je sve dobro vremenski isplanirati. Ukupno sedam dana birokratskih zavrzlama, razdvojenih jednodnevnim razmišljanjem, i još jedan dan na početku i na kraju. Sve skupa moţda deset dana otkako je gospođa Jacob pokrenula cijelu stvar. Kliknuo je na poddirektorij ISPLATE. Na desnoj strani zaslona pojavio se dugi popis abecedno poredanih spisa. Prešao je pokazivačem niz popis i počeo ga čitati od dna. Pod J nije pisalo Jacob. Tu su uglavnom bili inicijali, duge skraćenice koje su vjerojatno označavale nazive pravnih tvrtki. Provjerio je datume. Svi su bili stari točno deset dana. No jedan je datum bio star devet dana. Moţda je Costello bio brţi nego je mislio, ili je njegova tajnica bila sporija. Pisalo je SGR&T-09. Kliknuo je na to. Tvrdi disk je zaklapao i na zaslonu se pojavio predujam od tisuću dolara u svrhu istrage o nestaloj osobi. Glasio je na tvrtku u Wall Streetu, pod imenom Spencer Gutman Ricker i Talbot. Priznanica je imala adresu, ali ne i broj telefona. Izašao je iz spisa i ušao u datoteku. Opet je potraţio
51
SGR&T i našao stranicu s istom adresom, ali ovaj put s brojevima telefona, faksa i e-mailom. Sagnuo se i prstima izvukao dvije maramice iz tajničine torbe. Omotao je jednu oko slušalice, a druguje raširio i stavio je preko brojčanika. Izbirao je brojeve, utipkavši ih preko maramice. Telefon je zvonio nekoliko sekundi, a zatim se netko javio. "Spencer Gutman", rekao je neki razgovijetan glas. "Kako vam moţemo pomoći?" "Gospođu Jacob, molim", rekao je Reacher ţustro. "Trenutak", rekao je glas. Ĉuo je tihu glazbu, a zatim jedan muški glas. Zvučao je oštro, ali pokorno. Moţda je to bio pomoćnik. "Gospođu Jacob, molim", opet je rekao Reacher. Ĉovjek je zvučao ţustro i nestrpljivo. "Bojim se da je već otišla u Garrison i zbilja ne znam kad će se opet vratiti u ured." "Imate li njezinu adresu u Garrisonu?" "Njezinu?" rekao je glas iznenađeno. "Ili njegovu?" Reacher je šutio na trenutak i slušao iznenađenje u njegovom glasu. Riskirao je. "Mislim njegovu. Ĉini se da sam je izgubio." "Naravno", odgovorio je glas. "Bila je pogrešno napisana, bojim se. Jutros sam uputio još najmanje pedeset ljudi." Rekao mu je adresu koju je vjerojatno znao napamet. Garrison, New York, gradić oko šezdeset milja uz rijeku Hudson, više-manje točno nasuprot West Poin-ta, gdje je Reacher proveo četiri duge godine. "Mislim da ćete morati poţuriti", rekao je čovjek. "Da, hoću", rekao je Reacher i spustio slušalicu, zbunjen. Zatvorio je datoteku i ostavio prazan zaslon. Bacio je još jedan pogled na napuštenu tajničinu torbicu i još jednom udahnuo miris njezinog parfema, prije nego je izašao iz prostorije. Tajnica je umrla pet minuta nakon što je odala tko je gospođa Jacob. To je bilo oko pet minuta nakon što ju je
52
Hobie napao kukom. Bili su u sluţbenom toaletu ureda na osamdeset osmom katu. Bilo je to savršeno mjesto. Prostrano, od šesnaest četvornih metara, preveliko za toalet. Neki je skupi dekorater postavio sjajne sive granitne pločice preko svih zidova, poda i stropa. Bila je tu i velika tuš-kabina s prozirnim plastičnim zastorom na nosaču od nehrđajućeg čelika. Nosač je bio talijanski i uvelike prečvrst da bi sluţio samo za drţanje prozirnog plastičnog zastora. Hobie je otkrio da nosač moţe podnijeti teţinu onesviještenog čovjeka čija su zapešća lisičinama vezana za njega. Povremeno su tu znali visjeti i teţi ljudi od tajnice, dok im je postavljao hitna pitanja ili ih uvjeravao da budu pametniji u nekim svojim postupcima. Jedini problem predstavljala je zvučna izolacija. Bio je prilično uvjeren da je u redu. Zgrada je bila čvrsta. Svaki od tornjeva blizanaca teţi više od pola milijuna tona. Mnogo čelika i betona, dobri debeli zidovi. I nije imao nikakvih znatiţeljnih susjeda. Većina ureda na osamdeset osmom katu bila je iznajmljena poslovnicama iz malih i nevaţnih stranih zemalja, a njihovo mršavo osoblje većinu je vremena provodilo u Ujedinjenim narodima. Jednako je bilo i na osamdeset sedmom i osamdeset devetom katu. Zato je bio tu gdje jest. Ali Hobie je bio čovjek koji nikad nije riskirao, ako to nije morao. Stoga im je preko usta stavljao ljepljivu vrpcu. Prije nego bi počeo, uvijek bi poredao komade vrpce široke 15 centimetara, koje bi privremeno zalijepio za pločice. Jednu bi im vrpcu zalijepio preko usta. Kad bi netko iskolačenih očiju počeo divlje klimati glavom, naglo bi odlijepio vrpcu i čekao odgovor. Ako bi ţrtva počela vrištati, zalijepio bi mu sljedeću vrpcu i opet se dao na posao. Obično bi traţeni odgovor dobio kad bi odlijepio drugu vrpcu. Zatim je popločani pod omogućavao jednostavan postupak ispiranja. Otvorio bi tuš do kraja, prolio ne-
53
koliko kanti vode uokolo, obrisao pod metlom i toalet bi opet bio čist, čim bi voda otekla niz osamdeset osam katova u kanalizaciju. No Hobie nikad nije prošao metlom po kupatilu. Za to su potrebne dvije ruke. Drugi je mladić brisao pod metlom. Zasukao je svoje skupe hlače i skinuo čarape i cipele. Hobie je bio u uredu i sjedio za stolom i razgovarao s prvim mladićem. "Ja ću dobiti adresu gospođe Jacob, ti je dovedi k meni, u redu?" "Naravno", rekao je mladić. "Što ćemo s tajnicom?" Klimnuo je prema vratima toaleta. Hobie je slijedio njegov pogled. "Pričekajte do večeras", rekao je. "Navucite joj nešto odjeće i odnesite je na brod. Izbacite je nekoliko milja dalje u zaljevu." "More će je vjerojatno izbaciti", rekao je mladić. "Za nekoliko dana." Hobie je slegnuo ramenima. "Baš me briga", rekao je. "Za nekoliko dana bit će sva nadu ta. Mislit će da je pala s motornog čamca. S takvim ozljedama, mislit će daju je zahvatila elisa." Pritajenost ima svojih prednosti, ali isto tako i nedostataka. Najbolji način da brzo dođe u Garrison bio bi iznajmiti automobil i odmah se uputiti tamo. No osoba koja se ne sluţi kreditnim karticama i sobom ne nosi vozačku dozvolu nema takav izbor. Zato se Reacher opet našao u taksiju, na putu prema Grand Centralu. Bio je prilično uvjeren da linija što prolazi uz rijeku Hudson ima vlak koji ide do tamo. Pretpostavljao je da putnici koji svakodnevno putuju na posao ţive tako daleko. Ako ne, vlakovi koji su išli za Albany i Kanadu zaustavljali bi se tamo. Platio je taksistu i progurao se kroz gomilu ljudi do ulaza. Spustio se niz dugu rampu i ušao u ogromnu dvoranu kolodvora sa šalterima. Pogledao je uokolo, izvio vrat i počeo čitati zaslon s odlascima. Pokušao se
54
prisjetiti zemljopisa. Vlakovi za Croton-Harmon nisu bili dobri. Nisu išli mnogo dalje od juga. Trebao mu je vlak najmanje do Poughkeepsieja. Preletio je pogledom po popisu. Ništa nije vozilo. Vlak za Garrison išao je tek za sat i pol vremena. Učinili su kao i obično. Jedan od njih spustio bi se devedeset katova niţe, do podzemne rampe za utovar, i pronašao praznu kartonsku kutiju na otpadu. Kutije od hladnjaka ili aparata za sokove bile su najbolje, ali jednom su uspjeli i s kutijom 35-inčnog televizora u boji. Ovoga puta pronašao je kartonsku kutiju ormarića za spise. Domarevim kolicima odvezao se s rampe za utovar i ušao u teretno dizalo. Vratio se natrag na osamdeset osmi kat. Drugi je mladić u toaletu zatvarao njezino tijelo u vreću. Spremili su je u kartonsku kutiju i preostalom ljepljivom vrpcom zatvorili kutiju. Zatim su je prebacili na kolica i opet se uputili prema dizalu. Ovaj put su se spustili u garaţu. Odvezli su kutiju do crnog Suburba-na. Izbrojili su do tri i ubacili je u prtljaţnik. Zatvorili su ga i zaključali. Udaljili su se i osvrnuli. Zatamnjena stakla, mračna garaţa. Nema problema. "Znaš što?", rekao je prvi mladić. "Ako spustimo sjedalo, moći ćemo ugurati i gospođu Jacob do nje. Učinit ćemo sve u jednoj voţnji, večeras. Ne volim ići na brod češće nego je potrebno." "U redu", rekao je drugi mladić. "Ima li još kutija tamo?" "Ova je bila najbolja. Ovisi je li gospođa Jacob veća ili manja, čini mi se." "Ovisi hoće li večeras završiti s njome." "Zar sumnjaš u to? Zar ne znaš kako je danas raspoloţen?" Uputili su se zajedno do drugog parkirališnog mjesta i otključali crni Chevrolet Tahoe. Mlađi brat Subur-banu, ali svejedno ogromno vozilo.
55
"Onda, gdje je ona?" upitao je drugi mladić. "U gradiću po imenu Garrison", rekao je prvi mladić. "Ravno uz Hudson, iza Sing Singa. Moţda sat, sat i pol vremena." Tahoe je izašao unazad i zaškripio gumama dok je kruţio po garaţi. Poskočio je na rampi, izašao na sunce i uputio se prema West Streetu, gdje je skrenuo desno i ubrzao prema sjeveru. ĈETIRI West Street postaje Jedanaesta Avenija odmah nasuprot pristaništa 56, gdje se promet prema zapadu izlijeva iz 14. ulice i skreće prema sjeveru. Veliki crni Tahoe upao je u guţvu i počeo trubiti, pridruţivši se gromoglasnoj buci koja se odbijala od visokih zgrada i odzvanjala preko rijeke. Puzao je preko devet ulica i skrenuo u 23. ulicu, a zatim opet na sjever, kroz 12. ulicu. Ubrzao je poslije Javits Convention Centra, a zatim opet upao u prometnu guţvu što je sa zapada nadirala iz 42. ulice. Iz 12. ulice izašli su na jednako tako zakrčenu Millerovu autocestu, sve do vrha prostranog meteţa starih ranţirnih kolodvora. Zatim su s Millerove autoceste izašli na Henry Hudson Parkway, autocestu koja je išla kroz zelenilo. Još uvijek spora, autocesta Henry Hudson je ipak tehnički bila cesta 9A, koja se u Crotonvilleu pretvorila u glavnu cestu broj 9, što je izravno vodila na sjever, sve do Garrisona. Neprestani pravac, bez skretanja, ali još su uvijek bili na Manhattanu, u guţvi Riverside Parka, cijelih pola sata od izlaska iz grada. Najznačajniji je bio Word. Pokazivač koji je strpljivo treperio po sredini riječi. Otvorena vrata i napuštena torbica bili su upečatljivi, ali ne i ključni. Uredski djelatnici obično uzimaju svoje stvari sa sobom i zatvaraju vrata, ali ne uvijek. Tajnica je mogla samo skoknuti načas preko puta hodnika i traţiti nešto, obveznicu ili
56
pomoć oko kopirnog uređaja, što je moglo odvesti do izlaska na kavu i sočne priče o sinoćnjem izlasku. Osoba koja je odsutna dvije minute mogla bi ostaviti za sobom torbicu i otvorena vrata i na kraju se ne vratiti punih pola sata. Ali rad na računalu svatko sprema. Makar i nakon samo minute posla. Pa ipak, ona to nije učinila. Računalo ga je upitalo: ŽELITE LI SPREMITI PROMJENE? To je značilo daje ustala od stola bez daje kliknula na ikonu SPREMI, što je osobama koje svoje dane provode u borbi s programima navika uobičajena poput disanja. I što je bacilo vrlo loše svjetlo na cijelu stvar. Reacher se našao u sporednoj dvorani kolodvora Grand Central, s velikom šalicom kave koju je kupio kod usputnog prodavača. Ĉvrsto je zatvorio poklopac na šalici i ugurao sveţanj novčanica u dţep. Sveţanj je bio dovoljno debeo za ono što je morao učiniti. Trkom se vratio natrag i okolo, do perona s kojega je trebao krenuti sljedeći vlak za Croton. Autocesta Henry Hudson račva se na mnogo izlaza s naplatnim kućicama oko 170. ulice, a sjeverne kolničke trake otud izlaze dalje, pod imenom Riverside Drive. Ista cesta, isti smjer, bez skretanja, ali sloţen, dinamičan i gust promet znači da, ako jedan vozač uspori ispod dozvoljene brzine, cijela autocesta moţe doţivjeti kolaps, sa stotinama vozila u koloni, sve zbog nekog stranca koji se milju prije na trenutak zbunio. Veliki crni Tahoe je zastao nasuprot Fort Washingto-na i vozio mrtvački sporo sve dok nije došao do mosta George Washington. Zatim se Riverside Drive proširio i automobil je u trećoj brzini vozio sve do natpisa koji je objavio promjenu imena ceste u Henry Hudson, a zatim je kod naplatnih kućica promet opet zastao. Ĉekali su u koloni da plate cestarinu koja će označiti njihov izlazak s Manhattana i odvesti ih prema sjeveru, kroz četvrt Bronx.
57
Postoje dvije vrste vlakova koji uz rijeku Hudson prometuju između kolodvora Grand Central i Croton-Harmona: lokalni i ekspresni. Ekspresni nije bio ništa brţi, ali se zato mnogo rjeđe zaustavljao. Putovanje njime traje negdje između četrdeset devet i pedeset dvije minute. Lokalni vlak staje svugdje, te stalno kočenje, čekanje i ubrzavanje proteţe putovanje negdje između šezdeset pet i sedamdeset tri minute. Najveća prednost ekspresnog vlaka iznosi oko dvadeset četiri minute. Reacher je ušao u lokalni. Platio je kondukteru pet i pol dolara za jednosmjernu kartu izvan udarnog vremena i ispruţio se preko prazne klupe za tri osobe. Bio je napet od previše kave. Naslonio je glavu na prozor i pitao se što to dovraga čini, zašto to čini i što će učiniti kad dođe tamo gdje je krenuo. I hoće li doći tamo na vrijeme i učiniti što god to morao učiniti. Cesta 9A postala je cesta 9 i sada je skladno skre-tala od rijeke iza Camp Smitha. U Westchesteru se promet odvijao dovoljno brzo. Cesta nije bila baš trkaća staza, jer je bila previše puha zavoja i rupa da bi se stalno vozilo velikom brzinom, ali je zato bila prazna. Krpice starih dionica i novih traka bile su usječene kroz šumu. Tu i tamo bile su kuće u izgradnji, s visokim drvenim ogradama, lijepo oličenim pročeljima i optimističnim imenima urezanim u gromade koje su ulijevale poštovanje pored ulaznih vrata. Tahoe je brzo jurio pokraj gradilišta. Jedan je mladić vozio, a drugi je na koljenima drţao kartu. Prošli su Peekskill i krenuli prema lijevom izlazu. Ušli su u zavoj i krenuli ravno prema rijeci koja se pojavila pred njima. Bila je poput praznine u krajoliku. Ušli su na gradsko područje Garrisona i zaputili se prema adresi koju su imali. Nije ju bilo lako pronaći. Naseljeno područje bilo je raštrkano. Mogli ste imati poštanski broj Garrisona i ţivjeti mnogo dalje od njega.
58
To je bilo jasno. No oni nisu pogriješili, svaki put su dobro skrenuli i pronašli pravu ulicu. Usporili su i vozili kroz rijetku šumu iznad rijeke, prateći brojeve na poštanskim sandučićima. Cesta je skretala i otvarala se. Vozili su dalje. Zatim su pred sobom ugledali pravu kuću, naglo usporili i zaustavili se uz rub pločnika. Reacher je sišao s vlaka u Crotonu sedamdeset jednu minutu nakon što je u njega ušao. Popeo se stepenicama i zaputio se prema stajalištu za taksije. Tu su stajala četiri vozila okrenuta ulazu u stanicu. Sva četiri su bila stari modeli Capricea s laţnim drvom na boku. Prva ga je ugledala jedna krupnija vozačica i izvila glavu, čekajući da joj se obrati. "Poznajete li Garrison?" upitao ju je Reacher. "Garrison?" rekla je. "Daleko je, gospodine, dvadeset milja odavde." "Znam gdje je", rekao je. "Stajat će vas četrdeset dolara." "Dat ću vam pedeset", rekao je. "Ali moram tamo biti odmah." Sjeo je na prednje sjedalo do nje. Poput svih starih taksija, automobil je zaudarao na jak, slatkasti osvje-ţivač zraka i pastu za tapete. Na brojčaniku je bilo milijun milja, a automobil se, krećući preko parkirališta i dalje cestom broj 9 na sjever, ljuljao kao daje na valovima. "Imate li adresu?" upitala je vozačica, ne skidajući pogleda s ceste. Reacher joj je ponovio ono što mu je rekao pomoćnik u odvjetničkoj tvrtki. Ţena je kimnula glavom i ubrzala. "To je iznad rijeke", rekla je. Vozila je petnaest minuta, prošla pokraj Peekski-11a, a zatim usporila, traţeći određeno skretanje s lijeve strane. Skrenula je svojim velikim vozilom i uputila se na zapad. Reacher je pred sobom ugledao rijeku koja je izgledala
59
poput milju širokog rova prosječenog usred šume. Ţena je znala kuda vozi. Otišla je sve do rijeke i skrenula na sjever, na sporednu cestu. Ţeljezničke tračnice leţale su usporedo između njih i rijeke. Na tračnicama nije bilo vlakova. Tlo se spustilo i Reacher je milju dalje preko plave riječne vode pred sobom ugledao West Point. "Trebalo bi biti negdje ovdje", rekla je. Sporedna cesta je bila uska, posuta sitnim šljunkom i obrubljena grubim drvenim ogradama farmi, zaraslih u raslinje. Poštanski sandučići bili su stotine metara udaljeni jedan od drugoga, a na stupovima su visjeli kablovi koji su se pruţali kroz vrhove drveća. "Ups!" iznenađeno je rekla ţena. "Mislim da ne moţemo dalje." Cesta je ionako već bila preuska i sasvim neprohodna. Ispred se nalazio dugi niz automobila parkiranih na šljunku. Moţda četrdeset automobila, mnogi od nih crne i modre boje. Svi su bili skupi, najnoviji modeli sedana i velika sportska vozila. Ţena je parkirala taksi na prilaz. Red automobila parkiranih jedan za drugim pruţao se sve do kuće. Još deset ili dvanaest automobila bilo je parkirano pred garaţom. U oči su posebno upadala dva zelena Detroit sedana. Vojna vozila. Reacher je s kilometra udaljenosti mogao raspoznati oznaku Ministarstva obrane. "Je li ovdje u redu?" upitala je ţena. "Valjda jest", rekao je oprezno. Izvukao je pedeset dolara iz smotuljka i dao joj ih. Izašao je van i stao na prilaz, nesiguran što dalje učiniti. Ĉuo je kako taksi izlazi unatrag. Vratio se natrag na cestu. Pogledao je dugi niz parkiranih vozila. Pogledao je u poštanski sandučić. Na njemu je pri vrhu malim slovima od aluminija bilo napisano ime. Pisalo je Garber. Bilo je to ime koje je poznavao jednako dobro kao i svoje. Kuća je imala veliko dvorište, opušteno i ugodno uređeno, negdje između prirodnog i zapuštenog. Sama kuća bila je niska i široka. Imala je drvene zidove od
60
tamne cedrovine, tamne zastore na prozorima i veliki kameni dimnjak. Bila je negdje između udobne kolibe i skromne kuće iz predgrađa. Bila je vrlo tiha. Zrak je bio vruć, vlaţan i mirisao je na plodno tlo. Ĉuo je kukce kako se skupljaju u travi. Mogao je osjetiti rijeku iza kuće, milju široku prazninu koja je šumila dalje prema jugu. Prišao je bliţe i čuo prigušeni razgovor iza kuće. Ljudi su tiho pričali, vjerojatno njih više. Zaputio se prema glasovima i izašao pokraj garaţe. Bio je na vrhu betonskog stepeništa koje je gledalo preko straţnjeg dvorišta na rijeku, plavu i blještavu na suncu. Milju dalje u izmaglici, tek nešto dalje na sjeverozapad s njegove desne strane, nalazio se West Point, nizak i siv u daljini. Straţnje je dvorište bila ravna i gola tratina na vrhu strmine. Bilo je prekriveno običnom, kratko pokošenom travom, a na travnjaku je stajalo stotinu ozbiljnih ljudi. Svi su bili u crnini, muškarci i ţene. Crna odijela i kravate, bluze i cipele. Svi osim šest ili sedam vojnih časnika u odorama. Svi su tiho i staloţeno pričali. Poigravali su se papirnatim tanjurima i čašama vina, a tuga im se vidjela na ramenima. Pogreb. Banuo je usred pogreba. Stajao je i osjetio nelagodu. Bio je u istoj odjeći koju je još jučer na brzinu nabacio na sebe na Key Westu. Izblijedjele vojničke hlače, zguţvana blijedoţuta košulja, bez čarapa, istrošene cipele, kosa raščupana i posvijetljela od sunca, brada od jednog dana. Promatrao je skupinu oţalošćenih i, kao da je iznenada pljesnuo rukama, svi su ušu-tjeli i okrenuli se prema njemu. Smrznuo se. Svi su zurili u njega, u tišini, ispitujući ga pogledima, a on je zurio u njih, bezizraţajno. Zavladao je muk, mrtvilo. Zatim se jedna ţena pomaknula. Dodala je svoj papirnati tanjur i čašu najbliţem od prisutnih i prišla bliţe. Ţena je bila mlada, moţda tridesetih godina, odjevena poput ostalih, u strogo crnu odoru. Bila je blijeda i iscrpljena, ali vrlo lijepa. Lijepa do bola. Bila je vrlo vitka, visoka zbog potpetica i imala je crne najlonke na dugim
61
nogama. Imala je lijepu plavu kosu, dugu i raspuštenu, plave oči, lijepe kosti. Skladno je prešla preko travnjaka i zaustavila se na dnu betonskog stepeništa, kao da je čekala da on siđe dolje do nje. "Zdravo, Reacheru", rekla je njeţno. Pogledao je u nju. Znalaje tko je on. I on je znao tko je ona. Iznenada je toga postao svjestan. Bilo je to poput filmske slike. Uspomena stara petnaest godina na-vrnula je u samo jednom pogledu. Tinejdţerka je odrasla i razvila se u divnu ţenu ravno pred njegovim očima, i sve to u djeliću sekunde. Garber, ime na poštanskom sandučiću. Leon Garber, njegov dugogodišnji zapovjednik. Sjetio se njihovog prvog susreta od prije mnogo godina, kad su se upoznali na vrtnoj zabavi uz roštilj jedne sparne večeri na Filipinima. Tanahna djevojka koja je prolazila kroz sjenu oko sumorne kuće u vojnoj bazi. Imala je petnaest godina i bila je dovoljno stara da sasvim očara muškarca, ali i dovoljno mlada da bude sasvim zabranjena. Jodie, Garberova kći. Njegova jedinica. Svjetlost njegovog ţivota. To je bila Jodie Garber, petnaest godina poslije, sasvim odrasla i lijepa, i čekala ga je na dnu betonskog stepeništa. Pogledao je okupljene i spustio se niz stepenište na travnjak. "Zdravo, Reacheru", rekla je opet. Glas joj je bio tih i iscrpljen. Tuţan, poput prizora oko nje. "Zdravo, Jodie", rekao je. Zatim je poţelio upitati TKO JE UMRO? No nije mogao postaviti to pitanje, a da ne zvuči bešćutno ili glupo. Primijetila je da se muči i klimnula. "Tata", rekla je jednostavno. "Kad?" upitao je. "Prije pet dana", rekla je. "Bio je bolestan posljednjih nekoliko mjeseci, ali smrt je bila nagla. Iznenadna je umro, rekla bih." On je polako klimnuo.
62
"Jako mi je ţao", rekao je. Pogledao je prema rijeci i stotinu lica pred njim pretvorilo se u stotinu lica Leona Garbera. Bio je nizak, zdepast i snaţan. Uvijek je imao široki osmjeh, bilo da je bio sretan, mrzovoljan ili u opasnosti. Bio je jak čovjek, psihički i fizički. Veliki vođa. Bio je vrlo iskren, pošten, obziran. Bio je Reacherov uzor tijekom njegovih godina mladosti. Njegov mentor i sponzor. Njegov zaštitnik. Jako je riskirao i unaprijedio ga dvaput u roku od osamnaest mjeseci, tako da je Reacher postao najmlađi mirovni bojnik u povijesti. Zatim je samo raširio svoje nezgrapne ruke, nasmiješio se i hinio da nema nikakve veze s njegovim uspjehom. "Jako mije ţao, Jodie", rekao je opet. Ona je šutke kimnula glavom. "Ne mogu vjerovati", rekao je. "Ne mogu to prihvatiti. Vidio sam ga prije manje od godinu dana. Bio je zdrav. Razbolio se?" Opet je kimnula, šuteći i dalje. "Ali uvijek je bio tako snaţan", rekao je. Tuţno je kimnula. "Bio je, zar ne? Uvijek je bio tako snaţan." "I nije bio star", rekao je. "Šezdeset četiri godine." "Što se dogodilo?" "Njegovo srce", rekla je. "Umro je od srca. Sjećaš se kako se uvijek volio pretvarati da ga nema?" Reacher je odmahnuo glavom. "Imao je najveće srce." "Otkrila sam to", rekla je. "Otkad je mama umrla, deset smo godina bili najbolji prijatelji. Voljela sam ga." "I ja sam ga volio", rekao je Reacher. "Kao da je i meni bio otac, ne samo tebi." Opet je kimnula. "Uvijek je pričao o tebi, cijelo vrijeme." Reacher je okrenuo glavu. Zurio je u nejasne obrise zgrada West Pointa, koje su se sivjele u izmaglici. Oba-mro je. Prolazio je kroz razdoblje u kojem su ljudi
63
koje je poznavao umirali. Njegov je otac bio mrtav, njegova majka je bila mrtva, i njegov brat. Sada je i najbliţi nadomjestak njegove uţe rodbine također umro. "Imao je infarkt prije šest mjeseci", rekla je Jodie. Oči su joj se ispunile suzama, a svoju je dugu i ravnu kosu zabacila preko uha. "Neko se vrijeme bio oporavio, izgledao je prilično dobro, no zapravo je brzo nestajao. Liječnici su razmišljali o srčanoj premosnici, ali on je nije htio i brzo je propao. Ne bi bio preţivio operaciju." "Jako mi je ţao", rekao je po treći put. Stala je uz njega i primila ga za ruku. "Neka ti ne bude", rekla je. "Uvijek je bio vrlo tvrdoglav čovjek. Bolje da je otišao brzo. Nije bio naročito sretan što se muči." Reacher se prisjetio starog Garbera, kako viče i bjesni, vatrena kugla energije, i razumio je koliko bi ga nesretnim učinilo to da postane invalid. Razumio je i to kako je njegovo preopterećeno srce naposljetku odustalo od borbe. Tuţno je kimnuo. "Dođi i upoznaj se s nekim ljudima", rekla je Jodie. "Moţda neke od njih već poznaješ." "Nisam odjeven za ovo", rekao je. "Ne osjećam se ugodno. Trebao bih otići." "Nije vaţno", rekla je. "Misliš da bi ti tata zamjerio?" Sjećao se Garbera u njegovim starim, zguţvanim vojničkim hlačama i pohabanoj kapi. Bio je najgore odjeveni časnik u američkoj vojsci, a Reacheru je trinaest godina bio zapovjednik. Kratko se nasmiješio. "Vjerojatno mu ne bi smetalo", rekao je. Hodala je uz njega preko travnjaka. Prepoznao je moţda šestero ljudi od njih stotinu. Dvojica u vojnim odorama bila su mu poznata. Šačica ljudi u odijelima, s kojima je nekoć također radio. Rukovao se s desetak ljudi i pokušao im zapamtiti imena, ali ona bi ušla na jedno i izašla na drugo uho. Zatim se tihi razgovor uz hranu i piće opet nastavio. Okupljeni su ga okruţili i njegov je nepriličan dolazak bio izglađen i zaboravljen. Jodie ga je i
64
dalje drţala za ruku. Njezina hladan dodir godio mu je koţi. "Traţim nekoga", rekao je. "Zapravo, zato sam i došao." "Znam", rekla je. "Gospođu Jacob, zar ne?" On je kimnuo. "Je li ona ovdje?" upitao je. "Ja sam gospođa Jacob", rekla je. Dvojica u crnom Tahou izašla su vozilom unatrag iz kolone parkiranih automobila. Udaljili su se od električnih kablova, tako da telefon u automobilu moţe raditi bez smetnji. Vozač je nazvao broj i ton zvona je ispunio tišinu vozila. Zatim je šezdeset milja juţnije i osamdeset osam katova više stigao odgovor. "Šefe, imamo probleme", rekao je vozač. "Ovdje je nekakvo bdijenje, pogreb ili nešto slično. Ovdje je najmanje stotinu ljudi. Nemamo nikakvih izgleda da zgrabimo gospođu Jacob. Ne znamo čak ni kako izgleda. Ovdje su desetci ţena i mogla bi biti bilo koja od njih." Hobie je progunđao kroz slušalicu. "I?" "Onaj tip iz bara na Key Westu. Upravo je stigao ovdje prokletim taksijem. Došao je nekih deset minuta poslije nas i ušetao ravno unutra."
U slušalici je zapucketalo. Nije bilo odgovora. "Što ćemo učiniti?" upitao je vozač. "Drţite se plana", rekao je Hobiejev glas. "Sakrijte vozilo i negdje se pritajite. Pričekajte dok svi ne odu. Koliko znam, to je njezina kuća. Moţda obiteljska kuća ili vikendica. Zato će svi otići, a ona će ostati. Bez nje se ne vraćajte, jasno?" "Što ćemo s grubijanom?" "Ako ode, pustite ga. Ako ne, ubijte ga. Ali svakako mi dovedite tu gospođu Jacob." "Ti si gospođa Jacob?" iznenađeno je rekao Reacher. Jodie Garber je klimnula.
65
"Jesam, bila sam", rekla je. "Razvedena sam, ali prezime sam zadrţala zbog posla." "Tko je bio on?" Ona je slegnula ramenima. "Odvjetnik, kao i ja. To mi se onda činilo dobrom idejom." "Koliko ste bili skupa?" "Tri godine. Upoznali smo se na pravnom fakultetu i vjenčali se kad smo pronašli posao. Ja sam ostala na Wall Streetu, ali on je prije dvije godine otišao u jednu tvrtku u Washington. Nije nam išlo u braku, jednostavno se rasplinuo. Zahtjev za razvod potpisali smo prošle jeseni. Jedva da ga se i sjećam. Sad je samo ime, Alan Jacob." Reacher je stajao u osunčanom dvorištu i gledao je. Shvatio je da ga činjenica da je bila udana uznemirila. S petnaest godina je bila mršava, ali predivna, samouvjerena, nevina i istodobno pomalo srameţljiva zbog svoga izgleda. Promatrao je bitku između njezine srameţljivosti i znatiţelje kad bi sjela i smogla hrabrosti popričati s njime o ţivotu i smrti, i dobru, i zlu. Zatim bi se uzvrpoljila, podvila svoja mršava koljena pod sebe i dovela razgovor na teme o ljubavi i seksu i muškarcima i ţenama. Zatim bi pocrvenjela i nestala. On bi ostao sam, s hladnoćom oko srca, opčinjen njome i ljut na sebe zbog toga. Nekoliko dana poslije vidio bi je negdje po bazi, kako se još uvijek jako crveni. A sada, petnaest godina poslije, bila je odrasla ţena sa završenim pravnim fakultetom, udana i razvedena, lijepa, pristala i elegantna. Stajala je u dvorištu svoga mrtvog oca i drţala ga za ruku. "Jesi li oţenjen?" upitala ga je. Odmahnuo je glavom. "Nisam." "Jesi li sretan?" "Ja sam uvijek sretan", rekao je. "Uvijek sam bio i uvijek ću biti." "Što radiš?" On je slegnuo ramenima. "Ništa naročito", rekao je. Pogledao je preko njezinog tjemena i prešao pogledom preko lica prisutnih. Sumorni poslovni ljudi, dobrostojeći
66
ţivoti, velike karijere i svi napreduju, od prvog do posljednjeg. Promatrao ih je i pitao se jesu li oni budale, ili je to moţda on. Sjetio se izraza na Co-stellovu licu. "Upravo sam stigao s Key Westa", rekao je. "Lopatom sam kopao bazene." Izraz njezina lica nije se promijenio. Pokušala ga je stisnuti za podlakticu, ali ruka joj je bila previše mala, a njegova prevelika. Djelovalo je više kao njeţni pritisak dlana. "Je li te Costello pronašao tamo dolje?" upitala je. NIJE ME PRONAŠAO DA ME POZOVE NA POGREB, pomislio je. "Moramo popričati o Costellu", rekao je. "Dobro je, zar ne?" NE SASVIM, pomislio je. Ona se udaljila i počela koračati kroz gomilu ljudi. Ljudi su čekali da joj po drugi put izraze sućut. Postajali su opušteni od vina i ţamor razgovora postajao je glasniji i sentimentalni]i. Reacher je otišao do verande gdje se nalazio stol s bijelim stolnjakom, na kojem je bila hrana. Na papirnati je tanjur stavio hladnu piletinu i riţu i uzeo čašu vode. Tu je bilo staro pokućstvo na koje ostali nisu htjeli sjesti, jer je bilo umrljano malim sivo-zelenim bobicama koje su padale s drveća. Bijeli suncobran bio je rastvoren. Reacher se sagnuo ispod njega i u tišini sjeo sam na prljavu stolicu. Dok je jeo, promatrao je prisutne. Ljudi nisu htjeli otići. Suosjećanje zbog starog Leona Garbera moglo se opipati. Ĉovjek poput njega izaziva sućut kod drugih, moţda i previše da se to moţe izraziti na licu, tako da je sve postalo vidljivo tek kasnije. Jodie je koračala kroz gomilu i kimala glavom, sklapala ruke i tuţno se smiješila. Svi su joj imali nešto za ispričati, nekakvu anegdotu o zlatnom Garberovu srcu koje je provirivalo iz njegove grube i temperamentne vanjštine. I on je mogao dodati poneku priču. Ali to nije htio učiniti, jer Jodie nije trebalo objašnjavati da je njezin otac bio dobar čovjek. Ona je to znala. Kretala se spokojno, poput osobe koja je voljela tog
67
starog čovjeka i kojoj je ta ljubav bila uzvraćena. Nije mu ništa zaboravila reći i on nije ništa zaboravio reći njoj. Ljudi ţive i onda umru, a sve dok obje stvari čine kako valja, nema se za čime mnogo ţaliti. Pronašli su jedno mjesto na istom putu. Očito se radilo o vikendici, zaključanoj i pustoj. Parkirali su Tahoe iza garaţe, gdje ga nitko nije mogao vidjeti s ulice, ali bio je spreman za pokret. Izvadili su devet-mi-limetarske pištolje iz pretinca i spremili ih u unutrašnje dţepove jakni. Vratili su se na put i zašli među raslinje. Sporo su se probijali. Bili su samo šezdeset milja sjeverno od Manhattana, ali mogli su biti i u prašumama Bornea. Posvuda su bile bodljikave vitice koje su ih greble. Spoticali su se o njih. Šibale su ih po licu i rukama. Endemično drveće širokih listova raslo je divlje, vjerojatno nakon što je bilo posječeno. Posvuda je prevladavao visoki korov, a granje je raslo iz drveća pod nevjerojatno oštrim kutovima. Morali su ići natraške i tako si probijati put. Kad su došli u ravninu s Garbe-rovim prilazom, dahtali su i stenjali i bili su prljavi od mahovine i zelenog peluda. Izašli su na imanje i pronašli jednu udubinu u zemlji gdje su se skrili. Izvirivali su lijevo-desno, kako bi mogli vidjeti stazu koja je vodila od straţnjeg dvorišta. Ljudi su izlazili van, spremajući se za odlazak. Postajalo je očito tko je gospođa Jacob. Ako je Hobie imao pravo i ako je ovo bila prava adresa, onda je to bila ona mršava plavuša koja se rukovala i pozdravljala sa svima, kao da su svi ti ljudi na odlasku bili njezini gosti. Oni su odlazili, ona je ostala. Ona je bila gospođa Jacob. Promatrali su je. Bila je središte njihove pozornosti. Hrabro se smiješila, grlila se, mahala. Ljudi su se okupljali na prilazu, prvo sami ili u parovima, a zatim u većim skupinama. Pokretali su automobile. Plavičasti
68
ispušni plinovi ispunili su zrak. Mogli su čuti buku automobilskih motora, dok su ljudi izlazili iz guste kolone parkiranih vozila. Škripu guma po asfaltu. Brujanje motora koji su ubrzavali niz cestu. Ovo je trebalo biti lako. Uskoro će ostati sama u kući, uplakana i tuţna. Zatim će primiti još dva posjetitelja. Moţda će ih vidjeti kako dolaze i mislit će da se radi o još dva oţalošćena koji su zakasnili. Naposljetku, ipak su nosili crna odijela i kravate. Odijelo koje odgovara u poslovnom središtu Manhattana sasvim je prikladno i za pogrebe. *** Reacher je slijedio dva posljednja gosta uz betonsko stepenište i izvan dvorišta. Jedan je bio pukovnik, a drugi general-bojnik. Obojica su nosila besprijekorne odore. To je i očekivao. Ako se zateknu negdje gdje su hrana i piće besplatni, vojnici će uvijek otići posljednji. Nije poznavao pukovnika, ali učinilo mu se da je prepoznao generala. Učinilo mu se da je i general prepoznao njega, ali nitko od njih nije ništa rekao. Nisu se htjeli upuštati u duge i sloţene razgovore i objašnjavanja tipa što-ti-sada-radiš. Visoki časnici su se prilično formalno rukovali s Jodie, a zatim su stali u pozor i salutirali. Kruti pokreti s piste za postrojavanje, ulaštene čizme koje udaraju o asfalt, ukočeni pogled prema naprijed, uprt u daljinu. Sve se to na prilazu u mirnom zelenilu predgrađa činilo prilično bizarnim. Ušli su u posljednji automobil koji je još stajao ispred garaţe. Bio je to jedan od onih zelenih sedana, parkiran odmah do kuće. Prvi su stigli, posljednji otišli. Vladao je mir, i hladni rat je prestao i sada po cijeli dan nisu imali što činiti. Zato je Reacheru bilo drago što je napustio vojsku. Dok je promatrao kako se zeleni automobil okreće i odlazi, znao je daje s pravom sretan. Jodie je stala uz njega i opet ga primila za ruku. "Onda", rekla je tiho. "To bi bilo to."
69
Zatim se tišina počela produbljivati, dok se brujanje zelenog automobila gubilo i nestajalo niz cestu. "Gdje je pokopan?" upitao je Reacher. "Na gradskom groblju", rekla je. "Naravno, mogao je izabrati Arlington, ali nije ţelio tamo biti pokopan. Ţeliš li otići na groblje?" Odmahnuo je glavom. "Ne, nikad ne idem na groblja. Njemu to više nije vaţno, zar ne? Znao je da će mi nedostajati, zato jer sam mu to jednom davno rekao." Ona je kimnula. Primila ga je još čvršće za ruku. "Moramo popričati o Costellu", rekao je opet. "Zašto?" upitala je. "Prenio ti je poruku, zar ne?" On je odmahnuo glavom. "Nije. Pronašao me, ali ja sam bio oprezan. Rekao sam mu da nisam Jack Reacher." Ona ga je iznenađeno pogledala. "Ali zašto?" On je slegnuo ramenima. "Vjerojatno iz navike. Ja ne traţim nevolje i ne ţelim se u ništa uplitati. Nije mi bilo poznato ime Jacob, zato sam se jednostavno pravio blesav. Tamo dolje sam bio sretan i ţivio mirnim ţivotom." Ona je i dalje gledala u njega. "Vjerojatno sam se trebala posluţiti imenom Gar-ber", rekla je. "Ionako je to bila tatina stvar, ne moja. Ali učinila sam to preko tvrtke i nisam ni pomislila da nećeš prepoznati ime. Bio bi ga saslušao da je spomenuo ime Garber, zar ne?" "Dakako", rekao je. "I nisi se trebao brinuti, jer se nije radilo o nečemu opasnom." "Moţemo li ući unutra?" upitao je. Opet je ostala iznenađena. "Zašto?" "Zato jer se radilo o nečemu vrlo opasnom." Vidjeli su je kako ulazi s njime kroz ulazna vrata. Po-
70
vukla je vrata s mreţom, a on ih je pridrţao dok je ona okretala kvaku i otvarala glavna ulazna vrata. Vrata su bila masivna, od tamno smeđeg drveta. Ušli su unutra i zatvorili vrata za sobom. Deset sekunda kasnije kroz prozor je izbilo prigušeno svjetlo, daleko na lijevom krilu kuće. Pretpostavili su da se radi o dnevnoj sobi. Soba je bila u sjeni biljaka što su rasle pred kućom, tako da su morali upaliti svjetla čak i usred dana. Ĉučali su u svojoj vlaţnoj udubini u zemlji i čekali. Kukci su skakali na suncu posvuda oko njih. Pogledali su jedan drugoga i paţljivo oslušnuli. Nisu ništa čuli.
Polako su se počeli prikradati bliţe prilazu. Pognuto su otrčali do garaţe. Stali su uza zid i zamakli iza ugla pred garaţu. Pretrčali su do pročelja kuće. Posegnuli su za pištoljima u svojim jaknama. Cijevi su drţali prema zemlji ijedan za drugim se uspeli na trijem. Zatim su polako prešli preko starog drvenog poda. Na kraju su čučnuli na pod, leđima naslonjenima na zid kuće. Svaki je stajao sjedne strane vrata. Drţali su pištolje, spremni da zapucaju. Ovuda je ušla. tuda će opet i izaći. Bilo je samo pitanje vremena kada. "Netko ga je ubio?" ponovila je Jodie. "Najvjerojatnije i njegovu tajnicu", rekao je Reacher. "Ne mogu vjerovati", rekla je. "Zašto?" Odvela ga je kroz mračni hodnik u malu radnu sobu u najdaljem kutu kuće. Mali prozor, lamperija od tamnog drva i teško pokućstvo od smeđe koţe činili su prostoriju vrlo mračnom i zato je upalila stolnu svjetiljku. Zbog toga je prostorija poprimila izgled ugodnog mjesta sličnog predratnim barovima kakve je Reacher viđao po Europi. Tu su bile police s knjigama, jeftina izdanja desetljećima prije kupljena putem pretplate i stare, izblijedjele fotografije na prednjim stranama polica. Bio je tu ijedan običan radni stol, na kojem bi neki stariji, besposlen
71
čovjek vjerojatno mogao u miru zbrajati račune i obračunavati porez, oponašajući ono što je činio dok je još bio uposlen. "Ne znam zašto", rekao je Reacher. "Ne znam ništa. Ne znam ni zašto si ga poslala da me pronađe." "Tata te je traţio", rekla je. "Nikad mi nije rekao zašto. Imala sam posla, jedno sloţeno suđenje koje je trajalo mjesecima. Bila sam do grla u poslu. Sve što znam jest da je nakon što se razbolio otišao kardiologu. Tu je nekoga susreo i u nešto se upleo. Brinuo se zbog toga. Ĉinilo mi se kao da je imao nekakvu veliku obvezu. Kad mu se zdravlje poslije pogoršalo, znao je da će morati odustati od tog posla i počeo je govoriti kako će te morati pronaći, da istraţiš o čemu se radi, jer si bio jedina osoba koja bi nešto mogla poduzeti oko toga. Postajao je sve nervozniji, što nipošto nije bilo dobro. Zato sam mu rekla da ću unajmiti Costella da te pronađe. On je cijelo vrijeme obavljao poslove za tvrtku i to mi se činilo najmanjim što sam mogla učiniti." To je imalo nekog smisla, ali prvo što je Reacher pomislio bilo je: ZAŠTO ja? Mogao je vidjeti Garberov problem. Bio je usred nečega, zdravlje mu se pogoršavalo, nije htio odustati od obveze, trebao je pomoć. Ali čovjek poput Garbera mogao je pomoć pronaći bilo gdje. Poslovni imenik Manhattana bio je prepun istraţitelja. A ako se radilo o nečemu previše tajanstvenom ili previše osobnom za gradskog istraţitelja, sve što je morao učiniti bilo je uzeti telefon i desetci njegovih prijatelja u vojnoj policiji odmah bi dotrčali. Njih dvadeset. Stotinu. Svi bi mu se rado i od srca oduţili za svu dobrotu i usluge koje im je cijelo vrijeme pruţao tijekom njihovih karijera. Zato je Reacher sada sjedio tu i pitao se: ZAŠTO BAŠ JA? "Tko je bila osoba s kojom se susreo kod kardiologa?" Ţalosno je slegnula je ramenima. "Ne znam. Bila sam prezaposlena. Nikad nismo o tome pričali." "Je li Costello došao ovamo? Razgovarao o tome s njime
72
oči u oči?" Klimnula je. "Nazvala sam ga i rekla mu da ćemo mu platiti preko tvrtke, ali on je trebao doći ovdje i doznati pojedinosti. Nazvao me dan ili dva poslije, rekao da je pričao s tatom i sve se zakuhalo kad te otišao traţiti. Htio je da ga sluţbeno isplatim, da sastavimo ugovor, zato jer je moglo biti skupo. Stoga sam to i učinila, jer nisam htjela da tata brine o troškovima, niti o bilo čemu drugome." "Zato mi je i rekao da je njegova klijentica gospođa Jacob", rekao je Reacher. "Ne Leon Garber. Zato sam se i pravio blesav. Zato su ga i ubili, zbog mene." Odmahnula je glavom i oštro ga pogledala, kao da se radi o nekom novom suradniku koji je upravo izloţio nekakav loš poslovni potez. To ga je iznenadilo. Još uvijek ju je gledao kao petnaestogodišnju djevojku, a ne tridesetogodišnju odvjetnicu koja je cijelo vrijeme bila zaokupljena dugim i sloţenim suđenjima. "Nema logike", rekla je. "Jasno je što se dogodilo, zar ne? Tata je Costellu ispričao priču. Costello je zatim pokušao uštedjeti na vremenu prije nego te otišao traţiti, ali je dirnuo u osinjak i uznemirio nekoga. Taj netko ga je ubio kako bi saznao za kim traga i zašto. Uopće ne bi bilo vaţno da si odmah surađivao. Svejedno bi se domogli Costella i ispitivali ga tko ga je točno poslao u potragu. Stoga je konačan zaključak da sam ja ta koja ga je ubila." Reacher je odmahnuo glavom. "Leon je kriv. Preko tebe." I onaje odmahnula glavom. "Kriva je osoba s kardiologije. On, preko tate, preko mene." "Moram pronaći tu osobu", rekao je. "Zar je to još uvijek vaţno?" "Mislim da jest", rekao je. "Ako je Leon bio zabrinut zbog nečega, onda sam i ja zabrinut. Takav je bio naš odnos." Jodie je klimnula u tišini. Brzo je ustala i prišla policama s knjigama. Noktima je izvukla čavlić iz jedne od fotografija. Zagledala se u fotografiju i dodala mu je. "Sjećaš li se ovoga?" upitala je. Fotografija je bila stara najmanje petnaest godina. Boje
73
su bile blijede i omekšale, kao i na svakoj drugoj kolor fotografiji dugo izloţenoj vremenu i suncu. Na slici se vidjelo vedro plavo nebo nad dvorištem vojarne iznad Manile. Leon Garber je stajao s lijeve strane. Imao je oko pedeset godina i bio odjeven u zguţvanu maslinastu radnu vojničku odoru. Reacher je stajao s desna. Imao je dvadeset i četiri godine, bio je poručnik, tridesetak centimetara viši od Garbera, a osmijeh mu je odavao svu snagu mladosti. Između njih stajala je Jodie. Imala je petnaest godina i nosila haljinicu. Jednom golom rukom je grlila oca, a drugom je drţala Reachera oko struka. Ţmirkala je na suncu, smiješila se, naslanjala na Reachera, kao da ga grli oko pojasa svom snagom koju je imala u svom mršavom i preplanulom tijelu. "Sjećaš se? Baš je bio kupio Nikonov foto-aparat u kantini. S automatskim otponcem. Posudio je trono-ţac i jedva je čekao aparat isprobati." Reacher je klimnuo. Sjećao se. Sjećao se mirisa njezine kose tog dana na vrućem suncu Tihog oceana. Njezine mlade i čiste kose. Sjećao se osjećaja dok je svoje tijelo priljubljivala uz njega. Sjećao se njezine duge i mršave ruke oko svoga struka. Sjećao se kako se u mislima korio: STANI MALO, MLADIĆU, IMA TEK PETNAEST GODINA I KĆI JE TVOG ZAPOVJEDNIKA. "Ovo je nazivao svojom obiteljskom fotografijom", reklaje. "Uvijek." On je opet klimnuo. "Upravo zato. Zato smo se i slagali." Dugo je zurila u fotografiju, a na licu joj se pojavio neobičan izraz. "A tu je i tajnica", rekao joj je."Ispitivali su je tko je klijent. Vjerojatno im je rekla. Ĉak i da nije, svejedno će doznati. Meni je trebalo trideset sekunda i jedan telefonski poziv. Zato će te sada traţiti i raspitivati se tko stoji iza svega ovoga." Pogledala ga je bezizraţajno i odloţila staru fotografiju na stol. "Ali ja to ne znam."
74
"Misliš da će u to povjerovati?" Lagano je kimnula i pogledala prema prozoru. "Dobro, što trebam učiniti?" "Otići odavde", rekao je. "To svakako. Ovo je previše usamljeno i zabačeno mjesto. Imaš li kakav stan u gradu?" "Naravno", rekla je. "Imam stan na donjem Broad-wayu." "Imaš li ovdje kakav automobil?" Klimnula je. "Naravno, u garaţi. Ali namjeravala sam ovdje prenoćiti. Moram pronaći njegovu oporuku, srediti papirologiju, dovršiti poslove. Namjeravala sam otići sutra rano ujutro." "Obavi sve što imaš sada", rekao je. "Što prije. I izgubi se odavde. Stvarno to mislim, Jodie. Tkogod ti ljudi bili, ne šale se." Izraz na njegovom licu govorio joj je više od riječi. Brzo je kimnula i ustala. "U redu, za radni stol. Moţeš mi pomoći." Od srednje vojne škole, pa sve dok se nije razbolio i istupio iz sluţbe, Leon Garber je u vojsci odsluţio skoro pedeset godina, na ovaj ili onaj način. Sve je bilo na stolu. U gornjoj ladici bila su uredno sloţena pera, olovke i ravnala. Donje ladice bile su dvostruko veće i u njima su bili registri. Svaki je bio označen urednim rukopisom. Porezi, računi za telefon, struju, ulje za ogrjev, vrtne radove, i jamstva električnih uređaja. Tu je bio ijedan noviji natpis, drugačije boje. Pisalo je OPORUKA. Jodie je prelistala spise i na kraju izvadila sve registre iz ladica. Reacher je u ormaru pronašao jednu istrošenu koţnu aktovku u koju su stavili registre. Ĉvrsto su je zatvorili i zaključali. Reacher je uzeo staru zajedničku fotografiju sa stola i opet je pogledao. "Jesi li mrzila?" upitao je. "Način na koji je gledao na mene? Kao na člana obitelji?" Zastala je na vratima i kimnula.
75
"Mrzila sam to iz dubine duše", rekla je. "A jednog dana točno ću ti reći i zašto." Samo ju je pogledao, a ona se okrenula i nestala u hodniku. "Uzet ću svoje stvari", rekla je. "Eto me za pet minuta, u redu?" Prišao je polici za knjige i opet pričvrstio staru fotografiju na mjesto. Zatim je ugasio svjetla i iznio aktovku iz sobe. Stajao je u tihom hodniku i ogledao se oko sebe. Kuća je bila udobna. Bila je proširena otkako je bila izgrađena. U to nije bilo sumnje. Neke su prostorije tvorile središte kuće, što je bio logičan raspored, dok je s druge strane postojalo još soba u koje se pod oštrim kutovima ulazilo iz hodnika u kojem je stajao. Granale su se iz manjih, proizvoljnih unutrašnjih predsoblja. Bila su premala da se mogu nazvati labirintom, prevelika da budu smislena. Odlutao je do dnevne sobe. Prozori su gledali na dvorište i rijeku, a zgrade West Pointa mogle su se vidjeti iz kuta s kraja ognjišta. Zrak je bio miran i mirisao je na staro laštilo. Ukrasi su bili izblijedjeli, a i kao novi su bili neugledni. Neupadljiv drveni pod, blijedoţuti zidovi, teško pokućstvo. Jedan prastari televizor bez videa. Knjige, slike, još fotografija. Ništa se nije uklapalo. Bila je to ugodna kuća, prostrana i udobna. U njoj se moglo ţivjeti. Garber je po svemu kuću kupio prije trideset godina. Vjerojatno dok je Jodiena majka još bila trudna. Bio je to razuman i uobičajen potez. Oţenjeni časnici s obitelji često kupuju kuće, u pravilu blizu prvih baza u kojima sluţe ili blizu nekog drugog mjesta za koje smatraju da će biti središte njihovih ţivota, poput West Pointa. Kupe kuću koja obično zjapi prazna dok ţive u inozemstvu. Smisao je bio u tome da imaju mjesto koje će moći zvati domom, negdje određeno, gdje znaju da se mogu vratiti kad odu u mirovinu. Značilo je to imati dom gdje će im obitelji moći ţivjeti ako inozemne baze budu nepodobne ili ako im školovanje djece bude zahtijevalo stalno mjesto stanovanja.
76
Reacherovi roditelji nisu pošli tim putem. Nikad nisu kupili kuću. Reacher nikad nije ţivio u kući. Ţivio je u sumornim vojnim zgradama i vojničkim nastambama, a otada u jeftinim motelima. I bio je prilično siguran da mu ne treba ništa drugo. Bio je prilično siguran da ne ţeli ţivjeti u kući. Za time ga je ţelja jednostavno prošla. Potreba za domom jednostavno ga je plašila. Bio je to fizički teret, baš poput aktovke koju je nosio u ruci. Računi, porez na imovinu, osiguranje, jamstva, popravci, odrţavanje, odluke, novi krov ili nova pećnica, tanki ili debeli tepisi, novčana sredstva. Vrtni posao. Prišao je prozoru i pogledao van, na travnjak. Rad u vrtu bio je vrhunac takvog uzaludnog posla. Prvo potrošiš mnogo vremena i novca da trava naraste, kako bi nešto kasnije mogao potrošiti još više vremena i novca na njezinu košnju. Proklinješ je što je previsoka, a zatim se brineš jer je duţe vrijeme preniska. Zatim zalijevaš travu i cijelo ljeto na nju trošiš skupu vodu, a ujesen skupe kemikalije. Ludost. Ali ako ga je ijedna kuća mogla natjerati da se predomisli, moţda je to bila Garnerova. Bila je toliko jednostavna, nezahtjevna. Ĉinilo se kao da je procvjetala od dobroćudnog nemara. Mogao se zamisliti kako u njoj ţivi. A pogled je bio moćan. Široka rijeka Hudson koja protječe blizu nje ulijevala je pouzdanje i djelovala stvarno. Ta će stara rijeka uvijek teći, bez obzira što netko učinio s kućama i dvorištima načičkanim na njezinim obalama. "U redu, mislim da sam spremna", dobacila je Jodie. Pojavila se na vratima dnevne sobe. Nosila je koţnu putnu torbu. Presvukla je svoje pogrebno odijelo. Sada je nosila par ispranih Levisica i modru majicu sa sitnom markicom koju Reacher nije znao odgonetnuti. Iščetkala je kosu i od statičkog elektriciteta nekoliko joj je pramenova stršilo van. Rukom ih je zagladila unatrag i zabacila iza uha. Modra majica odgovarala je njezinim očima i naglašavala joj blijedu koţu boje meda. U
77
posljednjih petnaest godina nije nimalo ostarjela. Prošli su kroz kuhinju i navukli zasun na vrata koja su vodila u dvorište. Isključili su sve električne uređaje i čvrsto zatvorili slavine. Izašli su u hodnik i otvorili ulazna vrata. PET Iz više razloga, Reacher je prvi izašao kroz vrata. Mogao je propustiti Jodie ispred sebe, jer je njegov naraštaj još uvijek u sebi nosio posljednje ostatke lijepog ponašanja, ali naučio je da mora biti oprezan u kava-lirštini, sve dok točno ne spozna kako će ţena s kojom je u društvu reagirati. A to je bila njezina kuća, ne njegova, što je ionako mijenjalo situaciju. Također, imala je ključ kojim je trebala zaključati vrata nakon što izađu. Zbog svega toga je prvi izašao van, na trijem, i bio prvi kojega su ona dvojica ugledala. NJEGA UBIJTE I DOVEDITE MI GOSPOĐU JACOB, rekao im je Hobie. Mladić s lijeve strane odlučio se na hitac bez ciljanja, iz sjedećeg poloţaja. Bio je napet i spreman, zato mu je trebalo manje od sekunde da se snađe. Osjetio je kako se ulazna vrata otvaraju, vidio je mreţu kako se otvara i kako netko iskoračuje na trijem. Vidio je da onaj krupni čovjek izlazi prvi i opalio je. Mladić s desne strane bio je u nezgodnom poloţaju. Vrata s mreţom su zaškripala i otvorila mu se ravno u lice. Sama po sebi nisu predstavljala prepreku, jer nategnuta najlonska koprena namijenjena zaustavljanju kukaca ne bi mogla zaustaviti metke. Ali on je bio dešnjak, a okvir mreţe se pri otvaranju spremao udariti ga u ruku u kojoj je drţao pištolj. Zbog toga je na trenutak oklijevao. Ustao je i ustuknuo korak. Dohvatio je okvir lijevom rukom i povukao ga prema sebi. Drţeći ga, prebacio je desnu ruku preko lijeve. Podigao ju je i naciljao. Uto je Reacher već reagirao, nesvjesno i nagonski. Unatoč nepunih trideset devet godina ţivota, pamćenje
78
mu je sezalo nekih trideset pet godina unatrag, sve do najranijih i nejasnih slika djetinjstva. Sjećao se samo vojske - vojne sluţbe njegovog oca, očeva njegovih prijatelja, vlastite sluţbe i sluţbe njegovih prijatelja. Nikad nije spoznao stalnost, nikad nije završio godinu u istoj školi, nikad nije radio od devet do pet, od ponedjeljka do petka, nikad nije računao na ništa drugo osim na iznenađenje i nepredvidljivost. Jedan dio mozga bio mu je razvijen preko svake mjere, poput groteskno uvjeţbanog mišića. Zato mu se činilo sasvim razumnim da će, kad u tom mirnom gradiću u predgrađu New Yorka izađe kroz vrata i pogleda dolje, ugledati dvojicu muškaraca koje je posljednji put vidio dvije tisuće milja dalje, na Key Westu. Ĉučali su i drţali svoje devet milimetarske pištolje uperene prema njemu. Nije bilo šoka, nije bilo iznenađenja i nije se skamenio od straha ili panike. Nije zastao, nije oklijevao i ništa ga nije sprječavalo da ne djeluje. Jednostavno se radilo o trenutnoj reakciji na problem koji je pred njim iskrsnuo, koji se činio poput geometrijskog dijagrama na kojem su bili vrijeme, prostor, kutovi, tvrdi meci i mekano tkivo. Još dok je prelazio preko praga teška aktovka koju je nosio u lijevoj ruci zanjihala se prema naprijed. Odjednom je učinio dvije stvari. Zadrţao je zamah, sluţeći se svom snagom u lijevom ramenu da izbaci aktovku prema naprijed. U sljedećoj je sekundi zamahnuo desnom rukom unatrag i udario Jodie u prsa. Od udarca je odletjela u hodnik. Zateturala je korak unatrag, a aktovka u zamahu uhvatila je prvi metak. Reacher je osjetio udarac u ruci. Zamahnuo je aktovkom do kraja udesno i ostao stajati na trijemu poput plivača koji premišlja hoće li skočiti u bazen s hladnom vodom. Aktovka je čovjeka koji je stajao slijeva udarila posred lica. Zatekla ga je napola u čučnju, nestabilnog, pa ga je njezin udarac zaokrenuo i odbacio unatrag. Ali Reacher nije vidio njegov pada, jer se već okrenuo drugome, koji je izvirivao iza mreţe. Ciljao je pištoljem i
79
trebalo mu je još nekih petnaest stupnjeva za čist hitac. Reacher je iskoristio silu aktovke u zamahu da se odbaci naprijed. Pustio je da ga ručka povuče u skok, dok mu je desna ruka već hitala preko trijema. Pištolj je zamahnuo i pljoštimice ga udario u grudi. Začuo je pucanj i osjetio kako mu plamen iz cijevi prţi koţu. Metak je odletio ustranu ispod njegove podignute lijeve ruke i pogodio udaljenu garaţu otprilike istog trena kad je njegov desni lakat pogodio čovjeka posred lica. Lakat koji se brzo kreće ispred 125 kilograma tijela u zamahu zna učiniti veliku štetu. Očešao se o okvir mreţe i zahvatio čovjeka posred brade. Vilica dovoljno čvrsto nalijeţe na lubanju da udarni val nesmanjenom ţestinom stigne do mozga. Reacher je po mlohavom padu svojeg protivnika znao da ga je onesvijestio. Tada su se vrata s mreţom uz škripu opruge počela zatvarati, a onaj što mu je stajao s lijeva puzao je postrance drvenim podom trijema, pokušavajući doseći pištolj koji mu je izletio iz ruke. Jodie je stajala na do-vratku, presavijena, ruku sklopljenih na prsima, pokušavajući doći do daha. Stara se aktovka otkotrljala preko travnjaka pred kućom. Jodie je predstavljala problem. Dijelilo ih je oko tri metra, a čovjek koji ga je dočekao s lijeva naša se između njih. Da je dohvatio pištolj i uperio ga udesno, naciljao bi ravno u nju. Reacher je gurnuo ustranu onesviještenog čovjeka i bacio se na vrata. Odgurnuo je mreţu i bacio se unutra. Povukao je Jodie metar u hodnik i zalupio ulaznim vratima. Začula su se tri glasna praska kad je čovjek zapucao za njim. U zrak su poletjeli prašina i iverje. Zaključao je vrata i odvukao Jodie preko poda u kuhinju. "Moţemo li nekako doći do garaţe?" "Kroz ljetnu šetnicu", rekla je zadihano. Bio je lipanj i kapci na prozorima su bili spušteni, tako da se ljetna šetnica sada pretvorila u široki prolaz zatvoren s obje strane kapcima koji su sezali od stropa do poda. Onaj je ljevak koristio 9-milimetarsku Be-rettu
80
koja je to jutro vjerojatno dočekala s petnaest metaka u spremniku. Ispalio ih je četiri, jedan u aktovku i tri u vrata. Ostalo mu ihje još jedanaest, što nije bila utješna pomisao kad vas od njega dijeli samo nekoliko četvornih metara plastičnih kapaka. "Ključevi automobila?" Izvukla ih je iz torbice. Uzeo ih je i stisnuo ih u šaku. Na kuhinjskim vratima bio je prozor kroz koji se vidjelo ravno kroz prolaz. Na drugom kraju bila su ista vrata koja su vodila u garaţu. "Jesu li vrata od garaţe zaključana?" Klimnula je bez daha. "Zeleni ključ. Zeleni ključ je od garaţe." Pogledao je u sveţanj ključeva. Najednom je starom ključu bila mrlja zelene boje. Polako je otvorio kuhinjska vrata, kleknuo i oprezno provirio glavom, niţe nego bi se to očekivalo. Pogledao je lijevo i desno. Ĉovjek ih nije čekao vani. Zatim je uzeo zeleni ključ i pruţio ga ispred sebe poput malenog koplja. Podigao se na noge i potrčao. Napipao je bravu i gurnuo ključ. Okrenuo ga je i zatim opet izvadio van. Otvorio je vrata i mahnuo Jodie da dođe za njim. Utrčala je u garaţu i zalupila vrata za sobom. Zaključala ih je i stala osluškivati. Ništa se nije čulo. Garaţa je bila mračna i prostrana. Otvoreni zabati i otvoreni nosači. U zraku se osjećao miris starog motornog ulja i loţiva. Bila je prepuna stvari koje se inače drţe u garaţi. Kosilice za travu, crijeva za vodu i vrtne stolice, ali sve su te stvari bile stare i pripadale su čovjeku koji je prije dvadeset godina prestao kupovati nove strojeve. Glavna garaţna vrata otvarala su se ručno, poput roleta na metalnim leţištima. Bez mehanizma. Bez električne struje. Pod je bio od običnog betona, izlizan i sjajan od istrošenosti. Jodien automobil bio je novi Oldsmobile Bravada, tamnozelene boje, s pozlaćenim ukrasima. Stajao je u mraku okrenut prednjim dijelom prema unutra. Oznake na prtljaţniku odava-le su pogon na sva četiri kotača i V-6 motor. Pogon na sva četiri
81
kotača mogao je biti koristan, ali od ključne je vaţnosti bilo kolikom bi brzinom V-6 mogao pokrenuti automobil. "Uđi straga", prošaptao je. "Legni na pod, u redu?" Ušlaje i legla preko prijenosne kutije. Prešao je preko garaţe i našao ključ od garaţnih vrata. Otvorio ih je, provirio i oslušnuo. Nije bilo pokreta i ništa se nije čulo. Zatim se vratio do automobila i gurnuo ključ u bravu. Dao je kontakt kako bi električnim podešivači-ma mogao sjedalo gurnuti skroz do kraja. "Odmah se vraćam", prošaptao je. Garberova polica za alat bila je uredna kao i njegov radni stol. Tu je bila i ploča s uredno sloţenim kućanskim alatom dimenzija 3x2 metra. Reacher je izabrao jedan teški stolarski čekić i skinuo ga s ploče. Izašao je kroz vrata u dvorište i dijagonalno bacio čekić ravno preko kuće. Uz lomljavu je pao na nisko raslinje što se naziralo ispred kuće. Izbrojio je do pet, dajući vremena čovjeku da čuje lomljavu, reagira i otrči prema mjestu pada. Htio je da se otkrije. Zatim se slegnuo i ušao u automobil. Stao je pokraj otvorenih vrata, ispruţio ruku i okrenuo ključ. Pokrenuo je vozilo. Motor se odmah upalio. Skočio je unatrag i otvorio vrata garaţe. Počela su zvečati na metalnim nosačima. Skočio je na vozačevo mjesto, ubacio u voţnju unatrag i dodao gas. Sve četiri gume su zacviljele, zagrizle u izlizani beton i vozilo je unatrag izjurilo iz garaţe. Reacher je čovjeka s Berettom ugledao lijevo, daleko na travnjaku pred kućom. Okrenuo se i pogledao prema njima. Dodavao je gas sve do prilaza i izletio unatrag na cestu. Naglo je zakočio, okrenuo upravljač, ubacio u prvu i odjurio, ostavljajući plavi dim guma za sobom. Dodavao je gas nekih pedeset metara, a zatim sklonio nogu s papučice. Polako se zaustavio odmah iza susjednog prilaza. Opet je ubacio u voţnju unatrag, ušao na prilaz i skrio se među raslinje. Uspravio se i ugasio motor. Iza njega se Jodie pridignula s poda i stala zuriti u njega.
82
"Što dovraga činimo OVDJE?" upitala je. "Ĉekamo." "Što?" "Da oni odu." Hvatala je dah, negdje na pola puta između bijesa i iznenađenja. "Nemamo što ĈEKATI, Reacheru. Idemo ravno na policiju, prijaviti ovo." Opet je okrenuo ključ u bravi, kako bi mogao otvoriti prozor. Spustio ga je do kraja da čuje zvukove izvana. "Ne mogu zbog ovoga na policiju", rekao je, ne gledajući u nju. "Zašto dovraga ne?" "Zato jer će me optuţiti zbog Costella." "Nisi ti ubio Costella." "Misliš li da će povjerovati u to?" "Morat će vjerovati, jer ga nisi ti ubio, to je jasno." "Moglo bi potrajati dok nađu drugog sumnjivca." Zastala je. "Što onda predlaţeš?" "Kaţem ti da je najbolje drţati se podalje od policije." Odmahnula je glavom. Vidio je to u retrovizoru. "Ne, Reacheru, MORAMO na policiju zbog ovoga." Promatrao ju je u retrovizoru. "Sjećaš se što je Leon govorio? Dovraga, ja JESAM policija." "Da, bio je, kao i ti. Ali to je bilo davno." "Ne tako davno za nas." Zašutjela je. Sjela je naprijed. Naslonila se na njega. "Ne ŢELIŠ otići na policiju, točno? O tome se radi, zar ne? Nije da NE MOŢEŠ, nego jednostavno NE ŢELIŠ." Malo se okrenuo na vozačkom mjestu, kako bi joj mogao pogledati ravno u oči. Vidio je kako gleda spaljeno mjesto na njegovoj košulji. Obris je izgledao poput velike suze. Mrlja je bila čađava i čestice baruta bile su urezane u pamuk. Otkopčao je dugmad i rastvorio košulju. Pogledao je dolje. Isti oblik suze bio mu je i na koţi. Dlake su mu bile spaljene i uskovrčane. Već mu se
83
stvarao mjehur od opekline i postajao je sve crveni-ji i izraţeniji. Liznuo je palac i pritisnuo ga na mjehur. Lice mu se iskrivilo u grimasu. "Ako se igraju sa mnom, onda će mi i odgovarati." Zurila je u njega. "Stvarno si nevjerojatan, znaš li to? Zločest si baš kao što je bio i moj otac. Trebali bismo otići na policiju, Reacheru." "Ne mogu", rekao je. "Strpat će me u zatvor." "Trebali bismo", rekla je opet. Ali rekla je to slabašno. On je odmahnuo glavom i ništa joj nije odgovorio. Pozorno ju je promatrao. Ona je bila odvjetnica, ali i Leonova kći, i znala je kako stvari stoje u stvarnom svijetu. Dugo je šutjela, a zatim je bespomoćno slegnula ramenima i poloţila ruku na prsa, kao da je boli. "Jesi li dobro?" upitao ju je. "Udario si me malo jače", rekla je. MOGAO BIH TE IZMASIRATI, pomislio je. "Tko su bili oni ljudi?" upitala je. "Isti oni koji su ubili Costella", rekao je. Klimnula je. Zatim je uzdahnula. Plavim je očima pogledavala lijevo-desno. "Onda, KAMO ĆEMO?" On se opustio. Zatim se nasmiješio. "Gdje je posljednje mjesto na kojem će nas traţiti?" Slegnula je ramenima. Sklonila je ruku s prsiju i njome poravnala kosu. "Manhattan?" rekla je. "Tvoja kuća", rekao je. "Vidjeli su kako bjeţimo. Neće očekivati da se odmah vratimo." "Ti si lud, znaš li to?" "Treba nam aktovka. Leon je moţda čuvao zabilješ-ke." Omahnula je glavom, zbunjena. "I moramo opet zaključati kuću. Ne smijemo ostaviti garaţu otvorenu. Nahrupit će rakuni. Cijele obitelji tih napasnika." Zatim je podigao ruku. Stavio je prst na usta. Ĉuo se
84
zvuk paljenja automobilskog motora. Moţda velikog V-8, nekih dvjesto metara dalje. Ĉula se škripa guma na udaljenom kamenom prilazu. Zvuk ubrzavanja. Zatim je ispred njih proletio jedan crni obris. Bio je to veliki crni terenac s aluminijskim naplatcima. Yukon ili Tahoe, ovisno je li straga pisalo GMC ili Chevrolet. Unutra su bila dvojica muškaraca u tamnim odijelima. Jedan je vozio, a drugi je leţao zavaljen u sjedalo. Reacher je izvirio glavom kroz prozor koliko je mogao i osluškivao dok zvuk automobila nije utihnuo, nesta-jući u pravcu gradića. Chester Stone je čekao u svojem uredu više od sat vremena, a zatim je direktoru financija javio da nazove banku i provjeri njegov račun. Na njemu je bio 1,1 milijun dolara, uplaćen prije petnaest minuta iz ureda na Kajmanskom otočju. Uplatitelj je bila zaklada s Bahama. "Sve je tu", rekao je direktor financija. "Uspjeli ste, šefe." Stone je čvrsto stegnuo slušalicu, pitajući se u čemu je to zaista uspio. "Dolazim dolje", rekao je. "Ţelim provjeriti stanje." "Stanje je dobro", rekao je direktor financija. "Ništa ne brinite." "Svejedno dolazim", rekao je Stone. Spustio se dizalom dva kata niţe i pridruţio se direktoru financija u njegovom baršunom obloţenom uredu. Utipkao je lozinku i otvorio tajni računovodstveni program. Zatim je direktor financija stao za računalo i utipkao novu bilancu poslovnog računa. Program je završio s računanjem i pokazao da će za šest tjedana iznos biti jednak početnome. "Vidite?" rekao je direktor. "Bingo." "Što je s otplatom kamata?" upitao je Stone. "Jedanaest tisuća tjedno, za šest tjedana. Malo previše, zar ne?" "Moţemo li ih otplatiti?"
85
Direktor je uvjerljivo klimnuo. "Svakako da moţemo. Dugujemo dvojici dobavljača sedamdeset tri tisuće. Imamo tu svotu i spremni smo ih isplatiti. Ako odgodimo nova plaćanja i nagovorimo ih da nam opet daju robu, odmah ćemo nadoknaditi izgubljeni novac." Kucnuo je prstom po ekranu i pokazao na iznos koji je iskazivao odnos provizije i dospjelih računa. "Sedamdeset tri tisuće, minus jedanaest tisuća puta šest tjedana. Ostaje nam sedam tisuća. Trebali bismo koji put otići na večeru." "Provjeri opet", rekao je Stone. "I to dvaput." Direktor gaje pogledao, ali je opet provjerio. Izuzeo je 1,1 milijun, završio u dugovanju, vratio 1,1 milijun i završio u pozitivnom. Odvojio je proviziju od prodaje, oduzeo jedanaest tisuća svakih sedam dana i nakon razdoblja od šest tjedana dobio višak od sedam tisuća dolara. "Tijesno", rekao je. "Ali u plusu smo." "Kako ćemo otplatiti glavnicu?" upitao je Stone. "Treba nam 1,1 milijun koji će biti dostupan na kraju šestog tjedna." "Nema problema", rekao je direktor. "Sve sam izračunao. Imat ćemo to na vrijeme." "Pokaţi mi." "U redu, pogledajte." Kucnuo je po zaslonu preko drugog reda, u kojem su bile popisane isplate što su im dugovale njihove mušterije. "Ova dvojica trgovaca na veliko duguju nam točno 1,173 milijun, što u cijelosti odgovara glavnici i izgubljenom novcu od prodaje. Moraju nam isplatiti taj iznos za točno šest tjedana." "Hoće li platiti na vrijeme?" Direktor je slegnuo ramenima. "Pa, dosad su uvijek plaćali." Stone je zurio u zaslon. Pogled mu je letio gore-do-lje, lijevo-desno. "Sve opet provjeri. Triput." "Ne brinite se, šefe. Sve je u redu." "Samo ti provjeri, moţe?" Direktor je klimnuo. Ipak je Stone bio vlasnik tvrtke.
86
Opet je izvršio provjeru, sve izračunao, od početka do kraja i iznos je bio isti. Hobiejev 1,1 milijun nestao je kad je raščistio gomilu dospjelih računa, dva dobavljača su ponovo postala gladna zarade, dospjele kamate bile su podmirene, iz veleprodaje su stigle uplate za prodanu robu, Hobie je dobio natrag svojih 1,1 milijun, a dobavljači su napokon isplaćeni sa zakašnjenjem. Na kraju je računovodstveni program pokazao istu beznačajnu svotu od sedam tisuća dolara u njihovu korist. "Ne brinite", rekao je opet direktor. "Sve će biti u redu." Stone je zurio u zaslon i pitao se hoće li taj višak od sedam tisuća biti dovoljan za Marilynin put u Europu. Vjerojatno neće. Ako potraje šest tjedana, svakako neće. A to bi ju uznemirilo. Zabrinula bi se. Pitala bi ga zašto je šalje na put. I onda bi joj morao reći. Bila je vrlo pametna. Dovoljno mudra da sve izvuče iz njega, na jedan ili drugi način. A zatim bi odbila otići u Europu i šest tjedana niti jedne noći ne bi mogla zaspati. Aktovka je još uvijek leţala na travnjaku pred kućom. Na jednom je kraju imala rupu od metka. No metak nije izašao. Vjerojatno je probio koţu i čvrst drveni okvir od šperploče, da bi ga na kraju zaustavili unutra nagurani papiri. Reacher se nasmiješio, uzeo aktovku i pridruţio se Jodie kraj garaţe. Ostavili su dţip na asfaltu pred garaţom i vratili se istim putem kojim su bili izašli van. Zatvorili su garaţna vrata i ušli u prolaz koji je vodio do kuće. Zelenim ključem su zaključali vrata iza sebe i ušli u kuhinju. Zatim su zaključali i kuhinjska vrata i prošli pokraj Jodiene odbačene putne torbe u hodniku. Reacher je odnio aktovku u dnevnu sobu. Tu je bilo mnogo više prostora i svjetla nego u radnoj sobi. Otvorio je aktovku, izvadio registre i stavio ih na pod. Metak je ispao s njima i odskočio po tepihu. Bio je to
87
standardno bakreno devet-milimetarsko zrno za pištolj marke Parabellum. Bilo je malo spljošteno na vrhu od sudara s starom šperpločom, ali inače neoštećeno. Papir je usporio metak i sasvim ga zaustavio na udaljenosti od oko četrdeset pet centimetara. Vidio je da je metak probio rupu kroz polovicu spisa. Odva-gnuo je metak na dlanu, a zatim je ugledao Jodie na vratima kako ga promatra. Dobacio joj je metak. Uhvatila ga je jednom rukom. "Suvenir", rekao je. Počela ga je prebacivati iz ruke u ruku, kao da je vruć, a zatim ga odbacila u ognjište. Pridruţila mu se na tepihu i kleknula uz njega ispred gomile papira. Osjetio je miris njezinog parfema. Nije ga prepoznao, ali bio je profinjen i izrazito ţenstven. Majica na njoj bila je prevelika, široka i bezoblična, ali je na neki način naglašavala njezinu figuru. Rukavi su joj visjeli niz ruke skoro do prstiju. Levisice su joj u tankom struku bile čvrsto stegnute remenom, dok su nogavice bile nešto šire. Izgledala je krhko, ali on se sjećao njezinih snaţnih ruku. Bile su tanke, ali ţilave. Sagnula se da pogleda u spise.i kosa joj je pala naprijed. Osjetio je onaj isti njeţan miris kao i prije petnaest godina. "Što traţimo?" upitala je. Slegnuo je ramenima. "Ĉini mi se da ćemo saznati kada to pronađemo. Pomno su traţili, ali nisu našli ništa. Tu nije bilo ničega. Ništa aktualno, ništa značajno. Bila je to samo gomila papira koja je iznenada izgledala staro i jadno, jer je označavala ţivot jednog kućanstva koje se sada ugasilo. Najsvjeţiji dokument bila je oporuka u zasebnom odjeljku. Bila je zapečaćena u omotnici ispisanoj urednim rukopisom. Rukopis je bio uredan, ali i pomalo nesiguran i drhtav. Bio je to rukopis čovjeka koji se nakon srčanog udara tek vratio iz bolnice. Jodie je uzela oporuku, odnijela je u hodnik i spremila je u dţep svoje putne torbe. "Ima li neplaćenih računa?" upitala je. Na jednoj je omotnici pisalo NEPLAĆENI RAČUNI. Bila je
88
prazna. "Ne vidim ništa", odgovorio joj je. "Vjerojatno nekoliko računa tek treba pristići, zar ne? Dolaze li svakog mjeseca?" Uputila mu je pogled s vrata i nasmiješila se. "Da, dolaze", rekla je. "Iz mjeseca u mjesec, svakog mjeseca." Na jednoj je omotnici pisalo BOLNIČKI RAČUNI. Bila je pretrpana bolničkim priznanicama za liječenje i snopovima dopisa od osiguravatelja. Reacher ih je sve prelistao. "Isuse, zar liječenje stvarno ovoliko košta?" Jodie se vratila i sagnula se da pogleda. "Naravno", rekla je. "Imaš li ti zdravstveno osiguranje?" Blijedo ju je pogledao. "Mislim da mi to sređuje Udruga Veterana, barem na neko vrijeme." "Morao bi provjeriti", rekla je. "Za svaki slučaj." Slegnuo je ramenima. "Dobro se osjećam." "Kao i moj tata", rekla je. "I to šezdeset tri i pol godine." Opet je kleknula do njega, a on je vidio kako joj se oči pune suzama. Njeţno je poloţio svoju ruku na njezinu. "Strašan dan, zar ne?" upitao je. Kimnula je i trepnula. Zatim se lukavo nasmiješila. "Nevjerojatan", rekla je. "Ukopala sam oca, na mene su pucali dvojica ubojica, prekršila sam zakon ne pri-javivši toliko prijestupa da ih ne mogu ni izbrojiti, a zatim sam nekom divljaku koji namjerava uzeti zakon u svoje ruke dozvolila da me povuče za sobom. Znaš li što bi mi tata rekao na sve to?" "Što?" Napućila je usne, dubljim glasom oponašajući Gar-berovo dobroćudno gunđanje. "SVE U JEDAN DAN, DJEVOJKO, SVE U JEDAN DAN. To bi mi rekao." Reacher se nacerio i opet joj stisnuo ruku. Zatim je prelistao bolničke račune i izdvojio jedan list s imenom i adresom bolnice. "Pronađimo ovu kliniku", rekao je.
89
U Tahou se vodila ţučna prepirka o tome trebaju li se uopće vratiti natrag. Neuspjeh nije bila omiljena riječ u Hobiejevu rječniku. Moţda je bilo bolje pobjeći i nestati. Jednostavno zbrisati. Bila je to privlačna mogućnost. Ali bili su prilično uvjereni da bi ih Hobie pronašao. Moţda ne odmah, ali našao bi ih. A to nije bila privlačna mogućnost. Zato su se posvetili izmišljanju priče kojom će umanjiti štetu. Bilo im je jasno što moraju učiniti. Zaustavili su se i prilično dugo se zadrţali u restoranu na juţnoj strani ceste broj 9. Dok su se kroz prometnu guţvu napokon uspjeli probiti do juţnog vrha Manhattana, smislili su i uskladili cijelu priču. "Nipošto nije bilo pametno", rekao je prvi mladić. "Ĉekali smo satima, zato smo se ovako kasno i vratili natrag. Problem je bio u tome što je tamo bilo puno vojnika, poput kakve smotre, a imali su i puške." "Koliko ih je bilo?" upitao je Hobie. "Vojnika?" upitao je drugi mladić. "Najmanje deset. Moţda petnaest. Bilo ih je posvuda, zato ih je bilo teško točno izbrojiti. Bili su neka vrsta počasne straţe." "Ona je otišla s njima", rekao je prvi mladić. "Vjerojatno su je ispratili do groblja, a zatim je negdje otišla s njima." "Nije vam palo napamet da ih slijedite?" "Nikako nismo mogli", rekao je drugi mladić. "Vozili su sporo, u dugoj koloni automobila. Poput pogrebne povorke. Odmah bi nas otkrili. Nismo mogli pratiti pogrebnu povorku, zar ne?" "Što je s onim krupnim s Key Westa?" "Otišao je prilično rano. Jednostavno smo ga pustili. Motrili smo gospođu Jacob. Tada nam je već postalo jasno tko je ona. Bila je kod kuće, a zatim je otišla okruţena svim tim vojnicima." "I što ste onda učinili?" "Provjerili smo kuću", rekao je prvi mladić. "Bila je
90
zaključana. Zato smo otišli u gradić i provjerili na čije je ime kuća. Sve smo pronašli u javnoj knjiţnici. Kuća je uknjiţena na ime Leon Garber. Pitali smo knjiţničarku što zna, a ona nam je jednostavno dala lokalne novine. Na trećoj stranici bila je priča o tom čovjeku. Upravo je preminuo, problemi sa srcem. Bio je udovac, jedina ţiva rodbina je njegova kći Jodie, bivša gospođa Jacob. Ona je mlada, ali vrlo ugledna financijska odvjetnica u tvrtki Spencer Gutman Ricker i Talbot, na Wall Streetu. Ţivi ovdje u New Yorku, na donjem Broadwayu." Hobie je polako klimnuo i kucnuo oštrim šiljkom svoje kuke po stolu. Ritam je odavao nervozu. "A tko je točno bio taj Leon Garber? Zašto su mu na pogrebu bili svi ti vojnici?" "Bio je vojni policajac", rekao je prvi mladić. Drugi je mladić klimnuo. "Otišao je u mirovinu kao general pukovnik i s više odličja nego se moţe izbrojiti. Sluţio je četrdeset godina, u Koreji, Vijetnamu, posvuda." Hobie je prestao kucati. Sjedio je nepomično. Boje mu je nestalo s lica, a koţa postala mrtvački blijeda. Jedino su se njegovi ruţičasti oţiljci i dalje sjajili u tami. "Vojni policajac", ponovio je tiho. Dugo je sjedio s istim riječima na usnama. Samo je sjedio i zurio ispred sebe, a zatim je podigao kuku sa stola i počeo je vrtjeti ispred očiju. Polako ju je okretao, proučavao je, dopuštajući tankim zrakama svjetlosti koje su prodirale kroz kapke da padnu na krivulje i obrise kuke. Drhtala je, zato ju je primio lijevom rukom da je umiri. "Vojni policajac", opet je rekao, zureći u kuku. Zatim je pogled prebacio na dvojicu koja su sjedila na sofi. "Izađi", rekao je drugom mladiću. Mladić je pogledao u svojeg kolegu, izašao van i polako zatvorio vrata za sobom. Hobie se odgurnuo od stola i ustao. Odmaknuo se od stola, prišao bliţe i stao nepomičan odmah iza leđa prvog mladića koji je samo
91
nepomično sjedio na sofi, ne usuđujući se okrenuti i pogledati ga. Nosio je ovratnik broj šesnaest, tako da mu je vrat imao promjer nešto veći od dvanaest centimetara. Ljudski vrat manje-više ima oblik valjka, uvijek je s veseljem procjenjivao Hobie. Njegova je kuka bila obična čelična krivulja, poput velikog slova J, samo većih dimenzija. Unutrašnji promjer krivulje iznosio je dvanaest centimetara. Brzo je zamahnuo kukom i zario je u mladićev vrat. Zakoračio je unatrag i povukao svom snagom. Mladić je poskočio i bacio se unatrag, prstima hvatajući hladni metal kako bi se oslobodio snaţnog pritiska koji ga je gušio. Hobie se nasmiješio i povukao jače. Kuka je bila zakovicama zakačena za teško koţno kućište i odgovarajuće oblikovani vijak. Kućište je bilo zakačeno preko ostataka njegove podlaktice, a vijak čvrsto stegnut remenjem preko mišića iznad lakta. Spoj na nadlaktici bio je samo stabilizator. Gornji je vijak, manji od zgloba njegovog lakta, obavljao cijeli stisak i zbog toga je bilo nemoguće odvojiti kuku iz leţišta. Vukao je dok se gušenje nije pretvorilo u isprekidano krkljanje i dok crveno lice mladića nije postalo plavo. Zatim je popustio nekoliko centimetara i nagnuo se mladiću kraj uha. "Imao je veliku modricu na licu. Zašto, dovraga?" Mladić je soptao i divlje mlatarao rukama. Hobie je okrenuo kuku i smanjio pritisak na mladićev grkljan i glasnice, ali mu je zato vršak kuke zabio u mekano tkivo ispod uha. "Zašto, dovraga?" opet je upitao. Mladić je znao da će mu vršak kuke, pod tim kutom povučen unatrag, probiti koţu na ranjivom trokutu iza vilice. Nije mnogo znao o anatomiji, ali je zato znao da ga od smrti dijeli tek centimetar. "Reći ću vam", zastenjao je. "Reći ću vam." Hobie nije micao kuku i okretao bi ju svaki put kad bi mladić počeo oklijevati, tako da čitava priča od početka
92
do kraja nije potrajala duţe od tri minute. "Iznevjerili ste me", rekao je Hobie. "Da, jesmo", rekao je mladić teško dišući. "Ali on je kriv. Sav se zapleo iza vrata s mreţom. Bio je beskoristan." Hobie je trznuo kukom. "Beskoristan u odnosu na koga? Kao da je on be-skoristan, a ti koristan?" "On je kriv", opet je zastenjao. "Ja sam još uvijek koristan." "To ćeš mi morati dokazati." "Kako?" krkljao je mladić. "Molim vas, kako? Samo mi recite." "Lako. Moţeš nešto učiniti za mene." "Da", soptao je mladić. "Hoću, sve, molim vas!" "Dovedi mi gospođu Jacob!" zaurlao je Hobie na njega. "Hoću!" viknuo je mladić. "I nemoj opet zasrati!" viknuo je Hobie. "Neću", procijedio je mladić. "Nećemo, obećavam." Hobie je opet trznuo kukom, dvaput, dok je govorio. "Ne MI. Samo TI. Zato jer moţeš još nešto učiniti za mene." "Što?", stenjao je mladić. "Da, što? Bilo što." "Riješi se svoga beskorisnog partnera", tiho je rekao Hobie. "Večeras, na brodu." Mladić je kimnuo koliko mu je to kuka dopuštala. Hobie se nagnuo naprijed i sklonio kuku. Mladić se srušio u stranu, hvatajući dah. Zamalo je povratio po sofi. "I donesi mi njegovu desnu ruku", prošaptao je Hobie. "Kao dokaz." Otkrili su da klinika u koju je išao Leon nije bila prava klinika, već samo jedan odjel ogromne privatne bolnice koja je pruţala usluge cijelom donjem okrugu Putnam. Bijela deseterokatnica nalazila se u parku, okruţena svim vrstama bolničkih odjela. Male ceste krivudale su kroz ugodan krajolik i vodile prema malim slijepim
93
ulicama koje su bile okruţene liječničkim i zubarskim uredima i ordinacijama. Sve što liječnici nisu mogli riješiti u uredima prebacivali su u rezervirane sobe u glavnoj zgradi. Stoga je klinika kardiologije bila zamišljena kao zasebna cjelina sastavljena od raznih liječnika i pacijenata, ovisno o kojem se bolesniku radilo i koliko mu je stanje bilo loše. Leonovi dokumenti govorili su im da je bio na više različitih odjela, od jedinice intenzivne njege na početku, do odjela za oporavak, zatim u jednom od ureda za primanje pacijenata koji nisu hospitalizirani, i prilikom svoje posljednje posjete bolnici opet na jedinici intenzivne njege. U dokumentima se stalno spominjalo ime njegovog kardiologa, dr. McBannermana, kojega je Reacher zamišljao kao starijeg i ljubaznog čovjeka sijede kose, načitanog, mudrog i suosjećajnog, moţda iz stare obitelji škotskih doseljenika. Sve dok mu Jodie nije rekla da se s njime susrela nekoliko puta i da se zapravo radi o liječnici iz Baltimorea, staroj oko trideset pet godina. Vozio je Jodienim terencem po malim krivudavim ulicama, dok se ona osvrtala lijevo-desno, traţeći pravi ured. Prepoznala ga je na kraju jedne slijepe ulice. Bila je to niska zgrada od opeke bijele boje i nekako je zračila sterilnom aurom, kao i sve bolničke zgrade. Ispred je bilo parkirano pet ili šest automobila s jednim slobodnim mjestom na koje je Reacher ušao vozeći unatrag. Recepcionarka, neko staro i debelo zabadalo, pozdravila je Jodie s mjerom sućuti. Ponudila im je da pričekaju u liječničinom uredu. Zbog čega su bili nagrađeni prijezirnim pogledima drugih pacijenata iz čekaonice. Ured je bio neupadljiv, bezizraţajan, sterilan i tih, s uobičajenim stolom za preglede i velikom slikom u boji presjeka ljudskog srca, na zidu poviše stola. Jodie je zurila u sliku, kao da se pita KOJI JE DIO NA KRAJU ZAKAZAO? Reacher je mogao osjetiti vlastito srce, veliko i snaţno, kako mu lagano lupa u prsima. Mogao je osjetiti kolanje krvi i lupanje bila na zapešćima i navratu.
94
Ĉekali su tako deset minuta, a zatim su se vrata ureda otvorila i unutra je ušla dr. McBannerman. Imala je ravnu crnu kosu, nosila je bijelu odoru i stetoskop oko vrata, poput značke ureda u kojem radi. Imala je zabrinut izraz na licu. "Jodie", rekla je. "Uţasno mi je ţao zbog Leona." Bila je 99 posto iskrena, ali na licu joj se odavala i zabrinutost. ZABRINUTA JE ZBOG NESAVJESNOG POSTUPANJA, pomislio je Reacher. Pacijentova kći je bila odvjetnica i došla je u njezin ured ravno s pogreba. I Jodie je primijetila njezinu zabrinutost. Kimnula je, kao da joj ţeli reći da se nema zašto brinuti. "Samo sam vam došla zahvaliti. Bili ste divni cijelo vrijeme. Nije mogao imati bolju njegu." McBannermanovoj je laknulo. I onaj jedan postotak zabrinutosti joj je nestao s lica. Nasmiješila se i Jodie je opet pogledala u veliki crteţ. "Onda, koji mu je dio srca na kraju zakazao?" upitala je. McBannermanova je slijedila njezin pogled i blago slegnula ramenima. "Pa, mislim svi, bojim se. To je velik i sloţeni mišić, koji kuca i kuca, trideset milijuna puta na godinu. Ako uspije otkucati 2.700.000.000 puta, što je devedeset godina, to nazivamo starošću. Ako otkuca 1.800.000.000 puta, šezdeset godina, to nazivamo preranom bolešću srca. Zovemo to i najvećim američkim zdravstvenim problemom, ali bez obzira što mi govorili, prije ili poslije srce jednostavno stane." Zastala je i pogledala ravno u Reachera. Na trenutak je pomislio da je primijetila neke simptome na njemu. Zatim je shvatio da ona samo čeka da se upoznaju. "Jack Reacher", rekao je. "Bio sam stari Leonov prijatelj." Polako je kimnula, kao da je upravo riješila neku zagonetku. "Ĉuveni bojnik Reacher. Ĉesto je govorio o vama." Sjela je i pogledala ga. Otvoreno ju je zanimao. Preletjela
95
mu je pogledom preko lica i zaustavila oči na njegovim prsima. Nije bio siguran je li to bilo zbog toga što je liječnica ili mu je gledala tragove paljevine od pištolja. "Je li govorio o čemu drugome?" upitala je Jodie. "Imam dojam da je zbog nečega bio zabrinut." McBannermanova ju je zbunjeno pogledala, kao da misli: PA, SVI SU MOJI PACIJENTI ZABRINUTI ZBOG NEĈEGA, POPUT ŢIVOTA ILI SMRTI. "Na primjer?" "Zbilja ne znam", rekla je Jodie. "Moţda oko nečega u što ga je mogao uplesti netko od drugih pacijenata?" McBannermanova je slegnula ramenima i bezizraţajno ju pogledala, kao da im ne moţe pomoći, ali tada su primijetili da se nečega sjetila. "Pa, spomenuo je nešto. Rekao mi je da ima novi zadatak." "Je li rekao o kakvom se zadatku radi?" McBannermanova je odmahnula glavom. "Nije spominjao pojedinosti. Isprva se činilo da mu to dosađuje. U početku mu je to smetalo. Kao da ga je netko zaduţio nečim dosadnim. Ali poslije ga je to mnogo više zanimalo. Ĉak ga je draţilo. EKG mu je bio jako visok i nije mi bilo drago zbog toga." "Je li to imalo veze s nekim drugim pacijentom?" upitao ju je Reacher. Opet je odmahnula glavom. "Zbilja ne znam. Moguće je, valjda. Provodili su mnogo vremena zajedno, vani na recepciji. Razgovarali su. To su starci, često su usamljeni i dosadno im je, bojim se." To je zvučalo poput ukora. Jodie se zacrvenjela. "Kad je to prvi put spomenuo?" brzo je upitao Reacher. "U oţujku." reklaje McBannermanova. "Ili travnju. Ubrzo nakon što smo ga otpustili iz bolnice. Nedugo prije svojeg puta na Havaje." Jodie je iznenađeno zurila u nju. "Otputovao je na Havaje? Nisam znala to." McBannermanova je klimnula. "Propustio je pregled i
96
pitala sam ga što se dogodilo. Rekao mi je da je bio na Havajima, samo nekoliko dana." "Havaji? Zašto bi otputovao na Havaje bez da me o tome obavijesti?" "Ne znam zašto je otišao", rekla je McBannermanova. "Je li bio u stanju putovati?" opet ju je upitao Reacher. Ona je odmahnula glavom. "Nije, i mislim da je znao da je to glupo. Moţda zato nije ništa spominjao." "Kad ste ga otpustili iz bolnice?" upitao je Reacher. "Početkom oţujka", rekla je. "A kad je otputovao na Havaje?" "Sredinom travnja, čini mi se." "U redu", rekao je. "Moţete li nam dati popis vaših pacijenata iz tog razdoblja? Tijekom oţujka i travnja? Popis ljudi s kojima je mogao pričati?" McBannermanova je već odmahivala glavom. "Ne, ţao mi je, to zbilja ne mogu učiniti. Riječ je o povjerenju." Pogledala je Jodie kao liječnica odvjetnicu, kao ţena ţenu. Pogled joj je govorio znaš i sama kako je to. Jodie je klimnula. Razumjela je. "Moţda moţete pitati recepcionarku? Znate, moţete provjeriti je li tata ondje vani pričao s drugom pacijentima? To bi bio samo razgovor s trećom strankom, bez narušavanja pravila posla. Po mojem mišljenju, to ne bi bilo narušavanje povjerenja liječnik-pacijent." McBannermanova je shvatila da je stjerana u kut. Prepoznala je to. Pritisnula je tipku na interkomu i pozvala recepcionarku. Postavila joj je pitanje i ova je počela kimati glavom i odgovarati i prije nego je liječnica završila s pitanjem. "Da, naravno. Gospodin Garber je uvijek razgovarao s onim starijim ljubaznim parom. Znate, s onim čovjekom slabe pumpe? Gornja desna klijetka? Ne moţe više voziti sam, pa ga ţena svaki put doveze? U onom uţasnom starom automobilu? Gospodin Garber im je činio
97
nekakvu uslugu, sasvim sam sigurna u to. Stalno su mu pokazivali nekakve stare fotografije i listove papira." "Bračni par Hobie?" upitala ju je McBannermanova. "Tako je, bili su jako bliski, sve troje. Gospodin Garber i stari gospodin i gospođa Hobie." ŠEST Hook Hobie je bio sam u svojem uredu na osamdeset osmom katu. Osluškivao je tihe pozadinske zvukove divovske zgrade, duboko razmišljao, premišljao se. Bio je čovjek koji se moţe prilagoditi svemu. Zbog toga je bio ponosan na sebe. Divio se načinu na koji se moţe promijeniti i prilagoditi, slušati i učiti. Osjećao je da mu to daje snagu i da ga čini drugačijim od ostalih. Otišao je u Vijetnam, manje-više sasvim nesvjestan svojih mogućnosti. Više ili manje sasvim nesvjestan bilo čega, jer je bio vrlo mlad. I ne samo vrlo mlad, već je potekao ravno iz mirne praznine predgrađa koja je gušila i nije ostavljala mnogo prostora za stjecanje velikog iskustva. Vijetnam ga je promijenio. Mogao gaje slomiti. Slomio je mnogo drugih mladića. Svuda oko njega mladići su se slamali. Ne samo mladići poput njega, nego i oni stariji, profesionalci koji su u vojsci sluţili godinama. Vijetnam je padao ljudima na pleća poput tereta, i neki od njih su pukli, a neki ne. On nije pukao. Samo se ogledao oko sebe, promijenio se i prilagodio. Slušao je i učio. Ubijanje je bilo lako. Nikad prije nije vidio ništa mrtvo osim pregaţene ţivotinje, poput vjeverica, zečeva i ponekog smrdljivog tvora na zelenim cestama blizu svoga doma. Prvog dana u unutrašnjosti Vijetnama vidio je osam leševa američkih vojnika. Bila je to ophodnja uhvaćena u unakrsnu paljbu iz minobacača. Osmorica ljudi, dvadeset devet dijelova tijela, od kojih su neki bili veliki. Bio je to trenutak koji gaje odredio. Njegovi su suborci
98
šutjeli, povraćali i gunđali u nevjerici zbog takve zlobe i tragedije. Njega taj prizor nije dirnuo. Počeo je kao trgovac. Svi su trebali nešto. Svi su se tuţili zbog onoga što ne bi imali. Bilo je nevjerojatno lako. Sve što je trebao učiniti bilo je malo slušati. Bio je tu neki mladić koji je pušio, ali nije pio. Bio je tu i drugi mladić koji je volio pivo, ali nije pušio. Uzmeš cigarete od jednog i zamijeniš ih za pivo drugog. Bio je posrednik. Uzimao je mali postotak za sebe. Bilo je tako lako i jednostavno, da nije mogao vjerovati zašto to oni ne čine sami. Nije to shvaćao ozbiljno, jer je bio uvjeren da neće dugo potrajati. Nije trebalo proći dugo, prije nego se i sami snađu i isključe ga kao posrednika. Ali oni se nikad nisu snašli. To je bila njegova prva lekcija. Mogao je činiti stvari koje drugi nisu. Mogao je primijetiti stvari koje oni nisu mogli. Zato je slušao još pozornije. Što im je još trebalo? Mnogo stvari. Djevojke, hrana, penicilin, ploče, duţnost u bazi, ali ne i odrţavanje poljskog zahoda. Ĉizme, pesticid, kromirani pištolji, osušene uši s leševa Vijetkongovaca za suvenir. Marihuana, aspirin, heroin, sterilne igle, sigurna duţnost u posljednjih stotinu dana sluţbe. Slušao je i učio, traţio i brzo nalazio. Zatim je doţivio svoj veliki uspjeh. Bio je to poslovični skok kojega se uvijek prisjećao sa silnim ponosom. To mu je bio uzor za kasnije divovske korake. To je bio odgovor na dva problema s kojima se bio suočio. Prvi je problem bio naporan rad kojega se prihvatio. Pronalaţenje nekih stvari ponekad je bilo teško. Pronalaţenje zdravih djevojaka postalo je vrlo teško, a pronalaţenje djevica nemoguće. Nalaţenje stalnih zaliha droge postalo je riskantno. Ostale su stvari bile dosadne. Ukrašeno oruţje, suveniri od Vijetkongovaca, pa čak i pristojne čizme - za pronalaţenje svega toga mu je trebalo vremena. Novi i svjeţi časnici koji su se neprestano izmjenjivali ugroţavali su mu posao u sigurnim područjima primirja.
