Nadeni novac

JAMES GRIPPANDO

NAĐENI NOVAC

"Nikad ne reci da nekoga dobro poznaješ dok ne dođeš u priliku s njim dijeliti nasljedstvo." Johann Kaspar Lavater Aforizmi o čovjeku, 1788., br. 157 PROLOG SRPANJ, 1979. Umirala je. Tu se ništa nije moglo učiniti. Amy Parkens ju je promatrala s djetinjom opčinjenošću. Noć je bila savršena. Nije bilo uličnih svjetala, pa čak ni mjesec nije osvjetljavao vedro nebo koje se vidjelo kroz prozor njezine sobe. Milijarde zvijezda treperile su u beskrajnom mraku svemira. Njezin šestinčni teleskop Newtonian bio je usmjeren na Prstenastu Nebulu, zvijezdu koja se gasila u zvijeţđu Lire. Amy je upravo nju najviše voljela. Podsjećala ju je na oblake dima kakve je pravio njezin djed dok je pušio cigaru - taj blijedi, sivkasto-zeleni oblak daleko u svemiru. Smrt je dolazila polako, tisućljećima. Bila je neizbjeţna. Astronomski rečeno, Prstenasta Nebula bila je svjetlosnim godinama udaljena od Geritola. Amy pogleda kroz okular i makne kosu u stranu. Bila je to visoka i mršava osmogodišnjakinja s pješčano plavim uvojcima koji su joj se njihali pred očima. Ĉesto je znala čuti od odraslih da joj je suđeno da postane Twiggy osamdesetih, ali nju to nije zanimalo. Njezini interesi razlikovali su se od interesa drugih učenica trećih razreda. Televizija i videoigrice bile su joj dosadne. Voljela je večeri provoditi u samoći i zabavljati se s knjigama, nebeskim kartama, teleskopom - stvarima koje

bi njezine prijateljice smatrale domaćom zadaćom. Nikad nije upoznala oca. Poginuo je u Vijetnamu prije nego što je Amy prohodala. Ţivjela je s mamom, prezaposlenom profesoricom fizike na Sveučilištu u Coloradu u Boulderu. Od nje je naslijedila strast prema zvijezdama. Davno prije nego što je dobila svoj prvi teleskop, Amy bi promatrala noćno nebo i vidjela mnogo više treperavih svjetala. Do svoje sedme godine znala je ime svakog zvijeţđa. Od tada je čak sama izmislila neka imena, imena dalekih zvijeţđa koja nisu hvatala ni najsuvremenija pomagala, ali su bila dostupna njezinoj mašti. Druga djeca su mogla gledati kroz teleskop satima, ali ne bi vidjela Orion niti Sirius, zato što nisu shvaćala kako su poslagane zvijezde. Za Amy je sve bilo savršeno jasno. Amy je upalila baterijsku svjetiljku, jedino svjetlo koje joj je bilo potrebno u njezinoj maloj ljubičastoj spavaćoj sobi. Drvenom bojicom je nacrtala Prstenastu Nebulu na papiru,u svojoj crtanki. Ona je bila jedino dijete u razredu koje se nije bojalo mraka - barem dok je teleskop u blizini. "Ugasi svjetlo, mila," dovikne joj majka iz hodnika. "Svjetlo jest ugašeno, mama." "Znaš na što mislim." Vrata se otvore i njezina majka uđe u sobu. Upalila je malu lampu pokraj Amyna kreveta. Amy je morala zaţmiriti dok joj se oči nisu prilagodile blijedoj ţutoj svjetlosti. Osmijeh njezine majke bio je topao, ali slab. U očima joj se vidio umor. Ĉesto je izgledala umorno u zadnje vrijeme. I zabrinuto. Posljednjih dana Amy je primijetila promjenu na njoj, čak ju je pitala što nije u redu. Majka joj je samo rekla da nije "ništa".

Amy se spremila za spavanje prije sat-dva, ali je onda krenula u zvjezdanu avanturu. Na sebi je imala ţutu ljetnu pidţamu, već se umila i oprala zube. Sišla je sa stolice i zagrlila mamu. "Mogu li ostati još malo, molim te?" "Ne, zlato. Još davno je prošlo vrijeme za spavanje." Na licu joj se vidjelo razočarenje, ali bila je preumorna za raspravu. Otišla je u krevet. Majka ju je pokrila. "Onda mi ispričaj priču." "Mamica je večeras zaista jako umorna. Ispričat ću ti je sutra." Amy se namršti, ali samo nakratko. "Dobru priču?" "Obećavam. Bit će to najbolja priča koju si ikad čula." "Dobro." Majka je poljubi u čelo, a zatim ugasi lampu. "Laku noć, srce." "Laku noć, mama." Amy je gledala kako majka izlazi iz mračne sobe. Vrata su se otvorila. Majka se okrenula kako bi se bez riječi pozdravila s njom, a zatim zatvorila vrata. Amy se prevrne na stranu i pogleda kroz prozor. Večeras više nema gledanja kroz teleskop, ali ovo je bila jedna od onih nevjerojatno vedrih noći kad se sve na nebu moglo vidjeti čak i golim okom. Gledala je u nebo nekoliko minuta, a onda joj se pogled zamutio i zvijezde su se počele njihati. Počela je tonuti u san. Prošlo je dvadeset minuta. Moţda i više. Zatvorila je oči, a zatim ih opet otvorila. Glava joj je utonula dublje u jastuk. Zraka svjetla iz hodnika nestala je ispod vrata njezine sobe. Mama je očito otišla u krevet. Amy se zato osjećala lakše. Posljednjih nekoliko noći majka uopće nije spavala. Opet je pogledala kroz prozor. Iza stabala je ugledala svjetlo koje je dopiralo iz susjedne kuće. Zatvorenih očiju zamišljala je kako se gase svjetla u kućama u susjedstvu, jednoj po jednoj. Kako cijeli grad i drţava idu na spavanje. Svjetla su ugašena na cijelom svijetu. Ali zvijezde i dalje blistaju. Amy je gotovo zaspala.

Glasan tresak začuje se u noći - poput groma, samo što to nije bio grom. Amy poskoči u krevetu, kao da ju je nešto udarilo u trbuh. Buka je dopirala iz kuće. Srce joj brzo zalupa. Opet je osluhnula, ali više ništa nije čula. Bila je previše uplašena da bi mogla vrisnuti. Htjela je zovnuti majku, ali riječi joj nisu dolazile na usta. Bio je to uţasan zvuk, toliko uţasan da bi se nakon njega mogla zauvijek bojati mraka. Ipak, potrajao je samo sekundu. Prepoznala je taj zvuk. Tu nije bilo greške. Već gaje čula, daleko od kuće, kad ju je majka vodila u šumu i Amy ju promatrala kako vjeţba. Bio je to odjek pucnja iz majčina pištolja. 1. Amy je bilo ţao što ne moţe vratiti vrijeme. Povratka naprosto nema. Ona nije ţeljela voditi rasprave s Aristotelom niti reći Lincolnu da se sagne. Manje od petnaest dana bilo bi joj dovoljno, dostatno da prekine kompjutorsku noćnu moru u kojoj je ţivjela. Amy je bila upraviteljica računalnog informacijskog sustava u uglednoj odvjetničkoj tvrtki Bailey, Gaslow & Heinz na Rocky Mountainsu. Njezin je posao bio voditi brigu o tome da tajni podaci teku slobodno i sigurno između ureda u Boulderu, Denveru, Salt Lake Cityju, Washingtonu, Londonu i Moskvi. Svakog dana je upravljala vojskom od dvije stotine odvjetnika. 1 imala je tu čast da ih čuje kako se deru. U jedan glas. Na nju. Kao da sam ja napravila taj virus, pomislila je, razmišljajući o tome što bi mogla reći jednom od partnera. On je sada bio kilometrima iza nje, ali nije prestala razmišljati o tome. Dok se vozila po autoputu, mogla je na miru staviti sve stvari na svoje mjesto.

Trebalo je gotovo osam dana da se sredi čitav sustav, radeći osamnaest sati dnevno i putujući u šest različitih ureda. Prva dvadeset četiri sata svi su uţurbano radili i naposljetku je uspjela spasiti više od 95 posto pohranjenih podataka. Ipak, nije bilo ugodno reći nekolicini nesretnih odvjetnika, kao što je bio onaj mali debeljko, da su njihovi kompjutori i sve na njima izgubljeni u nepovrat. Bila je to slabo poznata činjenica, ali Amy se u nju uvjerila iz prve ruke: odvjetnici zaista plaču. Iznenadna buka u motoru privuče Amynu paţnju. Njezin stari Ford imao je mnoštvo nedostataka, kvaka i kvačica. Svaki jc bio drukčiji, a ona ih je sve razlikovala, kao majka koja osjeća kad plač njezina djeteta znači da ono ţeli jesti, kad ţeli da ga presvuku ili da mu maknu baku s očiju. Zvuk koji je upravo čula bilo je jednostavno dijagnosticirati, budući da je iz ventila za klimatizaciju iznenada počela izlaziti para. Amy ugasi klimatizaciju i pokuša se nagnuti do prozora. Zaglavio se. Savršeno. Vani je četrdeset stupnjeva, a iz auta joj suklja dim kao iz zmajevih ralja, a prokleti se prozor ne moţe otvoriti. U Coloradu je uobičajeno da se ljudi ljeti sklone drugdje. Rastopit ću se, pomisli, posudivši rečenicu iz Čarobnjaka iz Oza. Zgrabila je Rocky Mountain News s poda i stala se hladiti. Tjedan dana stare novine, podsjećale su je na dan kad je poslala svoju kćer na jednotjedni posjet njezinu ocu kako bi mogla svu svoju energiju usmjeriti na računalnu krizu. Šest uzastopnih dana bez Taylor bio je novi rekord, za koji se nadala da nikad neće biti srušen. Ĉak je i mrtva umorna, kakva je sada bila, jedva je čekala da je vidi. Amy se dovezla do Clover Leaf Apartmentsa, dosadne kolekcije starih dvokatnih zgrada od crvene cigle. Bilo je to daleko od Bouldera gdje prosječna cijena kuće doseţe četvrt milijuna dolara. Clover Leaf je naselje subvencionirano od vlade i namijenjeno svima osim studentima i penzionerima. Bez imalo zelenila. Uţarenog asfalta u izobilju. Amy je vidjela i skladišne prostore

izgrađene s više duha. Graditelj kao da je zaključio da ništa što čovjek napravi ne moţe biti tako lijepo kao vrhovi planina u daljini, pa čemu se onda uopće gnjaviti? Usprkos svemu, na useljenje se čekalo četiri godine. Nagazila je na leţećeg policajca i udarila glavom o krov kombija. Auto je poskočio i skrenuo na prvo slobodno mjesto za parkiranje, a Amy je izašla iz njega. Nakon par minuta crvenilo na njezinu licu pretvorilo se u njeţnu ruţičastu boju. Opet je počela nalikovati sebi. Amy nije bila najljepša na svijetu, ali za njom su se okretali mnogi. Njezin bivši muţ znao je reći da to čine zbog njezinih dugih nogu i punih usana. Ali, to nije bilo sve. Amy je zračila posebnom energijom pri svakom svom pokretu, kad god bi se nasmiješila, kad bi pogledala čovjeka svojim velikim sivo-plavim očima. Njezina je baka uvijek govorila da ima neiscrpnu energiju svoje majke - a bake to valjda znaju. Amyna majka je tragično preminula prije dvadeset godina, kad j e Amy bila osmogodišnja djevojčica. Otac joj je umro još ranije. Baka ju je zapravo odgajala. Ona je dobro poznavala Amy: znakove upozorenja na njezinu muţu vidjela je i prije nego što ih je zamijetila sama Amy. Prije četiri godine Amy je bila mlada majka koja se pokušavala snaći u braku. Upravo je dovršila studij astronomije. Zbog obveza oko kćeri i posla za Teda ostajalo joj je malo vremena, što je značilo da nije imala vremena drţati ga na oku. Našao je drugu ţenu. Nakon razvoda Amy se preselila k baki, koja joj je pomagala oko Taylor. U Boulderu nije lako pronaći dobar posao; to je pravo utočište za talentirane i obrazovane mlade stručnjake kojima se sviđa način ţivota u Coloradu. Amy bi rado nastavila baviti se astronomijom, ali trebao joj je novac, a diploma iz astronomije tu nije mogla pomoći. Ĉak ni njezin kompjutorski posao nije bio od koristi. Svojom plaćom jedva je

pokrivala osnovne ţivotne troškove za njih tri. Sve što bi preostalo, ostavljala jeza školu prava, koja je počinjala u rujnu. Za Amy je pravna karijera bila ekonomska odluka, nipošto emocionalna. Bila je sigurna da će upoznati puno studenata kao stoje ona - povjesničara umjetnosti, profesora knjiţevnosti i desetaka drugih koji su izgubili nadu da će naći posao na području koje vole. Amy je samo ţeljela da postoji drugi put. "Mamice, mamice!" Amy se okrene čuvši glas svoje kćeri. Nosila je svoju omiljenu ruţičastu haljinu i crvene tenisice. Lijeva polovica njezine izrazito plave kose bila je svezana u rep. Druga polovica je lepršala na vjetru. Potrčala je niz kolni prilaz i skočila Amy u naručje. 'Toliko si mi nedostajala," reče Amy stišćući čvrsto svoju kćer. Taylor se nasmije, a zatim napravi grimasu. "Uh, sva si mokra." Amy pobriše znoj koji se s njezina lica iscijedio na Taylorino. "Mamin kombi je dobio temperaturu." "Baka kaţe da bi trebala prodati tu hrpu smeća." "Nikad," reče Amy. Ta hrpa smeća je pripadala njezinoj majci. To je bila gotovo jedina stvar koju je uspjela sačuvati prilikom razvoda. To i svoju kćer. Spustila je Taylor na tlo. "Pa, kako je tvoj tata?" "Dobro. Obećao je da će nas posjetiti." "Nas?" "A-ha. Rekao je da će doći vidjeti tebe i mene na proslavi." "Kakvoj proslavi?" "Našoj proslavi. Kad dovršiš pravnu školu, a ja srednju." Amy dvaput trepne očima. "Zaista je to rekao?" "Pravna škola dugo traje,ha, mama?" "Ne tako dugo, srce. Brzo će biti gotovo."

Iza njih se pojavila baka. "Nikad nisam vidjela da netko s četiri godine tako brzo trči." Taylor se zahihoće. Baka pozdravi Amy osmijehom, a zatim se namršti. "Za Boga miloga, mršava si kao čačkalica. Zar si ţivjela samo od kofeina?" "Ne, kunem ti se da sam uzimala s njime i malo kave." "Uđi u kuću, pripremit ću ti nešto za jelo." Amy je bila previše umorna da bi mislila o hrani. "Samo ću na brzinu ubaciti nešto u mikrovalnu." "Mikrovalnu," namršti se baka. "Moţda sam stara, ali to ne znači da trebam trljati dva komada drveta jedno o drugo da prigrijem ručak. Dok se istuširaš, bit će gotovo fino toplo jelo." Zajedno s mjesečnim zalihama masnoće i kalorija, pomisli Amy. Baka je u svemu bila staromodna, pa tako i u prehrani. "Dobro," reče dok je vadila kovčeg iz auta. "Uđimo u kuću." Njih tri prijeđu parkiralište drţeći se za ruke, a Taylor se između njih njihala kao majmun. "Opet je kod kuće, mamica je opet kod kuće!" reče Taylor napola pjevušeći. Amy je stavila ključ u bravu i otvorila vrata. Njihov dom bio je jednostavni stan s dvije spavaće sobe i jednom kupaonicom. Glavna prostorija u stanu bila je kombinacija između dnevne sobe, blagovaonice i sobe za igranje. Baka je ponekad govorila da su je "cure" pretvorile u veliko skladište. Bicikli i koturaljke zaklanjali su mali ulaz. Male su pripadale Taylor, velike Amy. Bio je tu stari kauč i fotelja, tipičan podstanarski namještaj. U starom hrastovom regalu nalazile su se knjige, nekoliko biljki i mali televizor. S desne strane bila je minijaturna kuhinja. Amy spusti kovčeg na pod. "Idem se latiti posla u kuhinj i," reče baka. "Ja ću pomoći!" vikne Taylor. "Najprije operi ruke," reče Amy. Taylor odskakuće u kupaonicu. Baka krene za njom. "Pošta ti je na stolu, Amy. Zajedno s telefonskim porukama." Nestala je u hodniku, odmah nakon Taylor.

Amy ode do stola. Tjedna pošta bila je uredno poslagana na hrpe: privatna pošta, računi, i ostalo. Najveća hrpa bila je ona s računima, među kojima je bilo i opomena. Privatna pošta uopće nije bila privatna - bilo je to uglavnom kompjutorsko smeće adresirano rukom kako bi izgledalo kao da dolazi od starog prijatelja. Na trećoj hrpi paţnju joj je privukao jedan paket. Na njemu nije bilo adrese pošiljatelja, ni poštanske marke. Ĉinilo se daje dostavljeno izravno, vjerojatno od privatne agencije za dostavu. Sudeći prema veličini, činilo se teško. Ĉudno. Kad je skinula s njega smeđi papir za umotavanje, otkrila je kutiju sa slikom ekspresnog lonca. Protresla ju je. Ĉinilo se da to nije to. Kao da je unutra bilo nešto čvršće, kao da je kutija puna cementa. Krajevi su također bili ponovo lijepljeni, što je bio znak da je lonac zamijenilo nešto drugo. Skinula je traku i otvorila kutiju. Unutra je bilo nešto plastično i nekakva vodootporna torba s patentnim zatvaračem. Bez ikakve poruke, ničega što bi identificiralo pošiljatelja. Otvorila je patentni zatvarač, a zatim zinula od zaprepaštenja. "Oh, moj Boţe." Promatrao ju je Benjamin Franklin, više njih. Novčanice od stotinu dolara. Sveţnjevi novčanica. Uzela je jedan sveţanj, zatim drugi i stavila ih na stol. Ruke su joj drhtale dok je prebrojavala novčanice u jednom sveţnju. Pedeset komada. Ukupno četrdeset sveţnjeva. Sjela je na stolicu, nijemo promatrajući novac, u nevjerici. Netko -netko anoniman-poslao joj je dvjesto tisuća dolara. A ona nije imala pojma zašto. 2. Lijeni narančasti, ruţičasti i purpurni tonovi prekrivali su horizont u predvečerje nakon još jednog zalaska sunca u Coloradu. S pokrivenog drvenog trijema svoje kuće iz djetinjstva

tridesetpetogodišnji Ryan Duffy promatrao je kako priroda svakodnevno podsjeća čovjeka da kraj moţe biti lijep. Prizor je polako utonuo u mrak, pusto crno nebo bez mjeseca i zvijezda. Kratka igra boja gotovo ga je prevarila. Sad je osjećao krivnju što je barem na trenutak pomislio daje njegovu ocu bolje što je mrtav. Ryanov otac je svoje šezdeset dvije godine proţivio drţeći se jednostavnog pravila: "zadnji"je bila najvulgarnija riječ u jeziku. Za Franka Duffyja nije postojalo nikakvo drugo mjesto, nikakva ljestvica prioriteta. Sve je bilo na prvome mjestu. Bog, obitelj, posao - neograničenu količinu energije ulagao je u sve troje. Bio je to čovjek kojeg rad nikad nije umarao, koji nikad nije propustio nedjeljnu misu, koji nikad nije iznevjerio svoju obitelj, koji nikad nije otišao s nekog posla prije nego što bi netko drugi rekao: "Onaj Duffy je najbolji električar na svijetu." Samo je u najvaţnijoj bitci, onoj za vlastiti ţivot, propustio prvo mjesto. Posljednji je priznao da će ga rak ubiti. Dok bolovi nisu postali nepodnošljivi, obitelj je skrivala njegovu nemoć. Ryan je bio bijesan na njega zbog stava kakav je imao prema medicini. Zato stoje bio liječnik, njegove uporne molbe i zahtjevi bili su čak manje vaţni, kao daje Ryan samo još jedan od onih luckastih doktora kojima Frank nikad nije vjerovao. Kao što se pokazalo, liječenje bi samo odgodilo ono neizbjeţno - na dva mjeseca, tri najviše. Ryan bi cijenio svaki dodatni dan. Ali, kad bi bio na njegovu mjestu, znao je da bi bio jednako tvrdoglav. Ryan je uţivao kad bi ljudi govorili da je isti kao njegov otac i da izgledaju tako slično da su usporedbe neizbjeţne. Obojica su bili zgodni i imali tople smeđe oči. Otac je davno potpuno posijedio, a Ryan je krenuo njegovim stopama, s ponekom sijedom vlasi u gustoj crnoj kosi. Bio je viši od oca, iako bi posljednji priznao da je njegov ponosni otac u starosti postao niţi.

Sunce je sad bilo potpuno zašlo, utonulo zaravni horizont. Kad padne mrak, ravnice jugoistočnoga Colorada izgledaju poput velikog oceana. Ravne i mirne, bez grada na vidiku. Dobro mjesto za podizanje obitelji. Bez kriminala. Najbliţi kupovni centar nalazi se u Pueblu, gradiću udaljenom stotinjak kilometara prema zapadu. Najbliţi finiji restoran nalazi se u Garden Cityju, u Kansasu, još dalje prema istoku. Neki kaţu da se Piedmont Sprigns nalazi u pustoši. Prema Ryanovu mišljenju, nalazi se upravo tamo gdje treba. Ryan je podrţao očevu odluku da nekoliko svojih posljednjih dana provede kod kuće. Franka Duffyja je voljelo tisuću i dvjesto stanovnika gradića, ali dva sata dug put do bolnice čak je i njegove najbolje stare prijatelje sprečavao da se pozdrave s njim. Ryan je smjestio oca u njegovu omiljenu sobu. Unajmljeni bolnički krevet s rešetkama od kroma i prilagodljivi madrac zamijenili su rustikalnu borovu sofu sa zelenim jastucima. Ispod velikog prozora nalazio se povrtnjak u kojem je rastao kukuruz do visine koljena i grmolike zelene rajčice. Hrastov pod i strop od cedra upotpunjavali su ugođaj kolibe. Nekad je to bila najveselija prostorija u kući. "Jesi li ga nabavio?" pitao je nestrpljivo otac kad je Ryan ušao u sobu. Ryan je izvadio bocu iz papirnate vrećice - Jamesonov irski viski. Lice mu se razvedrilo. "Dobar dečko. Nalij." Stavio je dvije čaše na pladanj u očevu krilu, a zatim u svaku nalio dva prsta pića. "Znaš što je najbolje kod irskoga viskija, Ryane?" Podignuo je čašu i suho se nasmiješio. "To što je irski. U tvoje zdravije, mladiću," rekao je. Ruka mu se tresla, primijetio je Ryan, ne od pića, nego zbog bolesti. Danas je bio čak više blijed negoli jučer, a njegovo oslabljelo tijelo izgledalo je još bezličnije, gotovo beţivotno, ispod naboranih bijelih plahti. U tišini su zajedno ispili još jednu rundu. Zatim se otac zadovoljno nasmiješio.

"Još uvijek se sjećam dana kad si popio prvo piće," rekao je s nostalgičnim izrazom u očima. "Imao si jedanaest godina i zatraţio od mog oca da ti dade gutljaj. Baka mu je rekla neka ti dade čašu, misleći da ćeš ispljunuti piće kao lijek i naučiti lekciju. A ti si zabacio glavu, progutao ga i udario čašom o stol, kao što rade kauboji u filmovima. Tjeralo te je na kašalj da se činilo da će ti oči iskočiti iz glave. Međutim, ti si samo obrisao usta rukavom, pogledao baku i rekao: "Ovo je bolje od seksa." Obojica su se slabo nasmijali. Onda gaje otac upitno pogledao. "Ovo je prvi put nakon dugo vremena da te vidim kako se smiješ." "Izgleda da mi baš nije do smijeha. Nije mi baš ni do pića." "Što predlaţeš? Da obavimo par telefonskih poziva, otkaţemo bolest? Gledaj," reče blago, "mislim da se moţemo ili smijati smrti u lice ili umrijeti nastojeći to ne činiti. Budi zato jak i nalij svom ocu još jednu čašu." "Mislim da ne bi smio, tata. Lijekovi protiv bolova i alkohol nisu dobra kombinacija." "Boţe, uvijek si tako odgovoran, Ryane." "Što je tu loše?" "Ništa. Zapravo, divim ti se zbog toga. Volio bih da sam više tebi nalik. Ljudi su uvijek govorili da si isti kao ja, ali to je samo površno. Iako je bilo slatko kad bi sjeo za doručak i pravio se da čitaš sa mnom sportske vijesti, pokušavajući biti isti kao tvoj tata, iako si imao samo dvije godine i još nisi znao čitati. Ali, to je samo pretvaranje. Iznutra, što je vaţnije-pa, recimo samo da smo nas dvojica različitiji nego što misliš."

Zastao je i spustio čašu na pladanj. Sva radost nestala je s njegova lica. Iznenada su ga obuzeli filozofski osjećaji. "Vjeruješ li da dobri ljudi mogu postati loši?" "Naravno," reče Ryan slegnuvši ramenima. "Mislim, jako loši, poput kriminalaca. Ili misliš da su neke stvari tako odvratne da bi ih mogao počiniti samo netko tko je zao od rođenja?" "Mislim da se nitko ne rađa zao. Ljudi imaju slobodu izbora. Donose odluke." "A zašto bi netko odlučio postati zao ako inače nije takav?" "Zbog slabosti, rekao bih. Previše je slab da se odluči na dobro, previše slab da se odupre zlu." "Misliš li da se slabost moţe ojačati?" Naslonio se na lakat na rubu madraca i gledao Ryana u oči. "Ili si nakon što jednom skreneš u zlo kao trulo voće, propao zauvijek?" Ryan se nasmiješi, ne znajući kud vodi ovaj razgovor."Zašto me pitaš sve ovo?" Otac legne na leđa i uzdahne. "Zato što ljudi na samrti podnose račune. A ja sam u svakom slučaj u na samrti." "Hajde, tata. Ti si vjeran mami. Tvoja te djeca vole. Dobar si čovjek." "Najbolje što moţeš reći jest da sam postao dobar čovjek." Posljednje riječi su ostale visjeti u zraku. "Svatko učini nešto loše," reče naposljetku Ryan. "To ne znači daje loša osoba." "To je temeljna razlika između tebe i mene, sine. Ti nikad ne bi učinio ono što sam ja učinio." Ryan nervozno uzme praznu čašu, ne znajući što bi rekao, bojeći se da će čuti očevu ispovijed. Zavjese su se micale na toplom povjetarcu. Otac nastavi. "Na tavanu se nalazi jedna stara komoda. Makni je. Ispod podnih dasaka ostavio sam nešto za tebe. Nekakav novac. Puno novca." "Koliko?"

"Dva milijuna dolara." Ryan se ukoči od zaprepaštenja, a zatim prasne u smijeh. "Ta ti je dobra, tata. Dva milijuna na tavanu. A, k vragu, ja sam cijelo vrijeme mislio da ih skrivaš u madracu." Smijao se, mašući rukama. A zatim je zastao. Njegov otac se nije smijao. Ryan nervozno zašuti. "Hajde. Sigurno se šališ, zar ne?" "Na tavanu su dva milijuna dolara, Ryane. Sam sam ih tamo ostavio." "Ali otkud ti dva milijuna dolara?" "To je ono što ti pokušavam objasniti. Nimalo mi ne olakšavaš." Ryan uzme bocu s pladnja. "Da, rekao bih da bi bilo dosta za danas. Od viskija i tableta protiv bolova počeo si halucinirati." "Ucijenio sam čovjeka. Nekoga tko je to zasluţio." "Tata, prestani. Nisi ti nikoga ucijenio." "Jesam, jesam, k vragu!" Rekao je to tako energično da je počeo kašljati. Ryan mu priđe i namjesti jastuke ispod leđa. Otac je uţasno kašljao. Iz usta mu je izlazila sukrvica. Ryan pritisne dugme za kućnu bolničarku. Stigla je za koju sekundu. "Pomozite mi," reče Ryan. "Uspravimo ga da se ne uguši." Učinila je što joj je rečeno. Ryan je primaknuo bocu s kisikom koja se nalazila pokraj kreveta. Otvorio je ventil i stavio mu respirator na usta. Kućna zaliha kisika bila je vjeţba koja je cijeloj obitelji bila dobro poznata, budući da je otac patio od gušenja davno prije nego što je rak uznapredovao. Nakon nekoliko dubokih udisaja, smirio se. Počeo je normalno disati. "Doktore Duffy, ne bih se miješala u vašu profesionalnu procjenu, ali mislim da bi se vaš otac sad trebao odmoriti. Ova je večer bila previše naporna za njega."

Znao je daje bolničarka u pravu, ali očeve su ga oči uporno gledale. Ryan je očekivao prazan pogled čovjeka pod utjecajem sedativa koji je izmišljao lude priče o ucjeni. Ali tamne stare oči bile su bistre i izraţajne. Ne samo da su govorile bez riječi, nego su govorile inteligentno. Zbog njih je Ryan pomislio: je li moguće daje ono mislio ozbiljno? "Vratit ću se ujutro, tata. Onda ćemo nastaviti razgovor." Otac je cijenio njegov odgovor, kao da je rekao da je bilo dosta za jednu večer. Ryan se povuče i prisili na smiješak. Htio je reći "volim te", kao što je uvijek činio, bojeći se svaki put da je protekli razgovor bio njihov posljednji. Ovaj put se samo okrenuo i izišao iz sobe potpuno zbunjen. Zvučalo je nevjerojatno, zaista: zar bi njegov otac ucjenjivao nekoga za dva milijuna dolara? Međutim, Ryan oca nikad nije vidio ozbiljnijega. Ako se šalio, šalio se zastrašujuće uvjerljivo. I nije bio nimalo duhovit. K vragu, tata, pomislio je izlazeći iz kuće. Molim te, nemoj me natjerati da te zamrzim. 3. Bio je još uvijek mrak kad se Amy probudila. Zavjese su bile navučene, ali zbog svjetla na parkiralištu rubovi su im se svjetlucali i to je bila jedina svjetlost u sobi. Oči su joj se polako privikavale. Krevet pokraj nje bio je prazan, već pospremljen. Iz kuhinje su dopirali uobičajeni jutarnji zvukovi. Baka je uvijek ustajala prva, sve ranije i ranije kako je bivala starija. Amy baci pogled na budilicu na noćnom ormariću. Pet sati i šesnaest minuta. Sad vjerojatno priprema ručak. Amy je mirno leţala, gledajući u strop. Postupila je ispravno, znala je, rekavši joj. Baka bi to ionako izvukla iz nje. Amy je imala nevjerojatno izraţajno lice, onakvo s kojeg bake lako nauče

čitati. Iskreno rečeno, Amy joj je ţeljela reći. Trebala joj je nečija pomoć. Baka je bila staromodna, ali malo je stvari u ţivotu tako pouzdano kao staromodni način razmišljanja. Amy se izvuče ispod flanelastog pokrivača i krene prema kuhinji, prateći miris svjeţe skuhane kave. "Dobro jutro, mila," reče baka. Već je bila obučena. Prema svojim povijesnim standardima. Već gotovo pola stoljeća baka je nosila plave traperice zimi, a ljeti bermude. U zadnje je vrijeme prešla na svilene bluze, čak i kad je išla u obliţnju trgovinu. Amy je sumnjala da se radi o nekom muškarcu, ali baka je to sa smijehom poricala. "Dobro jutro," reče Amy. Privukla je stolicu k stolu. Baka joj je donijela šalicu kave bez šlaga i dosta slatku, onakvu kakvu ona voli. "Donijela sam odluku," reče, sjedajući nasuprot Amy. "Zadrţat ćemo novac, ovdje." "Mislila sam da si rekla da ţeliš prespavati noć i da ćemo se o svemu dogovoriti ujutro." 'Tako je." "Pa, ovo nije nikakav dogovor. Samo si rekla što si odlučila." "Vjeruj mi, mila. Baka zna što je najbolje." Kava je iznenada postala gorka. Amy je vagala njezine riječi, ali osjećalo se ţaljenje u njezinu glasu. "Upravo to si rekla kad si me nagovarala da ostavim astronomiju i latim se kompjutora." "I to je dobro funkcioniralo. U tvrtki te toliko vole da ti ţele pomoći i poslati te u školu." "Ne radi se o tome da me vole. Riječ je o Marilyn Gaslow. I jedini razlog zbog kojeg je uspjela izvući iz tvrtke dio školarine jest taj što su mama i ona bile stare prijateljice." "Ne budi cinična, Amy. Budi realna. S diplomom iz astronomije bila bi sretna kad bi uspjela naći posao predavačice u srednjoj školi. Zarađivat ćeš deset puta više kao odvjetnica."

"Naravno. A s visokim potpeticama i tangom zarađivala bih pedeset puta više nego..." "Dosta," reče baka prekrivajući uši. "Ne govori tako." "Šalim se, u redu?" "To nije šala." Baka ode u kuhinju i nadolije kave u šalicu. Amy uzdahne, kao i obično. "Oprosti, ne događa se svaki dan da ti kutija puna novca dođe u kuću. Samo bih htjela porazgovarati o tome." Baka se vrati na svoju stolicu, a zatim pogleda preko stola svoju unuku u oči. "Što misliš, što bismo trebali učiniti s time?" "Ne znam. Moţda zvati policiju?" "Zbog čega? Nismo počinili nikakav zločin." "Misliš, barem ne koliko nam je poznato." "Amy, iznenađuješ me. Kako si postala tako negativna? Dogodi se nešto dobro, a ti odmah misliš da je sigurno povezano s nečim lošim." "Samo uzimam u obzir sve mogućnosti. Pretpostavljam da nemamo nikakve bogate rođake koje si mi zaboravila spomenuti." Baka se nasmije. "Zlato, na cijelom našem obiteljskom stablu, čak ni lišće nije zeleno." "Nitko od tvojih prijatelja nema ovoliko novca da bi ga nekome poklonio, je li tako?" "Na to pitanje ti je odgovor poznat." "Dakle, ako je riječ o poklonu, poslao nam ga je netko s kime nismo u rodu, netko tko s nama uopće nije u rodu." "To je moguće. Događaju se takve stvari." "Kad?" "Cijelo vrijeme." "Na primjer?"

"Sad mi ne pada na pamet, ali znam da se događa, Netko koga si moţda davno upoznala. Ti si draga osoba, Amy. Moţda se neki bogataš zaljubio u tebe, a ti toga nisi bila ni svjesna." Amy odmahne glavom. "Ovo je jednostavno previše čudno. Trebali bismo zvati policiju." "Zbog čega? Više ga nećemo vidjeti." "Ako ga nitko ne bude traţio, mislim da će nam ga policija vratiti." "Ne ide to tako," reče baka. "Prije nekoliko godina čitala sam o svećeniku koji je pronašao više od milijun dolara u kovčegu pokraj ceste. Odnio ga je na policiju misleći da će ga dati njemu ako ga nitko ne bude traţio, budući da ga je on pronašao. Naravno, nitko nije traţio novac. Ali znaš što je bilo? Policija je rekla da je to novac od droge i konfiscirala ga prema zakonu o drogama koji je i sad na snazi. Zadrţali su svaki peni. To će se dogoditi i nama." "Samo sam zabrinuta. Kad bismo bile samo nas dvije, moţda bih bila hrabrija. Ali, budući da Taylor ovdje ţivi, osjećala bih se bolje kad bi imala nekakvu zaštitu." "Zaštitu od čega?" "Pa, moţda ovo jest novac od droge. Netko mi gaje mogao poslati greškom, misleći da sam dio distribucijskog lanca ili tako nešto." "To je glupost." "Oh, a neki stari bogataš koji se zapalio za mene je savršeno logičan." "Gledaj," reče baka, "ne znam tko ti je ovo poslao ni zašto. Samo znam da se takvo nešto nije moglo dogoditi boljoj osobi. Zato ćemo zadrţati novac i pričekati nekoliko tjedana. Nemoj trošiti ništa, barem ne neko vrijeme. Moţda ćemo za nekoliko dana dobiti poštom objašnjenje cijelog slučaja." "Moţda će nam mafijaši doći na vrata." "Moţda. Zato ćemo zadrţati novac ovdje u stanu." "To je ludost, bako. Barem bismo ga trebale staviti u neki sef na čuvanje."

"Loša ideja. Zar ne slušaš vijesti? Najbolji način da pogineš u pljački je taj da imaš novac kod sebe. To jako ljuti lopove." "Kakve to veze ima s ovim?" "Recimo da su ti neki kriminalci poslali ovaj novac greškom. Recimo da će doći po njega. Reći ćemo im da ga nemamo. Mislit će da laţemo. Poludjet će. Netko bi mogao stradati." "Ali, ako novac bude ovdje, što ćemo onda?" "Jednostavno ćemo im ga vratiti. Oni će otići sretni, a mi ćemo nastaviti ţivjeti kao i dosad. Šanse da se nešto loše dogodi su minimalne. Ali, u najgorem slučaju, ne ţelim da me neki pobješnjeli razbojnici optuţuju da igram igrice s njima. Najbolje je da im predamo novac na licu mjesta i s time svršimo." Amy ispije kavu do kraja. Pogledala je nervozno u stranu, a zatim opet u baku. "Ne znam." "Nema se što dogoditi, Amy. Ako je riječ o poklonu, bogate smo. Ako neki gadovi dođu po njega, vratit ćemo im ga. Samo pričekajmo nekoliko tjedana, ništa više." Baka se nagne prema Amy i dotakne joj ruku. "A ako stvari krenu onako kako mislim da hoće, moţeš se vratiti u svoju školu." "Uvijek znaš reći pravu stvar u pravo vrijeme." "Znači, slaţeš se sa mnom?" Amyne oči se nasmiješe, gledajući preko vrha šalice. "Gdje ţeliš strpati lovu?" "Već je na savršenom mjestu. U zamrzivaču." "U zamrzivaču?" Baka se nasmije. "Gdje bi inače luda baba drţala kutiju punu zelembaća?"

4.

Ryan je proveo noć u svojoj staroj sobi. Više puta bi utonuo u san, a zatim se probudio. Uglavnom je zapravo bio budan. Budući da je bio jedini liječnik u gradiću, Ryan nije uzimao odmor tri godine. Sada je međutim uspio raščistiti svoj kalendar tako što je sve osim najhitnijih slučajeva uputio u klinike u susjednim gradovima. U stvari, proteklih sedam tjedana proveo je sa svojom obitelji. Bio je formalno rastavljen, nedostajao mu je još samo sučev potpis da bi njegov osmogodišnji brak bio proglašen mrtvim. Klasičan slučaj neostvarenih očekivanja. Liz je radila kao konobarica kako bi mu pomogla da završi medicinski fakultet, misleći kako će joj se to isplatiti nakon diplome. Svi njegovi prijatelji s fakulteta preselili su se u kuće u planini. Ryanje završio kiruršku praksu u bolnici u Denveru i mogao je nastaviti uspješnu karijeru. Nikad nije bio zainteresiran za zarađivanje na "usmjerenoj njezi", gdje liječnici dobivaju nagrade jer ne liječe pacijente. Iako se Liz protivila, on se vratio u svoj rodni gradić i posvetio se obiteljskoj medicini', kao jedini liječnik u gradu. Većina njegovih pacijenata bila su realna kriza u današnjem zdravstvu - djeca siromašnih radnika ili farmera koji zarađuj u previše da se kvalificiraju za Medicaid, ali koji ipak sebi ne mogu priuštiti zdravstveno osiguranje. Liz je naposljetku nalijepila na ured natpis na kojem je pisalo: "PLAĆANJE U VRIJEME USLUGE", ali Ryan je uvijek gledao kroz prste kad bi nekome zatrebao kredit. Kad su neplaćeni računi dosegnuli šesteroznamenkastu cifru, Liz je izgubila strpljenje. Ryan je dijelio socijalnu pomoć. Liz je zatraţila razvod. Znači, sad je bio kod kuće. Otac mu umire. Ţena mu se seli u Denver. Uspomene iz djetinjstva bulje u njega sa zidova. Budući da je kraj tako blizu, nije imao vremena raščistiti svoju prošlost. Posteri Rogera Staubacha i prvaka Super Bowla još uvijek su prekrivali zidove, iako ih je napustilo

dijete koje je tu sanjarilo prije gotovo tri desetljeća. Pitao se što se dogodilo s čuvenim plakatom Farrah Fawcett u uskom crvenom kupaćem kostimu i s perjem u kosi. Nema ga, ali nije zaboravljen. Nevina vremena, pomislio je. Stvari više nisu izgledale tako nevino. Šest ujutro, a Ryan gotovo da nije ni spavao. I dalje se pitao je li ono bila posljedica kombinacije pića i sredstava protiv boli? Ona priča o ucjeni i hrpi novca zvučala je kao halucinacija. Ali tata je bio tako prokleto ozbiljan. Ryan je morao pogledati na tavan. Ustao je iz kreveta i obukao traperice, tenisice i polo majicu. Pod mu je zaškripao pod nogama. Koračao je lagano. Majka je sigurno već bila budna, dolje, pokraj tate. Rano jutro je vrijeme kad su njih dvoje sami. Nakon četrdeset pet godina braka koristila je što više vremena da ga provede uz svog muţa. Vrata se otvore. Ryan pogleda u hodnik. Ništa se nije čulo. Na tavan se dolazilo kroz otvor na stropu na kraju hodnika. Ryan je prošao pokraj kupaonice i sobe za goste, a zatim se zaustavio ispod pola metra dugog lanca koji je visio sa stropa. Potegnuo ga je. Poklopac se otvorio poput krokodilove donje čeljusti. Spustio je ljestve. Očekivao je da će čuti mamin glas nakon ove buke, ali ništa. Polako je i tiho spustio ljestve sasvim na pod, duboko udahnuo i počeo se penjati. Gotovo odmah ga je oblio znoj, kao posljedica jučerašnje vrućine. Miris prašine nadraţivao mu je nosnice. Kroz mali prozor s istočne strane dopiralo je svjetlo i stvaralo duge sjene. Ryan je pokušao upaliti svjetlo, ali ţarulja je bila pregorjela. Pričekao je malo, znajući da će, kad mu se oči prilagode, ono malo jutarnjeg svjetla biti dovoljno. Polako se prisjetio prošlosti. Ryan se sa svojim prijateljima znao igrati ovdje, prije dvadeset pet godina. Sarah, njegova starija sestra, uvijek ih je špijunirala. Ona je otkrila njihov tajni magazin

Playboy. Ryan nije bio siguran je li Sarah jednostavno voljela biti tuţibaba ili bi uţivala kad ga je otac kaţnjavao. Pitao se što bi ona sada mislila. Svaki korak budio je u njemu nove uspomene. Njegov prvi stereo, zajedno s gramofonskim pločama koje su se davno rastopile na uţarenom tavanu. Klarinet njegove sestre iz školskog orkestra. Vidjevši sve ove stare stvari odjednom mu je sinulo da će uskoro postati izvršitelj očeve oporuke -jednostavnih stvari koje su im obiljeţile ţivot. Zahrđalog alata. Opreme za ribolov. Gomila stare odjeće. Namještaja koji njegov otac nikad nije popravio. I, najozbiljnije, dva milijuna dolara.... To mora biti šala. Ryan zastane pokraj stare komode koju mu je otac sinoć opisao. Njezino postojanje potvrđivalo je da njegov otac sinoć nije samo halucinirao. Ali to nije značilo da se ispod nje zaista nalazi novac. Gurnuo je komodu. Nije bila lagana. Gurnuo ju je jače. Pomaknula se par centimetara, a zatim još malo. Ryan ju je jedva uspio pomaknuti pola metra. Pogledao je pod. Daske na tom mjestu nisu bile pričvršćene čavlima. Ryan klekne na pod i podigne jednu dasku. Nakon što je maknuo sloj prašine, ugledao je kovčeg. Nije to bio običan putni kovčeg. Ovaj je bio metalan, vjerojatno otporan na vatru, kao oni što se prodaju u trgovinama sa špijunskom opremom. Ryan ga izvadi iz rupe i stavi na pod ispred sebe. Imao je bravu, ali ona nije bila zatvorena. Tata je sigurno ostavio namještenu kombinaciju kako bi njegovu sinu bilo lakše. Ryan skine bravu i podigne poklopac, a zatim širom otvori oči. "Jebem ti." Sve je bilo tu, upravo onako kao što je rekao otac. Ryan nikad nije vidio dva milijuna dolara, ali uredno poslagani snopovi novčanica od stotinu dolara lako su mogli odgovarati tom iznosu.

