A N GEL O S C OLA
/
G IL F RE D O MA RE N G O
/
JAV IE R P RA DE S L6 PEZ
ČOV JEK KAO OSOBA TEOLOŠKA ANTROPOLOGIJA...
73 downloads
1366 Views
7MB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
A N GEL O S C OLA
/
G IL F RE D O MA RE N G O
/
JAV IE R P RA DE S L6 PEZ
ČOV JEK KAO OSOBA TEOLOŠKA ANTROPOLOGIJA
PRIRUČNICI 69
NIZ AMATECA
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb UD K 233 SCOLA, Angelo Čovjek kao osoba: teološka antropologija / Angelo Scola, Gilfredo Marengo, Javier Prades Lopez ; preveo Miroslav Fridl. - Zagreb : Kršćanska sadašnjost, 2003.
-
(Priručnici : sv. 69 ) (Niz Amateca; 15) Prijevod djela: La persona umana : antropologia teologica. ISBN 953-11-0020-9 1. Marengo, Gilfredo 2. Prades Lopez, Javier 1. Čovjek -- Teološko određenje
431224016
15
ANGELO SCOLA / GILFREDO MARENGO / JAVIER PRADES L6PEZ
ČOVJEK KAO OSOBA TEOLOŠKA ANTROPOLOGIJA
Preveo: Miroslav Fridl
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2003.
Naslov izvornika: Angelo Scola ! Gilfredo Marengo ! Javier Prades Lopez: La persona umana. Antropologia teologica
© AMATECA Lugano © Editoriale Jaca Book, SpA, Milano Agente Internazionale
© za hrvatsko izdanje by Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003.
Stručna lektura: IVAN KARLIĆ Lektura: IVANKA BILIĆ Korektura: AN TE BRANKO BARIČ EV IĆ Grafički uredio i opremio: ROMAN TURČINOVIĆ
Izdaje: Kršćanska sadašnjost, d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Odgovara: dr. Aldo Starić Tisak: Kršćanska sadašnjost, d.o.o., Zagreb Naklada: 1.500 ISBN 953-11--0020-9
PRlRUČNICI NIZA AMATECA
AMATECA je kratica za niz priručnika katoličke teologije. Dolazi od »Asso ciazione di Manuali di Teologia Cattolica«, talijanskog naziva za internacionalni tim teologa, koji su se udružili s ciljem da izrade cjelovit niz priručnika za teološke fakultete, seminare i institute, kao i za teološke tečajeve za laike. Izdavačkom gremiju pripadaju: Guy Bedouelle, Eugenio Corecco t, Libero Ge rosa, Michael Kunzler, Christoph Sh6nbom, Angelo Scola, Antonio Maria Sicari. Sjedište uredništva AMATECE je u Luganu (Švicarska), a vlasnik izdavačkih prava, talijanski izdavač Jaca Book (Milano), koordinira istovremeno ostvariva nje projekta na različitim jezicima i u različitim zemljama. Uz poštivanje stručnih kompetencija svakog pojedinog autora, AMATECA prati suvremena strujanja unutar teoloških znanosti izlažući cjelovito »intellectus fidei« kršćanske dogme uz istovremenu vjernost tradiciji i otvorenost suvreme nim istraživanjima. Omogućuje diskusiju o aktualnim temama i otvorenim pita njima jasno ih razlikujući od već dostignutih rezultata. Sustavna podjela građe, koju su prihvatili svi autori bez obzira na različitost pogleda i područja, temelji se na kristocentričnom pristupu Henri de Lubaca i Hansa Ursa von Balthasara koji je najbolje izražen u riječima Apostolske konsti tucije Gaudium et spes: Isus Krist »ključ, središte i cilj sve ljudske povijesti« ne samo da je začetnik spasenja već i Glava svega stvorenoga. On je »Alfa i Omega« (Otk 21 , 6) čovjeka, kozmosa i sve povijesti. Polazeći od toga pristupa, građa je podijeljena na 7 odsjeka u 22 sveska.
v
OPĆI PREGLED (*
=
objavljeni svesci)
ODSJEK PRVI
ČOVJEK TRAŽI BOGA
2* 3*
Čovjek traži Boga - Kulturološki pristup
Julien Ries
Čovjek traži Boga - filozofski pristup
Norbert Fischer
Čovjek traži Boga - religijski pristup
Horst Burkle
ODSJEK DRUGI BOG U TRAŽENJU ČOVJEKA
4*
Bog traži čovjeka - Objava, Predaja, Pismo
Wendelin Knoch
5
Bog traži čovjeka - vjera i teologija
Richard Schenk
ODSJEK TREĆI
OTAJSTVO TROJEDINOG BOGA: OTAC STVORITELJ, SIN SPASITELJ, DUH POSVETITELJ
6*
Bog trojstvene ljubavi
Franz Courth
ODSJEK ČETVRTI
ISUS KRIST
7
Otajstvo Isusa Krista
Christoph Schonborn
ODSJEK PETI
CRKVA
8
9 10 11 12
Duh Sveti, Marija i Crkva
Barbara Hallensleben
Sakramenti Crkve
Benedetto Testa
Liturgija Crkve
Michael Kunzler
Pastoral Crkve
Daniel Bourgeois
Crkveno pravo
Eugenio Corecco ILibero Gerosa
13
Poslanje Crkve
Horst Bfukle (ur.)
I: Temeljni teološki problemi II: Suvremeni kulturalno-religijski kontekst
14 VI
Povijest Crkve
Guy Bedouelle
ODSJEK ŠESTI
ČOVJEK
15* Čovjek kao osoba - teološka antropologija
1 6 Čovjek kao osoba - filozofska antropologija 1 7 I : Duhovni život vjernika *II: Pavlov i Tomin nauk o duhovnome životu 18 Temelji kršćanskoga morala 19 Kreposti 20 Vjernik i moralno djelovanje 21 Društveni nauk Crkve
Angelo Scola! Gilfredo Marengo/ Javier Prades L6pez Carlos Valverde Antonio M. Sicari! ElIero Babini Servais Pinckaers Livio Melina Romanus Cessario
Livio Melina (ur.) Reinhard Marx/ Udo Zelinka
ODSJEK SEDMI
BOG I ČOVJEK U SLAVI
22
Dolazak Gospodina u slavi
Candido Pozo
IZDAVAČI Talijanski:
Editoriale Jaca Book, Milano, Italija
Engleski:
Lit-Verlag, Miinster-London, Vel. Britanija
Francuski:
Editions Saint-Paul, Luxemburg (distribucija Cerf, Pariz, Francuska)
Hrvatski:
Kršćanska sadašnjost, Zagreb, Hrvatska
Mađarski:
Agape, Szeged, Mađarska
Njemački:
Bonifatius, Paderborn, Njemačka
Poljski:
Pallottinum, Poznan, Poljska
Portugalski: Editora Ave Maria, Sao Paulo, Brazil Ruski:
Fondazione Russia Cristiana, Seriate (Bg), Italija
Španjolski: Edicep Editorial, Valencia, Španjolska
VII
KAZALO
1 2 3 4
Predgovor . Napomena . Oznake Kratice . . .
Prvi dio Prvo poglavlje: Temelji za teološki govor o čovjeku .
7
Struktura poglavlja. . . .
L
POVIJESNI PREGLED . 1. Nastanak teološke antropologije . a) Manualističko izlaganje pitanja o čovjeku TRAKTAT DE DEOCREANTEET ELEVANTE. . TRAKTAT DE GRATIA . .............. GRANICE MANUALIST IČKE ANTROPOLOGIJE . . b) Dovođenje u pitanje »manualističke teologije« . OBNOVA TEOLOGIJE MILOST I . PITANJE O »NADNARAVNOME«. »ANTROPOLOŠK I OBRAT« ... SAŽ ETA OPAŽ ANJA.. .
2.
7
. .. . Perspektive za obnovu teološke antropologij e . a) Objava kao događaj . . . . . . . . . b) Objektivni kristocentrizam . . . . . . . . K . B ARTH I OBNOVA PRIMATA OBJAVE ...
7 8 8 9 11 12 13 14 15 16 18 19 19 21 22
H. U . VON BALTHASAR: POVIJESNA JEDI NST VENOST
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . Traktat o teološkoj antropologiji u posljednjih pedeset godina a) »Napor« oko jedinstva . . . . . . . . . . . . b) Kristološko razrješenje refleksije o Stvaranju . c) Opasnost od antropocentrizma d) Izazov filozofijske kulture . . . . . . . . . ISUSA KRISTA .
3.
.
23 25 25 27 30 31 IX
II.
KRISTOLOGIJA I ANTROPOLOGIJA. Struktura drugoga dijela . . . . . . . . . 1. Jedinstvenost Isusa Krista . . . . . . JEDINSTVENOST KRISTA l Č OVJEKOVA SLOBODA.
2. 3.
Objava i vjera . . . . . . . . . . . . . . . . . . Odnos između Boga i čovjeka: analogija . . . . RAZLIKABITAKlBI T U POJEDINOME Č OVJEKU
4. 5. 6.
Dramska antropologija . . . . . . . . . . . . . Ontološki temelj analoškog odnosa između Boga i čovjeka . Polarnost slobode . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . SAMOPOSJEDOVANJE I UNIVERZALNA OTVORENOST
Dovršen oblik čovjeka i kristološki događaj: biti-za-sebelbiti-za-drugoga . NAČ ELO RAZLIKE . . . Sažet prikaz razvoja priručnika .
32 32 33 33 36 37 39 41 42 44 45
7.
46 47 48
Drugi dio Drugo poglavlje: Stvaratelj ski čin trojstvenoga Boga
53
Premisa: čovjekovo iskustvo i Irrš ćanska objava Struktura poglavlja . . . . . . . . .
53 53
STVARA NJE U ISUSU KRISTU . Struktura prvoga odsjeka . . . . . . 1. »Po Njemu je sve stvoreno« . .
54 54 54 54 55 56 56 57
L
STAROZAVJETNA PERSPEKTIVA: STVARANJE I SAVEZ. IZVORNI ELEMENTI STAROGA ZAVJETA
. . . . . . .
NOVOZAVJETNA PERSPEKTIVA: STVARANJE U ISUSU K RISTU .
. . . . . . . ISUS KRIST POSREDNIK STVARANJA I OTKUPLJENJA .
PRVENSTVO KRISTA NAD STVARANJEM
JEDINSTVENOST ISUSA KRISTA I STVARATELJSKO
2.
POSREDOVANJE . . . . . . . . . . . . Trinitamo počelo Stvaranja . . . . . . . . . . . . . . a) Razlozi zaborava: povijesni excursus . . . . . . . STVARATELJSKO POSREDOVANJE I B OŽ ANSTVO LOGOSA. POSREDOVANJE OD STRANE RIJEČ I ILI ISUSA KRISTA? JEDINSTVO B OŽ ANSKOGA DJELOVANJA AD EXTRA .
x
. . .
59 60 60 61 62 63
b) Stvaranje kao trinitarno djelo . . . . . . RAZMIŠ LJANJE TOME AKVINSKOGA...
e) Stvaranje u svjetlu trinitarnoga otajstva . SLOBODA ....... . POZITIVNOST .......... TROJSTVO I STVARANJE .....
3.
Stvarateljska uzročnost Isusa Krista a) Posebnost stvarateljske uzročnosti POJAM UZROČ NOSTI........ NEDOSTATNOST POJMA DJELOTVORNE UZROČ NOSTI TROJSTVO I STVARATELJSKA UZROČ NOST....
b) Analogija s Utjelovljenjem . . . . . . . . . . . ANALOGIJA S KVAZIFORMALNOM UZROČ NOŠĆU EGZEMPLARNOST ISUSA KRISTA.....
e) Antropološki profil Stvaranja . . . . . . KRISTOLOGIJA I ANTROPOLOŠK I OBZOR. NOVI Č OVJEK .. . ....
4.
Svrha Stvaranja . . . . . . . . . . . . . . . ISUS KRIST POČ ETAK I KRAJ ....... SLAVA BOŽJA (GLORIA DEI) KAO SVRHA STVARANJA. KRISTOCENTRIČNO RAZMATRANJE O BOŽJOJ SLAVI (GLORIA DEI)
5.
Isus Krist, središte svemira i povijesti . . ... a) Povijesno-sakramentalna metoda Objave . . . IZABRANJE-SAVEZ-PASHALN I MISTERIJ ...
b) Predestinacija Isusa Krista u Novome zavjetu .
64 65 66 67 67 67 68 68 68 69 70 71 71 72 72 72 73 74 74 74 76 76 76 76 78
PAVLOVA PERSPEKTIVA: IDENTIČ NOST JEDINSTVENOGA DOGAĐAJA ISUSAKRISTA I PREDODREĐENOGANACRTA. PAVLOVO POIMANJE PREDODREĐENJA . .
. . . . . .
PRINOS IVANOVA EVANĐELJA I POSLANICE HEBREJIMA JEDINSTVENOST ISUSA KRISTA I PREDODREĐENJE .
e) Apsolutnost predodređenoga Božj ega plana . UNIVERZALNOST . . . . . . . . . . . . . . . UNIVERZALNOST I MEĐURELIGIJSKI DIJALOG. NEPOGREŠ IVA DJELOTVORNOST.. . . . . . . TRINITARNA PERSPEKTIVA PASHALNOGA MISTERIJA NEPOGREŠ IVA DJELOTVORNOST I GRIJEH .
6.
Stvaranje: priopćavanje Trojstva ad extra . . . . . . . .
78 79 80 81 82 82 83 84 84 85 86 XI
II. VLASTITOSTI STVARANJA. . . . . . . . . . . . . . . Predstavljanje drugoga dijela . . . . . . . . . . . . . . . Ontološka konzistencija stvarnosti : stvaranje ex nihilo 1. a) Monizam i dualizam. MONIZAM ............. . DUALIZAM.............. K RŠĆ ANSKI ODGOVOR: STVARANJE .
b) Pozitivnost realnoga. . . . . . . . . F ORMULA CREA TIO EX NIHILO . . . . c) Razlikovanje između Stvoritelja i stvorenja . METAFIZIKA ACTUSA ESSENDI . STVARANJE KAO RELACIJA STVARANJE KA O DOGAĐAJ ..
2.
Sloboda Stvaranja. . . . . . . . . SLOB ODASTVARANJA I KRISTOVSKO POSREDOVANJE STVARANJE SLOB ODNIH B IĆA ......
3.
4.
.
Nezasluženost Stvaranja . . . . . . . . . . a) Stvaranje i poziv na božansko sinovstvo. b) Nezasluženost i nadnaravnost . . . . . . c) Stvaranje i izabranj e . . . d) Sloboda i nezasluženost . . Povijesnost Stvaranja . . . . . a) Vremenski početak svijeta .
87 87 87 88 89 89 89 90 90 92 92 94 95 96 96 97 98 98 99 100 101 102 102
VREMENSK I POČETAK SVIJETA I STVARATELJSKO POSREDOVANJE ISUSA KRISTA . .
. . . . . . . b) Održavanje svijeta . . . . . . . . . . . . . . . . ODRŽ AVANJE I KRISTOLOŠKO POSREDOVANJE . . c) Providnost i Božja suradnja u povijesnome hodu čovjeka . PROVIDNOST I KRIST OLOŠKO POSREDOVANJE . B OŽJA S URADNJA. . . . . . . . . . . . . . . .
III. DODATAK: STVARANJE I PRIRODNE ZNANOSTI. Opca pretpostavka. . . . . . . . . . . . . . . TEOLOGIJA, F ILOZOFIJA I ZNANOSTI . . . Stvaranje i evolucionizam . . .. . . . . . . 1. TEORIJA O EVOLUCIJI l EVOLUCIONIZAM . JEDINSTVENOST Č OVJEKA ....... . XII
103 104 104 105 105 106 107 107 107 109 109 110
a) Odnos između vjere i }}vizije svijeta« . . . . . . . . . . . . . KOORDIN ATE ODNO SA IZMEĐU VJERE I VIZIJE SVIJETA . . . . EVOLUTIVNO TUMAČ ENJE SVIJETA IKREACIONISTIČKA VJERA
b) Ekološko pitanje . . . . . . . . . . . EKOLOGIJA I »ANTROPOCENTRIZAM«
2.
e) Svij et kao }wtvoren sustav« . . . . . Čovjekova narav . . . . . . . . . . . . . a) Čovjekov neposredni postanak od Boga TRADUKCIONIZAM I KREACIONIZAM. . STVARANJE DUŠ E I POZIV NA B OŽ AN SKI Ž IVOT
.
b) Monogenizam i poligenizam . . . e) Biologistićko tumačenje čovjeka . d) Razum i mozak . . . . . . . . . . Treće poglavlje: Čovjek stvoren }ma sliku i priliku« Božju u Isusu Kristu, j edinorođenome sinu . . . . . . . . . Č ovještvo Isusa Krista - dovršen oblik čovještva Struktura poglavlja . . . . . . . . . . . . . . . l. }}Stvoreni na sliku Božju« . . . . . . . . . IMA GO DEI. TEMELJ KRŠĆAN SKE ANTROPOLOGIJE
a) Starozavjetni elementi slike Božje . POSTANAK . . . . . . . . . . . . . . . MUDROSNA LITERATURA. . . . . . . . b) Novozavjetna novost: Isus Krist }}Slika (KolI, 15) . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . Boga nevidlj ivoga« . . . . . . .
KRISTOLOŠKO PRODUB LJIVANJE STAROZAVJETNOGA SHVAĆ ANJA IMAGO. . . . . . . . . . . . JEDINSTVENO Č OVJEŠ TVO ISUSAKRI STA .
IZVANREDNA LJUDSKA POSTOJANOST .
.
POTPUNASINOVSKA OVI SNO ST . . . . . . Č OVJEK STVOREN NA SLIKU UTJELOVLJENOGA S INA:
PATRI STIČK O PRODUBLJENJE.
2.
SLIKA I SINOVSTVO. . . Antropološke polarnosti . . . . . a) Corpore et anima unus . . . .
DVOJN O JEDIN STVO DUŠNTIJELO U OBZORU IMAGO DEI . Stari zavjet. Novi zavjet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
111 111 112 113 113 114 115 115 116 117 118 119 120
121 121 123 123 123 124 124 125 126 126 127 127 128 128 131 132 132 134 135 136 XIII
MJESTO IMA GO DElU Č OVJEKU PREMA OCIMA
Azijska tradicija: Irenej . Aleksandrijska tradicija . Oci1T1. i TI. stoljeća . . . . Augustin . . . . . . . . . SAŽ ETA OPAŽ ANJA . DUŠ A KAO JEDINA FOR MA TIJELA.
Doprinos Tome Akvinskoga . . . . . . . . Kristološko produbljenje: Sabor u Vzenni . Reduciranje nauka o duši u modernizmu . DUHOVNOST I B ESMRTNOST DUŠ E .
Duhovnost . . . . . . . . Besmrtnost. . . . . . . . . . . . . . . . . . b) Muškarac i žena . . . . . . . . . . ZNAČ ENJE Č OVJEKOVE SPOLNOSTI. ASIMETRiČ NA UZAJAMNOST . . . . SPOLNOST KAO IZVORNA DlMENZIJAlMA GO DEI.
c) Pojedinac i zajednica . . . . . . . . . . . . . Č OVJEKOVA K ONSTITUTIVNA DRUŠ TVENOST . DRUŠ TVENOST I lMA GO DEI . . . . . . . . . .
. .
IMA GO DEI: SAŽ ETI KLJUČ ZA DRAMSKU ANTROPOLOGIJU
3.
Sinovi u Sinu . . . . . . . . . . . . . . . . a) Teološko poimanje osobe . . . . . . . . . . . . . . . . POIMANJE OSOBE PRIJE KRŠĆANSTVA . . . . . . . . . .
TRINITARNA I KRISTOLOŠKA UPORABA OSOBE (PERSONA) OSOBA I SUBJEKT U MODERNOJ MISLI. SMISAO POVIJESNOGA HODA.
b) Osoba: sinovska sloboda . S LOBODA. . . . . . . . S INOVSTVO. . . . . . . ZAK LJ UČ NA OPAž ANJA.
DODATAK: TEOLOŠKI PROBLEM NADNARA VNOGA . 1. Teologija nadnaravnoga . . . . . . . . . UNITARNA PERSPEKTIVA. . . . ... POČ ETCI TEOLOGIJE NADNARAVNOGA Č OVJEKOV CILJ : GLEDANJE BOGA . .
XIV
137 139 141 143 144 145 145 146 147 148 149 150 151 152 153 155 157 160 160 161 163 163 164 166 167 169 171 172 173 173 175 175 177 177 177 178
DRUGA SKOLASTIKA ...... Č ISTA NARAV !DVOSTRUKI CILJ. POVIJESNI ZAKLJUČ AK... . .
2.
Uporaba pojma »ljudska narav« u teologiji
179 180 181 183
Treći dio Četvrto poglavlje: Izvorno stanje i istočni grijeh .
187
I.
PRETPOSTAVKA O METODI. . . . . . . Problematika povijesnoga smisla tekstova iz Knjige Postanka. 1. 2. Etiološko obilježje teksta iz Knjige Postanka . . . . . . . . .
187 187 189
II.
IZVORNO STANJE . . . . . ... 1. Stvaranje čovjeka u milosti . .
191 191 191 192 193 194 196 197 199 199 200 203
BIBLIJSKO PRIPOVIJEDANJE K ONSTITUTIVN I FAKTORI IZVORNOGA STANJA. POVIJESNO PRODUB LJENJE: AUGUSTIN. ANSELMO IZ AOSTE.... . .. TOMA AK VINSKI .......
.
MILOST U IZVORNOME STANJU .
2.
Vrhunaravni darovi B ESMRTNOST.......... INTEGRITET........... VRHUNARAVNI DAROVI KAO PROROŠ TVO .
III. ISTOČNI GRIJEH . ..... . .. . . . .. . 1. Povijest teološkoga pojma »istočni grijeh« CRKVENI OCI .......... AUGUSTIN ........... . SAB ORI U KARTAGI I ORANGEU .. SREDNJOVJEKOVNA TEOLOGIJA . TOMA AKVINSK I ....... K ASNIJI RAZVOJ I ....... MODERNA SISTEMATIZACIJA . SUVREMENA TEOLOGIJA ...
203 204 205 206 208 208 209 210 . 211 212
XV
2.
Karakteristike Adamova grijeha: »Bog je sve zatvorio u neposluh kako bi se svima smilovao« (Rim 11, 32). IZVJEŠĆ E KNJIGE POSTANKA . NOVOZAVJETNI DOPRINOS .......... . NAUK UČ ITELJSTVA . . .. .. ... . . .
3.
.
.
Negativna solidarnost ljudi u Adamu u suprotstavljenosti prema solidarnosti u Kristu . . . . . . . . . . . . . . PRENOŠ ENJE ISTOČ NOGA GRIJEHA U NAUČ AVANJU CRKVENOGA UČ ITELJSTVA. . . . . T EOLOŠKA PRODUB LJIVANJA.. .
. . . . . . . . . .PECCATUM ORIGINALE ORIGINATUM . . . . . . . .
215 215 217 223 225 225 227 230
ANALOGNA UPORABA POJMA GRIJEH: ISTOČNI GRIJEH I OSOBNI GRIJESI.. . . . . . . . . . . . ISTOČ NI GRIJEH I Č OVJEKOVA SLOB ODA
234 235
Peto poglavlje: Otajstvo kršćanske »pravednosti«
239
I.
240 241 241 241 244 245 251 251 254 254 255 256
PREDESTINACIJA LJUDI UKRISTU 1. Povijesni pogled . . . . . . . . PAVLOVSK A TEOLOGIJA . . AZIJSKA T RADICIJA: IRENEJ GNOSnČKA KRIZA . . . . . AUGUST IN I TEOLOGIJA PREDEST INACIJE SREDNJOVJEK OVNE KONTROVERZIJE
2.
POSTTRIDENTSKA T EOLOGIJA . . . Zaključna sinteza . . .. . . . .. . . . PRISTRANA IŠČ ITAVANJA SLOBODE.. PREDODREĐENI OČ EV NACRT I Č OVJEKOVA SLOB ODA T EOLOGIJA PREDEST INACIJ E .. .
II.
. . . .
OTAJSTVO KRŠĆANSKE »PRAVEDNOSTI«. Temeljne etape povijesti teološkoga poimanja opravdanja. 1. a) Pelagijevska kriza i augustinova teologija milosti PELAGIJEV NAUK.
. . . . . . . . . . . . . . . . AUGUST IN . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . b) Opravdanje prema Lutheru i Tridentskome saboru. SAB OR U KARTAGI
LUTHEROV NAUK.. TRIDENTSKI S ABOR. .
XVI
. . . . . . . . . . . . . . .
257 258 258 258 260 260 262 262 264
c) Posttridentska teologija . .
267 B AJO I JANSEN ....... 268 EKUMENSKE PERSPEKTIVE. 269 Otajstvo kršćanskoga »opravdanja« . 2. 271 a) Čovjek prit elovlj en Isusu Kristu djelovanjem Duha Svetoga . 271 Ž IVJETI U KRISTU U NOVOME ZAVJETU . 271 DUH SVETI I OPRAVDANJE . . . . . . . . . . . . 272 b) Nastanjenje Trojstva u pravedniku. . . . . . . . 275 POSEBNA PRISUTNOST B OGA U NJEGOVU HRAMU. 276 UTJELOVLJENJE I NASTANJENJE U PRAVEDNU Č OVJEKU 276 NASTANJENJE I B OŽ ANSKE OSOBE . 278 NAČ IN NASTANJENJA. . . . . 279 c) Nestvoreni Dar - stvoreni dar 280 d) Milost opravdanja . . . . . 282 DIONICI B OŽ ANSKE NARAVI . 282 ADOPTIVNI S INOVI I SUBAŠ TINICI KRISTOVI 283 OTPUŠ TENJE GRIJEHA . . . . . . . . 285 e) Sloboda opravdanoga čovjeka: dinamički aspekti milosnoga života . 288 PRIPRAVA ZA OPRAVDANJE . 288 Povijesni pogled . . . . . . . . . . . . . . . . 288 290 Tridentsld sabor . . . . . . . . . . . . . . . . 291 Aktualna m ilost, djelotvorna/dostatna m ilost. Sažeta refleksija . . . . . . . . . . . . . . . . 292 .
B OŽJA VJERNOST: GUBITAK , PON OVNO ZADOBIVANJE I USTRAJNOST KAO DAR . Nesigurnost m ilosnoga stanja . Povećanje ili gubitak milosti . . Ustrajnost . . . . . . . . . . . . VRIJEDNOST LJUDSKOGA DJELOVANJA: ZASLUGA .
III. NOVI ŽNOT ZA SVIJET U KRISTU, U CRKVI . .
1.
Kršćanska egzistencija kao egzistencija u Kristu. a) Iskustvo egzistencije u milosti. . . . . . . . POJAM » ISKUSTVA« . . . . . . . . . . . . . . ISKUSTVO MILOSTI I LOGIKA UTJELOVLJENJA
b) Kršćanska egzistencija kao poziv. . . . . .
293 293 294 295 296 298 299 299 299 300 302
XVII
VJERNIČK I Ž IVOT KAO POZIV.......... Ž IVOT KAO POZIV I POISTOVJEĆ ENJE S KRISTOM
c) Antropološko smirenje čovjeka u Kristu . USKRSNUĆ E TIJELA......... . KRIST ZARUČ NIK ZARUČNICE CRKVE COMMUNIO SANCTORUM .......
PRIMJERNOST MARIJE ........ RJEŠ ENJE ZAGONETKE I TRAJNOST DRAME.
2.
Povijesno-komunitama dimenzija teološke antropologije. a) Crkva nastavlja Kristov poziv čovjeku . . . Ž IVOT PRVOBITNE KRŠĆANSKE ZAJEDNICE SAKRAMENTALNOST CRKVE...
b) Poziv osobe u crkvenoj zajednici. CRK VENI SUBJEKT ........ HIJERARHIJSKA ZAJEDNICA ... SAKRAMENTALNOST CRKVE I LJUDSKA SLOB ODA KARIZME ...........
3.
c) Životni statusi kršćanina. . . ... . . . . .. . Ž IVOTNI STATUSI I POSLANJE.. . .. . . . . . . Nasljedovanje Krista kao povijesni oblik ostvarivanja poziva . a) Nasljedovanje kao oblik i sadržaj. B OŽ ANSKA PEDAGOGIJA. . . NAS LJEDOVANJE U POVIJESTI . . b) Nova etika . . . . . . . . . . . . ISUS KRIST, Ž IVI I OSOBNI ZAKON.
c) Kulturalno dostojanstvo čovjeka kršćanina . REDUCIRANJE »KULTURE« U MODERNOME SHVAĆ ANJU
. . . . . . . . . . VJERA I DJELATNOST.. . . . . . . . . . . . Eshatološka dimenzija kršćanske antropologije. KRISTOLOŠKA USREDOTOČENOST . . ESH ATOLOGIJA I SAKRAMENTI. . . . ESHATOLOŠK A NAPETOST SLOB ODE . VJERA I NOVA KULTURA .
4.
Kazalo autora. . . . . . . . . Prikazi pojedinih priručnika . . . . . . . . . . . . XVIII
302 303 304 304 304 305 305 305 306 306 306 307 308 309 310 310 311 312 312 313 313 313 314 315 316 317 318 319 320 321 322 323 324 325 333
PREDGOVOR
Ovaj priručnik sustavno iznosi temeljne sadržaje sad već višegodišnjega na učavanja teološke antropologije razvijena od autora, napose na kolegijima za ba kalaureat i licencijat Papinskoga instituta Ivana Pavla II. za studije o braku i obitelji (pri Lateranskome papinskom sveučilištu). To polazište određuje također i namjeru teksta: zamišljen je napose kao sredstvo za praćenje studenata u organ skome produbljivanju ove discipline, bez isključivanja doprinosa drugih mogućih tekstova i pomagala. Priručnik je objavljen unutar niza priručnika katoličke teologije. Njime udru ženje teologa AMATECA želi pružiti povezanu refleksiju o različitim teološkim pitanjima. Preciznije rečeno, ovaj svezak otvara šesti odsjek, posvećen ljudskoj osobi, predlažući njezino proučavanje s teološkoga stanovišta. Dvije značajke ove knjige, tj. da je nastala unutar poučavanja i da je zamišlje na kao sredstvo za poučavanje, opravdavaju povlasticu dodijeljenu izlaganju određenu osnovnim temama akademskog programa, koje je tipično za priručnik, bez zabrinutosti glede sadržaja i metode, koji su vlastiti znanstvenoj monografiji i kritičkoj studiji. Tekst svakako izražava osobitu teološku osjetljivost autora i odražava neke temeljne izbore koje su autori složno učinili: sve je to napose poka zano u prvome poglavlju, gdje se izlaže ono što se smatra prikladnim temeljima za teološki govor o čovjeku. Takva teološka osjetljivost dolazi, osim od zajedničkih radnih sjednica triju autora, od ponekih mislilaca, čije spise treba uzeti u obzir na izričiti način od inspiratora ovoga projekta, a to su: Giuseppe Colombo i Hans Urs von Balthasar. Čitatelji će prepoznati njihov utjecaj usput na više mjesta. Drugo originalno obilježje teksta jest naglasak stavljen na sustavan pogled, čija snaga proizlazi prije svega iz povezivanja tema koje se danas slijevaju u teološku antropologiju, i iz napora da se povežu ove teme s temeljnim čvorištima kristološke i trinitarne refleksije. Vodeća intuicija je metodološka središnjost do gađaja Krista: u Isusu iz Nazareta čovjek susreće istinu o sebi, ukoliko taj događaj na dovršen način očituje spasenjski plan Trojstva, te iscrpno i bez preduvjerenja tješava zagonetku čovjekove slobode. 1
Izbor ovoga sustavna pogleda objašnjava razloge zašto se priručnik ograniču je na uglavnom umjerenu i bitnu analizu pozitivnih danosti i kulturalnih pitanja. Pri razvijanju ovoga teksta ne nedostaju trenutci stručne britkosti, koji od stu denta zahtijevaju pozorno i opetovano iščitavanje odlomaka težih za razumijeva nje: jedino će strpljiv i dubok rad učiniti studij plodnim. Knjigu potpisuju trojica autora jer, polazeći od bilježaka za nastavnu upora bu, oni su osobno i zajednički razradili sva poglavlja preuzimajući punu i osobnu odgovornost. Don Gabriel Richi Alberti, don Nicola Reali i don Ignacio Carbajosa bili su dragocjeni suradnici u pripremi rukopisa. Gospođica Carla Gianella se po brinula za njegovo uredničko predstavljanje. Njima pripada naša zahvala. A.S. G.M JPL.
Rim, 3. lipnja 1999. Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Isusove NAPOMENA Da bi se pomoglo zadaći studenata, nastojalo se učiniti preglednom strukturu različitih poglavlja pomoću manjih naslova koji prate razvijanje tema, gotovo kao naznaka ključnih pitanja svakoga paragrafa. Ovaj slijed takvih naslova zamjenjuje korisnost analitičkoga kazala. S istim ciljem donose se, na rubu teksta, sintetička upućivanja na odlomke iz Sv. pisma i Crkvenoga učiteljstva koji se razmatraju u pojedinim paragrafima. Upućivanja na Katekizam Katoličke crkve žele promicati živahnu i učestalu pove zanost temeljnih stavova vjere i teološke refleksije. Čitatelj će redovito nailaziti na rubriku »Radi produbljivanja«. U njoj se pre dlaže određena literatura koja predstavlja korisnu nadopunu argumentacijama pru ženima u tekstu. Kada se, međutim, pojavi rubrika }}Radi nužna produbljivanja«, nastoji se predložiti literatura koja razvija neke neophodne dopune obrađivanoj materiji, a koju se u tekstu izlaže na vrlo sintetičan način. Izabrane su dvije različite vrste tiskarskih slova. Normalna se slova koriste za osnovne sadržaje traktata. Sitnija slova pokazuju povijesnu, pozitivnu ili spekula tivnu, digresiju koja obogaćuje izlaganje i stavlja ga u kontekst. U bilješkama na dnu stranice nalaze se (namjerno!) sva ostala potrebna poziva nja na navode Otaca, naučitelja, filozofa i teologa, bibliografska i slična upućivanja. Autori 2
OZNAKE Sveto pismo Biblijske knjige navedene su prema: Jeruzalemska Biblija, Kršćanska sadašnjost, 1996.
Crkveno učiteljstva AA
AG ChL CT DH DS DV FR GS KKC LE LG MD ODK RH
RM VS
Dekret II. vatikanskog sabora o apostolatu laika Dekret II. vatikanskog sabora o misijskome djelovanju Crkve Christifideles laici, Postsinodaina apostolska pobudnica Ivana Pavla II. o pozivu i poslanju laika u Crkvi i u svijetu, 30. prosinca 1988. Catechesi tradendae, Apostolska pobudnica Ivana Pavla II. o katehezi u naše vrijeme, 16. listopada 1979. Dignitatis humanae, Deklaracija II. vatikanskog sabora o vjerskoj slobodi. H. DENZINGER, Enchiridion Symbolorum, definitionum et declarationum de rebus fidei et morum, dvojezično izdanje uredio P. HUNERMANN, talijanska verzija, Bologna 1995 (Freiburg im B., 199 1.). Dei Verbum, Dogmatska konstitucija II. vatikanskog sabora o božanskoj Objavi Fides et ratio, Enciklika Ivana Pavla II. o odnosima između vjere i razuma, 14. rujna 1998. Gaudium et spes, Pastoralna konstitucija II. vatikanskog sabora o Crkvi u suvremenome svijetu Katekizam Katoličke Crkve, Zagreb 1994. Laborem exercens, Enciklika Ivana Pavla II. o ljudskome radu, 14. rujna 198 1. Lumen gentium, Dogmatska konstitucija II. vatikanskog sabora o Crkvi. Mulieris dignitatem, Apostolska poslanica Ivana Pavla II. o dostojanstvu i pozivu žene, 15. kolovoza 1988. SVETA KONGREGACIJA ZA KLER, Opći direktorij za katezehu, NKU HBK-KS, 2000. Redemptor hominis, Enciklika Ivana Pavla II. na početku njegove papinske službe, 4. ožujka 1979. Redemptoris missio, Enciklika Ivana Pavla II. o trajnoj vrijednosti misionarskoga poslanja, 7. prosinca 1990. Veritatis splendor, Enciklika Ivana Pavla II. o nekim temeljnim pitanjima moralnoga naučavanja Crkve, 6. kolovoza 1993. Apostolicam actuositatem,
Ad gentes,
Ostale lSN 2SN 3SN IST 2ST 3ST 4ST CC CSEL
TOMA AKVINSKI, In Sententiis. Liber primus. TOMA AKVINSKI, In Sententiis. Liber secundus. TOMA AKVINSKI, In Sententiis. Liber tertius. TOMA AKVINSKI, Summa Theologiae, Prima Pars. TOMA AKVINSKI, Summa Theologiae, Prima Secundae Pars. TOMA AKVINSKI, Summa Theologiae, Secunda Secundae Pars. TOMA AKVINSKI, Summa Theologiae, Tertia Pars. Corpus Christianorum, Turnholti, 1953.ss. Corpus Scriptorum Ecclesiasticorum Latinorum, Wien, 1866.ss.
3
DBS
sous la direction de L. PIROT, A. ROBERT, A. CAZELLES, A. FEUILLET, Paris, 1926.ss. DSp Dictionnaire de Spiritualite, sous la direction de M. VILLER, A. RAYEZ, C. BAUM GARTEN, 16 svez., Paris, 1936.ss. DTC Dictionnaire de theologie catholique, 15 svez., Paris, 1903.-1970. DTI Dizionario teologico interdisciplinare, 3 svez., Casale Monferrato, 1977. GCS Die Griechischen Christlichen Schriflsteller der ersten drei Jahrhunderte, Leip zig-Berlin, 1897.ss. GLNT Grande Lessico del Nuovo Testamento, utemeljio G. KIT TEL, nastavio G. FRIED RICH, 16 svez., talijansko izdanje uredio F. MONTAGNINI, G. SCARPAT, O. SOF FRITTI, Brescia, 1965.-1992. LTK Lexiconfor T heologie und Kirche, herausgegeben von J. HOFER und K. RAHNER, 11 svezo Freiburg im Br., 1957.-1967. MS Mysterium salutis, uredili J. FEINER-M. LOHRER, 12 svez., tal. prijevod, Brescia, 1967.-1978. NBA Nouva Biblioteca Agostiniana. Opere di Sant 'Agostino, latinsko-talijansko izdanje, Roma, 1965.ss. NDT Nuovo Dizionario di Teologia, uređuju G. BARBAGLIO i S. DIANICH, Roma, 1982. NDTB Nuovo Dizionario di Teologia Biblica, uređuju P. ROSSANO, G. RAVASI, A. GHIR LANDA, Cinisello Balsamo, 1998. PG Patrologiae cursus completus, series graeca, 161 svez., Parisiis, 1857.-1866. PL Patrologiae cursus completus, series latina, 221 svez., Parisiis, 1844.-1864. QDP TOMA AKVINSKI, Quaestiones disputatae de Potentia Dei. QDV TOMA AKVINSKI, Quaestiones disputatae de Veritate. SC Sources Chretiennes, Paris, 1941.ss. SCG TOMA AKVINSKI, Summa contra Gentiles. SM Enciclopedia teologia »Sacramentum mundi«, uredio K. RAHNER, 8 svez., tal. prijevod Brescia, 1974.-1977. WA M. LUTHER, Werke. Kritische Ausgabe, Weimar, 1833.ss. Dictionnaire de la Bible. Supplement,
KRATICE a. bilj. k. odgo
članak (articulus) bilješka knjiga odgovor
pogl. pred.
poglavlje predgovor
4
q.
r.
sč sUstt. sv.!svv. t.
pitanje (quaestio) razlikovanje sadržaj članka stupac/stupci svezak/svesci tom
Prvi dio
Prvo poglavlje
TEMELJI ZA TEOLOŠKI GOVOR O ČOVJEKU Struktura poglavlja Iznositi temelje teološkoga govora o čovjeku zahtijeva ponajprije da se vodi računa o putu, bogatu naučavanjem i izazovima, koji je povijest teologije prešla na ovome području (I. POVIJESNI POGLED). U drugome redu radi se o predstavljanju osnovnih izbora i metodološkoga gledišta koji usmjeruju hod koji će biti predložen (II. KRISTOLOGIJA I ANTRO POLOGIJA).
I.
POVIJESNI POGLED
U želji da se pruži brzu skicu povijesnoga puta koji je prešla teološka antropo logija, korisno je odmah nešto pojasniti. Dokje pozornost na problematike vezane uz čovjeka uvijek bila važna činjenica u teološkoj refleksiji svakoga vremena i svake škole, razrada specifične i cjelovite obrade relativno je novijega datuma. Pozornost će biti usmjerena na teološku antropologiju shvaćenu kao disciplinu teološke spoznaje koja posjeduje jasan oblik sadržaja i metode. Dvije su osnovne etape o kojima svjedoči povijest teologije: najprije se pro matra pokušaj jedinstvene obrade pitanja o čovjeku, pokušaj ostvaren unutar knji ževnog roda priručnika (1a. Manualistička obrada pitanja o čovjeku), i uvođenje te obrade u raspravu unutar obnove koju je provela katolička teologija u ovome stoljeću (1 b. Dovođenje u pitanje »manualističke teologije«). Među najznačajnijim elementima takve obnove mogu se naznačiti dva pogle da, međusobno dubinski povezana, koji su neophodni za razrađivanje prikladne teološke antropologije: to su bolje shvaćanje principa objave (2a. Objava kao događaj), iz kojega proizlazi zahtjev strogoga kristocentričnog povezivanja teološkoga znanja (2b. Objektivni kristocentrizam). Potom će se vidjeti kako se suvremena teologija prihvatila zadaće razrađiva nja obrade pitanja teološke antropologije i problema s kojima se morala suočiti. Najprije se uočava stav različitih teologa da se postavljanje čitave teologije o čovjeku u jedan jedini projekt ne smatra temeljnim (3a. »Napor« okojedinstva) . U pozadini toga opredjeljenja stoji određen odmak od strogo kristološkoga iščitava nja misterija Stvaranja (3 b. Kristološko razrješenje razmišljanja o Stvaranju). Ne 7
potpuno odvojeno od takve osjetljivosti može se smjestiti i zabrinutost onih koji smatraju da u teologiji postoji opasnost pretjerana antropocentrizma (3 c. Opas nost od antropocentrizma) . Konačno, ne treba zaboraviti da, koliko je teologija u ovome stoljeću bila pozorna na kritičko promišljanje svoga odnosa s modernis tičkom kulturom, toliko ne može zanemariti da postoje najkarakterističniji vidici trenutačne kulturalne klime koju se naziva post-moderna, što je različito protuma čiv naziv (3 d. Izazov filozofyske kulture). 1. Nastanak teološke antropologije
a) Manualističko izlaganje o čovjeku Tek s XIX. st. izraz teološka antropologija ili nadnaravna an tropologija l počinje označivati sustavno skupljanje teoloških tvrdnja o čovjeku2• Teološka znanost, slijedeći put kojim je u XVIII. st. krenuo Christian Wolff (1679.-1754.) 3 kako bi u jedan sustav sredio filozofsko znanje, počinje u XIX. sto ljeću pisati tekstove koji pripadaju književnom rodu priručnika4• Tako se u okrilju
l
2
Usp. G. PUSINERl, Introduzione a A. ROSMINI, Antropologia soprannaturale (Edizione Nazionale delle Opere 27), Roma-Milano, 1959. Pojam antropologija j avlja se u XVI. st. i dugo vremena oscilira između interesa fiziološkoga, psihološkoga i etičkoga obilježja. Od druge polovine XVIII. st. razvija se proces koj i dovodi do tzv. kulturalne antropologije, koja osobito na anglosaksonskome područj u proučava kulture različitih ljudskih grupacija u j asnoj povezanosti s drugim humanističkim znanostima. Š to se tiče jilozofljske antropologije, ocem toga izraza priznaje se M . SCHELER sa svojim slavnim djelom Die Stellung des Menschen im Kosmos, Miinchen, 1927. Pregled razvoj a i spleta ovih različitih antropoloških disciplina pružio je O. MARQUAND, Anthropologie, u: Historisches Worterbuch der Philosophie, Basel-Stuttgart, I, 1971., 362-374; 1. SPLETT, An tropologia, u: SM 1, stt. 257-262 i M. FLICK- Z. ALSZEGHY, Antropologia, u: NDT, 12-17.
3 Usp. M. CAMPO, WoljJe il razionalismo precritico, 2 svv., Milano, 1939. Među primjerima teoloških ostva
renja pod utj ecajem wol ffovske metode može se spomenuti M. GAZZANIGA, Theologia dogmatica in systema, IngoIstadt, 1786. 4
8
Usp. Y.-M.-D. CONGAR, Theologie, u: DTC XVI I, stt. 341-502; R. TREMBLAY,Les livres de base dans la tradition de laformation au sacerdoce, u: »Seminarium« 28 (1976.), 244-262; G. COLOMBO, La te% gia manualistica, u: AA.VV., La teologia italiana oggi, uređuje Teološki fakultet sjeverne Italije, Mila no-Brescia, 1970., 25-26, sada u ID., La ragione teologica, Milano, 1995., 305-335. Metoda »manualističke teologij e« polazi zapravo od odab iranj a niza teoloških teza (koje najviše ovise o elementimadepositumajidei koje je Učiteljstvo izričito dogmatiziralo) izloženih polazeći od »dokaza« iz Sv. pisma, Tradicije i razuma: tu je metodu kodificirao R. Billuart (1685. -1757.) i potom R. Perrone (1794.-1876.), i ona vuče svoje korij ene iz poznatoga djela De locis theologicis M. Cana (1509.-1560. ): usp. A. GARDEIL, Lieux theologiques, u: DTC lXII stt. 712-747 i A. SCOLA, Chiesa e metodo teologico in Melchior Cano, u »Rivista di Storia e Let teratura Religiosa« 9 (1973.), 203-234, sada u: ID., A vvenimento e tradizione, Milano, 1987. , 57-92. Od oso bitaje značenj a opredjeljenje manualistike da teološko istraživanje utemelj i napose na danostima koj e je Uči telj stvo dogmatski steklo: to je opredjeljenje opravdano antireformskom kontroverzijom i potom antiraci onalističkom raspravom, zapravo suzilo obzor teološke refleksij e, napose razvij aj ući formalistički i dedukti van stav.
teologije rađa priručnik izričito posvećen antropologiji koji hoće skupiti u jedno različite problematike, koje su u predmodernističkoj teološkoj tradiciji, a napose u teološkoj tradiciji patrističke i skolastičke misli, obrađivane u različitim kon tekstima5 • Kao što će se uskoro vidjeti, antropološko se zanimanje zapravo ne poklapa s razradom traktata Teološke antropologije : ta će se etapa dovršiti tek posljednjih desetljeća XX. stoljeća6• Radi nužna produbljivanja: O. COLOMB O , La
teologia manualistica,
u:
IST I, La
ragione teologica,
Milano 1 995 .,305-335.
TRAKTAT DE DEO CREANTE ET ELEVANTE
Konkretno, u drugoj polovini XIX. st. j avIja se novi traktat pod nazivom De Deo creante et elevante 7 , u kojemu je skupljen dobar dio materije vezane za pi tanja o čovjeku, koja je prije bila razasuta u različitim poglavljima teološkoga govora. Sadržaj ovoga novog traktata je proučavanje dovršetka Božjega stvaratelj skog čina u skladu s trodijeinim sklopom: svijet, anđeli, čovjek. U vezi ovoga po sljednjeg, kasnije se iznose na svjetlo tri središnja pitanja: čovjek u svojoj naravi 5
U vezi patrističke antropologije dobro je pogledati G. GROSSI , Lineamenti di antropologia patristica, Rim 1 983; A.-H. HAMMAN, L 'Homme image de Dieu. Essai d 'une anthropologie chretienne dans I '/;;glise des cinq premi ers sit?cles, Paris 1 987. Glede skolastičke teologije dostatno je uočiti položaj koji u Summa Theologiae Tome Akvinskoga ( 1 225 .- 1 274.) imaj u teme poput imago Dei (IST, q. 93), analiza binoma duša-tijelo (IST, q. 76), mi lost (2ST, qq. 1 09-1 1 4), istočni grij eh (2ST, qq. 8 1 -84), čovjekov cilj (2ST, qq. 1 -5). Ovaj »raspršeni« način obra đivanja antropoloških pitanja ostaje u teologij i sve dok ona slijedi sustavno povezivanje Tome Akvinskoga: po gledati npr. F. SUAREZ, Partis secundae summae theologiae de opere sex dierum ac tertium de anima, Lugduni, 1 62 1 .; C. R. BILLUART, Summa S. Thomae sive Cursus Theologiae, Lodi, 1 747.
6 V idi dolje, 25-3 1 . U teološkim raspravama među prvima koj i govore o teološkoj antropologiji, uz značajnu prethodnu studij u 1. R. GEISELMANN-a, Die theologische Anthropologie J. A . Mohlers, Freiburg i. Br.,
1 95 5 . , bit će K. RAHNER, GrundentwurJ einer theologischen Anthropologie, u: F . X . ARNOLD - K. RAHNER - V. SCHURR - L. M . WEBER, Handbuch der Pastoraltheologie, IIII, Freiburg i. Br. , 1 966., 20-3 8 ; ISTI, Saggi di antropologia soprannaturale, tal . prij evod, Rim, 1 96 5 . , i ISTI, Considerazionijon damentali per I 'antropologia e la protologia neli 'ambito della teologia, u: MS 4, 1 1 -3 0. Prvi dovršen trak tat izradili su M. FLICK - Z. ALSZEGHY, Fondamenti di una antropologia teologica, Firenze, 1 97 3 . , koj i potiču na izbor s namjerom da se ponovno povežu s rosminij evskim stavom (vidi gore br. l ) i predlažu teološku antropologiju »shvacenu kao misaoni pokušaj čovjeka da, pomoću objave, dođe do razumijeva nja sebe« (ib id., 5). 7 Usp. M. FLICK, La struttura del trattato »De Deo creante et elevante«, u: »Gregorianum« 3 6 ( 1 955.),
284-290.
9
duševnoj i tjelesnoj; čovjekov nadnaravni cilj; palo stanje čovjeka nakon istočno ga grijeha8• Povjesničari teologije jednodušno su istaknuli jednu osobitu činjenicu. Ovaj je traktat nastao i razvio se u bitnoj neovisnosti o već postojećemu traktatu o milost{ Ovaj posljednji javlja se, naime, u XVII. st. upravo kao precizno sinte tičko postavljanje složenih kontroverzija koje su ometale katoličku teologiju još od luteranske reforme. Očit je antropološki interes: opozicija reformaciji uvodi u igru način shvaćanja čovjeka, njegove slobode, samoga oblika njegova odnosa s Bogom. Unatoč tomu, ta dva traktata istinski ostaju jedan drugomu stran, priječeći ostvarenje uvjerljive antropološke sinteze. Razlozi su sljedeći. De Deo creante et elevante, već u svom dvodijeinu obliku, kao da se uspostavlja preuzimajući, na nekritički način i unutar teološkoga govora, odijeljenost između vjere i razuma, koja je vlastita modernizmulo. Tako, na pitanje što je čovjek, traktat odgovara raz rađujući profil njegove stvorene naravi, načinjen slijedeći put filozofske kozmolo gije. U njoj se Boga ponajprije predstavlja kao izvor i uzrok svih stvorenih stvari, uključujući i čovjeka. U drugome redu se sve ono, što se općenito može prepozna ti kao ono istinsko u opisu čovjeka, povjerava pojmu »naravi«. Ono specifično te ološko u razrađivanju ovih dviju tema, ponajviše se ograničuje na pokazivanje sklada između ovih elemenata i danosti prisutnih u Objavili. Za posljedicu, obra đivanje pitanja o uzdizanju čovjeka poprima posve osobit tijek: svodi se na reflek siju o njegovu pozivu da bude dionikom u božanskome životu (takozvano »nadnaravno uzdizanje«). Taj se poziv, međutim, zamišlja kao neki čimbenik koji se pridodaje već potpuno dovršenu subjektu, kao da bi bio nekakav element bez ikakve povezanosti s temeljnim pitanjem antropologije: »Tko je čovjek?«. Takav poziv dolazi na taj način u opasnost da ga se shvati nepopravlj ivo sporednim i
8 Ova obrada poprima svoj u j asnu fizionomij u zahvaljujući D. PALMIERlJ U, De Deo ereante et elevante,
Rim, 1887., te s u j e zapravo nanovo iznijeli različiti kasniji tekstovi, poput C. PESCH, De Deo creante et elevante. De Deo jine ultimo (Praelectiones dogmaticae llI), Friburgi Brisgoviae, 1914., 74-182; A. TAN Q UERAY, Synopsis theologiae dogmaticae, Parisiis-Tomaci-Romae, 1933. , 517-601; P. PARENTE, De ereatione universali (Collectio theologica romana ad usum seminariorum IV), Torino, 1959., 143-208. 9 Usp. G. COLZANI, Il trattato »De gratia«. Presentazione storieo-bibliograjica, u: »Vivens homo« 4 10
II
10
(1993.), 375-389. Nije zaboravljena analogna sudbina koj uje doživjela teološka razrada misterija Trojstvenoga Boga, kao što dobro svj edoči paralelna povijest priručnika De Deo Uno et Trina : usp. G. COLOMBO, Per una storia del trattato teologico di Dio, u: »La Scuola Cattolica« 96 (1968.), 203-227; M. SERENTH A, La teolagia trinita ria oggi, u: »La Scuola Cattolica« 118 (1990.), 9D-116; S. DEL CURA, Temas y tareas del tratada teologico sobre Dios, u Teolagia en el tiempo (25 anos de quehaeer teologico), B urgos, 1994., 169-201; G. M. SAL VATI, La dottrina trinitaria nella teolagia cattolica postconciliare. Autori e prospettive, u: A. AMATO (uređuje), Trinita in eontesta, Roma, 1994., 9-24. Takvo gledanje potom nanovo preuzima neoskolastička refleksija, koj a je neka pojašnjenja od strane l. vati kanskog sabora protumačila kao odlučno kažnjavanje ove usmjerenosti teologije Stvaranja (DS 3001-3003).
izvanjskiml2, svakako nezasluženim, ali istodobno gotovo kao da ne pripada svrsi određivanja istine o čovjeku. Radi produbljenja: M.
FUCK , La 284-290.
struttura del trattato !iDe Deo creante et elevante«,
u: » Gregorianum« 36 ( 1 9 5 5.),
TRAKTAT DE GRATIA
S druge strane, i samo postavljanje traktata De gratia nije dopuštalo staviti na raspravu takve rezultate. Sadržaj traktata završavao je, zapravo, svođenjem na po seban razvoj traktata De Deo elevante, s kojim je dijelio bitnu stranost u odnosu na temeljno antropološko pitanje. Metoda kojom se izvodio sam traktat De gratia bila je ograničena: obrađivanje je, naime, ostajalo vezano uz izraze povijesno i kultural no datirane teološke rasprave (odgovor na reformaciju i kontroverzije koje su usli jedile nakon Tridentskoga sabora), te se, kao takvo, bavilo samo jednim vidikom promišljanja o milosti. Problem milosti postaje u tome kontekstu ponajprije pro blem nužnosti da se spasi realizam milosnoga djelovanja, potvrđujući objektivnu promjenu koju ono ostvaruje u čovjeku grešniku koji je, međutim, opravdan otku piteljskim djelom Isusa Krista. Jedan dio traktata pokazuje razumnost tridentsko ga odgovora na reformiranu teologiju, preuzimajući skolastičku tradiciju o milosti kao habitus, i braneći vrijednost kreposti i zasluge opravdana čovjeka. Drugi pak dio iz nastavka posttridentske teološke rasprave preuzima interes za ono što će se nazvati aktualna milost, odnosno za analizu uvjeta pod kojima se u čovjeku doga đa pojedini nadnaravno dobar činl3• Radi produbljivanja: G. COLZANI, Il trattato »De gratia«. (1 993.),3 75-389.
12 lj
Presentazione storico-bibliograjica,
u: »Vivens homo« 4
Glede rasprava o kategoriji nadnaravnoga, vidi dolje, 175-182. Odavle proizlazi klasično strukturiranje traktata (I. De gratia actuali; II. De gratia habituali) koje je obliko vao F. SU AREZ, Operis de divina gratia tripartiti partes I-IlI, Lugdini, 1628. (izd. Vives, Parisiis, 1856.-1868.), i koje je zadržano gotovo neizmjenjeno sve do polovine našega stoljeća, usp. B . BARTMANN, Teologia dogmatica , tal . prijev., Alba, 1956. (Freiburg im Br., 1932.), 672-835; glede rasprave o priručniku De Gratia usp. G. PHILIPS, De ratione istituendi traetatum De Gratia nostrae sanctificationis, u: »Ephemerides Theologicae Lovanienses« 29 (1953.), 355-373; G. COLOMBO, Tre manuali e il trattato »De Gratia«, u: »La Scuola Cattolica-Suppl.« 93 (1965.), 34*-60*.