99
Drugi je problem bila konkurencija. Počeo je primjećivati da nije jedinstven. Bio je rijetkost, ali nipošto jedinstven. I drugi su ulazili u igru. Slobodno trţište je počelo cvjetati. Njegove su ponude povremeno znali odbiti. Ljudi su odlazili i tvrdili da mogu proći bolje kod drugoga. To ga je šokiralo. Promijeni se i prilagodi. Dobro je razmislio. Proveo je jednu večer sam, leţeći na svojem uskom leţaju u šatoru, i duboko razmišljao. Postigao je uspjeh. Zašto traţiti određene stvari koje je ionako bilo teško naći, a moglo je postati još teţe? Zašto traţiti nekog bolničara i pitati ga što ţeli u zamjenu za prokuhanu i očišćenu lubanju Vijetkongovca? Zašto zatim otići i traţiti u zamjenu neku vraţju stvar, te se vratiti i uzeti lubanju? Zašto uopće trgovati takvim stvarima? Zašto ne trgovati najobičnijom i najdostupnijom robom u cijelom Vijetnamu? Američkim dolarima. Postao je lihvar, posuđivao je novac. Poslije se zbog toga smiješio, skrušeno, kad se odmarao i imao vremena za čitanje. Bio je to u cijelosti klasičan napredak. Primitivna društva počinju robnom zamjenom, a zatim se razvijaju u novčano gospodarstvo. Prisutnost Amerike u Vijetnamu započela je u formi primitivnog društva. U to nije bilo nikakve sumnje. Primitivnog, improviziranog, neorganiziranog, koje je jednostavno čučalo u blatu te odvratne zemlje. Zatim je vremenom postajalo sve veće, stabilnije, zrelije. Raslo je i on je bio prvi od svoje vrste koji je rastao zajedno s napretkom. Prvi i dugo vremena jedini. Bio je to izvor njegovog velikog ponosa. To je dokazalo da je bio bolji od ostalih. Pametniji, maštovitiji, prilagod-ljiviji, sposobniji mijenjati se i napredovati. Gotovina je bila ključ svega. Netko je htio čizme, heroin ili djevojku za koju se neki laţljivi kosooki kleo da ima dvanaest godina i da je djevica. Taj netko je mogao sve to kupiti novcem koji bi posudio od Hobieja. Mogao si je ostvariti ţelju danas i platiti sljedećeg tjedna, uz nekoliko
100
postotaka kamata. Hobie je jednostavno mogao sjediti tamo, poput kakvog debelog i lijenog pauka u središtu svoje mreţe. Nije se morao micati ni razmišljati. Nije se morao uznemirivati. Mnogo je razmišljao o tome. Rano je shvatio psihološku moć brojeva. Manji brojevi, poput broja DEVET, zvučali su neznatno i prijateljski. Devet posto je bila njegova omiljena kamatna stopa. Ĉinilo se sitnicom. Devet, samo mala škraboti-na na listu papira. Jednoznamenkasti broj. Manje od deset. Stvarno, ništa. Tako su ostali vojnici gledali na to. Ali 9 posto na tjedan bilo je 468 posto na godinu. Netko bi ostao duţan i drugi tjedan, tako da su se kamate gomilale. Tih 468 posto vraški brzo bi preraslo u 1000 posto. Ali nitko nije mario za to. Nitko osim Ho-bieja. Svi su vidjeli broj DEVET, jednoznamenkasti broj, malen i prijateljski. Prvi koji mu nije platio dug bio je neki krupan mladić, divlji, ţestok, prilično udaren u glavu. Hobie se smiješio. Oprostio mu je dug i otpisao ga. Predloţio mu je da mu se moţe oduţiti na velikodušnosti tako što će mu se pridruţiti i postati njegov utjerivač dugova. Poslije toga više mu nitko nije ostao duţan. Bilo je teško uspostaviti pravi način zastrašivanja. Slomljena ruka ili noga bila je dovoljna da pošalje mladića s bojišnice u poljsku bolnicu. Tamo bi bio na sigurnom i okruţen bolničarkama u bijelim odorama, koje su se dale lako zavesti ako bi izmislio nekakav junački opis načina na koji je zaradio ozljedu. Gadan prijelom mogao bi ga čak učiniti invalidom. Istupio bi iz sluţbe i vratili bi ga u Sjedinjene Drţave. U tome nije bilo zastrašivanja. Zato je Hobie svojem utjerivaču zapovjedio da se koristi punji šiljcima. To je bio vijetkongovski izum. Mali i oštri drveni šiljak sličan prutiću za raţnjiće, premazan bi-voljim izmetom koji je bio otrovan i izazivao infekciju. Vijetkongovci su ih zakapali u plitke jame, tako da bi vojnici, kad bi na njih ugazili, zaradili rane na stopalima koje bi se inficirale. To bi ih sasvim onesposobilo. Hobiejev utjerivač zabio bi takav šiljak u duţnikove testise. Hobiejeve mušterije
101
znale su da dugotrajne medicinske posljedice nisu vrijedne rizika, čak i kad bi ih to spasilo od duga i izvuklo iz vojske. Do vremena kad je zadobio opekotine lica i izgubio ruku, Hobie je već bio vrlo bogat čovjek. Njegov sljedeći podvig bio je kako prebaciti bogatstvo kući, u cijelosti i neopazice. To nije mogao svatko. Ne zbog određenih okolnosti u kojima se zatekao. To je bio još jedan dokaz njegovog genija. Kao i njegov ţivot poslije toga. Stigao je u New York nakon kruţnog putovanja, osakaćen i deformiran, te se odmah osjetio kao kod kuće. Manhattan je bio dţungla, ništa drukčija od dţungli Indokine. Zato nije bilo razloga za promjenu načina ponašanja. Nije bilo razloga za promjenu načina poslovanja. A ovoga puta je počinjao s ogromnim novčanim zalihama. Nije se upustio u posao bez ičega. Lihvario je godinama. Silno je razvio posao. Imao je novac i imao je izgled. Oţiljci od opeklina i kuka značili su mnogo kad bi ga čovjek pogledao. Privukao je gomilu pomagača. Othranio je sve naraštaje useljenika i siromašnih ljudi koji su dolazili u valovima. Otjerao je Talijane kako bi ostao u poslu. Isplatio je odrede i odrede policajaca i tuţitelja kako bi ostao nevidljiv. Zatim je postigao drugi veliki uspjeh, sličan prvome. Bio je to rezultat dubokog i korjenitog razmišljanja. Radilo se o odgovoru na problem. Problem je bio u ravnoteţi. Imao je milijune na ulici, ali to je sve bio sitniš. Tisuće različitih poslova, stotinu dolara ovdje, stotinu i pedeset ondje, 9 ili 10 posto tjedno, 500 ili 1000 posto godišnje. Velika papirologija, velika muka i stalno je morao trčati da bude ukorak. Onda mu je odjednom sinulo: MANJE MOŢE BITI VIŠE. Ta pomisao bila je poput bljeska. Pet posto od milijuna dolara neke korporacije vrijedilo je više u jednom tjednu nego 500 posto od uličnog sranja. Bio je kao u groznici zbog toga. Zamrznuo je sve nove zajmove i potrudio se dobiti natrag sve što su mu dugovali. Kupio je odijela i iznajmio prostor za ured. Preko noći je postao
102
zajmodavac korporacijama. Bio je to čin pravog genija. Pronašao je način kako na rubu zakona ostati odmah do konvencionalne trgovačke prakse. Pronašao je veliku klijentelu duţnika koji su polako tonuli, a koje su banke nazivale prihvatljivima. Velika klijentela. Očajna klijentela. I iznad svega, laka klijentela. Lake mete. Civilizirani ljudi u odijelima dolazi su k njemu posuditi milijune dolara. Predstavljali su mnogo manju opasnost od nekoga u prljavoj potkošulji, kome je trebalo sto dolara i koji je ţivio u prljavoj stambenoj zgradi s bijesnim psom iza vrata. Lake mete koje se lako daju zastrašiti. Nisu bili navikli na grubu stvarnost ţivota. Otpustio je svoje utjerivače, zavalio se u stolicu i promatrao kako od njegovih mnogobrojnih klijenata ostaje samo šačica. Njegova prosječna pozajmica povećala se milijun puta, kamatna stopa otišla je u nebo, a zarada postala je veća nego je to ikad mogao i zamišljati. MANJE JE VIŠE. Bio je to jedan divni i novi posao za voditi. Povremeno je znalo biti i problema, naravno. Ali ništa što nije mogao srediti. Promijenio je svoju taktiku zastrašivanja. Ti novi i civilizirani pozajmljivači bili su ranjivi preko svojih obitelji. Preko ţena, kćeri i sinova. Obično je prijetnja bila dovoljna. Povremeno je nešto morao poduzeti. Ĉesto je bilo i zabavno. Njeţne prigradske ţene i kćeri zabavljale su ga. Dodatni bonus njegovom divnom poslu. To je postigao stalnom ţeljom za promjenom i prilagodbom. Duboko u duši znao je da u njegovoj darovitosti za prilagođavanjem leţi njegova najveća snaga. Obećao si je da tu činjenicu nikad neće zaboraviti. Zato je sada bio sam u svojem uredu na osamdeset osmom katu i osluškivao tihe pozadinske zvukove divovske zgrade, duboko razmišljao i premišljao se. Pedeset milja dalje na sjever, u Pound Ridgeu, i Marilyn Stone se premišljala. Bila je pametna ţena. Znala je da je
103
Chester u novčanoj nevolji. Nije moglo biti ništa drugo. Nije imao ljubavnicu. Znala je to. Postoje znakovi koji muţeve odaju u preljubu, a Chester ih nije pokazivao. Nije bilo ničega drugog oko čega bi bio zabrinut. Znači, radilo se o novčanom problemu. Prvotno je naumila pričekati. Samo mirno sjediti i dočekati dan kad će on napokon morati skinuti teret sa srca i sve joj ispričati. Odlučila je pričekati taj dan i pomoći mu. Mogla je riješiti situaciju smjesta, bez obzira na veličinu problema - dug, nemogućnost plaćanja, pa čak i bankrot. Ţene su dobre u rješavanju problematičnih situacija. Bolje su od muškaraca. Mogla je poduzeti korake, mogla mu je pruţiti potporu i utjehu, mogla je pronaći put kroz ruševine i bez egoističnog osjećaja bespomoćnosti koji će pogoditi Chestera. Ali sada se premišljala. Više nije mogla čekati. Chester se ubijao od brige. Morala je prva prići i nešto poduzeti. Nije bilo svrhe pričati s njime o tome. On je nagonski skrivao svoje probleme. Nije ju htio uznemiriti. Sve bi zanijekao i stanje bi postajalo sve gore. Zato je morala nešto poduzeti i djelovati sama. Zbog njega, kao i zbog sebe. Prvi nuţan korak bio je ponuditi kuću posredniku za nekretnine. Zaloţiti je. Bez obzira na veličinu nevolje u kojoj su bili, moglo je biti nuţno prodati kuću. Hoće li to biti dovoljno, nikako nije mogla znati. Moglo je riješiti problem sam po sebi, a moţda i ne. No to je očito bio prvi korak. Bogata ţena poput Marilyn, koja ţivi u Pound Ridgeu, ima mnogo veza u poslu oko prodaje nekretnina. Na društvenoj ljestvici jednu stepenicu niţe, tu udobno ţive i ţene koje nisu bogate, a mnogo njih radi za posrednike u prodaji nekretnina. To im je honorarni posao i trude se da to izgleda poput hobija, kao da se više radi o zanimanju za unutrašnje uređenje nego o običnoj trgovini. Marilyn se odmah sjetila četiriju dobrih prijateljica koje je mogla nazvati. Kratko je zadrţala ruku na
104
telefonu, pokušavajući izabrati koju će nazvati. Na kraju je izabrala ţenu po imenu Sheryl, koju je od njih četiriju najmanje poznavala, ali ju je drţala za najsposobniju. Ovo je shvaćala ozbiljno, a tako je to morao shvatiti i njezin posrednik za nekretnine. Izbirala je broj. "Marilyn", javila je Sheryl. "Drago mije što te čujem. Mogu li pomoći?" Marilyn je duboko uzdahnula. "Moţda ćemo morati prodati kuću", rekla je. "I javila si se meni? Marilyn, hvala ti. Ali zašto pobogu razmišljate o prodaji. Kuća vam je predivna. Selite li iz drţave?" Marilyn je opet duboko uzdahnula. "Mislim da je Chester pred bankrotom. Ne ţelim pričati o tome, ali čini mi se da moramo razmišljati o nepredvidivim okolnostima." Nije bilo stanke. Nije bilo ni oklijevanja, niti neugodnosti. "Mislim da vrlo mudro postupaš", rekla je Sheryl. "Većina ljudi oteţe, a zatim moraju prodati u ţurbi i mnogo izgube zbog toga." "Većina ljudi? Ovo se često događa?" "Šališ se? To se stalno događa. Bolje je suočiti se na vrijeme i dobiti istinsku vrijednost. Dobro si postupila, vjeruj mi. Ali opet, ţene to obično i čine, Marilyn, jer ovakve stvari znamo riješiti bolje od muškaraca, zar ne?" Marilyn je odahnula i nasmiješila se u slušalicu. Osjećala se kao da čini pravu stvar i kao da je to čini s pravom osobom za takav posao. "Odmah ću je staviti na prodajni popis", rekla je Sheryl. "Predlaţem početnu cijenu za dolar manju dva milijuna dolara, s ciljem postizanja cijene od 1,9 milijuna dolara. To je pristojna cijena i netko bi se prilično brzo mogao javiti." "Koliko brzo?" "Na današnjem trţištu?", rekla je Sheryl. "S vašom lokacijom? Šest tjedana? Da, prilično sam uvjerena da će
105
netko dati ponudu u roku od šest tjedana." Dr. McBannerman je i dalje bila prilično uskogrudna oko davanja osobnih podataka i odavanja poslovnih tajni. Iako je odala adresu starog gospodina i gospođe Hobie, nije im htjela dati i njihov broj telefona. Jodie u tome nije vidjela nikakve pravne logike, ali izgledalo je da to liječnicu čini sretnom, tako da se nije htjela prepirati oko toga. Samo se rukovala, prošla kroz čekaonicu i izašla van, do automobila. Reacher je išao za njom. "Vrlo čudno", rekla mu je. "Jesi li vidio one ljude? Na recepciji?" "Točno tako", odgovorio je Reacher. "Starci, jednom nogom u grobu." "Tako je i tata izgledao pred kraj. Baš tako, bojim se. A čini mi se da i taj stari gospodin Hobie neće izgledati ništa drukčije. Što su to onda oni smislili, kad ljude zbog toga ubijaju?" Ušli su u Bravadu zajedno, a ona se sagnula na suvozačevu mjestu i podigla slušalicu. Reacher je pokrenuo motor i upalio hlađenje. Ona je nazvala informacije. Hobiejevi su ţivjeli sjeverno od Garrisona, nešto dalje od Brightona, koji je bio sljedeći gradić uz ţeljezničku prugu. Zapisala je njihov broj olovkom na komadiću papira iz notesa i odmah ih nazvala. Telefon je dugo zvonio, a zatim se javio jedan ţenski glas. "Da?" rekao je glas oprezno. "Gospođa Hobie?" upitala je Jodie. "Da?" opet je rekao glas. Bio je drhtav. Jodie ju je zamislila. Stara, nejaka ţena, sijede kose, mršava, vjerojatno u kućnom haljetku cvjetnog uzorka, kako drţi prastaru slušalicu u staroj i mračnoj kući koja zaudara na ustajalu hranu i laštilo za pokućstvo. "Gospođo Hobie, ja sam Jodie Garber, kći Leona Garbera." "Da?" rekla je ţena opet.
106
"Umro je, bojim se, prije pet dana." "Da, znam", rekla je starica. Zvučala je tuţno zbog toga. "Recepcionarka dr. McBannerman nam je to rekla na jučerašnjem pregledu. Bilo mi je jako ţao što to čujem. Bio je dobar čovjek. Bio je vrlo ljubazan prema nama. Pomagao nam je. I pričao nam je o vama. Vi ste odvjetnica. Ţao mi je zbog smrti vašeg oca." "Hvala vam", rekla je Jodie. "Ali, moţete li mi reći oko čega vam je pomagao?" "Pa sad to i nije vaţno, zar ne?" "Nije? Zašto ne?" "Pa, zato što je vaš otac umro", rekla je ţena. "Znate, bojim se da je on zaista bio naša posljednja nada." Zbog načina na koji je rekla to, zvučalo je kao da ozbiljno misli. Glas joj je bio tih. Na kraju rečenice glas joj je sasvim utihnuo, poput tragičnog završetka pjesme, kao da je odustala od nečega što je dugo njegovala, cijenila i očekivala. Jodie je zamislila njezinu ko-ščatu ruku na slušalici blizu uha i suzu na njezinom blijedom i upalom licu. "Moţda nije", rekla je. "Moţda vam ja mogu pomoći." Na liniji je zavladao muk. Ĉulo se samo slabo šu-štanje. "Mislim da ne moţete", rekla je ţena. "Nisam sigurna da se radi o nečemu s čime bi odvjetnik imao posla." "O čemu se radi?" "Mislim da to sad više nije vaţno", opet je rekla ţena. "Moţete li mi reći nešto više?" "Ne, mislim da je sada sve gotovo", rekla je ţena, kao da se njezino staro srce slama. Zatim je opet zavladao muk. Jodie je bacila pogled kroz vjetrobran prema uredu dr. McBannerman. "Ali kako vam je moj otac mogao pomoći? Je li se radilo o nečemu što mu je bilo dobro poznato? Zato što je bio u vojsci? Radi li se o tome? Nešto povezano s vojskom?" "Pa da, radilo se o tome. Zato se i bojim da nam ne moţete pomoći, jer ste vi odvjetnica. Znate, pokušali smo preko odvjetnika. Ali trebao nam je netko povezan s
107
vojskom, čini mi se. No, svejedno vam hvala na ponudi. To je vrlo ljubazno od vas." "Ovdje je još netko", rekla je Jodie. "Tu je sada sa mnom. Radio je s mojom ocem u vojsci. Rado će vam pomoći ako bude mogao." Na liniji je opet zavladala tišina. Isti slab šum i disanje. Kao da se starica premišlja. Kao da joj je trebalo vremena da se navikne na nove mogućnosti. "Zove se bojnik Reacher", rekla je Jodie, prekinuv-ši tišinu. "Moţda ga je moj otac spominjao? Dugo su bili zajedno u vojsci. Moj je otac poslao po njega kad je shvatio da više neće moći dugo izdrţati sam." "Poslao je po njega?" ponovila je ţena. "Da. Ĉini mi se da je mislio da će moći doći ovamo i preuzeti njegov posao, znate, da vam i dalje pomaţe umjesto njega." "Je li i ta osoba bila u vojnoj policiji?" "Da, tako je. Je li to vaţno?" "Stvarno nisam sigurna", rekla je ţena. Opet je utihnula. Disala je ravno u slušalicu. "Moţe li doći kod nas kući?" iznenada je upitala. "Oboje ćemo doći", rekla je Jodie. "Ţelite li da dođemo odmah?" Opet je uslijedila tišina. Disanje, razmišljanje. "Moj je muţ upravo primio lijek", rekla je ţena. "Sada spava. Znate, vrlo je bolestan." Jodie je u automobilu kimnula glavom, kao da je moţe vidjeti. Frustrirano je rastvorila i stisnula slobodnu ruku. "Gospođo Hobie, moţete li nam reći o čemu se radi?" Tišina. Disanje, razmišljanje. "To bi vam trebao reći moj muţ. Mislim da vam on moţe objasniti bolje od mene. To je duga priča, a ja se ponekad znam zbuniti." "U redu, kada će se probuditi?" upitala je Jodie. "Hoćemo li svratiti malo kasnije?" Uslijedila je još jedna stanka. "On obično prespava cijeli dan nakon što uzme lijek",
108
rekla je starica. "To je pravi blagoslov, rekla bih. Moţe li prijatelj vašeg oca doći sutra, rano ujutro?" Hobie je vrškom svoje kuke pritisnuo tipku interko-ma na stolu. Nagnuo se naprijed i pozvao svog tajnika. Nazvao ga je imenom, što je za Hobieja bilo neuobičajeno prisno. To je općenito bio znak daje pod stresom. "Tony?" rekao je. "Moramo popričati." Tony se odmaknuo od svoga mjedenog pulta od hra-stovine u predvorju i ušao u ured. Zaobišao je stolić za kavu i sjeo na sofu. "Garber je bio taj koji je otišao na Havaje", rekao je. "Siguran si?" upitao ga je Hobie. Tony je klimnuo. "Tvrtkom American, iz White Pla-insa u Chicago, iz Chicaga u Honolulu, petnaestog travnja. Vratio se sljedećeg dana, šesnaestog travnja, istim putem. Platio je American Expressom. Imaju sve u računalu." "Ali zašto je bio tamo?" rekao je Hobie sebi u bradu. "Ne znamo", promrmljao je Tony. "Ali moţemo nagađati, zar ne?" U uredu je vladao zlokoban muk. Tony je promatrao neozlijeđenu stranu Hobiejeva lica i čekao odgovor. "Javili su mi se iz Hanoja", rekao je Hobie, preki-nuvši tišinu. "Isuse, kad?" "Prije deset minuta." "Isuse, Hanoj?" rekao je Tony. "Sranje, sranje, sranje!" "Trideset godina", rekao je Hobie. "I sad se dogodilo." Tony je ustao i došao za stol. Prstima je razdvojio dvije letvice na prozorskim zastorima. Jedna je zraka poslijepodnevnog sunca pala preko ureda. "Zato bi sada trebao pobjeći. Sad je postalo vrlo, vrlo opasno."
109
Hobie nije ništa rekao. Prstima lijeve ruke stisnuo je kuku. "Obećao si", rekao je Tony naglo. "Prvi korak, drugi korak. A koraci su se već dogodili. I to već oba, za Boga miloga!" "Ipak će im trebati još vremena", rekao je Hobie. "Zar ne? Zasad još uvijek ne znaju ništa." Tony je odmahnuo glavom. "Garber nije bio budala. Znao je nešto. Ako je već otišao na Havaje, imao je za to dobar razlog." Hobie je mišićem lijeve ruke pribliţio kuku licu. Prešao je glatkim i hladnim čelikom preko oţiljaka. Povremeno je pritisak tvrde kuke mogao ukloniti svrbeţ. "Što je s tim Reacherom?" upitao je. "Napredujemo li?" Tony je ţmirkao kroz otvor na kapcima, osamdeset osam katova iznad ulice. "Nazvao sam St. Louis", rekao je. "I on je bio vojni policajac. Sluţio je s Garberom dobrih trinaest godina. O njemu su se raspitivali i prije deset dana. Pretpostavljam da se radilo o Costellu." "Onda zašto?" upitao je Hobie. "Garberova obitelj platila je Costellu da pronađe nekog njegovog prijatelja iz vojske? Zašto? Zbog čega, dovraga?" "Nemam pojma", rekao je Tony. "On je lutalica. Kopao je bazene tamo gdje gaje Costello traţio." Hobie je lagano kimnuo glavom. Duboko je razmišljao. "Vojni policajac", rekao je sebi. "Koji je sada lutalica." "Trebao bi pobjeći", rekao je opet Tony. "Ne volim vojnu policiju", rekao je Hobie. "Znam da je ne voliš." "Što onda taj nametljivi gad radi ovdje i zašto se upliće?" "Trebao bi pobjeći", po treći put je rekao Tony. Hobie je klimnuo. "Ja se uvijek znam snaći", rekao je. "Znaš to." Tony je opet namjestio zastor. Ured je utonuo u tamu. "Ne traţim od tebe da se snađeš. Traţim da se drţiš onoga što si cijelo vrijeme planirao." "Promijenio sam plan. Ţelim Stoneovo bogatstvo."
110
Tony se udaljio od stola i sjeo na sofu. "Previše riskiraš zbog toga. Ne smiješ se više zadrţavati ovdje. Oba poziva su stigla. Vijetnam i Havaji, za Boga miloga." "Znam to", rekao je Hobie. "Zato sam opet promijenio plan." "Na onaj stari?" Hobie je slegnuo ramenima. "Radi se o kombinaciji jednog i drugog. Izvući ćemo se, svakako, ali tek nakon što Stonea budem imao u šaci." Tony je uzdahnuo i poloţio ruke na draperiju, okre-nuvši dlanove prema gore. "Šest tjedana je previše dugo. Za Boga miloga, Garber je već bio na Havajima. Bio je nekakav ugledan general. I očito je nešto znao, inače ne bi odlazio tamo." Hobie je kimao glavom naprijed-nazad. Dok je to činio, sijede, raščupane pramenove obasjavala mu je tanka zraka svjetlosti. "Znao je nešto, to priznajem. Ali razbolio se i umro. Ono što je znao odnio je sa sobom u grob. Zašto bi inače njegova kći pribjegla nekom drugorazrednom privatnom istraţitelju i nezaposlenom lutalici?" "Što ţeliš reći?" Hobie je zavukao svoju kuku ispod stola i naslonio bradu na zdravu ruku. Raširio je prste prema gore i preko oţiljaka. Nesvjesno bi zauzeo takav poloţaj kad se trudio izgledati ugodno i bezopasno. "Ne mogu odustati od Stoneova bogatstva", rekao je. "Jasno ti je to, zar ne? Jednostavno sjedi tamo i moli da ga netko uzme. Ako odustanem od toga, ne bih si mogao oprostiti cijeli ţivot. Bilo bi to kukavički. Pobjeći je pametno, slaţem se s tobom, ali pobjeći prerano, ranije nego što je potrebno, to je kukavički. Ja nisam kukavica, Tony. Znaš to, zar ne?" "Što hoćeš reći?" opet je upitao Tony. "Učinit ćemo obje stvari odjednom, samo ubrzano. Zato jer se slaţem s tobom. Šest tjedana je predugo. Moramo pobjeći za manje od šest tjedana. Ali ne idemo bez
111
Stoneova bogatstva i zato ćemo malo ubrzati stvari." "Dobro, ali kako?" "Danas ću pustiti dionice na trţište", rekao je Hobie. "Vrijednost će im vrtoglavo pasti devedeset minuta prije zatvaranja burze. To će biti dovoljno dugo vremena da vijest dođe do banaka. Stone će sutra ujutro doći ovamo sav bijesan. Sutra neću biti ovdje, zato ćeš mu ti reći što ţelimo i što ćemo učiniti ako to ne dobijemo. Imat ćemo sve za samo par dana, najviše toliko. Unaprijed ću prodati imovinu na Long Islandu, tako da ne bude nikakvog kašnjenja oko toga. Za to ćeš vrijeme ti završiti poslove ovdje." "Dobro, kako?" Tony je opet upitao. Hobie je preletio pogledom po mračnom uredu, preko sva četiri kuta. "Jednostavno ćemo otići odavde. Propast će nam šest mjeseci najma, ali nema veze. Ona dvojica idiota koja sebe smatraju utjerivačima neće biti problem. Jedan od njih će ubiti drugoga večeras, a ti ćeš raditi s njim dok ne ugrabi gospođu Jacob. Onda ćeš ubiti i nju i njega. Prodaj brod, prodaj vozila i izgubit ćemo se odavde. Neće biti nedovršenih poslova. Sve skupa tjedan dana. Samo jedan tjedan. Mislim da si moţemo priuštiti tjedan dana, zar ne?" Tony je klimnuo. Nagnuo se naprijed od olakšanja zbog takvog plana. "Što ćemo s tim Reacherom? Još ništa nismo poduzeli." Hobie je na stolici slegnuo ramenima. "Za njega imam poseban plan." "Nećemo ga naći", rekao je Tony. "Samo nas dvojica nikako. Nikako za tjedan dana. Nemamo vremena da ga idemo traţiti." "I nije nam potrebno." Tony je zurio u njega. "Potrebno nam je, šefe. On predstavlja nedovršeni posao, zar ne?" Hobie je odmahnuo glavom. Zatim je sklonio ruku s lica i izvukao kuku ispod stola. "Učinit ću to na učinkovit
112
način. Nema smisla trošiti snagu na potragu za njim. Natjerat ću ga da on nađe mene. I doći će. Znam kakvi su vojni policajci." "I što onda?" Hobie se nasmiješio. "Onda će voditi dug i sretan ţivot", rekao je. "Još najmanje trideset godina." "Što sada?" upitao je Reacher." Još uvijek su sjedili na parkiralištu ispred dugog i niskog ureda McBannermanove. Motor je bio u praznom hodu, a zrak je bučio i borio se protiv sunčevih zraka koje su udarale po tamnozelenoj boji Bravade. Svi ventilacijski otvori bili su otvoreni, a on je mogao namirisati Jodien fini parfem koji se miješao s freonom. U tom je trenutku bio sretan čovjek, jer je proţivljavao jednu staru maštariju. Puno je puta u prošlosti nagađao kako bi to bilo biti uz nju kad odraste. Bilo je to nešto što nikad nije očekivao iskusiti. Mislio je da će joj izgubiti svaki trag i da je više nikad neće vidjeti. Mislio je da će njegovi osjećaji vremenom jednostavno umrijeti. No bio je tu i sjedio odmah do nje, udisao njezin miris i preko oka gledao njezine duge noge na sjedalu. Uvijek je mislio da će kad odraste biti prilično naočita. Sada se osjećao malo krivim jer je podcijenio njezinu veliku ljepotu. Njegove maštarije su prema njoj bile nepravedne. "To je problem", rekla je. "Ne mogu otići tamo sutra. Ne mogu više izostajati s posla. Imamo mnogo posla i moram nabijati satnicu." Petnaest godina. Je li to bilo puno ili malo vremena? Mijenjaju li godine osobu? Njemu je izgledalo kratko. Nije se osjećao puno drugačije od osobe kakva je bio prije petnaest godina. Bio je ista osoba, razmišljao je na isti način, i bio sposoban za iste stvari. Stekao je veliko iskustvo tijekom tih godina, bio je stariji, više istesan, ali bio je ista osoba. Osjećao je da ona mora biti drugačija.
113
Morala je biti, svakako. Njezinih petnaest godina predstavljalo je veći skok i velike promjene i prijelaze. Srednja škola, sveučilište, pravni fakultet, brak, razvod, trka za partnerstvom u firmi, nabijanje satnice. Zato se sada osjećao kao u nepoznatim vodama. Nije bio siguran kako se odnositi prema njoj, jer je imao posla s tri različite stvari koje su mu se sukobljavale u glavi: sjećao je se kad je bila dijete, prije petnaest godina, a tu je bila i zamisao o tome kako će izgledati kad odraste, i na kraju sam njezin izgled. Znao je sve o prve dvije stvari, ali ne i o trećoj. Poznavao je dijete. Poznavao je predodţbu o njoj kao odrasloj osobi, koju je stvorio u svojoj glavi. Ali stvarnost mu je bila nepoznata i to ga je činilo nesigurnim, jer je iznenada htio izbjeći bilo kakve glupe greške s njom. "Morat ćeš otići sam", rekla je. "U redu?" "Svakako", rekao je. "Ali nije problem u tome. Morat ćeš pripaziti." Kimnula je glavom. Uvukla je ruke u rukave i obgrlila se. On nije znao zašto. "Valjda ću biti dobro", rekla je. "Gdje ti je ured?" "Na uglu Wall Streeta i donjeg Broadwaya." "Tamo ţiviš, zar ne? Na donjem Broadwayu?" Potvrdila je. "Trinaest ulica dalje. Obično idem pješice na posao." "Sutra nećeš", rekao je. "Ja ću te odvesti." Izgledala je začuđeno. "Hoćeš?" "Nego što", rekao je. "Trinaest ulica pješice? Zaboravi, Jodie. U stanu ćeš biti sigurna, ali mogli bi te ugrabiti na ulici. Što je s tvojim uredom? Je li siguran?" Opet je potvrdila. "Nitko ne moţe ući bez ugovorenog sastanka i osobne iskaznice." "Dobro", rekao je. "Ostat ću u stanu cijelu noć, a zatim ću te ujutro odvesti ravno iz stana na posao. Zatim ću se vratiti ovamo i poći posjetiti te Hobiejeve, a ti moţeš ostati u uredu sve dok ja opet ne dođem po tebe, u
114
redu?" Šutjela je. Razmislila je o onome što je rekao. "Mislim, valjda imaš neku slobodnu sobu, zar ne?" "Naravno", rekla je. "Imam sobu." "Je li to u redu?" Šutke je klimnula. "Što sad?" upitao ju je. Okrenula se na sjedalu, licem prema njemu. Udar zraka iz središnjih otvora ventilacije zahvatio joj je kosu i rasuo joj je po licu. Zagla-dila je kosu iza uha i preletjela pogledom preko Reachera. Zatim se nasmiješila. "Trebali bismo otići u kupovinu", rekla je. "U kupovinu? Zašto? Što ti treba?" "Ne treba meni", rekla je. "Treba tebi." Zabrinuto je pogledao u nju. "Što mi treba?" "Odjeća", rekla je. "Ne moţeš takav otići u posjetu tim starcima. Izgledaš poput kriţanca skitnice s plaţe i divljaka s Bornea." Zatim se nagnula u stranu i vrškom prsta dodirnu-la logo na svojoj majici. "A trebali bi naći i ljekarnu. Moraš nešto staviti na tu opeklinu." "Što to, dovraga, činiš!?" viknuo je direktor financija. Nalazio se na vratima ureda Chestera Stonea, dva kata iznad svoga. Ĉvrsto se drţao s obje ruke za okvir i stenjao od napora i bijesa. Nije čekao dizalo. Otrčao je uz poţarno stepenište. Stone je blijedo zurio u njega. "Idiote jedan!" vikao je. "Rekao sam ti da to ne činiš." "Što to?" rekao mu je Stone. "Da ne stavljaš dionice na trţište!" vikao je direktor financija. "Rekao sam ti da to ne činiš." "I nisam", rekao je Stone. "Dionice nisu na trţištu." "Itekako jesu", rekao je. "Veliki dio, jednostavno stoji tamo. Ljudi zaziru od tih dionica, kao da će ih ozra-čiti ili što već drugo." "Što?" Direktor financija je duboko udahnuo. Zurio je u svog
115
poslodavca. Vidio je sitnog i naboranog čovjeka u smiješnom engleskom odijelu, kako sjedi za stolom koji je sada vrijedio sto puta više od cijele imovine tvrtke. "Budalo jedna, rekao sam ti da to ne činiš. Zašto nisi jednostavno pročitao članak u WALL STREET JOURNALU i rekao: hej, ljudi, moja tvrtka vrijedi manje od govna!" "O čemu govoriš?" upitao ga je Stone. "Banke me nazivaju na telefon", rekao je direktor. "Prate stanje. Stoneove dionice pojavile su se prije sat vremena, a cijena im pada brţe nego što to prokleta računala mogu pratiti. Bezvrijedne su. Poslao si im poruku, za Boga miloga. Rekao si im da si u stečaju. Rekao si im da im duguješ šesnaest milijuna dolara i da imaš pokriće koje ne vrijedi ni šesnaest centi." "Ja nisam pustio dionice na trţište", ponovio je Stone. Direktor financija je sarkastično klimnuo. "Tko ih je, dovraga, onda prodao? Zubić-vila?" "Hobie", rekao je Stone. "Nitko drugi. Isuse, zašto?" "Hobie?" ponovio je direktor. Stone je kimnuo glavom. "Hobie?" rekao je direktor, opet u nevjerici. "Sranje, dao si mu dionice?" "Morao sam", rekao je Stone. "Nisam imao izbora." "Sranje", zadihano je izustio direktor. "Vidiš li što on čini?" Stone je blijedo pogledao, a zatim je klimnuo, uplašen. "Što moţemo učiniti?" Direktor financija je pustio okvir vrata iz stiska i okrenuo mu leđa. "Zaboravi MI. Ovdje više nema MI. Dajem ostavku. Odlazim odavde. Snađi se sam." "Ali ti si mi ga preporučio!" viknuo je Stone. "Budalo, nisam ti preporučio da mu daš dionice!" zaderao se direktor. "Što si ti? Kreten? Ako ti preporučim da posjetiš akvarij s piranjama, hoćeš li gurnuti prst unutra?" "Moraš mi pomoći", rekao je Stone. Direktor je samo odmahnuo glavom. "Snađi se sam.
116
Dajem ostavku. Sad ti savjetujem da se spustiš u moj bivši ured i baciš se na posao. Svi telefoni na mojem bivšem stolu zvone. Savjetujem ti da počneš od onoga koji najglasnije zvoni." "Ĉekaj!" viknuo je Stone. "Treba mi tvoja pomoć." "Oko Hobieja?" viknuo je direktor. "Samo ti sanjaj." Zatim je otišao. Samo se okrenuo, prošao kroz recepciju i nestao. Stone je ustao od stola i prišao vratima. Gledao gaje kako odlazi. Uredski prostor bio je tih. Njegova je tajnica otišla. I to ranije nego inače. Izašao je van, na hodnik. Odjel za prodaju s desne strane bio je pust. Trţišni odjel s lijeve strane bio je pust. Kopirni uređaji su utihnuli. Pozvao je dizalo čiji je mehanizam u tišini zvučao vrlo glasno. Spustio se dva kata niţe, sam. Ured direktora financija bio je pust. Ladice su bile otvorene. Bile su uzete sve osobne stvari. Ušao je u unutrašnji ured. Talijanska stolna svjetiljka je bila upaljena. Računalo je bilo isključeno. Slušalice su bile podignute s telefona i leţale na radnom stolu od ruţi-nog drveta. Podigao je jednu od njih. "Halo?" rekao je u nju. "Ovdje Chester Stone." Ponovio je to dvaput u tišinu. Zatim se javila jedna ţena i zamolila ga da pričeka. Ĉulo se škljocanje i zujanje. Trenutak blage glazbe. "Gospodin Stone?" rekao je neki novi glas. "Zovemo iz ureda za vjerovnike i stečaj." Stone je zatvorio oči i stisnuo slušalicu. "Molimo pričekajte direktora", rekao je glas. Uslijedilo je još glazbe. Barokne violine svirale su ţestoko, nemilosrdno. "Gospodin Stone?" rekao je duboki glas. "Ovdje ravnatelj." "Halo", rekao je Stone. Bilo je to sve što je uspio smisliti. "Poduzimamo određene korake", rekao je glas. "Uvjeren sam da razumijete svoj poloţaj."
117
"Da", rekao je Stone. Razmišljao je, KAKVE KORAKE? TUŢBE? ZATVOR? "Trebali bismo se izvući iz škripca. Počet ćemo sutrašnjim poslom", rekao je glas. "Iz škripca? Kako?" "Prodat ćemo dug, naravno." "Prodat ćete ga?" ponovio je Stone. "Ne razumijem." "Više nam ne treba", rekao je glas. "Siguran sam da to razumijete. Previše je velik da bismo bili sretni zbog toga. Zato ga prodajemo. To ljudi rade, zar ne? Kad imaju nešto što ne ţele, prodaju to po najboljoj cijeni koju mogu dobiti." "Komu ga prodajete?" zbunjeno je upitao Stone. "Jednoj zakladi s Kajmanskog Otočja. Dali su nam ponudu." "I što to znači za nas?" "Za nas?" zbunjeno je ponovio glas. "Ništa. Više nemate obvezu prema nama. Mi ne postoji. Naš je odnos završio. Moj jedini savjet vama jest da ga više nikad ne pokušate obnoviti. Smatrat ćemo to uvredom, uz već zadanu ranu." "Kome sada onda dugujem?" "Zakladi s Kajmanskog Otočja", strpljivo je rekao glas. "Siguran sam da će vam se njihov upravitelj uskoro javiti zbog uvjeta otplate." Jodie je vozila. Reacher je izašao van, obišao oko prednjeg dijela vozila, opet ušao u njega i sjeo na mjesto suvozača. Prešla je prstima preko središnje upravljačke ploče i gurnula sjedalo naprijed. Vozila je na jug, preko sunčanih akumulacijskih jezera Crotona, i pribliţavala se gradiću White Plains. Reacher se okretao i gledao iza sebe. Nitko ih nije pratio. Nije bilo ničeg sumnjivog. Bilo je obično, lijeno lipanjsko poslijepodne u predgrađu. Morao je napipati mjehur od opekline kroz košulju, kako bi se podsjetio da se nešto uopće dogodilo. Vozila je prema velikoj robnoj kući. Bila je to ogromna zgrada veličine stadiona. Ponosno se uzdizala među
118
poslovnim neboderima iste veličine, usred petlje ulica kojima je tekao gusti promet. Prelazeći usput iz jednog u drugi kolnički trak, napokon se niz zavojiti prilaz spustila u podzemnu garaţu. Dolje je bilo mračno. Posvuda prašnjavi beton s mrljama od ulja, ali nešto dalje bio je ulaz od mjedi i stakla, koji je vodio ravno u trgovinu. Bio je okupan bijelom svjetlošću koja je obećavala. Jodie je pronašla prazno parkirališno mjesto pedeset metara dalje od ulaza. Zaustavila je automobil i otišla do uređaja za parkirališne kartice. Vratila se i stavila karticu na upravljačku ploču, odakle se mogla vidjeti kroz vjetrobran. "U redu", rekla je. "Kamo ćemo najprije?" Reacher je slegnuo ramenima. Nije bio stručnjak na tom području. Kupio je mnogo odjeće u posljednje dvije godine, jer je razvio naviku kupovanja nove umjesto pranja iznošene. Bila je to obrambena navika. Štitila ga je od nošenja bilo kakve velike putne torbe, a i od učenja pravilne tehnike pranja rublja. Znao jeo perilicama i čistionicama, ali pomalo ga je brinulo što bi se dogodilo ako ostane sam u čistionici i ne bude siguran u pravilan postupak pri pranju. A i odnošenje odjeće u čistionicu značilo je obvezu povratka na isto mjesto i u isto vrijeme, a takvu je obvezu nalazio odbojnom. Najbolji je način bilo kupovanje nove odjeće i bacanje stare. Zato bi kupovao odjeću, ali pritom nikad nije bio izbirljiv. Obično bi nešto ugledao u izlogu, ušao u trgovinu i obavio kupovinu, a zatim bi izašao i nikad se sa sigurnošću ne bi sjećao naziva trgovine koju je posjetio. "U Chicagu sam bio u nekoj trgovini", rekao je. "Mislim da je pripadala velikom trgovinskom lancu. Neko kratko ime. Hole? Gap? Tako nešto. Imali su odgovarajuće brojeve." Jodie se nasmijala. Primila ga je za ruku. "The Gap" rekla je. "I ovdje postoji jedna takva trgovina." Ulaz od mjedi i stakla vodio je ravno u robnu kuću. Zrak je bio ugodno hladan i mirisao je na sapun i parfem.
119
Prošli su kroz kozmetički odjel i došli do stolova na kojima je leţala gomila pamučne ljetne odjeće pa-stelnih boja. Zatim su izašli u glavno predvorje robne kuće. Bilo je ovalno, poput trkaće staze, i okruţeno manjim trgovinama, a čitav se raspored ponavljao još dva kata poviše. Prolazi su bili obloţeni tepihom, svirala je glazba, a posvuda je vrvjelo od ljudi. "Mislim da je Gap na katu", rekla je Jodie. Reacher je namirisao kavu. U jednoj od trgovina preko puta nalazila se kavana slična talijanskim uličnim kafićima. Unutrašnji zidovi bili su obojani kao i vanjski, a strop je bio crne boje, tako da se činilo da je pod otvorenim nebom. Unutrašnjost je izgledala kao da se nalazi vani, u utrobi robne kuće koja je pokušavala izgledati kao ulično trgovište, samo obloţeno tepisima. "Ţeliš li otići na kavu?" upitao je. Jodie se nasmiješila i odmahnula glavom. "Prvo ćemo u kupovinu, a onda na kavu." Odvela gaje do dizala. On se smiješio. Znao je kako se ona osjeća. To je isto osjetio i prije petnaest godina. Jednom je, nervozna i radoznala, s njime otišla s njime u rutinski posjet vojnom zatvoru u Manili. To je bio teren koji je on dobro poznavao, običan rutinski posjet i ništa više. Ali njoj je bio nov i neobičan. Osjećao se zaposleno i sretno, a pomalo i poučno. Bilo je zabavno biti s njome i voditi je uokolo. Sada je i ona osjećala isto. Cijela ta robna kuća nije joj predstavljala ništa novo. Odavno se vratila kući u Ameriku i naučila pojedinosti. Sada je on bio stranac na njezinom terenu." "Što misliš o ovoj trgovini?" upitala ga je. To nije bio The Gap. Ali trgovina je svakako bila jedinstvena. Bila je uočljivo ukrašena istrošenom sindrom i daskama spašenim s nekog starog štaglja. Odjeća je bila izrađena od teškog pamuka i obojana zagasitim bojama. Bila je umjetnički izloţena na postoljima od starih
120
seoskih kola, s kotačima okovanima ţeljezom. Slegnuo je ramenima. "Ĉini mi se u redu." Uzela ga je za ruku. Dlan joj je bio hladan i sitan u njegovoj ruci. Uvela ga je unutra i zabacila kosu iza uha. Sagnula se i počela prebirati po izloţenoj robi. Radila je to kao što je vidio i kod drugih ţena. Lagano je okretala zapešćem i slagala različite odjevne predmete. Par hlača koje su bile sloţene poloţila je preko donjeg dijela košulje. Jakna je leţala postrance preko hlača i košulje, majica je virila pri vrhu, a hlače su se vidjele na dnu. Stisnula je oči i napučila usne. Odmahnula je glavom. Uzela drugu košulju. Kimnulaje. Bila je to prava kupovina. "Što misliš?" upitala ga je. Sloţila je par svjetloţutih hlača od vojničkog platna, tamnijih od većine sličnih. Jednu zelenosmeđu kariranu košulju. I tamnosmeđu jaknu koja je prilično odgovarala ostatku odjeće. On je klimnuo. "Ĉini mi se u redu", rekao je opet. Cijena je bila ispisana rukom na malenim karticama koncem pričvršćenim za odjeću. Okrenuo je jednu karticu noktom. "Isuse", rekao je. "Zaboravi." "Isplati se", rekla je. "Kvaliteta je dobra." "Ne mogu si to priuštiti, Jodie." Sama košulja stajala je dvostruko više od bilo kojeg odijela koje je ikad kupio. Takva odjeća stajala ga je onoliko koliko bi dnevno zaradio kopajući bazene. Deset sati i četiri tone pijeska, kamenja i zemlje. "Ja ću ti je kupiti." Stajao je tako s košuljom u rukama, nesiguran. "Sjećaš li se ogrlice?" upitala je. Kimnuo je. Sjećao se. U nekoj zlatarnici u Manili bila joj se svidjela jedna osobita ogrlica. Bila je od zlata ispletenog poput konopca i pomalo podsjećala na egi-patske starine. Nije bila skupa, ali ipak je koštala previše da bi si ju mogla priuštiti. Leon ju je bio kaznio
121
zbog nečega i nije joj ju htio kupiti. Zato joj ju je kupio Reacher. Ne za rođendan ili slično, već zato što mu je ona bila draga i sviđala joj se ogrlica. "Bila sam tako sretna", rekla je. "Mislila sam da ću puknuti od sreće. Još je imam i još je nosim. Zato dopusti da ti se oduţim, u redu?" Razmislio je o tome. Klimnuo je. "U redu", rekao je. Mogla si je to priuštiti. Bila je odvjetnica. Vjerojatno je zarađivala bogatstvo. A i bilo je pošteno, gledajući omjer troška i prihoda i petnaestogodišnju inflaciju. "U redu", rekao je opet. "Hvala ti, Jodie." "Trebaju ti čarape i rublje, zar ne?" Izabrali su par svijetlih čarapa i par bijelih bokse-rica. Otišla je na blagajnu i platila zlatnom kreditnom karticom. On je odnio odjeću u kabinu za presvlačenje, otkinuo ceduljice s cijenama i sve odjenuo. Prebacio je novac iz dţepova hlača i bacio staru odjeću u kantu za smeće. Nova mu je odjeća bila malo uska, ali kad se pogledao u zrcalo dobro je pristajala uz njegovu preplanulu koţu. Izašao je iz kabine. "Lijepo", rekla je Jodie. "Sad idemo u ljekarnu." "A onda na kavu", rekao je. Kupio je ţilete, pjenu za brijanje, četkicu i pastu za zube. Kupio je i malu tubu masti za opekline. Platio je sam i spremio sve u jednu smeđu papirnatu vrećicu. Ljekarna se nalazila blizu zalogajnice. Uočio je jedno mjesto iz kojeg je hrana lijepo mirisala. "Večerajmo", rekao je. "Nemojmo samo na kavu. Ja častim." "U redu", rekla je i opet ga primila za ruku. Večera za dvoje stajala ga je koliko i nova košulja, ali nije to smatrao preskupim. Pojeli su desert i popili kavu, a tada su neke od manjih trgovina počele zatvarati. "U redu, idemo kući", rekao je. "I to od sada vrlo oprezno." Vratili su se natrag istim putem kroz robnu kuću i prošli
122
pokraj izloga. Prvo kroz odjel s ljetnom pastelnom odjećom od pamuka, a zatim kroz jaki miris kozmetike. Zaustavio ju je na izlazu od mjedi i stakla i preletio pogledom preko garaţe, gdje je zrak bio vruć i vlaţan. Mogućnost da će ih netko čekati bila je milijun prema jedan, ali vrijedilo je biti oprezan. Nije bilo nikoga osim ljudi koji su išli prema svojim automobilima, noseći prepune vreće. Zajedno su došli do Bravade i ona je sjela na vozačko mjesto. On je ušao i sjeo do nje. "Kojim bi se putem obično uputila?" "Odavde? Rooseveltovom cestom, mislim." "U redu", rekao je. "Kreni prema LaGuardiji i spustit ćemo se preko Brooklyna. Preko brooklynskog mosta." Pogledala ga je. "Siguran si? Tako rade turisti u razgledanju grada. Postoje bolja mjesta od Bronxa i Brooklyna." "Prvo pravilo", rekao je. "Predvidljivost znači nesigurnost. Danas ćemo poći drugim putem od onoga koji inače koristiš." "Ti to ozbiljno?" "Nego što. Prije sam zarađivao za ţivot štiteći vaţne osobe." "Jesam li sada ja ta vaţna osoba?" "Nego što", ponovio je. Sat vremena poslije pao je mrak, što je bio najbolji uvjet za neprimjetan prelazak preko brooklynskog mosta. Dok su se vozili uz pristupni put u garaţu, Reacher se osjećao poput turista. Izašli su iz na ulicu i pred njima se pojavio donji Manhattan obasjan milijunima svjetala. Jedan od najupečatljivijih prizora na svijetu, pomislio je, a vidio je većinu sličnih prizora širom svijeta. "Vozi nekoliko ulica na sjever", rekao je. "Prići ćemo izdaleka. Očekivat će da se uputimo ravno kući." Skrenula je nadesno i uputila se na sjever ulicom Lafayette. Skrenula je dvaput nalijevo i počela se Bro-adwayem vraćati na jug. Na semaforu u ulici Leonard bilo je crveno. Reacher je pogledao naprijed,
123
prema neonskim svjetlima. "Tri ulice", rekla je Jodie. "Gdje parkiraš?" "U garaţi ispod zgrade." "U redu, skreni jednu ulicu prije", rekao je. "Provjerit ću. Zaokruţi i vrati se po mene. Ako te ne budem čekao na pločniku, otiđi na policiju." Skrenula je desno u ulicu Thomas. Zaustavila se i iskrcala ga. Lagano je udario po krovu i ona se udaljila. Otišao je do ugla i našao njezinu zgradu. Bila je velika i četvrtasta, imala je preuređeno predvorje, velika i teška staklena vrata, veliku bravu i okomiti niz s petnaest zvonaca s imenima ispisanima iza malih plastičnih pločica. Uz stan broj dvanaest pisalo je JACOB GARNER, kao da u njemu ţivi dvoje ljudi. Na ulici su bili ljudi, neki u manjim skupinama, neki sami, ali nitko nije obraćao pozornost. Ulaz u podzemnu garaţu bio je nešto dalje niz pločnik. Bila je to velika strmina koja je vodila u tamu. Spustio se unutra. Garaţa je bila tiha i slabo osvijetljena. Tu su bila dva reda s osam parki-rališnih mjesta, ukupno petnaest, jer je rampa koja je vodila na ulicu stajala na mjestu šesnaestog. Bilo je parkirano jedanaest automobila. Provjerio je čitavu garaţu. Nitko nije čekao u zasjedi. Popeo se natrag uz rampu i otrčao do ulice Thomas. Izmicao je automobilima, prešao ulicu i čekao. Dolazila je prema njemu s juga kroz svjetlost. Ugledala ga je, zaustavila se uz pločnik i on je ušao unutra i sjeo do nje. "Sve je čisto", rekao je. Opet se uključila u promet, a zatim skrenula desno i spustila se niz rampu. Svjetla na automobilu su poskočila i u silasku osvijetlila zid. Zaustavila se na sredini parkirališta i unatrag ušla na svoje mjesto. Ugasila je motor i svijetla. "Kako ćemo gore?" upitao je. Pokazala je prstom. "Tamo su vrata koja vode u predvorje." Metalno stubište vodilo je do velikih industrijskih vrata s
124
čeličnom pločom pribijenom zakovicama. Vrata su imala veliku bravu, istu kakva se nalazila i na staklenim vratima na ulazu u zgradu. Izašli su van i zaključali automobil. On je nosio njezinu putnu torbu. Popeli su se stepenicama do vrata. Otključala ih je i otvorila. U predvorju nije bilo nikoga. Preko puta je bilo dizalo. "Ja sam na četvrtom katu", rekla je. On je pritisnuo tipku za peti kat. "Spustit ćemo se stepeništem dolje", rekao je. "Za svaki slučaj." Sišli su poţarnim stepeništem na četvrti kat. Rekao joj je da pričeka na odmorištu i provirio iza ugla. Hodnik je bio pust. Bio je visok i uzak. Stan broj deset slijeva, jedanaest zdesna, a dvanaest ravno naprijed. "Idemo", rekao je. Vrata njezinog stana bila su crna i masivna. Špi-junka u razini očiju, dvije brave. Otključala je vrata ključevima i ušli su unutra. Opet je zaključala vrata i navukla stari zasun koji je sjeo na mjesto preko čitave širine vrata. Reacher je učvrstio zasun u njegovom leţištu. Bio je od ţeljeza i dok je bio spušten nitko drugi nije mogao ući unutra. Spustio je njezinu putnu torbu uza zid. Ona je upalila svjetla. Ĉekala je kod vrata, a Reacher je krenuo naprijed. Hodnik, dnevna soba, kuhinja, spavaća soba, kupaonica, još jedna soba i kupaonica, ormari. Velike prostorije, vrlo visokog stropa. Nikoga nije bilo u njima. Vratio se u dnevnu sobu, svukao svoju novu jaknu, bacio je na stolicu, a zatim s vratio k njoj i opustio se. Ali ona nije bila opuštena. Vidio je to. Gledala je dalje ispred njega, napetija nego je to bila cijeli dan. Samo je stajala tu, s rukavima majice koji su joj padali skoro preko cijele duţine ruku, na vratima svoje dnevne sobe i vrpoljila se. Nije imao pojma što joj je. "Jesi li dobro?" upitao je. Napravila je pokret glavom sličan broju osam i zabacila kosu iza ramena. "Mislim da ću se istuširati", rekla je. "Znaš, i poći u
125
krpe." "Strašan dan, zar ne?" "Nevjerojatan." U prolasku preko sobe gaje zaobišla, drţeći se dalje od njega. Mahnula mu je nekako srameţljivo, jer su joj iz rukava majice virili samo prsti. "Kad ću te sutra probuditi?" upitao je. "Bit će dovoljno u sedam i trideset", rekla je. "U redu", rekao je. "Laku noć, Jodie." Klimnula je i nestala u unutrašnjem hodniku. Ĉuo je kako se vrata njezine sobe otvaraju i zatvaraju. Dugo je gledao za njom, iznenađen. Zatim je sjeo na sofu i izuo cipele. Bio je previše nemiran da bi mogao odmah zaspati. Tapkao je u svojim novim čarapama po podu i razgledao stan. To nije bio običan stan. Zgrada je bila prostrana i stara, s vrlo visokim stropom. Jezgra je bila izvorna. Zgrada je vjerojatno bila industrijska. Vanjski zidovi bili su od opjeskarene opeke, a unutrašnji od finog bijelog gipsa. Prozori su bili ogromni. Vjerojatno su sluţili da bacaju dovoljno svijetlosti na stroj za šivanje ili što li se već tu nalazilo prije sto godina. Dijelovi ciglenog zida imali su toplu i prirodnu crvenu boju, ali sve je drugo bilo bijelo, osim poda pokrivenog blijedim javorovim daskama. Ukras je bio hladan i neutralan, kao u galeriji. Nije bilo znakova da je tu ikad ţivjelo više od jedne osobe. Nije bilo znakova sukoba dvaju ukusa. Cijeli je stan bio vrlo ujednačen. Bijele sofe, bijele stolice, zidne police s jednostavnim kockastim odjeljcima, obojane istom bijelom bojom kao i zidovi. Velike cijevi za paru i odvratni radijatori također su bili obojani u bijelo. U dnevnoj sobi toplim bojama je zračila jedino kopija Mondriana u prirodnoj veličini, što je stajala na zidu iznad najveće sofe. Bila je to primjerena slika, vjerno ručno izrađena u ulju na platnu. Nije to bila napadna crvena, plava i ţuta boja, već se radilo o točnim tonovima s izvornim malim pukotinama i prazninama
126
ispunjenima bijelom bojom koja je bila bliţe sivoj. Stajao je tako i dugo promatrao sliku, sasvim očaran. Piet Mondrian bio je njegov najdraţi slikar svih vremena, a baš ta slika njegov najdraţi rad svih vremena. Zvala se KOMPOZICIJA U CRVENOM, ŢUTOM IPLAVOM. Mondrian je izvornik naslikao 1930. godine i Reacher ju je vidio u Zurichu, u Švicarskoj. Nasuprot najmanje sofe nalazio se jedan visoki ormarić obojan kao i sve ostalo u bijelo. U njemu je bio mali televizor, video, satelitski prijemnik i CD uređaj s velikim slušalicama priključenima u pojačalo. Tu je bilo i nekoliko CD-ova, uglavnom s dţez glazbom pedesetih, koju je volio slušati, ali nije bio lud za njom. Kroz prozore se vidio donji Broadway. Buka prometa nije prestajala, vidio se neonski odsjaj duţ cijele ulice, a povremeno bi se čila buka automobilskih sirena što se prolamala kroz ulice. Prozirnom plastičnom polugom je malo odmaknuo kapke i pogledao dolje na pločnik. Tu su i dalje bile iste manje skupine ljudi koji su se zadrţavali pred zgradom. Ništa što bi ga moglo zabrinuti. Vratio je kapke na mjesto i sasvim ih zatvorio. Kuhinja je bila ogromna i visoka. Svi ormarići za posuđe bili su od drva i obojani u bijelo, a električni uređaji bili su industrijskih veličina, od nehrđajućeg čelika, poput peći za pizze. On je ţivio u prostorima manjim od hladnjaka koji se tu nalazio. Otvorio je hladnjak i ugledao desetak boca njegove omiljene vode, one iste koju je toliko zavolio na Key Westu. Skinuo je pečat sjedne boce i odnio je u gostinjsku sobu. Soba je bila bijela, kao i sve ostalo. Pokućstvo je bilo od drveta. U početku je drvo bilo različite boje, ali je sada bilo bijelo poput zidova. Stavio je bocu s vodom na noćni ormarić i posluţio se kupaonicom. Bijele pločice, bijeli umivaonik, bijela kada, sve u starom emajlu. Spustio je kapke na prozoru, svukao se i sloţio svoju novu odjeću na policu ormara. Podigao je pokrivač, uvukao se u krevet i počeo razmišljati.
127
PRIVID I STVARNOST. Što je ionako značilo devet godina? Puno, mislio je, kad je njoj bilo petnaest, a njemu dvadeset četiri, ali što je to značilo sada? Imao je trideset osam, a ona je imala dvadeset devet ili trideset, nije bio siguran. U čemu je tu bio problem? ZAŠTO NIŠTA NIJE PODUZIMAO?Moţda nije bila stvar u godinama. Moţda se radilo o Leonu. Ona je bila njegova kći i uvijek će to biti. To je u njemu izazivalo krivnju, kao da mu je ona nešto između mlađe sestre i nećakinje. Zbog toga je imao jasni osjećaj da ga nešto koči, ali to je ipak bio samo privid, zar ne? Ona je bila kći jednog starog prijatelja, i to je bilo sve. Jednog starog prijatelja, koji je sada bio mrtav. I zašto se, dovraga, osjećao toliko loše dok ju je gledao kako svlači majicu i skida pojas oko struka? ZAŠTO JEDNOSTAVNO NIJE NEŠTO POKUŠAO? Zašto je, dovraga, sada bio u gostinjskoj sobi, umjesto da bude s druge strane zida, u krevetu s njom? Kao kad je jedva čekao da dođe kraj bezbrojnim i zaboravljenim noćima u prošlosti, od kojih su neke bile sramne, a neke ispunjene čeţnjom. Moţda je to bilo stoga što je njegov pogled na nju bio ukorijenjen u nekakvim vrstama privida. Kao da mu je bila mlađa sestra i nećakinja, a on stariji brat i ujak. Najdraţi ujak, svakako, zato jer je znao da joj se on sviđa. Između njih je bilo mnogo osjećaja. Ali to je samo još više oteţavalo stvari. Osjećaji prema najdraţim ujacima bili su posebna vrsta osjećaja. Najdraţi ujaci postojali su zbog posebnih vrsta stvari. Obiteljskih stvari, poput kupovine ili načina na koji bi razmazili dijete, svejedno. Najdraţi ujaci nisu bili tu da salijeću. To bi bilo neočekivano, poput nekakve vrste teške izdaje. Bilo bi to uţasno, neţeljeno, incestuozno, psihološki uništavajuće. BILA JE S DRUGE STRANE ZIDA. Ali on u vezi toga nije mogao ništa učiniti. Ništa. Nikad se neće dogoditi. Znao je da će ga to izludjeti i zato se prisilio da više ne razmišlja o njoj i počeo razmišljati o drugim stvarima. Stvarima koje su bile zbiljske, a ne samo prividne. O onoj dvojici. Tkogod oni bili. Dosad su već imali njezinu adresu. Bilo je na
128
desetke načina da se dozna gdje neka osoba ţivi. Mogli su baš u tom trenutku biti ispred zgrade. Predočio si je sliku zgrade u glavi. Vrata predvorja bila su zaključana. Vrata koja su vodila iz garaţe, zaključana. Vrata stana, zaključana i zasun spušten. Prozori, svi su bili zatvoreni i svi kapci spušteni. Stoga su večeras bili sigurni. Ali sutrašnje jutro bit će opasno. Moţda vrlo opasno. Usredotočio se na način kojim bi mogao srediti onu dvojicu. Razmišljao je o tome i utonuo u san. Razmišljao je o njihovom vozilu, njihovim odijelima, njihovoj tjelesnoj građi, njihovim licima. Ali u tom je trenutku samo jedan od one dvojice imao lice. Isplovili su zajedno deset milja juţnije od mjesta gdje je Reacher leţao, u crne vode na dnu newyorske luke. Dogovorili su se da će otvoriti plastičnu vreću za smeće i izbaciti hladno tajničino tijelo u masnu pučinu Atlantika. Jedan se okrenuo drugome s jeftinom šalom prekrivenim ustima i ravno u lice ga je pogodila Beretta s prigušivačem. Zatim opet, i još jednom. Zbog polaganog pada meci su ga pogodili na tri različita mjesta. Lice mu se pretvorilo u jednu veliku smrtonosnu ranu, crnu u tmini. Desna mu je ruka leţala preko rukohvata od mahagonija, a desna bila ukradenom kuhinjskom sjekirom otkinuta u zapešću. Bilo je potrebno pet udaraca. Bio je to krvav i brutalan posao. Spremio mu je ruku u plastičnu vrećicu, a tijelo mu je gurnuo u vodu bez ikakvog šuma. Bilo je to niti dvadeset metara dalje od mjesta gdje je tajnica već počela tonuti. SEDAM Jodie se tog jutra probudila rano, što je za nju bilo neobično. Obično bi čvrsto spavala sve dok se ne bi oglasio alarm, a zatim bi se izvukla iz kreveta i otišla u kupaonicu, pospano i polako. Ali tog se jutra probudila sat vremena prije nego je morala. Bila je napeta, plitko je disala i srce joj je njeţno udaralo u prsima.
129
I njezina je spavaća soba bila bijela, kao i sve ostale prostorije. Krevet joj je bio velik, s bijelim drvenim okvirom. Uzglavlje je stajalo uz zid nasuprot prozora. Gostinjska soba bila je odmah uz njenu i imala je isti simetričan raspored, samo obrnut, jer je krevet gledao u suprotnom smjeru. To je značilo da je njegova glava bila oko četrdeset centimetara dalje od njezine. Odmah s druge strane zida. Znala je od kakvog su materijala izgrađeni zidovi. Kupila je stan prije nego je bio dovršen. Navraćala je mjesecima i promatrala promjenu. Zid između dvije sobe bio je izvoran i star stotinu godine. Velika količina grubo istesanih greda leţala je poprečno preko poda, a cigle su bile naslagane na njih sve do stropa. Građevinari su jednostavno pokrpali mjesta gdje su cigle bile slabe, a zatim su ih oţbukali na europski način i sada je sve prekrivala čvrsta štukatura. Arhitekt je smatrao da je to najbolji način. Cijeloj je jezgri dalo čvrstinu, kao i bolju zaštitu od vatre i zvučnu izolaciju. Ali jednako tako se između nje i Reachera nalazio tridesetak centimetara debeo sloj cigala i ţbuke s obje strane. Voljela ga je. U to uopće nije sumnjala. Nije nimalo sumnjala. Oduvijek ga je voljela, još otkako ga je prvi put upoznala. Ali je li to bilo u redu? Je li bilo u redu voljeti ga na način kojim ga je ona voljela. I prije ju je mučilo to pitanje. Prije mnogo godina noćima nije spavala zbog toga. Gorjela je od stida zbog svojih osjećaja. Devet godina razlike bilo je bestidno. Sramotno. Znala je to. Petnaestogodišnjakinja to nije smjela osjećati prema časniku koji je bio prijatelj njezinog oca. Zbog vojnih propisa to je praktički bio incest. Kao da je gajila osjećaje prema ujaku. Skoro kao da je imala takve osjećaje prema vlastitom ocu. Ali voljela gaje. U to nije bilo nikakve sumnje. Bila je s njime kad god je mogla. Pričala je s njim kad god je mogla, dirala ga kad god je mogla. Imala je vlastiti primjerak fotografije snimljene automatskim okidačem u
130
Manili, na kojoj mu je drţala ruku oko struka. Drţala ju je u knjizi petnaest godina. Pogledala ju je nebrojeno puta. Godinama se hranila osjećajem koji ju je ispunio dok ga je tada dirala i čvrsto grlila ispred kamere. Još uvijek se točno sjećala dodira njegovog čvrstog i širokog tijela, njegovog mirisa. Osjećaji u stvari nikad nisu nestali. Htjela je da nestanu. Htjela je da to bude samo jedna pubertetska stvar, tinejdţerska zaljubljenost u nekoga. Ali osjećaji nisu nestali. Znala je to po načinu na koji su osjećaji trajali. On je nestao, ona je odrasla i krenula dalje, ali osjećaji su uvijek bili tu. Nikad se nisu povukli, ali su zato povremeno išli usporedo s njezinim ţivotom. Uvijek prisutni, uvijek stvarni, uvijek jaki, ali više ne i nuţno povezani s njezinom svakodnevicom. Baš poput ljudi koje je poznavala, odvjetnika ili bankara koji su ţeljeli biti plesači ili nogometaši. Bio je to tek san iz prošlosti, nevezan sa stvarnošću, ali koji je nesumnjivo određivao identitet osobe o kojoj se radilo. Odvjetnik koji je htio biti plesač. Bankar koji je htio biti nogometaš. Razvedena tridesetogodišnjakinja koja je cijelo vrijeme htjela biti s Jackom Reacherom. Jučer je mogao biti najgori dan u njezinu ţivotu. Pokopala je oca, jedinu obitelj koju je imala. Napali su je ljudi s pištoljima. Ljudi koje je poznavala odlazili su psihijatru zbog puno manjih stvari. Morala je biti na koljenima od nevolje i šoka. Ali nije. Jučer joj je bio najbolji dan u ţivotu. On se poput priviđenja pojavio na stepenicama, iza garaţe, iznad dvorišta. Podnevno sunce bilo mu je točno nad glavom i obasjavalo gaje. Njoj je srce lupalo i stari su joj osjećaji nahrupili natrag u središte ţivota, ţešće i jače nego ikad, poput droge u njezinim ţilama, poput grmljavine. Ali sve je to bilo tek gubitak vremena. Znala je to. Morala se s time suočiti. Gledao je u nju kao da mu je nećakinja ili mlađa sestra. Kao da je razlika od devet godina još
131
uvijek bila vaţna. Ali više nije. Par od petnaest i dvadeset četiri godine starosti svakako bi bio problem. Ali trideset i trideset devet godina bilo je sasvim u redu. Postojalo je tisuće parova s većim razlikama u godinama. Milijuni parova. Postojali su sedamdeseto-godišnji muškarci koji su imali dvadesetogodišnje ţene. Ali ta je razlika u godinama ipak bila vaţna kad se radilo o njemu. Ili je moţda samo bio naviknuo gledati ju kao Leonovu kći. Kao nećakinju. Kao zapovjednikovu kći. Društvena pravila ili vojni propisi zaslijepili su ga i nije bio u mogućnosti vidjeti ju drukčije. Uvijek je gorjela od odbojne pomisli na to. Još uvijek gori. Leonova ljubav prema njemu, to što ga je smatrao sinom, otela ga je od nje. Još od početka je sve učinila nemogućim. Proveli su dan kao brat i sestra, kao ujak i nećakinja. Zatim se on uozbiljio, kao da je njezin tjelohranitelj, kao da je ona njegova profesionalna odgovornost. Zabavili su se i on je brinuo o njezinoj fizičkoj sigurnosti, i to je bilo sve. Nikad više neće biti ničega. I ništa nije mogla učiniti oko toga. Baš ništa. Pozivala je mladiće van. Kao i sve druge ţene njezinih godina. To je bilo dopušteno. Prihvatljivo, čak i normalno. Ali što je mogla reći njemu? Što? Što sestra moţe reći bratu ili nećakinja ujaku, a da ne izazove zgraţanje, šok i gađenje? Zato se između njih ništa nije moglo dogoditi i nije postojalo ništa što bi ona mogla poduzeti oko toga. Protegnula se u krevetu i podigla ruke iznad glave. Njeţno je poloţila dlanove na zid koji ih je dijelio i drţala ih neko vrijeme tako. Barem je sada u njezinu stanu i barem moţe sanjati. Mladić je spavao manje od tri sata nakon što se sam vratio brodom na sidrište, privezao ga, zatvorio i vratio se kroz grad do kreveta. Opet je ustao u šest sati i nakon kratkog tuširanja i preskakanja doručka u šest i dvadeset već bio na ulici. Ruku je nosio u vrećici koju je sačuvao od prošlog puta kad je kupio hranu i pripremio si večeru kod kuće, zamotanu u plastičnu foliju i
132
jučerašnji primjerak POSTA. Ušao je u crni Tahoe i odvezao se, izbjegavši sve ra-nojutarnje dostavljače. Parkirao je vozilo u podzemnu garaţu i popeo se dizalom na osamdeset osmi kat. Tony je već bio za mjedenim pultom od orahovine. Ali po tišini je znao da tu više nema nikoga. Podigao je vrećicu poput trofeja. "Imam ovo za Hobija", rekao je. "Hook nije danas ovdje", rekao je Tony. "Krasno", mrzovoljno je rekao mladić. "Spremi to u hladnjak", rekao je Tony. U predvorju ureda nalazila se mala uredska kuhinja. Bila je pretrpana i neuredna, kao i sve druge uredske kuhinje. Prsteni od šalica kave po stolovima, u šalicama talog. Minijaturni hladnjak bio je ispod pulta. Mladić je gurnuo u stranu mlijeko i pivo i spremio vrećicu unutra. "Današnja meta je gospođa Jacob", rekao je Tony. Sada je stajao na vratima kuhinje. "Znamo gdje ţivi. Na donjem Broadwayu, sjeverno od gradske vijećnice. Osam ulica odavde. Susjedi kaţu da uvijek odlazi na posao u sedam i dvadeset, pješice." "A gdje točno radi?" upitao je mladić. "Na uglu Wall Streeta i Broadwaya", rekao je Tony. "Ja ću voziti, a ti je ugrabi." Chester Stone se dovezao na vrijeme kući i ništa nije rekao Marilyn. Nije joj ništa ni mogao reći. Brzina propasti sasvim ga je zbunila. Njegov se cijeli svijet u samo dvadeset četiri sata okrenuo naopako. Jednostavno se nije mogao snaći. Planirao je ostaviti to po strani do jutra, a zatim otići Hobiju i pokušati ga nekako urazumiti. Duboko u duši nije vjerovao da se ne moţe spasiti. Za Boga miloga, njegova je korporacija bila stara devedeset godina. Tri naraštaja Chestera Stonea. Tu je bilo previše TOGA da sve preko noći nestane. Zato nije rekao ništa i smeteno je prebrodio večer.
133
Ni Marilyn Stone nije ništa rekla Chesteru. Bilo je prerano da dozna kako je ona nešto poduzela. Takav se razgovor morao obaviti u pravim okolnostima. Radilo se o ponosu. Jednostavno je hinila da je prezauzeta i obavljala poslove kao i svake druge večeri, a zatim pokušala zaspati, dok je on do nje leţao budan i buljio u strop. Kad je Jodie poloţila svoje dlanove na pregradni zid, Reacher je već bio pod tušem. Imao je razrađena tri različita načina tuširanja i svakog je jutra odlučivao o njima. Prvi načinje bilo obično tuširanje i ništa više. Trebalo mu je jedanaest minuta. Drugi način je bilo tuširanje i brijanje, dvadeset dvije minute. Treći je bio poseban postupak kojim se rijetko sluţio. Uključivao je tuširanje, zatim brijanje i ponovno tuširanje. Za to mu je trebalo više od pola sata, ali prednost je bila u vlaţnoj koţi. Neka mu je djevojka objasnila da se bolje brijati ako je koţa prethodno dobro navlaţena. A rekla je i da ništa ne škodi tuširati se dvaput. Posluţio se posebnim postupkom. Tuširanje, brijanje, tuširanje. Godilo mu je. Jodiena gostinjska kupaonica je bila prostrana i visoka, s dovoljno visoko postavljenim tušem da moţe bez saginjanja stati ispod njega, što je bilo neobično. Tu su bile uredno poredane bočice šampona. Pretpostavljao je da se radi o markama koje je iskušala i nisu joj se svidjele, pa ih je namijenila gostima. Ali njemu to nije bilo vaţno. Našao je jedan šampon za suhu kosu oštećenu od sunca. Smatrao je to upravo onim što mu treba. Istresao je šampon na ruku i nasapunao se. Nasapunao je cijelo tijelo nekim ţutim sapunom, a zatim sve dobro isprao vodom. Dok se brijao pred umivaonikom s njega je kapalo na sve strane. Učinio je to paţljivo, počevši od ključne kosti, oko dna nosa, prelazeći ţiletom postrance preko lica, natrag i naprijed. Zatim se vratio pod tuš i opet se istuširao. Pet minuta je prao zube svojom novom četkicom. Vlakna
134
na četkici bila su čvrsta i činilo se da zaista pomaţu u uklanjanju naslaga. Zatim se obrisao ručnikom i otresao svoju novu odjeću da je malo poravna. Navukao je hlače i gol do pojasa otišao u kuhinju nešto pojesti. Jodie je bila u kuhinji. I ona se netom bila tuširala. Kosa joj je bila vlaţna i tamna i slobodno joj padala niz leđa. Nosila je preveliku bijelu majicu koja joj je sezala nekoliko centimetara iznad koljena. Tkanina je bila tanka. Noge su joj bile duge i glatke. Bila je bosa. Bila je vrlo vitka, osim na pravim mjestima. On je zadrţao dah. "'Jutro, Reacheru", rekla je. "'Jutro, Jodie", odgovorio joj je. Gledala ga je. Cijelog gaje odmjeravala. Na licu joj je bio nekakav čudan izraz. "Taj mjehur", reklaje. "Izgleda gore." On je pogledao dolje. I dalje je bio crven i bolan. Polako se širio i povećavao. "Jesi li ga namazao mašću?" upitala je. On je odmahnuo glavom. "Zaboravio sam", rekao je. "Donesi mast", rekla je. Vratio se natrag u svoju kupaonicu i pronašao mast u smeđoj vrećici. Odnio ju je natrag u kuhinju. Uzela je mast i odvrnula čep. Probila je metalni pečat plastičnim šiljkom i istisnula malo masti na kaţiprst. Usredotočena na to što čini, drţala je jezik među zubima. Stala je pred njega i podigla ruku. Njeţno je dotaknula mjehur i premazala ga vrškom prsta. On je ukočeno zurio preko njezine glave. Stajala je niti pola metra od njega. Ispod majice je bila gola. Trljala mu je gola prsa prstom. Htio ju je uzeti u zagrljaj. Htio ju je podići i priviti je uza se. Njeţno je poljubiti, počevši od vrata. Htio joj je podići glavu i poljubiti je u usta. Trljala ga je i njeţno kruţila po njegovim prsima. Mogao joj je na-mirisati kosu, vlaţnu i sjajnu. Mogao je osjetiti miris njezine koţe. Prelazila mu je prstom preko cijele opekline. Bila je odmaknuta tridesetak centimetara od njega, gola ispod majice.
135
Zastenjao je i stisnuo šake. Ona se odmaknula. "Boli?" upitala je. "Što?" "Zaboljelo te?" Pogledao je vršak njezina prsta, sjajan od masti. "Malo", rekao je. Kimnula je glavom. "Oprosti", rekla je. "Ali moraš to namazati." Uzvratio je kimanjem. "Ĉini se", rekao je. Tada je kriza prestala. Zavrnula je čep na tubi i on se udaljio, tek toliko da se makne od nje. Otvorio je vrata hladnjaka i uzeo bocu vode. U zdjeli na pultu je pronašao jednu bananu. Ona je spustila tubu masti na stol. "Idem se odjenuti", rekla je. "Morali bismo krenuti." "U redu", rekao je. "Idem se spremiti." Nestala je u svoju sobu, a on je popio vodu i pojeo bananu. Vratio se u svoju sobu, navukao majicu i ugurao je u hlače. Pronašao je svoje čarape, cipele i jaknu. Otišao je u dnevnu sobu i čekao. Podigao je kapke do kraja i otvorio prozor. Nagnuo se na desnu stranu i promotrio ulicu četiri kata niţe. Na jutarnjem svjetlu je bila puno drukčija. Nije bilo sjaja neonskih svjetala, a sunce je izlazilo iznad zgrada preko puta i igralo ulicom. Nije bilo ni besposlene šačice ljudi. Zamijenili su ih ljudi koji su odlazili na posao. Hodali su na sjever i jug, noseći u salvetama papirnate šalice kave i krafne. Taksiji su vozili ulicama, trubili na semaforima i čekali na zeleno svjetlo. Vani je puhao slabi povjetarac i mogao je namirisati rijeku. Zgrada je bila na zapadnoj strani donjeg Bro-adwaya. Promet je bio jednosmjeran prema jugu i pod prozorom protjecao s lijeva na desno. Kad je Jodie po običaju na posao išla pješice, morala bi skrenuti desno iz predvorja i ići uzduţ ulice u smjeru u kojem se odvijao promet. Išla bi desnim pločnikom, izloţena suncu. Prešla bi Broadway na semaforu udaljenom nekih šest ili sedam raskriţja. Posljednjih nekoliko ulica išla bi lijevim pločnikom, a zatim bi skrenula nalijevo prema istoku i niz Wall Street
136
se spustila do svog ureda. Kako su je onda mislili ugrabiti? Razmišljaj kao neprijatelj. Razmišljaj kao ona dvojica. Bili su nasilni, grubi. Voljeli su izravan pristup. Bili su uporni i opasni, ali ipak amateri. Bilo je prilično jasno što će učiniti. Zaustavili bi se u vozilu s četvora vrata i čekali u sporednoj ulici, moţda tri ulice juţnije. Parkirali bi u desnoj traci, prema istoku, spremni da se brzo udalje i skrenu desno na Broadwayu. Obojica bi čekali na prednjim sjedalima, u tišini. Ogledali bi se lijevo-desno kroz vjetrobran i pazili na pješački prijelaz pred sobom. Očekivali bi da ona ţurno pređe preko njega ili da pričeka signal. Pričekali bi signal za pješake, polako krenuli i skrenuli desno. Polako bi vozili. Prišli bi joj s leđa. Stali uz nju. Malo ispred. Zatim bi onaj na mjestu suvozača izašao van, ugrabio je, otvorio straţnja vrata, ugurao ju unutra i ušao za njom. Jedan jednostavni i brutalni pokret. Gruba taktika, ali ne previše teška. Dapače, posve laka. Više ili manje, jamčila bi im uspjeh, ovisno o meti i razini opreza. Reacher je činio isto, puno puta, s većim i jačim metama, mnogo opreznijim od Jodie. Jednom je to učinio dok je Leon bio za upravljačem. Nagnuo se naprijed i od struka nagore izvirio kroz prozor. Izvio je vrat nadesno i pogledao niz ulicu. Pozorno je promotrio uglove, dvije, tri, četiri ulice na jug. Mogli su je čekati u jednoj od tih ulica. "Spremna sam", oglasila se Jodie. Spustili su se zajedno u podzemnu garaţu devedeset katova niţe. Prošli su kroz nju i prišli parkirališnim mjestima koja su bila iznajmljena zajedno s Hobieje-vim uredskim prostorijama. "Uzet ćemo Suburban", rekao je utjerivač. "Veći je." "U redu", rekao je Tony. Otključao je vozilo i sjeo za upravljač. Utjerivač je sjeo na suvozačevo mjesto. Pogledao je unatrag prema praznoj rampi za utovar. Tony je pokrenuo vozilo i polako izašao preko rampe na ulicu.
137
"Kako ćemo ovo izvesti?" upitao je Tony. Mladić se samouvjereno nasmiješio. "Dovoljno lako. Ona će ići juţno po Broadwayu. Pričekat ćemo iza ugla dok je ne ugledamo. Dvije ulice juţnije od njezine zgrade. Kad bude prolazila preko pješačkog prijelaza pokraj nas, izaći ćemo iza ugla, prići joj sa strane, i to je to, dobro?" "Krivo", rekao je Tony. "Učinit ćemo to drukčije." Mladić ga je poprijeko pogledao. "Zašto?" Tony je izvezao automobil iz garaţe na sunce. "Zato jer nisi baš pametan", rekao je. "Ako bi ti to tako izveo, onda mora postojati bolji način, zar ne? Zabrljao si u Garrisonu. Zabrljat ćeš i ovdje. Vjerojatno će onaj Reacher biti s njom. Potukao te tamo, potući će te i ovdje. Zato, štogod ti smatrao najboljim načinom, to je posljednje što ćemo učiniti." "Kako ćemo to onda izvesti?" "Objasnit ću ti vrlo paţljivo", rekao je Tony. "Nastojat ću da bude što jednostavnije." Reacher je spustio prozor. Zabravio ga je i spustio kapke natrag na mjesto. Ona je stajala na vratima. Kosa joj je još uvijek bila tamna i vlaţna od tuširanja. Nosila je jednostavnu platnenu haljinu bez rukava. Noge su joj bile gole i imala je obične cipele. Haljina je bila iste boje kao i njezina vlaţna kosa, ali je postajala sve tamnija kako joj se kosa sušila. Nosila je torbicu i veliku koţnu aktovku kakvu nose piloti. Očito je bila teška. Spustila ju je i sagnula se po svoju putnu torbu koja se nalazila na podu uza zid, gdje ju je ostavila prošle noći. Izvukla je omotnicu s Leonovom oporukom iz dţepa, otvorila aktovku i spremila je unutra. "Da ti ponesem aktovku?" upitao je. Nasmiješila se i odmahnula glavom. "Ovo je grad sindikata", reklaje. "Zaštitarstvo ovdje ne uključuje pristojbu za nošenje i vozarinu." "Izgleda prilično teška", rekao je.
138
"Sad sam već velika djevojka", odgovorila je, gledajući u njega. On je kimnuo glavom. Podigao je ţeljezni zasun iz leţaja i ostavio ga u uspravnom poloţaju. Ona se nagnula do njega i otključala brave. Osjetio je isti parfem, profinjen i ţenstven. Ramena su joj pod haljinom bila vitka, gotovo mršava. Krhki mišići na lijevoj ruci napi-njali su se zbog teţine aktovke. "Kakvu vrstu pravnih propisa imaš unutra?" upitao je. "Financijskih", rekla je. Polako je otvorio vrata. Pogledao je van. Hodnik je bio pust. Svjetiljka na dizalu pokazivala je da se netko s trećeg kata spušta u prizemlje. "Kakvu vrstu financijskih?" Prešli su preko hodnika i pozvali dizalo. "Raspored dugova, uglavnom", rekla je. "Zapravo, ja sam više pregovarač odvjetnica. Znaš, više sam savjetnica ili posrednica?" On nije znao. Nikad nikome nije dugovao. Ne zbog neke urođene vrline, već jednostavno zato što nikad nije bio u prilici. Sve osnovne stvari osiguravala mu je vojska. Krov nad glavom, hranu u tanjuru. Nikad nije ni pokušao ţeljeti nešto značajno više od toga. Ali poznavao je ljude koji su upali u nevolje. Kupovali su kuće pod zalogom i automobile na obročnu otplatu. Ponekad bi zaostali s plaćanjem. Ĉinovnik tvrtke bi to sredio. Popričao bi s bankom i uzeo potrebnu proviziju, odbivši čovjeku izravno od plaće. Ali pretpostavljao je da je to neznatno u usporedbi s onim s čime je ona imala posla. "Milijuni dolara?" upitao je. Dizalo je stiglo. Vrata su se otvorila. "Najmanje", rekla je. "Obično se radi o desecima milijuna, ponekad stotinama." Dizalo je bilo prazno. Ušli su unutra. "Uţivaš u tome?" upitao je. Dizalo se počelo spuštati. "Svakako", rekla je. "Kad osobi treba posao, to je najbolje
139
što moţe dobiti." Dizalo je poskočilo i zaustavilo se. "Dobra si u tome?" Kimnula je. "Jesam", jednostavno je rekla. "Najbolja na Wall Streetu, u to nema nikakve sumnje." Nasmiješio se. Bila je Leonova kći, u to nije bilo nikakve sumnje. Vrata dizala su se otvorila. Predvorje je bilo prazno, ulazna vrata čvrsto zatvorena, a neka je debela ţena polako silazila niz stubište na pločnik. "Ključevi automobila?" upitao je. Drţala ih je u ruci. Veliki sveţanj ključeva na mjedenom prstenu. "Pričekaj ovdje", rekao je. "Dovest ću vozilo do stubišta. Vraćam se za minutu." Vrata koja su iz predvorja vodila u garaţu otvarala iznutra su se otvarala kvakom. Izašao je kroz njih i spustio se metalnim stepenicama, proučavajući u prolazu tamu pred sobom. Nije bilo nikoga. U najmanju ruku, nije nikoga mogao vidjeti. Samouvjereno je prišao krivom automobilu, nekom velikom crnom Chrysleru parkiranom dva mjesta od Jodieina dţipa. Bacio se potrbuške na pod i ogledao se po garaţi ispod obliţnjih vozila. Nije bilo nikoga. Nitko se nije skrivao na podu. Ustao je i pognuto zaobišao prednji dio Chryslera. Zatim je obišao sljedeći automobil. Opet se bacio na pod, između straţnjeg dijela Oldsmobilea i zida. Izvio je vrat i zavirio ispod. Traţio je ţice koje ne bi smjele biti tu. Sve je bilo čisto. Nikakve zamke. Otključao je vrata i ušao unutra. Pokrenuo je motor i polako izašao na prolaz. Vozeći unatrag, došao je u ravninu s dnom stubišta. Nagnuo se preko suvozačevog sjedala i otvorio vrata. Ona se iza njegovih leđa spustila iz predvorja. Sišla je niz stepenice i odmah ušla u automobil, sve u jednom spretnom pokretu. Zalupila je vratima, a on je krenuo. Uputio se uz rampu i izašao ravno na ulicu.
140
Jutarnje sunce s istoka mu je bljesnulo u oči, a zatim je ušao u sjenu i nastavio voziti prema jugu. Prvi ugao bio je trideset metara dalje. Promet je tekao sporo. Nije bilo zaustavljanja, već je jednostavno morao voziti sporo. Crveno svjetlo ga je uhvatilo samo tri automobila od skretanja. Bio je u desnoj traci i nije mogao vidjeti iza ugla raskriţja. Promet je iz poprečne ulice tri automobila ispred njega tekao zdesna nalijevo,. Vidio je da promet teče sporo i da automobili zaobilaze nekakvu zapreku. Moţda se radilo o parkiranom automobilu. Moţda o automobilu s četvora vrata, koje je nekoga čekalo. Zatim su pješaci prestali prelaziti ulicu i na semaforu u ulici Broadway se upalilo zeleno. Vozio je preko raskriţja okrenute glave, samo povremeno pogledavajući ispred sebe. Svoju je pozornost usredotočio u stranu. Nije bilo ničega. Nije bilo nijednog parkiranog automobila s četvora vrata. Zapreku je predstavljala prometna oznaka iznad otvorene ka-nalizacijske šahte. Kamion električarske tvrtke bio je parkiran deset metara dalje niz ulicu. Radnici su čavrljali na pločniku i ispijali sokove iz limenki. Promet se nastavljao. Opet je stao na sljedećem semaforu. Ispred njega su bila četiri automobila. Ovo nije bila prava ulica za prepad. Smjer prometa nije bio dobar. Pred njimaje protjecao zapad, slijeva na desno. Imao je dobar pogled na lijevo. Mogao je vidjeti pedeset metara niz ulicu. Nije bilo nikoga. To nije bila ta ulica. Morala je biti sljedeća. U idealnim uvjetima, on ne bi samo prošao pokraj one dvojice i odvezao se dalje. Bolja zamisao bila bi okruţiti stambeni blok i doći im iza leđa. Ostaviti dţip sto metara dalje i zaskočiti ih pješice straga. Oni bi izvijali glavu naprijed i promatrali pješački prijelaz kroz vjetrobran. Mogao bi ih dobro promotriti, koliko god dugo to ţelio. Ĉak bi im mogao ući u automobil. Straţnja vrata bi zasigurno bila otključana. Oni bi zurili ravno ispred sebe. Mogao bi se uvući unutra iza njih, dohvatiti ih i
141
udariti im glavom o glavu, kako to čini svirač cimbala. To bi mogao učiniti opet, i opet, i opet, sve dok ne počnu odgovarati na neka osnovna pitanja. Ali on to nije namjeravao učiniti. USREDOTOĈI SE NA TRENUTNI POSAO bilo je njegovo pravilo. Trenutačni posao bio je dovesti Jodie do njezinog ureda, zdravu i ţivu. U zaštitarstvu je bila vaţna obrana. Počni u to miješati napad, pa ni obrana ni napad neće valjati. Kao što joj je rekao, na taj je način nekoć zarađivao za ţivot. Bio je vješt u tome. Vrlo vješt i vrlo iskusan. Zato se odlučio na obranu i namjeravao je smatrati velikom pobjedom kada ona napokon bude ţiva i zdrava ulazila u ured. I šutjeti o tome u kolikoj je nevolji bila. Nije htio da se brine oko toga. Nije bilo razloga da ono što je Leon započeo završi kao muka za nju. Leon to ne bi htio. Leon bi samo htio da se on pobrine za sve. Zato je tako odlučio i učiniti. Odvesti je do ulaza u ured, bez dugih objašnjenja, bez mračnih upozorenja. Upalilo se zeleno. Prvi je automobil krenuo, a zatim i drugi. Pa treći. On je polako krenuo naprijed. Ocijenio je prazninu pred sobom i pogledao desno. Jesu li ovdje? Poprečna ulica bila je uska. Na dvije trake promet se zaustavio i čekao zeleno. Nitko nije bio parkiran u desnoj traci. Nitko nije čekao. Nisu bili tu. Prošao je polako cijelom širinom raskriţja, osvrćući se desno. Nikoga nije bilo. Odahnuo je, opustio se i okrenuo naprijed. Ĉuo se teţak metalni tresak. Bučan i silan metalni udarac otraga. Ĉulo se paranje metala. Vozilo je u trenu divlje ubrzalo. Dţip je bio odbačen naprijed, udario u vozilo ispred sebe i stao u mjestu. Zračni jastuci su eksplodirali. Vidio je kako je Jodie poskočila sa sjedala i naglo trznula natrag zbog pojasa kojim je bila vezana. Tijelo joj se naglo zaustavilo, a glava joj je brzo poletjela naprijed. Zatim se snaţno od zračnog jastuka odbila natrag i udarila u naslon za glavu iza sebe. Primijetio je da joj je lice točno u ravnini s njegovim, dok se unutrašnjost automobila nejasno vrtjela i okretala oko
142
njega, jer je i njegova glava učinila isto što i njezina. Zbog dvostrukog udarca upravljač mu je iskliznuo iz ruku. Zračni jastuk pred njim se ispuhavao. Pogledao je u retrovizor i ugledao ogromnu crnu haubu zari-venu u straţnji dio dţipa. Vrh sjajne kromirane rešetke bio je iskrivljen. Bio je to neki veliki kombi s pogonom na sva četiri kotača. Kroz zatamnjeni vjetrobran nazirao se samo jedan čovjek. Nitko koga bi prepoznao. Iza njih su trubila vozila. Promet je skretao ulijevo i zaobilazio ih. Ljudi su se okretali i zurili u njih. Posvuda se čulo pištanje. Bila je to para iz njihovog hladnjaka ili mu je to moţda samo zvonilo u ušima od silne i iznenadne buke. Ĉovjek iz vozila koje ih je udarilo izlazio je van. Podigao je ruke, ispričavajući se, a na licu mu se vidjela zabrinutost i strah. Zaobilazio je svoja vrata i prolazio kroz promet koji se odvijao sporo. Išao je prema Reacherovu prozoru i gledao u stranu, prema savijenom metalu. Iz sedana ispred njih izlazila je neka ţena. Bila je zbunjena i ljutita. Vozila su ih polako zaobilazila. Zrak je postao vruć od pregrijanih motora i ispunjen tutnjavom sirena. Jodie se uspravila na sjedalu, opipavajući straţnji dio vrata prstima. "Jesi li dobro?" upitao ju je. Dugo je razmišljala, a zatim je klimnula. "Dobro sam", reklaje. "Ti?" "Dobro", rekao je. Uprla je prst u mlohavi zračni jastuk. Ĉudila se. "Ovo stvarno djeluje, znaš?" "Prvi put da sam vidio da se jedan napuhao", rekao je. "I ja." Zatim se čulo kucanje na vozačevom prozoru. Uz njih je stajao čovjek koji ih je udario i ţustro kucao zglobovima prstiju. Reacher je zurio u njega. Ĉovjek mu je pokazivao da otvori. Odmah, kao da je zbog nečega nestrpljiv. "Sranje!" viknuo je Reacher. Ugazio je na gas. Dţip je jurnuo naprijed i počeo gurati ţenim smrskani sedan. Skrenuo je metar ulijevo, uz
143
divlju škripu metala. "Što to, dovraga, činiš?" viknula je Jodie. Ĉovjek je drţao ruku na kvaki. Drugu je drţao u dţepu. "Sagni se!" viknuo je Reacher. Ubacio je u voţnju unatrag, vratio se i udario u vozila iza njih. Novim udarcem dobio je još pola metra prostora. Ubacio je u prvu, okrenuo upravljač i skrenuo lijevo. Udario je u straţnji dio sedana i rasuo još stakla. Promet iza njih iznova je skretao i zaobilazio ih. Pogledao je desno i ugledao jednog od one dvojice koje je vidio na Key Westu i u Garrisonu, kako stoji pokraj prozora i drţi kvaku na Jodienoj strani. Ugazio je na gas i naglo krenuo dţipom unatrag, okrećući upravljač. Ĉovjek se čvrsto drţao za kvaku. Zanio se i zateturao od naglog pokreta. Reacher se opet zabio u crni kamion i opet naglo jurnuo naprijed. Motor je stenjao dok je okretao upravljač. Ĉovjek je opet ustao, još uvijek se drţeći za kvaku. Trzao je lijevo-desno, posrtao, a slobodne ruke i noge su mu lamatale zrakom. Ĉinilo se kao da je on kauboj, a dţip neki divlji mladi bik koji se očajnički ţeli izvući iz stupice. Reacher je nagazio papučicu gasa, izvukao se naprijed uz straţnji dio ţeninog slupanog sedana i udario čovjekom o prtljaţnik. Branik gaje udario po koljenima i on je načinio okret u zraku. Pao je i udario glavom o straţnji vjetrobran. Reacher ga je načas vidio u retrovizoru kako lamata rukama i nogama, jer je od siline udarca odletio preko krova. Zatim je nestao i opruţio se po pločniku. "Pazi!" viknula je Jodie. Ĉovjek iz kamiona još uvijek je bio na Reacherovu prozoru. Reacher je uspio ući u promet, ali promet je tekao sporo i čovjek je brzo trčao pokraj njega, nastojeći izvući nešto iz dţepa. Reacher je skrenuo lijevo i došao usporedo s jednim kamionetom u susjednoj traci. Ĉovjek je i dalje trčao, posrćući u stranu. Drţao se za kvaku i izvlačio nešto iz dţepa. Reacher je opet naglo skrenuo lijevo i snaţno udario njime o kamionet. Ĉuo je prigušeni udarac kad je čovjek udario glavom od metal, a zatim ga
144
više nije bilo. Kamionet je naglo zakočio i zaustavio se, a Reacher je skrenuo lijevo i došao ispred njega. Broadway je bio jedna gusta prometna masa. Pred njim su treperile krpice metalik boje. Krovovi sedana bljeskali su na suncu. Kretali su se lijevo, desno i puzali naprijed, para se dizala, sirene trubile. Skrenuo je opet ulijevo, okrenuo upravljač i prešao preko pješačkog prijelaza kroz crveno. Gomila ljudi u prolazu skakala je i izmicala se u stranu. Dţip je snaţno podrhtavao, poskakivao i oštro zanosio udesno. Temperatura na indikatoru bila je u crvenom. Para je izbijala kroz otvore oko polupane haube. Mlohavi zračni jastuk visio mu je preko koljena. Trznuo je naprijed, opet naglo skrenuo ulijevo i uletio u uličicu punu kuhinjskih otpadaka. Kutije, prazne kante od ulja, grube drvene palete s gomilom pokvarenog povrća. Zabio se vozilom ravno u gomilu kartona. Kutije su se rasule po slupanoj haubi i odskočile od vjetrobrana. Ugasio je motor i izvukao ključeve. Zaustavio se preblizu zida, tako da Jodie nije mogla otvoriti svoja vrata. Zgrabio je njezinu aktovku i torbicu i bacio ih van kroz svoja vrata. Izvukao se za njima i okrenuo da izvuče i nju. Puzala je preko sjedala. Haljina joj se podizala. Zgrabio ju je oko struka. Glava joj je bila uz njegova ramena i on ju je izvukao kroz vrata. Ĉvrsto se drţala golim nogama oko njegovog struka. Okrenuo se i noseći je pretrčao dva metra. Uopće nije bila teška. Spustio ju je i vratio se natrag po njezine torbe. Poravnavala je haljinu na bedrima. Teško je di-sala. Vlaţna kosa joj je bila raščupana. "Kako si znao?" stenjala je. "Da nije nezgoda?" Dao joj je torbicu. On je nosio tešku aktovku. Uzeo ju je za ruku i niz uličicu se s njome vratio na glavnu ulicu. Stenjao je od navale adrenalina. "Pričat ću ti usput", rekao je. Skrenuli su lijevo i zaputili se na istok, u ulicu Lafayette. Jutarnje sunce tuklo im je u oči, a povjetarac s rijeke im je šibao lica. Iza sebe su mogli čuti prometnu buku na
145
Broadwayu. Zajedno su prešli pedeset metara. Teško su disali i nastojali se smiriti. "Kako si znao?" "Statistika, čini mi se. Kakvi su bili izgledi da doţivimo prometnu nezgodu, istog jutra kad smo znali da će nas ona dvojica traţiti? Najmanje milijun naprema jedan." Ona je kimnula. Na licu joj se pojavio mali osmijeh. Podigla je glavu, uspravila se, brzo se oporavljajući. Nije bilo ni traga šoku. Bila je Leonova kći, to je bilo sigurno. "Bio si divan", reklaje. "Snašao si se tako brzo." Odmahnuo je glavom u hodu. "Vraga jesam", rekao je. "Bio sam totalno glup. Jedna greška za drugom. Promijenili su osoblje. Neki je novi bio glavni. Nikad nisam ni pomislio na to. Računao sam na ono što bi one prve dvije budale mogle učiniti. Nikad mi nije palo na pamet da bi mogli uzeti nekoga pametnijega. Tko god da je bio onaj, bio je prilično pametan. Imao je dobar plan i zamalo uspio. Uopće nisam bio spreman na ovo. A kad se dogodilo, potrošio sam prilično vremena pričajući s tobom o napuhavanju onih prokletih zračnih jastuka." "Nemoj se kriviti", rekla je. "Osjećam se krivim. Leon je imao osnovno pravilo: postupi pravilno. Hvala Bogu što nije bio tu i vidio onaj zajeb. Sramio bi me se." Vidio je kako joj se lice mršti. Shvatio je što je rekao. "Oprosti. Jednostavno ne mogu vjerovati da je mrtav." Izašli su u ulicu Lafayette. Jodie je stala na rubnik i pogledom potraţila taksi. "Pa, mrtavje", reklaje njeţno. "Moramo se naviknuti na to, čini mi se." Kimnuo je. "I ţao mi je zbog automobila. Trebao sam to očekivati." Slegnula je ramenima. "Unajmljen je. Uredit ću da pošalju isti takav. Sada znam da je siguran u slučaju prometne nezgode, zar ne? Moţda ću uzeti crveni." "Trebala bi prijaviti da je ukraden", rekao je. "Nazovi
146
policiju i reci im da nije bio u garaţi kad si jutros krenula na posao." "To bi bila prijevara", rekla je. "Ne, to bi bilo pametno. Sjeti se da si ne mogu priuštiti da me policija ispituje zbog ovoga. Nemam ni vozačku dozvolu." Razmislila je o njegovu prijedlogu. Zatim se nasmiješila. POPUT MLAĐE SESTRE KAD OPRAŠTA SVOM STARIJEM BRATU ZBOG NEKAKVOG NESTAŠLUKA, pomislila je. "U redu", rekla je. "Nazvat ću ih iz ureda." "Iz ureda? Nipošto ne ideš u vraţji ured." "Zašto ne?" rekla je iznenađeno. Mahnuo je neodređeno prema zapadu, natrag prema Broadwayu. "Nakon svega što se tamo dogodilo? Ići ćeš tamo gdje te mogu imati na oku, Jodie." "Alija moram na posao, Reacheru", rekla je. "I, budi razuman. Moj ured nije postao opasan zbog onoga što se dogodilo. Radi se o sasvim drugoj stvari, zar ne? Moj je ured još uvijek siguran kao i prije. A i prije ti nije bio mrzak odlazak tamo, stoga što se promijenilo?" Pogledao ju je. Htio je reći SVE SE PROMIJENILO. Jer štogod da je Leon započeo s nekim starim parom iz klinike za kardiologiju, sad su se u to umiješali napola sposobni profesionalci. Napola sposobni profesionalci kojima je malo nedostajalo da ih tog jutra srede. I htio je reći: volim te, u opasnosti si i ne ţelim da budeš nigdje gdje ne mogu paziti na tebe. Ali nije mogao reći ništa od toga. Zato jer se obvezao da će je od svega toga štititi. Od svega, od ljubavi i opasnosti. Zato je samo neuvjerljivo slegnuo ramenima. "Trebala bi poći sa mnom", rekao je. "Zašto? Da ti pomognem?" Klimnuo je. "Da, pomogni mi s onim starcima. Oni će pričati s tobom, jer si ti Leonova kći." "Ţeliš da idem s tobom samo zato jer sam Leonova kći?"
147
Opet je klimnuo. Ona je uočila taksi i domahnula mu. "Krivi odgovor, Reacheru", rekla je. Prepirao se s njom, ali nije postigao ništa. Bila je odlučila i nije se htjela predomisliti. Uspio ju je samo nagovoriti da riješi njegov problem i da mu unajmi automobil, na njezinu zlatnu karticu i dozvolu. Odvezli su se taksijem do Midtowna i našli Hertzov ured. Ĉekao je četvrt sata vani na suncu, a zatim se ona pojavila iz ulice s novim Taurusom i pokupila ga. Na povratku u centar cijelo je vrijeme vozila Broadwayem. Prošli su pokraj njezine zgrade i pored poprišta zasjede, tri ulice juţnije. Oštećenih vozila više nije bilo. Ostali su još samo komadići stakla na rubniku i mrlje od ulja na asfaltu, ali to je bilo sve. Nastavila je voziti na jug i parkirala uz hidrant nasuprot ulaza u njezin ured. Ostavila je motor upaljen i pomaknula sjedalo sve do kraja, jer je on trebao sjesti na mjesto vozača. "Dobro", rekla je. "Pokupit ćeš me ovdje, oko sedam sati?" "Tako kasno?" "Kasno počinjem raditi", reklaje. "Morat ću ostati dokasna." "Ne napuštaj zgradu, u redu?" On je izašao na pločnik i promatrao je dok nije ušla u zgradu. Ispred zgrade je bio široki popločani prostor. Prešla je pločnik, a gole noge su joj se otkrivale i plesale pod suknjom. Okrenula se, nasmiješila i domah-nula mu. Gurnula je okretna vrata i ušla unutra, mašući svojom teškom aktovkom. Zgrada je bila visoka, moţda šezdeset katova. U njoj su vjerojatno bili desetci ureda iznajmljenih desetcima različitih tvrtki, moţda i stotinama. Ali činilo se da je zgrada dovoljno sigurna. Odmah u predvorju bio je širok recepcijski pult koji se vidio kroz vrata na okretanje. Unutra se nalazio niz za-štitara, a iza njih je bila čvrsta staklena pregrada, od zida do zida, od poda do stropa. Na staklenoj pregradi bila su vrata kojima se rukovalo pritiskom na tipku pod
148
pultom. Iza pregrade bila su dizala. Bez dozvole zaštitara nitko nije mogao ući. Klimnuo je sam sebi. Moglo bi biti dovoljno sigurno. Moţda. To je ovisilo o marljivosti vratara. Vidio ju je kako priča s jednim od njih. Pognula je glavu, a plava joj je kosa pala naprijed. Zatim je prišla vratima na pregradi. Pričekala je i gurnula ih. Prošla je kroz vrata i otišla do dizala. Pritisnula je dugme. Vrata dizala su se otvorila. Ušla je unutra i objema rukama unijela aktovku preko praga. Vrata su se zatvorila. On je otprilike minute pričekao na pločniku. Zatim se ţurno uputio preko i ušao kroz okretna vrata. Prišao je pultu kao daje to činio svakog dana. Izabrao je najstarijeg zaštitara. Oni najstariji su najčešće najnemarniji. Oni najmlađi se još nadaju promaknuću. "Traţili su me gore, u Spencer Gutmanu", rekao je, gledajući na sat. "Ime?" upitao gaje starac. "Lincoln", rekao je Reacher. Ĉovjek je bio sijed i umoran, ali radio je svoj posao. Izvadio je notes iz pretinca i proučio ga. "Imate li zakazano?" "Upravo su mi se javili", rekao je Reacher. "Neka velika strka, čini mi se." "Lincoln, kao automobil?" "Kao predsjednik", rekao je Reacher. Starac je kimnuo i prošao debelim prstom niz dugi popis imena. "Niste na popisu", rekao je. "Ne mogu vas pustiti unutra ako niste na popisu." "Radim za Costella", rekao je Reacher. "Trebaju me gore, i to odmah." "Mogao bih ih nazvati", rekao je čovjek. "Tko vas je nazvao?" Reacher je slegnuo ramenima. "Gospodin Spencer, čini mi se. Obično njega vidim." Ĉovjek kao da se uvrijedio. Vratio je notes na mjesto. "Gospodin Spencer je umro prije deset godina", rekao je. "Ako ţelite ući unutra, ugovorite si sastanak, u redu?"
149
Reacher je kimnuo. Zgrada je bila dovoljno sigurna. Okrenuo se na mjestu i zaputio natrag prema automobilu. Marilyn Stone je pričekala dok Chesterov Mercedes nije nestao iz vida. Zatim je otrčala natrag u kuću i dala se na posao. Bila je ozbiljna ţena i znala je da će moguća praznina od šest tjedana od stavljanja kuće na popis do njezine prodaje zahtijevati ozbiljan trud. Prvo je nazvala, sluţbu za čišćenje. Kuća je već bila savršeno čista, ali ona je namjeravala preseliti nešto pokućstva. Smatrala je da će kuća lišena pokućstva ostaviti utisak prostranosti. Tako će se činiti još većom. Osim toga, to je mogućeg kupca oslobađalo predrasuda o tome što bi izgledalo dobro, a što ne. Na primjer, talijanski kredenc u hodniku bio je savršeni komad pokućstva namijenjen upravo za hodnik, ali nije htjela da mogući kupac pomisli kako u hodnik ne moţe doći ništa drugo. Bolje da tu ne bude ničega i da kupčeva mašta ispuni prazninu, moţda čak i nekim njezinim komadom pokućstva. Ako je namjeravala preseliti pokućstvo iz kuće, morala je nazvati sluţbu za čišćenje, da očiste mjesta na kojem je stajalo, kad bude uklonjeno. Mali nedostatak pokućstva ostavljao je utisak prostranosti, ali namjerne praznine ostavljale su tuţan izgled. Zato je nazvala sluţbu, kao i ured za selidbu i skladištenje, jer je negdje morala spremiti pokućstvo. Zatim je nazvala sluţbu za odrţavanje bazena i vrtlare. Htjela je da do daljnjeg budu tu jedan sat svakog jutra. Htjela je da vrt i dvorište budu u najboljem redu. Ĉak i pri ovakvoj vrsti prodaje, znala je da je izgled najvaţniji. Zatim se pokušala prisjetiti drugih stvari koje je negdje pročitala i stvari koje su joj rekli ljudi. Cvijeće, naravno, u vazama, po cijeloj kući. Nazvala je cvje-ćarnicu. Sjetila se da joj je netko rekao da tanjurići sa sredstvom za čišćenje prozora neutraliziraju sve zalutale neugodne
150
mirise, koji postoje u svakoj kući. To je imalo nekakve veze s amonijakom. Sjetila se da je negdje pročitala da šaka zrna kave u vrućoj pećnici ostavlja divan miris dobrodošlice. Zato je spremila novo pakiranje u ladicu za posuđe. Pripremila se. Smatrala je da će, ako stavi nekoliko zrna u pećnicu svaki put kad Sheryl nazove i kaţe da stiţe s klijentima, to biti pravodobno, barem što se tiče arome. OSAM Dan Chestera Stonea započeo je normalno. Po običaju se odvezao na posao. Kao i obično, voţnja u mer-cedesu gaje smirivala. Sunce je sjalo kako i treba sjati u lipnju. Voţnja do grada bila je normalna. Promet se odvijao više-manje normalno, kao i uvijek. Uobičajeni prodavači ruţa i novina kod naplatnih kućica. Sve gušći promet na Manhattanu, što mu je govorilo da se uputio baš na vrijeme, kao i obično. Parkirao je na svojem uobičajenom mjestu, ispod svoje zgrade, i popeo se dizalom do svojih ureda. Tada je njegov dan prestao biti normalan. Uredi su bili pusti. Kao da je njegove tvrtke preko noći nestalo. Ĉitavo je osoblje iščezlo, nagonski, poput štakora s broda koji tone. Jedan je telefon zvonio na radnom stolu u daljini. Nitko nije sjedio za njim da se javi. Sva su računala bila isključena. Monitori su poput tamno sivih kvadrata odraţavali svjetlo stropnih neonskih svjetiljki. Njegov osobni ured je uvijek bio tih, ali sada se nad njime nadvio neobičan muk. Ušao je unutra i zatekao grobnu tišinu. "Ja sam Chester Stone", obratio se tišini. Rekao je to samo da razbije muk, ali glas je bio kre-štav i zloguk. Nije bilo jeke, jer su debeli tapeti i protupoţarne ploče na zidovima upili zvuk poput spuţve. Njegov je glas jednostavno nestao u praznini. "Sranje", rekao je. Bio je bijesan. Uglavnom na svoju tajnicu. Dugo je bila s
151
njime. Pripadala je zaposlenicima od kojih je očekivao da će ostati uz njega i biti mu odani. Da će mu srameţljivo staviti ruku na rame, sa sjajem u oku, i da će mu obećati da će ostati i prkositi svim nedaćama, koliko god prokleto velike bile. Ali ona je učinila istu stvar kao i svi ostali. Ĉula je glasine iz financijskog ureda, da tvrtka propada i da plaće nemaju pokriće. Izbacila je neke stare spise iz kartonskih kutija i natrpala u njih fotografije svojih prokletih nećaka u jeftinim mjedenim okvirima i svoju staru, zapuštenu lončanicu sa stola, zajedno sa smećem iz svojih ladica. Sve je to podzemnom ţeljeznicom odnijela kući, u svoj mali i uredni stan, gdje god on dovraga bio. Njezin mali i uredni stan, ukrašen i opremljen pokućstvom od plaće koju joj je davao kad su vremena bila dobra. Vjerojatno sada sjedi u svom stanu u kućnom haljetku, polako ispijajući kavu tog neočekivano slobodnog jutra, nakon kojeg mu se više nikad neće vratiti. Moţda u potrazi za svojim novim poslom lista novine i traţi slobodna radna mjesta. "Sranje", rekao je opet. Okrenuo se u mjestu i jurnuo kroz tajničin ured, a zatim se vratio natrag do dizala. Spustio se u prizemlje i izašao van na ulicu, na sunce. Brzim se hodom zaputio na zapad, bijesan, dok mu je srce lupalo u prsima. Ogromani, blistavi trup tornjeva Blizanaca nadvio se nad njim. Poţurio je preko trga, ušao unutra i prišao dizalima. Znojio se. Hladan zrak u predvorju probadao ga je kroz jaknu. Popeo se ekspresnim dizalom na osamdeset osmi kat. Izašao je van, prošao kroz uski hodnik i po drugi put u dvadeset i četiri sata ušao u mjeđu i hrastovinom obloţeno predvorje Hobiejeva ureda. Tajnik je sjedio iza svoga pulta. S druge strane predvorja neki je zdepasti čovjek u skupom odijelu izašao iz male kuhinje, noseći dvije šalice u jednoj ruci. Stone je mogao namirisati kavu. Mogao je vidjeti kako se para diţe i smeđu pjenu koja se vrtloţila u šalicama. Pogledao je neodređeno između dvojice muškaraca.