Ryan lagano prijeđe prstima preko novčanica. Iako se nikad nije zanosio novcem, tijelom su mu prošli trnci. Sinoć, dok je leţao u krevetu, pokušavao se uspavati pretvarajući se da je novac zaista tu i pitajući se što bi mogao učiniti s njim. U tim trenucima nevjerice odlučio je da će ga dati u dobrotvorne svrhe. Nije ţelio imati plodove zločina, usprkos tome što je tata rekao da je taj čovjek zasluţio da ga se ucijeni. Međutim, sad, kad su sve te zelene novčanice stajale pred njegovim očima, situacija više nije bila tako crno-bijela. Da je radio na nekom drugom mjestu, ovu svotu bi uspio zaraditi tijekom radnog vijeka kao liječnik. Moţda ga je Bog ovim poticao na dobra djela. Smiri se, Duffy. Zatvorio je kovčeg i vratio ga u rupu te ga prekrio daskama, upravo onako kao što gaje i našao. Tešku komodu stavio je na njezino mjesto. Brzo se vratio na ljestve. Novcem će se pozabaviti kasnije. Nakon pogreba. Nakon još jednog razgovora s tatom. Ryan je sišao niz ljestve, u hodnik. Majica mu je bila prljava i namočena znojem. Otišao je u kupaonicu i oprao lice hladnom vodom. Bacio je majicu u prijavo rublje, a zatim krenuo prema svojoj sobi po čistu. Zastao je pokraj stubišta. Učinilo mu se kao da čuje kako mama jeca u dnevnoj sobi. Pojurio je niz stubište. Sjedila je sama na kauču, još uvijek u kućnom ogrtaču i s papučama na nogama. "Što je, mama?" Pogledala ga je, a njemu je sve postalo jasno. Sjeo je pokraj nje i zagrlio je. Uvijek je bila sitna, ali nikad mu se nije učinila ovako bespomoćna. Tijelo joj se treslo, glas joj je podrhtavao. "Bilo je tako... mimo. Njegov dodir. Dah. Prisutnost. Sve je odjednom nestalo."

"Sve je u redu, mama." "Kao da je bio spreman," reče mama, šmrcajući. "Kao daje zaključio daje došlo vrijeme." Kao da je htio radije umrijeti nego se još jednom suočiti sa svojim sinom, pomisli Ryan. Majka se sve jače tresla u njegovu naručju, a suze su joj slobodno tekle niz lice. Ĉvrsto ju je drţao i njeţno ljuljao. "Ne brini," šaptao je, govoreći to gotovo samome sebi. "Ja ću se za sve pobrinuti." 5. Amy je u ponedjeljak na posao došla tek za vrijeme ručka, ujutro je ostala kod kuće. Nakon šest uzastopnih dana rada, tri tisuće prijeđenih milja između različitih ureda tvrtke i nevjerojatnog bezobrazluka zaluđenih odvjetnika, osjećala je da ima pravo provesti nekoliko sati više sa svojom kćeri. Ured tvrtke Bailey, Gaslow & Heinz u Boulderu nalazio se na Walnut Streetu i zauzimao gornja tri kata peterokatnice. U Boulderu se nalazio drugi po veličini ured tvrtke, iako je s 33 odvjetnika daleko zaostajao za onim u Denveru, u kojem ih radi 140. Ured se ponosio time što posao obavija jednako kvalitetno kao denverski. "Dobro jutro", reče Amy prolazeći pokraj kolege u hodniku. Uzela je šalicu kave u predvorju i krenula u svoj ured. Otvorivši vrata ugledala je na stolu hrpu papira koji su se tu nakupili proteklog tjedna. Njezin je ured bio malen, ali ona je bila jedina zaposlenica koja nije bila odvjetnica, a koja je imala prozor i pogled. Marilyn Gaslow je utjecala na to da ga ona dobije. Marilyn je bila utjecajna partnerica koja je radila u Denveru. Njezin je otac bio onaj Gaslow koji se spominje u nazivu tvrtke, jedan od njezinih osnivača prije više od stotinu godina. Ona i Amyna majka bile su

prijateljice od srednje škole - najbolje prijateljice sve do njezine smrti. Marilyn je bila zasluţna što su Amy primili da tu radi kao stručnjak za kompjutore i ona se izborila za to da joj tvrtka isplati pola školarine ako upiše pravnu školu. Jedini uvjet za to bio je taj da se Amy nakon studija mora vratiti u tvrtku kao suradnica. To je barem trebao biti jedini uvjet. Otkako je Amy potpisala ugovor, tvrtka je tretira kao roba. Sjela je za svoj stol i uključila kompjutor. Provjeravalaje svoj e-mail izvan ureda proteklog tjedna, ali sad je imala neke nove poruke. Jedna je bila od Marilyn i stigla je upravo jutros. Pisalo je: "Bravo, mala Amy. Odličan posao!" Amy se nasmiješi. Barem je netko od dvjesto zaposlenika znao kako se zahvaliti što je spasila kompjutorski sustav. Otvorila je drugu poruku na monitoru. Bila je od Jasona Phelpsa, predsjednika parničnog odsjeka u uredu u Boulderu. DOLAZI KOD MENE! Samo je to pisalo. Podigla je pogled preko monitora i gotovo skočila. Stajao je na vratima, namršten. "Gospodine Phelps - dobro jutro, gospodine. Mislim, dobar dan." "Da, danje. Velika T-ball utakmica zaTimmyja jutros, pretpostavljam?" Stislo ju je u grlu. Nije bilo vaţno koliko je noći i vikenda radila. Nije bilo vaţno je li bila poslovno odsutna. Kad je u pitanju samohrana majka, njezina privremena odsutnost uvijek daje povoda negativnim komentarima. "Zove se Taylor," reče ona hladno. "I ona ne igra T-ball. Njezina mama nema vremena da je odvede." "Mreţa za Wislonovu obranu treba biti dostupna do tri sata. Nikako kasnije."

"Moram raditi preko MIS direktora šest različitih pravnih tvrtki. A vi ţelite da bude gotovo za dva sata?" "Ţelio sam to jučer. Danas mi je neophodno. Nije me briga kako ćete to obaviti. Samo neka bude gotovo." Podignuo je bujnu sivu obrvu, a zatim se okrenuo lijevo. Amy je klonula na svojoj stolici. Sve se nastavlja tamo gdje je stalo. Voljela bih igrati T-ball s tvojom glavom, seronjo. Voljela bi mu to reći u lice, ali on bi sigurno učinio sve da joj ukinu stipendiju. Onda ne bi mogla ići u pravnu školu. A onda se ne bi mogla vratiti-ovome. "Ţelim ţivjeti ţivot," mrmljala je. Pitala se kako je došlo do ovoga, ali je znala odgovor. Svaka dva ili tri mjeseca njezin bivši muţ bi je na to podsjetio. Nazvao bi i rekao da bi platio polovicu nečega za Taylor ako će ona platiti drugu polovicu. Jednom je tako rekao Taylor da će nju i Amy poslati na odmor na Havaje ako mama plati polovicu troškova. Taylor je cijeli tjedan skakala po kući s plastičnim vijencem oko vrata i sunčanim naočalama, a onda se ispostavilo da od toga nema ništa. Drugi put je samo nagovarao Amy da uloţi deset tisuća dolara u fond za obrazovanje za Taylor, a da će on uplatiti drugu polovicu. Zbog takvih stvari—kao što je Taylorina budućnost — zaista bi poţeljela daje u poziciji da mu u lice moţe reći da je laţljivac. Moţda je i bila. Oči joj zasvijetle vragolastim osmijehom. Uzela je telefon i nazvala njegov ured. Javila se tajnica. "Ţao mi je," rekla je ona Amy. "Na sastanku je. Ţelite li ostaviti poruku?" Poruku je imala spremnu u glavi. Taylor ide na Yale. Plati polovicu, gade. Ali, onda je shvatila da se zaletjela. Onaj novac nije njezin. Barem ne još. "Nemam nikakvu poruku, hvala." Spustila je slušalicu i vratila se u stvarnost.

Pogledala je na sat. Jedino je rješenje da njezin klon obavi zadatak koji joj je postavio gospodin Phelps do tri sata. Duboko je udahnula i vratila'se do kompjutora, ali ne zbog Phelpsova projekta. Na ekranu se pojavio program financijskog planiranja. Lukavo se smiješila promatrajući kako kompjutor računa kamate na dvjesto tisuća dolara. Pogreb je odrţan u utorak u katoličkoj crkvi sv. Edmunda. Ni Ryan ni njegova sestra nisu često išli u crkvu. Njegovi roditelji, međutim, prisustvovali su misi gotovo svake nedjelje već desetljećima. Tu su Frank i Jeanette Duffy izgovorili bračna obećanja. Tu je kršteno njihovo dvoje djece i tu su se prvi put pričestili. Ryanova sestra, Sarah, također se tu udala. U posljednjem redu balkona jedan prijatelj je rekao Ryanu otkud zapravo dolaze djeca. Iza čvrstih hrastovih vrata sa strane kapele Ryan je ispovijedao svoje grijehe starom irskom svećeniku s alkoholičarskim crvenim nosom. '''Blagoslovi me, oče, jer sam griješio..." Ryan se zapitao kad je njegov otac posljednji put bio na ispovijedi. Zapitao se što je tada ispovjedio. Crkva sv. Edmunda bila je stara kamena crkva sagrađena u stilu španjolskih misionara. Nije to bila autentična građevina. Nekadašnjim španjolskim istraţivačima nije se dalo ići istočnije od ravnice Colorada u potrazi za mitološkim zlatnim gradovima. Mjesta kao što su San Luis Valley i Sangre de Cristo Mountains na jugozapadu i u juţnom središnjem Coloradu bile su pune podsjetnika na legendarnu potragu za gradovima izgrađenim od zlata. Španjolci su se, izgleda, zaustavili kad su došli do ravnice. Istraţivači iz šesnaestog stoljeća nekako su osjetili da nikakvog bogatstva nema u Piedmont Springsu. Da su samo pogledali na tavan Franka Duffyja.

Ryan protrne. Crkva je iznutra bila hladna, čak i u srpnju. Tamna stakla gotovo nisu propuštala prirodnu svjetlost. Osjećao se intenzivan miris tamjana. Na misije bilo dosta ljudi. Frank Duffy je imao mnogo prijatelja, od kojih očito nitko nije znao da je on bio ucjenjivač koji se na taj način dočepao dva milijuna dolara. Obje strane crkve bile su pune oţalošćenih ljudi odjevenih u crno. Otac Marshall predvodio je sluţbu, s tuţnim izrazom lica i ljubičastom trakom. Ryan je sjedio u prvom redu pokraj svoje majke. Njegova sestra i šogor sjedili su mu s lijeve strane. Liz, njegova bivša ţena, "nije mogla doći." Naglo je prestala svirka orgulja. Crkvom je zavladala tišina, koju bi samo povremeno prekinuo glasić nekog nestrpljivog djeteta. Ryan je stisnuo majčinu ruku kad je stric stao pokraj oltara da odrţi govor. Stric Kevin bio je debeo i ćelav i patio je od srčane bolesti. Svi su očekivali da će umrijeti prije svog mlađeg brata. Ĉinilo se da nije bio ni najmanje pripremljen na Frankovu smrt. Podesio je mikrofon i nakašljao se. "Volio sam Franka Duffyja," rekao je drhtavim glasom. "Svi smo ga voljeli." Ryan ga je ţelio slušati, ali misli su mu lutale. Mjesecima su znali da ih čeka ovaj dan. Počelo je s kašljem, koji je on pripisao svojoj kroničnoj astmi. Otkrivena su mu oštećenja na glasnicama. Najprije su se bojali da bi tata mogao izgubiti glas. Frank Duffy je imao smisla za humor. Uvijek je pričao viceve u kavani, a na zabavama se najglasnije smijao. Bila bi to okrutna ironija, da mu je oduzeta sposobnost govora-kao kad se dogodi da slikar oslijepi, glazbenik izgubi sluh. Glasnice su, međutim, bile samo vrh ledene sante. Rak je već bio metastazirao. Liječnici su rekli da će ţivjeti još tri ili četiri mjeseca. Nije ostao bez glasa-barem ne do samog kraja, kad gaje utišao njegov vlastiti osjećaj srama. Njegova smrt bila je njegova vlastita ironija.

Stric je i dalje govorio. "Moj brat je bio marljiv čovjek cijelog svog ţivota, čovjek koji bi postao nervozan kad bi ulog u pokeru prešao pedeset centi." Osmijeh mu je splasnuo, a lice poprimilo ozbiljniji izraz. "Ali Frank je bio bogat duhom i blagoslovljen divnom obitelji." Ryan se osjećao kao da u srcu ima rupu. Lijepe uspomene njegova strica više kao da nisu bile vaţne. Sad kad je znao za onaj novac, nisu mu zvučale istinito. Ĉuo je kako njegova strina jeca u drugom redu. Još je nekoliko prisutnih bilo ganuto do suza. Pogledao je svoju majku. Nije bilo suza iza tamnog vela, primijetio je sa znatiţeljom. Sjedila je s bezizraţajnim licem od kamena. Na njoj nije bilo nikakva znaka tuge niti uznemirenosti. Naravno, bolest je trajala dugo. Sigurno ga je već oplakala i ostala bez emocija. Ili je, zapitao se, tako bilo jer je nešto znala! 6. Amy je udovoljila nemogućem roku gospodina Phelpsa u tri sata. Uvijek je sve obavljala u roku. Ovaj put, međutim, osjećala se iskorišteno. Otišla je kući kad je bila gotova. Dok se vozila, svašta joj je padalo na pamet. U vezi s novcem. Odlučila je da neće samo ostaviti poruku. Odvest će se svojim starim kombijem do Baileyja, Gaslowa & Heinza, kao i svakog drugog dana. Uzet će svoju jutarnju kavu, otići u svoj ured i mimo sjesti za stol. Ali neće paliti kompjutor. Neće niti zatvoriti vrata. Ostavit će ih širom otvorena - i samo čekati da dođe netko kao što je gospodin Phelps da je potegne za jezik. Na trenutak je, međutim, čekanje postalo paranoično. Bakina je ideja bila da zadrţe novac u kući i čekaju da vide što će se dogoditi. Amy je imala osjećaj da je netko testira, ispituje hoće li postupiti pošteno. Prisjetila se pitanja na molbi koju je

popunjavala kad se upisivala u pravnu školu. Vrši li se trenutno protiv vas kazneni postupak! Jeste li ikad bili kažnjavani! Što je najgore, moţda joj je ovo netko namjestio, netko kao što je njezin bivši muţ. Moţda je prijavio da je novac ukraden i predao serijske brojeve FBI-u. Ĉim ga pokuša trošiti, bit će uhićena. To se zove paranoja. Amyn bivši muţ jedva je izdvajao pet stotina dolara mjesečno za alimentaciju. Sigurno ne bi riskirao dvije stotine tisuća dolara. Ipak, pametno bi bilo obavijestiti policiju. Ali baka bije ubila. Ubila bi samu sebe kad bi propustila priliku da se riješi pravne škole i vrati se svom studiju o kojem je uvijek sanjala. Došlo je vrijeme da Amy Parkens pomalo riskira. Amy je otišla u kuhinju i otvorila vrata zamrzivača. Posegnula je za kutijom s novcem iza zamrznutog paketa. "Amy, što to radiš?" Okrenula se začuvši bakin glas. Osjetila je potrebu da nešto slaţe, ali nikad ne bi mogla prevariti baku. "Samo gledam je li svetu." Baka spusti torbu s hranom na stol. Vratila se iz trgovine brţe nego što je Amy očekivala. "Sve je tu," reče baka. "Ništa nisam uzela." "Nisam to ni mislila." "Onda to zatvori, curice." Amy je zatvorila vrata i pomogla baki raspremiti stvari. "Gdje je Taylor?" "Vani. Ĉuva je gospođa Bentley. To nam duguje, ja sam toliko puta čuvala njezina mala čudovišta." Baka zastane, a zatim se nasmiješi na tu pomisao. "Moţda bismo mogli uzeti malo novca i naći dadilju za Taylor. Dobru dadilju. Koja govori francuski. Voljela bih da Taylor nauči francuski."

Amy je stavila kutiju s hrskavim riţinim pahuljicama u kuhinjski ormar. "Izvrsna ideja. Bit će jedina djevojčica u Boulderu koja naručuje pommes frittes u fast-food restoranu." "Najozbiljnije, Amy. Ovaj će novac tvojoj kćeri pruţiti sasvim drukčiji ţivot." 'To nije pošteno. Nemoj koristiti Taylor da bi me uvjerila da je u redu zadrţati novac." "Ne razumijem te. Što ima loše u tome što smo ga zadrţale?" "Nervozna sam. Stalno očekujem da će nam netko ubaciti pismo u sandučić ili pokucati na vrata da će se dogoditi nešto što bi objasnilo otkud se stvorio novac. Objašnjenje moţda nikad ne dobijemo. Ako je novac poslan greškom, ţelim to znati. Ako je riječ o poklonu, voljela bih znati čija se dobrota iza toga krije." "Unajmi detektiva ako si toliko nervozna. Moţda on moţe ispitati novac ili otiske prstiju na kutiji." "To je dobra ideja." "Postoji samo jedan problem. Kako ćeš mu to platiti?" Nestade osmijeha s Amyna lica. Baka reče: "Mogla bi uzeti dio novca. Uzmi pet stotina dolara." "Ne. Ne moţemo trošiti ništa dok nc saznamo od koga je." "Onda nam ne preostaje drugo nego da čekamo." Sloţila je papirnatu torbu za kupovinu i stavila je u ladicu, a zatim poljubila Amy u čelo. "Idem vidjeti što radi naš mali anđeo." Lice joj se smrknulo kad je baka otišla iz stana. Nije voljela čekati. Budući da nije mogla sebi priuštiti privatnog detektiva da ispita otiske prstiju, nije znala što bi drugo poduzela. Na plastičnom omotu nije bilo ničijeg imena. Preostala je samo kutija. Kutija!

Potrčala je prema zamrzivaču, otvorila vrata i zgrabila kutiju. Sjela je na stol i pogledala poklopac. Na gornjoj strani ništa. Preokrenula ju je. Pogodak. Kao što se i nadala, na kutiji je bio otisnut identifikacijski broj proizvoda, ekspresnog lonca, koji je nekad u njoj bio. Amy je znala da proizvodi uvijek idu s registracijskom karticom. Međutim, sumnjala je da će joj tek tako dati ime i adresu preko telefona. Nakon nekog vremena nazvala je sluţbu informacija i dobila besplatan broj tvrtke Gemco Home Appliances. "Dobar dan," rekla je najnjeţnije što je mogla. "Htjela bih vas zamoliti za jednu uslugu. Dobili smo dva ekspresna lonca ovdje u crkvi neku večer i biste li, moţda, znali koja je ţena došla s istim Gemco loncem? Oprala sam oba i sada nisam sigurna koji je čiji. Ne bih ţeljela reći ţenama da sam zamijenila njihove stvari. Ako vam dam identifikacijski broj proizvoda jednog od njih, moţete li mi reći čiji je?" Sluţbenik je malo zastao. "Nisam siguran da bih to smio učiniti, gospođo." "Molim vas. Samo ime. Spasit ćete me od velike neugodnosti." "Pa, to bi valjda bilo u redu. Samo nemojte ništa reći mom šefu." Pročitala mu je jedanaesteroznamenkasti broj na kutiji i pričekala. "Evo ga ovdje," rekao je. "Taj pripada Jeanette Duffy." "Oh, Jeanette." Amy je htjela zatraţiti i adresu, ali od uzbuđenja se nije mogla sjetiti kako bi to uvjerljivo izvela. Polako, pomislila je sjetivši se bakina savjeta. "Puno vam hvala, gospodine." Srce joj je snaţno lupalo dok je spuštala slušalicu. Iznenadila je samu sebe zbog načina na koji je to obavila. Nevjerojatno, upalilo je. Sad već nešto zna. Sad joj samo preostaje naći pravu Jeanette Duffy.

7. Kuhinja je mirisala po kuhanoj govedini i kupusu. Blagovaonica također. Dnevna soba isto tako. Mirisala je cijela kuća. Tu su tradiciju Duffyjevi poštovali otkad Ryan zna za sebe, odnosno od djedova pogreba. Odmah nakon pogreba, vratili bi se kući i najeli, kao da time ţele dokazati da ništa nije tako depresivno da im upropasti dobar obrok. Netko bi uvijek donio kuhanu govedinu i kupus. K vragu, tko bi god navratio, donio bi sa sobom kuhanu govedinu i kupus. Tata uopće nije volio kuhanu govedinu i kupus. Iako to sada nema veze. Tata je otišao. Zauvijek. "Tvoj tata je bio dobar čovjek Ryane." Bio je to Josh Colburn, obiteljski odvjetnik. On je odvjetnik svake obitelji već pedeset godina. Nije bio Clarence Darrow, ali je bio pošten čovjek, odvjetnik stare škole koji je odvjetništvo smatrao svetim zanimanjem. Nije bilo nikakvo čudo da u oporuci njegova dragog pokojnog klijenta nije bilo ni spomena lovi na tavanu. Colburn je bio posljednji čovjek kojem bi tata za to rekao. Već je bio pokraj bifea prije nego što mu je Ryan htio zahvaliti na lijepim riječima. Osim što su gosti u crnoj odjeći, okupljanje poslije pogreba nije imalo nikakve izravne veze sa samim pogrebom. Počelo je s malim grupicama prijatelja i rodbine koji su se tiho prisjećali Franka Duffyja. Što je dolazilo više ljudi, buka je postajala glasnija. Grupice od troje ili četvero ljudi povećale su se na njih šest ili osam, sve dok kuća nije postala tako krcata da je bilo nemoguće razlučiti gdje jedna grupa prestaje a počinje druga. Hrana je probila i posljednje ostatke leda - tone svih vrsta hrane. Nešto kasnije netko je zasvirao "Danny Boy" na starom klaviru, a stric Kevin je nalijevao čaše Jameson'sa u zdravlje svog dragog pokojnog brata.

Ryan im se nije pridruţio. Samo je išao od sobe do sobe znajući da će ako zastane morati razgovarati s nekim s kime ne ţeli. Zapravo, nije mu bilo do razgovora s bilo kime. Osim s majkom. Ryan ju je paţljivo promatrao čitav dan, sve od onog govora koji je svima izmamio suze na oči svima osim Jeanette Duffy. Na neki je način izgledala normalno. Ne bi bila prva udovica koja je leţerno proţivjela pogreb svog muţa. Ali, to nije bilo nalik njegovoj majci. Ona je bila osjećajna ţena, jedna od onih koje su gledale Divan život barem pedeset puta i zaplakale bi svaki put kad Clarence dobije krila. Ryan je uhvatio njezin pogled s druge strane sobe. Pogledala je u stranu. "Pojedi nešto, Ryane." Strina je prema njemu gurala tanjur s hranom. "Ne, hvala. Zaista nisam gladan." "Ne znaš što propuštaš." "Nisam gladan." Pokušao je opet uhvatiti majčin pogled kroz guţvu, ali ona nije htjela pogledati u njegovu pravcu. Okrenuo se prema svojoj minijaturnoj strini. "Strina Angie, što misliš, je li mami dobro?" "Dobro? Mislim da jest. Ovo je jako teško razdoblje za nju, Ryane. Tvoj otac je jedini muškarac kojeg je ikad... znaš već. Voljela. Bili su posebni. Kao jedna osoba." Pogledao je majku, a zatim opet strinu. "Pretpostavljam da jedno od drugog ne bi čuvali nikakve tajne, zar ne?" "Mislim da ne. Ne, ne bi sigurno. Frank i Jeanette to ne bi činili." Ryan je gledao u majčinu pravcu, ali defokusiranim pogledom. Bio je duboko zamišljen. Strina mu dotakne ruku. "Jesi li dobro, dragi?"

"Dobro sam," reče on tiho. "Samo mislim da mi je potrebno malo svjeţeg zraka. Ispričaj me na trenutak." Krenuo je preko dnevne sobe prema vratima, a zatim se zaustavio. Imao je osjećaj da ga majka promatra. Okrenuo se i uhvatio njezin pogled. Ovaj put nije pogledala u stranu. Ryan je produţio kroz guţvu prema blagovaonici. Majka je stajala na čelu stola punog hrane i rezala govedinu. On stane pokraj nje, dotakne njezinu ruku i rekne joj njeţnim glasom. "Mama, moram porazgovarati s tobom nasamo." "Sad?" "Da." Nervozno se nasmiješila. "Ali, gosti..." "Mogu čekati, mama. Ovo je vaţno." Oteo joj se nervozan treptaj. Zatim je spustila noţ. "U redu. Moţemo razgovarati u spavaćoj sobi." Ryan krene za njom niz hodnik. Vrata su se otvorila pred njima. Izašao je neki stariji čovjek zatvarajući patent na hlačama. "Oprostite," reče. "Prokleta prostata, znate." Brzo je odjurio. Ušli su zajedno. Ryan je zatvorio vrata kako im ne bi smetala buka. Kao i njegova stara soba, spavaća soba njegovih roditelja izgledala je kao vremenska kapsula upotpunjena zidnim papirom u boji. Krevet je bio u starinskom stilu, toliko podignut od poda da su trebale ljestve da se popneš. On i sestra Sarah skrivali su se ispod kao djeca. Tata bi se pretvarao da ih ne moţe naći, iako su se smijali tako glasno da su ih susjedi mogli čuti. Ryan otjera uspomene i dobro pogleda oko sebe, kako bi se uvjerio da su sami. Majka je sjela u naslonjač u uglu. Ryan se naslonio na stup pokraj kreveta. "Što te muči, Ryane?" 'Tata mi je rekao nešto onu večer prije nego što je umro. Nešto prilično uznemirujuće."

Glas joj zadrhti. "Oh?" Počeo je hodati po sobi. "Gledaj, ovo zaista ne znam kako bih rekao na lijep način, zato samo dopusti da te nešto upitam. Jesi li znala išta o nekakvoj ucjeni u koju je tata bio umiješan?" "Ucjeni?" "Da, ucjeni. Dva milijuna dolara, u gotovini." Ryan je pratio njezinu reakciju, traţeći znakove iznenađenja. Nije ih vidio. "Da, znala sam." Iznenada je prestao hodati, zaprepašten. "Što si znala?" Ona uzdahne. Imao je dojam da je očekivala ovakav razgovor, što ne znači daje uţivala u njemu. "Znala sam za novac. I znala sam za ucjenu." "Dopustila si mu da to učini?" "Nije to tako jednostavno, Ryane." Glas mu je postao glasniji. "Slušam, mama. Pričaj." "Nema potrebe za takvim tonom." "Ţao mi je. Samo, izgleda da baš nismo ţivjeli kao milijunaši. Sad kad je tata mrtav, otkrijem da je bio ucjenjivač i da se na tavanu nalaze dva milijuna dolara. Koga je uopće ucjenjivao?" 'To ne znam." "Kako to misliš da ne znaš?" "Nikad mi nije rekao. Nije ţelio da znam. U tom slučaju, ako nešto krene loše, mogla bih iskreno reći policiji da ništa ne znam. Ja s time nisam imala nikakve veze." "Ali, bilo ti je drago pokupiti novac." "Ne, nije. Zato je novac još uvijek na tavanu. Za mene je on proklet. Nikad ne bih dozvolila tvom ocu da potroši penija od njega. Otac i ja smo se oko toga gadno svađali. Ĉak sam mu prijetila da ću ga ostaviti." "Zašto to nisi učinila?"

Pogledala ga je znatiţeljno, kao da je to bilo glupo pitanje. "Voljela sam ga. A on mi je rekao da je taj čovjek zasluţio da ga se ucjenjuje." "Povjerovala si mu?" "Da." "I to je sve? Tata kaţe da to čovjek zasluţuje, a ti mu dopustiš zadrţati novac. Ali mu ga ne dopuštaš trošiti. To je ludost." Prekriţila je ruke, kao da se brani. "Dogovorili smo se. Nije mi bilo drago trošiti novac, ali tata je mislio da ćete ti i tvoja sestra misliti drukčije. Zato smo ga odlučili drţati skrivenog dok on ne umre. Onda bismo ga ostavili tebi i Sarah da odlučite ţelite li ga uzeti, baciti, zapaliti - što god hoćete. Vaš je. Ako ga ţelite potrošiti u dobrotvorne svrhe, imate očev blagoslov." Ryan priđe k prozoru i pogleda prema vrtu. Stric Kevin je organizirao igru s potkovama. Govorio je tiho,stojeći leđima okrenut prema majci. "Što bih sad trebao reći?" "Pripada tebi, tebi i Sarah." Okrenuo se i pogledao je u lice, ne pokazujući nikakve osjećaje. "Mislim daje pravo vrijeme da porazgovaram sa svojom starijom sestrom." 8. Otkriće je jako uznemirilo Amy. Sigurnosti radi nije htjela koristiti kompjutore niti telefone tvrtke kako bi ušla u trag Jeanette Duffy. Na Internetu je otkrila da postoje stotine ţena po imenu Jeanette Duffy i da se ni po čemu posebno ne razlikuju jedna od druge. Zato je otišla u pravnu knjiţnicu Sveučilišta u Coloradu. Tehnički, još uvijek nije bila studentica, ali je pomoću slatkog osmijeha i kopije potvrde o upisu u jesenski semestar nagovorila sluţbenike da joj dopuste pretraţivati tisak.

Odlučila je pretragu za početak ograničiti na Colorado, a zatim, bude li potrebno, ići dalje. Utipkala je ime "Jeanette Duffy" i pritisnula tipku enter, a zatim odabrala najnoviji od desetak članaka. Plavi ekran je zatreperio i prikazao pun tekst članka iz jučerašnjeg lista "Pueblo Chieftain". Amy je napola očekivala da će naći nekoga po imenu Jeanette Duffy kome je upravo nestalo dvjesto tisuća dolara iz Prve nacionalne banke Colorada. Umjesto toga, pronašla je obavijest o smrti. "Frank Duffy," pisalo je, "62-godišnjak i dugogodišnji stanovnik Piedmont Springsa umro je 11. srpnja nakon hrabre borbe s rakom. Oţalošćeni: njegova supruga Jeanette Duffy, s kojom je u braku proveo 44 godine, sin Ryan Patrick Duffy, liječnik, i kći Sarah Duffy-Langford. Pogreb je danas u 10 sati u katoličkoj crkvi sv. Edmunda u Piedmont Springsu." Amy se zagledala u ekran. Smrt bi nekako imala smisla. Moţda je dvjesto tisuća dolara bilo nekakvo nasljedstvo. Isprintala je članak, a zatim isključila kompjutor i telefonirala kući. "Bako, sjećaš li se točnog dana kad je stigao paket?" "Rekla sam ti već, draga, da nisam bila kod kuće kad je stigao. Samo je čekao ispred vrata." "Razmisli dobro. Koji je dan bio kad se pojavio?" "Oh, ne znam. Ali bilo je to neposredno nakon što si otišla. Prije nekoliko dana." "Znači, svakako prije više od sedam dana?" "Rekla bih da da. Zašto pitaš?" Malo je zastala, bojeći se da će je baka prekoravati. "Nešto malo istraţujem." "Amy," reče baka.

"Saslušaj me. Novac je došao u staroj kutiji za ekspresni lonac, je li tako? Pa, uzela sam serijski broj s kutije i otkrila da je pripadao Jeanette Duffy. Izgleda da postoji neka Jeanette Duffy u Piedmont Springsu čiji je muţ umro prije pet dana." "Ma nemoj. Sahranili su ga u loncu." "Dosta, bako. Mislim da sam pronašla nešto. U obavijesti o smrti piše da je umro nakon hrabre borbe s rakom. To znači da je znao da umire. Mogao mi je poslati paket prije nego što je umro. Ili ga je moţda poslala njegova ţena. Nešto poput tajnog nasljedstva za koje nije htio da znaju njegova djeca." "Ne čini ti se da malo previše naglo zaključuješ?" "Ne baš. Sve više mi se čini da nije riječ o nikakvim kriminalcima. Ne bi oni poslali novac u kutiji za lonac. Bez uvrede, bako, ali to izgleda kao nešto što bi učinio neki stariji čovjek ili ţena." "Dakle, što ćeš učiniti sad? Nazvati tu Jeanette Duffy samo nekoliko dana nakon što joj je muţ pokopan? Molim te, pusti jadnu ţenu na miru." "Boţe, ne volim gubiti vrijeme." "Amy," reče baka. "Pokaţi malo obzira." "Dobro, dobro. Sad mi se ţuri. Pozdravi Taylor." Spustila je slušalicu. Još uvijek je bila u iskušenju da li da nazove Jeanette Duffy. Ali baka je imala pravo. Moguće da je suprug Jeanette Duffy poslao novac bez njezina znanja. Ili je moţda Amy našla potpuno pogrešnu Jeanette Duffy. U svakom slučaju, bilo bi okrutno ţenu kojoj je tek umro muţ suočiti s ovakvim nečim. Opet je pogledala obavijest o smrti. Blagi osmijeh joj je prešao preko lica dok je uţurbano birala broj informacija. "Piedmont Springs," reče. "Da, trebala bih broj i adresu Ryana Duffyja, liječnika."

Udovicu bi trebala poštedjeti. Ali sin bi bio u redu. 9. "Bogati smo!" Lice Sarah Langford blistalo je od uzbuđenja dok je to govorila. Njegova sestra bi pala sa stolice, pomisli Ryan, da nije bila u osmom mjesecu trudnoće. Sarah je bila samo pet godina starija od Ryana, ali njemu se uvijek činila starom. Dok je išla u školu, izgledala je starije od vlastite majke jer je nosila mačkaste naočale i frizuru u stilu šezdesetih. Djeca su govorila da je Ryan ljepši od nje, što je više bila pljuska njoj nego kompliment njemu. Na ţalost, nije se puno promijenila u posljednja tri desetljeća, osim što joj je posijedila kosa, te što je dobila podočnjake i dodatnu kilaţu. Sarah je bila krupna prije trudnoće, a u osmom mjesecu bila je golema. "Dva milijuna dolara!" doslovno je vrištala od sreće. "Ne mogu vjerovati!" Bili su sami u Ryanovoj staroj sobi. Majka je bila dolje s nekoliko rođaka koji su odlučili napraviti večeru od ostataka popodnevne poslijepogrebne gozbe. Ryan je sjedio na krevetu. Nije bilo druge nego joj reći. Polovica novca s pravom pripada njoj. Ipak, nije očekivao da će pokazati toliko oduševljenje. Barem ne istog dana kad im je otac pokopan. "Polako, Sarah. Ima tu jedna kvaka." Njezino uzbuđenje polako je splasnulo. "Kvaka?" "Nije to baš pronađen novac. On je iznuđen." "Kako?" 'Tata gaje dobio ucjenjujući nekoga."

Oči su joj se opet širom otvorile, ovaj put od bijesa. "Ako se tako šališ sa mnom, ja ću..."

"Ne, ne šalim se." U nekoliko minuta rekao joj je sve što zna, uključujući i to da ni on ni njihova majka ne znaju tko je isplatio novac. "Jedino što je rekao mami je to da je taj čovjek zasluţio da ga se ucjenjuje." "Onda i mi zasluţujemo da ga zadrţimo." "Sarah, mi to ne znamo." "Što bi ti učinio? Vratio ga?" On ne reče ništa. Njegova sestra zabrinuto ga je promatrala. "Ne misliš to valjda ozbiljno." "Samo ţelim dobiti odgovore na neka temeljna pitanja prije nego bilo što učinimo. Koliko znamo, tata je iz nekog starog gada izvukao sav novac što ga je ovaj imao. Ili je moţda bio prisiljen krasti da bi udovoljio tatinu zahtjevu. A što je uopće taj čovjek učinio da bi zasluţio da ga se ucjenjuje?" "Zar ne misliš da bismo trebali vjerovati očevu mišljenju o tome?" "K vragu, ne. Volio sam tatu, ali činjenica je da je bio ucjenjivač. Na stranu moral, ali ovaj novac predstavlja ozbiljan pravni problem. Ako Porezna sluţba ili FBI saznaju da je tata dobio dva milijuna dolara na neki način koji nije bio lutrija, netko - odnosno mi - trebao bi imati ozbiljno objašnjenje za to." "Dobro. Onda mi daj moj milijun, a ti sa svojim čini što god hoćeš. Ja ću riskirati. A čini mi se da su odvjetnici prilično spretni kad treba milijunaše drţati dalje od nevolje." "Ne ţelim se svađati s tobom oko ovoga. Treba nam plan i oboje ga se trebamo drţati."

Trudila se disati duboko i pomicala je nervozno svoje trudno tijelo u stolici. "K vragu, Ryane. Zbog tebe će mi popucati hemeroidi." "Napisat ću ti recept," reče on suho. "Neće mi pomoći. Nemam novca za lijek. Pogledaj istini u oči, Ryane. Ova je godina bila teška za cijelu obitelj. Kad poplaćamo tatine bolničke račune, morat ćemo voditi brigu i o mami. Ona je u svemu bila ovisna o tati. Ti si usred razvoda, a iako se Liz ponijela prilično civilizirano prema obitelji, mislim da nešto govori činjenica da nije došla na pogreb. Prema onome što sam čula, unajmila je opasnog odvjetnika iz Denvera koji je poznat po tome da muţeve ostavi na prosjačkom štapu." "Sarah, znam se nositi s vlastitim problemima." "Pa, imam ja i svoje probleme. U mojim godinama morala sam potrošiti pravo bogatstvo da ostanem trudna. Svi oni lijekovi za plodnost nisu jeftini. Do grla smo u dugovima, a beba se još nije niti rodila. A ne trebam ti niti napominjati da Brent više ne radi." "Misliš da dva milijuna dolara mogu riješiti sve probleme na svijetu?" "Ne, ali naše da." "Moţda prouzrokuju više problema nego što ih riješe." "Samo ako to dozvoliš, Ryane. A sad, ako nemaš ništa protiv, voljela bih vidjeti svoj milijun dolara." Odmahnuo je glavom. "Ne moţemo ih podijeliti dok se ne dogovorimo što ćemo učiniti s njim." "To je moj novac. Učinit ću s njim što budem htjela." "Moramo se drţati zajedno. Moramo riješiti puno toga. Ne smijemo zanemariti ni porez na imovinu."