11
GRANICE MANUALISTIČKE ANTROPOLOGIJE
»Manualistička teologija« nije, zapravo, znala primjereno odgovoriti na po trebu jedne istinski jedinstvene i cjelovite teološke antropologije. Sada će biti izneseni razlozi toga nedostatna uspjeha polazeći od najproblematičnijih vidika ovoga razdoblja teološke znanosti, koje traje od kraja XVI. st. sve do teološke obnove karakteristične za posljednjih pedesetak godina. Ako su se, naime, različite obrade antropološkoga sadržaja mogle na neki na čin hvaliti formalnim kontinuitetom s teološkom tradicijom koja im je prethodila - tj. srednjovjekovnim Summama -, trpeći od modernističkoga načela odvajanja vjere i razuma, završavale su napuštanjem jedinstvena pristupa antropološkomu pitanju, otvarajući prostor za rezultate sasvim druge prirode. Sustavno jedinstvo Summa provodilo je zapravo jedinstven pristup do »govora« o čovjeku, iako u ras pršenoj organizaciji materijala, dok se u »manualističkoj teologiji«, zbog gubitka ujedinjujućega načela koje je bilo vlastito srednjovjekovnoj teologiji, antropo loška refleksija pojavljuje u sebi samoj razlomljena, raskomadana i neobranjena pred modernističkom predrasudom koja tvrdi da je vjera izvanjska razumu, te si umišlja da taj razum sam po sebi zna izreći čitavu konačnu istinu o čovjeku. Najproblematičniji rezultat, do kojega dolazi teologija koja je nekritički preuzela modernistički oblik mišljenja 14, jest nevažnost konkretnoga povijesnog momenta za razumij evanj e čovjeka. U modernističkome shvaćanju element koji jednoznačno određuje osobitost subjekta-čovjeka jest razum shvaćen kao ab-solu tan, i to u dvostrukome smislu: kao »odvojen« od čina kojim se čovjeko va svijest odnosi (u smislu »intencije«) prema stvarnosti, i kao »totalizirajući«, tj . kao obzor i mjera koji iscrpljuju spoznajuIS. Za posljedicu, izvanjskost između
14
U vezi opsežna i teška problema nastanka modernizma i njegova odnosa s kršćanstvom upućujemo na neka, sad već klasična djela: J. MARITAIN, Religione e cultura, tal. prijev., Brescia, 1973. (Paris, 1936.); R. GUARDI NI, Lafine dell'epoca moderna, tal. prijev., Brescia, 1984. (Basel, 1950.); K. LOWITH, Significato efine della sto ria. Ipresupposti teologici dellafilosofia della storia, tal. prijev., Milano, 1963. (Stuttgart, 1953.); H. BLUMEN BERG, Die Legitimitiit der Neuzeit, Frankfurt a. M., 1966. Može se, osim toga, pogledati: GRUPA AUTORA, Modernita. Storia e valore di un 'idea, Brescia, 1982. ; G. COTTIER, Questions de la modernite, Paris, 1985.; F. BOTTURI, Desiderio e verita. Per una antropologia cristiana dell 'eta secolarizzata, Milano, 1985. , 9-96; W. PANNENBERG, Cristianesima in un mondo secolarizzato, tal. prijev., Brescia, 1991.; A. BERTULETTI, L 'Europa e il cristianesima. Fede e modern ita, u GRUPA AUTORA, Il casa Europa, Milano, 1991., 54-78; M. URENA 1. PRADES (ur.), Hombre y Dios en la sociedad de fin de siglo, Madrid, 1994. -
1 5 Treba vidjeti I. KANT, Risposta alla domanda: che cos 'e l 'illuminismo?, u: ISTI, Scritti politici e difilosojia
della storia e del diritto, preveli G. SOLARI i G. VIDORl, Torino, 1965., 141-149. Prema G. W. Hegelu (1770. -1831.) ovaj proces započinje već s R. Descartesom (1596.-1650. ), usp . G. W. HEGEL, Lezioni sulla storia dellajilosojia, tal . prij ev., uredili E. CODIGNOLA i G. SANNA, sv. 3, Firenze, 1944. S ovim se su dom slažu i drugi predstavnici modeme i suvremene misli poput G. Leibniza (1646.-1716.), A. Whiteheada (1861. -1947.) i B. Russella (1872.-1970. ); usp. G. REALE - D. ANTISERI, Il pensiero occidentale dalle origini ad oggi, sv. 2, Brescia, 1991., 259-288.
12
vjere i razumal6 donosi sa sobom svođenje čovjeka na njegove vlastite intelektual ne sposobnosti. Tako se rađa pogrešno shvaćanje da se, u osnovi, sve ono što se odnosi na kontingentno iskustvo čovjekove slobode treba shvatiti jedino kao puka praktična primjena objavljene opće istine, koja je pojmovno spoznata. Sljedeća posljedica ovoga modernističkog obilježavanja ideala znanja bila je polarizacija teologije oko projekta samoopravdanja nasuprot filozofskoj instanci razuma. Taj razum, poimajući se kao apsolutno poznavanje (tj. istodobno kao odi jeljeno i totalizirajuće) istine, smješta, naime, objavu izvan razumskoga područja: teologija nekritički prihvaća ovakvu postavku, te se trudi razumski pokazati nad razumskost objave, ali, tako shvaćena, vjera ostaje dvojbeno podređena razumu. Put koji su prešli ovi prvi pokušaji jedinstvena obrađivanja pitanja o čovjeku, zapravo polarizirani književnim rodom priručnika, može se tada sintetizirati pre ma sljedećemu sklopu: teologija obnavlja zahtjev za jedinstvom svoga antropo loškog prijedloga. Ipak, nekritičko preuzimanje modernoga oblika razmišljanja zapriječilo je ostvarivanje toga zahtjeva. Radi nužna produbljivanja: A. BERTULETTI, Sapere e liberui, u: AA. Milano, 1 988., 444-466.
Vv. , L 'evidenza e la Jede,
uređuj e G. COLOMBO,
b) Dovođenje u pitanje »manualističke teologije« Put, koji je prijeđen da bi se izašlo iz te teškoće i da bi se ostvarilo uvjerljivo i jedinstveno teološko obrađivanje pitanja o čovjeku, nije bio niti kratak niti lagan. Napose treba podsjetiti da, iako je pokazivao duboko negodovanje pre1).1a antro pološkoj sintezi svojstvenoj manualistici (tj. priručničkoj obradi, op. prev.), poku šaj prevladavanja te manualistike nije se usmjerio izravno prema razrješavanju osnovnoga metodološkog čvora (opreka vjera-razum).
16 Ovaj je problem brižljivo teorijski proučavan, uz značajnu povijesno-kritičku dokumentaciju kao i poneke
važne spoznajnoteoretske primjene na teologiju, u: G. COLOMBO, La ragione. . . nav . ; ISTI, La teologia italiana. Materiali e prospettive ( 1 950.- 1 993.), Milano, 1 995 . ; ISTI, Del soprannaturale, Milano, 1 996. Dužnici smo toga milanskog teologa zbog rezultata njegovih preciznih povijesno-teoloških analiza; upravo strogost kritičke rekonstrukcije zahtijeva da pođemo putem prema teološkoj razradi koj a j e više usmjerena u tome predloženom smislu. U tome se smjeru kreću razni doprinosi od strane Teološkoga fakulteta u Milanu, kao AA.VV., L 'evidenza e la/ede, Milano, 1 9 88. i AA. VV., Il teologo, Milano, 1 98 9 . : treba napose upozori ti na A. BERTULETTI, Sapere e liberta, u: L 'evidenza . nav., 444-466; A. BERTULETTI P. SEQUERI, L 'idea di »rivelazione«, ibid. , 20 1 -234 i S. UBBIALI, La riflessione teologica sul teologico, u: Il teologo . . nav., 66- 1 26. ..
-
.
13
FR 45
OBNOVA TEOLOGIJE MILOSTI
Početak obnove bio je, međutim, stavljanje na raspravu ustrojstva traktata De gratia. Zasluga je pripadala usmjeravanju pozornosti na teologiju o Duhu Svetom, koju je već anticipirao M. J. Scheeben (1835.-1888.), i poprilično potvrđena pro gresivno sve više naraslim zanimanjem za temu prebivanja božanskih osoba u opravdanome čovjekul7• Što se više obraćenje čovjeka promatra u smislu sudioništva u božanskome životul8, posredovanjem Isusa Krista i dara Njegova Duha, to se više shvaća važnost da je čovjek nošen nestvorenim darom ili nestvorenom milošću (Jj . Duhom Isusa Krista), kako bi se pokazali razlozi i sastavne dimenzije rezultata takva sudi oništva u božanskome životu unutar čovjekova postojanja (što je stvoreni dar ili stvorena milostt: tako se preokreće ustrojstvo klasičnoga priručnika koji je goto vo u potpunosti bio posvećen ovomu drugom faktoru. Kada se jednom pojasnilo da je istinska genetička točka refleksije o milosti upravo dar sudioništva u božanskome životu, postaje očitom neprikladnost da se tu temu premjesti u neki traktat različit od traktata De gratia : »nadnaravno« uzdi zanje čovjeka bilo je, naime, dio traktata De Deo creante et elevante. U isto se vrijeme unutar toga traktata pokazuje neophodnim nadilaženje izvanjskosti između čovjeka i milosnoga dara kao sudioništva u božanskome ži votu. Može se reći da su najbolje energije teološke refleksije prve polovine XX. st. bile utrošene na pokušaj obrazlaganja zašto jedino sudioništvo u božanskome ži votu, prema kršćanskoj ekonomiji spasenja, dovodi čovjeka do spoznaje i iskustva istine vlastitoga postojanja. Radi produbljivanja: H. M UHLEN, La dattrina della grazia, u: AA. Vv.,Bi/ando della teolagia del XX seealo, đuju R. VANDER GUCHT i H. VORGRIMLER, tal . prijev. , Roma, 1 972., 1 6 1 -2 1 0.
Ill,
ure
1 7 Usp. H. MU HLEN, La dottrina della grazia, u AA. VV ., Bi/ando della teologia dell XX secolo, III, uređuj e
18
R. VANDER GUCHT i H. VORGRIMLER, tal. prijev., Roma, 1 972., 1 6 1 -2 1 0; G. COLOMBO, Grazia, u: Enciclopedia delle religion i, sv. I, Firenze, 1 970., stt. 1 629- 1 632; V. M. CAPDEVILA, Liberaci6n y divinizaci6n del hombre, 2 svv., Salamanca, 1 989.- 1 994. Među prvima koji su govorili o milosti u ovome smislu bio je M. 1. SCHEEBEN, I misteri del cristianesimo, tal. prij ev., Morcel1iana, Brescia, 1 960., 6 1 8 . Značajan utjecaj na ovoga kii1nskog teologa imalo je poznava nje grčke patristike, posredovanjem autora kao što su D. Petavio ( 1 583 . - 1 652.) i L. Thomassin ( 1 6 1 9. - 1 695.); usp. H . RONDET, La grazia di Cristo, tal. prijev., Roma, 1 966., 3 60-37 1 .
1 9 U vezi stručne terminologije koja j e ovdje korištena, vidi gore, 280-282.
14
PITANJE O »NADNARAVNOME«
U tome viđenju katolička se teologija najprije posvetila pažljivu preispitiva nju glasovitih teza koje je iznijela srednjovjekovna skolastika, za koju se čovjekov teološki proprium sastoji u naturale desiderium videndi Deum20• To je razdoblje u prvome redu vidjelo autore poput H. de Lubaca2\ i koje je kao scenarij imalo složen slučaj takozvane theologie nouvelli2• Taj je prevaljeni put pokazao da su antropološke granice priručnika upravo one vlastite određeno me tumačenju objavljene danosti, koje je djelomično prisutno u samoj skola stičkoj tradiciji. U pozitivnu smislu teološka se refleksija opet počela krijepiti izvornim mjestima u Svetome pismu i u Tradiciji, zauzimajući se za prevladava nje svakoga pristrana iščitavanja izvorne jezgre Objave Isusa Krista, koji je rođen, umro i uskrsnuo propter nos homines et propter nostram salutem23 • Iz toga je osjetljiva razvoja ipak proizašlo da nisu prikladni teorijski instru menti kojima se teologija služila i koji su, zapravo, na antropološkoj razini bili ne kritički preuzeti iz filozofije i pretpostavljeni objavljenoj zbilji. Na toj je liniji, re agirajući na rezultate modeme misli, nastalo odmicanje od aristotelovsko-tomi stičke tradicije, koja je stoljećima smatrana unutrašnjom baštinom katoličke teološke misli i koju je, upravo na kraju XIX. st., Učiteljstvo autoritativno nanovo predložilo preko enciklike Aeterni Patris, koja je rodila neoskolastičku misao24•
20 Usp. 1. ALFARO, El problema historico del sobrenatural. Estudio historico desde Santo Tomas hasta
Cayetano ( 1 274- 1 3 34), Madrid, 1 95 2 . ; ISTI, Il problema teologico della trascendenza e dell'immanenza della grazia, u: ISTI, Cristologia e antropologia, Assisi 1 975., 256-3 97; G. COLOMBO, Il problema del so prannaturale negli ultimi cinquant 'anni, u: AA. VV., Problemi ed orientamenti di teologia dommatica, sv. II, Milano, 1 95 7 . , 545-607; ISTI, Desiderio di vedere Dio. Dieci anni di studi tomisti, u: »La Scuola Cattolica« 99 ( 1 9 7 1 .), 3 *-60*, oba djela nanovo objavljena u: ISTI, Del soprannaturale, Milano 1 997., 1 77-248; 249-3 3 1 ; A. VANNESTE, Saint Thomas et le probleme du surnaturel, u: »Ephemerides Theologi cae Lovanienses« 54 ( 1 988 .), 348-3 70. Na ovome se putu otvaraju osjetljive rasprave o kategorij ama poput nadnaravno, čista narav: radi nj ihovog pojašnjenj a i sređivanja, vidi dolje, 1 75- 1 82 .
I I), ta1. pri jev., Milano, 1 978. (Paris, 1 965.); ISTI, Agostinismo e teolagia moderna (Opera Omnia 1 2), tal. prijev., Mila no, 1 978. (Paris, 1 965.). Dragocjenu rekonstrukciju o raspravi potaknutoj njegovim spisima isti je autor pružio u: ISTI, Memoria intorno alle mie opere (Opera Omnia 3 1 ), tal. prijev., Milano, 1 992. (Namur, 1,989.).
2 1 Usp. H . DE LUBAC, Surnaturel, Paris, 1 946. ; ISTI, Il mistero del soprannaturale (Opera Omnia
22 U vezi povijesno-kritičke rekonstrukcije ove složene neprilike suvremene teologije, treba pogledati G. AN GEUNI, La vicenda della teolagia cattolica nel sec. XX, u: DTI 3, 585-648 i G. COLOMB O , La metodolo
gia storico-critica e la teologia del soprannaturale, u: ISTI, La ragione . . . nav., 505-559. 2 3 ;;Biblija prije svega nije vizija koju čovjek ima o Bogu, nego vizija koju Bog ima o čovjeku. Biblija nije teolo
gija o čovjeku, nego antropologija o Bogu koji se bavi čovjekom i onim što on traži, više nego Božjom naravi« (A. 1. HESCHEL, L 'uomo non e solo, tal . prijev., Milano, 1 970., 1 3 5). 24 Usp. G. COLOMBO, L 'enciclica Aetemi Patris e la teologia i Fi/osofia e teologia nell 'Aeterni Patris, u: ISTI,
La ragione ... nav., 3 3 7-366; 3 67-3 88. Ne zaboravlja se ni na ponovno proučavanje Tome Akvinskoga, koje je omogućilo da ga se tumači izvan obzora označena neoskolastikom: misli se napose na dominikansku školu u Le Saulchoir i na autore poput E. Gilsona ( 1 884. - 1 978.). O ulozi Tomine misli valja pogledati intervente Il. vati kanskog sabora (usp. Optatam totius, 1 6) i enciklike Fides et ratio (od sada pa nadalje FR), 43-44.
15
Radi produbljivanja: H. DE LUBAC, Il mistera del saprannaturale
(O p era Omnia l l ) tal. p rij ev. , Milano, 1 97 8 . (Paris,
1 965.), 1 09- 1 7 8 ; 23 1 -3 0 8 ; G.
COLOMB O , Del saprannaturale,
Milano, 1 997., 1 5 5-248; 3 3 5 -3 6 1 .
»ANTROP OLOŠKI OBRAT«
Zahtjev za novim filozofskim usklađivanjem, koje bi bilo pozorno na suvre mene razvoje, doveo je do onoga što se nazvalo antropološki obrat u teologiji25, što je nedvojbeno ozbiljan pokušaj sustavna promišljanja teološke antropolo gije. Ovdje je obvezan osvrt na K. Rahnera i na središnju ulogu koju je on odigrao na europskoj teološkoj panorami, polazeći od razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata26• Golemo ostvarenje njemačkog teologa svjedoči o namjeri da se nanovo ispiše čitava teološka spoznaja, potičući obnovu dvaju prethodno naznačenih zahtjeva: s jedne strane, pozornost na subjekt, preko koje se obnavlja i spašava unutrašnja ve za između čovjeka (desiderium videndi Deum) i milosnoga dara, te, s druge strane, suočavanje sa suvremenom filozofijom, čemu se pridaje posebna važnost. Smještajući u središte svoga promišljanja pojam nadnaravni egzistencijal, shvaćen kao sintetička i iscrpna antropološka šifra, on na taj način uočava opće stanje čovjeka koji egzistira u povijesti. Čovjek bi, naime, oduvijek bio objekt mi losne ponude od strane Boga, te bi, za posljedicu, nadnaravni cilj trebao biti pre poznat kao izvorni element ljudskoga subjekta. Uporaba kategorije egzistencijal ima za cilj naznačiti da je ono nadnaravno (milosni dar sudioništva u božanskome životu), iako ostaje nezasluženo, oduvijek prisutno u povijesnom poretku, u mjeri u kojoj se Bog oduvijek priopćavao kao počelo transcendentalnoga dinamizma
25 Usp. P. EICHER, Die antropologische Wende. Karl Rahners philosophischer Weg vom Wesen des Menschen zur personalen Existenz, Fribourg, 1 970.; C. FABRO, La svolta antropologica di K. Rahner, Milano, 1 974. ;
K. FISCHER, Der Mensch als Geheimnis. Die Anthropologie Karl Rahners, Fribourg, 1 974. 26 Sustavno izlaganj e o slavnome teologu pružio je K. LEHMANN, Karl Rahner, u : Bi/ancio . . . nav., sv. IV, 1 47 - 1 8 8 i H. VORGRI MLER, Comprendere Karl Rahner, tal, prijev., Brescia, 1 98 7 . ; l. SANNA,
Teolagia come esperienza di Dio. La prospettiva cristalogica di Karl Rahner (Biblioteca di teologia contemporanea 97), Brescia, 1 99 7 . , 1 06 - 1 2 5 . Preuzimajući napose rezultate filozofske misli M. Heideg gera (u vezi izvora rahnerovske misli usp. LEHMANN, Karl Rahner . . nav . , 1 63 - 1 8 3 ) , ovaj nj emački te olog uvodi, kao neizostavnu premisu svake teološke spoznaje, slj edeću tvrdnj u : » Čovjeka se gleda kao preambulu svake stvarnostijer, ukoliko je spoznavajuCi subjekt, nije jednostavno 'stvar ' medu stvarima te stoga i moguCi predmet istraživanja, nego je istodobno nazočan u svakoj tvrdnji o stvarnosti« (ISTI, Considerazioni . . nav . , 1 2) . .
.
16
čovjekove slobode27• Odatle proizlaze dvije osnovne posljedice: čovjek ne može odb aciti nadnaravni cilj bez negiranja samoga sebe te, kao drugo, budući da je nadn aravna dimenzija uvijek prisutna, svaki čovjekov čin sudioništvuje, po sebi, u toj dimenziji28• Nema dvojbe da transcendentalna analiza njemačkoga teologa nastoji potvr diti unutrašnju vezu između čovjeka i milosti, ali njegov prijedlog ne izgleda pot puno uvjerljiv u mjeri u kojoj rezultat do kojega dovodi taj prijedlog ne održava do kraja obećanje da će prikladno riješiti problem od kojega polazi. Jasno je, naime, da se ne može reći kako je namjera svladavanja svakoga izvanjskog povezivanja između povijesnoga čovjekova zbivanja i milosnoga dara adekvatno uspjela ako pozornost na povijesnost čovjeka ostaje neodređena. Ova neodređenost doista mora biti opterećujuća za postavku antropološke refleksije K. Rahnera, za koga je povijest kategorijaina objektivacija transcendentalne istine, shvaćene kao Božje samopnopcavanJe29 . Ako se, dakle, može teologiji K. Rahnera pripisati neprikladno promatranje nenadmašive povijesne dimenzije čovjekova postojanj a30, ostaje razjasniti razloge te ograničenosti. Ona je vjerojatno rezultat ukrštanja dvaju faktora: s jedne strane, previše naglašena i jednostrana uporaba klasičnoga modela transcendentalne filo zofije; s druge strane, Rahner se svakako trudio oko revizije teološkoga znanja, ali nije nadišao granice jedne perspektive koja je još vezana uz moderan oblik onto loške refleksij e. •
"
Radi produbljivanja: K. RAHNER, Considerazioni fondamentali per l 'an tropologia e la prot% te% gia,
A.
u:
MS 4, 1 1 -3 0 ;
BERTULETTI, Il concetto d i »esperienza«,
u:
AA.
Vv. , L 'evidenza
gia nell 'ambito della
. . . nav. ,
1 55-1 65.
27 Usp. K. RAHNER, Existential, u LTK 3 , st. 1 3 0 1 ; ISTI, Esistenziale-soprannaturale, u SM 3 , sit. 5 9 1 -592.
Usp. A. BERTULETTI, Il conceUo di »esperienza«, u: AA. VV., L 'evidenza ... nav., 1 5 5- 1 65 ; SANNA, Teologia . nav., 1 25 - 1 4 5 . ..
2 8 T u j e izvor poznata lika »anonimna kršćanina«, koga je unio u raspravu H. U. VON BALTHASAR, Cordula,
ovverosia il caso seriD, tal . prijev., Brescia 1 974. 29 Usp. J . RATZINGER, Vom Verstehen des Glaubens, u: »Theologische Revue« 74 ( 1 978.), 1 77- 1 86; S. UBBIALI, Il sacramento e l 'istituzione divina. II dibattito teologico sulla verita del sacramento, u: »Rivista
Liturgica« 8 1 ( 1 994.), 1 23 - 1 28. 3 0 Ako j e istina da K. Rahner shvaća povijesnost kao bitan atribut čovjekova iskustva (usp. programatski tekst
K. RAHNER, Uditori della parola, tal . prijev., Torino, 1 967. [Miinchen, 1 94 1 ., I I . izd., preradio J. B. METZ, Miinchen, 1 9 63.]), upravo smisao, u kojemu se ona rabi, izaziva zbunjenost.
17
SAŽETA OPAŽANJA
- Nadilaženje granica manualističke teologije i dalje je u opasnosti da ostane nepotpuno kada ostanu neprosuđene, pa i uz sve korisne ispravke, početne premi se: to je temeljni teorijski sklop prema kojemu se teologija mora mjeriti kako bi mogla razviti prikladnu teološku antropologiju. - Nije slučajno da sve do šezdesetih godina sklop narav-nadnarav, iako kri tički promatran, ostaje u stvari pojmovni obzor u kojemu se, unutar teologije, smješta antropološko pitanje3 1 • Kao što se vidi, takvo je postavljanje problema preuzela teologija u svjetlu provokacije od strane racionalizma koji odvaja vjeru od razuma, dajući razumu nerazmjerno prvenstv032• - Budući da stvari stoje tako, može se reći da izrada teološke antropologije zahtijeva raspravu ne samo o sadržajima, nego napose o metodološkim pravilima na kojima se namjerava utemeljiti: u tome smislu ona dijeli zajednički i hitan zah tjev koji vrijedi za čitavo teološko znanje, te se istodobno čini da ona predstavlja najhitniju potrebu rasprave o metodološkim pravilima. - Struje kršćanske misli koje su prethodile, djelomično pripravile i koje su se razvile na II. vatikanskom saboru, upozorile su na potrebu nadvladavanja ovakva stanja stvari, koje je dubinski obilježilo i, često, teško opterećivalo zbivanja u sa moj teologiji. Ova zadaća, samo djelomično izbjegnuta, uključuje ponovno radi kalno promišljanje kategorija razuma i vjere. - U kratku se osvrtu vidjelo kako događaji oko dvaju glavnih traktata, u koji ma se tijekom povijesti modeme teologije na zbijen način odvijao velik dio te ološke refleksije o čovjeku, otkrivaju teško stanje izvanjskosti između vjere i ra zuma. Također je rečeno da ono ovisi o apsolutnome poimanju razuma (odijelj ena i totalizirajućega), koji je modema teologija preuzela kao nekritičku pretpostavku. - U svome najdubljem značenju nadilaženje modernizma zahtijeva stoga pro blematiziranje podudaranja pojmovne istine i racionalnosti i promišljanje istine odvojeno od povijesti. - Obnavljanje i spašavanje teološke vizije antropologije nameće, dakle, da se zajedno promišlja istina i povijest: jedino na toj razini pitanje istine o čovjeku konvergira s teološkim problemom. Radi se o pokazivanju da promišljanje istine,
31
Značajan pokazatelj postojanosti toga sklopa u senzibilnosti Crkve dolazi od sastavljanja ipak dragocjena an tropološkog nacrta, koj i je pružio Il. vatikanski sabor u svojoj konstitucij i Gaudium et spes. Strogu analizu antropologij e dokumenta Gaudium et spes dao je G. COLOMBO, La teolagia della Gaudium et spes e l 'esercizia del magistera ecc/esiastica, u: ISTI, La ragione . . nav., 265-3 03 . .
3 2 Vidi dolje, 1 79 - 1 82.
18
neodvojeno od povijesti, nije nespojivo s vjerom, nego je, štoviše, prikladno sred stvo za opravdanje vjere33• - U toj perspektivi metodološki odmak od utjecaja modernosti ne iscrpljuje čitavu zadaću obnove, koju je teologija osjetila kao potrebu da požuri u suvreme noj epohi. Ograničiti se na taj odmak značilo bi ostvariti samo destruktivni dio, pars destruens, pothvata koji, međutim, zahtijeva, barem s jednako toliko snage, stvaralačko zauzimanje i dosljednu sustavnu izradu. 2. Perspektive za obnovu teološke antropologije
a) Objava kao događaj Upravo je II. vatikanski sabor predložio shvaćanje objave koje u potpunosti na dilazi alternativu između istine i povijesti, prepoznavajući objavu istine u osobi i po vijesti Isusa iz Nazareta, ukoliko je on konkretan oblik trinitarnoga samopriopćenja ljudima (DV 2-6t. Sabor je pojam istine oslobodio od nepovijesnoga i formalnoga razumijevanja, vraćajući ga njegovu vlastitom identitetu povijesnoga događaja35• Polazeći od perspektive izričite kristološke koncentracije36, Sabor dovodi do prepoznavanja istine kao ))događaja« u Isusu Kristu)7, dopuštajući uvid u dubin sko jedinstvo između apsolutnosti i povijesnosti, između nužnosti i slobode, koje je uključeno u pojam istina u osobi38• Iz tih se razloga moglo ustvrditi da ))]1. vati-
33 Ona se, naime, nalazi smještena u obzoru u kojemu » . . . teško stanje subjektivnosti i povijesne svijesti učinili
su neizbježnom u modernosti tematizaciju odnosa između znanja i slobode, kojije prethodna teološka tradi cija, nastala iz sinteze kršćanske vjere i grčke metafizike, formulirala ali nije dovela do svoga misaonog korijena« (A. BERTULETTI, L 'Europa e il cristianesima, Fede e modernita, u AA. VV., Il casa Europa. Evangelizzazione e processi di omalogazione culturale, Milano, 1 99 1 . , 7 1 ). 34 Prema zgodnu izrazu H. de Lubaca, II. vatikanski sabor zamjenjuje »ideju apstraktne istine idejom najviše
moguće konkretne istine: lj. idejom osobne istine, koja se pojavila u povijesti, koja je djelovala u povijesti i koja je, iz samoga okrilja povijesti, sposobna podupirati čitavu povijest; idejom te istine u osobi kojaje Isus iz Nazareta, punina Objave« (H. DE LUBAC, La rivelazione divina e il senso dell 'uomo (Opera Omnia 1 4), tal. prijev., Milano, 1 9 85. (Paris, 1 96 8 . - 1 983 .), 49. 35 Poznato je da se već i I . vatikanski sabor temelj ito zaokupljao temom objave: ne postoji između I . vatikan
skog sabora i II. vatikanskog sabora oprečnost oko toga pitanja, iako Dei Verbum provodi bitno produbljenje, usp . G . COLOMB O , La ragione nav., 74-89 ; usp . FR 8- 1 0 . ...
3 6 Usp. G. COLOMBO, L a ragione . . nav., 9 1 - 1 06. .
37 Usp. 1. RATZINGER, Natura e compito della teolagia, Milano, 1 993., 1 1 9. 38 Ta središnjost objave kao istine u osobi ne zaključuje, međutim, na pojam istine koj a nije upraVljena čovjeko
vu razumu. U tome smislu jedan »antiintelektualistički« stav, koji bi podrivao nužnost dogmatskoga formuli ranja, ne može naići ni na kakvu potporu u saborskim tekstovima: »Ne postoji, dakle, antagonizam između objave-spoznaje i objave-događaja. Samje Sabor, uostalom, otklonio tu opasnost, učinivši da u istoj rečenici nakon para riječi gesta verbaque slijedi par riječi doctrinam et res: intelektualni smisao 'doktrine ' ne dopu šta, naime, nikakvu dvojbu« (DE LUBAC, La rivelazione . . . nav., 3 1 ).
19
kanski sabor oslobađa pojam istine nepovijesnoga predshvaćanja koje teži objek tiviranju, vraćajući ga njegovu vlastitom identitetu povijesnoga događaja. Istina je, naime, neodvojiva od događaja, uz prijetnjuformalističkoga zastranjenja« 3 9 . Ovaj doprinos Učiteljstva, koji se svakako ne bi ostvario bez znatne utrošeno sti energije od strane teologije, koja je prethodila i pratila odvijanje II. vatikanskog sabora40, zahtijeva primjerenu teološku razradu. Radi se, naime, o govoru o istini bez umanjivanja značenja događaja objave, niti s gledišta istinitosti (utapajući taj događaj u nepovratni tijek kontingentnih zbivanja lišenih apsolutnosti), niti s gle dišta njegove povijesnosti (po kojoj bi se ono apsolutno dalo čovjeku samo na ap straktan način, polazeći od razumskoga istraživanja, gdje je razum shvaćen kao »apsolutan«, a ne unutar promjenjive povijestit. Odatle, za posljedicu, proizlazi mogućnost ponovnoga promišljanja poveza nosti u odnosu istina-povijest, vodeći računa o tome da, kada se kaže da je istina događaj, tvrdi se da se ona »događa«, uključujući nutrinski slobodno čovjekovo priznanje u konkretnosti situacije, konkretnosti smještenoj u hic et nunc vremena i prostora. Istodobno se razumijeva da se ona iznosi kao objava, ili se uvijek daje kao događaj po sebi neizvediv ni pojmovno ni transcendentalno. Radi produblj ivanj a: H . DE LUBAC, La rivelazione divina e il senso dell 'uomo (Op era Omnia 1 4), tal. prij ev. , Milano, 1 98 5 . (Pariz, 1 968.- 1 9 8 3 . ) , 7- 1 72; J . RATZINGER, Natura e comp ito della teolagia, Milano, 1 99 3 . ; G. COLOMBO, La ragione teologica, Milano, 1 99 5 . , 73- 1 06.
39 COLOMBO, La ragione . . . nav., 80. 40 U vezi poznavanja povijesnoga razvoj a teološke refleksije o temi objave, temeljnim ostaje M . SEYBOLD
H. WALDENFELS, La rivelazione (Storia delie dottrine cristiane I ), tal. prijev., uredio G. RUGGERI, Paler mo, 1 992., koji nanovo iznosi poznati doprinos (odsječak I a i I b) dj ela Handbuch der Dogmengeschichte, Freiburg-Basel-Wien, 1 97 1 . - 1 977.
4 1 Treba istaknuti da je teškoća, da se zadrže zajedno pogled na biće i pogled na povijest, već izražena u povijesti
preko djelomičnih Iješenja koja uklanjaju neke od čimbenika. J. Ratzinger pokazuje da >i .. je za grčki pojam o Bogu odlučujuča stvar ta, daje On ipak nenastajuče biće te da stoga ne djehife ni na koji način; Njegovaje ap solutna nepromjenjivost uključivala to, da se On obavija u krugjedino unutar samoga sebe i da se odnosi pre ma samome sebi bez odnosa s nečim promjenjivim« (J. RATZINGER, Elementi di teologiaJondamentale, tal. prijev., Brescia, 1 986., 13 7). U toj perspektivi » . . . vrijeme. koje se očituje u neprestanu kruženju sfera, drugotno je u odnosu na ovu prostornu strukturu kozmosa, ono je, kako se kaže, 'akcidentaIno '« (ISTI, Storia e dogma, Milano, 1 97 1 ., 3 8). Perspektiva koja je slična, ali dovedena do krajnosti, nalazi se u istočnim religioznim filozo fijama. S druge strane, moderni obrat nastoji napustiti metafizičku perspektivu u korist jednostrana povijesnog razumijevanja stvarnosti: >iZavršni stadij misaonoga napora nije više bio dovesti natragpovijesno preobliko vanje do trajne istine o Bogu, nego nanovo dovesti ono, štoje prividno postojano, do stvarateljskoga procesa povijesnih preoblikovanja« (ibid., 1 4). Usp. A. BELLANDI, Fede cristiana come >istare e comprendere«. La giustijicazione dei Jondamenti della Jede in Joseph Ratzinger, Rim, 1 996., 276-304.
20
b) Objektivni kristocentrizam Iznošenje događaja Isusa Krista kao jedinstva između apsolutnosti i povije snosti, između nužnosti i slobode, dubinski preporađajući pojam Objave, refleksi ji neposredno pruža uvjerljivu perspektivu za produbljenje najznačajnijega posti gnuća novijega teološkog razdoblja: objektivnog kristocentrizma42• U njemu se sabiru najuvjerljiviji rezultati suvremene teologije za razumijeva nje cjeline kršćanskoga Misterija, u njegovoj jedinstvenosti i univerzalnoj valja nosti. Radi se, naime, o tome da se pokaže u kojemu je smislu događaj Isusa Krista jedino prikladno načelo za dovršeno razumijevanje cjelokupnosti realnoga i po vijesti. Da bi se postigao taj cilj, potrebno je izbjeći da kristocentrična perspektiva razbije povijesnu jedinstvenost Krista u potvrdi kristološkoga univerzalizma shvaćena kao ideološke kategorije: kristocentrizam postaje utemeljeno objektivan upravo u mjeri u kojoj dolazi iz ispovijedanja da se u određenu vremenskom trenutku jedan konkretan povijesni čovjek, Isus iz Nazareta, snagom svoje jedinstvene ljudskosti Sina Božjega, postavio kao jedini Spasitelj, Središte svem ira i .43 povljestl . Bez namjere da se analitički prijeđu sve etape koje obilježavaju refleksiju o toj temi, može se barem iznijeti neke osnovne osvrte na taj put. Ova je tema, pri sutna već u teologa poput E. Merscha44 i R. Guardinia45 , predstavljala srce teološke postavke K. Bartha46• • •
Radi produblj enj a: G. BIFFI, Approccio
al cristocentrismo,
Milano, 1 994.
42 Autorstvo ovoga izraza općenito se pripisuje A. GRILLMEIERU, Zum Christusbild der heutigen Katholi
schen Theologie, u: Mit Ihm un in Ihm, Freiburg-Basel-Wien, 1 975., 680-7 1 5 . U vezi uvoda u temu kristo centrizma u suvremenoj teološkoj raspravi treba pogledati H. KONG, Christozentrik, u: LTK 2, 1 1 69- 1 1 74; R. LASCHENSCHMID, Cristologia e soteriologia, u: R. VANDER GUCHT - H . VORGRIMLER, Bi/ando . . . nav., sv. 3, 89- 1 2 8 ; G. MOIOU, »Cristocentrismo«. L' acquisizione del tema alla riflessione teologica recente e il suo significato, u: AA. VV., La teologia italiana oggi, Istraživanje posvećeno CARLU COLOMBU za 70. rođendan, uređuje TEOLO Š KI FAKULTET SJEVERNE ITALIJE, Milano, 1 979., 1 29 - 1 4 8 ; ISTI, Cristocentrismo, u: NDT, 2 1 0-222 ; G. BlFFI, Approcdo al cristocentrismo, Milano, 1 994. 43 RH l ; usp. A. SCOLA, Questioni di antropologia teologica, drugo prošireno izdanje, Rim, 1 997., 29-4 1 . 44
Usp. E . MERSCH, L a theologie du Corps Mystique, 2 svv., Paris-Bruxelles, 1 979.
4 5 Usp. R. GUARDlNI, L 'essenza del Cristianesimo, tal. prijev., Brescia, 1 989. (Wiirzburg, 1 93 8.). 46 Usp. K. BARTH, La dottrina deU 'elezione divina dalla Dogmatica ecclesiale, uredio A. MODA, tal. prijev.,
Torino, 1 9 8 3 . (Die Kirchliche Dogmatik: II: Lehre von Gott: 2: Gottes Gnadenwahl, ZUrich, 1 959.).
21
RH l
K. BARTH I OBNOVA PRIMATA OBJAVE
Zasluga je Karla Bartha da je produbio autentično teološko značenje Objave: počelo teološkoga govora ne počiva u čovjeku koji se pita o Bogu, nego u objek tivnosti objave koju Bog čini o samome sebi. Iz toga razloga on drži da se izvor nost kršćanstva sastoji upravo u čuvanju ideje Objave kao bitne istine: Boga se može spoznati kao Boga j edino ako je spoznat kao Onaj koji se objavljuje, a povi jest Isusa je ostvarenje te istine. Treba promatrati osobitost te dinamike, koja pokazuje apsolutnu osobitost poznavanja Boga: ona se ostvaruje ne kao nekakav odnos između dva pred-posto jeća međaša, nego je sam Bog onaj koji, postavljajući primatelja (Krista) spoznaje Boga, realizira uvjet svoje spoznatljivosti. Dva su metodološka načela koja podupiru barthovsku postavku. Prvo načelo je uvjerenje da je nemoguć bilo kakav pristup Bogu koji bi mimoišao Objavu. Pod pretpostavkom nenadilazive razlike između Boga i čovjeka, švicarski teolog kriti zira načelo analogia entis, pomoću kojega je teologija stoljećima zamišljala od nos između Boga i čovjeka polazeći od pojmovnoga posredovanja, mediuma, shvaćanja da se taj odnos zamišlja jednoznačno47. Drugo načelo, na tragu odbija nja tako shvaćene analogiae entis, sastoji se u predlaganju tzv. analogiae fidei : spoznaja Boga pronalazi svoju opravdanost jedino u objektivnosti posredovanja ostvarena od Boga u Isusu Kristu48• Odatle barthovska postavka poziva na kristocentričnu koncentraciju teo loškoga znanja, čemu je on težio u razradi svoje monumentalne Crkvene dogma tike49 , sastavljenoj u svjetlu ovih izričitih izjava o namjerama: »Dogmatika koja se odpočetka ne bi trudila da bude kristologija, podvrgava sejarmu kojijojje stran i uskoro prestaje biti u službi Crkve [ .} Kristologija mora zauzeti cjelokupan pro stor u teologiji [ . .} Kristologijaje sve ili nije ništa«50. U kristocentričnome obliku barthovske teologije postoji jedan element krh kosti. U svome sklopu, naime, taj oblik ne pokazuje da je zaokupljen prikladnim pojašnjavanjem odnosa između »počela objave« i povijesne Objave, ili kako se uspostavlja veza između Objave (shvaćene kao izraz izvorne povijesnosti u Bogu) i ljudske povijesti, a napose povijesnoga događaja Isusa Krista. Na taj način, insi.
47 Ovdje se smj ešta j asan odmak K. Bartha od tradicije srednjovjekovne teologije. 48 Glede barthovske kritike katoličke analogiae entis i njegova prij edloga analogiae fidei, treba pogledati L . LADARIA, E l Dios vivo y verdadero, Salamanca, 1 998., 4 1 5ss. 49 Prvi uvod u djelo K. Bartha može se naći u: A. MODA, Introduzione a K. BARTH, La dottrina ... nav., 1 1 - 1 5 1 (uz opširnu bibliografiju). Treba pogledati i H . A . DREWES (izd.), K. Barth Bibliographie, Ziirich, 1 984. 5 0 K. BARTH, Die Kirchliche Dogmatik: 112: Prolegomena zur Kirchlichen Dogmatik, ZUrich, 1 959., § 1 5 . I, 1 14.
22
stiranje na središnjosti Objave kao da činjenično mimoilazi konkretan oblik povi jesti Isusa iz Nazareta, koja se promatra samo u mjeri u kojoj se pokazuje njezina podudarnost, kao određena činjenica, s univerzalnom strukturom Objave, koja je postavljena a priort l . Jedna takva izvanjskost između Božje Objave i povijesnosti čovjeka, koja prožima čitavu refleksiju švicarskoga teologa, redimenzionira domašaj novosti, koju tema kristocentrizma nosi u sebi, i traži da bude kritički nadiđena. Potrebno je potpuno jasno pokazati da se Božja Objava ne događa neovisno o činu kojim je čovjekova sloboda, priznavajući je, prihvaća. Utjecaj Barthove misli bio je jako značajan u suvremenoj teologiji: osobito se iz njegova silnog pothvata mogu izvući dvije važne sugestije. Kao prvo, izazov na ponovno preuzimanje osobite novosti kršćanske Objave, u kojoj središnjost Isusa Krista dovodi do nezaobilazne metodološke i programatske perspektive. Kao dru go, upravo je želja za dovršenim prihvaćanjem kristocentričnoga izazova natjera la teološko istraživanje na nadilaženje izvanjskosti između principa Objave i pra ve povijesnosti Isusa Krista. H. U. VON BALTHASAR: POVIJESNA JEDINSTVENOST ISUSA KRISTA
Nedvojbeno je zasluga H. U. von Balthasara da je prihvaćen barthovski izazov i da se istodobno krenulo putem uravnoteženijega i uvjerljivijega razmišljanja52• Prihvaćajući zahtjev za strogim kristocentrizmom53, on čini jedan objektivan korak naprijed, zahvaljujući uvjerljivijoj kristološkoj refleksiji. H. U. von Baltha sar polazi od konkretna oblika Krista u priznavanju njegove jedinstvenosti5\ unu tar koje se objavljuje misterij slobode poslanja Sina, izreciv po dvama čimbenici ma: Onaj koji je poslan vječni je Sin Oca, Sin koji, upravo snagom apsolutnosti takva unutartrojstvenog odnosa, može biti slobodno poslan i može se dogoditi u povijesti kao jedinstveno odlučujući događaj za istinu o njoj, ne gubeći zbog toga svoju nenadmašivu nezasluženost. Za teologa iz Luzerna, naime, jedino osobit oblik Isusa Krista može razumski pokazati opći zahijev: u Isusu iz Nazareta Onaj koji upravlja poviješću i određuje joj
51 Usp. A. B ERTULETTI
-
P. SEQUERI, L 'idea di »rivelazione«, u: AA. VV., L 'evidenza . . . nav., 205-208.
5 2 Usp. H . U. VON BALTHASAR, La teologia di Karl Barth, tal. prijev., Milano, 1 985. (Einsiedeln, 1 976.). 5J Usp. H . U. VON BALTHASAR, Teodrammatica. III. Le persone del dramma: [ 'uomo in Cris to, tal. prijev.,
Milano, 1 98 3 . , 236-23 8 . 5 4 Usp. G . MorOLI, Per [ 'introduzione del tema della singo[arita di Cristo nella trattazione teo[ogica, u: »La
Scuola Cattolica« 1 03 ( 1 975.), 725-777.
23
Iv 1 . 1 8
smisao, pokazuje se sam kao povijest. On je zapravo u isto vrijeme »izlaganje« (egzegeza, usp. Iv 1, 18) Boga i ljudsko-božanski arhetip ili model svake autentične čovječnosti u Božjim očima55• Put koji je prešao von Balthasar pokazuje nastavljanje na barthovsku misao, ali koji istodobno ipak čini korak naprijed. Svakako, von Balthasar je zauzet upo zoravanjem na postojanje jaza između čovjekove očevidnosti i Božje očevidnosti, koji ne dopušta teologiji da pođe od razuma, kako ne bi upala u opasnost da objav ljenu istinu - čiji se jedini temelj nalazi u apsolutno nezasluženoj Božjoj slobodi podredi čovjekovu spoznajnom obzoru. Taj metodološki izbor svakako približava švicarskoga teologa K. Barthu ali, dok u Bartha jednostrano naglašivanje Božje inicijative svodi čovjeka na pasiv na primatelja kojega Bog postavlja da bi se izrazio, čineći suvišnom analizu vjere, za von Balthasara očevidnost objave podrazumijeva u sebi razumsku oče vidnost kao unutrašnji, a ne dokinuti moment: čin vjere pretpostavlja ljudsku na rav koja je, ukoliko je ljudska, otvorena svomu nezasluženu dovršetku od strane Boga. Napose drugi dio njegove vrlo slavne trilogije, Teodrammatica, donosi objektivnu korist za ono što je vezano za odnos između Boga i čovjeka, koji sva kako unosi novost i napredak u odnosu na Bartha. Teodrammatica je, naime, strukturirana na način da se polazi od priznanja da Se precizno obilježavanje Božjega pojavljivanja u Kristu nikako ne može smatrati očitovanjem koje slijedi čin slobodna čovjekova odgovora, nego nutarnje dramatičnom oznakom samo objavljujućega oblika Boga nameće da se iznova traži jedinstvo između konačne čovjekove slobode i beskonačne Božje Slobode u samome djelovanju teološke o b·� ave 56 . Zato von Balthasar, na temelju povlastice dane dramskomu karakteru djelo vanja teokristološke objave, može postaviti premise za sklapanje odnosa između antropologije i teologije, u kojemu je nadvladana opasnost one izvanjskosti izme đu objave i povijesnosti čovjeka, koja obilježava barthovsku teologiju. Plodnost Balthasarova prijedloga je ovdje očita. Krećući se u njemu kristocentrizam se, prema tome, oblikuje kao pojam prikladan za ponovno promišljanje teološke vizi-
5 5 Usp. H . U. VON BALTHASAR, Teolagia della storia, tal. prijev., Brescia, 1 964., 20. 5 6 S tim u svezi usp. G. DE SCHRIJVER, Le merveilleux accord de l 'hamme et de Dieu. Etude de I 'analagie de
I 'etre chez Hans Urs von Balthasar (Bibliotheca Ephemeridum Theologicarum Lovanienses LXIII), Leuven, 1 98 3 . , 1 4 1 - 1 5 3 ; V. HOLZER, Le Dieu TrinUe dans l 'histarie. Le differend theologique Balthasar-Rahner (Cogitatio fidei 1 90), Pariz, 1 99 5 . , 1 5 1 -260; N. REAL!, La ragione e lafarma. JI sacramento nella teolagia di H. U. von Balthasar, Rim, 1 999., 7 1 - 1 5 5 .
24
je čovjeka, sposobne obnoviti očitujući događaj Božje Objave, ali ne odvojeno od antropološkoga zahtjeva o čovjeku kao slobodi57• Doista, ova dvoj ica autora, čije su kristocentrične postavke iznesene, jesu među teolozima oni, koj i su razvili tu perspektivu na opširnij i i uvjerlj iviji način: njihova se refleksija postavlja stoga kao izvrstan smjerokaz za one koji hoće provjeriti vrijednost i plodnost kristocentrizma58• Radi produbljivanja: K.
BARTH, La dottrina dell" e lezione divin a dalla Dogmatica ecclesiale, uređuj e A. MODA, tal. p rij ev. , Torino, 1 9 8 3 . (Die Kirchliche Dogmatik. II: Lehre von Gott: 2 : Gottes Gnadenwahl, Zurich, 1 959.); H. U . VON BALTHASAR, La teologia d i Karl Barth , tal . prij ev. , Milano, 1 98 5 ; G. MOlO LI, » Cristocentrismo«. L 'acquisizione del tema alla riflessione teologica recente e i l suo significato , u: AA. Vv., La teologia italiana oggi, Istraživanje posvećeno CARLU COLOM BU za 70. rođendan, Milano, 1 979., 1 29- 1 48 .
3 . Traktat o teološkoj antropologiji II posljednjih pedeset godina
U prvim dvama odsjecima ovoga povijesnoga pogleda na teološku antropolo giju razmatrana je rasprava o manualističkome pokušaju obrade pitanja, te su na značeni faktori obnove, koj i su opravdali napuštanje te manualističke perspektive, napose s obzirom na njezine metodološke granice. Sada se radi o provjeri kako je novija teologija pokušala iskoristiti rezultate toga puta, nastojeći doći do izvornoga ostvarenja: kao što će se vidjeti, napredova nje nije bilo tako lako jer su se pojavili novi problemi. Pogotovo će se morati pro motriti četiri sklopa koja današnja teološka refleksija ne može ignorirati.
a) »Napor« oko jedinstva Sustavna obrada » Teološke antropologije« ostvarena je zapravo tek nedavno, krajem šezdesetih godina. Među prvima koj i su to pokušali ostvariti bili su M.
51 Von Balthasaru se priznaje da je, među katoličkim teolozima, produbio ovu temu naj asniji način. U vezi toga
dobro je pogledati A. SCOLA, Hans Urs von Balthasar: uno stile teologico, Milano, 1 99 1 . ; P. MARTINEL LI, La morte di Cristo come rivelazione dell 'amore trinitario nella teolagia di Hans Urs von Balthasar, Milano, 1 996., uz već navedene G. De Schrijvera, V. Holzera i N. Realia. 58 Među drugim teolozima, koji su se izravno bavili tim područjem, vrijedno j e označiti: O. CULLMANN,
Cristo e il tempo, tal . prij ev., Bologna, 1 96 5 . ; W. PANNENBERG, Rivelazione come storia, tal . prij ev., Bologna, 1 969.
25
Flick i Z. Alszeghy. U njihovu projektu intuiciju se kristocentrizma59 pokušava ostvariti uporabom sintetičke kategorije slike. Ovom se kategorijom opisuje stvo renj sko stanje čovjeka, koji jedino u Isusu Kristu pronalazi svoje ispunjenje. Tako se obrađivani materijali organiziraju prema dvodijelnoj shemi ( Uznaku Adama; U znaku Krista), koja još nosi tragove prethodne manualističke tradicije60. Ugled dvaju isusovačkih docenata bio je izvorište čitava niza ostvarenja na talijanskome teološkom području: autori kao što su 1. Sanna, G. lammarone te G. Gozzelino, iako imaju originalne polazne točke, pokazuju postojanje relativno jednodušna tijeka razvoja6\ koji je u bitnome preuzeo i L. Ladaria62• Također i opsežan pokušaj Mysterium salutis, koji je imao namjeru prihvatiti sve novosti koje su se pojavile u teologiji XX. stoljeća, ne predstavlja zapravo su stavno antropološko obrađivanje te je još pod utjecajem manualistike. Nakon bit no nove postavke traktata De gratia63 slijedi dio više opisna obrađivanja o novosti čovjeka u Kristu, koja je smještena ne na »dogmatsko« područje, nego na po dručje »teološke etike«64. U posebnu odsjeku65, znakovito uvedenu programskim tekstom (Opće utemeljenje protologije i teološke antropologije66), smješta se pro učavanje Stvaranja, proučavanje čovjeka kao imago Dei i proučavanje istočnoga grijeha. Traganje za jedinstvenom perspektivom imalo je, zapravo, manje utjecaja u današnjemu teološkom obrađivanju posvećenu pitanjima o čovjeku nego što bi se moglo misliti. Najveći dio ostvarenja posljednjih godina oscilira između dviju pozicija67: jedni, iako uvode u raspravu traktat De gratia, predlažu njegovu novu
59 FLICK - ALSZEGHY, Fondamenti . . . nav., 9 . 60 U prethodnome s u desetljeću t i isti autori ostvarili pokušaj posuvremenj ivanj a dvaju klasičnih traktata u tek stovima koji su naslovljeni: 11 Creatore. L 'inizio della salvezza, Firenca, 1 959., i ll vangelo della grazia. Un
traUato dogmatico. Firenca, 1 964. 61 Usp. G . COLZANI, Recenti manuali di Antropologia teologica, u: »Vivens homo« 3 ( 1 992.), 397-402. 62 L . LADARIA, Antropologia teologica, Novo, potpuno iznova napisano izdanje, tal. prijev., Casale Monfer
rato-Rim, 1 995. 6 3 P. FRANSEN - H . GROSS - M. L O HRER - F. MUSSNER - O . H . PESCH, L 'evento salvijico nella comu
nila di Gesu Cristo. L 'azione della grazia di Dio, MS 9. 64 F. B O CKLE 1. FEIN ER - B . H ARING - K. RAHNER - S . REGLI - R. SCHULTE - H . VORGRIMLER, 11 tempo intermedio e il compimento della storia della salvezza. La via dell 'uomo redento nel tempo inter -
media, MS 1 0 . 6 5 AA. VV., L a storia della salvezza prima di Cris to, MS 4. 66 RAHNER, Considerazioni . . nav., 9-55. .
6 7 »Postav!janje novih traktata u bitnome se pridržava sheme manualističke teologije, ponekad jednostavno
stav!jajučijedan do drugoga sadržaje dvaju traktata De Deo creante et (elevante) i De gratia; ponekad, bitno reformulirajuCi traktat De Deo creante et elevante; ili obratno, razrješujuCi antropologiju u preformuliranje traktata De gratia« (G. COLOMBO, Sull 'antropologia teologica, u: »Teologia« 20 [ 1 995.], 245) .
26
izradbu, iscrpljujući u njoj prijedlog jedne teološke antropologije68• Drugi su pak smatrali prikladnim zadržati odvojenim obrađivanje pitanja o stvorenom čovjeku od obrađivanja pitanja čovjekova poziva na sudioništvo u božanskome životu69 • U teološkim radovima ostala je poteškoća u stvaranju jedinstvene teološke antropologije, što nameće i neka pitanja, napose kada se teorijski potiče na odmi canje od toga projekta. Pogledajmo stoga koji su argumenti koji opravdavaju taj odmak.
b) Kristološko razrješenje refleksije o Stvaranju Jedan od elemenata, koje je kristocentrična usmjerenost označila kao zadaću za razradbu prikladna ustrojstva teološke antropologije, svakako je prijedlog po novnoga iščitavanja, pod kristološkim vidikom, teologije Stvaranja70• Napose je i ovdje obvezno osvrnuti se na doprinos K. Bartha7l • Njegov prijed log, koji očituje misterij Saveza kao jedino područje gdje se teološki treba uteme ljiti smisao čovjekova postojanja, obilježen je prihvaćanjem jedinstvene kristo centrične perspektive, i odatle je proizišla ujedinjena teološka antropologija, pola zeći od kristološke dimenzije stvaranja, snagom koje je isti taj pojam antropolo gije prihvaćen prije svega u skladu s antropološkom vrijednošću. Među autorima koji, prihvaćajući stav dubokoga jedinstva između Stvaranja i Saveza, idu za jedinstvenim projektom teološke antropologije podsjećamo na H. U. von Balthasara i W. Pannenberga. O prvome je već govoreno; ovdje će biti do statno pridodati da je karakteristična crta njegova razmišljanja predstavljena snažnim iznošenjem zahtjeva za prikladnom refleksijom o odnosu između antro pologije i kristologije, kako bi se izbjeglo da se primat Krista prema čovjeku pre uzme u reduciranu perspektivu72• W. Pannenberg se, s druge strane, ponajprije zaokupio pokazivanjem, unutar specifične senzibilnosti njegove teologije, da se u Isusu otkriva način kojim ljud ska narav može sudioništvovati na dovršenu obliku Logosa (istina) : u Njemu se
6 8 Sažet bibliografski pregled pružio je COLZANI, Il trattato. . . nav., 3 84-3 89. 69 Vidi dolje, 29-30. 70 Programatski j e doprinos G . COLOMBA, La teologia della creazione nel XX secolo, u: AA. VV., BUancio . . .
nav., 44-66: »Dosijedno svomu spasenjsko-kristološkomu značenju, u biblijskom e se pojmu stvaranja u prvi plan nastupa antropološka dimenzija u odnosu prema kozmološkoj dimenziji« (57). 7 1 K. BARTH, Die Kirchliche Dogmatik: IIII l : Die Lehre von der SchOpjimg, Zurich, 1 957. 72 O ovome vidiku pogledati dolje, 3 3 -3 5 .
27
ljudima pruža dovršeni model, u kojemu se anticipira smisao čitava povijesnog hoda čovječanstva u traženju ostvarenja vlastite sličnosti s Bogom73. Objektivno je različita misao teologa poput 1. Moltmanna, gdje se kristocen tričnu temu preuzima prema povijesno-eshatološkome karakteru: uloga događaja Krista prema stvarnosti trebala bi se više razumjeti kao anticipacija prema eshato loškoj punini74. Projekt kristološki utemeljene i metodološki obnovljene teološke antropolo gije, u odnosu na klasičnu manualističku tradiciju, bio je središnji element stvara laštva izrasla unutar Teološkoga fakulteta u Milanu75. Polazeći od radova Carla Colomba (1909.-1991. t, i od ponovnoga ispisivanja De gratia 77, osobito je Giu seppe Colombo više puta iznio novo zasnivanje traktata78: doista, ako se izostave skripta pro manuscripto, koja pokazuju njegovo plodno naučavanje, lombardijski teolog nikada nije objavio završni tekst priručnika, iako različiti članci pomažu re lativno dubljemu poznavanju njegove antropološke misli7 9. Ona preuzima kristo loško utemeljenje teologije Stvaranja, koristeći se kao metodološkim ključem
73 Usp. W. PANNENBERG, A ntropologia in prospettiva tealogica (Biblioteca di teologia contemporanea 5 1 ), tal. prij e v . , Brescia, 1 9 8 7 . ; IST!, Tealogia sistema tica 2 (Biblioteca di teologia contemporanea 79), tal . prijev., Brescia, 1 994., 1 1 -3 6 8 ; ISTI, Tealogia sistematica 3 (Biblioteca di teologia contemporanea 89),
tal. prijev., Brescia, 1 996., 46 1 -552. 74 Usp. 1. MOLTMANN, Uomo. L 'antropologia cristiana tra i conjlitti del presente, tal . prij ev., Brescia, 1 97 2 . ;
IST!, Dio nella creazione. Dottrina ecalogica della creazione (Biblioteca di teologia contemporanea 52), tal . prijev., Brescia, 1 986. 75 O povijesti i izborima koj i su usmj erili ovo akademsko središte, tvoreći od njega pravu školu, svjedoče napo
se časopisi »La Scuola Cattolica« i »Teologia«, kao i dvije zbirke studija koje smo već naveli L 'evidenza e la Jede i Il teologo e la tealogia, Milano, 1 98 8 . i 1 989. 7 6 Radi upoznavanj a ovoga teologa dobro je vidjeti : G. COLOMBO, Mons. Colombo e la Facolta Teologica
dell 'Italia settentrionale, A. RIMOLDl, Dati biograjici - Bibliografia, G. COLOMBO, Carlo colombo e la teologia italiana, u: »Teologia« 1 6 ( 1 99 \ .), 3-8; 9-25; 26-3 0. 77 Ovo j e djelo objavljeno samo pro manuscripto, usp. RIMOLDI, Dati ... nav., 24. 78 Dragocjeni su i doprinosi L. Serentha, koj i očituju plodnu suradnju između dvoj ice teologa, kao što je L . SE
RENTHA, Predestinazione, u : DTI 2, 775-790 i ISTI, Uomo. JIIAntropologia dal punto do vista te% gieo, u: DT! 3 , 523-536. Iz istoga teološkog okruženja dolaze i doprinosi antropološkoga karaktera od teologa G. B1FFI-a, A lla des tra del Padre, Milano, 1 97 0 . ; ISTI, Tu solo il Signore. Saggi teologici d 'altri tempi, Casale Monferrato, 1 9 8 7 . ; ISTI, Approccio . . . nav.; A. BENI - G. BIFFI, La grazia di Cristo, Torino, 1 974., kao i kri stološkoga sadržaj a teologa G. MOIOLIJA, »Cristocentrismo« . . . nav.; Isti, Cristologia. Proposta sistematica, Milano, 1 99 5 . ; u vezi dokumentacije bogata kristološkog stvaralaštva ovoga teologa pogledati Bibliografia di Giovanni Moioli, uredio F. GALLIVANONE, u: »Teologia« 1 0 ( 1 985 .), 1 5-22. 79 S tim u svezi treba pogledati G . COLOMBO, La teologia della creazione nel XY' secalo, u: GRUPA AUTORA , Bi/ancio . . . nav., 44-66; ISTI, Creazione. II Riflessione teologica, u: NOT, 1 98-2 1 0; ISTI, Grazia, u -
Enciclopedia . . . nav., stt. 1 6 1 2- 1 646; ISTI, Soprannaturale, u: STI 3, 293-3 0 1 , sada preuzeto i razrađeno u: ISTI, Del soprannaturale . . nav., 335-3 6 1 i konačno ISTI, Sul/ 'antropoiogia . . nav., 223-260. Postavka G. Colomba bila j e naširoko podupirana od strane G . COLZANI1A, Antropologia teologica. L 'uomo paradosso e mistero (Tečaj sustavne teologije 9), Bologna, 1 9 97. .