152
"Ţelim vidjeti Hobieja", rekao je. Uopće nisu obraćali pozornost na njega. Zdepasti je čovjek prišao pultu i spustio jednu šalicu ispred tajnika. Zatim je zaobišao Stonea i zastao između vrata predvorja i Stonea. Tajnik se nagnuo naprijed, okrećući šalicu s kavom. Paţljivo je namještao kut drške sve dok je nije mogao sigurno primiti. "Ţelim vidjeti Hobieja", ponovio je Stone, gledajući ravno preda se. "Zovem se Tony", rekao mu je tajnik. Stone se samo okrenuo i blijedo se zagledao u njega. Tajnik je imao crveni trag preko čela, poput svjeţe modrice. Kosa na sljepoočnici bila mu je svjeţe počešljana, ali i vlaţna, kao da je drţao mokru krpu na glavi. "Ţelim vidjeti Hobieja", po treći put je rekao Stone. "Gospodin Hobie danas nije u svome uredu", rekao je Tony. "Ja ću se zasad posvetiti vašim poslovima. Imamo o čemu raspravljati, zar ne?" "Da, imamo", rekao je Stone. "Hoćemo li onda ući unutra?" rekao je Tony i ustao. Kimnuo je drugom čovjeku. Ovaj je ušao za pult i sjeo na stolicu. Tony je izašao i prišao vratima ureda. Ostavio ih je otvorenima i Stone je ušao unutra, u istu tminu kao i dan prije. Kapci su još uvijek bili zatvoreni. Tony je kroz tminu prišao stolu, zaobišao ga je i sjeo na Hobiejevu stolicu. Opruga je zaškripila u tišini. Stone ga je slijedio. Zatim je stao i pogledao lijevo-desno, pitajući si se gdje bi mogao sjesti. "Ostat ćete stajati", rekao mu je Tony. "Što?" rekao je Stone. "Ostat ćete stajati dok budemo razgovarali." "Što?" ponovio je Stone, zapanjen. "Točno ispred stola." Stone je ostao zapanjen stajati, čvrsto zatvorenih usta. "Ruke uz tijelo", rekao je Tony. "Stojte uspravno i nemojte se saginjati." Rekao je to mirno, tiho, ozbiljnim glasom. Uopće se nije pomaknuo. Zatim je zavladala tišina. Ĉuli su se samo
153
slabi zvukovi koji su u pozadini odzvanjali zgradom i lupanje Stoneovog srca. Oči su mu se privikavale na tamu. Na stolu je vidio brazde koje je za sobom ostavila Hobiejeva kuka. Bili su to bijesni rezovi, duboko zariveni u drvo. Tišina ga je uznemirivala. Uopće nije imao pojma kako na sve to reagirati. Bacio je pogled ulijevo, prema sofi. Bilo je poniţavajuće stajati. Dvostruko više, kad mu je to rekao tek jedan običan prokleti tajnik. Bacio je pogled na sofu zdesna. Znao je da se mora oduprijeti. Jednostavno je trebao sjesti na jednu od tih sofa. Samo zakoračiti lijevo ili desno, i sjesti. Zanemariti tajnika. SAMO UĈINI TO. Samo sjedni i pokaţi mu tko je gazda. Kao da pobjednički vraća loptu ili baca asa. SJEDNI DOLJE, ZA BOGA MILOGA, govorio je u sebi. Ali nije mogao pomaknuti noge. Kao da je bio oduzet. Stajao je mirno, metar ispred stola, ukočen od bijesa i poniţenja. I straha. "Nosite jaknu gospodina Hobieja", rekao je Tony. "Moţete li je skinuti, molim?" Stone je zurio u njega. Zatim je pogledao u svoju jaknu. Bila je to jakna Savile Row. Shvatio je da je prvi put u ţivotu slučajno dva dana za redom odjenuo istu odjeću. "Ovo je moja jakna", rekao je. "Nije, to je jakna gospodina Hobieja." Stone je odmahnuo glavom. "Kupio sam je u Londonu. Ovo je svakako moja jakna." Tony se nasmiješio u mraku. "Ne razumijete, zar ne?" rekao je. "Ne razumijem što?" tupo je upitao Stone. "Da vas gospodin Hobie sada posjeduje. Vi ste njegovi. I sve što imate je njegovo." Stone je zurio u njega. U prostoriji je vladala tišina. Ĉuli su se samo slabi zvukovi što su odjekivali zgradom i lupanje u Stoneovim grudima. "Zato svucite jaknu gospodina Hobieja", tiho je rekao Tony. Stone je samo zurio u njega. Usta su mu se otvarala i zatvarala. Iz njih nije dopirao nikakav glas.
154
"Svucite je", rekao je Tony. "Ona nije vaše vlasništvo. Ne biste smjeli stajati tu i nositi jaknu drugog čovjeka." Glas mu je bio tih, ali u njemu se osjećala zloba. Stoneu se lice ukočilo od šoka, ali ruke su mu se odjednom počele pomicati, kao da ne moţe svjesno vladati njima. Svukao je jaknu i uzeo je za ovratnik, kao da u trgovini vraća odjeću koju je iskušao i koja mu se nije svidjela. "Na stol, molim", rekao je Tony. Stone je poloţio jaknu na stol. Poravnao ju je i osjetio kako fina vuna zapinje preko grube površine. Tony je privukao jaknu i posegnuo rukama u njezine dţepove, najprije u jedan, a zatim u drugi. Stavio je sadrţaj dţepova na malu gomilu ispred sebe. Zamotao je jaknu i leţerno je preko stola bacio na lijevu sofu. Uzeo je nalivpero marke Mont Blanc. Usne su mu se kratko iskrivile, kao da ţeli reći da se radi o skupom predmetu, a zatim je spremio nalivpero u svoj dţep. Zatim je uzeo sveţanj ključeva. Raširio ih je preko stola poput lepeze i počeo ih prebirati, jedan po jedan. Izabrao je ključeve od automobila i podigao ih, drţeći ih palcem i kaţiprstom. "Mercedes?" Stone je blijedo klimnuo. "Model?" "500SEL", promrmljao je Stone. "Nov?" Stone je slegnuo ramenima. "Star je godinu dana." "Boja?" "Modra." "Gdje je?" "U mojoj uredskoj zgradi", promrmljao je Stone. "Na parkiralištu." "Uzet ćemo ga poslije", rekao je Tony. Otvorio je ladicu i unutra ubacio ključeve. Zatvorio je ladicu i posvetio se njegovoj lisnici. Okrenuo ju je naopako, istresao je i prstom izvukao sadrţaj. Kad ju je ispraznio, bacio ju je pod stol. Stone je čuo kako pada u kantu za otpatke. Tony je bacio pogled na Ma-rilyninu
155
sliku i bacio je za lisnicom. Stone je čuo slabiji udarac kad je čvrsti fotografski papir udario o metal. Tony je trima prstima posloţio kreditne kartice i poput krupijea ih gurnuo u stranu. "Jedan čovjek kojeg poznajemo dat će nam za te kartice sto dolara", rekao je. Zatim je uzeo novčanice i sloţio ih po vrijednosti. Izbrojio ih je i pričvrstio spajalicom za papir. Bacio ih je u istu ladicu kao i ključeve. "Što vi hoćete?" upitao je Stone. Tony gaje pogledao. "Ţelim da skinete kravatu gospodina Hobieja", rekao je. Stone je bespomoćno slegnuo ramenima. "Ne, ozbiljno, što vi hoćete od mene?" "17,1 milijun dolara. Toliko nam dugujete." Stone je klimnuo. "Znam. Platit ću vam." "Kad?" upitao je Tony. "Pa, treba mi malo vremena", rekao je Stone. Tony je klimnuo. "U redu, imate sat vremena." Stone je zurio u njega. "Ne, treba mi više od sat vremena." "Jedan sat je sve što imate." "Ne mogu to učiniti za sat vremena." "Znam da ne moţete", rekao je Tony. "Ne moţete to učiniti ni za sat, dan, tjedan, mjesec ili godinu, jer ste bezvrijedno govno koje se ne bi moglo izvući ni iz mokre vrećice za kupovinu, zar ne?" "Što?" "Vi ste sramota, Stone. Preuzeli ste posao za koji je vaš djed radio kao rob, a vaš ga je otac učinio još većim, a vi ste sve bacili u zahod, jer ste totalni glupan, zar ne?" Stone je bezizraţajno slegnuo ramenima. Zatim je progutao pljuvačku. "U redu, pogriješio sam", rekao je. "Ali što mogu učiniti?" "Skinite kravatu", viknuo je na njega Tony. Stone je poskočio i podigao ruke. Mučio se odriješiti čvor. "Skidajte je, gomilo govana!" urlao je Tony. On ju je skinuo. Bacio ju je na stol. Leţala je zapetljana.
156
"Hvala vam, gospodine Stone", tiho je rekao Tony. "Što vi ţelite od mene?" prošaptao je Stone. Tony je otvorio drugu ladicu i izvukao list papira. Papir je bio ţut, ispisan gustim i neurednim rukopisom. Neka vrsta popisa, sa zbrojem na dnu. "Posjedujemo trideset devet posto vaše korporacije", rekao je. "Od jutros. Ono što ţelimo je još dvanaest posto." Stone je zurio u njega. Izračunao je u glavi. "Tako da je moţete kontrolirati?" "Točno", rekao je Tony. "Posjedujemo trideset devet posto. Još dvanaest i imat ćemo pedeset jedan posto, što svakako znači da ćemo moći kontrolirati vašu tvrtku. Stone je opet progutao i odmahnuo glavom. "Ne", rekao je. "Ne, ne ţelim to učiniti." "U redu, onda ţelimo 17,1 milijun dolara za sat vremena." Stone je samo stajao, divlje pogledavajući lijevo-desno. Vrata iza njega su se otvorila i unutra je ušao zdepasti čovjek u skupom odijelu. Bešumno je prešao preko tepiha i stao prekriţenih ruku iza Tonyjevog lijevog ramena. "Sat, molim", rekao je Tony. Stone je bacio pogled na svoje lijevo zapešće. Sat je bio Rolexov. Izgledao je poput čelika, ali bio je od platine. Kupio ga je u Ţenevi. Otkopčao ga je i predao mu ga. Tony je kimnuo i ubacio ga u drugu ladicu. "Sada svucite košulju gospodina Hobieja." "Ne moţete me natjerati da vam dam još dionica", rekao je Stone. "Mislim da moţemo. Svucite košulju, u redu?" "Slušajte, ja se ne dam zastrašiti", rekao je Stone, najuvjerljivije što je mogao. "Već ste zastrašeni", odvratio mu je Tony. "Zar ne? Samo što niste uprljali hlače gospodina Hobieja. Što bi, usput, bila velika pogreška, jer bi vas samo morali natjerati da ih očistite." Stone nije rekao ništa. Samo je zurio u neodređenu točku
157
između dvojice ljudi." "Dvanaest posto od dioničkog kapitala", blago je rekao Tony. "Zašto ne? Ionako to ne vrijedi ništa. I još uvijek biste imali četrdeset devet posto." "Moram popričati sa svojim odvjetnicima", rekao je Stone. "U redu, samo naprijed." Stone se osvrnuo po sobi, očajan. "Gdje je telefon?" "Ovdje nema telefona", rekao je Tony. "Gospodin Hobie ne voli telefone." "Kako ću onda?" "Vičite", rekao je Tony. "Jako vičite i moţda će vas odvjetnici čuti." "Što?" "Vičite", ponovio je Tony. "Stvarno ste usporeni, zar ne, gospodine Stone? Zbrojite dva i dva i izračunajte. Ovdje nema telefona, ne moţete izaći iz ureda, ţelite pričati s odvjetnicima. Zato ćete morati vikati." Stone je blijedo zurio preda se. "Vičite, vi bezvrijedno govno!" viknuo je Tony na njega. "Ne, ne mogu", rekao je Stone bespomoćno. "Ne znam što mislite." "Skidajte košulju!" viknuo je Tony. Stone se snaţno zatresao. Oklijevao je s napola podignutim rukama. "Skidajte je, govno jedno!" vikao je Tony. Stone je podigao ruke i otkopčao košulju, sve do kraja. Svukao ju je i stajao s njom u rukama. Tresao se u potkošulji. "Uredno je sloţite, molim", rekao je Tony. "Gospodin Hobie voli urednost." Stone je učinio najbolje što mogao. Uhvatio ju je za ovratnik i stresao, a zatim je dvaput presavio. Nagnuo se i poloţio je na jaknu što je već leţala na sofi. "Dajte nam dvanaest posto", rekao je Tony. "Neću", rekao je Stone, stisnuvši šake. Nastupila je tišina. Tišina i tama. "Učinkovitost", rekao je Tony tiho. "To ovdje volimo. Morali ste posvetiti veću pozornost učinkovitosti, gos-
158
podine Stane. Tada vaš posao ne bi bio u zahodskoj školjci. Kako ćemo ovo najučinkovitije izvesti?" Stone je bespomoćno slegnuo ramenima. "Ne znam o čemu govorite." "Onda ću vam objasniti", rekao je Tony. "Ţelimo da surađujete. Ţelimo vaš potpis na listu papira. Kako ćemo ga dobiti?" "Nikad ga nećeš dobiti, gade", rekao je Stone. "Prije ću bankrotirati, dovraga. Jedanaesto poglavlje ugovora. Nećete ništa dobiti od mene. Ništa. Bit ćete na sudu pet godina, najmanje." Tony je strpljivo odmahnuo glavom, poput nastavnika kad po stoti put u svojoj karijeri dobije pogrešan odgovor. "Ĉinite što hoćete", rekao mu je Stone. "Neću vam dati svoju tvrtku." "Mogli bismo vas ozlijediti", rekao je Tony. Stoneov je pogled kroz tamu pao na stol. Njegova je kravata i dalje leţala tu, točno na grubim rezovima kuke. "Svucite hlače gospodina Hobieja", viknuo je Tony. "Ne, neću, dovraga", viknuo je Stone. Ĉovjek iza Tonyjevog ramena posegnuo je rukom ispod pazuha. Začulo se škripanje koţe. Stone je u nevje-rici pogledao u njega. Ĉovjek je izvadio mali crni pištolj. Naciljao je ravno u njega, u visini očiju. Obišao je oko stola i počeo se pribliţavati Stoneu. Sve bliţe i bliţe. Stone je raskolačio oči i zurio. Pogled mu je leţao na pištolju. Bio mu je uperen u lice. Tresao se i znojio. Ĉovjekje tiho koračao, a pištolj se sve više pribliţavao. Stoneov pogled ga je pratio. Cijev pištolja zaustavila mu se na čelu. Ĉovjek mu gaje pritisnuo o glavu. Cijev je bila tvrda i hladna. Stone se tresao. Naginjao se unatrag, popuštajući pred pritiskom. Zaljuljao se i pokušao izoštriti crnu mrlju u koju se pištolj pretvorio. Uopće nije vidio kako čovjek svoju drugu ruku skuplja u šaku. Uopće nije očekivao udarac. Snaţno ga je udario šakom u trbuh i on se srušio poput vreće. Noge su ga izdale, zgrčio se, zasoptao, ţeludac mu se počeo dizati.
159
"Skidaj hlače, govno jedno!" urlao je Tony na njega. Drugi ga je čovjek divlje udario nogom, a Stone je zacvilio i otkotrljao se na leđa, poput kornjače. Hvatajući dah, zamalo je povratio i grčevito dohvatio remen. Oslobodio gaje. Pipao je i mučio se otkopčati dugmad i zatvarač. Povukao je hlače niz noge. Zapele su mu za cipele, a zatim ih je oslobodio i naopako ih svukao. "Diţite se, gospodine Stone", tiho je rekao Tony. Stone je nesigurno stao na noge. Nagnuo se pognute glave naprijed, i dalje stenjući. Drţao je ruke na koljenima, a trbuh mu se nadimao. Mršave, bijele noge bez dlaka virile su mu iz bokserica, a crne čarape i cipele na njima sada su smiješno izgledale. "Mogli bismo vas ozlijediti", rekao je Tony. "Sada vam je to jasno, zar ne?" Stone je kimnuo, hvatajući dah. Pritisnuo je obje podlaktice o trbuh. Nadimao se i dolazilo mu je na povraćanje. "Razumijete to, zar ne?" opet je upitao Tony. Stone se prisilio da opet klimne. "Recite riječi, gospodine Stone", rekao je Tony. "Recite da bismo vas mogli ozlijediti." "Mogli biste me ozlijediti", prostenjao je Stone. "Ali nećemo. Gospodin Hobie ne voli rješavati stvari na takav način." Stone je podigao ruku i obrisao suze s očiju. Pogledao je gore očima punim nade. "Gospodin Hobie više voli ozlijediti supruge", rekao je Tony. "Učinkovitost, shvaćate? To brţe daje rezultate. Zato biste sada zbilja morali misliti na Marilyn." Iznajmljeni Taurus bio je mnogo brţi od Bravade. Po suhim cestama u lipnju nije mu bilo ravnog. Moţda bi po siječanjskom snijegu ili po poledici u veljači radije vozio automobil s pogonom na sva četiri kotača, ali za brzo putovanje uz Hudson u lipnju običan sedan bio je mnogo bolji od dţipa, i to bez ikakve sumnje. Bio je nizak i
160
stabilan, dobro je jurio i ulazio je u zavoje kao što bi automobil i trebao. A bio je i tih. Ugodio je radio na jednu od najboljih njujorških postaja i ţena po imenu Wynonna Judd upitala ga je ZAŠTO TO NE BIH BILA JA? Osjećao je da mu se Wynonna Judd ne bi trebala toliko sviđati, jer da ga je netko ikad upitao sviđa li mu se pjevačica country glazbe koja tuţno pjeva o ljubavi, vjerojatno bi to na osnovi vlastitih predrasuda zanijekao. Ali imala je divan glas, a pjesma je imala mnoštvo gitarskih dionica. A i riječi su ga dirale, jer je zamišljao da mu to pjeva Jodie, a ne Wynonna Judd. Pjevala je ZAŠTO TO NE BIH BILA JA AKO STARIŠ? ZAŠTO TO NE BI BILA JA? I on je počeo pjevati, bučeći grubim basom u pozadini lepršavog kontra-alta. Kad je pjesma završila i kad su upale reklame, zaključio je da bi, kad bi poput drugih ljudi imao kuću i glazbenu liniju, svakako kupio njezinu ploču. ZAŠTO NE BIH? Vozio je na sjever cestom 9, drţeći pokraj sebe rastvorenu Hertzovu kartu, dovoljno veliku da mu pokaţe kako se Brighton nalazi na pola puta između Peek-skilla i Poghkeepsieja, na zapadu, točno na rijeci Hudson. Pokraj karte je imao adresu starog bračnog para. Bila je zapisana na listu papira iz medicinske biljeţnice, koji je dobio u uredu dr. McBannerman. Taurus je jurio s postojanih sto kilometara na sat, dovoljno brzo da ga što prije dovede ondje i dovoljno sporo da ga ne zaustavi prometna policija, za koju je vjerovao da se skriva iza svakog šumovitog kutka i čeka s radarom i blokovima praznih kaznenih obrazaca kako bi dodatno povećala gradski prihod. Trebalo mu je sat vremena da opet dođe u Garrison i sada je odlučio ići na sjever, na veliku autocestu. Sjećao se da autocesta ide dalje na zapad, preko rijeke prema Newburghu. Mogao bi sići s autoceste blizu Hudsona i odozgo se spustiti u Brighton. Tada je još samo trebao pronaći pravu adresu, što nije značilo da će biti lako. Ali bilo je lako, jer je cesta koja gaje s autoceste koja je spajala istok i zapad odvela u juţni dio Brightona nosila
161
isti naziv koji je pisao u drugom redu adrese staraca. Vozio je na jug i razgledao poštanske sandučiće i kućne brojeve. Tada je počelo postajati teţe. Poštanski sandučići bili su u skupinama od šest, udaljeni stotinama metara jedni od drugih, zajedno i pojedinačno, bez očite veze s kućama. U stvari, vidjelo se tek nekoliko kuća. Kao da su se sve kuće nalazile uz male seoske puteljke, posute šljunkom i krpicama asfalta. Vodili su lijevo i ravno u šumu, poput tunela. Pronašao je pravi poštanski sandučić. Bio je postavljen na drvenom stupu. Bio je truo od vremena i nagnut od podizanja mrazom načetog pločnika. Oko njega su se ovile divlje zelene vitice i bodljikave puza-vice. Sandučić je bio velik, tamnozelene boje. Sa stane je bojom bio ispisan broj. Izblijedio je, ali rukopis je bio sasvim čitak i uredan. Vratašca su bila otvorena, jer je sandučić bio prepun pošte. Sve je izvadio i sloţio na sjedalu suvozača. Uz škripu je zatvorio vratašca i na prednjoj strani ugledao ime, napisano istim izblije-djelim i urednim rukopisom: HOBIE. Da bi poštaru bile lakše, svi su sandučići bi s desne strane puta, ali staze su leţale u oba pravca. S mjesta gdje je stajao mogao je vidjeti četiri kuće, dvije lijevo i dvije desno. Slegnuo je ramenima i zaputio se prema prvoj od njih. Išao je desno prema rijeci. Bio je u krivoj stazi. Tu su bile dvije kuće, jedna na sjeveru, druga na jugu. Jedna od njih imala je pločicu s imenom na kapiji: KOZINSKY. Ispred druge je ispod koša kod garaţe bio parkiran ţarko crveni Pontiac Firebird. Na travnjaku su leţali dječji bicikli. Što nije bio uvjerljiv dokaz da tu ţive stari i onemoćali ljudi. Prva staza s lijeve strane također je bila pogrešna. Pravu kuću je pronašao na drugoj desnoj stazi. Tu se nalazio obrasli prilaz što se pruţao prema jugu, usporedno s rijekom. Na kapiji se još uvijek nalazio stari i hrđavi poštanski sandučić iz doba kad su poštari prilazili mnogo bliţe kućama. Ista tamnozelena boja, ali još bljeđa. Isti
162
uredni rukopis, ali skoro sasvim izblijedio: HOBIE. Električni vodovi i telefonski kablovi vodili su prema kući. Vrvjeli su od vitica koje su visjele s njih poput zastora. Ušao je Taurusom na prilaz, očešavši se s obje strane o raslinje. Zatim se zaustavio iza starog Chevrolet sedana koji je pod kutom bio parkiran ispod nadstrešnice. Starije automobil bio velik, s haubom i prtljaţnikom poput palube zrakoplova. Poput svih starih automobila, polako je poprimao tamnosmeđu zemljanu boju. Ugasio je motor i izašao van, u tišinu. Sagnuo se unutra i dohvatio gomilu pošte. Stajao je tako i drţao poštu. Kuća je bila niska prizemnica i pruţala se zapadno prema rijeci. Bila je iste smeđe boje kao i automobil, od prastarih dasaka i šindre. Dvorište je bilo zapušteno. Tako izgleda vrt koji se ne odrţava petnaest godina, nakon kišnih proljeća i vrućih ljeta. Jedna široka staza vodila je od nadstrešnice do ulaznih vrata, ali bila je uska poput drvenog mosta za ukrcaj na brod i okruţena grmljem. Osvrnuo se i zaključio da bi pješački vod opremljen bacačima plamena bio učinkovitiji od vrtlara. Uspio je doći do vrata, iako ga je grmlje hvatalo i greblo po gleţnjevima. Na vratima je bilo zvonce, ali je bilo sasvim hrđavo. Nagnuo se naprijed i pokucao zglobovima prstiju po drvu. Zatim je pričekao. Nije bilo odgovora. Opet je pokucao. Iza leđa kao da mu se oglašavala prašuma. Zvuk kukaca. Mogao je čuti ispušnu cijev kako pucketa ispod Taurusa na prilazu. Opet je pokucao. Ĉekao je. U unutrašnjosti kuće se začulo škripanje podnih dasaka. Bio je to zvuk koraka koji su se sve više pribliţavali. Koraci su zastali s druge strane vrata i začuo se ţenski glas, tanak i prigušen drvenarijom. "Tko je?" zazvala je. "Reacher", odgovorio je. "Prijatelj generala Garbera." Govorio je glasno. Iza sebe je čuo panično kome-šanje u grmlju. Skrivene ţivotinje su se dale u bijeg. Ispred sebe je čuo kako se tvrda brava okreće i kako jezičac klizi
163
unatrag. Vrata su se škripom otvorila. Unutra je bila tama. Zakoračio je u sjenu strehe i ugledao staru ţena koja je tamo stajala. Imala je negdje oko osamdeset godina, bila je vrlo mršava, sijede kose, po-grbljena. Bila je odjevena u izblijedjelu haljinu s cvjetnim uzorkom, raskopčanu sve do struka, tako da je razotkrivala najlonsku podsuknju koju je nosila ispod. Haljina je bila od onih kakve je viđao na fotografijama ţena s vrtnih zabava u predgrađu, pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Bila je to haljina uz koju su obično išle duge bijele rukavice, šešir širokog oboda i zadovoljni malograđanski osmjeh. "Očekivali smo vas", rekla je. Okrenula se i maknula u stranu. On je klimnuo i ušao unutra. Širina njezine haljine značila je da se mora očešati uz nju, uz glasno šuškanje najlona. "Donio sam vam poštu", rekao joj je. "Sandučić vam je bio pun." Podigao je debeli snop zguţvanih omotnica i pričekao. "Hvala vam", reklaje. "Vrlo ste ljubazni. Daleko je do sandučića, a ne volimo ići automobilom, da nas nekim slučajem netko ne udari. Cesta je vrlo prometna. Ljudi voze strahovito brzo, znate. Brţe nego bi smjeli, čini mi se." Reacher je kimnuo glavom. Bila je to najmirnija cesta koju je ikad vidio. Ĉovjek bi mogao prespavati na njoj nasred bijele crte, s dobrim izgledima da neozlijeđen dočeka jutro. Još uvijek je drţao poštu. Starica nije pokazivala nikakvo zanimanje za nju. "Gdje ţelite da odloţim poštu?" "Hoćete li je staviti u kuhinju?" Hodnik je bio mračan i obloţen tamnim drvetom. Kuhinja je bila još gora. Imala je mali prozorčić sa ţutim staklom. Bila je ispunjena zbirkom nevezanih kuhinjskih elemenata od tamnog furnira boje blata i neobičnim starim kućanskim aparatima od emajla. Stajali su na kratkim nogama i po sebi imali mentol zelene i sive točkice. Cijela je prostorija mirisala na staru hranu i
164
toplu peć, ali bila je čista i uredna. Istrošeni linoleum pokrivao je stari tepih. U okrnjenom porculanskom krčagu okomito je stajao par naočala s debelim staklima. Poloţio je snop pošte do krčaga. Kad njezin posjetitelj ode, ona će staviti naočale i pročitati poštu, odmah nakon što svoju najbolju haljinu spremi u ormar s naftalinom. "Mogu li vas ponuditi kolačem?" upitala je. Pogledao je prema pećnici. Na njoj je bio porculanski tanjur prekriven istrošenom platnenom krpom. Ispekla mu je nešto. "I kavom?" Do pećnice se nalazio prastari aparat za kuhanje i cijeđenje kave od mentol zelenog emajla, sa zelenom staklenom ručkom na vrhu. Bio je uključen u utičnicu kabelom izoliranim pohabanom končanom tkaninom. Kimnuo je. "Oboţavam kavu i kolače", rekao je. Ona mu je također kimnula. Bilo joj je drago. Pomaknula se naprijed i očešala haljinom o vrata pećnice. Svojim je tankim i drhtavim palcem pritisnula prekidač na aparatu za kuhanje. Već je bio pun i spreman za uporabu. "Samo trenutak", rekla je. Zatim je zastala i osluš-nula. Starije aparat počeo glasno klokotati. "Dođite i upoznajte gospodina Hobieja. Sada je budan i silno vas ţeli vidjeti. Moţete k njemu dok čekamo kavu." Kroz hodnik ga je odvela straga, u malu gostinjsku sobu. Bila je velika svega četiri puta četiri metra, ali i bogato opremljena pokućstvom. Fotelje, sofe i stakleni ormarići u visini prsiju, ispunjeni porculanom. Starac je sjedio na jednoj od stolica. Nosio je kruto plavo odijelo od serţa, na mjestima istrošeno i izlizano. U odnosu na njegovo usahlo tijelo, bilo je najmanje tri broja preveliko. Ovratnik košulje oko njegovog blijedog i suhonjavog vrata bio je širok i krut. Ĉuperci svilene sijede kose bili su sve što mu je ostalo od kose. Zapešća su mu bila su poput olovaka koje su izvirivale ispod rukava odijela. Šake su
165
mu bile mršave i koščate i visjele su s naslona za ruke na stolici. Preko ušiju su mu padale prozirne plastične cjevčice i ulazile mu u nos. Na stalku s kotačima iza njega nalazila se boca s kisikom. Podigao je pogled i dugo i glasno udahnuo kisik, kako bi dobio snage podići ruku. "Bojnik Reacher", rekao je. "Vrlo mi je drago što sam vas upoznao." Reacher je prišao bliţe, uzeo ga za ruku i rukovao se s njime. Bila je hladna i suha i činila se poput u flanel umotane ruke kostura. Starac je zastao, udahnuo još kisika i opet progovorio. "Ja sam Tom Hobie, bojniče. A ova divna dama je moja ţena Mary." Reacher je kimnuo. "Drago mi je što sam vas oboje upoznao", rekao je. "Ali ja više nisam bojnik." Starac mu je kimnuo i udahnuo kisik kroz nos. "Bili ste u vojsci", rekao je. "Zato mislim da zasluţujete da vas se oslovljava po činu." Posred zida sobe bilo je ugrađeno nisko kameno ognjište. Polica kamina bila je prepuna fotografija u ukrašenim srebrnim okvirima. Većina ih je bila u boji i prikazivala je isto, mladića u vojnim radnim hlačama, u različitim pozama i situacijama. Među njima je bila jedna starija crno-bijela fotografija. Na njoj se nalazio neki drugi čovjek u vojnoj odori. Bio je visok, stajao je uspravno i smiješio se. Desetnik iz nekog drugog naraštaja sluţbe. Moţda sam gospodin Hobie, prije nego ga je njegovo slabo srce počelo ubijati iznutra, iako to Reacher nije mogao sa sigurnošću reći. Nije bilo nikakve sličnosti. "To sam ja", potvrdio je Hobie, slijedeći njegov pogled. "Drugi svjetski rat?" upitao je Reacher. Starac je klimnuo, s tugom u očima. "Nikad nisam bio u Europi", rekao je. "Bio sam dragovoljac mnogo prije novačenja, ali čak i tada sam imao slabo srce. Nisu me pustili da idem. Zato sam sluţio u jednom skladištu u New Jerseyu."
166
Reacher je kimnuo. Hobie je zabacio ruku iza sebe, okrenuo ventil na spremniku i pojačavao dovod kisika. "Sad ću donijeti kavu", rekla je starica. "I kolač." "Mogu li vam kako pomoći?" upitao ju je Reacher. "Ne, mogu sama", rekla je i polako izašla iz sobe, šuškajući haljinom. "Molim vas, bojniče, sjednite", rekao je Tom Hobie. Reacher je kimnuo i u tišini sjeo u malu fotelju, dovoljno blizu da moţe razumjeti slabašan starčev glas. Mogao je čuti kako pri disanju hropće. Ništa se drugo nije čulo osim slabog pištanja s vrha boce s kisikom i zveckanja porculana u kuhinji. Postojani kućanski zvukovi. Na prozoru su bile ţutozelene venecijanske rolete od plastike, podešene prema zrakama svjetlosti. Rijeka je bila negdje blizu njih, vjerojatno iza zapuštenog dvorišta, nekih trideset milja dalje od kuće Leona Garbera. "Stiţem", doviknula je gospođa Hobie iz hodnika. Vraćala se natrag u sobu s kolicima. Na njima je bio porculanski komplet, šalice, tanjurići i tanjuri, s malim vrčem za mlijeko i posudom za šećer. Platneni pokrivač bio je skinut s pladnja i otkrivao je kolač preliven nekom vrstom ţute šećerne glazure. Moţda od limuna. Starije aparat za kavu bio tu i mirisao je po kavi. "Kakvu kavu volite?" "Bez mlijeka i bez šećera", rekao je Reacher. Mršavog zapešća uzdrhtalog od napora, natočila je kavu u šalicu. Šalica je zveckala na tanjuriću dok mu ju je dodavala. Zatim mu je ponudila četvrtinu kolača na tanjuru. Tanjur se tresao. Boca s kisikom je pištala. Starac se spremao ispričati priču. Dijelio ju je na odlomke i udisao dovoljno kisika da ih moţe ispričati. "Ja sam bio tiskar", iznenada je rekao. "Imao sam vlastitu trgovinu. Mary je radila za jednog mog velikog mušteriju. Upoznali smo se i vjenčali na proljeće 1947. Naš se sin rodio u lipnju 1948." Okrenuo je glavu i prešao pogledom preko dugog niza fotografija.
167
"Naš sin, Victor Truman Hobie." Primaća sobe je utihnula, kao da se radi o svetkovini. "Ja vjerujem u duţnost", rekao je starac. "Bio sam nesposoban za aktivno sluţenje u vojsci i bilo mi je ţao zbog toga. Gorko sam se kajao, bojniče. Ali bio sam sretan što mogu na bilo koji način sluţiti svojoj domovini, što sam i učinio. Odgojili smo našeg sina na isti način, da voli svoju zemlju i da joj sluţi. Dobrovoljno se prijavio u Vijetnam." Starije gospodin Hobie zatvorio usta i udahnuo kisik kroz nos, jednom, dvaput, a zatim se sagnuo ustranu do poda i podigao neki koţni fascikl. Poloţio ga je preko svojih koščatih nogu i otvorio. Izvadio je jednu fotografiju i dodao mu je. Reacher se snašao sa šalicom i tanjurom i nagnuo se naprijed, kako bi uzeo fotografiju iz njegove drhtave ruke. Bila je to izblijedjela fotografija u boji, s dječakom u straţnjem dvorištu. Dječak je imao devet ili deset godina. Bio je zdepast, zubat i pjegav. Široko se osmjehivao, na glavi imao neku metalnu posudu, a o ramenu pušku igračku. Krute pamučne hlače bile su mu uvučene u čarape, tako da sliče radnim vojničkim hlačama zataknutima u gamaše. "Htio je biti vojnik", rekao je gospodin Hobie. "Oduvijek. Bio je to njegov san. Tada sam to odobravao, naravno. Nismo više mogli imati djece, paje Victor bio jedinac, svjetlost našeg ţivota, a ja sam drţao da je biti vojnik i sluţiti svojoj domovini divan san sina jedinca oca domoljuba." Opet je zavladala tišina. Kašljanje. Pištanje kisika. Tišina. "Jeste li odobravali Vijetnam, bojniče?" neočekivano je upitao Hobie. Reacher je slegnuo ramenima. "Bio sam previše mlad da imam nekakvo mišljenje", rekao je. "Ali s onim što sada znam, ne, ne bih odobravao Vijetnam." "Zašto ne?"
168
"Krivo mjesto", rekao je Reacher. "Krivo vrijeme, krivi razlozi, krive metode, krivi pristup, krivo vodstvo. Nije bilo prave podrške, nije bilo prave volje za pobjedom, nije bilo cjelovite strategije." "Biste li bili otišli u taj rat?" Reacher je klimnuo. "Da, bio bih otišao", rekao je. "Ne bih imao izbora. I ja sam bio sin vojnika. Ali bio bih ljubomoran na očev naraštaj. Bilo je mnogo lakše otići u drugi svjetski rat." "Victor je ţelio upravljati helikopterom", rekao je Hobie. "To mu je bila strast. Opet moja greška, bojim se. Jednom sam ga odveo na seoski sajam i platio dva dolara za njegov prvi let helikopterom. Bio je to neki stari Bell, zaprašivač usjeva. Nakon toga je jedino htio biti pilot helikoptera. Odlučio je da je vojska najbolje mjesto da to nauči." Izvukao je još jednu fotografiju iz fascikla. Dodao mu je. Na njoj je bio isti dječak, sada dvostruko stariji, visok. I dalje se cerio, ali sada u novim radnim vojničkim hlačama, stojeći ispred vojnog helikoptera. Bio je to jedan H-23 Hiller, stari vjeţbovni helikopter. "To je snimljeno u Fort Woltersu", rekao je Hobie. "U Teksasu. Američka škola za početnike u upravljanju helikopterima." Reacher je klimnuo. "Je li upravljao helikopterima u Vijetnamu?" "Završio je kao drugi u svojoj klasi", rekao je Hobie. "To za nas nije bilo nikakvo iznenađenje. Uvijek je bio izvrstan učenik, kroz cijelu srednju školu. Bio je naročito nadaren za matematiku. Razumio je računovodstvo. Zamišljao sam kako će otići na koledţ, a zatim postati moj partner i voditi knjige. Radovao sam se tomu. Ja sam se mučio u školi, bojniče. Nema smisla da to sada krijem. Nisam školovan čovjek. Stalno sam se veselio što Victoru ide tako dobro. Bio je vrlo pametan dječak. I vrlo dobar. Vrlo pametan, vrlo ljubazan i imao je dobro srce. Bio je savršen sin. Naš jedinac."
169
Starica je šutjela. Nije jela kolač, nije pila kavu. "Diplomirao je u Fort Ruckeru", rekao je Hobie. "U Alabami. Otišli smo mu u posjet." Pokazao mu je sljedeću fotografiju. Bila je duplikat jedne od onih uokvirenih fotografija sa stalka nad ognjištem. Na slici se vidjela izblijedjela trava i nebo pastelnih boja, jedan visok momak u odori s kapom spuštenom do očiju, kako grli stariju ţenu u pamučnoj haljini. Ţena je bila vitka i lijepa. Fotografija je bila pomalo izvan fokusa, a obzor je bio malo nakrivljen. Snimio ju je nespretan muţ i otac, koji je ostao bez daha od ponosa. "Ovo su Victor i Mary", rekao je starac. "Otad se nije nimalo promijenila, zar ne?" "Niti malo", lagao je Reacher. "Voljeli smo tog dječaka", tiho je rekla starica. "Poslali su ga u Vijetnam dva tjedna nakon što je ova fotografija snimljena." "U srpnju 1968.", rekao je Hobie. "Imao je dvadeset godina." "Što se dogodilo?" upitao je Reacher. "Odsluţio je cijeli vojni rok", rekao je Hobie. "Dvaput je bio pohvaljen. Vratio se kući s odličjem. Odmah mi je bilo jasno da zamisao da bude računovođa u tiskari za njega nije dobra. Mislio sam da će odsluţiti vojsku i dobiti posao kao pilot helikoptera na naftnim platformama. Moţda dolje, u Zaljevu. Tada su dobro plaćali vojnim pilotima. Kao i onima iz Mornarice ili Zrakoplovstva, naravno." "Ali on se opet vratio", reklaje gospođa Hobie. "Natrag u Vijetnam." "Prijavio se i za drugi rok", rekao je Hobie. "Nije morao, ali rekao je daje to njegova duţnost. Rekao je da rat još traje i da je njegova duţnost sudjelovati u njemu. Rekao je daje to domoljublje." "I, što se dogodilo?" upitao je Reacher. Uslijedila je duga tišina. "Više se nije vratio", rekao je Hobie.
170
Tišina se osjećala u sobi poput tereta. Negdje je otkucavao sat. Otkucaji su postajali sve jači i jači, dok nisu ispunili zrak poput udaraca čekića. "To me uništilo", rekao je Hobie tiho. Kisik je strujao unutra-van kroz njegovo stisnuto grlo. "To me jednostavno uništilo. Govorio sam sebi: DAO BIH CIJELI SVOJ ŢIVOT ZA SAMO JOŠ JEDAN DAN S NJIME." "Cijeli svoj ţivot", ponovila je njegova ţena poput jeke. "Za samo još jedan dan s njime." "To sam zaista i mislio", rekao je Hobie. "I još uvijek mislim. Još uvijek bih dao, bojniče. Po onome kako sada izgledam, to i nije neka pogodba, zar ne? Nije ostalo mnogo ţivota u meni. Ali to sam rekao onda i govorio sam to svakog dana u posljednjih trideset godina, a Bog mi je svjedok da sam to svaki put zaista mislio. Cijeli svoj ţivot za samo još jedan dan s njime." "Kad je poginuo?" upitao je Reacher blago. "Nije poginuo", rekao je Hobie. "Bio je zarobljen." "Zarobili su ga?" Starac je klimnuo. "Prvo su nam rekli daje nestao. Pretpostavljali smo da je mrtav, ali nismo se dali, nadali smo se. Bio je evidentiran kao nestao i tako je ostalo. Nikad nismo dobili sluţbeni dopis da je poginuo." "Zato smo čekali", rekla je gospođa Hobie. "Jednostavno smo i dalje čekali, godinama i godinama. Onda smo se počeli raspitivati. Rekli su nam da je Victor nestao i da je vjerojatno mrtav. To je bilo sve što su nam mogli reći. Njegov su helikopter srušili negdje u prašumi, ali nikad nisu pronašli olupinu." "To smo tada prihvatili", rekao je Hobie. "Znali smo kako je to. Bilo je mnogo poginulih mladića kojima se nije znao grob. Mnogo je mladića tako poginulo, kao što uvijek biva u ratu." "Zatim je bila organizirana komemoracija za sve poginule", rekla je gospođa Hobie. "Jeste li je vidjeli?" "Zid?" upitao je Reacher. "U prijestolnici? Da, bio sam tamo. Vidio sam taj zid. Mislim da je sve to bilo vrlo
171
dirljivo." "Odbili su staviti njegovo ime na nj", rekao je Hobie. "Zašto?" "Nikad nam nisu objasnili. Molili smo ih i preklinjali, ali nikad nam nisu točno rekli zašto. Samo su rekli da ga više ne smatraju ratnom ţrtvom." "Zato smo ih pitali kakvim ga smatraju", rekla je gospođa Hobie. "Samo su nam rekli da je nestao u akciji." "Ali na Zidu su imena i drugih koji su nestali u akciji", rekao je Hobie. Opet je nastupila tišina. U drugoj sobi je udarao sat. "Što je general Garber rekao na to?" upitao je Reacher. "Nije to mogao razumjeti", rekao je Hobie. "Uopće nije razumio. Prije smrti se još uvijek u naše ime raspitivao o tome." Opet je zavladala tišina. Kisik je pištao, sat udarao. "Ali mi znamo što se dogodilo", rekla je gospođa Hobie. "Znate?" upitao ju je Reacher. "Što?" "Jedino što je moguće", rekla je. "Bio je zarobljen." "I nikad ga nisu oslobodili", rekao je Hobie. "Zato vojska sve to zataškava", rekla je gospođa Hobie. "Vladi je to na sramotu. Istina je da neki naši mladići nikad nisu bili oslobođeni. Vijetnamci su ih zadrţali kao taoce, kako bi dobili stranu pomoć, međunarodno priznanje i kredite od nas poslije rata. Poput ucjene. Vlada godinama nije ništa poduzimala, unatoč tomu što su naši momci tamo još uvijek zarobljenici. Zato to ne mogu priznati. Taje to i ne ţele pričati o tome." "Ali sada to moţemo dokazati", rekao je Hobie. Izvukao je još jednu fotografiju iz fascikla. Dodao ju je Reacheru. Bila je novija, ţivih i sjajnih boja. Bila je snimljena iz daljine, kroz tropsko raslinje. Na njoj se vidjela bodljikava ţica na ogradi i stupovima od bambusa. Vidio se i jedan Azijat u smeđoj vojnoj odori, sa šarenim svilenim rupcem svezanim oko čela. Imao je pušku u rukama. Očito ruska AK-47. U to nije bilo nikakve sumnje. Na slici je bio još jedan čovjek. Visoki
172
bijelac od oko pedeset godina, fizički iscrpljen, mršav, zgrbljen, sijed, u izblijedjelim i pokidanim vojnim hlačama. Ustuknuo je pred vojnikom i gledao u stranu od njega. "To je Victor", reklaje gospođa Hobie. "To je naš sin. Ta je fotografija snimljena prošle godine." "Trideset godina smo se raspitivali o njemu", rekao je Hobie. "Nitko nam nije htio pomoći. Obratili smo se svima. Zatim smo našli jednog čovjeka koji nam je rekao o ovim tajnim logorima. Nema ih mnogo. Samo nekoliko, sa šačicom zarobljenika. Većina ih je već umrla. Ostarjeli su i umrli ili su izgladnjeli i umrli od gladi. Taj je čovjek otišao u Vijetnam i istraţio to za nas. Dovoljno se pribliţio i snimio ovu sliku. Ĉak je i pričao preko ţice s jednim od zarobljenika. Potajno, po noći. Bio je u velikoj opasnosti. Pitao je kako se zove zarobljenik kojega je fotografirao. Zvao se Vic Hobie, pilot helikoptera iz Prve konjičke." "Ĉovjek nije imao novca za spašavanje", rekla je gospođa Hobie. "A već za prvo putovanje tamo smo mu bili platili svime što smo imali. Više nismo imali novca. Kad smo u bolnici susreli generala Garbera, ispričali smo mu našu priču i zamolili ga da pokuša natjerati vladu da ona plati." Reacher je zurio u fotografiju. Zurio je u pogrbljenog čovjeka ispijenog lica. "Tko je još vidio ovu fotografiju?" "Samo general Garber", odgovorila je gospođa Garber. "Ĉovjek koji ju je snimio rekao nam je neka to bude tajna. Zato jer se radi o politički veoma osjetljivoj stvari. Vrlo opasnoj. To je uţasna stvar, zakopana u nacionalnoj povijesti. Ali mi smo je morali pokazati generalu Garberu, jer je bio u stanju pomoći nam." "Što ţelite da ja sada učinim?" upitao je Reacher. Kisik je pištao u tišini. Unutra, van, unutra, van, kroz prozirne plastične cjevčice. Starac je otvarao usta. "Samo ţelim da se vrati", rekao je. "Samo ga ţelim opet
173
vidjeti, samo na jedan dan, prije nego umrem. Nakon toga stariji je par završio s pričom. Zajedno su se okrenuli i usredotočili svoje zamućene poglede na niz fotografija na polici iznad kamina. Reacher je ostao sjediti u tišini. Tada se starac okrenuo, objema rukama podigao koţni fascikl s koljena i pruţio mu ga. Reacher se nagnuo naprijed i uzeo ga. Isprva je pomislio da je to zato da moţe spremiti unutra one tri fotografije. Zatim je shvatio da je primio štafetnu palicu. Kao da se radi o obredu. Njihova je potraga postala Le-onova, a sada je postala njegova. Fascikl je bio tanak. Osim triju fotografija koje je vidio, unutra su bila još samo neredovita pisma iz ministarstva obrane. Tu je bio i jedan sveţanj papira s dokumentacijom o trošenju njihovih ţivotnih ušteđevina i potvrdom o isplati čeka u vrijednosti od osamnaest tisuća dolara na jednu adresu u Bronxu. Svrha financiranja bila je izvidnička misija u Vijetnam, koju je proveo čovjek po imenu Rutter. Pisma njihova sina počinjala su kratkim bilješkama s različitih lokacija na jugu Drţava, dok je prolazio obuku u Dixu, Polku, Waltersu, Ruckeru, Belvoiru i Benningu. Zatim je tu bila kratka poruka iz Mobilea u Alabami, prije nego se ukrcao na brod i krenuo na jednomjesečno putovanje kroz Panamski kanal i preko Tihog oceana u Indokinu. Zatim su tu bili i tanki vojni telegrami iz samog Vijetnama, osam s prvog i šest s drugog putovanja. Trideset godina star papir bio je krut i suh poput drevnog papirusa. Poput nečega što su otkrili arheolozi. Nije bio previše vičan dopisivanju. Pisma su bila puna uobičajenih banalnih fraza kakvima se sluţe mladi vojnici kad pišu kući. U svijetu je vjerojatno postojalo stotinu milijuna roditelja koji su čuvali takva pisma iz različitih vremena, različitih ratova i na različitim jezicima, ali s istim porukama: hrana, vrijeme, glasine o bitkama i primirjima. Odgovori iz ministarstva obrane odraţavali su trideset
174
godina uredske tehnologije. Ispočetka su bili otipkani na starim pisaćim strojevima. Neka pisma išla su ukrivo, neka su imala nepravilne razmake, a neka su imala crvene mrlje na mjestima gdje je pisaća vrpca skliznula. Zatim su na red došli električni pisači, a pisma su bila saţetija i jednolična. Napokon računala, s besprijekornim ispisima na boljem papiru. Ali sve su poruke bile iste. Nije bilo podataka. Nestao u akciji, najvjerojatnije mrtav. Sućuti. Bez daljnjih podataka. Ugovor s čovjekom po imenu Rutter ostavio ih je praznih dţepova. Imali su male i skromne zajedničke račune i nešto gotovine na banci. Tu je bio i jedan list papira ispisan drhtavim rukopisom, za koji je Reacher smatrao da pripada starici. Zbrajala je mjesečne prihode potrebne za ţivot. Stalno je radila na brojevima i zbrajala ih, a zatim bi ih zapisala kad je iznos odgovarao sredstvima iz socijalnog osiguranja. Na kraju bi dobila ukupni kapital. Sa zajedničkog računa podigli su novac prije osamnaest mjeseci i dodali ga gotovini, a zatim su cijelu svotu poslali u Bronx. Imali su priznanicu od Ruttera, sa svotom formalno odbijenom zbog troškova istraţivačkog putovanja, jer je morao odmah krenuti. Tu je bio i zahtjev za bilo kakve informacije koje su mogle biti od pomoći, uključujući šifru vojnika, povijest i bilo koje postojeće fotografije. Jedno je pismo nosilo nadnevak od tri mjeseca kasnije. U njemu je bio detaljan opis otkrića zabačenog logora, riskantna fotografija snimljena potajice i njihov razgovor preko ţice. Tu je bio i nacrt misije spašavanja, razrađen do najmanjih pojedinosti, koji je Hobiejeve trebao koštati četrdeset pet tisuća dolara. Ĉetrdeset pet tisuća dolara koje nisu imali. "Hoćete li nam pomoći?" upitala je starica, razbivši tišinu. "Je li vam sve jasno? Postoji li nešto što biste htjeli znati?" Pogledao je u nju i primijetio da ga je promatrala dok je listao spis. Zatvorio je fascikl i počeo zuriti u njegove pohabane koţne korice. Sve što je u tom trenutku htio
175
znati bilo je: ZAŠTO, DOVRAGA, LEON OVIM LJUDIMA NIJE REKAO ISTINU? DEVET Marilyn Stone je propustila ručak jer je bila zauzeta, ali nije joj bilo krivo, jer bila je sretna zbog novog izgleda koji je počela poprimati kuća. Bila je svjesna da se cijelom poslu posvetila vrlo hladne glave, što ju je pomalo iznenadilo, jer ipak se radilo o pokušaju prodaje vlastitog doma. Bila je to njezina kuća, mjesto koje je s uzbuđenjem briţno i promišljeno izabrala prije ne toliko puno godina. Bila je to kuća iz njezinih snova. Bila je daleko veća i bolja nego je to ikad mogla očekivati. Tada bi osjećala trnce kad bi samo na to pomislila. Kad su uselili mislila je da je umrla i došla u raj. Sada je promatrala kuću kao izloţbeni primjerak, kao trţišnu ponudu. Nije vidjela sobe koje je sama uredila, ţivjela u njima, osjećala uzbuđenje i uţivala u njima. Nije osjećala nikakvu bol. Nije bilo čeznutljivih pogleda prema sobama u kojima su se ona i Chester zabavljali, smijali, jeli i spavali. Osjećala je samo ţustru i poslovnu odlučnost da cijelu kuću dovede na sasvim novi vrhunac neodoljivosti. Radnici iz tvrtke za selidbu namještaja stigli su prvi, kao što je i planirala. Rekla im je da iznesu kredenc iz hodnika, a zatim i Chesterovu fotelju iz dnevne sobe. Ne zato što je bila loš, već stoga što je bila definitivno poseban komad pokućstva. To je bila njegova najdraţa fotelja, koju je izabrao na način kojim muškarci izabiru stvari, prije zbog udobnosti i prisnosti, nego li zbog stila i prikladnosti. To je bio jedini komad pokućstva koji su donijeli iz njihove prijašnje kuće. On ju je postavio do kamina, pod odgovarajućim kutom. Malo pomalo, prilično joj se svidjela. Soba je zbog nje nekako dobivala na kvaliteti udobnog ţivljenja. Bio je to detalj koji je promijenio sobu od izloţbenog primjerka nekakvog magazina u obiteljski dom. Upravo zato ju je i trebalo
176
ukloniti. Radnici su također odnijeli i pult za komadanje mesa iz kuhinje. Dugo je i dobro razmišljala o tom pultu. Kuhinja je zbog njega svakako imala smislen izgled. Kao da se radilo o umjesnoj radnoj površini, ako se govori o dobrim jelima koja je pripremala i spravljala na njemu. Ali tu se bez njega nalazio samo goli prostor od deset metara poda pokrivenog pločicama, koji se pruţao sve do kuhinjskog prozora. Znala je da će svjeţe laštilo na pločicama i svjetlost s prozora okupati cijelu desetmetarsku prazninu i učiniti je pučinom slobodnog prostora. Stavila se na mjesto mogućeg kupca i zapitala se što ĆE VAS SE VIŠE DOJMITI? OZBILJNA KUHINJA? ILI ZAPREPAŠĆUJUĆE PROSTRANA KUHINJA? Zato je pult za komadanje mesa završio u kamionu za selidbe. I televizor iz sobe za odmor bio je u kamionu. Chester je imao problema s televizorima. Video je ubio njegov posao s obiteljskim filmovima, zbog čega je odbijao kupovati najnovije i najbolje proizvode konkurencije. Zato je televizor bio jedan zastarjeli RCA model, i to čak bez daljinskog upravljača. Imao je sjajan okvir od laţnog kroma oko zaslona, ispupčen poput sivog i okruglog akvarija za ribice. U prolazu je iz vlaka koji se zaustavljao u postaji u 125. ulici viđala bolje televizore odbačene na pločnik. Zato je zapovjedila radnicima da ga iznesu iz sobe i spuste policu za knjige iz gostinjske sobe, kako bi popunila prostor. Mislila je da tako soba izgleda mnogo bolje. S policom za knjige, koţnim kaučima i tamnim zaslonima za svjetiljke, soba je izgledala kulturno. Zračila je intelektom. Ĉinila se mjestom privlačnim umu. Kao da će kupac kupiti ţivotni stil, a ne samo kuću. Neko je vrijeme provela izabirući odgovarajuće knjige za stoliće za kavu. Zatim je došao cvjećar s plitkim kartonskim kutijama punim cvijeća. Rekla je jednoj djevojci da opere sve vaze, a zatim je ostala sama s europskim časopisima i rekla joj da kopira rasporede
177
soba koji su joj se svidjeli. Ĉovjek iz Sherylina ureda donio je znak Prodaje se i rekla mu je da ga zabije u šljunak odmah do poštanskog sandučića. Zatim su stigli i vrtlari, u isto vrijeme kad su radnici iz tvrtke za selidbu odlazili. Radnicima iz tvrtke za selidbe trebalo je neko vrijeme da izađu iz prilaza, jer su nekako nespretno upravljali kamionom. Provela je glavnog vrtlara kroz vrt i objasnila mu što treba učiniti, a zatim se vratila u kuću prije nego je počela buka kosilica za travu. Mladić za odrţavanje bazena pojavio se na vratima u isto vrijeme kad su stigli čistači. Ona ih je neodlučno prelazila pogledom, ostavši na trenutak zatečena i nesigurna s čime najprije započeti. Ali zatim je odlučno kimnula i rekla čistačima da pričekaju, te je odvela mladića do bazena i pokazala mu što treba učiniti. Zatim je otrčala natrag u kuću. Osjećala je glad, svjesna da je preskočila ručak, ali je zato sjala od zadovoljstva zbog napretka koji je činila. Oboje su ga ispratili kroz hodnik. Starac je dovoljno dugo udisao kisik da moţe ustati sa stolice, a zatim se nastavio kretati polako gurajući spremnik pred sobom, načas se na njega oslanjajući na štap, a načas ga gurajući poput kolica za golf. Njegova je ţena pred njim šuškala haljinom koja se češala o oba dovratka i oba zida uskog prolaza. Reacher je išao za njima s koţnim fasciklom pod rukom. Starica je otključala vrata, a starac je zastao zadihan, čvrsto stišćući ručku kolica. Vrata su se otvorila i unutra je ušao svjeţ, slatkast zrak. "Ţive li još u blizini neki Victorovi stari prijatelji?" upitao je Reacher. "Je li to vaţno, bojniče?" Reacher je slegnuo ramenima. Davno je bio naučio da je najbolji način za pripremu ljudi na loše vijesti od početka bilo ostavljanje dojma izrazite temeljitosti. Ljudi su pozornije slušali ako su mislili da je iscrpljena svaka mogućnost.
178
"Morat ću se malo raspitati, da dobijem pozadinu svega", rekao je. Izgledali su zbunjeno, ali kao da su bili spremni razmisliti o tome, jer je on bio njihova posljednja nada. Drţao je ţivot njihovog sina u rukama, doslovno. "Ed Steven, čini mi se, u trgovini ţeljeznom robom", naposljetku je rekao gospodin Hobie. "On i Victor su bili kao prst i nokat, još od vrtića i kroz cijelu osnovnu i srednju školu. Ali to je bilo prije trideset i pet godina, bojniče. Ne vidim zašto je to sada vaţno." Reacher je kimnuo, jer to doista i nije bilo vaţno. "Imam vaš broj", rekao je. "Nazvat ću vas čim nešto doznam." "Uzdamo se u vas", rekla je starica. Reacher je opet kimnuo. "Bilo mi je zadovoljstvo što sam vas upoznao", rekao je. "Hvala na kavi i kolaču. I jako mi je ţao zbog vaše situacije." Nisu ništa odgovorili. Što su i mogli reći? Trideset godina agonije, a njemu je bilo ţao zbog njihove situacije? On se samo rukovao s njima, stisnuvši im blago krhke ruke. Zatim je zakoračio na njihovu zaraslu stazu. Probio se natrag do Taurusa, noseći fascikl i odlučno gledajući naprijed. Odvezao se unatrag niz prilaz, s obje strane brisan raslinjem, a zatim izašao na cestu. Skrenuo je desno i uputio se na jug mirnom cestom s koje je bio skrenuo da bi našao kuću. Pred njim se pojavio gradić Brighton. Cesta je postajala sve šira i ravnija. Ugledao je benzinsku crpku i vatrogasni dom. Zatim mali gradski park s bejzbolskim igralištem za mlade. Zatim veletrgovinu s velikim parkiralištem, banku i niz manjih dućana sa zajedničkim pročeljem nešto dalje od glavne ulice. Parkiralište veletrgovine činilo se zemljopisnim središtem gradića. Polako je prošao pokraj njega i ugledao rasadnik s nizom ukrasnog grmlja u loncima ispod prskalice koja je stvarala dugu na suncu. Zatim je ugledao jednu veliku drvenu zgradu zagasito crvene boje, s vlastitim
179
parkiralištem: Stevenova trgovina ţeljeznom robom. Skrenuo je Taurusom na parkiralište i zaustavio automobil do trgovine drvenarijom. Ulaz su predstavljala neupadljiva vrata smještena na straţnjem zidu drvene zgrade. Kad je ušao unutra, našao se u pravom labirintu prolaza, s policama ispunjenim svakakvim stvarima koje nikada ne bi morao kupiti. Vijci, čavli, zakovice, ručni alati, električni alati, kante za smeće, poštanski sandučići, prozorska stakla, prozorski okviri, vrata, kante s bojom. Labirint je vodio u središnju jezgru, gdje su četiri pulta bila postavljena u kvadrat ispod jarkih fluorescentnih svjetala. Tu je bio jedan čovjek s dva dječaka. Bili su odjeveni u traperice i košulje i nosili crvene platnene pregače. Ĉovjek je bio mršav i nizak, imao je oko pedeset godina, a dječaci su očito bili njegovi sinovi, mlađe inačice istog lica i tjelesne građe, i imali su oko osamnaest i dvadeset godina. "Ed Steven?" upitao je Reacher. Ĉovjek je kimnuo, nakrivio glavu i podigao obrve, poput čovjeka koji već trideset godina odgovara na pitanja trgovaca i mušterija. "Mogu li popričati s vama o Victoru Hobieju?" Ĉovjek ga je na trenutak blijedo gledao, a zatim poprijeko pogledao u svoje sinove, kao da vraća unatrag film njihovog ţivota, i još dalje, sve do onog dana kad je posljednji put vidio Victora Hobieja. "On je poginuo u Vijetnamu, zar ne?" rekao je. "Potrebni su mi neki podaci o njegovom ţivotu." "Njegovi roditelji su opet unajmili nekoga da ga nađe? Rekao je to bez iznenađenja, a u glasu mu se osjećala i mrva dosade. Kao da su problemi Hobiejevih bili dobro poznati u gradiću, drage volje tolerirani, ali više nisu budili nikakvo snaţnije suosjećanje." Reacher je klimnuo. "Zanima me kakav je on bio čovjek. Ĉuo sam da ste ga vi vrlo dobro poznavali." Steven je opet blijedo pogledao. "Pa, čini mi se da jesam. Ali tada smo bili klinci. Poslije srednje škole vidio sam ga
180
samo jednom." "Moţete li mi nešto reći o njemu?" "Prilično sam zauzet. Moram se pobrinuti za istovar." "Mogao bih vam pomoći. Moţemo pričati dok budemo radili." Steven je htio izustiti kratko i jasno NE, ali tada je odmjerio Reachera i uočio njegovu građu. Zatim se nasmiješio poput radnika kojemu je ponuđena besplatna uporaba viličara. "U redu", rekao je. "Ovuda, iza trgovine." Izašao je iza pulta i odveo Reachera kroz sporedna vrata van. Tu je na suncu bio parkiran prašnjavi kamionet, odmah do otvorenog skladišta s limenim krovom. Kamionet je bio natovaren vrećama s cementom. Police u otvorenom skladištu bile su prazne. Reacher je svukao jaknu i odloţio je na haubu kamioneta. Vreće su bile od debelog papira. Od radnika s kojima je radio na bazenima je naučio, ako objema rukama primi po jednu vreću po sredini, da će se one saviti i teţina se pravilno rasporediti na dva dijela. Učinio je to tako da je jednom rukom uhvatio vreću za okrajak i podigao je. Na taj način prašina neće padati na njegovu novu košulju. Vreće su teţile pedeset kilograma svaka, a on je odjednom nosio dvije, po jednu u svakoj ruci. Drţao ih je ispred sebe i nosio dalje od tijela. Steven ga je promatrao kao da gleda ţonglera u cirkusu. "Recite mi nešto o Victoria Hobieju", prostenjao je Reacher. Steven je slegnuo ramenima. Naslonio se na stup, u hladovini pod limenim krovom. "Davno je to bilo", rekao je. "Što bih vam mogao reći? Tada smo još bili klinci. Očevi su nam bili trgovci. Njegov je bio tiskar. Moj je vodio ovu trgovinu, iako je tada bila samo skladište drvne građe. Zajedno smo išli u školu. Krenuli smo u vrtić istog dana i maturirali istog dana. Vidio sam ga samo jednom poslije srednje škole, kad se vratio kući iz vojske. Bio je u Vijetnamu godinu dana i
181
opet se morao vratiti tamo." "Pa kakav je bio? " Steven je opet slegnuo ramenima. "Pomalo sam oprezan kad me pitate za mišljenje." "Zašto? Zar postoji nešto loše?" "Ne, ne, ništa takvo", rekao je Steven. "Nema se što kriti. Bio je dobar dječak. Ali dat ću vam trideset pet godina staro mišljenje jednog dječaka o drugom, zar ne? Moţda takvo mišljenje nije pouzdano." Reacher je zastao s vrećama od pedeset kilograma u svakoj ruci. Okrenuo se i pogledao u Stevena. Bio je naslonjen na stup u svojoj crvenoj pregači, mršav i vitak, prava slika i prilika onoga za što je Reacher pretpostavljao da je tipičan i oprezan malograđanski sjevernjački poduzetnik. Bio je od ljudi čija bi prosudba mogla biti prilično solidna. Kimnuo je glavom. "U redu, to mi je jasno. Uzet ću to u obzir." Steven mu je uzvratio na isti način, kao da su osnovna pravila jasna. "Koliko imate godina?" "Trideset osam", rekao je Reacher. "Odavde ste?" Reacher je odmahnuo glavom. "Nisam zapravo niotkuda." "U redu, nekoliko vam stvari mora biti jasno", rekao je Steven. "Ovo je mali gradić u provinciji, a ja i Victor smo se ovdje rodili 1948. Imali smo petnaest godina kad su ubili Kennedyja, šesnaest kad su stigli Beatlesi i dvadeset kad su izbili oni neredi u Chicagu i Los An-gelesu. Jasno vam je o čemu govorim?" "Bio je to jedan drugačiji svijet", rekao je Reacher. "Moţete se okladiti u to", odvratio mu je Steven. "Odrastali smo u drukčijem svijetu. Cijelo naše djetinjstvo. Za nas je uistinu odvaţan bio onaj čovjek koji je bejzbolskim naljepnicama obljepljivao kotače svoga bicikla. Morate to imati na umu dok vam govorim." Reacher je kimnuo. Podigao je devetu i desetu vreću iz kamioneta. Polako se počeo znojiti i brinuti što će mu Jodie reći za košulju, kad ga sljedeći put vidi.
182
"Victor je bio vrlo pošten dječak", rekao je Steven. "Vrlo pošten i normalan dječak. I, kao što sam već rekao, zbog usporedbe, to je bilo onda kad smo mi ostali mislili da smo glavni kad bi subotom ostali vani do pola deset i pili frape od mlijeka." "Što gaje najviše zanimalo?" upitao je Reacher. Steven je napuhao obraze i slegnuo ramenima. "Što vam mogu reći? Isto kao i sve ostale, čini mi se. Bej-zbol, Mickey Mantle. Voljeli smo i Elvisa. Sladoled i Usamljenog Rendţera. Takve stvari. Obične stvari." "Njegov je otac rekao da je oduvijek htio biti vojnik." "Svi smo htjeli. Prvo smo svi htjeli biti kauboji i Indijanci, a zatim i vojnici." "A jeste li i vi otišli u Vijetnam?" Steven je odmahnuo glavom. "Ne, nekako sam prerastao ţelju da budem vojnik. Ne zato što nisam odobravao Vijetnam. Morate shvatiti, bilo je to mnogo, mnogo prije nego su se ovdje pojavili hipiji s dugom kosom. Nitko nije imao ništa protiv vojske. Ni ja se nisam bojao. Tada nije postojalo ništa čega bi se netko mogao bojati. Bili smo Sjedinjene Drţave, zar ne? Mogli smo isprašiti tur onim kosookim klipanima, u najviše šest mjeseci. Nikoga nije brinuo odlazak u Vijetnam. Jednostavno se sve činilo staromodnim. Svi smo poštovali vojnike, voljeli smo priče, ali sve se činilo kao stvar prošlosti, znate što mislim? Ja sam htio pokrenuti posao. Htio sam trgovinu svoga oca pretvoriti u veliku korporaciju. To se činilo pravom stvari. Meni se to činilo pravim američkim snom, većim od odlaska u vojsku. U to vrijeme to se činilo podjednako domoljubnim." "Znači, izbjegli ste novačenje?" upitao je Reacher. Steven je klimnuo. "Zvali su me na novačenje, ali tad je u toku bila prijava na studij, tako da su me preskočili. Moj je otac bio dobar s predsjednikom sveučilišnog odbora, što mi nije škodilo, mogao bih reći." "Kako je Victor na to reagirao?" "Nije imao ništa protiv. Nismo se svađali oko toga. Nisam
183
bio protivnik rata ili nešto slično. Podrţavao sam rat u Vijetnamu, kao i svi drugi. Radilo se o osobnom izboru, o stvari prošlosti ili budućnosti. Ja sam bio za budućnost, a Victor je htio u vojsku. Nekako je znao da se radi o, recimo, ustrajnosti. Istina, na njega jako utjecao njegov otac. On je bio logističar u drugom svjetskom ratu i nije bio na bojištu, ostao je kući. Moj je bio u pješaštvu i ratovao je na Pacifiku. Victor je smatrao da njegova obitelj na neki način nije dala svoj obol. Zato je htio ići u vojsku, nekako je osjećao da mu je to duţnost. Sada se to čini melodramatičnim, zar ne? Duţnost? Ali svi smo tada razmišljali na isti način. Nema nikakve usporedbe s današnjom mladosti. Ovdje smo svi bili prilično ozbiljni i staromodni, a Victor moţda nešto više od ostalih. Vrlo ozbiljan, vrlo iskren. Ali ne mnogo više od uobičajenog." Reacher je istovario tri četvrtine vreća. Zastao je i naslonio se na vrata kamioneta. "Je li bio pametan?" "Dovoljno pametan, rekao bih", rekao je Steven. "Bio je dobar učenik, ali nije bio čudo od djeteta. Nekoliko je mladića ovdje tijekom godina postalo odvjetnicima i liječnicima, što god već. Jedan od njih je otišao u NASA-u, a bio je nešto mlađi od Victora i mene. Victor je bio dovoljno pametan, ali morao je dosta učiti da bi dobio dobre ocjene, ako se dobro sjećam." Reacher je opet počeo nositi vreće. Prvo je napunio najdalje police, što mu je bilo drago, jer su ga podlaktice počele boljeti. "Je li ikad bio u kakvoj nevolji?" Steven je izgledao kao da mu je dosadno. "Nevolji? Niste me slušali, gospodine. Victor je bio poštenjačina, onda kad je najgori dječak bio poput anđela u usporedbi s današnjom djecom." Ostalo je još šest vreća. Reacher je obrisao dlanove o hlače. "Kakav je bio kad ste ga posljednji put vidjeli? Prije nego je opet otišao u Vijetnam?" Steven je malo zastao da razmisli. "Malo stariji, čini mi
184
se. Ja sam bio stariji godinu dana, a činilo mi se kao da je on ostario pet. Ali nije bio ništa drukčiji. Isti mladić. I dalje ozbiljan i pošten. Priredili su mu svečani doček kad se vratio kući, jer je dobio odličje. Bilo mu je stvarno neugodno zbog toga i rekao je da mu odličje ništa ne znači. Zatim je opet otišao i više se nije vratio." "Kako ste se vi osjećali zbog toga?" Steven je opet zastao. "Prilično loše, čini mi se. Bio je mladić kojega sam poznavao cijeli ţivot. Volio bih da se vratio, naravno, ali bilo mi je vrlo drago što se nije vratio u kolicima ili kao invalid, kao što se puno njih vratilo." Reacher je završio s poslom. Odloţio je posljednju vreću na policu i naslonio se na stup preko puta Stevena. "Što je s tajnom? O onome što mu se dogodilo?" Steven je odmahnuo glavom i tuţno se nasmiješio. "Nema nikakve tajne. Poginuo je. Radi se o tome da dvoje staraca odbija prihvatiti tri neugodne istine, to je sve." "A to su?" "Jednostavno je", rekao je Steven. "Prva je istina da je njihov sin poginuo. Druga je istina da je umro u nekoj nepristupačnoj prašumi, Bogu iza nogu, gdje ga nitko nikad neće pronaći. Treća je istina da je vlada bila aljkava u to doba i da su nestale u akciji prestali popisivati kao ţrtve, tako da broj stvarnih ţrtava mogu prikazati manjim. Bilo je... koliko? Moţda deset mladića u Victorovu helikopteru kad se srušio? To je deset imena koja nisu objavili kao ţrtve u dnevniku. Takva je bila politika i sada je prekasno da to priznaju." "To je vaše mišljenje?" "Naravno", rekao je Steven. "Rat je pošao lošim putem, a za njim i vlada. To je moj naraštaj teško prihvatio, kaţem vam. Vi mlađi sve to vjerojatno lakše prihvaćate, ali vjerujte da se starci poput Hobiejevih nikad neće moći s time pomiriti." Ušutio je i odsutno lutao pogledom od praznog kamioneta do punih polica. "Prebacili ste tonu cementa. Ţelite li ući unutra, oprati se i popiti sok na moj račun?"
185
"Gladan sam", rekao je Reacher. "Nisam ručao." Steven je kimnuo, a zatim se skrušeno osmjehnuo. "Pođite na jug. Naići ćete na restoran odmah iza ţeljezničke stanice. Tamo smo nekoć do pola deset subotom navečer ispijali frapee od mlijeka i mislili da smo Frank Sinatra." Restoran je očito mnogo puta promijenio izgled otkako su odvaţni dječaci s bejzbolskim karticama na kotačima svojih bicikala ispijali frapee od mlijeka tu subotom navečer. Sada je to bila zalogajnica u stilu sedamdesetih, niska i pravokutna, s ciglenim pročeljem, zelenim krovom i blještavilom u stilu devedesetih, u obliku ukrasnih ruţičastih i plavih neonskih reklama na svakom prozoru. Reacher je uzeo sa sobom fascikl s koţnim uvezom, otvorio vrata i ušao u rashlađeni zrak koji je mirisao na freon iz rashladnog uređaja, hamburgere i jaka sredstva za čišćenje kojima prskaju stolove prije nego ih obrišu. Sjeo je za pult i jedna je vesela, de-beljuškasta djevojka od dvadeset i nešto godina pred njega stavila pladanj i salvetu. Zatim mu je dala jelovnik veličine oglasne ploče s fotografijama jela uz koje su bili napisani opisi. Naručio je krvavi hamburger od četvrt kilograma sa švicarskim sirom, salatu i kolutiće od luka. Okladio se sam sa sobom da jelo neće ni izbliza izgledati kao na fotografiji. Zatim je popio hladnu vodu i zatraţio još jednu, prije nego je otvorio fascikl. Usredotočio se na Victorova pisma roditeljima. Ukupno ih je bilo dvadeset sedam, trinaest s obuke i četrnaest iz Vijetnama. U njima je pisalo sve što je već čuo od Eda Stevena. Pravilna gramatika, točan pravopis, saţeti i uobičajeni izrazi. Isti rukopis kojim se sluţe svi školovani ljudi u Americi između dvadeset i šezdeset godina, samo sa suprotnim nagibom. Bio je ljevak. Nijedno od dvadeset sedam pisama nije imalo više od nekoliko redaka na drugoj stranici. Bio je odgovorna osoba. Osoba koja je znala da nije pristojno završiti osobno pismo na istoj
186
stranici. Bio je uljudan, odgovoran, ljevoruk, dosadan, uskogrudan i običan, solidno školovan, ali nije bio genij. Djevojka mu je donijela hamburger. Bio je dostatan, ali vrlo različit od bogate gozbe koja je bila prikazana na fotografiji u jelovniku. U nabranoj papirnatoj šalici salata je plutala u bijelom octu, a kolutići luka bili su naduti i iste veličine, poput malih smeđih automobilskih guma. Sir je bio narezan toliko tanko da je bio proziran, ali je barem imao ukus po siru. Fotografija snimljena nakon svečanog mimohoda u Ruckeru bila je nešto teţa za tumačenje. Nije bila izoštrena, a vršak Victorove kape bacao mu je oči u duboku sjenu. Ramena su mu bila zabačena, a tijelo napeto. Pucao je od ponosa ili mu je bilo neugodno zbog majke? Bilo je teško za reći. Na kraju se Reacher odlučio za ponos, i to zbog usta. Bila su zatvorena i činila crtu, malo zakrivljenu u kutovima. Usta su odavala strogi nadzor mišića lica, s ciljem sprječavanja širokog i veselog osmjeha. Bila je to fotografija mladića na samom vrhuncu njegovog dotadašnjeg ţivota. Postigao je sve ciljeve i ostvario sve snove. Reacher je prelistao pisma, traţeći poruku iz Mobilea. Bila je napisana na mornarskom leţaju, prije isplovljivanja. Imala je poštanski ţig Alabame. Trezveni izrazi na listu i četvrt. Strogo nadzirani osjećaji. Nije sadrţavala nikakvu poruku. Platio je račun i ostavio napojnicu od dva dolara djevojci, jer je bila tako vesela. Bi li i ona na dan isplov-ljavanja u rat napisala pismo kući od stranice i četvrt ničega? Ne, ali ona ne bi nikad isplovila u rat. Victorov helikopter bio je srušen nekih sedam godina prije nego se ona rodila, a Vijetnam je bio tek nešto što je učila iz povijesti u srednjoj školi. Bilo je prerano da se odmah uputi natrag na Wall Street. Jodie je rekla u sedam. Imao je još najmanje dva sata. Ušao je u Taurus i uključio hlađenje na najjače, da ubije vrućinu. Zatim je rastvorio Hertzovu auto-kartu na tvrdoj koţi fascikla i počeo traţiti put iz Brightona. Mogao je
187
poći juţno cestom broj 9, prema autocesti Bear Mountain, preko Beara istočno do Taconica, juţno od Taconica do Spraina, a Sprain bi ga odveo do autoceste Bronx River. Tom bi se cestom spustio ravno do Botaničkih vrtova koje nikad nije posjetio, a prilično je za tim čeznuo. Marilyn je ručala nešto poslije tri sata poslijepodne. Provjerila je kako napreduju čistaci i otpustila ih nakon što se uvjerila da su odradili savršen posao. Tepih u hodniku su očistili parom, ne zato što je bio prljav, već zato što je to bio najbolji način da poravnaju otiske koje su na njemu ostavile noge kredenca. Para je omekšala vunena vlakna i poslije temeljitog čišćenja usisavačem nitko nije mogao primijetiti da je tu nekad stajao teţak komad pokućstva. Dugo se tuširala i obrisala tuš-kabinu ručnikom, kako bi pločice ostale suhe i sjajne. Počešljala je kosu i pustila da se sama osuši. Znala je da će se zbog lipanjske vlage malo zakovrčati. Zatim je odjenula samo jedan komad odjeće. Obukla je komad odjeće koji je Chesteru bio najdraţi. Tamno ruţičastu svilenu usku haljinu koja joj je najbolje stajala bez ičega ispod. Sezala joj je točno iznad koljena i, premda nije bila sasvim uska, priljubila se uz prava mjesta, kao da je bila skrojena za nju, što je u stvari i bilo istina, iako Chester za to nije znao. Mislio je da se radi o uobičajenom odjevnom predmetu koji je sasvim slučajno izabrala. Bila je sretna što tako misli, ne zbog novca, već zato što je osjećala, moţe se reći, pomalo drskim priznati mu da ima takav seksi komad odjeće izrađen po narudţbi. A iskreno, suknja je na njega imala besraman učinak. Bila je poput okidača. Nosila ju je kad bi smatrala da je zasluţio nagradu. Ili odbijanje. A večeras će ga trebati odbiti. On će doći kući i zateći svoju ţenu kako mu prodaje kuću. U svakom slučaju, bit će to teška večer, a ona se pripremila da iskoristi svaku prednost kako bi izdrţala, bila ta prednost besramna ili
188
ne. Izabrala je Guccijeve cipele s visokim potpeticama koje su odgovarale boji haljine i noge joj činile duţima. Zatim je sišla u kuhinju i ručala. Ručak se sastojao od jabuke i kriške nemasnog sira. Zatim se vratila gore, opet oprala zube i razmislila o šminki. Bila je gola ispod suknje i kosa joj je bila puštena, i najbolje je bilo da uopće ne stavlja šminku. Ali bila je spremna priznati da to neće proći, zato se dugo šminkala i nastojala izgledati kao da se nije puno namučila oko toga. Trebalo joj je dvadeset minuta, a zatim je lakirala nokte, i one na nogama, osjećajući to potrebnim jer će vjerojatno rano izu ti cipele. Zatim je nanijela svoj omiljeni parfem, u dovoljnoj količini da bude izraţen, ali ne i napadan. Zatim je zazvonio telefon. To je bila Sheryl. "Marilyn?" rekla je. "Kuća je tek šest sati na prodaju, a netko je već zagrizao!" "Zaista? Ali tko? I kako?" "Znam, i to prvog dana, bez da si to igdje oglasila. Zar to nije divno? Radi se o jednom gospodinu koji se seli s obitelji. Kruţio je susjedstvom, upoznavao ga, a onda je vidio tablu pred tvojom kućom. Odmah je došao ovamo i raspitao se za pojedinosti. Jesi li spremna? Mogu li ga odmah dovesti?" "Hej, odmah sada? Već? Ovo je bilo brzo, zar ne? Ali da, mislim da sam spremna. Tko je on, Sheryl? Misliš da je ozbiljan kupac?" "Svakako, a ovdje je samo danas. Večeras se mora vratiti na zapad." "U redu, onda, dovedi ga. Bit ću spremna." Shvatila je da je vjerojatno čitavo vrijeme uvjeţbavala cijeli postupak, nesvjesno, bez da je toga bila uistinu svjesna. Brzo je djelovala, ali nije bila zbunjena. Spustila je slušalicu, otrčala ravno u kuhinju i uključila pećnicu da je zagrije. Izvadila je ţlicu kave u zrnu i stavila je na tanjurić, a zatim ga je stavila u pećnicu, na srednju policu. Zatvorila je vrata pećnice i prišla sudoperu. Bacila je okrajak jabuke smeće i tanjur odloţila u stroj za pranje
189
posuda. Obrisala je sudoper papirnatom krpom, odmakla se s rukama na kukovima i počela promatrati prostoriju. Prišla je prozoru i nakrivila kapke dok svjetlost nije zablistala na podu. "Savršeno", rekla je sebi. Otrčala je na kat i počela od vrha kuće. Zavirila je u svaku sobu. Gledala je, provjeravala, namještala cvijeće, krivila kapke na prozorima, istresala jastuke. Posvuda je upalila svjetiljke. Negdje je pročitala da će, ako upali svjetiljke kad je kupac već u sobi, to sugerirati da je kuća mračna. Bolje da ih odmah upali, jer je to jasna poruka vesele dobrodošlice. Otrčala je u prizemlje. U dnevnoj je sobi otvorila kapke sve do kraja, kako bi se vidio bazen. U radnoj je sobi upalila svjetiljke za čitanje i skoro sasvim zatvorila kapke, kako bi prostorija izgledala mračno i udobno. Zatim je zavirila u dnevnu sobu. Sranje, Chesterov stolić je još bio tu, odmah do mjesta gdje se prije nalazila njegova fotelja. Kako joj je to samo promaklo? Zgrabila ga je objema rukama i odnijela ga do stepeništa koje je vodilo u podrum. Ĉula je Sherylin automobil na šljunku. Otvorila je vrata podruma, brzo se spustila dolje, ostavila stolić i opet otrčala gore. Zatvorila je vrata i ušla u zahod. Poravnala je ručnik za goste, popravila kosu i pogledala se u zrcalo. Boţe! Nosila je usku svilenu suknju. Bez ičega ispod. Svila joj se priljubila uz koţu. Što će, dovraga, taj čovjek pomisliti? Oglasilo se zvonce na vratima. Ona se skamenila. Je li imala vremena za presvlačenje? Naravno da nije. Već su bili na vratima i zvonili. Jakna ili nešto? Zvonce se opet oglasilo. Udahnula je, zavrtjela bokovima da opusti tkaninu i zaputila se niz hodnik. Još je jednom udahnula i otvorila vrata. Sheryl ju je odmjerila, ali Marilyn je već gledala u kupca. Bio je nešto viši, imao je pedeset ili pedeset pet godina, sijed, u tamnom odijelu. Stajao je po strani i gledao prema raslinju uz prilaz. Brzo je pogledala u njegove
190
cipele, jer je Chester uvijek govorio da se bogatstvo i porijeklo vide po njima. Njegove su cipele izgledale prilično dobro. Teške oksfordke, ulaštene do sjaja. Nasmiješila se. Je li to bilo to? Je li uspjela prodati kuću za šest sati? To bi bilo izvrsno. Lukavo se nasmiješila Sheryl i okrenula se muškarcu. "Uđite", rekla je veselo i ispruţila ruku. On je skrenuo pogled s vrta i okrenuo se prema njoj. Gledao je ravno u nju, otvoreno i razmetljivo. Osjetila se gola pod njegovim pogledom. Praktički je i bila gola. Ali bila je svjesna da i ona zuri u njega, jer je bio uţasno opečen. Jedna strana njegove glave bila je samo masa sjajnih i ruţičastih oţiljaka. Uspjela je zadrţati svoj ukočeni ljubazan osmjeh na licu i ruku ispruţenu prema njemu. On je zastao. Podigao je ruku i ispruţio je prema njezinoj. Ali to nije bila ruka. Bila je to sjajna metalna kuka. Nikakva umjetna ruka, nikakva sloţena proteza, samo opaka metalna kuka, izrađena od blistavog čelika. Reacher je stao uz pločnik pred šezdesetokatnicom na Wall Streetu deset minuta prije devetnaest sati. Motor je bio upaljen, a on je promatrao trokut čiji se vrh nalazio na izlaznim vratima zgrade i širio se preko proširenja u daljinu, odakle bi je netko mogao ugrabiti prije njega. Unutar trokuta nije bilo nikoga tko ga je brinuo. Nitko nije stajao, nitko nije vrebao. Samo je uska rječica uredskih djelatnika izlazila na ulicu, s jaknama prebačenim preko jedne ruke i debelim aktovkama u drugoj. Većina ih je na pločniku skretala lijevo i odlazila prema podzemnoj ţeljeznici. Neki od njih su se probijali između automobila parkiranih uz pločnik i u prometnoj guţvi traţili taksije. Ostala parkirana vozila nisu predstavljala opasnost. Dva mjesta ispred njega nalazio se kamion dostave i dvije limuzine uz koje su čekali vozači i pogledom traţili svoje putnike. Nevina rulja na kraju napornog dana. Reacher
191
se udobno smjestio u svojem sjedalu i čekao. Pogledom mu je letio lijevo-desno, ispred-iza i uvijek mu se vraćao na okretna vrata. Ona je izašla prije devetnaest sati, ranije nego je očekivao. Vidio ju je kroz staklo u predvorju. Ugledao
je njezinu kosu, njezinu haljinu i noge dok je išla postrance prema izlazu. Zapitao se na trenutak je li ona samo čekala na svojem katu. Vremenski je bilo moguće. Mogla je vidjeti automobil s prozora i odmah se uputiti prema dizalu. Gurnula je vrata i izašla pred zgradu. On je izašao iz vozila, obišao oko haube, stao na pločnik i čekao. Ona je nosila aktovku. Jedna zraka sunca obasjala joj je kosu koja je bljesnula poput aure. Deset metara od njega se nasmiješila. "Zdravo, Reacheru", rekla je. "Zdravo, Jodie", rekao je. Nešto je znala. Mogao joj je to vidjeti na licu. Imala je velike vijesti za njega, ali smiješila se kao da ga ţeli zadirkivati oko toga. "Što?" upitao je on. Ona se opet nasmiješila i odmahnula glavom. "Ti prvi, moţe?" Sjedili su u automobilu i on joj je ispričao sve što mu je rekao star bračni par. Njezin je osmijeh polako nestao. Namrštila se. Zatim joj je dao koţni fascikl. Listala je njegov sadrţaj dok se on borio s prometom na uskom trgu s polukruţnim okretištem koje će ih odvesti na jug ulice Broadway, samo dvije ulice od njezinog stana. Zaustavio se uz pločnik ispred kavane. Ona je čitala Rutterov izvidnički izvještaj i proučavala fotografiju iscrpljenog i sijedog čovjeka koji je stajao uz istočnjačkog vojnika. "Nevjerojatno", rekla je tiho. "Daj mi svoje ključeve", rekao joj je. "Uzmi kavu, a ja ću
192
se pješice vratiti po tebe kad provjerim je li tvoja zgrada sigurna." Nije imala nikakvih primjedbi. Fotografija ju je potresla. Samo je posegnula u torbicu po ključeve, izašla iz automobila, bez zastajanja prešla pločnik i ušla u kavanu. Gledao je kako ulazi unutra, a zatim se polako odvezao niz ulicu prema jugu. Skrenuo je ravno u njezinu garaţu. Automobil je bio drukčiji i bilo mu je jasno da će, ako netko bude čekao dolje i oklijevao, imati dovoljno veliku prednost. Ali garaţa je bila mirna. Ista skupina parkiranih vozila koja su izgledala kao da se cijeli dan nisu nigdje micala. Parkirao je Taurus na njezino mjesto i popeo se metalnim stepenicama u predvorje. Nije bilo nikoga. Nikoga u dizalu, nikoga u hodniku na četvrtom katu. Vrata stana nisu bila oštećena. Otvorio ih je i ušao unutra. Zrak je bio miran i tih. Nije bilo nikoga. Spustio se poţarnim stepeništem natrag u predvorje i izašao kroz staklena vrata na ulicu. Hodao je dvije ulice na sjever i ušao u kavanu. Našao ju je samu za kromiranim stolom, kako čita pisma Victora Hobieja. Uz lakat joj je stajala nedirnuta kava. "Hoćeš li popiti tu kavu?" upitao je. Stavila je fotografiju iz prašume na pisma. "Ovo govori o velikoj upletenosti", rekla je. Smatrao je to niječnim odgovorom. Primakao je šalicu k sebi i u jednom gutljaju ispio kavu. Malo se ohladila i bila nevjerojatno jaka. "Pođimo", rekla je. Dozvolila je da joj ponese aktovku i drţala ga je za ruku dok su hodali preko dvije ulice. Na ulaznim vratima zgrade joj je vratio ključeve. Zajedno su ušli unutra, prošli kroz predvorje i šutke ušli u dizalo. Ona je otključala vrata stana i ušla unutra ispred njega. "Znači, progone nas vladini agenti?" rekla je. On nije ništa odgovorio. Samo je svukao svoju novu
193
jaknu i bacio je na sofu ispod kopije Mondriana. "Mora da je tako", rekla je. Prišao je prozorima i razmaknuo kapke. Unutra su prodrle zrake dnevne svjetlosti i bijela je prostorija zablistala. "Bliţimo se tajni ovih logora", rekla je. "Zato nas vlada pokušava ušutkati. CIA ili netko."
On je ušao u kuhinju. Otvorio je vrata hladnjaka i izvadio bocu vode. "Nalazimo se u velikoj opasnosti", rekla je. "Ti mi ne izgledaš jako zabrinut zbog toga." Slegnuo je ramenima i otpio gutljaj vode. Bila je previše hladna. Više je volio vodu sobne temperature. "Ţivot je previše kratak da bih se brinuo", rekao je. "Tata se brinuo. Zato je i postao srčani bolesnik." Klimnuo je. "Znam. Ţao mi je." "Zašto to onda ne uzimaš ozbiljno? Zar ne vjeruješ u to?" "Vjerujem", rekao je. "Vjerujem u sve što su mi ispričali." "A fotografija je dokaz, zar ne? Taj logor očito postoji." "Znam da postoji", rekao je. "Bio sam tamo." Ona je zurila u njega. "Bio si tamo? Kad? Kako?" "Ne tako davno", rekao je. "Prišao sam blizu koliko i onaj Rutter." "Isuse, Reacheru", rekla je. "Što namjeravaš poduzeti oko toga?" "Kupit ću pištolj." "Ne, trebali bismo otići na policiju. Ili moţda novinarima. Vlada ovo ne moţe činiti." "Ĉekaj me ovdje, u redu?" "Kamo ćeš?" "Idem kupiti pištolj. Onda ću nam kupiti pizzu. Donijet ću je ovamo." "Ne moţeš kupiti pištolj, ne u New Yorku, za Boga miloga. Postoje zakoni. Potrebna ti je osobna iskaznica, dozvole i druge stvari koje svejedno moraš čekati pet
194
dana." "Mogu kupiti pištolj bilo gdje", rekao je. "Naročito u New Yorku. S čime ţeliš pizzu?" "Imaš li dovoljno novca?" "Za pizzu?" "Za pištolj", rekla je. "Pištolj će me koštati manje od pizze", rekao je. "Zaključaj vrata za mnom, moţe? I ne otvaraj ih dok ne vidiš kroz špijunku da sam to ja." Ostavio ju je nasred kuhinje. Spustio se poţarnim stepeništem u predvorje. Izašao je van i zadrţao se na pločniku dovoljno dugo da se snađe. U četvrti na jugu bila je jedna picerija. Ušao je unutra i naručio veliku pizzu, pola s inćunima i kaparima, pola s vrućim kobasicama, za van za pola sata. Zatim je na Broadwayu prešao ulicu i zaputio se na istok. Bio je u New Yorku dovoljno puta da zna da je istina ono što ljudi kaţu. U New Yorku se sve događa brzo. Stvari se mijenjaju brzo. Brzo po vremenskim i zemljopisnim terminima. Jedna četvrt prelazi u drugu za samo nekoliko blokova. Ponekad je pročelje neke zgrade raj srednje klase, a iza nje u uličici spavaju skitnice. Znao je da će ga deset minuta brzog hoda odvesti cijeli jedan svijet dalje od Jodiena skupog stambenog bloka. Ono što je traţio pronašao je u sjeni ispod prilaza brooklynskom mostu. Tu se nalazila zamršena mreţa ulica i jedna velika zgrada u izgradnji, koja se pruţala prema sjeveru i istoku. Okolo su bile načičkane treće-razredne trgovine i jedno košarkaško igralište s lancima umjesto mreţe na koševima. Zrak je bio sparan i vlaţan, ispunjen parom i bukom. Skrenuo je za ugao i naslonio se na ţičanu ogradu. Iza sebe je čuo ţamor s košarkaškog igrališta i promatrao sudar dvaju svjetova. Jedna brza rijeka vozila i ljudi u brzom hodu. I vozila što su stajala ili polako vozila, a ljudi dokoličili u manjim skupinama. Automobili u pokretu stvarali su guţvu oko onih zaustavljenih, trubili i zaobilazili ih, a pješaci su
195
prosvjedovali, gurali se i gazili po lokvama kako bi izbjegli šačice besposličara. Ponekad bi se neki automobil načas zaustavio i jedan bi dječak prišao vozačevu prozoru. Uslijedio bi kraći razgovor i novac bi prešao iz ruke u ruku, poput trika opsjenara. Zatim bi se dječak odmaknuo, vratio natrag u veţu i nestao. Pojavio bi se trenutak kasnije i opet prišao automobilu. Vozač bi pogledao lijevo-desno, prihvatio mali paketić i vratio se natrag u promet ispunjen ispušnim plinovima i bukom automobilskih sirena. Zatim bi se dječak vratio natrag na pločnik i čekao. Ponekad se trgovina obavljala u prolazu, ali način je uvijek bio isti. Dječaci su bili samo posrednici što su radili za glavnog dilera. Nosili su novac unutra i iznosili paketiće van, a bili su previše mladi da ih se osudi. Reacher ih je promatrao kako se sluţe trima ulazima raspoređenima uzduţ pročelja zgrade. Središnji je ulaz bio najzaposleniji. Omjer prometa je bio otprilike dva naprema jedan. Bila je to jedanaesta zgrada po redu od juţnog ugla. Odgurnuo se od ograde i krenuo na istok. Tu se nalazio prazan komad zemljišta s kojeg je mogao vidjeti rijeku. Most se pruţao iznad njega. Skrenuo je na sjever i izašao iza zgrada u jednu usku uličicu. Proučio je pogledom prostor iznad sebe i izbrojio jedanaest poţarnih stepeništa. Opet je spustio pogled pred sebe i ugledao jedan crni sedan parkiran na uskom mjestu ispred jedanaestog sporednog ulaza. Jedan je mladić od nekih devetnaest godina sjedio na prtljaţniku, s mobitelom u ruci. Bio je to straţar na sporednom ulazu, jednu prečku na ljestvici iznad svoje mlađe braće koja su šetala pločnikom. Nikoga drugoga nije bilo uokolo. Dječak je bio sam. Reacher je ušao u uličicu. Pravi način je bio hodati brzo i gledati u daljinu, tako da momak pomisli kako ne obraća paţnju na njega. Pretvarajući se da pogledava u sat i
196
zatim opet u daljinu, Reacher je prošao pored njega, gotovo u trku. U posljednjem je trenutku skrenuo pogled prema automobilu, kao da ga je ta prepreka iznenada vratila u stvarnost. Dječak ga je promatrao. Reacher je krenuo lijevo, znajući da zbog kuta pod kojim je automobil parkiran tuda neće moći proći. Zastao je ogorčen i krenuo udesno, a zatim se bijesno okrenuo, poput čovjeka u ţurbi koji je naletio na neugodnost. Zamahnuo je ljevicom iz okreta i udario dječaka postrance u lice. Dječak je zateturao i on ga je opet udario, ovaj put desnicom. Nije jako zamahnuo i udario ga je relativno lagano. Nije bilo razloga da ga pošalje u bolnicu. Pustio ga je da sam padne s prtljaţnika, kako bi vidio koliko ga je snaţno udario. Osoba pri svijesti uvijek ublaţi svoj pad. Ovaj dječak nije. Pao je na prašnjavu uličicu uz potmuli udarac. Reacher ga je prevrnuo i provjerio mu dţepove. U jednom je našao pištolj, ali nije bio onakav s kojim bi se ponosno vratio kući. Bio je to neki kineski pištolj kalibra 22, imitacija sovjetske imitacije nečega što je vjerojatno bilo sasvim beskorisno još otpočetka. Bacio je pištolj izvan dohvata, ispod automobila. Znao je da će straţnji izlaz u zgradu biti otključan, jer zato i sluţi straţnji izlaz kad netko prodaje drogu samo 150 metara od policijske postaje. Kad policija dođe na prednji ulaz, moraš pobjeći kroz sporedni izlaz bez traţenja ključeva. Nogom je odškrinuo vrata i pogledao u tamu. U hodniku su bila još jedna vrata koja su vodila nadesno, u prostoriju u kojoj je bilo upaljeno svjetlo. Bila je oko deset koraka dalje. Nije bilo smisla čekati. Dileri nisu mislili napraviti stanku za večeru. Učinio je tih deset koraka i zaustavio se ispred vrata. Zgrada je zaudarala na truleţ, znoj i urin. Bila je tiha. Napuštena. On je osluškivao. Iz prostorije se čuo
197
jedan prigušeni glas. Zatim i drugi. Unutra je bilo dvoje ljudi, najmanje. Polagano otvaranje vrata, stajanje i razmatranje situacije unutra nije bio pravi način. Ĉovjek koji oklijeva makar i milisekundu je čovjek koji umire prije svojih školskih vršnjaka. Reacher je pretpostavljao da je zgrada široka oko pet metara, od čega je hodnik u kojem je stajao imao jedan metar. Zato je nastojao ući ostala četiri metra u prostoriju prije nego im uopće bude jasno daje tu. Oni će i dalje gledati u vrata i pitati se tko će još banuti unutra poslije njega. Udahnuo je i upao kroz vrata kao da ih nema. Udarila su treskom o zid i on je prešao prostoriju u dva velika koraka. Prigušeno svjetlo. Jedna jedina ţarulja. Dva čovjeka. Paketići na stolu. Novac na stolu. Pištolj na stolu. Udario je prvoga širokim udarcem iz zamaha, ravno u sljepoočnicu. Pao je postrance i Reacher gaje još jednom udario koljenom u trbuh. Zatim se okrenuo drugom čovjeku koji je ustajao sa stolice, raskolače-nih očiju i usta otvorenih od šoka. Reacher je uputio jedan visoki udarac i udario ga podlakticom točno pored čela. Ako je takav udarac dovoljno snaţan, čovjek će biti u nesvijesti sat vremena, ali lubanja će mu ostati u jednom komadu. Ipak je ovo trebao biti odlazak u nabavku, a ne ubojstvo. Zastao je mirno u mjestu i osluškivao kroz vrata. Ništa. Dječak u uličici je spavao, a ulična buka je zaokupljala ostale dječake na pločniku. Bacio je pogled na stol, a zatim na pištolj koji je na njemu leţao. Bio je to Colt kakvim su se posebno koristili detektivi. Revolver kalibra .38, sa šest metaka, od plavog čelika i s crnom plastičnom drškom. Imao je kratku i debelu cijev od pet centimetara. Uopće nije bio dobar. Ni blizu onoga što je traţio. Kratka cijev bila je mana, a kalibar razočarenje. Sjetio se jednog policajca iz Louisiane kojeg je bio
198
upoznao, jednog policijskog kapetana iz nekog manjeg močvarnog okruga uz rijeku. Bio je došao u vojnu policiju po savjet za vatreno oruţje i Reacheru je bilo rečeno da se pobrine za njega. Policajac je mu je ispričao razne priče pune prituţbi na revolvere kalibra .38 kojima su se njegovi ljudi sluţili. Rekao je: jednostavno se ne moţeš osloniti na njih i ubiti kriminalca, nipo što ako te napadne posve nadrogiran. Ispričao mu je jednu priču o samoubojstvu. Ĉovjek je da bi se ubio iz kalibra .38 morao sebi ispaliti pet hitaca u glavu. Reachera je tada dojmilo policajčevo nesretno lice i smjesta je bio odlučio kloniti se kalibra .38, a tu ni sada nije htio mijenjati. Zato se okrenuo od stola, stao mirno i opet oslušnuo. Ništa. Ĉučnuo je pored čovjeka kojega je udario u glavu i počeo mu prebirati po jakni. Najzaposleniji dileri zarađuju najviše novca, a puno novca kupuje najbolje igračke. Zato je i bio u toj zgradi, a ne u nekoj drugoj u ulici, gdje je boravila slabija konkurencija. Pronašao je točno ono što je i traţio u lijevom unutrašnjem dţepu njegove jakne. Nešto puno bolje od smiješnog kalibra .38. Bio je to veliki crni automatski Steyr GB, zgodan devet-milimetarski pištolj kakav su najviše voljeli njegovi prijatelji iz Specijalnih postrojbi, dok je on još bio u vojnoj policiji. Izvukao ga je i pregledao. U spremniku je bilo svih osamnaest metaka i nije mirisao na barut, kao da iz njega nikad nije pucano. Povukao je okidač i gledao kako se mehanizam pomiče. Zatim je opet sastavio pištolj, zataknuo ga za pojas na leđima i nasmiješio se. Ostao je čučati do onesviještenoga i šapnuo: "Kupit ću tvoj Steyr za dolar. Samo klimni glavom ako se ne slaţeš s time, u redu?" Zatim se opet nasmiješio i ustao. Izvukao je jedan dolar iz smotuljka, stavio ga na stol i poklopio ga kalibrom .38. Izašao je van u hodnik. Sve je bilo tiho. Učinio je deset koraka prema izlazu i izašao na svjetlo. Pogledao je lijevo
199
i desno po uličici i prišao parkiranom sedanu. Otvorio je vozačeva vrata, pronašao ručku i otvorio prtljaţnik. Unutra je bila jedna crna plastična sportska torba. Bila je prazna. Ispod crvenih i crnih kablova za paljenje pronašao je kartonsku kutiju devet-milimetarskog streljiva. Spremio je streljivo u torbu i udaljio se s njom. Pizza ga je već čekala kad se vratio natrag na Broadway. *** Sve se odigralo iznenada. Dogodilo se bez upozorenja. Ĉim su ušli unutra i zatvorili vrata, čovjek je udario Sheryl. Zadao joj je snaţan udarac u lice nečim što je skrivao u svojem praznom rukavu. Marilyn se sledila od šoka. Vidjela je kako se čovjek divlje okreće i kako zamahuje kukom koja je bljesnula. Ĉula je mokro krcanje kad mu je ruka udarila Sheryl po licu. Ona je objema rukama pokrila usta, kao da je bilo od ţivotne vaţnosti da ne vrisne. Vidjela je kako se čovjek okreće prema njoj, kako poseţe ispod desnog pazuha i kako lijevom rukom vadi pištolj. Vidjela je kako se Sheryl srušila na leđa i opruţila po tepihu, točno na mjestu gdje je još uvijek bio vlaţan od čišćenja parom. Vidjela je kako se pištolj diţe i okreće, na istoj udaljenosti kao i prije, samo u obrnutom smjeru, samo ovaj put ravno prema njoj. Pištolj je bio izrađen od crnog metala, vlaţan od ulja i sivog sjaja. Sjaj je bio prigušen, ali pištolj je ipak blistao. Zaustavio se u ravnini njezinih grudi. Ona je zurila u njegovu boju i sve što je promislila bilo je: znači, to je metal oruţja, plavosive boje. "Priđi bliţe", rekao je čovjek. Bilaje oduzeta. Drţala je ruke sklopljene na licu, a oči su joj bile toliko raširene daje mislila kako će joj se koţa na licu raspući. "Bliţe", ponovio je čovjek. Zurila je u Sheryl na podu. Pokušala se pridići laktima. Imala je ukriţeni pogled, a iz nosa joj je curila krv.
200
Gornja usna joj je naticala, a s brade kapala krv. Koljena su joj bila podignuta, a haljina povučena i zguţvana. Vidjelo se mjesto gdje su joj najlonke prelazile u gaćice. Disala je isprekidano. Zatim ju je snaga u laktima opet izdala i ona je skliznula naprijed, a koljena su joj se opet opruţila. Glava joj je uz prigušeni zvuk udarila o pod i okrenula se u stranu. "Priđi bliţe", rekao je čovjek. Ona je zurila u njegovo lice. Bilo je ukočeno. Oţiljci su izgledali poput tvrde plastike. Jedno oko mu je bilo skriveno ispod kapka debelog i grubog poput palca. Drugo oko bilo je hladno, bez treptaja. Ona je zurila u pištolj. Bio je tridesetak centimetara od njezinih grudi. Nije se micao. Ruka koja ga je drţala bila je glatka. Nokti su bili uređeni. Primaknula se četvrt koraka bliţe. "Bliţe." Pribliţila se dok joj pištolj nije počeo doticati tkaninu suknje. Kroz tanku svilu je osjećala tvrdoću i hladnoću sivog metala. "Bliţe." Zurilaje u njega. Lice mu je bilo tridesetak centimetara od njezinog. S lijeve strane koţa mu je bila stara i naborana. Zdravo oko je bilo puno ţilica, poput mreţe. Desno je oko trepnulo. Kapak se kretao tromo i teško. Spustio se dolje, zatim gore, namjerno, poput stroja. Nagnula se naprijed nekoliko centimetara. Pištolj ju je pritiskao u grudi. "Bliţe." Pomaknula je stopalo. On je odgovorio jačim pritiskom pištolja. Metal je snaţno upirao u mekoću njezinog mesa. Pritiskao joj je grudi. Na svili se stvarala duboka rupa. Pritisak pištolja povlačio je njezinu bradavicu u stranu. Boljelo ju je. Ĉovjek je podigao desnu ruku. Svoju kuku. Drţao ju je ispred njezinih očiju. Bila je to obična čelična krivulja, uglačana i ulaštena do sjaja. Polako ju je
201
okretao čudnim pokretom podlaktice. Ĉulaje škripanje koţe u njegovom rukavu. Vršak kuke bio je izbrušen i naoštren u šiljak. Okrenuo je vršak i vodoravno poloţio kuku na njezino čelo. Ona se trgnula. Kuka je bila hladna. Polako joj je prešao kukom preko čela i nosa. Spustio je kuku ispod njezinog nosa. Pritisnuo ju je o njezinu gornju usnu. Spustio ju je još niţe i pritiskao dok nije otvorila usta. Lagano je kucnuo kukom o njezine zube. Zapela je za njezinu donju usnu jer je bila suha. Vukao je je usnu čelikom dolje, dok se tkivo mekano poput gume nije napokon oslobodilo. Prešao joj je preko brade. Niţe pod bradu, prema vratu. Zatim par centimetara gore, natrag pod zglob njezine vilice, sve dok joj nije počeo gurati glavu uvis snagom svoga ramena. Zurio joj je u oči. "Zovem se Hobie", rekao je. Ona je stajala na vršcima noţnih prstiju, pokušavajući skinuti teret sa svoga vrata. Dolazilo joj je na povraćanje. Nije se sjećala da je udahnula otkako je otvorila vrata. "Je li me Chester spomenuo?" Glava joj se iskrivila unatrag. Zurila je u strop. Pištolj joj se ukopavao u grudi. Više nije bio hladan. Toplina njezinog tijela ga je ugrijala. Odmahnula je glavom, lagano i hitro, koliko je mogla zbog pritiska kuke. "Nije me spomenuo?" "Nije", zastenjala je. "Zašto? Zar je trebao?" "Je li on zatvoren čovjek?" Opet je odmahnula glavom. Isti mali i hitar pokret, s jedne strane u drugu. Koţa na njezinu vratu mreš-kala se pod pritiskom metala. "Je li vam spominjao svoje poslovne probleme?" Trepnula je. Opet je odmahnula glavom. "Znači, ipak jest zatvoren čovjek." "Valjda", zastenjala je. "Ali ja sam svejedno znala." "Ima li ljubavnicu?" Opet je trepnula. Odmahnula je glavom. "Kako moţete u to biti sigurni?" upitao je Hobie. "Ako je zatvoren čovjek?" "Što ţelite?" zastenjala je.