"Isuse, Ryane. Samo uzmi novac i budi sretan." "Ja sam izvršitelj oporuke. A ucjena je nezakonita stvar. Riječ je o tome da prihvaćamo nezakonito stečen novac. Ako ćemo već to učiniti, učinimo to onako kako treba." "A kako to treba?" "Drţat ću novac skriven dok ne otkrijemo koga je tata ucjenjivao i zašto. U međuvremenu, nikome nećemo reći ništa o tome. Ni Liz. Ni Brentu. Tako tajna neće doći do Porezne sluţbe niti nam se razbiti o glavu. Na kraju, kad budemo sigurni da je tata postupio ispravno - i da je čovjek zasluţio da ga se ucjenjuje - onda ćemo ga zadrţati." "A što ako on to nije zasluţio?" "Onda ćemo anonimno pokloniti dva milijuna dolara u dobrotvorne svrhe." "Ma nemoj!" "Takav je dogovor, Sarah." "A što ako se meni ne sviđa?" "Ne bih htio biti bezobrazan, ali ti nećeš znati gdje se novac nalazi. Postane li netko pohlepan, već sam odabrao račun na koji će otići novac." "Sranje, Ryane. To je prisila." "Mora ostati u obitelji." Napravila je grimasu. 'Tako, dakle," reče on. "Nećemo nikome govoriti ništa, ni Liz ni Brentu. Pogotovo ne Liz ni Brentu. Dok ne otkrijem istinu. Jesmo li se dogovorili?" "Recimo tako," reče ona mrko. "Dobro." Ustao je kako bi pomogao sestri da ustane sa stolice. Mahnula mu je rukom odbijajući njegovu pomoć. Maknuo se u stranu, a ona se odgegala do vrata. Ĉešao se po glavi i pitao se je li ovaj kompromis ispravan potez. Osim toga, pitao se koliko je Sarah pouzdana.

Ryan je znao da je njegova sestra ljuta. Otišla je iz kuće odmah nakon razgovora, samo se na brzinu pozdravivši s majkom. Nije vidio smisla u tome da trči za njom. Različiti su. Valjda će se smiriti. Majka i tetke su sređivale kuhinju i blagovaonicu. Rad je svakako učinkovit način da čovjek zaboravi na usamljenost i tugu. Ryan se povukao u dnevnu sobu i uključio televizor na kojem su upravo emitirane večernje vijesti. Poplava u Indiji ubila je osamdeset šestero ljudi. U Fort Collinsu je ubijen trgovac. Ĉovjek u Piedmont Springsu umro je u snu. Ovo posljednje nije neka vijest. Bez nasilja nema ni vijesti. Trebao si skočiti s krova, tata. Ryan zastane, pitajući se je li njegov otac ikad razmišljao o tome da je ţivot bezvrijedan ukoliko nije zanimljiv kao vijest. Tata je uvijek umanjivao svoje vrline, nikad nije u potpunosti vidio kako dobro utječe na ljude oko sebe. Mnogi ljudi nisu mislili da blagajnik u trgovini ili na benzinskoj stanici zavrjeđuje njihovo vrijeme. Frank Duffy je znao njihova imena i oni su znali njegovo. Znao se odnositi prema svima. To je bila osobina na koju bi čovjek trebao biti ponosan. Ipak, Ryan se sjećao srednje škole, kad je dobio obavijest da je primljen na Sveučilište u Coloradu. Prvi Duffy koji ide na fakultet. Njegov je otac bio najuzbuđeniji od svih i zagrlio gaje tako snaţno da mu je gotovo slomio rebro dok mu je šaptao u uho: "Sad se Duffyjevi napokon imaju kime ponositi." U to vrijeme Ryan je mislio da se njegov otac ne osjeća ponosnim kao što bi trebao. Sad se mogao samo pitati kakve su ga tajne natjerale da se osjeća tako posramljenim. Vijesti su prešle na sport kad je Ryan začuo kucanje na vratima. Ustao je s kauča i otvorio ih. "Liz," reče iznenađeno. Njegova supruga stajala je na pragu. "Mogu li... mogu li ući?"

Pomaknuo se nevoljko u stranu. "Naravno. Uđi." Liz je imala na sebi jednostavnu haljinu kakva baš i nije priličila osobi u čijoj se obitelji dogodio smrtni slučaj. Otkrivala je njezinu figuru oko koje se toliko trudila. Promijenila je frizuru, primijeti Ryan. Kosa joj je bila svjetlija pa su joj oči izgledale zelenije, a noge tamnije. Fizička privlačnost nikad nije bila problem u njihovu braku. Moţda je to bio klasičan slučaj kad čovjek ţeli nešto što ne moţe imati, ali Ryanu je njegova ţena posljednjih sedam tjedana, otkako mu je rekla da ţeli razvod, izgledala bolje nego ikad. "Ţeliš li moţda nešto pojesti?" zapita Ryan. "Ostalo je mnogo hrane. Znaš kakvi su pogrebi u našoj obitelji." "Ne, hvala." Ryan nije bio iznenađen. Liz nikad nije jela. U osam godina braka nikako nije uspio shvatiti od čega njegova supruga ţivi. Liz tada reče: "Moţemo li nakratko porazgovarati?" Ĉinilo se kao da joj smeta buka u kuhinji. Ryan brzo zaključi da nije došla izraziti sućut. Htjela je porazgovarati o nečem intimnijem. "Ne bih htio da pomisliš da te tjeram iz kuće, ali kako bi bilo da iziđemo na trijem?" Ona klimne glavom, a zatim krene prema drvenom trijemu koji se pruţao ispred kuće i gledao na travnjak. Ryan zatvori vrata za sobom. Krenuo je prema klupi ispod prozora, ali oboje su u međuvremenu zastali. Tu je bilo previše uspomena, toliko puta su s te klupe zajedno promatrali zalazak sunca. Liz sjedne na staru stolicu za ljuljanje, a Ryan na ogradu trijema pokraj kaktusa. "Oprosti što nisam došla na pogreb," reče spuštajući pogled. "Nakon svih ovih godina, voljela sam Franka. Htjela sam doći. Samo sam mislila da bi bilo nezgodno zbog obitelji. I osobito tebe." "Shvaćam."

"Nadam se da shvaćaš. Ne bih htjela da se rastanemo kao neprijatelji." "Sve je u redu, časna riječ." Skrenula je pogled u stranu, a zatim opet pogledala Ryana. "Mislim da Frank ne bi htio da budemo neprijatelji." "Tata bi htio da ostanemo u braku, Liz. Ali nije riječ o tome što tata ţeli." Ryan zastane. Riječi su mu zazvučale grublje nego što je htio. "Zaista cijenim što si pristala na to da ocu ne kaţemo da se razvodimo. Zaista nije bilo potrebe da on za to zna." Iz oka joj klizne suza i začuje se tihi jecaj. Bila je to besmislena šarada koju je Ryan izveo zbog svog oca na umoru, ne rekavši mu da je njegov brak u raspadu. "Morao je znati. Za Boga miloga, ţivjeli smo u Piedmont Springsu. Svi su znali." "Meni nikad ništa nije rekao. Niti bilo čime pokazao da zna." "Razgovarali smo prije par tjedana, preko telefona." "Za to nisam znao." "Nije baš izravno spomenuo riječ 'razvod', ali mislim da je osjećao da ti i ja imamo financijske probleme." "Što je rekao?" "Nešto prije nego što smo prekinuli razgovor, rekao je da pričekam. Da će nam biti bolje, da će uskoro stići novac." "Jesi li ga pitala što je time mislio?" "Nisam navaljivala. U to vrijeme nisam vidjela smisla." Zastala je, kao da razmišlja kako bi rekla ono što namjerava. "Ali sam razmišljala o tome Što je rekao. Puno. Zato sam te i došla vidjeti." "O čemu si razmišljala?" "Mislila sam da bi bilo lijepo kad bi to bila istina. Kad bismo mogli riješiti naše financijske teškoće, moţda sad ne bismo bili gdje jesmo" Podignula je glavu i pogledala Ryana u oči.

On trepne. Izgledala je iskreno, zvučala je kao da zaista misli ono što govori. Ipak, nekako joj nije vjerovao. U njemu je tinjao bijes. U pitanju Je prokleti novac. Moţda joj je bilo stalo samo do novca. Ili o tome nije ništa znala, a on je postao paranoičan. Prokleti novac. "Liz, lagao bih ti kad bih rekao da prema tebi više ništa ne osjećam. Ali, danas je pokopan moj otac. Nisam spreman za emocionalne vratolomije." "Oprosti," reče ona ustajući. "Nisam došla zato da bih se poigravala s tvojim osjećajima." "Nisam ti time htio reći da odeš." Ona se tuţno nasmiješi. "Sve je u redu. Zaista bih trebala poći. Pozdravi Jeanette." Pobljubila ga je blago u obraz, nevino. "Hvala što si navratila. To mi puno znači." "Nema na čemu." Krenula je niz stubište i prešla preko travnjaka. Okrenula se, mahnula mu, a zatim ušla u auto i otišla. Gledao je kako svjetla njezina automobila nestaju u mraku. Došao je u iskušenje da je pozove da se vrati i kaţe joj za novac. Ali upozorenje njegove sestre odjekivalo mu je u glavi - Liz je unajmila krvoločnog denverskog odvjetnika za razvode. Moţda je Liz došla ispitati situaciju i to prenijeti svom odvjetniku. Ryan se vrati u kuću. Nakon što se onako ţestoko suprotstavio Sarah, bio je gotovo spreman ispričati Liz cijelu priču na prvi znak mogućnosti izmirenja. Ipak, nije mogao poreći da još uvijek gaji osjećaje prema njoj. Što je tako strašno u ţeni koja se bori za malo financijske sigurnosti? Otišao je u dnevnu sobu i uzeo telefon, ţeleći nazvati njezinu telefonsku sekretaricu i ostaviti joj poruku da mu se javi čim stigne kući. Pritisnuo je tri dugmeta, a zatim spustio slušalicu. Prospavaj noć, reče samome sebi.

10. Prošla su dva dana, a Amy još uvijek nije skupila hrabrost da nazove Ryana Duffyja. Samo jedno pitanje - ono o dvjesto tisuća dolara - svaki put bi je paraliziralo: Je li našla prave Duffyje? Ozbiljno se latila provjere. Jučer je čak uzela bolovanje i otišla u Piedmont Springs, traţeći znakove bogatstva na kući obitelji koja je bila u mogućnosti poslati joj dvjesto tisuća dolara. Nije našla ništa. Duffyjevi su imali jednostavnu kuću u malom gradu. Jedini automobil parkiran na kolnom prilazu bio je stari dţip Cherokee. Ryanova ordinacija nije bila ništa luksuznija od obične trgovine. A Frank Duffy je cijeli ţivot bio nadničar. Ono što je vidjela toliko ju je zbunilo da je iduću večer sjela za kompjutor i stala traţiti ostale ţene po imenu Jeanette Duffy. Međutim, nijedna od njih nije bila uvjerljivija od one iz Piedmont Springsa. Amy je mislila da tko god da je poslao novac, nije to učinio tek tako. Nešto je moralo potaknuti tu odluku - nekakav traumatičan događaj, kao što je ' bolest Franka Duffyja i prbliţavanje smrti. To mora biti obitelj Duffy koju ; traţi. Iz nekog razloga, oni joj naprosto nisu izlazili iz glave. Amy je morala biti oprezna. Ne bi bilo pametno tek tako nazvati sina Franka Duffyja i reći: "Netko iz vaše obitelji mi je, čini se, iz nekog razloga poslao kutiju punu novca." Pohlepni nasljednici teško da će joj objasniti zašto je dobila novac. Prije će reći: "Naš je, vrati ga." U četvrtak je Amy za vrijeme pauze za ručak uzela pepsi i naranču iz restorana za zaposlenike i odmah se vratila u svoj ured. Ogulila je naranču, razdijelila je na kriške i stala gledati fotografije kuće Duffyjevih koje je sama snimila. Na stolu ih je bilo osam. Učinilo joj se pametnim snimiti

fotografije, za slučaj da bude morala ići na policiju. Policija uvijek fotografira - barem je ona imala takvo iskustvo. Sjećala se smrti svoje majke kad joj je bilo osam godina. Policija je fotografirala po cijeloj kući. Ĉudno, ali kuća Duffyjevih ju je nekako podsjećala na njezin stari dom. Stara kuća na dva kata sa zelenim prozorima i velikim trijemom ispred, bila je jedna od onih kuća kakve se više ne grade. Pitala seje li Frank Duffy umro u toj kući, kao što je njezina majka umrla u njihovoj. Pitala se tko je pronašao njegovo tijelo, tko je prvi primijetio da je umro. Pri pomisli na to sva se najeţila. Ima nešto jezivo u kući u kojoj je netko umro, a još je jezivije ako je taj netko umro nasilnom smrću. Amy nikad više nije otišla u svoju staru kuću nakon onog pucnja. Odnosno, fizički se tamo više nikad nije vratila. U mislima je bezbroj puta proţivjela onu noć. Sad, kad je bila sama u tišini svog ureda, fotografije kuće Duffyjevih kao da su se zamaglile i izgubile se iz njezina fokusa. Misli su joj počele lutati. Kuća na slikama sve je više nalikovala njezinu domu iz djetinjstva, a onda je ugledala svoju dječju sobu. Vidjela je sebe u onoj nezaboravnoj noći, uplašenu osmogodišnju djevojčicu samu u mračnoj sobi, kako drhti od straha usred tople ljetne noći, ne znajući što bi učinila... Amy je sjedila na prozorskoj dasci, skvrčena, s koljenima pod bradom. Ĉekala je da začuje drugi pucanj, ali njega nije bilo. Nije se čulo ništa više. Tišina i mrak. Nije znala što bi učinila, bi li potrčala ili ostala gdje jest. Netko bi mogao biti tamo, moţda provalnik. Ilije moţda njezinoj majci potrebna pomoć. Morala je učiniti nešto. Prikupila je svu svoju hrabrost i polako spustila noge na pod. Drvene daske zaškripile su joj pod nogama i taj zvuk ju je preplašio. Duboko je udahnula i krenula prema vratima. Koračala je tako lagano da se njezini koraci više nisu čuli. Ako je netko u kući, ne smije je čuti.

Kvaka se polako okretala u njezinoj ruci. Povukla je vrata prema sebi. Zaškripala su, a zatim zapela za nešto. Povukla je jače. Nisu se mogla otvoriti više od dva prsta. Pritisnulaje obraz na okvir vrata i pogledala kroz uski otvor. Trepnula je očima, zbunjena. Kvaka na njezinim vratima bila je privezana konopcem. Drugi kraj konopca bio je privezan za ogradu na drugoj strani hodnika.

Netko s druge strane nije htio da izađe iz sobe. Zatvorila je vrata, drhteći. Instinktivno je utrčala u ormar i zatvorila za sobom vrata. Unutra je bilo potpuno mračno. Bila je naviknuta na mrak jer je tolike noći provela uz svoj teleskop. Međutim, prvi put u ţivotu istinski se počela bojati. Baterijska svjetiljka, pomisli. Bila je tu, znala je, s njezinim knjigama iz astronomije. U trećoj ladici. Pipkala je po mraku po stvarima. Naposljetku ju je našla i upalila. Od svjetlosti su je zaboljele oči, tako da ju je morala usmjeriti prema podu. Ormar je bio osvijetljen. Cipele su bile poslagane na dnu. Odjeća joj je visjela na vješalicama točno iznad glave. Sa strane su se nalazile ladice, koje su sezale sve do stropa. Na vrhu su se nalazila vratašca koja vode na tavan. Jednom je ovuda pobjegla kad se igrala skrivača s prijateljima. Vodi u sobu za goste preko puta hodnika. Kad je majka otkrila da se tamo penjala, rekla joj je da to nikad više ne čini. Te noći je, međutim, morala napraviti iznimku. Amy se bojala popeti gore sama, ali se bojala čak i više ostati na mjestu. Skupila je hrabrost, a zatim bradom uhvatila svjetiljku i popela se uz ladice.

... Na njezinu stolu zazvoni telefon i probudi je iz uspomena starih dvadeset godina. Prijateljica ju je pozivala na ručak. "Naravno," reče Amy. "Vidimo se u predvorju u podne." Spustila je slušalicu, još uvijek zamišljena nad prošlošću. Trebalo je puno hrabrosti jednoj djevojčici da se izvuče iz ormara i vidi što se nalazi izvan sobe. Uzela je telefon i nazvala broj ordinacije Ryana Duffyja. Ovaj put je ostala na liniji dok se javio recepcionist, za razliku od jučerašnjeg pokušaja kad je izgubila hrabrost i spustila slušalicu. "Mogu li dobiti doktora Duffyja, molim vas?" "Ţao mi je, ima pacijenta." "Moţete li ga na trenutak prekinuti, molim vas? Samo na minutu." "Je li hitno?" "Ne, ali..." "Ako nije hitno, reći ću mu da vas nazove." "Radi se o nečemu osobnom. Recite mu da se radi o njegovu ocu." Recepcionist zastane, a zatim reče: "Pričekajte trenutak." Amy je čekala, prisjećajući se svih argumenata za i protiv ovog razgovora. Reći će samo svoje ime, ne i prezime. Neće spominjati gdje ţivi. "Ovdje doktor Duffy." "Zdravo," reče ona pomalo preplašeno. "Hvala... hvala što ste došli. Mislim što ste se javili. Mislim, na telefon." Isuse, pomisli. Taylor bi mogla sastaviti bolju rečenicu. "Tko je to?" "Ne poznajete me. Ali mislim da me je vaš otac morao poznavati. Ili vaša majka." "Što?" "Oprostite. Ne zvučim smisleno. Dopustite da počnem od početka, a onda odlučite sami što ćete dalje. Vidite, prije par tjedana dobila sam jedan paket. Na njemu nije bilo imena ni adrese

pošiljatelja, ali sam sigurna da ga je poslao vaš otac ili majka. Znam da vam je otac nedavno umro pa nisam htjela uznemiravati vašu majku." Ryan iznenada promijeni ton. "Kako znate da su ga poslali moji roditelji?" "To sam jednostavno zaključila." "Što je u paketu?" "Poklon." "Kakav poklon?" "Potpuno neočekivan. Zaista ne bih htjela o ovome govoriti preko telefona. Moţemo li se negdje naći i porazgovarati?" "Zaista bih htio znati nešto više o tom poklonu." "A ja bih bila sretna kad bih vam mogla o tome pričati," reče Amy. "Ali, molim vas, ne preko telefona." "Gdje ţelite da se nađemo?" "Na nekom javnom mjestu, recimo u restoranu. Ne zato što nemam povjerenja u vas. Nego, naprosto zato što se ne poznajemo." "Dobro. Ţelite li da se vidimo u Piedmont Springsu? Mogao bih večeras, ako vam odgovara." Amy zastane. Treba joj pet sati voţnje iz Bouldera u jednom pravcu, a jučer je također putovala. Duga voţnja u starom kombiju nije naročito pametna, pogotovo ne navečer. A još jedan slobodan dan ne bi joj lako uspio. "To mi je prilično daleko." "Otkud dolazite?" "Ne mogu vam reći." "Pa, sutra idem poslovno u Denver. Odgovara li vam to?"

Amy je bila sigurna da moţe naći neku ispriku vezanu uz kompjutore i otići u ured u Denveru. "Da, zapravo, Denver mi bolje odgovara. Znate li gdje se nalazi Zelena papiga? To je kafeterija, na Larimer Squareu." "Siguran sam da ću je naći." "Odlično," reče Amy. "Koje vrijeme bi vam odgovaralo?" "Imam sastanak u dva sata. Nisam siguran koliko će trajati. Dogovorimo se u četiri sata, da budemo sigurni." "U četiri, dakle," reče ona. "Hm," reče Ryan prije nego što je spustio slušalicu. "Kako ćemo se prepoznati?" "Samo recite konobarici kako se zovete. Traţit ću doktora Duffyja kad dođem." "Vidimo se onda." "Da," reče Amy zadovoljno. "Svakako." 11. Ryan je u petak rano ručao i sam se odvezao u Denver. Imao je uključen radio, ali gotovo ništa nije čuo. Popodnevni dogovor s Liz i njezinim odvjetnikom drţao ga je u tolikoj napetosti da ništa nije primjećivao. Osim toga, mislio je na onu tajanstvenu ţenu i sastanak s njom u četiri sata. Ryan je nazvao Liz u srijedu ujutro nakon razgovora na trijemu prethodne večeri. Nakon prospavane noći, odlučio je da joj još neće reći za novac. Ponudio joj je da će je odvesti na sastanak u petak, nadajući se da će predloţiti odgodu ili moţda predloţiti da se izmire, ali ona je odbila njegovu ponudu. Rekla je da mora biti u Denveru tri sata prije kako bi sve pripremila sa svojim odvjetnikom. Tri sata! Što to ona, k vragu, misli, da je on Donald Trump?

Srce mu je snaţno zalupalo pri pomisli na to. Tehnički gledano, on jest milijunaš. Međutim, otkud Liz zna za to? Ryan to nije spomenuo ni svojoj odvjetnici, što predstavlja dodatni problem. U tom trenutku nije mislio da bi onaj novac mogao biti prednost. Barem ne dok ne odluči hoće li ga zadrţati. Danas bi moţda samo trebao srediti detalje. Kasnije će, odluči li ga zadrţati, naći načina da o tome izvijesti Liz. Ukoliko ona za sve već ne zna. Tko zna kako. Sedamnaesta ulica je najţivlji dio poslovnog dijela Denvera. Između sjena petnaestak staklenih nebodera, Ryan je vozio polako u potrazi za parkirališnim mjestom. Potraga je urodila plodom. Parkirao je automobil u garaţi četrdesetokatnog tornja u vlasništvu Anaconda Corporationa, međunarodnog rudarskog konglomerata čiji je pravi rudnik zlata upravo ta garaţa. Odšetao je do atrija zgrade, gdje je ušao u ekspresni lift koji ga je poveo do trideset četvrtoga kata. Vrata su se otvorila i pred njim se ukazalo prostrano predvorje. Sve je odisalo bogatstvom i moći. Podovi su bili od blistavog mramora sa skupim rubovima. Jedan stakleni zid gledao je na zapad, a od pogleda na daleke vrhove planina zastajao je dah. Svjetlucava slova na zidu potvrdila su mu da je došao na pravo mjesto, u Wedderburn and Jackson, P. A. Daleko od klinike, pomisli Ryan. Ryan se osjećao napola golim u svojim kaki hlačama i puloveru, bez kravate. Negdje je pročitao da su čak i najuglednije tvrtke prihvatile kod "leţernog odijevanja" petkom, kakav je prihvaćen u cijelom korporacijskom svijetu. Ako je takav slučaj, onda je ovdje uobičajen komad odjeće crna kravata. "Mogu li vam pomoći, gospodine?"

Ryan se okrene. Mlada ţena na recepcijskom stolu primijetila je da gleda oko sebe kao turist. "Ja sam Ryan Duffy. Moja odvjetnica i ja trebali bismo se sastati s Philom Jacksonom u dva sata. Gospodin Jackson zastupa moju suprugu. Mi se, hm, razvodimo." Nasmiješila se. Bio je to njezin poslovni osmijeh. Ryan se mogao predstaviti kao serijski ubojica koji traţi savjet o pohranjivanju dijelova tijela, a ona bi se jednako nasmiješila. "Reći ću gospodinu Jacksonu da ste stigli," reče ona razdragano. "Molim vas, sjednite." Ryan se prošeta do prozora i pogleda u daljinu. Došao je dvadeset minuta ranije. Nadao se da će njegova odvjetnica uskoro stići. Imao je osjećaj da su se mogli pripremiti malo bolje od uobičajenog dvominutnog rashlađivanja vodom. Za trideset minuta, Ryan je pročitao sve časopise u čekaonici. Do 2.15 njegove odvjetnice još nije bilo. U 2.20 prišao mu je čovjek u odijelu i pogledao ga ravno u oči. "Doktore Duffy, ja sam Phil Jackson." Ryan ustane s koţnog kauča i pruţi ruku neprijatelju. Nikad prije nije vidio Lizina odvjetnika, ali je svakako čuo za njega. "Drago mije," slaţe. Jackson reče: "Nazvao sam ured vaše odvjetnice da provjerim hoće li doći, ali nju su pozvali na sud radi hitnog saslušanja." "A meni nije rekla za to?" zapita s nevjericom. "Siguran sam da je pokušala stupiti s vama u kontakt." Ryan pogleda dojavljivač koji je nosio o pojasu. Nema poruke. Hitno saslušanje, baš. Sigurno je otišla ranije kako bi duţe uţivala u vikendu. Stvar je bila jasna: treba mu novi odvjetnik. "Što je s našim sastankom, gospodine Jackson?" "Moţemo ga ostaviti za drugi dan."

"Već sam otkazao današnje pacijente. Ne mogu izgubiti još jedan dan." "Onda ćemo jednostavno morati pričekati da dođe vaša odvjetnica, što bi moglo potrajati nekoliko sati. Međutim, moram vam reći da je moja cijena tri stotine dolara po satu, uključujući i čekanje. Iako zastupam Liz, jasno je da plaćate vi." Ryan ga pogleda. Jackson je očito uţivao u posljednjoj primjedbi. "Zaista imate stila, znate?" "To je dar," reče podrugljivo. "Počnimo bez nje," reče Ryan. "Ţao mi je, to ne mogu učiniti. Etička pravila me sprječavaju da izravno pregovaram ukoliko vas zastupa odvjetnik." "Upravo sam najurio svog odvjetnika. Dakle, nemamo više etičkih problema." Jackson podigne obrvu. "Iznenađujete me, doktore. Mislio sam da ste netko tko će se skrivati ispod suknje svoje odvjetnice." A ja sam mislio da ću te opaliti šakom po glavi, pomisli Ryan. "Krenimo jednostavno na stvar." "Odmah." Poveo ga je dugim hodnikom do konferencijske sobe. Vrata su bila otvorena. Liz je sjedila na suprotnom kraju stola, leđima okrenuta prozoru. Stenografkinja je čekala na čelu stola. "Zdravo, Liz," reče Ryan. Uzvratila mu je slabim osmijehom. Ryan pogleda stenografkinju, a zatim Jacksona. "Zašto je ovdje sudski zapisničar? Mislio sam da je ovo neformalni sastanak." "Ona će zapisivati sve što budemo govorili, tako da o tome postoji dokument. U osnovi, to je isto kao da je uključen kasetofon ili da moja tajnica pravi bilješke." Ma da, pomisli Ryan. Samo što je ovo pedeset puta neugodnije, kučkin sine. "Više bih volio da ona nije tu."

"Zašto?" zapita sarkastično Jackson. "Zar ste vi jedan od onih koji će nešto reći samo pod uvjetom da imaju pravo to kasnije i poreći?" Ryan pogleda stenografkinju. Prsti su joj se micali. Već je počela zapisivati. "Dobro. Moţe ostati." Jackson napravi krug oko stenografkinje i sjedne pokraj Liz. Ryan pogleda stolicu sa suprotne strane stola. Bio je okrenut prema prozoru. Sunce mu je udaralo ravno u oči. "Ispričavam se," reče. "Štitnici su mi ostali u autu. Bismo li mogli malo spustiti rolete?" Jackson se stane smijuljiti. "Isuse, oprostite. Sad ćemo to srediti." Naslonio se i spustio rolete, ali samo malo. Za nekoliko minuta sunce će opet padati Ryanu na oči. Bio je to dio Jacksonove strategije, Ryan je toga bio svjestan. Svake tri ili četiri minute Ryanu će sunce peći oči. Učinit će sve samo da provocira suprotnu stranu. Čovjek je nevjerojatan. Jackson reče: "Počnimo s objašnjenjem daje doktor Duffy dao otkaz svom odvjetniku, tako da danas zastupa samoga sebe. Je li to točno, doktore?" "Da." "Jako dobro," reče Jackson. "Počnimo našu diskusiju pregledavanjem dokumenata." "Kojih dokumenata?" Pruţi jedan dokument Ryanu. "Ovo su nam pripremili naši računovođe. Izvještaj o vašem financijskom potencijalu." Ryanove oči odmah kliznu na dno papira. Gotovo je vrisnuo. "Sedamsto tisuća dolara! To je deset puta više od mojih godišnjih primanja."

"Deset puta više od vaših prijavljenih godišnjih primanja. Iako vaš povrat poreza pokazuje skromni peteroznamekasti prihod, mi imamo drukčiji podatak." Ryan pogleda Liz. Je li ona znala za tavani "O čemu to govorite?" Jackson spusti fascikl na stol. U njemu je bio pedalj debeo sloj papira. "Računi," reče hladno. "Kakvi računi?" zapita Ryan. "Za posljednjih osam mjeseci vašeg braka, koje je Liz uzela u vašoj klinici. Poslala ih je vašim pacijentima. Ne poričete to, zar ne?" "Ne, ne poričem. To je bila njezina ideja. Rekao sam joj da to nikad ne bismo činili, ali ljudi jednostavno ne plaćaju. Poslala im je svejedno te račune. Ali ne moţete neplaćene račune ubrajati u prihode. To je apsurdno." Jackson se nasloni na stol. "Ne mislimo da oni nisu plaćeni." "Ne razumijem.'' "Znali ste da je Liz nesretna. Znali ste da vas čeka ovaj razvod. Namjeravamo dokazati da ste prihvaćali novac u gotovini od vaših pacijenata, ispod stola, kako biste ga skrili od Liz i zadrţali za sebe." "Zar ste sišli s uma?" Pogledao je svoj ţenu. "Liz, reci mu." Ona pogleda u stranu. "Doktore Duffy, na dnu papira piše da posjedujete sedamsto tisuća dolara, plus mjesečni prihod za privatnu praksu." "To je smiješno." "Nitko se ne smije, doktore." "Liz, ne mogu vjerovati da bi mi ovako smjestila."

Jackson reče: "Volio bih da svoje izravne komentare upućujete meni, doktore. Ne vašoj supruzi." "Naravno. Siguran sam da ste vi i smislili ovakvu shemu." "Nitko ništa nije smislio." "Koliko dugo je zastupate? Osam mjeseci. Kladim se otkako je počela slati račune. Samo, na to ju je poticao krvolok kao što ste vi kako bi me optuţio da od svojih pacijenata primam novac ispod stola." "Neću sjediti ovdje i trpjeti vaše uvrede, doktore. Ovaj sastanak moţe se nastaviti na profesionalnom nivou, ili ga uopće neće biti." Ustao je i odmaknuo se od stola. "Dobro, slaţem se. Sastanak je gotov." Pogledao je Liz. "Definitivno gotov." Okrenuo se na lijevu stranu. Liz ustane sa stolice. Njezin odvjetnik je uhvati za ruku, ali ona ga odgurne. "Ryane, čekaj!" Ĉuo je njezin glas, ali nije se okrenuo. Šokiralo ga je koliko se Liz izmijenila od njihovog ugodnog razgovora na trijemu prije tri dana. Nakon trosatnog dogovora s gospodinom Gulikoţom očito se napunila negativnom energijom. Ili je možda onaj utorak bila prijevara. "Ryane!" Produţio je kroz predvorje, ne okrećući se. Vrata dizala su se otvorila pred njim i on je brzo ušao. Liz je ujurila dok su se vrata zatvarala. Jedva je uspjela. Lift se počeo spuštati, a u njemu je bilo samo njih dvoje. Liz je bila crvena u licu i bez daha od trčanja. "Ryane, poslušaj me." Gledao je svjetla iznad vrata lifta, izbjegavajući kontakt očima. "Ovo nije bila moja ideja," reče ona. Naposljetku ju je pogledao. "Što si mi to pokušala učiniti?" "To je za tvoje dobro."

"Za moje dobro? Ne mogu vjerovati." "Optuţba za skrivanje prihoda je ideja mog odvjetnika, kako bi te natjerao u defanzivu. Ne bih mu dopustila da s time iziđe na sud niti bilo gdje kako bi te osramotio. Ovo danas bio je samo dogovor." "Dogovor? Koja laţ. Kako si mu mogla dozvoliti takvo nešto?" "Zato što je vrijeme da se probudiš," reče ona oštro. "Osam godina te molim da dovedeš svoju karijeru u red i prihvatiš karijeru kakvu zasluţuješ. Mogao si biti vrhunski kirurg u bilo kojoj bolnici, ovdje u Denveru. Ti si jednostavno dignuo ruke od svega." "Nisam dignuo ruke. Još uvijek sam liječnik." "Ti si samo propali talent, eto što. Vrijeme je da prestaneš glumiti Majku Terezu za sav onaj bolesni puk u Piedmont Springsu i počneš zarađivati pravi novac - za nas oboje." 'Ti i tvoj odvjetnik ćete se pobrinuti za to. Kakav imate plan?" "Prisiliti te da izdaš alimentacijski ček svaki mjesec je jedini način da se makneš iz Piedmont Springsa. Ako to treba učiniti, ja sam spremna. Sam si se u ovo uvalio. Nisam radila dva posla i pomagala ti za vrijeme studija kako bi se budio svako jutro i udisao kravlji izmet s polja. Piedmont Springs nije budućnost o kakvoj smo razgovarali prije vjenčanja. Dugo sam čekala da te izvučem iz te rupe." Vrata lifta se otvore. Liz iziđe u glavno predvorje. Ryan je zaustavi. 'To je ono što te izluđuje, Liz? Jedva čekaš da se izvučeš iz Piedmont Springsa?" Oči joj postanu hladne. "Ne, Ryane. Izluđuje me umor od čekanja na tebe." Ryan proguta knedlu, osjeti gorčinu u ustima i brzo nestane.

12. Promet u petak popodne bio je gust kad je Amy došla u Denver. Parkirala je automobil u blizini Civic Centera, oko milju daleko od kafeterije, a zatim produţila pješice do 16. ulice i sjela u gradski autobus. Voţnja autobusom bila je dio njezina plana da skrije svoj identitet, u što je moguće većoj mjeri. Bilo je moguće da joj je Ryanov otac poslao novac, a da to nije rekao nikome i ponio ime i adresu Amy Parkens sa sobom u grob. Nije htjela da Ryan sazna tko je ona jednostavnim provjeravanjem registracijske tablice. Bila je nervozna zbog sastanka s Ryanom lice u lice. Voljela bi kad bi imala pravničku podršku koja bi mogla provjeriti kriminalnu pozadinu Duffyjevih i vidjeti je li novac čist. To je naučila u svom braku. Tjedni potajnog ispitivanja donijeli su samo razočarenje. Odgovor je dobila tek kad mu je postavila direktno pitanje: "Jesi li jebao druge ţene?" Nije upotrijebila eufemizam kao što su "jesi li se viđao s nekim", "jesi li imao kakvu vezu" ili "jesi li me varao." Trebalo je zaboljeti da čuje istinu. Ali barem je saznala. Direktan pristup. Bolan je, ali nema druge. Izišla je iz autobusa na Larimer Squareu, povijesnoj ulici koja je odisala autentičnom zapadnoviktorijanskom arhitekturom. Međutim, bila je u opasnosti da je razore buldoţeri i tu izgrade još jedan čelični neboder, još jedan od mnogih kakvi su niknuli u vrijeme kad je Denver značio naftu i popularne televizijske serije, poput Dinastije. Postalo je to najljepše kupovno područje, dom specijaliziranih trgovina, kafića i ljetnih koncerata u ciglenim dvorištima.

Na uglu se nalazila Zelena papiga, kafeterija s motivom ptice, koja se otvorila na mjestu stotinu godina stare ljekarne. Pod je bio popločan starom čikaškom ciglom. Cijela unutrašnjost bila je ukrašena rascvjetalim orhidejama. Zbog fontana i obilja zelenila kafeterija je izgledala poput parka. Ogromni ţičani kavezi visjeli su iznad stolova, neki i pet metara visoko, a u svakom od njih bile su izloţene egzotične ptice. Amy pogleda svoj odraz na staklu prije ulaska. Paţljivo je odabrala odjeću. Ništa previše seksi. Nije htjela da Ryan pomisli daje njegov stari ostavio kutiju punu novca svojoj dvadesetosmogodišnjoj ljubavnici. Obukla je plavi mornarski kostim s bluzom boje breskve i cipele s petom od samo pet centimetara. Nije imala upadljivog nakita, samo ogrlicu od laţnih bisera i iste takve naušnice. Iskrena, ali ozbiljna. Prošla je kroz dvostruka vrata i zaustavila se pokraj natpisa na kojem je pisalo "PRIĈEKAJTE DOK VAM NAĐEMO STOL." "Mogu li vam pomoći?" zapita konobarica. "Da, trebala bih se ovdje sastati s nekim u četiri sata. Zove se doktor Duffy." Pogledala je u notes. "Da, on je ovdje. Rekao je da očekuje nekoga. Pođite za mnom, molim vas." Amy duboko udahne. Zaista je došao. Većina stolova bila je zauzeta, a ljudi koji su upravo završili s poslom ispijali su u ugodnom društvu vino, pivo ili kavu. Konobarica ju je otpratila do separea pokraj prozora. Muškarac je ustao da je pozdravi. Izgledao je mlađe nego što je očekivala. Također je bio i zgodniji. Zaista privlačan „ liječnik. "Doktor Duffy?" reče ona prilazeći mu. Rukovali su se. "Tako je, a vi ste..." Ona zastane. Bez prezimena. "Zovite me Amy." "Dobro, Amy." Nije inzistirao na prezimenu. "Sjednite." Kad su zauzeli mjesta, pojavila se konobarica. "Ţelite li naručiti nešto?" pitala je.

"Za mene moţe cappuccino," reče Amy. "A za vas, gospodine?" Ryan zastane. "Ja bih samo popio kavu." "Imamo dvjesto vrsta kave." "Odaberite jednu. Iznenadite me." Zakolutala je očima, promrmljala nešto i otišla. Amy je opet pogledala Ryana. Zaista je zgodan. "Nešto nije u redu?" zapita on. Ona porumeni. Bilo joj je neugodno što ju je uhvatio kako ga promatra. "Oprostite. Uopće ne izgledate kao što sam zamišljala liječnika iz malog grada." "Pa, odlučio sam da nikad neću pušiti lulu izvan Piedmont Springsa." Ona klimne glavom i nasmiješi se. "U svakom slučaju, hvala vam što ste došli, doktore." "Zovite me Ryan. I moţete mi govoriti ti. Osim toga, ne trebaš mi zahvaljivati na bilo čemu. Jako me zanima o kakvom se poklonu radi." "Onda ću odmah prijeći na stvar. Kao što sam rekla, prije par tjedana sam dobila jedan paket. Kad sam skinula smeđi papir s njega, našla sam kutiju od ekspresnog lonca. Nije bilo adrese pošiljatelja niti poruke. Provjerila sam serijski broj proizvođača i saznala daje garancija registrirana na ime Jeanette Duffy." 'To je ime moje majke." "Ima li ona takav lonac?" Ryan se nasmiješi, misleći na svu onu kuhanu govedinu koja se jela poslije pogreba. "Da, siguran sam da ima." "Gemco lonac, moţda?" "Zapravo, da. Bio sam s ocem kad joj ga je kupio." Bila je to dodatna potvrda koja joj je trebala. "Dobro. Svakako, otvorila sam kutiju." "Pretpostavljam da unutra nisi našla lonac."

"Ne." Poprimila je ozbiljniji izraz lica.. "Unutra se nalazio novac. Tisuću dolara." Amy je paţljivo promatrala njegovo lice. Nije rekla potpunu laţ. U kutiji je zaista bilo tisuću dolara, samo mu nije rekla za preostalih 199.000. Barem ne još." 'Tisuću dolara, ha?" "Nisam znala je li to poslao tvoj otac ili majka. U svakom slučaju, budući daje tvoj tata nedavno umro, nisam htjela time uznemiravati tvoju majku. Zato sam nazvala tebe. Iskreno rečeno, ne znam što bih." "Zadrţi ga." Iznenadio ju je ovako brz odgovor. "Bez ikakvih pitanja?" Ryan slegne ramenima. "Ne mogu zamisliti majku da čini takvo što. Zato mislim daje to učinio otac. Očito je ţelio da dobiješ taj novac. Moţda ga nisi poznavala, ali jednom si sigurno bila dobra prema njemu, ili je moţda osjetio saţaljenje prema tebi iz nekog razloga. Takav je bio tata. Ne čudi me što je poslao novac nekom poput tebe. Mislim da si jako dobra osoba. K vragu, ne bih se iznenadio kad bih otkrio da je mnogima poslao novca saznavši da je teško bolestan." Prekine ih konobarica. "Jedan cappuccino," reče posluţujući Amy. "I šalica crnog otrova za gospodina." Namrštila se. "Samo se šalim. To je brazilska kava. Još nešto?" "Ne, hvala vam," reče Ryan. Konobarica se okrenula i otišla. Amy je istresla šećer iz paketića u šalicu. "Jesi li siguran da bi bilo u redu da ga zadrţim?" "Hej, radi se o tisuću dolara. Nije riječ o Fort Knoxu. Samo nemoj reći mojoj ţeni da sam ti rekao da zadrţiš novac. Vjerojatno bi me tuţila." Amy je osjetila da joj se sugovornik pokušava otvoriti. "Voli novac, zar ne?" "Recimo. To je razlog zbog kojeg se razvodimo." "Ţao mije."

"Meni također. Na sreću, nemamo djece. Samo novčane probleme." "Previše? Ili nedovoljno?" Ryan podigne obrvu. "To je pomalo osobno." "Oprosti. Samo, zvuči mi kao poznata priča." Amy zastane. Nije htjela da o njoj zna previše, ali kad bi mu rekla barem nešto o sebi, moţda bi stekla potreban uvid u obitelj Duffy. "Moglo bi se reći da sam stručnjak kad su u pitanju razvodi i novac." "Oh,da?" "Moj bivši muţ je bio ulagač. I zbog toga je postao pokvareniji i pohlepni) i, ako se mene pita." "Sad ste razvedeni?" "Oh, da. Bit ću iskrena. Moţda ne govorimo o Fort Knoxu, kao što si rekao. Međutim, cijenim tvoju velikodušnost." "Pretpostavljam da tvoj bivši nerado isplaćuje alimentaciju." "Ne plaća je uopće. Ni centa." Ryan širom otvori oči. "Znaš li ime njegova odvjetnika?" Ona se nasmiješi, a zatim uozbilji. "Tedu nije trebao odvjetnik. Nakon što sam zatraţila razvod, zaprijetio je da će u moj kombi podmetnuti vreću kokaina i dati me uhititi, a zatim mi oduzeti skrbništvo nad kćeri. Nisam bila sigurna misli li to ozbiljno, ali nisam mogla riskirati. Dogovorili smo se. Dobila sam ono što mi je zaista bilo vaţno - svoju kćer. Ted je dobio ono što je njemu bilo vaţno: ne plaća alimentaciju i šalje tek toliko novca da dijete ima za hranu." "Zvuči prilično gadno." "Zapravo, nikad nisam bila sretnija u ţivotu." Nasmiješila se, iako je to bila samo poluistina. Taylor je bila izvor njezine sreće, ali zbog pohađanja pravne škole samo zbog novca osjećala se licemjerno.