28
.
pojmom predestinacije koji bi, oslobođen tumačenja »škole«, mogao pružiti for malno načelo čitave obrade. Taj bi pojam, shvaćen ponajprije kao predestinacija Isusa Krista, omogućio izlaganje temeljna načela čitave povijesti spasenja, ostva rene u Stvaranju čovjeka u milosti (teologija izvornoga stanja), koju istočni grijeh ranjava, ali je ne uništava u njezinoj posljednjoj istini, i koja stoga kazuje razloge otkupiteljskoga zahvata Isusa Krista koji, u vjernosti predestinacijskomu nacrtu od strane Trojstva, čovjeka istinski opravdava. Razni predstavnici teologije njemačkoga govornoga područja odbili su, me đutim, kristološko rješenje u razmišljanju o Stvaranju80• Autori poput 1. Auera i A. Ganoczyja pokazali su se zaokupljenima spašavanjem izvornoga dostojanstva stvorene stvarnosti u odnosu prema Bogu, koga kao da nije priznala kristološka usredotočenost barthovske vrste: u njoj kao da se zapravo preuzimanje onoga ljudskog u Kristu ostvaruje više na način potiskivanja nego integriranja i sažimanja81 . U toj perspektivi glavni izvori antropološke refleksije ostaju stoga razlikovani: navedeni su autori, naime, napisali tekstove posvećene bilo Stva ranju-uzdizanju, bilo Milosti82. Ako je opravdana određena suzdržanost prema formalnosti barthovske kri stološke koncentracije, kao što smo ranije vidjeli83, manje je, međutim, prihvatljiv prijedlog poput onoga J. Auera, koji tvrdnju o izvornome dostojanstvu i vrijedno sti stvorenoga svijeta, pretpostavljena čovjeku, veže uz antropološku središnjost metafizičkoga poimanja osobe na način da se ostavlja dojam kako novost kršćan ske objave dolazi, logički, u sljedećemu momentu, tj. kada su ono stvoreno i sam čovjek već primili svoje utemeljenje84• Naj poslije, i O. H . Pesch poriče da »Dej nauk o Stvaranju teološko-sistemat sko mjesto teološke antropologijei5• Tako ovaj autor razvija svoj prijedlog u vezi poimanja m ilosti i opravdanja, argumentirajući da se jedino polazeći od njih može
gO
Sažet pregled stvaralaštva s toga jezičnog područja pružio je G. COLZANI, Recenti manuali di Antropologia teologica, u: »Vivens homo« 3 ( 1 992.), 402-407.
8 1 Usp. J . AUER, Il mondo come creazione (Piccola dogmatica cattolica 3), tal . prijev., Asiz, 1 977. A. GA _
NOCZY, Dottrina della creazione, tal. prijev., Brescia, 1 985.
8 2 Usp. 1. AU ER, Il vangelo della grazia (Piccola dogmatica cattolica 5), tal. prijev., Asiz, 1 97 1 . ; A.
GANOCZY, Dalla sua pienezza noi tutti abbiamo ricevuto. Lineamenti Jondamentali della dottrina della grazia (Biblioteca di teologia contemporanea 67), tal. prijev., Brescia, 1 99 1 . 83 H . U . von Balthasar upozorava n a svako reduciranje u povezivanju kristologije i antropologije, usp. VON
BALTHASAR, La teologia . nav., 259-260. ..
84 Usp. AUER, Il mondo . . . nav., 529-578. 85 O . H . PESCH, Liberi per grazia. Antropologia teologica (Biblioteca di teologia contemporanea 54), tal.
prijev., Queriniana, Brescia, 1 9 88., 29.
29
ostvariti projekt teološke antropologije koji bi, ako hoće voditi računa o moderno me obratu subjekta, realizirao govor o čovjeku »polazeći od njegova činjeničnog postojanja, te od njegova konkretnog načina doživaljanja sebe«86. U svjetlu je dnoga takva opredjeljenja, ovaj autor drži neprikladnim smještanje refleksije o Stvaranju unutar tijeka koji je vlastit teološkoj antropologiji: tema o 'čovjeku kao stvaranju ' može se uporabiti samo kao stav od kojega se izravno treba usmjeriti prema čovjeku kao grešniku87•
e) Opasnost od antropocentrizma Oni koji se danas u teologiji plaše ove opasnosti polaze od dviju različitih per spektiva. S jedne su strane oni, koji ovu zabrinutost povezuju s negodovanjem prema kristološkome rješenju teologije Stvaranja, argumentirajući da bi to rješe nje dovelo na tapetu vlastiti identitet teologije Stvaranja88• Drugi su pak posljed njih godina podupirali zahtjev za prevrednovanjem analize stvorene stvarnosti u skladu s kozmološkim obzorom, ovaj put ne polazeći od filozofske refleksije, ne go od zahtjeva znanstvenoga karaktera, od nejasna, jako teško sustavna, interesa do ekoloških problema. Odatle proizlazi stanovito osporavanje takozvanoga kršćanskog antropocentrizma, koji bi prema nekima bio u začetku stava zapad njačke kulture koja je odgovorna za izopačeno i nasilno iskorištavanje prirode, polazeći od volje za moći, tipične za takvu kulturu, iz čega proizlazi važnost eko loškoga pitanja89 • Smatramo da se, iako poznamo prisutnost ovdje prozvanih pro blema, treba razviti teologija stvaranja u njezinoj kršćanskoj izvornosti, ne dopu štajući da budemo zarobljeni suprotstavljanjima koja su ponekad ideološka: ne radi se, naime, o shematskome suprotstavlj anju antropocentrizma i kozmocentriz ma, nego o kritičkome iznošenju i razvijanju objave Stvaranja, te o rasvjetljivanju kako iz nje dolazi novo svjetlo na smisao čovjeka i čitave stvarnosti.
86
Ibid. 3 0. »Zbog čega teološka antropologija sadrži kao princip, i u samoj svojoj postavci, danost grijeha, čovjeka kojije grešnik, jer inače i dalje reflektira unutar predmodernističkh shema [. . .] Kad sejednom pret postavi da teološka antropologija mora uzeti u razmatranje ljudsko postojanje tako kako se ono istinski po stavlja pred Bogom, odgovor će morati biti: mjesto i polazište teološke antropologije nalaze se u nauku o milosti i opravdanju« (ibid., 30, 32).
87 Ibid. , 1 2 1 - 1 22.
88
Vidi gore bilj eške br. 8 1 -82 i F. G. BRAMBILLA, La creazione tra istanze culturali e riflessione teologica, u: ASSOCIAZIONE TEOLOGICA ITALIANA, La creazione. Oltre l 'antropocentrismo ? , uredio P. GIAN NONI, Padova, 1 993 ., 78- 1 06 .
89 Opširnu bibliografsku dokumentaciju i prikazivanje ove tendencije pružio je BRAMBILLA, L a creazione . .
nav., 57-58; osim toga, vidi dolje pogl. 2 .
30
.
d) Izazov filozofijske kulture G. Colombo je nedavno, vraćajući se na problem metode teološke antropolo gije, očitovao zabrinutost da put, koji je prešla teološka antropologija, premda od govara na zahtjeve teološkoga prestrukturiranja, ipak nije u stanju mjeriti se s iza zovom današnje filozofijske kulture, obilježene formulom »postmodernizam« 90. S tim u svezi, ne može se ne dijeliti zabrinutost od, na neki način, upadanja u nekakvu odvojenu antropologiju, dok se problematičnijim čini prijedlog koji smjera na potrebu posvećivanja veće pozornosti na antropološke sadržaje koji su vlastiti postmodernizmu9 1. Naime, ako postmodernizam radikalno dovodi u pitanje istinsko polaganje prava na svako znanje, pa onda i na znanje teološke antropologije, još je danput se izazov vraća na vrijednost koja je vlastita znanju unutar vjere, vodeći ra čuna da vjera ne treba apstrahirati od vlastita identiteta kako bi postala kritičkom92. Radi se stoga o pokazivanju, u svim njezinim potencijalima, pa i antropo loškim, apsolutne koincidencije božanske Objave s kristološkim događajem, koja teološkomu radu nameće da se potpuno ukorijeni u područje povijesnoga ostvare nja takve objave. Pod tim se uvjetima može prikladno odgovoriti na zahtjeve koje predstavljaju noviji pokušaji formuliranja traktata teološke antropologije. Jer, mo derno postavljanje Boga i čovjeka jednoga pokraj drugoga ne može biti svladano utapanjem jednoga od tih dvaju članova u drugi, niti temelj čovjeka i njegove slobode može biti smješten u opći poziv na Božju volju. Adekvatna teološka antropologija, koja će izreći primat božanske inicijative u odnosu na čovjeka, bez otvaranja prostora za ikakvu izvanjskost, zahtijeva da se po kaže temelj te antropologije polazeći od poistovjećivanja dovršene Objave Boga Ci svakoga božanskog nacrta i inicijative koji bi objasnio postojanje čovječanstva) s izvornim oblikom, ostvarenim kristološkim događajem9). Ovaj će posao objektivno pomoći zauzimanju najboljih pozicija današnje rasprave o statusu spoznaje.
90 COLOMBO, Sull 'antropologia
Oo.
nav., 245.
9 1 Ibid. 92 A. BERTULETTI, La »ragione teologica« di Giuseppe Colombo, u: »Teologia« 12 ( 1 996.), 29. 93 »Radi razjašnjenja konkretna stanja slobode nedvojbenoje potrebno prizvati apsolutnost temelja, [ali] ovaj
neće moći biti poistovjećen s Božjom voljom, uzetom u pukome apstraktnom ijormalnome smislu. Na ovu vr stu rejleksivnoga djelovanja nastavlja se izričito osvrtati teologija, u mjeri u kojoj rasprava o temama milosti i nadnaravnoga kao dajoš nije dokučila djelotvornu alternativu u odnosu na početak, koji stoji u temelju ra sprave povezane s materijom uvedenom kontroverzijom de auxiliis. Prikazivanje temelja konačne slobode mora započeti od identifikacije Božjega bica i božanskoga stava prema čovječanstvu u skladu s onim izvor nim oblikom, koji je ostvaren kristološkim dogadajem«. (S. UBBIALI, Il peccato originale. L 'esistenza dell 'uomo e l 'aporia del male, u: TALIJANSKO TEOLO Š KO UDRU Ž ENJE, Il peccato originale, uredio I. SANNA, Padova, 1 996., 48).
31
II. KRISTOLOGIJA I ANTROPOLOGIJA Povij e sni pogled zahtijeva da se teološka antropologij a razradi u kristocen tričnoj perspektivi . Odsjek koj i započinje ima sada zadaću iznij eti, u nj ihovim bitnim granicama, razloge ovoga metodološkog izbora. Da bi se napredovalo na tome putu bit će potrebno uvesti poj move i problematike koje se odnose na te melj na pitanj a bilo teolo škoga, bilo filozofskoga znanj a. Teolo ška se antropolo gij a, naime, ne stvara unutar nekoga odvojenog područj a koje bi se odnosilo sa mo na seb e : jedino u širemu obzoru može ona pronaći svoju adekvatnu potkrije pu. Izlaganj e teolo ške antropologij e sadrži tako poznavanje tematika, napose metodoloških tematika, koje na ovome mjestu mogu tek biti naznačene. Radi se o tematikama koj e pretpostavljaju dugu pripravu i zahtijevaju strogo i strplj ivo prouč avanj e . Budući da se odnose na temelj stvarnosti, takve tematike (neop hodno prikazane stručnim j ezikom) nikada ne mogu biti »posjedovane« jednom za svagda. Ali, nužno je meditirati ih uvijek iznova, kako bismo im postali bliski. S druge strane, jedino će se tako moći doći do uvjerlj iva shvaćanj a predložena antropološkog puta.
Struktura drugoga dijela
Da bi se olakšao težak hod u ovome odsjeku, dobro je sažeto predstaviti slijed tema koje su obrađivane. Prije svega, uvest će se poj am jedinstvenosti Krista (l.) kao element koj i dopušta metodološko preuzimanje one kristocentrične perspekti ve koj a se, na kraju povijesne analize, poj avila kao put koj im treba krenuti. Potom će se vidj eti kako ta kva jedinstvenost sadrži pažlj ivo promatranj e odnosa između
objave i vjere (2.) . Ovaj odnos, sa svoje strane, zahtij eva produblj ivanj e analogna o dnosa između Boga i čovjeka (3.). Zatim će se poj aviti, u pravome smislu dram ski, ili povij e sni, razlozi antropologije (4.). Ova perspektiva ima utemeljenj e za pravo, in re (obj ektivno utemelj enj e), koj e treba o svijetliti uzdižući se na nužnu ontološku razinu (5.). Dramski ton antropologije bit će potom razvij an poj ašnjuju ći konstitutivnu polarnost (dvojno jedinstvo) slobode (6. ). Na kraju će se vidjeti da polarnost slobode, nerješiva unutar svijeta, biti-za-drugogalbiti-za-sebe pro -
-
nalazi rješenj e u Isusu Kristu. ledino izvoran i nezaslužen oblik slobode, ponuđen kristološkim događaj em, u kojemu se ostvaruje biti-za-sebe, biti-za-drugoga može završno obj asniti narav ljudske slobode, budući da izričito očituje činje nično ostvarenje sinteze između slobode i istine (7.).
32
1. Jedinstvenost Isusa Krista
Pojam jedinstvenosd4 teži izraziti činj enicu da istina odnosa između Boga i čovj eka poprima svoju konkretnu povij esnu formu u liku Isusa Krista. Isus Krist posj eduj e j edinstvenu povij est s univerzalnom vrij ednošću. Originalnost ispovij e danj a kršćanske vj ere nalazi se upravo u tvrdnji da j edan osobit povij esni događaj - život, smrt i uskrsnuće Isusa iz Nazareta - predstavlj a samu mogućnost kako bi ljudi mogli spoznati i dokučiti svoj e puno ostvarenj e . Stvari stoj e tako j er j e ljud skost Isusa Krista povij esna, j edincata i neponovlj iva (upravo j edinstvena!), ljud skost Sina Božj ega. Tako shvaćena j edinstvenost Isusa Krista čini temelj čovj eka i povij esti . Povij esnost toga događaj a nij e općenita, kao da bi bila izvediva iz nekoga op ćeg zakona. Ona, naime, sadrži vrlo određenu povij est, povij est Isusa iz Nazareta, Marij ina sina. Jedinstvena povij esnost ili j edinstvenost Isusa ne ovisi, naime, o nužnosti unutar općega povij esnog procesa. S druge strane, ona također nij e niti tek uzročna. Ta j e povij esno st j edincata i istodobno zauvij ek (E<pa1ta�). Isus Krist
je universale concretum et singulare95• Upravo j er je takav, može on sačinj avati za
vršni temelj smisla čovj eka i čitave povij esti. Jedino zadržavajući uj edinj enima dva faktora (posebnu povij esnost i univerzalnu važnost), obj ava Isusove j edin stvenosti zadržava značajku temelj a koju mu vj era priznaj e96•
JEDINSTVENOST KRISTA I ČOVJEKOVA SLOBODA Perspektiva jedinstvenosti Krista, s nj ezinom oznakom temelja, ne može, međutim, biti preuzeta kao neka čisto pozitivna danost, u sebi potpuno dovršena,
94
»Kristoeentrizam označuje upravo kristologiju koja za objekt ima Isusa iz Nazareta i koja, uzeta u njezinoj najdubljoj namjeri, izražava 'jedinstvenost ' Isusa. Ta se jedinstvenost Isusa upravo poklapa s objavom Troj stva, buduCi da se ona, s jedne strane, definirajedinstvena odnosa samoga Isusa s Ocem i s Duhom Svetim, te za posljedicu, s druge strane, preko jedinstvena položaja, u skladu s kojim Isus postoji s ljudima i za ljude« (MEĐUNARODNA TEOLOŠKA KOMISIJA, Teologia-eristologia-antropologia, u: »La CiviIta Cattolica« 1 3 4 [ 1 9 8 3 . ] , I, fl 1 .3 , 53). O jedinstvenosti Isusa Krista valja pogledati G. MorOLI, Cristologia. . . nav.; ISTI, Per l 'introduzione... nav.; W. LOSER, 'Universale Concretum ' come legge fondamentale dell"oeconomia revelatianis u: W. KERN (izd.), Corso di teologia fondamentale, tal. prijev., Brescia, 1 990.; K. H. MENKE, Die Einzigkeit Jesu Christi im Horizont der Sinnjrage, Einsiedeln, 1 99 5 . ; M. BOR DONI, Singolarita ed universalita di Gesu Cristo nella riflessione tealogiea eontemporanea, u: P. CODA (izd.), L 'unico e i malti, Rim, 1 997., 67- 1 08 ; J. PRADES, La singalarita di Cristo e la sua rilevanza universale, u: La sjida della comunione nella diversita, Seriate-Bergamo, 1 998., 1 3 -2 8 . "
( 1 400.- 1 464.); usp. H . U . VON BALTHASAR, Gloria, Un 'estetica teologica. V. Nello spazio della metajisica: I 'epoea moderna, tal. prijev., Milano, 1 988., 1 87-223 ; ISTI, Teologica. II. Verita di Dio, tal. prijev., Milano, 1 990., 1 80- 1 88 .
9 5 Ovaj izraz, koji koristi Balthasar, dolazi o d N . Kuzanskoga
9 6 Usp. VON BALTHASAR,
ISTI, La
Tealogia della storia... nav.; BERTULETTI - SEQUERI, L 'idea... nav., 201-234. 230; rivelazione come »prineipio« della razione teologica, u: AA. W., La teolagia italiana... nav., 1 49- 193.
33
zapostavlj aj uć i spoj između Krista i čovj, ekove slobode . U tome bi se slučaju opet upalo u izvanj skost, zamj enjujući j ednostavno par razum-vj era iz priručnika i stim parom iz kristologij e i antropologij e. Kako bi ostala vj erna svome zahtj evu za univerzalnošću, tvrdnj a o povij esnoj istini Isusa Krista - iako u svojoj nezasluženosti - mora se pokazati kao obj ektiv no povezana sa svakim antropološkim iskustvom, Veza između antropološkoga i kristološkoga e lementa ne može biti izvanj ska j er, u konačnici, ne može se izreći čovj eka bez neposredna izricanj a Boga, i obratno. Radi se, naime, o priznavanju da, otkada se i stina o Bogu završno obj avila preko slobodne poslušnosti Isusa Kri sta, čovj ekova se sloboda otkriva kao izravno uključena u očitovanj e transcenden tne istine. Inače bi se moglo reći da je j edinstvenost Krista univerzalno valj ana sa mo zbog toga što »uključuj e« čovj ekovu slobodu u obliku, koj i je ostvario »isključivo« čovj ek Isus iz Nazareta. Sloboda, budući da izražava najdublju razinu subj ekta, je izvorna. U tome smislu - i j e dino u tome preciznom smislu - slobodi ne »prethodi« ništa, čak ni »razum«, koj i j e prij e u njoj uključen97 • Na slobodu se odnosi ostvarenj e čovj eko va j a, koj e polazi od razlike kojom subj ekt ne može ovladati : razlike između ono ga što subj ekt j est i onoga što bi trebao biti . Pod tim vidikomjedinstvenost doga đaj a Isusa Krista pokazuj e trajnost ove razlike u Isusu Kristu: udalj enost od Oca i nenadmašivo stanj e po koj emu Sin j est Sin. U sinovskoj (trinitarnoj ) čovječnosti Isusa Krista - i j edino u njoj - daj e se dovršenj e čovj ekove slobode. Ostvarujući se kao događaj u povij e sti, Isus Krist »anticipira« i omogućuj e to dovršenj e za koj im čezne svaki čovj ek. Neophodno uklapanj e između antropologij e i kristologij e pokazuj e opći karakter kristološkoga događaj a i dopušta ustvrditi da kršćanin živi apsolutnu dimenziju i stine98• II. vatikanski sabor je snažno istaknuo odlučujuće prosvj etljenj e onoga ljud
DV2;4 GS 22
KKC 359, 338,411,1701
skoga u Kristu. Obj ava kazuj e da j e »dubina istine o Bogu i o čovjekovu spasenju« Krist, »posrednik i punina sve objave« (DV 2) : stoga »kršćanska ekonomija (ras pored spasenja), kao novi i konačni savez, nikada neće minuti« (DV 4). Budući da j e Isus Krist počelo svega, S abor doslj edno smatra da:
»Misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi . Adam , prvi čovjek , bio je naime 'slika onoga koji je imao doći' (Rim 5, 1 4) , Krista Gospodina.
97 O 98
34
strukturi i dinamizmu slobode, usp. dolje, 44-46.
Usp. S. UBBIALl, Il teologo, il sacro, la religiozne, la salvezza. L 'evento cristologico e le forme del cristianesimo, u: »La Scuola Cattolica« 1 23 ( 1 995 .), 689-720; 7 1 6-720.
Krist, novi Adam, obj av lj ujući misteri j Oca i njegove ljubavi pot puno otkriva i čovj eka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva« (GS 22) 99 . U postkoncilskome Učitelj stvu te su tvrdnj e prihvaćene do te mj ere, da su po stale traj nim uporištem1OO• Ostvarenj e istine o čovj eku čini se dakle da j e povij e sno određeno ovim je din stvenim ljudskim likomlOI. Postaj e očito da ljudski događaj Isusa, povij est je dnoga čovj eka, određuj e način pristupa antropo10škoj istini i da, s druge strane, ta istina može biti dokučena j edino unutar ljudskoga događaj a svakoga čoVjeka. Ako je točno ono prij e rečeno, tada će se morati dopustiti da će j edino u slo bodnu suob1ičavanju osobne povij esti svakoga čovj eka Isusovoj povij e sti biti mo guće postići puninu onoga ljudskog. U prianjanju uz Isusa, čovj ek obistinjuje tj . čin i istinitim - svoj e postoj anj e, videći kako da oblikuj e vlastito čovj e štvo . Unutar nenadmašiva povij esnog procesa od čovj eka se obj ektivno traži sinteza istine i -
slobode, sinteza koj a j e na j edinstven način ostvarena u kristološkome događaju. Takvo obistinj enj e poprima tada oblik vj ere, ili onoga teorij sko-praktičnoga zna nja, u koj emu čovj ek prepoznaj e transcendenciju (razliku) B oga kao ono, što j e u začetku same mogućnosti nj egova postoj anj a 102• Radi produbljivanja: G.
MOlOLI, Per l'introduzione del tema della singolarita di Cristo nella trattazione teologica, u »La Scuola Cattolica« 1 03 ( 1 975.), 725-777; M. BORDO NI, Singolarita ed universalita di Gesu Cristo nella riflessione teologica contemporanea, u P. CODA (izd.), L 'unico e i molti, Rim, 1 997. , 67- 1 08 . H. U . VON BALTHASAR, Teologica. II. Verita d i Dio, tal. prijev. , Milano, 1 990., 245-276.
Dobro je pogledati i GS l O, 1 2� 4 1 , 45; AG 8. 00 Usp. RH 8 - 1 0; VS l O; FR 60; KKC 359, 3 8 8, 4 1 1 , 1 7 0 1 . 1 101 Glede ovih prijelaza pogledati G . COLOMBO, L a ragione. . . nav., 96- 1 06. 102 O toj temi pogledati S. UBBIALI, Il sacramento e lajede. A proposito della celebrazione del rita cristian o, u: 99
»Servitiurn« 93 ( 1 994.), 3 1 1 -3 1 8 . Sud vjere priznaje da objava prethodi smislu istine i slobode što svijest želi biti, što će reći, d� je takva objava u stvarnosti ono, što svijest predoblikuje kao mogućnost. O naravi vjere ostaju uvijek zanimljivi sad već klasični pokušaji J. H. NEWMANA, Sermani Universitari, X-XI, u: ISTI, Opere, tal. prijev., Torino, 1 9 8 8., 596-630 i P. ROUSSELOTA, Gli occhi della Jede, tal. prijev., Milano, 1 977. (Recherches de Science Religieuse, 1 9 1 0.) . Dobro je pogledati i COLOMBO, La ragione . . . nav., 73-89; 1 9 1 -209; P . SEQUERI, Il Dio affidabile (Biblioteca di teologia contemporanea 85), Brescia, 1 996.
35
2. Obj ava i vj era
Tema vjere pokazuj e se tako kao drugi faktor odlučujući za razumij evanj e unutrašnj e veze između kristologij e i antropologij e . Očitost vj ere sastoj i s e u ne mogućnosti oslanj anj a vj ernikova čina na nešto izvanj sko samoj vj eri (idej a, po j am, transcendentalna struktura slobode shvaćena kao a priori). Ova poslj ednj a, u toj svojoj kvaliteti, poprima oblik onoga što se samo određuj e po isključivu odno su prema suvišku koj i mu j e dan preko Božj e Obj ave. Dar istine o Bogu slobodno j e namj eren čovj eku kao ono što zauvij ek ostaj e s one strane intencionalnih čovj e kovih sposobnosti, ali upravo u toj svojoj transcendencij i čini slobodu slobodnom. U samoočitosti vj ere upisana j e struktura transcendencij e slobode. Jer, »vjera oz
biljuje njezinu narav u mjeri u kojoj je, priznavajući je kao dužnu, pokazuje kao moguću«103. U tome smislu, vj era j e pravo mj esto za poj avlj ivanj e istine. Vj era mora nametnuti teološki kriterij i stoga logiku koj om se preuzima svaki antropološki sadržaj , a da se nikada ne uzme kao pretpostavlj en odnos obj ava-vje ra. Teološka se antropologij a mora izgraditi na način da se bliski odnos između vj ere i obj ave pokazuj e unutrašnj im u svakome momentu njihova povezivanj a. Na taj se način u obrađivanju pitanj a o čovj eku preuzima neodgodivo osvrta nj e na povij est Isusa iz Nazareta, potičući refleksivni razvoj kadar povezati u j ed no danost j edinstvenosti Krista s antropološkim zahtj evom o čovj eku kao slobod nom. Jer povij esna osobitost kristološkoga događaj a zadobiva univerzalnu vrij ed nost zbog toga što poj avlj ivanj e istine o Bogu, u Kristovoj slobodi, otvara put pro matranju istine neodvoj ive od čina čovj ekove slobode. Upravo se u toj perspektivi ocrtava pravi odnos između poj edinačnoga doga đaja Isusa Krista i antropologije . Isticanjejedinstvenosti Krista zadržava netaknu tim njegovu važnost prema čovj eku u mj eri u kojoj se pokazuj e u izvoru onoga dinamizma, koj i obilj ežava čovj ekovo iskustvo u izvornome smislu, tj . u smislu slobode. Ako su prema tome cilju usmj erena sva poglavlj a našega priručnika, nij e me đutim suvišno odmah upozoriti na to, da govoriti o odnosu između antropologij e i kristologij e znači govoriti, prij e svega, o odnosu između božanskoga i ljudskoga u Isusu te, suslj edno, o odnosu čovj eka s Isusom iz Nazareta104 • Polaženj e od pove zanosti obj ave i vj ere u naznačenoj perspektivi izbj egava, s j edne strane, opasnost da se kristološki apsorbira čovj ekova sloboda; s druge strane, opasnost formali-
1 03 S.
UBBIALI, Il sacramento e l 'istituzione divina. Il dibattito teologico sulla verita del sacramento, u: »Rivista liturgica« 8 1 ( 1 994.), 1 4 1 .
104
36
F R 8 0 pokazuje metodološku vrijednost Kalcedonskoga sabora z a teološku refleksiju.
stičkoga reduciranj a j edinstvenosti Krista na transcendentalnu strukturu čovj eko ve slobode. U tom� se smislu razumij e da, s j edne strane, nij e dostatno reći »čovj ek« da se kaže »Isus«, ukoliko j e u Isusu ljudska narav preuzeta u obliku koj i apsolutno premašuj e ljudsko i nesvodivaj e na to ljudsko; s druge pak strane posta j e j asno da nij e dostatno reći »Isus« da se kaže »čovj ek«, budući da se čovj ekov odgovor može shvatiti kao konstitutivan za istinu samo ako se ova poslj ednj a određuj e prema takvu odgovoru n a način, da g a učini neodgodivim uvj etom za odredište same istinel o5 • To znači da istina stavlj a čovj eka u nužnost slobodne od luke ne samo zato što mu otvara prostor odgovora (prostor osciliranj a koj e bi najposlij e ostalo nedjelotvorno), nego i zato što zahtij eva (evo smisla poziva) taj odgovor, ukoliko j e čovj ek izvorno određen za istinulO6• Refleksij a provedena glede povezivanj a kristologij e i antropologij e nameće slj edeći korak. Radi se, naime, o obj ašnjavanju koj e značenje, u svj etlu povezano sti kristologij e i antropologij e, poprima odnos između Boga i čovj eka. Radi produbljivanja: A. BERTULETTI - P. SEQUERI, La rivelazione come »principio« della ragione teologica, u: GRUPA AUTORA, La teologia italiana oggi, Istraživanje posvećeno CARLU COLOMBU za 70. rođendan, Milano, 1 97 9 . , 1 49- 1 93; ISTI, L'idea d i »rivelazione«, u: AA. Vv., L'evidenza e lafede, uredio G . COLOMBO, Milano, 1 98 8 . , 201 -234; S. UBBIALI, Il teologo, il sacro, la religione, la salvezza. L'evento cristologico e le forme del cristianesimo, u: »La Scuola Cattolica« 1 23 ( 1 995.), 689-720.
3. Odnos između Boga i čovj eka: analogij a Pri uvodu u ovaj sljedeći korak, važno j e imati pred očima to, da razmišlj anj e o odnosu između Boga i čovj eka n e znači postavlj anj e drugoga problema ili druge teorij ske premise u povezanost kristologij e i antropologij e . S tim u svezi potrebpo j e podsj etiti n a dva uporišta n a koj ima se d o sada gradi la naša refleksij a. Prij e svega, naučili smo da traženj e uvj erlj iva razumij evanj a od-
105
Iz toga razloga »nitije ono ljudsko po sebi 'kristološko ', nitije ono 'kristološko ' identično 'antropološkomu '. A li s time se ne može postaviti uzajamna izvanjskost ili zatvorenost između dvaju govora« (MOIOL!, Cristologia . . nav., +50; W. KASPER, Gesu il Cristo (Biblioteca di teologia contemporanea 23). tal. prijev., Queriniana, Brescia, 1 97 5 . , 6 1 . .
10 6
Određen je za istinu, kao što smo rekli gore, na način obilježen njegovom sposobnošću da teži prema istini o Bogu, koj a ipak uvijek ostaje s onu stranu (transcendencija) te sposobnosti.
37
nosa između Boga i čovj eka mora izbj eći svaku stranost između obj ave i čovj eka, preformuliraj ući odnos između ovih dvaju termina na način da se sprij eči svaka izvanj skost. ledino se tako može pokazati istina i vj erodostoj nost kršćanstva. Za tim, pokazalo se vrlo važnim spašavanj e povijesne dimenzij e u kojoj se događa ovaj odnos : to su dobro pokazali nastoj anj a Učitelj stva, najpažlj ivij e refleksij e suvremene teologij e, sve do prikladna tumačenj a odnosa između obj ave i vj ere. Da bi se bilo doslj edno kritici modeme misli, čij e su se granice s povij esne strane pokazale, a napose spoznaj noteorij ske granice, uz razmj erna upadanj a - na pose metodološka - u teologiju, potrebno je sada razj asniti razloge koj i zahtij eva ju stanovit odmak od načina kako su teologij a i filozofij a stolj ećima tematizirale odnos između Boga i čovj eka. Privilegirala se, naime, konceptualistićka perspek tiva, koj a j e apstrahirala od konkretnoga povij esnog oblika, u koj emu se takav odnos događalO7 • Doista, promišlj anj e Boga i čovj eka unutar stanovita pojma bića, koj ega bi oni bili drugotni analogati, u skladu s povezivanj em po sličnosti i različitosti, zna či reći puno manj e od onoga što obj ava otkriva o slobodnu Božj em priopćavanju ponuđenu čovj eku, kako bi ovaj sudioništvovao na Nj egovoj slavi. Stoga se name će zahtj ev da se napusti teorij ska perspektiva koj a se, polazeći od Duns Scotta (1265.-1308.) do Franj e Suareza (1548.-1617.), oslonila na j ednoznačan smisao bića, te j e de facto dovela do zaboravlj anj a osobite specifične vrij ednosti same . 108 . analogzae entls . S toga reduktivnog vidika, povij est odnosa između Boga i čovj eka, vlastita čitavoj biblij skoj obj avi, postaj e zamračena j ednoznačnim pojmom bića, koj i dovodi do obj ektivističkoga svođenj a obaju aktera S aveza na obične beživotne poj move.
107
Očito je tu upućivanje na ono što je u filozofiji i teologiji predstavljalo široku i opsežnu raspravu o analogia. entis; informaciju o profilu ove osjetljive ontološke problematike, vezane za trinitarnu teologiju, može se do biti u : M. SCHULZ, Sein und Trinitat, St. Ottilien, 1 997. Izrazom »konceptualistička perspektiva« misli se na onaj pristup problemu odnosa Bog/čovjek, koji je privilegirao istraživanje točna razj ašnjenja »bitnoga« identiteta »subjekta«, na temelju uvjerenja da bi se to moglo učiniti pomoću apstraktna pojašnjenj a »ideje« Boga i čovjeka.
108
Usp. REAL!, La ragione . . nav., 1 89 - 1 90; VON BALTHASAR, Gloria. V .. nav., 25-3 6 . Značaj an j e navod F. Suareza, koju prenosi von Balthasar, koji opisuje tješenje u smislu odricanja analogiae entis u korist obra ne jednoznačna karaktera pojma biće: »Kad bi se odrekli ovogajednoznaćnog nad-pojma poradi neshvatljive analogiae entis, bila bi dovedena u krizu svaka izvjesnost ijasnoća metafizike, 'i stoga se ne može odbacitije dinstvo pojma kako bi se zajamćila analogija; nego, budući da se mora izgubiti jedno od dvoga, bilo bi bolje izgubiti analogiju koja je neizvjesna na podrućju jedinstva pojma, koji se na oćit naćin može utemeljiti sa si gurnim razlozima ' (Disputatianes Metaphysicae, 2, 2, 36) « (ibid ., 32). Manualističko stvaralaštvo navedeno gore u bilj eškama 3 i 8 j asno svj edoči o uspjehu koj i j e suarezovska postavka pobudila u modernoj katoličkoj teologij i .
38
.
U začetku ovoga zamršenog procesa nalazi se gubitak svij e sti da obj ava od nos između Boga i čovj eka iznosi ponajprij e kao neuvj etovan poziv upućen čovj e ku tij ekom povij esti događaj a Božj ega samoočitovanj a l09• Jedino ako se bez oklij evanj a prizna nenadmašivo povij esni karakter obj ave, može se razraditi stav koj i je kadar nadići ovu reducirajuću poziciju. Takvo prizna vanj e ne samo da ispravlj a moderni konceptualistički stav, nego i dopušta iznošenj e na svj etlo mj esta, odakle treba iznova preuzeti promišlj anj e analogiae entisllo. Doista, analogij a između Boga i čovj eka ne može se uzeti samo kroz »10gičko« sučelj avanj e dvaju pojmova koj i su dj elomično slični a dj elomično različi ti (analogij a pridij evanj a), niti samo preko sličnosti odnosa različitih subj ekta bića (analogij a proporcij e), nego mora biti postavlj ena polazeći od povij esti ljubavi Boga, koj i poziva čovj eka da sudioništvuj e u samome nj egovu životu u činu svoga sebedarj a u ljubaviiii. Ne zaboravimo, s tim u svezi, da već pri stvaranju Bog svj e doči o sebi (usp. DV 3) te zove čovj eka na prianj anje uz stvarnost kao znak božan ske istine i dobrote. Stoga pitati se o odnosu između Boga i čovj eka zahtij eva nešto više od j edno stavna otkrivanj a kakvo biće imaju oboj ica kao zaj edničko, traži da se pitamo kako čovj ek može ostvariti u svome postoj anju potpunu podudarnost s Božjom voljoml 12• U tome smislu navođenj e analogij e nij e toliko funkcionalno za formaliziranj e u pojmu odnosa između Boga i čovj eka, nego u prvi plan stavlj a hitnu potrebu za stavom čovj ekove poslušnosti i odricanj a pred događaj em Božj ega samopriopće nj a, u koj emu prima mj eru vlastitoga odgovora.
RAZLIKA BITAK/B IT U POJEDINOME ČOVJEKU Da bi se bolj e razumj ela važnost rečenoga, korisno j e preuzeti pitanj e analo gij e u smislu kako j u j e istraživao von B a1thasarl l3, polazeći od svij esti o polarnosti
109
Usp. G. DE SCHRIJVER, Le merveilleux . . . nav., 54-55 .
1 10
Usp. REAL!, L a ragione . . . nilV., 1 90- 1 9 1 .
111
U suvremenoj filozofij i n e nedostaju pokušaji ponovnoga razrađivanja ontologij e bića kao dara: C . B RU AIRE, L 'litre et l 'esprit, Pariz, 1 98 3 . (s njegovim prijedlogom »ontodologije«); P. GILBERT, L 'acte d 'etre: un don, u: »Science et Esprit« 4 1 ( 1 989.), 265-286; 1. L. MARION, Reduction et donation. Recherches sur Husserl, Heidegger et la phimomenologie, Paris, 1 989.; Isti, Etan t donne. Essai d 'une phenomimologie de la donation, Paris, 1 997. -
1 12
Usp. REAL!, La ragione . . nav., 1 9 1 .
1 13
Radi se o onome što švicarski teolog označuje kao »integrativnu metodu«, usp. H . U . VON BALTHASAR, GloriaJ,jn 'estetica teologica. IV. Nello spazio della metajisica. L 'antichita, tal. prijev., Milano, 1 977., 2 5 ; u vezi s tim dobro je pogledati G. DE SCHRIJVER, Die Analogia Entis in der Theologie von Balthasar. Eine genetisch-historische Studie, u: »Bijdragen« 38 ( 1 977 ), 249-257 i REAL!. La ragione . . . nav., 1 89 - 1 98.
.
.
39
(napetosti) izmedu povij esnoga postojanj a svakoga poj edinog čovj eka i adekvat na mj erila čovj e štva, obj avlj ena u ekonomij i spasenj a uspostavlj enoj po Isusu Kristu. Izrečeno više filozofskim j ezikom, von Balthasar je izrazio tu polarno st pola zeći od promatranj a razlike izmedu postojanj a (Dasein, esse) i biti (Sosein, essen tia) u čovj eku. U tome razlikovanju čovj ekovo je postojanj e obilj eženo na način da j e on biće koj e nikada ne ostvaruje u potpunosti vlastitu bit, nego je uvij ek u na petosti (postaj anje) da j e ostvari (esse). Zbog toga j e čovj ek uvij ek u napetosti pre ma onoj dovršenoj mj eri svoj e ljudske naravi koj a, obj avlj ena od Boga u Nj egovu samoočitovanju, definira opći obzor smisla nj egova postoj anj a, tj . same nj egove biti (essentia)114. Naravno, ova bit nij e pretpostavlj ena procesu čovj ekova iskustva, niti može biti tek rezultat procesa preoblikovanj a, nego je izravno priljublj ena činu postaj a nj a: »da bi bila i da bi opstala, ona mora postati; postati to što ona jest i što, ako postane, ipak još nije; da bi postigla samu sebe, mora se težeCi pružiti, i u tome svom pružanju mora ispuniti vlastiti zakon«115. Ovaj dinamizam koj i ne poznaj e kraj a predstavlj a pravi odgovor stvorenj a prema svome Stvoritelju: čovj ek, kao konačno i stvoreno biće, koj e stoga nepre stano teži onkraj sebe, stvarno postiže analogno postojanj e upravo snagom te 116. razlike
Radi produbljivanja: E. PRZYWARA, Analogia entis, Einsiedeln, 1 962. ; H. U . VON BALTHASAR, Gloria. Una estetica teologica. IV Nello spazio della metafisica. L 'antichita, tal. prij ev. , Milano, 1 97 7 . , 1 9-42; I STI, Gloria. Una estetica teologica. V Nello spazio della metafisica: l'epoca moderna, tal. prij ev., Milano, 1 98 8 . , 1 9-42 ; 547-5 8 8 .
1 14
Usp. DE SCHRIJVER, Le merveilleux accord. . . nav., 67-69 .
1 15
H. U. VON BALTHASAR, Contrassegni del cristianesimo, u ISTI, Verbum Caro (Saggi Teologici, l ), tal . prijev., MorceUiana, Brescia, 1 985., 1 8 1 .
1 16
»ledino kao bijedan život, ono [stvorenj e] je slika vječnoga života kakav muje namijenio njegov Stvoritelj. Stoga smjerajući i težeCi, tj. u nesličnu činu, ono sliči onomu životu, koji ne smjera i ne teži, kojije cjelovit i savršen u svojoj vječnosti« (ibid.). Temu polarnosti sličnost-nesličnost uveo je von Balthasar s namjerom da smj esti svoje antropološko promišljanje u kontekst čuvene definicije analogije, koju je Učiteljstvo razradilo na IV. lateranskom saboru: »Inter creatorem et creaturam non potest similitudo notari, quin inter eos maior sit dissimilitudo notandal< (DS 806).
40
4. Dramska antropologij a
Sličnu koncepciju analogije između Boga i čovj eka otkriva obj ektivno dram
ska priroda antropologij e. Reći dramska antropologij a znači priznati, bez porica nj a rezultata velike tradicij e klasične i kršćanske misli, da se čovj ek može pitati o svojoj biti j edino unutar svoj e egzistencij e . Kada reflektira o sebi, poj edini se čovj ek već nalazi kao akter na sceni velikoga kazališta svij etal 1 7 . Polazište za prikladno antropološko obrađivanj e j e dakle ovaj čovj ek koj i po činj e reflektirati o sebi ali onda kada već egzistira: on nij e izabrao da počne posto j ati te se, istodobno, nalazi pozvanim da mora izabrati da postoj i protegnut prema onoj dovršenoj mj eri svoj e ljudske naravi, koju je Bog obj avio, a koju on nikada ne može u potpunosti posj edovati. Ovo potvrđuj e ranij e izraženu potrebu da se prihvati uzaj amna povezanost čovj eka i Bogal 18• Neka je antropologij a prikladna j edino ako vodi računa o tome da, kada čo vj ek počne reflektirati o sebi (kada govori
-
»logos« o čovj eku »anthropos« ) , -
-
-
ne može najprij e zamišlj ati taj govor a potom početi biti čovj ekom. Prisilj en j e ostvarivati taj govor već dok dj eluj e . On j e već u postojanju i, unutar toga posto j anj a, razmišlj a o tome tko j e on. Nema prostora za j ednu nemoguću apriori stičku refleksiju teorij skoga karaktera o naravi čovj eka, iz koj e bi se izvele spo znaj e koj e potom treba primij eniti na život: »Možemo se pitati o biti čovjeka jedi-
1 17
Ono čovjekovo je j edno » . . . ja koje ne može iziCi iz tijeka dramskoga dogadanja u kojemu se pronalazi od ro denja, ne može iziCi da bi razmotrio što igra. Ono je već u igri, a da ga se nije pitalo želi li igrati; glumi, za pravo, jednu ulogu, ali koju?« (H. U. VON BALTHASAR, Teodrammatica. II. Le persone del dramma: l'uomo in Dio, tal. prij ev., Milano, 1 978., 323). Pozivanje na paradigmu dramskoga djelovanja osvjetljuj e strukturalno nepromjenjivu danost po kojoj s e čovjek u svome postojanju već nalazi postavljen na sceni, u pravome središtu događanj a koj ega nije autor, razapet, htio on to ili ne, između početka koji mu prethodi i svršetka kojim ne može raspolagati: to je oznaka njegove konstitutivne konačnosti.
1 18
H. U. von Balthasar obilježavao je svoje filozofske i teološko utemeljuje kao »metaantropologiju«. Grci su govorili o metafizici kao činu nadilaženja fizike, koja je obuhvaćala čitav svemir, kojega je čovjek bio tek j e dan dio. Š vicarski teolog govori upr avo o metaantropologiji zbog toga što za modernoga čovjeka fizika nij e više o n a grčka, nego j e znanost o materijalnome svijetu. I čovjek nije više d i o svemira, nego s e svemir dovr šava u čovjeku koj i j e sinteza svijeta i, u isto vrijeme, njegovo nadilaženje. Filozofija, dakle, više nego meta fizika, tj . prelazak onkraj fizike, mora biti metaantropologij a koja za premise nema samo kozmološke znano sti, nego i one antropološke, te ih nadilazi i u pitanju čovjekova postojanja, i u pitanju njegove biti« (H. U. VON BALTHASAR, Uno sguardo di insieme sul mio pensiero, u: »Communio. Ed. ltaliana« 1 05 [ 1 989.], 3 9-44, nanovo objavljeno kao Ultimo rendiconto, u: H. U. VON BALTHASAR, La mia opera ed epilogo, tal. prij ev., Milano, 1 994., 87-9 1 ) . Pojam metaantropologija, S njegovim implikacijama, već je predložio i P. HENRI CI, Meta-fisica o meta-antropologia, u Metajisica e scienze dell 'uomo, Atti del VII Congresso Inter nazionale, Rim, 1 982., sv. I, 595-606. Među teolozima koj i se pokušavaju uspeti do ontološkoga pitanja pola zeći od praktičnoga posvjedočenj a u ljudskome iskustvu, mora se ubrojiti W. PANNENBERG, Antropo logia . . . nav., 1 79-362. Dobro je pogledati i P. RICOEUR, L 'altestation: entre phenomenologie et ontologie, u: 1. GREfSCH - R. KEARNEY (izd.), Paul Ricoeur. Les metamorphoses de la raison hermeneutique, Paris, 1 99 1 . Nema dvojbe da von B althasarovo postavljanje problema priVlači osobito zanimanje unutar projekta teološke antropologije.
41
no u živome činu njegova postojanja. Ne postoji antropologija izvan dramske antropologije«119. Ta činj enica, da se čovj ek pronalazi kao onaj koj i raspravlja o radnj i drame da ostanemo pri usporedbi s dramom, kazališteml20 - u isto vrij eme dok već glumi svoju ulogu na pozornici zaj edno s drugim glumcima, od temeljne je važnosti. Ra dikalno određuj e ne samo odgovor na pitanj e »tko je čovjek u Isusu Kristu?«, nego odlučuj e i o odgovoru koj i se mora dati na općenito pitanj e o postoj anju. Radi produbljivanja: H. U. VON BALTHASAR, Teodrammatica. II. Le persone del dramma: l 'uomo in Dio, tal . prijev. , Milano, 1 978., 1 67-402 ; A. SCOLA, Hans Urs von Balthasar: uno stile teologico, Milano, 1 99 1 . , 1 0 1 - 1 1 8.
5. Ontološki temelj analoškog odnosa između Boga i čovj eka
Povlastica priznata dramskoj kvaliteti antropologij e opravdava se polazeći od promišlj anj a da je razlika-polarnost između esse i essentiae, koj a je vlastita poje dinome čovj eku, i koj a ni na koj i način ne može biti nadvladana, znak korjenitij e razlike koj a se nalazi na j ednoj dubljoj razini (cum fundamento in realitate): na ontološkoj razlici između bitka i bića. B itak j e, naime, uvij ek univerzalan, ali op stoj i jedino u postoj ećemu (biću), na način da j e bitak stvaran j edino kao poj edina čan bitak, ali, u isto vrij eme, neki poj edinačni bitak dohvaća univerzalnu mj eru j e dino ako participira na bitku u nj egovoj cj elovitosti. Cj elina stvarnosti opstoj i uvi j ek u poj edinačnosti dij ela, budući da j e cj elokupnost stvarnosti nezamisliva izvan konkretne forme koju poprima u bivstvujućemu. Jednako tako, dubinski identitet nekoga postoj ećeg mora se uzimati u odnosu prema cj elini različitoj od zbroj a poj edinih bića. Čovj ekova spoznaj a, potaknuta i podupirana energijom slobode, zapanjuj e se pred ovim misterij em koj ega, tomističkim j ezikom, nazivamo realna razlika, distinctio realisl 21. Razum u samome srcu bića dohvaća razliku između konkretne
1 19
H. U. VON BALTHASAR, Teodrammatica. l1. . . nav., 3 1 7 .
120
Usp. H. U. VON BALTHASAR, Teodrammatica. l. lntroduzione al dramma, tal. prij ev., Milano, 1 978., gdj e autor naširoko opravdava svoj prijedlog da uporabi kazališne kategorije.
121
Toma Akvinski nij e se ex professo b avio problemom distinctio realis, nego, nakon dugih rasprava, danas ne ma dvojbe da on podupire realnu razliku između biti i bitka. Izraz distincito realis ne nalazi se, kao takav, u njegovu stvaralaštvu, ali se ponekad koristi pojmom compositio realis (usp. QDV q. 27 a. I ad 8um) . Između
42
stvari i cj elokupna bitka. Ova ontološka razlika utemeljuj e i očituj e misterij bitka koj i neprestano začuđuj e naš razum j er se bitak uvij ek i j edino događa kao opsto jeći u svakome poj edinom biću koj e ga, ipak, nikada ne može iscrpiti, potrošiti. Biće j e očitovanj e bitka i to je osnova koj a upućuj e na biće kao na nj egovo 22 oCItovanje 1 . . '
•
Poslj edica j e toga da bitak postaj e dostupan, u svojoj univerzalnosti, j edino u biću, shvaćenu u nj egovoj nenadilazivoj povij esnoj dimenzij i; u isto vrij eme j edi 2 no je univerzalnost bitka, nikada neostvarena ontičkil 3, kadra otkriti istinu posto
j anj a bića. Stoga metafizička refleksij a ne može isključiti promišljanj e ontičkoga momenta, inače bi se moglo zaboraviti da ontički moment j edino u univerzalnosti
ontološke dimenzij e pronalazi svoju adekvatnu trajnost, čvrstoću, konzistenciju. Ovdj e se razumij evaju razlozi zašto se razlika između bića i bitka nikada ne može zaboraviti : u suprotnome slučaju biće nikako ne bi moglo dopustiti pristup bitku, i iz ovoga se nikada ne bi mogao izvući smisao samoga bićal 24• Činj enica, da ova razlika predstavlj a ontološki temelj razlike bitak-bft, obj ašnj ava u poj edinome čovj eku unutrašnju vezu, koju teološka refleksij a o obj a-
Tome i Heideggera postoj i zaj ednički stav o razlici između bitka i bića, ali tumačenja te razlike različita su od prvoga trenutka. Za Tomu je takva razlika izraz kontingencije, dok j e Heidegger apsolutizira zatvarajući je u nju (usp. E. P E REZ HARO, El Misterio del ser, Barcelona, 1 994., 1 52 - 1 62). Nij e mali broj autora koji su su očili Tomu i Heideggera na problemu metafizike, a napose oko shvaćanja bitka, esse. Upućujemo na: C. FA BRO, Tomismo e pensiero moderno, Rim, 1 966., 2 1 -45; L. ELDERS, La metafisica dell 'essere di san Tomma so d 'A quino in una prospettiva storica. I (L 'essere comune), Citta del Vaticano 1 995., 20 1 -208; AA. VV., Saint Thomas et l'ontotheologie, numero monografico di Revue Thomiste 95/1 ( 1 995.); L. ROMERA, Dalla dijJeren za alla trascendenza: la dijJerenza ontologica e Dio in Heidegger e Tommaso d 'Aquino, Bologna, 1 996. 122
Može se, stoga, govoriti o polarnosti, o oscilaciji u kojoj svaki od polova (biće ili bitak) upućuje na onaj dru gi, u kojoj se bitak i biće odnose kao temelj i očitovanje: bitak j e dubina i temelj bića, koja su očitovanja bitka; temelj i očitovanje su neodvojivi i uzaj amno se pozivajujedan na drugi. Začuđenost pred očitovanjem bitka u biću je početak ali i traj ni element svakoga istinskoga filozofskog razmišljanj a. Ćovjek j e, naime, jedino biće koje se može zanimati za bitak, dokučiti njegovo bogatstvo i razumjeti njegovu ontološku razliku u odnosu na bića. Ćovjek nije otvoren samo bićima, nego i bitku koji se u njima pokazuj e, prožima ga beskonačna ra doznalost, zbog koje mu nisu dostatna bića kao ni zbroj svih njib. Ćovjek primjećuje da doživljena stvarnost donosi sa sobom uvijek moment bijega koj i priječi sVako iscrpno posjedovanje te stvarnosti. Dinamizam čo vjekova razuma ne zadovolj ava se spoznajom određenih bića, niti s bitkom tih bića. Osim toga, ako bićajesu ukoliko participiraju na stvarnosti bitka, ova stvarnost međutim ne nameće, po sebi, da biće ima neku određe nu esencijainu formu, budući da nije istoga reda kao i bit, esencija. Ontološka razlika otkriva dakle dvostruk paradoks sadržan u uzaj amnu upućivanju između bića i bitka. S jedne strane, bitakje superiorniji prema bići ma j er j e beskonačna punina, dok su bića uvijek određena, ograničena svojom biti, esencijom. Ali, s druge strane, bića su superiornij a ukoliko činjenično opstoje, bića »jesU« realna, dok je bitak ono što čini da bićaj e su i nije, u samome sebi, neka stvar koja postoji. To dojmljivo izražava tomistička tvrdnja: »Esse significat aliquid completum et simplex, sed non subsistens« (QDP q. 1 , a. l , co) . Za FR 3 3 ovo otvaranj e čovj eka Misteriju označuje vrhunac njegove razumske naravi.
1 23
Ontički moment kazuj e bitan odnos prema svemu onom što participira na povijesnoj dimenziji kojaje vlastita biću. Isto tako, ontološki moment pokazuje pozivanje na onu cjelokupnost bitka, koja pronalazi činjeničnu traj nost j edino u biću, ali koja je nesvodiva na to biće.
1 24
Usp. REAL!, La ragione . . . nav., 34-3 7 .
43
vi mora održati s filozofskom refleksijom. Doista, pitanj e o bitku - ako j e pitanj e o ontološkoj razlici - otkriva se kao pitanj e unutrašnj e teologij i kao takvoj . Teologi j a, naime, u razlici bitak-bit ima vlastito povlašteno mj esto : odnos stvoren po ra zlici i sličnosti između Boga i čovj eka, povijesno potvrđen u povij esti spasenj a l2S• B ez ovoga točnoga ontološkog označivanj a analogij a bi ostala neizreciva, budući da bi ostala sprij ečena mogućnost da se do kraj a ostvari taj odnos . Analoški odnos (sličnost-različitost) između Boga i čovj eka izražava se u dramskoj , pa stoga i povij esnoj , napetosti između bitka, esse i biti, essentia poj edi noga čovj eka: sve to ima realan temelj , ontološku razliku. Ona kazuj e razlog zašto j e ta dramska napetost nepotiskiva. Puni smisao ove nepotiskivosti može se odgovarajuće prepoznati povratkom na promatranj e oblika, ponekad dramskoga, čovj ekove slobode.
Radi produbljivanja: F. ULRICH, Homo abissus. Das Wagnis der Seinsfrage, Einsiedeln, 1 96 1 . ; H. U . VON BALTHASAR, L a mia opera ed epiloga, tal. prijev. , Milano, 1 994., 95- 1 42.
6. Polarnost slobode
Kakva j e narav ove slobode, je li takva kakvom se potvrđuj e u čovj ekovoj .. 126? spOZnajI se b e .
»Kada smo prisutni samima sebi, u svjetlu bitka opcenito, leži u toj prisutno sti neslomiva jezgra slobode ukoliko je neotuđivo samoposjedovanje. To svjetlo [. . .] je, u skladu s istinitim i dobrim koji su uvijek sjedinjeni u bitku, nepodijeljeno svjetlo ujedno intelektualno i voljno, te ujedno spoznavanje i potvrđivanje i htije nje, gdje svakako jedino neka spoznata stvar može biti također i potvrđena i želje na, pa ipak je volja ona koja pokrece spoznavanje [. .] Sigurno i radikalno samo posjedovanje nije jednostavno samointuicija ili apercepcija Mti, ovu se posjeduje jedino u povezanosti s opCim otvaranjem prema svakome postojeeemu, u izlaženju .
1 25
V. Holzer ističe da su Balthasar i Rahner »izabrali razliku između bitka i bića kao upravo teološko mjesto za razmišijarije, razliku kojaje vrlo usko povezana s kristološkim govorom« (HOLZER, Le Dieu . . nav., 424). Dobro je pogledati i G. GRESHAKE, Der. dreieine Gott. Eine trinitarische Theologie, Freiburg-Basel-Wien, 1 997., 244. .