202
"Ali čini mi se da mu ljubavnica ne treba. Vi ste vrlo lijepa ţena." Opet je trepnula. Stajala je na vršcima prstiju. Gu-ccijeve potpetice nisu doticale pod. "Upravo sam vam dao kompliment", rekao je Hobie. "Zar ne biste trebali nešto odgovoriti? Nešto pristojno?" Pojačao je pritisak. Ĉelik se zario u meso na njezinu vratu. Jedno joj se stopalo podiglo od poda. "Hvala", zastenjala je. Pritisak kuke je popustio. Pogled joj je opet bio uprt ravno i potpetice su joj dotaknule tepih. Shvatila je da opet diše. Stenjala je, udisala i izdisala, udisala i iz-disala. "Vrlo lijepa ţena." Sklonio je kuku s njezinog vrata. Dotaknuo joj je struk. Prešao je kukom preko linije njezinog kuka. Dolje preko njezina bedra. Zurio joj je u lice. Pištolj je bio čvrsto zabijen u njezino meso. Okrenuo je kuku i krivulja se podigla s njezina bedra, ostavljajući samo jednu točku. Spuštao se niţe. Osjetila je kako probija svilu i dotiče njezinu golu nogu. Bila je oštra. Ne kao igla. Više kao vršak olovke. Kuka se zaustavila. Počela se penjati natrag. Pritiskao ju je njome, njeţno. Nije ju parala. Znala je to. Ali ostavljala je brazdu na njezinoj koţi. Kretala se gore. Kliznula je pod svilu. Osjetila je metal na koţi svoga bedra. Kuka se kretala prema gore. Osjećala je kako joj se svilena haljina guţva i skuplja na boku. Kuka je išla gore. Šavovi su klizili straţnjim dijelom njezinih nogu. Sheryl se stresla na podu. Kuka se prestala kretati, a Hobiejevo se uţasno desno oko polako okrenulo i pogledalo dolje. "Zavući ruku u moj dţep", rekao je. Ona je zurila u njega. "Svoju lijevu ruku", rekao je. "U moj desni dţep." Morala se primaknuti bliţe i posegnuti dolje između njegovih ruku. Lice joj je bilo blizu njegovog. Mirisao je na sapun. Napipala je njegov dţep. Zavukla je prste
203
unutra i sklopila ih oko jednog malog valjka. Izvukla ga je van. Bila je to načeta rola ljepljive vrpce, široke dva-tri centimetra. Srebrne boje. Ostalo je još moţda pet metara vrpce. Hobie se odmaknuo od nje. "Zalijepi Sherylina zapešća skupa", rekao je. Zavrtjela je bokovima kako bi spustila haljinu. Promatrao ju je dok je to činila i nasmiješio se. Pogledala je između role srebrne vrpce i Sheryl prema podu. "Prevrni je", rekao je. Svjetlost s prozora padala je na pištolj. Ona je kle-knula do Sheryl. Vukla ju je zajedno rame i gurala za drugo, dok je nije prevrnula na leđa. "Spoji joj lakte", rekao je. Oklijevala je. On je malo podigao pištolj, a zatim i kuku. Raširio je ruke kao da pokazuje oruţanu nadmoć. Ona se namrštila. Sheryl se opet zatresla. Lokva njezine krvi prekrila je tepih. Bila je smeđa i ljepljiva. Marilyn joj je s obje ruke spojila lakte na leđima. Hobie je pogledao dolje. "Sasvim ih priljubi", rekao je. Noktom je otkinula komad vrpce. Omotala ju je nekoliko puta oko Sherylinih podlaktica, odmah ispod lakata. "Ĉvrsto", rekao je. "Sve do kraja." Omotala je vrpcu nekoliko puta, iznad njezinih lakata i dolje do zapešća. Sheryl se trzala i nastojala osloboditi. "Dobro, posjedni je", rekao je Hobie. Namjestila ju je u sjedeći poloţaj, s rukama zalijepljenima na leđima. Lice joj je bilo krvavo. Nos joj je bio natekao i počeo je modriti. Usne su joj bile natečene. "Zalijepi joj usta vrpcom", rekao je Hobie. Zubima je otkinula petnaest centimetara vrpce. Sheryl je treptala i gledala vrpcu kako joj se pribliţava. Marilyn je slegnula ramenima, kao da je zbog toga nesretna, poput bespomoćne isprike, i zalijepila joj vrpcu preko usta. Vrpca je bila debela i pojačana čvrstim nitima utopljenima u srebrnu plastiku. Bila je sjajna, ali zbog
204
ispupčenih i isprepletenih niti ne i skliska. Prešla je prstima s jednog kraja vrpce na drugi, kako bi je učvrstila. Na Sherylinom nosu su se pojavili mjehurići, a oči se širom otvorile u panici. "Boţe, ne moţe disati", zastenjala je Marilyn. Htjela je odlijepiti vrpcu, ali Hobie ju je nogom udario po ruci. "Slomio si joj nos", rekla je Marilyn. "Ne moţe disati." Pištolj joj je bio uperen u glavu. Sasvim mirno. Na pola metra od nje. "Umrijet će", rekla je Marilyn. "Naravno da hoće", odvratio joj je Hobie. Uţasnuto je zurila u njega. Krvava pjena i mjehurići izbijali su kroz Sherylin slomljeni nos. Oči su joj bile izbuljene od panike. Pluća su joj se nadimala. Hobie-jeve oči bile su na Marilyninom licu. "Ţeliš li da budem dobar?" upitao je. Ona je divlje klimnula glavom. "Hoćeš li i ti zauzvrat biti dobra?" Zurila je u svoju prijateljicu. Prsa su joj se grčila i očajnički traţila zrak koji nisu mogla dobiti. Tresla je glavom lijevo - desno. Hobie se sagnuo i okrenuo vršak kuke tako da je počela parati vrpcu na Sherylinim ustima dok je ona divlje trzala glavom. Zatim je upro jače i probio vrškom srebrnu vrpcu. Sheryl se ukočila. Hobie je pomicao ruku, lijevo-desno, gore-dolje. Povukao je kuku natrag. Na vrpci je ostala rupa kroz koju je dok je izdisala i udisala zviţdao zrak. Dok je Sheryl hvatala zrak i stenjala vrpca se uvlačila i nadimala joj se na usnama. "Bio sam dobar", rekao je Hobie. "Zato mi sada duguješ, u redu?" Sheryl je snaţno udisala zrak kroz otvor na vrpci. Usredotočila se na disanje. Gledala je i ţmirkala prema dolje, kao da ţeli potvrditi da ispred nje zaista ima zraka koji udiše. Marilyn ju je promatrala kako sjedi na petama, hladna od uţasa. "Pomogni joj do automobila", rekao je Hobie.
205
DESET Chester Stone je bio sam u toaletu na osamdeset osmom katu. Tony ga je prisilio da uđe unutra. Ne fizički. Samo je stajao i pokazao bez riječi prstom, a Stone je poţurio preko uredskog tepiha u potkošulji i boksericama i s crnim čarapama i ulaštenim cipelama na nogama. Zatim je Tony spustio ruku, prestao pokazivati prstom i rekao mu da uđe unutra, i zatvorio vrata za njim. Iz ureda su dopirali prigušeni zvukovi, a poslije nekoliko minuta dvojica muškaraca su vjerojatno izašla, jer je Stone čuo zatvaranje vrata i zvuk motora dizala u blizini. Tada je sve utihnulo. Ostao je sam u mraku. Sjeo je na pod, naslonio se leđima na sive granitne pločice i zurio u tišini. Vrata toaleta nisu bila zaključana. Znao je to. Nakon što su se zatvorila nije čuo škljo-canje brave. Bilo mu je hladno. Tvrde pločice bile su ledene i hladnoća je prodirala kroz tanki pamuk njegovih bokserica. Počeo je drhtati. Bio je gladan i ţedan. Pozorno je osluškivao. Ništa. Polako je ustao s poda i prišao umivaoniku. Odvrnuo je slavinu i opet osluškivao dok je voda curila. Ništa. Sagnuo je glavu i napio se. Zubima je dodirnuo metalnu slavinu i osjetio okus klora. Vodu je nakratko zadrţao u ustima zadrţao i pustio da mu natopi osušen jezik. Zatim je progutao i zatvorio slavinu. Ĉekao je sat vremena. Ĉitav sat je sjedio na podu, zurio u otključana vrata i osluškivao tišinu. Boljelo ga je na mjestu gdje gaje onaj udario. Osjećao je oštru bol na mjestu gdje ga je šaka udarila u rebra. Kost o kost, snaţno, jako. Zatim je osjetio još jednu slabu i mučnu bol u trbuhu, gdje ga je šaka pogodila drugi put. Drţao je oči na vratima i nastojao isključiti bol. U zgradi je tiho lupalo i bučalo, kao da u njoj ima još ljudi, ali daleko. Dizala, rashladni uređaji, šum vode koja je protjecala cijevima i poigravanje lahora na prozorima pojačavalo se i stišavalo do ugodnog šapata, tek nešto ispod lagane
206
čujnosti. Učinilo mu se da čuje kako se vrata dizala otvaraju i zatvaraju, moţda osamdeset osam katova niţe, dok je prigušeni udarac odzvanjao kroz okno. Bilo mu je hladno. Bio je zgrčen i gladan. Boljelo ga je i bio je uplašen. Ustao je, savio se od grčeva i boli i osluškivao. Ništa. Kliznuo je koţnim potplatima preko pločica. Rukom je uhvatio kvaku na vratima. Pozorno je osluškivao. I dalje ništa. Otvorio je vrata. Prostrani ured bio je mračan i tih. Bio je prazan. Uputio se preko tepiha i zaustavio se blizu vrata koja su vodila u čekaonicu. Sada je bio bliţe dizalima. Kroz okno je mogao čuti zvukove automobila. Osluškivao je na vratima. Ništa. Otvorio je vrata. Ĉekaonica je bila mračna i pusta. Hrastovina je blijedo sjajila, a nasumični odrazi svjetlosti odbijali su se s mjedenih ukrasa. Mogao je čuti zvuk motora koji je dopirao iz hladnjaka u kuhinji s desna. Osjećao je miris hladne i ustajale kave. Vrata predvorja bila su zaključana. Bila su velika i masivna, vjerojatno otporna na vatru, u skladu s oštrim gradskim propisima. Bila su obloţena blijedom hrastovinom, a mogao je vidjeti i prigušeni sjaj čelika na mjestu gdje su se vrata spajala s okvirom. Protre-sao je kvaku, ali ona se nisu ni pomaknula. Dugo je stajao tu, okrenut vratima, i virio kroz maleni stakleni prozor ispunjen ţicom. Bio je deset metara od dizala i slobode. Zatim se okrenuo i prišao pultu. Sprijeda je dosezao visinu prsiju. Iza mu je bio u visini prepona, poput običnog radnog stola. Mjesto za pultom bilo je skučeno zbog uredskih ormarića i uredno posloţenih fascikala. Na stolu ispred Tonyjeve stolice bio je telefon. Telefon je imao sloţenu konzolu, sa slušalicom na lijevom strani i tipkama s desne strane, ispod malog pravokutnog prozorčića. Na prozorčiću je bio sivi LCD zaslon na kojem je pisalo OFF. Podigao je slušalicu i osluhnuo, ali nije čuo ništa osim kolanja krvi u svome uhu. Nasumce je pritisnuo tipke. Ništa. Počeo je proučavati konzolu, prelazeći prstima po tipkama. Traţio
207
je. Pronašao je tipku označenu s POKRE-NI. Pritisnuo je tipku i na malom zaslonu se pojavila poruka UNESI ŠIFRU. Nasumce je pritisnuo brojeve, a na zaslonu se opet pojavila poruka OFF. Ispod stola su bili ormarići s malim vratima od hra-stovine. Svi su bili zaključani. Pretresao je sva vratašca i čio kako metalni jezičci udaraju o limene ploče. Vratio se natrag u Hobiejev ured. Prošao je kroz pokućstvo i došao do stola. Na sofama nije bilo ničega. Njegove odjeće više nije bilo tu. Na stolu nije bilo ničega. Ladice stola bile su zaključane. Stol je bio čvrst, unakaţen paranjem kuke, a brave na ladicama izgledale su prilično sigurne. Ĉučnuo je, onako smiješan u donjem rublju, i povukao za ručke. Ladica se malo pomaknula, a zatim stala. Ugledao je kantu za smeće pod stolom. Bila je oblika mjedenog valjka, ne toliko visoka. Nagnuo ju je. Unutra je bila njegova lisnica, prazna i odbačena. Do nje je bila Marilyna slika, okrenuta dolje. Na papiru je straga bilo utisnuto KODAK. Posegnuo je za fotografijom, izvadio je i okrenuo. Ona mu se nasmiješila. Radilo se o običnoj fotografiji snimljenoj od glave do ramena. Nosilaje svilenu haljinu. Onu seksi, onu koju je dala sašiti po narudţbi. Nije bila svjesna da je on za to znao. Bio je kući sam kad su nazvali iz trgovine. Rekao im je da opet nazovu i pustio ju da misli kako on ništa ne zna. Na toj ju je fotografiji odjenula prvi put. Srameţljivo se smiješila, oči su joj ţivo sjale i kao da mu je govorila da ne smije previše izoštriti sliku, na mjestu gdje joj se tanka svila priljubila za grudi. Drţao je sliku na dlanu i zurio u nju, a zatim je vratio natrag u kantu, jer nije imao dţepova da je spremi unutra. Hitro je ustao i iza koţne stolice prišao zidu s prozorima. Objema rukama je raširio prorez između roleta i pogledao van. Morao je nešto učiniti. Ali bio je na osamdeset osmom katu. Ništa nije mogao vidjeti, osim rijeke i New Jerseya. Preko puta nije bilo susjeda da im mahne da je u nevolji. Preko puta nije bilo ničega osim gorja
208
Appalachi koje se pruţalo sve do Pennsylvanije. Vratio je rolete na mjesto i prešao preko svakog centimetra ureda i čekaonice, a zatim se vratio u ured i krenuo iznova. Nije bilo nade. Bio je u zatočeništvu. Stajao je nasred ureda, drhtao i zurio u prazno. Bio je gladan. Nije imao pojma koliko je sati. U uredu nije bilo sata, a svoj ručni sat više nije imao. Sunce je zalazilo na zapadu. Bilo je kasno poslijepodne ili rana večer, a on nije ručao. Polako se pribliţio vratima ureda. Ponovo je oslušnuo. Nije se čulo ništa osim ugodnog šuma zgrade i brujanja motora hladnjaka. Napokon je pošao do kuhinje. Zastao je s prstom na prekidaču, a zatim se odvaţio i upalio svjetlo. Upalila se neonska svjetiljka. Treperila je nekoliko sekunda, a zatim uz bučno zujanje obasjala prostoriju. Kuhinja je bila mala. Unutra je bio manji sudoper od nehrđajućeg čelika i pult iste duţine. Oprane šalice visjele su naopako, a aparat za kavu bio je prljav od skorjele kave. Ispod pulta je bio mali hladnjak. Unutra je bilo mlijeko, paket piva i jedna uredno sloţena i zatvorena vrećica. Izvukao ju je van. Unutra je nešto bilo zamotano u novinski papir. Bilo je teško i čvrsto. Ustao je i odmotao papir na pultu. Unutra je bila plastična vrećica. Uhvatio ju je za dno, okrenuo je i van je ispala odsječena ruka. Tresnula je o pult. Prsti su bili bijeli i zgrčeni. Spuţvasto ruţičasto meso, odsječena bijela kost i prazne vene virile su iz zapešća. Sjaj neonskog svjetla mu se zavrtio pred očima i on se onesviješten srušio na pod. Reacher je spustio kutiju s pizzom na pod dizala, izvukao pištolj što mu je još uvijek bio zataknut za pojasom i spremio ga u sportsku torbu sa streljivom. Zatim je čučnuo i podigao pizzu, baš kad su se vrata dizala otvorila na četvrtom katu. Vrata stana su se otvorila čim je došao blizu špijunke na vratima. Jodie je stajala u hodniku i čekala ga. Još uvijek je bila u platnenoj suknji.
209
Bila je malo zguţvana na bokovima, jer je cijeli dan sjedila. Duge tamnopute noge je prekriţila, jednu ispred druge. "Donio sam večeru", rekao je. Ona je umjesto kutije pogledala u sportsku torbu. "Ovo ti je posljednja prilika, Reacheru. Trebali bismo o svemu ovome s nekim popričati." "Ne", rekao je. Spustio je torbu na pod, a ona je stala iza njega i zaključala vrata. "U redu", rekla je. "Ako je u ovo umiješana vlada, moţda imaš pravo. Moţda bi se trebali kloniti polici-je." "Tako je", rekao je. "Zato sam uz tebe." "Večerajmo", rekao je. Odnio je pizzu u kuhinju. Ona je već bila postavila stol. Na njemu su bila dva pribora za jelo, jedan nasuprot drugoga. Tanjuri, noţevi i vilice, papirnate salvete i čaše s hladnom vodom. Kao da dvoje ljudi ţivi u stanu. Stavio je kutiju na pult i otvorio je. "Izaberi", rekao je. Stajala je odmah iza njega. Mogao ju je osjetiti. Mogao je namirisati njezin parfem. Osjetio je njezin dlan na leđima. Pekao ga je. Na trenutak je zadrţala svoju ruku na njegovim leđima, a zatim ga je njome sklonila s puta. "Podijelimo je", reklaje. Poloţila je kutiju na dlan i odnijela je do stola. Izvlačila je komade pizze dok se kutija naginjala i micala. Raspodijelila je komade pizze na tanjure. On je sjedio, pijuckao vodu i gledao je. Bila je vitka i puna energije i mogla je učiniti da svaki običan pokret izgleda skladno poput baleta. Okrenula se, bacila masnu kutiju u smeće i opet se vratila stolu. Haljina joj se pri svakom pokretu mreškala i lepršala. Sjela je na stolicu. Ĉuo je tiho šuštanje platnene haljine na njezinoj koţi, a njezino je stopalo udarilo u njegovo koljeno pod stolom. "Oprosti", rekla je.
210
Obrisala je prste salvetom i zabacila kosu iza ramena. Nakrivila je glavu, spremajući se zagristi pizzu. Jela je lijevom rukom, okretala komad i gladno ga napadala. "Nisam ručala", rekla je. "Rekao si mi da ne izlazim iz zgrade." Isplazila je jezik i uhvatila komad sira. Kad ga je napokon uspjela uhvatiti usnama, nasmiješila se. Usne su joj sjajile od ulja. Ispila je veliki gutljaj vode. "Inćuni, najdraţi su mi. Kako si znao? Ali poslije se od njih oţedni, zar ne? Tako su slani." Haljina joj nije imala rukave i on joj je mogao vidjeti ruke, sve od ispupčenog zgloba na vrhu ramena. Bile su mršave, tamnopute i vitke. Na njima gotovo i nije bilo mišića, samo mali bicepsi slični tetivama. Bila je prekrasna i oduzimala mu je dah, ali fizički je predstavljala zagonetku. Bila je visoka, ali tako krhka da mu nije bilo jasno kako unutra ima mjesta za sve vitalne organe. Bila je mršava poput motke, ali se činila ţivom, čvrstom i snaţnom. Prava zagonetka. Sjetio se osjećaja njezine ruke oko svoga struka, petnaest godina prije. Kao da mu netko steţe debelo uţe oko pojasa. "Ne mogu ostati ovdje večeras", rekao je. Pogledala je preko stola u njega. "Zašto ne? Ako imaš nekog posla, ja ću ti pomoći. Kao što sam već rekla, uz tebe sam u ovome." "Ne, jednostavno ne mogu ostati", rekao je. "Zašto ne?" upitala je opet. Duboko je udahnuo i zadrţao dah. Njezina je kosa sjala na svjetlosti. "Nije umjesno da ostanem ovdje", rekao je. "Ali zašto?" Slegnuo je ramenima. Bilo mu je neugodno. "Jednostavno zato, Jodie. Zato jer me smatraš bratom ili ujakom, što li već, zbog Leona, ali ja to nisam, zar ne?" Zurila je u njega. "Ţao mi je", rekao je. Oči su joj bile velike. "Što?" "Ovo nije u redu", rekao je njeţno. "Nisi mi sestra ili
211
nećakinja. To je samo privid, jer sam bio blizak s tvojim tatom. Za mene si divna ţena i ne smijem biti ovdje sam s tobom." "Zašto ne?" upitala je opet bez daha. "Isuse, Jodie, zašto ne? Zato jer nije u redu, eto zašto. Ne moraš čuti sve pojedinosti. Nisi mi ni sestra niti nećakinja, a ja se više ne mogu pretvarati da jesi. To me izluđuje, to pretvaranje." Bila je vrlo mirna. Zurila je u njega. Još uvijek nije disala. "Koliko dugo se već osjećaš tako?" upitala ga je. On je slegnuo ramenima. Opet mu je bilo neugodno. "Oduvijek, čini mi se. Otkad sam te prvi put upoznao. Pusti me na miru, Jodie, nisi više dijete. Po godinama sam bio bliţi tebi nego Leonu. Šutjela je. On je zadrţao dah i čekao suze. Sramotu. Bol. Ona je samo zurila u njega. Već se kajao zbog onoga što je rekao. Trebao je drţati svoja prokleta usta zatvorena. Ugristi se za prokletu usnu i prijeći preko toga. Bio je u gorim situacijama, iako se nije mogao točno sjetiti gdje i kada. "Ţao mi je", ponovio je. Lice joj je bilo bezizraţajno. Velike plave oči zurile su u njega. Drţala je lakte na stolu. Tkanina haljine skupljala se i otvarala prema naprijed. Mogao je vidjeti vrpcu njezinog grudnjaka. Bila je tanka i bijelila joj se na koţi ramena. Zurio je u njezino tjeskobno lice, a zatim sklopio oči i uzdahnuo od očaja. Iskrenost je najbolji način? Zaboravite na to. Zatim je ona učinila nešto neobično. Polako je ustala, okrenula se i odgurnula svoju stolicu. Primaknula se stolu i objema se rukama uhvatila za rub. Mali mišići bili su joj napeti poput ţice. Odvukla je stol u jednu stranu. Zatim je promijenila poloţaj, okrenula se i gurnula ga bedrima dok nije došao do pulta. Reacher je ostao sjediti na stolici, iznenada osamljen na sredini prostorije. Zakoračila je unatrag i stala ispred njega. Dah mu je zastao u prsima.
212
"Jednostavno me smatraš ţenom?" upitala je polako. On je klimnuo. "Ne mlađom sestrom? Ne svojom nećakinjom?" On je odmahnuo glavom. Ona je zastala. "Seksualno te privlačim?" tiho je upitala. On je klimnuo. Još uvijek mu je bilo neugodno. Pomirio se sa sudbinom. "Naravno da me seksualno privlačiš. Što si mislila? Pogledaj se. Sinoć sam jedva oka sklopio." Ona je samo stajala ispred njega. "Morao sam ti to reći", rekao je. "Stvarno mi je ţao, Jodie." Ona je sklopila oči. Ĉvrsto ih je zatvorila. Zatim je ugledao osmijeh. Raširio joj se preko cijelog lica. Šake su joj se stisnule na bokovima. Odjednom je jurnula prema njemu i bacila mu se u naručje. Sjela mu je u krilo i čvrsto mu obuhvatila glavu rukama. Ljubila ga je, kao da će umrijeti ako prestane. Automobil je bio Sherylin, ali je prisilio Marilyn da vozi. On je sjedio straga, iza Marilyn, odmah uz Sheryl kojoj su ruke bile vezane na leđima. Vrpca joj je još prekrivala usta i teško je disala. Drţao je svoju kuku u njezinom krilu, s vrškom zabijenim u koţu na njezinom bedru. U lijevoj je ruci drţao pištolj. Dovoljno često je njime doticao Marilyn po vratu da ne zaboravi na njega. Tony ih je dočekao u podzemnoj garaţi. Radno vrijeme je bilo završilo i sve je bilo tiho. Tony se pobrinuo za Sheryl, a Hobie je poveo Marilyn. Njih četvero popelo se teretnim dizalom. Hobie je otključao vrata u hodniku i ušli su u čekaonicu. Svjetlo u kuhinji bilo je upaljeno. Stone je leţao na podu u donjem rublju. Marilyn je zastenjala i otrčala do njega. Hobie je promatrao kako joj se tijelo giba pod suknjom i nasmiješio se. Okrenuo se i zaključao vrata. Spremio je ključeve i pištolj u dţep. Marilyn je stala kao ukopana, zureći u kuhinju. Ruke je prinijela ustima. Raširila je oči, a na licu joj se ogledao uţas.
213
Hobie je slijedio njezin pogled. Na pultu je leţala ruka, dlanom okrenutim prema gore, sa zgrčenim prstima, kao u prosjaka. Zatim je Marilyn uţasnuto pogledala dolje. "Ne brinite", rekao je Hobie. "Nije njegova. Ali izaziva primisli, zar ne? Mogao bih mu odsjeći ruku ako ne učini ono što traţim od njega." Marilyn se zagledala u njega. "A moţda bih mogao odsjeći vašu", rekao joj je. "Mogao bih ga natjerati da to gleda. Moţda bih ga mogao natjerati da to učini umjesto mene." "Vi ste ludi", rekla je Marilyn. "On bi to učinio, znate", rekao je Hobie. "Učinio bi sve. Jadan je. Pogledajte ga samo kako leţi tu, u donjem rublju. Mislite li da dobro izgleda u donjem rublju?" Ona nije rekla ništa. "A vi?" upitao je Hobie. "Izgledate li vi dobro u donjem rublju? Ţelite li svući suknju i pokazati mi?" Panično je zurila u njega. "Ne?" rekao je. "Dobro, moţda poslije. A što je s vašom agenticom za nekretnine? Mislite li da će ona izgledati dobro u donjem rublju?" Ona se okrenula prema Sheryl. Ova je uzmaknu-la prema vratima, svom teţinom se oslonivši na svoje sputane ruke. Ukočila se. "Što mislite o tome?" rekao joj je. "Izgledate li dobro u donjem rublju?" Zurila je i divlje odmahnula glavom. Ubrzani dah joj je zviţdao kroz rupu na vrpci. Hobie joj se pribliţio i prikovao ju uz vrata. Gurnuo je šiljak svoje kuke ispod poruba njezine suknje. "Provjerimo." Potegnuo je kuku, a Sheryl je zateturala i tkanina se pokidala. Dugmad se rasula i ona je pala na koljena. Podigao je nogu i snaţno je odgurnuo stopalom. Kimnuo je Tonyju koji se sagnuo i povukao joj pokidanu suknju preko nogu. "Ĉarape s gaćicama", rekao je Hobie. "Boţe, kako to
214
mrzim. Uopće nisu romantične." Nadvio se nad njom i vrškom kuke pokidao najlon na komade. Cipele su joj se izule. Tony je zamotao suknju, cipele i pokidane najlonke u loptu i sve odnio u kuhinju. Bacio je sve u kantu. Sheryl je podvila svoje gole noge ispod sebe i sjela na pod, stenjući kroz vrpcu. Nosila je male bijele gaćice i pokušavala ih je pokriti svojom bluzom. Marilyn ju je promatrala, usta otvorenih od uţasa. "U redu, sada se tek zabavljamo", rekao je Hobie. "Zar ne?" "Svakako", rekao je Tony. "Ali ne toliko koliko će uslijediti." Hobie se nasmijao, a Stone se trgnuo. Marilyn se sagnula prema njemu i pomogla mu da sjedne na kuhinjski pod. Hobie je prišao bliţe i uzeo odsječenu ruku s pulta. "Ovo je pripadalo posljednjem čovjeku koji me je iţivcirao", rekao je. Stone je otvarao i zatvarao oči, kao da ţeli da čitav prizor nestane. Zatim je počeo zuriti u Sheryl. Marilyn je postalo jasno daju nikad prije nije upoznao. Nije znao tko je ona. "U toalet", rekao je Hobie. Tony je podigao Sheryl na noge, a Marilyn je pomogla Chesteru. Hobie je išao iza njih. Ušli su jedno za drugim u veliki ured i zaustavili se ispred vrata toaleta. "Unutra", rekao je Hobie. Stone je ušao prvi. Za njim i ţene. Hobie ih je gledao kako ulaze i stao na vrata. Klimnuo je Stoneu. "Tony će spavati ovdje na sofi, zato više ne izlazi van. I ne troši vrijeme uzalud. Popričaj o svemu sa svojom ţenom. Sutra ćemo obaviti prebacivanje dionica. Bit će puno bolje za nju ako to obavimo u ozračju zajedničkog dogovora. Puno bolje. U protivnom, moglo bi doći do loših posljedica. Shvaćaš što hoću reći?" Stone je samo zurio u njega. Hobie je na trenutak zaustavio pogled na ţenama, a zatim je mahnuo
215
odsječenom rukom za pozdrav i zatvorio vrata. Jodiena bijela spavaća soba bila je okupana svjetlošću. Svake večeri u lipnju sunce bi na pet minuta, dok bi zalazilo na zapadu, pronalazilo uzak i ravan prolaz između visokih zgrada Manhattana i udaralo joj u prozore svojom punom silinom. Kapci na prozorima gorjeli su kao uţareni, a zidovi su primali sjaj i rasipali ga uokolo dok cijela soba ne bi zasjala poput fine bijele eksplozije. Reacher je pomislio da je sva ta svjetlosna igra sasvim prikladna. Leţao je na leđima, sretniji nego ikad u ţivotu. Da je razmišljao o tome, moţda bi se zabrinuo. Sjećao se zločestih poslovica koje su govorile stvari poput: ţali čovjeka koji dobije ono što ţeli. I: bolje je putovati pun nade nego stići na odredište. Dobiti nešto što ţeliš petnaest godina moţe biti čudno. Ali on se nije osjećao čudno. Osjećao se kao daje otputovao raketom na neko blaţeno mjesto za koje uopće nije znao da postoji. Sve je bilo onako kako je i sanjao da bi moglo biti, samo milijun puta bolje. Ona nije bila mit. Bila je ţivo biće od krvi i mesa, čvrsta, snaţna, ţilava i mirisava, topla, stidljiva i podala mu se. Leţala mu je u zagrljaju i kosa joj je padala preko njegovog lica. Upadala mu je u usta dok je disao. Svoju je ruku drţao na njezinim leđima. Pomicao ju je naprijed-nazad preko njezinih rebara. Kraljeţnica joj se skrila u procjepu koji su tvorili dugi i plitki mišići. Prešao je prstom preko brazde. Smiješila se sklopljenih očiju. Znao je to. Osjetio je kako ga njezine trepavice škakljaju po vratu, a na ramenu je mogao osjetiti mišiće njezinog lica. Smiješila se. Pomaknuo je ruku. Koţa joj je bila ugodno hladna i mekana. "Sad bih trebala plakati", rekla je tiho. "Uvijek sam mislila da hoću. Uvijek sam mislila da ću, ako se ovo
216
ikad, ikad dogodi, poslije zaplakati." Stisnuo ju je jače uz sebe. "Zašto bismo plakali?" "Zbog svih onih izgubljenih godina", rekla je. "Bolje ikad nego nikad", rekao je. Pridigla se na lakte. Napola se popela na njega i pritisnula svoje grudi o njegova prsa. "One stvari koje si mi rekao, isto sam i ja mogla reći tebi, svaku riječ. Voljela bih da jesam, davno prije. Ali nisam mogla." "Ni ja nisam mogao", rekao je. "Ĉinilo mi se poput tajne koja me ispunjavala krivicom."
"Da", rekla je. "Moj tajni grijeh." Sasvim se uspravila i sjela na njega, uspravila leđa i nasmiješila se. "Ali sad to više nije tajna", rekla je. "Nije", rekao je. Protegnula je ruke visoko iznad sebe i počela zijevati, što je završilo zadovoljnim osmjehom. Uhvatio ju je za tanki struk. Prešao joj je rukama preko trbuha, sve do grudi. Njoj se osmijeh raširio preko cijelog lica. "Opet?" Nagnuo ju je bokom u stranu i okrenuo je na leđa. Njeţno ju je poloţio na krevet. "Moramo puno toga nadoknaditi, zar ne? Sve te izgubljene godine." Ona je kimnula, jedva primjetno. Smiješila se i trljala svoju kosu o jastuk. Marilyn je preuzela vodstvo. Osjećala je da je ona ta koja je snaţna. Chester i Sheryl bili su omamljeni i razumjela ih je, jer su oboje pretrpjeli zlostavljanje. Mogla je samo nagađati koliko se samo ranjivo osjećaju tako napola goli. I sama se osjećala napola gola, ali nije se htjela brinuti oko toga. Odlijepila je vrpcu sa Sherylinin usta i drţala ju dok je plakala. Zatim se sagnula iza nje i odlijepila vrpce s njezinih zapešća i lakata. Sklupčala je ljepljive komade vrpce i bacila ih u kantu za smeće. Zatim je opet prišla i počela joj masirati ramena. Našla je jedan mali ručnik, pustila vruću vodu na umivaoniku, natopila ručnik i oprala skorenu krv s Sherylina lica. Nos joj otekao i
217
poplavio. Počela se brinuti kako će je odvesti k liječniku. Počela je razmišljati. Vidjela je filmove s taocima. Netko uvijek bude izabran za glasnogovornika i kaţe bez policije, a bolesni zatim budu pušteni i odvedu ih u bolnicu. Ali na koji način to točno postiţu? Uzela je ručnike sa šipke i dala jedan veliki Sheryl, da ga iskoristi kao haljinu. Zatim je ostale ručnike podijelila na tri dijela i rasprostrta ih po podu. Znala je da će im biti hladno na pločicama. Toplinska izolacija bila je od velike vaţnosti. Rasprostrta je tri gomile ručnika i poredala ih uza zid. Sjela je i naslonila se na vrata, a Chestera je smjestila slijeva i Sheryl zdesna. Primila ih je za ruke i čvrsto stisnula. Chester joj je uzvratio stisak. "Ţao mi je", rekao je. "Koliko duguješ?" upitala je ona. "Više od sedamnaest milijuna." Nije se trudila pitati ga moţe li otplatiti toliki dug. Da moţe otplatiti dug, ne bi sada polugol sjedio na podu toaleta. "Što ţeli on?"upitala je. Slegnuo je ramenima, bijedno. "Sve", rekao je. "Ţeli cijelu tvrtku." Ona je kimnula i pogledala prema cijevima ispod umivaonika. "Što će nam nakon svega ostati?" Zastao je, a zatim opet slegnuo ramenima. "Moţda neka mrvica koju nam baci. Vjerojatno nam neće ostati ništa." "Što je s našom kućom?" upitala je. "Još je uvijek naša, zar ne? Prodat ću je. Ova je dama mešetar. Kaţe da je moţemo prodati za dva milijuna." Stone je pogledao u Sheryl. Zatim je odmahnuo glavom. "Kuća je u vlasništvu tvrtke. Radilo se o tehničkoj stvari, bilo je lakše financirati se na takav način. Zato će Hobie dobiti i nju, zajedno sa svime ostalim." Ona je kimnula i počela zuriti u prazno. Njoj zdesna, Sheryl je spavala u sjedećem poloţaju. Uţas ju je iscrpio. "Zaspi i ti", reklaje. "Ja ću nešto smisliti." Opet joj je
218
stisnuo ruku i naslonio glavu na zid. Sklopio je oči. "Tako mi je ţao", rekao je opet. Ona nije odgovorila. Samo je poravnala tanku svilu preko bedara i zurila ravno ispred sebe, duboko razmišljajući. Sunce je zašlo prije nego su svršili po drugi put. Svjetlost se pretvorila u sjajnu prugu koja je s prozora klizila u stranu. Zatim se pretvorila u samo jednu usku vodoravnu zraku koja je igrala preko bijelog zida. Kretala se polako, a kroz nju je plesala prašina. Zatim je nestala, ugasila se poput svjetiljke, i ostavila sobu u hladnom, prigušenom sjaju večeri. Leţali su iscrpljeni i mazili se u isprepletenim plahtama. Tijela su im bila opuštena, a dah usporen. Zatim je on opet osjetio njezin osmijeh. Podlaktila se i pogledala u njega istim zadirkujućim osmjehom kakav je vidio ispred njezine uredske zgrade. "Što je?" upitao je. "Moram ti nešto reći", rekla je. On je čekao. "U mojoj sluţbenoj nadleţnosti." On se usredotočio na njezino lice. Još uvijek se smiješila. Zubi su joj bili bijeli, a oči svjetloplave, što se vidjelo čak i u hladom sumraku koji je nastupio. On je pomislio: kakva sluţbena nadleţnost? Bila. je odvjetnica koja je čistila nered kad bi netko nekome dugovao sto milijuna dolara. "Ja nikome ne dugujem novac", rekao je. "I mislim da ga nitko ne duguje meni." Odmahnula je glavom. Još se smiješila. "Ja sam iz-vršiteljica tatine oporuke." On je kimnuo. Imalo je smisla daje Leon postavi za izvršiteljicu. Bila je odvjetnica u obitelji, pa je odabir bio razumljiv. "Otvorila sam oporuku i pročitala je", rekla je. "Danas, na poslu." "Onda, što piše u njoj? Da je bio pritajeni škrtac? Pritajeni milijarder?" Opet je odmahnula glavom. Nije ništa rekla.
219
"Znao je što se dogodilo Victoru Hobieju i sve zapisao u svojoj oporuci?" I dalje se smiješila. "Ostavio ti je nešto. Nasljedstvo." Opet je kimnuo, polako. I to je imalo smisla. Takav je bio Leon. Sjetio se i ostavio mu neku sitnicu, zbog sentimentalnosti. Ali što? Razmislio je. Vjerojatno nekakav suvenir. Moţda svoja odličja? Moţda snajper-sku pušku koju je donio kući iz Koreje. Bila je stara, marke Mauzer, izvorna njemačka, vjerojatno zarobljena od Rusa na Istočnom frontu i prodana deset godina poslije njihovim korejskim mušterijama. Bio je to strašno dobar komad oruţja. Leon i on mnogo su puta nagađali o bitkama koje je ta puška vidjela. Bilo bi ju lijepo imati. Bila bi to lijepa uspomena. Ali gdje bi ju, dovraga, drţao? "Ostavio ti je svoju kuću", rekla je. "Svoju što?" "Svoju kuću", ponovila je. "Tamo gdje smo bili, u Garrisonu." Blijedo je zurio u nju. "Svoju kuću?" Kimnula je. I dalje se smiješila. "Ne mogu vjerovati", rekao je. "I ne mogu prihvatiti. Što će mi kuća?" "Što će ti kuća? Da ţiviš u njoj, Reacheru. Za to kuće i sluţe, zar ne?" "Ali ja ne ţivim u kućama", rekao je. "Nikad nisam ţivio u kući." "Pa, sada moţeš." Šutio je. Zatim je odmahnuo glavom. "Jodie, jednostavno ne mogu prihvatiti kuću. Trebala bi biti tvoja. Trebao ju je ostaviti tebi. Ona je tvoje nasljeđe." "Ne ţelim je", rekla je jednostavno. "On je to znao. U gradu se bolje osjećam." "U redu, onda je prodaj. Ali kuća je tvoja, zar ne? Prodaj je i zadrţi novac." "Ne treba mi novac. I to je znao. Vrijedi manje od onoga što zaradim u godinu dana." Pogledao je u nju. "Mislio sam daje to zemljište skupo,
220
zato jer je odmah uz rijeku?" Klimnula je. "I jest." Šutio je, zbunjen. "Svoju kuću?" ponovio je. Ona je kimnula. "Jesi li znala da će učiniti to?" "Ne baš", rekla je. "Ali znala sam da je neće ostaviti meni. Mislila sam da ţeli da je prodam i novac dam u dobrotvorne svrhe. Veteranima i slično." "U redu, onda bi to trebala i učiniti." Opet se nasmiješila. "Reacheru, ne mogu. Ne ovisi o meni. To je obvezujuća i izričita uputa u njegovoj oporuci. Moram je poslušati." "Svoju kuću"; rekao je tiho, zamišljen. "Ostavio mi je svoju kuću?" "Bio je zabrinut za tebe. Dvije se godine brinuo. Otkad su te otpustili iz vojske. Znao je da moţe biti teško poslije toga, jer si cijeli ţivot proveo u vojsci i na kraju si iznenada otkrio da nemaš ništa. Brinuo se oko toga kako ţiviš." "Ali on nije znao kako sam ţivio", rekao je. Opet je kimnula. "Ali mogao je pretpostaviti, zar ne? Bio je pametan starkelja. Znao je da ćeš negdje lutati. Znao je reći, lutanje je divno nekih tri ili četiri godine. Ali što kad bide imao pedeset? Šezdeset? Sedamdeset? Razmišljao je o tome." Reacher je slegnuo ramenima. Leţao je na leđima, gol, i zurio u strop. "Ja nikad nisam razmišljao o tome. Ţivjeti dan za danom, to je bio moj moto." Ona nije ništa odgovorila. Samo je sagnula glavu i poljubila ga u prsa. "Osjećam se kao da kradem od tebe", rekao je. "To je tvoje nasljeđe, Jodie. Ti bi je trebala imati. Opet gaje poljubila. "To je bila njegova kuća. Ĉak i da je ţelim, moramo poštovati njegove ţelje. Ali činje-nicaje daje ne ţelim. I nikad je nisam ţeljela. On je to znao.
221
Imao je potpunu slobodu činiti s njome što gaje bila volja. Što i jest učinio. Ostavio ju je tebi, jer je htio da je ti dobiješ." Zurio je u strop, ali je u mislima lutao kroz kuću. Dolje niz prilaz, kroz drveće, garaţu s desne strane, kroz prolaz do garaţe, nisko mjesto s lijeve strane. Kroz radnu sobu, dnevnu sobu, preko široke rijeke Hudson koja je sporo tekla pokraj nje. Pokućstvo. Ĉinilo se prilično udobnim. Moţda bi mogao kupiti glazbenu liniju. Nešto knjiga. Kuća. Njegova kuća. Ponavljao je riječi u glavi: moja kuća. Moja kuća. Jedva je znao izgovoriti te riječi. Moja kuća. Zadrhtao je. "Htio je da je ti imaš", rekla je opet. "To je tvoje nasljeđe. Ne moţeš protiv toga. Dogodilo se. I meni ne predstavlja nikakav problem, obećavam, u redu?" Kimnuo je, polako. "U redu", rekao je. "U redu, ali čudno je. Zaista, zbilja je čudno." "Ţeliš li kavu?" upitala ga je. Okrenuo se i usredotočio se na njezino lice. Mogao je nabaviti vlastiti aparat za kavu. U svojoj kuhinji. U svojoj kući. Spojiti aparat u struju. Svoju struju. "Kavu?" opet ga je upitala. "Valjda", rekao je. Izvukla se iz kreveta i pronašla cipele. "Crnu, bez šećera, je li tako?" Stajala je ispred njega, gola u cipelama. Imale su zatvarač i potpetice. Primijetila je kako ju promatra. "Kuhinjski je pod hladan. Tamo uvijek nosim cipele." "Zaboravi kavu, u redu?" Spavali su u njezinom krevetu, cijelu noć, puno poslije svitanja. Reacher se probudio prvi. Izvukao je ruke ispod nje i pogledao na sat. Bilo je skoro sedam sati. Spavao je devet sati. Bio mu je to najljepši san u ţivotu. U najboljem krevetu. Spavao je u puno kreveta. Stotinama, moţda čak i tisućama. Ovaj je krevet bio najbolji od svih.
222
Jodie je spavala do njega. Leţala je potrbuške i tijekom noći se razotkrila. Leđa su joj bila gola, sve do struka. Mogao je pod njom vidjeti njezine grudi. Kosa joj je padala preko ramena. Jedno je koljeno podigla i poloţila ga na njegovo bedro. Glava joj je bila ukopana u jastuk i slijedila liniju njezinog koljena. Davala joj je čvrsti, atletski izgled. Poljubio ju je u vrat. Ona se trgnula. "'Jutro, Jodie", rekao je. Ona je otvorila oči. Zatim ih je zatvorila i opet otvorila. Nasmiješila se. Bio je to topao, jutarnji osmjeh. "Bojala sam se da je sve bio samo san", rekla je. "Sanjala sam ovo jednom." Opet ju je poljubio. Njeţno, u obraz. Zatim malo manje njeţno, u usta. Zagrlila ga je i on ju je prevrnuo. Opet su vodili ljubav, četvrti put u petnaest godina. Zatim su se zajedno istuširali, prvi put u ţivotu. Zatim doručak. Jeli su kao da su skapavali od gladi. "Moram otići u Bronx", rekao je. Klimnula je. "Zbog onog Ruttera? Ja ću voziti. Znam otprilike gdje je to." "A posao? Mislio sam da moraš na posao." Pogledala ga je tajanstveno. "Rekla si mi da moraš nabiti satnicu", rekao je. "Zvučala si kao da zbilja imaš posla preko glave." Nasmiješila se, stidljivo. "To sam izmislila. Daleko sam ispred, zbilja. Rekli su mi da bih trebala uzeti cijeli tjedan slobodno. Jednostavno nisam htjela biti uz tebe, zbog svih mojih osjećaja. Zato sam prvu noć samo otrčala u krevet. Trebala sam ti pokazati gostinjsku sobu, znaš, poput prave domaćice. Ali nisam htjela biti sama u spavaćoj sobi s tobom. To bi me izludilo. Tako blizu, a tako daleko, znaš što mislim?" Klimnuo je. "Što si onda činila cijeli dan u uredu?" Zahihotala je. "Ništa. Samo sam sjedila cijeli dan i nisam ništa činila." "Ti si luda"; rekao je. "Zašto mi jednostavno nisi rekla?" "Zašto ti nisi rekao meni?" "Rekao sam ti."
223
"Tek poslije"; rekla je. "Poslije petnaest godina." Kimnuo je. "Znam, ali brinuo sam se zbog toga. Mislio sam da ću te povrijediti i slično. Mislio sam da je to posljednja stvar koju bi htjela čuti." "Također", rekla je. "Mislila sam da ćeš me zauvijek zamrziti." Pogledali su jedno u drugo i nasmiješili se. Zatim su se počeli kikotati i napokon glasno smijati, što se nastavilo punih pet minuta. "Idem se odjenuti", rekla je, i dalje se smijući. Slijedio ju je u spavaću sobu i našao svoju odjeću na podu. Ona je bila napola ušla u zidni ormar i izabirala nešto čisto. Promatrao ju je i počeo se pitati ima li i u Leono-voj kući zidnih ormara. Ne, ima li ih u njegovoj kući. Naravno da ih ima. Sve kuće imaju zidne ormare, zar ne? Stoga, je li to značilo da će morati početi kupovati odjeću da ih sve popuni? Ona je izabrala traperice i košulju, koţni remen i skupe cipele. On je iznio svoju novu jaknu u hodnik i u nju spremio Steyr iz sportske torbe. U drugi je dţep spremio dvadeset metaka. Od sveg tog metala, jakna je oteţala. Ona mu se pridruţila u hodniku, s koţnim fasciklom u rukama. Traţila je Rutterovu adresu. "Spreman?" upitala je. "Kao i uvijek", rekao je. Morala je čekati svaki put dok je on provjeravao dio po dio zgrade. Sasvim isti postupci kakvima se sluţio dan prije. Njezina se sigurnost tada činila vaţnom. Sada je bila od ţivotne vaţnosti. Ali sve je bilo uredno i tiho. Prazan hodnik, prazno dizalo, prazno predvorje, prazna garaţa. Zajedno su ušli u Taurus. Ona je vozila oko bloka. Uputila se natrag na sjever, a zatim na istok. "Cesta East River do ceste 1-95. U redu?" upitala je. "Ako ćemo na istok, onda ćemo autocestom Cross Bronx." On je slegnuo ramenima i pokušao se prisjetiti Her-tzove
224
auto-karte. "Onda pođi brzom cestom Bronx River na sjever. Moramo otići u zoološki vrt." "Zoološki vrt? Rutter ne ţivi blizu zoološkog vrta." "Nećemo baš u zoološki vrt. Idemo u botaničke vrtove. Moraš nešto vidjeti." Dobacila mu je brz pogled, a zatim se posvetila voţnji. Promet je bio gust jer najveća prometna guţva tek što je minula, ali ipak se odvijao bez zastoja. Vozili su uz rijeku prema sjeveru, a zatim na sjeverozapad, do mosta George Washington. Most je ostao iza njih i nastavili su na istok, u Bronx. Na brzoj cesti promet se odvijao sporo, ali autocestom na sjeveru vozilo se mnogo brţe, jer je vodila izvan grada. U ovo doba dana New York je usisavao ljude u sebe. Poslije naplatnih kućica, promet prema jugu bio je zamršen. "U redu, kamo?" upitala je. "Prođi sveučilište Fordham, iza konzervatorija, a zatim pri vrhu parkiraj." Ona je kimnula i prestrojila se. Prošli su Fordham slijeva, a zatim s desna i konzervatorij. Prošla je kroz ulaz u muzej i odmah iza njega pronašla slobodno mjesto za parkiranje. Parkiralište je bilo većim dijelom prazno. "Što sada?" On je uzeo koţni fascikl sa sobom. "Samo budi spremna na sve i nemoj se iznenaditi", rekao je. Konzervatorij je bio stotinu metara ispred njih. Dan ranije je u besplatnom katalogu pročitao sve o njemu. Dobio je ime po nekom Enidu Hauptu i stajao je pravo bogatstvo kad je izgrađen 1902. godine. A devedeset pet godina poslije je obnova stajala deset puta više, no bio je to dobro utrošen novac, jer je učinak bio veličanstven. Bio je ogroman i ukrašen, apsolutna definicija urbane filantropije izraţena u ţeljezu i mliječno bijelom staklu. Unutra je bilo vruće i vlaţno. Reacher je odveo Jodie do mjesta koje je traţio. Guste egzotične biljke rasle su iz velikih gredica povezanih zidićima i ogradama. Pokraj
225
staza bile su postavljene klupe. Mliječno bijelo staklo filtriralo je sunčevu svjetlost koja se činila poput sjajne naoblake. Osjećao se snaţan i jedak miris vlaţne zemlje i biljaka u cvatu. "Što sad?" upitala je. Dijelom se zabavljala, a dijelom je bila nestrpljiva. On je pronašao klupu koju je traţio. Odmaknuo se od nje i pribliţio se niskom zidu. Učinio je pola koraka nalijevo, zatim još jedan, sve dok nije bio siguran. "Stani ovdje", rekao je. Uhvatio ju je straga za ramena i pomaknuo na isto mjesto na kojem je maločas sam stajao. Sagnuo je glavu u visini njezinih očiju i pogledao je li na dobrom mjestu. "Digni se na prste", rekao joj je. "Pogledaj ravno ispred." Podigla se na prste i pogledala naprijed. Leđa su joj bila uspravna, a kosa joj padala na ramena. "Dobro", rekao je. "Reci mi što vidiš." "Ništa", rekla je. "Mislim, biljke i ostalo." On je kimnuo i otvorio koţni fascikl. Izvadio je sjajnu fotografiju sijedog i izmučenog bijelca koji odvraća pogled od straţareve puške. Ispruţio ju je naprijed, na rub njezinog vidnog polja. Ona je pogledala u nju. "Što?" opet je upitala, napola znatiţeljno, a napola nestrpljivo. "Usporedi", rekao je. Ne pomičući glavu, pogledala je lijevo-desno, čas u fotografiju, čas u prizor ispred sebe. Zatim mu je uzela fotografiju iz ruke i sama je drţala ispred sebe. Oči su joj se raširile, a lice poblijedilo. "Isuse", rekla je. "Sranje, fotografija je snimljena ovdje? Baš ovdje? Snimljena je, zar ne? Sve ove biljke su sasvim iste." On se opet sagnuo i pogledao još jednom. Drţala je fotografiju tako da su biljke točno odgovarale onima na slici. Nekakva palma s lijeve strane, visoka pet metara, a isprepleteno lišće paprati s desne strane i iza. Ona dva lika morala su biti sedam metara u gustoj cvjetnoj
226
gredici. Snimio ih je fotografski aparat s lećama koje su suţavale perspektivu i izbacile iz fokusa biljke koje su bile bliţe. Daleko iza raslo je bjelogorično prašum-sko drveće, zamagljeno zbog udaljenosti kamere. Ono u stvari nije raslo u istoj gredici. "Sranje", ponovila je. "Sranje, ne mogu vjerovati." I svjetlost je bila ista. Mliječno bijelo staklo visoko iznad njih prilično je dobro oponašalo prašumsku naoblaku. U Vijetnamu je uglavnom oblačno. Nazublje-ne planine usisavale su oblake naniţe, a većina ljudi se sjeća magle i izmaglice, kao da je iz samog tla uvijek isparavalo. Jodie je u nevjerici zurila čas u fotografiju, čas u stvarni prizor ispred sebe. Svako malo se pomicala lijevo ili desno, kako bi sasvim uklopila fotografiju. "Ali gdje je ţica? Stupovi od bambusa? Izgledaju tako stvarno." "Scenski rekviziti", rekao je. "Tri stupa, deset metara bodljikave ţice. Koliko je teško to nabaviti? Donijeli su ih ovdje, vjerojatno zamotane." "Ali kad? Kako?" Slegnuo je ramenima. "Moţda rano jednog jutra? Kad mjesto još nije bilo otvoreno? Moţda su znali nekoga tko ovdje radi. Moţda su to učinili dok je sve bilo zatvoreno zbog obnove." Primaknula je fotografiju očima i zurila u nju. "Ĉekaj malo, dovraga. Vidi se klupa. Vidi se rub one klupe tamo." Pokazala mu je na što je mislila. Točno je pokazala noktom jedno mjesto na sjajnoj površini fotografije. Tu se vidio jedan mali zamagljeni pravokutnik bijele boje. Bio je to kut ţeljezne klupe, s desne strane, iza glavnog prizora. Leće aparata bile su vrlo suţene, ali ne dovoljno. "Nisam to uočio", rekao je. "Postaješ dobra u ovome." Okrenula se i pogledala ga. "Ne, postajem dobra i bijesna, Reacheru. Taj je Rutter uzeo osamnaest tisuća dolara za laţnu fotografiju." "I gore od toga. Dao im je laţnu nadu."
227
"Što ćemo sada učiniti?" "Otići ćemo mu u posjet", rekao je. Vratili su se u Taurus šesnaest minuta nakon što su ga parkirali. Jodie je vozila natrag prema autocesti, udarala prstima po upravljaču i brzo pričala. "Ali rekao si mi da si u to povjerovao. Rekla sam da fotografija potvrđuje postojanje logora, a ti si se sa mnom sloţio. Rekao si mi da si bio tamo, ne tako davno, jednako blizu koliko i Rutter." "Istina", rekao je Reacher. "Vjerovao sam da botanički vrt postoji. Upravo sam se bio iz njega vratio. I došao sam blizu koliko i Rutter. Stajao sam odmah do onog zidića, odakle je najvjerojatnije snimio fotografiju." "Isuse, Reacheru, što je sve ovo? Neka igra?" On je slegnuo ramenima. "Jučer nisam znao o čemu se radi. Mislim, zbog toga koliko sam to htio podijeliti s tobom." Kimnula je i ogorčenje zamijenila osmijehom. Prisjetila se razlike između jučer i danas. "Ali kako se, dovraga, mislio izvući s time? Staklenik u botaničkim vrtovima New Yorka, za Boga miloga?" On se protegnuo na sjedalu. Ispruţio je ruke naprijed, sve do vjetrobrana. "Psihologija", rekao je. "To je osnova svake prijevare, zar ne? Kaţeš ljudima ono što ţele čuti. Oni starci su htjeli čuti da je njihov sin još uvijek ţiv. Zato im je rekao da vjerojatno jest. Zato su uloţili mnogo nade i novca, čekali su tri mjeseca kao na iglama, a onda im je on dao fotografiju. Stvar je u tome da su na njoj vidjeli štogod su htjeli vidjeti. A on je bio pametan. Pitao ih je za njegovo točno ime i postrojbu i zatraţio je postojeće slike njihovog sina, tako da moţe naći sredovječnog čovjeka koji mu ugrubo sliči visinom i izgledom. Slikao ga je i rekao im točno ime i točnu postrojbu. Psihologija. Vidjeli su ono što su htjeli vidjeti. Mogao je nekoga odjenuti u gorilu i staviti ga na istu sliku, a oni bi povjerovali da se radi o lokalnoj ţivotinjskoj vrsti."
228
"Pa kako si ti onda uočio da je slika laţna?" "Na isti način", rekao je. "Ista psihologija, samo obrnuta. Nisam htio vjerovati u to, jer sam znao da to ne moţe biti istina. Zato sam traţio nešto što se ne uklapa. Bile su to vojničke hlače na onom vojniku. Vidiš? Stare i istrošene američke vojne hlače? Njihov je sin otišao tamo prije trideset godina. Nema nikakvih izgleda da bi vojničke hlače u prašumi mogle izdrţati trideset godina. Istrunule bi za šest tjedana." "Ali zašto tamo? Što te ponukalo da odeš u botanički vrt?" Raširio je prste na vjetrobranu i odgurnuo se od njega kako bi smanjio napetost u ramenima. "Gdje bi drugdje mogao pronaći takvu vegetaciju? Moţda na Havajima, ali zašto bi platio zrakoplovnu kartu za trojicu, kad mu je to bilo dostupno odmah ispred nosa?" "A Vijetnamac?" "Vjerojatno neki klinac s koledţa", rekao je. "Vjerojatno odmah tu, iz Fordhama. Moţda iz Columbi-je. Moţda uopće nije ni bio Vijetnamac. Mogao je biti konobar iz kineskog restorana. Rutter mu je vjerojatno platio dvadeset dolara za fotografiju. Vjerojatno je našao četiri prijatelja koji su naizmjence igrali ulogu američkog zarobljenika. Veliki bijelac, mali bijelac, veliki crnac, mali crnac - i svaka je uloga popunjena. Odreda propalice, zato i izgledaju mršavo i oronulo. Vjerojatno im je platio konjakom. Vjerojatno je sve slike snimio odjednom, jer je tako bilo najzgodnije. Mogao je desetak puta prodati istu sliku. Svatko kome je nestali sin bio visoki bijelac dobio bijednu kopiju. Zatim bi ih natjerao da prisegnu na tajnost zbog sveg tog sranja o vladinoj uroti, tako da nitko poslije ne bi usporedio slike i podatke." "Odvratan je. Gadi mi se", rekla je. On je kimnuo. "To svakako. Ĉini mi se da TNP obitelji još uvijek predstavljaju jedno veliko, ranjivo trţište, a on se time hrani kao crv." "TNP?" upitala je.
229
"Tijelo Nije Pronađeno", rekao je. "To su takve obitelji. NUA/TNP. Nestali U Akciji, Tijelo Nije Pronađeno." "Nestali? Ne vjeruješ da su još uvijek ţivi u zarobljeništvu?" Odmahnuo je glavom. "Zarobljenici ne postoje, Jodie", rekao je. "Više ne. Sve je to sranje." "Siguran si?" "Sasvim." "Kako moţeš biti siguran?" "Jednostavno znam", rekao je. "Kao što znam daje nebo plavo, da je trava zelena i kao što znam da imaš odličnu straţnjicu." Nasmiješila se u voţnji. "Ja sam odvjetnica, Reacheru. Takvi dokazi mi jednostavno nisu dovoljni." "Povijesne činjenice", rekao je. "Kao prvo, priča o drţanju talaca za iznuđivanje američke pomoći je obična glupost. Planirali su se vođeni Ho Ši Minom spustiti na jug čim se mi povučemo, što je bilo protivno Pariškom sporazumu. Zato im je postalo jasno da nikad neće dobiti nikakvu pomoć, bez obzira što učinili. Iz tog su razloga 1973. oslobodili sve zarobljenike. Nešto sporije, znam, ali ipak su ih oslobodili. Kad smo se 1975. povlačili, skupili su stotinjak zalutalih vojnika i predali nam ih, što ne odgovara nikakvoj talačkoj strategiji. Osim toga, očajnički su htjeli da razminiramo njihove luke, zato nisu činili nikakve gluposti." "Bili su spori oko povrata posmrtnih ostataka", rekla je. "Znaš, naši momci koji su poginuli u zrakoplovnim nesrećama ili u bitkama. Oko toga su radili gluposti." Klimnuo je. "Nisu to mogli razumjeti. Nama je to bilo vaţno. Htjeli smo natrag dvije tisuće tijela. Nisu mogli razumjeti zašto. Bili su u ratu više od četrdeset godina, s Japancima, Francuzima, Sjedinjenim Drţavama, Kinom. Vjerojatno im je milijun ljudi nestalo u borbi. Naše dvije tisuće bile su kap u moru. Osim toga, bili su komunisti. Nisu dijelili naše vrednovanje pojedinca. Opet se radi o psihologiji. Ali to ne znači da su imali tajne zarobljenike u tajnim logorima."
230
"To nije baš uvjerljiv zaključak", rekla je odrješito. On je opet kimnuo. "Leon je uvjerljiv zaključak. Tvoj otac i ljudi poput njega. Znam te ljude. To su hrabri, časni ljudi, Jodie. Borili su se tamo, a kasnije su dobili moć i vlast. Pentagon je prepun budala, znam to kao i svi drugi, ali tamo je uvijek bilo dovoljno ljudi poput Leona, koji su ih drţali poštenima. Odgovori mi na pitanje: da je Leon znao da u Vijetnamu još uvijek ima zarobljenika, što bi on bio poduzeo?" Ona je slegnula ramenima. "Ne znam. Ali očito bi nešto poduzeo." "Moţeš biti uvjerena da bi", rekao je. "Leon bi bio rastavio Bijelu kuću ciglu po ciglu, sve dok se ti momci ne bi sigurno vratili kući. Ali nije to učinio. Ne zato što nije znao. Nije bilo nikakvog načina da to cijelo vrijeme taje od svih ljudi sličnih Leonu. Velika urota koja traje šest mandata? Urota koju ljudi poput Leona ne bi mogli otkriti? Zaboravi na to. Ljudi poput Leona nikad nisu reagirali, stoga takvih situacija nikad nije ni bilo. Jodie, što se mene tiče, to je uvjerljiv dokaz." "Ne, to je vjera", rekla je. "Svejedno, menije to dovoljno." Pazila je na promet pred sobom i razmišljala o tome. Zatim je kimnula, jer je vjera koju je imala u svoga oca i njoj bila dovoljna. "Znači, Victor Hobie je mrtav?" Reacher je kimnuo. "Mora biti. Poginuo u akciji, tijelo mu nije pronađeno." Polako je vozila naprijed. Išli su na jug i promet se odvijao sporo. "U redu, nema zarobljenika, nema logora", reklaje. "Nema vladine urote. Znači da u nas nisu pucali vladini ljudi i nisu se zabili automobilom u nas." "Nikad nisam ni mislio da su to oni", rekao je. "Većina vladinih agenata koje sam upoznao bila je mnogo učinkovitija. I sam sam na neki način bio vladin agent. Misliš da bih pogriješio dva dana za redom?"
231
Skrenula je automobilom udesno i zaustavila se na šljunku uz cestu. Okrenula se prema njemu i pogledala ga svojim raširenim plavim očima. "Znači da se radi o Rutteru", rekla je. "Tko bi drugi mogao biti? On se bavi unosnom prijevarom, zar ne? I spremanje to štititi. On misli da ćemo ga razotkriti. Zato nas traţi. A mi sada planiramo upasti mu ravno u šake." Reacher se nasmiješio. "Hej, ţivot je pun opasnosti", rekao je.
*** Marilyn je shvatila daje bila zaspala, jer su je ukočena i hladnu probudili zvukovi koji su do nje dopirali kroz vrata. Toalet nije imao prozor i nije imala pojma koliko je sati. Bilo je jutro, pretpostavila je, jer se osjećala kao da je spavala duţe vrijeme. S njezine lijeve strane, Chester je zurio u prazno. Pogled mu je bio uprt tisuću kilometara dalje od pločica pod umivaonikom. Bio je nepomičan. Okrenula se i pogledala ravno u njega, ali nije dobila nikakav odgovor. S njezine desne strane, Sheryl je bila sklupčana na podu. Teško je disala kroz usta. Nos joj je bio pomodrio, sjajan i natečen. Vidjevši je takvu, Marilyn je progutala pljuvačku. Opet se okrenula i prislonila uho na vrata. Pozorno je osluškivala. U uredu su bila dva muškarca. Ĉula su se dva duboka glasa kako tiho razgovaraju. U daljini je mogla čuti dizala. Ĉula je i vrlo slabu prometnu buku, a povremeno i sirene kako se gube u tišini. Zatim i buku zrakoplova, vjerojatno velikog mlaţnjaka iz zračne luke JFK. Uzlijetao je na zapad preko luke. Podigla se s poda. Cipele su joj se izule tijekom noći. Našla ih je ispod svoje hrpe ručnika. Obula ih je i tiho prišla umivaoniku. Chester je zurio ravno kroz nju. Pogledala se u zrcalu. Ne izgledam toliko loše, pomislila je. Posljednji put je noć provela na podu kupaonice nakon jedne zabave fakultetskog sestrinstva, prije više od dvadeset godina, a
232
sada nije izgledala ništa lošije nego tada. Počešljala je kosu prstima i nanijela malo vode na oči. Zatim se opet prišuljala vratima i stala osluškivati. Dvojica muškaraca, ali bila je prilično sigurna da Hobie nije jedan od njih. Postojala je određena jednakost u dubini glasova. Radilo se o običnom razgovoru, bez zapovijedi i poslušnosti. Nogom je odgurnula je gomilu ručnika iza sebe, duboko udahnula i otvorila vrata. Dvojica muškaraca su prestala pričati. Okrenuli su se i iznenađeno pogledali u nju. Onaj po imenu Tony sjedio je postrance na sofi ispred stola. Onaj drugi, kojega nikad prije nije vidjela, sjedio je do njega na stoliću za kavu. Bio je zdepast čovjek u crnom odijelu. Nije bio visok, ali je bio teţak. Stol je bio slobodan. Nigdje ni traga Hobieju. Kapci na prozorima bili su spušteni, ali kroz jednu je pukotinu mogla vidjeti sunce koje je vani sjalo. Bilo je kasnije nego je mislila. Opet je pogledala prema sofi i vidjela kako joj se Tony smiješi. "Jeste li dobro spavali?" rekao je. Ona nije ništa odgovorila. Samo ga je bezizraţajno gledala, dok Tonyjev osmjeh nije zamro. Prvi korak, pomislila je. "Popričala sam sa svojim muţem", lagala je. Tony ju je gledao u iščekivanju. Ĉekao je da opet progovori. Pustila ga je da čeka. Drugi korak, pomisli-la je. "Pristajemo na prijenos", rekla je. "Ali neće biti jednostavno. Trebat će nam vremena. Postoje čimbenici koji vam se neće svidjeti. Učinit ćemo to, ali od vas tijekom postupka očekujemo barem minimalnu suradnju." Tony je klimnuo. "Kakvu suradnju?" "O tome ću pričati s Hobiejem", rekla je. "Ne s vama." U uredu je zavladao muk. Ĉuli su se samo slabi zvukovi iz vanjskog svijeta. Usredotočila se na svoje disanje. Unutra, van, unutra, van. "U redu", rekao je Tony.
233
Treći korak, pomislila je. "Hoćemo kavu", rekla je. "Tri šalice, s vrhnjem i šećerom." Još veći muk. Zatim je Tony kimnuo i zdepasti je čovjek ustao. Pogledao je na drugu stranu i uputio se iz ureda prema kuhinji. Ĉetvrti korak, pomislila je. *** Povratna adresa na Rutterovom pismu odgovarala je prljavoj zgradi s trgovinama u prizemlju. Nalazila se nekoliko ulica juţnije, bez ikakve nade za gradskom obnovom i vjerojatno je bila spremna za rušenje. Zgrada je bila obloţena daskama i stisnuta između rušev-nih ciglenih četverokatnica, koje su moţda bile tvornice ili skladišta prije nego su desetljećima prije napuštene. Rutterov ured je imao jedan prljavi prozor s lijeve strane, ulaz na sredini zgrade, a roleta na vratima s desne strane bila je podignuta i otkrivala uski garaţni prostor. Unutra je bio uguran sasvim novi Lincoln Navigator. Reacher je prepoznao model iz oglasa koje je vidio. Bio je to divovski Ford s pogonom na sva četiri kotača i s debelim ukrasnim slojevima dodanim kako bi opravdali njegovo promaknuće u klasu Lincoln. Ovaj je model bio metalik crni i vjerojatno vrijedio više od zemljišta koje ga je okruţivalo. Jodie je skrenula desno i provezla se pored zgrade, ni brzo ni sporo, već običnom brzinom kojom je moguće voziti po rupa prepunim gradskim ulicama. Reacher se osvrtao uokolo, nastojeći što bolje upoznati četvrt. Jodie je skrenula lijevo i zaustavila se iza zgrade. Reacher je uočio sporednu uličicu iza zgrada, s hr-đavim poţarnim stepenicama što su visjele iznad gomile smeća. "Kako ćemo ovo izvesti?" upitala ga je Jodie. "Ući ćemo ravno unutra", rekao je. "Prvo ćemo posvetiti pozornost na njegovu reakciju. Ako bude znao tko smo, onda ćemo na jedan način. Ako ne bude znao, onda ćemo na drugi."
234
Parkirala je dva mjesta juţnije od pročelja zgrade, u sjenu jednog pocrnjelog skladišta od opeke. Zaključala je automobil i zajedno su se uputili na sjever. S pločnika su mogli razaznati što se nalazi iza prljavog stakla. U izlogu je bila bijedna oprema iz vojnog viška, stare i prašnjave maskirne jakne, čuturice za vodu i čizme. Tu su bila i poljska radija, CSO paketi i pješačke kacige. Neki dijelovi opreme bili su zastarjeli i prije nego je Reacher diplomirao na West Pointu. Vrata su zapinjala, a kad bi ih netko otvorio oglasilo bi se zvonce. Radilo se o primitivnom mehanizmu, koji je zvonce pokretao pomakom opruge koju bi vrata pogurala. Trgovina je bila pusta. S desne je strane bio pult, a iza njega su bila vrata koja su vodila u garaţu. Unutra je bio kruţni stalak od kroma s izloţenom odjećom i polica svakakvo smeće nabacano na veliku gomilu. Sporedna vrata vodila su u uličicu, a bila su zaključana i imala su alarm. Do sporednih vrata bilo je poredano pet plastičnih stolica s jastucima. Svuda oko stolica bili su rasuti čikovi cigareta i prazne pivske boce. Svjetlost je bila slaba, ali posvuda se vidjela godinama nakupljana prašina. Reacher je išao ispred Jodie. Pod je škripio pod njegovim nogama. Kad je učinio dva koraka u unutrašnjost, mogao je vidjeti kako se iza pulta otvaraju podna vrata. Vrata su bila čvrsta, izrađena od starih jelovih dasaka, s mjedenim šarkama i izlizana do sjaja na mjestima gdje su ih naraštaji ruku hvatali pri otvaranju. Kroz otvor su se vidjele podne grede, a jedno usko stepenište izrađeno od istog starog drveta vodilo je dolje, prema vrućoj svjetlosti električne ţarulje. Pod sobom je mogao čuti struganje nogu po betonskom podu podruma. "Odmah dolazim, tkogod, dovraga, bili", doviknuo je jedan glas iz otvora. Bio je to muški glas, srednjih godina, negdje između iznenađenja i zlovolje. Bio je to glas čovjeka koji nije očekivao posjetitelje. Jodie je pogledala u Reachera, a Reacher je stisnuo šaku oko drške Steyra u dţepu.
235
Glava čovjeka je izvirila u razini poda, a za njom su slijedila ramena i ostatak tijeka, kad se napokon uspeo stepenicama. Bio je debeo i s teškoćom se izvukao iz otvora. Nosio je blijede vojničke hlače. Imao je masnu sijedu kosu, čupavu sijedu bradu, mesnato lice i sitne oči. Izvukao se četveronoške van i ustao. "Mogu li vam pomoći?" rekao je. Zatim se iza njega pojavila još jedna glava na ramenima. I još jedna. I još jedna. I još jedna. Ĉetvorica ljudi se popela stepenicama iz podruma. Svaki od njih se uspravio, zastao i oštro pogledao u Reachera i Jodie. Zatim su prišli poredanim stolicama. Bili su krupni, snaţni, tetovirani i nosili su slične stare vojničke hlače. Sjeli su i prekriţili svoje velike ruke preko velikih trbuha. "Mogu li vam pomoći?" ponovio je prvi čovjek. "Jeste li vi Rutter?" upitao je Reacher. Ĉovjek je kimnuo. U očima mu nije bilo nikakvog znaka da ga je prepoznao. Reacher je bacio pogled na ljude koji su sjedili na stolicama. Predstavljali su problem koji nije očekivao. "Što ţelite?" upitao je Rutter. Reacher je promijenio svoj plan. Nagađao je o pravoj prirodi poslova u trgovini i o onome što je bilo spremljeno dolje u podrumu. "Treba mi prigušivač", rekao je. "Za Steyr GB." Rutter se nasmiješio. Na licu mu se vidjelo da ga to zabavlja, a oči su mu zasvijetlile. "Bilo bi protiv zakona da vam ga prodam, kao što bi bilo protivno zakonu da ga vi posjedujete." Takva pjesmica predstavljala je otvoreno priznanje da ima prigušivače i da ih prodaje. U glasu mu se osjećala bahatost koja je govorila: imam nešto što ti ţeliš i to me čini boljim od tebe. Nije bilo ni traga oprezu. Nije posumnjao da je Reacher policajac koji mu ţeli smjestiti. Nitko nikad nije pomislio da bi Reacher mogao biti policajac. Bio je previše krupan i previše grub. Nije bio blijed, niti je posjedovao onu gradsku tajanstvenost
236
kakvu ljudi nesvjesno dovode u vezu s policajcima. Rutter ga nije zabrinjavao. Zabrinjavala ga je Jodie. Nije znao tko je ona. Obratio se Reacheru, ali je gledao u nju. I ona je gledala u njega, odlučno. "Protivno čijem zakonu?" upitala je odrješito. Rutter je počešao bradu. "Zato su skupi." "U usporedbi s čime?" upitala je. Reacher se nasmiješio sebi u bradu. Rutter nije bio siguran u nju, a s dva odgovora od samo sedam riječi posve ga je zbunila. Mislio je da bi ona mogla biti bilo tko, od otmjene pripadnice visokog njujorškog društva koja se brine za prijetnju otmicom njezine djece, milijarderove ţene koja namjerava dobiti nasljedstvo ranije, do ţene rotarijanca koja nastoji preţivjeti zamršeni ljubavni trokut. Gledala ga je kao da je bila ţena koja je navikla da uvijek bude po njezinu, bez da joj se itko suprotstavi. Svakako ne zakon i svakako ne neki mali i bijedni trgovčić iz Bronxa. "Steyr GB?" upitao je Rutter. "Ţelite li izvorni austrijski prigušivač?" Reacher je klimnuo kao da se on zamara nevaţnim detaljima. Rutter je kvrcnuo prstima, ajedan se čovjek odlijepio sa stolice i spustio se kroz otvor. Vratio se nakon duţeg vremena, s crnim cilindrom zamotanim u papir koji je od maziva za oruţje postao proziran. "Dvije tisuće dolara", rekao je Rutter. Reacher je klimnuo. Cijena je bila gotovo poštena. Takav se pištolj više nije proizvodio, ali je znao da je posljednja maloprodajna cijena iznosila negdje oko osamsto ili devetsto dolara. Već tvornička cijena prigušivača vjerojatno je iznosila više od dvjesto dolara. Dvije tisuće za nezakoniti komad oruţja, deset godina poslije i četiri tisuće milja dalje od ulaza u tvornicu, bila je to skoro razumna cijena. "Daj da vidim", rekao je. Rutter je obrisao prigušivač o hlače. Predao mu ga je. Reacher je izvukao pištolj i učvrstio prigušivač na
237
mjesto. Nije bilo kao u filmovima. Ne drţiš ga u visini očiju i ne zavrćeš ga na cijev polako, pomno i osjećajno. Laganim i brzim pritiskom i poluokretom prigušivač sjeda na mjesto i škljoca kao kad leće skliznu u kameru. Prigušivač poboljšava oruţje. Poboljšava njegovu ravnoteţu. U devedeset devet posto slučajeva pištolj opali poviše mete, jer trzaj podigne cijev uvis. Teţina prigušivača poništava takav trzaj. A prigušivač radi na principu relativno sporog rasipanja plina pri ispaljivanju, što prvenstveno ublaţuje trzaj. "Je li stvarno dobar?" upitao je Reacher. "Svakako", rekao je Rutter. "To je izvorni proizvod." Ĉovjek koji je donio prigušivač vratio se na svoju stolicu. Ĉetiri čovjeka, pet stolica. Pravi način za uništavanje bande je prvo eliminirati vođu. To je bila opća istina. Reacher je to naučio kad je imao četiri godine. Doznati tko je vođa i prvoga ga ukloniti, i to sasvim. Ovdje će morati biti drukčije. Rutter je bio vođa, ali zasad je morao ostati u jednom komadu, jer je Reacher za njega imao druge planove. "Dvije tisuće dolara", opet je rekao Rutter. "Najprije proba", rekao je Reacher. Na Steyru GB ne postoji sigurnosna kočnica. Za prvo povlačenje okidača potreban je pritisak od sedam kilograma, što se smatra dovoljnim da bi se izbjegao nehotičan pucanj ako pištolj ispadne, jer je pritisak od sedam kilograma vrlo hotimičan potez. Zato ne postoji zaseban sigurnosni mehanizam. Reacher je okrenuo pištolj nalijevo i načinio pritisak od sedam kilograma. Pištolj je opalio i prazna se stolica rasula. Prasak je bio glasan. Ne kao u filmovima. Ne radi se o slabom kašlju. Ne radi se o uljudnom pljuvanju. To je prasak kao kad uzmete telefonski imenik Manhattana, podignete ga visoko iznad glave i udarite njime svom snagom o stol. To nije tih zvuk, ali je tiši nego bi to mogao biti.
238
Ĉetvorica muškaraca ukočila su se od šoka. Rasuta plastika i pokidana podstava od prljave konjske dlake letjela je zrakom. Rutter je zurio, nepomičan. Reacher ga je snaţno udario ljevicom u trbuh, oborio s nogu i bacio na pod. Zatim je uperio pištolj prema čovjeku koji je sjedio do rasute stolice. "U podrum", rekao je. "Svi. Smjesta, jasno?" Nitko se nije pomaknuo. Zato je Reacher glasno izbrojio jedan, dva i na tri je opet opalio. Isti glasan prasak. Daske na podu rasule su se ispred nogu prvog čovjeka. Jedan, dva i Reacher je opet opalio. I opet, jedan, dva i paljba. Prašina i iverje poletjeli su u zrak. Buka jednog hica za drugim bila je zaglušna. Osjećao se jak smrad spaljenog baruta i vruće čelične vune u prigušivaču. Nakon trećeg metka su se svi pomaknuli. Pohitali su prema otvoru. Tiskali su se i gurali da prođu kroz njega. Reacher je zalupio vratima iznad njih i navukao pult preko otvora. Rutter je stajao četveronoške. Reacher ga je udario nogom preko leđa i nastavio ga udarati sve dok nije odletio daleko natrag. Glava mu je bila priklještena uz pomaknuti pult. Jodie je drţala laţnu fotografiju u ruci. Ĉučnula je i pokazala mu je. On je trepnuo i usredotočio se na nju. Otvarao je usta koja su bila poput nazubljene rupe u bradi. Reacher se sagnuo i uhvatio ga za lijevo zapešće. Podigao mu je ruku i uhvatio ga za mali prst. "A sad pitanja", rekao je. "I, slomit ću ti po jedan prst svaki put kad mi slaţeš." Rutter se počeo boriti, nastojeći se svim silama osloboditi. Reacher gaje opet snaţno udario u trbuh i ovaj se srušio. "Znaš li tko smo mi?" "Ne", zastenjao je Rutter. "Gdje je snimljena ova fotografija?" "U tajnim logorima", stenjao je Rutter. "U Vijetnamu."
239
Reacher mu je slomio mali prst. Samo gaje nakrivio u stranu i prst mu je puknuo u zglobu. Lakše je u stranu, nego ga kriviti sasvim unatrag. Rutter je vrisnuo od bola. Reacher mu je uzeo slijedeći prst. Na njemu je bio zlatni prsten. "Gdje?" "Zoološki vrt u Bronxu", stenjao je Rutter. "Tko je dječak?" "Samo neki klinac." "Tko je čovjek?" "Prijatelj", stenjao je Rutter. "Koliko si puta to izveo?" "Petnaest, moţda", rekao je Rutter. Reacher mu je savio prst u stranu. "To je istina!" vrisnuo je Rutter. "Nisam više od petnaest, kunem se. I nikad ništa nisam učinio tebi. Uopće te ne poznajem." "Poznaješ li Hobiejeve?" upitao je Reacher. "Iz Bri-ghtona?" Vidio je kako se Rutter nastoji prisjetiti, smeten. Zatim je vidio da se sjetio. I da se bori shvatiti kako su ga te stare i jadne naivčine uopće mogle dovesti u ovakvu nevolju. "Ti si jedno odvratno govno, zar ne?" Rutter je panično odmahao glavom. "Reci, Rutteru", vikao je Reacher. "Ja sam govno", zacvilio je Rutter. "Gdje je tvoja banka?" "Moja banka?" ponovio je Rutter zbunjeno. "Tvoja banka", rekao je Reacher. Rutter je oklijevao. Reacher mu je opet snaţnije pritisnuo prstenjak. "Deset ulica dalje", vrisnuo je Rutter. "Vlasnički list tvog terenca?" "U ladici." Reacher je klimnuo Jodie. Ustala je i otišla iza pulta. Otvorila je ladicu i izvadila snop papira. Prelistala ih je i klimnula. "Registriranje na njegovo ime. Koštao je
240
četrdeset tisuća dolara." Reacher je pustio Rutterovu ruku i ščepao ga za vrat. Napeo je mišiće u ramenu i počeo snaţno gurati, sve dok mu dlan nije počeo pritiskati Ruttera ispod vilice. "Kupi ću tvoj terenac za dolar", rekao je. "Ako imaš problema s time samo odmahni glavom, u redu?" Rutter je bio nepomičan. Oči su mu bile ispupčene od snaţnog Reacherova stiska na njegovom vratu. "A onda ću te odvesti u tvoju banku", rekao je. "U svom novom terencu. Podignut ćeš osamnaest tisuća dolara u gotovini i ja ću ih vratiti Hobiejevima." "Ne", rekla je Jodie. "Devetnaest tisuća i šesto pedeset. I to dvaput. Neka to bude šest posto kamata za godinu i pol dana." "U redu", rekao je Reacher. Pojačao je pritisak. "Devetnaest tisuća šesto pedeset dolara za Hobiejeve i devetnaest tisuća šesto pedeset za nas." Rutterove oči traţile su Reacherovo lice. Borio se. Nije razumio. "Prevario si ih", rekao je Reacher. "Rekao si im da si otkrio što se dogodilo njihovom sinu. Nisi to učinio. Zato ćemo mi to morati učiniti za njih. Zato nam treba novac, da pokrijemo troškove. Rutter je počeo modriti u licu. Ruke je čvrsto stisnuo oko Reacherovog zapešća, očajnički nastojeći olakšati pritisak. "U redu?" upitao je Reacher. "To namjeravamo učiniti. Samo odmahni glavom ako imaš problema s takvim dogovorom." Rutter je snaţno povlačio Reacherovo zapešće, ali glava mu je bila nepomična. "Smatraj to porezom", rekao je Reacher. "Porez na varanje onih koje smatraš govnima." Sklonio je ruku i ustao. Petnaest minuta poslije bio je u Rutterovoj banci. Rutter je, s lijevom rukom u dţepu, desnom potpisivao ček. Pet minuta nakon toga Reacher je imao 39.300 dolara spremljenih u sportskoj torbi.
241
Petnaest minuta kasnije ostavio je Ruttera u uličici iznad njegove trgovine. Zabio mu je u usta dvije novčanice od jednog dolara, jednu za prigušivač i jednu za terenac. Pet minuta poslije, slijedio je Jodien Taurus do Hertzove tvrtke u zračnoj luci LaGuardia. Petnaest minuta poslije, bili su zajedno u novom Lincolnu i vozili se natrag prema Manhattanu.
JEDANAEST Večer u Hanoju pada punih dvanaest sati prije nego u New Yorku, pa je sunce, koje je još uvijek bilo visoko kad su Reacher i Jodie napustili Bronx, već bilo zašlo iza brda sjevernog Laosa, dvjesto milja zapadno od zračne luke Noi Bai. Nebo je bilo uţarene narančaste boje, a duge sjene kasnog poslijepodneva iznenada je zamijenila tama tropskog sutona. Mirisi grada i prašume bili su prikriveni isparavanjima kerozina, a buku automobilskih sirena i noćnih kukaca prigušilo je jednolično brujanje mlaznih motora. Jedan divovski američki transportni zrakoplov C-141 Star lifter stajao je na pisti odmah do neobiljeţenog hangara, milju od zakrčenih putničkih terminala. Straţnja rampa zrakoplova bila je spuštena, a motori su radili dovoljno brzo da bi proizvodili struju za unutrašnje osvjetljenje. U neobiljeţenom hangaru svjetla su također bila upaljena. Unutra je, visoko pod valovitim limenim krovom, blještalo stotinu reflektora koji su taj veliki prostor kupali svojom ţarkom ţutom svjetlošću. Hangar je bio velik poput stadiona, ali u njemu se nije nalazilo ništa drugo osim sedam sanduka. Svaki od njih je imao dva i pol metra. Bili su izrađeni od valovitog aluminija, uglačanog do sjaja, sličnih ljesovima, što su svi zapravo i bili. Stajali su uredno poredani na postoljima, a svaki je bio pokriven američkom zastavom.
242
Zastave su bile svjeţe oprane i izglačane, a središnja pruga svake od njih bila je točno poravnata sa središnjim ţlijebom svakog sanduka. U hangaru su bila devetorica muškaraca i dvije ţene. Stajali su pored sedam aluminijskih sanduka. Šestorica muškaraca predstavljala su počasnu straţu. Bili su redovni američki vojnici, svjeţe izbrijani, odjeveni u besprijekorne svečane odore. Stajali su u pozom, dalje od ostalih petero. Troje su bili Vijetnamci, dva muškarca i jedna ţena. Bili su niski, tamnoputi i stajali su mirno. Također su bili odjeveni u odore, ali njihove su odore bile svakodnevne, a ne svečane. Tamne maslinaste vojne odore, istrošene i zguţvane, s neprepoznatljivim oznakama činova. Posljednje dvoje su bili Amerikanci. Bili su odjeveni u civilnu odjeću, ali je ona ukazivala na vojni poloţaj jednako jasno kao i odora. Ţena je bila mlada, nosila je platnenu suknju srednje duţine, vojnu bluzu dugih rukava i smeđe cipele na nogama. Muškarac je bio visok, srebrne kose, imao je oko pedeset pet godina i nosio je tropske vojne hlače ispod laganog kišnog ogrtača zategnutog pojasom. U ruci je nosio smeđu pohabanu koţnu aktovku, a do njegovih nogu je leţala putna torba slične starosti. Visoki muškarac srebrne kose kimnuo je počasnoj straţi. Dao im je jedva vidljivi znak. Stariji je vojnik izdao nečujnu zapovijed i šestorica vojnika rasporedila su se u dva reda po troje. Polako su počeli koračati naprijed, okrenuli su se desno, a zatim opet počeli polako koračati, dok se nisu točno poredali, po trojica sa svake strane prvog sanduka. Načas su zastali, sagnuli se i odmjerenim i spretnim pokretom podigli sanduk na ramena. Stariji je čovjek opet izdao zapovijed, a oni su laganim korakom krenuli prema vratima hangara. Sanduk im je leţao sasvim ravno na ramenima, a jedine zvukove su stvarale njihove čizme koje su škripale po betonu i motor zrakoplova koji ih je čekao.
243
Na pisti su skrenuli desno i polako učinili jedan široki polukrug kroz vrući zrak ispuha motora, sve dok nisu došli u ravninu s rampom vojnog zrakoplova. Polako su zakoraknuli naprijed, točno preko središte rampe, oprezno traţeći stopalima metalna rebra koja su im olakšavala hodanje, a zatim su ušli u utrobu zrakoplova. Pilot ih je čekao. Bila je to kapetanica američkog zrakoplovstva, odjevena u skladan tropski letački kostim. Do nje je u pozoru stajala njezina posada. Kopilot, inţenjer leta, navigator i vezist. Nasuprot njih stajao je zapovjednik utovara i njegova posada. Stajali su u tišini, u zelenim vojnim hlačama, licem u lice u dva nepomična reda. Počasna je straţa polako prošla između njih, sve do prednjeg dijela za utovar. Tu su se sagnuli u koljenima i polako spustili sanduk na policu koja je bila ugrađena uzduţ trupa zrakoplova. Ĉetvorica muškaraca su se odmaknuli i pognuli glave. Prednji i straţnji vojnik su gurnuli sanduk na mjesto. Zapovjednik utovara im je prišao i učvrstio sanduk gumenim remenjem. Zatim je zakoračio unatrag i pridruţio se počasnoj straţi. Dugo su salutirali u tišini. Bilo je potrebno sat vremena da utovare svih sedam sanduka. Ljudi u hangaru stajali su u tišini cijelo vrijeme, a zatim su za sedmim sandukom krenuli van, na pistu. Uskladili su svoj hod sa sporim koracima počasne straţe i ostali čekati na dnu rampe vojnog zrakoplova, na vrućoj i bučnoj vlazi večeri. Obavivši svoju duţnost, počasna je straţa izašla van. Visoki Amerikanac srebrne kose im je salutirao, rukovao se s troje vijetnamskih časnika i kimnuo Amerikanki. Nitko nije ništa rekao. Objesio je svoju putnu torbu o rame, lagano otrčao uz rampu i ušao u zrakoplov. Proradio je spor i snaţan elektromotor, a zatim se rampa zatvorila iza njega. Motori su ubrzali, a divovski je zrakoplov otpustio kočnice i počeo rulati pistom. Učinio je široki nezgrapan polukrug nalijevo i nestao iza hangara. Buka njegovih motora se gubila. Zatim se u daljini opet pojačala i promatrači su
244
ga ugledali kako se vraća natrag. Motori su bučili i silno ubrzavali dok je uzlijetao. Nagnuo se udesno, brzo se penjući, okrećući se, spu-stivši krilo, a zatim je nestao. U daljini se vidio samo mali trokut svjetala koja su bljeskala i nejasan oblak crnog kerozinskog dima koji je ostavljao krivudavi trag na noćnom nebu. Počasna se straţa raštrkala u iznenadnoj tišini, a Amerikanka se rukovala s troje vijetnamskih časnika i vratila se svojem automobilu. Troje vijetnamskih časnika zaputilo se u drugom smjeru, prema svojem vozilu. Bio je to japanski sedan, obojan u zagasitu zelenu vojnu boju. Ţena je vozila, a dvojica muškaraca su sjedila na straţnjem sjedalu. Bilo je to kratko putovanje do središta Hanoja. Ţena je parkirala na parkiralištu ograđenim ţicom, iza jedne niske betonske zgrade boje pijeska. Muškarci su bez riječi izašli van i kroz neozna-čena vrata ušli u zgradu. Ţena je zaključala automobil i zaputila se oko zgrade prema drugom ulazu. Ušla je unutra i kraćim se stepeništem popela u svoj ured. Na stolu joj je leţala otvorena tvrdo uvezana knjiga. Urednim je rukopisom zabiljeţila uspješnu isporuku tereta i zatvorila knjigu. Odnijela ju je do ormarića za spise, blizu vrata ureda. Zaključala je knjigu unutra i bacila pogled kroz vrata, niz hodnik. Zatim se vratila svojem stolu, podigla slušalicu i nazvala jedan broj u New Yorku, jedanaest tisuća milja dalje. Marilyn je probudila Sheryl i donekle osvijestila Chestera, prije nego je zdepasti čovjek ušao u toalet, noseći im kavu. Kava je bila u šalicama. Noseći u jednoj ruci dvije, a u drugoj jednu, nije bio siguran gdje ih spustiti. Zastao je, prišao umivaoniku i poredao šalice na uskom granitnom rubu ispod zrcala. Zatim se bez riječi okrenuo i izašao van. Zatvorio je vrata za sobom, čvrsto, ali bez lupanja. Marilyn je šalice dodavala jednu po jednu, jer je drhtala i
245
bila je prilično sigurna da će ih proliti ako odjednom pokuša dodati dvije. Ĉučnula je i prvu dodala Sheryl, te joj pomogla da se napije. Zatim se vratila po Chesterovu kavu. Bezizraţajno ju je uzeo od nje, gledajući u kavu kao da ne zna što je to. Treću je šalicu uzela za sebe, naslonila se na umivaonik i ţedno je ispila. Bila je dobra. Osjećala je kao da joj vrhnje i šećer daju energiju. "Gdje su uvjerenja o dionicama?" šapnula je. Chester je ravnodušno pogledao u nju. "U banci, u mojem sefu." Marilyn je kimnula. Suočila se s činjenicom da ne zna koja je Chesterova banka. Ili gdje se nalazi. Ili čemu su sluţila dionička uvjerenja. "Koliko ih ima?" On je slegnuo ramenima. "Bilo ih je tisuću. Tri stotine sam iskoristio za pokriće pozajmica. Morao sam ih predati zajmodavcu, privremeno." "A sada ih ima Hobie?" On je klimnuo. "Otkupio je dug. Dostavit će mu pokriće, moţda danas. Više im ne treba. A njemu sam obećao još devedeset uvjerenja. Još uvijek su u sefu. Ĉini mi se da sam bio duţan uskoro ih dostaviti." "Kako je onda zapravo došlo do prijenosa?" On je opet slegnuo ramenima, umorno, iscrpljeno. "Prepisao sam mu dionice. On će uzeti uvjerenja i registrirati ih na burzi, a kad bude imao petsto i jednu registriranu na svoje ime, postat će većinski vlasnik." "A gdje je tvoja banka?" Chester je otpio prvi gutljaj kave. "Tri ulice dalje. Oko pet minuta hoda. Zatim još pet minuta do burze. Sve skupa deset minuta, od početka do kraja, i bit ćemo bez prebijenog novčića i vani na ulici, bez krova nad glavom." Spustio je šalicu na pod i opet počeo zuriti u prazno. Sheryl je bila obamrla. Nije pila svoju kavu. Koţa joj je bila hladna i ljepljiva. Moţda je imala potres mozga ili nešto slično. Moţda je još uvijek bila u šoku. Marilyn nije znala. Nije imala iskustva. Nos joj je uţasno izgledao. Bio
246
je modar i natečen. Modrica joj se širila ispod očiju. Usne su joj bile ispucale i suhe od disanja kroz usta cijele noći. "Uzmi još malo kave", rekla je. "Godit će ti." Ĉučnula je do nje i pomogla joj prinijeti ruku ustima. Nagnula je šalicu. Sheryl je otpila gutljaj. Malo vruće kave iscurilo joj niz bradu. Uzela je još jedan gutljaj. Pogledala je u Marilyn s nekakvim osjećajem u očima. Marilyn nije znala kakvim, ali svejedno joj se nasmiješila, sjajeći od ohrabrenja. "Odvest ćemo te u bolnicu", šapnula je. Sheryl je zatvorila oči i klimnula, kao da je iznenada bila ispunjena olakšanjem. Marilyn je kleknula do nje, primila je za ruku i zagledala se u vrata, pitajući se kako će uopće moći ispuniti to obećanje. "Hoćeš li ga zadrţati?" upitala je Jodie. Govorilaje o Lincolnu Navigatoru. Reacher je razmišljao o tome dok je čekao. Zapeli su u prometnoj guţvi blizu Triborougha. "Moţda", rekao je. Bio je više-manje posve nov. Vrlo tih i udoban za voţnju. Izvana je bio metalik crn, iznutra je imao crnu koţu, četiristo milja na brojčaniku i još je mirisao po novoj koţi i novom tepihu. Jak miris plastike odavao je sasvim novo vozilo, tek izašlo iz tvornice. Velika sjedala, posve ista kao i vozačevo, puno debelih konzola s drţačima za pića i male ploče koje su skrivale pretince za odlaganje stvari. "Ja mislim da je odvratan", rekla je. On se nasmiješio. "U usporedbi s čime? S onim malim vozilom koje si ti imala?" "Bio je mnogo manji od ovoga." "Ti si mnogo manja od mene." Na trenutak je ostala bez riječi. "Pripadao je Rutteru", rekla je. "Prljav je." Promet je krenuo, a zatim opet stao, na pola puta iznad rijeke Harlem. Zgrade Midtowna nejasno su se nazirale daleko slijeva, poput kakva blijedog obećanja. "Automobil je samo stvar", rekao je. "Stvari nemaju
247
pamćenje." "Mrzim ga", rekla je. "Ĉini mi se, više nego sam ikad ikoga mrzila." On je klimnuo. "Znam", rekao je. "Cijelo vrijeme dok smo bili onamo mislio sam na Hobiejeve, gore u Brightonu, osamljene u svojoj kućici, s tuţnim pogledom u očima. Poslati sina jedinca u rat je neopisivo teška stvar. Ali da im poslije laţu i da ih varaju, Jodie, za to nema nikakvog opravdanja. Ako zamijeniš kronologiju, to su mogli biti i moji roditelji. A Rutter je to učinio petnaest puta. Trebao sam ga još više ozlijediti." "Sve dok to ne učini opet", rekla je. Odmahnuo je glavom. "Popis meta se smanjuje. Nije ostalo još puno TNP obitelji koje bi zagrizle." Prešavši most, krenuli su na jug, Drugom avenijom. Promet se odvijao brzo i šezdeset ulica ispred njih nije bilo nikoga. "I, nije nas on proganjao", rekla je tiho. "Nije znao tko smo." Reacher je opet odmahnuo glavom. "Nije. Koliko laţnih fotografija moraš prodati da se isplati razbiti Chevrolet Suburban? Moramo sve to analizirati od početka, Jodie. Dva zaposlenika su poslana na Key West i u Garrison, zar ne? Dvije pune plaće, plus oruţje, troškovi leta i sve ostalo. Zatim se voze uokolo po Tahoeu, a onda se pojavi treći zaposlenik, u Suburbanu kojeg jednostavno moţe ostaviti na ulici? To je puno novca, ali vjerojatno tek vidljivi vrh nekog ledenog brijega. To govori o nečemu što vrijedi milijune dolara. Rutter nikad nije mogao toliko zaraditi pljačkajući starce za osamnaest tisuća dolara po fotografiji." "O čemu se onda, dovraga, zaista radi?" Reacher je samo slegnuo ramenima i nastavio voziti, cijelo vrijeme pogledavajući u retrovizor.
248
Hobie je poziv iz Hanoja primio kod kuće. Saslušao je kratko izvješće ţene iz Vijetnama i bez riječi spustio slušalicu. Zatim je ustao i stao nasred svoje dnevne sobe. Nagnuo je glavu na jednu stranu i stisnuo svoje zdravo oko, kao da promatra nešto što se pred njim zaista događa. Kao da gleda loptu za bejzbol kako leti izvan igrališta, gore prema svjetlu reflektora, kako hvatač trči za njom, kako se ograda sve više pribliţava, rukavica se podiţe, lopta pada, ograda se nadvija, hvatač skače. Hoće li lopta preletjeti ogradu? Ili neće. Hobie nije znao. Prešao je preko dnevne sobe i izašao na terasu. Terasa je gledala na zapad preko parka, trideset katova iznad tla. Mrzio je taj pogled, jer su ga sva stabla podsjećala na djetinjstvo. Ali pogled je povećavao vrijednost posjeda, što je bio glavni cilj igre. On nije bio odgovoran za način na koji su ostali ljudi vladali ukusima trţišta. On je bio tu samo da od njih izvuče korist. Okrenuo se i pogledao lijevo, prema svojoj uredskoj zgradi koja je bila daleko u središtu grada. Tornjevi Blizanci izgledali su niţi nego bi to zbog zakrivljenosti Zemlje smjeli biti. Okrenuo se, ušao unutra i zatvorio vrata. Prošao je kroz stan i izašao van, do dizala. Spustio se do garaţe. Njegov automobil nije bio nimalo preinačen da bi mu pomogao zbog invaliditeta. Bio je to kasniji model Cadillac sedana s paljenjem i mjenjačem s desne strane upravljača. Bilo mu je nezgodno staviti ključ u bravu paljenja, jer se morao nagnuti preko, lijevom rukom umetnuti ključ i okrenuti ga. Ali nakon toga više ne bi imao problema. Kukom je ubacio mjenjač u prvu brzinu i izvezao se iz garaţe jednom rukom, i to lijevom, dok mu je kuka počivala u krilu. Osjećao se bolje kad je stigao juţno od 59. ulice. Parka je nestalo i on je ušao duboko u bučne kanjone Midtowna. Promet mu je pruţao utjehu. Rashladni uređaj Cadillaca ublaţavao mu je svrbeţ oţiljaka. Lipanj je za to bio najgore doba. Neki osobiti spoj vrućine i vlaţnosti ga je izluđivao. Ali Cadillac je smanjivao svrbeţ. Leţerno se
249
pitao hoće li Stoneov Mercedes biti podjednako dobar. Mislio je da neće. Nikad nije imao povjerenja u hlađenje stranih automobila. Zato ga je odlučio pretvoriti u gotovinu. Imao je poznanika u Qu-eensu, koji će ga rado otkupiti. Ali to je bila još jedna dosadna obveza na popisu. Imao je puno posla i nije imao mnogo vremena za to. Hvatač je bio sasvim blizu, ispod lopte, skakao je, s ogradom za leđima. Parkirao je u podzemnu garaţu, na mjestu koje je prije zauzimao Suburban. Ispruţio se, izvukao ključ i zaključao Cadillac. Popeo se gore ekspresnim dizalom. Tony je stajao za pultom u čekaonici. "Opet su nazvali iz Hanoja", rekao mu je Hobie. "Stvar se zahuktala." Tony je pogledao na drugu stranu. "Što je?" upitao ga je Hobie. "Trebali bismo jednostavno odustati od cijele ove stvari sa Stoneom." "Trebat će mi nekoliko dana, u redu?" "Nekoliko dana moţda neće biti dovoljno", rekao je Tony. "Imamo probleme. Ţena je rekla da će popričati s njime o svemu i da će učiniti ono što traţimo, ali postoje problemi koji nam nisu poznati." "Kakvi problemi?" Tony je odmahnuo glavom. "Nije mi htjela reći. Ţeli pričati samo s tobom." Hobie je zurio u vrata ureda. "Šali se, zar ne? Bolje joj je da se šali. Sada si ne mogu priuštiti nikakve probleme. Upravo sam pustio lokacije u pretprodaju, tri zasebna posla. Dao sam svoju riječ. Stroj se pokrenuo. Kakvi problemi?" "Nije mi htjela reći", ponovio je Tony. Hobieja je svrbjelo lice. U garaţi nije bilo klima-uređaja. Kratka šetnja do dizala nadraţila mu je koţu. Pritisnuo je kuku na čelo i traţio olakšanje u metalu. Ali i kuka je bila topla. "Što je s gospođom Jacob?" upitao je.
250
"Provela je cijelu noć kod kuće", rekao je Tony. "S onim Reacherom. Provjerio sam. Jutros su se nečemu smijali. Ĉuo sam ih iz hodnika. Zatim su se negdje odvezli, cestom FDR na sjever. Moţda su išli natrag u Garrison." "Ona mi ne treba u Garrisonu. Treba mi ovdje. I on također." Tony je šutio. "Dovedi mi gospođu Stone", rekao je Hobie. Ušao je u svoj ured i prišao radnom stolu. Tony se zaputio u suprotnom smjeru, prema toaletu. Izašao je trenutak kasnije, gurajući Marilyn pred sobom. Izgledala je umorno. Svilena tkanina je izgledala smiješno, kao da ju je putem do zabave zahvatila oluja i idućeg jutra izbacila negdje u gradu. Hobie je pokazao na sofu. "Sjednite, Marilyn", rekao je. Ona je ostala stajati. Sofa je bila previše niska. Previše niska da u kratkoj suknji sjedne na nju i previše niska da postigne psihološku prednost koja će joj biti potrebna. Ali stajati ispred njegovog stola također je bilo pogrešno. Previše ponizno. Prišla je zidu s prozorima. Razdvojila je rolete i zagledala se van u jutarnju svjetlost. Zatim se okrenula i naslonila na rub. Natjerala ga je da okrene stolicu prema njoj. "O kakvim je problemima riječ?" upitao je. Pogledala ga je i duboko udahnula. "Doći ćemo na to", rekla je. "Prvo moramo odvesti Sheryl u bolnicu." Zavladao je muk. Nije se čuo nikakav zvuk, osim buke i udaranja u napučenoj zgradi. Daleko na zapadu čula se neka daleka sirena. Moţda čak iz New Jerseya. "O kakvim je problemima riječ?" opet je upitao. Učinio je to posve istim glasom i posve istom intonacijom. Kao da je bio spreman zanemariti njezinu pogrešku. "Prvo bolnica." Tišina se nastavila. Hobie se okrenuo Tonyju. "Dovedi Stonea iz toaleta", rekao je.
251
Stone je isteturao van u donjem rublju. Tony ga je rukama gurao u leđa, sve do stola. Udario je goljenica-ma o rub stolića za kavu i zastenjao od bola. "O kakvim se problemima radi?" upitao ga je Hobie. Stone se samo izbezumljeno osvrnuo po uredu, kao da je previše uplašen i izgubljen u prostoru da bi mogao govoriti. Hobie je čekao. Zatim je klimnuo. "Slomi mu nogu", rekao je. Okrenuo se i pogledao u Marilyn. Vladala je tišina. Nije bilo nikakvog zvuka, osim hrapavog disanja Stonea i slabog udaranja u zgradi. Hobie je i dalje zurio u Marilyn. Ona je zurila u njega. "Hajde", rekla je tiho. "Slomi mu prokletu nogu. Što me briga? Ustavio me bez prebijenog novčića. Upropastio mi je ţivot. Slomite mu obje proklete noge ako vam je do toga. Ali time ništa brţe nećete dobiti ono što traţite. Zato jer postoje problemi, a što prije prijeđemo na njih, to je bolje za vas. A nećemo prijeći na njih sve dok Sheryl ne bude u bolnici." Naslonila se na rub prozora dlanovima, naslanjajući se iz ramena. Nadala se da će tako izgledati opušteno i leţerno, ali to je učinila da ne padne na pod. "Prvo bolnica", opet je rekla. Toliko se bila usredotočila na svoj glas, da je zvučao kao tuđi. Bila je zadovoljna svojim glasom. Zvučao je odlučno. Nizak, čvrst glas, miran i tih u tihom uredu. "Onda ćemo poslovati", rekla je. "Vaš izbor." Hvatač je skakao s rukavicom podignutom iznad glave, a lopta je padala. Rukavica je nadmašila ogradu. Putanja lopte bila je neizvjesna. Hobie je kucnuo kukom o stol. Zvuk je bio glasan. Stone je zurio u njega. Hobie nije obraćao pozornost na njega i pogledao je u Tonyja. "Odvedi kučku u bolnicu", rekao je grubo. "Chester ide s njima", rekla je Marilyn. "Kao svjedok. Mora se uvjeriti da je ona ušla u hitnu pomoć, sama. Ja ću ostati ovdje, kao jamstvo. Hobie je prestao udarati kukom. Pogledao ju je i na-
252
smiješio se. "Zar mi ne vjerujete?" "Ne, ne vjerujem vam. Ako ne bude tako, samo ćete odvesti Sheryl van i zaključati je negdje drugdje." Hobie se i dalje smiješio. "To je posljednje što bih učinio. Mislio sam reći Tonyju da je ubije i baci u more." Opet je zavladala tišina. Marilyn je drhtala iznutra. "Jeste li sigurni u to što hoćete?" upitao ju je Hobie. "Ako ona kaţe samo jednu riječ bolničarima, ubila vas je. To vam je jasno, zar ne?" Marilyn je kimnula. "Ona neće nikome ništa reći. Neće, jer zna da ću ja i dalje biti ovdje." "Bolje se pomolite da ne kaţe ništa." "Neće. Ne radi se o nama. Radi se o njoj. Potrebna joj je pomoć." Zurila je u njega i naslanjala se na zid, osjećajući nesvjesticu. Prelazila je pogledom preko njegovog lica, traţeći samilost. Nekakvo prihvaćanje njegove odgovornosti za ono što joj je učinio. On je zurio u nju. Na licu mu nije bilo ni traga samilosti. Nije bilo ničega osim srdţbe. Ona je progutala i duboko udahnula. "A trebat će joj i suknja. Ne moţe van bez suknje. Bit će sumnjivo. Bolničko osoblje nazvat će policiju. Nitko od nas dvoje to ne ţeli. Zato joj Tony mora kupiti novu suknju." "Posudi joj svoju suknju", rekao je Hobie. "Svući je i daj joj je." Uslijedila je duga tišina. "Neće joj odgovarati", rekla je Marilyn. "To nije razlog, zar ne?" Ona nije ništa odgovorila. Tišina. Hobie je slegnuo ramenima. "U redu", rekao je. Ona je opet progutala. "I cipele." "Što?" "Trebaju joj cipele", reklaje Marilyn. "Ne moţe ići bez cipela." "Isuse", rekao je Hobie. "Što je, dovraga, sljedeće?"