Podignula je šalicu za kavu. "U zdravlje novopečenog rednecka *" "Rednecka?" "To je akronim. Zvuči kao redneck, ali zapravo je R-D-N-K. Recently Divorced, No Kids.**" Ryan se nasmiješi. "Nikad prije nisam za to čuo." "Ja sam to izmislila. Uzdravlje." "Uzdravlje." Primijetila je da je promatra preko ruba šalice. Iznenedna tišina mogla je biti neugodna, ali njegov pogled ju je umirio. Trepnula je očima, podsjetivši samu sebe da se drţi teme. "Vratimo se opet novcu." "Naravno. Novac." "Ispočetka sam bila prilično nervozna zbog toga. Sad kad sam te upoznala, gotovo mi je neugodno reći na što sam pomišljala. Bojala sam se zadrţati ga dok se ne uvjerim da je tvoj tata u redu." "Kako to misliš?" "Oh, padale su mi na pamet svakojake ludosti. Daje on moţda čuveni pljačkaš banaka i slično." Ryan se nasmiješi. "Govorimo o Piedmont Springsu. Kad smo posljednji put imali pljačku banke, mislim da su za to optuţili Bonnie i Clydea." Blago se nasmiješila. "Teško te je razumjeti, znaš?" "Kako to?" "Liječnik koji ne oboţava novac i nije izgubio smisao za humor." "Pretpostavljam da sam to naslijedio od tate." "Jeste li vas dvojica bili jako slični?" Ryan razmisli na trenutak. Prije tjedan dana bez razmišljanja bi na takvo pitanje odgovorio potvrdno. Sad je oklijevao. "Mislim da jesmo. Smiješno. Gledao sam neke obiteljske albume nakon pogreba. Neke starije fotografije mog oca zaista su me zapanjile. Izgledao je gotovo isto kao što

sada izgledam ja. Kad bi obukao moderniju odjeću i malo promijenio frizuru, mnogi bi pomislili da vide mene." "Ĉudno, zar ne?" "Da. Svi smo na neki način nalik svojim roditeljima. Ali kad vidiš tako jaku fizičku sličnost, zaista se moraš zapitati koliko je toga predodređeno sudbinom." Amy zašuti. I sama je sebi često postavljala to pitanje kad bi se sjetila svoje majke. "Znam što hoćeš reći." "Sad kad ga nema, gotovo sam ljut na sebe što se nisam potrudio bolje ga upoznati. Ne kaţem da nismo bili bliski. Ali, nikad mu nisam postavio nijedno pitanje koje bi mi pomoglo da samoga sebe bolje razumijem." "Ponekad nam se jednostavno ne ukaţe prilika," reče ona, misleći više na svoju situaciju. Ryan ispije svoju kavu. "Oh, ovaj razgovor se produbio, zar ne? Vjerojatno misliš da bih trebao otići psihijatru." "Uopćene." Sljedećih petnaestak minuta nastavili su opušteno razgovarati. Razgovor je tekao lako, s obzirom na neobične okolnosti koje su do njega dovele. Sve je više bilo nalik na ljubavni sastanak, nego na razgovor o novcu. "Još kave?" zapita konobarica gledajući ih poprijeko. Oni se pogledaju. Sastanak je već mogao biti gotov, ali činilo se da nijedno od nj ih to ne ţeli. "Ne ţuri mi se nikamo," reče Ryan. Amy pogleda na sat, a zatim napravi grimasu. "Uh. Naţalost, meni da. Moram otići po kćer." Izgledao je razočarano. "Šteta."

"Vjerojatno nisam očekivala da će naš razgovor ovoliko potrajati." Konobarica stavi račun na stol. Ryan ga uzme. "Ja ću se pobrinuti za to." "Hvala ti. Ţao mi je što moram ovako otići." "Nema problema." Izvadio je posjetnicu iz dţepa, a zatim na poleđinu napisao broj. "Dat ću ti svoj kućni broj, za slučaj da ti iskrsne još neko pitanje. Mislim, u vezi s novcem." Uzela je karticu i ustala. "Hvala." U očima mu se vidjela spremnost na šalu. "Rekao bih ti da me potraţiš navratiš li ikad u Piedmont Springs, ali siguran sam da tamo već poznaješ mnoge ljude i da ću biti među zadnjima koje ćeš stići posjetiti." "Naravno. Pariz. London. Piedmont Springs. Taj me problem prati kud god krenem." "Tako sam i mislio. Moţda bih ti mogao poslati još tisuću dolara pa da se opet vidimo." Ona se nasmiješila, ali u grudima ju je steglo. Nije znao za preostalih 199 tisuća. Odjednom se zbunila, ne znajući što bi rekla. "Nikad se ne zna." On slegne ramenima, kao da je shvatio da ga je tim odgovorom odbila. "Pa, drago mi je da smo se upoznali." Zastala je na trenutak, ţaleći što je razgovor ovako završio. Ali bilo je teško vratiti se nakon primjedbe Nikad se ne zna. Ni sama nije znala zašto je to rekla niti kako bi ispravila grešku. "I meni je drago, Ryane." Još jednom su se nasmiješili jedno drugome, ovaj put pomalo tuţno. Dok je išla prema izlazu, mučio ju je osjećaj praznine zbog prilike koju je propustila. 13.

Od Mile High Cityja do ravnice juţnoistočnog Colorada voţnja je išla nizbrdo. Baš prikladno za čovjeka čiji je brak bio u silaznoj putanji. Ryan je cijelim putem do Piedmont Springsa vozio u tišini, bez zaustavljanja i radija. Stigao je u predvečerje. Bio je toliko obuzet mislima da je automatski skrenuo u River Street, prema kući u kojoj je stanovao s Liz posljednjih godina braka. Dva bloka dalje, shvatio je da je pogriješio. Više ne ţivi tamo. Nakon ovog poslijepodneva postalo je jasno da više nikad ni neće. Okrenuo se i zaputio prema kući svojih roditelja. Odnosno, maminoj kući. Tata je umro. Mami je pripala kuća. Ryana je počela boljeti glava. Pucala je od bola. Cijelim putem kući u mislima mu se vrtio današnj i susret s Liz. Koja slučajnost. Njezin odvjetnik je pucao na to da Ryan skriva novac od Liz. Kad bi barem znao istinu. Puls mu je ubrzao kad se dovezao na kolni prilaz. Jesu li mogli saznati? Nisu. Liz danas nije bila ljuta, inače bi sigurno rekla nešto. Samo je zahtijevala od Ryana da počne zarađivati novac na boljem radnom mjestu. Ničim nije odala da zna za novac koji je skriven na tavanu. Ugasio je motor i izišao iz svog dţipa. Misli su mu skrenule na Amy kad je krenuo prema kućnom pragu. Još uvijek mu nije bilo jasno što se loše dogodilo na kraju. Pomislio je da je osjetio da ima nešto između njih, da je vidio nešto u njezinu osmijehu. Pomogla mu je da se na trenutak ne osjeća loše zbog razvoda. Izgledala mu je kao ţena koju bi volio upoznati. Ali, čim je spomenuo mogućnost da bi se mogli ponovo vidjeti, sve je palo u vodu. Morao se pitati što se zapravo događa. Još u utorak navečer Liz

mu je spomenula očevo obećanje da će "novac brzo doći". Moţdaje ta Amy Lizina prijateljica koju je onaj ljigavi odvjetnik poslao da iz njega izvuče još informacija o financij ama. Ili je moţda zaista primila nešto novca, ali je htjela izvući još. Ryan je traţio ključ vrata, i dalje intenzivno razmišljajući. Skriveni novac na tavanu. Novčani pokloni neznancima. Obećanje Liz. Što li si mi to, k vragu, htio učiniti, tata? Pogledao je prema zapadu. Blijedo svjetlo zalazećeg sunca nestajalo je za planinama u daljini. Pretpostavljao je da se negdje daleko nalaze planine. Nije ih mogao vidjeti. Zbog prašnjavih ravnica jugoistočnog Colorada, čak su i četiri tisuće metara visoki vrhovi bili daleko izvan vidnog polja. Ravni horizont podsjetio gaje na jedno kasno popodne koje je proveo nasamo s tatom na trijemu. Bilo je to davno, kad je Ryan još bio mali, a njegov tata je pušio cigaretu za cigaretom i tako se postupno ubijao. Nebo je tog dana bilo neobično vedro. Tata je donio iz kuće dalekozor, misleći naivno da bi Ryan moţda mogao prvi put pogledati planine na zapadu. Ĉak i za najvedrijeg vremena, međutim, one su bile predaleko. Ryan se razočarao, ali je s uzbuđenjem slušao oca kako mu u detalje opisuje udaljene pejzaţe. "Zašto ne ţivimo tamo?" upita znatiţeljno. "Zato što ţivimo ovdje, sine." "Zašto se ne preselimo?" Njegov se otac nasmiješi i otpuhne dim cigarete. "Ljudi se ne sele tek tako." "Zašto ne?" "Jednostavno to ne čine." "Znači, uvijek ćemo biti tu?" Pogledao je prema horizontu. Bilo je tuge u njegovu glasu. "Tvoji su korijeni ovdje, Ryane. Pet generacija s majčine strane. Ne mogu se korijeni tek tako iščupati."

Trideset godina kasnije Ryan se bolje sjećao tona kojim mu je otac to rekao, negoli samih riječi. Apsolutna predaja, kao da je pomisao na zalaske sunca i planine na zapadu bila stalni podsjetnik na to da se sve što je lijepo nalazi izvan sićušnog Piedmont Springsa. Kad je sad o tome razmišljao, bilo mu je jasno zašto su se njegov tata i Liz tako dobro razumjeli. Mislio je da je to zbog toga što su otac i sin nalik jedan drugomu. Moţda je razlog bio taj što su različiti. Ryan otključa vrata i uđe u kuću. Sunce je već bilo posve zašlo i ostavilo kuću u mraku. Upalio je svjetlo, a zatim viknuo: "Mama, jesi li kod kuće?" Nije bilo odgovora. Otišao je u dnevnu sobu, a zatim u kuhinju. Na hladnjaku je bila ostavljena poruka. Na taj su način Duffyjevi odvajkada komunicirali. Civilizacija je moţda došla do naprednijih sredstava kao što je e-mail, ali nema ničega praktičnijega od poruke prilijepljene za vrata hladnjaka. Ryan ju je čitao dok je vadio pivo iz hladnjaka. "Otišla sam na večeru i u kino sa Sarah," pisalo je. "Vraćamo se oko deset." Pogledao je sat na pećnici. Osam i pol. Dobro je što mama izlazi. Još je bolje što je nema kod kuće da ga pita kako je prošao sastanak s Liz. Otčepio je bocu i krenuo u dnevnu sobu. Upalio je lampu, a onda zastao od zaprepaštenja. Netko je pomicao namještaj. Nije bio postavljen kao obično. Netko ga je micao. Kauč je bio postavljen u čudnom kutu. Zidni regal je bio nekoliko centimetara odmaknut od zida, a nekoliko ladica je bilo otvoreno. Tepih je bio namotan na jednu stranu. Netko je očito bio ovdje. Netko je nešto traţio. Netko, bojao se, tko je znao za novac.

14. Glupo. Tako se Amy osjećala. Nakon svih onih mentalnih priprema za sastanak s Ryanom Duffyjem nije postigla ono što je htjela. Njezin je jedini cilj bio saznati je li joj Frank Duffy poslao onaj novac. Nakon svega ništa joj nije bilo jasno. Glupo, sve je ispalo tako glupo. Nije baš super uvijek bjti pametan. To je shvatila još davno, kao djevojčica. Ako si glup, nitko te nizašto ne krivi. Međutim, ljudi su sumnjičavi kad se radi o inteligenciji, kao da si učinio nešto loše samim time što si pametan. Reakcije drugih su uvijek budile sram kod Amy i to je sigurno pridonijelo lošem ishodu razgovora s Ryanom. Nije to voljela kod sebe, što je bio razlog da se tako dobro sjećala dana kad se od nadarene djevojčice pretvorila u dijete koje se gotovo srami svojih izvanrednih sposobnosti. Par godina prije mamine smrti, mama ju je povela sa sobom kod doktora kad je išla na redoviti godišnji pregled. Mama je sjela na stol, onako lijepa, uvelike nalikujući ţeni kakva će postati Amy. Amy je paţljivo promatrala kako bolničarka podiţe majčin rukav i mjeri joj krvni pritisak. "Jako dobro," reče bolničarka. "Jedan i dvadeset s osamdeset." "Jedan i pol," poviče Amy. "Ĉega jedan i pol?" zapita majka. "Jedan i dvadeset s osamdeset. To je jednako jedan i pol." Bolničarka pogleda djevojčicu, a iz ruke joj zamalo ispadne olovka. "Koliko godina ima ovo dijete?" "Šest," reče majka. "Gotovo šest." Nakon više od dvadeset godina još uvijek nije mogla zaboraviti izraz lica te stare bolničarke. Toliko puta se u djetinjstvu Amy prisjetila onog jezivog izraza. Kad bi čuli od nje neke zapanjujuće

izjave, ljudi bi pomislili da je samo premala za svoje godine. A kad bi saznali koliko je zapravo stara, pogledali bi je kao da pred sobom vide kakvo čudovište. "Ti si posebna," govorila joj je majka. Amy se zbog nje uvijek tako osjećala. Sve do njezine smrti, a onda je zaista postalo teško. Amy je učila biti jaka, fizički i emocionalno. Posebno s dječacima. U osnovnoj školi su se tukli s njom na igralištu, kako bi joj pokazali da nije dovoljno biti pametan. Budući da je bila jako lijepa, s mnogim mladićima je izlazila na spojeve, ali rijetko više od jednom. Pamet djeluje zastrašujuće na mnoge ljude, od one bolničarke, preko dječaka na igralištu pa sve do onog kretena od njezina bivšeg muţa. Nekako joj se činilo da tako nikad ne bi moglo biti s onim Ryanom Duffyjem. Iskreno govoreći, sastanak s Ryanom nije bio najpametniji potez koji je poduzela u svom ţivotu. Ĉak bi joj i majka to potvrdila da je ţiva. Ipak, zbog onakvog glupog prekida ostala joj je bolna praznina u srcu. Ryan je na nju ostavio poseban dojam. Nasmijao ju je, učinio ugodnom situaciju koja nije bila ni najmanje ugodna. Na vlastito iznenađenje, uhvatila je sebe u razmišljanju kako bi voljela da su se upoznali u drugim okolnostima, u nekom drugom periodu ţivota. Otkako je otišla iz onog restorana, više je mislila na njega nego na novac. Ako to znači osjećati se glupo, onda glupost nije tako strašna stvar. Ono što je zaista bilo glupo jest njezina rečenica prije odlaska, kad je rekao da bi se opet htio vidjeti s njom Nikad se ne zna. Te četiri riječi bi svako normalno ljudsko biće protumačilo kao "samo se nadaj, druškane." Dosta je bilo samoprijekora. Ima njegov telefonski broj. I mora ga nazvati. Barem mu mora reći istinu. Ne radi se samo o jednoj tisući dolara, kao što mu je rekla. Zaboravila je na taktiku "direktnog pristupa" koju je smislila prije ulaska u Zelenu papigu. Bilo je vrijeme da je primijeni na djelu.

A onda će vidjeti kud će je to odvesti. Uzela je telefon, duboko udahnula i okrenula broj. Telefon je zazvonio i odjeknuo u tišini. Ryan zastane u hodniku. Pregledao je cijelu kuću. Definitivno je bio sam. Tko god da je dolazio, otišao je nešto prije. Ipak, imao jc čudan osjećaj da netko promatra kuću - nakon što je provalio u kuću izaziva ga telefonskim pozivom. Otišao je u kuhinju i grubo se javio na telefon. "Što hoćeš?" "Ryane, zdravo. Ja sam, Amy. Nazvala sam u pogrešno vrijeme?" Znao je da zvuči uzrujano, ali joj sigurno neće reći za provalu. "Tako nekako. Ne, oprosti. Izvoli." "Bit ću kratka. Razmišljala sam o našem razgovoru i osjećam da bih nešto trebala razjasniti. Ali, nazvat ću te kasnije ako ţeliš." "Ne, zaista. O čemu se radi?" Ona zastane. Nije ţeljela zvučati kao prava laţljivica. "Nešto što si rekao nikako mi ne izlazi iz glave. Rekao si da se nisi iznenadio što mi je tvoj otac poklonio novac. Rekao si da se ne bi iznenadio da je tvoj otac mnogima poklanjao novac kad je saznao da je bolestan." "Malo sam pretjerao." "Ali, recimo da je zaista dao novca i drugim ljudima poput mene. Moţda mnogo više. Ne bih te htjela uvrijediti, ali čini mi se da tvoj otac nije bio tako bogat čovjek." On se nasloni na hladnjak, znatiţeljan. "Što time misliš reći?" Direktan pristup, podsjeti se ona. Upotrijebi direktan pristup. Glas joj je zadrhtao kad je zapitala: "Gdje bi on nabavio sav taj novac?" Ryan zastane. Zna li ona nešto? "Mogu samo pretpostaviti da ga je uštedio."

"Ali što ako tu ima mnogo više novca od tisuće dolara? Samo pretpostavimo." "Nije mi jasno na što ciljaš." "Učinilo mi se da si dobar čovjek dok smo razgovarali. Nekako bih voljela saznati koliko si zapravo dobar. Recimo da je u kutiji bilo... pet tisuća dolara. Bi li mi i u tom slučaju rekao da ga zadrţim?" "Tisuća, pet tisuća. Koliko god. Da, zadrţi ga." "Što kad bi se radilo o pedeset tisuća? Govorim hipotetski." Ryan se nervozno zamisli. "Mislim da ne bi bilo nikakve razlike. Ne ako je tata tako htio." "A sto tisuća?" Ne reče ništa, kao da je takvo nešto nezamislivo. "Ne," reče Amy, "recimo da sam dobila dvjesto tisuća dolara. Bi li mi rekao da ih zadrţim?" Nije se ništa čulo, a u zraku je visjela napeta tišina. "Hipotetski?" zapita Ryan. "Hipotetski," reče ona odlučno. On odgovori tihim, ujednačenim tonom. "Ţelio bih znati otkud mom ocu, dovraga, toliki novac." Ona odgovori jednako ozbiljnim glasom. "Ja također." Ryan sjedne na barski stolac pokraj kuhinjskog šanka. "Što ţeliš od mene?" "Samo ţelim da ovo bude pošteno. Voljela bih zadrţati novac. A, kao što si rekao, tvoj otac je očito iz nekog razloga ţelio da ga dobijem. Ali, ako je prljav, ne ţelim s njim imati nikakve veze." "Ne znam otkud mom ocu dvjesto tisuća dolara, ako me to pitaš." "Samo te pitam je li tvoj otac bio pošten čovjek." Ryan uzdahne. "Moţda bi mi trebalo nešto vremena da odgovorim na to pitanje." "Ne razumijem."

"Ni ja. Moram provjeriti neke stvari." "Kakve stvari?" "Molim te, daj mi tjedan dana, samo dok stvari dovedem u red. Obiteljska pitanja." Nije odmah odgovorila, ali nije imala izbora. Ne ako joj je stalo do toga da zadrţi novac. "U redu. Ne ţelim uznemiriti tvoju obitelj niti uništiti ugled tvog oca. Ali, bojim se da ću ne dobijem li nekakav dokaz da je novac pošteno stečen, morati otići na policiju." "Mogla bi ga jednostavno vratiti meni." "Ţao mi je. Ali, došao je na moju adresu i moje ruke su ga dodirivale. Ako se radi o prljavom novcu, moram ga vratiti. Moţda će policija otkriti otkud je došao." "To zvuči kao prijetnja." "Znam da je tako. Vjeruj mi, to sam najmanje ţeljela kad sam te nazvala. Nadala sam se da..." "Ĉemu si se nadala?" Riječi su joj zapele u grlu. Bilo je besmisleno govoriti mu da gaje htjela opet vidjeti. Ne ako on ne moţe dati jasan odgovor na jednostavno pitanje kao što je Je li tvoj otac bio pošten čovjek? "Ništa. Samo se nadam da ćeš saznati nešto zbog čega će mi biti lakše. Dat ću ti jedan tjedan, Ryane. Onda ću te nazvati," reče ona i spusti slušalicu. 15. Ryan je spustio slušalicu, a zatim zastao. Začuo je kako je zaškripila daska na podu, koji metar iza njega. Okrenuo se i zgrabio telefon u ruku. Osjećaj panike u trenutku se pretvorio u olakšanje. Bio je to muţ njegove sestre. Sarah mu je sigurno dala ključ. "K vragu, Brente. Što to radiš, prikradaš mi se?"

"Ne prikradam se," reče on dubokim glasom. Smrdio je po prolivenom pivu, a u ruci je drţao napola praznu bocu istoga. Ryan pogleda kroz kuhinjski prozor na kolni prilaz. Brentov automobil bio je parkiran koji metar daleko od njegova. Sigurno je došao dok je on razgovarao s Amy. "Jesi li se dovezao ovamo u takvom stanju?" On se podrugljivo naceri, kao daje to zaista smiješno. "Ne sjećam se." Tipično za Brenta. Još je uvijek ponosan na sebe što moţe popiti gajbu piva, kao daje kakav tinejdţer. Brent je zapravo bio četiri godine mlađi od Ryana, ali je izgledao starije. Nekad je bio zgodan- i bio je još uvijek, u nešto manjem stupnju, barem one dane u tjednu kad bi se istuširao, obrijao i rastrijeznio. Njegovo vrijeme je prošlo sa srednjom školom i nogometom, a nakon toga je kratko zablistao u kasnim dvadesetima kao bodybuilder, ali se ubrzo razočarao. Ryan ga je nagovorio da prestane uzimati steroide, ali se onda okrenuo alkoholu. Mišići su mu omlohavjeli, a karakter ogrubio. Sad je to bio samo krupni, gnjevni čovjek, poput onih japanskih hrvača na televiziji samo što Brent nije imao ni posao. Ryan nikad nije bio oduševljen Sarahinim odabirom muţa, ali prije pet godina uhvatila ju je panika jer joj se bliţila četrdeseta, a bila je neudana. Bacila se na Brenta, ljepuškastog, devet godina mlađeg muškarca i osvojila ga glumeći idealnu domaćicu. Sad je imala četrdeset i nešto godina i bila trudna, s olupinom od čovjeka na vratu, koji svako jutro prespava u mamurluku dok njegova trudna supruga odlazi na posao u Wal-Mart za minimalnu plaću. "Bio si ovdje prije, zar ne?" zapita Ryan. "A-ha. Ĉekao sam te duţe od jednog sata."

Ryan je primijetio prazne pivske boce na kuhinjskom stolu. Izbrojio ih je osam. "Vrijeme je da kreneš kući, mladiću," reče mu podrugljivo. Brentovo lice bilo je crveno. Očito je bio pijan. Ponudio je Ryanu svoju napola ispraţnjenu bocu. "Ţeliš li ti malo?" Ryan je odgurne i grubim tonom upita: "Što si radio ovdje?" Otišao je do hladnjaka i nalio sebi čašu piva. Kad se okrenuo, boca je bila prazna. Pola litre u dvanaest sekundi. Obrisao je bradu, a zatim pogledao Ryana. "Traţio sam lovu." Ta riječ je udarila Ryana kao čekić, ali je uspio ostati pribran. "Koju lovu?" "Ne pravi se blesav. Sarah mi je rekla." Ryan pocrveni od bijesa. Dobra stara Sarah, uvijek je znala čuvati tajne. "Što je s novcem?" "Treba mi pedeset tisuća dolara. I to večeras." "Zašto?" "To se tebe ne tiče, eto. Taj novac pripada Sarah. I ţelim ga dobiti." "Sarah i ja smo se dogovorili. Nijedno od nas neće uzeti novac dok ne saznamo točno njegovo porijeklo." Brent ga mrko pogleda. "Kako ćemo znati da ga već nisi potrošio?" "Morat ćete mi vjerovati." "Vjerovat ću ti za preostalih devetsto pedeset tisuća. Samo mi daj jebenih pedeset tisuća." "Neću. Što misliš, tko si ti, Brente? Dolaziš u kuću moje majke i traţiš novac." On ustane i izdere se prijetećim glasom: 'To je Sarahin novac. Daj mi ga!" "Rekao sam da neću." Brent krene prema njemu. "Daj mi taj jebeni novac ili ću te..." Ryan ga ušutka ledenim pogledom. "Ili ćeš što, Brente?" Brent se ne bi usudio napasti Ryana pijan. Ipak, imao je luđački pogled u očima, kao da je osam praznih boca piva na stolu bilo samo djelić cjelodnevnog napajanja "Ili," reče pjeneći, "ili ću morati udariti trudnu ţenu."

Nešto pukne u Ryanu. Pojurio je prema njemu, zgrabio ga za vrat i udario mu glavom o pod. "Rekao sam ti da ću te ubiti, Brente! Takneš li je ikad više, Boga mi, ja ću te ubiti!" Brent se opirao i pokušavao maknuti Ryanove ruke s vrata. Lice mu je poprimilo plavu boju. Ryan ga stisne jače, sjećajući se kako je šivao vlastitu sestru nakon što ju je udario njezin muţ. Trebao je onda srediti s njim račune, ali Sarah ga je molila da to ne čini. "Ry-an-e," stenjao je Brent, jedva pri svijesti. Iskolačio je oči. Ryan se zaustavi, iznenada shvativši što radi. Brent gaje odgurnuo i otkotrljao se u stranu, kašljući i hvatajući zrak. "Mogao si me ubiti, ludi gade." Ryan se sav tresao. Da, mogao gaje ubiti. Brent polako ustane i stane patetično jadikovati. "Ţelim svoj novac. Potreban mi je, jako. Molim te, Ryane, moram ga dobiti." Ryanove ruke su se tresle. Sve od pogreba nitko nije govorio ni o čemu nego o novcu. Liz bi se razvela od njega zbog novca. Brent bi istukao njegovu sestru. A Amy- vrag bi znao na što je ona spremna. "Ţeliš ga?" reče ogorčeno "Dobro. Dat ću ti taj prokleti novac. Ĉekaj ovdje." Odjurio je iz sobe i potrčao uz stubište, grabeći po dvije-tri stube odjednom. Spustio je ljestve koje vode na tavan i uspeo se. Otišao je ravno do stare komode i gurnuo je i stranu. Za koji trenutak podignuo je daske i zgrabio hrpu novčanica - nekoliko tisuća, ali nije brojio. Brzo je sjurio niz ljestve i stubište. Dahtao je kao trkač dok je polazio kroz dnevnu sobu, a onda je nakratko zastao. Odjednom mu je nešto palo na pamet. Kao da su Liz, Amy i sada Brent u istom danu navalili na njega. Izdaja njegova oca. Pohlepa oko njega.

Doviknuo je Brentu u kuhinju: "Dođi po svoj novac, Brente. Sve je tu." Brent dotetura do dnevne sobe. Zaustavio se pred prizorom u slabo osvijetljenoj prostoriji. Ryan je drţao sveţanj novčanica u jednoj ruci, a dugu upaljenu šibicu u drugoj. Otvorena limenka sa zapaljivom tekućinom stajala je na kaminu. Brentov glas zadrhti. "Što... što to radiš?" "Kako došlo, tako prošlo." Prinio je šibicu novčanicama, paleći kutove. "Ne!" Novčanice je zahvatio plamen, jer su bile namočene u benzin. Ryan ih baci u vatru. Brent je pojurio prema kaminu. Ryan je zgrabio ţarač kao što se drţi palica za bejzbol. "Ni koraka dalje, Brente!" Zaustavio se na mjestu, a lice mu je bilo puno gorčine. Novčanice su brzo gorjele. Ryan je bio odlučan. "Dotakneš li samo Sarah, zapalit ću ih sve. Kunem ti se, zapalit ću sve do posljednje novčanice." "Dobro, čovječe. Samo se smiri, u redu?" "Takvo je pravilo," reče on, kako bi na to podsjetio i sebe i Brenta. "Nitko neće dobiti novac. Nitko neće nikome više reći za novac. Sve dok ne otkrijemo tko gaje dao mome ocu i zašto." Brent se polako povuče. "Dobro, prijatelju. Ti si glavni. Ti određuješ pravila. Ja sada idem kući. Samo nemoj spaliti ostatak. U redu? Nas dvojica ćemo se pretvarati kao da se ovo nije ni dogodilo." Ryan je i dalje drţao ţarač u ruci, spreman razbiti Brentovu lubanju bude li na to prisiljen. Brent krene prema vratima. "Nema problema. Ako kaţeš da je takvo pravilo, poštovat ćemo ga. Sad idem kući reći Sarah da se moramo pridrţavati pravila, to je sve." "Gubi mi se s očiju, Brente."

Brent zbunjeno klimne glavom, a zatim nestane. Ryan je otišao do prozora i promatrao ga kako odlazi. Onda se okrenuo prema kaminu. Novac se pretvorio u hrpu pepela. Tisuće dolara. Nestale su. Ĉudno, zbog toga se osjećao bolje. Bacio je pogled na stubište, prema tavanu. Ima ga još dovoljno gore da se bore oko njega. Ili da ga pale. Pogledao je sat na stolu. Mama će se vratiti tek za sat vremena. Bacio je u vatru veliku suhu cjepanicu. Dok je vatra pucketala i plamenovi se dizali, on je krenuo uza stube. 16. U devet navečer Amy je imala sastanak. S Taylor. Planetarij Fiske na Sveučilištu u Coloradu je najveći planetarij između Chicaga i Los Angelesa. Preko cijelog ljeta, Fiske petkom odrţava programe o astronomiji, popraćene javnim promatranjima u opservatoriju. Večernji programi bili su primjereniji studentici nego četverogodišnjoj djevojčici pa su za Taylor bili preteški. Ona je, međutim, voljela obiteljske matineje srijedom, kad je mogla naučiti o borbama robova za slobodu i putovati kroz solarni sustav s robotom. Simulirani prizori u planetariju bili su prilično impresivni, ali Amy joj je obećala da će je povesti u opservatorij da pogleda pravo noćno nebo. To su trebale učiniti večeras. Proveli su više od sat vremena u opservatoriju Sommers Bausch, gledajući zvijezde i galaksije kroz veliki teleskop. Pravi pogodak je, međutim, bilo promatranje Saturna i njegovih prstenova kroz mnogo manji teleskop. Taylor je imala mnoštvo pitanja. Majka je imala sve odgovore. Ĉetrdeset sati fizike i astronomije nisu bili posve uzalud. "Ovo je super," reče Taylor.

"Sviđa ti se astronomija?" "Da, ako mogu ostajati budna do kasno na večer." Amy se nasmiješi. To joj je zvučalo kao jedna od rečenica kakve je ona govorila svojoj majci prije mnogo godina. Taylor je nesumnjivo imala interesa, ali nije pokazivala onu strast za astronomijom kakvu je imala Amy kad je bila mala. Opet, otkad je počela raditi u pravnoj tvrtki, Amy je nije poticala kao što je nju poticala njezina majka. Jednostavno za to nije imala vremena. Pokušavala je to prikriti pred djetetom, ali u mislima je bila odsutna gotovo cijelu večer. Mislila je na Ryana, iako ne o novcu. Nešto što je rekao u restoranu stalno joj je bilo napameti. Bilo joj je zanimljivo što je rekao da ţali što svog oca nije bolje upoznao, misleći da bi mu to pomoglo da samoga sebe bolje razumije. Dobro joj je bio poznat taj osjećaj, onaj čudni osjećaj da si isto ono što su bili tvoji roditelji, strah da ćeš ponoviti njihove greške. U Amynu slučaju, istu smrtonosnu grešku. Amy je išla prema malom teleskopu. Usmjerila gaje prema nebu, gdje Lira prolazi iznad Bouldera u ljetnim noćima. Brzo je pronašla Vegu, blistavu i najistaknutiju zvijezdu u konstelaciji. Odmah ispod nje, znala je, nalazi se Prstenasta Nebula - zvijezda koju je promatrala one večeri kad je umrla njezina majka. Ta se zvijezda gasila, kao što su se gasili i njezini snovi iz djetinjstva i sve na što ju je majka poticala. Nakon te večeri nikad nije dobro pogledala Prstenastu Nebulu. Nije morala. Suvremeni astronomi ne bulje u nebo kako bi radili svoja istraţivanja. Oni namjeste svoje teleskope i podese instrumente da prate nebo. To ne znači da Amy nije uţivala u promatranju zvijezda. Uţivala je. Samo, ovu zvijezdu nikako nije mogla pogledati.

Spustila je teleskop za nekoliko stupnjeva. Pred očima su joj se ukazali zelenkasto-sivi prstenovi. Trepnula je očima. Dio nje je ţelio skrenuti pogled u stranu, ali joj drugi dio to nije dopuštao. Gledajući sada u nebo, vidjela je isto ono što je vidjela prije dvadeset godina. Ĉak se i osjećala isto. Hladno. Usamljeno. Uspomene su navirale. Prstenasta Nebula je otvorila prozor u njezinu prošlost. Vidjela je osmogodišnju djevojčicu kako drhti od straha dok se penje po ladicama u ormaru svoje spavaće sobe i bjeţi na tavan... Otvor na stropu otvorila je lako, tiho. Gurnula ga je prema gore i u stranu, otvorivši tako prolaz na tavan. Ustajali zrak bio je vruć i teţak. Još jedan pokret i našla se gore. Svjetiljkom je osvjetljavala put ispred sebe. Sjećala se od prošlog puta, kad se tu igrala s djecom, da se drugi ulaz na tavan nalazi samo koji metar naprijed. On vodi u praznu sobu preko puta hodnika. Na rukama i koljenima prepuzala je preko dasaka, pazeći da ne ispusti svjetiljku. Zaustavila se kad je došla do drugih vratašaca, a onda ih je podignula jednom rukom i pogledala prema dolje s tavana. Ormar je bio isti kao onaj u njezinoj sobi: odjeća obješena sjedne strane, a ugrađene police s druge. Zatakla je svjetiljku za bradu i počela silaziti, ponovo upotrebljavajući ladice kao ljestve. Kad je došla do dna, čučnula je i nakratko zastala da se orijentira. Ako je netko ušao u kuću, moţda je ovdje neće pronaći. Moţe jednostavno ostati tako, skrivena. Ali opet joj je kroz misli prošla ona pomisao od maloprije - što ako je mama treba? Što ako je ozlijeđena? Polako je ustala. Morala je otići tamo. Ali nije smjela nositi svjetiljku. Ako tamo ima nekoga, svjetlo će je odati kao sjeverna zvijezda na noćnom nebu. Ugasila je svjetiljku i otvorila vrata ormara. Hodnik se nalazio samo koji metar dalje, iza vrata sobe. Tiho ih je odškrinula, a zatim provirila u hodnik. Nije vidjela ništa. Pričekala je nekoliko sekundi. Još uvijek ništa. Srce joj je bilo u grlu dok je izlazila iz sigurne sobe.

Soba njezine majke je bila na katu, kao i Amyna, ali na suprotnoj strani kuće. Bilo je mračno, ali Amy je znala put. Više se oslanjala na sjećanje negoli na vid. Ĉula je ventilator kako klepeće u majčinoj sobi. Pribliţavala se. Zaustavila se na vratima. Bila su otvorena samo dva pedlja. Amy napravi još jedan korak i proviri unutra. Svjetlo je bilo ugašeno, ali je ulično svjetlo cijelu sobu obojalo u ţuto. Sve je izgledalo normalno. Televizor je bio na svom mjestu. Veliko ogledalo iznad komode. Pogled joj odluta do kreveta. Na njemu je bila hrpa pokrivača. Amy nije mogla razaznati oblik svoje majke. Alije vidjela ruku. Visjela je labavo preko ruba kreveta. Spavala je čvrstim snom, kao što je Amy nikad prije nije vidjela da spava. "Mama?" reče djevojčica plaho. Odgovora nije bilo. Ona ponovi. "Mama. Jesi li dobro?" "Mama, mama!" Taylorin glas trgnuo ju je iz uspomena. "Mama, pusti me da pogledam!" Taylor ju je vukla za ruku i uspinjala se prema teleskopu. Amy se odmakne od teleskopa i čvrsto je zagrli. Njezina kći se istrgne iz zagrljaja. "Ţelim vidjeti." Amy je okrenula teleskop dalje od Prstenaste Nebule, što dalje od svoje prošlosti. Spustila ga je na Fleming Law Building, nešto dalje prema jugu. Svjetla su još uvijek bila upaljena u knjiţnici. Podignula je Taylor da pogleda. "Tamo će mama ići u pravnu školu u rujnu." "Hoćeš li tamo gledati kroz teleskope?" "Ne. To je pravna škola." "Zašto ćeš onda ići tamo?

Amy osjeti kako ju je nešto stisnulo oko srca. "Idemo sada kući, Taylor." Bili su na cesti do deset i pol. Taylor je zaspala u autu prije nego što su izišle iz kampusa. Preko dana cesta 36 pruţa veličanstven pogled na Flagstaff Mountain i Flat Irons, pješčane formacije koje fotografiraju posjetitelji iz cijelog svijeta, a koje se nalaze na granici između ravnica i planina. Noću je to obično mračno mjesto gdje čovjek moţe biti sam sa svojim mislima i brigama. Večeras joj je u mislima bio novac. Parkirala je kombi na uobičajenom mjestu i odnijela usnulu ljepoticu u kuću. Ušla je tiho i unijela Taylor ravno u njezinu sobu. Bio je to mali svijet snova za njih obje. Amy je na stropu nacrtala mjesec i zvijezde. Boje je, međutim, odabrala Taylor. Imale su jedini planetarij na svijetu s nebom u ruţičastoj boji. Amy joj je skinula cipele i obukla Taylor u pidţamu, a da je nije probudila. Poljubila ju je za laku noć, a zatim ugasila svjetlo i tiho zatvorila vrata. Bila je to ugodna večer, uglavnom. Posjet opservatoriju samo je pojačao njezinu nadu da će Ryan Duffy objasniti stvar. Ako je novac stečen pošteno, moţe se pozdraviti s pravnom školom i vratiti se tamo gdje joj je i mjesto. Novac - potreba za njim - više neće biti isprika za bjeţanje od demona koji divljaju na nebu koje voli od rođenja. 17. Novac je gorio. Ali samo u njegovoj mašti. Metalni kovčeg pun novca bio je teţi nego što je Ryan očekivao. Spustit će ga niz ljestve, a zatim niza stube. Kretao se tako brzo da je kad se vratio plamen u ognjištu još snaţno gorio. Kleknuo je i

otvorio patentni otvarač na torbi. Ruke su mu se tresle dok je uzimao novac. Odlučio je što će s njim. A onda se ukočio. Dva milijuna dolara. Zbog vrućine i napetosti znoj mu je kapao s čela. Još uvijek klečeći, pogledavao je malo novac, malo plamen, kao da vaţe svoju odluku. To ga je izluđivalo. To ih je sve izluđivalo. Otac mu je umro prije manje od jednog tjedna. Ţena ga je davila zbog razvoda, ponavljajući stalno riječi njegova oca prije smrti. Pohlepni muţ njegove sestre prijetio je da će je istući ako ne dobije novac. A neka tajanstvena ţena tvrdila je da joj je njegov otac poslao dvjesto tisuća dolara bez ikakva razloga. Novac je zlo, u to nema sumnje. Najbolje ga je spaliti. Zgrabio je sveţanj novčanica i stavio ga iznad plamena. Um mu je naređivao da ga baci, ali ruka nije slušala. Ili je moţda to bilo srce. Jednostavno to nije mogao učiniti. Oči mu se zatvore od srama. Nikad prije nije osjetio snagu novca. Nikad se prije nije osjetio tako slabim. Iznenadna buka trgne ga iz misli. Doprla je izvana. Skočio je s koljena i pojurio prema prozoru. U mraku je vidio Brentov Buick kako dolazi kolnim prilazom. Vratio se. Ryana uhvati panika. Novac. Mora skriti novac. Zgrabio je kovčeg i na trenutak zastao, razmišljajući kamo bi ga mogao gurnuti. Ĉuo je kako se zatvaraju vrata automobila. Nije mogao gubiti vrijeme. Gurnuo ga je pod kauč. Zgrabio je novine s kauča i bacio ih u vatru. Odmah su planule. Mogle su proći kao spaljeni novac. Malo tko je toliko lud da zna kako izgleda spaljeni novac.