1 26
44
Usp. SCOLA, Questioni . . . nav., 85- 1 02 ; ISTI, La logica dell 'incarnazione come logiea sacramentale: avve nimento ecclesiale e liberta umana, u: AA. Vv., Gesu Cristo speranza del mondo. Zbornik u čast M. BOR DONIU, uredio l. SANNA, Rim, 2000., 459-490.
iz nas samih prema spoznaj i i ljubavi drugog [ . . . ]. Stoga temeljno opstoj i sloboda ili za potvrđivanj e stvari zbog nj ihove vrij ednosti ili za nj ihovo nij ekanj e zbog nj i hova nedostatka [ . . . ] sigurno j e da konačna sloboda, kao otvaranj e prema svakomu postoj e ćem, može težiti prema nečemu (pa bilo to i zlo) j edino s gledišta dobra«127 .
SAMOPOSJEDOVANJE I UNIVERZALNA OTVORENOST U ovome dugačkom navodu Balthasara izražena je struktura konačne slobo de, kakva se potvrđuj e u čovj ekovoj spoznaj i samoga sebe. Ona se pokazuj e izvor no obilj ežena polarnošću dvaju faktora koj i j e čine : iskustvo samoposj edovanj a i univerzalna otvorenost, ili pak nužnost priznavanj a supostojanja ljudi i stvari . Ova dva pola nesvedivi su j edan na drugi l28 . P o dimenzij i samoposj edovanj a čovj ek zna d a j e odgovoran z a vlastitu sudbinu 1 29, a po dimenzij i univerzalne otvorenosti čovj ek susreće nužnost postoj a nj a nekoga drugog od sebe, koj i zahtij eva od nj ega pristanak. U slučaju da ga od bij e, čovj ek bi se upustio u ideološku pustolovinu da se pravi Bogom, zahtijevaju ći za sebe na groteskan način beskonačnu slobodu130 i shvaćajući sebe neprestano u borbi protiv vlastite ograničenosti da negira drugoga; no, ta borba nikada ne us pij eva, i čovj ek s e nalazi u vj ečnim Tantalovim mukama. Tako se pokazuj e, također i iz unutrašnjosti temelj ne prirode čovj ekove slo bode, dramska struktura nj egova »j a«. Sloboda je dramska, štoviše, upravo ona, zbog dvostruka konstitutivnog dinamizma samopokreta i pristanka, koj i prethodi svakomu ljudskom č inu, ontološki postaj e dramska j ezgra nj egova »j a«. Ukratko, čovj ekova sloboda otkriva da j e nepovratno samoj sebi darovana od strane j ednoga »odakle« (woher), dok nj ezin pokret samootvaranj a čini da ona preuzme vlastito postoj anj e kao j edan »kamo« (wohinY31.
1 27
H. U. VON BALTHASAR, Teodrammatica. Il. .. nav., 202-203.
128
Von B althasar snažno ističe: »Isti pokušaji sužav�nja konačne slobode jedino na pol samoposjedovanja (kao autarhija), kada pružaju moralne instrukcije za postizanje takve slobode, moraju uvijek preporučivati stva ranje ravnodušnosti prema svemu ostalom, bilo da to privlači ili odbija. Nasuprot tome, svi suprotni pokuša ji, koji teže uvjeravanju čovjeka da je iskustvo te njegove autonomije (samoposjedovanja) iluzija i da se je on mora osloboditi kao nekoga privida (maya), mogu razoriti samo izvanjske i empirijske slojeve svijesti čovje kova ja, a ne njegovu dubinsku jezgru« (ibid., 204).
1 29 J.
H. Newman j e pokazivao kako savjest sadrži mogućnost djelovanja na ovaj ili onaj način, u obzoru svoj e sudbine (usp. NEWMAN, Sermoni . . . nav., Il. 7-8, 476). Analogno tomu, mogu s e vidjeti pozivanja Tome Akvinskoga na čovjeka kao svoga uzroka, causa sui: »Homo... non est solum causa sui ipsius in movendo sed in iudicando« ( Q D V, q. 24 a. l co); i kao počela svoj i h dj ela: » ... de homine, secundum quod et ipse est suorum operum principium, quasi liberum arbitrium habens et suorum operum potestatem« (2ST, Prologus).
1 30
Doista, istočni grijeh nije j ako daleko od ovoga zahtjeva čovjeka da se sam spašava. Usp. dolje, pogl . 4.
131
Usp. SCOLA, Questioni .. nav., 98. .
45
Čovj ekovu se slobodu može onda shvatiti j edino u priznavanju Slobode koj a se sama utemeljuj e na apsolutan način te koj a, stoga, može utemelj iti bezbrojne konačne slobode, obdarene u samima sebi samoposj edovanj em i sposobnošću pri stanka preko odnosa sa stvarnošćul32• Struktura čovj ekove slobode, sa svojom izvornom polarnošću koj a izražava unutrašnju razliku, postaj e tako dramsko obi lj ežj e antropologij e 133 •
Radi produbljivanja: H. U. VON BALTHASAR, Teodrammatica. II. Le persone del dramma: l'uomo in Dio, tal. prij ev. , Milano, 1978 . , 199-292; A. SeOLA, Questioni di antropologia teologica, drugo prošireno izdanje, Roma, 1997., 85-102 .
7. Dovršen oblik čovj eka i kristološki događaj:
biti-za-sebe/biti-za-drugoga Sada nam preostaje učiniti posljednj i korak. Ako se pozorno promišlja, može se otkriti da bitak, dajući bićima njihovu bit (njihovo biti-u-sebi), istodobno im daruj e i biti-s, ili sposobnost odnosa s drugim bićima: j edino, naime, pod tim uvj etom, preko njihova uzaj amna odnosa, bića su osposobljena imati odnos s cj elokupnošću stvarno sti, pa stoga i s bitkom kojemu duguju svoje biti-u-sebi. U suprotnome bi se moralo re ći da svako biće može, samo po sebi, u potpunosti pribaviti bitak ali, argumentirajući na takav način, došlo bi se do negiranja nenadilazivosti ontološke razlike. Sve to dostiže svoj vrhunac u čovj eku, gdj e odnos uzaj amnosti (biti-s) - za ra zliku od svij eta ispod ljudske naravi, gdj e se taj odnos uspostavlj a kao nuždan uključuj e slobodu do te mj ere da, kad se ostvaruj e u potpunu obliku, ne može se više govoriti o j ednostavnome biti-s, nego se mora govoriti o biti-za-drugoga134• Polazeći od ovoga razmatranj a i nastavlj ajući odlučno naprij ed, može se doći do otkrivanj a onoga specifičnog čovj ekove slobode ne toliko u u sebi i za sebe,
1 32
Još od prvoga odnosa s »ti«, koji budi vlastitu samosvijest, s osmijehom majke prema djetetu u kojemu se sa mo b iće otkriva kao lij epo, dobro, istinito i j edno, ljudski je subjekt otvoren prema beskonačnoj Slobodi, koja j edina može razriješiti zagonetku čovjeka: usp. VON BALTHASAR, Uno sguardo . . . nav., 4 1 .
1 33
T o j e temelj onoga što von Balthasar iznosi kao konstitutivne antropološke polarnosti (duh-tij elo, mu škarac-žena, pojedinac-zajednica, usp. VON BALTHASAR, Teodrammatica. II... nav., 3 3 5 -3 69), o koj ima bi se govorilo apstraktno ako se ne bi vodilo računa o ovoj razini. U vezi proučavanj a ovih polaranosti, vidi dolje, 1 32 - 1 6 3 .
1 34
Usp. VON BALTHASAR, Epilogo . . . nav., 1 20.
46
nego u biti za drugogal35• Preciznij e rečeno, može se ustvrditi da, s j edne strane, čovj ekov duh, kao i sva druga bića, ima strukturalno upisano u svoju bit nužnost otvaranj a prema drugim postoj ećima (biti_s)I3 6. S druge strane, čovj ek, budući da je slobodan, posj eduj e bitak ne samo u sebi, nego i za sebe. Stoga je pozvan da slobodno učini svoj om nužnost otvaranj a prema drugima. Pozvan je na samoostvarenj e vlastite slobode na način kako se ona mora ostvariti, uz opasnost da se to ne dogodi tamo gdj e on smatra da biti-za-drugoga dokida intimnost nj egova biti-za-sebeI37. Ova situacij a živo osvjetljuj e polarno st prisutnu u čovj ekovoj slobodi : s j edne strane, postoj i napetost prema samoposjedovanju, po koj emu čovj ek nastoj i zadr žati svoju vlastitost za sebe te, s druge strane, postoj i otvorenost prema drugima, po kojoj biti-za-sebe postaje biti-za-drugoga. Ako ona prva postane oblik slobo de, onda j e ova »iznutra razderana, tragična, . . . ide protiv same biti duha«I3 8. Ona druga predstavlj a istinsko samoostvarenj e duboke istine antropološkoga stanj aI39. B althasarovo naučavanj e, na koj e smo se oslonili, dopušta dakle uočiti po sebnost onoga ljudskoga u slobodnoj vlastitosti nj egove samosvij esti : put koj i vodi do ontološkoga temelj a j e put slobode čovj eka, koj i slobodno odlučuj e da se ostvari u biti-za-drugoga.
NAČELO RAZLIKE Iznij evši na svj etlo razlikovne čimbenike odnosa antropologij a-kristologij a, sada možemo započeti put proučavanj a teološke antropologij e. Ova će, na temelju ovdj e samo naznačena prij eđena teorij skog puta, morati produbiti razloge zbog koj ih j e postoj anj e čovj ečanstva prikladno obj ašnj eno j edino preko izvornoga oblika slobode, ostvarena kristološkim događaj em, i u koj emu biti-za-sebe koin cidira s biti-za-drugoga. U praksi se radi o priznavanju, u krilu kritičke refleksij e o nenadilazivo povi j esnome čovj ekovu postoj anju, nužnosti da se u središte promišlj anj a postavi na\
čelo razlike. Dužan da u potpunosti bude za-drugoga, čovj ek se pronalazi usmje-
1 35
Usp. ibid . , 1 20 - 1 2 3 . Radi produblj ivanja o v e tematike pogledati A . SCaLA, L a logica . . nav . , REAL!, La ragione . . nav., 1 7-69. .
.
1 36
»Duh je, da bi došao samomu sebi, upućen i ijeran prema onome što je ispred njega, kako bi se ostvario u drugome kao u sebi [.. ) već je oduvijek otvoren svijetu i svijet je oduvijek otvoren njemu« (H. U. VON BAL THASAR, Teologica. 1. Verita del mondo, tal. prijev., Milano, 1 989., 83- 84). .
1 37
Ibid.
1 38
VON BALTHASAR, Teologica. 1. . . nav., 9 8 .
1 39
Ibid.
47
renim prema transcendentome cilju, potpuno nerazmj ernu nj egovim sposobnosti ma, koj i ipak predstavlja j amstvo nj egova biti-on-sam, ili nj egove sposobnosti za slobodu doista slobodnu. Sinteza slobode i istine, tako kao što se ostvaruj e u Isusu Kristu, postaj e tada prostor koj i ljudi ne mogu zahtij evati, u koj emu se ono tran scendentno (u teološkome smislu) daruj e čovj eku. Tako nj egova sloboda, prihva ćajući ovu razliku kao ono što ne narušava nj egov identitet, može suodrediti oblik istine.
Radi produbljivanja: H. U. VON BALTHASAR, Teologica. l. Verita del mondo, tal. prijev. , Milano, 1 9 8 9 . , 83- 1 32; ISTI, La mia opera ed epiloga, tal. prijev. , Milano, 1 994. , 1 1 5- 1 4 1 .
Sažet prikaz razvoja priručnika
Nakon sažeta izlaganj a utemeljujućih elemenata odgovarajuće teološke an tropologij e (prvo poglavlj e), sada se mogu iznij eti poglavlj a u koj ima će ona biti razvij ena (drugo-peto poglavlj e) . Poglavlj e 2 (Stvarateljski čin trojstvenoga Boga) sj edinjujući produbljuj e kri stološki princip obj ave i nj egovu izvornu povij esnu dimenziju. Stoga ono prouča va stvaratelj ski čin polazeći od događaj a Isusa Krista, pokazujući kako iz te per spektive proizlazi j edinstvo spasitelj skoga Božj eg plana, koj ega je stvaratelj ski čin prva etapa. U i sto se vrij eme ispituju konstitutivne vlastitosti stvaranj a. Poglavlje 3 (Čovjek stvoren »na sliku i priliku« Božju u Isusu Kristu, Jedino rođenomu Sinu) pokazuj e obj avu istine o čovj eku u Isusu Kristu: time što je stvo ren na Božju sliku i što j e pozvan da bude dionikom božanskoga sinovstva, čovj ek je doveden do otkrivanj a značenj a dramskoga oblika svoj e slobode . Poglavlj e 4 (Izvorno stanje i istočni grijeh) suočava se s naj težim događaj em ovoga povij esnog položaj a čovj ekove slobode : čovj ek, oduvij ek želj en i stvoren u Kristu, nalazi se u svome povij esnom postojanju u stanju obj ektivna nereda u od nosu na spasenjsku inicijativu Boga i u nesposobnosti da svoj im snagama iziđe iz toga stanj a. Poglavlj e 5 (Misterij kršćanske pravednosti) iznosi narav kristovskoga poret ka, iz koj e se razabire da kršćanska pravednost znači primj erenost predodređeno mu nacrtu. Kršćanska pravednost se oslanj a na predestinaciju da svaki čovj ek bude u Kristu sin u Sinu. Zatim se opisuj e mogućnost ljudi da uspiju izići kao pobj ednici toga grešnog poretka pomoću otkupitelj skoga dj ela Smrti i Uskrsnuća 48
Isusa Krista: u toj se perspektivi obj ašnjuju razlozi zbog koj ih j e čovj ekova slobo da prikladno obj ašnj ena j edino u izvornome obliku slobode ostvarene u Isusu Kri u koj emu se biti-za-sebe podudara s biti-za-drugoga. Konačno, ovo poglavlj e pruža sažet opis života novoga čovj eka u Kristu, u koj emu on kuša d a mu biti u Kris tu dopušta ispunj enj e nj egova postoj anj a, u onoj sintezi istine i slobode, koj a poprima oblik vjere, koj a se dj elatno izražava kao ljubav, koj a radosno hodi u nadi stu,
kon ačna ispunj enj a.
49
Drugi dio
Drugo poglavlj e
STVARATELJSKI ČIN TROJSTVENOGA BOGA
Prem isa: čovjekovo iskus tvo i kršćanska objava
Dramska narav čovj ekove slobode zaj edno s obilj ežj em događaj a svoj stvena i stini navode na stav da j edino u povij esti čovj ek može pronaći prikladan odgovor na pitanj e o sebi. Kršćanska obj ava pokazuj e j edinstvenu skladnost s ovom izvornom struktu rom čovj ekova iskustva: ona, naime, uči da j edino u povijesti čovj ek može doći do svij e sti o poslj ednj emu smislu sebe i stvarnosti, a to j e povijest spasenja. Ukoliko je povij estan, događaju Obj ave namij enj eno j e da bude od čovj eka dokučen u djelovanju i, upravo j er j e takav, ne može se promatrati kao neka danost izvanj ska čovj ekovoj osobi, nego j edino kao stvarnost koj a uključuj e čovj ekal . Budući da slij edi ovu perspektivu, antropološka refleksij a započinj e dje lovanjem koj im j e troj stveni Bog započeo povijesno događanj e čovj eka i čitava svij eta: Stvaranj e . U svj etlu kršćanske vj ere, teologij a Stvaranj a može se razviti j edino polazeći od pogleda na Isusa Krista, živu i osobnu Obj avu, »središte svemira i povijesti<{
Struktura po glavlja
Drugo poglavlj e ovoga traktata teološke antropologij e sastavlj eno j e od tri odsj eka: prvi j e posvećen osvj etlj ivanju sadržaj a obj ave stvaratelj skoga Božj eg čina, polazeći od Nj egove izvorne kristološke i trinitarne fizionomij e (I. S TVA RANJE U ISUSU KRISTU) . Drugi će odsj ek (II. VLASTITOSTI STVARANJA) pokazati novost unutar obj avlj ene spoznaj e o Stvaranju. Treći odsj ek (koj i j e, za pravo, dodatak) pruža neke elementarne naznake u vezi osj etlj iva ukrštavanj a teološke refleksij e o Stvaranju i moderne znanosti (III. DODATAK: STVARANJE I PRIRODNE ZNANOSTI) .
I
!!lntiman i osobit smisao nekoga događaja, te stoga sam događaj u svojoj istini, otvara se jedino i uvijek isku stvu koje mu se prepušta te ga u tome prepuštanju pokušava protumačiti, otvara se iskustvu koje je istinsko ako je adekvatno događaju o kojemu se radi« (H. SCHLIER, Linee fondamentali di te% gia paolina [Biblioteca di teo1ogia contemporanea 48], tal. prijev., Brescia, 1 985. , 1 1 9) .
2
RH l .
53
I.
STVARANJE U IsUSU KRISTU
Struktura prvoga odsjeka
Perspektiva objektivnoga kristocentrizma3 poziva na predstavlj anj e misterij a Stvaranj a polazeći o d razmatranja obj ave posredničkoga istupa Isusa Krista u od nosu na Božju stvaratelj sku inicij ativu (1. »Po Njemu je sve stvoreno«). Iz ovoga prvog elementa vidj et će se kako se poj avljuj e trinitarna dimenzij a stvaratelj skoga čina (2. Trinitarno počelo Stvaranja). Oba će paragrafa poj asniti dj elo Isusa Krista u Stvaranju kao izvršivanj e j edne posebne uzročnosti (3. Stvarateljska uzročnost
Isusa Krista). Tada će se moći prepoznati u Isusu Kristu Prvoga i Posljednjega u koj emu se obj avljuj e svrhovitost Božj ega stvaratelj skog čina (4. Svrha Stvara nja). S ovoga temelj a, uj edno kristološkoga i trinitarnoga, otvara se put za dublj e razumij evanj e sadržaj a Božj ega spasenj skog nacrta, koj i svoj e središte ima u Isu su Kristu, umrlome i uskrsnulome radi spasenja svih ljudi (5. Isus Krist, središte
svemira i povijesti). 1 . »Po Nj emu j e sve stvoreno« KKC 280
Povij e sni događaj Isusa Krista čini u razumij evanju misterij a Stvaranj a odlučan korak naprij ed: u Nj emu se, naime, završno rasvj etljuj e da se Božj a stvaratelj ska inicij ativa shvaća unutar Nj egova povij esno-spasenj skoga zahvata (Savezt,
STAROZAVJETNA PERSPEKTIVA: STVARANJE I SAVEZ Ova j e danost već prisutna u samim starozavj etnim spisima: tek j e povij e sno
Post 1-3
KKC 287-288
iskustvo Boga Spasitelj a, tvorca S aveza sa svoj im narodom, navelo Izraela da ga prepozna kao Stvoritelj a svih stvari.
3
Usp. gore, 2 1 -2 5 .
4
Usp. G . V O N RAD , Teologija Staroga saveza. J, tal. prij ev. Brescia, 1 974., 1 5 8- 1 95 ; u tu se perspektivu smj eštaju i M. FLICK - Z. ALSZEGHY, Fondamenti . . . nav., 22-25 ; J. RATZINGER, Sch6pjimg, u: LTK 9, 460-466; W. KERN, La creazione come presuposto dell 'Alleanza, u: MS 4, 55-77; GRUPA AUTORA, Cretion et salut, B ruxelles, 1 98 9 . ; G. L. PRA TO, Il tema della creazione e la sua connessione con l 'alle anza e la sapienza nell 'A ntic� Testamento, u: ASSOCIAZJONE TEOLOGICA ITALIANA, La creazione. Oltre l 'antropocentrismo?, uredio P. GIANNONI, Padova, 1 99 3 . , 1 43 - 1 86; W. PANNENBERG, Teologia sistematica. 2, tal. prijev., Brescia, 1 994., 1 1 -202.
54
Neki su prigovarali mj erodavnosti teološkoga tumačenj a Staroga zavj eta, tvrdeći bitnu neovisnost dvaju pojmova, Stvaranj a i S avezas : čini se da takva različita kritička usmj erenost ne može negirati tvrdnju o bitnome j edinstvu. Jer, tko ne prihvać a tezu o razvoju vj ere u Stvaranj e iz vj ere u spasenj ski S avez, opa ža da je shvać anj e Stvaranj a bilo naravno srodno čitavu kulturalnom kontekstu Staroga zavj eta te bi se, kao takvo, poj avilo j edino u j ednome drugom momentu, ne zato što j e niknulo iz S aveza, nego zato što j e primlj eno u prva vremena, goto vo kao podrazumij evano. U tome bi se smislu shvaćanj e S aveza trebala upisati u kontekst koj i j e već, po sebi, stvorenj sk{ Ako se prihvati ovaj hermeneutički obzor, ostaj e činj enica - j ednako tako značaj na - Izraelova svj e dočanstva da ta da ni na koj i način nij e osj etio bilo koju udalj enost između Boga stvaratelj a i Bo ga S aveza, štoviše, Stari je zavj et pozitivno obilj ežen ovom polarnošću7 • Za po slj e dicu, i uz potrebnu egzegetsku raspravu može se ustvrditi da svetopisamsko svj edočanstvo tj era teološku refleksiju prema produbljivanj u j edinstva između Stvaranj a i S aveza.
IZVORNI ELEMENTI STAROGAZAVJETA Iščitavanj e Stvaranj a po povij esno-spasenj skome ključu može obrazložiti neke izvorne elemente Staroga zavj eta. Sveti tekst naj avljuj e da se svij et ne može zamišlj ati kao plod neke slučaj nosti, nego pokazuj e unutrašnju smislenost. Svij et, naime, proizlazi iz kreativne slobode, koj a priopćava misterij B itka kao besko načnu Istinu, Ljubav i Lj epotu. Stoga se stvorenu stvarnost uvij ek prepoznaj e kao obdarenu izvornom pozitivnošću8• Na toj se linij i ističe zaokuplj enost negiranj em svakoga dualističkog tumačenj a svij eta, odbij anj e preegzistentne materij e i, za poslj edicu, veličanj e slobodne i suverene Božj e stvaratelj ske inicij ative.
5
Usp. C. WESTERMANN, Genesis I - I I , Neukirchen 1 974., 89ss. i ISTI, Creazione, tal. prijev., Brescia, 1 974., 1 9 . 1 9 1 -207.
6 ». . .
za starozavjetnoga čovjeka nije postojala druga mogućnost da shvati podrijetlo svijeta . . . Oni ljudi nisu imali potrebu vjerovati kako je svijet stvorio Bog, buduCi da je On bio pretpostavka njihova mišljenja« (WESTERMANN, Creazione . . nav., 1 9). .
7
Ibid. 1 97 .
8
Već i pripovijedanje i z Knjige Postanka ističe pozitivnost stvorene stvarnosti refrenom » 1 vidje Bog da je dobro« u: Post I , 1 0 . 1 2 . 1 8b. 25b. 3 1 ; kao i »Jer Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih. Vecje sve stvorio da sve opstane, i spasonosni su stvorovi svijeta, i u njima nema smrtonosna otrova. 1 Podzemlje ne vlada zemljom, jer pravednost je besmrtna« (Mudr I , 1 3 - 1 4). Opaža se j asan kontrast, u odnosu na ova staro zavj etna svjedočanstva, tekstova koji pripadaju mitskim spisima mezopotamskoga područja, npr. : »Kada su bogovi stvorili čovječanstvo, dodijelili su mu smrt, a život su zadržali u svojim rukama«, Ep o Gilgamešu, tab. deveta, st. IV, u: G. FURLANI (uredio), Miti babilonesi e assiri, Firenze, 1 958., 224. Ovdje se pokazuje kako se mudrost iz Knj ige Postanka kreće na linij i nadilaženja kozmogonij a i objašnjenja podrij etla svijeta kao rezultata nekoga susreta/sukoba između mitskih počela.
55
NOVOZAVJETNA PERSPEKTIVA: STVARANJE U ISUSU KRISTU Kol 1 , 1 5 - 1 7
DV 4 KKC 2 9 1
Vj eran ovoj povij esno-spasenj skoj perspektivi, Novi zavj et ispovij eda da se u Isusu Kristu, punini Obj ave, Stvaranj e predstavlj a u svemu svome značenju9, Ta j e svij est svečano obj avlj ena u glasovitome himnu u prvome poglavlju Poslanice Kološanima:
»Onje slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja. Ta u njemuj e sve stvoreno na nebesima i na zemlj i, vidljivo i nevidlj ivo, bilo Prijestolj a, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti - sve je po nj emu i za njega stvoreno: onj e prij e svega i sve stoj i u njemu« (Kol I , 1 5- 1 7) . PRVENSTVO KRISTA NAD STVARANJEM Kol 1 , 1 8-20; I Kor 8,6
Izričitu priznanju Kristova prvenstva nad Stvaranj em tekst tij esno pridodaj e, kao što pokazuj e i nj egova knj iževna struktura, otkupitelj sko i stvarateljsko Kri10 · lo : stovo dJe
»Onje Glava Tijela, Crkve; onje Početak, Prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude Prvak. Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu - uspostvivši mir krvlju križa njegova - izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima« (Kol I , 1 8-20). Prva poslanica Korinćanima pruža nadalj e dragocj en doprinos, koj i osvj etlju j e ulogu koju j e izvršio Isus Krist zaj edno s Ocem u činu stvaranj a : » namaje jedan Bog, Otac, od kogaje sve, a mi z a njega; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve, i mi po njemu« (l Kor 8, 6). . . .
Važno je imati pred očima kontekst u koj emu se Pavao izražava: odgova rajući na upite o dopuštenosti blagovanj a mesa žrtvovana idolima, Apostol obj ašnj ava koj i je kriterij po koj emu treba prosuđivati ovaj problem : »Ako tko misli da što zna, još ne zna kako treba znati« ( 1 Kor 8, 2 ) . Na toj j e linij i i sklj uče na, po s ebi, bilo koj a određena religiozna vrij ednost u blagovanju mesa žrtvova nj a idolima, upravo polazeći od proglasa vrhovne vlasti Oca i Isusa Krista nad čitavom stvarnosti .
9
Usp, F. MUSSNER, Creazione in Cristo, u: MS 4, 77-88; F, HAHN, Die SchojJfongmittlerschafl Christi, u C. CASALE MARC HESELLI (izd.), Parola e Spirito, Brescia, 1 982., 6 6 1 -678.
10
U vezi egzegeze toga teksta, usp. ASSOCIAZIONE BlBLICA ITALIANA, La cristalagia in San Paolo, Do kumenti XXIII . biblij skoga tjedna, Brescia, 1 976.; J.-N. ALETTI, Saint Paul. Epftre aux Colossiens ( E tudes Bibliques NS 20), Paris, 1 993 ., 86- 1 1 8; G. O ' COLLINS, Cristalagia. Uno studio biblico, starica e sistemati \ co su Gesu Cristo, Brescia 1 997., 40-42; T. OTERO LAZARa, Cal l, 1 5-20. En el contexto de la carta, Rim, 1 999. (uz opširnu bibliografiju, 267-299); R. PENNA, I ritratti originali di Gesu Cristo, 2, Cinisello Balsa mo, 1 999., 229-23 6 .
56
ISUS KRIST POSREDNIK STVARANJA I OTKUPLJENJA Već iz ovih dvaju tekstova proizlaze dvij e značajne činj enice. Ponajprij e, strogi paralelizam između dj elovanj a Oca i Sina u redu Stvaranj a - proglašena j e, naime, nj ihova apsolutna j ednakost u božanstvu (ime Bog [eE6�] i Gospodin [ Kupl.O�] , uporablj eni za Oca i Isusa Krista, imaju ovo značenj eYI. U drugome re
du, prisutno je isticanj e onoga specifičnog u interventu j ednoga i drugoga: Otac j e izvor i z koj ega sve proizlazi (E� o{» , dok j e intervent Sina uveden gramatičkim oblikom O t ' o.o koj i izražava nj egovu ulogu Posrednikal2• Jednako tako izričite sugestij e sadržane su u dvama odlomcima Poslanice Hebrej ima, gdj e se starozavj etna tema stvaratelj ske uloge Božj e Rij eči nanovo iščitava po kristološkome ključu (Heb 1 , 1 -2); polazeći od ispovij edanj a Isusa Krista »postavljenog baštinikom svega, i po kojemu [ Ot 'o{) ] je sazdan i svijet« (Heb 1 ,2), autor se poslanice ovako obraća Sinu:
»Ti u početku, Gospodine, utemelji zemlju i nebo je djelo ruku tvojih« (Heb 1 , 1 0). Ovaj tekst poprima osobitu teološku važnost zbog pripisivanju Isusu Kristu, pro glašenu Gospodinom, j ednoga retka iz Psalma 1 02 (red. 26) : j asnaje namj era isticanj a istoga dostoj anstva Stvoritelj a, koj ega Stari zavj et priznaje isključivo Bogu Izraelal3 . Ivan prikazuj e Rij eč u nj ezinu odnosu s Ocem i s a stvaranj em, napose u prvim retcima Prologa svoga Evanđelj a :
»U početku bijaše Riječ i Riječ bij aše kod Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa« (Iv 1 , 1 - 3 ). Podrobnij a kritika upućuj e n a tumačenj e rij eči »sve« u navedenu tekstu kao rij eči koj a se ne odnosi samo na Stvaranje, nego i na Otkuplj enj e l 4 . Ova sugestij a pomaže shvatiti cj elokupnost kristološkoga »posredovanja«: upravo živo isku utj elovlj ene, umrle i uskrsnule Rij eči dopušta Ivanu prepoznati Nj ezinu uni verzalnost. Potaknut Nj ezinim božanskim, trinitamo shvaćenim, sinovstvom, stvo
II 12
Usp. W. FOERSTER, Kuptot;, u GLNT v, st. 1 477. Uporaba izraza lit 'oil , kako bi se prikazalo stvarateljsko posredovanje Sina, dobro je potvrJena u Novome za vjetu: usp. Iv 1 ,3 ; I Kor 1 2,5; Ef4,5; Kol 1 , 1 6. Ovdje se izraz posrednik i posredovanje razumij eva prema njegovu osnovnome biblijskom značenju, usp. A. OEPKE, I.U!crt't11t;, u: GLNT VII, 1 24-1 66; sažet pregled refleksije o posredovanju Isusa Krista pružio je MOIOL!, Cristologia . . nav., 86- 1 26. .
13
Jednakovrijednost između imena Kuptot; i 8E6t; već je potvrđena u knj igama Staroga zavjeta (usp. FOER STER, Kuptot; . . . nav., 1 459; 1 487); zbog toga autor Poslanice Hebrej ima može pridati Isusu sve odlomke Septuaginte, koj i govore o Kuptot;: u Isusu, naime, Bog djeluje na način koji se u SZ pridaje Kuptot;-u.
14
Usp. R. SCHNACKENBURG, Il vangelo di Giovanni, I, tal, prijev., Brescia., 1 973, 298-304; L DE LA POT TERIE, Studi di cristologia giovannea, Genova, 1 986.
57
' lv 1 , 1 -3 . 1 0 ;
Heb 1 , 1 -2 . 1 0
evanđelist uočava i sudioništvo utj elovlj ene Rij eči u činu Stvaranja, Tako se potvrđuj e dubinsko j edinstvo između Otkuplj enj a i Stvaranj a, ukoliko su i j edno i drugo dimenzij e trinitarnoga dj elovanj a, koj egaj e posrednik utj elovlj ena Rij eč , lKor 1 5,45-49; Ef l, 1 0.20-22; 4,8-1 0; Kol l , 1 8-20 1 Kor 1 ,24 lKor 15,22-25
Eshatološko isticanj e kristo10gij e 1 5 u Pavlovim poslanicama također svj edoči o produblj ivanju stvaratelj skoga posredovanj a Isusa Krista polazeći od nj egova spasenj skog poslanj a, a to j e produblj ivanj e posvj edočeno i uporabom staroza vj etnoga pojma Mudrost 1 6 : oba ta elementa dopuštaju, naime, produblj ivanje svi j e sti o Kristovom univerzalnom Gospodstvu, priznatu kao početak i kraj čitava ,
17
svemIra , Novi zavj et pokazuj e tako tij ek koj i od pashalno ga događaj a dovodi do tema tiziranj a Kristova Gospodstva i nj egova božanskog sinovstva : iz toga razloga Pa vao i Ivan proglašuju Krista j edinim i stinskim središtem božanskoga nacrta 1 8, Mo guće j e razabrati slj edeću dinamiku: kao što se od veličanj a Uskrsnuloga dolazi do j asne svij e sti o božanstvu Isusa Krista, analogno se dokučuj e nj egova uključenost u dj elu Stvaranj a, od trenutka kada je ono dj elovanj e dodj elj ivo j edino Božjoj apsolutnoj vrhovnoj vlasti. Ova temeljna činj enica omogućuj e prepoznavanj e smisla Stvaranj a kao slo bodnoga dara i nezaslužene božanske inicijative, što je tema koj a je već uključena u svezu sa starozavj etnim Savezom, ali koja se j edino u Isusu Kristu otkriva u punini, Novi zavj et, dakle, zahvaća do dna obj avu j edinoga Boga stvaratelj a iz Knj ige Postanka 1 9, Novost predstavlj a obj ava Božj ega lica u punini unutar misterij a Utj e lovlj enj a , B iblij ska poruka o stvaranju u potpunosti, dakle, poprima svoju fiziono miju u svj etlujedinstvenosti misterij a Isusa Krista, utj elovlj ena Božj ega Sina20,
15
l Kor 1 5 , 45-49; Ef l , 1 0 ,20-22 ; 4, 8- 1 0; Kol i , 1 8-20.
16
» . . . pozvanima pak - i Židovima i Grcima - propovijedamo Krista, Božju snagu i Božju mudrost« (1 Kor I , 24). Usp. A . FEUILLET, Le Christ Sagesse de Dieu d 'apres les ep/tres pauliniennes, Paris, 1 966., 59-85 ; S . CIPRIANI, Crist o »Potenza d i Dio e Sapienza d i Dio« i n 1 Cor, 1, 24, u ASSOCIAZIONE BIBLICA ITALl ANA, La cristologia . . . nav., 3 4 1 -3 60; M. GILBERT - J.-N. ALETTI, La Sapienza e Gesu Cristo, u: Bibbia Oggi, 2 1 , Gribaudi, Torino, 1 9 8 1 . ; J.-N. ALETTI, Sagesse et mystere chez Paul. Reflexions sur le rapproche ment de deux champs lexiographes, u: AA. VV., La sagesse biblique. De I 'Ancien au Nouveau Testament, Congres ACFEB (Lectio Divina 1 60), Paris, 1 996., 3 5 7-384; O 'COLLlNS, Cristologia . . . nav., 43 -46.
17
»Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krista, a zatim koji su Kristovi, o '!iegovu Dolasku; potom - svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskri jepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu. Doista, on treba da kraljuje dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje« ( 1 Kor 1 5,22-25) . U vezi ovoga isj ečka Pavlove misli dobro je napose pogledati FEUILLET, Le Christ . . . nav., 3 63-399.
18
Usp. Ef I ,3 - l 4; Kol i , 1 5-20; Iv l, 1 - 1 8 . S tim u svezi dobro j e pogledati A. SCOLA, Questioni . . nav., 1 1 -28.
19
»Stvaranje iz ničega preko rij eči tvori više ili manje izričit temelj novozavjetnih tvrdnji« (W. FOERSTER, K'ti�m, u: GLNT V, 1 3 1 2) ; vidi takođ er M. DELMIRANI, Creazione in Cristo. Aspetti Jondamentali di Teologia biblica sulla Creazione, Roma, 1 986.
20
Vidi dolje, 68-76.
58
.
JEDINSTVENOST ISUSA KRISTA I STVARATELJSKO POSREDOVANJE Elementi skuplj eni u Novome zavj etu ponajprij e sugeriraju da se stvaratelj sko posredovanj e Isusa Krista obj avlj uj e kao potpuno ovisno i razumlj ivo j edino polazeći od nj egove jedinstvenosti2 1 • N a toj linij i već Pavao i Ivan zaj ednički prevladavaju pogrešno shvaćanj e u smislu kozmičke ili kozmogonij ske22 interpretacij e Kristova posredovanj a : nj e gov se zahvat nikada ne može usporediti sa zahvatom demiurga; isto tako, Božj e stvaratelj sko dj elovanj e n e poprima oznake vlastite istočnim mitologij ama ili he leni stičkomu svij etu. U Ivana, poistovj ećivanj e Logosa i Isusa Krista oslobađa
tezu o Stvaranju u Kristu od svake gnostičke predrasude23 • Budući da sadrži priznanj e nj egova punog božanstva, i spovij edanj e je
dinstvenosti Isusa Kri sta očituj e nj egovu ulogu u Božj emu stvaratelj skom dj elo vanju, a da to ne bi uključivalo opasnost od smj eštanj a Isusa Krista u posrednički položaj između Boga i svij eta: ledinorođeni je Sin, naime, posrednik Stvaranj a, upravo zbog toga što j e, oduvijek, rođen od Oca24 • Veza izmeđujedinstvenosti Krista i stvarateljskoga posredovanja otvara tako u dva slj edeća koraka naše obrade : trinitarnu dimenziju stvoritelj skoga Božj eg čina i stvoritelj sku uzročnost Isusa Krista. Radi produbljivanja: W. KERN, La creazione come presupposto dell'Alleanza, u: MS 4, 5 5-77; M. DELMlRANI, Creazione in Cristo. Aspetti Jondamentali di Teologia biblica Roma, 1 9 86.
sulla Creazione,
21 Vidi gore, pogl. I . 22 U vezi kozmogonija i mitova o podrijetlu svijeta, pogledati O. LORETZ, Creazione e mitto (Studi biblici 28), tal. prij ev., Brescia, 1 974.; M . ELIADE, Mito e realta, tal. prijev., Milano, 1 9 7 5 . ; P. RICOEUR, Philosophie de la volonte. Il. Finitude et cUlpabilite, Paris, 1 988., 3 09-478; P. GILBERT, Bibbia, miti e racconti dell 'inizio, Brescia, 1 99 3 .
2 3 Dragocjen odjek novozavjetnoga svjedočanstva pružen je u teologiji Ireneja Lyonskoga. Irenej j e naj značaj niji predstavnik azijatske tradicije, »najprofinjenija, najneposrednija i najvjernija autentičnim bitnostima Ivanove i Pavlove teologije, ali i najnepoznatija i najteža« (A. ORBE, La Patristica y el progresa de la teolagia, u: »Gregorianum« 50 [ 1 969.], 545); njegovaje teologija stoga bila manje proširena i imala je manj i utjecaj n a zapadnj ačku teologiju u odnosu n a druge velike aleksandrijske tradicije (uz istaknute teologe kao što su Klement, Origen, Atanazije, Ć iril, sve do Kapadočana i latina poput Ambrozija) i augustinovsku tradi ciju. Ona, međutim, ostaje prebogata teologij a, izravno nadahnuta B iblijom i vjerna regulaefidei, manje opterećena heleniziranim filozofskim struj ama, odlučna u suprotstavljanju heterodoksiji (gnoza, ebioniti, Marcijan), njezine su temeljne kategorije od osnovne važnosti za adekvatnu teološku antropologiju; usp. A. ORBE, Lo studio dei Padri della Chiesa nella Jormazione sacerdotale, u: R. LATOURELLE (izd.), Va ticano Il. Bi/ancio e prospettive. Venticinque anni dopo ( 1 962 - 1 987), Asiz, 1 987., 1 3 76.
24 Ova činjenica predstavlj ajednu od najznačaj nijih prednosti proizašlih iz sastavljanja Simbola vjere na Nicej skome saboru ( D S 1 25), usp. MorOLI, Cristologia . . . nav., 1 1 3 .
59
2Kor 5 , 1 8 SS.; I Tim 2,5; Heb 8,6; 9 , 1 5 Cari gr. sabor (DS 1 50)
2. Trinitarno počelo Stvaranj a IV. Later. sabor (DS 800); Sabor u Lyonu (DS 85 1 ); Fircnt. sabor (DS 1 330) KKe 2 9 1 -292
Pogledaj mo najprij e proučavanj e Stvaranj a u trinitarnome obzoru. Potrebno j e voditi računa o tome, da j e Isus, kada j e rekao o sebi »Ja sam Put, Istina i Život« (Iv 14, 6), htio potvrditi kako u nj emu svaki element stvarnosti »ima svoju opstojnost« (Kol I , 1 7): sličan se zahtjev može poduprij eti jedino uz uvj et da je on, u j edinstvenosti svoga bića, događaj u povij esti, adekvatno očitovanj e, preda nj e i potvrda Boga. To se potpuno podudara s nj egovim trinitarnim sinovstvom25 • Stvoritelj sko posredovanj e Isusa Krista potpuno ovisi o sinovskome i trinitar nome obilj ežj u nj egova božanstva26 i ostvareno j e j edino unutar trinitarnih odnosa,
koj i ga čine Sinom od vj ečnosti27•
Iz toga razloga stvaratelj sko posredovanj e Isusa Krista otkriva konstitutivnu vezu između Stvaranj a i trinitarnoga misterij a Boga.
a) Razlozi zaborava: povijesni
excursus
U vezi ove teme povij est teologij e svj edoči o j ednome osobitu razvoju: trini tarno počelo Stvaranja nij e, naime, gotovo nikada bilo izričito negirano, ali zbog različitih razloga, koj e će biti dobro ukratko izložiti, ta činj enica nij e uvij ek dobi vala dužnu pozornose8•
25
Usp. VON BALTHASAR, Epiloga . . nav., 1 44 .
26
Usp. A. GERKEN, Theologie des Wortes. Das Verhiiltnis von Schopfimg und Inkarnation b e i Bonaventura, Diisseldorf, 1 963 ., 60.
27
»Sjedinjenje u Kristu neba i zemlje kao prvu stvar ipak pretpostavlja Božje Trojstvo, buduCi da Sin na zemlji ne može predstavljati svoje vlastito božanstvo (to bi se moglo zamišljatijedino na monojizitski način), nego jedino može na vremensko-stvorenjsko područje prenijeti svoj vječni odnos s Ocem« (H. U. VON BALTHA SAR, Teodrammatica. V L 'ultimo atta, tal. prijev., Milano, 1 986., 1 0 1 ) . Ne treba potom zaboraviti da se prvi redak Sv. pisma, »U početku stvori Bog nebo i zemlju« (Post l , I ) opsežno iščitavao u crkvenoj tradiciji kao diskretno pozivanje na kristocentričnu dimenziju Božjega stvaratelj skog djelovanja: nebrojeni su Oci i teolo zi izraz »U početku« tumačili kao izraz koj i upućuje na Krista: dobro je pogledati opsežnu egzegetsku raspra vu koj u j e iznio ORIGEN, Commenta al vangelo di Giovanni, l . I, pogl. XVI-XX, uredio E. CORSINI, Tori no, 1 968., 14 3- 1 55 (GCS l O, 90- 1 24); j ednako tako Augustin tvrdi : »Njima [manihejcima) odgovaramo da je Bog stvorio nebo i zemlju u početku ali ne u početku vremena. nego u Kristu, buduči daje On s Ocem Riječ po kojoj i u kojoj je sve stvoreno« (AUGUSTIN, La Genesi difesa contra i manichei, I, 2, 3, u: NBA lXI I , 6 1 -63 [ P L 3 4 , st. 1 74]). Također s e n e može prešutj eti d a Bamabina poslanica iščitava jedan drugi redak i z Knj ige Postanka »Načinimo čovjeka n a svoju sliku, sebi slična« (Post 1 , 26) kao redak koji pokazuje djeluj u ću prisutnost trinitamih Osoba u Stvaranju, te ona također otvara ovdje jednu dugu tradiciju (Epistola di Barnaba, 6, 1 2 u l Padri Apostolici, uredio A. QUACQUARELLI, Rim, 1 976., 1 95 , [SC 1 72, 1 24]). U toj j e perspektivi sugestivna teologija dviju Očevih ruku, Riječi i Duha: usp. A . ORBE, L a teolagia dei secoli II e III, sv. I, tal. prijev., Roma-Casale Monferrato, 1 995., 274-3 0 1 ; drugi se materij ali nalaze u ii/n principial<. Interpretations des premiers versets de la Gem!se ( E tudes Augustiniennes), Paris, 1 97 3 . ; Genesi (Biblia, I libri della Bibbia interpretati dalla grande Tradizione l ) , uredio U. NEGRI, Torino, 1 986.
28
Dobro je pogledati sažeti, pregled u: KERN, Interpretazione . . . nav., 1 07 - 1 2 7 ; L. SCHEFFCZYK, Creation et Providence (Histoire des dogmes II, 2a), traduit de I ' allemand par P. PREVOT, Paris, 1 967., 5 5 - 1 1 7.
.
60
STVARATELJSKO POSREDOVANJE I BOŽANSTVO LOGOSA Ovaj e teškoća prisutna već u patrističkoj teologiji, kojaje dugo vremena bila zaoku pljena razrješavanjem problematičnih čvorova koji su se javljali iz tij esne povezanosti pitanj a o božanstvu Sina, njegova stvaratelj skog posredovanja i trinitarne ispovij esti. U kontekstu ovih rasprava prisustvujemo neprestanomu osciliranju u pridavanju stvaratelj skoga posredovanj a ili jedino Riječi ili Isusu Kristu. Treba podsjetiti da se tema stvaratelj skoga Kristova posredovanja našla stiješnjena između dviju velikih rasprava, one trinitarne i one kristološke, koje obilježavaju teologiju IV. i V. stolj eća, i zbog te se okolnosti ona svela u granice patrističke refleksije, što je po prilično različito od onoga što se dogodilo u teologiji prvih stoljeća29 • Sažeto se može reći daj e napor oko obrazlaganja istobitnosti, omousiae Riječi prolazio u razj ašnjavanju odlu čujuće razlike između rođenj a i stvaranja: u sličnu se kontekstu svaka veza između Riječi i Božjega stvaratelj skog dj elovanj a osjećala, barem implicite, kao popuštanje arijevskomu stavu ili svakako kao jedan element konfuzij elo . Omousia Riječi, isključujući svaku funk ciju međuposredovanj a koju tumači Riječ, kad bi dopustila bez dvojbe potvrditi Stvaranje kao isključivo Božji čin, dala bi prostora za isticanje koje kao da već stavlja u navodnike trinitarnu dimenziju božanskoga stvaratelj skog čina, pa stoga i ono specifično posred ničke uloge Isusa Kristal I : ove dvije teme kao da su već s Augustinom (3 54.-43 0.) potvr đene na uzaj amno izvanjski načinJ2 , pa u srednjovjekovnoj tradiciji napose ona prva gubi na važnosti l3 . Znakovito j e svj edočanstvo Huga od sv. Viktora ( t 1 1 4 1 .), koj i u svome djelu De sacramentis daje prostora trinitarnoj uzročnosti u Stvaranju, dok prešućuje po sredovanj e od strane Rij ečil4 . Sam Toma Akvinski pokazuje u razvoju svoje misli od mla denačkoga djela Scriptum super Sententiis do Summae značajan pad zanimanj a. Trinitarna
29
Usp. A. GRILLMEIER, Gesu il Cristo nellafede della Chiesa, Il l , tal. prijev., Brescia, 1 982., 1 82-36 1 ; ORBE, La teologia . . . nav., 1 59 - 1 76. Dobro je, međutim, podsjetiti da refleksija apologetskih otacajasno pokazuje temu stvaratelj skoga posredovanja Logosa, iako ona nije uvijek dobro uravnotežena prema trinitarnoj razini; vjero jatno je najslabiji vidik ove teologije taj , da se ona ograničila na promatranje egzemplarizma božanske Rij eči prema Stvaranju, zapostavljajući misterij njegova utjelovljenja; usp. SCHEFFCZYK, Creation .. nav., 65-69.
30
Znakoviti su arij evski tekstovi izneseni u takozvanim »Arijevim hulama«, usp. GRILLMEIER, Gesu . nav., 477-478, te izopćenja donesena na kraju Nicejskoga sabora (DS 1 26).
JI
Treba npr. primijetiti potpun izostanak upućivanja na Riječ u BAZILIJA CEZAREJSKOGA, Homeliae in exaemeron (SC 26), ili teškoću u tumačenju Iv 1 , 3 prisutnu u C IRILA ALEKSANDRlJSKOGA, Comm en to al vangelo di Giovanni/] (libri J-JV) , 1 , 3 -4, uredio L. LEONE, Roma, 1 994 ., 49-8 1 (PG 74, st!. 57-76), kao i naglaske prisutne u: ISTI, Contra Julianum imperatorem, PG 76, st. 596.
J2
Znakovito je da se Augustin koristi odnosom između Stvaranj a i Troj stva kako bi pokazao j edinstvo triju oso ba koje se očituje u nj ihovu zaj edničkom djelovanju, usp. AUGUSTIN, La trinita, V, 1 3 , 1 4, u: NBA IV, 255-256 (CC 50, 22 1 -222) ; usp. SCHEFFCZYK, Creation . . . nav., 1 06- 1 08.
JJ
Rasvjetlj uj ućaj e činj enica da označivanje određene uloge trinitarnih osoba u Stvaranju, što je još prisutno na II. carigradskom saboru (553): » Unus enim Deus et Pater, ex quo omnia, et unus Dominus Jesus Christus, per quem omnia; et unus Spiritus Sanctus, in quo omnia« (DS 42 1 ), neće više biti preuzeto u dokumentima I. late ranskog sabora (649.), koj i izabire više generičku formulu: » . . unam eandemque trium deitatem ( . . . ) creatricem omnium« (DS 50 l ) .
.
.
.
.
34
Usp. HUGO OD S V . VIKTORA, D e sacramentis christianaejidei, 1 . I, p. lI, c. 1 2 ; PL 1 7 6, st. 2 1 1 .
61
Nicej. sabor (DS 1 26) IL Carigr. sabor (DS 42 1 ) I. Later. sinoda (DS 5 0 1 )
dimenzij a Stvaranja u svakome je slučaju potvrđena sve do Duns Scotta i M. Eckharta
( l 260.- 1 327.f.
POSREDOVANJE OD STRANE RIJE ČI ILI ISUSA KRISTA? U toj j e perspektivi stvarateljsko posredovanje najviše bilo pridavano vječnoj Rij eči, a ne Isusu Kristu3 6 • Razlozi takve postavke uvode u igru osjetljiva kristološka i trinitarna pitanj a, koja ovdje mogu biti tek naznačena. Kao prvo, naime, ne smije se zaboraviti na izbor srednjovjekovne teologije da svoj kristološki napor posveti strogoj razradi metafizičkih kategorija nužnih za prikazivanje je dinstva u Kristu dviju naravi unutar jedne božanske osobe. To j e opredjeljenje dovelo do izostanka dubinskoga tematiziranja činjenice, da Isus Krist nije jednostavno neki Bog koji se utjelovljuje, nego čovjekom postaje upravo druga osoba Trojstva, Sin3? Posljedica je u teologiji o Trojstvu bila ta, da se istraživao formalni razlog za razliko vanje Riječi u Bogu, zapostavljajući misterij njezina Utjelovljenja a preferirajući prouča vanje analogije djelovanja imanentnih intelektu i volji, i koja su prepoznata kao odlučuju ća za objašnj enje proizlaženja Sina i Duha3' . Ova j e postavka imala odraza na teologiju Stvaranja. Promišljanje o Riječi i o Duhu, kao odlučujućim čimbenicima za razumijevanje stvaratelj skoga Božjeg djelovanja, bilo je gotovo nadređeno promišlj anju o bitnim božanskim atributima, Intelektu i Ljubavi39 . Tako se isticalo kako čin stvaranja izravno završava u nerazdjeljivu jedinstvu božanske naravi, bez pokazivanj a bilo koje posebnosti u istupanju trinitarnih osoba.
35
Usp. SCHEFFCZYK, Creation . . nav., 1 6 1 - 1 70; G. MARENGO, Trinita e Creazione, Roma, 1 990., 73 -74.
36
Poznato j e da klasična teologija o Troj stvu zna za dubinsko j edinstvo između trinitarnih proizlaženja i posla nja, i tvrdi o njima realnu koincidenciju ex parte procedentis (usp. I ST, q. 43, a. 2). Ako, dakle, uloga Sina u Stvaranju ovisi o njegovu vječnom proizlaženju od Oca, i ta činjenica izvorno koincidira s njegovim posla njem ad extra, potvrđuj e se mogućnost razmišljanja o eventualnoj vezi, koj a j e jednako tako značajna, izme đu njegova Uijelovljenja i Stvaranja: to je dobitak za koji se ima zahvaliti teologiji von Balthasara, polazeći od temeljnoga stava o jedinstvu osobe i poslanja u Isusu Kristu, koj a razvij a i dovodi do njezinih krajnjih po slj edica skolastičku tezu o koincidencij i, exparte procedentis,proizlaženja i poslanja (usp. VON BALTHA SAR, Teodrammatica. 111. . . nav., 1 90-2 1 4) . Ovaj prijelaz, međutim, skolastička teologija nije j asno izrazila; ona je, s više pozornosti i uravnoteženosti, razradila cjelovitu obradu trinitarnoga misterija te j e, s druge stra ne, mnogo energije posvetila refleksiji o Stvaranju (usp. SCHEFFCZYK, Creation . . . nav., 1 1 9- 1 57).
37
Usp. MorO LI, Cristologia ... nav., 25 9-267; J. RATZINGER, La nozione di persona in teologia, u : ISTI, Dogma e predicazione (Biblioteca di teologia contemporanea 1 9), tal. prijev., Brescia, 1 974., 1 83 - 1 8 5 ; M. BORDONI, Gesu di Nazaret Signore e Cristo. Saggio di cristologia sistematica. 3. Il Cristo annunciato dal la Chiesa, Perugia, 1 9 86., 8 7 1 -8 8 8 .
38
Usp. H . C H . SCHMIDBAUR, Personarum Trinitas. Die trinitarische Gotteslehre des heiligen Thomas von A quin (Miinchener Theologische Studien 52), St. Ottilien, 1 99 5 . ; G. EMERY, Essentialisme ou personnali sme dans le traite de Dieu chez Saint Thomas d 'A quin, u: »Revue Thomiste« 98 ( 1 998.), 3 1 -67.
39
Na toj se liniji kreće i Toma Akvinski: »Artifex autem per verbum in intel/ectu conceptum, et per amorem suae vo luntatis ad aliquid relatum, operatur. Unde et Deus operatus est creaturam per suum Verbum, quod est Filius; et per suum Amorem, qui est Spiritus sanctus. Et secundum hoc processiones Personarum sunt rationes producti onis creaturarum, in quantum includunt essentialia attributa, quae sunt scientia et voluntas« ( 1 ST, q. 45, a. 6, co).
62
.
Na taj način sudioništvo Sina u stvarateljskome Božjem djelu biva ponekad zaborav lj eno. A kad se ono i ustvrdi, to se događa samo kao običan dodatak dogme o Troj stvu, bez 40 prikladna produbljivanj a posljedica za shvaćanje samoga Stvaranja • JEDINSTVO BO ŽANSKOGA DJELOVANJA AD EXTRA Drugi čimbenik koj i se ne smije zaboraviti j e taj, da se trinitarna teologija latinske tra dicij e, napose polazeći od Augustina i potom od Anselma iz Aoste ( 1 033.-1 1 09.), razvij ala uz osobitu zaokupljenost glede misterija Božjega Jedinstva41 . Ova je usmjerenost učinila nužnim isticanje pojma odnosa, koji je razvio Augustin a izoštrio Toma, kao teorijskoga sredstva za metafizičko tumačenje osobne razlike u Trojstvu unutar teološkoga obzora koji preferira naglašivanj e Božjega Jedinstva. Tako se objašnjava velika važnost koju je imao zahtj ev da se spasi jedinstvo djelovanja Trojstva a d extra, izražen slavnim aksi omom, po kojemu »In Deo omnia sunt unum, ubi non obviat relation is oppositiO«42 . Od trenutka, kada su uzajamne relacije osoba jedino počelo realnoga razlikovanja u Bogu, ne treba tvrditi da j e Stvaranje, kao i svako božansko djelovanje ad extra, vlastito jednoj božanskoj osobi. Posljedica je toga da niti Sin, niti Duh, pa ni Otac ne može biti shvaćen na apsolutan način kao Stvoritelj, budući da bi se u tome slučaju potvrdilo počelo razlikovanj a jedne osobe od drugih dviju, različito od njihovih uzajamnih relacija. Zbog toga se mora reći da je subjekt stvaratelj skoga čina čitavo Trojstvo. Polazeći od modeme teologije ovaj je zaključak bio preuzet na neispravan način: do spjelo se, naime, do neopravdana nadređivanja jedine božanske Biti shvaćanju Trojstva u njegovoj cjelovitosti43 • Na taj se način ostvario, naime, postupak koji će na kraju zaboraviti vrij ednost trinitarnoga počela Stvaranja. Moguće je, međutim, kao što će se uskoro vidjeti, poći od razmatranja prisutnosti svih triju trinitarnih osoba u stvarateljskome činu, i pokazati da je ono specifično njihova istupa potpuno ovisno o misteriju njihovih trinitarnih odnosa44 , ali taj se pothvat ne može
40
PANNENBERG, Teolagia sistematica. 1 . . . nav., 3 7 .
41
Treba pogledati G. ANGELINI, Il tema trini/ario nella teolagia scolastica, u: »La Scuola Cattolica« 1 1 6 ( 1 990.), 3 1 -67; L. F. LADARIA, El Dios viva y verdadero. El misteria de la Trinidad, Salamanca, 1 998., 1 7- 1 9 ; 3 65ss. DS 1 3 3 0 ; u vezi proučavanja ove teme, usp. H . MO HLEN, Person und Appropriation. Zum Verstiindnis des Axiom: In Deo omnia sunt unum, ubi non obviat relatianis oppositio, u: » Miinchener Theologische Zeitschrift« 1 6 ( 1 965.), 3 7-57 .
42
43
Ta j e opasnost prisutna u trinitarnoj teologiji druge skolastike: ne upućuje slučajno F. Suarez, kada s e radi o pitanj ima koj a obrađuju Jedinstvo Boga, na svoju Metajiziku (F. SUAREZ, Opera omnia, vol. l, Parisiis, 1 856., Proemium XXIII-XXIV) ; ta će tendencija biti kanonizirana u priručniku De Deo Uno et Trina, usp. G. COLOMBO, Per una storia . . nav., 203-227.