253
"Sljedeće je da ćemo poslovati. Ĉim se Chester vrati ovamo i kaţe mi daju je vidio kako ulazi u bolnicu, sama i neozlijeđena, poslovat ćemo." Hobie je prstima lijeve ruke prešao preko kuke. "Vi ste pametna ţena", rekao je. Znam da jesam, pomislila je Marilyn. To i jest tvoj prvi problem. Reacher je spustio sportsku torbu na bijelu sofu ispod kopije Mondrianove slike. Otvorio je zatvarač, prevrnuo je i istresao sveţnjeve novčanica od pedeset dolara. Trideset devet tisuća i tristo dolara u gotovini. Podijelio ih je napola, naizmjence bacajući po jedan sveţanj čas lijevo, čas desno, na suprotne krajeve sofe. Završio je s dvije upečatljive gomile. "Ĉetiri odlaska u banku", rekla je Jodie". "Ništa ne moramo prijaviti kad podiţemo svotu ispod deset tisuća dolara, jer ne ţelimo odgovarati na nikakva pitanja oko toga tko nam je ovo dao, zar ne? Sve ćemo staviti na moj račun, a pola ćemo vratiti Hobiejima, devetnaest tisuća šesto pedeset dolara. Našu polovicu ćemo podizati preko moje zlatne kreditne kartice, u redu?" Reacher je kimnuo. "Moramo zrakoplovom do St. Louisa i Missourija, plus hotel. S devetnaest tisuća na banci moţemo odsjesti na pristojnim mjestima i putovati poslovnom klasom, jer poslovna je klasa najskuplja i najbolja." "Jedino se tako moţe letjeti", rekla je. Zagrlila ga je oko struka, protegnula se na vrhove prstiju i poljubila ga u usta. On joj je uzvratio strastvenim poljupcem. "Ovo je zabavno, zar ne?" rekla je. "Nama moţda", rekao je. "Ali ne i Hobiejima." Otišli su zajedno, tri puta u tri različite banke, i na kraju u četvrtu, gdje je ona stavila posljednji polog i uzela dva čeka na ime gospodina i gospođe Hobie, u iznosu od 19,650 dolara. Bankovni sluţbenik stavio ih je u jednu ţutu omotnicu, a ona ju je spremila u svoju torbicu.
254
Zatim su se, drţeći se za ruke, zajedno pješice vratili na Broadway, kako bi ona mogla spremiti stvari za put. Omotnicu iz banke je pohranila u komodu, a on je dohvatio slušalicu i dobio podatak da je u to doba dana najbolji način za odlazak u St. Louis let tvrtke United iz zračne luke JFK.. "Idemo taksijem?" upitala je. On je odmahnuo glavom. "Ja ću voziti." Veliki V-8 snaţno je bučio podzemnom garaţom. Naglo je dvaput stisnuo gas i nacerio se. Snaţan prijenos snaţno je zaljuljao ovjes teškog vozila. "To je cijena njihovih igračaka", rekla je Jodie. On ju je pogledao. "Nikad nisi čuo za to?" rekla je. "Da je razlika između muškaraca i dječaka u cijeni njihovih igračaka?" Dodao je gas i opet se nacerio. "Cijena ove igračke bila je jedan dolar." "A upravo si potrošio dva dolara kad si dodao gas", rekla je. Ubacio je u brzinu i jurnuo uz prilaz. Vozio je na istok do midtownskog tunela, pa se uputio cestom 495 do Van Wycka, a nakon toga se spustio do zračne luke JFK. "Parkiraj na mjestu za kratkotrajno parkiranje", rekla je. "Sada si to moţemo priuštiti, zar ne?" Morao je ostaviti pištolj i prigušivač. S velikim metalnim oruţjem u dţepu nije bilo lako proći kroz detektore metala u zračnoj luci. Sakrio ih je ispod sjedala vozača. Ostavili su Lincoln na parkiralištu odmah ispred zgrade tvrtke United, a pet minuta poslije bili su pred pultom i kupovali dvije jednosmjerne karte za poslovnu klasu do St. Louisa. Skupe karte primorale su ih da čekaju u zasebnom odjeljenju, gdje ih je jedan stjuard u odori posluţio dobrom kavom u porculanskim šalicama na tanjurićima. Tu su mogli pročitati Wall Street Journal bez da ga plate. Zatim je Reacher odnio Jodi-enu torbu niz izlaz na pistu, do aviona. Parovi sjedala poslovne klase zauzimali su prvih šest redova. Sjedala su bila široka i
255
udobna. Reacher se nasmiješio. "Nikad nisam putovao prvom klasom", rekao je. Sjeo je do prozora. Imao je prostora da se malo opruzi. Jodie je izgledala sitno naspram velikog sjedala. Bilo je dovoljno mjesta da jedna do druge sjednu tri osobe poput nje. Stjuard im je donio sokjoš prije nego je zrakoplov počeo rulati po pisti. Nekoliko minuta poslije su uzletjeli i skrenuli zapadno preko juţnog rta Manhattana. Tony se vratio u ured s jednom sjajnom crvenom vrećicom iz Talbota i jednom smeđom torbom iz Ball-yja, čije je ručke od konopca čvrsto stiskao u šaci. Marilyn ih je odnijela u toalet i Sheryl je izašla pet minuta poslije. Nova suknja joj je odgovarala po veličini, ali boja je bila pogrešna. Slabašnim pokretima ruku je poravnavala haljinu na bokovima. Nove cipele nisu pristajale suknji i bile su prevelike. Lice joj je uţasno izgledalo. Oči su joj bile isprazne i pokorne, baš kako joj je Marilyn rekla da trebaju biti. "Što ćeš reći liječnicima?" upitao ju je Hobie. Sheryl je pogledala u stranu i usredotočila se na ono što joj je Marilyn rekla. "Naletjela sam na vrata", rekla je. Glas joj je bio tih i nazalan. Bio je jednoličan, kao da je još uvijek u šoku. "Hoćeš li nazvati policiju?" Odmahnula je glavom. "Ne, ne namjeravam to učiniti." Hobie je klimnuo. "Što će se dogoditi ako ih nazo-veš?" "Ne znam", odgovorila je. Bezizraţajno i jednolično. "Tvoja će prijateljica umrijeti u strašnim bolovima. Razumiješ li to?" Podigao je kuku i pustio da ju ona dobro pogleda s druge strane ureda. Zatim je ustao od stola. Prišao je Marilyn i stao točno iza nje. Lijevom joj je rukom podigao kosu i zabacio je u stranu. Ruka mu se očešala o njezinu koţu. Ona se ukočila. Dotaknuo joj je obraz kukom. Sheryl je
256
slabašno klimnula. "Da, shvaćam", rekla je. Moralo se brzo djelovati jer, iako je Sheryl sada imala novu suknju i cipele, Chester je još uvijek bio u boksericama i potkošulji. Tony ih je oboje prisilo da čekaju na recepciji dok ne stigne teretno dizalo, a zatim ih je odveo kroz hodnik i ugurao ih unutra. Izašao je u garaţu i provjerio je. Odveo ih je do Tahoea i ugurao Chestera na straţnje, a Sheryl na prednje sjedalo. Pokrenuo je motor i zaključao vrata. Jurnuo je uz prilaz na ulicu. Iz prve je mogao nabrojati najmanje dvadesetak bolnica na Manhattanu, i znao je da većina njih imaju hitne sluţbe. Smatrao je da je najbolje odvesti ih na sjever, moţda do bolnice Mount Sinai u 100. ulici, jer je mislio da će biti najsigurnije ako oni i Sheryl budu daleko jedni od drugih. Ali nije bilo vremena. Voţnja do kraja grada i natrag potrajala bi sat vremena, moţda i više. Sat vremena koji nisu mogli priuštiti. Zato se odlučio za bolnicu St. Vincent, na uglu 11. ulice i Sedme avenije. Bolnica Bellevue na uglu 27. i Prve ulice bila je zemljopisno povoljnija, ali ta bolnica je obično vrvjela policajcima, iz bilo kojeg razloga. Znao je to iz osobnog iskustva. Moglo se reći da su ţivjeli tamo. Znači ostala je bolnica St. Vincent. Osim toga, znao je da bolnica St. Vincent ima širok otvoreni prostor pred ulazom u hitnu sluţbu, gdje avenija Greenwich siječe Sedmu ulicu. Sjećao se rasporeda kad su bili otišli uhvatiti Costello-vu tajnicu. Velik i širok prostor, prostran skoro poput trga. Mogli su je promatrati cijelo vrijeme kako ulazi u hitnu pomoć, bez da se moraju zaustaviti blizu. Voţnja je trajala osam minuta. Stao je uz pločnik na zapadnoj strani Sedme ulice, pritisnuo dugme i otključao vrata. "Van", rekao je. Ona je otvorila vrata i izašla na pločnik. Stajala je tu, nesigurna. Zatim je krenula prema pješačkom prijelazu,
257
ne osvrćući se. Tony se nagnuo preko sjedala i zalupio vratima za njom. Okrenuo se na svojem sjedalu prema Stoneu. "Eto, gledaj je onda", rekao je. Stone ju je već promatrao. Vidio je kako je promet stao i kako se upalilo zeleno svjetlo za pješake. Vidio ju je kako zbunjeno korača u gomili. Išla je sporije od drugih, nesigurno u svojim prevelikim cipelama. Podigla je ruku i prekrila lice. Prešla je na suprotni pločnik puno prije nego se upalilo crveno za pješake. Jedan je nestrpljivi vozač kamiona skrenuo desno i zaustavio se blizu nje. Ona je nastavila hodati prema ulazu u bolnicu. Preko širokog pločnika. Zatim je došla ispred hitne sluţbe. Ispred nje bila su dvostruka vrata. Izgrebena vrata od mekane plastike. Do vrata su stajale tri medicinske sestre i pušile cigarete u stanci. Prošla je pored njih i uputila se polako, ravno prema vratima. Gurnula ih je, kao da ih iskušava, s obje ruke. Vrata su se otvorila. Ona je ušla unutra. Vrata su se sama zatvorila za njom. "U redu onda, jesi li vidio?" Stone je klimnuo. "Jesam, vidio sam. Ušla je." Tony je pogledao u retrovizor i uspio se uključiti u promet. Kad je odmaknuo kojih stotinu metara dalje na jugu, Sheryl je već čekala na trijaţi, ne prestajući razmišljati o onome što joj je Marilyn rekla da učini. Voţnja taksijem od zračne luke St. Louisa do zgrade Središnjeg nacionalnog arhiva vojnog osoblja bila je kratka i jeftina. Ta zgrada je Reacheru bila dobro poznata. Većina njegovih sluţbenih putovanja po Americi uključivala je najmanje jedan posjet arhivu, gdje je istraţivao određene stvari koje su se dogodile u prošlosti. Ali ovoga puta je bilo drugačije. Ući će u arhiv kao civil. To nije bilo isto kao kad bi ulazio unutra odjeven u odoru, dok je još bio bojnik. Uopće nije bilo isto. To mu je bilo jasno.
258
Pristup javnosti nadzire osoblje za pultom u predvorju. Cijeli je arhiv zapravo dio javnog arhiva, ali osoblje se prilično trudi zataškati tu činjenicu. U prošlosti se Reacher slagao s tom taktikom, bez razmišljanja. Vojni zapisnici mogu biti vrlo izričiti i moraju se čitati i tumačiti u uţem kontekstu. On je uvijek bio vrlo sretan da takve spise drţe podalje od očiju javnosti. Ali sada je bio predstavnik te javnosti, civil, i pitao se što će mu unutra reći. Postojali su milijuni spisa, u desetcima velikih skladišta, i bilo je vrlo lako moguće čekati danima i tjednima prije nego se išta pronađe, čak i pored osoblja koje je kao ludo trčalo po arhivu i koje je izgledalo kao da daje sve od sebe. To je vidio mnogo puta prije, iznutra. I vrlo lako se i njima moglo dogoditi. Već je to viđao i gledao na to s podsmjehom na licu. Zato su, nakon što su platiti taksistu, zastali na vrućem suncu Missourija i dogovorili se što će učiniti. Ušli su unutra i ugledali veliki natpis: Samo jedan po jedan spis. Stali su ispred sluţbenice za pultom i čekali. Sluţbenica je bila deblja ţena srednjih godina. Nosila je odoru nadnarednice i bila zauzeta poslom kojim se ništa ne postiţe, osim što ljudi moraju čekati dok ne završi. Nakon duţeg vremena im je preko pulta gurnula dva prazna obrasca i pokazala im na mjesto gdje je za pult komadom lančića bila privezana olovka. Obrasci su bili zahtjevi za pristup arhivu. Jodie se potpisala prezimenom Jacob i zatraţila sve podatke o bojniku Jacku Reacheru, pripadniku američke vojne policije. Reacher je uzeo olovku od nje i zatraţio sve podatke o general pukovniku Leonu Jeromeu Garberu. Vratio je oba obrasca nadnarednici, koja ih je pogledala i ubacila ih u ladicu sa zahtjevima. Pozvonila je na zvonce i opet se posvetila svojem poslu. Svrha zvonca je bila da će ga neki vojnik čuti, pokupiti obrasce i započeti strpljivu potragu za spisima. "Tko je danas sluţbujući?" upitao je Reacher. Pitanje je bilo izravno. Nadnarednica je razmišljala o
259
načinu na koji bi izbjegla pitanje, ali nije se mogla snaći. "Bojnik Theodore Conrad", rekla je nevoljko. Reacher je klimnuo. Conrad? Nije se sjećao imena. "Biste li mu rekli da bismo ga htjeli vidjeti, samo nakratko? I biste li dostavili te spise u njegov ured?" Način na koji je to rekao bio je točno na pola puta između uljudnog zahtijeva i neizgovorene zapovijedi. Bio je to ton koji je uvijek smatrao korisnim u razgovoru s nadnarednicima. Ţena je uzela slušalicu i nazvala. "Netko će vas odvesti gore", rekla je kao da im, po njezinom mišljenju, Conrad čini jako veliku uslugu." "Nema potrebe", rekao je Reacher. "Znam gdje mu je ured. Već sam bio tamo." Odveo je Jodie iz predvorja uz stepenice, u prostrani ured na prvom katu. Bojnik Theodore Conrad čekao ih je na vratima. Nosio je ljetnu odoru, a ime mu je pisalo na pločici iznad prsnog dţepa. Djelovao je prijateljski, ali moţda pomalo ogorčen zbog mjesta na kojem radi. Imao je oko četrdeset pet godina i još je uvijek bio bojnik na prvom katu nacionalnog arhiva. S četrdeset pet godina, to je značilo da tako brzo još nigdje neće otići. Zastao je, jer je jedan vojnik hitao hodnikom prema njemu s dva debele spisa u ruci. Reacher se nasmiješio u sebi. Dobili su prvoklasnu uslugu. Kad su djelatnici na tom mjestu htjeli biti brzi, onda su zbilja mogli biti brzi. Conrad je uzeo spise i otpustio teklića. "Što onda mogu učiniti za vas?" upitao je. Imao je spor i nejasan naglasak, kao da je porijeklom iz Missi-ssippija, ali ipak dovoljno gostoljubiv. "Pa, potrebna nam je vaša najveća pomoć, bojniče", rekao je Reacher. "I nadamo se, ako pročitate te spise, da ćete biti voljni pruţiti nam je." Conrad je bacio pogled na spise, a zatim se sklonio u stranu i uveo ih u svoj ured. Bio je tih i obloţen pločama. Pokazao im je na dvije iste koţne fotelje i sjeo za svoj radni stol. Poravnao je spise ispred sebe na pod-lošku, jedan iznad drugog. Otvorio je prvi, Leonov, i počeo čitati.
260
Trebalo mu je deset minuta da uvidi što je Reacher traţio. On i Jodie su sjedili i gledali van kroz prozor. Grad se pekao na bjelini sunca. Conrad je pregledao spise i pročitao imena na zahtjevima. Zatim je podigao pogled. "Dva vrlo lijepa spisa", rekao je. "Vrlo, vrlo upečatljivo. I shvaćam što hoćete. Vi ste očito Jack Reacher glavom, a pretpostavljam daje gospođa Jodie Jacob u stvari Jodie Garber, generalova kći, kao što stoji u spisu. Jesam li u pravu?" Jodie je kimnula i nasmiješila se. "To sam i mislio", rekao je Conrad. "I mislite da ćete, tako reći, imati bolji i brţi pristup arhivu ako ste obitelj?" Reacher je odlučno odmahnuo glavom. "To nam nikad nije palo na pamet", rekao je. "Znamo da se svi zahtjevi za pristup arhivu tretiraju s posvemašnjom jednakošću." Conrad se nasmiješio, a zatim se naglas nasmijao. "Ostali ste sasvim ozbiljni", rekao je. "Vrlo, vrlo dobro. Igrate li poker? Trebali biste, dovraga, zaista biste trebali. Kako vam mogu pomoći?" "Treba nam vojni dosje Victora Trumana Hobieja", rekao je Reacher. "Vijetnam?" "Poznajete ga?" iznenađeno je upitao Reacher. Conrad je blijedo pogledao. "Nikad čuo. Ali ako mu je krsno ime Truman, rodio se negdje između 1945. i 1952., zar ne? To znači daje premlad za Koreju i pre-star za Zaljevski rat." Reacher je kimnuo. Theodore Conrad mu se počeo sviđati. Bio je oštrouman. Volio bi uzeti njegov spis i vidjeti kako je postao bojnik i kako to daje to još uvijek, za radnim stolom u uredu u Missouriju, u dobi od četrdeset pet godina. "Potrudit ću se", rekao je Conrad. "Bit će mi zadovoljstvo." Podigao je slušalicu i nazvao izravno u skladište, za-obišavši nadnarednicu za pultom u predvorju.
261
Namignuo je Reacheru i zapovjedio da mu donesu Hobiejev spis. Zatim su sjedili u ugodnoj tišini sve dok pet minuta kasnije nije u ured ušao teklić sa spisom. "To je bilo brzo", reklaje Jodie. "U stvari je bilo pomalo sporo", odgovorio je Conrad. "Stavite se u vojnikov poloţaj. Ĉuje me kako kaţem H kao Hobie, otrči u odjeljenje H, pronađe spis po prvom i srednjem inicijalu, zgrabi ga i dotrči ovamo s njime. Moji su ljudi po pitanju fizičke kondicije podvrgnuti uobičajenim vojnim standardima, što znači da bi mogao pretrčati skoro jednu milju za pet minuta. A, iako je ovo veliko mjesto, u trokutu između njegovog radnog stola, odjeljenja H i ovog ureda ima mnogo manje od milje, vjerujte mi. Zato je zapravo bio malo sporiji. Pretpostavljam da ga je nadnarednica zaustavila, samo da me iţivcira." Omot spisa Victora Hobieja bio je star i imao je patinu po sebi, s otisnutom mreţom na koricama gdje su urednim rukopisom bili zabiljeţeni zahtjevi za pristup arhivi. Bila su samo dva. Conrad je prešao prstom preko imena. "Telefonski zahtjevi", rekao je. "General Garber osobno, u oţujku ove godine. I netko po imenu Costello nazvao je iz New Yorka početkom prošlog tjedna. Zašto iznenada toliko zanimanje?" "To smo se nadali otkriti", rekao je Reacher. Vojnik koji je sudjelovao u ratu ima debeli spis, naročito vojnik koji je sudjelovao u ratu prije trideset godina. Tri desetljeća su dovoljno dugo da svako izvješće i svaka zabilješka završe na pravom mjestu. Dokumentacija Victora Hobieja bila je stisnuta i debela oko pet centimetara. Stare korice čvrsto su stiskale papirologi-ju i tvorile su neku vrstu kalupa oko nje. To je Reachera podsjetilo na Costellovu crnu koţnu lisnicu, koju je vidio u baru na Key Westu. Primaknuo je svoju stolicu bliţe Jodie i prednjoj strani Conrad ova stola. Conrad je poloţio spis na stol, okrenuo ga na sjajno ulaštenoj drvenoj površini i otvorio ga, kao da znatiţeljnim
262
znalcima pokazuje neko rijetko blago. Marilynine upute bile su jasne i Sheryl ih se doslovno drţala. Prvi korak bio je: zatraţi pomoć medicinskog osoblja. Prišla je prijemnom pultu, a zatim je čekala na tvrdoj plastičnoj stolici na trijaţi. U hitnoj sluţbi bolnice St. Vincent imali su manje posla nego inače, a deset minuta poslije primila ju je liječnica koja je bila dovoljno mlada da joj bude kći. "Kako se ovo dogodilo?" upitala je liječnica. "Naletjela sam na vrata", rekla je Sheryl. Liječnica ju je odvela iza zastora i rekla joj da sjedne na stol za pregled. Počela je provjeravati reflekse njezinih udova. "Vrata? Jeste li sasvim sigurni u to?" Sheryl je kimnula. Drţala se svoje priče. Marilyn je računala na nju. "Bila su napola otvorena. Okrenula sam se i jednostavno ih nisam vidjela." Liječnica nije rekla ništa. Uperila joj je upaljenu ba-terijsku svjetiljku u lijevo oko, a zatim u desno. "Magli li vam se vid?" Sheryl je kimnula. "Malo." "Glavobolja?" "Neopisiva." Liječnica je zastala i proučila pristupnicu. "U redu. Očito moramo načiniti rendgenski snimak ličnih kostiju, ali potrebno je cjelovito snimanje lubanje i tomografija. Moramo vidjeti što se unutra točno dogodilo. Imate uredno zdravstveno osiguranje, zato ću dovesti kirurga da vas odmah pregleda, jer ako vam bude potrebna plastična operacija, bolje je početi na vrijeme, u redu? Svucite se, odjenite ogrtač i legnite. Onda ću vam dati analgetik da vam pomogne oko glavobolje." Sheryl je čula Marilyn kako insistira: nazovi prije analgetika, jer će te omamiti i zaboravit ćeš. "Moram telefonirati", rekla je zabrinuto.
263
"Mi moţemo nazvati vašeg muţa, ako hoćete", rekla je liječnica nepristrano. "Ne, nisam udana. Treba mi odvjetnik. Moram nazvati jednog odvjetnika." Liječnica ju je pogledala i slegnula ramenima. "U redu, dolje je u hodniku. Ali neka bude brzo." Sheryl je otišla do telefonskih govornica preko puta trijaţe. Nazvala je centralu i zatraţila poziv na tuđi račun, baš kao što joj je rekla Marilyn. Ponovila je broj koji je upamtila. Netko se javio na telefon nakon što je dvaput zazvonio. "Forster i Abelstein", rekao je jasan glas. "Kako vam moţemo pomoći?" "Zovem u ime gospodina Chestera Stonea", rekla je Sheryl. "Moram razgovarati s njegovim odvjetnikom." "To je gospodin Forster osobno", rekao je glas. "Pričekajte, molim." Dok je Sheryl slušala glazbu preko slušalice, liječnica je bila sedam metara dalje za pultom i također telefonirala. Na njezinom pozivu nije bilo glazbe. Njezin je poziv bio upućen odjelu za obiteljsko nasilje u nju-jorškoj policiji. "Ovdje bolnica St. Vincent", rekla je. "Imam još jednu ţrtvu za vas. Ova kaţe da je naletjela na prokleta vrata. Ne ţeli niti priznati da je udana, a još manje da je tuče. Moţete doći ovamo i popričati s njome u svako doba." Prvi dokument u spisu bila je izvorna prijavnica Victora Hobieja, kad je odlučio stupiti u vojsku, sada već smeđa na rubovima i rahla od starosti. Bila je ispisana istim urednim ljevorukim dječačkim rukopisom kakav su vidjeli u njegovim pismima kući, u Brightonu. Tu je bio saţetak njegovog školovanja, ţelja da postane pilot helikoptera i skoro ništa više. Sve u svemu, nije se činio zvijezdom u usponu. Ali, u to vrijeme, na svakog mladića koji se javio kao dragovoljac dvadeset ih je kupovalo jednosmjerne autobusne karte za Kanadu. Zato je vojska
264
Hobieja objeručke prigrlila i poslala ga ravno k liječniku. Podvrgli su ga pilotskom liječničkom pregledu, koji je bio temeljitiji od običnog, a naročito su pazili na vid i ravnoteţu. Prošao je pregled s najvišom ocjenom. Imao je 182 centimetra, 85 kilograma, dobar vid, dobru zapreminu pluća i nikad nije bolovao od neke zarazne bolesti. Datum liječničkog pregleda odgovarao je ranom proljeću i Reacher je mogao sebi predočiti dječaka, blijedog od njujorške zime, kako u boksericama stoji na drvenom podu s mjernom vrpcom stegnutom oko prsa. Sljedeći dokument u spisu otkrivao je daje dobio novac za troškove prijevoza i da je dobio zapovijed javiti se u Fort Dix u roku od dva tjedna. Sveţanj dokumenata iza njega bio je odatle. Počinjao je s obrascem kojeg je potpisao po dolasku, u kojem se neopozivo obvezao na odano sluţenje američkoj vojsci. U Fort Dixu temeljna je obuka trajala dvanaest tjedana. Sastojala se od šest procjena sposobnosti. On je u svakoj bio visoko iznad prosjeka. Nisu bile zabiljeţene nikakve opaske. Zatim je tu bio i pismeni zahtjev u kojem je traţio novac za troškove prijevoza do Fort Polka i jedna kopija zapovijedi u kojoj je pisalo da se mora javiti tamo zbog napredne jednomjesečne pješačke obuke. Tu su bile zabilješke o njegovom napredovanju s oruţjem. Bio je ocijenjen dobrim, što je u Polku bilo od značaja. U Fort Dixu ocjena dobar se mogla dobiti već ako biste na deset koraka mogli prepoznati pušku. U Polku, takva je ocjena govorila o izvrsnoj koordinaciji ruke i oka, jakom nadzoru mišića i mirnom temperamentu. Reacher nije bio stručnjak u letenju, ali pretpostavljao je da su instruktori bili prilično uvjereni i sigurni da Hobieu nakon određenog vremena mogu povjeriti helikopter. Postojalo je još isplata za troškove prijevoza, ovoga puta do Fort Woltersa u Texasu, gdje se nalazila američka početnička vojna škola za buduće pilote helikoptera. U spisu se nalazila opaska jednog zapovjednika iz Polka, u kojoj je pisalo daje Hobie odbio jednotjedni dopust jer je
265
htio odmah otići u Fort Wo Iters. To je bila samo gola izjava, ali u sebi je nosila prizvuk odobravanja, čak i nakon svih tih godina. Radilo se o mladiću koji je jedva čekao da krene u pilotsku školu. Dokumenti iz Woltersa bili su deblji. Radilo se o pe-tomjesečnom boravku, i to ozbiljnom, kao da je bio na koledţu. Prvi se mjesec sastojao od pretpilotske obuke, s upornim akademskim insistiranjem na poznavanju fizike, aeronautike i navigacije, koje su učili u učionicama. Bilo je nuţno poloţiti ispite da bi napredovao. Hobie je u tome uspio. Dar za matematiku, za koji se njegov otac nadao da će se pretvoriti u dar za računovodstvo, omogućio mu je da bez problema svlada predmete iz udţbenika. Pretpilotsku obuku poloţio je kao najbolji u razredu. Jedina primjedba bila je kratka opaska u svezi njegovog ponašanja. Jedan ga je časnik ukorio zbog usluga koje je traţio za repeticije. Hobie je pomagao nekim lošijim učenicima oko sloţenih jednadţbi, a zauzvrat je traţio da mu lašte čizme i čiste opremu. Reacher je slegnuo ramenima. Taj je časnik očito bio šupak. Hobie je bio na obuci da bi postao pilot helikoptera, a ne neki prokleti svetac. Sljedeća četiri mjeseca u Woltersu početnička se pilotska obuka odvijala u zraku, i to u helikopterima H-23 Hiller. Hobiejev prvi instruktor bio je časnik po imenu Lanark. Njegove zabilješke o obuci bile su napisane škrabotinama od rukopisa. Bile su poput anegdota i uopće nisu nalikovale na vojne bilješke. Ponekad su bile vrlo smiješne. Tvrdio je da je učiti voziti helikopter isto što i u djetinjstvu učiti voziti bicikl. Padneš jednom, padneš dvaput, padneš triput i odjednom uspiješ voziti kako treba i to više nikad ne zaboraviš. Po Lanarkovu mišljenju, Hobieju je trebalo nešto više vremena da svlada voţnju, ali poslije toga je napredovao od izvrsnog do vrhunskog. Otpisao ga je s Hillera i dodijelio mu H-19 Sikorsky, što je bilo kao da je prešao s običnog automobila na formulu. Bolje je upravljao Si-korskym
266
nego Hillerom. Bio je prirodno darovit i što su letjelice bile sloţenije, on postajao sve bolji. Završio je Wolters kao drugi u razredu, s vrhunskim ocjenama, a jedini bolji pilot od njega bio je A. A. DeWitt. Sljedeći putni troškovi odveli su ih zajedno u Fort Rucker, u Alabami, na još četiri mjeseca napredne pilotske obuke. "Ĉini mi se da sam čuo za ovoga DeWitta", rekao je Reacher. "Ime mi je poznato." Conrad je obrnutim redoslijedom pratio njegov uspon u karijeri. "Moţda bi to mogao biti general DeWitt", rekao je. "On sada vodi školu za pilote helikoptera u Woltersu. To bi bilo logično, zar ne? Provjerit ću." Nazvao je izravno u skladište i zapovjedio da mu donesu dosje generala bojnika A. A. DeWittsa. Pogledao je na sat kad je spustio slušalicu. "Spis bi mogao doći brţe, jer je odjeljenje D bliţe teklićevu stolu od odjeljenja H. Osim ako ga ona prokleta nadnarednica opet ne zaustavi." Reacher se kratko osmjehnuo i opet se pridruţio Jodie, trideset godina u prošlosti. Fort Rucker je bio prava stvar, sa sasvim novim bojnim helikopterima umjesto onih za obuku. Bellovi UH-1 Iroquois, od milja Huey. Bile u to velike, snaţne letjelice s motorima opremljenim plinskim turbinama. Lopatice rotora duge 16 metara i široke pola metra proizvodile su nezaboravni op-op-op zvuk. Mladi je Victor Hobie letio jednim takvim nebom Alabame sedamnaest dugih tjedana, a zatim je zasluţeno i s pohvalama poloţio ispit i sudjelovao u mimohodu koji je njegov otac fotografirao." "Tri minute i četrdeset sekundi", šapnuo je Conrad. Teklić je ušao u ured s DeWittovim spisom. Conrad se protegnuo preko stola i uzeo ga. Teklić mu je salutirao i izašao iz ureda. "Ne mogu vam pokazati ovaj spis", rekao je Conrad. "General je još uvijek u sluţbi, razumijete? Ali reći ću vam radi li se o istom DeWittu."
267
Otvorio je spis na početak i Reacher je primijetio da je papir isti kao i u Hobiejevu spisu. Conrad je pregledao spis i klimnuo. "Isti DeWitt. Preţivio je prašumu i nakon toga ostao pilot. Lud za helikopterima. Rekao bih da će odsluţiti svoje u Woltersu do mirovine." Reacher je kimnuo. Pogledao je kroz prozor. Po suncu je već bilo poslijepodne." "Ţelite li moţda kavu?" upitao je Conrad. "Izvrsno", rekla je Jodie. Reacher je opet kimnuo. Conrad je uzeo slušalicu i nazvao skladište. "Kavu", rekao je. "To nije dosje. To je zahtjev za osvje-ţenjem. Tri šalice, od najboljeg porculana, u redu?" Teklić je donio kavu na srebrnom pladnju. Reacher je za to vrijeme bio u Fort Belvoiru u Virginiji s Victo-rom Hobiejem i njegovim novim prijateljem A. A. DeWi-ttom. Javili su se trećoj transportnoj satniji prve konjičke bojne. Dvojica mladića bila su tamo dva tjedna, dovoljno dugo da vojska postrojbi koja im je bila dodijeljena doda zrakoplovna. Zatim su je cijelu preobrazili u satniju B, 229. helikopterski bataljun. Na kraju drugog tjedna, preimenovana satnija otisnula se od obale Alabame kao dio konvoja od sedamnaest brodova i krenula na prekooceansku plovidbu u trajanju od trideset jednog dana, prema zaljevu Long Mai, dvadeset milja juţno od Qiu Nhona i jedanaest tisuća milja daleko od Vijetnama. Trideset jedan dan na moru je cijeli mjesec, a satnici su izmislili svakojake poslove da vojnicima ne bude previše dosadno. U Hobiejevom spisu pisalo je da se prijavio na odrţavanje, što je značilo stalno ispiranje i podmazivanje rastavljenih Hueya, kako bi odoljeli slanom morskom zraku u skladištu broda. To mu je pomoglo u karijeri i Hobie je zakoračio na obalu Indokine kao poručnik, nakon što je SAD napustio kao potpo-ručnik, i trinaest mjeseci nakon štoj e u vojsku stupio kao časnički kandidat. To je bilo zasluţeno promaknuće za vrijednog novaka. Bio je jedan od dobrih mladića. Reacher se sjetio riječi Eda Stevena na vrućem suncu ispred njegove
268
trgovine: vrlo ozbiljan, vrlo iskren, ali ne toliko neobičan. "Vrhnja?" upitao je Conrad. Reacher je odmahnuo glavom, u isti čas kao i Jodie. "Samo kavu", rekli su uglas. Conrad je ulio kavu i Reacher je nastavio čitati. U to doba u uporabi su postojale dvije inačice Hueya: jedna je bio helikopter opremljen raketama i strojnicama, a druga manji transportni helikopter s nadimkom hitri. Satniji B dodijeljeni su hitri, u sluţbi dostave borbenih zaliha Prvoj konjičkoj. Hitrije bio transportni helikopter, ali i on je bio naoruţan. Bio je to standardni Huey bez vrata sa strane i s jednom teškom strojnicom pričvršćenom gumenom vrpcom na svakoj strani. Posadu su činili pilot, kopilot, dva strojničara i zapovjednik posade, koji je ujedno bio svenamjenski inţenjer i mehaničar. Hitri je mogao ukrcati koliko god se vojnika moglo utrpati u tijesan prostor između dva strojničara, tonu streljiva ili kombinaciju ovo dvoje. Tamo se odrţavala terenska obuka, zbog činjenice da se Vijetnam bitno razlikovao od Alabame. U njoj nije bilo standardnog vrednovanja i ocjenjivanja, ali Hobie i DeWitt bili su prvi piloti dodijeljeni u prašumu. Zatim je bilo potrebno obaviti pet bojnih letova kao kopilot, a ako bi u tome uspjeli, zauzeli bi mjesto pilota i dobili vlastitog kopilota. Zatim je postalo ozbiljno i to se vidjelo u spisu. Cijela druga polovica spisa bila je prepuna izvješća o misijama, ispisanih na tankom, prozirnom papiru. Jezik je bio suhoparan, ozbiljan i pun činjenica. To nije bio Hobiejev rukopis. Izvješće je napisao sluţbenik satnije koji je određivao letove. Bitke su bile tek povremene. Rat se stalno zahuk-tavao oko njega, ali Hobie je zbog vremenskih prilika dugo vremena proveo na tlu. Danima je niski let helikopterom preko prašumskih dolina zbog vijetnamske magle i izmaglice bio ravan samoubojstvu. Onda bi se vrijeme iznenada raščistilo i izvješća bi se nagomilala i sva su nosila isti datum: tri, pet, ponekad sedam misija na dan,
269
nasuprot ţestokom neprijateljskom otporu. Ubacivali su, nosili, krcali zalihe i više puta opskrbljivali pješačke postrojbe. Zatim bi se magla vratila i Hueyi bi opet nepomično čekali u taborima. Reacher je zamišljao Hobieja kako danima leţi u svojem šatoru, ţivčan ili miran, napet ili umoran od dosade, i kako se zatim vraća u strašnu akciju i provodi luđački iscr-pljujuće sate u bitci. Izvješća su bila podijeljena na dva dijela, dokumentacijom koja je opisivala kraj njegovog prvog boravka, rutinsku dodjelu odličja, dugi dopust u New Yorku i početak drugog boravka u Vijetnamu. Zatim je tu bilo još ratnih izvješća. Isti rad, isti način. O drugom boravku bilo je manje izvješća. Posljednji list papira u spisu zabiljeţio je 991. ratni zadatak poručnika Victora Hobieja. Nije se radilo o rutinskom zadatku Prve konjičke. Radilo se o posebnom zadatku. Uzletio je iz Pleikua i letio na istok prema improviziranom helidro-mu blizu prolaza An Khe. Njegove zapovijedi bile su da sleti s jednim od hitrih i evakuira vojnike koji su ga tamo čekali. DeWitt je bio potpora. Hobie je stigao prvi. Sletio je na sredinu male čistine, pod ţestokom paljbom strojnica iz prašume. Viđenje daje ukrcao samo trojicu vojnika. Nakon toga je odmah uzletio. Njegov je helikopter primio nekoliko pogodaka u trup. Njegovi strojničari uzvraćali su vatru, naslijepo pucajući po gustom prašumskom pokrovu. Dok se Hobie izvlačio, DeWitt je kruţio uokolo. Vidio je kako je Hobiejev Huey primio kritičan pogodak iz teške strojnice, ravno u motor. U sluţbenom izvješću sluţbenika satnije pisalo je da je on vidio kako je rotor Hueya stao i da se pojavio plamen na spremnicima za gorivo. Helikopter se srušio u prašumu četiri milje zapadno od helidroma, pod oštrim kutom i pri brzini od preko sto dvadeset kilometara na sat, opisao je DeWitt. DeWitt je rekao daje kroz lišće vidio zeleni bljesak, koji je ukazivao na eksploziju spremnika za gorivo na šumskom tlu. Pokrenuta je operacija potrage i spašavanja, ali je
270
bila prekinuta zbog vremenskih uvjeta. Nisu primijećeni nikakvi dijelovi olupine. Zbog činjenice da su područje četiri milje zapadno od prolaza smatrali nepristupačnim dijelom netaknute prašume, po uobičajeno se postupku pretpostavilo da u blizini nema nikakvih pješačkih postrojbi Vijetkongca. Zato nije bilo nikakve opasnosti da ih neprijatelj zarobi. Zato je osmorica vojnika iz Hueya bila na popisu nestalih u akciji. "Ali zašto?" upitala je Jodie. "DeWitt je vidio kako je helikopter eksplodirao. Zašto su ih popisali kao nestale? Bilo je očito da su svi poginuli, zar ne?" Bojnik Conrad je slegnuo ramenima. "Valjda", rekao je. "Ali to nitko nije znao sa sigurnošću. DeWitt je vidio bljesak kroz lišće, to je sve. Teoretski se moglo raditi o pošiljci streljiva Vijetkonga, koju je slučajno pogodio metak iz helikopterske strojnice, dok je ovaj padao. Moglo je biti bilo što. Za nekoga kaţu da je poginuo u akciji samo onda kad su u to vraški sigurni. Kad je to netko vidio. Borbeni zrakoplovi sami padnu u ocean dvjesto milja od broda ili kopna, a pilot se smatra nestalim, ne poginulim, jer bi moţda mogao negdje doplivati. Da ih navedu kao poginule, netko mora vidjeti da su poginuli. Mogao bih vam pokazati spis deset puta deblji od toga, ispunjen zapovijedima koje u tančine određuju kako opisati gubitke." "Zašto?" opet je upitala Jodie. "Jer se boje novina?" Conrad je odmahnuo glavom. "Ne, govorim o unutarnjim stvarima. Svaki put kad su se bojali novina, jednostavno su lagali. Sve je to iz dva razloga. Prvo, nisu htjeli krivo obavijestiti rodbinu. Vjerujte mi, čudne su se stvari znale dogoditi. Radilo se o posve neprijateljskom okruţenju. Ljudi su preţivljavali stvari koje nije bilo moguće preţivjeti. Jednostavno bi se poslije pojavili. Pronalazili su ljude. Cijelo su vrijeme pokretane velike potrage. Ljudi su zarobljavani, a vijetkongovci nikad nisu sastavljali popise zarobljenika, tek mnogo godina poslije. Mogli su reći roditeljima da je njihov sin poginuo, a on bi se poslije
271
vratio ţiv. Zato su bili uporni i ustrajali su u tome da ih navedu kao nestale, koliko god su to dugo mogli." Zatim je duţe vrijeme šutio. "Drugi razlog je taj da su se zaista bojali. Ali ne novina. Bojali su se sebe samih. Bojali su se priznati sebi da gube rat, i to brzo." Reacher je čitao izvješće o posljednjoj misiji. Pročitao je ime kopilota. Bio je neki potporučnik po imenu F. G. Kaplan. On je bio Hobiejev redoviti partner većim dijelom njegovog drugog boravka u Vijetnamu. "Mogu li vidjeti spis ovog čovjeka?" upitao je. "Odjeljenje K?" rekao je Conrad. "Za oko četiri minute." Sjedili su šutke uz hladnu kavu, dok teklić nije donio ţivotopis F. G. Kaplanau ured. Bio je to još jedan stari debeli spis, iste veličine i starosti kao i Hobie-jev. Na koricama je imao istu otisnutu mreţu sa zahtjevima za pristup arhivu. Jedina bilješka koja nije bila starija od dvadeset godina odnosila se na telefonski zahtjev od prošlog travnja. Zahtjev je podnio Leon Garber. Reacher je okrenuo spis naopako i otvorio ga na zadnjoj stranici. Počeo je s pretposljednjim listom papira. Bio je identičan s posljednjim listom u Hobie-jevom spisu. Isto izvješće o misiji, s istim DeWittovim opisom događaja. Bio je ispisan istim rukopisom istog sluţbenika. Ali posljednji list u Kaplanovom spisu imao je datum točno dvije godine poslije konačnog izvješća misije. Radilo se o sluţbenoj odluci nakon temeljitog razmatranja vojnog ministarstva oko okolnosti u kojima je poginuo F. G. Kaplan. Rečeno je daje on poginuo u akciji četiri milje zapadno od prolaza An Khe, kao kopilot helikoptera kojeg su srušili neprijatelji paljbom s tla. Tijelo nije pronađeno, ali njegova je smrt bila na razmatranju zbog posthumnih počasti i isplate mirovina. Reacher je poravnao list papira na stolu. "Zašto onda i Victor Hobie nema ovakvo izvješće?"
272
Conrad je odmahnuo glavom. "Ne znam." "Ţelim otići u Texas", rekao je Reacher. Zračna luka Noi Bai u predgrađu Hanoja i Hickam Field pored Honolulua leţe na istoj zemljopisnoj širini, tako da američki vojni zrakoplov Starlifter nije letio ni sjeverno ni juţno, već pravocrtno. Jednostavno je letio uobičajenom stazom letenja zapad-istok, preko Tihog oceana. Lako se drţao prostora između Rakove obrat-nice i dvadesete paralele. Bio je to let od šest tisuća milja, pri brzini od devetsto kilometara na sat i u trajanju od deset sati, ali zbog lokalnog vremena se odredištu počeo pribliţavati sedam sati prije nego je uzletio, u petnaest sati poslijepodne prethodnog dana. Kapetan zrakoplova izgovorio je uobičajenu obavijest kad su prešli datumsku granicu. Visoki Amerikanac srebrne kose u straţnjem dijelu kokpita vratio je sat unatrag i dodao svom ţivotu još jedan dan više. Hickam Field je glavna vojna zračna baza na Hava-jima, ali dijeli svoju pistu i toranj za nadzor zračnog prometa s međunarodnom zračnom lukom. Zato je Starlifter morao načiniti veliki krug iznad mora i pričekati da sleti jedan JAL 747 iz Tokija. Zatim se obrušio, izravnao i počeo se spuštati za njim. Gume su zaškri-pale po pisti, a motori zagrmili od obrnutog potiska. Pilota nije brinulo lijepo ponašanje pilota civilnih zrakoplova, pa je jako stisnuo kočnice i dovoljno brzo se zaustavio da se odmah udalji s piste. Stalni zahtjev iz zračne luke bio je da se vojni zrakoplovi drţe što dalje od turista. Naročito japanskih turista. Pilotkinja je bila iz Connecticuta i nije ju zanimala havajska autohtona industrija ili istočnjačka osjetljivost, ali takvim je slijetanjem skraćivala put do vojnog postrojenja. Zato je uvijek nastojala sletjeti na isti način. Starlifter je polako rulao pistom, kao što i treba, i zaustavio se pedeset metara od duge i niske betonske zgrade blizu ograde. Ugasila je motore i ostala sjediti u
273
tišini. Zemaljska je posada u punim odorama polako koračala prema utrobi zrakoplova i za sobom vukla debeli kabel. Priključili su ga ispod nosa zrakoplova i svi su se sustavi opet uključili i počeli raditi na električnom napajanju iz same zračne luke. Na taj se način obred mogao obaviti u tišini. Počasnu straţu u Hickamu tog je dana činilo uobičajenih osam muškaraca u uobičajenom mozaiku četiriju različitih vojnih odora. Dvije odore američke kopnene vojske, dvije mornaričke, dvije iz postrojbe marinaca i dvije iz zrakoplovstva. Osmerac je koračao naprijed i u tišini ostao čekati u formaciji. Ruka pilota je pritisnula jednu sklopku i straţnja se rampa uz zujanje motora počela spuštati. Spustila se na vruću pistu američkog teritorija i straţa je polako zakoraknula točno preko sredine rampe u utrobu zrakoplova. Prošli su pored dva istovjetna reda tihe posade zrakoplova i ušli unutra. Zapovjednik posade je uklonio gumeno remenje i straţari su podigli prvi sanduk s police na svoja ramena. Polako su koračali natrag sa sandukom preko mračnog prostora za teret. Zatim su se spustili niz rampu i izašli na sjajno poslijepodnevno sunce. Glatki je aluminij treperio, a zastava je sjajila na suncu nasuprot modrog Tihog oceana i zelenog gorja Oahu. Skrenuli su desno na pisti i u sporom koraku prešli pedeset metara do duge i niske betonske zgrade. Ušli su unutra, savili koljena i poloţili sanduk na pod. Stajali su u tišini, s rukama na leđima, pognutih glava, a zatim su se naglo okrenuli i opet se polako zaputili prema zrakoplovu. Trebalo im je sat vremena da iznesu sve sanduke. Tek kad je zadatak bio do kraja izvršen, visoki je Amerikanac srebrne kose ustao sa svoga sjedala. Izašao je na pilotske stepenice i zastao na vrhu da svoje umorne udove protegne na suncu. DVANAEST
274
Stone je morao pet minuta čekati iza crnog stakla na straţnjem sjedalu Tahoea, jer su na rampi za utovar ispod World Trade Centera radnici obavljali svoj posao. Tony je stajao u blizini, naslonjen na stup u mraku ispunjenom bukom, i čekao dok dostavni kamion nije izašao van u dimu dizelskog goriva. To je bio pravi trenutak, prije nego unutra uđe sljedeći kamion. Iskoristio je taj trenutak i grubo odgurao Stonea preko garaţe do teretnog dizala. Pritisnuo je tipku i oni su se počeli penjati u tišini. Glave su drţali pognute, glasno su disali i osjećali jak miris tvrdog gumenog poda. Izašli su na straţnjem dijelu hodnika na osamdeset osmom katu i Tony je provjerio je li zrak čist. Put do Hobieje-vog ureda bio je slobodan. Zdepasti je čovjek bio za pultom u čekaonici. Prošli su pokraj njega i ušli ravno u ured. Unutra je bilo mračno, kao i obično. Rolete na prozorima bile su spuštene do kraja i bilo je tiho. Hobie je sjedio za stolom, miran i šutljiv, i zurio u Marilyn koja je sjedila na sofi. Noge je podvila ispod sebe. "Onda?" upitao je. "Zadatak obavljen?" Stone je klimnuo. "Ušla je u bolnicu." "Gdje?" upitala je Marilyn. "U koju bolnicu?" "St. Vincent", rekao je Tony. "Ravno u hitnu sluţbu." Stone je potvrdno kimnuo i primijetio mali osmijeh olakšanja na Marilyninom licu. "Dobro", rekao je Hobie, prekinuvši tišinu. "To je dobro djelo za danas. Sada ćemo poslovati. Kakvi su to problemi za koje bih trebao znati?" Tony je gurnuo Stonea kraj stolića za kavu na sofu. Sjeo je dolje svom teţinom do Marilyn i počeo zuriti ispred sebe u prazno. "Onda?" opet je rekao Hobie. "Dionice", rekla je Marilyn. "On nije jedini vlasnik." Hobie je zurio u nju. "Dakako, dovraga, da jest. Provjerio sam na burzi."
275
Ona je klimnula. "Da, istina je, on je vlasnik. Ali ono što ţelim reći jest da ih on ne kontrolira. On nema slobodan pristup dionicama." "Zašto, dovraga, nema?" "Postoji zaklada. Pristup nadziru članovi uprave te zaklade." "Kakva zaklada? Zašto?" "Osnovao ju je prije smrti njegov otac. Nije imao toliko povjerenja u Chestera da mu prepusti cjelokupno vlasništvo nad dionicama. Smatrao je da mu treba nadzor." Hobie je zurio u nju. "Za svako veće raspolaganje dionicama potrebno je odobrenje", reklaje. "Od strane zakladnika." Zavladala je tišina. "Potrebno je odobrenje oba zakladnika." Hobie je počeo zuriti u Chestera Stonea. Pogled mu je zračio poput reflektora. Marilyn je gledala u njegovo zdravo oko. Promatrala ga je kako razmišlja. Gledala ga je kako počinje vjerovati u laţ, kao što je znala da hoće, jer to je bilo izrugivanje s onim što je mislio da već zna. Chesterov posao je propadao, jer je bio loš poslovan čovjek. Lošeg poslovnog čovjeka bi rano prepoznao bliţi član obitelji, kao što je to otac. A savjestan bi otac zaštitio obiteljsko naslijeđe osnivanjem zaklade. "Zaklada je neuništiva", rekla je. "Sam Bog zna koliko smo je puta pokušali srušiti." Hobie je kimnuo. Bio je to jedva primjetan pokret glavom. Gotovo neopaziv. Marilyn se nasmiješila u sebi. Bio je to pobjednički osmijeh. Njezine posljednje riječi su ga porazile. Zakladu je trebalo srušiti. Za to se moralo boriti. Stoga su pokušaji za rušenjem zaklade dokazivali da postoji. "Tko su zakladnici?" tiho je upitao. "Ja sam jedna od njih", rekla je. "Drugi je zakladnik jedan stariji partneru njegovoj odvjetničkoj tvrtki." "Samo dva zakladnika?"
276
Ona je klimnula. "I vi ste jedna od njih?" Opet je klimnula. "I već imate moj pristanak. Samo se ţelim što prije riješiti svega i skinuti vas s vrata." Hobie joj je kimnuo. "Vi ste pametna ţena." "Koja odvjetnička tvrtka?" upitao je Tony. "Forster i Abelstein", rekla je. "Odmah ovdje u gradu." "Tko je stariji partner?" upitao je Tony. "Ĉovjek po imenu David Forster", rekla je Marilyn. "Kako ćemo ugovoriti sastanak?" upitao je Hobie. "Ja ću ga nazvati", rekla je Marilyn. "Ili Chester, ali mislim da bi sada bilo bolje da gaja nazovem." "Onda ga nazovite i ugovorite sastanak za danas poslijepodne." Ona je odmahnula glavom. "Neće moći toliko brzo. Moţda tek za dva dana." Zavladao je muk. Ĉulo se samo lupanje i podrhtavanje divovske zgrade, koje je podsjećalo na disanje. Hobie je počeo lupkati svojom kukom po stolu. Sklopio je oči. Oštećena je vjeđa na trenutak ostala otvorena. Bjeloočnica mu se okrenula i izgledala je poput polumjeseca. "Sutra ujutro", rekao je tiho. "Najkasnije. Recite mu da vam je to hitno i od velike vaţnosti." Zatim je iznenada opet otvorio oči. "I recite mu da mi faksira dokumentaciju zaklade", prošaptao je. "Smjesta. Moram znati s čime, dovraga, imam posla." Marilyn je zadrhtala. Odgurnula se o mekanu draperiju sofe pokušavajući se čvrsto smjestiti. "To neće biti problem. To je samo formalnost." "Onda nazovite", rekao je Hobie. Marilyn je nesigurno ustala na noge. Zanjihala se, a zatim poravnavala suknju na bedrima. Chester joj je samo na trenutak dodirnuo lakat. Bio je to mali znak potpore. Uspravila se i pošla za Hobiejem do pulta u
277
čekaonici. "Pritisnite devet za izlaz u gradsku mreţu", rekao je. Stala je iza pulta, a trojica muškaraca su je promatrala. Telefon je bio mali. Preletjelaje pogledom preko tipki i vidjela da ne postoji nikakav zvučnik. Malo se opustila i podigla slušalicu. Pritisnula je devet i začula ton biranja linije. "Pazite što govorite", rekao je Hobie. "Vi ste pametna ţena, zapamtite to, a sada morate biti pametna." Ona je kimnula. On je podigao kuku. Svjetlucala je na umjetnoj svjetlosti. Izgledala je teška. Bila je divno izrađena i lijepo ulaštena. Bila je mehanički jednostavna i uţasno okrutna. Vidjela je kako joj daje do znanja što bi joj sve mogao njome učiniti. "Forster i Ablestein", čula je jedan jasni glas u uhu. "Kako vam moţemo pomoći?" "Ovdje Marilyn Stone", rekla je. "Traţim gospodina Forstera." Grlo joj se iznenada osušilo. Glas joj je postao tih i promukao. Začula se elektronska glazba, a zatim jeka velikog ureda u pozadini. "Forster", rekao je jedan duboki glas. "Davide, ovdje Marilyn Stone." Na trenutak je vladala mrtva tišina. U tom trenutku je znala da je Sheryl dobro postupila. "Zar nas netko prisluškuje?" upitao je Forster tiho. "Ne, u redu sam", rekla je Marilyn veselim glasom. Hobie je naslonio kuku na pult. Ĉelik mu je blistao u visini prsiju, pola metra od njezinih očiju. "Trebaš nazvati policiju zbog ovoga što se dogodilo", rekao je Forster. "Ne, radi se samo o sastanku zakladnika. Kad najskorije moţemo ugovoriti sastanak?" "Tvoja mi je prijateljica Sheryl rekla što ţeliš", rekao je Forster. "Ali postoje problemi. Naši sluţbenici ne mogu riješiti takvo nešto. Nismo za to osposobljeni. Mi nismo takva odvjetnička tvrtka. Morat ću ti naći privatnog
278
istraţitelja." "Sutra ujutro bi nam odgovaralo", odgovorila mu je. "Bojim se da je stvar hitna." "Dozvoli mi da nazovem policiju umjesto tebe", rekao je Forster. "Ne, Davide, sljedeći je tjedan zaista prekasno. Moramo se naći što prije moţemo." "Ali ja ne znam gdje treba traţiti. Nikad nismo traţili usluge od privatnih istraţitelja." "Pričekaj trenutak, Davide." Pokrila je slušalicu rukom i pogledala u Hobieja. "Ako ţelite sutra, sastanak će se morati odrţati u njihovom uredu." Hobie je odmahnuo glavom. "Sastanak se mora odrţati ovdje, na mojem terenu." Ona je sklonila ruku sa slušalice. "Davide, što kaţeš na prekosutra? Zbilja se moramo naći ovdje, bojim se. Riječ je o osjetljivim pregovorima." "Stvarno ne ţeliš miješati policiju? Jesi li posve sigurna u to?" "Pa, postoje problemi. Znaš kako stvari ponekad mogu biti, nekako osjetljive?" "U redu, ali morat ću pronaći nekoga tko je prikladan. Moglo bi potrajati. Morat ću se raspitati za preporuke." "To je divno, Davide", reklaje. "U redu", ponovio je Forster. "Ako si sigurna, odmah ću se baciti na posao. Ali zbilja mi nije jasno što očekuješ ovim postići." "Da, slaţem se", rekla je. "Znaš da nam nikad nije bio drag način na koji je tata to osmislio. Uplitanje izvana moţe promijeniti stvari, zar ne?" "U dva sata poslijepodne", rekao je Forster. "Prekosutra. Ne znam tko će to biti, ali unajmit ću nekoga tko je dobar. Hoće li to biti u redu?" "Prekosutra, u dva sata poslijepodne", ponovila je. Rekla mu je adresu. "To je divno. Hvala, Davide." Drhtavom je rukom spustila slušalica koja je škljo-cala u kućištu.
279
"Niste traţili dokumentaciju zaklade", rekao je Hobie. Ona je napeto slegnula ramenima. "Nije bilo potrebe. To je formalnost. Posumnjao bi zbog toga." Zavladala je tišina. Zatim je Hobie klimnuo. "U redu", rekao je. "Prekosutra. U dva poslijepodne." "Treba nam odjeća", rekla je. "To bi trebao biti poslovni sastanak. Ne moţemo biti u ovome." Hobie se nasmiješio. "Sviđa mi se kako ste sada odjeveni. Oboje. Ali mislim da stari Chester moţe opet posuditi moje odijelo za sastanak. Vi ćete ostati u tome." Onaje slabašno klimnula. Bila je previše iscrpljena da ga nagovara. "Natrag u toalet", rekao je Hobie. "Moţete opet izaći prekosutra u dva sata. Ponašajte se kako valja i dvaput dnevno ćete dobiti hranu." Šutke su išli ispred Tonyja. Zatvorio je vrata toaleta za njima, vratio se natrag kroz mračni ured i opet se pridruţio Hobieju u čekaonici. "Prekosutra je prekasno", rekao je. "Za Boga miloga, Havaji će saznati još danas. Najkasnije sutra, zar ne?" Hobie je kimnuo. Lopta za bejzbol padala je kroz sjaj reflektora. Hvatač je skakao. Ograda se pribliţavala. "Da, bit će tijesno, zar ne?" rekao je. "Bit će tijesno do ludila. Jednostavno bi trebao pobjeći." "Ne mogu, Tony. Dao sam svoju riječ za ovaj posao, zato mi trebaju dionice. Ali sve će biti u redu. Ništa ti ne brini. Prekosutra u pola tri poslijepodne dionice će biti moje, do tri će biti registrirane, prodane do pet, a mi ćemo nestati do večeri. Prekosutra će sve biti gotovo." "Ali to je ludo. Umiješati odvjetnika? Ne moţemo odvjetnika pustiti ovamo." Hobie je zurio u njega. "Odvjetnik", polako je ponovio. "Znaš li što je osnova pravde?" "Što?" "Poštenje", rekao je Hobie. "Poštenje i jednakost. Ako oni dovedu odvjetnika, i mi ćemo, zar ne? Da stvari budu poštene?"
280
"Isuse, Hobie, ne moţemo dovesti dva odvjetnika ovdje." "Moţemo", rekao je Hobie. "U stvari, mislim da bismo trebali." Obišao je oko pulta i sjeo na mjesto gdje je maloprije sjedila Marilyn. Koţa na stolici još je bila topla. Uzeo je poslovni imenik ispod stola i otvorio ga. Podigao je slušalicu i pritisnuo devet za uspostavu poziva. Zatim je vrškom kuke spretnim pokretima utipkao broj. "Spencer Gutman", čuo je jedan jasan glas. "Kako vam moţemo pomoći?" Sheryl je leţala na krevetu s infuzijskom iglom za-bijenom u venu na lijevoj ruci. Infuzija je visjela u četvrtastoj plastičnoj vrećici na vijugavom čeličnom stalku iza nje. Vrećica je sadrţavala otopinu i ona je mogla osjetiti pritisak dok je tekućina polako ulazila u njezinu ruku. Mogla je osjetiti kako joj je zbog otopine krvni tlak viši nego obično. U sljepoočnicama je osjećala šum, a iza ušiju je osjećala kako joj lupa srce. Tekućina u vrećici bila je bistra, poput vode, ali ipak joj je pomagala. Lice ju je prestalo boljeti. Bol je jednostavno minuo i osjećala se smireno i pospano. Zamalo je pozvala sestru i rekla joj da moţe bez analgetika jer je bol prestao, ali zatim je shvatila da je nestao upravo zbog lijekova i da bi se odmah vratio kad bi infuzija prestala. Pokušala se nasmijati svojoj nevolji, ali disala je previše sporo da bi ispustila glas. Zato se samo nasmiješila u sebi, zatvorila oči i utonula u tople dubine kreveta. Zatim je pred sobom čula neki zvuk. Otvorila je oči i ugledala strop. Bio je bijel i osvijetljen odozgo. Skrenula je pogled prema svojim stopalima. To je bilo vrlo teško. Dvoje ljudi stajalo je u dnu kreveta. Muškarac i ţena. Promatrali su je. Bili su odjeveni u odore. Imali su plave košulje kratkih rukava, duge crne hlače i velike udobne cipele za šetnju. Na košuljama su imali značke. Sjajne izvezene značke, metalni znakovi i pločice. Imali su opasače s puno opreme na njima. Pendreci, radiostanice i lisičine. Imali su revolvere s velikim drvenim drškama
281
zataknute u tokovima. Policija. Oboje su bili vremešni. Prilično niski. Prilično debeli. Zbog opasača s teškom opremom izgledali su nezgrapno. Strpljivo su gledali u nju. Ona se opet pokušala nasmiješiti. Oni su strpljivo gledali u pacijenticu. Muškarac je ćelavio. Osvijetljeni strop odraţavao se na njegovom sjajnom čelu. Ţena je imala kovrčavu kosu obojanu u narančastu boju, poput mrkve. Bila je starija od njega. Vjerojatno je imala pedeset godina. Bila je majka. Sheryl je znala to. Gledala je u nju s blagim izrazom na licu, baš poput majke. "Moţemo li sjesti?" upitala je ţena. Sheryl je kimnula. Gusta tekućina zujala joj je u sljepoočnicama i zbunjivala je. Ţena je dovukla stolicu do kreveta i sjela Sheryl zdesna, dalje od stalka za infuziju. Muškarac je sjeo odmah iza nje. Ţena se nagnula prema krevetu, a muškarac na drugu stranu, tako da mu je mogla vidjeti glavu iza nje. Bili su blizu, a usredotočiti se na njihova lica bilo je vrlo teško. "Ja sam policajka O'Hallinan", rekla je ţena. Sheryl je opet kimnula. Ime joj je pristajalo. Kosa joj je bila crvenkasta, lice deblje, tijelo deblje, zato je morala biti irskog porijekla. Osim toga, mnogo njujorških policajaca bili su Irci. Sheryl je to znala. Ponekad je to bio obiteljski posao. Jedan naraštaj slijedio bi drugi. "Ja sam policajac Sark", rekao je muškarac iza nje. On je bio blijed. Koţa mu je bila toliko bijela daje podsjećala na papir. Bio je svjeţe izbrijan, ali na licu mu se ipak vidjela siva sjena. Oči su mu bile duboko u dupljama, ali bile su nekako blage. Oko očiju je imao bore. Bio je ujak. Sheryl je bila sigurna u to. Imao je nećake i nećakinje koji su ga voljeli. "Ţelimo da nam ispričate što vam se dogodilo", rekla je ţena po imenu O'Hallinan. Sheryl je sklopila oči. Nije se u cijelosti mogla sjetiti što se dogodilo. Sjećala se da je ušla kroz vrata Maril-ynine kuće. Sjećala se mirisa sredstva za ispiranje tepiha.
282
Sjećala se da je mislila da je to pogrešno. Moţda se mogući kupac mogao pitati što je trebalo prikriti tim mirisom. Zatim se iznenada našla na leđima, na podu predvorja i oštrim bolom u nosu. "Moţete li nam reći što se dogodilo?" upitao je muškarac po imenu Sark. "Naletjela sam na vrata", prošaptala je. Zatim je kimnula kao da im to potvrđuje. To je bilo vaţno. Marilyn joj je rekla bez policije. Još ne. "Koja vrata?" Nije znala na koja vrata. Marilyn joj nije rekla koja. To je bilo nešto o čemu nisu pričali. Koja vrata? Uhvatila ju je panika. "Vrata ureda", rekla je. "Je li vaš ured ovdje u gradu?" upitala je O'Hallina-nova. Sheryl nije ništa odgovorila. Samo je blijedo zurila u blago ţenino lice. "Vaše osiguranje kaţe da radite u Westchesteru", rekao je Sark. "Za jednog trgovca nekretninama u Pound Ridgeu." Sheryl je kimnula, oprezno. "Znači, naletjeli ste na vrata vašeg ureda u Westchesteru", rekla je O'Hallinan. "A sada ste u bolnici u New Yorku, pedeset milja dalje." "Kako se to dogodilo, Sheryl?" upitao je Sark. Ona nije ništa odgovorila. U prostoru ograđenom zastorom vladala je tišina. Šum i zujanje u njezinim sljepoočnicama. "Mi vam moţemo pomoći, znate to", rekla je O'Hallinan. "Zato smo tu. Ovdje smo da vam pomognemo. Moţemo se pobrinuti da se ovo više nikad ne dogodi." Sheryl je opet kimnula, oprezno. "Ali morate nam reći kako se to dogodilo. Radi li vam on to često?" Sheryl je zbunjeno zurila u nju. "Jeste li zato ovdje u bolnici?" upitao je Sark. "Znate,
283
nova bolnica, bez prijašnjih bilješki? Ako se raspitamo u Mount Kiscu ili u White Plainsu, što ćemo naći? Hoćemo li doznati da vas tamo poznaju? Moţda otprije? Od prijašnjih puta kada vam je to učinio?" "Naletjela sam na vrata", prošaptala je Sheryl. O'Hallinanova je odmahnula glavom. "Sheryl, mi znamo da niste." Ustala je i skinula rendgenske snimke s osvijetljenog dijela zida. Podigla ih je prema svjetlu na stropu, kako to čini liječnik. "Ovo je vaš nos", rekla je pokazavši prstom. "Ovo su vaše jagodične kosti, vaše čelo i vaša brada. Vidite? Nos vam je slomljen, kao i jagodične kosti, Sheryl. Vidi se ulegnuta fraktura. Tako to nazivaju liječnici. Ulegnuta fraktura. Kosti su pritisnute ispod ravnine brade i čela. Ali brada i čelo su u redu. Znači, ove su ozljede nanesene nečim vodoravnim, zar ne? Nečim poput palice? Kojom je netko zamahnuo postrance?" Sheryl je zurila u snimke. Bile su sive i mliječno bijele boje. Njezine kosti izgledale su kao blijedi i zamagljeni oblici. Očne su duplje bile ogromne. Od analgetika joj je zujalo u glavi i osjećala se slaba i pospana. "Naletjela sam na vrata", prošaptala je. "Rub vrata je okomit", rekao je Sark strpljivo. "Postojale bi ozljede i na bradi i čelu, zar ne? To je razuman zaključak, zar ne? Ako je neki okomiti predmet utisnuo vaše jagodične kosti, udario bivaš istom snagom i po čelu i po bradi, zar ne?" Tuţnim je pogledom pogledao rendgenske snimke. "Mi vam moţemo pomoći", rekla je O'Hallinan. "Sve nam ispričajte i mi moţemo spriječiti da se to više nikad ne dogodi. Moţemo ga spriječiti da vam ovo više nikad ne učini." "Sada ţelim spavati", prošaptala je Sheryl. O'Hallinanova se nagnula prema njoj i tiho joj rekla. "Bi li pomoglo da moj partner izađe? Znate, da vi i ja popričamo nasamo?"
284
"Naletjela sam na vrata", prošaptala je Sheryl. "Ţelim spavati." O'Hallinanova je kimnula, mudro i strpljivo. "Ostavit ću vam svoju posjetnicu. Ako budete htjeli pričati sa mnom kad se probudite, samo me nazovite, u redu?" Sheryl je slabašno kimnula i O'Hallinanova je izvukla posjetnicu iz dţepa. Sagnula se i stavila je na ormarić do kreveta. "Ne zaboravite, mi vam moţemo pomoći", prošaptala je. Sheryl nije ništa odgovorila. Ili se pretvarala da spava ili je zaista spavala. O'Hallinanova i Sark povukli su zastor i otišli natrag do pulta. Liječnica ih je pogledala. O'Hallinanova je odmahnula glavom. "Sve negira", rekla je. "Naletjela je navrata", rekao je Sark. "Vrata koja su vjerojatno bila dobrano pijana, teška oko sto kilograma i vitlala palicom za bejzbol." Liječnica je odmahnula glavom. "Zašto, pobogu, štite te gadove?" Medicinska je sestra podigla pogled. "Vidjela sam je kako ulazi. Bilo je stvarno čudno. Bila sam na stanci i pušila cigaretu. Izašla je iz jednog automobila daleko na kraju ulice. Sama je došla i ušla unutra. Cipele su joj bile prevelike, jeste li to primijetili? U automobilu su bila dvojica muškaraca. Promatrali su svaki njezin korak, cijelo vrijeme, a zatim su se odvezli u velikoj ţurbi." "Kakav je bio automobil?" upitao je Sark. "Jedan veliki, crni", rekla je sestra. "Sjećate li se tablica?" "Što sam ja, Gosp. Pamćenje?" O'Hallinanova je slegnula ramenima i već namjeravala krenuti prema izlazu. "Ali kamera ih je mogla snimiti", iznenada je rekla sestra. "Koja kamera?" upitao je Sark. "Nadzorna kamera, iznad vrata. Mi stanemo ravno ispod nje, tako da uprava ne moţe znati koliko dugo smo vani. Stoga, što mi vidimo, vidi i kamera."
285
Točno vrijeme Sherylinog dolaska bilo je zabiljeţeno na papiru na pultu. Bila je potrebna samo minuta da premotaju vrpcu. Zatim još jedna minuta da snimku njezinog sporog hoda puste unatrag. Natrag preko kruga bolnice, preko trga, preko pločnika, kroz promet, natrag sve do velikog crnog automobila. O'Hallinanova se pribliţila zaslonu. "Imam ga", rekla je. Jodie je izabrala hotel u kojem će prenoćiti. Učinila je to tako što je u knjiţari najbliţoj zgradi nacionalnog arhiva pronašla odjel za turističke vodiče. Tu je listala lokalne vodiče, sve dok nije pronašla hotel koji su preporučivali u tri vodiča. "Ĉudno je to, zar ne?" rekla je. "Ovdje smo u St. Lo-uisu, a na odjelu za turističke vodiče ima više vodiča kroz St. Louis nego igdje drugdje. Odjel bi se trebao zvati ostanite kući." Reacher je bio pomalo napet. Ova mu je metoda bila posve nova. Mjesta koja su bila po njegovom ukusu nikad nisu bila u knjigama. Oslanjao se na neonske reklame na visokim stupovima, koje su oglašavale atrakcije što su prestale biti atrakcijama i prije dvadesetak godina postale temeljna ljudska prava, poput klima uređaja, kabelske televizije i bazena. "Drţi ovo", rekla je. Uzeo je vodič i stavio palac na označenu stranicu. Ona je čučnula i otvorila svoju torbicu. Prekopavala je po njoj i pronašla svoj mobitel. Opet je uzela vodič od njega i stojeći tako nasred prolaza nazvala hotel. On ju je promatrao. On nikad u ţivotu nije nazvao hotel. Mjesta na kojima bi boravio uvijek su imala slobodnu sobu, bez obzira na doba dana ili noći. Bili su ludi od sreće kad bi imali samo pedeset posto iznajmljenih soba. Slušao je Jodiein završetak razgovora i čuo kako spominje novčani iznos koji bi njemu osigurao krevet na mjesec dana, uz
286
malo cjenjkanja, dakako. "U redu", rekla je. "Dobili smo sobu. U apartmanu za mladence. Krevet ima baldahin. Oni to zovu krevet s nebom. Zar to nije sjajno?" On se nasmiješio. Apartman za mladence. "Moramo jesti", rekao je. "Posluţuju li večeru tamo?" Odmahnula je glavom i prelistala vodič do poglavlja s restoranima. "Zanimljivije je otići negdje drugdje na večeru", rekla je. "Voliš li francusku kuhinju?" On je kimnuo. "Majka mi je bila Francuskinja." Pogledala je u knjigu, opet se posluţila mobitelom i rezervirala stol za dvoje u nekom otmjenom restoranu u povijesnom dijelu grada, u blizini hotela. "U dvadeset sati", rekla je. "Ostaje nam vremena da malo razgledamo uokolo. Poslije se moţemo prijaviti u hotel i osvjeţiti se." "Nazovi zračnu luku", rekao je. "Moramo otići ranijim letom. Dallas - Fort Worth bi bio dobar." "Nazvat ću izvana", rekla je. "Ne mogu nazvati zračnu luku iz knjiţare." On je uzeo njezinu torbu, a ona je kupila jednu ţivopisnu turističku kartu St. Louisa. Zatim su izašli van, na vrućinu kasnog poslijepodnevnog sunca. On je proučavao kartu, a ona je s pločnika nazvala zračnu luku i rezervirala dva mjesta u poslovnoj klasi do Texasa, u osam i trideset ujutro. Zaputili su se u šetnju obalama rijeke Mississippi, na mjestu gdje je ona protjecala kroz grad. Šetali su rukom pod ruku sat i pol vremena i prešli su oko šest kilometara, a šetnja ih je odvela uokolo sve do povijesnog dijela grada. Hotel je bio jedna stara rezidencija srednje veličine. Nalazio se u širokoj i mirnoj ulici s drvoredom kestena. Velika ulazna vrata bila su obojana u sjajnu crnu boju, a podovi od hrastovine imali su boju meda. Na recepciji je bio jedan antikni pult od
287
mahagonija, postavljen usamljen u kutu hodnika. Reacher je zurio u njega. Mjesta u kojima bi inače znao odsjesti imala su recepciju iza ţičane rešetke ili kabinu od neprobojnog pleksiglasa. Elegantna dama sijede kose provukla je Jodienu kreditnu karticu kroz uređaj i račun je uz škljocanje izašao van iz njega. Jodie se nagnula i potpisala račun, a dama je dala Reacheru jedan mjedeni ključ. "Uţivajte, gospodine Jacob", rekla je. Apartman za mladence zauzimao je cijelo potkrovlje. Imao je isti do sjaja ulašten drveni pod od hrastovine i antikne tepihe preko njega. Strop se sastojao od sloţenog geometrijskog rasporeda kosina i potkrovnih prozora. Na jednom je kraju bila dnevna soba s dvije sofe urešene blijedim cvjetnim uzorcima. Sljedeća je bila kupaonica, a zatim spavaća soba. Krevet je bio divovski leţaj s pokrovom na četiri stupa, ukrašenim istim cvjetnim uzorcima i podignutim visoko od poda. Jodie je skočila na krevet i sjela. Ruke je zavukla ispod koljena, a noge su joj slobodno visjele preko ruba. Smiješila se, a sunce je udaralo kroz prozor iza nje. Reacher je spustio njezinu torbu na pod i nepomično stajao. Samo ju je gledao. Imala je plavu košulju, negdje između boje različka i plavetnila njezinih očiju. Bila je izrađena od mekanog materijala, moţda svile. Dugmad je izgledala poput malih bisera. Prva dva dugmeta bila su otkopčana. Teţina ovratnika je otvarala košulju. Vidjela joj se koţa na vratu, bljeđa od hrastovog poda boje meda. Košulja je bila uska, ali između nje i njezinog tijela bilo je još prostora. Bila joj je duboko zataknuta za pojas. Oko uskog struka bio joj je čvrsto stegnut remen od crne koţe. Slobodan kraj remena bio je dug i visio je izvan omči na njezinim trapericama. Traperice su bile stare i blijede od mnogobrojnog pranja, ali besprijekorno izglačane. Nosila je cipele na bosim nogama. Bile su od koţe, male, plave i niske. Koţa je bila fina. Vjerojatno talijanske. Mogao joj je vidjeti potplate dok je mahala nogama. Cipele su bile
288
nove. Jedva da ih je obula više od nekoliko puta. "Što gledaš?" upitala je. Malo je nakrivila glavu i pogledala ga je srameţljivo i nestašno. "Tebe", rekao je. Dugmad jesu bili biseri, pravi biseri s ogrlice. Skinula ih je s niske i pojedinačno zašila na košulju. Biseri su bili mali i skliski pod njegovim nespretnim prstima. Bilo ih je pet. Otkopčao ih je četiri. Izvukao ih je iz rupa i njeţno izvukao donji dio košulje iz njezinih traperica, a zatim je otkopčao i peti. Ona je podigla ruke, najprije lijevu, a zatim desnu, kako bi mogao otkopčati dugmad na rukavima. Polako je smaknula košulju s ramena. Ispod nije imala ništa. Nagnula se naprijed i počela otkopčavati njegovu dugmad. Bilaje vrlo spretna. Ruke su joj bile male, vješte i brze. Brţe od njegovih. Dugmad na rukavima njegove košulje već je bila otkopčana. Zapešća su mu bila preširoka da ih zakopča. U dućanima je teško je nalazio košulje na kojima bi to mogao učiniti. Prešla mu je dlanovima preko prsa i svukla mu košulju nadlakticama. Spala mu je s ramena i ona ju je povukla niz njegove ruke. Košulja je pala na pod. Ĉuo se šum pamuka i lagani udarac dugmadi o drveni pod. Prešla je prstom preko opekline u obliku suze na njegovim prsima. "Jesi li ponio mast?" "Nisam", rekao je. Zagrlila ga je oko pojasa, nagnula glavu i poljubila ga u ranu. Osjetio je njezine usne na ozljedi. Bile su čvrste i hladne na opečenoj koţi. Zatim su vodili ljubav po peti put u petnaest godina, na krevetu s nebom, na vrhu stare rezidencije, dok je sunce na prozoru zalazilo na zapad, prema Kansasu. Njujorški odjel policije za obiteljsko nasilje seljakali su po postaji gdjegod bi privremeno mogli pronaći prostora, a trenutačno se nalazio u jednoj velikoj prostoriji na katu,
289
iznad ureda uprave Prve policijske postaje. O'Hallinanova i Sark vratili su se u postaju sat vremena prije kraja njihove smjene. To je bio sat određen za papirologiju i oni su odmah sjeli za svoje stolove, otvorili biljeţnice na početak toga dana i počeli tipkati. Stigli su do svoga posjeta hitnoj sluţbi u bolnici St. Vincent, petnaest minuta prije kraja smjene. Napisali su da se vjerojatno radi o nasilju i ţrtvi koja odbija suradnju. O'Hallinanova je izvukla izvješće iz svog pisaćeg stroja i primijetila broj registarskih oznaka Tahoea koji je bio napisan na dnu stranice njezine biljeţnice. Podigla je slušalicu i nazvala odjel za motorna vozila. "Crni Chevrolet Tahoe", rekao joj je sluţbenik. "Registriran na zakladu s Kajmanskog otočja. Imaju adresu u Svjetskom trgovinskom centru." O'Hallinanova je slegnula ramenima i sve zapisala u svoju biljeţnicu. Pitala se treba li vratiti izvješće u pisaći stroj i dodati podatak, kad se na drugom kraju linije opet oglasio sluţbenik odjela za motorna vozila. "Imam ovdje još jedan podatak", rekao je. "Isti vlasnik jučer je na donjem Broadwayu ostavio jedan crni Chevrolet Suburban. Zabiljeţena je prometna nezgoda s tri vozila. Momci iz Petnaeste policijske postaje odvukli su olupinu." "Tko u Petnaestoj radi na tome? Znaš li njegovo ime?" "Ţalim, ne." O'Hallinanova je spustila slušalicu i nazvala prometni odjel Petnaeste policijske postaje, ali smjena je za taj dan bila gotova i nije uspjela doznati ništa više. Zapisala si je podsjetnik i ubacila ga u ladicu. Zatim se oglasio sat koji je označio kraj smjene i Sark je ustao i stao nasuprot nje. "I to bi bilo sve za danas", rekao je. "Samo posao bez razonode čini nas dosadnima, zar ne?" "Da", rekla je. "Ţeliš li na pivo?" "Najmanje jedno", rekao je Sark. "Moţda dva." "Polako", rekla je.
290
Dugo su se zajedno tuširali u prostranoj kupaonici njihovog apartmana za mladence. Zatim je Reacher prostro svoj ručnik preko sofe i gledao ju kako se sprema. Otvorila je svoju torbu i izvukla haljinu. Bila je jednako krojena kao i ona ţuta platnena haljina kakvu je nosila u ured, ali ova je bila tamnomodra i svilena. Navukla ju je preko glave i nekoliko puta zavrtjela bokovima da je namjesti. Imala je jednostavan otvor za glavu i dosezala joj tek nešto iznad koljena. Odjenula ju je zajedno s jednako plavim koţnim cipelama. Istr-ljala je kosu ručnikom i počešljala je unatrag. Zatim je opet otvorila torbu i izvadila ogrlicu koju joj je on bio kupio u Manili. "Hoćeš li mi pomoći da je zakopčam?" Podigla je kosu s vrata i on se nagnuo da joj zakopča ogrlicu. Teška zlatna ogrlica izgledala je poput konopca. Zlato je vjerojatno bilo laţno, zbog cijene koju je platio za nju, iako je na Filipinima sve bilo moguće. Prsti su mu bili debeli, a nokti okrnjeni i ispucali od fizičkog rada lopatom. Zadrţao je dah i tek iz drugog pokušaja uspio zatvoriti kopču. Zatim ju je poljubio u vrat, a ona je pustila da joj kosa padne natrag na mjesto. Bila je teška i vlaţna i mirisala je na ljeto. "Eto, napokon sam spremna", rekla je. Široko se osmjehnula i dobacila mu njegovu odjeću s poda. On se odjenuo. Pamučna košulja mu je zapinjala o vlaţnu koţu. Posudio je njezin češalj i prošao njime kroz kosu. U zrcalu je iza sebe uhvatio njezin pogled. Izgledala je kao kraljevna koja se sprema izaći na večeru sa svojim vrtlarom. "Moţda me neće pustiti u restoran"; rekao je. Ona se protegnula i poravnala straţnji dio njegovog ovratnika preko silno nabreklog deltoidnog mišića. "Kako bi te zadrţali vani? Nazvat će Nacionalnu gardu?" Do restorana je bilo četiri ulice hoda. Bila je lipanjska
291
večer, u Missouriju, uz rijeku. Zrak je bio ugodan i vlaţan. Zvijezde su izašle na nebu, koje je bilo boje tinte kao i njezina haljina. Drveće kestena šumilo je na laganom i toplom povjetarcu. Ulice su postale ţivlje. Tu su bila ista stabla, ali automobili su pristizali i parkirali se ispod njih. Neke od zgrada bile su hoteli, ali neke od njih bile su manje i niţe, s obojanim natpisima na kojima su na francuskom bila ispisana imena restorana. Natpisi su bili osvijetljeni reflektorima. Nigdje nije bilo neonskog svjetla. Restoran koji je ona izabrala zvao se La Prefecture. Nasmiješio se i pitao odlaze li i ljubavnici u francuskim gradićima na večeru u restoran po imenu Gradska uprava, što je po njegovu sjećanju trebao biti doslovan prijevod imena. Ali mjesto je bilo prilično ugodno. Jedan mladić porijeklom negdje sa Srednjeg zapada toplo ih je pozdravio laţnim francuskim naglaskom i pokazao im stol na trijemu osvijetljenom svijećama koji je gledao na straţnji vrt. Tu je bila fontana s blagom podvodnom rasvjetom, a drveće je bilo osvijetljeno reflektorima pričvršćenim na debla. Stolnjak je bio od platna, a pribor za jelo od srebra. Reacher je naručio američko pivo, a Jodie vino Pernod i vodu. "Lijepo je ovdje, zar ne?" rekla je. On je kimnuo. Noć je bila topla, mirna i blaga. "Reci mi kako se osjećaš", rekao je. Pogledala ga je, iznenađeno. "Osjećam se dobro." "Koliko dobro?" Srameţljivo se nasmiješila. "Reacheru, pokušavaš nešto ispipati." On joj se nasmiješio. "Ne, samo razmišljam o nečemu. Jesi li opuštena?" Ona je kimnula. "Osjećaš li se sigurnom?" Ona je opet kimnula. "Ja također", rekao je. "Sigurno i opušteno. Što to onda znači?"
292
Mladić je stigao s pićem na srebrnom pladnju. Pernod je bio u visokoj čaši i posluţio gaje zajedno s izvornim francuskim vrčem za vodu. Pivo je bilo u ohlađenom vrču. U takvom restoranu nije bilo piva u bocama. "Što to onda znači?" upitala je Jodie. Ulila je vodu u jantarno vino, koje se pretvorilo u tekućinu boje mlijeka. Zanjihala je čašu nekoliko puta i promiješala piće. On je osjetio jak miris anisova sjemena. "To znači da se ne događa ništa veliko", rekao je. "Mala operacija sa sjedištem u New Yorku. Tamo smo bili napeti, ali ovdje smo sigurni." Otpio je veliki gutljaj piva. "To je samo osjećaj", reklaje. "Ne dokazuje ništa." On je klimnuo. "Ne, ali osjećaji mogu biti uvjerljivi. A za to postoje čvrsti dokazi. U New Yorku su nas proganjali i napali, ali ovdje nitko ne obraća pozornost na nas." "Provjeravao si?" upitala je uzbunjeno. "Ja uvijek provjeravam", rekao je. "Šetali smo uokolo, polako i otvoreno. Nitko nas nije slijedio." "Nikakvi naoruţani ljudi?" On je opet klimnuo. "Imali su dva čovjeka koje su poslali na Key West i u Garrison, i jednog čovjeka koji je vozio Suburban. Pretpostavljam da je to cijelo ljudstvo koje imaju ili bi nas već traţili ovdje. Znači, radi se o maloj skupini sa sjedištem u New Yorku." Ona je kimnula. "Mislim da je riječ o Victoru Hobieju", rekla je. Konobar se vratio s blokom i olovkom. Jodie je naručila paštetu i janjetinu, a Reacher juhu i pore auxpru-neaux, što je uvijek bio njegov nedjeljni ručak kad je bio dječak, i to svaki put kad je njegova majka mogla pronaći svinjetinu i suhe šljive na udaljenim mjestima u kojima su ţivjeli. To je bilo regionalno jelo iz pokrajine Loire, a iako je njegova majka bila iz Pariza, voljela je spremiti to jelo svojim sinovima, jer je smatrala da se radi o nekakvom kraćem uvodu u njezinu rodnu kulturu. "Mislim da nije riječ o Victoru Hobieju", rekao je.
293
"Ja mislim da jest", rekla je. "Mislim da je nekako preţivio rat i mislim da se otada negdje krije i mislim da ne ţeli biti pronađen." On je odmahnuo glavom. "I ja sam razmišljao o tome, odmah otpočetka. Ali psihologija je sasvim pogrešna. Pročitala si njegov spis. Njegova pisma. Ispričao sam ti što je rekao njegov stari prijatelj Ed Steven. Bio je ispravan dječak, Jodie. Posve običan i dosadan, posve normalan. Ne mogu vjerovati da je svoje roditelje na takav način ostavio na cjedilu. I to trideset godina? Zašto bi to učinio? To se jednostavno ne uklapa u ono što znamo o njemu." "Moţda se promijenio", rekla je Jodie. "Tata je uvijek govorio da Vijetnam promijeni ljude. I to obično na gore." Reacher je odmahnuo glavom. "Poginuo je", rekao je. "Ĉetiri milje zapadno od prolaza An Khe, prije trideset godina." "On je u New Yorku", rekla je Jodie. "Ovog istog trena. I pokušava ostati skriven." On je bio na svojoj terasi na tridesetom katu i naslanjao se na ogradu, leđima okrenut parku. Na uhu je drţao beţični telefon i prodavao Mercedes Chestera Stonea nekom čovjeku u Queensu. "Imam i BMW"; govorio je. "Kupe iz serije osam. Sada je u Pound Ridgeu. Zadovoljit ću se s pedeset centi za dolar, u gotovini, sutra." Zastao je i slušao kako čovjek uvlači zrak kroz zube, kao što prodavači automobila uvijek čine kad pričaju o novcu. "Neka bude trideset tisuća za oba. Sutra ćeš dobiti gotovinu." Ĉovjek je progunđao i rekao da, a Hobie je u mislima preletio preko popisa. "Imam i Tahoe i Cadillac. Neka bude četrdeset tisuća, moţeš dodati jednoga od njih u dogovor. Tvoj izbor." Ĉovjek je razmislio i izabrao Tahoea. Vozila s pogonom na četiri kotača bolje se preprodaju, pogotovo na jugu, gdje
294
je Hobie znao da će ga ovaj poslati. Isključio je telefon i ušao u dnevnu sobu kroz klizna vrata. Lijevom je rukom otvorio svoj mali koţni rokovnik. Drţao gaje otvorenim pritiskujući ga svojom kukom. Opet je uključio telefon i nazvao posrednika za nekretnine koji mu je dugovao veliku svotu novca. "Zovem zbog pozajmice. Vrati je", rekao je. S druge strane se začulo panično gutanje. Očajnička tišina je potrajala vrlo dugo. Zatim je čuo kako je čovjek svom teţinom sjeda. "Moţeš li mi platiti?" Nije bilo odgovora. "Znaš što se događa ljudima koji mi ne mogu platiti?" Još tišine. Još gutanja. "Ne brini", rekao je. "Nekako se moţemo dogovoriti. Moram prodati dva imanja. Jednu vilu u Pound Ridgeu i moj stan u Petoj ulici. Ţelim dva milijuna za kuću i 3,5 milijuna za stan. Riješi mi to i umanjit ću ti dug za iznos provizije, u redu?" Ĉovjek nije imao drugog izbora nego pristati. Hobie mu je rekao da zapiše podatke o banci na Kajmanskom otočju i da mu za mjesec dana pošalje izvještaje. "Mjesec dana je malo", rekao je čovjek. "Kako ti djeca?" upitao je Hobie. Uslijedilo je još gutanja. "U redu, mjesec dana", rekao je čovjek. Hobie je isključio telefon i zapisao iznos od 5,540,000 $ na stranicu s prodajom tri automobila i kuće i stana. Zatim je nazvao zračnu luku i raspitao se o letovima za obalu prekosutra navečer. Bilo je mnogo mogućnosti. Nasmiješio se. Lopta je letjela preko ograde prema petom redu tribina. Hvatač je skakao kao lud, ali nipošto nije bio ni blizu lopte. Kad je Hobie otišao, Marilyn se osjećala dovoljno sigurnom da se istušira. Nije se usuđivala učiniti to dok je
295
on još bio u uredu. U njegovom zlobnom pogledu bilo je previše toga. Osjećala bi se kao daje moţe vidjeti kroz vrata toaleta. Ali onaj po imenu Tony nije predstavljao veliki problem. Bio je gorljiv i poslušan. Hobie mu je rekao da oni nipošto ne smiju izaći iz toaleta. Pobrinuo bi se za to, svakako, ali ništa više ne bi učinio. Ne bi ušao unutra i zlostavljao ih. Ostavio bi ih na miru. Bila je u to uvjerena. A onaj drugi, zdepasti, koji im je donio kavu, on je radio ono što bi mu rekao Tony. Zato se osjećala dovoljno sigurnom, ali ipak je rekla Chesteru da stane na vrata i rukom uhvati kvaku. Nagnula se u kabinu i pustila vruću vodu, a zatim je svukla suknju i izula cipele. Uredno je prebacila suknju preko nosača zastora kako je voda ne bi smočila, ali dovoljno blizu da para poravna nabore. Zatim je ušla u kabinu, smočila kosu i nasapunala se od glave do pete. To joj je godilo. Opuštalo ju je. Uklonilo je napetost. Dugo je puštala da joj voda udara u lice i dugo se tuširala. Zatim je ostavila vodu da teče i izašla van iz kabine. Uzela je ručnik i zamijenila mjesto s Chesterom. "Samo naprijed", rekla je. "Bit će ti bolje." On je bio obamro. Samo je kimnuo i pustio kvaku. Stajao je tako nekoliko sekunda, a onda svukao pot-košulju i bokserice. Sjeo je gol na pod i izuo cipele i čarape. Ugledala mu je modricu na nogama. "Udarali su te?" prošaptala je. On je opet kimnuo. Ustao je i stao pod tuš. Stajao je pod mlazom vode zatvorenih očiju i otvorenih usta. Zatim se učinilo kao da ga voda vraća u ţivot. Našao je sapun i šampon i cijeli se oprao. "Pusti vodu neka teče", rekla je. "Ugrijat će prostoriju." To je bilo točno. Vruća voda je učinila prostoriju ugodnom. On je istupio ispod tuša i uzeo ručnik. Obrisao je lice i omotao ga oko pojasa. "A zbog šuma neće čuti što pričamo", rekla je. "A moramo pričati, zar ne?" On je slegnuo ramenima, kao da se nema o mnogo čemu
296
pričati. "Ne razumijem što činiš. Ne postoje nikakvi zakladnici. On će to saznati, a onda će jednostavno pobjesnjeti." Ona je ručnikom brisala kosu. Zastala je i pogledala ga kroz paru koja se gomilala. "Treba nam svjedok. Zar ti nije jasno?" "Svjedok čemu?" "Ovome što se događa", rekla je. "David Forster će poslati nekog privatnog istraţitelja ovamo i što nam Hobie onda moţe? Jednostavno ćemo priznati da ne postoji nikakva zaklada, a onda ćemo svi zajedno otići u tvoju banku i predati dionice Hobieju. Na javnom mjestu, sa svjedokom. Uz svjedoka i neku vrstu tjelohranitelja. Zatim ćemo jednostavno otići." "Hoće li to uspjeti?" "Mislim da hoće", rekla je. "Hobie je u nekakvoj ţurbi. Zar to ne vidiš? Ima nekakav rok. Već ga je uhvatila panika. Najbolje je da oteţemo što više moţemo, a zatim ćemo se samo izgubiti, uz svjedoka koji će promatrati cijelu stvar i štititi nas. Hobie uopće neće imati vremena reagirati." "Ne razumijem", rekao je opet. "Hoćeš reći da će taj privatni istraţitelj posvjedočiti da smo pod prisilom? Hoćeš reći da ćemo tako moći tuţiti Hobieja da nam vrati dionice?" Šutjela je nekoliko trenutaka. Bila je zapanjena. "Ne, Chesteru, nećemo nikoga tuţiti. Hobie će dobiti dionice, a mi ćemo sve zaboraviti." Zurio je u nju kroz paru. "Ali to nije dobro. To neće spasiti tvrtku. Ne, ako to znači da će Hobie dobiti dionice i da mi nećemo dobiti nikakvu odštetu." Ona ga je oštro pogledala. "Za Boga miloga, Cheste-ru, zar ti ništa nije jasno? Tvrtka je propala. Tvrtka je stvar prošlosti i bolje ti je s time se suočiti. Ovdje se ne radi o spašavanju proklete tvrtke. Radi se o spašavanju naših ţivota."
297
Juha je bila izvrsna, a svinjetina još bolja. Njegova bi majka bila ponosna na nju. Podijelili su pola boce kalifornijskog vina i zadovoljno jeli u tišini. U tom se restoranu dugo čekalo između glavnog jela i deserta. Nije bilo poţurivanja kako bi ih otjerali van i oslobodili stol. Reacher je uţivao u raskoši. Bilo je to nešto na što nije bio naviknuo. Zavalio se na stolici i ispruţio noge. Gleţnjevima je dodirivao Jodieine ispod stola. "Razmisli o njegovim roditeljima", rekao je. "Zamisli ga kao dijete. Otvori enciklopediju pod slovom N i pogledaj što znači "normalna američka obitelj". Vidjet ćeš slike Hobiejevih, sve troje, kako zure ravno u tebe. Ja prihvaćam činjenicu da Vijetnam mijenja ljude. Mislim da je Vijetnam malo proširio njegove obzore. I oni su to znali. Znali su da se neće vratiti natrag i raditi u nekoj maloj zatucanoj tiskari u Brightonu. Smatrali su da će otići na platforme i za naftne kompanije letjeti helikopterom po Meksičkom zaljevu. Ali on bi s njima ostao u dodiru, zar ne? U određenoj mjeri? Ne bi ih samo tako napustio. To je prava okrutnost, hladna i dosljedna, i to traje trideset godina. Jesi li išta vidjela u njegovom spisu, što bi ga činilo takvom vrstom čovjeka?" "Moţda je učinio nešto", rekla je. "Nešto sramotno. Moţda nešto poput My Laija, znaš, nekakav masakr ili slično? Moţda ga je bilo stid vratiti se kući. Moţda krije neku sramotnu tajnu." On je nestrpljivo odmahnuo glavom. "To bi pisalo u njegovom spisu. I svejedno nije imao priliku za to. Bio je pilot helikoptera i nije bio u pješaštvu. Nikad nije vidio neprijatelja izbliza." Konobar se vratio s blokom i olovkom. "Desert?" upitao je. "Moţda kava?" Naručili su šerbet od maline i crnu kavu. Jodie je ispila posljednje gutljaje vina. Na svjetlosti svijeća je u čaši sjajilo zagasito crvenom bojom. "Što ćemo onda učiniti?"
298
"On je poginuo", rekao je Reacher. "Dobit ćemo neoboriv dokaz za to, prije ili kasnije. Zatim ćemo se vratiti i reći njegovim roditeljima da su se trideset godina uzalud brinuli oko toga." "A što ćemo reći sebi? Da nas je napao duh?" Slegnuo je ramenima i nije ništa na to odgovorio. Šerbet je stigao i oni su jeli u tišini. Zatim je stigla kava i račun u koţnoj fascikli na kojoj je zlatnim slovima bilo otisnuto ime restorana. Jodie je poloţila svoju kreditnu karticu na nj, niti ne pogledavši iznos. Zatim se nasmiješila. "Izvrsna večera", reklaje. On joj je uzvratio osmjeh. "Izvrsna tvrtka." "Zaboravimo neko vrijeme na Victora Hobieja", rekla je. "Koga?" rekao je, a ona se nasmijala. "O čemu drugome ćemo onda misliti?" upitala je. On se nasmiješio. "Mislio sam na tvoju haljinu." "Sviđa ti se?" "Mislim da je divna", rekao je. "Što?" "Ali mogla bi izgledati i bolje. Znaš, moţda bačena na pod." "Misliš?" "Prilično sam uvjeren", rekao je. "Ali sada samo nagađam. Potrebni su mi pokusni podaci. Znaš, usporedba prije i poslije." Ona je uzdahnula, pretvarajući se da je iscrpljena. "Reacheru, moramo ustati u sedam. Rani let, zar ne?" "Mlada si", rekao je. "Ako ja mogu izdrţati, onda svakako moţeš i ti." Ona se nasmiješila. Zabacila je kosu i ustala. Odmaknula se od stola i okrenula. Haljina se pomakla zajedno s njom. Bila je poput uz tijelo krojene haljine, ali nije bila uska. Izgledala je divno s leđa. Kosa joj je na svjetlosti svijeće zbog haljine izgledala zlatna. Prišla mu je, sagnula se i šapnula mu u uho. "U redu, ovo je bilo prije. Krenimo, prije nego zaboraviš na usporedbu." Sedam sati ujutro u New Yorku dogodilo se sat vremena
299
prije nego u St. Louisu i O'Hallinanova i Sark su taj sat proveli u uredu, planirajući svoju smjenu. Brojne poruke što su pristigle preko noći čekale su ih u njihovim pretincima sa zadacima. Tu su bili pozivi iz bolnica i izvješća umornih policajaca iz noćne smjene koji su zaprimili pozive zbog obiteljskog nasilja. Sve poruke je trebalo razvrstati i ocijeniti i trebalo je sastaviti raspored na osnovi zemljopisnog poloţaja i hitnosti. Bila je to jedna prosječna noć njujorška noć, što je značilo da su O'Hallinanova i Sark sastavili popis od dvadeset osam posve novih slučajeva koji su traţili njihovu pozornost. Zbog toga su prometni odjel Petnaeste policijske postaje nazvali tek deset minuta prije osam. O'Hallinanova je nazvala postaju i u uredu dobila nekog narednika, nakon što je telefon zazvonio desetak puta. "Odnijeli ste jedan crni Suburban vučnim kolima", rekla je. "Sudjelovao je u sudaru na donjem Broadwayu prije dva dana. Jeste li išta poduzeli?" Ĉulo se kako sluţbenik pretura po gomili izvješća. "Nalazi se među zaplijenjenim vozilima. Zanima li vas?" "Imamo jednu ţenu slomljenog nosa u bolnici. Doveli su je tamo u Tahoeu. Vlasnici su isti." "Moţda je ona vozila. U sudaru su sudjelovala tri vozila, a imamo samo jednog vozača. Tu je bio Suburban koji je uzrokovao prometnu nezgodu, ali vozač je nestao. Zatim je tu još sudjelovala i Oldsmobile Bravada koja je skrenula u jednu uličicu, ali su vozač i suvozač također nestali. Suburban pripada nekoj korporaciji, nekoj financijskoj zakladi u tom okrugu." "Korporacijskoj zakladi s Kajmanskog otočja?" upitala je O'Hallinanova. "Oni su vlasnici našeg Tahoea." "Da", rekao je sluţbenik. "Bravada glasi na ime gospođe Jodie Jacob, ali prijavila je da joj je automobil ukraden. To nije ona vaša ţena slomljenog nosa, zar ne?" "Jodie Jacob? Ne, naša se zove Sheryl i još nekako." "Dobro, vjerojatno je ona vozila Suburban. Je li sitne građe?"
300
"Dovoljno sitne, čini mi se", rekla je O'Hallinanova. "Zašto?" "Zračni je jastuk bio ispuhan"; rekao je sluţbenik. "Niţe se ţene mogu ozlijediti na taj način kad zračni jastuk prsne. Događa se." "Ţelite li to provjeriti?" "Ne, jer kad imamo njihova vozila, ţele ih natrag. Zato će oni doći k nama." O'Hallinanova je spustila slušalicu i Sark ju je upitno pogledao. "Ĉemu onda sve to?" upitao je. "Zašto bi nam ona rekla da je naletjela na vrata ako je u stvari zadobila ozljede u prometnoj nezgodi?" O'Hallinanova je slegnula ramenima. "Ne znam. I zašto bi posrednica za nekretnine iz Westchestera vozila automobil tvrtke koja ima sjedište u Svjetskom trgovinskom centru?" "To bi moglo objasniti ozlijede", rekao je Sark. "Zračni jastuk, moţda rub upravljača - od toga je mogla zadobiti one ozljede." "Moţda", rekla je O'Hallinanova. "Hoćemo li onda provjeriti?" "Mogli bismo pokušati, čini mi se, jer ako se radilo o prometnoj nezgodi, tada je jasno, a ne vjerojatno." "U redu, ali nigdje to ne zapisuj, jer ako ne bude riječ o prometnoj nezgodi slučaj će ostati otvoren, što će poslije biti pravi daveţ." Ustali su zajedno i spremili svoje biljeţnice u dţepove odora. Sišli su stepenicama i uţivajući u jutarnjem suncu pošli preko dvorišta prema njihovom vozilu za ophodnju. Isto je sunce bilo zašlo na zapad i opet se pojavilo u sedam sati ujutro u St. Louisu. Pojavilo se na potkrovnom prozorčiću i bacilo svoje niske zrake preko kreveta s baldahinom. Jodie je prva ustala i ušla pod tuš.
301
Reacher je leţao sam u toplom krevetu. Protezao se, svjestan prigušene zvonjave negdje u prostoriji. Pogledao je na noćni ormarić kako bi provjerio zvoni li telefon ili je Jodie moţda namjestila alarm na budilici koju prethodne noći nije primijetio. Na ormariću nije bilo ničega. Zvonjava se čula i dalje. Bila je prigušena, ali uporna. Okrenuo se i ustao. Iz tog poloţaja odredio je da zvuk dopire iz Jodiene torbice. Izvukao se iz kreveta i gol učinio nekoliko koraka preko sobe. Otvorio je zatvarač na torbici. Zvonjava je postala glasnija. Bio je to njezin mobitel. Pogledao je prema vratima kupaonice i izvadio mobitel. Glasno mu je zvonio u njegovoj ruci. Pogledao je tipke na njemu i pritisnuo SEND. Zvonjava je prestala. "Halo?" rekao je. Uslijedila je stanka. "Tko je to? Pokušavam dobiti gospođu Jacob." Bio je to glas muškarca. Bio je mlad, poslovan i nestrpljiv. Prepoznao je glas. Bio je to Jodienin tajnik iz odvjetničke tvrtke, onaj isti koji mu je rekao Leonovu adresu. "Ona se tušira." "A tako", rekao je glas. Još tišine. "Ja sam prijatelj", rekao je Reacher. "Shvaćam", rekao je glas. "Jeste li još uvijek u Ga-rrisonu?" "Ne, u St. Louisu smo, u Missouriju." "Zaboga, to oteţava stvari, zar ne? Mogu li govoriti s gospođom Jacob?" "Tušira se", opet je rekao Reacher. "Ona vas moţe nazvati poslije. A i ja joj mogu prenijeti poruku, valjda." "Neće vam biti teško?" rekao je glas. "Bojim se da je hitno." "Pričekajte", rekao je Reacher. Prišao je krevetu i uzeo mali blok i olovku koje je hotelsko osoblje ostavilo na noćnom ormariću do telefona. Sjeo je na krevet i premjestio mobitel u lijevu ruku.