Ryan razmisli o mogućnostima. Brent najvjerojatnije nije došao razgovarati. Najvjerojatnije se nije ni otrijeznio. Vjerojatno je bio još pijaniji, još bjesniji. Došao je po novac. Ryan nije imao pištolj, ali njegov otac jest. Ryan je naslijedio sve na imanju. Znao je za točno gdje se što nalazi, sve do posljednja dva milijuna dolara. Sve do posljednjeg metka kalibra 38. Potrčao je hodnikom prema spavaćoj sobi svojih roditelja. Stari Smith & Wesson bio je u komodi, u najgornjoj ladici, a meci u metalnoj kutiji u ormaru. Ryan najprije uzme revolver, a zatim municiju. Napunio gaje i čvrsto stisnuo metalnu ručku, onako kako ga je otac poučio. Treba se zaštititi od pijanih siledţija koji ganjaju Duffyjeve milijune. Ryan je čuo korake na trijemu, a zatim okretanje ključa u vratima. Krenuo je prema dnevnoj sobi s nabijenim pištoljem u ruci. Zastao je na stubištu, gledajući vrata. Ĉuo je kako ključevi zveckaju. Gledao je kako se brava okreće. Podignuo je pištolj i nanišanio, spreman na obranu. Vrata su se otvorila. Ryanov prst zadrhti. Srce mu je snaţno lupalo. Cijelo tijelo mu se ukočilo, a zatim je odjednom osjetio olakšanje. "Mama?" reče ugledavši je na pragu. Pomirisala je zadimljeni zrak u sobi. Lice joj posivi. "Nemoj mi reći da si ga zaista spalio." Zanijemio je od iznenađenja. Majka je uvijek imala dobru intuiciju, ali zaključivši prema mirisu dima da je spalio novac, nadmašila je samu sebe. Spustio je pištolj odlučivši se praviti blesav. "Što sam spalio?" Zatvorila je vrata i pošla ravno prema kaminu. "Novac," reče oštro. "Bila sam kod Sarah, a Brent je došao kući histeričan. Kaţe da si poludio i da pališ novac." "Je li on sad vani?" zapita Ryan. "Mislim da sam vidio njegov automobil."

"Sarah me je dovezla ovamo." Pogledala je pepeo u kaminu. "Ne mogu vjerovati da si to učinio." On diskretno spremi pištolj u dţep, skrivajući ga od majke. "Što ti je Brent rekao?" "Rekao je da si zapalio najmanje deset tisuća dolara. Da si prijetio da ćeš zapaliti sve." 'Toje istina." Majka krene prema njemu, gledajući ga u oči. "Jesi li pijan?" "Ne. Brent se napio. Ušao je u kuću kao provalnik i traţio novac." Njezin glas postane blaţi. "Boje se da ćeš im oduzeti njihovu polovicu." "Nikome ništa neću oduzeti." Ona opet pogleda pepeo u kaminu. "Ryane, sa svojim dijelom novca moţeš činiti što hoćeš. Ali nemaš pravo raspolagati sestrinim." "Sarah i ja smo se dogovorili. Novac će ostati na mjestu dok ne saznamo koga je tata ucjenjivao i zašto. Nije to trebala spominjati ni Brentu. Očito ipak jest." 'Trebalo ti je biti jasno da će reći muţu." "Zašto?" "Zato što je on njezin muţ." "Prema toj logici, tata je trebao reći tebi koga je ucjenjivao." Lice joj se naočigled smrači. "Rekla sam ti već. Ne znam nikakve detalje. Nisam ih ţeljela znati, a tvoj otac mi ništa nije htio reći." Ryan joj priđe i uzme je za ruku. "Mama, večeras sam zamalo spalio dva milijuna dolara. Ti bi se s time moţda sloţila, moţda ne. Ali zasluţujem da mi kaţeš sve što znaš prije nego što poduzmem taj krajnji korak." Ona se okrene u stranu prema vatri. Treperavi plamenovi odraţavali su se u njezinim tamnim, zabrinutim očima. Odgovorila mu je njeţnim, ozbiljnim glasom, ne gledajući ga. "Znamjoš nešto. Ali ne znam sve."

Ryan je počeo osjećati zašto majka nije plakala na pogrebu. "Reci mi što znaš." "Tvoj otac..." traţila je riječi. "Mislim da znam gdje moţeš dobiti odgovore na svoja pitanja." "Gdje?" "Noć prije svoje smrti otac mi je dao ključ sefa." "Što se nalazi u njemu?" "Ne znam. Otac je rekao da ti ga dam budeš li imao ikakvih pitanja u vezi s novcem. Sigurna sam daće ti tada sve o ucjeni biti jasno." "Kako moţeš biti sigurna?" "Zato što je tvoj otac, iako ti to nije mogao reći izravno u lice, očito ţelio da saznaš za to. A ja ne znam kamo bi drugdje pogledao." Gledao ju je u oči, kao da komunicira s njezinom dušom. Nikad prije nije tako gledao svoju majku, nikad nije morao nagađati vara li ga ona. Nije bilo znakova da to čini. "Hvala ti, mama. Hvala ti što si mi to rekla." "Ne zahvaljuj mi. Zar ne vidiš koliko me ovo sve plaši? Zbog tebe, zbog sviju nas?" "Što ţeliš da učinim?" Ona napravi bolnu grimasu. "To prepuštam tebi. Moţeš biti kao ja i jednostavno se maknuti u stranu. Ili moţeš otvoriti sef i suočiti se sa svim posljedicama." Zastao je na trenutak, a onda su im se pogledi sreli. "Moram saznati, mama." "Naravno da moraš," reče ona sve tišim glasom. "Samo meni ništa ne spominji." 18. Panama. Sve do sada Ryan je znao samo za čuveni kanal i svrgnutog diktatora po imenu Noriega. Kad mu je majka rekla za sef, pomislio je da se nalazi najdalje u Denveru.

Kog je vraga tata otvorio sef u Panami? Ključ i potrebna dokumentacija bili su zaključani u metalnoj kutiji u ormaru u spavaćoj sobi, upravo tamo gdje mu je rekla majka. Sef 242, Banco Nacional u gradu Panama. Bila je tu čak i karta grada. Također, tu je bila spremljena i tatina putovnica. Ryan nije ni znao da tata ima putovnicu. Prevrtao je po papirima. Uglavnom su bili prazni. Putovnica je bila kao nova, sa samo dva ţiga. Jednom je otputovao u Panamu prije devetnaest godina i vratio se u Sjedinjene Drţave istog dana. Očito nije išao tamo radi odmora. Sigurno se radilo o poslu. Poslu ucjenjivanja. Ryan je odnio kutiju u svoju sobu i veći dio noći s petka na subotu proveo budan, razmišljajući. Mislio je o svakom ljudskom biću koje je ikad vidio s ocem, svakom čovjeku i ţeni koje je otac ikad spomenuo. Nije se mogao sjetiti nijedne osobe koja bi mogla isplatiti dva milijuna dolara. I nikako se nije mogao sjetiti bilo koga tko bi bio povezan s Panamom. U dva sata ujutro napokon je osmislio plan. Polako je ustao i provirio u majčinu sobu, kako bi se uvjerio da spava. Onda je tiho sišao niza stube. Novac je još uvijek bio ispod kauča, kamo ga je gurnuo kad se majka neočekivano pojavila. Imao je malo skladište u blizini klinike gdje je drţao zalihe lijekova i stari uredski namještaj. Ĉak ni Liz nije znala za njega. Poput mačke se nečujno izvukao iz kuće i odgurao dţip sve do kraja kolnog prilaza pa tek onda upalio motor kako buka ne bi probudila majku. Odvezao se ravno do skladišta i skrio novac u donju ladicu starog ormara. Tu će biti na sigurnom. I ormar i metalni kovčeg koji je ostavio otac bili su otporni na vatru. Vratio se kući, otišao ravno u krevet i čekao izlazak sunca. Ustao je rano u subotu ujutro, nakon svega par sati sna. Istuširao se, obukao i odnio kutiju u kuhinju. Majkaje već sjedila za stolom, pila kavu i čitala Lamar Daily News, lokalne novine koje je

izdavala obliţnja "metropola" - Lamar, sa stanovništvom od osam i pol tisuća. Obično nemaju više od šesnaest stranica, od čega su tri ili četiri standardno posvećene fotografijama godišnjeg konjičkog natjecanja učenika srednje škole. Vidjevši majku kako čita te lokalne novine, sve mu se činilo još apsurdnijim, posebno pomisao na oca kako leti u Panamu i otvara sef u banci. "Sve sam pregledao," reče Ryan. Majka se još više zadubi u novine. "Zar ne ţeliš znati što se točno nalazi unutra?" zapita on. "Ne." Ryan je stajao i čekao, nadajući se da će ga barem pogledati. Zid novina između njih činio mu se nesavladivim. Baš prikladno, pomisli Ryan. Većina ljudi u Piedmont Springsu s vremena na vrijeme čita Pueblo Chieftain, Washington Post ili čak Wall Street Journal. Mama ne. Ona svoj svijet gleda kroz Lamar Daily News. Ona jednostavno ne ţeli znati neke stvari. "Mama, ponijet ću sve ovo sa sobom, ako nemaš ništa protiv." Nije odgovarala. Ryan je čekao cijelu minutu, očekujući da će naposljetku zapitati barem kamo ide. Ona je jednostavno okrenula stranicu, niti ga ne pogledavši. "Večeras ću se vratiti kasno," reče on pri izlasku iz kuhinje. Stavio je kutiju na straţnje sjedalo svog dţipa i upalio motor. Sunce je upravo izlazilo iza nepregledne ravnice. Milje i milje kukuruza, kojim se hrane ţivotinje. Niti jednog klipa za ljude. Za njim se dizala prašina dok je jurio niz pustu prljavu cestu, prečicu do autoceste 50, prve etape dvije stotine milja dugog puta u Denver. Uređaj za klimatizaciju u Amynu kombiju još je bio pokvaren, zbog čega joj je popodnevna prometna guţva bila još nepodnošljivija. Prema povjesničarima, Niwot, poglavica indijanskog

plemena Arapaho, jednom je rekao da će "ljudi koji jednom vide ljepotu doline Boulder poţeljeti tu ostati, i svojim ostankom naškoditi toj ljepoti." Pribliţavajući se četvrtom ciklusu semafora na kriţanju 28. ulice i Avenije Arapahoe, Amy je počela shvaćati istinu u njegovim riječima, koje su lokalni ljudi nazivali "Niwotovom kletvom." Amy je imala rezervaciju za ručak u dva i pol u svom omiljenom restoranu. Baka je velikodušno ponudila da će pričuvati Taylor do tri sata. Za Taylor je to značilo gledanje crtica Three s Company i TheDukes of Hazzard sve do odlaska na poslijepodnevno spavanje. Zbog toga se Amy pomalo osjećala kao majka koja zanemaruje dijete, ali za sutra će smisliti neki način da nadoknadi štetu nanesenu djetetovu mozgu. Parkirala je automobil i produţila pješice do kupovnog centra Pearl Street. Usprkos svoj svojoj prirodnoj ljepoti, Boulder je ironično bio prilično poznat po svom kupovnom centru. Ĉetiri bloka otvorenog šetališta bila su gradsko središte, namijenjeno samo pješacima. Povijesne stare građevine i neke ukusno dizajnirane novijeg datuma bile su poredane uz ciglom popločane ceste, i tu su se nalazile bezbrojne trgovine, galerije, restorani i kafeterije. Kupovni centar je bilo popularno sastajalište, posebno preko vikenda. Ţongleri, svirači, gutači mačeva i ostali ulični zabavljači stvarali su pravi karnevalski ugođaj. Amy se nasmiješila prolazeći pokraj "Ĉovjeka poštanskog broja", ljudskog računala koje, dobije li samo vaš "poštanski broj" moţe prepoznati i opisati vašu četvrt bez obzira kako se daleko nalazi. Taylor ga je prevarila prošle zime, kad je ubacila poštanski broj koji je stavila na svoje pismo za Djeda Mraza. Nepalski restoran Narayan bio je prostran i nalazio se u samom središtu kupovnog centra. U njemu su se nudile ogromne porcije hrane po niskim

cijenama. Nekad je Amy tu često objedovala s Marijom Perez, svojom starom fakultetskom savjetnicom s Odsjeka za astrofiziku i planetarne znanosti. Zajedno su raspravljale o njezinu doktoratu. Amy nije vidjela Mariju otkako je otišla s astronomije. Iako ju je još uvijek smatrala prijateljicom, bilo joj je jako teško nazvati je. Dijelom je osjećala daje izdala Mariju. Uglavnom je ipak imala osjećaj da je izdala samu sebe. Maria ju je čekala na ulazu kad je Amy došla. "Kako si, nepoznata ţeno?" reče kad su se zagrlile. 'Tako mi je drago da te vidim," reče Amy. Razgovor su nastavile čim im je konobarica pokazala mali stol pokraj prozora. Imale su o mnogočemu razgovarati. Maria se nedavno uspela na Colorado lingo - što bi značilo da se uspela na osam od pedeset četiri planinska vrha koji prelaze visinu od četiri tisuće metara. Maria je bila fanatična sportašica, što nije neka rijetkost u gradu u kojem ralice ponekad prije čiste biciklističke staze nego ceste. Nikad nije jela meso, a Amy je bila jedina na odsjeku koja joj se ikad pridruţila na stazi za dţoging. Konobarica je uzela njihove narudţbe, a one su onda pregledale najnovije fotografije Taylor dok su ispijale kućni chardonnay. Naposljetku su počele pričati o poslu. "Dakle, jesi li spremna za pravnu školu najesen?" "Nadam se." Maria se namršti. "Drago mi je što si postala tako puna entuzijazma od našeg posljednjeg razgovora." "Zapravo, imam neke potencijalno dobre vijesti u vidu."

"Koje?" "Ovo je velika tajna. Ako ti je otkrijem, ne smiješ nikome reći za nju. Ĉak ni svom muţu." "Ne brini za Natea, draga. Mogla bih mu reći da sam upravo otkrila tajnu formulu za coca-colu, a njegov bi odgovor vjerojatno bio nešto kao ' Baš lijepo, mila. Jesi li vidjela ključeve mog auta?' Ma daj," reče znatiţeljno. "O čemu se radi?" Amy malo zastane, a zatim reče: "Moţda se vratim astronomiji na jesen." Maria vrisne. Ljudi za susjednim stolom su se okrenuli, ali ona nije mogla skriti oduševljenje. "To je odlično! I više nego odlično. To je fenomenalno. Ali, zastoje to tajna?" "Zato što mi pravna tvrtka za koju radim daje dio školarine za pravnu školu. Saznaju li da imam drugi plan, bojim se da će povući školarinu. A ako ne uspijem s astronomijom, onda ću se naći u sosu." Maria stavi prst na usta. "Tvoja tajna je kod mene sigurna. Kad ćeš znati za sigurno?" "Nadam se do kraja ovog tjedna." "Boţe, tako sam sretna što su ti se osjećaji promijenili." "Moji se osjećaji nisu mijenjali. Bolje bi bilo reći da su se okolnosti promijenile. Novac, da budem preciznija." "Što, netko je umro i ostavio ti bogatstvo?" "Zapravo, da." Nestalo joj je osmijeha s lica. "Odlično. Mislim, ţao mi je pokojnika. Ali, za tebe je to dobro, na neki način. K vragu, znaš što hoću reći." "U redu je. Nisam uopće poznavala tog čovjeka." "Netko koga nisi poznavala ti je ostavio lijepu svotu novca?"

"Vjerojatno, da. Jučer sam razgovarala s njegovim sinom kako bih provjerila je li sve u redu. Malo je nezgodno. On se upravo razvodi." "Oh," reče ona. Bilo je to značajno "oh." "Zašto me tako gledaš?" "Ĉovjek kojeg ne poznaješ umre i ostavi ti novac. Njegov sin se upravo razvodi. Zar ti se ne čini da si pomalo preoptimistična što se tiče jeseni? Takvi se problemi pravno rješavaju godinama." Amy malo zastane. Situacija je još kompliciranija, ali najbolje je malo pojednostaviti. "Obećao je da će sve biti sređeno do petka." "Petka," reče ona kuckajući prstima po stolu. "Da budem iskrena, moţda ne bude gotovo tako brzo." "Kako to misliš?" "Nemoj me pogrešno shvatiti. Nitko ne bi bio sretniji od mene kad bi se vratila. Ali, već je sredina lipnja. Nisam sigurna da ćemo sve srediti za jesenski semestar." "U čemu je problem? Samo ću nastaviti gdje sam stala." "Nije tako jednostavno. Budući da si već odslušala veći dio predavanja, u ovom semestru te očekuje uglavnom samostalno istraţivanje. Već se uvelike istraţuju rađanja i umiranja zvijezda i moguće postojanje dragih planetarnih sustava oko njih. Ţeliš li napraviti kvalitetnu dizertaciju, najbolje bi bilo da istragu provodiš u opservatoriju Meyer-Womble na Mt. Evansu." Amy je toga bila svjesna. "Što bismo trebali učiniti dame tamo prime?" "Opservatorij je pod upravom Sveučilišta u Denveru. Odsjek će se morati dogovoriti sa Sveučilištem. To treba obaviti unaprijed. Nije riječ samo o pristupu teleskopu. Također je u pitanju prijevoz do opservatorija i natrag. Sredstva za ţivot na planini su ograničena, posebno ako

namjeravaš sa sobom povesti kćer i baku. Ne moţeš se voziti do tamo iz Bouldera svaki dan. Ne samo zato što bi ti trebalo previše vremena, nego zato što u studenome zbog snijega ceste mogu biti neprohodne." Amy popije gutljaj vina i zamisli se. "Obećavam da ću ti se javiti do sljedećeg petka." "Ništa ne mogu garantirati." "Ma, hajde. Budi malo optimističnija, moţe? Kad je krajnji rok?" "Jučer. Ili, da budem preciznija, bio je prošli mjesec. Ako ţeliš da se zaloţim za to da te prime u jesenski semestar, moram imati tvoju riječ. Moram je imati odmah. Iskrena sam prema tebi, Amy, kao prema svojoj prijateljici." Zagrizla je usnu. Pristala je na to da će Ryanu Dufryju dati jedan tjedan da ispita slučaj, ali to nije urezano u kamenu. "U redu," reče brzo klimnuvši glavom. "Znat ćeš do ponedjeljka." 19. Sredinom popodneva Ryan j e ugledao siluetu Denvera s drţavne ceste. Ogromni smeđi oblak nadvio se nad gradom. Usprkos ozbiljnim ekološkim mjerama, Denver se još uvijek teško nosio sa zagađenjem grada. Najgori prizor Ryan je vidio prošle zime. Tada je posljednji put išao u posjet svom starom prijatelju Normanu Klusmireu. Nekoć nerazdvojni prijatelji upoznali su se na prvoj godini studija na Sveučilištu u Coloradu zapravo, dijelili su sobu, a do toga je došlo čistim slučajem. Ĉinilo se da njihovo prijateljstvo neće trajati vječno. Ryan je bio ozbiljniji student, posvećen medicini od prvoga dana. Norm je odabrao taj fakultet jer se nalazi u blizini skijališta, stoje bio neobičan potez za jednog stanovnika juţnog Mississippija koji je led viđao jedino u svom hladnjaku. Ocjene su mu bile na neki način

katastrofalne, ali izvrsne uzme li se u obzir da nikad nije išao na predavanja. Onda je pak, iz čistog izazova, poloţio prijemni za upis na pravni fakultet i bio među jedan posto najboljih studenata. Ciklus promjena bio je gotov kada je upoznao još jednu juţnjakinju, lijepu Rebeccu - iako je skoro uprskao stvar na dan njihova vjenčanja. Norm je vjerojatno napravio najveću ţivotnu pogrešku kad je svog bučnog starijeg brata zaduţio za organizaciju momačke večeri. Norm se probudio sat vremena prije vjenčanja s naušnicom na bradavici koja je bila dovoljno velika da aktivira alarm za metal, a uopće se nije mogao sjetiti kako se tu stvorila. Ryan ju je hitno uklonio u podrumu crkve. Šavovi nisu bili upadljivi. Rebecca nikad nije saznala za to. Odonda su u braku. Norm je uvijek govorio Ryanu da, nađe li se u nevolji, uvijek moţe računati na to da će mu Norm vratiti uslugu. To je bila šala. Norm je bio stručnjak za sudsku obranu. Ryan ga je nazvao da mu kaţe da treba novac i pozvao se na tu staru ponudu. Norm se nasmijao, prisjetivši se starog vica. Ryan se nije smijao zajedno s njim. Norm je odmah sve ostavio i pozvao starog prijatelja da dođe kod njega. Norm je ţivio u Monroe Streetu u Cherry Creek Northu, dijelu Denvera. Milijun dolara u Denveru ne vrijedi kao nekad, ali Ryan je pomislio da bi se za tu svotu još uvijek moglo dobiti više od Normove kuće s pet spavaćih soba koja je bila nalik na mauzolej i bez ikakva vrta. Sve kuće u susjedstvu izgledale su tako prenapuhano i imale cijenu veću od milijun dolara. Za taj novac Ryan bi radije uzeo preuređene viktorijanske dragulje na području Capitol Hilla. Ryan je parkirao automobil pokraj Range Rovera na kolnom prilazu. Norm je izišao iz kuće da ga pozdravi. Nosio je vrećaste kratke hlače Nike i pamučnu majicu, odjeću kakvu su nosila i njegova tri sina. Upravo su igrali košarku. Norm je nekad bio pristojan sportaš, ali je od njihova posljednjeg susreta dobio nekoliko kila viška. Izgubio je također i nešto kose.

Pozdravili su se kao i obično - Norm ga je čvrsto zagrlio, ne obraćajući paţnju na znoj. Ryan se pomakne i napravi grimasu. "Što je to bilo? Juţnaci se ne znoje. Oni blistaju." "To je apsolutno točno," reče Norm još jednom ga zagrlivši. "Samo što neki od nas s vremenom izgube sjaj." Norm odvede svog prijatelja u straţnje dvorište, gdje su mogli na miru sjesti i porazgovarati. Kućna pomoćnica im je donijela previše zašećereni ledeni čaj, još jedan detalj koji je Norma povezivao s njegovim juţnim korijenima. Norm je nalijevao čaj dok su govorili o pogrebu na koji nije mogao doći. Onda je razgovor postao ozbiljniji. "Dakle," reče Norm između dvaju gutljaja čaja. "Kakva te je to uţasna kriza dovela čak u Denver da popričaš s facom od odvjetnika?" "Sve što kaţem mora ostati tajna između odvjetnika i klijenta?" "Svakako. Sve je strogo povjerljivo. Ĉinjenica da smo prijatelji i da ti ne naplaćujem to ne mijenja." "Mogu ti platiti uloţeno vrijeme, Norm. Nisam zapravo traţio milostinju.'' "Glupost. Vjeruj mi kad ti kaţem da ne moţeš platiti ovako skupog odvjetnika. I, molim te, nemoj to shvatiti kao uvredu. K vragu, kad bih sam trebao odvjetnika, ne znam kako bih si platio." "Zbog toga sam tu, Norme. Ja ti mogu platiti. Izgleda da mi je tata ostavio nešto novca" Postao je zainteresiran. "Koliko?" "Više nego što misliš?" "Razumijem. Ĉini se da ti treba stručnjak za nasljedstva. Koga sad imaš?" "Mislio sam uzeti istog odvjetnika koji je sastavljao tatinu oporuku, Josha Colburna. Nije previše pametan, ali je odan kao pas. On zapravo radi za svakoga u Piedmont Springsu. Međutim, čini mi se da bi ovo bilo za njega previše."

"Kako to misliš?" "Muče me neka pitanja o porijeklu novca." "Kakva pitanja?" Ryan je nakratko oklijevao. Odjednom mu pade na pamet da činjenica daje Norm poznavao njegova oca pomalo oteţava stvar. Nema to nikakve veze s povjerenjem. Snaţan osjećaj srama nije mu dopuštao da izgovori riječ "ucjena". Zato je taj dio preskočio. "Tata je imao sef u Panami." "U drţavi Panami?" "Da, reče Ryan." "To samo po sebi ništa ne znači." "Norme, prekini s politički korektnim sranjima. Ne govorimo o utjecajnom međunarodnom biznismenu. Govorimo o šezdesetdvogodišnjem električaru iz Piedmont Springsa." "Sad mi je jasno." "Unajmio je sef prije gotovo dvadeset godina. Otišao je u Panamu u utorak i vratio se sljedećeg dana. Koliko mogu vidjeti iz njegove putovnice, nije se više nikad vraćao onamo." "Znaš li što je unutra?" "Vjerojatno neki papiri u kojima je objašnjeno porijeklo novca." Norm zbunjeno zatrese glavom. "Trebaš mi dati još podataka. Kad si rekao 'novac', jesi li mislio na dionice, zlato, nekretnine-na što?" "Na gotovinu. Sedmeroznamenkasti broj." Norm širom otvori oči. "Ĉestitam, stari. Znači, moţeš mi platiti." "Što znaš o panamskim bankama?" "Ovisi. U vrijeme diktature sve je bilo drukčije nego sad. Stroga tajnost banaka. Iskreno rečeno, mnogo se novca od droge pralo kroz panamske banke. Netko bi rekao da se i danas tako radi, samo što to ne sponzorira vlada." "To je tako ludo."

Norm se nagne prema njemu. "Ne bih te htio uplašiti, amigo. Međutim, iako se uglavnom bavim kaznenim pravom, radio sam dovoljno na nasljedstvima da bih znao da si u velikim govnima." "Kako to misliš?" "Ti si izvršitelj oporuke, zar ne? To znači da imaš vlastitu moralnu i pravnu obvezu. Za početak, otkud je došao novac?" "Ne znam točno." "Što misliš, otkud jc došao? Budi iskren prema meni." Ryan to još uvijek nije mogao izgovoriti. Nije mogao reći da je njegov otac bio ucjenjivač. "Bojim se da bi se moglo ispostaviti da ga tata nije zaradio." "U redu. Kako bismo mogli pametno razgovarati, recimo da je tvoj stari nekoga prevario. Pretpostavljam da na novac nije platio porez." "Definitivno ne." "To je problem broj jedan. Porezna sluţba sigurno nema smisla za humor kad su takve stvari u pitanj u." "Znači, pretpostavljam da ću morati prijaviti novac kao nekakvu imovinu za oporezivanje?" "Ne samo to. Na sudu će traţiti da daš pravnu obavijest potencijalnim kreditorima, koji će zatim imati pravo uloţiti zahtjev na imovinu. Ako je tvoj tata zaista nekog prevario, pretpostavljam da će se ţrtve smatrati kreditorima. U najstroţem etičkom smislu, morat ćeš ih obavijestiti o tome tako da mogu doći po svoj novac." "Što ako ja ne znam tko su oni?" "Ti si izvršitelj oporuke. Tvoja je duţnost to saznati. Naravno, u granicama pristojnosti.'' Na spomen pravne obveze Ryanov osjećaj za moralnom odgovornošću pojačao se - da i ne spominjemo njegovu znatiţelju. "Jednostavno ne mogu vjerovati da bi moj tata mogao biti umiješan u nešto... nezakonito. Uvijek sam mislio daje dobar čovjek."

'To uvijek ţelimo misliti. To mislimo o sebi. Onda, jednog dana, ukaţe se prilika. A onda saznamo istinu. Jesmo li zaista pošteni? Neki ljudi jesu. Neki su okorjeli prevaranti. To su ekstremi. Većina ljudi koje branim su u sredini. Cijeli ţivot su postupali pošteno, ali samo zbog straha od kazne. Za njih je moral samo analiza rizika. Stvar je u tome da nikad ne znaš za koju će se stranu ti ljudi odlučiti kad im se ukaţe prilika." "Bojim se da je moj tata pao na testu." "Nije to test, Ryane. Barem ne onakav za kakav se pripremaš noć prije, kao što smo činili na fakultetu. Pitanje je od čega si sastavljen. Ne znam kako je tvoj otac došao do tog novca. Moţda na potpuno zakonit način. Moţda ne. Ali moţda ipak ima vraški dobar razlog što je tako postupio." "Još uvijek ne znam sve." "Onda ti preostaje nekoliko mogućnosti. Moţeš otići u Panamu i otvoriti sef. Ili zaboraviti na njega. Napominjem, odeš li tamo, otkrit ćeš od čega je zapravo bio sastavljen tvoj otac. Jesi li na to spreman?" "Da," reče Ryan bez oklijevanja. "Moram biti." "Dobro. To je lakši dio. Međutim, moţe biti i nešto kompliciranije." "Kako to misliš?" "Kad jednom kreneš u potragu za porijeklom novca, mogao bi saznati nešto više i o tome od čega si ti sastavljen. Dakle, prije nego što uđeš u avion, moraš se zapitati jesi li na sve to spreman." Ryan pogleda prijatelju u oči. "Ponio sam putovnicu," reče mimo. "Na to sam pitanje odgovorio prije nego što sam došao." 20.

U nedjelju ujutro Amy je opet nazvala Ryana Duffyja. Javila se ţena starijega glasa, njegova majka. Amy iz razgovora s liječnikom, koji joj se činio tako zanimljivim, nije shvatila da se preselio k majici. Međutim, brzo se snašla. Znala je bolje od ikoga koliko razvod moţe poremetiti ţivot. "Nije kod kuće," reče gospođa Duffy. "Znate li kad se vraća?" "Morao je poslom otići iz grada. Mogu li uzeti poruku?" "Nazvat ću opet. Mislite li da će se vratiti sutra?" "Vjerojatno neće. Nazvao me je sinoć s aerodroma u Denveru i rekao da ga neće biti nekoliko dana. Jeste li vi njegova prijateljica?" "Da, tako nešto. Hvala vam, gospođo. Nazvat ću drugi put." Spustila je slušalicu prije sljedećeg pitanja. Amy je sjela na rub svog kreveta, a misli su joj se uskovitlale u glavi. Bilo je pomalo neugodno čuti glas Jeanette Duffy, glas udovice. Lonac Jeanette Duffy je Amy i uputio na obitelj Duffy. S obzirom na to, bilo je zanimljivo stoje Ryan tako brzo odbacio mogućnost daje njegova majka umiješana u slučaj - bilo je jasno da misli da bi njegov otac, a nipošto majka, poslao novac neznancu. Amy je poţurila do ormara i izvukla tenisice. Ako gospođa Duffy laţe i ako je Ryan kod kuće, mora porazgovarati s njim. Ako je zaista otišao iz grada, ovo je prilika da porazgovara izravno s Jeanette Duffy. Došlo je vrijeme da još jednom posjeti Piedmont Springs.

Temperatura je rasla s prelaskom u drugu polovicu dana, a planine su počele ustupati mjesto istočnoj ravnici. Za vrijeme petosatne voţnje po autocesti Amy se spustila s nadmorske visine od 1500 metara na samo 900. Njezin dolazak u Prowers County obiljeţila je tipična srpanjska vlaţnost zraka i poslijepodnevni oblaci. Amy je znala put do kuće Duffyjevih od svog prošlog putovanja, kad ju je razgledala prije susreta s Ryanom. Njezin drugi posjet Piedmont Springsu u istom tjednu izazivao je u njoj pomalo zabrinutost zbog kombija. Međutim, dok je putovala po danu, osjećala se sigurnom. Došla je do kuće Duffyjevih oko dva sata. Dţip Cherokee koji je vidjela na kolnom prilazu prošli put, sad nije bio tu. Moţda Ryana zaista nema. Na njegovu je mjestu bio drugi auto, bijeli Buick. Amy je parkirala svoj kombi iza njega. Duboko je udahnula i krenula prema ulazu. Zvončići su lagano zveckali na lijenom povjetarcu dok se uspinjala stubištem trijema. Lagano je pokucala na vrata. Rešetkasta vrata bila su zaključana metalnom bravom. Teška drvena vrata iza njih bila su širom otvorena zbog zraka. Amyje vidjela dnevnu sobu, čak do kuhinje. Dlanovi su joj se počeli znojiti dok je čekala odgovor. Posljednjih pet sati u autu vjeţbala je što će reći - imala je spreman plan A i plan B, ovisno o tome tko otvori vrata, Ryan ili njegova majka. Amy je upravo htjela opet pokucati, kad je začula korake u kući. Zapravo, više su zvučali kao struganje. Polako se pred njom ukazala krupna ţena. Dok je prelazila preko dnevne sobe, bilo je jasno da je trudna. Jako trudna. "Izvolite?" reče još uvijek vukući nogu za nogom. Amy se nasmiješi. Imala je na umu da se ljudi u malim gradićima uvijek smiješe. Bio je to, međutim, nervozan osmijeh, jer glas ove ţene nije odgovarao glasu koji je čula preko telefona. Amy nije imala spreman plan C.

"Ja... uh, je li Ryan kod kuće?" Ona zastane s druge strane vrata da uhvati dah. "Nije." "Jeste li vi, vi niste Jeanette Duffy, zar ne?" "Ja sam Sarah. Ryanova sestra." Zatim sumnjičavo zapita: "Tko ste vi?' Zastala je nakratko. Posljednji put je Ryanu rekla samo ime. Bilo bi zanimljivo vidjeti znači li ono nešto njegovoj sestri. "Zovem se Amy." "Vi ste Ryanova prijateljica?" Nit on ni izraz lica nisu pokazivali da joj je ime zazvučalo poznato. Ryan očito sestri ništa nije rekao. "Ne bih baš rekla da sam prijateljica, zapravo. Da budem iskrena, mogli biste mi pomoći jednako kao i Ryan. Moţda i više." "O čemu govorite?" "Tiče se novca. Novca koji mi je, izgleda, poslao vaš otac." Sarah širom otvori oči. Amy je primijetila tu reakciju. "Mogu li ući u kuću i porazgovarati s vama nakratko?" zapita Amy. Sarah se nije pomaknula, niti je bilo što rekla. "Samo na minutu," reče Amy. "Moţemo razgovarati i vani." Vrata su zaškripala kad je Sarah izišla na trijem. Pokazala je Amy rukom prema klupici za ljuljanje u uglu. Sarah sjedne na klupicu ispod prozora. Izgledala je jadno kao što moţe izgledati samo jadna trudnica u srpnju. "Slušam," reče Sarah. "O kakvom to novcu govorite?" Amy toga nije bila svjesna, ali sjedila je na rubu stolice. Nije znala kako bi ovo izvela. Sjetila se sastanka s Ryanom. "Dobila sam jedan paket prije nekoliko tjedana. U njemu je bio novac. Nije bilo adrese pošiljatelja ni bilo kakve poruke. Međutim, mislim da gaje poslao vaš otac." "Jeste li poznavali mog oca?"

"Zapravo, ne sjećam se da sam ga ikad vidjela." "Kako onda znate daje paket on poslao?" "Došao je u kutiji za ekspresni lonac. Provjerila sam registracijski broj proizvoda na kutiji. Registriranje na ime vaše majke. Pretpostavljam da ga nije poslala vaša majka..." "Nije," prekine je Sarah. "Nije ga poslala majka. Koliko je novca bilo u kutiji?" "Najmanje tisuću dolara." Malo joj je zasmetala ta laţ, ali, opet, to nije bila potpuna laţ. Unutra je zaista bilo najmanje tisuću dolara. "Iskreno rečeno, ne znam što bih trebala učiniti." Sarah se nagne prema naprijed i oštro reče: "Reći ću vam što da učinite s njim. Stavite novac natrag u kutiju. Svaki novčić. A onda ga donesite ovamo. Nemate ga pravo zadrţati." Amy se ukoči na svojoj stolici. Osjećala se kao daje zgazila na zmiju čegrtušu. "Nisam došla ovamo izazivati nevolju." "Neću vam dozvoliti da izazovete nevolju. Ryan i ja smo jedini nasljednici. Otac nije ostavio oporuku, ali tijekom dva mjeseca, dok je bio na samrti, nije spomenuo nikakvu Amy." "Jeste li sigurni?" "Apsolutno." "Je li vaša majka kod kuće? Voljela bih s njom porazgovarati. Moţda je vaš otac njoj spomenuo moje ime." "Da se niste niti pribliţili mojoj majci. Ovo je za nju strašan šok. Ne treba mi tu neko davno izgubljeno nezakonito dijete koje se pokušava dočepati nasljedstva." "Tko je to spomenuo? Samo pokušavam dokučiti zašto mi je vaš otac poslao onaj novac. Htjela bih znati otkud je novac došao."

"Nije vaţno otkud je došao. Vaţno je samo da se vrati tamo gdje pripada. Ţelim da vratite taj novac, gospođice Amy. Nadam se da vam je jasno." "Zaista bih voljela da mi dopustite da razgovaram s vašom majkom, da moţda razjasnimo stvari." Prezirno stisne oči. "Nema se što razjašnjavati. Rekla sam vam što da učinite. A sad, to i učinite." Amy nije znala što bi još rekla. "Hvala vam što ste me primili," reče ustajući. "I na gostoprimstvu." Sišla je niz trijem i krenula prema svom autu. Gotovo je istrošio svoju Visa karticu, ali Ryan je rezervirao let do Paname preko Dallasa. Otići iz Deriverà bilo je lako. Očito je avion za drugi dio putovanja donio sa sobom malariju ili neku drugu misterioznu panamsku bolest. Proveo je noć i veći dio nedjelje na terminalu međunarodnog aerodroma Dallas-Fort Worth, čekajući mehanički zvuk 737 da ga zajedno s ostalih dvjesto izmoţdenih putnika preveze u Panamu. Ryan nije imao prtljage za pregled, samo ručne torbe. Norm mu je posudio nešto dodatne odjeće, čemu je imao zahvaliti sliku igrača pola na majici. Malo je uspio odspavati u čekaonici, moţda dvadesetak minuta, cijelo vrijeme drţeći ruke čvrsto stisnute oko svoje torbe. Još samo da mu netko ukrade putovnicu. Mjehur mu je pucao, ali se nije usuđivao ustati sa sjedala. Let je bio pretrpan. Jedan odlazak u toalet značio bi da će morati sjediti na podu do polijetanja. Obitelj koja se smjestila na pod pokraj njega nije govorila engleski, tako daje iskoristio priliku da malo uvjeţba svoj španjolski. Zahrđao je, ali mu je ipak bilo drago što se moţe sporazumjeti na tom jeziku. Liječio je više ljudi koji govore samo španjolski jezik, uglavnom poljskih radnika u Piedmont Springsu. U 3.35 sluţbenica je objavila daće ukrcavanje za let 97 za Panamu početi za petnaest minuta.

Obećanja, obećanja. Ryan je zgrabio torbu i krenuo prema toaletu. Pri izlasku se zaustavio pokraj telefona da bi provjerio je li kod kuće sve uredu. Otipkao je broj. Javila se Sarah. "Zdravo, ovdje Ryan," reče. "Je li sve u redu?" "Da, sve je u redu." "Mama je dobro?" "A-ha." "Ostat ćeš kod nje večeras, zar ne?" "Cijeli dan sam s njom, Ryane. Da, ostat ću kod nje." "Budi odlučna. Reći će ti da joj ne smeta stoje sama i da ideš kući. Međutim, depresivna je. Jučer joj je ostao uključen plin. Naprosto je odsutna duhom. Nastradat će ako uz nju ne bude netko." "Ryane, rekla sam da ću ostati." "Dobro. Hvala." "Kad se vraćaš kući?" "Vjerojatno u ponedjeljak navečer. Najkasnije u utorak." Iz zvučnika se začuje još jedna najava. Ukrcavanje u Ryanov avion počinje za pet minuta. "Moram ići, Sarah. Sigurna si daje sve u redu?" "Da," reče ona, oteţući. "Običan dosadni dan u Piedmont Springsu." "Što time hoćeš reći?" "Ništa, Ryane. Ama baš ništa. Uvjeravam te, sve je u savršenom redu." 21 Kombi je bio pri kraju snaga kad su došli na Sand Creek Masssacre. Nešto sjevernije od grada Chivingtona, preciznije, pokraj malog kamenog spomenika koji označava mjesto na kojem je godine 1864. pukovnik John Chivington sa svojom grupom ljudi

pobio cijelo selo miroljubivih Indijanaca, uključujući i nenaoruţanu djecu koja su bjeţala pred njima. Amy se prisjećala te sramotne priče s nastave povijesti. U tom trenutku, međutim, mogla je misliti samo na vlastitu katastrofu. Para je izlazila ispod poklopca motora i postajala sve gušća. Motor je škripao. Kombije gubio brzinu. Amy je iz iskustva znala da ako uključi grijanje moţe pomoći da se rashladi pregrijani motor. Hvala Bogu, najgora vrućina je prošla, ali i dalje je bilo strašno vruće. Na vidiku nije bilo ni kuće ni drugog auta. Samo prostrana polja sa svih strana. Amy je imala osjećaj da će umrijeti. Progurala je glavu kroz prozor kako bi uhvatila malo svjeţeg zraka. Kombi se vukao brzinom od dvadeset milja na sat. Mora nekako doći do prvog grada. Pusta autocesta nije prikladno mjesto za noć. "Hajde,'ljubavi. Moţeš ti to." Govorila je tako svom autu. Obično bi pomoglo. Štete ne moţe biti. Nekako je uspjela prijeći još nekoliko milja sve do gradića zvanog Kit Carson. Nije znala točno gdje se nalazi, ali teško se bilo osjećati izgubljeno u gradu nazvanom po čuvenom rendţeru iz Colorada. Na sreću, tu je bila i automehaničarska radionica. Jedva je dovezla svoj izmučeni auto do garaţnih vrata. Na nesreću, bila je nedjelja. Nijedan mehaničar ne radi do ponedjeljka ujutro. U svakom slučaju, Amy je zapela na putu do jutra. Ostavila je poruku napisanu na komadu papira zataknutu za brisač, obavijestivši mehaničara da će se vratiti u šest sati, kad se garaţa otvara. Niz cestu je primijetila mali motel. Ma natpisu je pisalo "slobodno". S obzirom na to kako je izgledao, uvijek je bilo slobodnog mjesta. Kit Carson Motor Lodge bioje jednostavni jednokatni motel za jednu noć. Svaka soba je imala vlastiti ulaz. One sprijeda gledale su na autocestu. Sobe otraga gledale su na parkiralište. Samo su

straţnje sobe imale uređaje za klimatizaciju, hrđave stare aparate koji su virili ispod prozora. Amy je uzela jedinu sobu u kojoj je uređaj zapravo bio ispravan. Amy se istuširala i oprala odjeću u umivaoniku. Kupila je četkicu i pastu za zube na pultu. Ogrnula se ručnikom i objesila odjeću preko tuša da se suši. Televizor nije radio, stoje bilo sasvim u redu. Legla je na krevet, iscrpljena, ali nije mogla zaspati dok nije nazvala svoje kod kuće. Sjela je i okrenula broj, razmišljajući dok je slušala kako zvoni na drugom kraju linije. Jutros je Amy odlučila da će ako stupi u kontakt s Duffyjevima u Piedmont Springsu baki svakako reći za to. No, i prije nego što je Amy krenula na put baka je znala sve o sastanku s Ryanom u Denveru. Baka nije bila sretna zbog toga stoje učinila. "Bako, ja sam." "Pa gdje si, drago dijete?" "Kit Carson Motor Lodge. Automi se pokvario na putu kući." "Rekla sam ti da se riješiš tog smeća." "Znam, znam. Mislim da nije kompliciran kvar. Ali ga ne mogu srediti do sutra, tako da ću morati ovdje prespavati." "što je s poslom? Ţeliš li da ih nazovem i kaţem da si bolesna?" "Bako, ovo nije osnovna škola. Ja ću ih nazvati." Odmah je poţalila zbog sarkazma u svom glasu. Baka je mislila samo dobro, iako se ponekad ponašala prema Amy kao da ima godina koliko i Taylor. Baka je prešla preko toga. "Nego, jesi li razgovarala s gđom Duffy?" "Nisam." "Ništa zato."