44
U tome smislu treba u potpunosti vrednovati namjeru kojom j e trinitarna teologija uvela pojam pridavanja (appropriazione) vlastitosti, s ciljem prikladnoga izricanja uloge koja je vlastita svakoj božanskoj osobi, a bez uvođenja u raspravu savršene trinitarne jednakosti; usp. G. LAFONT, Peut-on connaftre Dieu en Jesus-Christ?, Paris, 1 969., 1 26- 1 46; VON BALTHASAR, Teologica. II . .. nav., 1 1 2- 1 1 7 ; LADARIA, El Dios . nav., 270-273 ; KKC 258-259.
.
.
.
.
63
KK C 258,259
ostvariti ako teologij a zaboravi svoje kristocentrično utemeljenje. Potrebno je, naime, pri znati da se u katoličkoj teologiji j avila, polazeći od razlike ekonomija-teologija, stanovita stranost između Trojstva i Stvaranja. Osobito je refleksija o Trojstvu bila svjedokom vrlo skoroga slabljenja svoj e povezanosti s povijesnim događajem Isusa Krista45 •
Radi produbljivanja: L. SCHEFFCZYK, Creation et Providence (Historie des dogme s II, 2a) traduit de \ ' allemand par P. PREVOT, Paris, 1 967., 5 5- 1 1 7 .
b) Stvaranj e kao trinitamo dj elo Da bi se došlo do adekvatna razumij evanj a trinitarnoga počela Stvaranj a, potrebno j e prij e svega voditi računa o dvama faktorima: s j edne strane, činj enica da j edinstvenost Isusa uključuj e nj egovo sinovsko božanstvo i nj egovo potpuno čovj eštvo te, s druge strane, odnos između te nj egove j edinstvenosti i stvaratelj skoga posredovanj a. Pažljivo razmatrajući ove danosti, otkriva se da Sin obj avljuj e svoj e sinov stvo, ili svoju različitost od Oca, u potpunu čovj eštvu Isusa, i to sinovstvo očituj e da božanski identitet n a misteriozan način uključuj e nazočnost j ednoga Drugog, rođena odvij eka. Tako obj ava stvoreno čovj eštvo, koj e je preuzeo Sin, pokazuj e kao j e dini mogući pristup misteriju Troj edinoga. S druge strane, stvarateljsko posredovanj e Isusa Krista dopušta ustvrditi da j e razlog svakoga božanskog priopćenj a a d extra, gdj e j e uključeno i stvaranj e, smj ešten unutar izvornoga trinitarnog razlikovanj a. Ako se Otac potpuno daruj e Sinu u Duhu, tada će se stvaratelj ski čin morati shvatiti kao uključen u tu trinitarnu komunikaciju4 6 : Sin j e Očeva Slika te, doslj edno, također i svega onoga što preko Nj ega izvire po Duhu, dakle i svega stvorivoga.
U toj perspektivi razlozi razlikovanj a svij eta od Boga proizlaze iz promatra nj a života koj i beskonačno protj eče unutar samoga Troj stva: u svome razlikova-
45
Usp. među ostalima LAFONT, Peut-on . . . nav., 1 6-20; M. 1. LE GUILLOU, 11 Mistero del Padre, tal. prijev., Milano, 1 979., 97- 1 24 ; COLOMBO, La teologia ... nav., 26-46; C. SCH ONBORN, L 'ieona di Cristo, Mila no, 1 98 8 . ; B. STUDER, Dio salvatore nei Padri della Chiesa, tal . prijev., Roma, 1 986., 323-332; J. PRA DES, De la Trinidad econ6mica a la Trinidad inmanente. A prop6sito de un principio de renovaci6n de la teologia trinitaria, u: »Revista Espanola de Teologia« 58 ( 1 998.), 1 -59.
46
Usp. VON BALTHASAR, Teodrammatica. v. . . nav., 70.
64
nju vj ečnoga Sina od Oca nalazi se ontološki temelj postoj anj a stvorenj a u nj ego voj različitosti od Stvoritelj a47•
RAZMI Š LJANJE TOME AKVINSKOGA Dobro j e podsjetiti da Tomina teologija, iako iz različite perspektive, pruža važne poticaje koj i idu u ovome smj eru. Toma npr. iznosi postoj anje trinitarnoga poretka (ar do) te, doslj edno, počela (principium) unutar samoga božanskog života4 8 . Anđeoski na učitelj , naime, tvrdi da se božanske osobe, iako u svome apsolutnom jedinstvu naravi, međusobno odnose prema točno određenu redu (ardo naturae) koj i j e na jedinstven na čin utemelj en na različitu dinamizrnu koji prethodi njihovu proizlaženju, te stoga i po sj edovanju j edinstvene božanske naravi: Otac j e ne prima ni od koga, Sin potpuno od Oca, Duh od obojice4 9 • Takav red dovodi do shvaćanj a realna razlikovanj a Troj ice i po drij etla božanskih osoba bez pribjegavanja pojmu uzročnosti, što bi, međutim, bilo neop hodno kad se radi o stvaranju 50 • Postojanj e ovoga trinitarnog reda dopušta uz to Tomi da ustvrdi kako se zajednički istup božanskih osoba ostvaruje prema tome istom redu: po stoji stoga specifičnost svake Osobe u stvaratelj skome djelu, a da to ne dovodi u pitanj e njihovo zaj edničko djelovanj e a d extra . U toj se perspektivi ističe važnost tradicionalno ga izraza, koji j e prihvatio dominikanski učitelj, »Pater principium totius divinitatis« 5 1 : u ideji stanovita prvenstva Oca, tema stvaratelj ske Svemogućnosti, tradicionalno
47
Na toj se liniji objektivno smj ešta Bonaventurin egzemplarizam (usp. BONA VENTURA DA BAGNORE GlO, Commentarium in I librum sententiarum, d. 7, dub. 2 [Quaracchi l, 1 1 3] ; d. 3 1 , p. 2, a. l , q. 2 [Quaracchi 1, 430-432]) koj i j e anticipirao već Ruperto di Deutz (usp. RUPERTO Dl DEUTZ, De Trinitate et operibus eius, l. 1 , pogo 2-3; PL 1 67, stt. 2 0 1 -203 ). Osobito je značajan sljedeći Bonaventurin tekst: »Ako nastaje ono neslično, nužno se pred-sh vaca nastajanje onoga sličnog; što se pokazuje ovako: ono slično se odnosi prema onomu nesličnom kao ono isto prema različitomu, kao i jedno prema mnogima; ali, nužno je da ono isto prethodi različi!omu, a jedno prethodi mnogima; stoga, takoder i nastajanje sličnoga prethodi nastajanju nesličnoga. A li stvorenjeje nastalo iz prvoga bića, i neslično je njemu; stoga, na nuždan način nastaje ono slično, .što je Bog. [ . .} Na sličan način, iz vječne supstancije ne proizlazi ono različito ako ne nastaje bitno identično. Stoga, u Boguje prvo nastajenje sličnoga, jednakoga, istobitnoga, a potom onoga nesličnoga, ne j ednakoga, bitno drukčijega« (SV. BONAVENTURA, La sapienza cristiana. Collatianes in Hexaemeron, collatio XI, 9, uredio V. C. B IGI , Milano, 1 985., 1 62 [Quaracehi, V, 3 8 1 ] . Tako se može poduprijeti da » Trajna razlika Čovjeka Isusa u odnosu na vječnoga Boga - a tako isto i od vječnoga Sina - označuje u biti da vječni Sin ne samo da prethodi ljudskomu postojanju Isusa, nego takoder tvori razlog njegova stvorenj skog postojanja. Jednako svim stvorenjima, i postojanje Isusa ima svoje utemeljenje u Bogu, Stvoritelju svi jeta. Ali, razlikujuCi se od Boga, to se postojanje temelji na seberazlikovanju vječnoga Sina od Oca. Tako je vječni Sin ontološki razlog ljudskoga postojanja Isusa u njegovu odnosu s Bogom Ocem. A li, ako sve od vječnosti, stoga takoder i od stvaranja svijeta, Otac nikada nije bez Sina, onda vječni Sin nije samo ontološki razlog postojanja Isusa u njegovu seberazlikovanju od Oca kao jedinoga Boga, nego i razlog različitosti i samostalnoga postojanja svake stvorenjske stvarnosti« (PANNENBERG, Teolagia 2 . . . nav., 34). Pogledati također GRESHAKE, Der dreieine . . nav., 2 1 9-250. .
48
l SN, d. 20, q. 1, a. 3 , co.
49
l SN, d. 20, q. l, a. 3 , ra 4um; QDP, q. 1 0, a. 2, co.
sO I SN, d. 29, q. 1 , co. usp. i I ST, q. 27, a. l , co. 51
l SN, d. 29, expo text.
65
OCU 52 , postiže svoju objektivnu važnost ukoliko se zasniva na položaju koj e ga prva božanska osoba zauzima u ordo personarum . S druge strane, upravo pojam reda ordo, dopušta osvij etliti i vlastitost proprium Sina i Duha Svetoga53 • U svj etlu ovih na glasaka razumijeva se smisao egzemplarnoga odnosa između proizlaženj a osoba i pro izlaženj a stvorova koj i Angelicus iznosi, u skladu s izrazom, iako podložnom varij acij a ma, »processio personarum est causa et ratio processio creaturarum« 54 . Međutim, još je važnija teza, koja se napose nalazi u Quaestiones disputatae de Poten tia Dei, o objektivnome jedinstvu potentia generandi (moći rađanja) i potentia creandi (mo ći stvaranj at . To je jedinstvo podupirano polazeći od same stvarnosti božanskoga bića, obi lježena težnjom da se priopćava i da se prožima: ovdje se veza između trinitarnoga bića i Boga stvaratelja pokazuje ukorijenjenom u samo srce njegove ontološke konstitucije.
pridavana
T vrdnj a da unutartroj stveno razlikovanj e obj ašnj ava svaku razliku, gdj e je uključeno i potpuno razlikovanj e stvorene stvarnosti od B oga, sažeto izražava naj dublj i korij en novosti obj avlj ene spoznaj e o Stvaranju. U nastavku će se vidj eti u koj emu smislu ta novost nailazi na odlučujuće pita nj e za svakoga čovj eka i svaku kulturu, o konačnome smislu i temelju stvarnosti.
Radi produbljivanja: G . MARENGO, Trinita e creazione, Roma, 1 990., 27- 8 3 ; G. EMERY, La Trinite creatrice, Paris, 1 99 5 .
e) Stvaranj e u svj etlu trinitarnoga otaj stva Polazeći od temeljnoga sadržaj a trinitarnoga počela Stvaranj a, moguće j e na vesti elemente novosti koj i proizlaze iz nj ega u razumij evanju Božj ega stvarat�lj skoga dj elovanj a. Prij e svega, radi se o priznanju da kršćanska vj era osigurava
52 o
pridavanj ima (vlastitosti, op. prev.) vidi gore bilješku 43 .
5J
Trostruko pridavanje djelotvorne, egzemplarne i djelatne uzročnosti Ocu, Sinu i Duhu Svetomu još više pro širuje Tominu refleksiju ( I ST, q. 38, a. 8, co; glede sustavne uporabe popisa uzročnosti u teologij i o Stvara nju, pogledati dolje, 68-72) i ujedno ističe važnost trinitarnoga reda, koji vrši temeljnu ulogu: djelotvornost (ex quo) se veže uz Oca, Počela bez počela; egzemplarnost (per quem) se veže uz Sina, kao onoga kojemu se čitav božanski život priopćava i izražava; konačno, finalnost (in quo) se veže uz Duba ukoliko ideja cilj a pretpostavlj a djelotvornost i egzemplarnost kao što D u h ovisi o Ocu i Sinu (usp. I ST, q. 3 9, a. 8, co).
54
l SN, d. 1 0, q. l , a. l , co. S tim u svezi pogledati i opsežno istraživanje koje je pruženo u: MARENGO, Trinita . . nav., 27-83 ; dragocjene sugestije su pružene i u: L. MATHIEU, La Trinita crea trice secondo san Bonaventura, tal. prijev., Milano, 1 994. ; G. EMERY, La Trinitli crea trice, Paris, 1 995 . .
55
66
QDP, q. 2, aa. 5-6; usp. MARENGO, Trinita . . nav., 84- 1 3 3 . .
slobodu Božj ega stvaratelj skog čina. U drugome redu se mora potvrditi potpuna pozitivnost stvorene stvarnosti .
SLOBODA Trinitarni temelj razlikovanj a Božj ega stvaranj a omogućuj e prij e svega razu mij evanj e slobode Božj ega stvaratelj skog čina: kad u Bogu ad intra ne bi bilo vj ečnoga pripćavanj a života, Stvaranj e bi se moglo pokazati, na neki način, kao zahtij evano zbog izražavanj a plodnosti božanskoga Bića; međutim, izricanj e tri nitarnoga počela isključuj e svaku nužnost i dopušta na apsolutan način potvrditi slobodu Božj ega stvaratelj skog čina56•
POZITIVNOST Iz toga proizlazi važan razvoj : povezivanj e kristološkoga posredništva s trini tarnim počelom Stvaranj a dovodi do priznavanj a na apsolutan način potpune dobrote i pozitivnosti stvaranj a, zadržavajući neosporivim smisao nj egova obj ek tivna razlikovanj a od Boga. Jer, u mj eri u kojoj drugost svij eta u odnosu na Boga pronalazi svoj e utemelj enj e u prisutnosti Drugoga u Bogu, ili Sina koj i je slika Očeva i stoga svega onoga što može biti priopćeno od Boga, udalj enost od Boga otkriva da je svij et u pozitivnu odnosu s Bogom, što je nezamislivo u bilo koj emu drugome religioznom ili fiolozofskome tumačenju podrij etla svij eta5 7 •
TROJSTVO I STVARANJE U zaključku ovoga rečenoga razumij e se da zaboravlj anj e na trinitarno Božj e biće oduzima teologij i odlučujuće elemente z a zadovolj avajuće razumij evanj e misterij a Stvaranj a : stoga n e začuđuj e da neki teolozi dolaze do tvrdnj e da, zapra vo, neki netrinitarni Bog ne bi mogao biti Bog Stvoritelt.
56
Kao što je već pokazala velebna teologija Bonaventure i Tome: BONAVENTURA, Commentarium . . . nav., I, d. 6, q. 3 co; d. 27, p. 2, q. 2, concl. [Quaracehi, I, 5 3 . 3 85 ] ; I ST, 32, l , ra 3 um kao i 65, 2, ra l um. Daljnje napomene o tome nalaze se dolje, 96-98.
57
»Ako u identitetu Boga postoji Drugi, koji je uz to slika Očeva i na taj način i svega stvorivog, ako u tome identitetu postoji Duh, slobodna ljubav koja se razlijeva iz Jednoga i iz Drugoga, onda ono drugo stvaraTija, upravljeno po modelu božanskoga Drugog, i Tijegovo biće uopće, koje duguje samo sebe unutarbožanskoj darežljivosti, biva tjerana u pozitivan odnos s Bogom, odnos koji ne može sanjati nijedna druga nekršćanska religija . . . « (VON BALTHASAR, Teologica. Il. . . nav., 1 55). Ne smije se zaboraviti na napor koji pokazuje velik dio filozofske i religiozne refleksij e u potvrđivanj u pozitivnosti stvarnosti: glede više analitičkoga razvoja ove činj enice pogledaj dolje, 87-92.
58
VON BALTHASAR, Teodrammatica. V. . . nav., 53 -92. Takva tvrdnja ne uključuj e, međutim, da čovjek ne bi mogao filozofskim ili religioznim putem razumski doći do spoznaje postojanj a Prvoga Uzroka ili B oga stvo ritelja. Treba pogledati I. vatikanski sabor (DS 3004) i Humani generis (DS 3875). U vezi tumačenj a tvrdnje I. vatikanskog sabora, pogledati VON BALTHASAR, La teolagia . . nav., 323-348. .
67
Kršćanska obj ava pokazuj e onda, preko jedinstvenosti Isusa Krista, kako se kristološko počelo i trinitarno počelo Stvaranj a stj eču stoga u j ednome j edinome teološkom obliku. Ova dva počela doista predstavlj aju utemeljujuć e elemente teologij e Stvaranj a, koj a hoće do kraj a prihvatiti novost kršćanske obj ave. Radi produbljivanja: H. U. VON BALTHASAR,
Teodrammatica. V. L'ultimo atta,
tal. prij ev. , Milano, 1 9 86., 5 3-92.
3. Stvaratelj ska uzročnost Isusa Krista Priznavanj e stvarateljskoga posredovanja Isusa Krista, smj e štena u nj egovu
Rim 5,14;
Ef U - l O
izvornome trinitarnom horizontu, kako se poj avljuj e u povij esnome događaju Isu sa Krista, dopušta sada razviti sve elemente namj ere i sadržaj a stvaratelj skoga Božj eg č ina59• Obj ava nij e usmj erena prij e svega prema tvrdnj i o Bogu kao dj elotvornu izvoru stvorene stvarnosti, nego radij e predstavlj a događaj Sina Božj ega utj elov lj ena kao počelo koj e , u središtu spasenj skoga nacrta Troj stva, nosi u sebi i očituj e razloge svake božanske inicij ative, p a stoga također i Stvaranja. Zato se može go voriti o Isusu Kristu kao uzroku Stvaranj a : pomoću te kategorij e, naime, moguće j e j asnij e izraziti da je misterij nj egovejedinstvenosti j edini istinski prikladan ele ment za izricanj e svih dimenzij a Božj ega stvaratelj skog dj elovanj a60•
a) Posebnost stvaratelj ske uzročnosti POJAM UZROČNOSTI Dobro je uvodno se podsj etiti da j e poj am uzročnosti teološka tradicij a uočila kao prikladno sredstvo za j asno označivanj e nUŽllo ga razlikovanj a koj e treba sa-
59
Sin j e Poslanik i zbog toga se pokazuje kao Arhetip čovjeka, dok se ne bi smjelo reći da je poslan kako bi bio sam taj Arhetip. Jedino j e na ovoj razini apsolutna jedinstvenost povijesnoga događaj a Božj ega Sina koji je postao čovjekom, u stanju do kraja pokazati svoje univerzalno traženje, a da on ne teži idealističkomu zami šljanju Isusa kao apsolutna Čovjeka i da se arhetipsku ideju čovještva u sebi i njegove sposobnosti nadiđe sve do onoga božanskog. Na toj se linij i kretao, međutim, kristološki prijedlog autora poput K. Rahnera, P. Scho onenberga, E. Schillebeeckxa; pregled suvremene kristološke rasprave može se naći u A. S CHILSON W. KAS PER, Cristologia, oggi, tal. prijev., Brescia, 1 979. a daljnj a suvremena gibanja u monografskome broju Lafenomenologia di Gesu časopisa »Teologia« 23 ( 1 998 .), n" 3 , 24 1 -362. -
60
68
Upravo se tu, naime, Biće u potpunosti objavljuje kao urešeno obilježjem božanskoga određenja, dakle kao Dar, prema trinitamome (osobnome) obliku: kao urešeno slobodnim sebedarjem Oca koj i rađa Sina u Ljuba vi (Duh).
čuvati između proizlaženj a božanskih osoba i stvaranja stvorova; istodobno se otkrilo da aposlutno nij e moguće svesti stvaratelj sku uzročno st na druge oblike vršenj a uzročnosti, ukoliko je Stvaranj e j edno j edinstveno božansko dj elovanj e6 1 •
NEDOSTATNOST POJMA DJELOTVORNE UZROČNOSTI Povij esno ostaj e dokumentirano da uporaba pojma uzročnosti nij e uvij ek poštovala ono specifično obj avlj ene danosti. Promatrajući napose Stvaranj e j edi no kao čin preko koj ega Bog, shvaćen kao dj elujući subj ekt, proizvodi svoj uči nak, smatralo se da bi božansko dj elovanj e u Stvaranju moglo biti prikladno pro tumačeno na teorij skoj razini pomoću isključive uporabe djelotvorne uzročnosti62 •
S ama teologij a Tome Akvinskoga, na koju su se mnogi pozivali radi oprav danj a takve usmj erenosti razmišlj anj a, rabila je, međutim, niz uzročnosti prema j e dnome širem povezivanju dj elotvornosti, egzemplamosti i finalnosti63 •
Naprotiv, polazeći već od Duranda di San Porciano C t 133 4 . t , može se ocijeniti svo đenje čitave refleksije o Božjemu stvaratelj skom djelovanju na analognu primjenu djelo tvorne uzročnosti. Tu j e usmjerenost apsolutizirala i potvrdila teologij a F. Smireza65 . Na taj se način razmišlj anje o Stvaranju iscrpljuje u metafizičkoj analizi Božj e uzročnosti prema
61
Š to se tiče pojma uzročnosti u srednjovjekovnoj i tomističkoj misli, te njezina odnosa sa stvaratelj skim djelo vanj em, usp. E . GILSON, Elementi di filosofia cristiana, tal. prijev., Brescia, 1 964., 268-29 1 ; ISTI, L 'esprit de la philosophie mMievale ( E tudes de philosophie medievale XXXIII), Paris, 1 978., 85-1 09; ELDERS, La metaflSica . . . nav., 3 06-3 4 8 .
62
U vezi povij esti uporabe ove kategorije u filozofiji i u teologij i, pogledati A. GUZZO - F. BARONE, Causa, u: Enciclopediafilosofica, uredio Centar za filozofske studije u Gallarate, II, ažurirani pretisak drugoga pot puno prerađena izdanja, Firenze, 1 982., st!. 1 56- 1 73 ; A. SCH O PF, Causalita, u: Concettifondamentali di filosofia, I, Brescia, 1 982., 3 05-329.
63
»Praedestinatio nostra quantum ad illud quod est aeternum in ipsa, causa non habet; sed quantum ad effectum potest habere causam, in quantum scilicet eius ejJectum producitur mediantibus aliquibus causis creatis : et se cundum praedestinationis nostrae causa ejJiciens est praedestinatio Christi in quantum ipse est mediator no strae salutis; etformalis, in quantum infilios Dei ad imaginem eius praedestinamur; etfinalis, in quantum no stra salus in eius gloriam redundat« (3 SN, d. 1 0, q. 3; u Summi će causaformalis postati exemplar); treba dobro promotriti i tumačenje u l ST, q. 44. U baštini dominikanskoga teologa sva su tri uzroka važna za adekvatno tu mačenje stvaratelj skoga čina. Ako, naime, djelatvorna uzročnost dopušta prije svega potvrditi Božje stvaratelj sko vrhovništvo i djelotvorno priopćavanje bitka koji ona ostvaruje, egzemplarna ifinalna uzročnost pokušava ju pokazati posebnost takva priopćavanja pomoću kategorija Mudrosti i Dobrote, koje se ponovno promatraj u u svjetlu njihovih pridavanja Sinu i Duhu Svetomu: vidi gore, 65-66. Ne treba zaboraviti da je (vidi dolje, 92-95) pažlj ivije tumačenje Tome pojasnilo da već ovaj dominikanski teolog, pomoću svoje sretne sinteze uzročnosti i participacije u nauku o actus essendi, uspijeva izreći odnos Bog-svijet izvan ograničenj a puke djelotvornosti: u vezi toga treba pogledati poimanje transcendentalne uzročnosti kako ga je predložio C. FABRO, Partecipazione e causalita, Torino, 1 960.
64
Usp. SCHEFFCZYK, Creation ... nav., 1 64.
65
Usp. ibid. , 1 8 5 ; J. F. COURTINE, Le projet suarezien de la meatphisique, u: »Archives de phi1osophie« 2 ( 1 979.), 253 -274; A. GUY, L 'analogie de l 'etre selon Suarez, ibid., 275-294.
69
svijetu i vraća se opasnost pretežno »esencijalističkoga« iščitavanja, koje ne samo da je nepravedno prema novosti Objave, nego također obznanjuje korak unatrag u odnosu na tezu ćiste zbiljnosti Biea, koju je genijalno uveo Toma66 • Izgleda da će drugom skolastikom razmišljanje o Stvaranju biti upućeno na svođenje na fizičko/kozmološki moment; to će razmišljanje, međutim, zbog razvoja modeme zna nosti, biti sve nesposobnije odgovoriti na pitanj e o smislu stvarnosti. Stoga će se ono obra titi novim postignućima modeme znanosti. Tako se ostvaruje potpuna identifikacij a istra živanj a o Stvaranju s istraživanj em problema podrijetla stvarnosti i čovjeka: ova se pristra na postavka dubinski ukorijenila i proširila, tako da se gotovo podrazumijevala kao sigur na, napose polazeći od manualističke teologije 67• Konkretno, preuzimanj e jednoga pretežno kozmološkoga obzora značilo je kretanje u analizi stvorene stvarnosti i istraživanje izvora iz kojega sve proizlazi, bez neposredna uvođenja u govor teološkogapoćela po kojemu sve postoji. Takvo je opredjeljenje dovelo, gledajući sa sustavnoga stanovišta, do očita preokreta perspektive u pogledu na proprium kršćanske objave, kako je pokazano u prethodnome poglavlju68 . U katoličkome se razmišljanju nerijetko predlagalo vrlo dvosmisleno širenj e one kozmološke postavke. Usvoj eni su primjeri (npr. lanac okomito obješen koji bi zahtije vao prvu kariku na koju bi se zakvačio) pokazivali svođenj e problema na određivanj e Prvoga Uzroka, koj i j e neizbježno bio shvaćen unutar iste ontološke razine svih drugih uzroka, a da se nij e vodilo računa o razlici, koju subzistentno Biće pokazuj e prema bići ma koj a je Ono stvorilo. Tako se mogla promicati gruba vulgarizacij a božanskoga stva ranja, koja je bila odbačena, ponekad na jednako grub način, od modernih mislilaca i znanstvenika6 9 • TROJSTVO I STVARATELJSKA UZROČNOST Ograničavanj e na djelotvornu uzročnost rađa, naime, ozbiljno reduciranj e : takav izbor n e sadrži trinitarni karaker (božanskoga) Bića obj avlj ena u Isusu Kri stu i ne promatra kako Božanske Osobe dj eluju u stvaratelj skome Božj em činu, ili, ne promatra slobodu toga čina. Radi se stoga o tome, da se prikladno obj asni stva rateljsku uzročnost pokazujući da u Stvaranju ne dj eluj e samo dj elotvornost bo žanske naravi, nego se ostvaruj e priopćavanj e ad extra troj stvenoga bića u snazi posredovanj a Isusa Krista, Početka i Svrhe samoga Stvaranja.
66
Usp . C. FABRO, Jntroduzione a san Tommaso, Milano, 1 9 8 3 . ; P. GISEL, La Creazione. Saggio sulla liberta e la necessita, la storia e la legge, I 'uDIno, il male e Dio, tal. prijev., Genova, 1 987., 1 46-1 54.
67
Vidi gore, 9-1 l .
68
Vidi gore, 1 2 - 1 3 .
69
Kao primjer s e može navesti B . RUSSELL, Why J a m not christian, and others essays o n religion and related subjects, London, 1 96 1 .
70
Radi produbljivanja: G. COLOMBO,
u: GRUPA AUTORA, Bi/ancio della III, uredili R. VANDER GUCHT i H. VORGRIMLER, tal . prij ev. ,
La teologia della ereazione nel XX seeolo,
teologia del XX seeolo,
Roma, 1 972 . , 44-66; P. GISEL, La Creazione. Saggio sutla liberta e la neeessita, Dio, tal . prij ev. , Genova, 1 9 87., 1 1 5- 1 54.
la storia e la legge, l'uomo, il male e
b) Analogij a s Utj elovljenj em Priznati Isusa Krista uzrokom Stvaranj a znači shvatiti da j e adekvatno priop ćavanj e božanskoga Bića dano u misteriju Utj elovlj enj a Sina: već spomenuto kri stološko i trinitarno počelo Stvaranj a dovodi do gledišta da j e ono, iako s nužnim razlikovanj em, shvaćeno prema analogij i impliciranoj u uzročnosti, koj a j e vlasti ta misteriju Utj elovlj enj a Sina70• To, medutim, ne smij e dovesti do zaborava da slučaj hipostatskoga sj edinj enj a ostaj e apsoluno j edincat i bitno različit od svake vrste sj edinj enj a božanskoga i ljudskoga.
ANALOGIJA S KVAZIFORMALNOM UZROĆNO Š ĆU Prema ovoj perspektivi, uzročnost Isusa Krista, u odnosu na stvorenu stvar nost, neki shvaćaju u analogij i prema kvaziJormalnoj uzročnost(l . Ta j e uzroč nost uvedena u teologiju upravo da bi se nadiš1a i integrirala uloga dj elotvorne uzročnosti u tumačenj e visio beatifica, hipostatskoga sj edinj enj a i trinitarnoga nastanj ivanj a, pridajući dužnu važnost istupu koj i j e vlastit trinitarnim osobama u ti� trima stvarnostima72. Analogna uporaba kvaziJormalne uzročnosti dopušta da se ne zaboravi trini tarna i kristološka dimenzij a Stvaranj a, te je tako u stanju integrirati vidik proizvo-
70
Usp. COLOMBO, Creazione
7l
Božanska uzročnost prema stvorenoj stvarnosti bila bi shvaćena »ne samo u smislu daje Bogproizvodi acti one sua, nego i u smislu daje ostvaruje communicatione sui, ili ex parte rei creatae, u smislu daje biće stvore ne stvarnosti načinjeno ne samo po učinku Božjega proizvodnog djelovanja, nego i po prisutnosti samoga Božjeg bića - kako se to događa u kvaziJarmainoj uzročnosti - iako u ograničenosti kojaje vlastita stvorenoj stvarnosti« (COLOMBO, Creazione . nav., 207).
72
Ako u ovim trima navedenim slučajevima kvaziJarmaina uzročnost izražava ponajprije kritički sud u odnosu na prijašnja rj ešenja, još se više mora istaknuti ovu kritičku valj anost kada se nj ome koristi, u nj ezinoj ana lognoj primj eni, radi osvjetljivanja stvarateljske uzročnosti. Vidi dolje, 279.
. . .
nav., 206-207.
..
71
đenj a stvarnosti s vidikom priopćavanj a života Troj edinoga ad extra subj ektu koj i j e različit od Boga73•
EGZEMPLARNO ST ISUSA KRISTA Na toj se osnovi može ispravno izreći egzemplarnost Isusa Krista: on j e arhe tip, pralik S tvaranj a. Stoga teologij a o čovj eku kao slici Božjoj traži da bude razvi j ena, napose u kristološkome smislu74• Konačno, postaj e razumlj ivo zašto j e Isus Krist cilj Stvaranj a : u nj emu se Stvaranj e otkriva kao ostvarivanj e troj stvenoga predodređenog plana 75 da svi lju di budu pozvani na božansko sinovstvo. A to sinovstvo posj eduj e oblik obj avlj en u utj elovlj enome Sinu.
e) Antropološki profil Stvaranj a Polazeći od stvaratelj ske uzročnosti Isusa Krista, razumij eva se, dakle, da se stvaratelj ska inicij ativa Troj stva ne ostvaruj e samo u slobodnu stvaranju stvarno sti, nego i u stvaranju slobodnih subj ekata (ljudi), pozvanih da udioništvuju, na adoptivan način, na božanskome sinovstvu koj e j e obj avlj eno u ledinorođenome Sinu koj i j e postao čovj ekom.
KRISTOLOGIJA I ANTROPOLO Š KI OBZOR Kristološko shvaćanj e Stvaranj a dovodi, dakle, do toga da se pokaže određeni antropološki profil toga Stvaranj a : iz toga j e razloga potrebno nadići tradicionalni kozmološki horizont, u koj emu se obično ono izlagal076•
7J
Drugi su smatrali da mogu ustvrditi postojanje djelotvorne uzročnosti Isusa Krista u Stvaranju: ta teza može biti pojašnjena pomoću dvaju gledišta. S jedne strane. neki smatraju da se, izbjegavajući tvrdnju o postojanju ljud ske Kristove naravi prije Utjelovljenja, ipak može reći da je cijelotvorni uzrok Stvaranja Rij eč, ukoliko bi se utjelovila, pa bi si stoga pomoću Stvaranj a htjela pripraviti ono čovještvo, koje bi kasnije preuzela: u izvornoj zamisli božanskoga plana, čovještvo je dakle bilo stvoreno s obzirom na Utjelovljenje, te bi se i stvarateljska djelotvornost Boga prikladno shvatila u svjetlu Kristova prvenstva u odnosu na Adama (usp. FUCK - AL SZEGHY, Fondamenti. . . nav., 3 9 ; VON BALTHASAR, Teologica. II . . . nav., 1 42- 1 46). Drugi, međutim, sma traju da mogu ustvrditi stvarateljsku djelotvornost Isusa Krista polazeći od Iješenja osjetlj iva problema njegove preegzistencije (usp. BIFFI, Tu solo . . . nav., 3 8-4 1 ; 84- 1 02 ; ISTI, Approccio . . . nav., 5 1 -74). U vezi problema preegzistencije Isusa Krista opširnu je obradu pružio BORDONI, Gesu di Nazareth . . . nav., 62 1 -760.
74
Vidi dolje, 1 26 - 1 3 1 .
75
Vidi dolje, 76-86.
76
Usp. COLOMBO, La teologia . . nav . , 57. Smisao ove tvrdnje već j e bio staVlj en u kontekst suvremene teološke rasprave u poglavlju l ., vidi gore, 27-30 .
72
.
Na toj pozadini osobitu važnost poprima originalna Pavlova paralela između Krista i Adama: Adama se može smatrati »pralikom onoga koji ima doći« (Rim 5, 14) j edino ako glava (početak) Stvaranj a nij e Adam, nego KrisC. Ovaj Pavlov izbor potpuno opravdava činjenica da, u intellectus fide i Stvara nj a, kršćanski novum ovisi o događaju Krista, Božj ega S ina koj i j e postao čovj e kom. Tako postaj e moguće prepoznati da Obj ava pokazuj e razlog postoj anj a čovj eka upravo preko utj elovlj enoga Sina: Bog, htijući priopćiti čovj eku sve ono što želi u vezi stvorene stvarnosti, navodi ga na posvj ešćivanj e veze koj a postoj i između stvaranj a čovj eka i Isusa Krista.
NOVI ČOVJEK Ova danost o stvorenj skome vidiku spasenj skoga nacrta dopušta, osim toga, potpuno dokučiti značenj e novoga čovjeka i, u skladu s tim, novoga Stvaranja čime se zaključuj e otkupitelj sko dj elo Krista u historia salutis7 8 (povij esti spasenj a) . -
Drugim rij ečima, može s e reći da za Pavla Stvaranj e nalazi svoj e istinsko dovr šenj e u Otkuplj enju. Tako se na prvo i na novo Stvaranj e može gledati ne kao na dvi j e stvarnosti koj e mehanički slij ede j edna nakon druge, nego se uzaj amno uključuju: druga stvarnost preuzima prvu i daje joj punu smislenost. Prva stvarnost, u samoj sebi, mogla bi j edino ostati nedovršena i neadekvatno razumlj iva. S druge strane, povij esno-spasenj ski tok se razvij a prema planu zamišljenu »prije postanka svijeta« (Ef1,4), i ostvaruj e se u »punini vremena« (Ef 1, 10). Polazeći od novoga Stvaranja, Krist se obj avljuj e kao Glava samoga Stvaranj a79 : solidarnost Krista sa svim ljudi ma, sve do nj egove smrti za nas� ima svoj temelj u stvaranju svih ljudi u Kristu80•
77
Upravo je Irenej Lyonski uočio u čitavoj njegovoj širini Pavlov paralelizam, koj i j e odlučujući za ispravno ra zumijevanj e veze između antropologije i kristologije. »Zbog toga je Pavao toga istog Adama nazvao 'pralikom Onoga koji ima doći '. Jer Riječ, Stvaratelj svih stvari, predoblikovalaje u njemu buduG'u ekonomi ju čovještva, kojim će se zaodjenuti Sin Božji: tj. Bogje u prvom redu ustanovio čovjeka kao puteno biće, oči to kako bi bio spašen od čovjeka kao duhovnoga bića. Budući da je preegzistirao Spasitelj, moralo je nastati takoder i ono što je trebalo biti spašeno, kako Spasitelj ne bi bio uzaludan« (IRENEJ LYONSKI, Contra le eresie, III, 22, 3, u ISTI, Contra le eresie e gli altri scritti, uvod napisao i preveo E. BELLINI, Milano, 1 98 1 . , 289-290 [SC 2 1 1 , 43 8] . Prijevod ovoga poznatog tekstaj e kontroverzan. O tumačenju tekstova pogledati : A. ORBE, Antropologla de san Ireneo (Biblioteca de Autores Cristianos 286), 49 1 -493 ; J. A. DE ALDAMA, Adam typusjuturi (San Ireneo, A dvers. Haer. 3, 22, 3) , u: »Sacris Erudiri« 13 ( 1 962.), 266-279. Treba pogle dati i druge tekstove IRENEJA, Contro le eresie . . . nav., II, 2, 4, 1 26 (SC 294, 3 8); lIJ, 2 1 , 1 0, 287-288 (SC 2 1 1 , 426-43 1 ) ; V, l , l , 4 1 1 -4 1 2 (SC 1 53 , 1 6-2 1 ) ; ISTI, Esposizione della predicazione apostoliea, u: ISTI, Contro le eresie . . . nav., 22, 497.
7E
Usp. I Kor 15, 45-49; 2 Kor 5, 1 7; Gal 6, 1 5 ; Rim 5, 1 2 -2 1 ; 8, 1 9-24; Kol 3 , 9 - 1 0 ; Ef 2, 1 4 - 1 6 ; 4, 22-24.
79
VON BALTHASAR, Teodrammatica. III. . . nav., 33-39; 233 -242.
80
Usp. VON BALTHASAR, Epilogo . . nav., 1 5 1 - 152. U vezi teološkoga tumačenja spasenjske Kristove smrti, pogledati MOlOLI, Cristologia ... nav., 1 54- 1 92; G. BIFFI, Soddisjazione vicaria o espiazione solidale?, u: ISTI. Tu solo. . . nav., 42-67; VON BALTHASAR, Teodrammatica. IV. .. nav., 2 13-336; SCOLA, Questioni... nav., 14- 1 9. .
73
Rim 5,14
Radi produbljivanja: G, COLOMBO, Creazione, u Nuovo Dizionario di Te% Cinisello Balsamo, 1 99 1 . , 1 98-2 1 0.
gia,
uredili G, BARBAGLIO i S. DIANICR,
4. Svrha Stvaranj a
ISUS KRIST POĆETAK I KRAJ Rim 1 1 ,35; Kol 1 , 1 6 ; l Kor 3,2 1 -23; 1 5,28 Ef3 ,20-2 1 Otk 1 , 1 7 ; 2,8; 22, 1 3 KKC 280
Razmišlj ajući o stvaratelj skoj uzročnosti Isusa Krista, vidj eli smo da j e on do ista Prvi i Poslj ednj i , Poćetak i Kraj (Otk 1 , 1 7; 2, 8; 22, 13): u nj emu se, dakle, može pron.aći odgovor na pitanj e o tome, koj e značenj e ima svij et za Boga i, stoga, koj a j e svrha radi koj e ga j e on stvorio. Trinitamo i kristološko utemelj enj e Stvara nj a u korij enu o db acuj e misaonu zabludu da j e svij et bio potreban radi Božj ega ispunj enj a.
SLA VA BOŽJA (GLORIA DEI) KAO SVRHA STVARANJA I . Vatik. sabor (DS 3025) KKC 293 Izl 4 , 1 5 - 1 8 ; 1 6,7; Iz 6 , 1 -5 3 5 , 1 -4; Br 1 4,2 1
Kada teološka tradic ij a tvrdi da j e svrha Stvaranj a slava Božja, hoće naznačiti dvij e stvari : prij e svega, sam Bog je svrha svake stvari, te On nema potrebe za stvaranj em, niti iz nj ega može izvući nekakvu korisel . Učitelj ski preuzeta od L vatikanskog sabora82, ova tvrdnj a može biti osobito obogaćena unutar našega razmišlj anj a. Radi se, kao prvo, o otkrivanju stanovita siromaštva izraza slava prema značenju klasičnoga i srednj ovj ekovnoga latinskog
(clara notilia cum laude83) te, suslj edno, o povratku bogatij ega smisla koj i proizla zi iz biblij ske tradicij e izražene izrazima (06�a., khabod) puno nabij enij ima znače nj em. Oni pokazuju način kako se Bog očituj e čovj eku, uprisutnj ujući se u nj emu na iskusiv način84 : zbog toga se slava Božja očituj e preko Nj egovih spasenj skih či na i teofanij a. Kao primj eri ovoga dvo strukog načina očitovanj a mogu se navesti prij elaz preko Crvenoga mora i teofanij a koju je opisao prorok Izaij a :
»Zašto zapomažete prema meni? - reče Jahve Mojsiju. - Reci Izraelcima da krenu na put. A ti podigni svoj štap, ispruži svoju ruku nad morem i razdijeli ga nadvoje, da Izraelci mo81
Usp. Z. ALSZEGHY
82
»Si quis (. . .) mundum ad Dei gloriam conditum esse negaverit: a.s. « (DS 3 025).
-
M. FLICK, Gloria Dei, u: »Gregorianum« 36 ( \ 955), 3 6 \ -390.
83
Tako također u Tome, usp. 2ST, q. 2, a. 3 .
84
Usp. G . KITTEL - G . VON RAD, 1i6�a., u GLNT II, stt. 1 348- 1 3 98.
74
gu proći posred
mora po suhu. Ja ću otvrdnuti srce Egipćana, i oni će poći za nj ima, a ja ću se onda proslaviti nad faraonom i njegovim ratnicima, njegovim kolima i konj anicima. Neka znaju Egipćani da sam ja Jahve kad se proslavim nad faraonom, njegovim kolima i njegovim konjanicima« (Izl 1 4, l 5 - 1 8t; »One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospoda gdj e sjedi na prij estolju visoku i uzvi šenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište. Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio. I klicahu jedan drugome: ' Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama! Puna je sva zemlja Slave njego ve ! ' . Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovraci na pragovima, a Dom se napu ni dimom. Rekoh: 'Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidj eše Kralja, Jahvu nad Vojskama! ' « 86 . Na tome tragu Novi zavj et prepoznaj e slavu u osobi i dj elu Isusa Krista:
L k 9.32;
» 1 Riječ tij elom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine« (Iv 1 , 14); » To Isus doreče, a onda podiže oči k nebu i progovori: 'Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tij elom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao - Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo '« (Iv 1 7, l-5t. Među Ocima može se, kao izvrstan primjer, navesti Irenej a (t 200.). On do bro izražava smisao ovoga naučavanj a s obzirom na svrhu Stvaranj a :
» Tako pak u početku Bog ne oblikova Adamaj�r je trebao čovjeka, nego da bi imao neko ga u koga će unijeti svoja dobra. Jer ne samo prije Adama, nego i prije cjelokupna stvara nja Riječ je slavila Oca, ostajući u Njoj, i nju je slavio Otac, kao što ona sama kaže: 'Proslavi me, Oče, onom slavom koju sam imao kod tebe prije negoli j e svij eta bilo ' (Iv 1 7, 5). Niti nam je naredio da ga slijedimo jer mu je trebalo naše služenje, nego da nama samima pribavi spasenj e . Kako bismo slijedili Spasitelj a i sudj elovali u spasenju, kao što slijedimo svj etlo i imamo u sebi svjetloi 8 •
85
Treba pogledati i Izl 1 6, 7 ; Iz 3 5 , 1 -4 i Br 14, 2 1 s izričitim upućivanjem na Stvaranje: »lahvina slava ispuni svu zemlju«. Usp. L. BOYER, Cosmos. Le monde et la glorie de Dieu, Paris, 1 982.
86
Pogledati također Izl 3 3 , 1 8; Pnz 5, 22ss; Lev 9, 6.23-24; 1 Kr 8, l Oss; Ez 9 - 1 1 .
87
Isto tako Iv 2, 1 1 ; 1 1 , 40 ; 1 7, 22.24; 2Kor 3 , 1 8 ; Tit 2, l 3 .
88
Usp. I RENE], Contra le eresie . . nav., IV, 14, 1 , 3 3 0 (SC 1 00, 53 8-543). Temelj an j e također i sljedeći tekst: »Stoga Riječ postade djeliteljem očeve milosti u korist ljudi, radi kojih je ustanovio tako velike ekonomije spasenja, pokazujuCi Boga ljudima i predstavljajući čovjeka Bogu: čuvajući nevidljivost Oca kako čovjek ne bi počeo prezirati Boga i kako bi uvijek imaojednu točku prema kojoj će napredovati. ali istodobno pokazu jući vidljiva Boga ljudima pomoću mnogih ekonomija. kako čovjek, posve lišen Boga, ne bi prestao postojati. Doista, slava je Božja živ čovjek, a čovjekov život je očitovanje Boga« (ibid., IV, 20, 7, 349 [SC 1 00, 646-649]); usp. A . ORBE, Gloria Dei vivens homo, u: »Gregorianum« 73 ( I 992.}, 205-26 8 . .
75
Iv 1 . 1 4 ; 2, 1 1 ; 1 1 ,40; 1 7 , 1 -5.22.24 2Kor 3 , 1 8; Tit 2 , 1 3
KRISTOCENTRI ČNO RAZMATRANJE O BOŽJOJ SLA VI (GLORIA DEI) Iv 1 5 ,8; 1 6, 1 4 KK C 294
Stvaranj e istj eče iz taj anstvenoga kruga života i darivanj a o soba Troj stva: či tavo se nj ihovo stvaratelj sko dj elo izriče u Sinu koj i j e postao čovj ekom de Spiritu Sancto, a sam j e čovj ek slava Božj a ukoliko očituj e preobilj e onoga unutartroj stvenoga života, koj i ga j e oduvijek htio kao sina u Sinu 8 9 , Priznati Božju slavu kao svrhu Stvaranj a nij e ništa drugo nego izričito izreći stvaratelj sko i otkupitelj sko posredovanj e utj elovlj enoga Sina. Napose je to način kako potvrditi aps olutnu slobodu koj om Bog stvara. Osim toga, sadržaj takve Božj e inicij ative mora biti priopćavanj e Nj egove dobrote. Radi produbljivanja: A. ORBE,
Gloria Dei vivens homo,
u: »Gregorianum« 73 ( 1 992.), 205-268.
5. Isus Krist, središte svemira i povijesti
Razmišlj ajući o misteriju Stvaranj a u svj etlu božanskoga plana postalo je oči to kako Isus Krist predstavlj a onaj događaj, koji, u određenim okolnostima svoje ga poj avka u povij esti, potpuno čini shvatlj ivim razloge djelovanja koj ima j e troj stveni B o g započeo povij esno događanj e čovj eka i čitava svij eta.
a) Povij esno-sakramentalna metoda Objave Tako se pokazuj e daj e za Obj avu90 prikladna povij esno-sakramentalna metoda. Čovj ek j e naveden da otkrij e kako mu j e istina o nj emu i o svijetu dostupna j edino u j ednome hic et nunc: iz toga razloga povij esna se okolnost pokazuj e obdarenom viškom koj i sadrži smisao, koj i na neki način prethodi samoj okolnosti, a da zbog toga ne postane odvoj iv od nj e. Božji se plan, tj , Obj ava, daj e u hic et nunc, ali ne is crpljuj e se u tome: onj e stvarnost koj a j e prva, ali se doživlj ava j edino u sadašnj o sti.
IZABRANJE - SAVEZ - PASHALNI MISTERIJ Post 1 2 . 1 -3 ; Izl 3, 1 - 1 2; Pnz 7.6-9;
Polazeći već od Staroga zavj eta, obj ava se podudara s događanj em nacrta Božj e ljubavi na apsolutno nezaslužen i univerzalan način, preko niza okolnosti
8 9 Iv 90
76
1 5 , 8; 1 6, 1 4 ; 2 Kor 3 , 1 8.
Usp. SCOLA, La logiea . .
.
nav . ,
474-482.
koj e su spasenj ske ukoliko su mj esto gdj e se taj nacrt poj avljuj e i biva dostupnim čovj eku91 : zadivljujuće j e očitovanj e logike izabranja, povij esni oblik metode ko j om je Bog htio priopćiti se ljudima i obj aviti se u Svome gospodstvu. S izabra nj em j e na neodvoj iv način povezan Savez92 , koj i tvori nj egovu svrhu: Izrael j e iza
N c h 9; Ps 1 06,23; L0 9
KKC 7 8 1
bran i odabran kako bi se, u nj emu i preko nj ega, mogao uspostaviti o sobni odnos u ljubavi između Boga i ljudi. Na sažet se način to kaže u Knj izi Ponovlj enoga zakona:
»Tll ti si narod posvećen Jahvi, Bogu svome; tebe je Jahve, Bog tvoj, izabrao da među svim narodima koj i su na zemlj i budeš njegov predragi vlastiti narod. Nije vas Jahve oda brao i prihvatio zato što biste vi bili brojniji od svih naroda - vi ste zapravo najmanji - ne go zato što vas Jahve ljubi i drži zakletvu kojom se zakleo vašim ocima. Stoga vas je Jahve izveo jakom rukom i oslobodio vas iz kuće ropstva, ispod vlasti faraona, kralja egipat skoga« (Pnz 7, 6_9)93 . Čitava povij est spasenj a svj edoči o ovoj dinamici: izraelski narod, upravo preko niza povij esnih događaj a, Božj i savez s Abrahamom a napose Izlazak, do veden j e do toga, da prizna božansku inicij ativu koj a ga izabire za ostvarenj e Nj e gova nacrta. Odatle se j avlj a ispovij edanj e Jahve kao j edinoga Boga i stoga istine svih stvari. Splet izabranja i saveza ističe nezasluženo st Božj e spasenj ske inicij ative i apsolutnost nj ezina o stvarivanj a u povij e sti, unatoč čovj ekovim nesposobnostima i izdaj ama. Onda se razumij e odlučujuća vrij ednost prisutnosti izraza savez u Kristovim rij ečima na Poslj ednj oj večeri94 : u trenutku kada Isus čini egzegezu dramskoga do vršenj a iminentna nj egovu povij e snom postoj anju, u rij ečima koj e uspostavljaju traj nost spasenj skoga događaj a Križa, on se postavlj a, nastavlj ajući starozavj etni tij ek, kao odlučujuće o stvarenj e Božj ega plana95• On, dakle, pomiruj e s Ocem
91
Usp. WESTERMANN, Tealagia deU 'Antica Testamenta, tal. prijev., Brescia, 1 983 ., 54-6 1 .
92
U vezi središnjosti pojma Savez u biblij skoj objavi pogledati P . BEAUCHAMP, Prapasitians sur [ 'alliance de [ 'A T camme structure centrale, u »Revue des Sciences Religieuses« 58 ( 1 976.), 1 6 1 - 1 94 i ISTI, L 'una e l 'altra testamenta. Saggia di lettura, tal. prijev., Brescia, 1 98 5 . ; B. RENAUD, L 'alliance un mystere de misericarde, Paris, 1 998.
93
Poznato je daje sugovomik božanske inicijative, dakle izabranj a i određenja za Savez, u Starome zavjetu pri je svega narod, a izabranje pojedinih osoba događa se unutar ovoga izvomog izabranja naroda. Tako npr. Abraham (Post 1 2 , 1 -3 i Neh 9, 7); Moj sije (Izl 3, 1 - 1 2 i Ps 1 06, 23); usp. LG 9 i KKC 78 1 . Dobro je zatim podsjetiti da Stari zavjet ne poznaje pitanje o konačnoj sudbini poj edinoga čovjeka, također i zbog toga što se ideja naplate čovjekU nakon smrti pojavljuje tek na kraju njegova razvoj a (2 Mak 1 2, 3 8-45). Usp. G. QUELL G. SCHRENK, EKAEYO�<Xt, u: GLNT VI, stt. 403 -487 . -
94
Podatakje zaj ednički svima četirima novozavjetnim izvješćima: M k 14, 24; M t 2 6 , 28; L k 2 2 , 20; 1 Kor 1 1 , 25 .
95
KKC 1 3 34; 1 340.
77
Mk 1 4,24; Mt 26,28; Lk 22,20;
I Kor 1 1 ,25; KKC 652; 654; 1 334; 1 340
grešno čovj eč anstvo i kristološki savez križa otvara put posj edovanju, preko Duha Svetoga, istoga sinovskog dostoj anstva koj e ima Krist: S avez j e ispunj en j ednom za svagda i s nj im se dovršava vj ečni i predodređeni B ožj i nacrt96,
Radi produbljivanja: C. WESTERMANN, Teolagia dell 'Antica Testamenta, tal. prij ev. , Brescia, 1 9 83 . , 47- 1 1 0; P. BEAUCHAMP, L 'uno e I 'altro testamenta. Saggio di lettura, tal. prij ev. , Brescia, 1 98 5 .
b) Predestin acija Isusa Krista u Novome zavj etu PAVLOVA PERSPEKTIVA: IDENTIČNOST JEDINSTVENOGA DOGAĐAJA ISUSA KRISTA I PREDODREĐENO GA NACRTA Rim 1 ,4;
8,29-30; 1 6,26; lKor 2,7; GoI 4,4-5; Ef 2,4- 1 O
Refleksna svij est o j edinstvenosti ovoga božanskog plana, gdj e se povij e snost kristološkoga događaj a podudara s nj egovom j edincatošću i apsolutnošću, vrlo j e prisutna u apo stola Pavla: on se naime proglašuj e navj estitelj em » . . . objave
Otajstva prešućenog drevnim vremenima, a sada očitovanog i po proročkim pi smima odredbom vječnoga Boga svim narodima obznanjenog za poslušnost, vje ru . . . « (Rim 16, 26). Taj misterij razotkriva definitivni (prvi i poslj ednji) poredak stvarnosti koj i j e ». . .
Mudrost Božja, u Otajstvu, skrivena; ona koju predodredr Bog prije vjekova za slavu našu« (1 Kor 2, 7t. Odlomci u koj ima Pavao razvij a ove teme, prožeti su sigurno šću glede posto j anj a ovoga j edincatog nacrta koj i izražava svu Božju namj eru prema stvarnosti i povij e sti. Za apo stola se taj nacrt podudara sa samim događaj em Isusa Krista99 • Motrište s koj ega Pavao promatra takav nacrt svakako j e povij esna konkret nost (factum) događaj a Isusa, promatrana, međutim, kao sadržaj koj i oduvij ek
(sve od vječnosti) iscrpljuj e čitav božanski plan. Iz toga razloga taj događaj o stva-
96
KKC 652; 654.
97
1tpO ro pt <1E V [predodredi}. Riječ predodrediti (1tpOOpl1;w) j avlj a se samo šest puta u Novome zavj etu i to, uz iznimku Dj 4, 28, samo u tekstovima Pavlovih poslanica: Rim 8, 29-30; l Kor 2, 7; Ef l , 5 . 1 1 .
98
Prikaz pojma misterij u Pavlovim poslanicama pružio je G. BORNKAMM, MU<1'tEPWV, u: GLNT VII, stt. 645-7 1 6 .
99
Jer Onje » . . njegov Sin, potomak Davidovp o tijelu, postavljen (6pt<1A.8 EV'tO�) Sinom Božjim, u snazi, p o Du hu posvetitetlju uskrsnućem od mrtvih, o Isusu Kristu, Gospodinu našemu . « (Rim 1 , 3 -4). Treba ovdje zapa ziti uporabu grčkoga glagola 6pl1;w koji 1tpoopl1;w (predodrediti) naglašuje. .
. .
78
ruj e svrhu povij esti : u nj emu su svij et i povij est postavlj eni pred nj ihovu definitiv nost. Isusova povij est na taj način pokazuj e nenadilazivu apsolutnost koj a oprav dava nj egov univerzalni zahtj ev u odnosu na čitavu povij est. Pavao u većoj mj eri inzistira na isticanju dvaju elemenata. S j edne strane, apsolutna koincidencij a božanskoga plana s misterij em Isusa Krista, shvaćenim u nj egovoj specifičnosti događanj a ovdj e i sada:
»A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo« (Gal 4, 4 _ 5 ) 1 00 . S druge strane, promišlj anj e da j e taj događaj - koj i j e povij esni i koj i određu je čitavu ljudsku povij est
-
predodređen prije vjekova ( 1 Kor 2, 7).
PAVLOVO POIMANJE PREDODREĐENJA Napetost koj a se uspostavlj a između ovih dvaju, na prvi pogled antitetičnih, elemenata pokazuj e ostvareni smisao navj eštaj a o unaprijed određenu nacrtu u
Isusu Kristu lO\ koj i j e izražen i terminom predodređenjelO2•
100
Treba voditi računa o tome, da izraz punina vremena označuje da se taj događaj ne može shvatiti samo kao otvaranje novoga povijesnog razdoblja, nego kao potvrda sad već nove i definitivne epohe: usp. SCHLlER, Linee . . nav., 1 04 .
101
» . . . da učine što tvoja ruka i tvoja volja predodredi (1tPOWptO"EV) da s e zbude« (Dj 4, 28); » . . . njega, predana po odlučenu naumu (,tn WptO")lEVn �OUAfj) i promislu Božjem (1tpOYVWo"Et 'tou ElEDu), po rukama bezakonika razapeste i pogubiste« (Dj 2, 23); »Njegaje Bog izložio (1tpoE8E'tO) da krvlju svojom bude Pomirilište po vje ri. Htio je tako očitovati svoju pravednost kojom je u svojoj božanskoj strpljivosti propuštao dotadašnje grijehe« (Rim 3, 25).
102
Povijest teologije uči da je ubuduće taj pojam bio uvjetovan činjenicom da je, od Augustina pa nadalje, počeo označavati problem odnosa između svemoguće Božje milosti i čovjekove slobode, u poretku konačne sudbi ne čovjekova spasa ili kazne (vidi dolje, str. 245- 254): važno je imati pred očima ovu promj enu perspektive i napose ne nadrediti to određeno tumačenje pojma širemu obzoru koji je prisutan u Novome zavjetu. K. Bar thu se priznaj e zasluga da j e u suvremenoj teologiji prvi put odlučno povezao pitanje o smj eštanju Isusa Kri sta u Bo�i plan s pojmom predodređenj a (usp. BARTH, Kirchliche Dogmatik. //12 . . nav.). Na taj je način švicarski teolog iznio mogućnost izlaženja iz »augustinovskih« uvjetovanosti teologije predodređenja, te je postavio premise za novo promišljanje stoljetne rasprave o Svrsi utjelovljenja. Početak rasprave povijesno je rekonstruirao J. F. BONNEFOY, La question hypotetique: Utrum Adam non peccasset . . . au X/If siecle, u: »Revista Espanola de Teologia« 14 ( 1 954.), 327-3 68; moderno obnavljanje te rasprave analitički je predstav ljeno u: ISTI, Il primata di Cristo nella teolagia contemporanea, u: AA. VV., Problemi e orientamenti di teolagia dommatica, 2, Milano, 1 957., 1 80-2 1 3 i u G. BIFFI, Alla destra del Padre, Milano, 1 970., 64-85; ISTI, Tu solo ... nav, . 3 2-40; ISTI, Approccio . . . nav., 1 7-49; zasluga j e ovoga autora da je pokazao metodo lošku krhkost stoljetne rasprave između tomističke i skotističke škole. Ako je, naime, potrebno znati prepo znati »unutrašnju apsurdnost« pitanj a o tome, što bi bila učinila Riječ da Adam nije bio zgrij ešio, budući da ta apsurdnost » . . . istražuje, naime, ono 'eventualno buduce božansko ', tj. ono što bi Bog bio učinio, u povezano sti s jednom slobodnom čovjekovom odlukom koja se nije obistinila. . . Razlog je u činjenici da je ono 'eventualno buduče božansko 'protuslovan pojam, od trenutka kada Božji izborjednoga poretka, a ne neko ga drugog, uvjetuje ponašanje stvorova, ali ne može njime biti uvjetovan« (BIFFI, Tu solo . . nav., 24), doista je značajno približiti se tomu pitanju pokušavajući na uvjerljiv način razviti refleksiju koj a bi pokazala osobi tu središnjost Krista, i u kojoj treba ispraviti zaokupljenosti jedne i druge teološke škole (u tome je smislu raz-
.