302
"U redu, recite", rekao je. Glas mu je rekao poruku. Bila je vrlo neodređena. Tajnik je oprezno birao riječi, kako bi cijela poruka bila nejasna. Očito njezinom prijatelju nije mogao povjeriti tajne pravne pojedinosti. Odloţio je blok i olovku na ormarić. Nisu mu trebali. "Reći ću joj da vas nazove ako joj ne bude jasno", rekao je dvosmisleno. "Hvala vam i oprostite na smetnji, mislim, u čemu god vam smetam." "Niste nas u ničemu prekinuli", rekao je Reacher. "Kao što sam vam već rekao, ona se sad tušira. Ali da ste nazvali prije deset minuta, to bi bio problem." "Zaboga", opet je rekao tajnik i linija se prekinula. Reacher se nasmiješio, opet proučio tipke i pritisnuo END. Spustio je mobitel na krevet i čuo kako je šum vode u kupaonici prestao. Vrata su se otvorila i ona je u oblaku pare ušla u sobu. Bila je umotana u ručnik. "Upravo te na mobitel nazvao tvoj tajnik", rekao je. "Mislim daje bio pomalo šokiran kad sam se ja javio." Ona je zakikotala. "Ode moj ugled. Sutra do ručka svi će u uredu pričati o tome. Što je htio?" "Moraš se vratiti u New York." "Zašto? Je li ti rekao zbog čega?" On je odmahnuo glavom. "Nije, bio je vrlo tajanstven, vrlo profesionalan, kakav bi, pretpostavljam, tajnik i trebao biti. Ali čini mi se da si ti vrhunska odvjetnica. Velika je potraţnja za tvojim uslugama." Ona se nacerila. "Ja sam najbolja koja postoji. Zar ti to nisam rekla? Tko me treba?" "Netko je nazvao tvoju tvrtku. Neka financijska korporacija s nekim problemom. Osobno su te traţili. Vjerojatno zato što si najbolja koja postoji." Ona je klimnula i nasmiješila se. "Je li rekao o kakvom je problemu riječ?" On je slegnuo ramenima. "Valjda o običnom, s kakvima uvijek imaš posla. Netko nekome duguje novac i zvuči kao da se svi trgaju oko njega. Sutra poslijepodne moraš
303
na sastanak, urazumiti jednu ili drugu stranu." Između tisuće telefonskih poziva što se u minuti obavljaju na Wall Streetu, našao se i jedan iz odvjetničke tvrtke Forster i Abelstein. Bio je upućen uredu privatnog istraţitelja Williama Curryja. Curry je kao istraţitelj bio dvadeset godina u njujorškoj policiji, a u mirovinu je otišao sa četrdeset sedam godina. Nadao se da će moći plaćati svoju alimentaciju ako postane privatni istraţitelj, sve dok se njegova bivša ţena opet ne uda ili umre ili zaboravi na njega. Bio je privatni istraţitelj već dvije tegobne godine, a osobni telefonski poziv starijeg partnera iz ugledne odvjetničke tvrtke s Wall Streeta označio je prekretnicu u njegovom ţivotu. Bio je time vrlo zadovoljan, ali ne i previše iznenađen. Dvije je godine obavljao dobar posao po pristupačnim cijenama i na ispravan način teţio stvaranju ugleda. Ako je konačno došao na dobar glas i ako su velike zvijeri konačno zvale, bilo mu je drago zbog toga i nije bio previše zapanjen. Ali zapanjila ga je vrsta posla. "Moram se pretvarati da sam ja vi?" ponovio je. "Vaţno je", rekao mu je Forster. "Oni očekuju odvjetnika po imenu David Forster, zato im ga trebamo i dati. Neće biti nikakvih pravnih poslova. Vjerojatno niti ičega drugog. Sama vaša nazočnost je jedino što je potrebno. To će biti dovoljno. U redu?" "Valjda", rekao je Curry. Zapisao je imena stranaka i adresu gdje se trebala odrţati ta predstava. Zatraţio je dvostruku cijenu od uobičajene. Nije htio ispasti jeftin, ne ispred takvih ljudi s Wall Streeta. Njih su skupe usluge uvijek znale dojmiti. Znao je to. A zbog prirode posla je shvaćao da toliki novac i zasluţuje. Forster je pristao na cijenu bez puno premišljanja i obećao da će mu ček poslati poštom. Curry je spustio slušalicu i počeo razmišljati i pitati se što bi dovraga mogao odjenuti kako bi izgledao kao predsjednik jedne velike tvrtke iz Wall
304
Streeta. TRINAEST Od St. Louisa do Fort Wortha u Dallasu ima 568 milja zračne linije, a udoban let je trajao devedeset minuta. Od toga su se pola sata uspinjali, pola sata brzo letjeli i pola se sata spuštali, pribliţivši se odredištu. Reacher i Jodie su sjedili zajedno u poslovnoj klasi, ovoga puta na lijevoj strani zrakoplova, među drukčijim ljudima od onih s kojima su letjeli iz New Yorka. Veći dio kabine zauzimali su teksaški poslovni ljudi u odijelima od koţe morskog psa, različitih nijansi od plave do sive, s čizmama od krokodilske koţe i velikim šeširima. Bili su krupniji, rumeniji i glasniji od svojih kopija s Istočne obale i svojim su zahtjevima više zamarali stjuardese. Jodie je nosila jednostavnu zagasito crvenu haljinu koja je moţda mogla odgovarati Audrey Hepburn, a poslovni ljudi su je krišom odmjeravali i izbjegavali Reacherov pogled. On je sjedio do prolaza, u svojim zguţvanim hlačama i deset godina starim engleskim cipelama, a oni su pokušavali pogoditi tko bi mogao biti. Vidio je kako kruţe uokolo i kako proučavaju njegovu preplanulu put, njegove ruke i njegovu suputnicu. Gledali su ga kao seljaka kojem se posrećilo, a onda bi shvatili da se to više ne događa i opet bi iznova počeli nagađati. Nije obraćao pozornost na njih i pio je najbolju kavu te zrakoplovne tvrtke, a zatim je počeo razmišljati kako će ući u Fort Wolters, urazumiti DeWitta i iz njega izvući neke podatke. Vojni policajac koji pokušava izvući nešto iz general bojnika je poput čovjeka koji baca novčić. Ako ispadne glava, general će biti čovjek koji zna cijeniti vrijednost suradnje. Moţda je u prošlosti imao problema u nekoj postrojbi i moţda ih je preko vojnih policajaca riješio na učinkovit i razuman način. To ga onda čini čovjekom koji ima povjerenja u druge i nagonski im vjeruje. Vi ste mu prijatelj. Ali ako ispadne pismo, on je čovjek koji je
305
moţda sam sebi prouzrokovao poteškoće. Moţda si je skrpao i nasumično probio put do mjesta zapovjednika, a moţda se vojni policajci nisu sramili to mu reći. Tada od njega ne dobivate ništa osim teškoća. Bila glava ili pismo, novčić je iskrivljen, jer svaka institucija iznad svega mrzi svoju policiju. Zato se sve više svodi na pismo nego li na glavu. Takvo je bilo Reacherovo iskustvo. I, što je bilo još gore, on je nekadašnji vojni policajac, sada civil. General je imao dva udarca prednosti prije nego bi mu se Reacher uopće pribliţio. Zrakoplov je rulao do ulaza u zračnu luku, a poslovni ljudi su čekali i propustili Jodie niz prolaz ispred njih. Ili se radilo o običnoj teksaškoj ljubaznosti ili su htjeli gledati u njezine noge i straţnjicu dok je hodala, ali Reacher im nije mogao ozbiljnije prigovoriti zbog toga, jer je i sam htio učiniti to isto. Uzeo je njezinu torbu i slijedio je preko piste, a zatim su zajedno ušli u zgradu. Stao je do nje i zagrlio je preko ramena i osjetio desetak pari očiju kako ga bodu u leđa. "Uzimaš ono što je tvoje?" upitala je. "Primijetila si ih kako gledaju?" uzvratio joj je pitanjem. Ona ga je zagrlila oko pojasa i u hodu ga privukla bliţe k sebi. "Bilo je teško ne primijetiti ih. Mislim da bi bilo lako pronaći pratnju za večernji izlazak." "Tjerala bi ih štapom od sebe." "To je zbog haljine. Vjerojatno sam trebala odjenuti hlače, ali mislila sam da je ovdje tradicija nositi haljinu." "Mogla si odjenuti odijelo ruskog vozača tenka, si-vozeleno s pamučnom podstavom, a oni bi i dalje plazili svoje jezike." Ona se zakikotala. "Vidjela sam ruske vozače tenkova. Tata mi je pokazao slike. Sto kilograma, veliki brkovi, puše lule, tetovirani su, a to su bile samo ţene." Zrak u terminalu bio je hladan od klima uređaja i kad su izašli van na stajalište taksija pogodila ih je temperaturna razlika od dvadeset dva stupnja. Lipanj u
306
Texasu, tek nešto poslije deset sati ujutro, a vani je bilo preko četrdeset stupnjeva i zrak je bio vlaţan. "Ups", rekla je. "Moţda sam ipak pogodila s haljinom." Bili su u hladovini ispod natkrivenog kolnika, ali vani je sunce bilo bijelo i prodorno. Beton se pekao i treperio na suncu. Jodie se sagnula i u torbi pronašla neke tamne naočale. Kad ih je stavila, izgledala je više nego ikad prije poput plave Audrey Hepburn. Prvi taksi bio je novi Caprice s hlađenjem upaljenim na najjače i vjerskim obiljeţjima koja su visjela s retrovizora. Vozač je bio šutljiv i putovanje je trajalo četrdeset minuta, većinom preko betonskih autocesta koje su se bijelile na suncu. Ceste su bile prepune automobila, ali su postajale praznije. Fort Wolters bilo je veliko i postojano postrojenje usred ničega, s niskim i skladnim zgradama. Zelene površine bile su čiste, uredne i pomalo sterilne, što jedino vojska moţe postići. Oko cijelog kompleksa kilometrima se pruţala visoka ograda. Bila je uredna i ravna u cijeloj svojoj duţini, bez korova u dnu. Unutrašnji rubnik ceste bio je izbijeljen vapnom. Iza ograde su amo-tamo između zgrada vijugale ceste omeđene sivim betonom. Prozori su bljeskali na suncu. Taksije skrenuo iza ugla i pred njim se pojavila čistina veličine stadiona na kojoj su uredno bili poredani helikopteri. Odredi vojnika koji su prolazili pilotsku obuku kretali su se između njih. Glavni ulaz bio je uvučen i podalje od ceste, sa str-šećim visokim bijelim jarbolima na sebi. Zastave su vi-sjele na vrućini jer nije bilo vjetra. Na ulazu se nalazila niska i pravokutna kućica s crvenobijelom rampom. Kućica je bila sva u staklu, s prozorima u visini nešto iznad struka, a Reacher je mogao vidjeti vojne policajce kako iznutra promatraju pribliţavanje taksija. Bili su u punoj vojnoj opremi, uključujući i bijele kacige. Bila je to redovna vojna policija. On se nasmiješio. Taj dio neće predstavljati problem. Gledat će na njega kao na
307
prijatelja. Boljeg prijatelja od ljudi koje čuvaju. Taksi ih je ostavio na kruţnom toku i izašao van. Hodali su preko zasljepljujuće vrućine do hlada strehe straţarske kućice. Jedan je narednik vojne policije otvorio prozor i upitno pogledao u njih. Reacher je osjetio hladan zrak iz kućice. "Moramo se naći s generalom DeWittom", rekao je. "Imamo li kakvih izgleda za sastanak, narednice?" Narednik ga je odmjerio. "Ovisi tko ste, čini mi se." Reacher mu je rekao tko je i tko je bio prije, tko je Jodie i tko je bio njezin otac, a minutu kasnije oboje su bili u hladnoj straţari. Narednik je telefonirao u ured zapovjedništva drugom naredniku. Reacher se nasmiješio. General je vjerojatno već bio slobodan, a za tih pola sata provjeravat će jesu li oni zaista oni za koje tvrde da jesu. "Kakav je general, narednice?" upitao je. "Ocijenili bismo ga kao PGŠ, gospodine", rekao je vojni policajac i nasmiješio se. Reacher mu je uzvratio osmijeh. U straţari se osjećao začuđujuće dobro. U njoj se osjećao kao kod kuće. PGŠ je bila šifra vojne policije koja je značila "Ponekad Glupa Šupčina", što je bila prilično dobronamjerna ocjena koju je narednik generalu mogao dati. To je bila ocjena koja je značila da bi, ako mu pravilno pristupi, general mogao surađivati. S druge strane, značila je da ne mora. Ta ocjena dala mu je misliti dok je čekao. Poslije trideset i dvije minute jedan se zeleni Chevrolet s bijelim vojnim oznakama zaustavio s druge strane rampe i narednik im je kimnuo prema vozilu. Vozač je bio običan vojnik koji nije smio progovoriti ni riječi. Samo je čekao dok nisu sjeli unutra, a zatim je okrenuo vozilo i polako se zaputio natrag između zgrada. Reacher je promatrao kako pored njega prolaze poznati prizori. On nikad nije bio u Woltersu, ali dobro je poznavao to mjesto, jer je bilo istovjetno drugim vojnim bazama u
308
kojima je bio. Isti raspored, isti ljudi, iste pojedinosti, kao da je izgrađeno po istom nacrtu. Glavna zgrada bila je duga ciglena dvokatnica okrenuta pisti za postrojavanje. Imala je istu arhitekturu kao i glavna zgrada berlinske baze u kojoj se rodio. Samo je vrijeme bilo drukčije. Chevrolet je usporio i zaustavio se ispred stepeništa koje je vodilo u zgradu. Vozač je ubacio u prazan hod i u tišini zurio ispred sebe kroz vjetrobran. Reacher je otvorio vrata i izašao na vrućinu s Jodie. "Hvala na voţnji, vojnice"; rekao je. Mladić je samo sjedio s upaljenim motorom i zurio ravno naprijed. Reacher i Jodie su se popeli uz stepenice i ušli kroz vrata. Na ulazu je u hladnom predvorju stajao jedan vojni policajac. Imao je bijelu kacigu, bijele dokoljenice i sjajnu pušku M-16 na prsima. Dok su mu prilazili pogled mu je čvrsto padao na Jodiene gole noge. "Reacher i Garber, imamo sastanak s generalom DeWittom", rekao je Reacher. Vojnik je uspravio pušku, što je označavalo da je prolaz slobodan. Reacher je kimnuo i zaputio se prema unutarnjem stubištu. Zgrada je bila kao i svako drugo mjesto, izgrađeno po nacrtu negdje između raskošnog i funkcionalnog, poput privatne škole u nekoj staroj palači. Bila je besprijekorno čista, materijal je bio najbolji koji su mogli naći, ali ukrasi su bili jednolični i grubi. U hodniku na vrhu stubišta se nalazio jedan stol. Iza njega je sjedio krupan narednik vojne policije. Bio je zatrpan gomilom papirologije. Iza njega su bila vrata od hrastovine, s pločicom na kojoj je pisalo DeWittovo ime, njegov čin i njegova odličja. Pločica je bila velika. "Reacher i Garber, imamo sastanak s generalom", rekao je Reacher. Narednik je kimnuo i podigao slušalicu. Pritisnuo je jednu tipku. "Vaši posjetitelji, gospodine", rekao je u slušalicu. Saslušao je odgovor, ustao od stola i otvorio vrata. Pomaknuo se u stranu kako bi ih propustio unutra i
309
zatvorio vrata za njima. Ured je bio veličine teniskog igrališta. Bio je obloţen hrastovim pločama, a pod je prekrivao ogroman tamni tepih, izlizan od usisavanja. Stol je bio velik i od hrastovine, a iza njega je na stolici sjedio DeWitt. Imao je negdje između pedeset i pedeset pet godina i bio je suhonjav i ţilav. Bio je proćelav, a sijeda kosa mu je bila izbrijana gotovo do tjemena. Napola otvorenim sivim očima ih je gledao kako prilaze. Reacher je ocijenio njegov pogled i izraz lica kao nešto između zanimanja i smetnje. "Sjednite, molim", rekao je. Odmah ispred stola bile su dvije koţne stolice za posjetitelje. Zidovi ureda bili su prepuni spomenica, ali sve su spomenice bile iz bojni i divizija, trofeji iz ratnih igara, počasti iz sudjelovanja u bitkama i stare izblijedjele crno-bijele fotografije iz vodova. Tu su bile slike i dijagrami desetak različitih helikoptera. Ali nije bilo nikakvih DeWittovih osobnih slika. Ĉak ni obiteljskih fotografija na stolu. "Kako vam mogu pomoći?" upitao je. Imao je bezizraţajan vojni naglasak kakav se dobije nakon sluţenja po cijelom svijetu i s ljudima iz cijele Amerike. Moţda je porijeklom bio sa Srednjeg zapada. Moţda negdje iz okolice Chicaga, pomislio je Reacher. "Ja sam bio bojnik u vojnoj policiji", rekao je i čekao. "Znam da jeste. Provjerili smo." Odgovor je bio nepristran. U njemu nije bilo ničega. Nikakvog neprijateljstva. Ali isto tako ni odobrenja. "Moj je otac bio general Garber", rekla je Jodie. DeWitt je šutke klimnuo. "Došli smo zbog jedne privatne stvari"; rekao je Reacher. Nastupila je kraća tišina. "Zbog civilne stvari, zapravo", polako je rekao DeWitt. Reacher je kimnuo. Jedan-nula za njega. "Radi se o pilotu po imenu Victor Hobie. Sluţili ste zajedno u Vijetnamu." DeWitt je namjerno blijedo pogledao. Podigao je obrve. "Jesam?" rekao je. "Ne sjećam ga se."
310
Dva-nula za njega. Ne surađuje. "Pokušavamo otkriti što mu se dogodilo." Još jedna kraća tišina. Zatim je DeWitt kimnuo, polako, kao da se zabavlja. "Zašto? Je li on bio vaš dugo izgubljeni ujak? Ili ste doznali da vam je otac? Moţda je imao neku kratku i tuţnu ljubavnu vezu s vašom majkom dok je odrţavao bazene. Ili ste kupili njegovu staru kuću iz djetinjstva i pronašli njegove davno izgubljene dnevnike skrivene iza drvene ploče, zajedno s izdanjem Playboya iz 1968. godine?" Tri-nula za njega. Agresivan i odbija suradnju. Ured je opet utonuo u tišinu. Negdje iz daljine dopirao je zvuk lopatica helikoptera. Jodie se nagnula naprijed na stolici. Glas joj je u muku prostorije bio njeţan i tih. "Došli smo zbog njegovih roditelja, gospodine. Izgubili su svoga sina prije trideset godina i nikad nisu doznali što mu se dogodilo. Još ga uvijek oplakuju, generale." DeWitt ju je pogledao svojim sivim očima i odmahnuo glavom. "Ne sjećam ga se. Jako mi je ţao." "Prošao je obuku s vama ovdje u Woltersu", rekao je Reacher. "Zajedno ste pohađali Rucker i zajedno ste isplovili za Qui Nhon. U dva navrata ste većim dijelom sluţili zajedno i letjeli ste hitrima iz Pleikua." "Je li i vaš otac sluţio u vojsci?" upitao je DeWitt. Reacher je klimnuo. "U marincima. Trideset godina. Semper Fi." "Moj je bio u Osmoj zrakoplovnoj", rekao je DeWitt. "Sudjelovao je u drugom svjetskom ratu i letio bombarderima iz Istočne Anglije u Engleskoj sve do Berlina i natrag. Znate li što mi je rekao kad sam odlučio postati pilotom helikoptera?" Reacher je čekao. "Dao mije jedan dobar savjet"; rekao je DeWitt. "Rekao mi je da ne traţim prijatelje među pilotima. Zato jer svi poginu i zbog toga čovjeku ostane samo tuga i jad."
311
Reacher je opet kimnuo. "Zaista ga se ne moţete sjetiti?" DeWitt je samo slegnuo ramenima. "Ni njegovih roditelja?" upitala je Jodie. "Ne čini mi se poštenim što nikad neće moći doznati što se dogodilo njihovom sinu, zar ne?" Zavladala je tišina. Zvuka udaljenih lopatica helikoptera je nestalo. DeWitt je zurio u Jodie. Zatim je raširio svoje male ruke na stolu i duboko uzdahnuo. "Pa, valjda ga se donekle sjećam", rekao je. "Uglavnom iz ranijih dana. Kasnije, kad su svi počeli ginuti, posve sam poslušao savjet moga oca. Nekako sam se zatvorio u sebe, razumijete?" "Kakav je bio?" upitala je Jodie. "Kakav je bio?" ponovio je DeWitt. "Ne kao ja, to svakako. Nije bio kao nitko koga sam ikad upoznao, također. Bio je ţiva suprotnost svakome. Bio je dragovoljac, znate li to? I ja sam bio, kao i mnogo drugih mladića. Ali Vic nije bio kao drugi. U to doba postojala je velika razlika između dragovoljaca i novaka. Dragovoljci su bili zanesenjaci, gorljivi, znate što mislim, išli su u rat jer su vjerovali u ono za što se bore. Ali Vic nije bio takav. On je bio dragovoljac, ali bio je tih poput miša, povučen i mrzovoljan, gori od svakog novaka kojeg sam upoznao. Ali znao je letjeti kao da se rodio s propelerom u guzici." "Znači, bio je dobar pilot?" prekinula ga je Jodie. "I više nego dobar", odgovorio je DeWitt. "Jedino sam ja bio bolji od njega u ranim danima, što nešto znači, jer ja sam svakako bio rođen s propelerom u guzici. A Vic je bio dobar u učenju. Sjećam se toga. Bio je bolji u učenju od svih drugih u razredu." "Je li imao problema s ponašanjem zbog toga?" upitao je Reacher. "Kad je traţio protuusluge za pomoć?" DeWitt ga je ošinuo Reachera svojim sivim očima. "Istraţivali ste. Bili ste u arhivu." "Upravo smo došli iz Nacionalnog arhiva"; rekao je Reacher. DeWitt je kimnuo, nepristrano. "Nadam se da niste
312
pročitali moj spis." "Nisu nam dozvolili", rekao je Reacher. "Nismo htjeli gurati nos tamo gdje nismo bili poţeljni", rekla je Jodie. DeWitt je opet klimnuo. "Vic je traţio protuusluge", rekao je. "Ali oni su tvrdili daje to pogrešno. Oko toga je bilo malo nesuglasica, ako se dobro sjećam. Trebali ste traţiti usluge, jer vam je bilo drago što moţete pomoći svojim kolegama, znate? Za dobrobit postrojbe, shvaćate? Znate kako je to išlo?" Zastao je i pogledao u Reachera. Ĉinilo se kao da se zabavlja. Reacher je kimnuo. Pomagalo je to što je s njim bila Jodie. Njezin šarm polako ga je nukao na suradnju. "Ali Vic je bio hladan oko toga", rekao je DeWitt. "Kao da je sve to još samo jedna matematička jednadţba. Kao da x količina uzgona podiţe helikopter sa zemlje i kao da zbog toliko pomoći sloţenim formulama zauzvrat dobiva svoje čizme ulaštene. Rekli su daje to hladno." "Je li on bio hladan?" upitala je Jodie. DeWitt je kimnuo. "Bio je bezosjećajan, najhladniji čovjek kojeg sam ikad upoznao. To me uvijek čudilo. Isprva sam mislio da je to zato što dolazi iz nekog mje-stašca gdje nikad ništa nije radio i nikad ništa nije vidio. Ali poslije sam shvatio da on jednostavno nije imao nikakvih osjećaja. Nije osjećao ništa. Što je bilo čudno. Ali zato je bio vraški dobar pilot." "Zato jer se nije bojao?" upitao je Reacher. "Točno"; rekao je DeWitt. "Nije bio hrabar, jer hrabar je čovjek onaj koji osjeća strah, ali ga pobjeđuje. Vic nikad nije osjećao strah. To ga je činilo boljim ratnim pilotom od mene. Ja sam bio najbolji u razredu u Ruckeru, a dobio sam i pohvalnicu s kojom sam mogao to dokazati, ali kad smo stigli u zaleđe Vijetnama on je bio bolji od mene, u to nije bilo nikakve sumnje." "Na koji je način bio bolji?"
313
DeWitt je slegnuo ramenima, kao da to ne moţe objasniti. "Sve smo naučili usput, na terenu. Jednostavno smo morali izmišljati načine. Stvar je u tome što je naša obuka bila sranje. To je bilo kao da su nam pokazali neku malu okruglu stvar i rekli ovo je lopta za bejzbol, a onda su nas poslali ravno igrati u profesionalnu ligu. To je nešto što pokušavam ispraviti, sada kad sam ovdje zapovjednik. Ne ţelim više slati naše mladiće u rat nepripremljene, kao što smo to mi bili." "Hobie je bio dobar u učenju na terenu?" upitao je Reacher. "Najbolji", rekao je DeWitt. "Znate li nešto o helikopterima u prašumi?" Reacher je odmahnuo glavom. "Ne puno." "Prvi glavni problem je ZS"; rekao je DeWitt. "ZS, zona slijetanja, u redu? Imate očajnu rulju umornih pješaka koji su negdje pod vatrom i potrebno ih je izvući. Dojave nam to preko radija i naš im dispečer kaţe svakako, napravite nam ZS i odmah ćemo doći i izvući vas. Zato uzmu eksploziv, pile i sve drugo što mogu naći, a onda raskrče privremenu ZS usred prašume. Jednom Hueyu dok leti i okreće lopaticama rotora za slijetanje treba mjesto široko točno šesnaest metara i dugo devetnaest metara i dvadeset pet centimetara. Ali pješaštvo je umorno i u velikoj ţurbi, a Vijetkongovci ih zasipaju minobacačkim minama, tako da nisu u mogućnosti napraviti dovoljno veliko mjesto za slijetanje. Zbog toga ih ne moţemo izvući. To nam se dogodilo dva ili tri puta i već nam je bilo toga dosta. Onda sam jedne večeri vidio kako Vic proučava rubove lopatice rotora svoga Hueya. Pitao sam ga što to proučavaš? A on mi je rekao one su od metala. Mislim se, nego od čega drugoga? Od bambusa? Ali on ih svejedno proučava i dalje. Sljedećeg dana opet su nas pozvali na privremenu ZS i dakako da je prostor previše uzak, i to za nekoliko metara u duţinu i širinu.
314
Zato ja ne mogu sletjeti. Ali Vic se svejedno spustio dolje. Vrtio se helikopterom u krug i posjekao grane lopaticama rotora. Poput divovske leteće kosilice za travu! To je bio nevjerojatan prizor. Komadi drveća letjeli su svuda uokolo. Izvukao je sedmoricu ili osmoricu naših, a zatim smo se i mi spustili za njim i spasili ostale. To je poslije postao standardni postupak, a on ga je izmislio, jer je bio hladan i logičan i nije se bojao pokušati. Takav je manevar tijekom godina spasio stotine vojnika. Doslovce stotine, moţda čak i tisuće." "Upečatljivo", rekao je Reacher. "Nego što nego upečatljivo", odvratio mu je DeWitt. "Drugi glavni problem bila je teţina. Recimo da se nalazite negdje na otvorenome, na nekoj čistini. Pješaštvo bi nahrupilo u helikopter, sve dok ne bi postao preteţak da uzleti. Zbog toga su ih naši vlastiti strojničari gurali van i ostavljali ih na čistini, vjerojatno čak i da poginu. To nipošto nije ugodan osjećaj. Onda ih jednoga dana Vic sve ukrca i svakako da se ne moţe odlijepiti od zemlje. Zato je gurnuo palicu naprijed i nekako vodoravno počeo letjeti nisko preko čistine, sve dok brzina strujanja zraka nije počela podizati lopatice rotora i tako ga odlijepila od zemlje. Tada bi sasvim uzletio i udaljio se. Skok u trku. To je postao još jedan standardni postupak, koji je on također izmislio. Ponekad je to činio nizbrdo, čak niz obronke planine, i činilo se kao da će se sigurno srušiti, a zatim bi se naglo vinuo u zrak. Kao što sam vam već rekao, jednostavno smo izmišljali stvari na terenu, a istina je da je mnogo dobrih stvari izmislio Victor Hobie." "Vi ste mu se divili", rekla je Jodie. DeWitt je klimnuo. "Da, jesam. I ne bojim se to priznati." "Ali niste bili bliski." On je odmahnuo glavom. "Kao što mi je rekao otac, ne traţi prijatelje među drugim pilotima. I drago mi je što sam ga poslušao. Mnogo ih je poginulo." "Kako je on provodio svoje dane tamo?" upitao je Reacher. "U spisima stoji da puno dana niste mogli
315
letjeti." "Vrijeme je bilo uţasno. Stvarno uţasno. Nemate pojma koliko. Htio sam da ovu bazu premjeste negdje drugdje, moţda u drţavu Washington, gdje se spuštaju magle i izmaglice. Nema smisla provoditi obuku u Texasu i Alabami, ako namjeravate ratovati negdje gdje je vrijeme loše." "Kako ste vi provodili dane kad niste letjeli?" "Ja? Svašta sam radio. Ponekad sam pio, ponekad spavao. Ponekad bih uzeo kamion i otišao traţiti stvari koje su nam trebale." "A Vic?" upitala je Jodie. "Što je on činio?" DeWitt je samo slegnuo ramenima. "Nemam pojma. Uvijek je bio zauzet, uvijek je nešto planirao, ali ne znam što. Kao što sam vam rekao, nisam se htio druţiti s drugim pilotima." "Je li bio drukčiji drugi put kad ste otišli u Vijetnam?" upitao je Reacher. DeWitt se malo nasmiješio. "Svatko je na povratku u Vijetnam bio drukčiji." "Na koji način?" upitala je Jodie. "Svi su bili gnjevniji", rekao je DeWitt. "Ĉak i da ste se odmah prijavili za povratak, trebalo je proći najmanje devet mjeseci, ponekad i cijela godina. Zatim biste se vratili natrag i shvatili da je cijelo mjesto dok vas nije bilo otišlo dovraga. Shvatili biste da su se svi uli-jenili i zapustili. Zgrade koje ste sagradili su se raspadale, rovovi koje ste iskopali kao zaklon od minobacača bili bi dopola puni vode, drveće koje ste posjekli s helidroma opet je nicalo. Osjećali biste kao da je vaš mali posjed dok vas nije bilo uništila šaka idiota koji nemaju pojma ni o čemu. To vas je činilo gnjevnima i potištenima. A sve u svemu, to je bila istina. Cijela ta stvar oko Vijetnama polako je i sigurno išla nizbrdo i izmicala nadzoru. Kvaliteta osoblja jednostavno je postajala sve gora i gora." "Znači, rekli biste da je to otrijeznilo Hobieja?" upitao je Reacher.
316
DeWitt je slegnuo ramenima. "Zaista se ne sjećam previše kakav je bio njegov stav. Moţda se s time dobro nosio. Imao je snaţan osjećaj duţnosti, ako se dobro sjećam." "Koja je bila njegova posljednja misija?" Sive oči iznenada su postale bezizraţajne i hladne, kao da je netko na njih spustio rolete. "Ne sjećam se." "Oborili su ga", rekao je Reacher. "Pogodili su ga u zraku, odmah pored vas. Ne moţete se sjetiti od čega se sastojala misija?" "Izgubili smo osam tisuća helikoptera u Vijetnamu", rekao je DeWitt. "Osam tisuća, gospodine Reacheru, od početka do kraja rata. Ĉini mi se da sam ih većinu osobno vidio kako se ruše. Kako bih se onda mogao sjećati nekoga određenoga?" "Kakav je bio zadatak misije?" ponovio je Reacher. "Zašto vas to zanima?" upitao ga je DeWitt. "Pomoglo bi mi." "Oko čega?" Reacher je slegnuo ramenima. "Oko njegovih roditelja, valjda. Htio bih da im mogu reći da je poginuo za nešto korisno." DeWitt se nasmiješio. Bio je to gorak, sarkastičan osmijeh, istrošen i omekšan na rubovima usta od trideset godina redovite uporabe. "Pa, prijatelju moj, budi uvjeren da to nećeš moći reći." "Zašto ne?" "Zato jer nijedna naša misija nije bila korisna. Sve su bile samo gubitak vremena. Gubitak ţivota. Izgubili smo taj rat, zar ne?" "Je li to bila tajna misija?" Stanka. Tišina u velikom uredu. "Zašto bi bila tajna?" upitao ga je DeWitt, nepristrano. "Ukrcao je u helikopter samo tri čovjeka. Meni to izgleda kao poseban zadatak. Tu nije bilo potrebe za skokom u trku."
317
"Ne sjećam se", opet je rekao DeWitt. Reacher ga je samo šutke promatrao. DeWitt je zurio u njega. "Kako bih se mogao sjećati? Ĉujem nešto po prvi put u trideset godina i odmah bih se trebao sjećati svake proklete pojedinosti?" "Ovo nije prvi put u trideset godina. Ispitivali su vas u vezi toga prije dva mjeseca. U travnju ove godine." DeWitt je šutio. "General Garber je nazvao Nacionalni arhiv i raspitivao se o Hobieju", rekao je Reacher. "Ne čini mi se uvjerljivim da vas nije nazvao poslije toga. Zar nam ne ţelite reći što ste mu rekli?" DeWitt se nasmiješio. "Rekao sam mu da se ne sjećam." Opet je uslijedila tišina. Iz daljine se pribliţavao zvuk lopatica rotora. "Zbog njegovih roditelja, zar nam nećete reći?" njeţno je upitala Jodie. "Još uvijek ga oplakuju. Moraju znati što se dogodilo." DeWitt je odmahnuo glavom. "Ne mogu." "Ne moţete ili nećete?" upitao je Reacher. DeWitt je polako ustao i prišao prozoru. Bio je nizak čovjek. Stajao je na suncu i ţmirkao nalijevo prema helikopteru koji se čuo. Upravo se spremao sletjeti. "To je strogo povjerljiv podatak", rekao je. "Nisam ovlašten o tome govoriti, pa stoga i neću. Garber me pitao i odgovorio sam mu to isto. Bez komentara. Ali dao sam mu mig da bi mu bilo bolje potraţiti odgovor bliţe kući, a i vama ću dati savjet da učinite to isto, gospodine Reacheru. Potraţite odgovor bliţe kući." "Bliţe kući?" DeWitt se leđima okrenuo prozoru. "Jeste li vidjeli Kaplanov spis?" "Njegovog kopilota?" DeWitt je kimnuo. "Jeste li pročitali izvješće o njegovoj posljednjoj misiji?" Reacher je odmahnuo glavom.
318
"Trebali ste", rekao je DeWitt. "Prilično aljkav posao za nekoga tko je prije bio bojnik u vojnoj policiji. Ali nemoj te reći nikome da sam vam to spomenuo, jer ću sve poreći, a oni će vjerovati meni, ne vama." Reacher je pogledao u stranu. DeWitt se vratio svom stolu i sjeo. "Postoji li mogućnost daje Victor Hobie još uvijek ţiv?" upitala ga je Jodie. Udaljeni helikopter isključio je svoj motor. Nastupila je potpuna tišina. "Na to nemam nikakvog komentara", rekao je De-Witt. "Jesu li vam to pitanje već postavili?" upitala je Jodie. "Nemam komentara na to", opet je rekao DeWitt. "Vidjeli ste da se helikopter srušio. Postoji li mogućnost da je tko preţivio?" "Vidio sam eksploziju ispod drveća u prašumi, to je sve. Imao je više od pola spremnika goriva. Sami izvucite zaključak iz toga, gospođice Garber." "Je li on preţivio?" "Nemam komentara na to." "Zašto je Kaplan sluţbeno proglašen mrtvim, a Hobie ne?" "Nemam komentara na to." Ona je kimnula glavom. Razmislila je na trenutak i sabrala se, baš kao prava odvjetnica kad neki tvrdoglavi svjedok odbija odgovoriti na pitanje. "Onda samo teoretski. Recimo da je neki mladić koji izgleda kao Victor Hobie i koji ima njegov karakter i ţivotopis preţivio takvu nesreću, u redu? Je li moguće da se takav čovjek nikad nije javio svojim roditeljima poslije toga?" DeWitt je opet ustao. Očito mu je bilo neugodno. "Ne znam, gospođice Garber. Ja nisam prokleti psihijatar. I, kao što sam vam već rekao, pazio sam da ga dobro ne upoznam. Ĉinio se kao odan čovjek koji vrši svoju duţnost, ali bio je hladan. Iznad svega, rekao bih da je to vrlo neobično. Ali ne zaboravite, Vijetnam je znao promijeniti ljude. Promijenio je i mene, na primjer. Prije
319
sam bio dobar čovjek." Policajac Sark je imao četrdeset četiri godine, ali izgledao je starije. Njegovo lice oštetilo je loše djetinjstvo i nemar i zapostavljanje tijekom zrelih godina. Koţa mu je bila blijeda i rano je izgubio kosu. Zbog toga je izgledao anemičan, ispijen i stariji nego je zaista bio. Ali istina je da je bio svjestan toga i da se opirao. Ĉitao je što je napisalo medicinsko osoblje njujorške policije, a radilo se o pravilnoj prehrani i tjelovjeţbi. Uklonio je većinu masnoća iz dnevne prehrane i počeo se pomalo sunčati, tek toliko da mu koţa više ne bude blijeda, ne riskirajući pritom melanom. Pješačio je kad god je to mogao. Na putu kući bi izašao iz podzemne ţeljeznice jednu stanicu prije i ostatak puta pješačio, dovoljno brzo da se malo zadiše i da mu se srce malo uzlupa. Radio je točno onako kako je pročitao. A na poslu bi nagovorio O Hallinanovu da parkira vozilo za ophodnju negdje dalje od mjesta gdje su išli, tako da mogu malo prošetati. O'Hallinanovu nije zanimao aerobik, ali bilaje prijazna ţena i bilo joj je milo udovolji mu, naročito tijekom ljeta, kad je sjalo sunce. Zato je parkirala automobil uz rub pločnika u hladovini crkve sv. Trojstva, a zatim su se pribliţili Svjetskom trgovinskom centru pješice s juţne strane. Ţustro su prešli šesto metara po suncu, zbog čega je Sark bio sretan, ali zato je njihov automobil bio na jednakoj udaljenosti od četvrt milijuna različitih poštanskih adresa. Nisu imali nikakvih podataka i nisu imali pojma koju adresu traţe. "Ţelite li da vas odvezu natrag u zračnu luku?" upitao je DeWitt. Reacher je tu ponudu protumačio kao tjeranje pomiješano s gestom koja je trebala ublaţiti njegovo odbijanje da odgovori na pitanja. Kao da je DeWitt u sebi podigao kameni zid. Reacher je kimnuo. Vojni Chevrolet bi ih brţe odveo tamo od taksija, jer je već čekao vani s
320
upaljenim motorom. "Hvala", rekao je. "Hej, zadovoljstvo mije", odvratio je DeWitt. Nazvao je jedan broj s telefona na stolu i zvučao kao da izdaje zapovijed. "Pričekajte tu", rekao je. "Tri minute." Jodie je ustala i poravnala haljinu. Prišla je prozorima i pogledala van. Reacher je prišao zidu i pogledao u spomenice. Jedna od fotografija bila je sjajna kopija jedne slike iz novina. Jedan je helikopter uzlijetao iz veleposlanstva u Sajgonu. Ispod njega je bila gomila ljudi s podignutim rukama, koji kao da su ga nastojali natjerati da se spusti natrag po njih. "Vi ste bili ovaj pilot?" pronicavo je upitao Reacher. DeWitt je pogledao i kimnuo. "Još ste bili tamo 1975.?" DeWitt je opet klimnuo. "Pet puta na ratištu, a zatim nakratko na duţnosti u glavnom stoţeru. Sve u svemu, mislim da mi se više sviđalo biti na ratištu." Iz daljine je dopirala buka. Pribliţavalo se glasno i potmulo udaranje snaţnog helikoptera. Reacher se pridruţio Jodie na prozoru. Jedan je Huey bio u zraku i letio iznad udaljenih zgrada iz smjera čistine. "Vaš prijevoz", rekao je DeWitt. "Helikopter?" rekla je Jodie. DeWitt se nasmiješio. "Što ste očekivali? Ipak je ovo škola za pilote helikoptera. Zato su ovi momci tu. Ovo nije škola za vozače." Buka rotora postajala je sve glasnija. Zatim je, dok se pribliţavao, postala viša i stopila se s bukom mlaznog motora. "Sada su lopatice veće", viknuo je DeWitt. "Od kom-pozitnog materijala. Više nisu od metala. Ne znam što bi zbog toga stari Vic učinio onda." Huey je letio postrance i lebdio iznad piste za postrojavanje pred zgradom. Prozori su se tresli od buke. Zatim se helikopter počeo ispravljati i spuštati na tlo.
321
"Drago mi je što sam vas upoznao", viknuo je De-Witt. Rukovali su se i izašli van. Narednik vojne policije za stolom kimnuo im je kroz buku i vratio se papirologi-ji. Spustili su se niz stubište i izašli van. Našli su se na udaru vrućine, prašine i buke. Kopilot im je otvorio vrata. Pretrčali su sagnuti ispod lopatica do helikoptera. Jodie se cerila, a kosa joj je letjela posvuda. Kopilot joj je pruţio ruku i uvukao je unutra. Zatim je ušao i Reacher. Vezali su se pojasima na straţnjim sjedalima, a kopilot je zatvorio vrata i ušao u kabinu. Poznato podrhtavanje i vibriranje počelo je kad se letjelica odvojila od tla. Pod se nakrivio, a zgrade su se zavrtjele iza prozora. Zatim su krovovi postali vidljivi, a onda i okolni pašnjaci, kroz koje su poput sivih tragova olovke prolazile autoceste. Nos helikoptera se spustio, a buka motora je postala gromoglasna dok su se uspinjali. Zatim su krenuli prema kursu, umjerenom brzinom od sto šezdeset kilometara na sat. Štivo koje je Sark pročitao nazivalo je takav hod "moćnim hodanjem". Zamisao je bila ići brzo i postići brzinu od šest kilometara na sat. Na taj je način srce,, kucalo brţe, što je i bila prava svrha aerobika, ali tako se izbjegavao rizik od ozljeda prepona i koljena, koje su moguće u trčanju. Bio je to uvjerljiv prijedlog i on je u njega vjerovao. Ako se bude pridrţavao pravila, pri brzini od šest kilometara na sat, prijeći će šesto metara za nešto više od pet minuta. No trebalo mu je skoro osam minuta, jer je s njim bila O'Hallinanova. Rado je hodala s njime, ali htjela je hodati sporo. Ona nije bila debela, ali uvijek je govorila: ja sam građena za udobnost, ne brzinu. To je bio kompromis. Trebala mu je njezina suradnja da bi uopće mogao ići pješice i zato se nikad nije tuţio na brzinu njezinog hoda. Shvatio je da je bolje tako nego nikako. Pješačenje mu je na neki način moralo pomagati. "Koja zgrada?" upitao je.
322
"Juţna, čini mi se", reklaje. Obišli su oko zgrade i došli do ulaza u juţni neboder, a zatim ušli u predvorje. Iza pulta su stajali zašti-tari u odorama, ali bili su zauzeti skupinom stranaca u sivim odijelima, tako da su Sark i O'Hallinanova otišli na informacije i izravno se raspitali. Korporacijska zaklada s Kajmanskog otočja imala je ured na osamdeset osmom katu. Otišli su do ekspresnog dizala i ušli unutra, bez da su zaštitari uopće primijetili njihov ulazak u zgradu. Osjetili su potisak pod nogama i dizalo se počelo penjati. Usporilo je i zaustavilo se na osamdeset osmom katu. Vrata su se otvorila i oglasilo se jedno jedva čujno zvono, a oni su zakoračili van na pusti hodnik. Strop je bio nizak, a hodnik je bio uzak. Ured korporacijske zaklade s Kajmanskog otočja imao je suvremena vrata od hrastovine, s prozorčićem i mjedenom kvakom. Sark je povukao vrata i propustio O'Hallinanovu ispred sebe. Ona je bila dovoljno stara da cijeni uljudnost. Na recepciji je bio pult od orahovine i mjedi, a za njim je sjedio neki zdepast čovjek u crnom odijelu. Sark je stao nasred čekaonice. Pojas prepun opreme naglašavao je širinu njegovih kukova i činio krupnim i stroţim. O'Hallinanova je prišla pultu, smišljajući što će reći. Htjela je unijeti paniku u redove, zato se posluţila izravnim napadom kakvim je vidjela da se sluţe istraţitelji. "Došli smo zbog Sheryl", rekla je. "Ĉini se da moram kući", rekla je Jodie. "Ne, ideš sa mnom na Havaje." Opet su bili u hladnom terminalu zračne luke Dallas Fort Worth. Huey je sletio na jednu udaljenu pistu i kopilot ih je odvezao do zgrade malim vozilom zelene boje kakva se vide u zračnim lukama. Pokazao im je jedan neoznačeni ulaz, odakle su ih stepenice odvele do javnih čekaonica prepunih ljudi. "Havaji? Reacheru, ne mogu na Havaje. Moram se vratiti u New York."
323
"Ne moţeš se tamo vratiti sama. U New Yorku vreba opasnost, zar si zaboravila? A ja moram otići na Havaje. Zato ćeš jednostavno morati sa mnom." "Reacheru, ne mogu", rekla je opet. "Sutra ujutro moram biti na sastanku. To znaš i sam. Ti si se javio na telefon i primio poruku, zar ne?" "Teško, Jodie. Nećeš se tamo vratiti sama." Kad su se tog jutra odjavili iz apartmana za mladence u St. Louisu, nešto se promijenilo u njemu. Nagonski dio njegovog mozga, ukopan duboko iza čeonih reţanja, vikao je: medeni mjesec je gotov, prijatelju. Tvoj se ţivot mijenja i sada počinju problemi. Nije se obazirao na to. Ali sada je tome posvetio pozornost. Po prvi put u ţivotu, morao je štititi nekoga. Morao je o nekome brinuti. Većim dijelom to je bio uţitak, ali bio je i teret. "Moram se vratiti, Reacheru", rekla je. "Ne mogu ih ostaviti na cjedilu." "Nazovi ih, reci im da ne moţeš doći. Reci im da si bolesna ili nešto slično." "Ne mogu to učiniti. Moj tajnik zna da nisam bolesna, zar ne? A moram misliti i na svoju karijeru. To mi je vaţno." "Nećeš se vratiti sama", rekao je opet. "Zašto uopće moraš otići na Havaje?" "Zato jer se tamo nalazi odgovor", rekao je. Otišao je do blagajne za prodaju karata i s malog stalka od kroma uzeo debeli raspored letova. Stao je ispod hladnog neonskog svjetla i otvorio raspored pod slovo D. Potraţio je odlaske iz zračne luke Dallas - Fort Worth i prešao prstom niz popis odredišta, sve do slova H za Honolulu. Zatim je otvorio knjiţicu na odlaske iz Honolulua i provjerio povratne letove za New York. Dvaput je provjerio i nasmiješio se od olakšanja. "Svejedno, moţemo stići obaviti obje stvari. Pogledaj ovo. Odavde ima jedan let u podne i petnaest. Vrijeme leta oduzmi od vremenske razlike na zapadu, što znači da ćemo biti u Honoluluu u tri sata poslijepodne. Zatim ćemo uhvatiti let za New York u sedam sati uvečer.
324
Vrijeme leta plus vremenska razlika na povratku na istok i sutra u podne bit ćemo na JFK-u. Tvoj je tajnik rekao daje sastanak poslijepodne, zar ne? Znači još uvijek moţeš stići." "Moram se spremiti za sastanak"; rekla je. "Nemam pojma o čemu se radi." "Imat ćeš par sati. Brzo učiš." "To je ludo. Imat ćemo samo četiri sata na Havaji-ma." "Toliko nam i treba. Ja ću nazvati tamo i sve dogovoriti." "Letjet ćemo cijelu noć. Otići ću na sastanak nakon neprospavane noći u prokletom zrakoplovu." "Onda ćemo ići prvim razredom"; rekao je. "Rutter plaća, zar ne? U prvom razredu moţemo spavati. Sjedala izgledaju dovoljno udobna." Ona je slegnula ramenima i uzdahnula. "To je ludo." "Daj mi svoj mobitel", rekao je. Izvadila je mobitel iz torbice i dala mu ga. On je nazvao međunarodne informacije i raspitao se za broj. Nazvao je taj broj i čuo kako zvoni šest tisuća milja dalje. Zazvonio je osam puta, a zatim se javio glas koji je htio čuti. "Ovdje Jack Reacher", rekao je. "Hoćete li biti u uredu cijeli dan?" Odgovor je bio usporen i pospan, jer je na Havajima bilo vrlo rano ujutro, ali bio je odgovor koji je ţelio čuti. Isključio je mobitel i okrenuo se Jodie. Ona je opet uzdahnula, ali ovaj put joj je na licu bio osmijeh. Prišla je blagajni i platila svojom zlatnom kreditnom karticom dvije karte prvog razreda, od Dallasa-Fort Wortha do Honolulua i New Yorka. Ĉovjek za pultom odmah im je odredio brojeve sjedala i bio je pomalo zbunjen što su plaćali cijenu jednog rabljenog sportskog automobila za dvadeset sati u zrakoplovu i četiri sata na tlu u Oahuu. Predao im je karte i dvadeset minuta poslije Reacher se namještao u golemom sjedalu od ovčje koţe, s Jodie koja je sjedila na sigurnom samo metar dalje od njega.
325
U takvoj je prilici trebalo slijediti redoviti postupak. Nikad prije nije bilo potrebe za njim, ali taj je postupak često i temeljito uvjeţbavao. Zdepasti je čovjek za pultom leţerno pomaknuo svoju ruku u stranu i kaţiprstom pritisnuo jednu, a srednjakom drugu tipku. Prva je tipka zaključalo hrastova vrata koja su vodila u hodnik s dizalom. Elektromagnetski mehanizam je gurnuo čelični jezičac na mjesto, nečujno i neprimjetno. Kad je jezičac bio aktiviran, vrata su ostajala zaključana sve dok netko opet ne bi oslobodio mehanizam, bez obzira što netko učinio sa zasunom ili ključem u bravi. Druga je tipka upalila jednu crvenu lampicu koja je bljeskala na interkomu na Hobiejevom radnom stolu u uredu. Crvena je lampica sjajila, a ured je uvijek bio mračan, tako da je bilo nemoguće ne primijetiti je. "Koga?" rekao je zdepasti čovjek. "Sheryl", ponovila je O'Hallinanova. "Ţao mije", rekao je čovjek. "Ovdje ne radi nitko po imenu Sheryl. Trenutačno ovdje imamo samo tri člana osoblja i svi su muškarci." Pomaknuo je svoju ruku nalijevo i poloţio je na dugme s oznakom RAZGOVOR, koje je aktiviralo inter-kom. "Vozite li crni Tahoe?" upitala ga je O'Hallinanova. On je klimnuo. "Imamo jedan crni Tahoe u voznom parku korporacije." "Imate li i Suburban?" "Da, čini mi se da imamo i njega. Je li ovdje riječ o prometnom prekršaju?" "Riječ je o Sheryl kojaje u bolnici", rekla je O'Hallinanova. "Tko?" opet je rekao čovjek. Sark je prišao iza O'Hallinanove. "Moramo popričati s vašim šefom." "U redu", rekao je čovjek. "Vidjet ću je li to moguće. Mogu li znati vaša imena?" "Policajci Sark i O'Hallinan iz njujorške policije." Tony je otvorio vrata ureda i stao ispitivački promatrati. "Mogu li vam pomoći?" rekao je.
326
U vjeţbama, policajci bi se okrenuli od pulta i pogledali u Tonyja. Moţda bi učinili par koraka prema njemu. A to se i dogodilo. Sark i O'Hallinanova su se okrenuli leđima pultu i učinili nekoliko koraka do sredine čekaonice. Zdepasti se čovjek za pultom sagnuo i otvorio ormarić. Uzeo je pumpericu sa stalka i uperio je ispod pulta, dalje od neţeljenih pogleda. "Radi se o Sheryl", opet je rekla O'Hallinanova. "Kojoj Sheryl?" upitao je Tony. "O Sheryl koja je u bolnici sa slomljenim nosom", rekao je Sark. "I sa slomljenim jagodičnim kostima i potresom mozga. To je Sheryl koja je izašla iz vašeg Ta-hoea ispred hitne sluţbe bolnice St. Vincent." "A da, shvaćam", rekao je Tony. "Nismo znali kako se zove. Nije mogla reći ni riječi zbog ozljeda na licu." "Zašto je onda bila u vašem automobilu?" upitala je O'Hallinanova. "Bili smo na kolodvoru Grand Central gdje smo odbacili jednog našeg klijenta. Zatekli smo je na pločniku, pomalo izgubljenu. Došla je vlakom iz Mount Kis-coa i jednostavno je lutala uokolo. Ponudili smo se da ćemo je odvesti u bolnicu, jer nam se činilo da mora tamo. Zato smo je odbacili do St. Vincenta, jer nam je bilo usput." "Bolnica Bellevue je bliţe Grand Centralu", reklaje O'Hallinanova. "Ne volim promet u tom dijelu grada", bezbojno je rekao Tony. "St. Vincent nam je bio zgodniji." "I niste se zapitali što joj se dogodilo?" upitao je Sark. "Kako je mogla zadobiti ozlijede?" "Da, naravno da smo se pitali", rekao je Tony. "Pitali smo je što joj se dogodilo, ali nije mogla govoriti zbog ozljeda. Zato nismo prepoznali ime." O'Hallinanova je samo stajala, nesigurna u njegovu priču. Sark je učinio korak bliţe. "Našli ste je na pločniku?" Tony je klimnuo. "Ispred Grand Centrala." "Nije mogla govoriti?"
327
"Ni riječi." "Kako ste onda znali da je došla vlakom iz Kis-coa?" Jedino nejasno područje u uvjeţbavanju predstavljao je pravi trenutak kada odbaciti obranu i početi s napadom. Stvar je bila u osobnom izboru. Vjerovali su da će prepoznati taj trenutak kad on nastupi. I jesu. Zdepasti je čovjek ustao, repetirao pušku i uperio je preko pulta. "Ni makac!" viknuo je. U Tonyjevoj ruci se pojavio devet-milimetarski pištolj. Sark i O'Hallinanova su se zagledali u njega i podigli ruke uvis. To nije bio mali skrušeni pokret, kao u filmovima. Divlje su ih ispruţili iznad sebe, kao da im ţivoti ovise o tome hoće li moći dotaknuti stropnu izolaciju iznad svojih glava. Ĉovjek s pumpericom izašao je iza pulta, prišao im s leđa i čvrsto zario cijev puške u Sarkova leđa. Tony je stao iza O Hallinanove i učinio to isto s pištoljem. Zatim se iz mraka pojavio i treći čovjek i zastao na vratima ureda. "Ja sam Hook Hobie", rekao je. Oni su zurili u njega. Nisu ništa rekli. Pogled im je bio uprt u njegovo unakaţeno lice i polako se počeo spuštati do praznog rukava. "Tko je tko?" upitao je Hobie. Nije bilo odgovora. Zurili su u njegovu kuku. On ju je podigao i pustio da zablista na svjetlosti. "Tko je od vas O'Hallinan?" O'Hallinanova je kimnula glavom. Hobie se okrenuo. "Ti si onda Sark." Sark je klimnuo, jedva primjetno. "Otkopčajte svoje opasače", rekao je Hobie. "Jedan po jedan. I to brzo." Sark je prvi otkopčao opasač. Bio je brz. Spustio je ruke i otkopčao kopču. Teški je opasač pao na pod kod njegovih stopala. Opet je ispruţio ruke prema stropu. "Sad ti", rekao je Hobie O'Hallinanovoj. Ona je učinila isto. Teški opasač s revolverom, radio postajom, lisičinama i pendrekom pao je na tepih. Opet
328
je ispruţila ruke iznad sebe, što je više mogla. Hobie je uporabio kuku. Sagnuo se dolje, provukao vršak kuke kroz obje kopče i podigao opasače u vis. Stao je poput ribiča na kraju uspješnog dana na obali rijeke. Posegnuo je svojom zdravom rukom i izvukao dva para lisičina iz otrcanih koţnih dţepova na njihovim opasačima. "Okrenite se." Oni su se okrenuli i suočili se s cijevima oruţja. "Ruke na leđa." Jednoruki čovjek moţe stavi lisičine ţrtvi ako ova miruje i drţi zapešća jedno uz drugo. Sark i O'Hallinanova su stajali zaista mirno. Hobie je stavljao lisičine na jedno po jedno zapešće. Zatim ih je počeo stezati. Zupci su škljocali dok oni nisu počeli stenjati od bola. Zatim je podigao opasače dovoljno visoko da ih ne vuče po podu i ušao natrag u ured. "Uđite", doviknuo je. Obišao je oko stola i poloţio opasače na njega. Izgledali su poput predmeta koje treba pobliţe ispitati. Sjeo je svom teţinom na stolicu i pričekao da Tony poreda zarobljenike ispred njega. Ostavio ih je u tišini dok je praznio sadrţaj njihovih opasača. Izvukao je njihove revolvere iz korica i ubacio ih u ladicu. Izvadio je njihove radio postaje i okretao dugme za glasnoću, dok nisu počeli glasno šumiti i pucketati. Poravnao ih je na kraju stola, antenama okrenute prema prozorima. Načas je nagnuo glavu i slušao šum smetnji. Zatim se opet uspravio i izvukao oba pendreka iz omči na opasačima. Jedan je stavio na stol, a drugi je uzeo u lijevu ruku i pozorno ga proučio. Pendrek je bio suvremen, imao je dršku i produţetak ispod nje, koji se mogao izvući. Zurio je u njega sa zanimanjem. "Kako se točno sluţi ovime? " Ni Sark ni O'Hallinanova nisu odgovorili. Hobie se nekoliko trenutaka poigravao pendrekom, a zatim je pogledao u zdepastog čovjeka. Ovaj je zamahnuo puškom i udario Sarka u bubreg.
329
"Pitao sam te nešto", rekao mu je Hobie. "Zamahnete", progunđao je Sark. "Zamahnete i tr-znete." Trebalo mu je prostora i zato je ustao. Zamahnuo je pendrekom i trznuo kao da maše bičem. Produţetak je izletio i učvrstio se na mjestu. On se nacerio zdravom stranom lica. Vratio je produţetak natrag i pokušao opet. Opet se nacerio. Velikim je koracima obilazio oko stola, mahao palicom i trzajem izvlačio produţetak. Ĉinio je to okomito, a zatim vodoravno. Ĉinio je to sve jače i jače. Vrtio se u krug i mahao palicom. Zamahnuo je od sebe, produţetak je iskočio, a zatim je palicom udario O'Hallinanovu posred lica. "Sviđa mi se ova stvarčica." Ona se zaljuljala kao da će pasti na leđa, ali Tony ju je zaustavio pritiskom pištolja. Koljena su je izdala i srušila se naprijed. Pala je i udarila o prednju stranu stola, s rukama vezanim na leđima lisičinama. Krvarila je iz usta i nosa. "Što vam je rekla Sheryl?" upitao je Hobie. Sark je zurio u O'Hallinanovu na podu. "Reklaje daje naletjela na vrata", promrmljao je. "Zašto ste, dovraga, onda došli ovamo? Zašto ste ovdje?" Sark je podigao pogled. Pogledao je Hobieja ravno u lice. "Zato jer joj nismo vjerovali. Bilo je očito daju je netko pretukao. Slijedili smo trag registarskih tablica Ta-hoea i čini mi se da nas je to dovelo na pravo mjesto." Ured je utonuo u tišinu. Ništa se nije čulo, osim šuma i pucketanja radio postaja na rubu stola. Hobie je klimnuo. "Točno na pravo mjesto", rekao je. "Nije se radilo o nikakvim vratima." Sark je kimnuo. Bio je prilično hrabar čovjek. Odjel za obiteljsko nasilje nije bilo sigurno utočište za kukavice. U pravilu su se bavili ljudima koji su bili sposobni za okrutno nasilje. A Sark se znao njima baviti kao i svim drugima. "Ovo je velika greška", rekao je tiho.
330
"Kako to mislite?" upitao je Hobie sa zanimanjem. "Radi se o onome što ste učinili Sheryl, to je sve. To ne mora imati veze s ničim drugim. Zbilja ne biste smjeli miješati ništa drugo u to. To je veliki korak prema nasilju nad policajcima. Moguće je nešto srediti oko problema sa Sheryl. Moţda vas je nečim isprovocirala, znate, moţda postoje olakotne okolnosti. Ali ako nastavite ovako postupati s nama, onda ne moţemo ništa učiniti. Zato jer se uvaljujete u još veću nevolju." Zašutio je i pozorno čekao odgovor. Takav je pristup često znao upaliti. Osobno zanimanje za počinitelja često je znalo dati ploda. Ali Hobie uopće nije reagirao. Nije ništa rekao. U uredu je vladao muk. Sark se spremao povući svoj sljedeći potez kad je radio postaja za-pucketala. Udaljeni glas dispečera začuo se iz zvučnika i osudio ga na smrt. "Pet jedan i pet dva, molim potvrdite vaš trenutačni poloţaj." Sark je bio toliko naviknuo na odgovor, da mu je ruka poletjela prema opasaču. U tome su ga odmah spriječile lisičine. Poziv na radio postaji je zamro. Hobie je zurio u prazno. "Pet jedan, pet dva, potreban mi je vaš trenutačan poloţaj, molim." Sark je uţasnuto zurio u radio. Hobie je slijedio njegov pogled i nasmiješio se. "Ne znaju gdje se nalazite", rekao je. Sark je odmahnuo glavom. Brzo je razmišljao. Bio je hrabar čovjek. "Znaju gdje smo. Znaju da smo ovdje. Samo traţe potvrdu, to je sve. Cijelo vrijeme provjeravaju jesmo li ondje gdje bismo i trebali biti." Radio je opet zapucketao. "Pet jedan, pet dva, odgovorite, molim." Hobie je zurio u Sarka. O'Hallinanova se nastojala pridići na koljena. I ona je zurila u radio postaje. Tony joj je
331
pištoljem priprijetio da se smiri. "Pet jedan, pet dva, čujete li me?' Glas se izgubio u moru statičkog šuma, a zatim se opet oglasio, ovaj put jače. "Pet jedan, pet dva, imamo hitan slučaj obiteljskog nasilja na uglu Houstona i Avenije D. Jeste li negdje u blizini?' Hobie se nasmiješio. "To je dvije milje odavde", rekao je. "Uopće nemaju pojma gdje se nalazite, zar ne?" Zatim se nacerio. Lijeva strana lica mu se iskrivila, ali na desnoj je tkivo puno oţiljaka ostalo je stajati čvrsto, nepokretno, poput ukočene maske. ČETRNAEST Prvi put u ţivotu, Reacheru je uistinu bilo udobno u zrakoplovu. Letio je još od rođenja, prvo kao sin vojnika, a zatim i sam kao vojnik. Sveukupno je preletio milijune milja, ali svaki put je letio zgrbljen u bučnom i jednostavnom vojnom transporteru, ili je bio zguren u sjedalima civilnog zrakoplova, uţa od njegovih ramena. Putovanje prvom klasom na redovitoj zračnoj liniji predstavljalo je jednu sasvim novu raskoš. Kabina je bila teatralna. Radilo se o proračunatoj uvredi putnika koji su se u redovima uspinjali u zrakoplov i bacali pogled u kabinu, prije nego bi se kroz redove zaputili prema vlastitim neudobnim sjedištima. U prvoj klasi bilo je ugodno svjeţe i prevladavale su pastelne boje. U svakom redu bila su po četiri sjedala, dok ih je u ekonomskoj klasi bilo po deset. Matematičkim putem Reacher je izračunao da je svako sjedalo u prvom razredu bilo dva i po puta šire, ali izgledala su još veća. Sjedala su se činila ogromnima. Bila su poput sofa i dovoljno široka da se moţe okretati lijevo i desno bez da udari bokovima o naslone za ruke. I prostor za noge bio je nevjerojatan. Mogao se opruţiti i protegnuti noge bez da dotakne sjedalo ispred sebe. Mogao je pritisnuti tipku i
332
spustiti sjedalo skoro u vodoravan poloţaj bez da smeta čovjeku iza sebe. Nekoliko ju je puta pritisnuo, igrajući se sjedalom poput djeteta, a zatim ga je spustio negdje na pola i udobno se smjestio. Otvorio je neki časopis koji je bio posve nov i krut, a ne zguţvan i ljepljiv poput onih kakve su čitali ljudi četrdeset redova iza njega, u ekonomskoj klasi. Jodie je u svojem sjedalu bila zadubljena u misli. Izula je cipele i podvila noge ispod sebe. U krilu je drţala i čitala isti časopis, a do lakta je imala čašu ohlađenog šampanjca. Kabina je bila tiha. Bili su daleko ispred motora i njihova je buka bila prigušena do slabog šuma, ne jača od zvuka strujanja zraka što je dopirao iz ventilacijskih otvora iznad njihovih glava. Nije bilo nikakvog podrhtavanja. Reacher je promatrao svjetlucavo vino boje zlata u Jodienoj čaši i primijetio da je površina sasvim mirna. "Mogao bih se naviknuti na ovo", rekao je. Ona je podigla pogled i nasmiješila se. "Ne sa svojom plaćom", rekla je. On je kimnuo i vratio se matematici. Izračunao je da bi mu njegova dnevna zarada od kopanja bazena priuštila pedeset milja leta zrakoplovom u prvoj klasi. Letom prosječne brzine, to je bilo oko pet minuta. Deset sati rada vrijedilo je pet minuta leta. Trošio bi novac 120 puta brţe nego što ga je zarađivao. "Što ćeš učiniti?" upitala je. "Kad sve ovo završi?" "Ne znam", rekao je. To pitanje mu je bilo u podsvijesti još otkako mu je ona rekla za kuću. A kuća mu je bila neprekidno u mislima. Ponekad je izgledala dobronamjerno, ponekad prijeteće, poput varljive slike koja se mijenja ovisno o kutu pod kojim svjetlo pada na nju. Ponekad je u njegovoj mašti stajala okupana suncem, udobna, niska i prostrana, okruţena prijateljskim raslinjem u dvorištu, i činila se poput doma. No često je izgledala poput divovskog
333
mlinskog kamena, a on je morao trčati, trčati i trčati, samo da bi ostao na početnom poloţaju. Poznavao je ljude koji su imali kuće. Razgovarao je s njima s istim onim nezanimanjem s kakvim bi pričao s osobom koja drţi zmije za kućne ljubimce ili sudjeluje u plesnim natjecanjima. Kuće ljude prisiljavaju na određeni stil ţivota. Ĉak i kada vam netko besplatno daruje kuću, kao što je to učinio Leon, ona vas čini obveznima prema mnogo različitih stvari. Prvo porez na imovinu. Znao je to. Zatim osiguranje, u slučaju da kuća izgori u poţaru ili odleti u zrak. Zatim odrţavanje. Ljudi koji su imali kuće uvijek su nešto oko njih radili. Mijenjali su sustav grijanja na početku zime, zato jer se stari pokvario. Ili je u podrum prodirala voda, što je traţilo komplicirane iskope. Krovovi su bili problem. Znao je i to. Ljudi su mu pričali. Krovovi su imali ograničeni ţivotni vijek, što gaje iznenadilo. Trebalo je skinuti šindru i zamijeniti je novom. Zidne daske, također. Kao i prozore. Poznavao je ljude koji su postavljali nove prozore na kuće. Dugo su i naporno razmišljali kakve je prozore najbolje kupiti. "Hoćeš li se zaposliti?" upitala je Jodie. Gledao je van kroz ovalni prozor, prema suhoj i smeđoj juţnoj Kaliforniji koja je promicala sedam milja pod njim. Kakav posao? Kuća će ga godišnje stajati nekih deset tisuća dolara, s porezima, premijama i odrţavanjem. A bila je udaljena od grada i zato bi morao zadrţati i Rutterovo vozilo. Vozilo je bilo besplatno, kao i kuća, ali stajalo bi ga novca samo da ga posjeduje. Osiguranje, izmjena ulja, redoviti pregled, tehnički, gorivo. Moţda još neke tri tisuće godišnje. Hrana, odjeća i potrepštine bile su iznad svega. Ĉak i da ima kuću, htio bi i druge stvari. Htio bi glazbenu liniju. Htio bi ploču Wynonne Judd, kao i mnoge druge. Prisjetio se stare gospođe Hobie i njezinih rukom pisanih proračuna. Izračunala je koliko joj treba svake godine i on nije mogao vidjeti načina da iznos bude išta manji. Sve ukupno stajalo je nekih trideset tisuća dolara godišnje, što je značilo da bi morao zarađivati
334
najmanje pedeset tisuća. Usto, morao je ubrojiti i porez na prihod i trošak putovanja pet dana u tjednu od kuće do posla i natrag. "Ne znam", rekao je opet. "Mogao bi raditi puno stvari." "Na primjer?" "Darovit si. Izvrstan si istraţitelj, na primjer. Tata je uvijek govorio da si najbolji istraţitelj kojeg je ikad vidio." "To je bilo u vojsci", rekao je. "Sada je to prošlost." "Vještina je prenosiva, Reacheru. Uvijek postoji potraţnja za najboljima." Zatim je pogledala uvis, s velikom zamisli na licu. "Mogao bi preuzeti Costellov posao. Iza njega će ostati praznina. Stalno smo traţili njegove usluge." "To je divno. Prvo pogine zbog mene, a zatim mu preotmem posao." "Ti nisi bio kriv za njegovu smrt", rekla je. "Trebao bi razmisliti o prijedlogu." Zato je opet počeo promatrati Kaliforniju ispod sebe i razmišljati o prijedlogu. Razmišljao je o Costellovoj istrošenoj koţnoj stolici i njegovom ostarjelom tijelu pristala izgleda. Zamišljao se kako posluje u njegovom pastelnom uredu s prozorima od ukrašenog stakla i kako cijeli ţivot sjedi za telefonom. Razmišljao je o troškovima vođenja istraţiteljskog ureda na aveniji Greenwich, o najmu tajnice, novim računalima i telefonima, njezinom zdravstvenom osiguranju i plaćenim odmorima. Sve to je bilo povrh odrţavanja kuće u Garrisonu. Morao bi raditi deset mjeseci u godini, prije nego bi uštedio samo jedan dolar. "Ne znam", rekao je opet. "Nisam siguran ţelim li razmišljati o tome." "Morat ćeš." "Moţda", rekao je. "Ali ne nuţno baš sada." Nasmiješila se kao da ga razumije i opet su ušutje-li. Zrakoplov je i dalje šumio, a stjuardesa se vratila s kolicima s pićem. Jodie je uzela još jednu čašu
335
šampanjca, a Reacher je uzeo limenku piva. Listao je časopis. Bio je prepun dosadnih članaka o ničemu posebnom. Tu su bili oglasi financijskih usluga i prikazi malih sloţenih spravica koje su redom bile crne boje i radile na baterije. Došao je do dijela gdje su zrakoplovi zračne tvrtke bili prikazani na malim crteţima u boji. Pronašao je zrakoplov kojim su oni letjeli i počeo čitati podatke o broju mjesta za putnike, dometu i snazi motora. Zatim je na straţnjoj strani pronašao kriţaljku. Pruţala se preko cijele stranice i činila se prilično teškom. Jodie je već rješavala tu kriţaljku u svojem primjerku časopisa i pretekla ga. "Pogledaj pod jedanaest okomito", rekla je. On je pogledao. "Mogu biti teške", pročitao je. "Dvanaest slova." "Odgovornosti", rekla je. Marilyn i Chester Stone sjedili su jedno uz drugo na sofi s lijeve strane stola, jer je Hobie bio u toaletu, sam s dvoje policajaca. Zdepasti je čovjek u crnom odijelu sjedio na sofi nasuprot njih, sa sačmaricom u krilu. Tony se opruţio do njega i noge podigao na stolić za kavu. Chester je bio nepomičan i samo je zurio u tminu. Marilyn je bilo hladno i bila je gladna i uţasnuta. Pogled joj je lutao prostorijom. Iz toaleta nije dopirao nikakav zvuk. "Što on unutra radi s njima?" prošaptala je. Tony je slegnuo ramenima. "Vjerojatno upravo priča s njima." "O čemu?" "Pa, postavlja im pitanja o tome što vole, a što ne. Mislim na fizički bol, razumijete. On to voli raditi." "Boţe, zašto?" Tony se nasmiješio. "Misli da je to više demokratski, znate, da ţrtve same odluče o svojoj sudbini." Marilyn je zadrhtala. "O Boţe, zar ih jednostavno ne moţe pustiti? Mislili su da je Sheryl pretukao muţ, to je sve.
336
Nisu ništa znali o njemu." "Pa, uskoro će nešto saznati o njemu", rekao je Tony. "Tjera ih da izaberu jedan broj. Nikad ne znaju je li bolje izabrati manji ili veći, jer ne znaju što to znači. Misle da će mu biti drago, znate, ako dobro izaberu. Nikad neće saznati što to znači." "Zar ih ne moţe pustiti? Moţda poslije?" Tony je odmahnuo glavom. "Ne", rekao je. "On je sada vrlo napet. To će ga opustiti. Poput terapije." Marilyn je dugo šutjela. Ali onda je morala postaviti jedno pitanje. "Što predstavlja taj broj?" prošaptala je. "Koliko će im sati trebati da umru", rekao je Tony. "Oni koji izaberu visoke brojeve budu prilično bijesni kad otkriju što to znači." "Vi ste gadovi." "Jednom je jedan izabrao sto, ali sredili smo ga poslije deset." "Gadovi." "Ali vas neće tjerati da izaberete broj. Za vas ima druge planove." U toaletu je vladala potpuna tišina. "On je lud", prošaptalaje Marilyn. Tony je slegnuo ramenima. "Moţda malo. Ali sviđa mi se. U ţivotu je puno propatio. Ĉini mi se da ga zato zanima tuđi bol." Marilyn je uţasnuto gledala u njega. Zatim se začulo zujanje. Signal je označavao da je netko ispred hrastovih vrata u hodniku s dizalima. Zujanje se u uţasnoj tišini činilo vrlo glasnim. Tony i zdepasti čovjek sa sačmaricom su se okrenuli i pogledali u pravcu vrata. "Provjeri to", rekao je Tony. Posegnuo je rukom u jaknu i izvukao pištolj. Uperio ga je prema Chesteru i Marilyn. Njegov kolega sa sačmaricom ustao je s niske sofe i prošavši pokraj stola prišao vratima. Zatvorio ih je za sobom i ured je opet utonuo u tišinu. Tony je ustao i otišao do vrata toaleta. Pokucao je
337
na njih drškom pištolja, otvorio ih malo i provirio glavom unutra. "Imamo posjetitelje", prošaptao je. Marilyn je pogledala lijevo-desno. Tony je bio sedam metara dalje i bio joj je najbliţi. Skočila je na noge i duboko udahnula. Preskočila je stolić za kavu, obišla sofu što se nalazila pred njom i uspjela doći do vrata ureda. Otvorila je vrata. Zdepasti čovjek u crnom odijelu bio je na drugoj strani čekaonice i pričao je s jednim niţim čovjekom na vratima koja su vodila u hodnik s dizalima. "Upomoć!" viknula je. Ĉovjek se zabuljio u nju. Nosio je modre hlače i plavu košulju, a preko je imao raskopčanu modru jaknu. Nosio je neku vrstu odore. Na jakni mu se s lijeve strane vidio neki mali znak. U krilu je drţao smeđu vrećicu za namirnice. "Upomoć!" opet je viknula. Dogodile su se dvije stvari. Zdepasti čovjek u crnom odijelu je jurnuo naprijed, uvukao posjetitelja unutra i zalupio vrata za njim. Tony je zgrabio Marilyn s leđa i snaţno je uhvatio rukom oko pojasa. Odvukao ju je nazad u ured. Ona se zbog stiska njegovih ruku nagnula naprijed. Izvijala se i nastojala osloboditi. "Zaboga, pomognite nam!" Tony ju je podigao od poda. Drţao ju je rukom ispod grudi. Kratka haljina joj se podigla iznad bedara. Mlatila je nogama i koprcala se. Oniţi čovjek u odori je zurio u njih. Cipele su joj spale s nogu. Zatim se oniţi čovjek nasmiješio. Ušao je u ured za njom. Pazio je da se ne spotakne o njezine cipele, ne ispuštajući vrećicu za namirnice. "Hej, volio bih dobiti takav komad ţene", rekao je. "Zaboravi", prostenjao je Tony iza nje. "Ova je nedostupna. Nemamo vremena." "Šteta",; rekao je oniţi čovjek. "Ne vidi se svaki dan takva ţena."
338
Tony ju je na silu vratio natrag na sofu. Bacio ju je do Chestera. Novije čovjek razočarano slegnuo ramenima i ispraznio vrećicu za namirnice na stol. Sveţnjevi gotovine tresnuli su o drvenu površinu. Vrata toaleta su se otvorila i Hobie je zakoračio u ured. Nije imao jaknu, a rukavi košulje bili su mu zavrnuti do lakata. Na lijevoj se ruci vidjela podlaktica. Bila je mišićava i prekrivena crnim maljama. Na desnoj je imao tešku tamnosmeđu koţnu časku za koju je bila pričvršćena kuka. Ĉaska je bila istrošena i sjajna, sa zakovicama pričvršćenim remenjem koje se gubilo ispod rukava košulje. Dno časke suţavalo se u grlo iz kojeg je virila sjajna čelična kuka. Pruţala se ravno nekih petnaest ili dvadeset centimetara, a zatim je bila savijena, s oštrim vrškom na kraju. "Prebroji novac, Tony"; rekao je Hobie. Marilyn se trgnula i uspravila. Okrenula se došljaku. "Unutra drţi dvoje policajaca", rekla je brzo. "Ubit će ih." Ĉovjek je slegnuo ramenima. "Meni odgovara", rekao je. "Treba ih pobiti sve, to je moje mišljenje." Ona je blijedo zurila u njega. Tony je stao za stol i počeo slagati sveţnjeve novčanica. Uredno ih je posloţio i počeo naglas brojati i prebacivati s jednog na drugi kraj stola. "Ĉetrdeset tisuća dolara." "Onda, gdje su ključevi?" upitao je novi čovjek. Tony je otvorio ladicu stola. "Ovo su ključevi Mer-cedesa." Dobacio mu ih je i posegnuo rukom u dţep po drugi sveţanj ključeva. "A ovi su od Tahoea. Dolje je u podzemnoj garaţi." "Što je s BMW-om?" upitao je čovjek. "Još je u Pound Ridgeu", doviknuo je Hobie preko ureda. "Ključevi?" upitao je čovjek. "Valjda su u kući", rekao je Hobie. "Nije ponijela torbicu, a čini mi se da ih ne skriva uz sebe, zar ne?" Ĉovjek je pogledao u Marilyninu suknju i odvratno se nasmiješio, oblizavši usne jezikom.
339
"Ima nešto na njoj, to svakako, ali to nipošto ne izgleda kao ključevi." Ona mu je uputila pogled pun gađenja. Na oznaci na njegovoj jakni pisalo je Mo's Motors. Natpis je bio izvezen crvenom svilom. Hobie je prešao preko ureda i stao odmah iza nje. Nagnuo se naprijed i stavio joj kuku pred oči. Ona je zurila u nju. Bila joj je svega nekoliko centimetara ispred glave. Zadrhtala je. "Gdje su ključevi?" upitao je. "BMW je moj", rekla je. "Ne, više nije." Pribliţio je kuku još više. Mogla je namirisati metal i koţu. "Mogao bih je pretraţiti", dobacio je novi čovjek. "Moţda ih ipak negdje krije. Na pamet mi padaju dva zanimljiva mjesta gdje bih ih mogao potraţiti." Ona je zadrhtala. "Ključevi", blago je rekao Hobie. "Na pultu u kuhinji", prošaptala je. Hobie je odmaknuo kuku i stao ispred nje. Smiješio se. Novi je čovjek izgledao razočarano. Kimnuo je kako bi potvrdio da je čuo što je šapnula i polako se zaputio prema vratima. U ruci je zveckao ključevima Mercedesa i Tahoea. "Bilo mije zadovoljstvo poslovati s vama", rekao je u hodu. Zatim je zastao na vratima, okrenuo se i pogledao ravno u Marilyn. "Jesi li posve siguran da je ona nedostupna, Hobie? Mislim, stari smo prijatelji i sve ostalo? Imali smo puno zajedničkih poslova." Hobie je odlučno odmahnuo glavom. "Zaboravi na to. Ova je moja." Ĉovjek je slegnuo ramenima i mašući ključevima izašao iz ureda. Zatvorio je vrata za sobom, a trenutak poslije čuli su kako su se vrata hodnika zalupila. Zatim su čuli zujanje dizala i ured je opet utonuo u tišinu. Hobie je
340
bacio pogled na sveţnjeve dolara na stolu i zaputio se natrag prema toaletu. Marilyn i Chester sjedili su jedno pokraj drugoga na sofi i osjećali hladnoću, mučninu i glad. Svjetlost koja je prodirala kroz letvice roleta izblijedjela je i prešla u zagasito ţutu boju večeri, a tišina iz toaleta nastavila se sve dok Marilyn nije zaključila da je negdje oko osam sati navečer. Zatim su tišinu razbili krici. Zrakoplov je lovio sunce na zapadu, ali cijelim je putem gubio vrijeme i u zračnu luku Oahu stigao tri sata kasnije, usred poslijepodneva. Kabina prve klase ispraznila se prije poslovne i ekonomske, što je značilo da su Reacher i Jodie bili prvi koji su izašli iz terminala i došli do stajališta za taksije. Tu su temperatura i vlaga bili slični onima u Teksasu, ali vlaţan zrak bio je slan zbog neposredne blizine Tihog oceana. Sunčev sjaj bio je blaţi. Nazubljene zelene planine i morsko plavetnilo kupalo je otok tropskim sjajem dragulja. Jodie je opet stavila svoje tamne naočale i pogledala preko ograde zračne luke. Lice joj je odavalo blagu znatiţelju osobe koja je desetak puta posjetila Havaje dok je njezin otac još bio u vojnoj sluţbi, ali nikad se tu nije zaista zadrţavala. Isto je bilo i s Reacherom. Bio je tu više puta nego je mogao izbrojati, ali Havaji su mu bili samo usputna stanica na Tihom oceanu i tu nikada nije bio u sluţbi. Taksi koji je čekao na čelu kolone bio je kopija onih iz Dallas - Fort Wortha. Radilo se o odrţavanom Ca-priceu s hlađenjem pojačanim na najjače, a odjeljak za vozača bio je ukrašen tako da izgleda negdje na pola puta između vjerskog svetišta i dnevne sobe. Razočarali su vozača kad su ga upitali koja je najbrţa voţnja dostupna na Oahuu. Radilo se o kratkoj voţnji od jednog kilometra oko zračne luke do ulaza u zrakoplovnu bazu Hickam.
341
Vozač je pogledao u kolonu taksija iza sebe, a Reacher je primijetio kako razmišlja o duljim voţnjama koje će dobiti drugi vozači ako ih on poveze, jer je voţnja do baze trajala svega nekoliko minuta. "Dat ću ti deset dolara više ako nas povezeš", rekao je. Vozač mu je uputio isti pogled kao i sluţbenik za prodaju karata u zračnoj luci u Dallas - Fort Wort-hu. Voţnja koja će ostaviti taksimetar na osnovnom minimumu, ali napojnica od deset dolara? Reacher je opazio jednu fotografiju za koju je pretpostavio da prikazuje njegovu obitelj. Bila je zalijepljena za plastiku kontrolne ploče. Obitelj je bila velika. Tamnoputa djeca i jedna tamnoputa ţena su se smiješili. Ona je nosila šarenu haljinu s uzorkom i svi su stajali ispred uredne i jednostavne kuće, a zdesna je rasla nekakva velika zelena biljka. Sjetio se Hobiejevih, kako sami sjede u mračnoj tišini svoje kuće u Brightonu. Sve što se unutra čulo bio je šum iz boce s kisikom i škripanje istrošenog drvenog poda. Sjetio se i Ruttera u njegovoj prašnjavoj i prljavoj trgovini u Bronxu. "Dvadeset dolara", rekao je. "Ako odmah krenemo, u redu?" "Dvadeset dolara?" začuđeno je ponovio vozač. "Trideset. Za tvoju djecu. Izgledaju lijepo." Vozač se nacerio i pogledao u retrovizor. Dotaknuo je usnice prstima, a zatim ih je njeţno poloţio na sjajnu površinu fotografije. Izašao je taksijem iz kolone i skrenuo na cestu koja je obilazila zračnu luku. Zatim je gotovo odmah, nakon puta od svega osamsto metara, sišao s nje i zaustavio se pred ulazom u vojnu bazu, identičnim onome u Fort Woltersu. Jodie je otvorila vrata i izašla van na vrućinu, a Reacher je posegnuo rukom u dţep i izvadio sveţanj gotovine. Na vrhu je bila novčanica od pedeset dolara. Odvojio ju je i gurnuo je kroz mali otvor na pregradi od pleksiglasa. "Zadrţi ostatak." Zatim je pokazao na fotografiju. "To je tvoja kuća?" Vozač je klimnuo.
342
"Drţi li se dobro? Treba li nešto na njoj popraviti?" Vozač je odmahnuo glavom. "U izvrsnom je stanju." "Je li krov dobar?" "Nema nikakvih problema." Reacher je klimnuo. "Samo provjeravam." Izašao je iz taksija i pridruţio se Jodie na kolniku. Taksi se udaljio kroz izmaglicu od isparavanja asfalta i zaputio se natrag prema civilnom terminalu. S oceana je dopirao slabi povjetarac. U zraku se osjećala sol. Jodie je maknula kosu s lica i pogledala uokolo. "Kamo idemo?" "U SLI-HI", rekao je. "To je odmah tu." Izgovorio je to fonetski, što ju je nasmijalo. "Slini?" ponovila je. "Što to znači?" "S, L, I, H, I", rekao je. "Središnji Laboratorij za Identifikaciju, Havaji. To je središte Glavnog stoţera." "Ĉega?" "Pokazat ću ti čega", rekao je. Zatim je zastao. "Barem se nadam da hoću." Otišli su do straţare i pričekali na prozoru. Unutra je bio jedan narednik, u istoj odori, iste frizure, s istim sumnjičavim izrazom na licu kao i narednik u Woltersu. Morali su nekoliko trenutaka čekati na sparini, a zatim je opet otvorio prozor. Reacher je prišao bliţe i rekao mu njihova imena. "Došli smo vidjeti Nasha Newmana", rekao je. Narednik je djelovao iznenađeno, a zatim je uzeo blok i počeo okretati tanke listove papira. Prešao je debelim prstom preko jednog retka i kimnuo. Podigao je slušalicu i okrenuo jedan broj. Ĉetiri znamenke. Bio je to interni poziv. Najavio je posjetitelje i poslušao odgovor, a zatim mu se na licu pojavio zbunjeni izraz. Pokrio je slušalicu dlanom i okrenuo se Jodie. "Gospođice, koliko imate godina?" upitao je. "Trideset", rekla je Jodie, također zbunjena. "Trideset", ponovio je vojni policajac u slušalicu. Zatim je opet saslušao odgovor, poklopio slušalicu i zapisao nešto u blok. Opet se okrenuo prozoru.
343
"Odmah će izaći, zato uđite." Provukli su se kroz uski prolaz između zida straţa-re i teškog utega na kraju rampe za vozila i čekali na vrućem pločniku tri metra dalje od ulaza. Ali sada su bili na vojnom pločniku, a ne na pločniku havajskog ministarstva prijevoza, što je bilo itekako drukčije, sudeći po izrazu na narednikovom licu. Sumnjičavosti je sasvim nestalo i zamijenila ju je otvorena znatiţelja o razlozima zbog kojih je legendarni Nash Newman toliko ţurio primiti to dvoje civila u bazu. Šezdeset metara dalje nalazila se niska betonska zgrada s običnim vratima za osoblje na golom straţnjem zidu. Vrata su se otvorila i jedan je čovjek srebrne kose izašao van. Okrenuo se da zatvori i zaključa vrata, a zatim se brzim koracima uputio prema straţari na ulazu. Nosio je hlače i košulju tropske vojne odore, a preko njih je lepršala raskopčana bijela laboratorijska kuta. Na ovratniku košulje bilo je pričvršćeno dovoljno metalnih oznaka koje su govorile da je visoki časnik, a ništa u njegovom drţanju tom dojmu nije proturječilo. Reacher mu se zaputio ususret, a Jodie ga je slijedila. Ĉovjek srebrne kose imao je oko pedeset pet godina i bio je visok. Imao je lijepo aristokratsko lice i prirodnu atletsku građu tijela koje je tek počelo popuštati pod teretom godina. "Generale Newman", rekao je Reacher. "Ovo je Jodie Garber." Newman je pogledao u Reachera i uz smiješak primio Jodienu ruku. "Drago mi je što sam vas upoznala, generale", rekla je. "Mi smo se već upoznali", rekao je Newman. "Jesmo?" rekla je iznenađeno. "Ne moţete se sjetiti", rekao je. "Zapravo, jako bih se iznenadio da moţete. Ĉini mi se da ste tada imali tri godine. Na Filipinima. Upoznali smo se u straţnjem dvorištu vašeg oca. Sjećam se da ste mi donijeli čašu punča. Ĉaša je bila velika, kao i dvorište, a vi ste bili vrlo
344
mala djevojčica. Nosili ste čašu objema rukama, plazili ste jezik i pazili da vam ne padne. Ja sam vas promatrao cijelim putem, sa srcem u grlu za slučaj da vam ipak ispadne." Ona se nasmiješila. "Da, imate pravo, bojim se da vas se ne sjećam. Imala sam tri godine? To je bilo jako davno." Newman je klimnuo. "Zato sam i provjerio koliko biste mogli imati godina. Nisam htio da narednik odmah izađe i otvoreno vas pita. Htio sam samo njegovo osobno mišljenje, to je sve. Takvo nešto nije pristojno pitati damu, zar ne? Ali pitao sam se je li me to doista Leonova kći došla posjetiti." Stisnuo joj je ruku i pustio je. Okrenuo se Reacheru i lagano ga udario po ramenu. "Jack Reacher", rekao je. "Dovraga, drago mije što te opet vidim." Reacher je pruţio ruku Newmanu i čvrsto je stisnuo, dijeleći isto zadovoljstvo. "General Newman je bio moj učitelj", rekao je Jodie. "Jedno kratko vrijeme je predavao na akademiji, prije nekih milijun godina. Napredna forenzika. Naučio me je svemu što znam." "Bio je prilično dobar student", rekao joj je Newman. "U najmanju ruku, barem je pratio nastavu, što većina njih nije činila." "Onda, čime se sada bavite, generale?" upitala je. "Pa, pomalo se bavim antropološkom forenzikom", rekao je Newman. "On je u tome najbolji na svijetu", rekao je Reacher. Newman je odmahnuo rukom na taj kompliment. "Pa, to ne bih znao." "Antropologija?" rekla je Jodie. "Zar se tu ne radi o proučavanju izoliranih plemena i ostalog? Kako ţive? Njihovi obredi, vjerovanja i tako dalje?" "Ne, to je kulturološka antropologija", rekao je Newman. "Postoji puno različitih disciplina. Ja se bavim antropološkom forenzikom, koja je dio fizičke antro-
345
pologije." "Proučavanje ljudskih ostataka zbog tragova", rekao je Reacher. "Doktor za kosture", rekao je Newman. "To bi otprilike bio opis moga posla." Išli su pločnikom i razgovarali, sve više se bliţeći običnim vratima na golom zidu. Otvorila su se i jedan ih je mlađi čovjek dočekao na ulazu u hodnik. Bio je neupadljiv, imao je oko trideset godina i ispod bijele laboratorijske kute nosio odoru poručnika. Newman mu je klimnuo. "Ovo je poručnik Simon. On vodi laboratorij. Ne bih se mogao snaći bez njega." Predstavio mu je Reachera i Jodie i oni su se rukovali. Simon je bio šutljiv i suzdrţljiv. Reacher ga je doţivio kao tipičnog laboratorijskog djelatnika, kojemu smeta kad ga netko prekine u njegovoj ustaljenoj rutini. Newman ihje odveo unutra i niz hodnik do svoga ureda, a Simon mu je šutke kimnuo i izgubio se. "Sjednite", rekao je Newman. "Popričajmo." "Znači, vi ste nekakav patolog?" upitala gaje Jodie. Newman je sjeo za svoj stol i počeo odmahivati rukom, ukazujući na razliku. "Pa, patolog ima diplomu iz medicine, a mi antropolozi ne. Studirali smo čistu i jednostavnu antropologiju. Fizička struktura ljudskog tijela, to je naše polje. I antropolozi i liječnici vrše obdukciju, naravno, ali ako je leš relativno svjeţ to je posao patologa, a ako je ostao samo kostur, onda je to naš posao. Stoga sam ja doktor za kosture." Jodie je klimnula. "Naravno, to je pomalo pojednostavljeno", rekao je Newman. "Svjeţi leš moţe izazvati pitanja u svezi kostiju. Što ako je leš raskomadan? Patolog bi se u tom slučaju obratio nama za pomoć. Mi moţemo ispitati tragove pile na kostima i pomoći mu. Moţemo odrediti koliko je počinitelj bio slab ili snaţan, kakvom se pilom koristio, je li bio ljevak ili dešnjak i slične stvari. Ali u devedeset devet posto slučajeva, ja se bavim kosturima. Suhim,
346
starim kostima." Zatim se opet nasmiješio. Samo je on znao zašto, ali činilo se da se zabavlja. "A patolozi su izgubljeni kad je riječ o suhim i starim kostima. Zbilja su izgubljeni. Ne znaju ništa o njima. Ponekad se pitam što ih, dovraga, uče na medicinskim fakultetima." Ured je bio tih i ugodno hladan. Nije imao prozore, svjetlost je neizravno dopirala iz skrivenih pukotina, a na podu je bio tepih. Stol je bio od ruţina drveta, a ispred njega su stajale udobne koţne stolice za posjetitelje. Jedan otmjeni sat što se nalazio na niskoj polici tiho je otkucavao. Na njemu je već bilo petnaest i trideset. Samo tri i pol sata do leta za povratak. "Došli smo s razlogom, generale", rekao je Reacher. "Bojim se da ovo nije samo običan posjet." "Dovoljno običan da me prestanete zvati generalom i počnete me zvati Nash, u redu? I recite mi što vas muči." Reacher je klimnuo. "Potrebna nam je tvoja pomoć, Nash." Newman je podigao pogled. "S popisom nestalih u akciji?" Zatim se okrenuo Jodie kako bi objasnio. "Ja to radim ovdje", rekao je. "Već dvadeset godina ne radim ništa drugo." Ona je kimnula. "Radi se o jednom određenom slučaju. Nekako smo se u to upleli." Newman je kimnuo, polako, ali ovaj put mu je iz očiju nestalo sjaja. "Da, bojao sam se toga", rekao je. "Ovdje postoji 89.120 slučajeva nestalih u akciji, ali kladim se da znam koji vas slučaj zanima." "Osamdeset devet tisuća?" iznenađeno je ponovila Jodie. "Osamdeset devet tisuća sto dvadeset slučajeva. Dvije tisuće dvjesto nestalih u Vijetnamu, osam tisuća sto sedamdeset nestalih u Koreji i sedamdeset osam tisuća sedamsto pedeset nestalih u drugom svjetskom ratu. Nismo digli ruke ni s jednog od njih i obećavam da nikad i nećemo."
347
"Boţe, zašto ih ima toliko puno?" Newman je slegnuo ramenima, a na licu mu se iznenada pojavila velika tuga. "Zbog ratova", rekao je. "Snaţni eksplozivi, taktičko kretanje, zrakoplovi. Ratuje se, neki vojnici preţive, neki poginu. Neke od poginulih pronađu, neke ne. Ponekad od njih ništa ne ostane. Ako topovska granata izravno pogodi čovjeka, rastavi ga na sastavne molekule. Jednostavno ga više nema. Raznese ga. Od njega moţda ostane samo prozirna crvena maglica koja lebdi zrakom, a moţda čak ni to. Moţda jednostavno ispari. Ako granata eksplodira blizu njega, raznijet će ga na komadiće. A ratuje se zbog teritorija, je li tako? Stoga, čak iako su komadi čovjeka relativno veliki, neprijateljski ili prijateljski tenk koji se kreće preko spornog teritorija ukopat će dijelove njegovog tijela u zemlju i on će zauvijek nestati." Nekoje vrijeme sjedio u tišini, a sat je polako kucao. "A sa zrakoplovima je još gore. Puno naših zračnih bitaka odvijalo se iznad oceana. Zrakoplov se sruši u more i njegova posada se zauvijek smatra nestalom, bez obzira koliko mi truda uloţili na ovakvom mjestu." Pokretom ruke je obuhvatio ured i nevidljivi prostor oko njega, a zatim je zaustavio dlan prema Jodie, poput nijeme molitve. "Osamdeset devet tisuća", rekla je. "Mislila sam da se termin nestali u akciji odnosi samo na Vijetnam. Oko dvije tisuće." "Osamdeset devet tisuća sto dvadeset", ponovio je Newman. "Još uvijek dobivamo po nekolicinu iz Koreje, povremeno jednog iz drugog svjetskog rata, s japanskih otoka. Ali u pravu ste, riječ je uglavnom o Vijetnamu, Dvije tisuće dvjesto nestalih. To zbilja nije tako puno. Više od dvije tisuće ljudi nestajalo je u jednom jedinom jutru tijekom prvog svjetskog rata, svakog jutra u četiri duge godine. Muškarci i mladići bili su ra-zneseni i pretvoreni u blato. Ali Vijetnam je bio drukčiji. Dijelom
348
zbog prvog svjetskog rata. Više si nismo mogli dozvoliti takvu potpunu klaonicu, i to s pravom. Napredovali smo. Stanovništvo više jednostavno ne trpi takve stare stavove." Jodie je šutke klimnula. "A dijelom i zato što smo izgubili rat u Vijetnamu", tiho je rekao Newman. "Zbog toga postoji velika razlika. To je jedini rat koji smo ikad izgubili. Zbog toga je sve mnogo, mnogo gore. Zato smo uloţili mnogo truda da riješimo stvari." Opet je učinio isti pokret rukom, pokazujući na nevidljivo postrojenje iza vrata ureda, ali glas mu se na kraju ipak ispunio veselijim tonom. "Znači, time se ovdje bavite?" upitala je Jodie. "Ĉekate da otkriju kosture u inozemstvu, da bi ih zatim donijeli ovdje na identifikaciju? Tako da konačno moţete označiti imena na popisima nestalih?" Newman je opet mahnuo rukom, kao da ţeli reći da nije baš tako. "Pa, zapravo ne čekamo. Tamo gdje moţemo, idemo ih sami traţiti. I ne identificiramo ih uvijek, iako se vraški trudimo." "Mora da je teško", rekla je. Klimnuo je. "Tehnički, to moţe biti pravi izazov. Lokacije odakle donosimo ostatke u velikom su neredu. Terenski radnici šalju nam ţivotinjske kosti, kosti lokalnog stanovništva, svašta. Ovdje ih sve razvrstavamo. Zatim radimo s onim što dobijemo. Što ponekad nije puno. Ponekad od američkog vojnika ostane samo šaka komadića kostiju koje bi mogle stati u kutiju za cigare." "Nemoguće", rekla je. "Ĉesto", uzvratio je. "U ovom trenutku ovdje imamo kosture rasute na stotine komada, koji uopće nisu identificirani. Vojno ministarstvo ne moţe si priuštiti greške. Zahtijevaju vrlo visoke standarde sigurnosti, a mi ponekad ne moţe sa sigurnošću utvrditi o kome se radi. Nismo u mogućnosti ispuniti takve standarde." "Odakle počinjete?" upitala je.
349
On je slegnuo ramenima. "Pa, odakle god moţemo. Obično od medicinskih kartona. Recimo da je Reacher nestao u akciji. Ako je slomio ruku kao dječak, pomoću rendgenske snimke mogli bismo usporediti lom na kostima koje smo pronašli. Moţda. Ili ako pronađemo njegovu vilicu, mogli bismo usporediti popravke na njegovim zubima sa zubarskim kartonom." Reacher je primijetio kako ga ona gleda, kako ga zamišlja kao hrpu suhih i poţutjelih kostiju negdje u prašumi, iskopanih i očišćenih od zemlje, i kako ga uspoređuju s krhkim i izblijedjelim rendgenskim snimkom, snimljenim trideset godina ranije. Ured je opet utihnuo i sat je otkucavao. "Leon je bio ovdje u travnju", rekao je Reacher. Newman je klimnuo. "Da, posjetio me. Glupo od njega, zbilja, jer je bio vrlo bolestan. Ali bilo je lijepo opet ga vidjeti." Zatim se okrenuo Jodie, sa sućuti na licu. "Bio je vrlo, vrlo dobar čovjek. Bio sam mu veliki duţnik." Ona je kimnula. Nije to prvi put čula, niti posljednji. "Pitao vas je o Victoru Hobieju", rekao je Reacher. Newman je opet klimnuo. "O Victoru Trumanu Hobieju." "Što ste mu rekli?" "Ništa", rekao je Newman. "Kao što ću reći i vama: ništa." Sat je i dalje kucao. Bilo je petnaest do četiri. "Zašto ne?" upitao je Reacher. "Svakako znate zašto neću." "Jer je stvar povjerljiva?" "Dvostruko", rekao je Newman. Reacher se šutke pomaknuo, nemiran od frustracije. "Nash, ti si nam posljednja nada. Već smo iscrpili sve mogućnosti. Bili smo posvuda." Newmanje odmahnuo glavom. "Znaš kako je, Reacheru. Dovraga, ja sam časnik u američkoj vojsci. Ne namjeravam odati povjerljive podatke." "Molim te, Nash", rekao je Reacher. "Prevalili smo silan put da dođemo ovamo."
350
"Ne mogu", rekao je Newman. "Takva riječ ne postoji", rekao je Reacher. Tišina. "Pa, valjda mi moţete postaviti nekoliko pitanja", rekao je Newman. "Ako jedan moj bivši student dođe ovdje i postavi mi pitanja na osnovi vlastitih sposobnosti i zapaţanja, a ja mu na njih odgovorim na čisto akademski način, onda u tome ne vidim nikakvu štetu." To je bilo kao da se sunce probilo kroz oblake. Jodie je pogledala u Reachera. On je pogledao na sat. Bilo je sedam minuta do četiri. Imali su manje od tri sata do povratka. "U redu, Nash, hvala", rekao je. "Je li ti poznat ovaj slučaj?" "Svi su mi poznati. Naročito sam upoznat s ovim slučajem, još od travnja." "I dvostruko je povjerljiv?" Newman je samo klimnuo. "I to na razini zbog koje Leon nije ostao u bolnici?" "To je prilično visoka razina", namignuo mu je Newman. "Zar se ne slaţeš?" Reacher je kimnuo. Dobro je razmislio. "Što je Leon traţio od tebe?" "Nije imao nikakvih tragova", rekao je Newman. "To moraš imati na umu, slaţeš se?" "U redu", rekao je Reacher. "Što je traţio od vas?" "Htio je da pronađemo mjesto gdje se srušio helikopter." "Ĉetiri milje zapadno od prolaza An Khe." Newman je kimnuo. "Bilo mije ţao zbog Leona. Nije imao stvarnog razloga da izađe iz bolnice zbog ovoga i nisam ništa mogao učiniti da mu pruţim takve povjerljive podatke. Ali tom sam čovjeku mnogo dugovao, puno više nego vam mogu reći. Zato sam pristao pronaći mjesto nesreće." Jodie se nagnula naprijed. "Ali zašto nisu prije pronašli mjesto nesreće? Ĉini se da ljudi otprilike znaju gdje se helikopter srušio."
351
Newman je slegnuo ramenima. "Sve je to nevjerojatno teško. Nemate pojma koliko. Konfiguracija terena, birokracija. Izgubili smo rat, ne zaboravite. Tamo Vi-jetnamci određuju uvjete. Vodili smo zdruţenu potragu za nestalima, ali oni su sve nadzirali. Cijela ta stvar oko povratka tijela je stalno manipuliranje i poniţavanje. Tamo ne smijemo nositi naše vojne odore, jer kaţu da će američke vojne odore potresti seosko stanovništvo. Otvoriti stare rane. Tjeraju nas da unajmljujemo njihove helikoptere kod traganja, što iznosi milijune i milijune dolara godišnje i to za neke stare otrcane kante koje nisu ni upola dobre kao naši helikopteri. Istina je da mi otkupljujemo te stare kosti, a oni određuju cijenu i dostupnost. Sve u svemu, Sjedinjene Drţave danas plaćaju više od tri milijuna dolara za jednu jedinu identifikaciju, a to me ubija." Bilo je četiri minute do četiri. Newman je opet uzdahnuo, izgubljen u mislima. "Ali ipak ste pronašli mjesto nesreće?" upitao je Reacher. "To je bilo određeno za negdje u bliskoj budućnosti", rekao je Newman. "Znali smo otprilike gdje je to mjesto, i točno smo znali što ćemo pronaći kad tamo dođemo, zato to nije bilo odveć hitno. Ali zbog usluge Leonu, otišao sam tamo i dogovorio da ubrzaju potragu. Htio sam da to bude sljedeći zadatak na popisu. Pregovori su bili zaista naporni. Postanu ţivčani kad netko zahtijeva nešto određeno, postanu tvrdoglavi ko' sam vrag. Nedokučivi? To je slaba riječ." "Ali ipak ste pronašli mjesto?" upitala je Jodie. "Pravi pakao, gledajući zemljopisno", rekao je Newman. "Razgovarali smo s DeWittom u Woltersu i on nam je pomogao da nađemo manje-više točno mjesto. To je bilo najzabačenije mjesto koje ste ikad vidjeli. Planine su nepristupačne. Mogu vam jamčiti da tamo nikad nije stupila ljudska noga, nikad u povijesti našeg planeta. To je putovanje bilo prava mora. Ali mjesto je bilo po nečemu dobro. Bilo je posve nepristupačno i zato nije
352
bilo prekopano." "Prekopano?" ponovila je Jodie. "Hoćete reći da su minama dizali u zrak mjesta nesreća?" Newman je odmahnuo glavom. "Ne, mislio sam reći doslovno prekopano, bez mina. Ako je što bilo dostupno, seljaci su sve uzeli još prije trideset godina. Uzimali su vojničke pločice s njihovim podacima, osobne iskaznice, kacige, suvenire, ali uglavnom su traţili kovine. Uglavnom su traţili mjesta pada zrakoplova, zbog zlata i platine." "Kakvog zlata?" upitala je. "U električnim sklopovima", rekao je Newman. "Na primjer, F-4 Fantomi. Imali su oko pet tisuća dolara vrijedne plemenite metale u sklopovima. Mještani bi uzimali sklopove, odvajali zlato i prodavali ga. U Ban-gkoku ste mogli kupiti jeftin nakit koji je vjerojatno bio izrađen od starih sklopova američkih bombardera." "Što ste pronašli na mjestu nesreće?" upitao je Reacher. "Relativno dobro očuvanu olupinu", rekao je Newman. "Hueyje bio uništen i hrđav, ali bio je prepoznatljiv. Od tijela su ostali samo kosturi, naravno. Odjeća je davno bila istrunula i raspala se. Ali ništa drugo nije nedostajalo. Svi su imali pločice. Prikupili smo kosture i poslali ih helikopterom u Hanoj. Zatim smo ih Starlif-terom prebacili ovdje, sa svim počastima. Tek smo se vratili. Sve je trajalo tri mjeseca, od početka do kraja, što je najbolje vrijeme do sada. A identifikacija će biti prava formalnost, jer imamo njihove pločice s osobnim podacima. Ovdje doktoru za kosture nema mjesta. Stvar je jednostavna. Samo mije ţao što Leon to nije dočekao. Duša bi mu bila na mjestu zbog toga." "Tijela su ovdje?" upitao je Reacher. Newman je kimnuo. "Odmah do nas." "Moţemo li ih vidjeti?" upitao je Reacher. Newman je opet klimnuo. "Ne biste smjeli, ali morat ćete." U ureduje zavladala tišina. Newman je ustao i objema
353
rukama pokazao prema vratima. Pokraj njih je na hodniku prošao poručnik Simon. Kimnuo im je u pozdrav. "Idemo u laboratorij", rekao mu je Newman. "Da, gospodine", odgovorio je Simon. Ušao je u svoj ured, a Reacher, Jodie i Newman zaputili su se u drugom smjeru i zaustavili se ispred običnih vrata na golom zidu od troske. Newman je izvadio ključeve iz dţepa i otključao ih. Otvorio je vrata i ponovio isti formalan pokret objema rukama. Reacher i Jodie su ušli ispred njega u laboratorij. Simon ih je iz svog ureda promatrao kako ulaze. Kad su zatvorili i zaključali vrata iza sebe, podigao je slušalicu, pritisnuo devet za uspostavu veze, a zatim je utipkao deset brojeva koji su počinjali pozivnim brojem New Yorka. Telefon je dugo zvonio, jer je šest tisuća milja dalje na istok već bila kasna večer. Zatim se netko javio. "Reacher je ovdje", prošaptao je Simon. "U ovom trenutku, s jednom ţenom. Upravo su ušli u laboratorij. Traţe." Hobiejev glas bio je tih i suzdrţan. "Tko je ţena?" "Jodie Garber", rekao je Simon. "Kći generala Gar-bera." "Poznata kao gospođa Jacob." "Što ţelite da učinim?" Na liniji je bila tišina. Ĉulo se samo zviţdanje zbog velike udaljenosti. "Moţda bi ih mogao odvesti natrag u zračnu luku. Ţena ima sastanak u New Yorku sutra poslijepodne, pa pretpostavljam da će nastojati uhvatiti let u devetnaest sati. Samo se pobrini da ga ne propuste." "U redu", rekao je Simon, a Hobie je prekinuo vezu. Laboratorij je bio nizak i širok, moţda četrnaest puta sedamnaest metara. Nije bilo prozora. Rasvjeta je dopirala iz neonskih svjetiljki. Ĉuo se slabi šum učinkovitog rashladnog uređaja, ali u prostoriji se osjećao neobičan miris, negdje između oštrog vonja snaţnog dezinfekcijskog sredstva i toplog isparavanja
354
zemlje. U dnu prostorije je bila udubina sa policama. Na policama je bio niz kartonskih kutija označenih crnim brojevima. Sve skupa oko stotinu kutija. "Neidentificirani ostaci", rekao je Reacher. Newman je do njega kimnuo glavom. "Zasad", tiho je rekao. "Nećemo dići ruke od njih." Između njih i udaljene udubine prostirao se glavni prostor. Pod su pokrivale do sjaja ulaštene pločice. Na njemu je stajalo dvadeset uredno poredanih drvenih stolova. Stolovi su im sezali do pojasa, a na njima su bile teške ulaštene ploče. Svaki je stol bio nešto kraći i uţi od vojničkog leţaja. Podsjećali su na grublje inačice ličilačkih stolova za lijepljenje zidnih tapeta. Šest stolova bilo je prazno. Na sedam stolova leţalo je sedam aluminijskih poklopaca. Na posljednjih sedam stolova bili su aluminijski sanduci. Uredno poredani, odmah do stolova s poklopcima. Reacher je stajao šutke pognute glave, a zatim je stao u pozor i odao dugu počast po prvi put u više od dvije godine. "Uţasno", prošaptala je Jodie. Stajala je s rukama na leđima, pognute glave, kao da se radi o pogrebu. Reacher je završio s pozdravom i stisnuo je za ruku. "Hvala", tiho je rekao Newman. "Volim kad ljudi ovdje iskazuju poštovanje." "Kako i ne bismo?" prošaptala je Jodie. Zurila je u sanduke dok su joj se oči punile suzama. "Onda, Reacheru, što vidiš?" upitao je Newman, prekinuvši tišinu. Reacheru je pogled lutao po osvijetljenoj prostoriji. Bio je previše šokiran da se pomakne. "Vidim sedam sanduka", rekao je tiho. "Tamo gdje bih očekivao osam. U onom je Hueyu bilo osam ljudi. Posada od pet ljudi pokupila je još trojicu. Tako stoji u DeWittovom izvješću. Pet i tri je osam."