"Razgovarala sam s njezinom kćeri. Ţenom po imenu Sarah. Rekla je da ţeli da joj vratim novac." "K vragu, Amy. Rekla sam ti da ne izazivaš nevolju. Pogledaj sad gdje smo." "Nisam joj rekla da smo dobili dvjesto tisuća dolara. Rekla sam joj samo za tisuću." "Bravo, curo." Amy trepne očima. Ţena koja ju je učila da razlikuje dobro i zlo sad ju je poticala na to da govori poluistinu. "Bako, mislim da to ne mogu učiniti." "Glupost. Razgovarala si sa sinorn. Razgovarala si s kćeri. Pokušala si razgovarati s udovicom. Učinila si sve što si mogla kako bi saznala otkud je došao novac. Tvoja bi savjest trebala biti čista. Samo daj toj Sarah tisuću dolara i svi će biti sretni." "Nije samo to u pitanju." "Nego što još?" "Ne znam kako bih to opisala. Osjetila sam neke negativne vibracije kad sam razgovarala s njom. Ponašala se neprijateljski." "Kako to misliš?" Amy nije zaboravila osjećaj koji ju je pratio dok je razgovarala sa Sarah - kako se Sarah ponijela prema njoj kao da je nezakonita nasljednica. Ipak, bilaje to preosjetljiva tema da bi o njoj razgovarala s majkom svog oca. "Sigurna sam da nije ništa. Samo sam nervozna." "Zaista. Sad mi obećaj da ćeš se paţljivo vratiti kući." "Hoću. Zovni Taylor da s njom malo popričam, molim te." "Moţda je već zaspala. Pogledat ću." Dok je čekala, opet joj se u mislima pojavila Sarah. Nasljedstvo bi objasnilo novac. Amy nije imala popis imena muškaraca koje je njezina majka intimno poznavala. Moţda je Frank Duffy bio jedan od njih. Moţda je tim novcem htio priznati daje Amy njegova. Zašto bi inače tako leţerno poslao

novac u kutiji, preko koje moţe otkriti tko je pošiljatelj? Moţda je htio poklon dati anonimno, ali mu je srce ţeljelo da ona sazna da je to od njezina pravog oca. Iznenada ju je zbunila privlačnost koju je osjećala prema zgodnom sinu Franka Duffyja. "Zaspala je," reče baka vrativši se na liniju. "Jadni anđelčić, danas je prošla stotine milja na koturaljkama. Nazovi nas ujutro prije nego što kreneš. I budi oprezna. Volim te, draga." "I ja tebe volim." Spustila je slušalicu. Zaista je voljela baku. Uvijek će je voljeti. Ĉak i ako se pokaţe da ona nije njezina prava baka. 22 Ryan se u ponedjeljak ujutro probudio u 5.30. Uskladio je svoj ručni sat s vremenom u Panami pomaknuvši ga dva sata unaprijed. U crijevima mu je krčalo. Banka se otvara za trideset minuta. Istuširao se i obukao u rekordnom roku. Posluga u sobu donijela mu je brzi kontinentalni doručak. Uspio je ispiti nekoliko gutljaja kave s mlijekom dok se brijao, ali mu nije bilo do hrane. Preko noći se nešto u njemu promijenilo. Osjećao se drukčije. Gledajući svoj odraz u ogledalu, čak mu se činilo da i izgleda drukčije. Od trenutka kad je otišao iz Piedmont Springsa, prije gotovo četrdeset osam sati, njegov mozak mu je uporno skretao paţnju s pravog problema. Mislio je na svoju majku i njezin običaj da je ne zanima ništa osim onog što piše u listu Lamar Daily News. Prijatelj Norm mu je pričao o načinu poslovanja panamskih banaka. Porazgovarao je malo s jednom obitelji iz Paname na aerodromu. Ĉinio je sve samo da ne misli na činjenicu da je njegov otac bio ucjenjivač - a ta kutija će mu reći i zašto.

Jutros nije bilo zaobilaţenja istine. Osjećao se kao sin koji nikad nije upoznao svog oca. Danas će se sresti s njim prvi put. Ryan je otišao iz hotela u 7.50 i ostavio torbu sa svoj im potrepštinama u garderobi. Pokupit će je kasnije na putu do aerodroma nakon posjeta banci. Uzeo je malu koţnu torbu sa sobom, tako da je izgledao kao turist s fotoaparatom. Što god da nade u sefu, moći će ponijeti u torbi. Znoj mu je oblio čelo u trenutku kad je izišao iz hotela. Osim po velikom kanalu i čuvenim šeširima koji se zapravo proizvode u Ekvadoru, Panama je poznata i po svojim kišama. U njoj padne više kiše nego u bilo kojoj drugoj zemlji Centralne Amerike, uglavnom između travnja i prosinca. Tog dana kiša još nije počela padati, ali su tropska vrućina i visoka vlaţnost zraka nagovještavali neizbjeţno. Ryan je pomislio na to da zaustavi taksi kako bi pobijedio vrućinu, ali vozači su previše agresivni, naprosto ludi za nesrećama i opasnostima. Autobusi nisu puno bolji. Ne zovu ih Crveni vragovi samo zbog boje. Ryan će se morati pomiriti s tim. Hodao je brzim korakom, dijelom zato što je s nestrpljenjem čekao da otvori sef, a dijelom zato što se osjećao neugodno. Pločnici su bili prepuni prosjaka. Ulični kriminal u Panami je ozbiljan problem. Ĉudio se što je njegov otac došao baš ovamo. Majka to nikad ne bi učinila. Trgne se pri toj pomisli. Moţda u tome i jest stvar. Tata je odlučio skriti svoje tajne na mjesto na koje mama nikad neće doći - čak ni kad bi znala gdje se nalaze niti kad bi ih očajnički ţeljela saznati. Grad je postao znatno ljepši kad je skrenuo u Avenida Balboa. Banco Nacional de Panama je modema zgrada u poslovnom dijelu grada, jedna od doslovno stotinu međunarodnih banaka u glavnom gradu Paname. Sama banka je bila srednje veličine, nešto veća od tipične banke u

Sjedinjenim Drţavama. Ulaz je bio formalan i impresivan, ukusna mješavina kroma, stakla i blistavog mramora Botticino. Pokraj vrata je stajao naoruţani čuvar. Ostala dvojica su stajala s unutrašnje strane. Radno vrijeme je počelo prije samo petnaest minuta, a već je bilo ţivo. Iza baršunastih zastora vidio je redove klijenata. Sluţbenici su razgovarali s klijentima preko telefona. Budući da banka posluje s drţavama diljem svijeta, mora nadići vremenske zone. Ryan je prešao prostrano predvorje i krenuo prema natpisu LAS CAJAS DE SEGURIDAD - SAFE DEPOSIT BOXES. Sefovi su smješteni u malom krilu zgrade bez prozora, dijelu za privatno bankovno poslovanje. Ryan je rekao svoje ime recepcionistu i sjeo na kauč te se nastavio diviti okruţenju. Otmjeno odjeveni čovjek koji je sjedio pokraj njega čitao je nekakav francuski časopis. Recepcionist je izgleda porijeklom bio lokalni Indijanac. Jedan sluţbenik je bio crnac, drugi Kinez. Ryan je negdje pročitao za Panamu da je sacnocho pot. Misli se na lokalno jelo, u kojem različiti "sastojci" pridonose okusu, ali zadrţavaju vlastiti identitet. Značenje tog izraza sad je Ryanu postajalo jasno. "Senor Duffy?" Ryan pogleda ţenu na vratima. "Buenos dias, señora. Yo soy Ryan Duffy" Ona se namršti, očito osjetivši da mu je španjolski drugi jezik. Odgovorila je na engleskome. "Dobro jutro. Ja sam Vivien Fuentes. Molim vas, pođite za mnom." Iako nije bio savršen, njezin engleski je bio sasvim dobar. Ryan je krenuo za njom do malog ureda iza ugla. Ponudila mu je stolicu, a zatim zatvorila vrata i sjela za stol. Ljubazno se nasmiješila i rekla: "Što mogu učiniti za vas?" "Došao sam ovamo po obiteljskom poslu, pretpostavljam da to tako zovete. Moj otac je nedavno umro." "Ţao mi je."

"Hvala. Kao izvršitelj njegove oporuke, trebam sve prikupiti. Koliko znam, u ovoj banci on ima sef, koji bih ţelio pogledati." "Dobro. Potrebna mi je vaša putovnica i punomoć odvjetnika." "Svakako." Ryan otvori koţnu torbu i izvadi punomoć koju je otac potpisao kad se razbolio. Predao ju je zajedno s putovnicom. "Hvala." Odmah je pogledala fotografiju, a zatim Ryana. Ĉinilo se da je zadovoljna. "Puno ime vašeg oca?" zapitala je, ukucavajući šifru u kompjutor. "Pretpostavljam da je sef otvoren pod brojem." "Tako je što se tiče vanjskog svijeta. Ali mi imamo imena u našoj internoj banci podataka." "Naravno," reče on, osjećajući se pomalo glupo. "Ime mu je Frank Patrick Duffy." Utipkala je ime i pritisnula enter. "Evo, tu je," reče gledajući u ekran. "Da, zaista ima otvoren sef kod nas." "Sef broj dva-četrdeset-dva," reče Ryan vadeći ključ iz torbe. "To kaţe vaš ključ. Zapravo je to broj jedan-devedeset-tri. Kodiran je zbog sigurnosnih razloga." "Kako god, volio bih ga otvoriti što je prije moguće." "Kao prvo, moram provjeriti potpis vašeg oca na punomoći i usporediti ga s potpisom koji mi imamo. Standardna procedura. Bit će gotovo za trenutak." Kliknula je mišom, prinijevši potpis monitoru. Za nekoliko trenutaka, kao što je i rekla, imala je potvrdu da je potpis ispravan. "Idemo," reče ustajući. Ryan krene za njom niz hodnik. Zaustavili su se kod osiguranja, gdje je bio postavljen još jedan čuvar. Svi sefovi su se nalazili najednom osiguranom prostoru, poslagani od poda do stropa. Kamo god pogledao, vidio je samo čelične sefove. Veliki su bili na dnu. Manji na vrhu. Gospođica

Fuentes odvela je Ryana do broja 193, koji je bio jedan od manjih. Na njemu su bile dvije brave. Ona je stavila glavni ključ u bravu i okrenula ga. "Vaš ključ je za drugu bravu," reče. "Sad ću vas ostaviti samog. Ako me zatrebate, javite se čuvaru. S vaše lijeve strane nalazi se soba sa stolom i stolicom. Moţete cijeli sef ponijeti sa sobom i tamo ga otvoriti ako ţelite. Nitko neće moći ući ovamo dok ne budete gotovi." "Hvala vam," reče Ryan. Ona klimne glavom, a zatim se okrene i ode. Ryan je gledao ravno u blistavu kutiju od nehrđajućeg čelika. Mogao je samo odmahnuti glavom. Njegov otac je vodio jednostavan ţivot. Tako jednostavan da su sve njegove tajne bile zaključane u hladnom metalnom sefu u Centralnoj Americi. Na svoje iznenađenje, osjećao se otupljeno, gotovo paralizirano. Samo pet minuta ranije s nestrpljenjem je čekao da otvori sef, a sad mu je, međutim, nedostajalo hrabrosti. Sjećao se majčine nezainteresiranosti. Proganjalo ga je Normovo upozorenje. Mogao je birati. Otvoriti kutiju ili ne. Nije se radilo samo o tome ţeli li saznati istinu ili ne. Radilo se o tome moţe li se nositi s njom? Polako je stavio ključ u bravu i okrenuo ga. Mehanizam je zapucketao. Uzeo je ručku i potegnuo je. Kutija se otvorila kao mala ladica. Ukočio se. Iznenada je osjetio nagon da je zatvori i zauvijek vrati tamo gdje je i bila. Za povratak još nije bilo kasno. Još nije vidio što se nalazi unutra. Nije došao ovamo, međutim, da bi odao počast prošlosti tako što će je ostaviti da počiva na miru. Sigurnom je rukom izvukao kutiju iz ladice. Stavio ju je na klupu ispred sebe. Nije bila veća od kutije za cipele, i zapečaćena sa svih strana. Sad kad je istina bila tako blizu, znatiţelja je prevagnula. Srce mu je snaţno tuklo u grudima. Otvorio je poklopac.

Pogledao je u unutrašnjost kutije. Nije bio siguran što je zapravo očekivao, ali ono što je ugledao nije bilo bog zna što. Samo nekakvi papiri. Posegnuo je unutra rukom i uzeo najgornji. Bio je to bankovni dokument za još jednu banku u Panami, Banco del Istmo. Ryan paţljivo pročita što piše. Prepoznao je očev potpis na dnu. Bila je to potvrda o otvorenom bankovnom računu. Za nju je bila pričvršćena potvrda o uplati. Ryan protrne. Uplaćena su tri milijuna dolara. "Sranje," progunđa. U glavi mu je zabrujalo. Dva milijuna koja je već pronašao na tavanu moţda su bila dio ta tri milijuna. Ili moţda ta tri idu uz ona dva. Zavrtjelo mu se od pomisli na to. Posegnuo je rukom u kutiju i uzeo veliku ljubičastu omotnicu. Otvorio ju je i izvadio dokment iz nje. Izgledao je čudno, ispucan po rubovima. Bio je star. Ĉetrdeset šest godina star, precizno rečeno. Ryan ga pregleda od vrha do dna. Bila je to informacija koje se majka intuitivno bojala. Kopija zapečaćenog rješenja sa suda za maloljetnike u Coloradu na ime "Frank Patrick Duffy, maloljetnik". Njegov otac ne samo daje počinio zločin, nego je bio i osuđen. Zapravo, priznao je krivnju. Ryan se sav najeţio dok je čitao presudu. "Prema zakonu o seksualnom zlostavljanju Statuta Colorada, članak..." Srce mu je došlo do grla. Prije nego stoje otvorio kutiju, nadao se mnogočemu. Ovo nije bilo na njegovu popisu ţelja. U dobi od šesnaest godina Frank Duffy je silovao ţenu. 23 Ryan Duffy, liječnik- sin silovatelja.

To je bila činjenica s kojom će se morati pomiriti. Osjećao je gnjev, ogorčenost, izdaju-pravu poplavu emocija. On i njegov otac uvijek su bili bliski. Ili moţda nisu? Ryan je, naravno, bio ponosan što je njegov sin. U stvarnosti, među njima je uvijek postojala stanovita emocionalna distanca.' Tata je bio veliki muškarac - čovjek koji će popiti s nekim čašicu irskoga viskija na svojoj smrtnoj postelji. Na toj su razini on i Ryan bili bliski. K vragu, što se toga tiče, Frank Duffy je bio "blizak" s polovicom muškog stanovništva u Prowers Countyju. Međutim, bilo je stvari o kojima Ryan s ocem nikad nije razgovarao. Ne samo silovanje, novac, ucjenjivanje. Bilo je i drugih stvari. Kao što je na primjer pravi razlog zbog kojeg se Ryan odrekao obećavajuće karijere u Denveru i vratio u Piedmont Springs. Tajne su, čini se, bile dio tradicije obitelji Duffy. Moţda je tako bilo genetski. Kao dijete, oboţavao je svog oca, ţeleći samo postati kao on. Koliko su, pitao se, njih dvojica bili slični? Ryan se vratio u hotel oko šest sati poslije podne. Već je bio otkazao svoju sobu, ali do polijetanja s međunarodnog aerodroma Tocumen imao je još četiri sata. Odlučio je ubiti malo vremena u glavnom predvorju. "Jameson's i čašu vode," reče konobaru. Sjeo je sam na stolac na rubu šanka od mahagonija. Bio je to dug dan. Najprije sef u Banco Nacional, što ga je odvelo do drugog panamskog računa u Banco del Istmo - što je bio dodatni šok. Dva milijuna dolara na tavanu nisu bila skinuta s računa niti prana preko njega, kakav god bio ispravan izraz za to. Fondovi su bili potpuno razdvojeni, iako povezani. Ryan je morao pronaći još tri milijuna dolara, novac koji je otac dobio ucjenjivanjem. Radilo se ukupno opet milijuna. Konobar mu natoči piće. "Salud" reče, a zatim se vrati televiziji i nogometnoj utakmici. On i još nekolicina fanatika vrištali su gledajući utakmicu. Ryan je ispio piće i naručio još jedno. Nakon

svakog gutljaja, činilo mu se da se buka udaljava. Počeo se opuštati. Konobar mu donese još jedno piće. "Ne, gracias" reče Ryan dajući mu znak rukom da je dosta. "Ovo je moja granica." "Ĉasti vas mlada dama za stolom prijeko." Diskretno mu ju je pokazao očima. Ryan se okrene na svojoj barskoj stolici. Bar je bio u polumraku, ali ipak ju je mogao vidjeti. Bila je izrazito privlačna. Jako privlačna. Ryan pogleda konobara. "Je li ona... znate?" "Kurva? Ne. Ţelite kurvu. No problema. Što god ţelite, nabavit ću vam." "Ne, nisam to mislio," reče blago posramljen. "Jako zgodna," reče smijuljeći se. Ryan se pogleda u velikom ogledalu iza šanka. Nikad prije ga neka ţena nije častila pićem. Barovi nikad nisu bili njegovo omiljeno mjesto. Bio je previše srameţljiv. Osjećao se kao jedini muškarac u Americi koji nikad nije dobio broj neke ţene u baru, pa čak niti na faksu. Moţda bih trebao posjećivati happy hours u Panami. Pogledao ju je kako bi joj zahvalio i podignuo čašu. Ona se nasmiješila - nejako, nego jedva primjetno. Suptilnim osmjehom kojim ga je pozvala da joj se pridruţi. Njegov ego se osmjeli. Dugo vremena ga nijedna ţena nije tako pogledala. Liz ga nije poţeljela mjesecima. Amyne oči su se zaiskrile na nekoliko minuta u Zelenoj papigi, ali je onda pobjegla kao vjeverica. Te večeri mu je, međutim, najmanje od svega bilo do očijukanja. Ipak, godio mu je njezin interes. Barem je trebao biti pristojan i zahvaliti joj kako dolikuje. Krenuo je prema njezinu stolu. Što se više pribliţavao, ona je izgledala bolje.

Bila je u ranim tridesetima, zaključio je. Imala je ravnu kosu do ramena, crne boje, koja se presijavala na blijedom svjetlu. Oči su joj bile jednako tamne i zagonetne. Nosila je savršeno skrojeno odijelo, vjerojatno francusko ili talijansko. Nakit joj se sastojao od zlata i safira. Bio je očito skup, ali profesionalan. Zadivljujuća poslovna ţena. Ryan je bio zapanjen što je sama. Ovakva ţena se ne viđa često u Piedmont Springsu. "Hvala vam na piću," reče. "Nema na čemu. Nemojte me krivo shvatiti, ali učinilo mi se da bi vam dobro došlo. Imate jako umoran izraz na tom lijepom licu." "Imao sam naporan dan." "Oprostite." Ponudila mu je slobodnu stolicu. "Ţelite li to podijeliti sa mnom?' Razmislio je nakratko, a zatim zaključio da se ništa loše ne moţe dogoditi povjeri li se nekoj nepoznatoj ţeni, uz to i tako prekrasnoj. "Cijenim vašu ponudu, ali mojoj ţeni ne bi bilo drago da upoznajem druge po barovima." Ona se nasmiješi. "Razumijem. To je jako lijepo od vas. Vaša ţena je prava sretnica." "Hvala." "Zna li koliko je sretna?" Bilo je to neobično osobno pitanje, tako da je zazvučalo pomalo uvjeţbano. Ryan pomisli da je to njen prokušani modus operandi; prekrasna ţena u baru zbog koje oţenjeni muškarci poţele provesti nešto vremena sa ţenom koja ih poštuje. "Hvala na piću," reče on. "Bilo kad." Okrenuo se i krenuo prema svojoj stolici. Kakva ironija - upotrijebio je Liz kako bi odbio privlačnu, zanimljivu ţenu. Instinkt gaje, međutim, tjerao da bude oprezan. Pogotovo s onim što je imao u torbi. Torbi!

Bio je na samo nekoliko koraka od barske stolice. Ukočio se. Nije vidio svoju koţnu torbu. Zbog one ljepotice posve ju je zaboravio i ostavio kad je krenuo prema njezinu stolu. Bio je siguran daju je ostavio na podu. Pogledao je druge barske stolice i pod oko njih. Nije je bilo nigdje. Uhvatila ga je panika. U torbije bilo sve. Putovnica. Avionske karte. Fotokopije svega iz dviju panamskih banaka. "Konobaru!" reče uzbuđeno. "Jeste li vidjeli moju torbu? Bila je tu pokraj stolice." "Ne. Ţao mi je." "Je li ju netko moţda uzeo, slučajno?" "Nisam vidio nikoga." Okrenuo se i pogledao prema stolu one ţene. Nije bilo nikoga. Otišla je. "K vragu!" Pojurio je prema predvorju, gurajući se kroz guţvu, kliţući se po mramornom podu. Gotovo je srušio dječaka koji je prenosio prtljagu. "Jeste li vidjeli ţenu u smeđem odijelu? S crnom kosom?" Ĉovjek samo slegne ramenima. "Mnogo ima ljudi, senor." Ryan je gotovo pokušao progovoriti španjolski, ali mislio je prebrzo da bi stigao prevesti. Potrčao je preko predvorja i progurao se kroz okrugla vrata na izlazu. Vani je bio sumrak. Gradska svjetla su treperila i palile se neonske reklame. Ispred ulaza nalazilo se više automobila i taksija. Pješaci su ispunili obje strane Avenide Bolboa. Ryan potrči prema rubu i pogleda oko sebe. Gomile kupaca ulazile su i izlazile iz trgovina koje će ostati otvorene do kasno na večer. Ryan je uočio nekoliko smeđih odijela u guţvi, ali nijedno nije bilo njezino. U Panami crna kosa nije nimalo upadljiva.

Stisnuo je šake od gnjeva. Bio je bijesan na samoga sebe. Očito je tu došla po planu. Opljačkan je. Namagarčen, bolje rečeno. Ţena je nesumnjivo otišla u jednom pravcu, a njezin partner u drugom - s Ryanovom torbom. Zabacio je glavu i pogledao prema tamnom noćnom nebu. "Idiote jedan." 24 Amy je trebalo više vremena nego što je očekivala da popravi kamion. Nije krenula na put do kasno ujutro. Nije se radilo samo o curenju benzina. U radijatoru su se nalazile rupe. Ali ne hrđave rupe. Bile su male i savršeno okruglog oblika, kao daje metal nešto prošupljilo. Ili netko. Mehaničar je rekao da su to moţda učinila djeca, vjerojatno opaki tinejdţeri koji nemaju drugog posla preko ljeta. Amy nije bila uvjerena u to. Iz Kita Carsona odvezla se ravno u Boulder, zaustavivši se samo jednom da natoči benzin i obavi telefonske pozive. Na poslu ništa hitno. Kod kuće se nitko nije javljao. To nije bilo neobično. Baka je vodila Taylor u dječji centar tri put tjedno, uvijek ponedjeljkom. Ona bi se kartala sa starijima. A Taylor bi preskakala konop ili se igrala loptom, iako je veći dio vremena provodila bjeţeći od dječaka koji nisu mogli odoljeti a da ne poteţu za kosu najljepšu djevojčicu na igralištu. U 17.20 Amy je došla do predgrađa Bouldera. Voljela bi da je mogla odmah izravno otići po Taylor u centar za djecu, ali za vrijeme špice nije mogla stići tamo prije šest sati, kad se zatvara. Krenula je prema Clover Leaf Apartments, kako bi tamo pričekala dok se vrate baka i njezina djevojčica.

Amy je stavila ključ u bravu, ali već je bilo otključano. To ju je iznenadilo. Baka nikad ne ostavlja vrata otključana. Okrenula je kvaku. Otvarala se nekako drukčije. Vrata su se sama otvorila, nekoliko centimetara. Shvatila je da nešto nije u redu. Brava je obijena. Netko je tu bio. Razum joj je govorio da bjeţi, ali majčinski instinkt joj to nije dopuštao. Bila je zabrinuta za svoju kćer. "Bako, Taylor!" vikne. Nije bilo odgovora. Gurnula je vrata i polako ih otvorila. Oči su joj se raširile od uţasa kad je ugledala prizor pred sobom. Stanje bio potpuno uništen- sve, ama baš sve je bilo upropašteno. Sofa je bila razderana, jastuci izrezani. Televizor je bio razbijen. Ladice ispraţnjene, a knjige i pisaći blokovi razbacani po tepihu. Nešto su traţili. "Taylor!" vikne, ali opet je bila tišina. Amy je znala da bi trebale biti u dječjem centru, ali nešto joj je govorilo da nije tako. Miris. U cijelom stanu se osjećao taj miris. Potrčala je u spavaću sobu. Razbijeno staklo od okvira slika pucketalo joj je pod nogama. Osim što su porazbijali sav namještaj, uništili su joj i drage uspomene. "Taylor, gdje si?" Amy tada vrisne. Taylorina soba bila je uništena, madrac na krevetiću razderan u komadiće. Komoda je bila okrenuta na drugu stranu i sitni komadi odjeće razbacani posvuda. Međutim, djevojčici ni traga. "Taylor, bako!" Potrčala je u drugu sobu. I tamo je našla isti prizor -sve je bilo uništeno. Beţični telefon leţao je na podu pokraj smrskane lampe. Uzela ga je da nazove 911, ali se onda zaustavila. Oni joj ne mogu reći ono što treba znati. Pokušala je nazvati najprije dječji centar. Govorila je što je mogla brţe.

"Ovdje Amy Parkens. Traţim svoju kćer, Taylor. I baku, Elaine. Radi se o hitnom slučaju. Baka bi trebala biti u prostoriji za rekreaciju starijih osoba." "Provjerit ću," reče ţena na liniji. "Poţurite, molim vas." Amyne oči prelazile su preko stana dok je čekala. Ali nije potrajalo dugo. Javila se baka. "što je, draga?" "Bako, jesi li dobro?" "Jesam, ko bomba." "Netko nam je provalio u stan. Sve je uništeno." "šališ se." "Ne, sad sam tu. Gdje je Taylor? Je li s tobom?" "Ona je... ostavila sam je sa savjetnicom. Vani. Pogledat ću." Baka ode do prozora i pogleda na igralište. Djeca su skakutala amo-tamo. Naposljetku ju je uočila. "Da, vani je, igra se s djecom." "Oh, hvala Bogu." "što je s novcem?" zapita baka. Uhvati je panika. "Nisam niti pogledala. Pričekaj." Otrčala je do hladnjaka, s beţičnim telefonom u ruci, koračajući preko ostataka namještaja. Zaustavila se na kuhinjskim vratima. Ormari su bili ispraţnjeni. Sa zidova je sve bilo poskidano. Bakino omiljeno posuđe bilo je skrhano i komadići razbacani po podu Vrata zamrzivača i hladnjaka bila su širom otvorena. Hrana je bila izbačena na pod. Osjetila je onaj neugodni miris -meso ili nešto drugo počelo je smrdjeti na vrućini. To je onaj miris što ga je maloprije osjetila. Amy pogleda donju ladicu zamrzivača, u koju je baka stavila njihovo zlatno jaje. Ruke su joj se tresle dok je govorila u slušalicu. "Nema ga. Ni kutije ni novca. Sve je odnešeno." Baka je jedva uspjela progovoriti. "Što ćemo sad?" "Učinit ćemo ono što smo trebale učiniti na početku. Pozvat ćemo policiju."

25 Ryan nije zvao policiju. Naravno, pokrali su ga - ukrali su mu dokument koji moţe dokazati da je njegov otac bio ucjenjivač. Bila mu je potrebna pomoć, ali ne od policije. Bio mu je potreban odvjetnik. I to dobar. S telefonske govornice u predvorju hotela nazvao je svog prijatelja Norma u Denver. S obzirom na dva sata vremenske razlike, još uvijek je bio u svom uredu na kraju radnog dana, s nogama na stolu i zavaljen u svoju koţnu fotelju. "Norme, treba mi tvoja pomoć." "Što si učinio? Pokrao ribice iz rijeke?" "Nije mi do šale. Pokraden sam." On se ispruţi na svojoj fotelji. "Što se dogodilo?" U nekoliko minuta sve je rekao Normu. O ucjeni. Osudi zbog silovanja. Lopovima u hotelu. Bilo je lakše reći mu sve to preko telefona nego osobno, u lice. Znajući daje njegov otac počinio silovanje, bilo mu je gotovo lakše: činilo se da ga je manje potrebno štititi. Tišina se otegnula nakon što je Ryan dovršio svoju priču, kao da je zamišljenom odvjetniku trebalo vremena da sve apsorbira. Naposljetku reče: "Zanimljivo." "Zanimljivo?" reče Ryan ljutito. "To je prava noćna mora, Norme." "Oprosti. Znam da je uţasno. Htio sam reći da je zanimljivo to o ucjenjivanju. Tvoj otac nekoga siluje, a onda dvadeset pet godina kasnije on ucjenjuje nekoga za pet milijuna dolara. To nema smisla. Pomislio bi da bi netko ucjenjivao njega, prijeteći mu da će iznijeti u javnost njegov zapečaćeni mladenački dosje ili nešto slično." "Što bi to točno značilo - da je dosje zapečaćen?"

"Znači da je apsolutno tajan. Prema zakonu, nitko ne moţe saznati kakve je zločine netko počinio kao maloljetnik." "Znači, moguće je da čak ni moja majka za to ne zna?" "Svakako. Bi li se tvoja majka udala za silovatelja? Zato bi imalo smisla daje netko moţda ucjenjivao tvog oca. Obrnuto ne." "Samo što moj otac nije jedan od onih ljudi koji su zgodna meta za ucjenjivače. Zaista ne znam što se događa. Samo znam da neka ţena sada hoda po Panami noseći sa sobom sve informacije po koje sam došao. Da niti ne spominjemo moje avionske karte i putovnicu." "Jesi li imao ikakvih originalnih dokumenata u torbi?" "Samo kopije. Originale sam ostavio u sefu." "Dobro. Evo što ćemo. Kao prvo, nabavit ćemo ti novu putovnicu. Ja ću se za to pobrinuti sutra. Imaš li ikakav dokument sa slikom?" "Da. Vozačku dozvolu. Nisu mi uzeli novčanik." "Odlično. Sutra se vrati u banku. Budeš li razgovarao s istom osobom s kojom si razgovarao danas, vozačka dozvola će ti biti dovoljna za pristup sefu. Pogotovo ako im kaţeš da ti je putovnica ukradena. Napravi još kopija one presude, potvrde o otvorenom računu i svega što si imao u torbi. Ali nemoj nikakve dokumente iznositi iz banke - čak ni kopije. Kopije izradi na licu mjesta, a zatim ih odmah pošalji meni. Ne ţelim da išta nosiš sa sobom." "Što onda?"

"Dostavit ću ti putovnicu preko ambasade. Ali, vjerojatno ćeš morati ostati tamo još barem jedan dan." "Dobro. Moţda uspijem pronaći onu ţenu." "Ne bih išao na policiju, ako si na to pomišljao. Politička klima u današnjoj Panami prilično se razlikuje od diktature u vrijeme kad je tvoj otac otvorio one račune. Moţda neće biti previše naklonjeni nasljedniku novca dobivenog od ucjene." "Nisam ni mislio zvati policiju. Mislio sam samo obići glavne hotele. Moţda čuje vidjeti kako lovi drugog glupog Amerikanca." "Nešto mi govori da tu ţenu nećeš vidjeti kako obilazi barove po gradu. Radi se o vaţnoj stvari." "Kako to misliš?" "Ta ţena je očito bila s nekim u suradnji. Privlačila tije paţnju dok je netko drugi nestao s torbom. Lopovi često rade timski. Ali ne moţemo pretpostaviti da je to jedina mogućnost." "Znači, ne misliš da su slučajno naletjeli na mene?" "Zar ti misliš?" "Mislim da ih je privukao moj posjet jednoj od banaka, ali nisam siguran kako." "Moguće je daje netko dobio informaciju od nekog sluţbenika u banci koji te vidio kad si došao otvoriti očev sef. Moţda je taj netko ţelio saznati što si uzeo iznutra." "Hoćeš reći da me netko prati?" "Velik je novac u pitanju, Ryane." "Da, ali kad ovako govoriš, zvuči kao kakva urota." "Moţeš to zvati kako ţeliš. Ali, ako su ti ljudi u stanju isplatiti tvom ocu pet milijuna dolara, sigurno mogu i tebe pratiti."

"Ili još gore," reče Ryan, a srce mu dođe do grla. "Puno gore. Poslušaj moj savjet. Nemoj gubiti vrijeme traţeći neku tajanstvenu ţenu u smeđem odijelu. Usredotočimo se na tri milijuna dolara na drugom računu. Moramo saznati kamo je novac prebačen i tko ga je prebacio. Tako ćemo ući u trag ucjeni." "Bankar u Banco del Istmo mi je samo rekao daje došao s drugog računa u banci. Pravila o tajnosti u bankovnom poslovanju zabranjuju da mi kaţe ime drugog vlasnika računa." "Pretpostavljam da je to ispravno," reče Norm. "Banka mora osigurati potpunu sigurnost obojici korisnika. Ne mogu otkriti identitet ni jednoga ako se obojica ne sloţe." Počeo je lupkati prstima po stolu i razmišljati. "Nekako ih moramo natjerati da nam kaţu više." Ryan se zamisli na trenutak. "Siguran sam da nam ona ţena moţe pomoći." "Ne vjerujem." "Moţda je to već učinila." "Ne razumijem što hoćeš reći." Ryanov ton postane tajanstven. "Moţda je tako i bolje." "Budi oprezan, prijatelju. Kad sam posljednji put čuo takav tonu tvom glasu, gotovo si me izbacio iz koledţa. Ovo nije šala. Nalaziš se u zemlji Trećega svijeta bez putovnice i samo tog zna tko te moţda prati. Nemoj praviti gluposti." I dalje je šutio, a kotačići su mu se okretali u glavi. "Ryane, hajde. Ne znam na što misliš, ali već sam ti rekao prije odlaska. Ti si izvršitelj oporuke. Naposljetku ćeš morati izjaviti na sudu da si upoznat sa svime što je otac ostavio. Što ćeš, kvragu, reći za dva milijuna dolara na tavanu i još tri u Panami? Ja sam ti prijatelj i ţelim ti pomoći, ali ne mogu pomoći klijentu da krši zakon."

"Nazvat ću te sutra. Obećavam ti, neću učiniti ništa protuzakonito." Spustio je slušalicu. Barem ne ništa što nije u skladu sa zakonom Sjedinjenih Drţava. Ryan iziđe iz telefonske govornice i preko predvorja ode u hotelski bar. Oko televizora se okupilo još nekoliko mušterija. Gledali su utakmicu kao u nekom transu. Kraj utakmice se pribliţavao i bilo je napeto. Konobar kao da se uopće nije micao. Konobarica je također bila uzbuđena. Nitko nije čistio stolove otkako je Ryan otišao. Pogledao je prema stolu za kojim je sjedila ona ţena. Njezina prazna čaša još je bila tamo. Ryan se nasmiješi. Zasad ide dobro. 26 Boulderska policija došla jeza nekoliko minuta. Znatiţeljni prolaznici okupili su se ispred kuće i na parkiralištu, pokraj policijskih automobila. Dva policajca pregledavala su vanjski dio kompleksa. Ostala dvojica obiljeţavala su mjesto zločina ţutom vrpcom. Jedan istraţitelj je razgovarao s Amy na kućnom pragu. Pozvala bi ga unutra, ali sve su stolice bile polomljene. Kosa mu je bila sivkasta, a po licu je imao duboke bore, onakve kakve se pojave zbog previše rada ili previše pića, a moţda i pod utjecajem jednog i drugog. Djelovao je ozbiljno i izrazito sluţbeno. Najbliţa izrazu suosjećajnosti bila je njegova rečenica "Nadam se da ste se osigurali, gospođo." Nešto je zapisivao u notes uvezan ţicom, a pitanjaje postavljao mehanički, jedno za drugim, kako su bila zapisana na formularu. Baka je došla usred razgovora. Izraz njezinih očiju duboko je ganuo unuku. Zagrlile su se u hodniku, odmah do otvorenih vrata.

"Sve je u redu, bako." Iste te riječi govorila je baka Amy dok je bila mala. Bilo je pomalo čudno što se sad situacija preokrenula. "Hvala Bogu što nisi bila kod kuće." "Gdje je Taylor?" zapita Amy. "Nisam ţeljela da ovo vidi. Ostavila sam je s gospođicom Bentley." Zajedno su pogledale dnevnu sobu. Za Amy je drugi pogled na nju bio gori od prvoga. Sad je uočila detalje koji su joj na brzinu promaknuli. Lončanice koje je baka godinama njegovala bile su potrgane i bačene na pod. Taylorina kutija s igračkama pretvorena je u hrpu smeća. Baka je govorila tiho, kao da je na pogrebu. "Ne mogu vjerovati da su ovo učinili. Uništili su sve što smo imali." "Oprostite," reče istraţitelj. "Tko su 'oni'?" Baka trepne očima,zbunjeno. "Oprostite, što ste pitali?" "Rekli ste da ne moţete vjerovati da su oni ovo učinili. Tko su oni?" "To sam samo tako rekla." "Imate li razloga da vjerujete daje to učinilo više ljudi?" "Zaista ne bih mogla reći." "Pretpostavljate li barem tko je to mogao učiniti?" "Ne." On pogleda Amy.' ' Rekli ste mi da ste razvedeni, zar ne?" "Tako je." "U kakvom ste odnosu sa svojim bivšim muţem?" "Komuniciramo." On zastane, primijetivši odabir riječi. "Bi li on mogao znati tko su oni?" "Zašto ste zapeli zato? Baka vam je rekla da se samo tako izrazila." "Da budem iskren, gospođice. Mislim da mi niste rekli sve što znate." Baka istupi naprijed i reče oštro: "Hoćete reći da je moja unuka laţljivica?"

On slegne ramenima. "Ne bi bilo prvi put da ţena laţe kako otac njezina djeteta ne bi otišao u zatvor." "Moj bivši muţ nikad ne bi učinio nešto ovakvo." Istraţitelj klimne glavom, iako nije bio uvjeren u njezinu iskrenost. "Da vam objasnim otkud dolazim. Policajac sam već gotovo dvadeset pet godina. Ovo je jedan od onih zločina za koje ne trebate biti genijalac da ih analizirate. Ne izgleda kao tipična provala. Osjeća se prisutnost osobnog gnjeva. Kao da vam se netko htio osvetiti za nešto. Kao da vas je htio preplašiti." Amy protrne čuvši taj komentar, ali ne reče ništa. "Zapravo," nastavi on, "ne bih bio ni najmanje iznenađen kad bih otkrio da provala uopće nije bila motiv." "Rekla sam vam točno što se dogodilo. Došla sam kući i zatekla ovo. Ne znam zašto su to učinili." "Eto, opet oni," reče policajac mršteći se. Baka ga pogleda. "Prestanite." "Sve je u redu," reče Amy. "Jasno mi je da ovo moţda izgleda pomalo... neobično." Istraţitelj joj pruţi svoju karticu. "Idem pogledati okolo. Vi se u međuvremenu smirite od prvotnog šoka. Onda me nazovite. Imam još neka pitanja za vas." "Odgovorit ću na sva pitanja koja imate." "Dobro. Zato što bih zaista priču o provali htio prekriţiti. Kad budemo gotovi s kućom, pregledajte stvari. Recite mi ako nešto nedostaje. Bilo što." Baka je izgledala zbunjeno. "Kako to mislite, da vam kaţemo ako nešto nedostaje? Naravno da nešto..." Amyn pogled zaustavio ju je u pola rečenice - suptilno ali učinkovito. "Što ste rekli?" zapita istraţitelj.