.
-
.
79
Dj 2,23; 4,28; Rim 3,25; Ef 1 ,4.9- 1 0
Uvodeći j ednu potpuno originalnu uporabu toga izraza 103, Pavao izrazom
predestinacija (predodređenj e) ocrtava potpuno podudaranj e prvotne odluke koj a prethodi č itavu Božj emu spasenj skom planu i povij esnoga događaj a Isusa Krista : On j e predodređen ukoliko j e u Nj emu definitivna B ožj a spasenj ska volj alO4• Zbog toga Apostol izj avljuj e da nam je Bog: » . obznanio otaj stvo svoje volj e po dobrohotnom naumu svojem što ga prije u njemu za snova (1tpoE8E'W) da se provede punina vremena: uglaviti u Kristu sve - na nebesima i na zemlji« (Ef 1 , 9_ 1 0) 105. .
.
Tako u Pavla izraz predodređenje otkriva apsolutnost događaj a Isusa Krista, Umrloga i Uskrsnuloga radi određenj a svakoga čovj eka, te obj avljuj e sveopću spasenj sku volju Božju. Predodređenj e Isusa Krista, premda se nalazi na početku povij e sti, ostvaruj e se u povij esnim okolnostima.
PRINOS IVANOVA EVANĐELJA I POSLANICE HEBREJIMA Iv 5,28-35; 8 , 1 9-30; 14,6; Heb 1 , 1 -4; 1 0. 1 1 - 1 4
U istu se p erspektivu smj e šta Ivan kada ističe da se o soba i dj elovanj e Isusa Krista podudaraju sa spasenj skom volj om Božjom: čitavo nj egovo evanđelj e ra zvij a se oko dvostruke tvrdnj e o Očevu poslanju vj ečnoga Sina i o identičnosti Si na s Isusom iz Nazareta. Odatle proizlazi središnj o st idej e poslanj a S ina koji dola zi od Oca i vraća se OCUl06 i j asna poistovj ećivanj a Krista i Istine 107 •
Otk 2 1 .6
S toga razloga Knjiga Otkrivenj a može tvrditi opću nadređenost Isusa Krista nad poviješću, ispovij edajući ga kao Onoga koj i j e »Prvi« i »Poslj ednji« (Otk 2 1 , 6). Na istu se valnu dužinu smj e šta autor Poslanice Hebrej ima kada proglašuj e dovršenj e, u Isusu Kristu, sveopće spasenj ske volj e B ožj e tvrdeći d a smo upravo
mišljao već P. GALTIER, Les deux Adam, Paris 1 947 . ; s tim u svezi pogledati P. CIAPPI, Il motiva dell'incarnazione e »Les Deux A dam« di P. Galtier, u: »Sapientia« 3 [ 1 950.], 92-1 07). S druge strane, činje nica, da su se i tomisti i skotisti sukobili napose oko takozvane osnovne svrhe Utj elovljenj a, dopušta nam ustvrditi da oni, barem u svoj im umj erenijim predstavnicima, ne isključuju na apsolutan način vrijednost pro tivničke teze. S tim u svezi korisno je podsjetiti na ono što A. GERKEN, Theologie . . . nav., iznosi analiziraju ći teologiju Bonaventure: za franjevačkoga teologa Logos se nedvojbeno javlja kao Spasitelj od grijeha, ali njegovo Utjelovljenje nije, u konačnici, uvjetovano tom činjenicom, nego proizlazi iz slobodne i velikodušne Božje ljubavi, koj a nadilazi svako svjetovno mjerilo. 10 3
Usp. C . MAURER, 1tpo�ielll.t.t,
1 04 10 5
Usp. H . M. D I ON, Lapredestination chez St. Paul, u: »Recherches de Science Religieuse« 53 ( 1 965.), 5 -43. U vezi ovoga slavnog Pavlova teksta, pogledati CH. REYNIER, La Mnediction en Ephesiens l, 3-14. Election,jiliation, redemption, u: »Nouvelle Revue TMologique« 1 1 8 ( 1 996.), 1 82- 1 99 .
10 6
Usp. Iv 5 , 28-3 5 ; 8, 1 9-30.
107
Iv 1 4 , 6 .
80
II
GLNT XlII, 1 2 63 - 1 266.
. . . u toj volj i posvećeni prinosom tijela Isusa Krista j ednom zauvijek [ecpć:ma1;] ' I svaki je svećenik dan za danom u bogoslužju te učestalo prinosi iste žrtve, koje nikako ne mogu odnijeti grijehii. A ovaj, pošto je prinio jednu jedincatu žrtvu za grijehe, zauvijek sjede zdesna Bogu, čekajući otad dok se neprijatelji ne podlože za podnožje nogama njegovim. Jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši posvećene« (Heb 1 0, 1 0- 1 4). »
U ovome tekstu izraz E<pa 1t a � 1 08 izražava povijesnu j edincatost činj enice te uj edno nj ezinu apsolutnu povij esnost: j ednom i j ednom za svagdal09,
JEDINSTVENOST ISUSA KRISTA I PREDODREĐENJE Novi zavj et ispovij eda, dakle, da Isus Krist ostvaruj e predodređeni nacrt Oca u odnosu na svij et i nj egovu povij estl l o : Božj i se plan razvij a prema j edinome poretku koj i zapravo koincidira s povij esnim događaj em Isusa Kristal II , Novozavj etni navj eštaj predodređenja Isusa Kristall2 je, dakle, način kako se ispovij eda nj egovajedinstvenost u perspektivi pitanj a o Božj emu planu te stoga o smislu čovj ekova određenj al IJ , Apsolutno slobodna i nezaslužna povij esna činj e nica, ljudski događaj Isusa iz Nazareta, koj a otvara pristup nj egovu božanskom si novstvu i i spovij edanju da je On »u pocetku« (Iv 1, 1 -2), »prije vjekova« (1 Kor
2, 7) i »prije stvaranja svijeta« (Iv 1 7, 24 ; Ef 1 , 4), je događaj koj i nosi u sebi smi sao čitava povij esnoga napredovanj a čovj eka, od početaka do nj egova eshato loškoga dovršenj a . Iz takva događaj a izvire mogućnost temelj noga istraživanj a konačnoga smisla božanskoga plana, tajanstvena Božjega nacrta l 14 ! Radi produbljivanja: H. M. DION, La pri?destination chez St. Paul, u: »Recherches de Science Religieuse« 5 3 ( 1 965.), 5-4 3 ; M. LO HRER, L'azione della grazia di Dio come elezione dell'uomo, u: MS 9, 25 8-29 5 .
108
U istome se značenju ovaj izraz j avlja i u Rim 6, 1 0; Heb 7, 26; 9, 1 2.28; I Pt 3 , 1 8 .
1 09
Usp. O. CULLMANN, Cristo e il tempo, tal. prijev., Bologna, 1 965., 1 5 1 - 1 55 .
i lO
Usp. D V 2,4; na istoj linij i »Katehizirati.. . znaći, dakle, otkriti u osobi Krista čitav Božji nacrt« (KKC 426); vidi također KKC 648.
III
Usp. Rim 14,9; Ef 1 ,2 1 -22; 4, 1 0 ; I Kor 1 5,24.27-28. KKC 668.
1 12
Pokušaj sustavne refleksije, polazeći od ove danosti, pružio j e M. LO HRER, L 'azione della grazia di Dio come elezione dell 'uomo, u: MS 9, 25 8-29 5 .
1 13
O j edinstvenosti Isusa Krista vidi gore, 3 3 - 3 5 .
l l4
BORDONI, Gesu d i Nazareth . . . nav., 706.
81
Rim 1 4.9;
Ef 1 .2 1 -22; 4,10; 1 Kor 1 5 .24.27-28; DV 2,4 KKe 668
e) Apsolutnost predodređenoga Božj ega plana Ispravna se značenj a apsolutne istine o predodređenome planu dohvaćaju na j asan način ako se vodi računa o nj egovoj univerzalnosti i nj egovoj nepogrešivo} djelotvornosti. UNIVERZALNOST Mk 14,23-24 Iv 3,16-17; 6,39; Dj 4,11-12; 10,34-38; ll,15-18; 15,7-9; 2Kor 5,14-15.19,21 Ga12,7; 3,13
Središnj o st događaj a Isusa Krista, shvaćena unutar nj egove j edinstvene povi j esnosti, pomaže otkrivanju razloga nj egove objektivne univerzalnosti. Čitav j e Novi z avj et prožet navještaj em da j e Isus Spasitelj svih ljudi: Obj ava zapravo uči da Bog
ITim 2,4-6; GS22
RH 8,2; 13,1-3; 28,1; RM 9 FR 60
» ... [koj i] hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanj a istine. Jer j edan j e Bog,j edan je i posrednik između B oga i ljudi,čovj ek - Krist Isus,koji sebe samoga dade kao otkup za sve« (1 Tim 2, 4-6). »Jer ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo : jedan za sve umrij e, svi dakle umriješe; i za sve umrije da oni koj i žive ne žive više sebi, nego onomu koj i za nj ih umrij e i uskrsnu« (2Kor 5, 1 4- 1 5) .
Takva univerzalnost nij e neodređena, j er prol azi kroz povijesno posredova,nj e čovj eštva Isusa Krista. Petar u J eruzalemu proglašuj e da j e »[Taj Isus] kamen koji v i graditelji odbaciste,ali koji postade kamen zaglavni. I nema ni u kome drugom spasenj a. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti« (Dj 4, 1 1 - 1 2).
Prvi apostol ski naraštaj , napose preko Pavlova misionarskog dj elovanj a, bio je praćen shvaćanj em da j e Savez, ostvaren j ednom za svagda u događaju Smrti i Uskrsnuća Isusa Krista, potpuno oslobođen od neizbj ežnih ograničenj a u smislu da bi on pripadao narodu Izrael a, te j e on stoga upravlj en svim ljudimallS . Način, n a koj i s u prvi kršćani otkrili univerzalni doseg kršćanskoga spasenj a, j asno pokazuj e da se ta povlastica ne uvodi izvana u odnosu na poseban i povij esni karakter S aveza, nego izvire iz njegove unutrašnjosti, u skladu s tij ekom koj i j e tipičan z a čitavu povij est spasenj a1 l6: upravo polazeći od}edinstvenosti događaj a Isusa Krista dolazi s e do priznanj a njegove univerzalnosti. J o š s e j edanput j avlj a povijesno- sakramentalna metoda. U tome smislu univerzalni zahtj ev uključuj e povijesnost događaj a.
115
Usp. Gal 2; Dj 10; ll; 15 .
116
Usp. BEAUCHAMP, L 'uno . . . nav., 271-275.
82
J er, ako se o obj avi i spasenju razmišlj a u smislu povij esnog događaj a, morat će se reći da j e, zbog aposlutne i jedinstvene povijesnosti Isusa Krista, svaki čo vj ek u svakome vremenu stavlj en u uvj ete da se prepusti da mu se obrati, izravno ili neizravno, nj egova novina da ga prizna kao Spasitelj a i da prione uz nj ega. UNIVERZALNOST I MEĐURELIGIJSKI DIJALOG Ovo razumijevanj e univerzalnosti kršćanskoga spasenj a može rasvijetliti teološka pitanj a vezana uz međureligij ski dijalog,u koj emu je u igri samo shvaćanj e misterij a Isusa Kristall 7 . Jer, kada se dobro pogleda, važnost međureligij skoga dijaloga, uz to što on je plod »planetarnoga« karaktera naših društava (čimbenik koji nedvojbeno obj ašnj ava da našnje veliko zanimanj e za religije),j oš je više obilj ežena pitanj em koje taj dij alog postav lj a pred crkvenu samosvijest vj ere u Isusa Krista i u nj egovo poslanjellB . Već je i saborsko razmišljanj e o bitnim obilježjima Crkve poticalo međureligij ski dij alog polazeći od misi onarske naravi Naroda Božj ega l 19 . To je činila zbog univerzalnoga posredovanj a utjelov ljenoga Božj ega Sina - posredovanja za koj e Novi zavjet tvrdi da je jedincato i konačno zbog koj ega se religij ske tradicij e čovj ečanstva smještaju unutar j edinstvena spasenj skog nacrta Jednoga i Troj stvenoga Boga. Priznavanj e središnj osti Isusa Krista u Božj emu spa senj skom nacrtu uzdiže međureligijski dijalog, pokazujući nj egovu nutarnju nužnost za katoličku samosvij est vjere : tvrdnj a o jedinome,univerzalnome i konačnome posredova nju utj elovlj enoga Sina Božj ega, umrloga i uskrsnuloga propter nos et propter nostram salutem, daleko od toga da bi dovela do skeptičkoga pogleda na religije, dopušta shvatiti nj ihovo istinsko značenj e pokazujući njihovu eventualnu obj avitelj sko/spasenj sku vrijed nost. Polazeći odavde, može se dosegnuti sažeto staj alište koje će dopustiti kritičko pro cj enj ivanj e različitih prij edloga koji su bili razrađeni da bi se odgovorilo na pitanj a koj a izviru i z međureligij skoga dij aloga.
l l7
usp. NA 2, Tertio Millennio Adveniente, 3 8 ; COMMISSIONE TEOLOGICA INTERNAZIONALE, Il cri stianesimo e le religioni, u: »La Civiltit Cattolica« 1 4 8 ( 1 997.), 1, 146- 1 83 ; P. CODA (uredio), L 'unico e i molti. La salvezza in Gesu Cristo e la sfida delpluralismo, Roma, 1 997.; SCOLA, Questioni . . nav., 1 55- 1 73 .
1 18
»Gva svijest o isprepletanju kršeanske stvarnosti s duhovnom i religijskom povijesti čovječanstva, gdje njezi najedincata posebnost nije više lako vidljiva ili potpuno iščezava, ulazi u najtjeskobnija pitanja kršeanina u našemu vremenu, došloje do očite i neizbježne krize njegove vjere: otkriCe relativizirajuce opsežnosti povije sti, koja se gotovo fizički oborila na nas u svijetu koji je postao malen, čini, zajedno s otkricem beskonačne prostranosti svemira, koja kao da ismijava svaki antropocentrizam, istinski kvasac krize vjere, pred kojom se danas nalazimo. Zbog toga je odnos kršcanstva sa svjetskim religijama postao danas nutarnja nužnost za vjeru: ne radi se o radoznalosti, koja bi htjela načiniti neku teoriju o sudbini drugih - o toj sudbini odlučuje jedino Bog, komu ne trebaju naše teorije; a tamo gdje se nalazi srž našega pitanja, tamoje naše ispitivanje uza ludno, štoviše, neumjesno. No, danas je u igri nešto više: smisao naše mogucnosti i dužnosti da vjerujemo. Svjetske su religije postalejedno pitanje za kršeanstvo, koje prema njima, mora na nov način razmišljati o svo me zahtjevu i stoga prima od njih kao minimum u�lugu za pročišcenje, koja vec na prvi pogled daje naslutiti ka ko ipak kršcanstvo može razumjeti te religije u njihovoj nužnosti postojanja unutar plana povijesti spasenja« (J. RATZINGER, Il nuovo popolo di Dio [Biblioteca di teo1ogia contemporanea 7], Brescia, 1 972., 3 9 1 -392).
.
1 19
Napose LG 1 3 - 1 7 . Usp. SCOLA, A vvenimento . nav., 2 1 -56; 9 3 - 1 08. ..
83
NEPOGRE Š IVA DJELOTVORNOST Rim 8,28 2Tim 1,9
Usko povezana s univerzalnošću poj avljuj e se nepogreslVa dj elotvornost božanskoga spasenj skog plana, koj i se završno objavljuj e u Križu i Uskrsnuću, Takvu se dj elotvornost ne shvaća na način kao da bi Božj i plan bio pod vlašću nekoga neumolj iva automatizma, nego ona kazuj e da nikakav čimbenik, pa ni čo vj ekova sloboda, ne može na konačan način sprij ečiti uspostavlj anj e Novoga i Vj ečnoga saveza 1 20, budući da se on podudara s dovršenj em poslanj a Sina u nj ego vu pashalnom m isteriju 1 2 1 • TRINITARNA PERSPEKTIVA PASHALNOGA MISTERIJA
Dj 2,23; 4,27-28; Rim 8 , 3; 1Kor 15,20-28; Ga1 3,13-14; Fi12,7; KKC615; 654
M t 26,39; Fi12,8 1Pt 2,24 Rim 8, 3 KKC612
U svome j edinstvenu povijesnom događaju Isus Krist,Božj i Sin,na dramatičan način dolazi sve do toga, da svoj om volj om preuzme na sebe čovjekove grij ehe i da umre na Kri 122 žu radi našega spasenj a . Upravo u Očevu odgovoru na ovaj potpun i apsolutan čin sinov ske poslušnosti,u proslavi u Uskrsnuću Isus je proglašen Spasitelj em i Gospodinom. Tada se dobro razumij e kako apsolutno ne može izostati ispunjenje božanskoga plana: nalazimo se pred božanskim djelovanjem u strogome smislu12 3 . Pashaini događaj smrti i uskrsnuća osvj etljuj e se, naime, na nenadmašiv način ako se smj esti u trinitarnu perspektivu124 • Isus se može poniziti do prokletstva za nas125 , kako bismo mi bili opravdani, doživljujući napuštenost na Križu jedino na temelju unutartroj stvenoga razlikovanj a između Oca i Sina, vječno nadvladana i potvrđena po Duhu. U misteriju Križa Isus svojevoljno prihvaća preuzimanj e na sebe ljudskih grij eha: ta volj a proizlazi iz poslanj a oduvij ek primlj ena od Oca i postaje mogućom u Sinu jedino po vrhunskome činu poslušnosti Onomu koji ga je poslao126• U najširemu smislu kojim se ostvaruj e kenaza Sina - u kojoj se izražava misterij Božjega Bića kao Ljubavi -,na defini tivan se način dovršuj e dj elotvorna obj ava nj egova predanj a poradi ljudi: u času, kada se čini daje Razapeti napušten od Oca,obj avljuj e se nemoćna svemogućnost Božj e ljubavi, a
J20
»Znamo pak da Bog u svemu na dobro suraduje s onima koji ga ljube, s onima koju su odlukom njegovom pozvani« (Rim 8, 28); »Bog nas je spasio i pozvao pozivom svetim ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isus prije vremena vjekovjećnih« (2Tim 1 , 9). �
J21
KKC 654.
J22
Usp. Dj 2, 2 3 ; 4, 27-28; Rim 8 , 3 ; Gal 3 , 1 3- 1 4 ; Fil 2, 7 ; KKC 6 1 5 .
J23
Izraz božansko djelovanje ima za cilj pokazati kako se djelo spasenja dovršuje preko djelovanj a koj a ostvaru je Bog u njihovoj nenadmašivoj povijesnoj konkretnosti preko utjelovljenoga Sina, i kako uvjet mogućnosti da se to dogodi, ili pak da Bog neposredno intervenira u povijesti, stoji u potpunosti u misteriju trinitamoga razlikovanja između osoba Oca, Sina i Duha: usp. VON BALTHASAR, Teodrammatica. l V. . . nav., 3 37.
J24
Odlučujući j e s tim u svezi doprinos von Balthasara (ibid., 225-293).
J2 5
Usp. Gal 3, 1 3 .
J26
Usp. Mt 26, 3 9 ; Fil 2, 8 ; I Pt 2, 24; Rim 8, 3; »Krist nas otkupi od prokletstva Zakona, postavši za nas pro kletstvom,jer pisano je: Proklet je tko god visi na drvetu« (Gal 3, 1 3) ; KKC 6 1 2 .
84
Križ Isusa Krista j e početak nj egovoga veličanj a, tako da Ivan može poistovjetiti Križ sa Slavoml2 7 ! U Sinovljevu »da« prevladana j e tako i pobij eđena razdalj ina između Boga i čovj eka, uzrokovana izopačenošću grijeha. U poslušnosti ljubavi, koj a dovodi Sina do krajnj e na puštenosti, obistinjuj e se najradikalnij i preokret: prelazi se iz smrti u vj ečni život, iz kraj nj e udalj enosti u krajnju blizinu. U uskrsnuću, Isus Krist,prošavši kroz tmine smrti i Pod zemlj a,postiže onu slavu,koj a je već bila nj egoval28,i daj e dio u nj oj čitavu čovječanstvu. NEPOGRE Š IVA DJELOTVORNOST I GRIJEH
Iz tih razloga ostvarivanje Božjega nacrta, koji j e on ostvario na apsolutno slobodan i nezasluženi način, ne može biti zaustavlj eno niti grešnim odbacivanj em od strane čovj eka: grij eh se ne može smatr ati preprekom dovršenju toga nacrta, nego postaj e prigodom zbog koj e predodređeni Očev plan biva dalje potvrđen Isusom, u apsolutnome sebepredanju na Križu. U tome smislu Božji se plan ispunj a na nepogrešiv način, a čovjekova sloboda, pozvana da prione uz božansku inicij ativu - pa i u slučaju krajnj ega odbij anj a koj e ju izlaže osudi - ne može nikada učiniti njezinu djelotovornost uzaludnom. Nepogrešiva djelotvornost ne znači, dakle, da se svi ljudi spašavaju, nego daj e svim ljudima u Isusu Kristu ponuđeno spasenj e. Taj e dj elotvornostjednom za svagda sadržana u smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Kao što podsj eća Pavao : »Ili zar ne znate : koji smo god kršeni u Krista Isusa, u smrt smo nj egovu kršteni. Kršte nj em smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi' uskri šen od mrtvih,i mi tako hodimo u novosti života. Ako smo doista s nj ime srasli po sličnosti smrti nj egovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti nj egovu uskrsnuću. Ovo znamo : naš je stari čovj ek zajedno s nj im raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robuj emo grij ehu. Ta tko umre,opravdan je od grijeha. Pa ako umrijesmo s Kristom,vjeruj emo da ćemo i živj eti zajedno s nj ime . Znamo doista: Krist,uskrišen od mrtvih,više ne umire,smrt nj ime više ne gospoduje. Š to umrije, umrije grijehu j ednom zauvijek; a što živi, živi Bogu. Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu! « (Rim 6, 3-11).
Može se onda zaključiti da univerzalnost i nepogrešiva dj elotvornost B ožj ega nacrta na završni način obj ašnj avaju nj egovu apsolutnosi29, unutar nj egove ne nadmašive povijesnosti. Tako se pokazuj e primat osobe i poslanj a Utj el ovIj enoga
12 7
Iv 12, 23-3 3 ; 17, 5 ; usp. VON BALTHASAR, Teodrammatica. IV. . nav., 3 3 7-342; BORDONI, Gesu di Na zaret Signore e Cristo. Saggio di cristologia sistematica. 2. Gesu alfondamento della cristologia, Perugia, 1982., 5 00-517; DE LA POTTERIE, Stud; . . . nav., 110-123 ; 155-166. .
12'
Usp. Iv 17, 5 .
12 9
Usp. SCHEEBEN, I misteri . . . nav., 710.
85
Rim 6.3-11
Božj eg Sina, Umrloga i Uskrsnuloga radi nas i radi našega spasenja. Sloboda i povijesnost, već povezane u stvaratelj skoj Božjoj inicij ativi, vlastite su čitavu spasenj skom planu, ukoliko predstavlj aju konstitutivne čimbenike j edinstvena kristološkog događaj a s nj egovom spasenj skom apsolutnošću. Radi produbljivanja: H. U. VON BALTHASAR,
Teodrammatica. IV L 'azione ,
tal. prij ev., Milano, 1 9 86., 2 1 3 -394.
6. Stvaranje: priopćavanje Trojstva ad extra
Proučavanj e Stvaranj a u Isusu Kristu dopušta nam zaključiti da čovj ek i svij et proizlaze iz apsolutno nezaslužene inicij ative Troj stva. Ta inicij ativa pronalazi svoju naj veću usredotočenost u povij esnomeJactumu koj i tvori događaj Isusa Kri sta. Nutarnj a j e odluka Troj stva poslati Sina, kako bi On subzistirao u stvorenoj naravi - onoj ljudskoj -, različitoj od Božj e naravi. Evo zašto j e realno umrli i uskrsnuli Isus Krist izvorna polazna točka, Alfa u kojoj su stvoreni svaki čovj ek i svij et. S druge strane, bez povezanosti Isusa s Adamom, misterij i nj egova života i samo nj egovo poslanj e ne bi bili razumljivi. Samo Stvaranj e j e, dakle, dio dj ela spasenj skoga Utj elovlj enj a, premda j e, svakako, Otkuplj enj e koj e je izveo Krist, radi Očeve volj e i uz dj elovanj e Duh a Svetoga, jedn a dimenzij a izvorne i nepogre šive odluke Oca koja se eksplicira, quoad nos, kada se čovj ekova sloboda, zbog i stočnoga grij eh a, podlaže poslušnosti prema Bogu. Obj ava stvaranj a može biti izražen a slj edećom tezom : Stvaranje je ono pri općavanje Trojstva ad extra, po kojemu Trojstvo čini da izvan njega postoje bića koja se razlikuju od njega 1 30. Vodeći računa o tome, da se božanski naum, koji pret hodi Stvaranju, podudara s misterij em Isusa Krista, može se ustvrditi da Trojstvo stvara radi ostvarivanja svoga predodređenog nacrta da pozove sve ljude kako bi postali sinovi u Sinu. Konačno, budući da Isus Krist, u predodređenome Božjem naumu, posj eduj e karakter slobodna i nezaslužena povij esnoga događaj a, kršćan ska Obj ava, preko na j ave stvaratelj skoga posredovanj a Isusa Krista, nosi sa sobom otkriće da stvorena stv arnost izriče, povrh svega, slobodu i povij estI3I •
1 30
Usp. COLOMBO, Creazione. . . nav., 206; pogledati i J . MOLTMANN, Dio nella creazione. Dottrina ecologi ca della Creazione (Biblioteca di teolagia contemporanea 52), tal. prijev., Brescia, 1 986., 1 1 8- 1 29; VON BAL THASAR, Teodrammatica. V. nav., 53-92.
1 31
Usp. MorOLI, Cristalagia . nav., 1 1 2 kao i VON BALTHASAR, Teodrammatica. v. . nav., 1 05 .
..
86
..
.
II. VLASTITOSTI STVARANJA
Predstavljanje drugoga dijela Drugi dio ovoga poglavlj a nastoji pokazati da Obj ava, pojmom Stvaranj a, o svj etljuj e čovj ekov pokušaj da si obrazloži postoj anj e stvarnosti i svoga teme lj a. Novost se ove Obj ave može još bolje razumj eti ako se promotri koliko j e, izvan Obj ave, bio pun teškoća put vezan uz povij est pitanj a o ontološkoj konzi stenciji stvarnosti ( 1. Ontološka konzistencija stvarnosti) . U tome obzoru aporij e nekršćanskoga razmišlj anj a (a. Monizam i dualizam) nalaze odgovor u obj avlj enu očitovanju apsolutne pozitivnosti stvorene stvarnosti (b. Pozitivnost realnoga) i osobita odnosa između nj e i njezina Stvoritelj a (c. Razlikovanje između Stvoritelja i stvorenja). Polazeći od ovih elemenata, kasnij e ć e s e lakše moći osvij etliti slobodu (2 . Sloboda Stvaranja) i nezasluženost Stvaranj a (3 . Nezasluženost Stvaranja), te nj egovu izvornu povij esnu dimenziju (4. Povijesnost Stvaranja). 1. Ontološka konzistencija stvarnosti: stvaranje e x nihilo
Zapanj enost pred stvarnošću j est znak i, u isto vrijeme, razlikovni element svakoga autentična filozofskog razmišlj anj a!J2. Radi se o neprestanu i zapanj enu promišlj anju o čudu postoj anja!33, izraženu u vrlo poznatu pitanju: »zašto radije biće nego ništa?«. U toj izvornoj otvorenosti, o kojoj svj edoči začuđenost, skriva se nenadilaziva zagonetna narav čovjeka: onjest, ali nema u sebi temelj svoga postojanja. Činj enica da čovj ekjest (ali da bi mogao i ne biti), da nj egova bit posj eduj e oblik ograničene naravi, koj a proizlazi od beskonačnoga bića a da ga ne iscrpljuj e, predstavlj a korij en zapitkivanj a o svome smislu i o smislu stvari 1l4• Kad čovj ek ne bi imao to iskustvo j edinstva i razlike, granica kao i teženj e prema beskonačnome, ne bi si postavlj ao pitanj a poput: »tko sam?«, »odakle dolazim i kamo idem?«, 132 133 1 34
o ontološkoj razlici vidi gore, 42-44.
Usp. ARISTOTEL, La Metajžsica, I, 9 82b, uredio C. A. VIANO, Torino, 1 974. ; PLATON, Teeteto, XI, 1 55 d., u: ISTI, Dialoghijilosojžci, Il, uredio G. CAMBIANO, Torino, 1 98 1 ., 243 . O religioznome smislu čovjeka treba pogledati izvrsno izlaganje koje na tu temu daj e L. GIUSSANI, Il senso religioso, Milano, 1 998., i Isti, II senso di Dio e l 'uomo moderno, Milano, 1 994.
87
»odakle j e i kamo ide sve to što postoj i?«. Tu se rađa i religiozna misao i filozof ska misao o čovj ečanstvu135• Upravo j e na ovoj razini pretkršćanska misao doživj ela ozbilj nu teškoću: ne sposobnost da se učini mogućim supostoj anj e beskonačnoga i konačnoga, apsolut noga i kontingentnoga. Poznato j e da se pretkršćanski svij et, obrađujući ova pita nj a, kretao od promatranj a fizičke stvarnosti - od kozmološkoga pitanj a - dola zeći do žive svijesti da je razlika između konkretne stvari i j edno-ukupnoga bića neumoljivo dovodila do nečega višeg: metafizike. Ako j e ovo velika originalnost klasične filozofske tradicij e, također je istina da ona nij e mogla izvršiti taj pothvat: prešla j e, na različite načine, put koji dovodi do zaključivanj a od kontingentnoga na nužno, ali, ostao joj je zatvoren put za pružanj e razloga supostojanj a između nužnoga i kontingentnoga. Štoviše, sve zrelij a svij est o nužnome pokazala je sve teže objašnjivom drugost samoga kontingentnoga1 36 . J er, biće j e apsolutno ukoliko n e podnosi postoj anj e drugoga; n e može posto j ati ništa što bi bilo drugo u odnosu na apsolutno biće. Kako onda obj asniti da uz ovo biće, koj e u sebi ne podnosi postojanj e drugoga u odnosu na sebe, iskustvo potvrđuj e drugost kontingentno ga? Koj a bi bila potreba aposlutnoga bića za postoj anj em kontingentno ga? Radi produbljivanja: A. SCOLA, Hans Urs von Balthasar: uno stile teologico, Milano, 1 99 1 ., 29-45; H. U. VON BALTHASAR, La mia opera ed Epilogo, tal. prijev., Milano, 1 994. , 8 7- 1 4 1 .
a) Monizam i dualizam KKC285
Pred ovim pitanj ima čovj ekova misao svj edoči o trajnome o sciliranju između monizma i dualizma137•
1 35
Von Balthasar pruža sažet pregled filozofskih odgovora na ta pitanja, odgovora kojih su Parmenid (t 440. pr. K.) i Heraklit (t 480. pr. K.), zajedno sa svojim nasljedovateljima, pa i onima suvremenima, dva nezadovo ljavajuća ekstrema. Filozofski ili pretkršćanski se ne uspijeva dati adekvatan odgovor na problem u njegovu najdubljem korijenu: »Zašto postoji svijet ako ga Bog nikako nije trebao?«. Vrhunac do kojega dolazi filo zofje razarajuće pitanje otkrića izložena u vrlo poznatu odlomku u: PLATON, Fedone, XXXV, 85 e-d, u: ISTI, Dialoghi filosofici, uredio G. CAMBIANO, Torino, 1 970., 557-5 5 8 . Usp. A. SCOLA, Hans Urs von Balthasar. .. nav., 3 5-3 6.
1 36
Usp. VON BALTHASAR, La mia opera . . nav., 88.
l3 7
Usp. Isti, Epilogo . . . nav., l Q3- 1 04.
88
.
MONIZAM
Na perspektivu monizma svedive su sve one filozofij e koj e su, polazeći od predsokratovskih škola, rj ešavale polarnost između apsolutnoga i kontingentnoga ukidajući, zapravo j edan od tih dvaju dij elova. Tako se ili govorilo, zaj edno s Parmenidom, da postaj anj e ne postoji, a sve ono što izgleda konačno, kontingen tno, u stvarnosti j e beskonačno i nepromj enjivo, ili se smatralo, oslanj ajući se na Heraklita, da j e sve kretanje, da je sve nastaj anje. U parmenidovskoj se perspekti vi ono konačno i kontingentno zamišlj aju, naime, kao nebiće, kao iluziju koju tre ba odstraniti : sve ono što prividno postoji treba biti nadiđeno traženj em onoga što istinski postoji, a onoga nepromj enj ivoga. Također i dij ametralno suprotno rj ešenj e - koj e, kada se dobro promotri , one mogućuj e isto ono uspostavlj anj e ontološkoga govora, od trenutka kada bi j edino poistovj ećivanj e oprečnih elemenata omogućilo shvaćanj e cj eline kao pukoga nastaj anj a -, razvij a poziciju bitno monističku. To se dobro vidi ako se promotri nj egov logičan panteistički ishod. U oba se sluč aj a nalazimo pred postavkom koj a je od samoga početka ne sposobna konačnomu i kontingentnomu priznati autentično postoj anj e. DUALIZAM
Dualistička perspektiva nastoj i razrij ešiti polarnost između apsolutnoga i kontingentnoga bića pooštravajući njihovu oprečnost, polazeći od pretpostavke da j e i ono kontingentno, po sebi, na neki način apsolutno (govoreći npr. o vj ečnoj i preegzistirajućoj materij i). Na toj se liniji dospij eva tako do radikalna obezvrj eđivanj a kontingentne stvarnosti (i materij e), u trenutku kada se ova tumači kao neko »propadanj e« apsolutnoga bića i stoga j e, u konačnici, obilj ežena u negativnu smislu. Zaključno govoreći, i monizam i dualizam pokazuju se nesposobnima za primj ereno obrazlaganj e postoj anj a kontingentno ga i konačnoga svij eta. Ako, naime, monistička pozicij a zaključuj e, na panteistički način, na tvrdnju o nužnoj vezi između Boga i svij eta, dualistička se pozicij a suočava s nemogućnošću da prizna izvornu pozitivnost kontingentne stvarnosti. KRŠ ĆANSKI ODGOVOR: STVARANJE
Kršćanska Obj ava, iako se ne smješta neposredno na razinu spomenute filozofske problematike, u sebi ponovno izvlači tu problematiku: ona se ne postavlj a ponajprij e u obzor kozmološkoga pitanj a, nego iznosi povij esni događaj Isusa 89
KKC295
Krista, univerzalnoga konkretnog, kao mj esta koj e obrazlaže stvorenu stv arnost kao slobodno priopćavanj e trinitarnoga života ad extra. Na taj j e način već pružen sažet odgovor na dva temelj na problema (razliko vanj e između nužnoga Bića i kontingentnih bića, te iz toga proizlazeća pozitivnost kontingentnoga). J er, smj eštanj e Božj e stv aratelj ske inicij ative unutar trinitarnoga dinamizma dopušta izbj eći shvaćanj e stvaranj a kao nužno zahtij evana, kako bi se ostvarila plodnost priopćavanj a božanskoga Bića. Stoga ono potvrđuj e obilj ežj e slobodne i suverene inicij ative stvaranja. S time s e povezuj e reflektirana svj esnost o pozitivnosti kontingentno ga (materij e), koj e se više ne promatra kao element suprotstavlj en božanskomu elementu ili kao nj egova emanacij a u smislu ontolo. Š koga propa d anja 138 . Tako j e teološka refl eksij a odgovorila na dualizam proglašujući apsolutnu pozitivnost realnoga, i na monizam adekvatnim artikuliranj em refl eksij e o razli kovanju između Boga i svij eta.
b) Pozitivnost realnoga GS36 KKC299,339
Shvaćanj e pozitivnosti re alnoga, polazeći od stvaranj a kao priopćavanj a trini� tarnoga života ad extra, obj avljuj e novum koji kršćanska obj ava uvodi u percepci ju stvarnosti i nj ezina odnosa s Bogoml39• K ada kršćanska vj era ispovijeda »Vjerujem u Boga Oca svemogućega, stvo ritelja neba i zemlje«, ona u biti kaže da sve ono što postoji proizlazi iz slobodna Božj eg priopćavanj a, i da je takvo priopćavanj e apsolutno : ništa ne postoj i prij e toga Božj eg čina. Priznavanj e apsolutne Božj e suverenosti dovodi do tvrdnj e da j e Stvaranj e Njegovo, i samo Nj egovo dj elo. FORMULA CREATIO EX NIHILO
Post 1 , 1-2; 2Mak7,28; Izr 8,22-31;
Rim 4,17; LEON VELIKI
To j e o snovni smisao tradicionalne formule creatio ex nihilo (stvaranj e iz ničega) koj a j e na određen način u vremenu predstavlj ala sažet izraz kršćanske misli o Stvaranju.
DS 285);
1 38
o kršćanskome prihvaćanju platonizma, napose principa bonum diffUsivum sui, mogu se vidjeti : GILSON, L 'esprit . . . nav., 94-9 5 ; E. VON IVANKA, Platonismo cristiano. Recezione e trasJormazione del Platonismo nella Patristica, tal. prijev., Milano, 1992. (Einsiedeln, 1964.); H. D. BLUME F. MANN (izd.), Platonismus und Christen tum, Festschrift rur H. Dorrie, Miinster, 1983 . ; W. BEIER WALTES, Platonismus im Christentum, Frankfurt, 199 8 . -
1 39
90
Vidi gore, 54-5 6 .
Ta j e misao razrađivana polazeći od sugestije prisutne već u Svetome pismu: »Molim te, dij ete, pogledaj nebo i zemlju i sve što je na njima i znaj da j e sve to Bog načinio ni od čega . . . «140 (2 Mak 7,28); »Bog koji oživljuje mrtve i zove da bude ono što nije« (Rim 4, 1 7) . Znakovito j e potom potvrđena t a misao u čitavu razvoju crkvene tradicij e, i uvij ek unutar vrlo j asne namj ere. Tako u različitih autora prvih stoljeća, kao u Hermina Pastira, Irenej a i Origena,nij e teško prepoznati zauzimanje antignostičke pozicij el4 1 . Dobro j e po tvrđena antimanihej ska namj era u papinskim izj avama i u srednj ovj ekovnim koncilima, kao što to čini professio fidei Inocenta III. ( 1 208.) 1 42 za Valdenze i ona koju je izradio IV. lateranski sabor ( 1 2 1 5 / 4 3 . O novome interesu svj edoči potom konstitucij a Dei Filius I. va tikanskog sabora, koj i preuzima i pooštrava tu formulul44 : on očito mij enja sugovornika, ali nije teško uvidj eti zahtj ev da se iznova potvrdi kreacionističko iščitavanj e stvarnosti, koje je ovoga puta dovedeno u pitanj e od strane znanstvenoga pozitivizma ili idealizma koji teži panteizmul45 .
Formula crea tio ex nihilo ne pokazuj e uvij ek j ednostavnu polamost između Bitka i Ništa, u kr ajnj emu slučaju ona sugerira svoj evrsnu zagonetnu predodžbu konačnoga bića (kontingentne stvari postoj e ali bi mogle i ne postoj ati). Ne može se samo po sebi obrazložiti nj egovo postoj anj e . U isto vrij eme ex nihilo izražava svj esnost da stvorenj ejest j edino zato j er mu Bog priopćava svoj Bitak, i ništa ne postoj i prij e toga čina. U tome smislu stvaranj e ex nihilo kazuj e da realna onto-
140
Grčki izraz oi>K EK' QV'tOlV može biti shvaćen i kao ex niMlo: usp. KERN, Interpretazione . . . nav., 148-149. Produbljenj a toga izraza mogu se naći u: G. MAY, Schopjimg aus dem Nichts. Die Entstehung der Lehre von der creatio ex nihilo, Berlin-New York, 197 8 .
141 U s p . IlPastore d 'Erma, I , 1 , u I Padri Apostolici. .
nav., 244 ( S C 5 3 , 144); I RENEJ, Contro l e eresie. . . nav., II, 10, 2-4, 139-140 (SC 294, 8 8-91); 3 0, 9, 199 (ibid., 318-323); ORIGEN, Commento al vangelo di Giovanni. . . nav., 1. I, c. XVII, 148 (GCS 10, 103 ) . Pogledati ORBE,La teologia . . nav., 177-190. Zanimlj iva je potom prisutnost te misli u osudi Leona Velikoga (447 .) priscilijanske teze, kojaje čovjekovu dušu smatra la istobitnom božanskoj naravi (DS 285): tu je zabilježena briga da se spasi ispravna razlika između Stvorite lj a i njegova djela: »Praeter hanc autem summae Trinitatis unam consubstantialem et sempiternam atque in communicabilem deitatem nihil omnino creaturarum est, quod non in exordio sui ex niMlo creatum sit« (ibid.). .
.
142 14 3
144
DS 790. DS 800. Druga dva svjedočanstva (DS 851 i 133 3 ) svjedoče o tome, kako se onu formulu već smatralo dije lom depositumafldei, tako da j e bila umetnuta u svečana ispovijedanja vjere. U vezi opasnosti dualističkih tumačenja stvaranja u srednjovjekovnoj misli, pogledati A. D. SERTILLANGES, La ml!taphysique du chri stianisme et la naissance de la philosophie chrl!tienne, Paris, 1961., 696-707. Dok se u tekstu Konstitucije (DS 3 002) ponavlja formula IV. lateranskog sabora (»simul ab initio temporis utramque de nihilo condidit creaturam. spiritualem et corporalem. angelicam videlicet et mundanam. ac de inde humanam quasi communem ex spiritu et corpore constitutam« [DS 800], u kasnijim se kanonima smisao formule ex niMlo izražava formulom secundum totam suam substantiam (DS 3 025).
145 Usp. SCHEFFCZYK, Creation . . . nav., 225-242; C. THEOBALO, La theologie de la creation en question. Un etat des lieux, u: »Revue de Science Religieuse« 81 (1993 .), 613-641.
91
1. sabor II Bragi (DS 455); jNOCENTIII. (DS 790); N. later sabor (DS 800); II. lionski sabor (DS 85 1); Firent. sabor (DS 1442); I. vatik. sabor (DS 3 002) KKC 296-297, 338
Post 1,3. 10. 12. 18. 2 1.25.3 1; Mudr 1,1 4
loška konzistencija stvorenj a proizlazi iz apsolutne suverenosti Boga i potpuno ovisi o nj oj . Tako shvaćeno stvaranj e ne zahtij eva predočivanj e nekakve praznine iz koj e bi B o g izvukao opstoj nost stvorenj a; nego, j ednostavnij e rečeno, tvrdi se kako se j edincata punina božanskoga života slobodno daruj e sve do uspostave postoj anj a naravi različitih od sebe. Na taj način kršćanska teologij a izražava potpunu pozitivnost stvorene stvar nosti, prevladavaj ući dualističku napast. Istodobno, razmišlj anj e o stvaranju ex niMfo pokazuj e neutemelj enost nihilističke pozicij el46 . Radi produbljivanja: G.
MAY, Sch opfung aus dem lin-New York, 1 978.
Nichts. Die Entstehung der Lehre von der creatio ex n ihifo ,
Ber
e) Razlikovanje između Stvoritelja i stvorenja LEON I. (DS 285); IV. later. sabor (DS 806); I. vatik. sabor (DS 300 1); lVANXXIII. (DS 3973,3978) KKC 300
Smisao razlikovanj a između Boga i stvorenj a već j e implicite prisutan i dj el a tan u Otaca, kada ističu distinkciju između stvaranja i rađanja: svij et je stvoren, a ne rođen od Boga kao Sin, j er nij e od iste Nj egove biti l47. U tome se obzoru bolj e razumij e razlog zašto je u svij esti patrističke teologij e formula o stvaranju ex nihilo prenosila i spoznaju o j asnoj distinkcij i stvorenj a u odnosu na B oga. Ta formula, tvrdeći da stvorenj e prima od Drugoga razlikovanu i pozitivnu opstojnost, izravno uvodi temeljne pojmove o ontološkome pitanju, ko je se nalazi u pozadini govora o stvaranju, u pitanj e o razlici među bićima: kako shvatiti postoj anj e kontingentnoga bića koj e svoj e utemelj enj e ima u nekome Drugom od sebe, a istodobno je obdareno svojom istinskom stvarnošćul4 8 ? METAFIZIKA A CTUSA ESSENDI Napose j e skolastička teologij a, osobito s Tomom Akvinskim, teoretski oblikovala teološki poj am Stvaranj a, s cilj em davanj a zadovoljavajućeg odgovora na to pitanje.
146
Usp. Post l ; Mudr 1; n e zaboravljaju s e n i dragocj ena evanđeoska svjedočanstva o Isusovu pogledu na stvar nost, kao što j e : »Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kaojedan od njih« (Mt 6, 28-29) ; jednako je tako znakovito nadilaženj e svake podjele između čistih i nečistih stvari, o čemu svjedoče Djela apostolska (Dj l l , 1 -9).
14 7
Vidi gore, 61-62. Usp. GISEL, La Creazione ... nav., 99.
148
Dragocjene su napomene u: 1. LADRIERE, Approches philosophiques de la creation, u: L . DEROSSEAUX (izd.), La creation dans l 'Orient ancien, Congres de l'ACFEB, Paris, 198 5 . , 1 3-3 8 .
92
Kulturalni j e kontekst, u koj emu je dj elovao Anđeoski naučitelj , požurivao na taj posao: napose su ponovni pojavak maniheizma, zatim pitanj a koj a j e postavila arapska filozofij a te sve intenzivnij i ulazak aristotelovske misli na Zapad zahtijevali od vjerskoga umovanj a da se iznova suoči s problemima koj ima je obilj ežena pretkršćanska misao'49• Dominikanski teolog napose tvrdi da j e odnos između Stvoritelja i stvorenj a j edin stven, ukoliko Stvaranje, shvaćeno kao djelo vlastito Bogu, tvori neponovljiv oblik ostva rivanj a uzročnosti'so . U pokušaju osvj etljivanj a sadržaj a toga jedinstvenoga božanskog dj elovanj a, Toma stvara sintezu između »platonske« perspektive participacije i »aristote lovske« perspektive potencijelakta's,. Dominikanski teolog zapravo iščitava pojam participacije unutar odlučujuće teze o 52 Bitku kao Samoj Zbiljnosti1 • Ta teza dopušta, naime, Anđeoskomu naučiteiju da razj asni, pomoću razlikovanj a između essentie (biti, op. prev.) i esse (bitka, op. prev.), kako stvore nj a postoj e po participaciji, ukoliko nj ihova bit prima svoj e ozbiljenje po bitku, shvaće nom kao prva i posljednj a zbiljnost čitave stvarnosti. Tomino shvaćanj e zbiljnosti (actusa, čina) nadilazi shvaćanj e aristotelovske biti, te se uviđa da se potencij a može pridij evati Božj oj naravi ako se ona shvaća kao počelo komunikacij e (priopćavanj a),s 3 . Slij edeći taj misaoni smjer, dominikanski teolog dolazi do odlučujućega rezultata da integrira perspek S4 tivu participacije1 • Shvaćajući Božji B itak kao Zbiljnost Bitka,pa rtic ipac ija stvorenj a ne uključuj e neki ontološki »nedostatak«, te u toj perspektivi nestaju neizvjesnosti glede ontološke pozitiv-
149
° filozofskome i kulturalnome kontekstu treba vidjeti : E. GILSON, Lajilosojia nel Medioevo dalle origini patristiche alla jine del XIV secolo, tal. prijev., Firenze, 1 973. (Paris, 1 952.), 4 1 5-497; A. DE LIBERA, Storia dellajilosojia medioevale, Milano, 1 99 5 . , 3 3 3 ss. O teološkome kontekstu: F . COURTH, Trinitiit in der Scholastik, u: Handbuch der Dogmengeschichte, Illl b, Freiburg-Basel-Wien, 1 98 5 . , 93 - 1 1 8 .
ISO
Usp. I ST, q . 45, 5 , co.
ISI
Npr. »Omne participans se habet ad participatum, sicut potentia ad actum« (TOMA AKVINSKI, Quaestiones quodlibetales, III, q. 8, a. 20), zabilježeno u: C. FABRO, La nozione metajisica di partecipazi one secondo S. Tommaso d 'Aquino, Torino, 1 950., 33 8-345.
IS2
Usp. I ST, q. 4, a. I , ra 3 um i a. 2, co.
IS3
Od iznimne j e koristi i dubine tekst u QDP, 2, l , co: »Natura cuiuslibet actus est, quod seipsum communicet quantum possibile est. Unde unumquodque agens agit secundum quod in actu est. Agere vero niMli aliud est quam communicare illudper quod agens est actu, secundum quod estpossibile. Natura autem divina maxime et purissime actus est. Unde et ipsa seipsam communicat quantum possibile est. Communicat autem se ipsam per solam similitudinem creaturis, quod omnib1,lS patet; namque quaelibet creatura est ens secundum simili tudinem ad ipsam. Sedjides catholica etiam alium modum communication is ipsius ponit, prout ipsamet com municatur communicatione quasi naturale: ut sicut ille cui communicatur humanitas, est homo, ita ille cui communicatur deitas, non solum sit Deo similis, sed vere sit Deus (. ..)«; s tim u svezi pogledati E. GILSON, Introduzione allajilosojia cristiana, tal. prij ev., Milano, 1 982. [Paris, 1 960.], 1 02 - 1 1 4 . Daljnj a produblj iva nj a sadržaja koji u Tominoj misli ima poja m potentia Dei pružena su u: MARENGO, Trinita . . . nav., 8 8-95; A. CAMPODONICO, Integritas. MetaflSica ed etica in san Tommaso, Fiesole, 1 996., 1 1 6- 1 3 9 .
lS 4
»Non dicitur esse simi/itudo inter Deum e t creaturas propter convenientiam in forma secundum eandem rati onem generis aut speciei, sed secundum analogiam tan tum, prout scilicet Deus est ens per essentiam, et alia per participationem« (I ST, q. 4, a. 3, ra 3um); usp. FABRO, La nozione . . . nav., 342; Isti, Introduzione . . . nav., 1 12-1 1 3 .
93
nosti stvorenog bića, a napose se postavljaju pretpostavke za prikladno pojašnjavanj e smi sla razlikovanj a između Boga i Stvorenj a. Odlučujuće je za Tomu bilo dubinsko j edinstvo između vj ere i razuma, unutar koj ega je razradio ontološku refleksiju o actusu essendi'55. Zahvaljujući njoj , ontološka j e ovisnost stvorenj a o Bogu shvatljiva polazeći od realne razlike između essentia i essel56• U toj teorij skoj perspektivi postaj e j asnim da stvorene stvarnosti nemaju u samima sebi temelj svoga postojanj a: bića nisu vlastiti bitak, ali zbog toga ne treba dvoj iti o njihovoj ontološkoj konzistenciji'57 • STVARANJE KAO RELACIJA Originalnost refleksij e dominikanskoga teologa nalazi se u postavljanju stvaratelj skoga Božjeg čina unutar kategorij e relacije. Pomoću nj e Toma uspij eva izreći apsolutnu ontološku ovisnost stvorenj a te, uj edno, činj enicu da j e ono preobilan dar, da j e »primanje bitka«'58; kontingentno biće istinskijest a nj egova j e postojanost utemelj ena na participa ' ciji na Zbiljnosti Bitka 5 9• S tim u svezi veliko značenj e zadobiva poj ašnj enje, koje je također uveo Anđeoski naučitelj, daje sama relacij a objektivno različite kvalitete već prema tome promatra li j e se ex parte Creatoris ili ex parte creaturae: u prvome će se slučaju reći da je ona često razum ska, dokj e u drugome slučaju realna'60 . Teoretski dobitak j e znatan: takvim razlikovanj em objektivno se spašava i transcendencija Stvoritelja prema Njegovu djelu, i objektivna au tonomij a ovoga poslj ednjeg u odnosu na njegov izvor. Tako su zadržana zaj edno dva neot klonj iva zahtj eva: s j edne strane, naime, iako u potpunoj ovisnosti, stvorenj e ne nadodaj e ništa Bogu, koji inače više n e b i mogao biti takav (razumska relacij a ex parte Dei); s druge strane, samo se stvorenj e realno razlikuj e od Stvoritelja (realna relacij a ex parte rei), bez upadanj a u opasnost da ga se zamišlj a kao Njegovo nužno produženje, zbog čega bi izgu bio na konzistencij i i nutarnj oj vrij ednosti.
155 156
Usp. 1. DE FINANCE, Etre et Agir dans la philosophie de Saint Thomas, Rome, 1 965., 1 20. Usp. DE FINANCE, Etre . . . nav. , 80- 1 1 1 ; FABRO, La nozione . . nav., 3 1 5-362. .
15 7
S druge strane, u augustinovskome obzoru problem se sastoji u obrazlaganju obj ektivne ontološke postojano sti i dobrote konačnoga bića. O problemu stvaranj a u Augustina nanovo upućuj emo na M. A. VANNIER, »Creatio«, »conversio«, »jormatio« chez S. A ugustin (Paradosis XXXI), Fribourg, 1 99 1 .
158
»Quaedam acceptio esse«, usp. I ST, 45, 2 , ra 2um i 3 um.
159 Usp. GISEL, La Creazione ... nav., 1 24. Dokumentirano u : MARENGO, Creazione ... nav., 148- 1 65 . Autori
kao što su L. B. GEIGER, La partecipation dans la philosophie de Saint Thomas d 'A quin (Bibliotheque Tho miste XXIII), Paris, 1 942., 223-237 i FABRO, Partecipazione. . . nav., 477-480, sugerirali su teološko (objek tivno trinitamo) utemeljenje uporabe te kategorije u Tominoj misli.
1 60
94
»Creatio active significata significat actionem divinam, quae est eius essentia cum relatiane ad creaturam. Sed relatio in Deo ad creaturam non est realis, sed secundum rationem tantum. Relatio vero creaturae a d Deum est relatio realis, utsupra (q. 1 3, a. 7) dictum est, cum de divinis Nominibus ageretur« ( I ST, q. 45, a. 3 , r a I um). O poteškoćama, koje ovo klasično objašnjenje odnosa između Boga i svijeta stvara u suvremenoj misli, pogledati 1. O'DONNELL, Il mistera della Trinita, tal. prijev., Casale Monferrato-Roma, 1 989., 8-2 1 .
Sva se originalnost Tomine definicije Stvaranj a izražava na način da se kaže kako j e ono čista relacija ontološke ovisnosti!6!. Ta definicij a, naime, može izreći smisao distink cije između Boga i svijeta u svjetlu metafizike actusa essendi, osiguravajući sav odgova rajući prostor apsolutnoj stvaratelj skoj suverenosti Boga te, ujedno, spašavajući pozitiv nost stvorene stvarnosti. U njoj je pokušaj isključivanj a prisutnosti posredničkih stvara telj skih uzroka, drag neoplatonizmu i arapskoj misli, kao i odlučnost koj om Toma poriče tezu o preegzistentnoj materiji, o idejama kao egzemplarnim oblicima različitim od bo žanske naravi, o stvaranju kao promj eni! 62 . U ovoj se perspektivi razumij e i obradba teme mnogostrukosti stvorenih stvari s obzi rom na prvo stvaratelj sko počelo. Oslanjanje na teoriju ideja - preko koje se ističe neraz mj er između priopćeno g a božanskog Bitka i nužne dj elomične participacij e svakoga ulomka stvarnosti - , ne sadrži više - kao što se moglo dogoditi u augustinovskome neoplatonizmu -, iščitavanj e kontingentnoga bića u konačnici na način da je ono plod on tološkog umanj enj a Bitka, nego j ednostavno svjedoči izvornu nesposobnost kontingen tnoga bića da iscrpi beskonačnu zbiljnost Bitka, od kojega proizlazi!63 . STVARANJE KAO DOGAĐAJ Pod tim se vidikom - vodeći računa o rečenome u vezi unutartrinitarne distinkcij e iz među Oca i Sina kao razloga razlikovanja bića od Boga! 64 -, razumije da Utjelovljenje Isu sa Krista, upravo ukoliko prikladno objavljuj e princip priopćavanja božanskoga života ad extra, produbljuj e razumij evanje distinkcij e između stvorenj a i Stvoritelj a. Jer, ako se vodi računa da se Stvaranje, ukoliko je rezultat slobodne božanske inicijative da se priopći ad extra, očituje u Objavi prije svega kao povijest i sloboda, kontingencija stvore nja ne smije biti shvaćena kao ontološki »manjak«, nego kao neizbježno očitovanje njegova svojstva da j e događaj. Odatle proizlaze dvije važne posljedice. Kao prvo, razumije se da se jedino unutar Objave može prikladno razumjeti kontingentno obilježje stvorene stvarnosti! 65 . Jedino se u nj oj , naime, danost razlike u potpunosti očituje kao izvorna. Kao drugo, otvara se prostor za otkrivanje kako identitet svakoga stvorenog bića, napose čovjeka, ne može je dnostavno biti sveden na individualiziranje neke vrste, nego izražavajedinstvenost povezanu s njegovom činjenicom da je slobodan događaj u povijesti po inicijativi Drugoga!66 .