355
"A osam minus jedan jednako je sedam", rekao je Newman. "Jeste li pretraţili mjesto nesreće? Temeljito?" Newman je odmahnuo glavom. "Ne." "Zašto?" "To ćeš morati sam zaključiti." Reacher se trgnuo i učinio jedan korak naprijed. "Mogu li?" "Samo izvoli"; odgovorio je Newman. "Reci mi što vidiš. Dobro se usredotoči, pa ćemo vidjeti čega se sjećaš i što si zaboravio." Reacher je prišao najbliţem sanduku i postavio se tako da gleda niz njega. U sanduku je bila gruba drvena kutija, po visini, širini i duţini petnaest centimetara manja od sanduka. "Vijetnamci nas tjeraju da koristimo takve kutije", rekao je Newman. "Prodaju nam takve kutije i tjeraju nas da se njima sluţimo. Mi ih onda u hangaru u zračnoj luci u Hanoju stavljamo u naše." Drvena kutija nije imala poklopac. Bila je jednostavna i plitka. Unutra se nalazila gomila kostiju. Netko ih je ugrubo rasporedio točnim anatomskim redoslijedom. Na vrhu je stajala poţutjela stara lubanja. Cerila se grotesknim osmjehom. U ustima je bio jedan zlatni zub. Očne duplje bile su prazne. Vratni kralješci bili su uredno poredani. Ispod njih su lopatice, ključne kosti i rebra bili poloţeni na pravilnim mjestima iznad zdjelice. Kosti ruku i nogu bile su postavljene sa strane. Metalni lanac oko vratnih kraljeţaka prigušeno je sjajio i gubio se ispod ravne površine lijeve lopatice. "Mogu li?" opet je upitao Reacher. Newman je klimnuo. "Izvoli." Reacher je dugo stajao šutke, a zatim se nagnuo iznad sanduka, uhvatio lanac prstom i polako ga izvukao. Kosti su se pomaknule i zašuškale kad je za njih zapeo lanac s vojničkim pločicama. Izvukao je pločice, podigao ih i prešao vrškom palca preko njih da ih obriše. Sagnuo se da pročita ime koje je na njima bilo utisnuto. "Kaplan", rekao je. "Kopilot."
356
"Kako je umro?" upitao je Newman. Reacher je ispustio pločice preko golih rebara i pozorno počeo traţiti tragove. Lubanja nije bila oštećena. Na rukama, nogama i prsima nije bilo tragova ozljeda. Ali zdjelica je bila zdrobljena. Kralješci pri dnu leđa bili su smrskani, isto kao i rebra. Počevši od dna, osam je rebara s obje strane bilo slomljeno. "Umro je od udarca kad je Huey udario o tlo. Dobio je snaţan udarac u donjem dijelu leđa. Pretrpio je veliki unutrašnji prijelom i krvarenje. Vjerojatno je od udarca umro za nekoliko sekunda." "Ali bio je vezan za sjedalo", rekao je Newman. "Ako se naglavce srušio na tlo, kako se mogao ozlijediti s leđa?" Reacher je opet pogledao. Osjećao se kao prije mnogo godina u razredu, kad je imao veliku tremu da ne zabrlja ispred legendarnog Nasha Newmana. Pozorno je gledao i lagano je poloţio ruke na suhe kosti. Opipavao ih je. Ali morao je biti u pravu. To je bio snaţan udarac u donjem dijelu leđa. Nije bilo drugog objašnjenja. "Huey se okrenuo", rekao je. "Obrušavao se pod oštrim kutom, udario je u drveće i okrenuo se. Kabina je od udarca pukla i odvojila se od repa, a zatim je straţnjim dijelom udarila o zemlju." Newman je kimnuo. "Izvrsno. Točno tako smo je i našli. Udarila je straţnjim dijelom. Umjesto da ga pojas spasi, njegovo ga je sjedalo ubilo." Reacher je prišao sljedećem sanduku. U njemu je bio isti plitak drveni sanduk i jednaka gomila poţutjelih kostiju. Ista groteskna, prijeteća i nacerena lubanja. Ispod nje, vrat je bio slomljen. Izvukao je pločice između oštrih vrhova slomljene kosti. "Tardelli", pročitao je. "Desni strojničar", rekao je Newman. Tardellijev kostur je bio sav polomljen. Strojničari na sjedalu pored otvorenih vrata, u osnovi bez ikakve zaštite, upravljali su teškom strojnicom koja je bila privezana elastičnom vrpcom. Kad se Huey srušio,
357
Tardelli je letio preko cijele kabine. "Vrat mu je slomljen", rekao je Reacher. "Smrvio se od udarca o gornji dio prsa." Prevrnuo je uţasnu ţutu lubanju naopako. Bila je razbijena poput ljuske jajeta. "Pretrpio je i udarac u glavu. Rekao bih da je umro odmah. Ne bih znao reći koja ga je od ozljeda ubila." "Ni ja", rekao je Newman. "Imao je devetnaest godina." Nastupila je tišina. U zraku se ništa nije osjećalo, osim slabog i slatkastog vonja ilovače. "Pogledaj sljedeći kostur", rekao je Newman. Sljedeći je kostur bio drugačiji. Imao je jednu jedinu ozljedu na prsima. Pločice su bile zapletene o smrskane kosti. Reacher ih nije mogao osloboditi. Morao se sagnuti da pročita ime. "Bamford." "Zapovjednik posade", rekao je Newman. "Onje vjerojatno sjedio na klupi u kabini, okrenut straga, nasuprot trojice vojnika koje su pokupili." Bamfordova lubanja mu se cerila. Ispod nje, kostur je bio cjelovit i neoštećen, osim uske ozljede od udarca koju je imao preko gornjeg dijela tijela. Ozljeda na prsima izgledala je poput malog rova od sedam centimetara. Prsna je kost od udarca došla u ravninu kraljeţnice, ali tu se nije zaustavila, već je izbila tri kralješka s mjesta. Isto je bilo i s rebrima. "Što zaključuješ?" upitao je Newman. Reacher je spustio ruku u sanduk i opipao veličinu ozljede. Bila je uska i vodoravna. Unutra nisu mogla stati ni tri prsta, ali dva jesu. "Radi se o nekakvom udarcu", rekao je. "O nečemu između oštrog i tupog predmeta. Udarilo ga je sa strane u prsa, očito. Od toga mu je srce odmah stalo. Moţda lopatica rotora?" Newman je klimnuo. "Vrlo dobro. Po izgledu, čini se da se lopatica rotora savila oko stabla i zabila u kabinu. Vjerojatno ga je udarila preko gornjeg dijela tijela. Kao
358
što si i sam rekao, od takvog udarca mu je srce odmah stalo." U sljedećem sanduku kosti su bile vrlo drukčije. Neke od njih bile su iste tamnoţute boje, ali većina ih je bila bijela, krhka i raspadnuta. Pločice su bile savijene i pocrnjele. Reacher ih je okrenuo naopako na is-pupčenu stranu kako bi ih mogao pročitati na svjetlu koje je padalo sa stropa. Pisalo je Soper. "Lijevi strojničar", rekao je Newman. "Izgorio je", rekao je Reacher. "Kako znaš?" upitao ga je Newman, poput pravog profesora. "Pločice su rastaljene." "I?" "Kosti su ovapnjele", rekao je Reacher. "Barem većina njih." "Ovapnjele?" ponovio je Newman. Reacher je klimnuo i počeo se prisjećati onoga Što je prije petnaest godina čitao u udţbenicima. "Organske su tvari izgorjele i ostale su samo anorganske. Od plamena kosti postanu manje, bjelje, išarane prugama, krhke i izjedene." "Dobro", kimnuo je Newman. "Od eksplozije koju je vidio DeWitt", rekla je Jodie. "Radilo se o spremniku za gorivo." Newman je kimnuo. "Ovo je klasičan dokaz eksplozije spremnika za gorivo. Vatra se nije širila polako. Riječ je o eksploziji goriva. Gorivo prsne i gori brzo, što objašnjava nasumično izgorjele kosti. Ĉini mi se da je gorivo zahvatilo Sopera preko donjeg dijela tijela, ali gornji dio nije bio zahvaćen vatrom." Njegove tihe riječi su zamrle u tišinu i njih troje su bili izgubljeni u zamišljanju takvog uţasa. Buka motora, neprijateljska zrna koja se zabijaju u trup helikoptera, iznenadni gubitak potiska, prskanje goriva iz probijenog spremnika, lomljava i rušenje kroz drveće, urlici, rotor koji ih kosi, pad uz tresak, cviljenje metala, padanje krhkih ljudskih tijela na bešćutno tlo prašume, gdje od
359
početka vremena ljudska noga nikad nije kročila. Soperove prazne očne duplje zurile su u svjetlost na stropu i izazivale ih da sebi predoče što se dogodilo. "Pogledaj sljedećeg", rekao je Newman. U sljedećem sanduku su bili ostaci čovjeka po imenu Allen. Nisu bili spaljeni. Samo ţuti kostur s blistavim pločicama oko slomljenog vrata. Jedna plemenita, nacerena lubanja. I to čak s bijelim zubima. Visoka, okrugla, neoštećena lubanja. Posljedica dobre ishrane i dobrog odgoja u Americi pedesetih godina. Cijela leđa bila su mu smrskana i izgledao je poput mrtvog raka. "Allen je bio jedan od trojice koju su pokupili", rekao je Newman. Reacher je tuţno klimnuo. U šestom sanduku leţala je ţrtva plamena. Njegovo ime bilo je Zabrinski. Kosti su mu bile ovapnjele i male. "Vjerojatno je za ţivota bio krupan čovjek", rekao je Newman. "Plamen ponekad moţe ljudske kosti smanjiti za pedeset posto. Zato nemoj misliti da je bio patuljak." Reacher je opet klimnuo. Prebirao je rukom po kostima. Bile su lagane i krhke. Poput ljuske. Brazdanje ih je učinilo oštrima i ostavilo je mikroskopske zupce. "Ozljede?" upitao je Newman. Reacher je opet pogledao, ali nije ništa opazio. "Izgorio je", rekao je. Newman je kimnuo. "Da, bojim se da jest", rekao je "Uţasno", prošaptala je Jodie. Sedmi i posljednji sanduk sadrţavao je ostatke čovjeka po imenu Gunston. Ostaci su bili uţasni. Isprva je Reacher mislio da nema lubanje. Zatim je opazio da leţi na dnu drvenog sanduka. Bila je smrskana na stotinu komadića. Većina ih nije bila veća od nokta na njegovom palcu. "Što zaključuješ?" upitao je Newman. Reacher je odmahnuo glavom. "Ne ţelim zaključiti", prošaptao je. "Ne mogu više."
360
Newman je suosjećajno klimnuo. "Lopatica rotora udarila gaje u glavu. Bio je jedan od trojice koju su pokupili. Sjedio je nasuprot Bamforda." "Pet i tri", tiho je rekla Jodie. "Znači posadu su činili Hobie i Kaplan, pilot i kopilot, zapovjednik posade Bamford i strojničari Soper i Tardelli, a oni su se spustili dolje i pokupili Allena, Zabrinskog i Gunstona." Newman je klimnuo. "Tako stoji u spisima." "Gdje je onda Hobie?" upitao je Reacher. "Nešto ti je promaklo", rekao je Newman. "To je aljkav posao, Reacheru, za nekoga tko je bio dobar u ovome." Reacher gaje pogledao. I DeWitt mu je bio rekao nešto slično. Rekao je aljkav posao za nekoga tko je prije bio bojnik u vojnoj policiji. I rekao je potraţi bliţe kući. "Bili su vojni policajci, zar ne?" iznenada je rekao. Newman se nasmiješio. "Tko to?" "Njih dvojica", rekao je Reacher. "Njih dvojica od trojice, Allena, Zabrinskog i Gunstona. Dvojica su vršila uhićenje trećega. Bila je to posebna misija. Kaplan je poslao dvojicu vojnih policajaca na bojište dan prije. Njegova posljednja misija, solo let, ona o kojoj nisam čitao. Vraćali su se po njih i po čovjeka kojeg su uhitili." Newman je klimnuo. "Točno." "Tko su oni bili?" "Pete Zabrinski i Joey Gunstom bili su policajci. Carl Allen bio je negativac." Reacher je klimnuo. "Što je učinio?" "Pojedinosti su povjerljive", rekao je Newman. "Što ti misliš?" "Unutra-van, samo tako, brzo uhićenje? Fragira-nje, rekao bih." "Što je fragiranje?" upitala je Jodie. "Ubojstvo časnika", rekao je Reacher. "Događalo se, s vremena na vrijeme. Poneki bi brzopleti poručnik, vjerojatno tek pristigao u Vijetnam, bio sav nabri-jan da prodre u opasno područje. Ali to se vojnicima ne bi
361
svidjelo, jer su mislili da ţeli dobiti odličje. Zato bi odlučili kako je za njih bolje ostati u jednom komadu. Onda bi on rekao u napad i netko bi ga ustrijelio s leđa ili bacio bombu na njega, što je bilo učinkovitije, jer nije bilo potrebno ciljati i cijela bi se stvar bolje prikrila. Odatle i ime, fragiranje, naprava za fragmentaciju, bomba." "Je li se onda zaista radilo o fragiranju?" upitala je Jodie. "Pojedinosti su povjerljive", ponovio je Newman. "Ali svakako se radilo o fragiranju, na kraju duge i opake karijere. Prema spisima, Carl Allen nipošto nije bio uzoran vojnik." Jodie je klimnula. "Ali zašto je to onda, pobogu, povjerljivo? Štogod da je učinio, mrtav je već trideset godina. Pravda je izvršena, zar ne?" Reacher je opet prišao Allenovom sanduku. Zurio je u njega. "Iz opreza", rekao je. "Tkogod daje bio taj brzopleti poručnik, njegovoj su obitelji rekli da je poginuo kao junak u borbi s neprijateljima. Ako ikad otkriju da je bilo drukčije, eto skandala. A Glavni stoţer ne voli skandale." "Točno", opet je rekao Newman. "Ali gdje je Hobie?" opet je upitao Reacher. "Još uvijek ti nešto izmiče. Jedno po jedno, u redu?" "Ali što?" upitao je Reacher. "Gdje leţi odgovor?" "U kostima", rekao je Newman. Na zidnom satu u laboratoriju bilo je pet i trideset. Ostalo im je tek nešto više od sat vremena. Reacher je uzdahnuo i obrnutim redoslijedom opet počeo prilaziti sanducima. Gunston, Zabrinski, Allen, Soper, Bamford, Tardelli, Kaplan. Šest nacerenih lubanja i jedan obezglavljeni kostur zurili su u njega. Opet je obišao sanduke. Sat je i dalje otkucavao. Zaustavio se pokraj svakog sanduka i uhvatio se za hladne aluminijske stjenke, a zatim bi se nagnuo preko i zurio unutra, očajnički nastojeći uočiti ono što mu je promaklo. U kostima. Svaki je sanduk počeo pretraţivati od vrha.
362
Lubanja, vrat, ključne kosti, rebra, ruke, zdjelica, noge, stopala. Prebirao je po sanducima, polako, paţljivo. Slagao je suhe kosti, traţio trag. Bilo je četvrt do šest. Deset do šest. Jodie gje sa zanimanjem promatrala. Po treći put je obišao oko sanduka, počevši od Gunstona, policajca. Zatim je prešao na Zabrinskog, drugog policajca. Zatim na Allena, kriminalca. Na Sopera, strojničara. Na Bamforda, zapovjednika posade. Ono što je traţio otkrio je u Bamfordovu sanduku. Sklopio je oči. Bilo je očito. Bilo je tako očito kao, da je bilo napisano fluorescentnom bojom i obasjano reflektorom. Obišao je oko ostalih šest sanduka i bro-jio, provjeravao. Bio je u pravu. Pronašao je odgovor. Na Havajima je bilo šest sati poslijepodne. "Ovdje je sedam tijela", rekao je. "Ali i petnaest ruku." *** Šest sati uvečer na Havajima je jedanaest sati uvečer u New Yorku. Hobie je bio sam u svome stanu, trideset katova iznad Pete avenije, u svojoj spavaćoj sobi, i spremao se na počinak. Jedanaest sati uvečer za njega je bilo još rano za odlazak na počinak. Obično bi ostao budan, čitao bi knjigu ili gledao film, sve do jedan ili dva sata ujutro. Ali večeras je bio umoran. Dan je bio iscrpljujući. Bio je donekle fizički aktivan, a bilo je i psihičkog naprezanja. Sjedio je na rubu svoga kreveta. Bio je to bračni krevet, iako je spavao sam, kao i uvijek. Na krevetu je bio debeo bijeli poplun. Zidovi su bili bijeli, kao i venecijanski kapci. Ne zato što je traţio nekakvu umjetničku dosljednost u ukrasima, već zato što su bijele stvari uvijek bile najjeftinije. Bez obzira o čemu se radilo, o plahtama za krevet, boji ili zastorima, bijelo je uvijek bio najjeftiniji izbor. Na zidovima nije bilo slika. Nije bilo fotografija, ni ukrasa, ni suvenira, ni draperija. Na podu je bio parket od hrastovine. Nije bilo tepiha.
363
Stopala je drţao na podu. Njegove crne oksfordke bile su ulaštene do sjaja i postavljene točno pod pravim kutom u odnosu na parket od hrastovine. Posegnuo je rukom dolje i razvezao vezice, jednu po jednu. Izuo je jednu po jednu cipelu. Pribliţio ih je stopalom, podigao ih i uredno ih stavio pod krevet. Uvukao je palac u čarape, najprije u jednu, a zatim u drugu, i svukao ih. Protresao ih je i bacio na pod. Odvezao je kravatu. Uvijek je nosio kravatu. Jako se ponosio time što je čvor na kravati mogao svezati samo jednom rukom. Uzeo je kravatu, ustao i bosonog prišao ormaru. Otvorio je vrata i prebacio tanji kraj kravate preko male mjedene šipke gdje je visjela preko noći. Zatim je nagnuo lijevo rame i pustio da mu jakna sklizne s ruke. Lijevom ju je rukom povukao s desne strane. Posegnuo je u ormar, izvadio vješalicu i jedinom rukom prebacio jaknu preko nje. Vratio ju je natrag u ormar. Zatim je otkopčao hlače i spustio zatvarač. Svukao ih je, čučnuo i poravnao ih na ulaštenom hrastovom podu. Nije bilo drugog načina da jednoruki čovjek sloţi hlače. Poloţio je nogavice jednu preko druge, pritisnuo ih nogom i poravnao ih. Zatim je ustao, izvadio drugu vješalicu iz ormara, sagnuo se, podvukao šipku ispod nogavica i povukao ih preko poda do koljena. Zatim je opet ustao, protresao vješalicu i hlače su ostale savršeno sloţene. Objesio ihje do jakne. Savio je svoje lijevo zapešće oko škrobljenih otvora za dugmad i otkopčao košulju. Otkopčao je desni rukav. Košulja mu je skliznula preko ramena i lijevom ju je rukom povukao preko kuke. Zatim se nagnuo u stranu i pustio da mu sklizne niz lijevu ruku. Stopalom je ugazio na donji dio košulje i izvukao ruku kroz rukav. Rukav se kao i uvijek okrenuo naopako, a njegova je zdrava ruka izašla vani. Bio je prisiljen na cijeloj svojoj garderobi načiniti jednu jedinu preinaku. Premjestiti dugmad manšeta na svojim košuljama kako bi mu lijeva ruka mogla proći kroz rukav dok je dugmad još bila zakopčana.
364
Ostavio je košulju na podu, odvezao svoje bokseri-ce i spustio ih preko bokova. Svukao ih je i dohvatio donji rub potkošulje. To je bio najteţi dio. Potegnuo je potkošulju za rub, sagnuo se i podigao ga preko glave. Zatim ju je uhvatio za ovratnik, pa i njega presvukao preko glave. Povukao je potkošulju udesno i provukao kuku kroz rukav. Zatim je trznuo lijevom rukom poput biča, dok nije svukao potkošulju. Pala je na pod. Sagnuo se, pokupio potkošulju, bokserice i čarape, odnio ih u kupaonicu i sve zajedno bacio u košaru. Vratio se gol do kreveta i opet sjeo na rub. Posegnuo je lijevom rukom preko prsa i otkopčao teško koţno remenje s desnog bicepsa. Imao je tri remena i tri kopče. Olabavio je koţnu časku i skinuo je unatrag s nadlaktice. Škripila je u tišini dok ju je micao. Koţa je bila debela i teška, puno deblja i teţa od svake koţe za cipele. Slojevita. Bila je smeđa i sjajna od istrošenosti. Tijekom godina oblikovala se na njegovoj ruci poput čelika. Pritiskala mu je mišić dok ju je skidao. Oslobodio je remenje sa zakovicama s lakta. Zatim je hladnu kuku primio svojom lijevom rukom i polako je povukao. Ĉaska se odvojila od ruke i on ju je svukao. Okomito ju je drţao među koljenima. Kukaje bila okrenuta prema podu, a časka prema gore. Nagnuo se prema noćnom ormariću i uzeo nekoliko papirnatih maramica iz kutije i limenku pudera iz ladice. Zguţvao je maramice u lijevoj ruci i ugurao ih u časku. Okretao je maramice oko časke da obriše znoj koji se nakupio preko dana. Zatim je po unutrašnjosti časke istresao puder iz limenke. Uzeo je još maramica i obrisao koţu i čelik. Zatim je cijelu protezu poloţio na pod, usporedo s krevetom. Na patrljku svoje desne podlaktice nosio je jednu tanku čarapu, kako mu koţna proteza ne bi naţuljala koţu. To nije bilo neko posebno medicinsko pomagalo. Bila je to obična dječja čarapa. Cilindrična, bez pete, poput onih koje majke oblače djeci prije nego proho-daju. Uvijek je u robnim kućama kupovao deset pari odjednom. Uvijek je
365
kupovao bijele. Bile su jeftinije. Svukao je čarapu s patrljka, protresao je i poloţio je do kutije s maramicama na noćnom stoliću. Sam patrljak bio je smeţuran. Na njemu je još bilo mišića, ali nisu ničemu sluţili. Kosti su na mjestu ki-danja bile glatke, a preko njih je koţa bila čvrsto zaši-vena. Koţa je bila bijela, a šavovi crveni. Izgledali su poput kineskog pisma. Pri dnu patrljka rasle su mu crne malje, jer je koţa na tom mjestu s vanjske strane podlaktice bila rastegnuta. On je opet ustao i otišao u kupaonicu. Prethodni je vlasnik ugradio zrcalo na zidu iznad umivaonika. Pogledao se u zrcalo, mrzeći ono što vidi. Ruka mu nije smetala. Jednostavno je nije bilo. Mrzio je svoje lice. Opekline. Ruka je bila rana, ali lice je bilo unakaţeno. Okrenuo se u stranu da ga ne mora gledati. Oprao je zube i odnio bocu losiona do kreveta. Istisnuo je kap na koţu patrljka i počeo ga trljati prstom. Zatim je poloţio losion do dječje čarape na noćnom ormariću, uvukao se pod pokrivače i ugasio svjetlo. "Lijevu ili desnu?" upitala je Jodie. "Koju je ruku izgubio?" Reacher je stajao iznad sjajnog Bamfordovog sanduka i prebirao po kostima. "Desnu", rekao je. "Ruka viška je desna ruka." Newman je prišao Reacherovu ramenu, nagnuo se i odvojio dva rasuta komada kosti, od kojih je svaki bio dug oko trinaest centimetara. "Nije izgubio samo šaku", rekao je. "Ovo su palčana kost i lakat njegove desne ruke. Ruka mu je otkinuta ispod lakta, vjerojatno komadom lopatice rotora. Vjerojatno mu je ostalo dovoljno ruke da ima kakav-ta-kav patrljak." Reacher je uzeo kosti i prešao prstima preko oštrih krajeva. "Ne razumijem, Nash", rekao je. "Zašto niste pretraţili područje?" "Zašto bismo?" neodređeno je odgovorio Newman.
366
"Zašto bi pretpostavili daje preţivio? Bio je strahovito ozlijeđen. Udarac, otkinuta ruka? Moţda je imao i druge ozljede, moţda unutrašnje? Barem jako krvarenje? Moţdaje zadobio i opekline. Posvuda je gorjelo gorivo. Razmisli o tome, Nash. Postoji mogućnost da je ispuzao iz olupine, krvareći iz arterija, moţda je gorio. Moţda je uspio otpuzati dvadesetak metara od olupine i onesvijestio se u raslinju i umro. Zašto ga, dovraga, niste potraţili?" "To pitanje postavi sebi", rekao mu je Newman. "Zašto ga nismo potraţili?" Reacher je zurio u njega. Nash Newman, jedan od najpametnijih ljudi koje je ikad upoznao. On je bio toliko sitničav i pedantan čovjek, čovjek koji je mogao uzeti komadić lubanje širok samo nekoliko centimetara i reći kome je pripadala, kako je ta osoba ţivjela i kako je umrla. Bio je profesionalac i vrlo pedantan i vodio je najduţe i najsloţenije forenzičke istrage u povijesti, a u ţivotu nije primio ništa više od pohvale i odobravanja. Kako je Nash Newman mogao pogriješiti oko takve osnovne stvari? Reacher je zurio u njega, a zatim je otpuhnuo i zatvorio oči. "Isuse, Nash", polako je rekao. "Ti znaš daje preţivio, zar ne? Ti zbilja to znaš. Nisi ga potraţio zato jer si bio siguran da je preţivio." Newman je kimnuo. "Točno." "Ali kako si znao?" Newman se osvrnuo po laboratoriju. Spustio je glas. "Zato jer se pojavio poslije", rekao je. "Puzao je do poljske bolnice udaljene pedeset milja i pojavio tri tjedna kasnije. Sve piše u njihovim medicinskim spisima. Imao je jaku groznicu, bio je izgladnio, imao je uţasne opekline na jednoj strani lica, nije imao ruku i crvi su mu izjeli patrljak. Uglavnom je bio nesuvisao, ali uspjeli su ga identificirati po njegovim pločicama. Zatim je poslije liječenja ispričao što mu se dogodilo. Nitko nije preţivio osim njega. Zato sam rekao da smo točno znali što ćemo
367
pronaći tamo. Zato stvar nije bila toliko hitna, sve dok Leon nije zatraţio istragu." "Što se onda dogodilo?" upitala je Jodie. "Ĉemu sva tajanstvenost?" "Bolnica je bila daleko na sjeveru", rekao je Newman. "Vijetkongovci su nadirali i mi smo se povlačili. Bolnica je bila spremna za evakuaciju." "I?" upitao je Reacher. "On je nestao noć prije nego su ga trebali premjestiti u Sajgon." "Nestao je?" Newman je klimnuo. "Jednostavno je pobjegao. Izvukao se iz svojeg leţaja i pobjegao. Nitko ga više nikad nije vidio." "Sranje", rekao je Reacher. "Još uvijek mi nije jasno čemu tajanstvenost", rekla je Jodie. Newman je slegnuo ramenima. "Pa, Reacher ti moţe objasniti. To je više njegovo područje nego moje." Reacher je još drţao Hobiejeve kosti. Palčana kost i podlaktica njegove desne ruke imale su časku na donjem dijelu, baš kao što je priroda namjeravala. No u gornjem dijelu su bile divlje smrskane i rasute komadom lopatice rotora. Hobie je proučavao takvu lopaticu i zaključio je da je sposobna uništiti grane drveća debele kao ljudska ruka. Stalno se sluţio tom spoznajom da spasi ţivote drugih ljudi. Zatim se ta ista lopatica savila i zabila u kabinu i odnijela mu ruku. "Bio je dezerter", rekao je. "Tehnički, bio je baš to. Bio je vojnik u sluţbi i pobjegao je. Ali odlučili su da ga neće traţiti. Tako je moralo biti. Jer, što je vojska mogla poduzeti? Ako ga uhvate, što dalje? Sudili bi čovjeku koji je bio istaknuti vojnik s devetsto devedeset jednom bojnom misijom i bio je vojnik koji je dezertirao nakon što je zadobio strahovite ozljede i bio unakaţen. Nisu mogli to učiniti. Rat nije bio popularan. Nitko ne moţe poslati unakaţenog vojnika u Leavenworth zbog dezertiranja pod takvim okolnostima. Ali isto tako ne
368
moţete poslati poruku da puštate dezertere da se s time izvuku. To bi bio skandal druge vrste. Još uvijek su mnogo njih proganjali zbog dezertiranja. One koji to nisu zasluţili. Nisu mogli otkriti da imaju različite metode za različite ljude. Zato su zatvorili i zapečatili Hobijev spis i označili ga povjerljivim. Zato osobni spis završava posljednjom misijom. Sve drugo je pod ključem negdje u Pentagonu." Jodie je kimnula. "Zato on nije na Zidu boli u Washingtonu", rekla je. "Znaju daje još uvijek ţiv." Reacher nije htio spustiti kosti ruke. Drţao ih je i prelazio prstima preko cijele njihove duţine. Dobri krajevi bili su glatki i savršeni i spremni prihvatiti profinjene pokrete ljudskog zapešća. "Jeste li upisali njegove medicinske podatke?" upitao je Newmana. "Njegove stare rendgenske snimke, zubni karton i ostalo?" Newman je odmahnuo glavom. "On nije nestao u akciji. Preţivio je i dezertirao." Reacher se opet okrenuo Bamfordovu sanduku i lagano poloţio dvije poţutjele kosti u kut grube drvene kutije. Odmahnuo je glavom. "Nash, jednostavno ne mogu vjerovati. Sve je o ovom čovjeku govorilo da nije dezerter. Njegova pozadina, dokumentacija, sve. Znam kakvi su dezerteri. Tragao sam za mnogo njih. "Dezertirao je", rekao je Newman. "To je činjenica, sve je u bolničkim spisima." "Preţivio je pad", rekao je Reacher. "Ĉini se da više ne mogu sumnjati u to. Bio je u bolnici. Ni to ne mogu poreći. Ali što ako se nije radilo o dezertiranju? Što ako je bio zbunjen ili omamljen od lijekova ili sličnog? Što ako je jednostavno odlutao i izgubio se?" Newman je odmahnuo glavom. "Nije bio zbunjen." "Ali kako znaš da nije? Gubitak krvi, izgladnjelost, groznica, morfij?" "Dezertirao je", rekao je Newman.
369
"Nema smisla", rekao je Reacher. "Rat mijenja ljude", rekao je Newman. "Ne toliko", odvratio mu je Reacher. Newman je prišao bliţe i opet spustio glas. "Ubio je bolničara", prošaptao je. "Vidio gaje kako bjeţi i pokušao ga spriječiti. Sve piše u spisu. Hobie je rekao ne vraćam se natrag i udario ga bocom u glavu. Razbio mu je lubanju. Bolničara su smjestili u Hobi-ejev krevet, ali umro je na putu za Sajgon. Zato se sve drţi u tajnosti, Reacheru. Nisu ga samo pustili da se izvuče sa dezertiranjem. Pustili su ga da se izvuče s ubojstvom." U laboratoriju je zavladala potpuna tišina. Zrak je šumio i osjećao se zemljani vonj starih kostiju. Reacher se uhvatio za sjajni poklopac Bamfordova sanduka samo da ne padne. "Ne vjerujem", rekao je. "Trebao bi", odvratio mu je Newman. "Jer je to istina." "Ne mogu to reći njegovim roditeljima", rekao je Reacher. "Jednostavno ne mogu. To bi ih ubilo." "Strašna tajna", rekla je Jodie. "Pustili su ga da se izvuče s ubojstvom?" "Politika", rekao je Newman. "Tamo je politika smr-djela do neba. Zapravo, još uvijek smrdi." "Moţda je umro kasnije", rekao je Reacher. "Moţda je pobjegao u prašumu i poslije umro tamo. Još uvijek je bio vrlo bolestan, zar ne?" "Kako bi ti to pomoglo?" upitao je Newman. "Mogao bih reći njegovim roditeljima da je mrtav, znaš, pojedinosti i sve." "Hvataš se za slamke", rekao je Newman. "Moramo ići", rekla je Jodie. "Moramo stići na avion." "Bi li se posvetio njegovim medicinskim spisima?" upitao je Reacher. "Ako ih dobijem od njegove obitelji? Bi li mi učinio to?" Uslijedila je stanka. "Već ih imam", rekao je Newman. "Leon ih je donio sa sobom. Dala mu ih je njegova obitelj."
370
"Onda, hoćeš li ih proučiti?" upitao je Reacher. "Hvataš se za slamke", ponovio je Newman. Reacher se okrenuo i pokazao prstom na stotinu kartonskih kutija u niši na kraju prostorije. "On bi mogao biti među njima, Nash." "On je u New Yorku", rekla je Jodie. "Zar ti to nije jasno?" "Ne, ţelim da bude mrtav", rekao je Reacher. "Ne mogu se vratiti njegovim roditeljima i reći im da je njihov sin dezerter i ubojica i da je cijelo vrijeme u bijegu bez da im se ţeli javiti. Trebam ga mrtvoga." "Ali on nije mrtav", rekao je Newman. "Ali bi mogao biti, zar ne?" rekao je Reacher. "Mogao je umrijeti poslije. U prašumi, moţda negdje drugdje, daleko, dok je bio u bijegu? Od bolesti, gladi? Moţda su već pronašli njegov kostur. Hoćeš li provjeriti njegove medicinske podatke? Hoćeš li mi učiniti tu uslugu?" "Reacheru, moramo ići", rekla je Jodie. "Hoćeš li provjeriti?" opet je upitao Reacher. "Ne mogu", rekao je Newman. "Isuse, cijela ova stvar je povjerljiva, zar ti to nije jasno? Nisam ti smio ništa reći. Osim toga, ne mogu dodati još jedno ime na popis nestalih. Glavnom stoţeru se to ne bi svidjelo. Ovdje moramo smanjivati brojeve, a ne povećavati." "Moţeš li to obaviti nesluţbeno? Privatno? To bi mogao, zar ne? Ti si glavni ovdje, Nash. Molim te. Za mene?" Newman je odmahnuo glavom. "Hvataš se za slamke, to je sve." "Molim te, Nash", rekao je Reacher. Nastupila je tišina. Zatim je Newman uzdahnuo. "U redu, dovraga", rekao je. "Za tebe, učinit ću to." "Kad?" upitao je Reacher. Newman je slegnuo ramenima. "Odmah ujutro, u redu?" "Nazvat ćeš me čim završiš?" "Svakako, ali gubiš vrijeme. Tvoj broj?" "Nazovite me na mobitel", rekla je Jodie. Rekla mu je svoj broj. Newman ga je zapisao na rukav svoje laboratorijske kute. "Hvala Nash", rekao je Reacher. "Zbilja to cijenim." "To je gubitak vremena", opet je rekao Newman. "Moramo ići",
371
rekla je Jodie. Reacher je odsutno kimnuo i svi zajedno su se zaputili prema vratima na zidu od troske. Poručnik Simon čekao ih je s druge strane vrata. Ponudio im je prijevoz do putničkog terminala. PETNAEST Prvi razred ili ne, povratak je bio bijedan. Zrakoplov je bio isti onaj kojim su i došli i letio je na istok prema New Yorku uzduţ druge stranice divovskog trokuta. Bio je očišćen i mirisav, provjeren i iznova napunjen gorivom i imao je novu posadu. Reacher i Jodie sjedili su na istim mjestima koja su napustili četiri sata ranije. Reacher je opet sjeo do prozora, ali ovaj put se osjećao drukčije. Sjedalo je i dalje bilo dva i pol puta šire od normalnog, ukrašeno skupocjenom draperijom od ovčje koţe, ali više nije uţivao dok je u njemu sjedio. Svjetla su bila prigušena, oponašajući noć. Uzletjeli su prema neobuzdanom tropskom sutonu koji je ključao iza otoka, a zatim su se okrenuli u drugom pravcu i poletjeli prema tmini. Motori su prigušeno brujali. Posada je bila tiha i nenametljiva. U kabini je pored njih dvoje bio još samo jedan putnik. Sjedio je dva reda ispred njih, preko puta prolaza. Bio je visok i mršav i nosio je pamučnu košulju kratkih rukava s blijedim prugama. Desna mu je podlaktica lagano počivala na naslonu stolice, a glava mu je visjela mlohavo i opušteno. Oči su mu bile sklopljene. "Koliko je visok?" prošaptala je Jodie. Reacher se nagnuo i pogledao naprijed. "Moţda 183 centimetra." "Kao i Victor Hobie", rekla je. "Sjećaš se što je pisalo u spisu?" Reacher je kimnuo. Pogledao je poprijeko u blijedu podlakticu koja je leţala na sjedalu. Ĉovjek je bio mršav i mogao mu je primijetiti istaknuti zglob zapešća kako strši u tami kabine. Vidio se jedan tanki mišić, naborana
372
koţa i svijetle malje. Kost podlaktice je bila otkrivena sve do lakta. Hobie je ostavio za sobom petnaest centimetara svoje podlaktice na mjestu gdje se srušio njegov helikopter. Reacher je brojao veličinu od čovjekovog zgloba zapešća. Petnaest centimetara bilo je na pola puta do lakta. "Otprilike pola-pola, zar ne?" rekla je Jodie. "Nešto više od pola", rekao je Reacher. "Morali su mu opšiti patrljak. Vjerojatno su mu ruku na mjestu gdje je bila otkinuta još više skratili. Ako je preţivio." Ĉovjek koji je sjedio dva reda ispred pospano se okrenuo, privukao ruku bliţe tijelu i ona je nestala s vida, kao da je znao da njih dvoje pričaju o njoj. "Preţivio je", rekla je Jodie. "On je u New Yorku i pokušava ostati skriven." Reacher se nagnuo na drugu stranu i naslonio čelo na hladnu plastiku prozorčića. "Okladio bih se u svoj ţivot da nije", rekao je. Oči su mu bile otvorene, ali kroz prozor se ništa nije vidjelo. Samo crno noćno nebo, sve do crnog oceana sedam milja niţe. "Zašto te to toliko muči?" upitala ga je u tišini. On se okrenuo naprijed i pogledao u prazno sjedalo dva metra ispred sebe. "Iz više razloga", rekao je. "Na primjer?" On je slegnuo ramenima. "Kao i sve drugo, poput velike depresivne spirale. Bio je to profesionalan poziv. Imao sam nekakav osjećaj i čini se da sam pogriješio." Ona mu je njeţno poloţila ruku na podlakticu, gdje su mu se mišići suţavali malo iznad zapešća. "Nije kraj svijeta ako si pogriješio." On je odmahnuo glavom. "Ponekad nije, ponekad jest. Ovisno o čemu je riječ, zar ne? Netko me pita tko će dobiti prvenstvo, a ja kaţem Yankees. To onda nije bitno, zar ne? Jer, kako mogu takvo što znati? Ali recimo da sam sportski novinar koji se mora razumjeti u to? Ili
373
profesionalni kockar? Što ako je bejzbol moj ţivot? Tada jest kraj svijeta, ako zabrljam." "Što ţeliš reći?" "Kaţem da su takve prosudbe moj ţivot. U tome bih trebao biti dobar. Prije sam bio dobar u tome. Uvijek sam se mogao pouzdati u svoju prosudbu i biti u pravu." "Ali nisi imao na temelju čega prosuditi." "To je sranje, Jodie. Itekako sam imao. Puno više nego sam znao imati prije. Upoznao sam njegove roditelje, pročitao sam njegova pisma, pričao sam s njegovim starim prijateljem, vidio sam njegov spis, razgovarao sam s njegovim starim drugom iz vojske i sve mi je govorilo da se on nikako nije mogao ponašati na način na koji se očito ponašao. Stogajednostavno nisam bio u pravu i to me izjeda. Što ću sad?" "Kako to misliš?" "Moram reći njegovim roditeljima", rekao je. "To će ih na mjestu ubiti. Trebala si ih upoznati. Oni su oboţavali svoga sina. Oboţavali su vojsku, sve to domoljublje, sluţenje vlastitoj zemlji, cijelu tu prokletu stvar. Sada moram otići njihovoj kući i reći im da je njihov sin ubojica i dezerter. Da je okrutni sin koji ih je ostavio da se muče trideset dugih godina. Doći ću kod njih i tim ih riječima na mjestu ubiti, Jodie. Prvo bih trebao nazvati hitnu pomoć." Ušutio je i okrenuo se prema crnom prozorčiću. "I?" rekla je. On se opet okrenuo prema njoj i pogledao je. "I budućnost. Što ću dalje sa sobom? Imam kuću i potreban mi je posao. Kakav posao? Više ne mogu biti istraţitelj, ne ako sam iznenada stvari počeo shvaćati potpuno naopako. Baš u pravo vrijeme, zar ne? Moje profesionalne sposobnosti su se rasplinule upravo onda kad sam trebao naći posao. Trebao bih se vratiti natrag na Key West i kopati jame za bazene do kraja ţivota." "Previše si strog prema sebi. To je bio samo osjećaj, to je sve. Nagonski osjećaj koji je bio pogrešan." "Takvi bi osjećaji trebali biti pouzdani", rekao je. "Tako je
374
kod mene uvijek bilo. Mogao bih ti ispričati desetak priča kad sam poslušao svoje nagonske osjećaje, i to bez ikakvog razloga. Jednostavno zato jer sam tako osjećao. Povremeno su mi takvi osjećaji znali spasiti ţivot." Ona je kimnula bez riječi. "I statistički, morao sam imati pravo", rekao je. "Znaš li koliko se ljudi sluţbeno ne smatra mrtvima poslije Vijetnama. Negdje oko pet. Dvjesta nestalih, ali oni su mrtvi, to svi znamo. Nash će nakon nekog vremena pronaći sve i obiljeţiti ih kao poginule. Ali postoji petorica ljudi koji se ne mogu nigdje svrstati. Trojica su promijenila strane i ostali u selima poslije rata. Postali su vijetnamski ţitelji. Dvojica su nestala u Tajlandu. Jedan od njih je ţivio u kolibi ispod mosta u Bangkoku. Pet nezaključenih slučajeva od milijuna, a Victor Hobie je jedan od njih i ja sam pogriješio u svezi njega." "Ali nisi sasvim pogriješio", rekla je. "Sudio si o starom Victoru Hobieju, to je sve. Svi oni podaci odnosili su se na Victora Hobieja prije rata i prije nesreće. Rat mijenja ljude. Jedini svjedok promjene bio je DeWitt, a on to nije htio primijetiti." On je opet odmahnuo glavom. "I to sam uzeo u obzir, ili sam barem pokušao. Nisam mislio da ga to moţe toliko promijeniti." "Moţda ga je nesreća promijenila", rekla je. "Razmisli o tome, Reacheru. Koliko je imao, dvadeset ijednu godinu? Dvadeset dvije? Poginulo je sedam ljudi i moţda se osjećao odgovornim. Upravljao je svojim helikopterom, zar ne? I bio je unakaţen. Izgubio je ruku i vjerojatno je bio ispečen. Fizička unakaţenost je veliki šok za jednog mladića, zar ne? A zatim, u poljskoj bolnici, vjerojatno je bio omamljen od lijekova i uţasnut zbog povratka." "Ne bi ga poslali natrag u rat", rekao je Reacher. Jodie je klimnula. "Da, ali moţda nije bio pri sebi. Zbog morfija. To je kao da si drogiran, zar ne? Moţda je mislio da će ga odmah poslati natrag u rat. Moţda je mislio da će ga kazniti zbog toga što je izgubio helikopter. Mi
375
jednostavno ne znamo u kakvom je mentalnom stanju tada bio. Zato je pokušao pobjeći i udario bolničara po glavi. Zatim je poslije postao svjestan što je učinio. Vjerojatno se uţasno osjećao zbog toga. To sam ja predosjećala, cijelo vrijeme. Krije se negdje, jer taji krivnju. Trebao se predati vlastima, jer ga nitko ne bi osudio zbog toga. Olakotne okolnosti bile su sasvim očite. Ali on se sakrio, i što se više skrivao to mu je bilo sve gore. Krivnja je jednostavno narasla preko svake mjere." "Ipak sam pogriješio", rekao je. "Upravo si opisala nerazumnog čovjeka. Paničnog, nerealnog, pomalo histeričnog. Ja sam ga gledao kao štrebera. Vrlo razumnog, vrlo racionalnog, vrlo normalnog. Gubim osjećaj za to." Divovski je zrakoplov i dalje neprimjetno brujao. Devetsto šezdeset kilometara na sat kroz rijedak visinski zrak, a činilo se kao da stoji u mjestu. Bio je poput prostrane pastelne čahure koja visi na noćnom nebu sedam milja iznad Zemlje i ne ide nigdje. "Onda, što ćeš učiniti?" upitala ga je. "Glede čega?" "Budućnosti." On je opet slegnuo ramenima. "Ne znam." "Što s Hobiejima?" "Ne znam", rekao je opet. "Mogao bi ga pokušati pronaći", rekla je. "Znaš, mogao bi ga uvjeriti da se više ne mora bojati vlasti. Mogao bi ga urazumiti. Moţda bi ga mogao nagovoriti da se nađe sa svojim roditeljima." "Kako ga mogu naći? Kako se sad osjećam, ne bih mogao naći ni nos na vlastitom licu. A ti si toliko odlučila razveseliti me, da si nešto zaboravila." "Što?" "On ne ţeli da ga se nađe. Kao što si sama zaključila, on ţeli ostati skriven. Ĉak i da ga to stvarno zbuni, očito je da bi se poslije brinuo zbog toga. Dao je ubiti Costella, Jodie. Poslao je ljude da nas ubiju. Zato da i dalje moţe
376
ostati skriven." Zatim je stjuardesa sasvim prigušila svjetlo i u kabini je nastao potpuni mrak. Reacher je odustao od objašnjavanja, spustio sjedalo i pokušao zaspati. U glavi mu je bila samo jedna misao: Victor Hobie je dao ubiti Costella tako da i dalje moţe ostati skriven. Trideset katova iznad Pete avenije, on se probudio nešto poslije šest sati ujutro, što je za njega bilo uobičajeno, ovisno koliko je ruţan bio san o plamenu. Trideset godinaje skoro jedanaest tisuća dana, a jedanaest tisuća dana ima jedanaest tisuća noći i svaki put je sanjao vatru. Kokpit se odvojio od repnog dijela helikoptera, a vrhovi drveća okrenuli su ga unatrag. Zbog puknuća trupa gorivo se prolilo. Posvuda je šikljalo. Svake je noći gledao kako ga gorivo prska, kao u stravično usporenoj snimci. Blistalo je i treperilo na sivom prašumskom zraku. Bilo je tekuće, okruglo i tvorilo je čvrste oblike poput divovskih, iskrivljenih kišnih kapi. Okretale su se, mijenjale se i postajale veće, poput ţivih bića koja polako lebde kroz zrak. Svjetlost je padala na njih i činila ih čudnima i lijepima. Prelijevale su se u duginim bojama. Pale su na njega prije nego mu se lopatica rotora zarila u ruku. Svake je noći okretao glavu i na isti se način trzao i grčio, ali svake noći bi kapi ipak pale na njega. Pljusnule bi mu po licu. Tekućina je bila topla. To ga je zbunjivalo. Izgledala je poput vode. Voda je trebala biti hladna. Morao je osjetiti trnce od hladnoće. Ali tekućina je bila topla. Bila je ljepljiva. Gušća od vode. Zaudarala je. Zaudarala je na kemikaliju. Pljusnula mu je preko lijeve strane glave. Bila mu je u kosi. Slijepila mu je kosu za čelo i polako mu curila u oči. Zatim je okrenuo glavu i vidio kako zrak gori. Pla-meni prsti pokazivali su na potočiće prolivenog goriva, kao da ga optuţuju. Zatim su se prsti pretvorili u usta. Proţdirala su tekuće oblike koji su lebdjeli. Proţ-dirala su brzo, a oblici su postajali veći i blistali su od vrućine. Zatim su odvojene kuglice u zraku buknule u plamen,
377
jedna za drugom. Više nije bilo nikakve povezanosti. Nije bilo redoslijeda. Jednostavno su eksplodirale. On je jedanaest tisuća puta trznuo glavom prema dolje, ali vatra bi ga uvijek zahvatila. Zaudaralo je na pečenje, ali osjećaj je bio hladan, poput leda. Iznenadni hladan šok na jednoj strani lica, u kosi. A zatim crni obris lopatice rotora kako juri prema njemu. Lopatica je udarila čovjeka po imenu Bamford po prsima, a njega je dio lopatice udario oštricom točno po polovici podlaktice. Vidio je kako mu ruka otpada. Vidio je svaku pojedinost. Taj dio nikad nije sanjao, jer je sanjao o vatri i nikad nije morao sanjati o tome kako mu ruka otpada, jer se sjećao kako se to dogodilo. Oštrica lopatice bila je tanka i aerodinamična, i bila je sasvim crna. Probila mu je kosti na ruci i zaustavila mu se na bedru. Bila je nepomična, jer je izgubila silinu zamaha. Podlaktica mu se jednostavno prelomila na dva dijela. Na zapešću mu je i dalje bio ručni sat. Ruka i zapešće pali su na pod. Podigao je otkinutu podlakticu i njome dotaknuo lice, kako bi shvatio zašto mu je koţa na licu tako hladna i zašto zaudara na pečeno meso. Kasnije je shvatio da mu je taj pokret spasio ţivot. Kad je opet bio u stanju suvislo razmišljati, razumio je što je učinio. Jak plamen spalio mu je otvorenu ranu na nadlaktici. Vrućina je sprţila golo meso i zatvorila arterije. Da njome nije dotaknuo svoje lice zahvaćeno plamenom, bio bi iskrvario i umro. To je bio trijumf. Ĉak i u krajnjoj opasnosti i meteţu, postupio je dobro. To je bilo pametno. Borio se za opstanak. To mu je mrtvački ozbiljno dalo do znanja da nikad nije izgubio. Ostao je pri svijesti oko dvadeset minuta. U kabini je učinio ono što je morao učiniti i ispuzao van iz olupine. Znao je da za njim više nitko ne puţe. Uspio je stići do šipraţja i nastavio puzati. Na koljenima i oslanjajući se na ostatak ruke, hodao je zgrbljeno poput majmuna. Naklonio se glavom naprijed i zabio svoju spaljenu koţu u zemlju. Tada je počela agonija. Bio je pri svijesti
378
dvadeset minuta, a zatim se onesvijestio. U sljedeća se tri tjedna nije sjećao skoro ničega. Nije znao kamo je išao, što je jeo i što je pio. Ponekad bi se nakratko nečega sjetio, poput bljeska, što je bilo gore nego da se ničega nije sjećao. Bio je prekriven pijavicama. Spaljena mu je koţa otpala, a meso ispod nje zaudaralo je na truleţ i raspadalo se. Crvi su gmizali i hranili se njegovom odsječenom rukom. Zatim se našao u bolnici. Jednog se jutra probudio lebdeći u oblaku morfija. Taj je osjećaj bio bolji od bilo kojeg drugog osjećaja u njegovom ţivotu. Ali on se cijelo vrijeme pretvarao da osjeća smrtnu bol. Na taj su način morali odgoditi njegov povratak na bojište. Lice su mu zamotali u zavoje. Očistili su mu crve iz rane. Puno godina kasnije, shvatio je da su mu i crvi spasili ţivot. Pročitao je izvješće o novom medicinskom istraţivanju. Crvi su sluţili u novom, revolucionarnom liječenju gangrene. Svojim su neprestanim hranjenjem jeli meso zahvaćeno gangrenom, prije nego se truljenje moglo proširiti. Pokusi su bili uspješni. Nasmiješio se. Znao je. Evakuacija iz bolnice ga je iznenadila. Nisu mu ništa rekli. Ĉuo je kako bolničari planiraju što će učiniti sljedećeg jutra. On se odmah iskrao iz sobe. Nigdje nije bilo straţara. Samo jedan bolničar, koji se zadrţao u krugu bolnice. Bolničar gaje koštao jedne dragocjene boce vode koju mu je razbio o glavu, ali to njegov bijeg nije odgodilo duţe od sekunde. Dugo putovanje kući počelo je upravo tada, u ši-praţju, metar daleko od ograde bolnice. Prvi je zadatak bio prikupiti svoj novac. Bio je zakopan pedeset milja dalje, u lijesu, na tajnom mjestu izvan njegovog posljednjeg tabora. Lijes je pronašao pukim slučajem. Bio je jedino dovoljno veliko spremište kojeg se tada mogao domoći, ali poslije se ispostavilo da je to bio potez pravog genija. Novčanice od sto, pedeset, dvadeset i deset dolara teţile su osamdeset pet kilograma. Bila je to uobičajena teţina
379
sadrţaja ljesova. U lijesu je bilo nešto manje od dva milijuna dolara. Tabor je već bio napušten i daleko iza neprijateljskih linija. Ali uspio je doći tamo i suočiti se s prvim od mnogih problema. Kako će bolestan čovjek bez jedne ruke iskopati lijes? Isprva, slijepom ustrajnošću. Kasnije, uz pomoć. Već je bio uklonio veći dio zemlje kad su ga otkrili. Poklopac lijesa bio je sasvim vidljiv i leţao je u plitkom grobu. Vijetkongovska ophodnja napala ga je s drveća i mislio je da će umrijeti. Ali nije. Umjesto toga, otkrio je nešto. To je stajalo rame uz rame s ostalim velikim otkrićima u njegovu ţivotu. Vijetkon-govci su ustuknuli. Bojali su se, mrmljali su i nisu bili sigurni. Shvatio je oni ne znaju tko je on. Nisu znali što je on. Uţasne opekline potpuno su mu izobličile izgled. Nosio je pokidanu i prljavu bolničku košulju. Nije izgledao kao Amerikanac. Nije sličio ni na što. Nije izgledao kao čovjek. Shvatio je da spoj njegovog uţasnog izgleda, divljeg ponašanja i lijes imaju učinka na svakoga tko bi ga vidio. Prastari rudimentarni strahovi od smrti, leševa i ludila potpuno su ih skamenili. Shvatio je da će, ako se počne ponašati kao luđak i zgrabi svoj lijes, ti ljudi sve učiniti za njega. Njihovo drevno praznovjerje išlo mu je u korist. Vijetkongovska ophodnja iskopala je lijes i utovarila ga na volovska kola. On je sjeo uspravan na njega i počeo divlje mahati i pokazivati prstom prema zapadu, a oni su ga poveli na put dug stotine milja, prema Kambodţi. Vijetnam je uska zemlja. Prelazio je od skupine do skupine i došao u Kambodţu za četiri dana. Davali su mu riţu za jelo, vodu za piće i odjenuli su ga u crne hlače, samo da bi ga primirili i ublaţili vlastite primitivne strahove. Zatim su ga prihvatili Kambodţanci. Skakao je i blebetao poput majmuna i pokazivao na zapad, na zapad i samo na zapad. Dva mjeseca poslije bio je u Tajlandu. Kambodţanci su na rukama prenijeli lijes preko granice, okrenuli se natrag i pobjegli.
380
Tajland je bio drukčiji. Kad je prešao granicu, bilo je to kao da je izašao iz kamenog doba. U Tajlandu su postojale ceste i vozila. Ljudi su bili drukčiji. Brbljavi i unakaţeni čovjek s lijesom bio je predmet ozbiljne sućuti i brige. Nije predstavljao prijetnju. Vozio se starim Chevroletovim kamionetima i još starijim Peuge-otovim kamionima i za dva tjedna se, zajedno sa svim ostalim smećem s Dalekog istoka, našao u kanalizaciji zvanoj Bangkok. U Bangkoku je ţivio godinu dana. Opet je zakopao lijes, u dvorištu iza kolibe koju je bio iznajmio. Prvu je noć svim silama kopao alatom ukradenim od američke vojske, koji je kupio na crnom trţištu. Mogao se sluţiti alatom za kopanje, koji je bio osmišljen za kopanje jednom rukom, kako bi se u drugoj ruci mogla drţati puška. Kad je njegov novac opet bio na sigurnom, otišao je potraţiti liječnike. U Bangkoku ih je bilo mnogo. Liječnici su bili ostaci carstva i zaudarali su na rakiju. Bili su otpušteni sa svih poslova koje su ikad imali, ali znali su biti prilično sposobni u danima kad su bili trijezni. Nisu mu bogzna što mogli učiniti s licem. Jedan mu je kirurg sredio kapak, tako da ga je skoro mogao zatvoriti. I to je bilo sve. Ali s rukom su bili temeljiti. Opet su otvorili ranu i zaoblili mu i poravnali kosti. Zašili su mu mišić, prevukli koţu preko njega i sve opet zašili. Rekli su mu da mora proći mjesec dana da rana zaraste, a zatim su ga poslali čovjeku koji je izrađivao umjetne udove. Ĉovjek mu je ponudio višestruki izbor udova. Svi su imali isti steznik koji se učvršćivao na biceps, isto remenje i istu časku koja je točno odgovarala obliku njegovog patrljka. No nastavci su bili različiti. Imao je drvenu ruku izrezbarenu velikom vještinom, koju je rukom obojila njegova kći. Zatim je imao ruku s nastavkom u obliku trozuba, koja je podsjećala na kakvu vrtlarsku alatku. No on je izabrao jednostavnu kuku. Odgovarala mu je, iako
381
ni sam nije znao zašto. Ĉovjek ju je iskovao od nehrđajućeg čelika i tjedan dana ju uglačavao. Zavario je kuku za jednu čeličnu ploču u obliku lijevka i sve pričvrstio u tešku koţnu čašku. Izrezbario je drvenu repliku njegovog patrljka i ukalupio koţu preko njega, a zatim je koţu umočio u smolu, kako bi je očvrsnuo. Zašio je steznik i pričvrstio remenje i kopče. Paţljivo mu je stavio na ruku i naplatio mu petsto američkih dolara. Ţivio je godinu dana u Bangkoku. Isprva ga je kuka ţuljala, zbog nje se osjećao nespretno i nije mogao njome vladati. Ali postupno je napredovao. Vjeţbao je i uspio njome ovladati. Kad je opet iskopao lijes i na parobrodu koji je prevozio skitnice kupio kartu do San Franciska, sasvim je zaboravio na to da je ikad imao dvije ruke. Jedino ga je lice i dalje mučilo. Iskrcao se u Kaliforniji, uzeo lijes iz skladišta za teret i malim dijelom novca kupio jedan rabljeni automobil. Trojica prestrašenih lučkih radnika utovarili su lijes u vozilo i on se preko cijele drţave odvezao u New York. Još uvijek je bio tu, dvadeset devet godina kasnije, s rukotvorinom majstora iz Bangkoka koja je leţala na podu pored kreveta, gdje ju je odlagao svake od posljednjih jedanaest tisuća noći. Prevrnuo se na trbuh, posegnuo lijevom rukom dolje i podigao svoju umjetnu ruku. Uspravio se na krevetu, poloţio je preko koljena i uzeo dječju čarapu s noćnog ormarića. Bilo je deset minuta poslije šest sati ujutro. Još jedan dan njegovog ţivota. William Curry probudio se u šest i petnaest. Bila je to stara navika koju je stekao radom u dnevnoj smjeni, dok je još bio policijski istraţitelj. Naslijedio je stan svoje bake, dva kata iznad ulice Beekman. Stan nije bio naročito lijep, ali bio je jeftin i iz njega se moglo zgodno
382
doći do većine drţavnih zgrada s donje strane Kanala. Zato je poslije razvoda uselio u njega i ostao u njemu nakon što je otišao u mirovinu. Svojom policijskom mirovinom plaćao je stanarinu, troškove i najamninu jednosobnog ureda u ulici Fletcher. Zato mu je prihod od njegovog novootvorenog privatnog ureda morao pokriti troškove prehrane i alimentacije. A zatim, kad stekne ugled i posao napreduje, to ga je trebalo učiniti bogatim. Bilo je šest i petnaest ujutro i stan je bio ugodno hladan. Obliţnje visoke zgrade bacale su sjenu i štitile stan od ranog jutarnjeg sunca. Spustio je noge na linoleum, ustao i protegnuo se. Otišao je u kuhinju i pristavio kavu. Otišao je u kupaonicu i istuširao se, kao i svakog jutra. Do sedam sati je morao biti spreman za posao i takve se rutine strogo drţao. Otišao je do ormara sa šalicom kave u ruci, otvorio vrata i pogledao odjeću koja je visjela unutra. Mislio se što će odjenuti. Dok je bio policajac, uvijek je nosio hlače i jaknu. Sive flanelske hlače i kariranu sportsku jaknu. Sviđao mu se tvid, iako nije bio tipičan Irac. Ljeti je znao odijevati platnene jakne, ali one su se lako guţvale i zato je odlučio nositi tanke jakne od sintetičke tkanine. Ali ništa od takve odjeće nije mu odgovaralo, jer se tog dana morao negdje pojaviti i izgledati kao skupi odvjetnik David Forster. Morao je odjenuti svoje ţenidbeno odijelo. Odijelo je bilo jednostavno i crno. Kupio ga je u trgovini Brooks Brothers, gdje su prodavali odijela za vjenčanja, krstitke i pogrebe. Bilo je staro petnaest godina, a budući da se radilo o odijelu Brooks Brothersa, nije se mnogo razlikovalo od onih koja su se nosila danas. Malo je visjelo na njemu, jer je bez ţenine kuhinje brzo izgubio na teţini. Hlače su bile malo šire u odnosu na standarde East Villagea, ali to je bilo u redu, jer je namjeravao na svakom gleţnju nositi korice za pištolj. William Curry je bio čovjek koji je vjerovao u to da uvijek mora biti spreman. David Forster je rekao vjerojatno nije ništa opasno. Ako se to ostvari, bit će mu vrlo drago, ali čovjek
383
koji je proveo dvadeset i jednu najgoru godinu u njujorškoj policiji znao je da mora biti oprezan kad čuje takvo obećanje. Zato je namjeravao staviti obje korice za pištolje na gleţnjeve, a svoj veliki magnum .357 zataknuti za pojas na leđima. Stavio je odijelo u jednu plastičnu vreću koju je negdje bio nabavio i dodao jednu bijelu košulju i najneu-padljiviju kravatu. Navukao je korice svog magnuma .357 na crni koţni opasač i sve spremio u torbu, zajedno s dvjema koricama za gleţnjeve. U aktovku je spremio tri pištolja, veliki magnum.357 i dva pištolja kratke cijevi, marke Smith and Wessons, koje je namjeravao skriti na gleţnjevima. Izdvojio je dvanaest metaka za svaki pištolj, spremio ih u kutiju i poloţio je do pištolja. Ugurao je po jednu crnu čarapu u svaku crnu cipelu i stavio ih u torbu do korica za gleţnjeve. Odlučio se presvući tek poslije ranog ručka. Nije bilo svrhe nositi odijelo i pištolje cijelo jutro i pojaviti se na sastanku poput šepave kobile. Zaključao je stan i zaputio se na jug, prema svojem uredu u ulici Fletcher, noseći svoju prtljagu. Zaustavio se samo da uzme kolač s bananom i orahom, bez puno masti. Marilyn Stone se probudila u sedam sati. Oči su joj bile krmeljave i osjećala se umorno. Drţali su ih u uredu dosta iza ponoći. Morali su očistiti toalet. To je učinio zdepasti čovjek u crnom odijelu. Izašao je van mrzovoljan i zapovjedio im da čekaju dok se pod ne osuši. Sjedili su u mraku i tišini, obamrli, promrzli i gladni, i osjećali preveliku mučninu da bi zatraţili nešto za jelo. Tony je natjerao Marilyn da popravi jastuke na sofi. Ona je zaključila da on namjerava spavati tu. Dok se saginjala u svojoj kratkoj suknji i spremala mu leţaj, osjećala se sasvim poniţeno. Popravljala je jastuke i vraćala ih na mjesto, a on joj se samo smiješio.
384
Toalet je bio hladan. Posvuda se osjećala vlaga i za-udaranje sredstva za čišćenje. Ručnici su bili sloţeni i obješeni do umivaonika. Rasporedila ih je u dvije gomile i stavila ih na pod, a zatim su se ona i Chester bez riječi sklupčali na njima. S druge strane vrata ured je bio tih. Nije mislila da će zaspati, ali vjerojatno jest, jer ju je probudilo svitanje novoga dana. Iz ureda su dopirali zvukovi. Umila je lice i uspravila se kad je zdepasti čovjek donio kavu. Uzela je svoju šalicu bez riječi, a on je Chesterovu ostavio na stalku ispod zrcala. Chester je još bio na podu, budan, nepomično leţeći. Ĉovjek je na izlasku samo prekoračio preko njega. "Još samo malo i gotovo", rekla je. "Misliš, tek počinje", odgovorio je Chester. "Kamo ćemo dalje? Gdje će nas noćas strpati?" Htjela je reći kući, hvala Bogu, ali sjetila se da poslije pola tri više neće imati kuću. "U hotel, čini mi se", rekla je. "Uzeli su mi kreditne kartice." Zatim je ušutio. Ona gaje pogledala. "Što je?" "Ovo nikad neće završiti", rekao je. "Zar ti to nije jasno? Mi smo svjedoci. Onoga što su učinili onim policajcima. I Sheryl. Kako nas onda mogu pustiti?" Ona je kimnula. Bio je to jedva primjetan i odsutan pokret glavom. Zatim je razočarano pogledala u njega. Bila je razočarana jer je on napokon shvatio. Odsad će cijeli dan biti zabrinut i bijesan, a to će sve samo oteţati. Trebalo mu je pet minuta da sveţe čvor na kravati, a zatim je navukao jaknu. Odijevanje je protjecalo jednako kao i razodijevanje, samo obrnutim redoslijedom. To je značilo da će cipele obuti posljednje. Mogao je vezice na cipelama svezati istom brzinom kojom i osoba s dvije ruke. Trik je bio u tome da kukom pritisne slobodne krajeve o pod. Zatim je otišao u kupaonicu. Ubacio je sve prijavo rublje u jastučnicu i ostavio je pored vrata stana. Skinuo je
385
posteljinu s kreveta i sklupčao ga u drugu jastučnicu. Sve svoje osobne stvari spremio je u košaru iz trgovine. Ispraznio je ormar i spremio odjeću u torbu. Otvorio je vrata stana i odnio jastučnice i košaru do otvora za bacanje smeća. Sve je ubacio u otvor i zalupio poklopcem. Odnio je torbu u hodnik, zaključao stan i spremio ključeve u omotnicu koju je izvadio iz dţepa. Zaobilaznim je putem došao do pulta pazikuće i ostavio omotnicu s ključevima agentu za nekretnine. Spustio se stepeništem do garaţe i odnio torbu do Ca-dillaca. Zaključao ju je u prtljaţnik i prišao vratima vozača. Ušao je unutra, nagnuo se i lijevom rukom pokrenuo automobil. Okrenuo se preko garaţe i izašao van, na dnevnu svjetlost. Vozio je na jug Petom avenijom, paţljivo odvraćajući pogled sve dok nije izašao iz parka i našao se na sigurnome, u vrevi ulica Midtowna. Iznajmio je tri parkirališna mjesta ispred Svjetskog trgovinskog centra, ali Suburban i Tahoe više nisu bili tu, tako da su mjesta bila prazna kad je stigao. Parkirao je Cadillac na srednje mjesto i ostavio torbu u prtljaţniku. Odlučio je odvesti se Cadillacom do LaGuar-dije i ostaviti ga na parkiralištu. Zatim bi uzeo taksi do zračne luke JFK i ponio torbu. Tako bi izgledao kao i svaki drugi putnik kojemu se ţuri. Automobil bi ostao na parkiralištu sve dok korov ne izraste ispod njega, a ako tko ikad posumnja, pročešljali bi popis putnika s LaGuardije, ne s JFK-a. To je značilo da mora otpisati Cadillac i najam ureda, ali on je uvijek uţivao trošiti novac kad je znao da se to isplati, a budući da je time mogao spasiti vlastiti ţivot, bila je to najveća dobit koju je ikad mogao ostvariti. Ekspresnim se dizalom popeo iz garaţe i devedeset sekunda kasnije stigao u svoju čekaonicu od mjedi i hrastovine. Tony je sjedio iza pulta i ispijao kavu. Izgledao je umorno. "Brod?" upitao ga je Hobie. Tony je kimnuo. "Prodaje se. Novac će poslati na račun.
386
Ţele zamijeniti ogradu gdje ju je onaj šupak oštetio sjekirom. Rekao sam im da je to u redu i da troškove odbiju od cijene." Hobie je kimnuo. "Još nešto?" Tony se nasmiješio s vidljivom ironijom na licu. "Moramo prebaciti još novca. Prva isplata kamata upravo je stigla sa Stoneova računa. Jedanaest tisuća dolara, baš na vrijeme. Savjestan tupan, zar ne?" Hobie se nasmiješio. "Uzmi Petru da platiš Pavlu, samo što su Petar i Pavao isti čovjek. Odmah početkom radnog vremena prebaci novac na Kajmansko otočje, dobro?" Tony je kimnuo i pročitao poruku. "Simon je opet zvao sa Havaja. Uspjeli su stići na zrakoplov. Sad su negdje iznad Velikog kanjona." "Je li Newman štogod doznao?" upitao je Hobie. Tony je odmahnuo glavom. "Još ništa. Počet će istraţivati ovog jutra. Reacher ga je nagovorio da se tome posveti. Ĉini se kao pametan čovjek." "Nedovoljno pametan", rekao je Hobie. "Na Havaji-ma je pet sati manje, zar ne?" "Otkrit će danas poslijepodne. Recimo da počne u devet, dva sata traţi, to je četiri sata poslijepodne po našem vremenu. Mi tada više nećemo biti ovdje." Hobie se opet nasmiješio. "Rekao sam ti da ćemo uspjeti. Zar ti to nisam rekao? Zar ti nisam rekao da se opustiš i pustiš mene da razmišljam?" Kad se Reacher probudio, njegov je ručni sat pokazivao sedam sati. Koliko se sjećao, bio je podešen na lokalno vrijeme u St. Louisu, što je značilo da je na Hava-jima bilo tri ujutro, a šest u Arizoni ili Coloradu, ili gdjegod da su bili sedam milja iznad tla, a u New Yorku je već bilo osam sati. Protegnuo se u svojem sjedalu, ustao i prekoračio preko Jodienih nogu. Ona se sklupčala u svome sjedalu, a stjuardesa ju je pokrila tankim kariranim pokrivačem. Ĉvrsto je spavala. Sporo je disala, a kosa joj je pala preko lica. Na trenutak je stajao u prolazu i gledao ju kako spava. Zatim je otišao prošetati.
387
Prošao je kroz poslovnu klasu i ušao u ekonomsku. Svjetla su bila prigušena, a putnici su bili sve brojniji što se više pribliţavao repu zrakoplova. Mala sjedala bila su prepuna putnika sklupčanih ispod pokrivača. Osjećao se zadah prljave odjeće. Otišao je ravno u straţnji dio zrakoplova i kod kuhinje skrenuo pored tihe posade zrakoplova, naslonjene na aluminijske ormariće. Vratio se drugim prolazom, kroz ekonomske i poslovne odjeljke. Nakratko se zadrţao u poslovnom odjeljku i preletio pogledom preko putnika. Tu su sjedili ţene i muškarci u odijelima, bez jakni i raspuštenih kravata. Prijenosna računala bila su otvorena. Na slobodnim sjedalima su leţale aktovke, ispupčene od fascikla s plastičnim koricama i spajalicama. Svjetla za čitanje bila su usmjerena prema stolićima na sjedalima. Neki ljudi su još uvijek radili, kasno uvečer ili rano ujutro, ovisno po kakvom se vremenu ravnate. Ocijenio je da su to ljudi iz srednje klase. Daleko od dna, ali nigdje blizu vrha. U vojničkom ţargonu, svi su bili bojnici i pukovnici. U civilnom smislu su imali isti čin kao i on u vojnom. On je uspio postati bojnikom, a da je ostao u vojsci sada je već mogao biti i pukovnik. Naslonio se na pregradu, zagledao se u potiljke njihovih pognutih glava i pomislio: Leon me stvorio ovakvim kakvim jesam, a sad me promijenio. Leon je dao potisak njegovoj karijeri, ubrzao je. On ju nije stvorio, ali on ju je učinio onakvom kakva je bila. U to nije bilo nikakve sumnje. Zatim je njegova karijera završila i počelo je lutanje, a sada je i lutanju došao kraj, sve zbog Leona. Ne samo zbog Jodie, već i zbog Leonove oporuke i ostavštine. Starac mu je ostavio kuću, a ta je ostavština stajala tamo poput tempirane bombe i čekala da ga zarobi. Zato jer je samo slabo obećanje bilo dovoljno. Prije je zamisao da bi se negdje mogao skrasiti postojala samo u teoriji. Bilo je to poput daleke zemlje za koju je znao da je nikad neće posjetiti. Putovanje tamo jednostavno je bilo predugo. Cijena je bila previsoka. Već sama muka oko
388
privikavanja na tuđinski način ţivota bila je neopisivo velika. Ali Leonova ostavština ga je zarobila. Leon ga je zarobio i bacio ga na samu granicu te daleke zemlje. Sada mu je ta prepreka bila ispred nosa. Mogao je vidjeti ţivot koji ga s druge strane očekuje. Odjednom mu se činilo glupim da se okrene i vrati se natrag preko te nevjerojatne udaljenosti. Daleko je bio stigao. To bi se promijenilo u svjestan izbor, a svjestan izbor bi ga odveo u nešto sasvim drugo. Sav smisao lutanja bio je u pasivnom prihvaćanju spoznaje da nema izbora. Postojanje izbora uništavalo je svaku svrhu lutanja. A Leon mu je pruţio velik izbor. Izbor je samo stajao, nepomičan, prijatan i čekao ga iznad rijeke Hudson. Leon se vjerojatno smiješio dok je sjedio i prepisivao mu kuću, što se činilo poput kakvog uvjeta. Vjerojatno se nacerio i pomislio: da vidimo kako ćeš se iz ovoga izvući, Reacheru. Zurio je u prijenosna računala i fascikle sa spajalicama i ţacnuo se u sebi. Kako će prijeći granicu te udaljene zemlje, a da usput zaobiđe problema sa svime ovim? Odijelima, kravatama i crnim, plastičnim uređajima na baterije? S torbama od krokodilske koţe i dopisima iz glavnog ureda? Zadrhtao je i ostao ukočeno stajati naslonjen na pregradu. Osjetio je paniku, nije disao i uopće se nije mogao pomaknuti. Prisjetio se kad je prije godinu dana izašao iz kamiona, na raskršću blizu gradića za kojeg nikad nije čuo, u drţavi u kojoj nikad nije bio. Mahnuo je vozaču, duboko zavukao ruke u dţepove i počeo hodati, s milijun milja iza i milijun milja ispred sebe. Sunce je sjalo, nogama je u hodu dizao prašinu i smiješio se od veselja što je sam i bez ikakve zamisli kamo se zaputio. Ali sjetio se i dana devet mjeseci poslije toga. Kad mu je postalo jasno da mu ponestaje novca i kad je naporno razmišljao. Za boravak u najjeftinijim motelima još mu je uvijek bila potrebna manja svota dolara. Kao i za najjeftinije restorane. Prihvatio je posao na Key Westu, namjeravajući raditi dva tjedna. Zatim je prihvatio i
389
noćni posao i još uvijek je obavljao dva posla kad ga je Costello posjetio, tri puna mjeseca kasnije. Stoga je stvarnost bila u tome da je lutanje već bilo završilo. Onje već bio zaposlen. Nije bilo smisla to poricati. Sada je samo bilo pitanje gdje, koliko i za koga će raditi. Nasmiješio se. Poput prostitucije, pomislio je. Nema povratka. Malo se opustio, odgurnuo se od pregrade i zaputio natrag u prvu klasu. Ĉovjek u prugastoj košulji i s rukama iste duţine kao u Victora Hobieja bio je budan i promatrao ga je. Kimnuo mu je na pozdrav. Reacher mu je uzvratio i zaputio se u toalet. Kad se vratio na svoje mjesto Jodie je bila budna. Sjedila je uspravno i češljala kosu prstima. "Zdravo, Reacheru", rekla je. "Hej, Jodie", odvratio je. Sagnuo se i poljubio je u usta. Prekoračio je preko njezinih nogu i sjeo. "Jesi li dobro?" upitao je. Zamahnula je glavom i zabacila kosu preko ramena. "Nisam loše. Uopće nisam loše. Bolje no što sam mislila. Gdje si ti bio?" "Prošetao sam", rekao je. "Otišao sam straga da vidim kako druga polovica ţivi." "Ne, razmišljao si. Primijetila sam to na tebi prije petnaest godina. Uvijek ideš u šetnju kad moraš o čemu razmisliti." "Zbilja?" rekao je iznenađeno. "Nisam to znao." "Naravno da jesi", reklaje. "Primijetila sam to. Znala sam na tebi primjećivati svaku pojedinost. Bila sam zaljubljena u tebe, sjećaš se?" "Što još činim?" "Stišćeš lijevu šaku kad si ljutit ili napet. Desna ruka ti je opuštena, vjerojatno zbog obuke s oruţjem. Kad ti je dosadno, vrtiš glazbu u svojoj glavi. Vidim ti to po prstima. Kao da sviraš glasovir ili nešto slično. Vrh nosa ti se malo pomiče kad govoriš." "Zbilja?"
390
"Svakako", rekla je. "O čemu si razmišljao?" On je slegnuo ramenima. "O svačemu", rekao je. "O kući, zar ne?" rekla je. "Brine te, je li? I mene. Ja i kuća te vezujemo, poput onog lika iz knjige, Gullive-ra? Znaš tu knjigu?" On se nasmiješio. "To je knjiga o čovjeku kojeg su usnulog zarobili mali ljudi. Prikovali su ga za zemlju stotinama malih konopaca." "Osjećaš li se i ti tako?" Zastao je na trenutak. "Ne zbog tebe." Ali stanka je bila sekundu preduga. Ona je kimnula. "Drukčije je nego biti sam, zar ne?" rekla je. "Znam to, bila sam udana. Moraš cijelo vrijeme misliti i na drugoga. Moraš se brinuti zbog nekoga." On se nasmiješio. "Naviknut ću se na to." Ona se također nasmiješila. "A tu je i kuća, zar ne?" On je slegnuo ramenima. "Ĉudan je to osjećaj." "Pa, to je između tebe i Leona", rekla je. "Htjela bih da znaš da ti ne postavljam nikakve uvjete. Ni zbog čega. Tvoj ţivot i tvoja kuća. Učini što hoćeš, bez ikakvog pritiska." Kimnuo je. Nije ništa rekao. "Znači, potraţit ćeš Hobieja?" Opet je slegnuo ramenima. "Moţda. Ali to je vraški teţak zadatak." "Moraju postojati nekakvi tragovi", rekla je. "Medicinski podaci i slično? Mora imati protezu. A ako je zadobio opekline, i o tome će postojati podaci. Takav ti na ulici ne bi promaknuo, zar ne? Bez jedne ruke, sav u opeklinama?" Kimnuo je. "Ili bih jednostavno mogao pričekati da on nađe mene. Mogao bih dokoličiti u Garrisonu dok opet ne pošalje svoje ljude." Zatim se okrenuo prema prozoru i zagledao se u svoj blijedi odraz u tmini. Pomislio je: ja samoprihvaćam činjenicu da je on ţiv. Ja samo prihvaćam činjenicu da sam pogriješio. Opet se okrenuo prema Jodie.
391
"Moţeš li mi dati svoj mobitel? Moţeš li bez njega danas? U slučaju da Nash nešto otkrije i nazove me? Ţelio bih to čuti iz prve ruke, ako me nazove." Dugo ga je gledala u oči, a zatim je kimnula. Sagnula se i otvorila svoju torbicu. Izvadila je mobitel i dala mu ga. "Sretno", rekla je. On joj je isto tako uzvratio kimanjem i spremio mobitel u dţep. "Sreća mi nikad nije bila potrebna"; rekao je. Nash Newman nije čekao do devet sati ujutro da počne istraţivati. Bio je pedantan i obraćao je pozornost na sitne pojedinosti, koliko u svojoj etici, toliko i u svojoj stručnosti. Bila je to nesluţbena istraga iz sućuti prema izmučenom prijatelju, zato se morala provesti izvan radnog vremena. Bila je to privatna stvar i trebao ju je riješiti osobno. Zato je ustao iz kreveta u šest i kratko promatrao slabi crveni odsjaj tropskog svitanja iza planina. Skuhao je kavu i odjenuo se. U šest i trideset bio je u svome uredu. Izračunao je da će istraga potrajati dva sata. Zatim bi doručkovao u kantini i na vrijeme otišao na svoj redovni posao u devet sati. Otvorio je ladicu svoga stola i izvadio medicinski spis Victora Hobieja. Leon Garber je prikupio njegove podatke nakon što se raspitao po liječničkim i zubarskim ordinacijama u okrugu Putnam. Spremio je podatke u jedan stari fascikl vojne policije i svezao ga starim platnenom vrpcom. Vrpca je nekoć bila crvena, ali od starosti je izblijedila do ruţičaste. Na fasciklu je bila obična metalna kopča. Oslobodio je kopču. Otvorio je fascikl. Na vrhu je bio otpusni list koji su Hobiejevi roditelji potpisali u travnju. Ispod njega je bila drevna prošlost. Pročitao je tisuće sličnih spisa i mogao je bez problema mladiće na koje se spis odnosio svrstati po njihovoj dobi, zemljopisnom
392
poloţaju, prihodima njihovih roditelja, po sportskim sposobnostima, po svim brojnim čimbenicima koji su utjecali na njihovu zdravstvenu povijest. Dob i zemljopisni poloţaj išli su rame uz rame. Neka je nova zubarska tehnika mogla početi u Kaliforniji i proći preko cijele Amerike poput mode, zato je trinaestogodišnji dječak koji je popravljao zube u Des Moinesu morao biti rođen pet godina poslije trinaestogodišnjaka koji je popravljao zube u Los Angelesu. Prihodi njihovih roditelja određivali su hoće li oni uopće biti u mogućnosti zube popravljati. Nogometne zvijezde iz srednjih škola liječile su iščašena ramena, igrači bejzbola imali su prijelome zapešća, a plivači kronične upale uha. Victor Truman Hobie nije imao bogzna kakvu povijest bolesti. Newman je čitao između redaka i predočio si jednog zdravog dječaka, dobro uhranjenog i dobro zbrinutog od strane savjesnih roditelja. Bio je dobrog zdravlja. Imao je prehlade, gripu i napadaj bronhitisa u dobi od osam godina. Nije imao nezgoda. Nije lomio kosti. Imao je temeljitu zubnu njegu. Dječak je odrastao u razdoblju agresivnog zubarstva. Newman je iz iskustva znao da je to sasvim tipično za svaku osobu s područja grada New Yorka iz pedesetih i ranih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Zubarstvo je u tom razdoblju ratovalo protiv šupljih zubi. Šupljine je trebalo stjerati u kut. Traţili su ih snaţnim rendgenskim zračenjem, a kad bi ih pronašli, proširili bi ih bušilicama i ispunili plombama. To je za posljedicu imalo puno odlazaka u zubarsku ordinaciju, što je mladom Victoru Hobieju nesumnjivo bilo mukotrpno, ali s Newmanovog gledišta taj je postupak ostavio za sobom veliki broj snimaka dječakove usne šupljine. Snimci su bili dovoljno dobri, jasni i brojni da se iz njih moţe izvući zaključak. Uzeo je snimke i izašao na hodnik. Otključao je obična vrata na zidu od troske, prošao pokraj aluminijskih sanduka i otišao do niše na kraju prostorije. Na jednoj je širokoj polici u kutu bilo računalo koje se nije moglo
393
vidjeti iz prostorije. Uključio ga je i kliknuo na izbornik traţenja. Na zaslonu se pojavio detaljni upitnik. Ispunjavanje upitnika bila je stvar čiste logike. Kliknuo je na SVE KOSTI i upisao BEZ PRIJELOMA U DJETINJSTVU, MOGUĆI PRIJELOMI U ODRASLOJ DOBI. Kao dječak nije slomio nogu dok je u srednjoj školi igrao nogomet, ali mogao ju je slomiti kasnije, nesretnim slučajem za vrijeme obuke. Medicinski podaci iz vojne sluţbe su se ponekad znali zagubiti. Proveo je dosta vremena na zubarskom dijelu upitnika. Unio je detaljan opis svakog zuba, kako je bilo zabiljeţeno posljednji put. Označio je plombirane šupljine i kod svakog je zdravog zuba upisao MOGUĆA ŠUPLJINA. To je bio jedini način da ukloni pogreške. Ĉista logika. Zdravi se zub poslije moţe pokvariti i potrebno ga je popraviti, ali plombirana šupljina zauvijek ostaje. Promatrao je rendgenske snimke i pokraj odrednice RAZMAK upisao je JEDNAKO i isto to pokraj odrednice VELIĈINA. Ostatak upitnika ostavio je prazan. Na kosturu su se mogle vidjeti neke bolesti, ali ne i prehlade, gripa i bronhitis. Provjerio je ono što je upisao i točno u sedam sati pritisnuo tipku TRAŢI. Računalo je počelo brujati i klo-potati na jutarnjoj tišini, a program je strpljivo počeo pretraţivati bazu podataka. Sletjeli su deset minuta ranije, nešto prije podneva po istočnom vremenu. Preletjeli su na maloj visini iznad blistavog mora Jamajčanskog zaljeva i sletjeli okrenuti istoku, nakon čega se zrakoplov okrenuo i polako stigao do terminala. Jodie je uskladila sat s lokalnim vremenom i bila na nogama prije nego se zrakoplov zaustavio, što je bio prijestup za koji vas u prvoj klasi neće ukoriti. "Hajdemo", rekla je. "Stvarno sam u stisci s vremenom." Bili su pred vratima još prije nego su se otvorila. Reacher je nosio njezinu torbu preko piste, a ona je ţurila pred njim sve dok nisu prošli kroz putnički terminal i izašli iz
394
zračne luke. Lincoln Navigator je još uvijek stajao na parkiralištu. Bio je velik, crn i naočit i stajalo ih je pedeset osam Rutterovih dolara da ga izvezu van. "Imam li vremena istuširati se?" upitala se. Reacher je to prokomentirao tako što je vozilo potjerao brţe od ograničenja koje je vladalo na cesti Van Wyck. Promet na auto cesti preko Long Islanda, prema zapadnom tunelu, odvijao se nesmetano. Bili su na Manhattanu dvadeset minuta nakon što su sletjeli i već vozili na jug preko Broadwaya. Za pola sata su došli blizu njezinog stana. "Ipak ću morati provjeriti je li zrak čist", rekao joj je. "Morala se ti tuširati ili ne." Ona je kimnula. Povratak u grad opet je izazvao brigu. "U redu, ali poţuri." Ograničio se na zaustavljanje pred njezinom zgradom i provjeru predvorja. Nije bilo nikoga. Parkirali su automobil, popeli se na peti kat, a zatim se stepenicama spustili na četvrti. Zgrada je bila tiha i pusta. Stan je bio prazan i nitko u njihovu odsustvu nije u njega ulazio. Kopija Mondrianove slike sjajila je na dnevnoj svjetlosti. Bilo je podne i trideset. "Deset minuta?" rekla je. "Onda me moţeš odvesti u ured, dobro?" "Kako ćeš stići na sastanak?" "Imamo vozača", rekla je. "On će me odvesti." Otrčala je preko dnevne sobe u spavaonicu, svlače-ći usput odjeću. "Jesi li gladna?" viknuo je Reacher za njom. "Nemam vremena", doviknula je. Tuširala se pet minuta i još se toliko zadrţala ispred ormara. Izašla je u crnoj haljini i crnoj jakni. "Hoćeš li mi pronaći aktovku?" viknula je. Počešljala je kosu i osušila je sušilom. Našminkala je olovkom oči i našminkala usne. Pogledala se u zrcalu i otrčala natrag u dnevnu sobu. Njezina ju je aktovka čekala. On ju joj je odnio do automobila.
395
"Uzmi moje ključeve", rekla je. "Tako se moţeš vratiti u stan. Nazvat ću te iz ureda i onda moţeš doći po mene." Trebalo im je sedam minuta da stignu do malog trga ispred njezina ureda. Iz automobila je izašla u pet do jedan. "Sretno", rekao joj je Reacher. "Rasturi ih." Mahnula mu je i kroz okretna vrata ušla u zgradu. Djelatnici osiguranja vidjeli su je kako ulazi, kimnuli su joj i propustili je u hodnik s dizalima. Došla je u svoj ured prije jednog sata. Njezin je tajnik ušao za njom u ured s tankim spisom u ruci. "Izvoli", rekao je svečano. Otvorila je spis i prelistala osam stranica. "Što je, dovraga, ovo?" rekla je. "Na sastanku partnera su time bili oduševljeni", rekao je tajnik. Prelistala je stranice obrnutim redoslijedom. "Ne vidim zašto. Nikad nisam čula za ove korporacije, a svota je beznačajna." "Nije stvar u tome, zar ne?" rekao je tajnik. Pogledala ga je. "Nego u čemu?" "Unajmio vas je davatelj kredita", rekao je. "Ne duţnik. To je učinio da ga preduhitri, zar ne? Zato jer se priča brzo širi. Davatelj kredita zna da će, ako vi stanete na stranu duţnika, imati velike probleme. Zato vas je unajmio prvi, kako bi osigurao da do toga ne dođe. To znači da ste poznati. Zato su partneri time bili oduševljeni. Sada ste velika zvijezda, gospođo Jacob." ŠESNAEST Reacher se polako odvezao natrag do donjeg Bro-adwaya. Velikim se automobilom spustio u podzemnu garaţu. Parkirao gaje na Jodieno mjesto i zaključao ga. Nije krenuo gore u stan. Vratio se pješice uz rampu i na suncu se zaputio na sjever, u kavanu. Barmen ga je posluţio četverostrukom kavom u kartonskoj šalici, a on
396
je zatim sjeo za isti kromirani stol za kojim je sjedila Jodie kad je provjeravao njezin stan, one večeri kad se vratio iz Brightona. Vratio se natrag preko Broadwaya i zatekao ju kako sjedi tu i zuri u Rutte-rovu laţnu fotografiju. Sjeo je na istu stolicu na kojoj je i ona sjedila, otpuhnuo pjenu s kave, pomirisao je i otpio prvi gutljaj. Što će reći starcima? Jedini human način bio bi otići kod njih i ništa im ne reći. Jednostavni im reći da je sve laţirano. Sve ostaviti potpuno nejasnim. To bi bila ljubaznost. Jednostavno otići kod njih, primiti ih za ruke, reći im vijesti o Rutterovoj prijevari, vratiti im novac, a zatim im obrnutim redoslijedom opisati dugu i bezuspješnu potragu kroz prošlost, koja ga nije nigdje odvela. Zatim bi ih morao uvjeriti da prihvate činjenicu kako je njihov sin već odavno mrtav i zamoliti ih da shvate kako im nitko nikada neće moći reći gdje, kada i kako je umro. Zatim bi nestao i ostavio ih da proţive ono malo vremena koje im je ostalo do kraja ţivota, s kakvim-takvim dostojanstvom koje mogu pronaći u činjenici da su samo dvoje od deset milijuna roditelja koji su u noći i magli koja je prohujala jednim uţasnim stoljećem izgubili svoju djecu. Nastavio je ispijati kavu, stišćući pred sobom na stolu lijevu šaku. Lagao bi im, ali iz uljudnosti. Reacher nije imao velikog iskustva oko uljudnosti. Bila je to vrlina koja je uvijek tekla usporedo s njegovim ţivotom. Nikad se nije našao u situaciji gdje je to imalo neku vrijednost. Nikad mu u duţnost nisu stavili priopćavanje loših vijesti rodbini. Nekim njegovim kolegama jesu. Poslije Zaljevskog rata su osnovani odredi kojima je bila duţnost priopćavati takve vijesti. Jedan bi viši časnik iz takve postrojbe zajedno s vojnim policajcem odlazio posjetiti obitelj poginulog. Hodali bi dugim, samotnim prilazima, penjali se do stanova i priopćavali vijesti koje je njihov formalni dolazak već unaprijed najavljivao. Smatrao je da u obavljanju takve duţnosti ljubaznost ima veliki značaj,
397
ali njegova je karijera bila čvrsto ograničena na vojne sobveze, gdje su stvari uvijek bile jednostavne, ili su se događale ili nisu, bile su dobre ili loše, zakonite ili protuzakonite. Sada, dvije godine poslije istupanja iz sluţbe, ljubaznost je iznenada postala jedan od čimbenika njegovog ţivota. I to ga je tjeralo da laţe. Ali on će pronaći Victora Hobieja. Popustio je stisak šake i kroz košulju dotaknuo oţiljak od opekline. Morao je izravnati račune. Nagnuo je šalicu i ispijao kavu sve dok na zubima i jeziku nije osjetio talog. Zatim je šalicu odbacio u kantu za otpad i izašao van, na pločnik. Broadway je bio okupan suncem koje je sjalo s jugozapada, ravno iznad njega. Osjetio je sunce na licu, okrenuo se leđima i zaputio se prema Jodienoj zgradi. Bio je umoran. U zrakoplovu je spavao samo četiri sata. Samo četiri u više od dvadeset i četiri sata. Prisjetio se kako je leţao u ogromnom sjedalu prvog razreda i zaspao u njemu. Tada je razmišljao o Hobieju, baš kao i sada. Victor Hobie je dao ubiti Costella, tako da moţe ostati skriven. U mislima mu je lebdjela Crystal. Striptizeta s Key Westa. Nije smio više misliti na nju. Ali govorio joj je nešto u mračnom baru. Nosila je majicu i ništa više. Zatim je Jodie pričala s njime, u mračnoj radnoj sobi u straţnjem dijelu Leonove kuće. Njegove kuće. Govorila mu je isto što je on govorio Crystal. Govorio je: vjerojatno je nekome stao na ţulj na sjeveru, pravio probleme. Ona je govorila: vjerojatno se namjeravao posluţiti nekakvim prečacem, uzbuniti nekoga. Stao je kao ukopan na ulici, a srce mu je lupalo. Leon. Costello. Leon i Costello, zajedno, u razgovoru. Costello je otišao u Garrison i pričao s Leonom prije nego je umro. Leon mu je bio dao zadatak. Pronađi čovjeka po imenu Jack Reacher, jer ţelim da provjeri čovjeka po imenu Victor Hobie, vjerojatno mu je rekao Leon. Costello, smiren i ozbiljan u svom poslu, vjerojatno ga je dobro saslušao. Vratio se natrag u grad i sagledao posao u cijelosti. Dobro je prozmislio i pokušao se posluţiti prečacem.
398
Costello je otišao traţiti čovjeka po imenu Hobie prije nego je otišao traţiti čovjeka po imenu Reacher. Pretrčao je posljednji blok do Jodiene garaţe. Od donjeg Broadwaya do avenije Greenwich bilo je tri kilometra, a ondje je stigao za jedanaest minuta, prateći taksije koji su vozili na zapadnu stranu Midtowna. Ostavio je Lincoln na pločniku pred zgradom i potrčao kamenim stubama do predvorja. Pogledao je oko sebe i nasumice pritisnuo tri dugmeta. "Dostava", rekao je. Vrata su se uz zujanje otvorila i on se popeo stepenicama do ureda broj pet. Mahagonij ska vrata Costello-va ureda bila su zatvorena, baš kao što ih je i ostavio prije četiri dana. Osvrnuo se po hodniku i uhvatio kvaku. Vrata su se otvorila. Zasun na vratima i dalje nije bio spušten, kao da ured radi. Pastelna recepcija bila je netaknuta. Grad koji nije znao za sućut. Ţivot je tekao dalje, uposlen, zaboravan i bezosjećajan. Zrak unutra bio je ustajao. Miris tajničina parfema se izgubio. Ali njezino je računalo još bilo uključeno. Vodenasti screensaver je kruţio zaslonom i strpljivo čekao da se ona vrati. Prišao je njezinom radnom stolu i pomaknuo prstom miša. Zaslon se raščistio i otkrio unos u bazu podataka za tvrtku Spencer Gutman Ricker i Talbot, posljednje što je on potraţio prije nego ihje nazvao, još kada nije poznavao nikakvu gospođu Jacob. Poništio je upis i bez prevelikog optimizma se vratio na glavni popis. Na popisuje potraţio JACOB i to ga nije dovelo nigdje. Isto tako, na popisu nije vidio ime HOBIE, a H i J su prilično bliska slova u abecedi. Pretraţio je glavni popis od dna do vrha i opet do dna, ali nije pronašao ništa. U njemu nije bilo nikakvih imena, samo kratice tvrtki. Udaljio se od stola i ušao u Costellov ured. Na stolu nije bilo nikakvih papira. Stao je za stol i ugledao metalnu kantu za smeće u prostoru za noge. Unutra su bili zguţvani papiri. Ĉučnuo je i istresao ih na pod. Tu su bile otvorene omotnice i odbačeni obrasci.
399
Jedan mastan papir u koji je bio umotan sendvič. Nekoliko listova papira s crtama istrgnutih iz biljeţnice. Dlanom ih je poravnao na tepihu. Ništa mu nije zapelo za oko, ali očito se radilo o poslovnim bilješkama. Bile su to črčkarije kakve zaposleni čovjek zapisuje da mu pomognu u sređivanju misli. Ali sve su nastale tek nedavno. Costello je očito bio čovjek koji je redovito praznio kantu za smeće. Ništa nije bilo više od dva dana starije od trenutka kad je ubijen na Key Westu. Da je bilo nekakvih podataka o Hobieju, bili bi stari dvanaest ili trinaest dana, odmah nakon razgovora s Leonom, na samom početku istrage. Reacher je otvorio ladice stola, jednu po jednu i na vrhu s lijeve strane pronašao jednu biljeţnicu. To je bila trgovačka biljeţnica, dijelom iskorištena, s debelim nosačem s lijeve i polovinom preostalih stranica na desnoj strani. Sjeo je u koţnu stolicu i prelistao biljeţnicu. Na desetoj je stranici ugledao ime Leon Garber. Isticalo se u pravoj zbrci biljeţaka olovkom. Zatim je pisalo gospođa Jacob, SGR&T. Ugledao je ime Victor Hobie. To je ime bilo dvaput podcrtano, potezima kakvima se sluţi zamišljen čovjek dok duboko razmišlja. Bilo je zaokruţeno ovalnim krivuljama koje su se preklapale, poput jaja. Do toga je Costello zapisao KZK?? Odatle se preko stranice pruţala jedna crta, do oznake 9 ujutro. I 9 ujutro je bilo zaokruţeno s još ovalnih krivulja. Reacher je gledao u stranicu, razabirući da se radi o sastanku s Victorom Hobiejem na mjestu pod imenom KZK, u devet sati ujutro. Vjerojatno u devet sati ujutro onoga dana kad su ga ubili. Odgurnuo je stolicu unatrag i ustao od stola. Vratio se natrag do računala. Popis iz baze podataka još je bio tu. Screensaver se nije uključio. Došao je na vrh popisa i pogledao sve između Ji L. KZK je bilo tu, stisnuto između kratica KKR&W i KDAG&Y. Pomaknuo je miša i kliknuo. Otvorio se prozorčić u kojem je pisalo KORPORACIJSKA ZAKLADA S KAJMANSKOG OTOĈJA. S adresom u
400
Svjetskom trgovinskom centru. Pored nje su bili brojevi telefona i telefaksa. Tu je bio zabiljeţen popis zahtijeva odvjetničkih tvrtki. Vlasnik je bio gospodin Victor Hobie. Reacher je zurio u zaslon, a tada je zazvonio telefon. Odvojio je pogled od zaslona i pogledao u telefon na stolu. Bio je nečujan. Zvonjava je dopirala iz njegovog dţepa. Izvadio je Jodien mobitel iz jakne i pritisnuo tipku. "Halo?" rekao je. "Imam neke novosti", odgovorio je Nash Newman. "O čemu?" "O čemu? Što, dovraga, misliš, o čemu?" "Ne znam", rekao je Reacher. "Zato mi reci." Zato mu je Newman rekao. Nakon čega je nastupila tišina. Ĉuo se samo slab šum u slušalici što je označavao šest tisuća milja udaljenosti i lagano zujanje ventilatora u računalu. Reacher je odmakao mobitel od uha i zagledao se u prazno. Zatim se do kraja zbunjen počeo osvrtati lijevo-desno. "Jesi li još tu?" upitao je Newman. Ĉuo je njegov glas, slab, nekako elektronski, tako da je zvučao poput udaljenog kriještanja iz slušalice. Reacher je opet naslonio mobitel na uho. "Siguran si u to?" upitao je. "Siguran sam", rekao je Newman. "Sto posto sam siguran. Definitivno. Izgledi da griješim su jedan naprema milijardu. Nema nikakve sumnje u to." "Siguran si?" opet je upitao Reacher. "Posve", rekao je Newman. "Posve, potpuno." Reacher je zašutio. Samo se ogledao po tihom i pustom uredu. Tamo gdje je sunce ulazilo kroz ukrašeno staklo na prozorima zidovi su bili svijetloplavi, a tamo gdje sunca nije bilo vladalo je sivilo. "Ne zvučiš mi previše sretan zbog toga", rekao je Newman. "Ne mogu vjerovati", rekao je Reacher. "Ponovi mi." Stoga mu je Newman sve opet ponovio.
401
"Ne mogu vjerovati", rekao je Reacher. "Potpuno si siguran u to?" Newman mu je sve ponovio. Reacher je blijedo zurio u stol. "Reci mi opet", rekao je. "Još jednom, Nash." Zato mu je Newman sve ponovio po četvrti put. "U to uopće nema nikakve sumnje", dodao je. "Jesi li ikad doţivio da sam pogriješio?" "Sranje", rekao je Reacher. "Sranje, znaš li ti što to znači? Jesi li vidio što se dogodilo? Jesi li vidio što je učinio? Moram ići, Nash. Moram se vratiti u St. Louis, odmah. Moram opet u arhiv." "Da, zbilja bi morao, zar ne?" rekao je Newman. "Ja bih svakako prvo otišao u St. Louis, jer je stvar vrlo hitna." "Hvala, Nash", rekao je Reacher odsutno. Isključio je mobitel i strpao ga natrag u dţep. Zatim je ustao i polako izašao iz Costellova ureda, do stubišta. Za sobom je ostavio širom otvorena vrata od mahagonija. Tony je ušao u toalet s na vješalicom na kojoj je u plastičnoj vreći iz praonice visjelo odijelo Savile Row. Košulja je bila uškrobljena i sloţena u omotu od papira koji je nosio ispod ruke. Pogledao je u Marilyn, objesio odijelo na šipku tuš-kabine i bacio košulju Chesteru u krilo. Posegnuo je rukom u dţep i izvukao kravatu. Izvukao ju je cijelom duţinom, poput mađioničara koji pokazuje trik sa skrivenim svilenim šalom. Bacio ju je za košuljom. "Predstava samo što nije počela", rekao je. "Budite spremni za deset minuta." Izašao je van i zatvorio vrata. Chester je sjedio na podu i drţao zapakiranu košulju u krilu. Kravata mu je leţala preko nogu, ondje gdje je i pala. Marilyn se sagnula i uzela mu košulju. Zavukla je prste pod papir i pokidala ga. Zguţvala je papir i bacila ga. Otresla je košulju i otkopčala dva gornja dugmeta. "Još malo pa gotovo", rekla je, kao da su to riječi nekakve vradţbine.
402
Odsutno ju je pogledao i ustao na noge. Uzeo je košulju i navukao je preko glave. Ona je stala ispred njega, popravila mu ovratnik i svezala kravatu. "Hvala", rekao je. Pomogla mu je da odjene odijelo, stala ispred njega i popravila mu rever. "Tvoja kosa", rekla je. Otišao je do zrcala i ugledao čovjeka kakav je bio prije, u nekom drugom ţivotu. Prstima je zagladio kosu na mjesto. Vrata kupatila su se opet otvorila i Tony je ušao unutra. Drţao je nalivpero marke Mont Blanc. "Ovo ćemo vam posuditi, da moţete potpisati prijenos vlasništva." Chester je klimnuo, uzeo nalivpero i spremio ga u sako. "I ovo. Moramo drţati do svog izgleda, zar ne? Zbog svih tih odvjetnika?" Bio je to Rolex od platine. Chester ga je uzeo od njega i zakopčao ga na zapešće. Tony je izašao iz toaleta i zatvorio vrata. Marilyn je stala pred zrcalo i popravila kosu prstima. Zabacila ju je iza ušiju i napućila usne kao da se upravo našminkala, iako nije. Nije imala šminku za usne. To je učinila nagonski, iz navike. Stala je na sredinu toaleta i poravnala suknju preko bedara. "Jesi li spreman?" upitala je. Chester je slegnuo ramenima. "Za što? Jesi li ti?" "Ja sam spremna", rekla je. Vozač tvrtke Spencer Gutman Ricker i Talbot bio je muţ jedne tajnice s najduţim staţem. I obično mrtvo puhalo, jer nije preţivio spajanje svoje tvrtke sa slabom i gladnom konkurencijom. Imao je pedeset devet godina, bio je nezaposlen, bez iskustva i bez budućnosti, a sve je svoje prihode uloţio u rabljeni Lincoln Town Car. Njegova je ţena napisala molbu tvrtki u kojoj je stajalo da bi bilo jeftinije imati ugovor s njime i drţati ga kao vanjskog suradnika, nego li imati automobil u vlastitom voznom parku. Partneri su zaţmirili na greške u molbi i svejedno
403
ga zaposlili, što je bilo nešto između dobre volje i koristi. Stoga je vozač čekao u garaţi s upaljenim motorom i pojačanim hlađenjem, kad je Jodie izašla iz dizala i prišla vozilu. Spustio je prozor, a ona se nagnula i obratila mu se. "Znaš li kamo idemo?" upitala je. On je kimnuo i potapšao raspored koji je leţao na prednjem sjedalu. "Spreman sam", rekao je. Ona je sjela na straţnje sjedalo. Po prirodi je bila demokratski nastrojena osoba koja se više voljela voziti sprijeda zajedno s vozačem, ali on je zahtijevao da putnici sjednu na straţnje sjedalo. Tako se osjećao kao pravi sluţbenik. Bio je osjetljiv starac i naslutio je dašak milostinje kad su ga unajmili. Osjećao je da će mu njegovo vrlo sluţbeno ponašanje podići status. Nosio je crno odijelo i vozačku kapu koju je pronašao u jednoj trgovini odorama u Brooklynu. Ĉim je u retrovizoru vidio daje Jodie ušla, okrenuo se preko garaţe, odvezao se uz rampu i izašao van na dnevnu svjetlost. Izlaz je bio na straţnjem dijelu zgrade, kod burze. Skrenuo je lijevo na Broadway i prestro-jio se na vrijeme da skrene desno u usku ulicu Trinity. Vozio je njome na zapad i skrenuo, prišavši Svjetski trgovinski centar s istoka. Promet je tekao sporo pokraj crkve Svetog Trojstva, jer su dva kolnička traka bila blokirana vučnim vozilom parkiranim na pločniku do policijskog automobila. Policajci su virili kroz prozore u vozilo, kao da u nešto nisu bili sigurni. Polako je prošao pokraj njih. Zatim je usporio i opet se zaustavio na trgu ispred zgrade. Zurio je u ravnini ulice, a iznad njega su se nadvijali divovski tornjevi koje nije mogao vidjeti. Sjedio je s upaljenim motorom, šutljiv i poslušan. "Ĉekat ću vas ovdje", rekao je. Jodie je izašla iz automobila i zastala na pločniku. Trg je bio širok i pun ljudi. Bilo je pet minuta do dva i ljudi su se s objeda vraćali na posao. Ona je osjetila nemir. Hodat
404
će preko javnog mjesta bez Reachera da pazi na nju, po prvi put otkako su stvari izmakle kontroli. Pogledala je oko sebe i pridruţila se šačici uţurbanih ljudi. S njima je otišla sve do juţnog tornja. Adresa iz spisa upućivala je osamdeset osmi kat. Stala je u red i čekala ekspresno dizalo. Ispred nje je bio čovjek srednjeg rasta, u crnom odijelu koje mu nije odgovaralo. Nosio je jeftinu aktovku obloţenu smeđom plastikom koja je trebala oponašati krokodilsku koţu. Ušla je u dizalo poslije njega. Bilo je prepuno i ljudi su govorili brojeve katova jednoj ţeni koja je bila najbliţa dugmadi. Ĉovjek u lošem odijelu je rekao osamdeset osmi kat. Jodie nije ništa rekla. Dizalo se prije osamdeset osmog kata zaustavilo više puta, a ljudi su izlazili van. Polako se penjala. Bilo je točno dva sata kad je dizalo stiglo na osamdeset osmi kat. Jodie je izašla. Ĉovjek u lošem odijelu izašao je za njom. Našli su se u pustom hodniku. Obična zatvorena vrata vodila su u urede. Jodie se zaputila u jednom pravcu, a čovjek u odijelu u drugom. Oboje su razgledali pločice koje su stajale do vrata. Opet su se susreli ispred drvene hrastove pločice na kojoj je pisalo Korporacijska zaklada s Kajmanskog otočja. Na vratima je bio u stranu pomaknut prozorčić sa staklom ojačanim ţicom. Jodie je pogledala kroz njega, a čovjek u odijelu se nagnuo do nje i otvorio vrata. "Na istom smo sastanku?" iznenađeno je upitala Jodie. Slijedila ga je unutra, do recepcije od mjedi i hrastovine. Osjećali su se uredski mirisi. Zagrijane kemikalije iz kopirnih strojeva, skuhana kava. Ĉovjek u odijelu se okrenuo prema njoj i kimnuo. "Ĉini se da jesmo", rekao je. U hodu mu je pruţila ruku. "Ja sam Jodie Jacob", rekla je. "Iz tvrtke Spencer Gutman. Zastupam davatelja kredita." Ĉovjek se okrenuo, premjestio svoju aktovku u lijevu ruku, nasmiješio se i rukovao se s njom.