Baka zastane. "Kaţem samo da pogledate sve ovo. Nešto sigurno nedostaje." "Da," reče on ravnodušno. "Javite mi. Imate moj broj." Podignuo je obrvu, a zatim otišao. Baka potegne Amy u stranu i tiho joj reče dok su prolazile kroz hodnik: "Očito mu nisi rekla za ukradeni novac." "Ne još. Htjela sam, ali sam onda zastala." "On je kreten." "Ne radi se samo o tome. Usprkos svim razlozima zbog kojih sam mislila da smo trebali sve reći policiji na početku, bojala sam se da bismo se uvalile u još veću nevolju priznavši da smo drţale novac kod sebe, krijući ga od Porezne sluţbe i svih ostalih. Osjetila sam da mije najprije potreban savjet. Savjet profesionalca." "Koga?" "Postoji samo jedan odvjetnik kojem bih povjerila ovakvo nešto. A to je Marilyn Gaslow.'' "Jesi li sigurna da ţeliš da netko iz pravne tvrtke sazna za ovo?" Ona zastane i pogleda baku u oči. "Ona nije samo netko. To je Marilyn." Iz udobnog panamskog hotela promatrala je glavni grad Paname kako se budiš dolaskom noći. Para iz vruće kupaonice još uvijek je bila u sobi. Veliki ručnik bio je čvrsto omotan oko njezina mladog tijela. Kosu je umotala u manji ručnik, tako da je izgledala kao da ima turban na glavi. Duga crna vlasulja nalazila se na komodi, a otvorena koţna torba Ryana Duffyja na krevetu. Naslonila se na jastuk pokraj nje dok je razgovarala na telefon. "Imam torbu. Za stotinu dolara konobar mije malo pomogao." "Rekao sam ti da ne miješaš u ovo nikog drugog."

"On nije umiješan. Sigurna sam da je igrao istu igru s pola kurvi u Panami. Samo jezgrabio torbu dok je Duffy imao, recimo, druge stvari na umu." "Što je u njoj?" "Bankovni dokumenti, neki drugi papiri. Ništa za što mi već prije nisi rekao." Stavila je slušalicu između vrata i ramena, a zatim zatvorila patentni zatvarač na torbi. "Jesi li razgovarala s Duffyjem?" "Da. Ali nije zagrizao." "Malo si zahrđala?" Ona se pogleda u ogledalo, a zatim odgovori odlučnim glasom: "A što ti misliš?" "Tip je sigurno peder." Ona se lagano nasmije. "Dakle, što se dogodilo u Boulderu?" "Mislim da sam nešto riješio." "Kako to misliš?" "To se tebe ne tiče." "Hajde, mrzim raditi u mraku." "Zbilja? A ja sam cijelo vrijeme mislio da ostavljaš svjetlo radi mene." "Slatko. Ali platit ćeš za takve riječi, seronjo. Kad za to budeš spreman. Ukoliko se ne popraviš." "Što imaš na umu?" "Reci mi što se dogodilo u Boulderu." "Previše si znatiţeljna, a to nije dobro." "Moţda nije. Ali, kako bih obavila svoj dio posla kako treba, moram imati potpunu sliku."

"U redu, u redu. Instinkt ti je dobro govorio. Onaj happy hour s Amy Parkens koji si promatrala u Zelenoj papigi tamo u Denveru očito nije bio običan sastanak dvoje prijatelja. Našao sam dvjesto tisuća dolara u njezinu stanu. U gotovini." "Opa. Izgleda da se sveta Amy riješila siromaštva." On zapita: "Jesi li sigurna da nisi vidjela Duffyja da joj daje bilo što u tom restoranu?" "Sigurna sara. Pratila sam ga cijeli dan, upravo onako kao što si mi rekao. Nisam skidala očiju s njega." "Netko joj je to sigurno dao prije nego što je stari umro. Nije mi jasno kako bi se inače dočepala tolikog novca." "Dakle, što sve to znači? Ţeliš da ga i dalje pratim?" "Svakako. Ali ubuduće moraš biti paţljivija. Budući da sam ja udario po Parkensovoj, a ti po Duffyju u isto vrijeme, siguran sam da smo ih oboje iznenadili. Ali, sad su na oprezu. Ţelim da djeluješ pod pretpostavkom date dvije obitelji dijele iste informacije." "I rizik," reče ona hladno. "To također." Ona ustane i krene prema prozoru. Pod njim se nalazila uţurbana ulica. "Što ţeliš da učinim dalje?" "Samo budi tamo dok Duffy ne ode i drţi oko na njemu. I pazi da se taj smotanko ne uvali u kakvu nevolju. Imam posla s njim kad se vrati. Zato se pobrini za to da se zaista vrati." "Dobro." Htjela je spustiti slušalicu, ali onda se sjetila još nečega. "Oh, još jedna stvar." "Koja?" "Svjetla zaista ostavljam upaljena radi tebe," reče ona, a zatim spusti slušalicu.

27 Ryan se vratio u Banco del Istmo u utorak ujutro. Ta se banka nalazila samo blok dalje od Banco Nacional, banke u kojoj je pronašao podatke o računu s tri milijuna dolara u sefu. Jučer je tu došao pun sumnji i pomalo zbunjen. Tek danas je primijetio natpis na vratima, uski panamski istam*, što objašnjava naziv banke - koji bi doslovno značio Banka Istama. Ryan je čekao gotovo pola sata u predvorju. Ĉekao je sam. Niti jedan klijentnije došao niti otišao. Zgrada je bila puno starija od zgrade Banco Nacional i dekor je bio manje impresivan. Na zidovima nije bilo umjetničkih radova, niti biljaka da ukrase hodnike ili urede. Nije bilo ni klimatizacije, barem ne nekakve modernije vrste. Kroz otvorene prozore čula se prometna buka i dopirali su mirisi ispušnih ventila automobila s uţurbanih gradskih ulica. Starinski ventilator vrtio se na stropu kao da se pokušava otrgnuti od njega i pobjeći u slobodu. Ryan je imao dojam da malo ljudi posluje s Banco del Istmo. Ryan je popio dvije šalice kave dok je čekao. Mogao je porazgovarati s nekoliko bankovnih činovnika u međuvremenu, ali on je ţelio razgovarati s istim potpredsjednikom s kojim se sastao jučer. U 11.15 Humberto Hernandez naposljetku je izišao iz svog ureda. "Doktore Duffy?" reče i nasmiješi se pokušavajući se ispričati. "Oprostite što ste morali čekati. Nisam se mogao osloboditi telefona." Ryan ustane i odmahne glavom. "Shvaćam." "Molim vas, izvolite ući u moj ured." * istam - prevlaka

Ryan krene za njim niz hodnik prema njegovom sićušnom kockastom uredu. Hernandez je nosio usku košulju kratkih rukava bez sakoa i kravate, što je po ovakvoj vrućini bilo zaista jako praktično. Imao je gustu crnu kosu koju je češljao prema natrag. Svjetlucala se jer j bila premazana nekakvim uljem, kao da je upravo iskočio ispod tiša. Bio je dvadesetak centimetara niţi od Ryana, ali je imao dobrih petnaest kila više. Ostaci ranog ručka od riţe, graha i kobasice nalazili su se nasred njegova klimavog stola. "Izvolite, sjednite," reče sjedajući na svoju stolicu. "Hvala," reče Ryan i sjedne na jedinu stolicu koju je vidio, na drugoj strani stola. "Što danas mogu učiniti za vas, doktore?" "Htio bih se vratiti na nešto o čemu smo razgovarali jučer." "Da, izvolite." "Radi se izvoru tri milijuna dolara koja su prebačena na račun mog oca." "Jako mi je ţao, gospodine. Već sam vam objasnio. To je nešto oko čega vam ne mogu pomoći." "Ako dopustite, objasnio bih vam svoju situaciju. Mislim da ćete promijeniti mišljenje." Ĉinilo se da ga to nije dirnulo. "Izvolite, recite." "Ju sam izvršitelj očeve oporuke. Moj je zadatak razdijeliti imovinu u sk kulu s očevim ţeljama. A to ne mogu nikako učiniti ako ne znam otkud je novac došao." "Zašto ne?" "Zato što moj otac nije bio jedan od onih ljudi koji bi drţao tri milijuna dolara na računu n Banco del Istmo." "Gospodine, našu banku se bavi zakonitim poslom. Ne sviđa mi se što sugerirate suprotno."

"Nisam vas mislio uvrijedili, Sumo hoću reći da moj otac nije jedan od onih koji imaju tri milijuna u bilo kojoj banci" "Moţda ne znate kakav je čovjek bio vaš otac." "Na što ciljate?" "Ni na što." "Jeste li poznavali mog oca?" "Nisam. Jeste li vi?" Ryan stisne oči. "Moram saznati otkud je došao ovaj novac i točka." Hernandez se nagne prema njemu, drţeći ruke na stolu. Bio je pristojan, ali odlučan. "Kao što sam vam već objasnio jučer, novac je prebačen s drugog računa u ovoj banci. Kao što identitet vašeg oca štite pravila o diskreciji, istim tim pravilom zaštićen je i naš drugi klijent. Ne mogu prekršiti to pravilo samo zato što vi to ţelite." Ryan ga pogleda, a zatim otvori papirnatu vrećicu koju je donio sa sobom. "Imam nešto za vas, gospodine Hernandez." "Oh? Što?" Ryan posegne unutra s maramicom na ruci. Paţljivo je spustio čašu na stol. "Ovo je čaša iz predvorja hotela Marriott." Bio je zbunjen i nije znao što bi rekao. "Jeste li donijeli i komplet ručnika?" "Ovo nije nikakva šala. Nakon što sam jučer otišao iz banke, netko me je slijedio do hotela i opljačkao. Uzeli su mi torbu i sve što je bilo u njoj." "Ţao mi je zbog toga." "Vjerujem da je to bio sluţbenik ove banke." "To je smiješno."

"Mogu to i dokazati. Ţena koja me je slijedila pila je iz ove čaše. Na njoj se još nalaze njezini otisci prstiju." "Jeste li dali analizirati te otiske?" "Naravno da ne. Ne još." "Analiza bi lako dokazala da ta osoba ne radi u našoj banci." "Ili bi dokazala da radi. Sve ovisi o riziku koji ste spremni preuzeti." "Riziku?" "Da, riziku. Ako predam ovu čašu na policiju i ne nađemo osobu kojoj otisci pripadaju, nemate problema. Međutim, ako je pronađemo, pravni problemi će vam zadavati najmanje brige. Konkurencija je brutalna među međunarodnim bankama danas. Ovakvu sitnicu bi vaši rivali lako mogli iskoristiti, u to nema sumnje. Ne bi bilo dobro za posao da vaši klijenti saznaju daje jedan američki liječnik s tri milijuna dolara u vašoj banci pokraden, i to od nekog od vaših, zaposlenika. Imat ćete velike probleme s klijentelom. To vam garantiram." Njegovo desno oko zatreperi. "Gospodine, priznajem da Banco del Istmo nema povijest kakvu biste vi Amerikanci nazvali 'savršeno čistom'. Međutim, posljednjih godina se jako trudimo izmijeniti tu sliku. Preklinjem vas, nemojte blatiti naše dobro ime." "Sve je u vašim rukama. Ako ste sto posto sigurni da me nitko od vaših ljudi nije pratio do hotela, onda me mirne duše moţete pustiti da odem na policiju. Međutim, ako postoji i najmanji tračak sumnje u vama, čaša je tu da provjeri jeste li opravdano strahovali. Razmislite o tome kao o poklonu." Pogledao je čašu, a zatim opet Ryana. "Naravno, bilo bi mi jako neugodno primiti poklon od prijatelja, ada mu ne dam nešto zauzvrat." "Rekao sam vam što ţelim." "To je protuzakonito." "Nikad nisam bio veliki ljubitelj zakona koji omogućuju kriminalcima da se skrivaju iza banaka. O tome nema pregovaranja."

Hernandez je očito bio na mukama, kao čovjek kojem je pištolj uperen u glavu. Iznenada se okrenuo prema kompjutoru i utipkao broj računa. "Ovdje imam cijelu povijest računa vašeg oca. Pokazuje svaku uplatu i svaku isplatu. Uključujući i interne transakcije s drugih korisnika naše banke." Ryan nije mogao vidjeti ekran sa svoje stolice. Kad je ustao da pogleda, Hernandez mu reče: "Ostanite gdje jeste." Ryan se vratio na svoj e mjesto, zbunjen. Hernandez reče: "Kao što sam objasnio, ne mogu vam dati taj podatak. To se moţe smatrati zločinom. To je moja konačna riječ." Ustao je, a onda nastavio. "A sad ću uzeti ovu čašu, otići u kuhinju i naliti sebi čašu hladne vode. Vratit ću se za točno pet minuta. Moţete ostati ovdje dok me nema, kako ţelite. Što god da učinite, ne gledajte monitor kompjutora. Ponavljam: Ne gledajte monitor kompjutora." Bankar je očistio svoju savjest. Uzeo je čašu i tiho napustio prostoriju. Vrata su se za njim zatvorila." Ryan je ostao na svom mjestu, gledajući straţnju stranu monitora. Protrnuo je pri pomisli da se odgovor nalazi s druge strane stola, da blješti na ekranu. Ipak, kako bi saznao tko je isplatio novac zbog ucjene, morat će prekršiti pravilo o tajnosti bankovnih podataka. To nije američki zakon. Nije to bio ni zakon koji je poštovao, znajući da su se njime koristili kraljevi droga i oni koji su na taj način ţeljeli izbjeći plaćanje poreza. Međutim, kršenje bilo kojeg zakona je opasno. Prvi korak uvijek vodi do drugoga. Zastao je da razmisli o svojim mogućnostima. Mogao je otići i moţda nikad ne saznati koga je ucjenjivao njegov otac. Ili je mogao napraviti odlučujući korak i pogledati. Pričekao je još jedan trenutak, a zatim se odlučio za akciju.

28 Amy se od vezla u Denver bez prethodog dogovora s Marilyn Gaslow. Međutim, bila je uvjerena da će je vidjeti. Malo tko je upoznat s odnosom između Amy i najutjecajnije partnerice u tvrtki. Glavni uredi tvrtke Bailey, Gaslow & Heinz nalazili su se na pet uzastopnih katova u neboderu u centra Denvera. Teoretski, sjedište u Denveru i šest ogranaka funkcionirali su kao cjelovita pravna tvrtka. Amy je provjerila da je takva situacija i s kompjutorskom po vezanošću između gradova. Ipak, nije bilo ni tehnološkog ni nekog drugog načina da prenese specifičnu atmosferu iz centralnog ureda u ispostave. Svaki posjet Denveru podsjećao je Amy na to da ispostave u Boulderu ili Colorado Springsu ne čine ovu tvrtku jednom od najboljih od New Yorka do Los Angelesa. Amy je prišla tajničinom stolu ispred Marilynina ureda. Tajnica je bila okorjeli snob i štitila je Marilyn kao kraljicu. "Dobro jutro," reče Amy. "Je li Marilyn ovdje?" Tajnica podigne jednu obrvu, kao da Amynu upotrebu osobnog imena njezine šefice smatra svetogrđem. "Ovdje je, ali je zauzeta." "Je li netko s njom?" "Ne, samo je zauzeta." "Kad će biti slobodna?" "Ovisi." "O čemu?"

Mrko je pogledala Amy, a zatim se gotovo okomila na nju: "O tome hoće li je nazvati njezin klijent. O tome hoće lije trebati partneri. O poloţaju Jupitera u odnosu na Mars." "Molim vas, recite joj daje ovdje Amy Parkens, da se radi o nečemu osobnom i da je jako vaţno." Nije se ni pomaknula. Amy susretne njezin pogled. "Ako se naljuti, moţete osobno otipkati moj otkaz." Tajnica je odmah stupila u kontakt s Marilyn preko interfona i prenijela joj poruku točno onim riječima koje je čula od Amy. Na licu joj se ukazao izraz iznenađenja. Spustila je slušalicu i progunđala. "Gospođica Gaslow će vas primiti odmah." Amy se nasmiješi. Nikad ne podcjenjuj moć jednog astronoma. Marilyn Gaslow je imala impresivno uređen ured na 42. katu s zadivljujućim pogledom na planine i nizine. Bio je namješten starinskim francuskim namještajem. Zidovi su bili ukrašeni skupocjenim umjetninama dostojnim muzeja. Najednom zidu nalazile su se fotografije na kojima je bila Marilyn u društvu svih američkih predsjednika od Geralda Forda. Na svakoj je bio potpis i topla osobna posveta. Iza njezina stola vladao je nešto osobniji ugođaj. Tu je bila izblijedjela i stara fotografija u okviru na kojoj su bile dvije nasmiješene tinejdţerke. Bile su to Marilyn i Amyna majka. 'Tako mi je drago što te vidim, Amy." Ustala je i majčinski je zagrlila. Ponekad se Marilyn ponašala prema njoj kao majka. Marilyn je bila svojevremeno najbolja prijateljica njezine majke i prenijela je, na svoj način, ljubav na Amy nakon njezina samoubojstva. Međutim, osim kad bije vidjela pred sobom, Marilyn je imala previše posla da bi primijetila da Amy ţivi izrazito skromno u malom stanu s bakom i kćeri. Marilyn je bila karijeristica koja nije imala nikakav osobni ţivot. Njezin prvi i posljednji brak okončao se razvodom prije dvadeset godina i nije imala djece.

Amy joj je malo pričala o Taylor, a zatim su sjele. Amy se smjestila na kauč. Marilyn se odlučila za naslonjač Luja XVI. Marilyn je bila ljubazna, ali očito u vremenskoj stisci. "Dakle, o kakvom se to osobnom i jako vaţnom pitanju radi?" "Jučer nam je provaljeno u stan. Sve je u potpunosti uništeno." "Boţe moj, pa to je strašno. Trebate li neki stan da se smjestite'?" "U redu smo. Na sreću, imamo osiguranje. Samo što ćemo se morati osloniti na susjede dok se kuća ne počisti." Marilyn posegne za telefonom. "Poznajem upravitelja policije u Boulderu. Nazvat ću ga, tako da pošalje više ljudi da to srede." "Marilyn, za to nema potrebe. Samo sam htjela vaš savjet." "Kakav savjet?" "Provalnici su nam uzeli nešto novca.'' "Koliko?" "Dvjesto tisuća dolara. U gotovini. Bio je skriven u zamrzivaču." Ona širom otvori oči. "Zašto ste drţale toliki novac u zamrzivaču?" "To je duga priča." U nekoliko minuta Amy joj je iznijela što se događalo. Rekla joj je za kutiju koju su dobili, o svom sastanku s Ryanom Duffyjern. I o svom razgovoru sa Sarah i kvaru na automobilu u Kitu Carsonu. Na kraju je progovorila o uništenom stanu i pokradenom novcu. Ispočetka je bilo teško, ali onda su riječi potekle same od sebe. Baka je bila super, ali lijepo je imati uza se nekog kao što je Marilyn." Marilyn se nasloni na naslonjač, očito šokirana. "Dakle, zasad policija ne zna za novac?" "Ništa." Reče Amy. "Ne znam što bih im rekla. Zato sam došla ovamo. Treba mi vaš savjet." "Za početak, ne ostavljaj veću količinu novca u zamrzivaču. I, kao što se kaţe, savjet stiţe s jednim danom zakašnjenja i nakon što je odlepršalo dvjesto tisuća dolara."

"To je bila bakina ideja." "Nema veze. Da razmotrimo malo ovo. Rekla si da si dobila novac u kutiji od ekspresnog lonca. Misliš da gaje poslao čovjek po imenu Frank Duffy, kojeg nikad nisi vidjela. Nemaš pojma zašto bi ti platio kavu, a kamoli poklonio dvjesto tisuća dolara. Ĉovjek iz obitelji iz srednje klase, bez vanjskih znakova bogatstva. Poslao ti je taj novac neposredno prije svoje smrti." "Tako je." "Tvoj prvi problem je očit. Pada na testu." "Ne vjeruješ mi?" "Ja ti vjerujem. Recimo. Ali samo zato što te poznajem." "Zašto bih izmislila nešto poput ovoga?" "Tko zna? Kako bi izazvala suosjećanje? Očajna samohrana majka se pojavljuje u večernjim vijestima i kaţe da joj je kuća uništena te da su ukradene dvije stotine tisuća dolara u gotovini. Ljudi odmah počnu slati čekove u televizijski studio kako bi nadoknadili ukradeni novac. Ne kaţem da to ne bi moglo upaliti. Ali skeptik bi rekao da si to planirala." "Znaš da nisam takva." "Naravno. Međutim, moramo voditi brigu o tome što misle drugi." "Ne zanima me što misle drugi." "E pa, mene zanima. A trebalo bi i tebe. Ti si dobra zaposlenica u ovoj tvrtki. Sve što činiš odraţava se na ugled institucije. Što si rekla, koliko godina je imao stari gospodin Duffy?" "Šezdeset dvije." "Odlično. Oţenjeni čovjek na samrti poklanja dvjesto tisuća dolara zanosnoj dvadesetosmogodišnjakinji. A ona za to nema objašnjenja. Razmisli, ţeliš li zaista da ljudi govore da si kurva, Amy?" "Marilyn!"

"Ne optuţujem te. Samo iznosim moguće zaključke. Osnovno je pitanje tko je taj Frank Duffy. Koliko znaš, on ili njegov sin ili netko drugi iz obitelji mogao se baviti dilanjem droge. Zašto bi prijavila nestali novac kad bi se tako mogla uplesti u nešto takvo?" "Zato što nemam što kriti." "Kao što sam rekla, nitko ti neće vjerovati da si dobila toliko novca nizašto. Boulderska policija ili moţda čak FBI mogli bi te imati na zubu do kraja ţivota. I, zapamti, ne moraš biti osuđena za zločin kako bi ti bio zabranjen pristup u Odvjetničku komom Colorada. Pojavi li se dovoljno pitanja o tvom karakteru, mogla bi provesti tri godine u pravnoj školi i nikad ne postati odvjetnica." "Zaista misliš da bi se to moglo dogoditi?" "Moguće je. Jedno je sigurno. Imat ćemo velikih problema ovdje u uredu. Zaloţila sam se za tebe da dobiješ stipendiju za studij prava u jesenskom semestru. Kako ćeš objasniti partnerima da si dok si tvrdila da jedva imaš sredstava za ţivot zapravo u stanu čuvala dvjesto tisuća dolara?" "Dobila sam ih nedavno." "Naravno. A ako nije bio ukraden, bi li za njega ikad rekla tvrtki?" Amy zastane. Mogla je reći da bi izbrisala pravnu školu i posvetila se astronomiji da novac nije u međuvremenu ukraden -ali činilo se da u tom trenutku nije bilo vrijeme zato. "Razumijem što hoćeš reći." Marilyn pogleda na sat. "Ţao mi je što moramo prekinuti razgovor. Moram brzo na ručak. Razmislit čuo ovome još kasnije, ali već sam ti rekla kakvo je moje mišljenje?" "Što mi savjetujete?" "Kao prvo, misli na perspektivu. Danas ti se čini da je dvjesto tisuća dolara nepregledno bogatstvo. Za deset godina ćeš biti partnerica u ovoj tvrtki i ta svota ti neće značiti ništa. A. bez

obzira na to što učiniš, nećeš vratiti novac. Moţda je i izgorio. Imaš dimu budućnost ispred sebe. Nema smisla uvaljivati se u nevolju." Marilyn se nagne naprijed i dotakne Amynu ruku, gledajući je ravno u oči. "Poslušaj me, Amy. Taj novac si našla. Sad si ga izgubila. Zaboravi na njega. A i ti i ja ćemo zaboraviti da smo ikad razgovarale o ovome." Amy nije stigla odgovoriti. Marilyn je već bila ustala, drţala je slušalicu u ruci i razgovarala sa svojom tajnicom. Amy ustane i krene prema vratima. Marilyn joj dobaci prekrivši na trenutak dlanom slušalicu. "Pozdravi Taylor," dovikne za njom, a zatim se vrati svom telefonskom razgovoru. Amy se potrudi nasmijati, a zatim iziđe. Takva je Marilyn. Već je prešla na sljedećeg klijenta, na sljedeći milijunski problem. A Amy je ostala sama sa svojim problemima. Liz Duffy je otišla na ručak u Spencer's, restoran poznat po svojim izvrsnim salatama. Sjela je sama za stol broj dva. Kao novopridošlica u Denveru još je uvijek pokušavala upoznati nove prijatelje i započeti ţivot bez Ryana. Odlučila se za pečenu piletinu Caesar i započela čitati novine kad je zazvonio njezin mobitel. Najprije se uplašila. Nikad prije nije imala mobitel. Nabavio joj gaje njezin odvjetnik. Jackson je rekao da je to za hitni slučaj, ako zatreba stupiti s njom u kontakt. Do sada ga je koristio samo da je pozdravi, barem dvaput dnevno. Liz je godila sva ta osobna paţnja. Jackson je bio savršen. Pametan. Zgodan. Bogat. Jako bogat. "Zdravo," reče. "Što radiš?" "Ručam. Zoveš li samo da me opet gnjaviš?" reče ona smiješeći se.

On je upravo zatekao usred prometne guţve. "Zapravo, ovo je sluţbeni poziv. Što znaš o Bratu svog muţa, Brentu Langfordu?" "Daje totalni gubitnik. Nije imao pristojan posao otkad ga poznajem. Nije imao nikakav posao posljednjih šest mjeseci. Zašto?" "Moj privatni istraţitelj je našao nešto zanimljivo o njemu. Izgleda da je Brent bio u Pueblu i da je kupio novi auto, Corvette, koji košta preko pedeset tisuća dolara. Kasnije istog dana bio je u Piedmont Springs Bar & Grill i pričao da će dobiti veliki novac." "To je zanimljivo. Zapravo, zapanjujuće." "Moţda Frank Duffy nije halucinirao kad ti je obećao sav onaj novac." Liz osjeti nelagodu zbog ovakvog komentara svog odvjetnika. Do sada je Jacksonu ispričala istu priču koju je kazala i Ryanu nakon pogreba, ispred kuće na trijemu. "Znaš, nisam sigurna bi li se to moglo nazvati obećanjem. Kao što sam ti rekla, Frank je pokušavao očuvati naš brak. Samo mi je rekao da se strpim i da će novac uskoro stići, ili tako nešto." "Liz," reče on blagim, ali odlučnim glasom. "Sjećaš li se da sam ti rekao koliko je vaţno da ti je Frank dao eksplicitno obećanje da ćeš dobiti novac dok je bio ţiv?" "Da." "Sjećaš li se što sam rekao da se događa vaflima?" Ona se nasmiješi. "Ispeku ih." 'Tako je. Zato, molim te, prekini s tim neodlučnim glasom." "Dobro." "A sad malo poradi na svom pamćenju. Odigraš li svoju ulogu, ja ću odigrati svoju." "Kakav imaš plan?"

On se zaustavi na semaforu, gledajući se u retrovizor. "Korak po korak. Ovo posljednje bi moglo znatno uvećati naše šanse da se okoristimo pregovorima. Trebalo bi od Brenta saznati o koliko se novca radi." Iz poštovanja prema Franku, Liz nije htjela uvlačiti njegovu obitelj u razvod. Međutim, Brent je Langford, a ne Duffy. K vragu, kad bi pitala Franka, rekao bi joj da Brent nije ni ljudsko biće a kamoli član obitelj i. "Liz, što kaţeš?" "Samo naprijed, odvjetnice. Pojedi ga ţivog." 29 U podne je Ryan nazvao Norma iz hotela Marriott u Panami. Produţio je sobu do sutra, kad bi mu trebala biti gotova putovnica. Putovnica, međutim, nije bila njegov najvaţniji problem. "Saznao sam," reče Ryan sjedeći na krevetu. "Saznao sam porijeklo ona tri milijuna dolara koja su prebačena na račun mog oca u Banco del Istmo." "Kako si to uspio?" "Trebalo je samo malo uvjeravanja." "Nešto mi govori da radije ne bih čuo detalje." "A ja mislim da bi bilo bolje da ti ih i ne govorim. Barem ne preko telefona." "Što si saznao?" zapita Norm. "Vjerovao ili ne, novac je prebačen u tristo uplata po devet tisuća devetsto devedeset dolara i još jednoj uplati od tristo dolara kako bi se skupi la tri milijuna. Novac je uplaćivan u razdoblju od petnaest godina. Posljednja uplata je izvršena prije nešto više od godine dana."

"Zvuči kao da su pokušavali izbjeći neke financijske izvještaje." "Kako to misliš?" zapita Ryan. "Banke moraj u sastavljati CTR - transakcijski izvještaj - za svaku uplatu veću od deset tisuća dolara. To je pokazatelj za uzbunu. Na ovaj načinje novac prebačen neupadljivo između dviju banaka." "Ali, ovaj novac nije prebačen iz jedne banke u drugu. Bile su to interne transakcije, s jednog računa u Banco del Istmo na drugi. Zašto bi to privuklo bilo čiju paţnju?" "Siguran sam da je interna transakcija bila posljednje sredstvo zaštite u seriji od više nacionalnih uplata. Nema sumnje daje barem jedna od banaka u nizu posao obavljala u Sjedinjenim Drţavama, što znači da je bilo traţeno da se izda CTR za uloge veće od deset tisuća. Finalne interne transakcije u Banco del Istmo bile su manje od deset tisuća dolara jer odraţavaju svotu međubankovnih transakcija." 'To se čini logičnim, mislim. Također objašnjava zašto mi ime na računu Banco del Istmo ne znači ama baš ništa." "Tko je to?" zapita Norm. "Strana korporacija registrirana na Kajmanskim Otocima. Jablon Enterprises, Ltd. Nemam pojma tko bi to mogao biti." "Vjerojatno nećeš ni imati. Nema sumnje daje to laţna korporacija." "Ali čak i ako jest laţna, zar u njoj ne bi trebala raditi prava ljudska bića? Negdje bi trebala biti registrirana, zar ne?" "Da, ali jedino na Kajmanskim Otocima." "Onda tamo trebam ići."

"Najprije ti je potrebna putovnica. Trebala bi te čekati u ambasadi sutra ujutro." Ryan napravi grimasu. "Mrzim što moram potrošiti cijeli dan na čekanje." "Iskreno rečeno, nije mi drago što ideš. Već su te pokrali, Ryane. I to samo zato što si provjeravao račun svog oca. Budeš li njuškao po Kajmanskim Otocima traţeći imena korporacije, moţda neće biti tako pristojni kao posljednji put." "Mogu biti diskretan."' "Naravno da moţeš." "Moţeš li mi učiniti uslugu? Potrebna mije tvoja pomoć. Razmišljao sam o onoj presudi za silovanje. Ĉinjenica da su oni dokumenti bili u sefu zajedno s ostalim bankovnim papirima, daje jasno do znanja daje ucjena u nekoj vezi sa silovanjem, slaţeš li se?" "Mislim da nije čista slučajnost što su se svi oni papiri našli u istom sefu, ako to ţeliš reći." "Upravo tako. A sad, razmisliš li malo bolje, na svijetu ne postoji puno ljudi koji su u stanju isplatiti pet milijuna dolara, čak ni kad se radi o ucjeni." "To su velike riječi, Ryane." "1 nisu tako velike. Pogotovo uzmeš li u obzir da tko god bila ta osoba, jednom je morala stupiti u nekakav kontakt s mojim ocem. Vrlo je vjerojatno da se to dogodilo još u vrijeme silovanja." 'To je logično," "Slaţem se. Znači, najbolje što moţemo učiniti jest da rekonstruiramo to razdoblje ţivota mog oca -kad je Frank Duffy imao šesnaest godina. Vratimo se sad malo u vremenu i pogledajmo ljude koje je moj otac poznavao tada. Provjerimo je li itko od njih u međuvremenu postao sposoban isplatiti pet milijuna dolara u ucjeni." "Kako da istraţimo što je bilo prije četrdeset pet godina?"

"Škola je najbolji način. Jutros sam nazvao ravnatelja škole. Naţalost, oni nemaju popise učenika iz tih godina. Jedini način da saznamo tko je išao s tatom u razred je da pogledamo u aktualne godišnjake." "Je li tvoj tata to imao?" "Pretraţio sam sve njegove stvari nakon što je umro. Nisam našao nijedan. Imam osjećaj daje to razdoblje njegova ţivota koje je ţelio prekriţiti. Ali, zadrţavaju ih u srednjoj školi, u odjelu za dokumentaciju." Norm zastane. "Dakle, htio bi da odem u jebeni Piedmont Springs pregledati četrdeset pet godina stare godišnjake?" "Postoji jednostavnija mogućnost. Obitelj moje majke ţivi pet generacija u Powers Countyju. Moj tata je došao tamo nakon silovanja-vjerojatno zbog srama, što objašnjava zašto tamo nikad nije bio sretan. Sjećam se kad sam bio mali. Najbolji razlog koji mi je mogao dati zašto je ostao u Piedmont Springsu je taj što su tu korijeni obitelji moje majke. Pretpostavljam da se osjećao kao da ţivi u egzilu." "Znači, gdje je išao u srednju školu? Mislim, do šesnaeste godine?" "Tataje odrastao u Boulderu. Bio je učenik srednje škole u Boulderu kad se dogodilo to silovanje." "Dakle, ţeliš da idem u Boulder?" "To je manje od sat vremena voţnje, Norme." "Dobro, učinit ću to ovaj tjedan."

"Volio bih da odeš danas. Samo kopiraj knjige i reci istraţitelju da provjeri te ljude. Sigurno većina tatinih školskih prijatelja nisu postali milijunaši." Norm pogleda svoj planer na stolu i napravi grimasu. "Sranje. U redu. Potrudit ću se da to obavim danas popodne. Ako ti je toliko vaţno." "Hvala ti," reče Ryan. "Zaista je jako vaţno." Brent Langford je leţao na kauču u dnevnoj sobi. Na sebi je imao samo sportske kratke hlače. Iako je bio polugol, bilo mu je prevruće i tijelo mu se presijavalo od znoja. Najvrući dio dana je prošao, ali se činilo kao da u kući postaje sve toplije. Stari uređaj za klimatizaciju pokvario se prošlog ljeta, a još uvijek nije bilo novca za njegov popravak. Na otvorenom prozom lijeno se okretao ventilator i puštao u kuću vreli zrak izvana. Bio je to najsparniji dan ljeta. Bilo je tako vruće da se Brent nije usudio izići iz kuće cijeli dan. Veći dio vremena provodio je upravo na tom kauču, prelistavajući brošuru za novi auto. Kabriolet, pomisli, smijuljeći se. Nabavit ću kabriolet. Ionu plavušu u bikiniju. Iz sanjarenja ga je trgnulo kucanje na vratima. Brent se nije pomaknuo. Samo je prevrnuo stranicu, ne mogavši se odlučiti između ţutog i crvenog. Opet kucanje, ovaj put glasnije. Zgrabio je daljinski upravljač i stišao ton na televizoru. "Sarah!" vikne. "Otvori ta vrata već jednom!" Pola minute kasnije Sarah se pojavila u sobi. Zbog vrućine je bila gotovo paralizirana. Njezin opstetričar joj je rekao da taj dan ostane kod kuće i da drţi gleţnjeve na povišenom. To se Sarah učinilo pomalo smiješno, na uvrnut način. Uopće nije imala gleţnjeve od sedmog mjeseca trudnoće. Disala je jako teško dok je prolazila pokraj Brenta na kauču, pomalo pretjerujući kako bi u njemu izazvala osjećaj krivnje. On to nije niti primjećivao.

Vrata su već bila otvorena. Ona se obratila neznancu na trijemu. "Izvolite?" Ĉovjek klimne glavom s poštovanjem. "Dobar dan, gospođo. Je li ovo vaša stalna adresa?" "Da." On pogleda njezin trudnički trbuh. "I pretpostavljani da imate više od petnaest godina." Ona se namršti. "Da." Ĉovjek izvadi kuvertu iz dţepa na košulji. "Ovdje imam nešto za vas od šerifa Prowers Countyja." Sarah ispruţi ruku i uzme omotnicu. "Što..." htjela je zapitati. Ali čovjek je pobjegao činije predao papir, kao da je unutra bomba. Gledala ga je kako uskače u automobil i brzo nestaje na cesti. Brent se izdere iz dnevne sobe: "Tko je to, Sarah?" Ona je čitala dokument dok je hodala iz predsoblja prema dnevnoj sobi. "Ne znam tko je to bio. Ali nam je ostavio sudski poziv." "Sudski poziv?" "Da. Radi se o Ryanovu razvodu. Izgleda daje od Lizina odvjetnika. Adresirano na Brenta Langforda. Naređeno ti je da dođeš svjedočiti..." "Svjedočiti!" Skoči s kauča i istrgne poziv iz ţenine ruke. Gledao ga je koji trenutak, a onda bacio na kauč. "K vragu, ne ţelim biti ničiji svjedok. Zašto si to uzela?" "Nisam znala što je unutra." "Pa, k vragu, zar ti nije palo na pamet pitati?" "Rekao je da je od šerifa." "Da je rekao da je od predsjednika, bi li mu povjerovala? Nemoj mi ni odgovarati. Vjerojatno bi, jebemti."

Sarah napravi korak unatrag, preplašena njegovim tonom. "Samo se smiri, u redu? Nije to ništa vaţno. Razgovarat ću s Ryanom i saznati o čemu se radi." "Radi se o novcu, glupačo. Liz se pokušava dočepati mog novca. Zašto nisi zalupnula vrata tipu u facu? Samo si ih trebala zalupnuti!" Krene prema vratima i udari njima tako snaţno da su se prozori zatresli. "Samo si to trebala učiniti!" "Kako sam mogla znati?" reče ona tiho. "Trebala si misliti, eto kako. Kad bi imala čime." Oči joj se ispune suzama. Emocije su prevladale. I bijes. Frustracija. Strah od pomisli da je Brent otac njezina djeteta. "Oh, prestani sliniti, ţeno." "Moţda, moţda mogu nagovoriti Ryana da poništi svjedočenje." "Samo se ne miješaj ni u što. Već si ionako sve zajebala." Vrati se na kauč i paţljivo makne brošure automobila u stranu. "Sve ću sam srediti. Bit će to svjedočenje koje neće nikad zaboraviti." 30 U Colorado's Front Rangeu bliţila se noć. Oblaci su se pomicali preko večernjeg neba u dugim trakama, kao da su zapeli za vrhove planina na svom putu prema Boulderu. Amy ih je promatrala u tišini s balkona svoje spavaće sobe. Bila je sama tu noć. Baka i Taylor su otišle kod susjeda na nekoliko dana, dok ne zamijene rastrgane madrace i ostali porazbijani namještaj. Amy je čistila po stanu cijelo popodne, sve do večeri. Malo toga se moglo spasiti. Ĉovjek iz osiguranja je došao i otišao prije nekoliko sati. Za nekoliko dana će doći ček, rekao je, iako neće biti od velike koristi. Veći dio namještaja je bio stariji od deset godina i nije vrijedio gotovo ništa. S obzirom na to, on se sloţio s mišljenjem policijskog istraţitelja. Ovo nije bila obična provala. Netko joj je ţelio prenijeti poruku.

Pitanje je bilo kakvu. Cijeli svoj ţivot Amy je bila vješta u rješavanju problema svih vrsta, od matematičkih do enigmatskih. Međutim, otkako je otvorila onu kutiju s novcem, nije /nula Sto bi. Mrzila je taj osjećaj bespomoćnosti, tu nemogućnost da shvati Sto se događa. Tako se osjetila samo jednom u ţivotu. Prije mnogo godina. Neposredno nakon smrti svoje majke. "Amy, hoće li ti bili dobro ovdje večeras?" Mila je to baka. Amy je bila naslonjenu na balkonsku ogradu. Okrenula se i pogledala kroz staklena vrata u sobu. "Da. Hit će sve u redu. Spava li Taylor?" Baka joj se pridruţi na balkonu. "Kao klada. Samo sam htjela svratiti i vidjeti jesi li dob roje li sve u redu." "Sve je već ionako u neredu, zar ne?" "Oh, zaboravi. Ionako sam se mislila riješiti većeg dijela ovog starog smeća. Bit će nam dobro." Amyne oči se nasmiješe. "Što si mi ono običavala reći? Naš anđeo čuvar nam duguje uslugu?" Baka joj uzvrati osmijeh. "Davno sam to govorila. Pamćenje te izvrsno sluţi." "Ne zaboravljam puno toga. Samo neke stvari." Baka je pogleda zabrinuto, kao da je osjetila na što njezina unuka misli. "Amy, draga. Kad se dogodi nešto loše, normalno je prisjetiti se prošlosti i drugih tuţnih događaja." Ona klimne glavom gledajući nebo. "Vidim Vegu." "Gdje?"

"Ravno gore. To je najsjajnija zvijezda u zvijeţđu Lire. Vidiš li je?" reče pokazujući prstom. "Formira oblike harfe ili lire, zajedno s ostale četiri blijede zvijezde raspoređene u obliku paralelograma." "Da," reče baka smiješeći se. "Zaista je vidim." "To je zvijeţđe koje sam promatrala one noći kad je mama umrla." Baki nestane osmijeha s lica. Spustila je pogled. Amy nastavi: "Sjećam se maglovito te noći. Neki detalji su mi bistri. Neki nejasni. Nekih se stvari uopće ne sjećam. Sjećam se pucnja. Sjećam se da sam čekala u svojoj sobi, u mrklom mraku. Onda sam otišla na tavan, a zatim se spustila u hodnik i ušla u maminu sobu." Duboko udahne. "I sjećam se da joj je ruka visjela preko kreveta." Stajale su u tišini uz ogradu. Naposljetku baka progovori. "Našli smo te u tvojoj sobi. Ja sam te našla. Sjedila si sklupčana i drhtala. Vjerojatno od šoka. Pokraj prozora, uza svoj teleskop." "Ja se toga uopće ne sjećam." "To je normalno. Vjerojatno je bolje da je tako." "Ne," reče Amy oštro. "To je ono što me izluđuje. Ne mogu shvatiti. Nikako ne mogu shvatiti što se dogodilo jer se toga ne mogu sjetiti." "Dogodila se tragedija. Ne trebaš je se prisjećati." "Misliš li doista da se ubila?" Baka je pogleda iznenađeno. "Da. To nitko nije dovodio u pitanje." "Ja sam to uvijek dovodila u pitanje."