161
» Unde Deus. creando, producit res sine motu. Subtraeto autem motu ab action e et passione, nihil remanet ni si relatio, ut dictum est (a. 2 ad 2). Creatio in creatura non sit nisi relatio quaedam ad Creatorem, ut adprin cipium sui esse« (1 ST, q. 45, a. 3, co); usp. A. D. SERTILLANGES, L 'idee de creation et ses retentissements en philosophie, Paris, 1 945 . ; E. GILSON, Le thomisme. Introduction a la philosophie de saint Thomas d 'Aquin, Paris, 1 986., 1 4 1 - 1 5 1 ; 1 93 -207 ; GISEL, Creazione . . nav., 1 1 8-1 3 1 .
162
Usp. I ST, q. 45.
.
1 63
Usp. I ST, q. 47, a. I, co.
1 64
Vidi gore, 64-68.
1 65
Kako j e oštroumno primijetio K. Barth: »Nihil constat de contingentia mundi nisi ex revelatione« (K. BARTH, Kirchliche Dogmatik. Die Lehre von der Schopjimg, IIII I , Zurich, 1 95 7 . , 5).
1 66
U slj edećemu će se poglavlju vidjeti sadržaj upravo ove jedinstvenosti ljudskoga stvorenja.
95
Radi produbljivanja: C. FABRO, Introduzione a
san Tommaso,
Milano, 1 9 8 3 . , 96- 1 30. de l a creation , u: L. DEROSSEAUX (izd.), Congn:s de I'ACFEB, Paris, 1 985., 1 3 -3 8 .
J. LADRlERE, Approches philosophiques dans l 'Orient ancien,
La creation
2. Sloboda Stvaranja Post 1,1-2,4; Ps 1 15,3 ; 135,5- 12; 136 Fircnt. sabor (DS 1333); Pio IX. (DS 2828); L vatik. sabor (DS 3002,3025) LEON XIII. (DS 32 18); PIO XII. (DS 3890); KKe 295,296
Apsolutna pozitivnost stvarnosti i nj ezina realna distinkcij a prema Bogu predstavlj aju dva postoj ana elementa baštine teološke tradicij e s obzirom na Stva ranje. Ova dva obilj ežj a konvergiraju prema isticanju potpune slobode koj om Bog stvara. J er, ako bitak ne pripada bićima u apsolutnome smislu, nego su smj eštena u postoj anj e ukoliko primaju bitak, u njihovu postanku ne postoj i nužnost, nego slo boda koj a nezasluženo darival67. SLOBODA STVARANJA I KRISTOVSKO POSREDOVANJE
Stvaratelj sko posredovanj e Božj ega Sina u nj egovu trinitarnom obzoru pot puno o svj etljuj e kako ništa ex parte Dei ne zahtij eva Stvaranj e : niti bezgranična sposobnost sebepriopćavanj a, koj a se u punini ostvaruj e u troj stvenome životu, niti, j o š manj e, nazočnost Logosa u Bogu, budući da je ovaj - kao što je rečeno posrednik Stvaranj a kao takva, ali nij e istina da Otac rađa Sina kako bi ostvario svoju stvaratelj sku volju. Sabor li Sensu (DS 726)
Shvaća se odlučnost koj om j e kršćanska misao u patrističkome razdoblju osporavala gnostičke stavove koji su negirali takvu slobodu ili su potvrđivali vj ečnost materij e - do vodeći dakle u pitanj e Božju nadmoć i Nj egovu stvaratelj sku slobodu -, ili su tvrdili da Logos u svome rađanju ovisi o stvaratelj skoj volji Božj ot 8 . Zanimljivo j e primij etiti da Abelardova ( 1 079.- 1 1 42.) teza, koj a j e negirala stvaratelj sku Božju slobodul69 i bila osuđena u Sensu ( 1 1 4l.), kao da se pridružuj e nej asnoći trini tarne refleksij e, obj ektivno prisutnoj u nj egovoj mislil70 .
1 67
»Oduvijek su, naime, Njemu uz bok Riječ i Mudrost, Sin i Duh. Po njima i u njimaje slobodno i svojevoljno stvorio sve stvari, i upravo njima govori kada kaže 'Stvorimo čovjeka na našu sliku i priliku', uzimajući On sam iz sebe bft stvari koje su utemeljene i model stvari koje su stvorene i oblik stvari koje su uredene« (IRE NEJ, Contro le eresie . . nav., IV, 20, 1 , 345 [SC 1 00, 624-627]).
168
Usp. TAClJAN, Discorso ai Greci, 5, u: Gli apologeti greci, uredio A. BURINI, 1 8 8- 1 90 (PG 6, st. 8 1 7) ; ORIGEN, Commento al vangelo d i Giovanni . nav., l. II, pogl. XIV-XV, 230-234 (GeS 1 0, 1 00- 1 1 1 ) .
16 9
»Quod ea solummodo possit [potest} Deusjacere, qua eJecit, vel dimittere, quae dimittit, vel e o modo tantum, vel eo tempore, [quo Jacit} et non alio« (DS 726).
1 70
S tim u svezi j asan j e prvi osuđeni stavak: »Quod Pater sit plena potentia, Filius quaedam potentia, Spiritus Sanctus numma potentia« (DS 72 1 ) .
.
..
96
I. vatikanski sabor dogmatski je precizirao da j e Bog stvarao liberrima consiliol7l, ali je napose još j ednom upozorio na iščitavanj e komunikacij e božanskoga života ad extra, koj i se ne razlikuj e prikladno od nj egova imanentnog života 172 . Potom j e važno objasniti da se može negirati sloboda Stvaranj a bilo tvrdeći da j e ono nužno, bilo zastupajući da, ako Bog stvara, može stvoriti samo najbolji od mogućih svj etova 1 73 • Te dvij e teze mogu postojati na način da j edna slij edi iz druge, ali se mogu za mišljati i odvoj eno . U drugome bi se slučaju stoga, priznavši božansku slobodu stvaranj a, zahtij evalo da ona, ako j e jednom već izvršena, mora izabrati najbolji od mogućih svj eto va. Katolička vj era uzima odmak od obiju pozicij a. Ako, naime, prva teza izravno pada pod dogmatskom intervencij om I. vatikanskog sabora, druga svakako dovodi do nepri hvatljiva reduciranj a apsolutnosti suverene Božj e slobode koj a bi, dakle, bila ustvrđena na nominalistički način.
U toj se perspektivi prij e svega pokazuju razlozi po kojima kršćanska Objava dovodi do odbacivanj a svakog shvaćanj a Stvaranj a kao ploda neizbj ežna propa danj a Božj ega Bitka, koji bi tako bio rastrgan u svoj oj apsolutnoj transcendenciji. Duboko značenj e ontološke postoj anosti stvorenj a, u svj etlu konstitutivnih di menzij a stvaratelj skoga čina, dopušta j asno pokazati činj enicu da je takav čin ozbilj en na suvereno slobodan način. STVARANJE SLOBODNIH BI ĆA
Ali, ne treba se zaustaviti ovdj e : tema slobode Stvaranj a ne izražava samo po vlasticu čina koj im Bog stavlj a u postoj anj e stvarnost, nego j ednako tako omogu ćuj e razumj eti temeljnu dimenziju samoga stvorenj a. Priznavanj e, naime, slobode Stvaranj a ima kao svoj vlastiti sadržaj i činj enicu da Bog stvara slobodna bića koj a se u slobodi mogu odnositi prema Nj emu. Radi produbljivanja: H. U. VON BALTHASAR, Teodrammatica. II. Milano, 1 9 82., 230-268.
Le person e del dramma: l 'uomo in Dio ,
tal. prij ev.,
17 1
DS 3 002.
1 72
»Si quis ( ) Deum dixerit non voluntate ab omni necessitate libera, sed tam necessario creasse, quam neces sario amat se ipsum ( . . . ) a.s. [naš kurziv]« (DS 3025).
1 73
Usp. G. W. LEIBNIZ, Saggi di teodicea sulla bonta di Dio, sulla liberta dell'uomo, sul/ 'origine del male, u: I STI, Scritti jilosojici, I, uredio D. O. BIANCA, Torino, 1 979., §§ 227-230, 6 1 6-6 1 8.
.. .
97
I. vatik. sabor (DS 3002.3025)
3. Nezasluženost Stvaranja
Slobodna odluka Troj edinoga da stvorenj ima podari opstoj nost uključuje, po sebi, logiku dara: stvorenj e se u svome postojanju mora iznenaditi kao naslovnik apsolutno nezaslužene (milosne) inicij ative svoga Stvoritelja. Ako se potom promišlj a činj enicu da stvar atelj ski čin ostvaruj e predodređen i nacrt Oca, može se razumjeti zadivljujuće značenj e nedugovanosti takve božan ske inicij ative.
a) Stvaranj e i poziv na božansko sinovstvo Iv 3,16; 15,16;
Ef 1,9-10; Rim 8,28
Božanski se nacrt, naime, podudara s utjelovljenj em vj ečnoga Sina i posla nj em Svetoga Duha, te kao sadržaj nema općenito priopćavanj e božanskoga živo ta, nego ono što je specifično za božansko sinovstvo : tako se razumij e da Isusovo biti poslan (usp. cm60''toAo<; u Heb 3 , 1 ) nema drugo utemelj enj e doli svoj sinov ski odnos s Ocem (usp. Iv 5, 1 9-47). Plod nj egova poslanja je mogućnost za čo vj eka da ima udio u tome sinovstvul74• Ako, naime, stvaratelj ski čin, tako kako se objavljuj e u posredovanju Isusa Krista, donosi ne s amo dar postojanj a, nego i poziv na božansko sinovstvo, n eza služenost (nezasluženost s čovj ekove strane, tj . nedu govanost s Božj e str ane, op. prev,) Božj e stvaratelj ske inicij ative pokazuj e svoj e puno značenj e . Vrlo j e važno, također i z a idući razvoj promišlj anj a, dobro razumj eti smisao kojim se uvodi poj am nezasluženosti. Ne treba, naime, zaboraviti da taj poj am neposredno priziva temu milosti.U svome krajnj em značenju, milost znači da se kršćansko spasenj e nudi čovj eku kao pravi pravcati dar. Čovj ek ga ni na koj i na čin ne može postići, niti sa svoj e strane zadobiti, može ga j edino primiti. Ne anticipirajući ono što će kasnij e biti obj ašnj eno na opširnij i način, dobro j e odmah istaknuti d a ustvrditi puni smisao nezasluženosti Stvaranj a n i n a koji način ne prij eči ispravno razumij evanj e kršćanskog spasenja. J er, ako se u Stvaranju pri zna, polazeći od posredovanj a Isusa Krista, odluku Troj stva da stvori ljude kako bi ih pozvao na adoptivno sinovstvo l75, ne dovodi se u pitanj e dužno razlikovanj e iz među stvorenj skoga stanj a čovj eka i potpuno nezahtj evne, od strane stvorenj a (si novi u Sinu), sadržaj a takva poziva. Radi se, naime, o pokazivanju da ta slobodna trinitarna odluka - upravo zbog toga što u božanskome planu koincidira sa stvara telj skim činom koji uspostavlj a povijesno-zbilj ski poredak - nikada ne može biti
1 74
Vidi dolje, pogl. 5; KKC 20 1 1.
175
Vidi gore, 86.
98
uzeta kao izvanj ska određenju stvorenj a. Štoviše - u svojoj apsolutnoj neizvodi vosti -, ta slobodna odluka predstavlj a j edini, moguć i prikladan ključ iščitavanj a određenj a stvorenj a. U tome smislu onda uvođenj e, odmah n a početku, teme neza služenosti ima za cilj pokazati j asnu povezanost između slobodne božanske inici j ative stvaranj a i odluke da pozove čovj eka na milosno sudj elovanj e na trinitarno me životul76 • Dimenzij a nezasluženost stvaratelj skoga Božj eg čina mora odmah biti pozi tivno precizirana polazeći od sadržaj a božanske spasenj ske inicij ative, koj a isklju čuj e bilo kakav zahtj ev ili pravo s čovj ekove strane : događaj je Krista, naime, dar čiste darežlj ivosti Oca.
b) Nezasluženost i nadnaravno st Nezasluženost, shvaćena u upravo pokazanom e smislu, može nadalj e biti precizirana kao nadnaravnost1 77• Ta osobina, koj a se pridaj e stvaranju, poj ašnj ava da dar ponuđen čovj eku ima sadržaj koj i u potpunosti nadvisuj e nj egovu stvar nost, ali istodobno apsolutno odgovara, u svojoj izvanrednosti, krajnjoj strukturi njegova bitka. Pojmom nadnaravno osvj etljuj e se činj enica da j e stvoreno biće, po sudi oništvu u trinitarnome životu, dar koj i j e apsolutno neizvodiv iz čovj ekova posto janja. ledino prihvaćanj e toga dara dopušta čovjeku da istinski bude on sam. U promišlj anju, koj e polazi od samoga predodredenoga nauma, unutar činj e ničnoga poretka spasenj a, nadnaravnost otkriva položaj koji u tome naumu ima čovj ek, te pokazuj e kakav je odnos koj i j e on pozvan uspostaviti s božanskom ini cij ativom. Sveobuhvatno obilj ežj e nauma od strane Troj stva ne postavlj a se iznad čovj eka, niti mu se dodaj e izvana, nego je j edini put pomoću koj ega je on u stanju susresti istinu o svome postoj anju i adekvatno ispuniti svoj cilj . Ako dobro promislimo, sadržaj ove poslj ednj e osobine osvj etljuj e izvorno antropološku danost zagonetne naravi čovj ekova postoj anj a. Polazeći »odoz do«, dolazi se do shvaćanj a da čovj ekjest, ali da nema u sebi temelj svoga posto janja ; slobodna se stvaralačka inicij ativa Troj stva obj avljuj e kao takav temelj koj i, budući da potpuno nadilazi čovj ekovu narav, može biti definiran kao nadnaravan. Čovj ek tako može susresti istinu o sebi i pronaći rj ešenj e svoj e za gonetke, koj e ne dokida nj ezinu dramsku narav. Nutarnj a povezanost između
1 76
Usp. SCOLA, Questioni . . nav., 250.
1 77
U vezi kritičke analize složene teološke rasprave oko shvaćanja nadnaravnoga, pogledati dolje pogl. 3 . Osim toga, usp. COLOMBO, Creazione . nav., 204-206.
.
.
.
99
nezasluženosti i nadnaravnosti brani samo shvaćanj e nadnaravnoga od svakog ekstrinsecizma.
e) Stvaranj e i izabranj e Pnz 7,6s5.; 14,2; IzI 19,5" .; Iz 6, 1-9; Jr 1,5; 2,23 ; Am 3,2
Perspektiva nezas!uženosti, kako j e bila izložena, otvara put dvama važnim razj ašnj enj ima. Ponaj prij e, čovj eka se otkriva kao potpuno obilj ežena svojim položaj em na slovnika Božj ega dara: u tome se smislu nezasluženo izabranje da bude sin u Sinu ne pridaj e ljudskome subj ektu, već stvorenu, izvana, nego u konačnici izražava sam nj egov razlog postoj anjal7 8 _ Ovdj e govorimo o stvaranju i izabranju kako bi smo snažno istaknuli da se poziv na božansko sinovstvo, ukoliko je pravi pravcati dar božanske volj e, postavlj a u izvor samoga čovj ekova postoj anj a koje proistj eče iz slobodne inicij ative Troj stva: tako se na sažet način može izraziti antropološki plod duboka j edinstva između Stvaranj a i Saveza te, suslj edno, bolj e razj asniti smisao obj ave razloga stvaratelj skoga dj elovanj a Troj edinogal79• Svaki čovjek, dakle, postoj i j er ga je Bog htio poj edinačno . Zatim, ako se neospornim drži da j e čovj ek stvoren kako bi bio nezasluženo izabran, r azumij e se da se on može odnositi prema božanskome daru, koji ga do vodi u postoj anj e, j edino preko slobodna prihvaćanj a inicij ative Drugoga koj a mu prethodi: univerzalno određenj e božanske spasenj ske volje, obj avlj ene prema kri stološkome obliku Božj e slobode, izravno ili neizravno zahvaća svakoga čovj eka i omogućuj e prakticiranj e same nj egove slobodel 80• U toj perspektivi povezivanj e stvaranja i izabranja dopušta d a od početka imamo pred očima izvorni dramski
1 7 8 Ta tvrdnja želi izraziti onu specifičnu antropološku korist koja proizlazi iz promatranja misterij a Stvaranj a
čovjeka, unutar Saveza i predodređenoga Očeva nacrta koji s e dovršava u Isusu Kristu, u svjetlu važna po jašnjenja von Balthasara, prema kojemu se »Ovdje iznova treba čuvati oblikii 'kristološkoga reduciranja ', koji ciljaju prema utemeljenju činjenice stvaranja najednoj 'ranijoj ' stvarnosti spasenja i milosti; ne postoji nikakvo 'prije ' i 'poslije ', te također, ako je cilj prva namjera djelatnika, ipak treba predvidjeti in ordine exe cutionis ponajprije naravna (ne botanskoga) subjekta kao mogućega primatelja milosti. A li ni to ne znači da bi Bog 'dugovao ' naravnomu čovjeku uzdizanje na milosno stanje, Bog duguje svoju vjernostjedino samomu sebi, redu i posljedicama svoga univerzalnoga unitarnog plana« (VON BALTHASAR, Teodrammatica. IlI. . . nav., 240). 1 79 »Smisao stvaranja postajejasan i ne stvara problem: stvorenje postoji i ima svoj smisao u omogućivanju ra
đanja Botjih sinova u Kristu. Zbog toga u stvaranju postaje bitno i apsolutno primarno ne samo antropo loška intencionalnost, u odnosu na onu kozmološku; nego, u antropološkoj intencionalnosti postaje bitno i apsolutno primarna intencionalnost koju teologija obiljetava 'uzditućom " u odnosu na onu 'stvarateljsku '«. Usp. G. COLOMBO, La teologia della creazione nel AX secolo, u AA. VV., B ilancio . . . nav., 6 1 . 1 80 U tome smislu » . . istinski model ili ideju svakoga čovjeka pronalazimo u Sinu kojije postao čovjekom, kojije razapet i uskrsnuo, kojije kao takav prvotna Botja zamisao posredovanja za čitavo Stvaranje« (VON BAL THASAR, Teodrammatica. III... nav., 24 1 ) . .
100
oblik čovj ekova postoj anj a. J er, to izvorno izabranje zahtij eva da, u obj ektivnosti vlastite osobn e povij esti, svaki poj edin i čovjek slobodn o prihvati božansku inici j ativu koj a se izražava preko milosnoga dara, primlj en a u kršćan skoj ekonomij i spasenj a po sakramentaln ome sudioništvu n a otkuplj enju koj e j e ostv ario Krist: jedino se tako on o izabranje, oduvij ek i n ezaslužen o postavlj en o od Boga za sva koga, ostvaruj e kao susret božan ske i ljudske slobode. Razumij e se, dakle, da uporaba, koju se vrši u kontekstu shvaćanj a izabranja, ima svoju preciznu analognu osobinu; isto tako, razumij e se i to da se, iako bi bilo opravdan o ustvrditi da je Bog bio mogao ne htj eti za ljude sudioništvo u božanskom sinovstvu u Sinu svome Isusu Kristul 8 l (sloboda stv aranj a ! ), treba pri zn ati stvarn i poredak koj ega, preko Obj ave, pokazuj e Božj i plan .
d) Sloboda i nezasluženost Stoga je opravdano temi slobode stvaranj a, tradicion alnijoj u katoličkoj re fleksiji, približiti temu nj egove nezasluženosti. Dvij e se vlastitosti uzaj amn o osvj etljuju: sloboda dopušta shvatiti da Bog nij e bio prisilj en stvoriti ovaj svij et gdj e su ljudi, zapravo, oduvij ek pozvan i na su dion ištv o u božan skome životu, dok nezasluženost otkriva tajn o središte slobodn e božan ske in icij ative. Ova n e samo d a stvara slobodno, n ego također stvara subj ek te koj i će j e prizn ati i ljubiti : Stvaranj e se obj ašnj ava j edino polazeći od n aj slobod nij e božan ske odluke da stvori ad extra sinove u Sinul82• Držeći sj edinj en ima slobodu i nezasluženost može se teološki razj asn iti da u stvaratelj skome činu troj stvenoga Boga n amj era priopćavanj a ad extra vlastito ga života uklj učuj e slobodu čovj eka kao n aslovn ika božan skoga dj elovanj a. Bog stvarajući poziva čovj eka na sudion ištvo u samome svom životu. Drugim rij ečima: ne radi se o pretpostavci da u božan skome planu postoj i suslj edn i mo-
lS I
Upravo je to smisao glasovita pojašnjenja enciklike Pij a XII. Humani generis (DS 3 89 1 ) , gdje se upozorava na opasnost da se izgubi smisao nezasluženosti Božje spasenjske inicijative, ukoliko se tvrdi da On ne bi bio mogao stvoriti ljude a da ih ne pozove na blaženo gledanje; glede smještanja ovoga naučiteljskog interventa u teološku raspravu, pogledati COLOMBO, Del soprannaturale . . . nav., 3 54-35 6 . Kao što zapaža milanski te olog, izjava Enciklike dopušta dobro pojasniti da antropologija, razrađena polazeći od tzv. čiste naravi (vidi gore, 1 79 - 1 82), tj . bez promišlj anj a daje čovjek stvoren kako bi bio pozvan na blaženo gledanje Boga, » . iako u sebi legitimna, ne može, međutim, u svakome slučaju tvoriti realnu osnovu teološke antropologije. Ona [ čista naravl, naime, ostavljajući po strani problematiku da je se definira, odnosi se na ćisto hipotetičku antropološku situaciju teje, kao takva, izvan povijesne stvarnosti. Gledano s te strane, dolazi u povijesnome vrednovanju, kojeje označila enciklika Humani generis, više od autoritativne tvrdnje, opraštanje od teološke antropologije koju je tvorio 'naravni ' čovjek« (ibid., 3 54). ..
182
Vidi dolje, 1 63 - 1 64 .
101
ment, u o dnosu na slobodnu odluku o stvaranju, koj i bi uspostavio ekonomiju milosti, nego u činu Stvaranj a Troj edini Bog slobodno određuj e tu ekonomiju. Ona je apsolutno nezaslužena ali j e, u isto vrij eme, j edina o stvarena na povij e stan način. Radi produbljivanja: H. U. VON BALTHASAR, Teodrammatica. ll. Le person e del dramma: I 'uomo in Dio, tal . prij ev. , Milano, 1 982., 268-29 8 ; G. COLOMBO, L a teologia della creazione n e l XX secolo, u : AA. Vv. , Bi/ancio . . . nav. , 5 5-63 .
4. Povijesnost Stvaranja
Čitav prvi odsj ek ovoga dij ela, posvećen refleksiji o Božj emu stvaratelj skom činu, opsežno j e pokazao da se Stvaranj e smješta unutar povij esne Božj e inicij a tive : ono j e zapravo početak puta povijesti spasenja, i j edino ako se poima na taj način, može biti shvaćeno u svojoj dubokoj istini. Radi ispravna razumij evanja stvaratelj skoga Božj eg dj elovanj a, potrebno j e izbližega ispitati neka pitanj a koj a s e odnose n a posebnu važnost vremenske di menzij e . To su slj edeća pitanj a : ponajprij e, što to znači da j e Stvaranj e imalo vre menski početak (a. Vremenskipočetak svijeta)? Zatim, radi se o promišlj anju nači na kako stvaratelj sko Božj e dj elovanj e ostaj e u vremenu (b. Održavanje svijeta). Konačno, moramo se pitati kako se to dj elovanje, budući da pokazuj e apsolutnu Božju suverenost nad povij ešću, ne suprotstavlj a niti nadređuj e čovj ekovoj slobo di (c. Providnost i božanski prinos u povijesnome hodu čovjeka).
a) Vremenski početak svij eta Post 1, 1 ; P s 90,2; Izr 8,22ss.; Iv 15,5.24 IV. later. sabor (DS 800); L vatik. sabor (DS 3 002); PIO XII. (DS 3890) KKC 338
Tvrdnj a o vremenskome početku Stvaranj a, također i u smislu intervenata uči telj stva s tim u svezil 83 , pokazuj e j asnu povezanost s tezom o stvaranju ex nihifo. Ona zapravo nanovo iznosi apsolutnu Božju suverenost u nj egovu priopćavanju ad extra, napose prema pretpostavci o vj ečnosti materij el 84• Može se pitati koji j e smisao teze o vremenskome početku svij eta unutar kršćanske vj ere.
18 3 Usp. rv. lateranski sabor (DS 800); I. vatikanski sabor (DS 3 002); Encikliku Humani generis (DS 3890). 1 84 Usp. FLICK - ALSZEGHY, Fondamenti . . . nav., str. 3 0 ; SCOLA, Questioni . . . nav., 23 1 ; 250.
102
Za Tomu j e Stvaranj e u vremenu zahtj ev vj ere koj i nij e dokaziv naftlozo/ski način 1 85• Stav Anđeoskoga naučitelj a bio j e, normalno, protumačen kao poziv na mišlj enj e da bi i Stvaranj e ab aeterno zadovoljilo sve konstitutivne teološke dimenzij e, a posebno da se ne bi opiralo apsolutnoj Božj oj suverenosti i tezi o creatio ex nihilo 1 86• Prethodno ponuđena poj ašnj enj a dopuštaju da smjestimo to pitanj e u j ednu drugu perspektivu, ali, da bismo to pokazali, korisno je opisati, što j e moguće točnije, izraze vezane uz taj problem. Očito je da ovdj e nij e u pitanju činj enica da bi dimenzij a stvorenosti uključivala vremenitost. Vrij eme ne može biti shvaćeno kao neko spremište u koj e bi se u određenome trenutku postavila stvorena stvar nost. Doslj edno tomu, vrij eme postoji od trenutka kada postoji svij et, i obrnuto. Radi se, naime, o shvaćanju »prikladnosti« ili »neprikladnosti« pojma vječno ga Stvaranj a, ili Stvaranj a bez nekoga određenoga vremenskog početka. VREMENSKI POČETAK SVIJETA I STVARATELJSKO POSREDOVANJE ISUSA KRISTA
U ovom kontekstu pozivanj e na stvaratelj sko posredovanj e Isusa Krista može pružiti novu perspektivu istraživanj a. Kao prvo, morat će se voditi računa o tome, da događaj Isusa Krista nij e samo povij estan nego, poradi svoj ejedinstvenosti, on je j edino počelo zbog koj ega se istinski može govoriti o povij esti. Nj egova j edinstveno st, naime, zahtij eva mogućnost određivanj a po Isusu Kristu precizna trenutka početka u vremenu. Zanemarivanje te činjenice značilo bi gubitak ispravna sadržaj a misterij a Utj elovlj enj a. Poslj edično, čini se slabo uvj erlj ivim da Stvaranj e, posredovano po Isusu Kristu, ne bi posj edovalo u sebi tu istu povijesnu dimenziju vezanu za ne k·1 pocet ak u vremenu 1 87. Teza o početku Stvaranj a poprima tada veću važnost od običnoga dodatka na uka o creatio ex nihilo . Pokazuje, naime, kako je dimenzij a vremenitosti, pa stoga v
185
»Quod mundum non semperfoisse sola fide tenetur. et demonstrative probari non potest (. . .) Unde mundum incoepisse est credibile. non autem demonstrabile vel scibile« ( I ST, q. 46, a. 2); ISTI, De aeterninate mundi, editio Leonina, t. 43 , Romae, 1 976., 83-89. Jasno izlaganje rasprave o tome, i o točnu stavu Tome Akvinsko ga, pružio je P. MAZZARELLA, Creazione. partecipazione e tempo secondo S. Tommaso d 'Aquino, u: »Studia Patavina« 29 ( 1 9 82.), 309-3 3 5 .
186
Glede toga ima i onih koji smatraju da, ako stvaranje iz ničega dovodi do tvrdnje o kontingenciji stvorene stvarnosti, onda biti stvoren (primiti postojanje) također znači započeti postojati, te stoga misao o kontingen tnome biću počinj e koincidirati s mišlju o vremenskome postojanju; usp. A. CALZONI, Antropologia . . . nav., 3 1 6.
18 7
Treba vidjeti snažan izričaj Bonaventure: »Fonere enim mundum aeternum. hoc est (. . .) dicere quod Filius Dei non est incarnatus« (BONAVENTURA DA BAGNOREGIO, De decem praeceptis, 2, 2 5 ; u vezi toga J. RATZINGER, San Bonaventura. La teologia della storia, tal. prijev., Firenze, 1 992.).
1 03
KKC (290)
i dimenzij a konstitutivne povijesnosti same Obj ave - ukoliko j e povijest spasenj a - unutrašnj a tumačenju »početka svijeta«. Promatrana u ovome svj etlu, teza o vre menskome početku stvorenj a određuj e ontološku kontingenciju toga stvorenja. S druge strane, ako j e Stvaranj e ostvarenj e predodređenoga Očeva nauma u Isusu Kristu, teza o stvarateljskome posredovanju Isusa Krista daj e potvrditi bitnu povijesnu dimenziju božanskoga plana i nj egova ostvarenj al 88 • Nije, naime, razu mno zamišlj ati relaciju ontološke ovisnosti stvorenj a o Bogu kao neki element ko ji bi zapravo mogao zanemariti povijesnost postoj anj a samoga stvorenj a. Ne smi ju se na izvanj ski način postaviti j edno pokraj drugoga promišljanj e o ontološkoj ovisnosti stvorenj a o Bogu i odnos koj i On uspostavlj a s tim stvorenj em, polazeći od povij esti spasenj a. Morat ćemo, naime, reći da j edno priziva drugo bez rj ešenj a u smislu nastavIj anj a j ednoga z a drugim: u promišlj anju čovj eka i svij eta n e mogu se odvoj iti povij esna inicij ativa Boga od ontološke ovisnosti čovj eka o Bogu koj a, premda nadilazi povijest, ne može biti postignuta izvan nj e.
b) Održavanj e svij eta Pnz 7,9; Br 23 , 1 9 P s 89,29; I z 49,7; 55,3; Mt 6, 26-30 Iv 5, 1 7; Otk 2 1 ,5 KKe 3 0 1
Perspektiva izvorne povij esne dimenzije božanskoga plana omogućuj e, osim toga, bolje razumij evanj e kako se stvaratelj ski čin ne može iscrpiti u dovođenju stvorenj a u postoj anj e . Tomu se tumačenju Stvaranja suprotstavlj a činj enica d a se stvorenj e, slobod ni rezultat priopćavanj a ad extra same zbiljnosti božanskoga Bitka, u svakome trenutku svoga postoj anj a obilj ežava kao sudioništvo u toj zbiljnosti. Iz toga j e razloga Stvaranj e trajan čin koj im Bog održava u postojanju sve ono što On stvara: tako se može razumj eti misao o božanskome conservatio et . 189 gub ernatlO . ODRžAVANJE I KRISTOLO Š KO POSREDOVANJE
I Kor
3 ,22 1 5,24-28; Ef 4,5- 1 3
Ovo se trajno stvaratelj sko dj elovanj e Boga ne može odvojiti od kristološko ga posredovanj al 90: u tome smislu održavanje stvorenj a u postojanju poprima j ed nu svoju znakovitu osobitost. Ako j e Isus Krist početak i kraj Stvaranj a, postaj e j asnim d a stvaratelj sko dj elovanj e Troj edinoga može imati svoj dovršetak j edino
1 88 Vidi gore , 95-96. 18 9 »Deus est in omnibus rebus, et intime« ( I ST, q. 8, a. 1, co); usp. I ST, q. 1 03 , 190 Usp. ATANAZIJE, Contra Gentiles, 40-42, P G 25, stt. 79-83 .
104
a.
6; q. 1 04, aa. 1 -2 .
u činu predanj a čitave stvarnosti Ocu od strane Onoga, koj i j e sve u svima, sve do toga da Bog bude sve u svemul 9 1 • Na toj linij i trajnost u vremenu stvaratelj skoga dj elovanj a izražava potpunu vj ernost Stvoritelj a svomu planu te se, zapravo, poj avljuj e kao razvoj nepogrešive djelotvornosti i predodređenoga nacrta. Tako se onda dobiva puni smisao trajna stvaratelj skog dj elovanj a Boga u mj eri u kojoj se ima pred očima objavu apsolutne božanske vj ernosti svomu naumu, koj i je čitav određen logikom Saveza i iza branja.
e) Providnost i Božja suradnja u povij esnome hodu čovj eka Priznavanj e apsolutne pozitivnosti Stvaranj a s obzirom na povijesti ton, u već viđenim granicama, može također olakšati teološko razumij evanj e providnosti. Sa svoje će strane povij esno-spasenj ski pogled na providnost moći sugerirati trij eznije iščitavanj e osj etlj iva problema takozvane Božje suradnjel 92 • Povij esni modalitet, koj im se trajno božansko djelovanj e povezuj e s čovj eko vom slobodom, dopušta da se potpuno razvij e razlikovanj e stvorenj a od svoga Stvoritelja.
Rim 8,28
»Znamo pak d a Bog u svemu n a dobro surađuje s onima koj i ga ljube, s onima koji su odlukom nj egovom pozvani« (Rim 8, 28) .
Ova Pavlova tvrdnj a može itekako biti shvaćena kao sinteza poimanj a božanske providnosti. PROVIDNOST I KRISTOLO Š KO POSREDOVANJE
U obzoru Božj e vj ernosti svome nacrtul 9\ providnost pronalazi svoju potpu nu razložnost po priznavanju univerzalnoga i nepogrešivo djelotvorna karaktera događaj a Isusa Krista u odnosu na povijese94• Činj enica, da ovakvo iščitavanj e providnosti nij e naišlo na osobitu pozornost u povij esti teologij e, kao ni u dokumentima Učitelj stva koji su se time bavili (DS
1 9 1 USp. 1 Kor 1 5 , 26; Ko1 3 , l l . 1 9 2 O poimanje providnosti pogledati T H . SCHNEIDER - L. ULLRICH, Vorsehung und HandeIn Gottes,
Freiburg-Basel-Wien, 1 98 8 . O suradnji Božjoj pogledati R. BUSA, Concorso divino, u: Enciclopedia filosofiea . . . nav., II, stt. 4 1 7-426.
1 93 Pnz 4, 19; Ps 2 3 ; I z 4 1 , 4. 1 94 Vidi gore, 82-86.
1 05
Pnz 4, 1 9; Ps 23; 1 03,9ss.; 1 04- 1 05; Iz 4 1,4; 45, l 1ss.; Mudr 1 1 ,24-26; 1 4,3; 1 5, 1 M t 5,43-48; 6,25-30 Lk 1 2 , 22-30;
I. sinoda u Bragi (DS 459); PIO IX. (DS 2902); L vatik. sabor (DS 3003); LEON XIII. (DS 325 1 ); KKC 302-308
459 ; DS 2902; DS 3003), ovisi O zapostavlj enosti kristološkoga posredovanj a u teologij i Stvaranj al95_ Međutim, važnost kristološkog iščitavanj a božanske providnosti olakšava razumij evanj e kako se apsolutna Božj a suverenost nad povij ešću povezuj e s čovjekovom slobodom. Kako bismo postigli taj cilj , neophodno j e usredotočiti pozornost na slj edeća promišlj anja. Najprij e podsj ećamo na povijesnost predodređenoga nacrta. Poradi te povij esnosti, ne može se apstraktno shvatiti Božj a volj a, spuštena odozgo, kao da bi bila neka apriorna shema, na događanj a čovječanstva. Zatim, samu se čovje kovu slobodu ne shvaća kao nekakvu stvarnost koja bi mogla zanemariti razloge zašto j e bila stvorena. Jer, ako čovj ek postoj i ukoliko je izabran, iz toga proizlazi da ostaj anj e vj ernim, od strane stvaratelj skoga Božj eg dj elovanj a, ni na koj i način ne može povrij editi nj egovu slobodu; štoviše, to ostaj anj e vj ernim predstavlj a uvj et mogućnosti p o koj oj čovjek može u povij esti biti o n sam i prakticirati svoju slobodu. Iz tih razloga božanska providnost ne dovodi u pitanj e slobodu čovj ekova d·J e 1ovanJ a 1 96 . .
BOŽJA SURADNJA
U toj se perspktivi uvelike razj ašnj ava tema božanskoga surevnovanja . U mjeri u koj oj odnos između čovj ekove slobode i Božj e slobode ne može biti mi šlj en u perspektivi uzaj amna natj ecanja, razumnij e se da se najviši izraz Božj e stvaratelj ske slobode očituje upravo u stvaranju čovj ekove slobode i u trajnu podupiranj u te slobode (»Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati« [Fil 2, 1 3 ]). Tada se pokazuj e j asnim da smo preko božanskoga surevnovanja potpomo gnuti razumj eti kako B og, vodeći u Isusu Kristu povij est prema nj ezinu dovršenju, omogućuj e čovj ekovoj slobodi da se ostvari kao prihvaćanj e ili odbij anj e Krista i predodređenoga Očeva nauma. Stoga se prvenstvo božanske inicij ative, koj a ostaj e prisutnom u svakome koraku razvoja božanskoga spasenj skog plana, ne suprotstavlj a, niti prisilj ava čo-
195
To se lako može provjeriti ispitujući način kako j e manualistička teologija obrađivala božansku providnost: dobru se sintezu te usmjerenosti može pronaći u R. GARRIGOU - LAGRANGE, Providence, u: OTe XIIII I , st!. 9 3 5 - 1 023 .
1 96
OS 3 003 . Problematičan obzor toga pitanj a proizlazi iz rasprave u svezi nazočnosti Boga u svakome činu stvorenja i u svezi s njegovom uzaj amnošću s čovjekovom slobodom, koja je imala svoj vrhunac žestine u glasovitoj kontroverziji de auxiliis, vidi dolje, 25 1 -254.
1 06
vj ekovu slobodu, nego se natječe, pomaže prema nj ezinu dovršenu obistinj enju. U toj perspektivi, kao što će se vidj eti u vezi istočnoga grij ehal97, zlo i grij eh u čo vj eku imaju kao j edini izvor dramsku sposobnost čovj ekove slobode da odbij e po ziv Božj e spasenj ske volj e, osuđujući se tako na gubitak samoga sebe, u propasti vlastite slobode. Radi produbljivanja: P. MAZZARELLA, Creazione, partecipazione e Patavina« 29 ( 1 982.), 3 09-3 3 5 .
tempo secondo S. Tommaso d 'A quino,
u:
»Studia
III. DODATAK: STVARANJE I PRIRODNE ZNANOSTI Opća pretpostavka Izbor, koji smo načinili u prikazivanju teologij e Stvaranj a, omogućuj e promi šlj anj e problema znanstvenoga karaktera o početku svij eta izbj egavajući naivne konkordizme i uzaj amna prekoračenj a granica između vj ere i znanostil 98 . Vodeći računa o karakteru naše obrade, ne možemo ovdj e detaljno studirati posebna pita nj a proizašla iz odnosa između teologij e i prirodnih znanosti, koj a su se sada već gotovo beskrajno umnogostručilal99, nego se ograničavamo na isticanj e osnovnih načela upućujući ponekad na korisne monografije. TEOLOGIJA, FILOZOFIJA I ZNANOSTI
Teološki nauk o Stvaranju dopušta razumu da se oslobodi izgublj enosti proizašle iz reduciranj a svij eta na iluziju, na ništavilo, ili na neizdiferencirano Jedno,
19 7
Vidi dolje, 203-23 7 .
198
Usp. AUER, Il mondo . . . nav., 3 7 ; 80-85 .
1 99
Bibliografij a je neizmj erna; samo bibliografski popis koji je uredio 1. Hiibner doseže 52 1 stranicu naslova, podijeljenih prema teorij skim problemima i geografskim područj ima. USI? ' 1. HBNER, Der Dialog zwischen Theologie und Naturwissenschaft, Miinchen, 1 987. Pogledati i 1. LADRIERE, La science, le monde et lajoi, Tournai, 1 97 2 . ; R. J. RUSSEL - W. E. STOEGER - V. COYNE (izd.), John Paul II on Science and Religion. Reflections on the new view from Rome, Citta del Vaticano, 1 990.; K. SCHMrTZ - MOORMANN (izd.), Schopfong und Evolution. Neue Ansiitze zum Dialog zwischen Naturwissenschaften und Theologie, Diisseldorf, 1 992 . ; H. VON SPROCKHOFF, Naturwissenschaft und christlicher Glaube - ein Wieder spruch?, Darmstadt, 1 992. (ukratko predstavlja najpoznatije predstavnike znanstveno-teološke rasprave, koj i su skloni ili protivni međusobno približavanju znanosti i kršćanske vjere); G. COLZANr, La teolagia della creazione e le sfide della scienza. I problemi. La bibliografia, u: »Vivens Homo« 1 0 ( 1 999.), 1 1 1 - 1 4 1 .
1 07
KKC283-286
u koj emu bića gube svoj e vlastito obličj e ; taj mu nauk stoga dopušta nj egovu pot punu ekspanziju20o• U stvaratelj skom kontekstu razum, naime, može imati povje renj a u postoj anost realnoga i može stoga ne biti blokiran u svome zamahu. Svakako da mogućnost razmišlj anj a, nadilazeći izvanj skost vj ere i razuma, otvara nove i zanimljive mogućnosti plodna susreta između teologij e, filozofij e i znanosti. Jedno uvj erljivij e povezivanj e razuma i slobode čovj eka može doista utemelj iti rad na spoznajnoteorij skome, logičkome i aksiomatičkome području, j edino ako se prij e svega i po svaku cijenu ne traži slaganj e u rezultatima ili se apriorno ne odluči da se teologij a i znanost uzaj amno ignoriraju20 1 • Za znanost j e stvaranj e epistemologij e nužno ponajprij e počevši o d problema temelj a nj ezinih teorij a202• Teologij a pak sa svoje strane treba veću spekulativnu dubinu: evo kako se otvara plodan teren za obnovlj eno suočavanje, iz koj ega svako znanj e može izvući j edino koriseOJ. Konkretnije, na području evolucije, upravo neki rezultati suvremene znan stvene refleksij e pokazuju kako je nadilaženj e krutoga shvaćanj a složena svij eta prirode omogućilo pokazivanj e da u stvarnosti ne postoji samo nužnost, nego i kontingencij a, mogućnost, otvorenose04• Ostaj e ipak činjenica da j e evolucioni stička pretpostavka, poradi koj e se poricalo navedeno kruto shvaćanj e prirode, proglašena i često doživlj ena kao dovođenj e u radikalno pitanj e vj ere u stvaranje. Stoga j e korisno ispitati, barem glede bitnih elemenata, kako se vj era u stvaranj e, utemelj ena na kršćanskoj obj avi, može i mora ogledati sa zahtj evima vlastitima prirodnoj znanosti. Kako bi se dovršilo tu zadaću, potrebno je suočiti se s barem dva niza proble ma. Prij e svega, radi se o pobližemu ispitivanju odnosa između sadržaj a vlastita stvaratelj skom iščitavanju stvarnosti i evolucionističke pretpostavke ( 1 . Stvararlje
200
Stanley Jaki je u svojim, sad već poznatim, studijama o povijesti znanosti uvijek isticao činjenicu da je zna nost mogla nastati u duhovnoj klimi podupiranoj od strane kršćanstva, u kojoj je svijet bio prepoznat kao stvoren od Boga. » Vjera u stvaranje nije samo jedini trajan izvor racionalnosti, nego i nepresu,�an izvor po vjerenja. A to je zbog toga što je najveCi izvor znanstvene spoznaje svijeta temeljna tvrdnja da svemir oličuje odredeno značenje i cilj. S vjerom o stvaranju uvijek se radi i o 'shvatljivosti stvarnosti '« (S. JAKI, La strada della scienza e le vie verso Dio, tal . prijev., Milano, 1 988.).
20 1
Usp. gore pogl. l . Također pogledati SCOLA, Questioni . . . nav., 236; 242-244.
20'
U sp. P. JULG, A ll 'inizio del tempo,u: »Communio« l OO ( 1 988.), 89- 1 03 .
20 3
Pogledati rezultat i perspektive dijaloga između znanosti i teologij e stvaranja u G . BRAMBlLLA, L a cre azione tra is tanze culturali e riflessione teologica, u: A S S O CIAZIONE T E O L O G I C A I TALIANA, L a creazione . . . nav., 1 2 6- 1 42 . Osobito su zanimljivi doprinosi LADRI ERE-a, Approches . . nav., i IST!, L 'articulation du sens. 2. Les langages de la /oi (Cogitatio fidei 1 25), Paris, 1 984., 28 1 -3 0 8 . .
204
Usp. RATZINGER, Creazione . . . nav., 42-43 . Paradigmatski je s tim u svezi slučaj J. Monoda s njegovom tvrdnjom o slučaju u svrhu tumačenja, na očito nezadovoljavajući način, dviju stvarnosti koje nisu morale postojati, a ipak postoje: život i čovjek.
1 08
i evolucionizam), te stoga i problema, koji j e povezan s time, o odnosu između čovj eka i nj egove naravi (2 . Čovjekova narav) . Radi produbljivanja: RUSSEL - W. E. STOEGER
R.
J.
S.
JAKI, La strada della scienza
(izd.), John Paul II on Science del Vaticano, 1 990.; e l e vie verso D i o , tal . prij ev., Milano, 1 9 8 8 . -
V. COYNE
and Religion, Re
flections on the new view from Rome, C i tta
1. Stvaranje i evolucionizam
U stanovitu su vremenu kršćanska teologij a i kateheza bile obuzete izbj ega vanj em međusobna sučelj avanj a vj ere i teorij e o evoluciji205• Čini se da je danas prikladno, zbog općega obilj ežj a zahtjeva za istinom, usađena u kršćanstvo, po novno uvesti u raspravu, bilo na znanstvenoj bilo na filozofskoj razini, neke rezul tate evolucionističke doktrine, napose kada ova inzistira na vlastitome istinosnom zahtj evu prema filozofiji i teologij f06 . Radi se najprij e o tome, da treba dobro razli kovati između evolucij e, kao znanstvene hipoteze koju treba empirij ski potvrditi, i evolucionizma, kao Weltanschauung, koji obuhvaća područj a fizike, biologij e, antropologij e, etike i sociologij e207• TEORIJA O EVOLUCIJI I EVOLUCIONIZAM
Poznato j e da evolucionistička teorij a nastoj i odgovoriti ponajprij e na pitanj e zašto postoj e ove stvari a n e druge, odakle, dakle, one dobivaju svoj e određenj e i, konačno, kakav je njihov odnos sa složenošću postoj eće stvarnosti : u toj se per spektivi j avlj a izvorna distinkcij a u odnosu na teološku refleksiju, koj a polazi od vj ere u Stvaranj e . Čini se zapravo da se evolucionistički pristup smj ešta u opisno područje, koj e bi se trebalo ograničiti na promišlj anj e procesa koj i su dali početak obj ektivno postoj ećemu svijetu, dok vj era u stvaranje nastoji pokazati zašto svij et,
205
Periodizaciju odnosa između teologije i evolucionizma pogledati u: C. MOLARl, Darwinismo e teolagia cattolica, Roma, 1 984. Prema ovome autoru, od 1 860. do 1 9 1 4 . vodio se otvoren rat između dviju pozicij a, koji se od 1 9 1 4 . do 1 94 1 . pretvorio u obustavu vatre, da bi potom prešao u primirje ( 1 94 1 .- 1 969.), te da bi na kon 1 970. došlo do mira.
206
Usp. C. VON SCH ONBORN, Catechesi della creazione e teoria dell'evoluzione, ll : »Communio« ( 1 00) 1 989., 3 0 ; P. HAFFNER, The Impact of Evolutionary Theory on Theological Anthropology, ll : »Anthropotes« 1 3 ( 1 997.), 55-68.
207
Usp. The Pope 's Message on Evolution andfour commentaries, u: »The Quarterly Review of Biology« 72 ( 1 997.), 3 76-406; R. SPAEMANN, Evolution - Wissenschaji oder Weltanschauung?, ll : »1. K. Z. Communio« 1 7 ( 1 989.), 25 1 -252.
1 09
u konačnici, postoji, te stoga i pružiti iscrpno obj ašnj enj e razlike između postoj a nj a i ništavila208 • Zbog te se distinkcij e može priznati da se problem stvaranja, kao takav, ne name će izravno znanosti, dok znanstvena teorija evolucije ima izravan dodir s vjerom u stvaranje od trenutka kada se ova, barem povijesno, udružila s konkretnom formulaci jom, prema kojoj su svi pojedinačni oblici stvoreni i utvrđeni preko izravna Božjeg zahvata209 : upravo tu postavku evolucionistička znanost radikalno stavlj a na raspravu. JEDINSTVENOST ČOVJEKA PIO XII.
(DS 3896)
Ako se, međutim, hoće prevladati ta teškoća, tako što bi se došlo do pozitivna povezivanj a dvaj u pristupa stvamomu, pokazujući kako bi pristup vlastit teoriji o evolucij i bio na neki način korak naprij ed unutar poslj ednj ega obzora stvaratelj skog obilj ežj a, u svakome s e slučaju nalazimo pred problemom stvaranj a čovj eka. S tim u svezi moglo se vj erovati da vj era uključuj e predznanstveni oblik stvaranj a kako bi sačuvala ono specifično čovj ekovo u odnosu n a ostatak svemira. Nema dvojbe da je u tome smislu važnu ulogu imalo doslovno iščitavanj e pripovij edanj a i z Knj ige Postanka; sa svoj e j e strane Učitelj stvo u vezi toga smatralo odlučujućim istaknuti tezu o neposrednome stvaranju duše od strane Boga2lO• Napredovanj e znanstvenih istraživanj a, različite naravi, koj a nastoj e istražiti eventualni proces hominizacij e, zahtij evan od evolucionističkoga tumačenj a ra zvoj a stvorenoga svij eta, postavilo je takvim uvj erenj ima radikalnu provokaciju, otvarajući pitanj e može li se i dalj e slij editi ono što kršćanska vj era kaže u vezi toga. Drugim rij ečima: ima li u evolucionističkome shvaćanju svemira mjesta za održavanj e j edinstvenosti ljudskoga stvorenj a, sa svim onim što ono sadrži? B ilo bi nedostatno suočiti se s tim problemom pridržavajući božanskomu zahvatu j edi no stvaranj e duše, a nastanak tij ela smj eštajući u evolutivni proces oblikovanj a svij eta: to prij eči ono j edinstvo između duše i tij ela koj e predstavlj a danost koj a j e neodvoj iva o d svijesti kršćanske vj ere. 20 8 Treba pogledati S. N. BOSSHARD, ErschajJi die Welt sich selbst? (Quaestiones Disputatae 1 03), Frei
burg-Basel-Wien, 1 98 7 . (uz opširnu literaturu); J. L. RUIZ DE LA PENA, Teologla de la creaci6n, Santan der, 1 987., 1 1 9ss.; ISTI, Immagine di Dio Antropologia teologicafondamentale, tal. prijev., Roma, 1 992., 255-260; J. DEMARET, L 'univers, la physique, l 'homme, u Creation et salut, Bruxelles, 1 989., 45-84; S. MURATORE, L 'evoluzione cosmologica e il problema di Dio, Roma, 1 99 3 . (uz bibliografski pregled i Iječnik znanstvenih termina). Osobito' su zanimlj ivi, osim toga, Dokumenti Interdiscipliniranih susreta (me đu predstavnicima znanosti, filozofij e i teologije), koji se održavaju svake druge godine u Varenni, a koje organizira International School ofPlasma Physics Piero Caldirala.
209 Usp. npr. izlaganje C. BOYER-a, De Deo Creante et Elevante, Roma, 1 957., 97ss. 2 10 Pio XII potvrđuje u enciklici Humani generis: »animas enim a Deo immediate creari catholicafides nos
retinere iubet« (DS 3 896).
1 10
Prigovor proizašao iz ovoga antropološkog argumenta zahtij eva, dakle, pre uzimanj e u nj egovu krajnj em značenju, problem, koj i j e postavio evolucionistički izazov, o tome kakav je odnos između vj ere i vizij e svij eta (a. Odnos između vjere i »vizije svijeta«) ; u slj edećemu ćemo se odlomku određenij e suočiti s teološkim pi tanjima potaknutim ekološkom brigom (b. Ekološko pitanje), te konačno s odno som između novij ih znanstvenih pogleda »otvorena svij eta« i teoloških tendencij a (c. Svijet kao »otvoren sustav«) . Radi produbljivanja: C.
VON S CHONB ORN, Catechesi della creazione e teoria dell 'evoluzione,
u: »Communio« ( 1 00)
1 98 9 . , 3 0-46; S . MURATORE, L 'evoluzione cosmologica e il problema di Dio, Roma,
1 99 3 . , 7- 1 3 8 .
a) Odnos između vj ere i »vizij e svij eta« KOORDINATE ODNOSA IZMEĐU VJERE I VIZIJE SVIJETA
Pitanj e odnosa između vj ere i vizij e svemira bilo j e prisutno već u razmišlj a nju prve Crkve: već se onda slika o svij etu, koj a j e proizlazila iz obj ave, pokaziva la dubinski udalj ena od slike koju je pružala znanstvena i filozofska refleksij a helenističke kulture. Ali, j o š prij e s e može reći d a ispovij edanj e vj ere u stvaranj e, već na svome starozavj etnom putu, susreće i prolazi kroz razne kulturalne kontek ste, a da zbog toga nij e dovedena u pitanje. Možda se onda može smatrati kako se unutar Biblij e ne pretpostavlj a apsolutno podudaranj e vjere i vizij e svij eta, nego da se ona malo-pomalo služi različitim doprinosima kako bi uvij ek iznova iznij ela isti temeljni sadržaj . Ovaj način postavlj anj a pitanj a nij e pravio problema sve dok se » . . . nije počela potvrđivati takozvana doslovna egzegeza i dok s njom nije pro pala sposobnost opažanja transcendencije Božje riječi prema svim pojedinačnim oblicima izražavanja. Međutim, u isto vrijeme - otprilike od trinaestoga stoljeća učvrstila se i vizija svijeta dotad nepoznatom snagom, iako u svome temeljnom obliku uopće nije bila proizvod biblijske misli, nego je, upravo suprotno, mogla samo jedva jedvice biti usklađena s temeljnim danostima biblijske vjereil l .
2 11
Usp. J . RATZINGER, Fede nella creazione e teoria evoluzionista, u : ISTI, Dogma e predicazione. . . nav., 1 29- 1 3 0. 1 32. Navod se nastavlja: »Ne bi bilo teško otkriti poganske izvore one slike o svijetu, koja se kasnije nametnula kaojedina kršćanska, te otkriti i šavove, po kojima sejoš uvijek može prepoznati da se vjera njome služila, iako se ne bi mogla poistovjetiti s njom«.
1 11
EVOLUTIVNO TUMAČENJE SVIJETA I KREACIONISTIČKA VJERA KKC 283-285
Ako se dobro promisli o zahtj evu novosti, koj ega hoće pronositi evolutivno tumačenj e svij eta, mora se priznati da se on može shvatiti unutar bliska odnosa iz među stvorenoga bića i vremena: » . - . biceje vrijeme, ne samo da ima vrijeme. Po stojijedino u nastajanju i razvija se prema samome sebi« 2 1 2 . Dobro j e upitati se iz koj ih je razloga ovaj pristup stvarnosti, koj i daj e prednost kategorijama vremeni tosti i povijesti koj e su tako vlastite kršćanskoj senzibilnosti, predstavlj ao zapravo osporavanj e vizij e svij eta utemelj ene na obj avi. Odgovor se na to pitanj e pokazuj e jasnim ako se vodi računa o tome, d a upravo isticanj e vrij ednosti vremena i povi jesti uklj učuj e, kako bi bila adekvatno smislena, čimbenika koji na neki način mo že priznati i prosuditi smisao toga razvoj a u nastaj anju bića. Stoga se u odnosu na evolucionističku tezu mora imati, na analogan način, isti onaj pridržaj koji je već postavlj en u svezi pukoga kozmološkog postavlj anj a razmišlj anj a o stvaranju. Jer, odgovor se na pitanj e o postojanju kontingentnoga, koj e proizlazi iz nužnoga, ne može u potpunosti postići polazeći od analize stvorene stvarnosti. Analogno se može reći da se značenj e evolucij e ne može pronaći unutar evolucionističke teori j e . Istina je da j e slično pitanj e po sebi izvanj sko takvoj teorij i, ali je od temeljne važnosti za konkretnoga čovj eka da se nužno pita o problemu početka svemira. Vj era u stvaranj e izražava uvj erenj e da svijet u svojoj cj elini proizlazi iz Božj ega Logosa te daj e stoga sav svemir koj i j e u nastaj anju, a koj ega otkriva zna nost, smislen, nij e pod vlašću apsurda, nego je upravlj an stvaratelj skim umom2 1 3 . Na taj se način naznačuju granice unutar kojih treba prihvatiti evolucionističko tu mačenje, podupirano modernom znanošću, unutar obzora ispovij edanj a vj ere u stvaranj e . Stoga bismo mogli opaziti da j e zadaća teologij e u odnosu na »vizij e svij eta«, koje znanstveno istraživanj e može postupno rađati i z svoj e nutrine, isti canj e da ni j edna »vizij a svij eta« nij e objektivno prikladna da izrekne potpun i is crpan smisao stvorenoga bića. To je tako upravo zbog toga što je ona od svijeta, tj . polazi iz obzora koji j e, po samome sebi, onemogućen da dohvati cj elinu smisla o sebi, ukoliko ne posjeduj e taj smisao : može ga j edino slobodno primiti kao neza služeno darovan misterij. Zato se ne mogu prešutj eti neke velike opasnosti, povezane s evolucioniz mom, koj e, prelazeći granice čiste znanstvene hipoteze, vode računa o cjeloku pnosti stvarnosti u smislu »samorazvoj a materij e«. U toj se perspektivi, naime, j avlj a opredjelj enj e bitnoga materij alističkog panteizma, koj i uklanj a pitanj e o
2 1 2 Ibid. , 1 3 3 . 21 3 Ibid., 1 34.
11 2
smislu stvarnosti i odstranjuj e subj ekta koj i postavlj a samo pitanj e2 1 4 : ovdj e se pot puno negira samosvij est i j edinstvenost ljudske osobe, te se sprječava mogućnost obj ašnj enj a »negativnosti koj a j e prisutna u svijetu«215. Radi produbljivanja: J. R.