405
"Ja sam David Forster", rekao je. "Iz tvrtke Forster i Abelstein." Došli su do pulta na recepciji. Ona je stala i oštro ga pogledala. "Ne, niste", reklaje otresito. "Ja vrlo dobro poznajem Davida." Ĉovjek je iznenada postao vrlo napet. Ĉekaonica je utihnula. Ona se okrenula na drugu stranu i ugledala čovjeka kojega je posljednji put vidjela kako drţi kvaku njezine Bravade kad se Reacher izvukao iz sudara na Broadwayu. Mirno je sjedio za pultom i zurio ravno u nju. Pomaknuo je lijevu ruku i pritisnuo tipku. U tišini je čula kako se ulazna rata zaključavaju. Zatim je pomaknuo desnu ruku. Spustila se prazna i podigla s puškom. Imala je široku cijev i metalnu dršku. Cijev je imala preko trideset centimetara. Ĉovjek u lošem odijelu bacio je svoju plastičnu aktovku i podigao ruke u zrak. Jodie je zurila u oruţje i pomislila: ali to je sačmarica. Ĉovjek s puškom opet je pomaknuo lijevu ruku i pritisnuo drugu tipku. Otvorila su se vrata koja su vodila u ured. Ĉovjek koji je udario Suburbanom u njih stajao je na vratima. U ruci je drţao pištolj. Jodie je prepoznala model iz filmova. Bio je to automatski pištolj. Na filmskom je platnu bučno ispaljivao metke koji bi ţrtvu odbacili dva metra unatrag. Vozač Subur-bana čvrsto je drţao pištolj i uperio ga je između nje i čovjeka u lošem odijelu, kao da je spreman svakog trenutka okrenuti ruku i opaliti u nekoga od njih dvoje. Ĉovjek sa sačmaricom je izašao iza pulta i odgurnuo Jodie u prolazu. Stao je iza čovjeka u lošem odijelu i zabio mu cijev sačmarice u dno leđa. Začuo se odjećom prigušen zvuk udaranja metala o metal. Ĉovjek sa sačmaricom je zavukao ruku pod njegovu jaknu i izvukao veliki kromirani pištolj. Podigao gaje uvis, poput kakvog dokaza. "Neobično pomagalo za odvjetnika", rekao je čovjek na vratima.
406
"On nije odvjetnik", rekao je njegov kolega. "Ţena kaţe da vrlo dobro poznaje Davida Forstera i da to nije on." Ĉovjek na vratima je klimnuo. "Ja se zovem Tony", rekao je. "Uđite unutra, molim. Oboje." Sklonio se u stranu i automatskim pištoljem naciljao u Jodie, dok je njegov kolega čovjeka koji je tvrdio da je Forster gurao kroz otvorena vrata. Zatim je dao znak pištoljem i Jodie je krenula prema njemu. Prišao joj je bliţe i gurnuo je dlanom kroz vrata. Posrnula je, ali je uspjela odrţati ravnoteţu. Ušla je u veliki, prostrani, pravokutni ured. Slaba svjetlost prodirala je kroz rolete na prozorima. Ispred stola bilo je raspoređeno pokućstvo kakvo se vidi u dnevnoj sobi. Bile su tu tri sasvim iste sofe sa stolićima. Veliki stolić za kavu od mjedi i stakla ispunjavao je prostor između sofa. Na sofi s lijeve strane sjedilo je dvoje ljudi. Jedan muškarac ijedna ţena. Muškarac je nosio besprijekorno odijelo i kravatu. Ţena je nosila zguţvanu svilenu haljinu kakva se nosi na zabavama. Ĉovjek je podigao glavu, blijedo gledajući. Ţena ju je pogledala pogledom punim uţasa. Za stolom je sjedio jedan muškarac. Sjedio je u tmini na koţnoj stolici. Imao je oko pedeset i pet godina. Jodie se zagledala u njega. Lice mu je bilo grubo podijeljeno na dva dijela, kao proizvoljnom odlukom, poput zemljopisne karte zapadnih američkih drţava. S desne je strane imao naboranu koţu i sivu kosu koja je postajala sve rjeđa. Na lijevoj je strani tkivo bilo cijelo u oţiljcima, ruţičasto, debelo i sjajno poput nedovršenog plastičnog modela glave čudovišta. Oţiljci su mu doticali oko, a kapak nad njim izgledao je poput kugle ruţičastog tkiva, poput osakaćenog palca. Preko širokih ramena i prsa je nosio fino odijelo. Lijevu je ruku udobno poloţio na stol. Vidio mu se rukav bijele košulje, bijele poput snijega u tami. Dlan je drţao okrenut prema dolje, a manikiranim je prstima ritmično tapkao po površini stola. Desnu je ruku drţao simetrično
407
poloţenu uz lijevu. Vidjela se ista fina vuna njegovog sakoa i isti snjeţno bijeli rukav košulje, ali ispod nije bilo ničega. Rukav je bio prazan. Nije imao ruku, već jednostavnu čeličnu kuku koja je stršila pod oštrim kutom. Poloţio ju je na drvenu površinu stola. Bila je iskrivljena i uglačana poput minijaturne inačice kakvog kipa iz gradskog parka. "Hobie", reklaje. Samo je jednom polako kimnuo i podigao kuku u pozdrav. "Drago mi je što sam vas upoznao, gospođo Jacob. Samo mi je ţao što je trebalo proteći toliko vremena." Zatim se nasmiješio. "I ţao mi je što će naše poznanstvo biti tako kratko." Opet je kimnuo, ovaj put čovjeku po imenu Tony, koji ju je gurnuo do čovjeka koji je tvrdio da je Forster. Stajali su jedno uz drugo i čekali. "Gdje je vaš prijatelj Jack Reacher?" upitao ju je Hobie. Ona je odmahnula glavom. "Ne znam." Hobie ju je dugo gledao. "U redu", rekao je. "Poslije ćemo se vratiti Jacku Reacheru. A sad sjednite." Kukom je pokazao na sofu nasuprot zapanjenog para. Prišla je sofi i sjela, sasvim zbunjena. "Ovo su gospodin i gospođa Stone", rekao joj je Hobie. "Chester i Marilyn, da ne budemo formalni. Chester je vodio tvrtku po imenu Stone Optical. Duguje mi više od sedamnaest milijuna dolara. Isplatit će mi dug dionicama." Jodie je pogledala par preko puta. U očima im se vidjela panika. Kao da je nešto iznenada pošlo po zlu. "Stavite ruke na stol", viknuo je Hobie. "Sve troje. Nagnite se naprijed i raširite prste. Neka vidim šest malih zvjezdica." Jodie se nagnula naprijed i poloţila dlanove na niski stolić. Par nasuprot nje automatski je učinio isto. "Još se nagnite naprijed", viknuo je Hobie. Sve troje su pribliţili dlanove središtu stola dok se nisu
408
sasvim nagnuli. Svoju su teţinu prebacili na ruke, što ih je učinilo nepokretnima. Hobie je ustao od stola i stao ispred čovjeka u lošem odijelu. "Vi očito niste David Forster", rekao je. Ĉovjek nije ništa odgovorio. "To bih i sam pogodio, znate", rekao je Hobie. "Odmah. Doći u takvom odijelu? Stvarno mora biti da se šalite. Tko ste vi?" Ĉovjek opet nije ništa rekao. Jodie je okrenula glavu u stranu i promatrala ga. Tony je podigao pištolj i uperio mu ga u glavu. Drţao ga je objema rukama. Re-petirao gaje. Prijeteći metalni zvuk odjeknuo je u tišini. Prst na okidaču mu se počeo svijati. Jodie je vidjela kako mu je zglob na prstu pobijelio. "Curry", brzo je rekao čovjek. "William Curry. Ja sam privatni istraţitelj, radim za Forstera." Hobie je polako kimnuo. "U redu, gospodine Curry." Odmakao se od njega i stao iza Stoneovih. Zaustavio se točno iza ţene. "Prevarila si me, Marilyn", rekao je. Naslonio se lijevom rukom na naslon sofe, nagnuo se naprijed i zario vršak kuke u vratni otvor njezine haljine. Povukao je tkaninu i polako ju počeo podizati. Njezini su dlanovi skliznuli sa stakla, ostavljajući za sobom vlaţne otiske. Leđima je dotaknula sofu, a on joj je gurnuo kuku pred lice i lagano joj je zabio pod bradu, poput frizera koji mušteriji namješta glavu prije sisanja. Podigao je kuku, a zatim je opet polako spustio. Vrškom joj je kuke češljao kosu, polako, sprijeda unatrag. Kosa joj je bila gusta, a kukaju je polako brazdala, naprijed-natrag, naprijed-natrag. Uţasnuta, čvrsto je stisnula oči. "Prevarila si me", rekao je. "Ne volim da me varaju. Ti naročito. Zaštitio sam te, Marilyn. Mogao sam te prodati, zajedno s automobilima. Sad ću to moţda i učiniti. Imao sam s tobom druge planove, ali čini se da je gospođa Jacob upravo pokvarila moje osjećaje prema tebi. Nitko mi nije rekao koliko je lijepa."
409
Kuka se prestala micati i jedan je tanki mlaz krvi iz Marilynine kose potekao preko njezinog čela. Hobie je prebacio svoj pogled na Jodie. Zdravo oko mu je netremice zurilo u nju. "Da", rekao joj je. "Mislim da ste vi moj oproštajni njujorški dar." Snaţno je pritisnuo kuku na Marilynin potiljak i gurnuo je dok se opet nije naslonila naprijed i poloţila ruke natrag na stolić. Zatim se on okrenuo. "Jeste li naoruţani, gospodine Curry?" Curry je slegnuo ramenima. "Bio sam. Znate to. Uzeli ste mi pištolj." Ĉovjek sa sačmaricom podigao je sjajni revolver. Hobie je kimnuo. "Tony?" Tony ga je počeo pretraţivati, preko ramena, ispod ruku. Curry se počeo osvrtati, a čovjek sa sačmaricom je prišao bliţe i zabio mu cijev sa strane. "Miruj", rekao je. Tony se nagnuo naprijed i prošao mu rukama preko pojasa i između nogu. Zatim je ţustro prešao rukama naniţe, a Curry se divlje okrenuo u stranu, pokušavajući rukom odbaciti sačmaricu. Ali čovjek sa sačmaricom je čvrsto stajao na nogama, podalje od njega, i odmah ga spriječio u njegovoj namjeri. Udario ga je s cijevi u trbuh. Curry je zakašljao i sklupčao se, a čovjek ga je opet snaţno udario usadnikom puške, ovaj put preko glave. Curry se srušio na koljena, a Tony ga je prevrnuo nogom na drugu stranu. "Šupčino", rekao mu je prezrivo. Ĉovjek sa sačmaricom se sagnuo i zabio cijev puške Curryju u trbuh. Dovoljno ju je snaţno pritisnuo da ga zaboli. Tony je čučnuo i zavukao ruke ispod nogavica hlača i izvadio dva sasvim ista pištolja. Lijevi je kaţiprst zavukao iza okidača i počeo ih vrtjeti. Metal je škljocao i zveckao. Pištolji su bili mali. Bili su izrađeni od nehrđajućeg čelika. Bili su poput malih igračaka. Imali
410
su kratke cijevi. Skoro kao da ih nije ni bilo. "Ustanite, gospodine Curry", rekao je Hobie. Curry se pridigao i stao četveronoške. Bio je očito ošamućen od udarca u glavu. Jodie je vidjela kako trepće i nastoji povratiti prisebnost. Tresao je glavom. Posegnuo je za naslonom sofe i pridigao se. Hobie mu je prišao korak bliţe i okrenuo mu leđa. Pogledao je u Jodie, Chestera i Marilyn, kao da su publika. Ispruţio je dlan svoje ljevice i počeo zabijati svoju kuku u njega. Pritiskao je desnom i udarao lijevom rukom, a udarci su postajali sve jači. "Jednostavno pitanje mehanike", rekao je. "Udarac na kraju kuke prenosi se na patrljak. Udarni valovi putuju. Rasipaju se na onome što je ostalo od moje ruke. Naravno, koţnu je časku izradio stručnjak, tako daje nelagoda svedena na minimum. Ali zakonima fizike ne moţemo prkositi, zar ne? Zato je pitanje do koga će bol najprije stići? Do njega ili do mene?" Okrenuo se na peti i tupom stranom kuke udario Curryja svom snagom u lice. Bio je to snaţan udarac iz ramena, a Curry je odletio unatrag i jauknuo. "Pitao sam te jesi li naoruţan", tiho je rekao Hobie. "Trebao si reći istinu. Trebao si reći da, gospodine Hobie, imam revolver na svakom gleţnju. Ali nisi. Pokušao si me prevariti. A ja, kao što sam rekao Marilyn, volim da me netko vara." Sljedeći udarac pogodio ga je u tijelo. Bio je iznenadan i snaţan. "Prestanite", viknula je Jodie. Odgurnula se unatrag i sjela uspravno. "Zašto to činite? Što vam se, dovraga, dogodilo?" Curry se savio od udarca i hvatao dah. Hobie se okrenuo i pogledao je. "Što mi se dogodilo?" ponovio je. "Bili ste dobar čovjek. Znamo sve o vama." Polako je odmahnuo glavom. "Ne, ne znate", rekao je.
411
Uto je zazujao signal s vrata koja su vodila u hodnik s dizalima. Tony je pogledao Hobieja i zavukao svoj automatski pištolj u dţep. Skinuo je dva mala Curryjeva revolvera s prsta, prišao Hobieju i stavio mu jedan od njih u lijevu ruku. Zatim se nagnuo uz njega i zavukao drugi pištolj u dţep Hobiejeve jakne. Bila je to čudno intimna gesta. Zatim je izašao iz ureda. Ĉovjek sa sačmaricom je zakoračio unatrag i stao na mjesto odakle je sve četvero zatvorenika mogao drţati na oku. Hobie se pomaknuo u suprotnom smjeru i naciljao. "Budite vrlo tihi, svi vi", prošaptao je. Ĉuli su kako se vrata hodnika otvaraju. Zatim se čuo prigušeni razgovor i vrata su se opet zatvorila. Trenutak kasnije, Tony se vratio u mračan ured s paketom ispod ruke i s osmijehom na licu. "Teklić iz Stoneove stare banke. Tri stotine dionica." Podigao je paket. "Otvori ga", rekao je Hobie. Tony je pronašao plastičnu nit i otvorio omotnicu. Jodie je ugledala bogati reljef utisnut na dionicama. Tony ih je prelistao. Kimnuo je. Hobie je sjeo na svoju stolicu i poloţio mali pištolj na stol. "Sjednite, gospodine Curry", rekao je. "Do svoje pravne kolegice." Curry je svom teţinom sjeo do Jodie. Gurnuo je ruke preko staklene površine i nagnuo se naprijed, kao i ostali. Hobie je učinio kruţni pokret kukom. "Dobro pogledaj oko sebe, Chesteru", rekao je. "Gospodin Curry, gospođa Jacob i tvoja draga ţena Marilyn. Sve dobri ljudi, siguran sam. Tri ţivota, puna osobnih sitnih briga i pobjeda. Tri ţivota, Chesteru, i sada su samo u tvojim rukama." Stone je podigao glavu i osvrnuo se uokolo pogledavajući troje ljudi što su sjedili za stolom. Na kraju je pogledao ravno preko stola u Hobieja.
412
"Otiđi po ostatak dionica", rekao mu je Hobie. "Tony će ti praviti društvo. Ravno u banku i ravno natrag, bez trikova, i ovo troje ljudi će ostati ţivi. Učiniš li što drugo, umrijet će. Je li ti to jasno?" Stone je šutke kimnuo. "Izaberi jedan broj, Chesteru", rekao mu je Hobie. "Jedan", odgovorio je Stone. "Izaberi još dva broja, Chesteru." "Dva i tri", rekao je Stone. "U redu, Marilyn će dobiti tri", rekao je Hobie. "Ako odlučiš biti junak." "Donijet ću dionice", rekao je Stone. Hobie je kimnuo. "Mislim da hoćeš", rekao je. "Ali prvo moraš potpisati transfer." Otvorio je ladicu i ubacio mali sjajan pištolj u nju. Zatim je izvadio jedan list papira. Dao je znak Stoneu i on se pridigao i nesigurno stao na noge. Obišao je oko stola i potpisao se nalivperom marke Mont Blanc koje je izvadio iz dţepa. "Gospođa Jacob moţe biti svjedok", rekao je Hobie. "Ona je ipak članica njujorške odvjetničke komore." Jodie je dugo nepomično sjedila. Pogledala je u čovjeka sa sačmaricom s lijeve strane, ravno ispred sebe u Tonyja, a zatim desno u Hobieja za stolom. Ustala je. Prišla je stolu, okrenula obrazac i uzela nalivpero od Stonea. Potpisala se i zapisala nadnevak na praznu crtu do potpisa. "Zahvaljujem", rekao je Hobie. "Sada sjedni i ne miči se." Vratila se na sofu i nagnula se preko stolića. Ramena su je počela boljeti. Tony je zgrabio Stonea za lakat i gurnuo ga prema vratima. "Pet minuta do tamo, pet minuta natrag", viknuo je Hobie. "Ne glumi junaka, Chesteru." Tony je izveo Stonea iz ureda i vrata su se lagano zatvorila za njima. Ĉuo se prigušeni udarac vrata na hodniku i udaljeno zujanje dizala, a zatim je nastala tišina. Jodie je osjećala bol. Staklo ispod njezinih vlaţnih dlanova zatezalo joj je koţu ispod noktiju. Ramena su je
413
pekla. Vrat ju je bolio. I ostalima je mogla vidjeti patnju na licu. Ĉulo se oštro dahtanje i stenjanje. Početci tihih jecaja. Hobie je dao znak čovjeku sa sačmaricom i oni su zamijenili mjesta. Hobie je nervozno koračao uredom, a čovjek sa sačmaricom je sjeo za stol, s puškom u krilu. Polako ju je okretao, čas lijevo, čas desno, poput zatvorskog reflektora koji pazi da zatvorenici ne pobjegnu. Hobie je gledao na svoj ručni sat i brojao minute. Jodie je vidjela kako sunce zalazi na jugozapadu. Dolazilo je u ravninu s otvorima na prozorskim kapcima i bacalo strme zrake u prostoriju. Mogla je čuti kako dvoje ljudi do nje hropcu i preko stola ispod njezinih ruku osjetiti slabo podrhtavanje zgrade. Pet minuta tamo i pet minuta natrag značilo je ukupno deset, ali prošlo je najmanje dvadeset minuta. Hobie je koračao i pogledao desetak puta na sat. Zatim je izašao u čekaonicu, a čovjek sa sačmaricom slijedio ga je do vrata ureda. Pušku je drţao uperenu u njih, ali glavu je okrenuo i gledao u svog šefa. "Namjerava li nas pustiti?" prošaptao je Curry. Jodie je slegnula ramenima, malo se pridigla na vršcima prstiju, pogrbila se i pognula glavu da olakša bol. "Ne znam", odgovorila mu je šapatom. Marilyn je čvrsto stisnula podlaktice jednu uz drugu i poloţila glavu na njih. Podigla je pogled i odmahnula glavom. "Ubio je dvoje policajaca", prošaptala je. "Mi smo bili svjedoci." "Dosta priče!" viknuo je čovjek s vrata. Opet su čuli zujanje dizala i prigušeni udarac kad se zaustavilo. Na trenutak je vladala tišina, a onda su se vrata hodnika otvorila. Iznenada se začula buka iz recepcije. Tonyjev glas, a zatim Hobiejev, glasan i ispunjen olakšanjem. Hobie se vratio u ured s jednim bijelim paketom. Smiješio se pokretnom stranom lica. Nosio je paket ispod desnog pazuha, i u hodu ga otvorio.
414
Jodie je opet ugledala ţigove na debeloj omotnici. Obišao je oko stola u velikom luku i bacio priznanice na ostalih tristo, koje je već dobio. Stone je slijedio Tonyja kao da su zaboravili na nj i ostao buljiti u ţivotni trud svojih predaka, koji je sada u neredu leţao na gomili, na izgrebenoj drvenoj površini. Marilyn je podigla pogled i prešla prstima unatrag preko stakla. Odgurnula se rukama i uspravila se jer u ramenima više nije imala snage. "U redu, dobili ste sve dionice", rekla je tiho. "Sada nas moţete pustiti." Hobie se nasmiješio. "Marilyn, što si ti, idiot?" Tony se nasmijao. Jodie je pogledala u njega, a zatim u Hobieja. Vidjela je da su bili pri kraju nekog dugotrajnog postupka. Nekakav je cilj bio na vidiku, a sada je bio jako blizu. U Tonyjevom smijehu osjećalo se olakšanje nakon višednevne napetosti i frustracije. "Reacher je još u igri", reklaje tiho, kao da je riječ o šahovskom potezu. Hobie se prestao smiješiti. Kukom je dotaknuo svoje čelo, prešao njome preko oţiljaka i klimnuo. "Reacher", rekao je. "Da, posljednji dio slagalice. Ne smijemo zaboraviti na Reachera, zar ne? On je još u igri. Ali gdje točno?" Ona se premišljala. "Ne znam točno gdje", rekla je. Zatim je prkosno podigla glavu. "Ali znam daje u gradu", rekla je. "I naći će vas." Hobie je susreo njezin pogled. Zurio je u nju s prezirom na licu. "Misliš daje to prijetnja?" rekao je podrugljivo. "Istina je da ja ţelim da me on pronađe. Zato jer ima nešto što mi treba. Nešto od ključne vaţnosti. Zato mi pomognite, gospođo Jacob. Nazovite ga i recite mu da dođe ovamo." Ona je šutjela nekoliko trenutaka. "Ne znam gdje je", reklaje.
415
"Nazovite ga u svoj stan", odgovorio je Hobie. "Znamo da tamo boravi. Vjerojatno je i sada u vašem stanu. Stigli ste zrakoplovom u jedanaest i pedeset, zar ne?" Zurila je u njega. On je samozadovoljno klimnuo. "Mi provjeravamo takve stvari. Jedan mladić po imenu Simon radi za nas. Vjerujem da ste ga upoznali. Odvezao vas je u zračnu luku da uhvatite let u sedam sati iz Honolulua, a zatim smo nazvali zračnu luku JFK i rekli su nam daje zrakoplov sletio točno u jedanaest i pedeset. Stari je Jack Reacher bio sav uznemiren na Havajima, rekao nam je naš dečko Simon, stoga je vjerojatno još uvijek uznemiren. I umoran. Kao i vi. Izgledate umorno, gospođo Jacob, znate li to? Ali vaš je prijatelj Jack Reacher vjerojatno u krevetu, u vašem stanu, i spava dok se vi zabavljate s nama. Zato ga nazovite i recite mu da dođe ovamo i pridruţi vam se." Ona je zurila u stolić. Šutjela je. "Nazovite ga. Tako ga moţete vidjeti još jednom, prije nego umrete." Šutjela je. Zurila je dolje u staklo. Bilo je umrljano otiscima prstiju. Htjela ga je nazvati. Htjela ga je vidjeti. Osjećala se jednako kao i milijun puta tijekom petnaest dugih godina. Htjela ga je opet vidjeti. Njegov lijen, iskošen osmijeh. Njegovu čupavu kosu. Njegove ruke, tako duge da je bio graciozan poput hrta, iako je bio građen čvrsto poput nosivog zida kuće. Njegove oči, ledeno plave poput Arktika. Njegove dlanove, divovske izudarane boksačke rukavice, koji su, kad bi se stisnuli u šaku, imali veličinu nogometne lopte. Htjela je opet vidjeti te ruke. Htjela ihje vidjeti oko Hobiejevog vrata. Osvrnula se po uredu. Sunčeve zrake padale su nekoliko centimetara preko stola. Pogledala je Chestera Stonea. Bio je obamro. Pogledala je Marilyn. Tresla se. Do nje je Curry poblijedio u licu i teško je disao. Ĉovjek s puškom bio je opušten. Reacher bi ga slomio napola i ne bi ni trepnuo. Pogledala je Tonyja. Zurio je u njezine oči. A Hobie je njegovanom zdravom rukom gladio kuku.
416
Smiješio joj se, čekao je. Okrenula se i pogledala prema zatvorenim vratima. Zamislila je kako se treskom otvaraju i kako Jack Reacher ulazi kroz njih. Htjela je da se to dogodi. Htjela je to više nego išta drugo. "U redu", prošaptala je. "Nazvat ću ga." Hobie je klimnuo. "Reci mu da ću ja biti ovdje još nekoliko sati. Ali reci da mu je bolje da poţuri, ako te opet ţeli vidjeti. Zato jer nas dvoje za otprilike pola sata imamo sastanak u toaletu." Zadrhtala je, odgurnula se od staklenog stolića i ustala. Noge su joj bile slabe, a ramena su joj gorjela. Hobie joj je prišao, uhvatio je za lakat i odveo je do vrata. Zatim ju je odveo do pulta na recepciji. "Ovo je jedini telefon ovdje", rekao je. "Ja ne volim telefone." Sjeo je na stolicu i vrškom svoje kuke pritisnuo devet. Dodao joj je slušalicu. "Priđi bliţe, da mogu čuti što ti govori. Marilyn me prevarila s telefonom, a neću dopustiti da mi se to opet dogodi." Natjerao ju je da se sagne i da stavi svoje lice do njegovog. Mirisao je na sapun. Zavukao je ruku u dţep i izvadio mali pištolj koji mu je tu bio stavio Tony. Prislonio joj gaje na bok. Nakrivila je slušalicu tako daje stajala uspravno između njih. Pogledala je sučelje telefona. Na njemu je bila sva sila tipki. Tipka za brzinsko biranje 911. Na trenutak se premišljala, a zatim nazvala, svoj kućni broj.. Zazvonio je šest puta. Dugo je preo šest puta. Svaki put kad bi zazvonio, molila se u sebi: budi tu, budi tu. Ali javio se njezin vlastiti glas s automatske tajnice. "Nije tamo", rekla je bezizraţajno. Hobie se nasmiješio. "Šteta", rekao je. Stajala je pogrbljena do njega, obamrla od šoka. "U njega je moj mobitel", rekla je iznenada. "Upravo sam se sjetila." "U redu, pritisni devet za liniju."
417
Dodirnula je tipku kućišta, pritisnula devet, a zatim utipkala broj svog mobitela. Zazvonio je četiri puta. Ĉetverostruko skvičanje, glasno, hitno i elektroničko. Svaki se put molila: odgovori, odgovori, odgovori, odgovori. Zatim je nešto škljocnulo u slušalici. "Halo?" rekao je. Ona je odahnula. "Zdravo, Jack", rekla je. "Hej, Jodie", rekao je. "Što ima novo?" "Gdje si?" Osjetila je kako joj se u glasu moţe naslutiti ţurba. On je zbog toga zastao. "Ja sam u St Louisu, u Missouriju", rekao je. "Upravo sam sletio. Moram opet u nacionalni arhiv, ondje gdje smo bili prije." Ona se zagrcnula. St Louis? Usta su joj se osušila. "Jesi li dobro?" upitao ju je. Hobie se nagnuo i pribliţio usta njezinu uhu. "Reci mu da se smjesta vrati u New York", prošaptao je. "Ravno ovamo, što prije moţe." Ona je nervozno kimnula, a on je još jače pritisnuo pištolj o njezin bok. "Moţeš li se vratiti?" upitala je. "Trebaš mi ovdje, što je prije moguće." "Rezervirao sam kartu za šest sati poslije podne", rekao je. "Doći ću oko osam i trideset večeras, po istočnom vremenu. Je li to dovoljno brzo?" Mogla je osjetiti kako se Hobie ceri do nje. "Moţeš li ikako ranije? Recimo odmah?" Mogla je čuti razgovor u pozadini. Bojnik Conrad, pretpostavljala je. Sjećala se njegovog ureda, tamnog drveta, istrošene koţe i vrućeg sunca Missourija na prozoru. "Ranije?" rekao je. "Pa, moţda mogu. Mogao bih se vratiti za dva sata, ovisno o rasporedu letenja. Gdje si ti?" "Dođi u Svjetski trgovinski centar. Juţni toranj, osamdeset osmi kat, u redu?"
418
"Promet će biti gust. Doći ću za dva i pol sata." "Odlično", reklaje. "Jesi li dobro?" opet je upitao. Hobie joj je uperio pištolj u lice. "Dobro sam", rekla je. "Volim te." Hobie se nagnuo i vrškom svoje kuke prekinuo vezu. U slušalici je škljocnulo i uslijedio je ton slobodne linije. Ona je spustila slušalicu na sučelje, polako i paţljivo. Bila je potresena od šoka i razočarenja. Bila je obamrla i još je bila nagnuta preko pulta. Jednu je ruku poloţila na drvenu površinu i drţala se da ne padne, a druga joj se ruka tresla nekoliko centimetara iznad slušalice. "Dva i pol sata", rekao joj je Hobie s pretjeranim suosjećanjem. "Pa, čini se da konjica ipak neće stići na vrijeme da vas spasi, gospođo Jacob." Nasmijao se i spremio pištolj natrag u dţep. Ustao je sa stolice i uhvatio je za ruku kojom se drţala da ne padne. Posrnula je, a on ju je počeo vući prema vratima ureda. Ĉvrsto se uhvatila za rub pulta i nije ga puštala. On ju je udario kukom. Pogodila ju je u sljepoočnicu i ona je pustila pult. Koljena su je izdala i pala je na pod. Za ruku ju je odvukao do vrata. Vukla je noge i udarala petama. Gurnuo ju je ispred sebe i bacio je u ured. Ona se ispruţila na tepihu, a on je zalupio vratima. "Natrag na sofu", zareţao je. Zrake sunca više nisu padale na stol. Polako su se kretale po podu i vukle se preko stolića. Njegovani nokti Marilyn Stone bili su jasno vidljivi na svjetlosti. Jodie je otpuzala četveronoške, pridigla se hvatajući se za pokućstvo i posrćući se vratila na svoje mjesto pored Curryja. Opet je poloţila ruke na isto mjesto kao i prije. Osjećalaje prodoran bol kako joj uporno lupa u sljepoočnici. Mjesto po kojem ju je metalna kuka udarila u lubanju bilo je vruće, a bolje bio neobičan. Iščašila je rame. Ĉovjek sa sačmaricom ju je gledao. Tonyje zurio u nju s automatskim pištoljem u ruci. Reacher je bio daleko od nje, kao što je to bio cijeli njezin ţivot.
419
Hobie je opet sjeo za stol i počeo slagati dionice na gomilu. Izgledale su poput deset centimetara debele cigle. Hobie ih je listao kukom. Teški papiri sa ţigom uredno su sjedali na mjesto. "Uskoro će ovamo doći dostava", rekao je sav sretan. "Projektanti će dobiti svoje dionice, ja svoj novac i opet sam pobijedio. Negdje za pola sata, a tada će sve biti gotovo, za mene i za vas." Jodie je shvatila da govori samo njoj. Izabrao ju je za sredstvo priopćavanja. Curry i Stoneovi su zurili u nju, ne u njega. Okrenula je glavu i zagledala se kroz staklo u tepih na podu. Imao je isti uzorak kao i stari, izblijedjeli tepih u DeWittovom uredu u Teksasu, ali bio je puno manji i mnogo noviji. Hobie je ostavio kocku papira na stolu, obišao oko pokućstva i uzeo sačmaricu od čovjeka koji ju je drţao. "Donesi mi kavu", rekao mu je. Ĉovjek je kimnuo i izašao u čekaonicu. Polako je zatvorio vrata za sobom. Ured je utihnuo. Ĉulo se samo napeto disanje i prigušena tutnjava zgrade ispod njih. Hobie je drţao sačmaricu u lijevoj ruci. Uperio ju je u pod. Polako je mahao njome, naprijed-natrag. Drţao ju je labavo. Jodie je mogla čuti kako mu metal struţe o koţu na ruci. Vidjela je kako se Curry osvrće uokolo. Odmjeravao je Tonyjev poloţaj. Tony je učinio jedan korak unatrag. Sklonio se s crte paljbe i ciljao ravno u njih, pod pravim kutom u odnosu na sačmaricu. Njegov je automatski pištolj bio podignut. Jodie je osjetila kako Curry iskušava snagu svojih ramena. Osjetila je kako se pomiče. Vidjela je kako mu se mišići na rukama stišću. Vidjela je kako gleda u Tonyja, koji je bio oko četiri metra ispred njega. Vidjela je kako je pogledao u Hobieja s lijeve strane, udaljenog moţda tri metra. Vidjela je sunčeve zrake koje su padale usporedo s mjedenim rubovima stolića. Vidjela je kako se Curry upinje na vršcima svojih prstiju. "Ne", protisnula je. Leon je svoj ţivot uvijek pojednostavljivao pravilima. Imao
420
je pravilo za svaku situaciju. Dok je bila dijete, to ju je izluđivalo. Imao je jednostavno pravilo za sve, od njezinih ispita na fakultetu do svojih poslova u Kongresu. Glasilo je: učini jednom i učini kako valja. Curry nije imao nikakvih izgleda da ono što je namjeravao izvede kako valja. Ama baš nikakvih izgleda. Bio je okruţen dvama moćnim oruţjima. Nije imao nikakvog izbora. Ako skoči, prevrne stolić i baci se na Tonyja, metak bi ga pogodio u prsa prije nego bi se našao na pola puta, a pucanj iz sačmarice sa strane ubio bi i njega i Stoneo-ve. A ako prvo nasrne na Hobieja, onda Tony moţda ne bi zapucao, iz straha da ne pogodi svoga šefa. Ali Hobie bi svakako zapucao i sačmarica bi rasula Curryja na stotinu komadića, a ona je stajala ravno iza njega. Još jedno od Leonovih pravila glasilo je: bezizlazna situa-cija je bezizlazna situacija i nikad to ne poriči. "Ĉekaj", protisnulaje. Vidjela je kako joj je Curry neprimjetno kimnuo, a zatim i kako opet opušta svoja ramena. Ĉekali su. Zurila je kroz staklo u tepih i nastojala ne misliti na bol. Minute su protjecale. Iščašeno rame ju je boljelo, opterećeno vlastitom teţinom. Zgrčila je prste i oslonila se na zglobove. Mogla je čuti kako Marilyn Stone stenje nasuprot nje. Disanje je bilo glasno. Izgledala je poraţeno. Glavu je poloţila postrance na ruke, a oči sklopila. Sunčeve zrake su se odmakle i polako se počele pribliţavati rubu stolića. "Zašto mu, dovraga, toliko treba?" progunđao je Hobie. "Koliko mu treba da mi donese prokletu šalicu kave?" Tony ga je pogledao, ali nije ništa odgovorio. Samo je drţao automatski pištolj pred sobom, što je Curryju išlo u prilog. Jodie je okrenula dlanove i oslonila se na palčeve. U glavi joj je lupalo, a sljepoočnice su joj gorjele. Hobie je podigao sačmaricu i poloţio cijev na naslon sofe ispred sebe. Podigao je kuku i protrljao oţiljke na licu. "Isuse", rekao je. "Zašto mu toliko treba? Otiđi mu
421
pomoći, u redu?" Jodie je shvatila da gleda ravno u nju. "Ja?" "Zašto ne? Budi korisna. Kuhanje kave je ionako ţenski posao." Premišljala se. "Ne znam gdje je kuhinja", rekla je. "Onda ću ti ja pokazati." Zurio je u nju i čekao. Ona je kimnula. Bilo joj je drago što se moţe malo protegnuti. Ispruţila je prste, povukla ruke unatrag, odgurnula se od stolića i ustala. Osjetila je slabost, zateturala i uhvatila se za mjedeni rub stolića. S neugodom je prošla ispred Tonyje-va pištolja. Izbliza se automatski pištolj činio velikim i brutalnim. Pratio ju je pištoljem cijelim putem dok je prilazila Hobieju. Kad mu se pribliţila, našla se izvan domašaja sunčevih zraka. Hobie ju je odveo kroz tminu, drţeći pušku ispod ruke. Ĉvrsto je stisnuo dršku i otvorio vrata. Prvo provjeri ulazna vrata, a zatim telefon. To je uvjeţbavala dok je hodala. Kad bi mogla izaći van, na hodnik, mogla bi imati izgleda. Ako ne uspije u tome, ostalo joj je da nazove 911. Morala bi podići slušalicu i pritisnuti dugme, a ako i ne bude imala priliku govoriti, policija bi automatski saznala njihov poloţaj. Vrata ili telefon. Uvjeţbavala je što će učiniti. Gledala je ispred sebe u vrata i lijevo u telefon. Precizno je okretala glavu između dva cilja. No činilo se da ne gleda u nijedno od toga. Hobie je stao kao ukopan ispred nje. Ona je stala do njega i samo pogledala u čovjeka koji je bio otišao po kavu. Bio je zdepast čovjek, niţi od Hobieja i Tonyja, ali bio je plećat. Nosio je crno odijelo. Leţao je na leđima na podu, ravno ispred ulaznih vrata. Noge su mu bile ispruţene. Stopala su mu bila okrenuta. Glava mu je leţala na telefonskim imenicima. Oči su mu bile širom otvorene. Zurile su u prazno. Lijeva mu je ruka bila zabačena unatrag, a dlan mu je leţao na još jednoj gomili imenika. Ĉinilo se poput kakvog grotesknog pozdrava. Desna mu
422
je ruka bila ispruţena i malo odmaknuta od tijela. Desni mu je dlan bio odsječen na zapešću. Leţao je na tepihu, petnaest centimetara dalje od rukava. Dlan mu je stajao ravno ispred ruke s koje je bio odsječen. Ĉula je kako se Hobie zagrcnuo. Okrenula se i vidjela kako je ispustio sačmaricu iz ruke. Uhvatio se za vrata svojom zdravom rukom. Oţiljci su mu još bili ruţičasti, ali zdrava strana njegova lica postajala je uţasno blijeda.
SEDAMNAEST Reacher je ime Jack dobio po svome ocu, koji je bio pravi Sjevernjak iz New Hampshirea i zazirao od bilo kakve pomisli na otmjena imena. Ušao je u porodilj-ni odjel jednog utorka kasno u listopadu, jutro poslije njegovog rođenja, dao svojoj ţeni mali buket cvijeća i rekao joj: nazvat ćemo ga Jack. Nije imao krsnog imena. Samo Jack Reacher, a to je već pisalo na krsnom listu, jer je na putu do bolnice posjetio sluţbenika tvrtke. Sluţbenik je zapisao ime i poslao ga teleksom u veleposlanstvo u Berlinu. Bio je još jedan drţavljanin Sjedinjenih Drţava rođen u inozemstvu, kao sin vojnika, s imenom Jack Reacher, bez krsnog imena. Njegova majka nije ništa prigovorila. Kao Francuskinja je voljela svoga muţa i zbog njegovih asketskih nagona, jer su mu oni davali nekakav europski senzibilitet, zbog čega se s njime osjećala više kod kuće. Otkrila je ogroman jaz između Amerike i Europe koji je vladao u poslijeratnim desetljećima. Bogatstvo i obilje Amerike bilo je u velikoj oprečnosti sa siromaštvom i neimaštinom Europe. Ali njezin Sjevernjak iz New Hampshirea nije mario za bogatstvom i obiljem. Nimalo. Volio je obične, jednostavne stvari, a to joj je u cijelosti odgovaralo, makar se to odnosilo i na imena njihove djece. On je svog prvorođenog sina nazvao Joe. Ne Joseph,
423
samo Joe. Bez krsnog imena. Ona je voljela dječaka, naravno, ali ime joj se nije sviđalo. Bilo je vrlo kratko i saţeto i zbog svoga se naglaska mučila s početnim slovom J. Izgovarala ga je kao zh. Kao da se dječak zvao Zhoe. Jack je bilo puno bolje. Zbog njezinog je naglaska zvučalo kao Jacques, što je bilo staro, tradicionalno francusko ime. U prijevodu na engleski, značilo je James. Osobno, uvijek je smatrala da se njezin drugi sin zove James. No, paradoksalno, nitko ga nikad nije zvao po imenu. Nitko nije znao zašto, ali Joea su uvijek zvali Joe, a Jacka Reacher. I ona ga je uvijek tako zvala. Uopće nije znala zašto. Izvirila bi glavom s nekog prozora u vojnoj bazi i viknula Zhoe! Dođi na ručak! I povedi Reachera sa sobom! I tada bi njezina slatka mala dvojica dječaka dotrčala u kuću nešto pojesti. Isto je bilo i u školi. To je bilo jedno od Reacherovih najranijih sjećanja. On je bio otvoren i ozbiljan dječak i zbunjivalo ga je zašto ga zovu prezimenom. Njegovog su brata prvo zvali po imenu, a onda po prezimenu. Ali ne i njega. U školi je postojao bejzbolski klub i dječak koji je imao palicu birao je strane. Okrenuo se braći i rekao ja biram Joea i Reachera. Sva ostala djeca su radila isto. Nastavnici također. Zvali su ga Reacher, čak i u vrtiću. I tako je i ostalo. Kao i svako dijete vojnika, desetak puta je promijenio osnovnu školu. Prvi dan na nekom drugom mjestu, ponekad čak i na drugom kontinentu, neki bi novi nastavnik viknuo: dođi ovamo, Reacheru! Ali brzo se navikao na to i nije imao problema cijeli ţivot ţivjeti poznat samo po jednom imenu. Uvijek je bio Reacher i uvijek će to biti, za svakoga. Prva djevojka s kojom je izašao bila je neka visoka brineta koja mu se plaho i stidljivo pribliţila i upitala ga kako se zo-veš? Reacher, odgovorio je. Sve ljubavi njegovog ţivota zvale su ga tako. Mmm, Reacheru, volim te, šaptale su mu na uho. Svaka od njih. I Jodie je učinila to isto. On se pojavio na vrhu betonskog stepeništa u Leonovom dvorištu, a ona
424
ga je pogledala i rekla mu zdravo, Reacheru. Poslije petnaest dugih godina, još uvijek nije bila zaboravila kako se zove. Ali nije preko mobitela ga nazvala Reacher. Pritisnuo je tipku i rekao halo, a ona je rekla: Haj, Jack. To mu je odzvonilo u uhu poput sirene. Zatim gaje upitala gdje si? i zvučala je toliko napeto da se uspaničio. Misli su mu se počeli tako rojiti da mu na trenutak uopće nije bilo jasno što je time mislila. Nije ga slučajno nazvala pravim imenom. Haj, Jack značilo je otmica. Trebalo mu je nekoliko sekunda da shvati pravo značenje. Bila je u nevolji. U velikoj nevolji, ali ona je ipak bila Leonova kći, dovoljno pametna da se nečega sjeti i da ga upozori s dvije riječi na početku očajničkog telefonskog poziva. Otmica. Znak za uzbunu. Ratno upozorenje. Tre-pnuo je, potisnuo strah i bacio se na posao. Prvo joj je slagao. Bit rata su vrijeme, prostor i suprotstavljene sile. Poput velikog, četverodimenzionalnog dijagrama. Prvi korak je dati laţne podatke neprijatelju, kako bi pomislio da je dijagram sasvim drugačijeg oblika. Prvo valja pretpostaviti da netko prisluškuje, a zatim to treba iskoristiti za širenje laţi i obmane. Tako se stiče prednost. On nije bio u St. Louisu. Zašto bi bio? Zašto je morao odletjeti toliko daleko kad je imao telefon i kad je već bio izgradio odnos s Conradom? Nazvao ga je s mobitela iz avenije Greenwich i rekao mu što mu treba, a Conrad ga je nazvao samo tri minute poslije, jer se spis nalazio u odjeljenju A, odmah pri ruci tekliću kojega su stalno gnjavili. On je slušao dok su oko njega prolazili pješaci, a Conrad mu je naglas pročitao podatke iz spisa. Dvanaest minuta poslije pritisnuo je tipku na mobitelu i završio razgovor. Saznao je sve podatke koji su mu trebali. Zatim se odvezao Lincolnom na jug preko Sedme ulice i ostavio ga u garaţi jednu ulicu sjevernije od tornjeva Blizanaca. Poţurio je, prešao preko trga i već je bio u predvorju juţnog tornja kad ga je Jodie nazvala. Samo
425
osamdeset osam katova ispod. Pričao je sa za-štitarom s druge strane pulta i to je bio njegov glas koji je čula u pozadini. Reacher je bio problijedio od panike. Isključio je mobitel i popeo se ekspresnim dizalom na osamdeset deveti kat. Izašao je van sav zadihan i morao se prisiliti da se smiri. Ostani miran i saberi se. Pretpostavljao je da osamdeset deveti kat ima isti raspored kao i osamdeset osmi. Kat je bio tih i pust. Hodnici su vodili oko dizala. Bili su uski i osvijetljeni stro-pnim svjetiljkama. Vrata koja su vodila u pojedine urede imala su pravokutne prozorčiće od stakla ojačanog ţicom. Bili su malo pomaknuti u sredinu, u visini očiju niţe osobe. Na svakim vratima bila je metalna pločica s imenom vlasnika i zvono. Pronašao je poţarno stepenište i spustio se jedan kat niţe. Stubište je bilo svrsishodno. Nije bilo nikakvog ukrasa. Samo običan prašnjavi beton s metalnim rukohvatima. Iza svakih vrata nalazio se jedan protupoţarni aparat. Iznad protupoţarnog aparata nalazio se jarko crveni ormarić s crvenom sjekirom iza stakla. Na zidu do ormarića je veliki crveni broj označavao kat. Izašao je u hodnik na osamdeset osmom katu. Bio je jednako tako tih. Podjednako uzak i osvijetljen, s istim rasporedom vrata. Krenuo je u pogrešnom smjeru i tek na kraju došao do vrata s oznakom KZK. Vrata su bila od svijetle hrastovine, s mjedenom pločicom do njih. Do njih se nalazilo isto tako mjedeno zvono. Lagano je povukao vrata. Bila su zaključana. Sagnuo se i pogledao kroz prozorčić. Vidio je čekaonicu. Bila je dobro osvijetljena i ukrašena mjedi i hrastovinom. Pult mu je bio zdesna. Još jedna vrata vodila su ravno naprijed. Vrata su bila zatvorena, a čekaonica je bila pusta. Stajao je tako, zureći u zatvorena vrata ureda, i osjetio kako mu se grlo steţe od panike. Ona je bila unutra. Bila je u uredu. Osjećao je to. Bila je
426
unutra, sama, zatočena i trebala ga je. Bila je unutra i on je trebao biti uz nju. Nije ju smio pustiti samu. Sagnuo se, naslonio čelo na hladno staklo i nastavio zuriti u vrata ureda. Zatim je u glavi začuo Le-onov glas i jedno od njegovih zlatnih pravila. Ne brini zbog čega je nešto pošlo po zlu. Samo to, dovraga, na-stoj ispraviti. Zakoračio je unatrag i osvrnuo se po hodniku. Stao je ispod svjetla najbliţeg vratima. Podigao je ruke i od-vrnuo ţarulju dok se nije ugasila. Vruće staklo opeklo mu je prste. Jauknuo je, prišao vratima i opet pogledao kroz prozorčić. Bio je metar od njega, nasred hodnika. Recepcija je bila dobro osvijetljena, a hodnik je sada bio u mraku. Mogao je vidjeti unutra, ali nitko nije mogao vidjeti van. Iz mraka se vidi osvijetljeno mjesto, ali sa svjetla se ne vidi u mrak. To je bila ključna razlika. Stajao je i čekao. Vrata ureda su se otvorila i zdepasti je čovjek izašao u čekaonicu. Polako je zatvorio vrata za sobom. Zdepasti čovjek u crnom odijelu. Isti onaj čovjek kojega je gurnuo niz stepenice u baru na Key Westu. Isti onaj čovjek koji je u Garrisonu pucao iz Berette. Isti onaj čovjek koji se drţao za kvaku Bravade. Prošao je preko recepcije i izgubio se iz vida. Reacher je opet prišao bliţe i kroz staklo proučio vrata ureda. Bila su zatvorena. Lagano je pokucao na vrata u hodniku. Ĉovjek je prišao prozorčiću i provirio van. Reacher se uspravio i okrenuo rame, kako bi svojom smeđom jaknom zaklonio pogled. "Dostava", rekao je umiljato. Bila je to uredska zgrada i bilo je mračno, a jakna je bila smeđa, baš kao u dostavljača pošte, i čovjek je otvorio vrata. Reacher se odmaknuo od njih, zamahnuo rukom unutra i uhvatio ga za vrat. Ako se to učini dovoljno brzo i dovoljno snaţno, čovjeku se mogu onesposobiti glasnice, prije nego pusti ikakav glas. Zatim mu se u vrat zariju prsti i čvrsto ga se drţi da ne padne. Ĉovjek je posrnuo pod njegovim stiskom. Reacher ga je odvukao sve do kraja hodnika, do poţarnih vrata i bacio ga na
427
leđa na stubište. Ĉovjek se odbio od straţnjeg zida i pao na beton. Iz grla mu se čulo hrapavo krkljanje. "Vrijeme je da izabereš", prošaptao je Reacher. "Pomogni mi ili ćeš umrijeti." Pri takvom izboru preostaje samo jedna razumna stvar koju čovjek moţe učiniti, ali ovaj to nije izabrao. Uspio se pridići i nasrnuo na njega. Reacher ga je udario u glavu, dovoljno jako da mu potrese vrat, a zatim se odmaknuo i opet ga upitao. "Pomogni mi", rekao je. "Ili ću te ubiti." Ĉovjek je otresao glavom da se razbistri i bacio se prema Reacheru. Reacher je u glavi začuo Leonove riječi: pitaj jednom, pitaj dvaput ako moraš, ali za Boga miloga, ne pitaj treći put. Udario ga je nogom u prsa, okrenuo ga, podigao mu podlakticu preko ramena, zavukao mu ruku pod bradu, trznuo i slomio mu vrat. Jedan manje, ali nije odao nikakve podatke, a u ratu su podaci ključni. Nešto mu je i dalje govorilo da je ovo mala operacija, ali mali broj su mogla biti dvojica, trojica ili petorica. A postojala je vraški velika razlika ako naslijepo napadne dvojicu, trojicu ili petoricu. Zastao je na stubištu i pogledao u poţarnu sjekiru u crvenom ormariću. Sljedeći najbolji način za saznavanje podatke bilo je obavljanje nekakve diverzije. Nešto što bi ih zabrinulo i uznemirilo. Nešto što bi ih omelo. Učinio je to što je tiše mogao. Provjerivši prethodno je li hodnik pust, odvukao je tijelo natrag. Bešumno je otvorio vrata i polegao čovjeka nasred poda u čekaonici. Zatim je zatvorio vrata i sakrio se iza pulta. Dosezao mu je u visinu prsiju i bio duţi od tri metra. Legao je na pod iza njega, izvukao Steyr s prigušivačem iz jakne i čekao. Ĉinilo mu se da dugo čeka. Leţao je na tankom uredskom tepihu i osjećao beton ispod njega. Kao da je bio ţiv, od slabog podrhtavanja divovske zgrade u kojoj je radilo mnoštvo ljudi. Mogao je čuti prigušeno i duboko udaranje dizala koja su se kretala i zaustavljala. Mogao
428
je osjetiti napetost kablova na kojima su dizala visjela. Mogao je čuti šum rashladnih uređaja i strujanje propuha. Upro je noţnim prstima o plastiku i savio noge, kako bi se mogao odraziti. Bio je spreman za akciju. Korake je čuo sekundu prije škljocanja brave. Znao je da su se vrata ureda otvorila jer recepcija kao da je odjednom postala veća. Zvukovi su bili drukčiji. Ĉuo je korake četiriju nogu na tepihu, a zatim je koračanje prestalo, što je i očekivao. Ĉekao je. Ako nekoga iznenadite neočekivanim prizorom, potrebno mu je oko tri sekunde da u cijelosti shvati što se događa. Reacher je to iz iskustva znao. Ljudi prvo pogledaju u prizor, zatim ga vide, pa ga mozak odbaci, još jednom dobro pogledaju i tek onda shvate o čemu je riječ. Tri pune sekunde, od početka do kraja. U sebi je brojao jedan, dva, tri, a zatim se odrazio od postolja pulta i odgurnuo od poda. U ruci je drţao Steyr s dugim crnim prigušivačem na kraju cijevi. Prvo su mu izvirile ruke, zatim ramena i na kraju oči. Ono što je ugledao bilo je stravično. Ĉovjek s kukom i spaljenim licem ispustio je pištolj. Zagrcnuo se i čvrsto se uhvatio za okvir vrata, ali nalazio se iza Jodie, što nije očekivao. Bio je na daljoj strani. Stajao je Jodie zdesna, a pult joj je bio slijeva. Bila je tridesetak centimetara bliţe od njega. Bila je puno niţa, ali Reacher je bio na podu i iz tog kuta glava joj je bila točno ispred njegove, kao i njezino tijelo. Nije mogao zapucati. Nije bilo nikakvog načina da opali, jer mu je Jodie smetala. Ĉovjek s kukom i spaljenim licem ispustio je grleni glas, a Jodie je samo zurila u pod. Zatim se iza njih na vratima pojavio još jedan čovjek. Bio je to vozač Suburbana. Zaustavio se iza Jodienog ramena, proučavajući što se to događa. U desnoj je ruci drţao Berettu. Zurio je naprijed u pod, a zatim je stao uz Jodie i gurnuo je u prolazu. Zaustavio se metar unutar čekaonice. Postao je čista meta. Reacher je stisnuo okidač. Bio je to pritisak od cijelih sedam kilograma i iz prigušivača se začuo glasan prasak.
429
Lice čovjeka se rasulo. Devetmilimetarski metak pogodio ga je posred lica i eksplodirao. Krv i kosti poprskali su strop i zid iza njega. Jodie se skamenila. Stajala je ravno ispred čovjeka s kukom. A čovjek s kukom je bio vrlo hitar i brz. Puno brţi nego je to pedesetogodišnji bogalj mogao biti. Zamahnuo je lijevom rukom i zgrabio sačmaricu s poda. Desnom je rukom zgrabio Jodie oko struka. Ĉelična je kuka sjajila nasuprot njezinog kostima. Uspio ju je zgrabiti prije nego je drugi čovjek pao na pod. Ĉvrsto ju je stisnuo desnom rukom oko struka, podigao je od poda i odvukao je natrag. Pucanj iz Steyra još uvijek je odzvanjao. "Koliko ih ima?" viknuo je Reacher. Bila je brza koliko i Leon. "Dvojicu si sredio, još jedan", viknula je. Znači, ostao je još samo čovjek s kukom, ali on se već spremio zapucati iz sačmarice. Zamahnuo je njome kroz zrak i iskoristio silu da je repetira. Reacher je bio napola otkriven. Bio je sagnut i virio je iza pulta. Izgledi su bili sasvim mali, ali čovjek se usudio riskirati. Ispalio je hitac. Iz puške je bljesnulo i prasnulo, a pult u čekaonici se rasuo na tisuće komadića. Reacher je sagnuo glavu, ali oštro iverje, komadići metala i vruća sačma udarili su ga po licu poput malja. Bio je pogođen u lice i čelo. Osjetio je tupi udarac i jak, oštar bol ozbiljne ozljede. Osjećao se kao da je pao kroz prozor i udario glavom o tlo. Otkotrljao se ošamućen, a čovjek je Jodie odvlačio unatrag kroz vrata. Još jednom je u hodu zamahnuo puškom i repetirao. Reacher je bio omamljen i nepomičan. Leţao je naslonjen na zid, a cijev mu je prijetila. Ĉelo mu je bilo obamrlo i hladno. Osjećao je jaki bol. Podigao je Steyr. Prigušivač je bio uperen ravno u Jodie. Polako ga je pomicao lijevo i desno. Još uvijek je bio uperen u Jodie. Ĉovjek se sakrio iza nje i nije ga mogao pogoditi. Lijevom je rukom uperio pušku. Prst mu je stiskao okidač. Reacher je bio nepomično naslonjen na zid. Zurio je u Jodie i nastojao zapamtiti njezino lice prije
430
nego umre. Zatim se jedna plavokosa ţena iznenada našla iza nje. Očajnički je udarila čovjeka u leđa koji je od udarca izgubio ravnoteţu. Zateturao je, okrenuo se i udario je puščanom cijevi. Dok je padala, Reacher je načas vidio njezinu ruţičastu haljinu. Zatim se puška opet počela okretati prema njemu. Ali Jodie se svim silama nastojala otrgnuti iz njegovog zagrljaja. Mlatarala je i udarala nogama. Ĉovjek je po-srtao od njenog opiranja. Oteturao je zajedno s njom sve do čekaonice i spotaknuo se o noge vozača Subur-bana. Pao je s Jodie, a sačmarica je opalila u vozačevo tijelo. Uslijedio je zaglušujući prasak i dim. Zatim i stravično rasipanje i prskanje krvi i mrtvog tkiva. Ĉovjek se pridigao na koljena, a Reacher ga je slijedio Steyrom. Ispustio je sačmaricu, posegnuo rukom u dţep i izvukao sjajni pištolj kratke cijevi. Napeo je okidač. Škljocaj je bio glasan. Jodie se koprcala pod rukom kojom ju je čvrsto drţao oko struka. Lijevo-desno, lijevo-desno, divlje, nasumično. Reacher nije mogao jasno naciljati. Krv mu je curila u lijevo oko. Ĉelo mu je krvarilo i lupalo. Zatvorio je oko natopljeno krvlju i ţmirkao desnim. Sjajni se revolver podigao i snaţno se zabio Jodie u bok. Ona je zastenjala i prestala se koprcati, a iza njezine glave pojavilo se divlje i nacereno lice čovjeka. "Baci pištolj, šupčino", stenjao je. Reacher nije pomakao pištolj. Drţao gaje uperenim u njega. Jedno mu je oko bilo otvoreno, a drugo zatvoreno. Oštar bol udarao mu je u glavi. Prigušivač je bio uperen ravno u čovjekovo unakaţeno i nacereno lice. "Ubit ću je", reţao je. "Onda ću ja ubiti tebe", rekao je Reacher. "Ako ona umre, i ti ćeš." Ĉovjek je zurio. Zatim je kimnuo. "Na mrtvoj smo točki", rekao je. Reacher je kimnuo. Baš tako se činilo. Otresao je glavom
431
da dođe sebi. To je samo još više pojačalo bol. Pat pozicija. Ĉak i kad bi uspio opaliti prvi, čovjek je još uvijek mogao zapucati. S napetim prstom na okidaču i pištoljem pritisnutim o njezin bok, u smrtnom bi grču vjerojatno mogao opaliti. Rizik je bio prevelik; Nije micao Steyr. Polako je ustao, izvukao rub košulje i obrisao lice njime, cijelo vrijeme ţmirkajući jednim okom u cijev. Ĉovjek je udahnuo i također ustao, zajedno s Jodie. Ona se pokušala osloboditi pritiska pištolja, ali on ju je rukom čvrsto drţao uz sebe. Okrenuo je lakat prema van. Kuka se okrenula i njezin joj se vršak zaboo u struk. "Znači, morat ćemo se nagoditi"; rekao je. Reacher je stajao, brisao svoje oko i ništa nije odgovorio. U glavi mu je zujalo od bola. Zujalo je i vrištalo. Počelo mu je postajati jasno da je u ozbiljnoj nevolji. "Moramo se nagoditi", ponovio je čovjek. "Nema nagodbe", odgovorio je Reacher. Ĉovjek je još malo okrenuo kuku i jače zabio revolver u nju. Jodie je zastenjala. Bio je to Smith&Wesson model 60. Cijev od pet centimetara, od nehrđajućeg čelika, kalibar .38, s pet metaka u bubnju. Bio je od one vrste kakvu ţene nose u torbici, a muškarci skrivaju negdje po tijelu. Cijev je bila tako kratka i čovjek ju je tako snaţno zabijao u Jodie, da su mu zglobovi prstiju bili sasvim priljubljeni uz njezino tijelo. Zbog stiska njegove ruke bila je nagnuta naprijed. Kosa joj je padala preko lica. Gledala je ravno u Reachera, a oči su joj bile najljepše koje je ikad vidio. "Nitko ne moţe reći Victoru Hobiju da se ne ţeli nagoditi", zareţao je. Reacher je nastojao ne misliti na bol i čvrsto drţao Steyr uperen ravno u njegovo čelo, točno na mjestu gdje su se ruţičasti oţiljci spajali s njegovom sivom koţom. "Ti nisi Victor Hobie", rekao je. "Ti si Carl Allen i jedno obično govno." Nastupila je tišina. Bol mu je udarao u glavi poput čekića. Jodie se još jače zagledala u njega, s upitnim
432
pogledom u očima. "Ti nisi Victor Hobie", ponovio je. "Ti si Carl Allen." Ime je ostalo visjeti u zraku i činilo se kao da je čovjek na njegov spomen ustuknuo. Povukao je Jodie unatrag i prekoračio preko tijela zdepastog čovjeka. Okrenuo se kako bi njezino tijelo i dalje ostalo između njega i Reachera. Polako je išao unatrag i ulazio u mračni ured. Reacher ga je nesigurno slijedio sa Steyrom. Drţao ga je visoko i ravno. U uredu je bilo još ljudi. Reacher je vidio rolete na prozorima, pokućstvo za dnevnu sobu i troje ljudi. Jednu plavokosu ţenu u svilenoj haljini i dvojicu muškaraca u odijelima. Svi su zurili u njega. Zurili su u njegov pištolj, u prigušivač, u njegovo čelo i krv koja mu je curila niz košulju. Zatim su se pribrali i nesvjesno se, poput robota, pomaknuli prema uskom pravokutnom prostoru između sofa. Sjeli su na sofe i poloţili ruke na stakleni stolić za kavu pred sobom. Na stoliću je bilo šest ruku. Tri lica su se okrenula prema njemu. Na njima su se vidjeli nada, strah i zaprepaštenje. "Varaš se", rekao je čovjek s kukom. Kretao se unatrag s Jodie u velikom krugu i zaustavio se iza najdalje sofe. Reacher ih je slijedio i zaustavio se nasuprot njih. Njegov je Steyr bio uperen ravno iznad glava troje jadnih ljudi opruţenih preko stolića za kavu. Krv mu je kapala s brade na naslon sofe pred njim. "Ne, ne varam se", rekao je. "Ti si Carl Allen. Rodio si se 18. travnja 1949. godine, juţno od Bostona, u nekom smrdljivom predgrađu. Dolaziš iz obične male obitelji koja nije imala nikakvu budućnost. Unovačili su te u ljeto 1968. godine. Po vojničkoj sposobnosti bio si u svakoj kategoriji ispod prosjeka. U Vijetnamu si bio u pješaštvu. Bio si običan ponizan pješak. Rat mijenja ljude, a kad si došao tamo postao si pravi negativac. Počeo si varati. Prodavao si i kupovao, dilao drogu, djevojke i sve čega su se tvoje prljave ruke mogle domoći. Onda si počeo posuđivati novac. Postao si zbilja opak. Kupovao si i prodavao usluge. Dugo si ţivio kao kralj.
433
Onda se netko opametio. Izvukao te iz tvog ugodnog načina ţivota i poslao te u unutrašnjost. U prašumu. U pravi rat. U najgoru postrojbu, s najstroţim zapovjednicima, koji su te gazili. To te izluđivalo. Ĉim ti se ukazala prva prilika, raznio si časnika bombom. A onda i svoga narednika. Ali vojnici iz postrojbe su te prijavili. Vrlo neobično. Nisu te voljeli, zar ne? Vjerojatno su ti dugovali novac. Javili su zapovjedništvu i dva vojna policajca po imenu Gunston i Zabrinski došla su te privesti. Ţeliš li poreći ovo što sam ti dosad rekao?" Ĉovjek je šutio. Reacher je progutao. Glava ga je jako boljela. Pravi bol ukopavao mu se iza posjekotina. Jaka, ozbiljna bol. "Došli su Hueyjem", rekao je. "Vozio ga je pošteni mladić po imenu Kaplan. Sljedećeg se dana vratio kao kopilot, a pilot helikoptera bio je Victor Hobie. Gunston i Zabrinski su skupa s tobom čekali na tlu. Ali Hobiejevog Hueya su pogodili pri uzlijetanju. Srušio se četiri milje dalje. On je poginuo, zajedno s Kaplanom, Gunstonom, Zabrinskim i još trojicom članova posade, Bamfordom, Tardellijem i Soperom. Ali ti si preţivio. Zadobio si opekline i izgubio ruku, ali bio si itekako ţiv. A tvoj je mali zlobni mozak i dalje radio. Zamijenio si pločice s prvim čovjekom kojega si se dokopao. Slučajno je to bio Victor Hobie. Otpuzao si i udaljio se s njegovim pločicama oko vrata. Svoje si ostavio na njegovom tijelu. U tom trenutku su Carl Allen i njegova kriminalna povijest prestali postojati. Uspio si doći do poljske bolnice, a oni su mislili da liječe Hobieja. Zapisali su njegovo ime u medicinskim kartonima. Zatim si ubio bolničara i pobjegao. Rekao si ne vraćam se, jer si znao da će netko, gdjegod došao, shvatiti da ti nisi Hobie. Otkrili bi tko si i opet bi se našao u govnima. Zato si jednostavno nestao. Imao si novi ţivot i novo ime. Novi početak. Poričeš li to?" Allen je jače stisnuo Jodie. "Sve je to sranje", rekao je. Reacher je odmahnuo glavom. Bol ga je zasljepljivao
434
poput bljeska fotografskog aparata. "Ne, sve je to istina", rekao je. "Nash Newman je upravo identificirao kostur Victora Hobieja. Leţi u sanduku na Havajima, s tvojim pločicama oko vrata." "Sranje", opet je rekao Allen. "Zubi su te odali", rekao je Reacher. "Gospodin i gospoda Hobie poslali su svog sina trideset pet puta zubaru, kako bi imao savršene zube. Newman je rekao da u to nema nikakve sumnje. Potrošio je sat vremena na rendgenske snimke, ubacujući ih u računalo. Zatim je u jednom od sanduka prepoznao istu lubanju. Savršeno je odgovarala." Allen je šutio. "Tajna je bila skrivena trideset godina", rekao je Reacher. "Sve dok dvoje staraca nisu napokon podigli dovoljno buke i prisilili nekoga da se počne raspitivati. Sada više nećeš moči skrivati svoju tajnu, jer ćeš mi odgovarati. Tvoja je tajna izašla na vidjelo." Allen je zareţao. Zdrava strana lica postala mu je odvratna kao i ona s oţiljcima. "Zbog čega bih, dovraga, ja morao odgovarati tebi?" Reacher je trepnuo i istisnuo krv iz oka. Steyr je i dalje bio nepomično uperen u njega. "Zbog puno toga", rekao je tiho. "Ja sam zastupnik. Ja zastupam mnogo ljudi. Poput Victora Hobieja. On je bio junak, ali zbog tebe je otpisan kao dezerter i ubojica. Njegovi su roditelji na teškim mukama trideset dugih godina. Ja sam njihov zastupnik. Isto tako zastupam i Gunstona i Zabrinskog. Obojica su bili poručnici u vojnoj policiji i obojica su imali dvadeset četiri godine. I ja sam s dvadeset četiri godine bio poručnik u vojnoj policiji. Poginuli su zbog onoga što si zgriješio. Zbog toga ćeš mi odgovarati, Allene. Zato jer sam ja oni. Zbog šljama kakav si ti, ljudi poput mene ginu." Allenov pogled bio je prazan. Premjestio je Jodie, tako da stane točno ispred njega. Okrenuo je kuku i jače zario pištolj u nju. Kimnuo je, jedva primjetno.
435
"U redu, bio sam Carl Allen", rekao je. "Priznajem, pametnjakoviću. Ja sam bio Carl Allen i onda je to završilo. Zatim sam postao Victor Hobie. Dugo sam bio Victor Hobie, duţe nego sam bio Carl Allen, ali čini mi se i da je to sada gotovo. Zato ću sada postati Jack Reacher." "Što?" "To ćeš dobiti", rekao je Allen. "To je nagodba. To ćeš mi dati zauzvrat. Svoje ime za ţivot ove ţene." "Što?" ponovio je Reacher. "Ţelim tvoj identitet", rekao je Allen. "Ţelim tvoje ime." Reacher je samo zurio u njega. "Ti si lutalica, bez obitelji", rekao je Allen. "Nikome nećeš nedostajati." "Što zatim?" "Zatim ćeš umrijeti", rekao je Allen. "Ne mogu postojati dva čovjeka s istim imenom, zar ne? To je poštena razmjena. Tvoj ţivot za ţivot ove ţene." Jodie je zurila ravno u Reachera i čekala. "Nema nagodbe", rekao je Reacher. "Ubit ću je", rekao je Allen. Reacher je opet odmahnuo glavom. Bolje bio strahovit. Postajao je jači i širio mu se iza oba oka. "Nećeš je ubiti", rekao je. "Razmisli o tome, Allene. Razmisli o sebi. Ti si jedno obično sebično govno. Takav kakav si, uvijek ćeš to biti. Ako je ubiješ, ja ću ubiti tebe. Stojiš četiri metra dalje od mene. Ciljam ti u glavu. Ako povučeš okidač, i ja ću. Ako ona umre i ti ćeš, stotinku sekunde poslije nje. Ni mene nećeš ubiti, jer prvo moraš naciljati i bio bi mrtav prije nego bi uspio doći na pola puta. Razmisli o tome. Na mrtvoj smo točki." Zurio je u njega kroz bol i tamu. Bio je to klasičan primjer neuspjeha. Ali postojao je problem. Ozbiljan omaška u njegovoj analizi. On je znao to. To mu je postalo jasno u hladnom bljesku panike. To je i Allenu bilo jasno. Reacher je to znao, jer mu je to primijetio u očima. "Preračunao si se", rekao je Allen. "Nešto ti je promaklo." Reacher nije ništa odgovorio.
436
"Sada smo u patu", rekao je Allen. "A tako će i ostati, dok god ja budem stajao ovdje, a ti tu. Ali koliko ćeš dugo moći tako stajati?" Reacher je progutao slinu od bola. Udarao gaje poput malja. "Ja ću stajati ovako koliko god budem morao", rekao je. "Imam dosta vremena. Kao što si i sam zaključio, ja sam lutalica. Ne moram otići na nikakav sastanak." Allen se nasmiješio. "Hrabre riječi", rekao je. "Ali ti krvariš iz glave. Znaš li to? Komad metala ti se zabio u glavu. Vidim ga odavde." Jodie je očajnički kimnula. Oči su joj bile ispunjene uţasom. "Uvjerite se, gospodine Curry", rekao je Allen. "Recite mu." Ĉovjek na sofi ispod Steyra okrenuo je glavu i stao koljenima na sofu. Drţao se dovoljno daleko od Rea-cherove ruke u kojoj je drţao pištolj. Izvio je vrat i pogledao. Zatim mu se lice naboralo od straha. "Zabio vam se čavao", rekao je. "Drvodjeljski čavao. Imate čavao u glavi." "Iz pulta na recepciji", rekao je Allen. Curry je opet sjeo na mjesto i Reacher je znao da mu ne laţe. Ĉim mu je rekao te riječi, bol se udvostručio, učetverostručio i eksplodirao. Snaţan, probadajući bol usred čela, nekoliko centimetara iznad oka. Dugo vremena ga je skrivao adrenalin. Ali djelovanje adrenalina je vrlo kratko. Svom snagom svoje volje je nastojao ne misliti na bol, ali nije uspijevao. I dalje ga je osjećao. Jak i oštar poput britve. U isto je vrijeme osjećao i mučninu. U glavi mu je udaralo i lupalo, a pred očima blještalo. Krv mu je natopila košulju sve do struka. Trepnuo je, ali lijevim okom nije mogao ništa vidjeti. Bilo je puno krvi. Krv mu se s vrata slijevala niz lijevu ruku i kapala mu s vrhova prstiju. "Dobro sam", rekao je. "Ne brinite za mene." "Hrabre riječi", rekao je Allen opet. "Ali boli te i gubiš
437
mnogo krvi. Ne moţeš me nadjačati, Reacheru. Misliš da si jak, ali ti si ništa u usporedbi sa mnom. Otpuzao sam od helikoptera bez jedne ruke. S presječenim arterijama. Gorio sam. Bez problema sam preţivio tri tjedna u prašumi. Zatim sam se uspio vratiti kući, slobodan. I ţivio u opasnosti trideset godina. Zato sam ja taj koji je jak. Ja sam najjači čovjek na svijetu. Mentalno i fizički. Ne bi me mogao nadjačati, čak i da nemaš taj prokleti čavao u glavi. Zato se nemoj zavaravati, dobro?" Jodie je zurila u njega. Kosa joj je na slabom raspršenom svjetlu koje je dopiralo kroz rolete na prozorima bila zlatna. Visjela joj je preko lica, a kroz nju se vidjelo čelo. Mogao joj je vidjeti oči. Njezina usta. Liniju njezinog vrata. Njezino vitko i snaţno tijelo, napeto ispod Allenove ruke. Kuka mu je blistala na boji njezina kostima. U glavi mu je lupalo od bola, poput čekića. Na koţi je osjećao hladnoću svoje košulje natopljene krvlju. U ustima mu je bila krv. Imala je okus metala, aluminija. Osjetio je prvo slabo podrhtavanje u ramenu. Steyr mu je oteţao u ruci. "Osim toga, motiviran sam", rekao je Allen. "Mučio sam se da steknem ovo što imam. To namjeravam i zadrţati. Ja sam genij i borac za opstanak. Misliš da ću dopustiti da me ti središ? Misliš da si prvi koji je to pokušao?" Reacher se njihao od bola. "A sada malo povisimo uloge", rekao mu je Allen. Svom snagom svoje ruke je uspravio Jodie. Zabio je pištolj u nju tolikom snagom da se ona savila unatrag, priljubila mu se uz ruku i nagnula postrance. Podigao ju je, tako da gaje štitila svojim cijelim tijelom. Zatim se kuka pomaknula. Svoj je snaţan stisak, koji ju je drobio, premjestio sa struka na njezine grudi. Kuka joj je zaparala grudi. Zastenjala je od bola. Pomicao je kuku dok nije pod oštrim kutom počela drobiti njezino tijelo. Zaustavio je kuku na njezinom obrazu. Zatim je okrenuo rukom u laktu i čelični joj se šiljak zabio u koţu na licu. "Mogao bih ju rasporiti", rekao je Allen. "Mogao bih joj rasjeći lice, a ti ništa ne bi mogao učiniti. Jedino bi se
438
mogao osjećati još gore. Stres pogoršava stvari, zar ne? Bol? Počinješ osjećati nesvjesticu, zar ne? Izgubit ćeš svijest, Reacheru. Iskrvarit ćeš. A kad se srušiš, više nećemo biti u pat poziciji, vjeruj mi." Reacher je zadrhtao. Ne od bola, već zato jer je znao da je Allen u pravu. Mogao je osjetiti svoja koljena. Osjećao ih je i bila su snaţna. Ali snaţan čovjek u formi nikad ne osjeća svoja koljena. Ona su samo dio njega. Osjetiti koljena, kako smiono podrţavaju tjelesnu teţinu od 125 kilograma, znači da će ga uskoro izdati. Bilo je to rano upozorenje. "Onesvijestit ćeš se, Reacheru", opet je rekao Allen. "Treses se, znaš li to? Gubiš se. Za par minuta ću ti prići i pucati ti u glavu. Imam sve vrijeme svijeta." Reacher je opet zadrhtao i sagledao svoje mogućnosti. Bio je svjestan da neće još dugo biti pri svijesti. Bilo mu je teško razmišljati. Vrtjelo mu se. Imao je otvorenu ranu na glavi. Lubanja mu je bila probijena. U mislima mu je bljesnuo Nash Newman. Drţao je kosti na nastavi u razredu. Moţda će Nash moći objasniti njegovu ozljedu, za mnogo godina u budućnosti. Oštar je predmet probio čeoni reţanj - ovdje - i nakon toga moţdanu ovojnicu, što je izazvalo krvarenje. Ruka u kojoj je drţao pištolj tresla se. Zatim se sjetio Leona kako se mršti i gunđa: ako plan A ne uspije, prijeđi na plan B. Zatim se sjetio policajca iz Louisiane, čovjeka kojega je poznavao prije mnogo godina, u nekom drugom ţivotu, kako govori o svojim revolverima kalibra .38. Govorio je: jednostavno se ne moţeš pouzdati u njih ako ţeliš srušiti čovjeka, ne ako nasrće na tebe sav drogiran. Reacher je ugledao njegovo nesretno lice. Ne moţeš se pouzdati u kalibar .38 ako ţeliš srušiti čovjeka. Osim toga, kalibar .38 je imao kratku cijev, što je bilo još gore. Kratkom cijevi je bilo teško pogoditi metu. A s ţenom koja se nastoji osloboditi iz zagrljaja još teţe. Iako bi zbog njezinog otimanja metak mogao pogoditi točno u središte, i
439
to slučajno. U glavi mu se zavrtjelo. Osjećao je kako ga udara divovski pneumatski čekić. Snaga mu je otjecala iznutra. Desno oko mu je bilo otvoreno, ali bilo je suho i peklo ga, kao da ga netko bode iglama. Još moţda pet minuta, razmišljao je. Onda sam gotov. U sljedećem je trenutku bio u iznajmljenom automobilu i sjedio je do Jodie. Vozili su se natrag iz zoološkog vrta. Vidio je sunce i staklo. Govorio je: osnova svake prijevare je pokazati ljudima ono što ţele vidjeti. Steyr mu je zaigrao u ruci i pomislio je: u redu, Leone, prelazim na plan B. Da vidimo hoće li ti se svidjeti. Koljena su mu počela klecati i on se zaljuljao. Uspio se opet uspraviti i uperiti Steyr u jedini djelić Alle-nove glave koji je mogao vidjeti. Cijev pištolja je kruţila uokolo. Isprva je krug bio mali, a zatim sve veći, jer je zbog teţine pištolja počeo gubiti nadzor u ramenu. Nakašljao se i jezikom istisnuo krv iz usta. Steyr se počeo spuštati. Promatrao je kako ciljnik pada, kao da ga neki snaţan čovjek vuče sebi. Pokušao je podići cijev, ali nije išlo. Pokušao je podići ruku, ali ona se samo nagnula u stranu, kao da je vuče neka nevidljiva sila. Koljena su mu opet pokleknula, ali on se trgnuo i uspravio se kao u grču. Steyr je bio kilometrima daleko. Visio mu je zdesna. Bio je uperen u stol. Lakat mu se ukočio pod njegovom teţinom, a ruka mu se savijala. Allenova se ruka počela micati. Gledao je jednim okom njegovu ruku i pitao se je li ono što osjećam prema Jodie jednako dobro kao biti drogiran? Ispod nabora odjeće i njezine jakne se pojavila cijev. Hoću li uspjeti? Koljena su mu klecala i on se počeo tresti. Ĉekaj. Samo čekaj. Allen je ispruţio zapešće. Vidio je taj pokret. Bio je vrlo brz. Ugledao je crnu rupu u cijevi od nehrđajućeg čelika. Bila je dalje od njezina tijela. Ona je naglo sagnula glavu, a on je munjevitom brzinom podigao Steyr i prilično dobro naciljao, prije nego je Allen opalio. Radilo se o svega nekoliko centimetara. To je bilo sve. Svega nekoliko ušljivih centimetara. Brzo, pomislio je, ali ne dovoljno brzo. Vidio je kako se udarac revolvera
440
spušta, a zatim jaki bljesak iz cijevi. Izgledalo je kao da ga je teretni vlak udario u prsa. Prasak pucnja posve se izgubio u snaţnom udarcu metka koji ga je pogodio. Bilo je to poput udarca divovskog čekića veličine planeta. Udario ga je i zaglušio ga iznutra. Nije osjećao nikakvu bol, samo uţasno hladnu obamrlost u prsima i tihu prazninu savršenog mira u mislima. Načas se zamislio i nastojao čvrsto ostati na nogama. Oko je drţao širom otvoreno, dovoljno dugo da se usredotoči na oblačić dima koji je izlazio iz prigušivača Steyra. Zatim je posljednjom snagom podigao pogled i vidio kako se četiri metra dalje Allenova glava rasprsnula. Vidio je eksploziju krvi i kostiju u zraku. Oblak širok metar do metar i po širio se poput magle. Upitao se: je li sada mrtav? A kad je čuo sebe kako odgovara svakako da jest, opustio se, okrenuo okom i pao na leđa, kroz savršeno tiho i mirno crnilo koje je trajalo zauvijek i nastavljalo se u beskraj. OSAMNAEST Znao je da umire, jer su mu se lica pribliţavala i sva su mu bila poznata. Pribliţavala su se u dugom, beskrajnom nizu, pojedinačno i u paru, a među njima nije bilo nijednog nepoznatog. Ĉuo je da će biti tako. Ţivot ljudima proleti ispred očiju poput bljeska. Svi su tako govorili. A sada se to i njemu događalo. Znači, umirao je. Mislio je da se to i događa, kad su se lica zaustavila. Pitao se koje će od njih biti posljednje. Postojao je veći izbor. Pitao se tko je odredio redoslijed. Ĉija je to bila odluka? Pomalo mu je išlo na ţivce što mu nije bilo dopušteno da to sam odredi. I što će se zatim dogoditi? Kad posljednje lice iščezne, što onda? Ali nešto je bilo sasvim krivo. Jedno se nepoznato lice nadvilo nad njim. Tada je shvatio da vojska zapovijeda mimohodom. Moralo je biti tako. Jedino je vojska mogla slučajno uvrstiti nekoga koga nikad prije nije vidio. Jednog potpunog stranca, na krivom mjestu, u krivo
441
vrijeme. Pretpostavljao je daje to prikladno. Veći je dio svoga ţivota ţivio pod vojnim zapovjedništvom. Pretpostavljao je da je sasvim prirodno da oni preuzmu organizaciju velikog finala. A jedna im se pogreška mogla oprostiti. To je bilo normalno, čak i prihvatljivo kad je riječ o vojsci. Ali taj ga je čovjek dirao. Udarao ga je. Boljelo ga je. Iznenada je shvatio da je mimohod završio prije nego se taj čovjek pojavio. Taj čovjek uopće nije sudjelovao u povorci. Pojavio se poslije nje. Moţda je taj čovjek došao da ga dokrajči. Da, moralo je biti to. Moralo je tako završiti. Taj je čovjek došao provjeriti je li umro na vrijeme. Mimohod je završio i vojska nije mogla dopustiti da ga on preţivi. Zašto bi se mučili da ga uvrste u mimohod, a da zatim on ostane ţiv? To ne bi bilo dobro. Uopće ne bi bilo dobro. Bila bi to ozbiljna omaška u postupku. Pokušavao se sjetiti tko se pojavio prije tog čovjeka. Pretposljednja osoba, zapravo posljednja. Nije se mogao sjetiti. Nije dovoljno dobro obratio pozornost. Polako se počeo gubiti i umro je bez da se sjetio komu je pripadalo posljednje lice u mimohodu. Bio je mrtav, ali još uvijek je razmišljao. Je li to u redu? Je li to bio zagrobni ţivot? Bila bi to strašna stvar. Ţivio je skoro trideset i devet godina s pretpostavkom da zagrobni ţivot ne postoji. Neki su se s njime slagali, neki nisu. No on je uvijek čvrsto u to vjerovao. Sada je bio u zagrobnom ţivotu. Netko će se vjerojatno pojaviti i podrugljivo mu reći: zar ti nisam rekao? Hoće, ako ono u što nije vjerovao bude istinito. Ni sam ne bi dopustio da se onaj koji je ţivio u potpunoj zabludi izvuče bez prijateljskog ukora. Vidio je Jodie Garber. Ona mu je trebala reći da je bio u zabludi oko zagrobnog ţivota. Ne, to nije bilo moguće. Ona nije mrtva. Samo mrtve osobe mogu vikati na tebe u zagrobnom ţivotu, zar nije tako? Ţive osobe to ne mogu. To je bilo prilično očito. Ţiva osoba ne moţe biti u zagrobnom ţivotu. A Jodie Garber je bila ţiva. Za to se
442
sam pobrinuo. U tome je bila cijela prokleta stvar. Osim toga, dobro je znao da s Jodie Garber nikad nije razgovarao o zagrobnom ţivotu. Ili moţda jest? Moţda prije puno godina, kad je ona još bila dijete? Ali to jest bila Jodie Garber. I namjeravala je pričati s njime. Sjela je ispred njega i zabacila kosu iza uha. Dugu, plavu kosu, iza malog uha. "Zdravo, Reacheru", rekla je. Bio je to njezin glas. U to nije bilo sumnje. Nikakve greške. Znači daje ona moţda ipak bila mrtva. Moţda je nastradala u prometnoj nesreći. Bila bi to velika ironija. Moţda ju je udario kamion na donjem Broadwayu, dok se vraćala kući iz Svjetskog trgovinskog centra. "Hej, Jodie", rekao je. Ona se nasmiješila. Razgovarali su. Znači, ipak je bila mrtva. Zasigurno samo mrtve osobe mogu čuti druge mrtve osobe kako pričaju. No on se morao u to uvjeriti. "Gdje smo?" upitao je. "U bolnici St. Vincent", reklaje. On je čuo za sv. Petra. Ĉovjeka koji je stajao na rajskim dverima. Vidio je slike. Dobro, ne baš slike, već crtice. Sveti je Petar bio bradati starac u halji. Stajao je za propovjednicom i postavljao pitanja mrtvim osobama, o razlozima zbog kojih bi ih trebao pustiti u raj. Ali nije se sjećao da mu je sveti Petar postavio ikakvo pitanje. Moţda pitanja dolaze poslije. Moţda treba izaći iz raja, a zatim opet pokušati ući natrag. Ali tko je bio sveti Vinko? Moţda je on vodio mjesto gdje se čekalo, prije nego sveti Petar postavi pitanja. Nešto poput tabora za novake. Moţda je sveti Vinko upravljao mjestom koje bi odgovaralo Fort Dixu na Zemlji. Pa, to ne bi predstavljalo problem. On je obuku za novake u cijelosti svladao. Odvalio je to bez po' muke. Mogao bi i opet, bez problema. Ali to mu je išlo na ţivce. Bio je bojnik, za Boga miloga. Bio je časnik. Imao je odličja. Zašto bi, dovraga, opet morao proći temeljnu obuku za novake?
443
I zašto je tu bila Jodie? Ona je morala biti ţiva. Primijetio je da stišće svoju lijevu šaku. Sve mu je to strahovito išlo na ţivce. Spasio joj je ţivot, jer ju je volio. Zašto je onda ona bila mrtva? Što se to, dovraga, događalo? Pokušao se uspraviti. Nešto ga je sputavalo. Što, dovraga? Morat će dobiti neke odgovore ili će u protivnom nekome razbiti glavu. "Polako", rekla mu je Jodie. "Ţelim vidjeti svetog Vinka", rekao je. "I to smjesta. Reci mu da se dovuče u sobu za pet minuta, ili ću se stvarno naljutiti." Pogledala ga je i kimnula. "U redu", rekla je. Zatim je okrenula glavu i ustala. Nestala je i on je opet legao. To nije bio nikakav tabor za temeljnu obuku. Bilo je previše tiho i jastuci su bile previše mekani. Poslije svega, morao je biti šokiran. Ali nije. Soba je postala jasna i on je ugledao ukrase i sjajnu opremu i pomislio: bolnica. Više nije bio mrtav i bio je ţiv. Imao je isti problem kao i poslovni čovjek kad shvati da je pobrkao dane u tjednu. Soba je bila okupana suncem. Pomaknuo je glavu i ugledao prozor. Jodie je sjedila na stolici do njega i čitala. Polako je disao i promatrao je. Kosa joj je bila svjeţe oprana i sjajna. Padala joj je preko ramena. Između prsta i palca okretala je nit za označavanje stranica. Nosila je ţutu haljinu bez rukava. Ramena su joj bila preplanula od ljetnog sunca. Mogao je primijetiti male izbočine njezinih zglobova. Ruke su joj bile duge i mršave. Prekriţila je noge. Nosila je papuče koje su joj pristajale uz haljinu. Gleţnjevi su joj bili preplanuli i sjali su na suncu. "Hej, Jodie", rekao je. Okrenula je glavu i pogledala ga. Traţila mu je nešto na licu, a kad je to pronašla nasmiješila se. "Hej i tebi", rekla je. Odloţila je knjigu i ustala. Napravila
444
je tri koraka, sagnula se i njeţno ga poljubila u usta. "St. Vincent", rekao je. "Rekla si mi, ali bio sam zbunjen." Kimnula je. "Bio si na morfiju", rekla je. "Davali su ti ga kao ludi. Svi bi narkomani u New Yorku bili sretni da imaju takav krvotok." Kimnuo je. Pogledao je kroz prozor prema suncu. Ĉinilo se da je poslijepodne. "Koji je dan?" "Srpanj je. Nisi bio pri svijesti tri tjedna." "Isuse, trebao bih osjećati glad." Obišla je oko podnoţja kreveta i stala mu slijeva. Poloţila mu je ruku na podlakticu. Bila je okrenuta prema gore, a u vene blizu lakta bile su mu zataknute cijevi. "Hranili su te", rekla je. "Pobrinula sam se da dobiješ ono što voliš. Znaš, puno glukoze i soli." Kimnuo je. "Soli nikad dosta", rekao je. Ona je ušutjela. "Stoje?" upitao je. "Sjećaš li se čega?" On je opet kimnuo. "Svega", rekao je. Ona je progutala. "Ne znam što bih ti rekla", prošaptala je. "Primio si metak zbog mene." "Mojom greškom", rekao je. "Bio sam previše spor, to je sve. Trebao sam ga nadmudriti i prvi ga pogoditi. Ali čini se da sam preţivio. Zato nemoj ništa reći. Stvarno to mislim. Više nikad to nemoj spominjati." "Ali moram ti zahvaliti", prošaptala je. "Moţda bih ja trebao zahvaliti tebi", rekao je. "To je dobar osjećaj, kad znaš da postoji netko zbog koga vrijedi primiti metak." Ona je kimnula, ali ne zato što se slagala s njime. Bio je to običan nesvjesni pokret, kako bi se suzdrţala da ne zaplače. "Pa, kako mi je?" upitao je. Ona je dugo šutjela. "Dovest ću liječnika", rekla je tiho. "On će znati bolje od mene."
445
Izašla je iz sobe, a zatim je jedan čovjek u bijeloj kuti ušao unutra. Reacher se nasmiješio. Bio je to isti onaj čovjek kojega je vojska poslala da ga dokrajči na kraju mimohoda. Bio je nizak, širok i dlakav, čovjek koji je mogao proći kao hrvač. "Razumijete li se imalo u računala?" upitao je. Reacher je slegnuo ramenima. Počeo se brinuti da je to moţda šifrirani uvod u loše vijesti o njegovoj ozljedi ili oštećenju mozga, gubitku pamćenja ili gubitku normalnih funkcija. "U računala?" rekao je. "Ne baš." "U redu, ovako ćemo", rekao je liječnik. "Zamislite veliko superračunalo koje obrađuje podatke. U njega unosimo sve što znamo o ljudskoj građi i sve što znamo o ranjavanju iz vatrenog oruţja, a zatim mu damo zapovijed da stvori model muškarca koji ima najbolje preduvjete da preţivi pogodak iz kalibra .38 u prsa. Recimo da računalo obrađuje podatke tjedan dana. Što mislite, kakav će model izbaciti?" Reacher je opet slegnuo ramenima. "Ne znam." "Taj ste model vi, prijatelju", rekao je liječnik. "Vi. Prokleti metak uopće nije mogao ući u vaša prsa. Prsni mišići su vam toliko tvrdi i razvijeni, da su uspjeli zaustaviti metak. Mišići su vam poput neprobojnog prsluka od desetak centimetara. Metak je izašao na drugoj strani, mišićne stjenke i smrskao rebro, ali tu se i zaustavio." "Zašto onda nisam bio pri svijesti tri tjedna?" odmah je upitao Reacher. "Svakako ne zbog ozljede mišića ili slomljenog rebra. Je li mi glava u redu?" Liječnik je tada učinio nešto čudno. Pljesnuo je rukama i istisnuo zrak između dlanova. Zatim je prišao bliţe i pregledao mu cijelo lice. "To me je brinulo", rekao je. "Stvarno sam se brinuo zbog toga. Opasna ozljeda. Mislio sam da se radi o pištolju za čavle, sve dok mi nisu rekli da vas je pogodio čavao iz pokućstva, izbačen hicem iz sačmarice. Probio vam je lubanju i zabio se oko tri milimetra u mozak. Prijatelju,
446
govorim o čeonom reţnju. Opasno je imati čavao na tom mjestu. Da se meni kojim slučajem treba zabiti čavao u lubanju, nipošto ne bih izabrao čeoni reţanj. Ali kad bih već morao vidjeti čavao u prednjem reţnju nečije lubanje, izabrao bih vašu, jer vam je lubanja tvrđa od lubanje neandertalca. Da se radilo o nekome drugome, čavao bi mu skroz ušao u mozak, a to bi bilo: hvala, to je sve za večeras." "Znači, dobro sam?" opet je upitao Reacher. "Upravo ste nam uštedjeli deset tisuća dolara za testove", veselo je rekao liječnik. "Rekao sam vam vijesti o vašim prsima, a što ste vi učinili? Analizirajmo. Usporedili ste to s vlastitim podacima, shvatili da ozljeda nije opasna, shvatili ste da niste zbog toga bili tri tjedna u komi, sjetili ste se vaše druge ozljede, zbrojili dva 1 dva i postavili ste mi pitanje o ozljedi glave. I to smjesta, bez premišljanja. To je brzo, logično razmišljanje, objedinjavanje vaţnih podataka, brzo donošenje zaključka i lucidno preispitivanje izvora mogućeg odgovora. S vašom je glavom sve u redu, prijatelju. Smatrajte to profesionalnim mišljenjem." Reacher je polako klimnuo. "Kad mogu otići odavde?" Liječnik je uzeo medicinski karton s podnoţja kreveta. Za metalnu ploču bila je pričvršćena gomila papira. Prelistao ih je. "Pa, vaše je sveukupno zdravlje izvrsno, ali bit će bolje da vas neko vrijeme zadrţimo na promatranju. Moţdajoš dva dana." "Dovraga s time", rekao je Reacher. "Odlazim još večeras." Liječnik je kimnuo. "Dobro, vidjet ćemo kako ćete se osjećati za sat vremena." Prišao je krevetu i ispruţio se prema ventilu na dnu vrećica s infuzijom. Malo je odvrnuo ventil i kucnuo prstom po cjevčici. Pozorno je promatrao. Kimnuo je i izašao iz sobe. Na vratima se mimoišao s Jodie. Ulazila je u sobu s jednim čovjekom u pamučnoj jakni. Imao je oko pedeset godina, bio je blijed i imao kratku sijedu kosu.
447
Reacher ga je pogledao i pomislio: kladim se u deset dolara da je iz Pentagona. "Reacheru, ovo je general Mead", rekla je Jodie. "Iz Glavnog stoţera", rekao je Reacher. Ĉovjek u jakni iznenađeno gaje pogledao. "Jesmo li se već upoznali?" Reacher je odmahnuo glavom. "Nismo, ali znao sam da će netko od vas doći njuškati, čim se budem osjećao bolje." Mead se nasmiješio. "Moţe se reći da smo se utaborili ovdje. Da odmah prijeđem na stvar, voljeli bismo da šutite o cijeloj stvari s Carlom Allenom." "Nema šanse", rekao je Reacher. Mead se opet nasmiješio i pričekao. Bio je birokrat i dovoljno dugo u vojsci da poznaje proceduru. Leon je znao reći: nešto za ništa, to je strani jezik. "Hobiejevi", rekao je Reacher. "Smjestite ih u prvi razred i prebacite ih zrakoplovom u Washington. Smjestite ih u najbolji hotel, pokaţite im ime njihovog sina na spomen-ploči i pobrinite se da tu bude prisutna gomila časnika u odorama. Neka kao ludi salutiraju, cijelo vrijeme dok mu roditelji budu tu. Tek onda ću drţati jezik za zubima." Mead je kimnuo. "Sredit ćemo to", rekao je. Sam je ustao i izašao van iz sobe. Jodie je sjela u dno kreveta. "Reci mi što ću s policijom", rekao je Reacher. "Moram li odgovarati na pitanja?" Ona je odmahnula glavom. "Allen je ubio policajca", rekla je. "Budeš li se drţao njujorškog područja, više nikad nećeš dobiti nikakvu kaznu. Radilo se o samoobrani, sve je u redu." "A moj pištolj? Ukraden je." "Ne, to je bio Allenov pištolj. Otrgnuo si mu ga dok ste se hrvali. Puna će soba svjedoka to potvrditi." On je polako kimnuo. Sjetio se krvi i mozga koji je prsnuo preko cijele prostorije kad ga je pogodio. Prilično dobar pogodak, pomislio je. Mračna prostorija, stres,
448
čavao u glavi, metak kalibra .38 u prsima - i pogodio ga je točno u glavu. Prilično blizu savršenog pogotka. Zatim se sjetio kuke ispred Jodiena lica, tvrdog čelika naspram njezine koţe boje meda. "Jesi li dobro?" upitao ju je. "Dobro sam", rekla je. "Sigurno? Nemaš noćne more?" "Nemam. Sad sam već velika djevojka." On je opet kimnuo. Sjetio se njihove prve noći zajedno. Velika djevojka. Ĉinilo se kao da je to bilo prije milijun godina. "Ali jesi li ti dobro?" upitala ga je. "Liječnik misli da jesam. Nazvao me neandertalcem." "Ne, ozbiljno." "Kako izgledam?" "Pokazat ću ti", rekla je. Skoknula je u kupaonicu i vratila se sa zidnim zrcalom. Bilo je okruglo, s plastičnim okvirom. Poloţila mu ga je na noge, a on gaje umirio desnom rukom i pogledao se u njemu. Još uvijek je bio jako preplanuo. Plave oči. Bijeli zubi. Glava mu je bila obrijana. Kosa mu je narasla oko tri milimetra. Na lijevoj strani lica imao je mnoštvo sitnih oţiljaka u obliku točkica. Rupa od čavla na čelu izgubila se među tragovima dugog i divljeg ţivljenja. Mogao je razaznati oţiljak jer je bio crveniji i noviji od ostalih, ali nije bio veći od oţiljka dva centimetra dalje, gdje ga je njegov brat Joe pogodio komadom stakla u nekoj davno zaboravljenoj svađi oko ničega u djetinjstvu, iste one godine kad se Hobiejev Huey srušio. Nagnuo je zrcalo i ugledao široke zavoje preko prsa. Naspram njegova preplanula tena bili su bijeli poput snijega. Izračunao je daje izgubio oko petnaest kilograma. Opet je imao 110 kilograma, što je bila njegova normalna tjelesna teţina. Vratio je zrcalo Jodie i pokušao sjesti. Odjednom je osjetio vrtoglavicu. "Ţelim otići odavde", rekao je. "Siguran si?" upitala je.
449
On je kimnuo. Bio je siguran, ali osjećao se vrlo pospano. Opet je spustio glavu na jastuk, samo privremeno. Bilo mu je toplo i jastuk je bio mekan. Glava mu je teţila tonu, a vratni mišići bili su nemoćni pomaknuti je. U sobi je postajalo mračnije. Podigao je oči uvis i ugledao vrećice s infuzijom kako vise visoko nad njim. Vidio je ventil koji je liječnik odvrnuo. Kvrcnuo je po njemu. Sjećao se zvuka plastike. Na vrećici s infuzijom je nešto pisalo. Pisalo je naopako. On se usredotočio na slova. Snaţno se nastojao usredotočiti. Slova su bila zelena. Pisalo je morfij. "Sranje", prošaptao je, a soba se izgubila i nestala u potpunom mraku. Kad je opet otvorio oči, sunce se premjestilo unatrag. Bilo je jutro, ne poslijepodne. Jodie je sjedila na svojoj stolici do prozora i čitala istu knjigu. Pročitala je još nekoliko centimetara knjige. Imala je plavu haljinu, ne ţutu. "Prošao je cijeli dan", rekao je. Ona je sklopila knjigu i ustala. Prišla mu je, sagnula se i poljubila ga u usta. On joj je uzvratio poljubac, stisnuo zube, izvadio igle za infuziju iz ruke i ispustio ih pored kreveta. Iz njih je počelo jednolično kapati na pod. Odgurnuo se od jastuka, uspravio i prešao rukom preko tjemena iz kojeg mu je kosa tek počela rasti. "Kako se osjećaš?" upitala ga je. Nepomično je sjedio na krevetu i polako pregledavao svoj^ tijelo. Počeo je od noţnih prstiju i završio na tjemenu. "Dobro", rekao je. "Neki su te ljudi došli vidjeti", rekla je. "Ĉuli su da si ovdje." On je kimnuo i protegnuo se. Mogao je osjetiti ranu na prsima. Bila mu je s lijeve strane. Osjećao je slabost. Ispruţio je lijevu ruku prema stalku za infuziju. Šipka je bila okomita i od nehrđajućeg čelika, a na vrhu je imala spirale na kojima su visjele vrećice s otopinom. Uhvatio se za jednu od njih i čvrsto je stisnuo. Osjetio je bol ispod
450
lakta, gdje su mu prije bile zataknute igle. Mjesto na prsima gdje ga je pogodio metak bilo je osjetljivo, no čelična se spirala svejedno iskrivila na mjestu gdje ju je stisnuo. Krug se pretvorio u oval. Još je bio snaţan. Nasmiješio se zbog toga. "U redu, uvedi ih", rekao je. Znao je tko su oni, još prije nego su ušli u sobu. Odao ih je zvuk. Kotači kolica s kisikom su škripali. Stara se gospođa sklonila u stranu i pustila svoga muţa da uđe prvi. Nosila je sasvim novu haljinu. On je bio u istom starom plavom odijelu od serţa. Gurnuo je kolica pokraj nje i zaustavio se. Lijevom se rukom drţao za ručku kolica, a desnom mu je uputio drhtavi vojnički pozdrav. Dugo mu je salutirao, a Reacher ga je pozdravio na isti način. Drţao se najbolje što je mogao, ozbiljno i postojano. Zatim je spustio ruku i starac je polako gurnuo kolica prema njemu. Iza njega je išla njegova ţena. Bili su drukčiji. Još su uvijek bili stari i slabi, ali spokojni. Znati da vam je sin mrtav bolje je nego ne znati ništa, pretpostavljao je. Prisjetio se Newmanova laboratorija bez prozora na Havajima i Allenova sanduka s kostima Victora Hobieja. Dobro ih se sjećao. Odudarale su od ostalih. Ĉelo mu je bilo blago zakrivljeno, a lubanja visoka i okrugla. Zubi su mu bili ravni i bijeli. Udovi su mu bili dugi i čisti. Victorov je kostur bio nekako plemenit. "Bio je junak, znate." Starac je kimnuo. "Obavljao je svoju duţnost." "Mnogo više od toga", odgovorio je Reacher. "Pročitao sam njegov dosje. Razgovarao sam s generalom DeWittom. Bio je hrabar pilot, koji je obavljao više od onoga što mu je bila duţnost. Svojom je hrabrošću spasio puno ţivota. Da je ţiv, bio bi general. Bio bi general Victor Truman Hobie. Bio bi zapovjednik na nekom visokom poloţaju, ili bi dobio posao u Pentagonu."
451
To je bilo ono što su htjeli čuti, ali je ipak bilo istina. Starica je poloţila svoju mršavu, blijedu ruku na muţem. Sjedili su u tišini i vlaţnim očima gledali jedanaest tisuća milja dalje. Pričali su si priče o onome što je moglo biti. Prošlost se protegnula ravno i jednostavno i sada je bila uredno odstranjena plemenitom smrću u borbi. Ispred sebe je ostavila samo iskrene snove. Po prvi su put pričali te snove, jer su sada imali puno pravo na to. Ti su im snovi pruţali utočište, poput pištanja iz boce s kisikom, usklađenog s isprekidanim disanjem starca. "Sada mogu umrijeti sretan", rekao je. Reacher je odmahnuo glavom. "Ne, ne moţete još", rekao je. "Morate otići vidjeti spomen-ploču na Zidu. Njegovo će ime biti na njoj. Ţelim da mi donesete fotografiju ploče." Starac je kimnuo, a njegova se ţena nasmiješila suznih očiju. "Gospođica Garber nam je rekla da ćete moţda ţivjeti u Garrisonu", rekla je. "Moţda ćete nam biti susjed." Reacher je kimnuo. "Moguće", rekao je. "Gospođica Garber je divna djevojka." "Da, gospođo." "Dosta gluposti", rekao joj je starac. Zatim su mu rekli da ne mogu ostati, jer se susjed koji ih je dovezao mora vratiti natrag. Reacher ih je slijedio pogledom cijelim putem niz hodnik. Ĉim su otišli, Jodie je ušla u sobu s osmjehom na licu. "Liječnik kaţe da moţeš otići." "Moţeš li me odvesti? Jesi li nabavila novi automobil?" Ona je odmahnula glavom. "Samo sam ga iznajmila. Nisam imala vremena za kupovinu. U Hertzu su mi dali Mercury. Opremljen je satelitskom navigacijom." Protegnuo je ruke iznad glave i napeo ramena. Nisu ga boljela. Bila su u iznenađujuće dobrom stanju. I rebra su mu bila dobro. Nisu ga boljela. "Trebam odjeću", rekao je. "Pretpostavljam da mi je stara
452
upropaštena." Ona je kimnula. "Medicinske su je sestre razreza-le škarama." "Bila si ovdje kad su to činile?" "Bila sam ovdje cijelo vrijeme", rekla je. "Ţivim u sobi niz hodnik." "Što ti je s poslom?" "Na dopustu sam", rekla je. "Rekla sam im da pristanu na to, ili ću u protivnom dati otkaz." Sagnula se dolje prema limenom ormariću i izvadila odjeću. Izvadila je nove traperice, novu košulju, novu jaknu, nove čarape i nove bokserice. Sve je bilo uredno sloţeno, a na vrhu su bile njegove stare cipele. Odjeća je bila sloţena na kocku, u vojničkom stilu. "Odjeća nije ništa posebno", rekla je. "Nisam se htjela puno zadrţavati vani u kupovini. Htjela sam biti uz tebe kad se probudiš." "Sjedila si ovdje tri tjedna?" "Ĉinilo se kao tri godine", rekla je. "Bio si sav zdrobljen. Bio si u komi. Izgledao si uţasno. U pravom smislu riječi." "Ta satelitska navigacija", rekao je. "Je li i Garrison označen?" "Misliš otići tamo?" On je slegnuo ramenima. "Valjda. Moram se odmoriti, zar ne? Seoski bi mi zrak mogao dobro doći." Zatim je pogledao u drugom pravcu. "Moţda bi mogla ostati sa mnom neko vrijeme, znaš, da mi pomogneš da se oporavim." Podigao je plahtu i spustio noge na pod. Ustao je polako i nesigurno i počeo se odijevati, a ona ga je drţala za lakat da ne padne. KRAJ 13.07.2010.
453
454