RATZINGER, Fede nella creazione e teoria evoluzionistica,
u: ISTI, Dogma e predicazione (Biblioteca di teologia contemporanea 1 9), tal. prij ev. , Brescia, 1 974., 1 2 5 - 1 3 6; SPAEMANN, Evolution - Wissenschaji oder Weltanschauung ? u : » I . K. Z . Communio« 1 7 ( 1 989.), 25 1 -259.
b) Ekološko pitanj e U teologiji s e posljednj ih godina problem odnosa između teologij e i prirodnih znanosti nanovo postavio sa stanovitom važnošću, polazeći ovoga puta s dviju razi na koje se, premda u kontekstu evolucionizma, razvij aju s vlastitom originalnošću. EKOLOGIJA I »ANTROPOCENTRIZAM«
Najprij e, radi se o teološkome promišlj anju ekološkoga problema. Uz op tužbu za antropocentrizam, ono je judeokršćanskoj tradiciji stavilo na teret odgo vornost da je zaboravila vrij ednost koju ima priroda u samoj sebi, te da je stoga odredila pogrešnu čovj ekovu praksu prema prirodi. Biblij ska zapovijed ljudima da se množe i gospodare zemlj om (usp. Post 1 , 28) pretvorila bi se, naime, u poko ravanj e prirode kontrolom, pomoću raznih sredstava, nj ezinih bogatstava sve do njihova potpuna iskorištenj a2 16 . Uz opravdan zahtj ev da se pro kažu očite zloporabe prirode, prihvaćanj e eko loškoga razmišlj anj a unutar teologij e, uz povezano odbij anj e takozvanoga kršćan skog antropocentrizma - ponekad nekritički pobrkana s modernim sekularizira nim antropocentrizrnom -, obilj eženo je ozbiljnim nedostatcima na epistemo-
214
Katekizam Katoličke crkve nabraja moguće nedostatne odgovore od strane čovjeka na pitanje o izvoru i smi slu svij eta: KKC 283-2 8 5 .
2 15 Usp. SPAEMANN, Evolution . . . nav., 256. 25 8-259. 2 1 6 Treba pogledati, među ostalima, predstavnike ovih kritika: D. SOLLE, Per lavorare e amare. Una teolagia
della creazione, tal . prijev., Torino, 1 990.; E. DREWERMANN, Der todliche Fortschritt. Von der Zerstorung der Erde und des Menschen im Erbe des Christentums, Regensburg, 1 990. Ostale se materij ale može pronaći u: ASSOCIAZIONE TEOLOGICA ITALlANA, Cosmolagia e antropoiogia per una scienza dell 'uomo, uredio G. ANCONA, Padova, 1 995.
1 13
loškoj , ontološkoj i teološkoj razini217. Općenito, prve su se teološke reakcij e na ekološku problematiku voluntaristički postavile uz interpretativne modele koj i dolaze iz drugih konteksta, bez kritičkoga ispitivanj a poimanj a razloga i spoznaj e koj i se u nj ima podrazumij evaju. Međutim, ovdj e s e j o š j ednom j asno pokazuj e da, ako teologij a stvaranj a želi ući u razgovor u vezi ekoloških pitanj a - a to mora učiniti - ne može zanemariti utemeljujuće epistemološko i ontološko razmišlj anj e - misli se n a tradicionalnu ulogu prirodne teologij e -, a j oš manj e može zanemariti ispravno kristološko-trinitamo shvaćanj e218. Radi produbljivanja: F.
G. BRAMBILLA, La creazione tra istanze culturali e riflessione teologica, u: ASSOCIAZIONE TEOLOGICA ITALIANA, La creazione. Oltre l 'antropocentrismo?, uredio P. GIANNONI, Padova, 1 993 . , 43- 1 42.
e) Svij et kao »otvoren sustav« Na ovoj se razini promišlj anj a povezuj e pokušaj suočavanj a s novim znan stvenim dostignućima i s vizijom o svij etu kao evoluciji i procesu koji, čini se, proizlazi iz tih dostignuća219• Na krajnj e sažet način možemo podsj etiti da se unutar znanosti razvij aju shvaćanj a svij eta kao »otvorena sustava« ili kao »samoorganiziranj a svemira«, polazeći od prevladavanj a shvaćanj a iz XIX. st. o statičkome i zatvorenom svemi ru, shvaćenu kao predmetnome i izvanj skome u odnosu na promatrača. Danas, na kon Heisenberga, znamo da j e promatrač nužno uključen u proces spoznavanj a, te da se stoga mora priznati interakciju između čovj eka i prirode; osim toga, nakon A. Einsteina i kvantne teorij e, promij enila se paradigma o vremenu, i to od trenut ka kada se, također i na znanstvenoj razini, poj avila idej a »otvorena vremena«, a
2 17 U već navedenu članku, Brambilla pruža opširan i uvjerlj iv pregled ovih tendencija i njihove granice: usp.
BRAMBILLA, La creazlone . . . nav., 43- 1 42. Muratore pokazuje povezanosti i razlike između kozmološkoga antropocentrizma (vezana za razvoj antropijskoga principa bilo na epistemološkoj, bilo na kozmološkoj razi ni) i teološkoga antropocentrizma: usp. MURATORE, L 'evoluzione. . . nav., 20 1 -209. 2 1 8 S tim u svezi neki modeli pridaju središnjost kristološkomu događaju kao odlučujućemu smislu stvaranj a
(Barth, Rahner, Balthasar), dok drugi daju prednost povijesno-evolutivnoj i eshatološkoj dinamici (Molt mann, Link). S naše strane, upućujemo na rečeno u vezi ontološkoga utemeljenja i stvaranja u Kristu. Vidi gore, 27-3 0.
2 1 9 Usp. B RAMBILLA, La creazione ... nav., 1 06ss; MURATORE, L 'evoluzione ... nav., 2 0 1 -209; BOS
SHARD, Erschafft . . nav. .
1 14
ne linearna22o• Ova znanstvena dostignuća, strogo pretresena u nj ihovu određe nom području, privukla su pozornost teologa s anglosaksonskoga područj a - mi sli se na filozofiju i teologiju procesa na tragu A. Whiteheada - te s nj emačkoga područj a . Možemo se ograničiti na spominj anj e imena J. Moltmanna koji pro matra svemir, ukoliko j e »otvoren sustav«, kao uvj et unutarsvj etske mogućnosti Božj e prisutnosti u svij etu221 • Radi produbljivanja: 1. MOLTMANN, Dio nella creazione. Dottrina ecologica della Creazione
(Biblioteca di teologia
contemporanea 52), tal . prij ev. , Brescia, 1 9 86., 2 1 8-252.
2. Čovjekova narav
U kontekstu obilježenu evolucionizmom, rasprava o položaju čovj eka, u nj e govu odnošaju s prirodom, pronalazi svoj pandan i u pitanju neposredna čovj ekova postanka od Boga (a. Čovjekov neposredni postanak od Boga), i u pitanju postanka čovj ečanstva (b. Monogenizam i poligenizam). Odatle proizlaze dvije vrste proble ma glede koj ih se može korisno spomenuti da su, zajedno s problemima iz prošlosti, u današnje vrij eme poprimili veću važnost. U vezi izjednačivanj a čovj eka i životi nje, postavlj a se pitanj e : može li čovjek biti sveden na jednu od životinj a ili se, već po svoj oj tjelesnoj (biološkoj , fizičkoj, kemij skoj) strukturi može od njih razlikovati (e. Bi% gističko tumačenje čovjeka)? Te, napose: mogu li se najviastitija čovj ekova djelovanj a - � . nj egova intencionalna (spoznajna, voljna, lingvistička, etička, umj etnička, re ligi oma) dj elovanja - protumačiti u cjelini polazeći od neurološke složenosti nj egova mozga, ili se mora govoriti o j ednoj dimenziji, razumu, koj a j e n esvodiva n a njegovu neurobiološku osnovu (d. Razum i mozak)?
a) Čovj ekov neposredni postanak od Boga Problem čovj ekova neposredna postanka od Boga potaknut je već u patri stičkoj teologiji polazeći od razlikovanj a dvaju elemenata u čovj eku, tij ela i ra-
220 Pogledati sada već klasičnu knjigu W. HElSENBERGA, Der Teil und das Ganze. Gespriiche im Umkreis der
A tomphysik, Mlinchen, 1 969.
221 Pogledati : MOLTMANN, Dio . . . nav . , 2 1 8-252. Brambilla, osim toga, prikazuje pokušaje Bossharda, koji
se također nadahnjuj e na rahnerovskome poimanju samonadilaženja materije, kao i pokušaje Pannenberga ( l . pogl.).
11 5
zumske duše. Dok u Sv. pismu prevladava unitarističko shvaćanj e čovj eka, koj e j e u konačnici zaj amčeno nj egovim odnosom s Bogom, t e se n e postavlj a izričito ovo pitanj e, kulturalni utj ecaj helenizma daj e prednost dualističkim tumačenjima tekstova iz Knj ige Postanka u vezi stvaranj a čovj eka na Božju sliku, te otvara pro blem različita podrij etla tij ela i duše222• Iako se ne zanemaruj e stvarno zanimanj e z a biološke spoznaj e onoga vremena (koj e dolaze o d Hipokrata i Aristotela) i za filozofiju, razlozi koj i prevladavaju u raspravi o podrijetlu duše u patrističkoj su epo h·1 teo l osvke vrste 223 . TRADUK.CIONIZAM I KREACIONIZAM I. sinoda u Toledu (DS \ 90,2 0 \ ) ; LEON I. ( D S 285); 1. sinoda u Bragi (DS 455); AN ASTAZIJE II. (DS 360); BENEDIKTXII. (DS 1007); LEON XIII. (DS 3220); PIO XII. (DS 3896)
Tri su razine koj e određuju različite odgovore: kršćansko uvj erenj e da se duša ne može ontološki poistovj etiti s Bogom (nasuprot platonizirajućim tendencij ama koj e tumače dušu kao božansku iskru koja je zatvorenica u tij elu224), zahtj ev da se pronađe uvj erlj ivo obj ašnj enj e problema prenošenj a istočnoga grij eha te, ko načno, kristološka zaokuplj enost povezana s dj evičanskim začećem Isusa Krista. Rješenj a koj a će biti predložena su, ukratko, dva: tradukcionizam, koj i drži da se duša rađa i prenosi po roditeljima zaj edno s rađanj em života225, te kreacionizam, koji zastupa izravno i neposredno stvaranj e poj edinačne duše od Boga. Dok su tradukcionističke teze izgledale prikladnijima za obj ašnj avanj e prenošenj a isto čnoga grij eha u svakome čovjeku, koji se ni na koji način ne može pripisati Bogu, kreacionizam j e prikladnij i da vodi računa ne samo o posebitosti vlastitoj svako mu čovj eku, nego i o j edinstvenu slučaju Utj elovljenj a Rij eči. Misaona dostignu ća iz patrističkoga razdoblj a ostaju ipak u stanju j asnoće koj a nij e konačna, i ne dolaze do uvj erlj ive sinteze226 . Upravo će doprinos Tome Akvinskoga pokušati in tegrirati različite teorij ske razine (biološku, ontološku, teološku22) problema, što j e nametalo nj egovo duboko uvj erenj e o j edinstvu stvarnoga s Kristom. Toma će
222 Proučavanje ovoga problema mora s e upotpuniti s obrađivanjem antropološke polarnosti duša-tij elo. Vidi
dolje, 1 32- 1 52. 223 U vezi povij esti problema odubovljenj a čovjeka opširnije pogledati: P. CASPAR, La saisie du zygote humain
par [ 'esprit, Paris, 1 98 7 . ; ISTI, La creation de l 'time humaine et [ 'animation immediate de l 'embryon chez Lactance, u: »Anthropotes« 2 ( 1 9 9 1 .), 1 89 - 1 9 8 ; ISTI, La problematique de [ 'animation de l 'embryon. Survol historique et enjeux dogmatiques, u »Nouvelle Revue Th6ologique« 1 1 3 ( 1 99 1 .), 3 -24; 239-2 5 5 ; 400-4 1 3 . 224 Usp. D S 1 90, 20 1 , 285, 455. 225 Tradukcionizam, koji, među ostalima, predstavlj a Tertulijan, Crkva j e odbacila (DS 3 60, 1 007, 3 220). 226 Dobar j e primjer slučaj Augustina, koji oscilira između j ednoga i drugoga od ovih dvaju tj ešenj a. Usp. CAS
PAR, Le probtematique . . . nav., 2 1 -24.
227 Usp. I ST, qq. 1 1 8- 1 1 8.
1 16
b ez završne razrade poduprij eti kreacionističku228 tezu, doktrinu koja j e, od toga vremena, uglavnom bila prihvaćena u katoličkoj teologiji, sve do nj ezina prihva ćanj a od Učitelj stva (DS 3896). STVARANJE DU Š E I POZIV NA BOŽANSKI ŽIVOT
Suvremena teologij a, u kontekstu utj ecaj a evolucionističkih teorij a, nastoj i obj asniti nauk o stvaranju duše pomoću teze o samonadilaženju materije229• Čovj ek u svome j edinstvu duše i tij ela, prema ovome nauku, potpuno proizlazi od roditelj a koj i, u svome redu uzročnosti, rađaju čovj eka (a ne samo tij elo), ali u tome sasvim j edinstvenu događaju ljudska uzročnost bitno nadilazi svoj e vlastite granice snagom božanskoga dj elovanj a, kao trenscendentnoga temelj a unutarsvj etskih uzročnosti. Iako ovakva teorij a pokazuj e polazišta dostojna poštovanj a, ukoliko nastoj i prevladati antropomorfnu predodžbu o Bogu koj i dj eluj e kao uzročni čimbenik na istoj razini drugotnih uzroka te, s druge strane, vrednuj e j edinstvo čovj eka, zamj ećuj e se nedostatnost neke slične postavke za postizanj e cj elokupnosti obj avlj ene danosti230• Rođenj e čovj eka nedvojbeno uključuj e sve biološke, fizičke i psihičke aspekte, koj i doprino�e nastanku takva čovj eka; ali tim bi pretpostavkama nedostaj ao cilj ako se ne bi priznala izvorna i neumanjiva činj enica koj a razlikuj e svakoga čovj eka od svih drugih bića i od svih drugih ljudi: nj egov poziv na osobno i neponovlj ivo zaj edništvo s Bogom. Nj egov konstitutivni odnos s Bogom ne može biti dan od strane roditelj a; nužno je da sam Stvoritelj pozove svakoga čovj eka na život, nezasluženo ga istodobno predodređujući, od samoga početka nj egova začeća (»duša«), da bude sin u Sinu23 1 . Radi produbljivanja: P. CASPAR, tiques,
La probZematique de Z 'animation de Z 'embryon. SurvoZ h istorique et enjeux dogma
u: »Nouvelle Revue Theo1ogique« 1 1 3 ( 1 9 9 1 .), 3 -24, 239-255, 400-4 1 3 .
22 8 Dok u slučaju Utjelovljenja Toma podupire tezu o neposrednome oduhovljenju (4ST, q . 33), oduhovljenje čovjeka drži posredovanim, ne u potpunosti istodobno sa začećem ( I ST, q. 1 1 8, a. 2). Tomističke tekstove i
raspravu vidjeti u: CASPAR, La problematique . . nav., 239-255; 4 1 1 -4 1 3 . .
229 Teza o samonadilaženju materije pripisuje s e teolozima K . RAHNER - P . OVERHAGE, Il problema
deU 'ominizzazione, tal. prijev., Brescia, 1 97 1 . ; Usp. MOLARI, Darwinismo . . nav., 82ss; 1 1 8ss; LADARIA, Antropologia . . nav., 1 3 9- 1 45 ; RUIZ DE LA PENA, Immagine. nav., 26 1 -267; BOSSHARD, Erschafft. . . nav., 1 9 1 ss; V. BOURGUET, Bioetique e t dualisme ontologique, u : »Revue Thomiste« 97 ( 1 997.), 6 1 9-63 9. .
.
..
230 Usp. KKC 366. 23 1 Usp. LADARIA, Antropologia . . . nav., 145.
1 17
KKC 366
b) Monogenizam i poligenizam Post 2-3 ; 5,1-3 ; Sir 1 7, 1 - 1 4; Dj 1 7,26; Rim 5, 12ss.; Trident. sabor (DS 15 13); PIO XII. (DS 3897)
Oko ovoga posebnoga problema, vlastita modernoj teologiji i povezana sa znanstvenim poricanj em da j e čovj ečanstvo imalo početak od j ednoga j edinog pa ra, autori su općenito složni u tvrdnj i da o ovome poglavlju danas više ne mora ra spravlj ati teologij a232. Pokazuj e se da se o hipotezama raspravlj a na znanstvenome području (paleontologij a, genetika . . . ) i teologij a ih ne može nekritički preuzeti. Gledano sa znanstvenoga aspekta, ne nedostaju, naime, autori koj i su skloni bilo . . 234 . monogemzmu233 , b l' l o po l'1gemzmu Međutim, odlučujuće j e odrediti ovdj e treba li monogenizam promatrati kao pripadajućega j ezgri vj ere u Obj avu, polazeći od podataka u Sv. pismu i Učitelj stva. Čini s e d a niti tekstovi Staroga zavj eta (Post 2-3 ; 5 , 1 -3 ; Sir 1 7, 1 - 1 4), niti tekstovi Novoga zavj eta (osobito Dj 1 7, 26 i Rim 5, 12ss), kao ni izj ave Učitelj stva (Trident [DS 1 5 1 3] , Humani generis [DS 3 897]) ne zahtij evaju monogenizam za vj eru i teologiju. Pavao VI. je pokazao, u uvodnome govoru na simpoziju o istočnome grij ehu 1 966. godine, da j e poligenizam nedokazana hipoteza, ali nij e tvrdio da bi t a hipoteza bila nepodrživa235 . Ostaje uvij ek činj enica d a j e j edinstvo ljudskoga roda danost od iskonske važnosti, ne samo zbog osj etlj iva pitanj a pre nošenj a istočnog grij eha, nego napose zbog teologij e milosti i otkuplj enj a, čiji se završni temelj nalazi u Kristu23 6 • Radi produbljivanja: 1.
LEJEUNE,
A dam et Eve ou le monogenisme,
u: »Nouvelle Reveue Theologique« 90 ( 1 968.),
1 9 1 - 1 96 .
23 2 Pogledati iznošenje toga problema u MOLARI, Darwinismo . . . nav., 93ss; RUIZ DE L A PENA, immagine . . .
nav., 267-274; LADARIA, Antropologia . . . nav., 1 72- 1 73 .
233 Tako 1 . LEJEUNE, Adam e t Eve o u le monogenisrne, u : »Nouvelle Revue Theologique« 9 0 ( 1 968.), 1 9 1 - 1 96 (polazeći od genetičkih argumenata podupire monogenističku tezu). Usp. 1. H. NICOLAS, Synthese dogma
tique. Complement: de l 'univers a la Trinite, Paris-Fribourg, 1 993 . , 345.
23 4 Usp. V. MARCOZZI, l problemi delle origini dell 'uomo e la Paleontologia, u: »Gregorianum« 5 9 ( 1 978.),
5 1 1 -5 3 5 ; ISTI, Teorie evoluzionistiche attuali, u: »Gregorianum« 62 ( 1 98 1 .), 5 1 -73; LADARIA, Antropolo gia . . . nav., 1 72- 1 73 .
235 Usp. AAS 5 8 ( 1 966), 649-65 5 . Dokumentirani s e prikaz nalazi u RUIZ D E L A PENA, Immagine . . . nav.,
267-274. I zastupnik monogenizma poput Nicolasa vrlo j e oprezan u postavljanju pojmova u koj ima se izra zilo Učitelj stvo s obzirom na taj problem (NICOLAS, Synthese . . . nav., 345).
236 Usp. dolje u svezi dvojnoga jedinstva između pojedinca i zaj ednice. Također LADARIA, Antropologia . . .
nav., 1 72- 1 7 3 . Dokumentacija u C. ROCCHETTA, Unitd della famiglia umana. Nota bibliograJiea, u: »Vivens homo« 3 ( 1 992.), 63-82. Znakovito je da Katekizam Katoličke crkve potvrđuj e j edinstvo ljudskoga roda, bez ulaženj a u područje pitanja monogenizamlpoligenizam te, iako uvrštava jedan odlomak uzet iz naučavanj a Pij a XII., ne navodi izjavu enciklike Humani generis: usp. KKC 3 60.
1 18
e) Bi% gističko tumačenj e čovj eka Sedamdesetih su godina cvjetale različite struj e koj e su tumačile čovj eka u biologističkome smislu, dospij evši i do toga, da su ga smatrale »majmunom koj i j e imao uspj eha«. Imena Monoda i Morina nastavljaju u XX. stolj eću biologi stičke redukcionizme koj e su u prošlosti podupirali Linne, Buffon i drugi, te pro nalaze nastavak takvih shvaćanj a u novim disciplinama, kao što su primatologij a i , još više, sociobiologij a (Wilson), koj a nastoj i sustavno razraditi predodžbu o čovj eku, u koj oj bi geni određivali kulturu, etiku i religiju2J7. Unutar znanstvenoga svij eta poj avila su se osporavanj a svih vrsta (biologij a, genetika, etologij a ali i od strane filozofij e znanosti) protiv takva redukcionizma, koj a nastoj e pokazati kako, već na strogo biološkoj razini, čovj ek ima sasvim posebne karakteristike. Polazeći od organskih struktura, sve do govora, do tehnike i uporabe sekundarnih pomagala, empirij ski podaci ne samo da ne tj eraju na prihvaćanj e izj ednačivanj a čovj ek-životinj a, nego upravo dopuštaju razumno obj ašnj enj e čovj eka u nj egovoj izvornoj posebitosti. Zapravo, rasprava oko ovih tema samo j e j edna epizoda šire ga sukoblj avanj a/suočavanj a humanizma i antihumanizma. To se suočavanj e ne rj ešava j ednostavnim prikuplj anj em eksperimentalnih podataka, koji su izvanj ski i mogu se neosporivo obj ektivirati, nego ono treba tumačenj e takvih podataka koj ih stanovište više nij e znanstveno238. Ovdj e opet dolazi na površinu nužnost epistemologij e i ontologij e koj e će do pustiti prikladno utemelj enj e znanj a te njihovo povezivanje, koj e će moći pošto vati nj ihovu ispravnu autonomiju, istodobno ih braneći od antropoloških redukci onizama nastalih zbog pristrane metodološke impostacij e239• o o .
Radi produbljivanja: J. L. RUIZ DE LA PENA, Las nuevas antropologias: un reto a la teolagia, Santander, 1 98 3 . R . COLOMBO, Vita: dalla bio/agia all 'etiea, u : A. SCOLA (uredio), Quale vita ? L a bioetiea question e, Milano, 1 99 8 . , 1 69 - 1 96.
237
in
Pogledati opsežno i sa svim referencijama djelo 1 . L. RUIZ DE LA PENA, Las nuevas antropologias: un reto a la teOlOgla, Santander, 1 983 . ; ISTI, Immagine . . nav., 275-280; P. CASPAR, La place centrale de l 'homme dans le sciences biologiques contemporaines, u: »Anthropotes« 13 ( 1 997.), 1 7-54; H . HUDE, Presupposes philosophiques propres au biocentrisme ou anthropocentrisme, ibid., 69-90; G. ZUANAZZI, L 'uomo e [ 'animale, ibid., 9 1 - 1 08 ; R. COLOMBO, Vita: dalla biologia a/l 'etica, u: A. SCOLA (uredio), Quale vita ? La bioetica in questione, Milano, 1 998., 1 69 - 1 96. .
2 38 Pogledati prosudbu E. CASSIRERA, Saggio sull 'uomo, tal. prijev., Milano, 1 944., 50-70, u vezi rasprave o
životinjskome govoru.
2 3 9 To je j edna od jačih točaka dokumenta Fides et ratio (usp. FR 88).
1 19
GS 1 4 - 1 7; FR � 8
d) Razum i mozak Upravo je navedena rasprava često usredotočena na određeniji problem odnosa ra zum-mozak, u kojemu modernu formulaciju pronalazi klasično pitanje odnosa du ša_tije10240• Danas nitko više ne dvoji o postojanju razuma, ukoliko čovjek nije svediv na puki mehanizam podražaja i odgovora, kao što je tvrdio biheviorizam. Složenija je za daća pružanj e objašnjenja naravi razuma te, konkretnije, zadaća utvrđivanja koincidira li on u strogome smislu s �e1esnom, biološkom ili fizičko-kemijskom stvamošću. S filo zofskoga i znanstvenoga vidika najprošireniji se stavovi mogu svesti na tri sljedeća: »fizikalistički monizam« (Feigl), koji podražava identitet supstancij e i vlastitosti svih razina stvarnosti, koja j e u konačnici svediva na čisti materij alizam; »emergencij ski monizam« (Bunge), koji prihvaća distinkciju osobina j edincate materijalne supstanci je, po kojoj se treba priznati neumanjiva razlika između stanovitih djelovanj a mozga, upravo onih mentalnih, i ostalih, koji ne dospijevaju do tih karakteristika; te, konačno, stav »interakcionističkoga dualizma« (Eccles-Popper), prema kojemu su razum i mo zak različiti i uzaj amno međudjelujući. Nije ovdje mjesto za razrađivanj e kritike tih modela tumačenj a, za koje se pokazalo da nisu u mogućnosti sagledati svo bogatstvo čovj eka o koj emu svj edoči Objava. Ako prve dvije pozicije treba odbacitij er su svedi ve na čisti materij alizam, ni poperovski dualizam, koji odražava kartezijansko suprot stavlj anj e između res cogitans i res extensa, ne može biti bezrezervno prihvaćen24 1 • Ostaje tako otvorenim izazov da se načini uvj erljiva integracij a znanstvenih podataka u filozofskoj i teološkoj razradi takve antropologij e, koja bi prikladno iznijela konsti tutivne polarnosti čovj eka: duša-tijelo, muškarac-žena, pojedinac-zajednica242 • Radi produbljivanja: G. BASTl, Il rapporto m en te-corpo nella filosofia
e nella scienza,
Bologna, 1 9 9 1 . , 62- 1 20.
Ove važne problematike mogu pružiti poticajne vidike za teološku refleksiju, pomažući j oj iznij eti njezine razloge. Ovdj e j e, međutim, važno potvrditi kako one ne zahvaćaju, na metodološkome i epistemološkome planu, okvir iznešena intellectus fideL Zbog toga su one na vrlo sažet način izložene i smj eštene u dodatku.
240 Pogledati RUIZ DE LA PENA, Las nuevas . . . nav., 1 3 1 - 1 99; ISTI, Mentes, cerebros, maquinas, u:
»Communio (španjolsko izd.)« 9 ( 1 987.), 2 1 1 -223 ; B OSSHARD, ErschafJt. . nav., 64-78 ; MURATORE, L 'evoluzione . . . nav., I l Sss; J. ECCLES - K. POPPER, L 'io e il suo cervello, tal. prijev., Milano, 1 98 1 . ; O . B . LINKE M . KURTHEN, Parallelitiit von Gehirn und Seele. Neurowissenschaft und Leib-Seele-Problem, Stuttgart, 1 98 8 . ; G. BASTl, Il rapporto mente-corpo nella jilosojia e nella scienza, Bologna, 1 99 1 . ; G. BEINTRUP, Das Leib-Seele-Problem. Eine Einfohrung, Stuttgart, 1 996. .
-
24 1 Usp. RUIZ DE LA PENA, La nuevas . . . nav., 1 3 1 - 1 99. 242 Usp. dolje, 1 3 2- 1 62 .
120
Treće poglavlj e
ČOVJEK STVOREN »NA SLIKU I PRILIKU« BOŽJU U ISUSU KRISTU, JEDINOROĐENOME SINU
U prethodnome poglavlju smo bili zaokuplj eni ispitivanjem Božj ega stvara telj skog čina i svih nj egovih implikacija. Jedinstvenost božanskoga plana, usredo točena u Isusu Kristu, te poziv ljudima da postanu u Nj emu sinovi u Sinu, ostvaren u Stvaranju ljudi i svemira u Kristu, j esu logični koraci koj i su nas doveli do toga da shvatimo da je u Nj emu - a ne u Adamu - temeljno polazište za antropološko razmišlj anj e . U osobitoj novosti Isusa Krista (kršćanska Obj ava) konstitutivna pitanj a dramske antropologij e pronalaze pravi izlaz.
Čovještvo Isusa Krista - dovršen oblik čovještva Ta novost može biti sažeto izražena u tezi koj a ispovij eda čovj eštvo Isusa Krista kao dovršen oblik čovještva, a koju autoritativno naučava II. vatikanski sabor u p astoralnoj konstituciji Gaudium et spes: »Misterij čovj eka postaj e doista jasan jedino u misteriju utj elovlj ene Rij eči. Adam, prvi čovj ek, bio j e naime slika onoga koj i j e imao doći, Krista Gospodina. Krist, novi Adam, objavljujući misterij Oca i nj egove ljubavi potpuno otkriva i čovj eka nj emu samome te mu obj avljuj e uzvišenost nj egova poziva [ . . . ] Onje 'slika nevidlj ivog Boga' [Kol I , 1 5 ] . On j e savršeni Čovj ek koji j e Adamovim sinovima vratio sličnost s Bogom, koj a j e već prvim grij ehom izobličena. Budući da je u nj emu ljudska narav bila uzeta, a ne uništena, time j e ona i nama uzdignuta n a veoma visoko dostoj anstvo. Utj elovlj enj em se naime Sin Božj i na neki način sj edinio sa svakim čovj ekom« (GS 22) . 1
l
Usp. GS 1 2, 24, 34, 62; RH 1 0; FR 60. Ta je tema itekako prisutna već u prvim patrističkim spisima: »Kojigod daje bio oblik kojije tada Bog utisnuo u zemlju, imao je na pameti da će Krist postati čovjekom, lj. također i zemljom, te da će Riječ postati tijelom, koje je tada također bila zemlja« (TERTULI1AN, La resur rezione dei morti, 6, 3, uredio C. MICAELLI, Roma, 1 990., 5 6 [CC 2, 928] ; »Postoji, naime, jedanjedini Sin, koji je izvršio Očevu volju, te jedno jedino čovještvo, u kojemu se očituju Božje tajne 'koje i anđeli žele gledati ' [J Pt l, 1 2), iako ne mogu istražiti Božju Mudrost, zahvaljujući kojoj cijelo koje je On oblikovao su oblično i sutjelesno Sinu Božjemu, kako bi njegovo Proizlaženje, prvorođena Riječ, sišla prema svome stvo renju, lj. prema uobličenom djelu, te kako bi bila primljena od toga djela, te kako bi stvorenje, sa svoje stra ne, prihvatilo Riječ i uzvisilo se do nje nadilazeći anđele i postajući na sliku i priliku Božju [Post l, 26}« (IRENE], Contro le eresie . nav., V, 3 6, 3, 482-483 [SC 1 53 , 464-467]). . .
121
GS 1 2,22,24 34,62 RH 1 0; FR 60 KKC 359, 1 70 l
Polazeći od opisa taj anstvena Očeva nacrta, može se prij eći na formalan odgovor na pitanj e tko j e čovj ek. Čitatelj će ovdj e pronaći skuplj ene teme koj e je teologij a tradicionalno obra đivala na j ako različitim područj ima. U ovome se poglavlju pokušava nadići po dj elu o kojoj se govorilo da j e vlastita traktatu De Deo creante et elevanti. Takvo j e postavlj anj e pitanj a proizlazilo iz pretpostavlj ene oprečnosti narav-milost koj a se, polazeći od razmatranj a u pravome smislu formalnoga problema, počela doživlj avati kao neophodna za očuvanj e nezasluženosti mi/ostt Metodološki gledano, ovo poglavlj e iznosi refleksiju o čovjeku prema »poretku« Isusa Krista4, koja nastoji izbj eći formalizam prisutan u manualističkoj teologij i, ali često i u raznim izlaganjima koj a su pokušala krenuti novim putevi ma u obrađivanju teološke antropologij e'. Razdoblj e manuala, koj e je produblj ivalo temu čovj ekova cilj a, osiguralo je razlikovanj e između stvorenosti i nezaslužena poziva na božansko sinovstvo. Zadržavajući ovu danost, perspektiva u koju se smješta ovo poglavlj e polazi od »cj eline« koj a j e Isus Krist (»kršćanski poredak«). Pristup, dakle, daj e prednost unitarnoj vizij i unutar koj e se može dokučiti na djelu povezanosti i razlike različitih elemenata koj i razabiru čovj eka u Bo žj emu planu. U tome smislu ovo poglavlj e opisuj e čovj ekov lik, koga događaj Obj ave izlaže vj erskome razumij evanju. Na taj se način opisuj e obj ektivna na rav čovj eka. Radi cj elovitosti, dobro je odmah nadodati da izvorno upućivanj e n a »cj elinu« Isusa Krista ne prej udicira danost da čovj ek j edino preko kršć an skoga opravdanj a i pritj elovij enj a po milosti svome Gospodinu može do kraj a u svome postoj anj u doživj eti tu obj ektivnu sinovsku narav, odlučenu iz predodre đenoga nacrta Troj stva oduvijek i jednom za svagda. Analogno, takvo izvorno upućivanj e vrednuj e u najvećoj mj eri svaki pokušaj naravnoga (filozofskoga) samorazumij evanj a čovj eka. U toj perspektivi postaju j asnima razlozi zašto je ovo treće poglavlj e struktu rirano na dvj ema temama; na temi slike Božje i na temi sinovstva. Njihovo povezi vanj e izgleda prikladno za odgovor na teološko pitanj e : tko je čovj ek stvoren od Boga u Isusu Kristu?
2 Vidi gore poglavlje l b) l . 3 Vidi gore pag. I i dolje pag. 5 . 4 Usp. G. COLOMBO, L 'ordine cristiano, Milano, 1 994.
5 Vidi gore pag. 1 .
1 22
Struktura poglavlja Tvrdnj a o čovj eku kao slici Božjoj, iako je kvantitativno ograničena u cj elo kupnosti Svetoga pisma6 , predstavlj a j edan od konstitutivnih elemenata nj egove antropologij e7. Da bi se ispravno razumio taj pojam ( 1 . »Stvoreni na sliku Božju«), nužno j e najprij e pokazati d a on, j ednako kao i ono što j e dano u Starome zavj etu, osvj etlju je osobitost čovj eka u odnosu na sva ostala stvorenj a (a. Starozavjetni elementi sli ke Božj e) te da j e nj ezin sadržaj u svoj svoj oj punini obj avlj en po događaju Isusa Krista, ispovij edana kao savršena Slika nevidljivoga Boga (b. Isus Krist »Slika ne vidljivoga Boga [Kol I, 1 5)). Tema slike dopušta da se do kraj a pozabavimo činj enicom dvojnoga jedin stva, potvrđena trima osnovnim polarnostima, koj e otkrivaju dramsku narav an tropologije (2. Antropološke polarnosti). Te su konstitutivne polamosti, u stanovi tu smislu, sj edinj ene čovj ekovom slobodom, koj a na taj način postaj e obilj ežj em čovj eka. Ipak, analiza čovj ekove slobode pokazuj e oblik j edinstva koj i nanovo iznosi nesvladivu razliku. Teološko se shvaćanj e sinova u Sinu pokazuj e priklad nim za obj ašnj enj e značenj a konačne slobode, otvarajući tako obzor za završni odgovor na pitanj e tko je čovjek? (3 . Sinovi u Sinu). U Isusu Kristu, dakle, čovj ekova drama, zaj edno s nj egovim konstitutivnim polarno stima, nailazi na ustaljenje, iako zbog toga nij e rij ešena. Isus Krist razrj e šava zagonetku čovj eka, ali ne razrj ešava unaprij ed nj ezinu dramu. Narav istine, naime, zahtij eva da sloboda poj edinoga čovj eka, izravno se uplećući u istinu, sudj eluj e u određivanju te istine.
Post 1 ,26-27
KKe
355
1. »Stvoreni na sliku Božj u« IMA GO DEI, TEMELJ KRŠĆANSKE ANTROPOLOGIJE
Kao što j e zamij etio Ivan Pavao II. u svoj im slavnim katehezama, dva izvj e šća iz Knj ige Postanka o stvaranju čovjeka (usp. Post 1 , 26-27 i Post 2, 1 8-25)
6 »J reče Bog: 'Načinimo čovjeka na svoju sliku. sebi slična. da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim
i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji! ' Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih« (Post 1 , 26-27). Taje tema potom preuzeta u Ps 8; Sir 1 7, 1 - 1 4; Mudr 2, 23 . 7 Usp. L. SCHEFFCZYK (izd.), Der Mensch als Bild Gottes, Darmstadt, 1 969.; A. BONORA, L 'uomo immagine
di Dio neli 'Antica Testamenta, u: »Communio« 54 ( 1 980.), 4- 1 7; G. DE GENNARO (izd.), L 'antropalagia biblica, Napoli, 1 98 1 .; VON BALTHASAR, Teodrammatica. lI. .. nav., 298-3 1 6; C. SCH ONBORN, L 'homme crf!e par Dieu: lefondement de la dignite de l 'homme, u: »Gregorianum« 65 ( 1 984.), 337-363 ; G. IAMMARRO NE, L 'uomo immagine di Dio, Roma, 1 989.; P. E. DlON, Ressembiance et image de Dieu, u DBS X, stt. 3 66-403 .
1 23
Post 1 ,26-27; 2,1 8-25 MD 6
stj eču se u tvrdnj i daj e čovj ek stvoren na »sliku i priliku Božju«, koj a na kraju po staj e »temeljem čitave kršćanske antropo!ogije<{
a) Starozavj etni elementi slike Božje Potrebno j e obj asniti da se Stari zavj et koristi pojmom slike ne toliko da bi pružio analitički dovršen opis stvaranj a čovj eka, koliko da bi pokazao jedinstve nost čovj eka u odnosu na sve ostalo u Stvaranju, polazeći od posebna odnosa s Bogom koj ega izražava taj poj am9. POSTANAK
Na toj se linij i smj ešta doprinos prvoga poglavlj a Knj ige Postanka: »1 reče Bog: 'Načinimo čovj eka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama mor skim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji! ' . Na svoju sliku stvori Bog čovj eka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. 1 bla goslovi ih Bog i reče im: 'Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi j e podložite ! Vla dajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlj i ! ' « (Post 1 , 26-28).
U tome odlomku stvaranj e se čovj eka pokazuje, također i po svome smj eštanju u lite rarnu strukturu čitava izvj ešća o Stvaranju, na vrhunac cj elokupne božanske inicij ative, te je uvedeno izričitom Božj om odlukom (»Naćinimo ćovjeka«) . Potom treba zamij etiti slj edeće elemente: čovj ek j e, stvoren na sliku, stavlj en u polo žaj gospodara u odnosu na ostala živa bića (r. 26) ; tema slike j e potvrđena u odnosu na spolnu razliku (r. 27), te je, konačno, čovj ek, tako stvoren, predstavlj en kao primatelj bo žanskoga blagoslova (r. 28).
Cj elina te perikope iz Knj ige Postanka omogućuj e razumj eti da j e čovj ek slika u svemu onome što ga čini : odnos sa svij etom, s drugim, s Bogom. U slj edećemu odjeljku Knjige Postanka, u pripovijesti o rađanju Adamova sina, na novo se koristi izraz slika. Taj izbor uspostavlja znakovit paralelizam koji otkriva čitavo
8 MD 6. Usp. IVAN PAVAO II., Uomo e donna lo crea. Catechesi sull 'amore umano. Roma-Citta del Vatica no, 1 98 5 . , ll-XXIII, 3 1 - 1 1 0; Đ. HRANIĆ, L 'uomo immagine di Dio nell 'insegnamento di Giovanni Paolo II.
(1978. -1 988.). Roma, 1 993 .
9 Usp. J. BARR, The image od God in the book of Genesis: a study of terminology, u : »Bulletin of the John
Rylands Library« 5 1 ( 1 9 6 8 . ) , 1 1 -26; G. A. J6NSSON, The image of God: Gen 1 :26-28 in a century of Old Testament research, Lund, 1 9 8 8 . ; C. WESTERMANN, Genesi, Casale Monferrato, 1 995 ., 25-4 1 ; P. J. HARLAND, The value ofhuman life. A study ofthe story oftheflood (Genesis 6-9). Leiden, 1 996., 1 77-209 (s bibliografij om).
1 24
antropološko bogatstvo koji taj izraz nosi u sebi: čovj ek proizlazi od Boga istom neposred nošću koj om sin dolazi od svoga roditelja. U tome se odlomku može, stoga, već dokučiti jasna aluzij a na odnos između Boga i čovjeka kao odnos očinstva i sinovstva: »Kad je Bog stvorio čovj eka, napravio ga je na priliku svoju; stvorio je muško i žensko. A kad ih je stvorio, blagoslovi ih i nazva - čovj ek. Kad je Adamu bilo sto i trideset godina, rodi mu se sin njemu sličan, na nj egovu sliku; nadj enu mu ime Š et« (Post 5, 1 -3).
Post 5, 1 ·3
Konačno, opet j e ljudsko biće n a sliku Božju ono koj e opravdava etičku normu koj a brani uboj stvo čovj eka, budući d a vrij ednost ljudskoga života ovisi o nj egovu odnosu sa Stvoritelj em: »Tko prolije krv čovj ekovu, nj egovu će krv čovj ek proliti ! Jer na sliku Božju stvoren j e čovj ek ! « (Post 9, 6).
Post 9.6
Drugo i treće poglavlj e Knjige Postanka, premda se ne koriste pojmom slike, jasno po kazuju da j e čitavo čovj ekovo postojanje razumljivo j edino ako se pođe od promišlj anja nje gova odnosa s Bogom. U tim se poglavlj ima ističu neki elementi. Ponajprij e, Bog povjerava čovjeku vrlo j asnu zadaću: daj e mu društvo koje dokida njegovu samoću, te na izvor nj ego va bića postavlja dvojnost muškarac-žena lO ; od Boga dolazi zapovij ed da se ne j ede plod sa stabla dobra i zla, i izvorni grij eh, označujući čovjekovu pobunu u odnosu sa svojim Stvori teljem, određuj e pokvarenost čitava čovj eka. Ta cj elokupna slika osobita naboja svj edoči da je čitavo dj elo Stvoritelj a postavljeno unutar izrazito antropološkoga obzora l l , a teološki j e sadržaj pojma slike - iako taj pojam nije materijalno prisutan - izražen i produblj en. MUDROSNA LITERATURA
Preuzimanj e teme o slici u mudrosnoj literaturi produbljuj e neke od tih nagla saka iz Knjige Postanka. Osobito Sirah veliča gospodstvo čovj eka nad čitavom stvorenom stvarnošću, objašnjujući da ono ovisi o božanskome izboru da oblikuj e čovj eka n a svoju sliku: »Gospod stvori čovj eka od zemlj e i opet ga u nju vraća. Dao j e ljudima točan broj dana i određeno vrij eme, Dade im i vlast nad svime što je na zemlji. Odjenu ih snagom kakva j e njegova, i stvori ih na sliku svoju. Svakom je stvoru udahnuo strah od čovjeka, da bi on gospodario zvij erima i pticama« (Sir 1 7, 1 -4) .
10
Usp. J. BRlEND, Gen 2-3 e la creation de la couple humain, u: La creation dans l 'Orient. . . nav., 1 24- 1 3 8.
II
To je pozornost za koju Ivan Pavao Il. tvrdi da se radi o osobitoj pozornosti na vrijednost »subjektivnosti«, prisut noj u tome odjeljku (usp. IVAN PAVAO II, Uomo e donna.. . nav., III, 3 7), kao što dobro pokazuje W. VOGELS, L 'etre humain appartient au so!. Gen 2, 46-3, 24, u: »Nouvelle Revue TMologique« 1 05 (1 983 .), 524-530.
1 25
Sir 17, 1 -4 Ps 8
Knjiga Mudrosti pruža zatim tumačenj e pojma slike prema shvaćanju besmrtnosti:
Mudr 2,23-24
»Jer j e B o g stvorio čovj eka za neraspadlj ivost i učinio ga na sliku svoj e besmrtnosti . A đavolovom j e zavišću došla smrt u svij et i nju će iskusiti oni koj i nj emu pripadaju« (Mudr 2, 23 -24) . Ta besmrtnost, prikazana kao Božji dar, ovisi upravo o j edinstvenoj sličnosti prema sebi, koju j e Stvoritelj usadio u čovj eka. Čovj ek koji popusti đavlu gubi tu sličnost j er, pobunivši se protiv B oga, on gubi sebe : ako j e biti slika ono što ga na dovršeni način čini ukoliko je u odnosu prema Bogu, pobuna protiv Stvoritelja vodi u smrt, u negaciju istine vlastitoga postojanja.
Odnos s Bogom, sažeto naznačen pojmom imago, j est čimbenik o koj emu ovisi sav sadržaj čovj ekova postoj anj a, te stoga Sveto pismo nastoji pokazati da j e takav odnos zaglavni kamen za razumij evanje složenosti konstitutivnih čimbenika čovj e ka i njegove sudbine, s ciljem omogućivanja cjelovita razumij evanj a čovj eka. Radi produbljivanja: IVAN PAVAO II, Uomo e donna lo crea. Catechesi sul/ 'amore umano, Roma-Citta del Vaticano, 1 98 5 . , II-VIII, 3 1 -5 7 ; H. U. VON BALTHASAR, Teodrammatica. II. L e persane del dramma: L 'uomo i n Dio, t a l . prijev. , Milano, 1 98 2 . , 298-3 1 6 .
b) Novozavj etna novost: Isus Krist »Slika Boga nevidlj ivoga« (Kol l , 1 5) KRISTOLO Š KO PRODUBLJIVANJE STAROZAVJETNOGA SHVA ĆANJA /MA GO Iv 14,9- 1 1 ;
2Kor 4,4; Kol 1 , 1 5-20
l Kor 1 5 ,45ss.
Zadovolj avajuće razumij evanj e obj ave čovj eka stvoreno na sliku i priliku Božju mora voditi računa da se u Novome zavj etu pojam lmago Dei izravno pridaj e Isusu Kristu ( 2 Kor 4, 4; Kol I , I st. Radi se stoga o proučavanju antropološke vrijednosti paralelizma koji pojam imago uspostavlja između Isusa Krista i čovjeka 1 3 • Ako se vodi računa o tome, da se rij eč slika u Novome zavj etu uvij ek koristi za opisivanj e same stvarnosti koj a se očituj e u svojoj bitil4, razumij e se da j e Pavao
12
Ta je fonnula vlastita Pavlu, ali lako je prepoznati isti naglasak u slavnome dijalogu između Filipa i Krista, koj i donosi Ivan (Iv 1 4, 9- 1 I ) .
13
Bibliografija je ovoga vidika Pavlove teologije razumljivo beskrajna; opsežno uvođenje može s e pronaći u : OTERO LAZARO, Cal l, 1 5-20 . nav.; ostale s u upute već naznačene u pogl. 2 br. 1 0.
14
Usp. G . KITTEL, eikon, u GLNT III, 1 78 .
.
1 26
.
koristi kako bi izrazio božanski i sinovski identitet Isusa Krista. Izbor toga izraza ne bi bio zamisliv bez izričita pozivanj a na Post 1 , 27 te stoga pretpostavlj a karak terističan Pavlov naglasak, prema kojemu se Krist poistovj ećuj e s »pravim« Ada mom ( 1 Kor 1 5 , 4 5 s st. S ažeta namj era, koj om j e Krist ocrtan kao slika Božja (2 Kor 4, 4 ; Kol I , 1 5), j est da se istakne nj egovo posvemašnj e zahvaćanj e u čo vj ekov život, poradi nj egove središnjosti u čitavu božanskom planu: od početka (Stvaranj e) do eshatološkoga dovršenj a (Kol I , 1 8-20t. Radi produbljivanja: l-N. ALETTI, Saint Pau!.
Epitre aux Colossiens
( Etudes Bibliques NS 20), Paris, 1 99 3 . , 86- 1 1 8 .
JEDINS TVENO ČOVJE Š TVO ISUSA KRISTA
S cilj em da se dobro razumij e sadržaj vlastit tvrdnji da j e Krist savršena slika Božja, ne može se polaziti a priori, nego treba poći od pogleda na konretan život Isusa iz Nazareta kako bi se dokučili svi nj egovi konstitutivni oblici. Dat ćemo sintetički opis toga.
KKC 3 5 9 , 1 7 0 1
IZVANREDNA LJUDSKA POSTOJANOST
U očima svojih suvremenika Isus se pojavljuj e obdaren izvanrednom ljudskom postoj anošću, koj a budi zapanjenost i izaziva prema njemu naklonost ili srdžbu slu šatelj a, koj e nikada ne ostavlj a ravnodušnima. Pred njim se u čovjeku rađa doj am da ima posla s osobnoću koj a se može mj eriti s čitavom stvarnošću i koj a je može obu hvatiti. I narod, i pismoznanci i farizeji ostaju zapanj eni nj egovom vlašću da nauča va (Mk 1 , 27; Mt 7, 29), da gospodari prirodom i nečistim duhovima (Mk l , 22-29), da ozdravlj a (Iv 9, 32-33), da prodire u dubinu ljudskoga srca (Iv 4, 29.3 9), da opra šta (Lk 1 5, 1 -32), da mijenj a usmj erenost čitava života (Mt 9, 9 ; Lk 1 9, 5-8). Stari j e zavj et rij eč »j a« pridržavao isključivo Jahvi; izgovarana j e naboj em kojim je Ivan
15
Ibid. Usp. također G. GlAVINI, Rijlessi della cristalagia di Col. I sulla lettura di Gen. 1-3, u AA. vv., La cristalagia . . nav., 257-267.
i6
Ovdje će biti dostatno podsj etiti na strukturalnu povezanost koja je naznačena između obilježja Krista kao EtKWV [slike] i apxn [početka] (Kol l , 1 8) ; oba izraza, zaj edno s naslovom 1tpo't6'tOKOS [prvorođeni], predstavljaju tri odlučuj uća faktora Pavlova himna: u čitavu njegovu razvoju može se prepoznati namjera da se potvrdi univerzalnost posredovanja Isusa Krista. Pogledati u vezi toga GRILLMEIER, Gesu . . . nav., 1 3 7- 1 3 8 ; U . VANNI, lmmagine del Dio invisibile, primogenito di ogni creazione (Cal l, 1 5) , u: AA. VV., La cristalagia . . nav . , 97- 1 1 3 ; C. SPICQ, Note di lessicograjia neotestamentaria, I, GLNT Supp!. 4, ta!. prijev., Brescia, 1 988., 474-483 ; PENNA, l ritratti. Il. Gli sviluppi . nav" 1 89 - 1 90.
.
.
.
.
1 27
Iv 1 0 , 1 7· 1 8
stavlj a u Isusova usta (Iv 8, 5 8 ; Iv 1 8, 4-6). Možemo sažeto reći da j e Isus čovj ek koji svj edoči potpuno posj edovanj e sebe (Iv 1 0, 1 7- 1 8). POTPUNA S/NO VSKA OVISNOST Iv 14,11
Polazeći od ovih obilj ežj a nj egova čovj eštva, u istoj mj eri iznenađuj e upornost kojom Isus upućuj e na Drugoga kada je riječ o izvoru njegove postoj anosti (Iv 7, 1 5- 1 8 ; 1 2, 49; 1 4, 1 1 ). Štoviše, i njegov se život, koj i poznaj e sve nij anse pravoga čovj eštva, podudara s vršenj em Očeve volj e (Mt 26, 3 9 ; Mk 14, 3 6 ; Heb 5, 8 ss). Nj egov se život razvij a u slobodnu i potpunu poistovjećivanju sa zadaćom koju mu j e povj erio Otac, tako da j e oblik nj egova potpunog ostvarenj a prihvaća nj e volj e Drugoga koj i ga j e poslao : Isus je »poslanik« (Heb 3, 1 y7. U osnovi se nj egov prij edlog čovjeku glede života svodi na sudioništvo u sta vu Sina u odnosu na Oca. U tome se sudioništvu uspostavlj a nov način odnosa s nama samima, s drugim ljudima, sa svij etom, odnosa koj i se sastoj i u uzaj amnoj Ijubavil8. Rj ešenj e, po koj emu se razlikuj e taj odnos, j est poslušnost Onomu koji ga j e poslao (Iv 8, 3 8 -40), kao istinsko samoostvarenje. Stoga se može zaključiti da se proglašenj e Isusa Krista kao Očeve slike podu dara, zapravo, u Novome zavj etu s priznanj em nj egova j edinstvena božanskog Si novstva, koj e živi i uobličuj e sobom čovj eštvo preuzeto u misterij u Uij elovlj enj a. Radi produbljivanja: COMMISSIONE TEOLOGICA INTERNAZIONALE, La coscienza che Gesu aveva di se stesso e della sua m issione, u: »La Civilta Cattol ica« 1 3 7 ( 1 986.), III, 53-65; R. SCHNACKENBURG, La persona di Gesu Cristo n e i quattro vangeli, Brescia, 1 995 . , 352-4 1 4.
ČOVJEK STVOREN NA SLIKU UTJELOVLJENOGA SINA: PATRISTIČKO PRODUBLJENJE
Tako se razumiju razlozi zbog koj ih, već u počecima patrističkih spisa, razmi šlj anj e o slici Božjoj pokušava produbiti smisao odnosa između slike iz Knj ige PO-
17
Von Balthasar j e zadržao Ivanovu intuiciju koja prikazuj e Krista kao »Poslanika« od Oca, razvijajući Sendungschristologie. Usp. VON BALTHASAR, Teodrammatica. Ill... nav., 1 48 . U vezi Kristove slobode, usp. MOlOLI, Cristologia . . nav., 233-23 8 . Također pogledati: MEĐUNARODNA TEOLOŠKA KOMISI JA, La coscienza che Gesu aveva di se stesso e della sua missione, u: »La Civiita Cattolica« 1 3 7 ( 1 986.), III, 53-65; R. SCHNACKENBURG, La persona di Gesu Cristo nei quattro vangeli, tal. prijev., Brescia, 1 99 5 . , 352-4 1 3 . .
18
Usp. Mt 22, 3 7-40; Iv 1 3 , 1 .34-35 ; 15, 1 2- 1 5 ; 1 7, 26; l Kor 13, l ss.
1 28
stanka, koj a se odnosi na čovj eka, i stava Novog zavj eta, koji ispovij eda Isusa Kri sta kao sliku Očevu (Kol I , 1 5 ; 2 Kor 4, 4). U tome se razmišlj anju isprepleću dvij e dinamike : dinamika prizvana pripovij ešću o Stvaranju (slika i sličnost) i dinamika vlastita novozavj etnoj obj avi (zemaljska slika-nebeska slikaI 9) . Već je Irenej uvi dio mogućnost da ih se utemelj i, smatrajući da prva dinamika ima svoj e utemelj e nj e u onoj drugot. Upravo su Irenet i potom, na nj egovu tragu, Tertulij an (t 220.iZ, autori koj i su, unu tar prve patrističke teologije, znali dokučiti čitavo bogatstvo Pavlova stava: za obojicu j e utj elovlj ena Rij eč model n a čiju sliku je čovj ek bio stvoren. Irenej ev pojam imago Dei ima za pozadinu Pavlov paralelizam Adam-Krist, u koj e mu onaj drugi potpuno objavljuj e prvoga: u Post l , 27 čovj ek biva stvoren »na sliku Božju« predviđajući Krista, sliku Božju. Bog se izriče preko i u čovještvu Sina: stoga jedi no u Nj emu čovj ek može adekvatno spoznati svoju stvorenost na sliku i prilik i 3, napose j er on tako otkriva da j e slika Slike Oca (usp. Kol I , I S t .
19 I
Kor 1 5 , 49.
20
Usp. IRENEJ, Contro le eresie . . . nav., III, 1 8, 1 , 273 (SC 2 1 1 , 342-345).
21
»Jer On je načinio čovjeka (na) priliku Boga, a slika Božja je Sin, po tojje slici načinjen čovjek. i zato se on pojavio. u posljednja vremena, kako bi pokazao sliku nalik samomu sebi« (IRENEJ, Esposizione ... nav., 22, 497); usp. i IRENEJ, Contra le eresie ... nav., V, 1 6, 2, 442 (SC 1 5 3 , 2 1 6) ; ostale upute u: A ORB E, El hombre ideal en la teologia de s. ireneo, u: » Gregorianum« 43 ( 1 962.), 449-49 1 i ISTI, Antropologia de San !reneo, Madrid, 1 969., 89- 1 1 8 . Glede azijske antropologije, pogledati A. ORBE, Teologia de San ireneo, I, Ma drid-Toledo, 2 2 ; F. J. BUCKLEY, Christ and Church according to Gregory ojEIvira, Rome, 1 964 . ; A . FIERRO, Sobre l a gloria e n San Hi/ario, Roma, 1 964. ; J. I . GONZA LEZ FAUS, Carne de Dios, Barcelona, 1 96 9 . ; J. PASCUAL TOR6, Antrapologia de Aurelio Prudencio, Roma, 1 97 6 . ; R. CANTALAMESSA, Cristo » immagine di DiOI(, u: » Rivista di Storia e Letteratura Religiosa« 1 6 ( 1 980.), 1 8 1 -2 1 2 ; 345-3 80; Y . DE ANDIA, Homo vivens. incorruptibilite e t divinisation de l 'homme selon irimee de Lyon, Paris, 1 986.; 1 . 1 . A yAN, A ntropologia de San Justino, Santiago d e Compostela, 1 98 8 . ; H. U. VON BALTHASAR, Ireneo, u : ISTI, Gloria. 11. Stili ecclesiastici, tal. prijev., Milano, 1 97 8 . , 2 3 - 8 2 ; A. HAMMAN, L 'homme image de Dieu, Paris, 1 987. (s bibliografskim uputama u vezi antropološke doktrine prvih Otaca, sve do Augustina i Ćirila); L. LADA RIA, L 'homme cn�e a I 'image de Dieu, u: GROSSI - LADA RIA - LECRIVAIN SESBOOE, L 'homme . . . nav., 8 9- 1 08 .
22
Usp. TERTULlJAN, La resurrezione . . . nav., 53, 6-8, 1 80 (CC 2, 979); ISTI, Contro Prassea, 1 2, 3 -4, u Q . S. F . TERTULIJAN, Opere scelte, uredio C. MORESCHINI, Torino, 1 974., 972-973 (CC 2, 1 1 73 ) ; pogledati također A. ORBE, Dejinici6n de hombre en la teologia del s. JI, u: » Gregorianum« 48 ( 1 976 .), 5 54-576 i R. CANTALAMESSA, La cristologia di Tertulliano, Fribourg, 1 962.
23
Važno je voditi računa o tome, da tekst iz Knjige Postanka ne poznaje ideju (Post 5 , 3; 9, 6) umanjivanja ili upravo gubitka sli