'Ti si imala osam godina, Any. Samoubojstvo je nešto što nisi mogla prihvatiti." "Ne, ne radi se samo o tome. Razmisli malo. Zašto bi mama sebi pucala u glavu dok sam ja bila u kući?" "Pretpostavljam da je zato konopcem zavezala vrata tvoje sobe. Mislim daje policija bila u pravu što se toga tiče. Nije htjela da iziđeš i nađeš je mrtvu." "To nije logično, bako. Mama me je ulovila kako se igram na tavanu samo koji mjesec prije toga. Sigurno je znala da mogu izići iz sobe bez obzira što su vrata zatvorena. Znala je da u ormaru ima izlaz na tavan." "Moţda je zaboravila na to. Očito je bila u izmučenom stanju." "Ali nije bila sklona samoubojstvu." "Takav zaključak teško moţe izvesti osmogodišnja djevojčica." "Nije baš tako. Sjećam se razgovora s mamom prije njezine smrti. Traţila sam da mi pročita priču. Rekla je da je previše umorna. Ali mi je obećala da će mi čitati priču iduću večer. Obećala je da će to biti najljepša priča koju sam ikad čula." "Tko zna što se jadnici događalo u glavi." "To ne zvuči kao nešto što bi ţena rekla svom djetetu neposredno prije nego što se ubije. Nije mi rekla niti zbogom, bako." "Amy, ne znaš što se događalo nakon što te je spremila na spavanje." "Upravo tako. Ne znam, zato što ima stvari koje se ne mogu sjetiti, a koje su se dogodile te večeri. Pokušavam ih se sjetiti. Znaš što se dogodi? U mislima mi se pojave brojevi. M 57. Znaš li što je to? To je astronomska oznaka Prstenaste Nebule, umiruće zvijezde koju sam promatrala onu večer kad je mama umrla. Pokušavam riješiti smrt svoje majke, a moj preobrazovani mozak mi priziva

broj 57, pedeset sedmi objekt u katalogu Charlcsa Messiera iz osamnaestoga stoljeća. To me izluđuje, bako. Pogledaj nebo. Moţeš uočiti zvijeţđe u kojem ţivi Prstenasta Nebula, ali ne moţeš vidjeti Prstenastu Nebulu golim okom. Gledamo ravno u M 57, ali je ne moţemo vidjeti. 'Tako mi izgleda objašnjenje mamine smrti," reče Amy sve tišim glasom. "Gledam ravno u njega. Ali ga ne mogu vidjeti." Baka pogleda u njezine zabrinute oči, a zatim je njeţno zagrli. "Nisi ti kriva što se ne sjećaš. Ponekad ne moţemo sve shvatiti. Ponekad jednostavno nešto ne saznamo." Amy obriše suzu iz kuta oka. Znala je da joj baka pokušava pomoći da se osjeća bolje, ali nije uspijevala. Toga se Amy najviše bojala. Straha da nikad neće saznati. Zajedno su se okrenule i ušle u sobu. 31. Iz svoje hotelske sobe Ryan je u utorak navečer nazvao svoju glasovnu poštu u klinici kako bi odslušao poruke. Otkazao je sve preglede taj tjedan i uputio pacijente u kliniku u Lamani. Ipak se ţelio uvjeriti da nije bilo hitnih slučajeva. Prva poruka uopće nije bila zabrinjavajuća. Devedesetogodišnja Marjorie Spader pitala je moţe li njezin lijek protiv kašlja pomoći mački da izbaci nakupinu dlake. Ryan odmahne glavom. To je ono najluđe u Piedmont Springsu. Ljudi puste da se u njima razvija smrtonosni tumor godinama, a da ga ne liječe. Međutim, ako njihova mačka proguta previše dlake, odmah zovu liječnika. Paţnju mu je privukla peta poruka. Ostavila ju je Liz.

"Ryane, zovom samo zato da te iz pristojnosti obavijestim da moj odvjetnik namjerava pozvati Brenta da svjedoči. Poziv mu je uručen danas, ali nisam htjela dijeliti sudske pozive članovima obitelji a da te ne obavijestim o tome. Čuvaj se." Ryan zaškripi zubima. Sranje, kakva pristojnost. Zatim je nazvao Norma. Već je bio u krevetu, napola spavajući, a napola gledajući kasne vijesti. Zgrabio je beţični telefon na noćnom ormariću. "Halo," promumlja. "Oprosti što te gnjavim," reče Ryan. Bio je pospan, ali reče: "Da, bio sam u Boulderu i kopirao one glupe godišnjake. Trebat će mi nekoliko dana da istraţim što je bilo sa školskim kolegama tvog oca." "Dobro. Ali ne zovem te zbog toga. Trebam porazgovarati s tobom." "Samo trenutak," reče Norm blago. Izvukao se iz kreveta i krenuo prema zahodu, kako ne bi probudio suprugu. "O čemu je riječ?" "Lizin odvjetnik će pozvati Brenta, mog šogora, za svjedoka." "Večeras?" Bio je podrugljiv. "Ne, pametnjakoviću. Ali poziv mu je već uručen. Moram brzo reagirati ţelim li to zaustaviti." "Što on zna?" "Ne sve, ali dovoljno." "Reci mi, zna li itko osim tebe i tvoje mame za sef i novac?" "Koliko je meni poznato, mama i ja smo jedini koji znaju za sef u Banco Nacional. Ja sam jedini koji zna za tri milijuna dolara u Banco del Istmo. Ali Sarah zna za dva milijuna dolara na tavanu. Brent također." "Što Liz zna?"

"Teško je reći. Razgovarala je s ocem nekoliko tjedana prije nego što je umro. Ne sjećam se točno kako je to rekla, ali tvrdi da joj je spomenuo nešto kao da će novac uskoro doći." Norm sjedne na košaru za rublje pokraj vrata ormara. "Dakle, to je njihova karta." "Što?" "Pokušavaju reći da je novac poklon tvog oca dok je bio ţiv, a ne nasljeđe." "U čemu je razlika? Za Liz, mislim." "Velika je razlika. Ako je riječ o nasljedstvu, onda se radi o ravnomjernoj podjeli. Moţe ga se dočepati pri razvodu. Ali, ako se radi o nečemu što je otac poklonio prije nego što je umro, to je nešto sasvim drugo. Pogotovo ako moţe dokazati da gaje tvoj tata obećao baš njoj." "Što znači da stvarno moţe pripasti njoj?" "Teško je reći. Ali to je njezin jedini argument." Ryan ustane s hotelskog kreveta i počne šetati po sobi. "Prije nekoliko tjedana, ne bih vjerovao daje Liz sposobna za nešto slično. Ali nakon one torture kod njezina odvjetnika, spreman sam povjerovati u sve." "Tko je njezin odvjetnik?" "Phil Jackson iz Denvera." "Oh, čovječe. Taj je prava zvijer." "Poznaješ ga?" "Naravno, k vragu. Ima vlastitog publicista da podiţe galamu. Svaki drugi dan je na naslovnoj stranici. Ljigavac. Misli da je pošten, ali me ne bi uopće iznenadilo kad bih saznao da je netko od njegovih istraţitelja odgovoran za nestanak tvoje torbe." "Kako je to moguće?"

"Recimo da Liz zna da je novac u Panami. Moţda joj je tvoj tata rekao toliko. Ona kaţe Jacksonu. Jackson unajmi istraţitelj a da te prati i da ga odvedeš ravno do novca. Pun pogodak." Ryan odmahne glavom. "Ne znam. Liz je moţda otišla daleko, ali ne mislim da bi ikad ovlastila nekoga da me slijedi u Panamu i ukrade mi torbu." "Jackson ju je moţda nagovorio na to. Ili je to učinio bez njezine dozvole. Moţda je samo čekao pogodan trenutak da pokaţe Liz kopiju potvrde o tri milijuna dolara koju si izgubio." "I što bih trebao poduzeti?" "Trebaš razgovarati sa svojim odvjetnikom za razvod." "Najurio sam svog odvjetnika za razvod." "Onda ti je potreban novi." Ryan zašuti. Norm mu je čitao misli. "A-ha, nema šanse. Ja se bavim kriminalnim slučajevima. Riješio sam se sranja oko razvoda prije više godina. To je previše zločesto za moj ukus. Ako se zaţelim krvi, uzmem povremeno slučaj ubojstva. To je moja granica." "Kome bih drugome mogao vjerovati kad je ovo u pitanju? Nećeš valjda dozvoliti da odem u ured nekog neznanca i kaţem mu da je moj tata ucjenjivač s dva milijuna dolara na tavanu i još tri u Panami." "Traţiš od mene da se suprotstavim jednom od najtvrdokornijih odvjetnika za razvode u Denveru. Malo sam zahrđao." Ryan poprimi ozbiljniji ton. "Norme, molim te za uslugu." Takav ton jasno je dao do znanja da se ne radi o onom vjenčanju i naušnici na bradavici. Prije tri godine Ryan ga je natjerao da obavi biopsiju čudnog madeţa na leđima. Da to nije učinio, Norm bi

umro od raka koţe prije dvije godine. Ryan nikad nije mislio da će igrati na tu kartu. Ali opet, nikad ne bi mogao predvidjeti ovakvo nešto. "U redu," reče Norm i uzdahne. "Učinit ću što budem mogao." "Hvala, stari. Spasio si mi ţivot." "Sad smo valjda kvit." "Touche" Ryan pogleda budilicu pokraj svog kreveta i pripremi se da je namjesti. "Znači, kad će sutra biti gotova moja putovnica?" "Navrati u ambasadu tijekom jutra. Bit će gotova do deset. Nazovi me ako nešto saznaš." "Naravno da hoću." "Da." Norm se nasmije. "Postaješ moj najbolji klijent." "Bez uvrede, ali zar većina tvojih klijenata nije u zatvoru?" Onda su se obojica nasmijali, a zatim ušutjeli. Odjednom im se to više nije činilo smiješno. Ryan mu reče laku noć. Ali pomisao na to ostala mu je u glavi dugo nakon što su završili razgovor. Njegov najbolji klijent. Phil Jackson ustao je u pet sati i započeo svoj uobičajeni jedanaestosatni radni dan. Nitko nije poricao da radi zaista naporno i da tom trudu duguje uspjeh. Morao je. Dobra reputacija privlači klijente. Rezultati plaćaj u račune. Jackson se istuširao, obukao i izišao za četrdeset pet minuta. Za njega je to bila usamljena rutina, iako je prilično uţivao u samoći dok cijelo susjedstvo spava. Sunce će se pojaviti tek za nekoliko minuta. Nema prometa koji ometa mirnu ulicu. Ĉak ni jutarnje novine još uvijek nisu došle. Prešao je paţljivo preko travnjaka. Ciglena staza sa strane bila je skliska od jutarnje magle i mračnija nego obično. Lampa u garaţi očito je pregorjela.

Transmiter na njegovu ključu aktivirao je otvaranje garaţnih vrata. Otvorila su se srednja vrata njegove garaţe s tri automobila. Crni se auto, međutim, tog jutra jedva vidio. Garaţa je bila neuobičajeno mračna. Unutra je svjetlo također bilo izgorjelo. Što je ovo? Epidemija? Ušao je u garaţu i krenuo prema vozačevoj strani. Alarm se oglasio na zapovijed privjeska za ključeve. Svjetla automobila su zatitrala. Kovčeg mu je letio prema glavi. Naglo se sagnuo kako bi se obranio. Netko ga je uhvatio za vrat. Glava mu je snaţno udarila naprijed. Licem je udario o staklo. Bio je zaprepašten, a niz lice mu je tekla topla rijeka krvi pa nije ništa vidio. Još jednim brzim pomakom glave udario je po staklu. Noge sumu popustile, ali ga je njegov napadač pridrţao. Naslonio se na auto. Jedra je mogao disati pod teţinom tog čovjeka. Neznančev vreli dah grijao mu je straţnji dio vrata. Njegov napadač bio je točno na njemu, kao da ţeli nešto reći. Zvonjava mu je ispunila uši,ali je čuo samo grube riječi i iskrivljen glas. "Ovo je obiteljska stvar. Nemoj se miješati." Odvjetnikova glava još je jednom udarila o auto. Crvene trake krvi potekle su niz brisače. Jackson je pao na cementni pod. Nije vidio ništa. Ĉuo je samo korake, tihe, a nakon njih nije čuo više ništa. Otupio je i odlutao daleko, daleko. 32 Ryan je spavao u hotelskoj sobi do podneva. Bio je budan cijelu noć. Budilicu je zadnji put provjerio u 6.55. Odmor je postao nešto što ne dolazi često, pogotovo nakon očeve smrti. Kad god bi njegov umorni mozak odlutao prema snu, pojavile bi se slike. Mislio bi na svog oca. Mrtvog, ne

ţivog. Mogao ga je zamisliti na igralištu, kako mirno spava. Pokraj njega u kovčegu bila je golema rupa, dublja od one u koju su ga sahranili. Zazvonio je telefon. Stajao je pokraj umivaonika u kupaonici, gol do struka, i obavljao jutarnju higijenu, iako je već zapravo bilo popodne. Obrisao je lice ručnikom dok je prolazio kroz sobu i podignuo slušalicu. "Halo." "Dolaze po tebe. Napusti hotel." Bio je to ţenski glas. Zvučao je jako poznato - kao da je to bio glas one ţene u hotelu. "Tko je to?" "Imaš najviše trideset sekundi. Napusti hotel. Odmah." Veza se prekinula. Ryan je ostao zaprepašten. Bio je to onaj isti glas, u to je bio siguran. Što znači da je ovo vjerojatno još jedna namještaljka. Navukao je košulju i krenuo prema vratima. Otvorio ih je brzo, ali oprezno, tek toliko koliko dopušta lanac. Okvir vrata blokirao mu je pogled na lijevu stranu. S desne je strane, međutim, mogao vidjeti cijeli hodnik, sve do dizala. Od izlaza ga je dijelilo tridesetak soba. Hodnici su bili mirni i prazni, vidio je samo ostavljena sobaričina kolica. Nekoliko vrata je bilo otvoreno zbog čišćenja. Zvuk zvonca dizala signalizirao je da netko dolazi. Ryan je gledao izdaleka kako se vrata otvaraju. Izišlo je petero muškaraca. Hodali su brzo i odlučno. Svi su nosili uniforme beţ boje, kakve nosi panamska policija. Ryan zatvori vrata i gotovo padne po nj ima. Kučkin sin. Pale su mu na pamet svakakve mogućnosti. Sigurno je riječ o namještaljci one iste ţene koja je odgovorna za krađu torbe. Ona ga je nazvala. Ali, zašto bi ga htjela upozoriti? Moţda ga je nazvao

netko iz Banco del Istmo. Ovako mu se ţele osvetiti što je povrijedio zakon o tajnosti podataka u bankovnom poslovanju. Ryan naprosto nije znao. A nije ţelio čekati kako bi saznao. Zaključao je vrata i potrčao preko sobe. Torba je već bila spremna na krevetu, ali prtljaga bi ga usporila, a nije imao ništa vrijedno. Zgrabio je samo malu torbu i prišao k prozoru. Bio je na drugome katu, u jednoj od jeftinijih soba koje gledaju na straţnju ulicu. Prvi put u ţivotu bilo mu je drago što ima sobu bez pogleda. Zastao je da još malo razmisli. Mogao je ostati tu i pokušati im objasniti. Ali bez putovnice i s tri milijuna dolara na bankovnom računu nije se baš radovao policijskom ispitivanju. Diktatura je bila stvar prošlosti, ali Panama još uvijek spada u Treći svijet. U hodniku su se začuli koraci, udaranje vojničkih čizama. Nije bilo vremena za razmišljanje. Otvorio je prozor i uspeo se na njega. Bila je to uska uličica, tek toliko široka da moţe proći automobil. Ryanova soba gledala je na restoran s ribljom hranom. S obje strane bilo je smeća. Nešto smeća je ispadalo iz pretrpanih kanti, ali je veći dio bio razbacan po podu. Po mirisu se činilo da je tu već duţe vrijeme. Nije znao što bi. Mogao je skočiti ravno na pločnik i riskirati da slomi gleţanj. Ili je mogao doskočiti u smeće i poprimiti miris ustajalih specijaliteta. Glasno kucanje po vratima označilo je njihov dolazak. "La policia! Abre la puertar Ryan zastane. Ako skoči, povratka nema. Ako ostane... Kucanje se pretvorilo u udaranje, a zatim se začuje prasak. Vrata su se otvorila nekoliko centimetara, a dalje nisu mogla zbog lanca. Provaljivali su u sobu. Ostati tu bila bi velika greška. Duboko je udahnuo i skočio s prozora. Dok je letio, čudio se kako dugo traje skok sa samo tri kata. Udario je nogama o pločnik. Otkotrljao

se po ulici između hrpa smeća. Torbu je drţao uza se kako se unutra ništa ne bi slomilo. S poda je pogledao prema svojoj sobi. Policajci su bili na prozoru i vikali nešto na španjolskome. Ryan skoči na noge i potrči ulicom, krivudajući između kanti za smeće i bijednih nastambi beskućnika. Koljeno ga je boljelo od pada, ali ga to nije usporilo. Nije vidio gotovo ništa oko sebe, bezglavo trčeći. Gledao je prema danjem svjetlu ispred sebe. Iza sebe je čuo viku. Policija. Navala adrenalina dala mu je dodatnu snagu. Naposljetku se uspio domoći ulice, noseći torbu kao da je nogometna lopta. Pločnikom su hodali potoci prolaznika, gotovo jedan do drugoga. Bilo je nemoguće trčati. I bolje je da ne trči, pomisli Ryan. Samo se stopi s gomilom. Oštri zviţduk pronese se kroz uobičajenu gradsku buku. Ryan pogleda iza sebe. Došao je iz policijske zviţdaljke. Dolazili su iz uličice. Gledao je mahnito oko sebe, traţeći sklonište. Htio se okrenuti i vidjeti pribliţavaju li se. Moţda mu je ovo posljednja šansa. Ryan ugleda taksi kako se zaustavlja na uglu. Gotovo je pojurio prema njemu. U trenutku kad je prethodni putnik izišao, Ryan uskoči na straţnje sjedalo i zalupi vratima za sobom. "El embassy de los Estados Unidos," reče na svom lošem španjolskome. Izvadio je sav novac iz torbe i pokazao ga vozaču. "Pronto, por favor." Vozač je tako snaţno pritisnuo gas da je Ryan udario o sjedalo. Pogledao je kroz straţnji prozor. Policajci su bili na ulici i vikali jedni na druge. Jedan od njih pokazivao je taksi kako odlazi.

Ryan pogleda ispred sebe. Američka ambasada nalazi se samo nekoliko blokova dalje. Najbolje je da ode tamo. Lokalna policija tamo nema ovlasti. Ako je učinio nešto loše, s time će se suočiti u vlastitoj zemlji. Samo nije htio provesti noć - ili više vremena - u zatvoru u Panami. Iza njih se začuju sirene. Policija ih je gonila. "Poţurite, molim vas!" vikne Ryan. Taksi se počne zaustavljati. Vozač je rafalno vikao na španjolskome. Ryan nije razumio riječi, ali bilo mu je jasno što govori. Nije htio sudjelovati u policijskoj hajci. Ryan mu dobaci nešto novca i istrči na pločnik. Ambasada je bila samo pola bloka dalje, između Trideset osme i Trideset devete ulice na uţurbanoj Avenidi Bolboa. Glavno zdanje, u kojem je boravio ambasador, gledalo je na plavo-zeleni Panamski zaljev. Ryan je bio prilično siguran, da ga njegova putovnica čeka u uredu nekoliko blokova dalje, ali trenutno je imao druge prioritete. Prebacio je torbu preko ramena i potrčao uz aveniju, prema velikom raskršću. Promet je tekao u svim smjerovima, a onda oko malog parka u središtu. Policija će autom morati kruţiti okolo. Ryan je bio u boljoj situaciji kao pješak. Potrčao je dijagonalno, ravno kroz park. Samo šest prometnih traka dijelilo gaje od tla Sjedinjenih Drţava. Policijski automobil jurio je praktički na dva kotača oko kruţnog toka. Ryan je udario u nekoliko automobila. Jedan stari Chevy naglo je zakočio i gotovo ga zdrobio. Ryan je trčao prema pločniku ne zaustavljajući se. Policijski aulo se zaustavio ispred ambasade. Ryan je išao dalje. Policajci su izišli iz auta i potrčali preko pločnika, a zatim se zaustavili na kapiji ispred ulaza u ambasadu - gdje prestaje njihova ovlast. On se okrene i osjeti olakšanje vidjevši da su odustali.

Ĉovjek iz osiguranja zaustavio ga je na kapiji. Ryan je bio tako zadihan da je jedva mogao govoriti. "Ja sam američki građanin. Ukradena mije putovnica. Trebam pomoć." "Pođite za mnom," reče on. Odveo ga je do ulaza u glavnu zgradu, odakle ga je nastavio voditi jedan marinac. Izvan ambasade nalaze se privatni čuvari, unutra su marinci. Ryanu je bilo lakše vidjevši američku zastavu u predvorju. Ĉak se i zbog slike predsjednika za kojeg nije glasovao osjećao kao kod kuće. "Puno vam hvala," reče. Mladi marinac bio je sluţben kao i njegova uniforma. Nosio je košulju i tamno plave hlače s crvenom crtom sa strane. Pištolj i metalne lisice imao je o pojasu. Nije se trudio olakšati Ryanu situaciju. Prošli su pokraj liftova i ulaza u urede u prizemlju. Ryan nije bio siguran kamo su se zaputili. Zaustavili su se ispred dvokrilnih drvenih vrata na kraju hodnika. Marinac je otvorio vrata s desne strane. "Izvolite ući, gospodine." Ryan uđe. Marinac je ostao vani i zatvorio za njim vrata. U sobi je bilo jako malo namještaja, samo pravokutni stol i stolice. Odozgo je sijalo fluorescentno svjetlo. Dvojica muškaraca ustali su sa stolica na suprotnim krajevima stola. Jedan je bio mladi Hispanoamerikanac, a drugi je djelovao zrelije. Bili su jednako odjeveni, u bijele košulje i tamno plave pulovere. Obojica su imali kamena lica dok su promatrali Ryana. "Doktor Duffy?" reče onaj stariji. Glas mu je gotovo odjekivao o hladne gole zidove. "Da." Ĉovjek stavi ruku u dţep i izvadi svoju iskaznicu. "Agent Forsyth. FBI. Agent Enriquez i ja voljeli bismo vam postaviti nekoliko pitanja. Neće dugo potrajati. Izvolite sjesti."

Ryan je ostao stajati, nervozno se pomičući na mjestu. "Ovdje sam sluţbeno. Netko mi je ukrao torbu." "Što vam je to na ramenu?" "Oh, ovo? Kupio sam to ovdje u gradu. U hotelu, zapravo. Kao zamjenu." Izgledao je skeptično. "Jeste li prijavili krađu panamskoj policiji?" "Ne, nisam. Nisam ni mislio na to." "Zašto ste bjeţali od policije?" "Kako to mislite?" Oštro ga pogleda. "Ĉuli ste što vas pitam." "Gledajte, cijela situacija mi izmiče iz ruku. Ukradena mi je putovnica. Samo sam se ţelio što prije vratiti u svoju zemlju. Zašto bi netko tko bilo što krije trčao ravno u američku ambasadu? Ako mislite da sam bjeţao od policije, to je vaš dojam. Ali nemam pojma zašto bi me policija pratila." "Traţili smo da vas dovedu," reče Forsyth. "Zato su vas pratili." Ryan je izgledao zbunjeno. "FBI ih je poslao?" On klimne glavom. "Posve je uobičajeno da FBI traţi od lokalne policije da nekoga dovede." "Kao da me sumnjičite za nešto..." "To nisam rekao. Vas nitko ne sumnjiči nizašto. Molim vas, sjednite. Ţeljeli bismo porazgovarati s vama." Ryan je odgledao dovoljno policijskih serija na televiziji da bi znao da u riječi' 'sumnjivac" postoji nešto čarobno. Barem bi ga trebali upozoriti na njegova prava. Vjerojatno ga zbog toga nisu proglasili sumnjivcem. Barem ne još. "Što vas zanima?" zapita Ryan. "Za početak, porazgovarajmo o računu s tri milijuna dolara u Banco del Istmo." Forsyth se nagne naprijed paţljivo gledajući Ryana. "Sigurno ste razbjesnili gospodina s kojim ste poslovali. Danas

je nešto lakše prodrijeti u tajne bankovne podatke nego nekad, za vrijeme diktature. Ali čak. i u tom slučaju, ovo je prvi put da smo ostvarili suradnju s Banco del Istmo. Sve dokumente su poslali izravno financijskoj sluţbi ovdje u Panami, a oni su to isto proslijedili nama." Uzeo je dokument sa stola pokraj sebe i nešto stao čitati. "Tri stotine transakcija po devet tisuća devetsto devedeset devet dolara. Prilično nemaštovit način da se izbjegne podnošenje izvještaja za uplate veće od deset tisuća dolara, rekao bih." Ryan trepne očima, ali ništa ne reče. Forsyth nastavi čitati. "Prema riječima upravitelja banke, rekli ste mu -citiram-"Moj otac nije jedan od onih ljudi koji ima tri milijuna dolara u Banco del Istmo. Zapravo, on nije jedan od onih što imaju tri milijuna u bilo kojoj banci. Kraj citata. Brzim pogledom natjerao je Ryana da sjedne na praznu stolicu pokraj stola. "Sjednite, doktore Duffy. Zaista bih vam volio pruţiti priliku da objasnite tu izjavu." Ryan se počne preznojavati. Dio njega je osjećao da treba nešto reći. Drugi dio ga je tjerao da odjuri glavom bez obzira odavde. Nije znao kakva su njegova prava, ali je znao nekoga tko to zna. "Rado ću razgovarati s vama," reče. "Nakon što popričam sa svojim odvjetnikom." 33 Ostali su bez zelene salate. Devet dana za redom Sarahin kasni doručak sastojao se od istog jedinstvenog sendviča. Maslac od kikirikija, narezane banane, majoneza i zelena salata na raţenom kruhu, prepečenom s obiju strana. Slasno. Ali bez salate nije bilo isto.

Bila je očajna kad je otvorila hladnjak. Još jednom je s naporom sagnula svoje trudno tijelo i pogledala posudu na dnu hladnjaka. Salate definitivno nije bilo. Hormoni su joj podivljali. Gotovo se rasplakala. Zazvonio je telefon. Zastala je nakratko, ne znajući bi li se javila ili ne. Telefon je bio na drugoj strani kuhinje. Njezini otečeni gleţnjevi danas su bili gori nego jučer, a hladni zrak iz otvorenog hladnjaka im je neobično godio. I dalje je zvonio. Sedam, osam puta. Netko je zaista ţelio razgovarati s njom. Odmaknula se od hladnjaka i polako otišla na drugu stranu prostorije, praveći bolnu grimasu pri svakom koraku. Uzela je slušalicu u ruku. "Daaa." "Sarah, ovdje Liz. Gdje je Brent?" "Nema ga." "Ne vjerujem. Gdje je?" Sarah pogleda na sat iznad pećnice. "Vjerojatno je na pola puta od Denvera." Liz zastane. "Hvala ti na iskrenosti." "Molim?" "Nisam baš očekivala da ćeš priznati da je bio tu." "Liz, o čemu govoriš? Otišao je u Denver vidjeti tebe." "Mene?" "Otišao je rano jutros. Zaista rano. Oko dva sata poslije ponoći. Rekao je da te ţeli naći prije nego što odeš na posao. Nije mogao spavati. Razmišljao je o pozivu od tvog odvjetnika. Ţelio je s tobom razgovarati o tone." "Nisam ga vidjela." "To je čudno. Onda ne znam gdje je."

"Ni ja. Ali pretpostavljam gdje je bio. Netko je jutros pretukao mog odvjetnika. Zaskočio gaje u njegovoj vlastitoj garaţi kad je išao na posao." "Oh, Boţe. Jeli ozlijeđen?" "Odvezli su ga u bolnicu." "Boţe, Liz. To je strašno. Ţao mi je." "Zaista?" Osjetio se optuţujući ton u njezinu glasu. "Ĉekaj malo. Ne misliš valjda daje Brent... što zapravo misliš?" "Pogledaj što se dogodilo. Jučer je Brentu uručen sudski poziv. Toliko je poludio da nije mogao spavati. Uskočio je u auto usred noći i odvezao se u Denver, navodno kako bi razgovarao sa mnom. A onda je moj odvjetnik završio na hitnoj pomoći, gdje mu šivaju lice." Sarahine ruke nervozno su počele podrhtavati. "Samo polako. Znam da zvuči loše. Ali nemojmo brzati sa zaključcima." "Nije ovo nikakvo brzanje. Brent je ovaj put u nevolji, Sarah. Velikoj. Mogu ti samo reći da se nadam da ti s tim nemaš nikakve veze." Htjela je odgovoriti, ali linija se prekinula. Ruke su joj se zatresle još jače. Ĉvrsto je stiskala rukama telefon. Telefonski signal odzvanjao joj je u ušima. Liz je otišla. Na Brenta ne moţe računati. I Sarah se osjećala potpuno napuštenom. Ryanje uporno traţio da mu odobre privatnu liniju za razgovor s odvjetnikom. Agent Forsyth mu je ponudio telefon ambasade, ali to je nekako zvučalo jednako privatno kao da razgovara s njim preko radiopostaje. Jedina prihvatljiva opcijabila je razgovor s javne govornice. Forsyth nije bio sretan zbog toga, ali činilo se da ga ne namjerava uhititi kako bi ga spriječio da izađe iz zgrade. Panamska policija više nije predstavljala prijetnju, budući da joj je jedini cilj bila pomoć FBI-u pri dovođenju Ryana u ambasadu. Ryan je našao javnu govornicu odmah na Avenidi Balboa.

Automobili i autobusi brujali su na ulici. Jedno uho je začepio prstom i nazvao Normovu privatnu liniju. "Gdje si?" zapita njegov odvjetnik. "Jedan blok daleko od ambasade. Javljam ti se s javne govornice, ali očekuju da se vratim unutra čim dovršim razgovor. FBI me zadrţao zbog ispitivanja." "Što?" Zvučao je kao da će izletjeti iz slušalice. "Ĉuo si me." Ryan mu je sve saţeo u minutu-dvije. "Kao prvo," reče Norm, "pretpostavljam da nam govori nešto to što si uletio u FBI umjesto u DEA. FBI sc bavi drogom, ali ako vlada misli da su tri milijuna dolara u Banco del Istmo od droge, pomislio bih da bi te DEA zadrţala prije nego FBI." "Znači li to da oni znaju da je novac došao od ucjene?" "Ne bih išao tako daleko, ali reći ću ovo. Zbunjuje me to što je FBI toliko truda uloţio da se udruţi s lokalnom policijom kako bi te ispitali u Panami. Bilo bi puno jednostavnije da su jednostavno pričekali da se vratiš u Sjedinjene Drţave." "Samo što sam sinoć rezervirao kartu za let do Kajmanskih Otoka kako bih provjerio korporaciju koja je prebacila novac na račun mog oca. Moţda FBI nije bio siguran hoću li se vratiti u Sjedinjene Drţave." 'To je moguće. Ali FBI ima neograničena sredstva da proganja ljude diljem svijeta. Ako ti agenti imaju bazu u Panami, to je druga stvar. Ali ako su došli iz Sjedinjenih Drţava kako bi razgovarali s tobom, radi se o puno većoj stvari nego što je tvoj otac uopće bio svjestan." Pješaci su uţurbano hodali po pločniku. U trenutku paranoje Ryan se zapitao jesu li oni iz FBI-a. "Idemo korak po korak. Što da sada učinim?"

"Prvi korak je nabaviti novu putovnicu. Trebala bi biti gotova i čekati te u ambasadi, a oni ti je ne mogu uskratiti." "Što onda?" "Prema zakonu, nisi obvezan razgovarati s njima. FBI te nema pravo zadrţati. Ali moramo voditi brigu o posljedicama. Nakon što odeš, agent FBI-a će ispuniti izvještaj o razgovoru s tobom. Ne ţelimo da u njemu piše da si nakon razgovora sa svojim odvjetnikom odbio razgovarati s FBI-em. To bi zvučalo kao da nešto kriješ. Ţelimo da ostaviš dojam da si spreman na suradnju. I zato, evo što ćeš učiniti. Vrati se u ambasadu i reci agentu da si spreman na suradnju. Ali sad nije prikladno vrijeme za razgovor. Ukradena ti je torba, zajedno s putovnicom. Uzrujan si i umoran. Zamoli dati daju svoje sluţbene posjetnice. To je vaţno. Ţelim znati iz kojeg su odjela ti ljudi. Reci im da će ih kontaktirati tvoj odvjetnik kako bi se dogovorili o razgovoru u Denveru nakon što se vratiš u Sjedinjene Drţave." "Dakle, ti bi htio da se vratim izravno u Denver? Da se ne zaustavljam na Kajmanskim Otocima?" "Ne idi na Kajmanske Otoke. Moj će istraţitelj diskretno obaviti istragu. Što god učiniš od ovog trenutka, moraš znati da postoji mogućnost da te FBI promatra." "Ovo postaje tako ludo." Norm je osjetio njegovu frustraciju. "Ryane, smiri se. Nisi učinio ništa loše. Ako je netko počinio zločin, to je bio tvoj otac. FBI te ne moţe poslati u zatvor zbog nečega Što je počinio tvoj otac." "FBI je moţda moj najmanji problem. Netko me je očito slijedio u Panamu, moţda čak iz Denvera. A ja još uvijek ne mogu shvatiti zašto me je ona ista ţena koja me je prevarila u hotelu kasnije upozorila da policija dolazi po mene u sobu." "Jesi li siguran da je to bila ista ţena?"

"Imala je glas kao ona. Ako to nije bila ona, onda je još gore. Sve je tako čudno. Zašto bi me netko pokrao, a onda iznenada odlučio da je na mojoj strani?" "Moţda ona zapravo nije na tvojoj strani. Samo što se u nekim stvarima vaši interesi preklapaju." "Kako to misliš?" "Bit ucjene je tajna. Nijedna strana ne ţeli da se za tu tajnu sazna. Ako do toga dođe, ucjenjivač gubi svoju kravu muzaru, a osoba koja isplaćuje novac mora trpjeti zbog posljedica kad se sazna tko zna kakva istina o njoj" "Misliš da ona štiti osobu koja je bila ucjenjivana?" "Mislim da zna tko je isplatio novac. I mislim da je njezin zadatak pobrinuti se da za to nitko ne sazna." Ryan proguta knedlu. "Zašto me onda jednostavno ne ubije?" "Vjerojatno zbog istog razloga zbog kojeg nije ubila ni tvog oca. On se sigurno pobrinuo na neki način za to da će se tajna otkriti ako se nešto dogodi njemu ili nekom članu njegove obitelji. Tako obično funkcioniraju slučajevi ucjene." "Kako bi se to izvelo?" "Pretpostavimo da je tvoj otac imao fotografije čuvenog televizijskog voditelja kako spolno opći sa svojim njemačkim ovčarom. Takvo nešto sigurno neće pomoći čovjeku da napreduje u karijeri. Tvoj otac ga ucjenjuje, ali se boji da će ga ovaj prije ubiti nego platiti pet milijuna dolara. Zato on šalje kopije fotografija trećoj strani, zajedno s eksplicitnim uputama. Ako Frank Duffy umre pod nerazjašnjenim okolnostima, fotografije će biti poslane izravno u National Enquierer. Tako ubojstvom ucjenjivača neće postići ništa. Jedina opcija muje isplatiti novac." "Dakle, u mom slučaju, treća strana bi bio... tko? Moja majka?"

"Vjerojatno to nije netko iz obitelji. Prije neki prijatelj. Moţda netko tko nema izravne veze s tvojim ocem." Ryan zašuti i zamisli se. Moţda bi to mogao biti netko kao što je Amy Parkens. Moţda zato nije reagirala na njegov pokušaj da njihov odnos nadiđe poslovne granice. "Jesi li još tu?" zapita ga Norm. "Da, ovdje sam. Razmišljao sam o nečemu. O trećoj strani koju si spomenuo. Vjerojatno to ne bi učinila besplatno, zar ne?" "Obično takva osoba dobije dio novca." "Recimo, dvjesto tisuća dolara?" "Moţda. Kako se god dogovore. Na što ciljaš?" "Moţda bi bilo najbolje da ipak ne idem na Kajmanske Otoke. Moram srediti nešto tamo u Denveru." Norm se zabrinuto namršti. "Glas ti je opet poprimio komičan ton. Što ti je palo na pamet?" On se nasmiješi očima. "Pomislio sam da stvari tek sad počinju dobivali smisao." 34 Posjet denverskome Health Medical Centeru započeo je u sedam ujutro. Liz je došla u privatnu sobu Phila Jacksona u sedam sati. Nije joj bilo do toga da ga vidi i upita kako se osjeća. Hodala je odlučnim korakom, a zatim postupno usporila. Prolazak kroz uţurbane bolničke hodnike probudio je u njoj uspomene na Ryanovo školovanja. Ryan je radio u smjenama po 20 sati za plaću kojom nije mogao pokriti ni studentske troškove. Dugo su ţivjeli od Lizinih primanja. Viđali su se jednom dnevno za vrijeme

večere u bolnici, za vrijeme desetominutne pauze za sendvič između njezina dnevnog i noćnog posla. Ryan je ulagao puno. Ona je ulagala još toliko. A nakon svega toga završili su u Piedmont Springsu. Za Liz je to predstavljalo poraz. Odrasla je u siromaštvu, kao jedno od sedmero djece u trošnoj četverosobnoj farmerskoj kući. Ona je jedina od svoje obitelji ostala u Piedmont Springsu. Koja gorka ironija. Srce joj se slomilo kad je Ryan otišao na koledţ bez nje. Imala je sedamnaest godina i ostala je glumiti mamu mlađoj braći i sestrama, što je bilo iskustvo zbog kojeg nikad nije poţeljela imati vlastitu djecu. Četiri godine kasnije, njezine prijateljice su bile tako ljubomorne kad ju je Ryan pozvao u Denver i zaprosio. Student medicine. Budući kirurg. On je mogao biti njezin spas. Nitko joj nije rekao da je to povratna karta. Trebala je predosjetiti probleme vidjevši da im je trebalo pet godina zajedničkog ţivota da prijeđu sa zaruka na vjenčanje. "Kuc-kuc," reče Liz kad se pojavila na vratima. Jackson je sjedio u krevetu i bio je pri svijesti. Vidjelo se da je pretučen, ali je izgledao bolje nego što je očekivala. Desna strana lica bila mu je otečena i puna modrica. Zavoj je prekrivao jedanaest šavova iznad njegove desne obrve. Intravenozno je primao sredstva protiv bolova. Na pladnju je stajalo gotovo nedirnuto jelo. S njegove lijeve strane nalazio se ţuti fascikl s dokumentima koje mu je tajnica donijela iz ureda. "Phile?" reče ona blago. Mahnuo joj je rukom i pokušao se nasmiješiti, ali pokretanje mišića lica kao da muje nanosilo bol. "Jadnik." "Nema ničeg što dobra doza rada ne moţe izliječiti." "Zar se nikad ne odmaraš?" "Ne prigovaraj. Radim na tvom slučaju."

Gotovo je zadrhtala od zahvalnosti. "Nemaš pojma koliko mi je lakše kad to čujem. Tako sam se bojala da ćeš ostaviti moj slučaj." "Zašto bih to učinio?" Ona slegne ramenima. "Razgovarala sam danas s tvojom pomoćnicom o telefonskom razgovoru sa Sarah Langford. Zar ti nije rekla?" "Rekla mi je sve. Iskreno rečeno, mislio sam da je to bio Brent davno prije tvog poziva." "I još uvijek radiš za mene?" Odloţio je papir koji je drţao u ruci i blago joj uzeo ruku, gledajući je ravno u oči. "Dozvoli da ti nešto kaţem. Imao sam posla s raznim kriminalcima. Bušili su mi gume, razbijali po kući i prijetili smrću. Da sam od onih koji se lako uplaše, sjedio bih u uredu u nekoj velikoj tvrtki i sređivao papirologiju. Više sam zagrijan za tvoj slučaj nego ikad. Nitko neće uplašiti Phila Jacksona. Barem ne bijednik kao što je Brent Langford." Stisnula je njegovu ruku, a zatim se srameţljivo odmaknula. "Nemoj se sramiti," reče on. "Nisi ti kriva. Svim ţenama su muškarci s modricama po licu apsolutno neodoljivi." "Nijansa je jako lijepa." On se nasmiješi, a zatim uozbilji. "Znaš, ja nisam jedini koji treba biti spreman na borbu. I ti moraš imati hrabrosti." Ona klimne glavom. "Učinit ću ono što moram." "Dobro. Zato što će tu biti još svašta. A ne mislim pritom samo na Brenta. Cijela obitelj Duffy će osjetiti pritisak. Zapravo, FBI ih je već trebao početi pobliţe ispitivati." "FBI?" "Jedan od mojih najzadovoljnij ih bivših klijenata sad je agentu Denveru. Jutros sam ga nazvao iz bolnice i zamolio da malo pronjuška. Brentov napad je federalni slučaj - narušavanje pravde. FBI ima mnogo veću ribu za prţenje, ali uz malo prijateljskog ohrabrivanja i činjeničnog potkrepljivanja, mislim da samih zainteresirao. Ryanovi prihodi u klinici. Frtnkove riječi o novcu

koji će ti pripasti. Brentova izjava daje to 'obiteljska stvar'. Bit će dobro staviti tvog muţa pod mikroskop federalne istrage." Ona nervozno trepne očima. "To je prilično oštro, zar ne?" "Ţeliš li pobijediti ili ne?" "Da, ţelim pobijediti. Ali..." "Nema ali. A sad mi učini jednu uslugu. Uzmi ovo," reče i pruţi joj list papira. Tu su zapisana dva telefonska broja." "Što je ovo?" "Moja je tajnica danas primila poziv iz odvjetničkog ureda Normana Klusmirea. On je novi odvjetnik tvog muţa. Gornji broj je broj njegova dojavljivača. Kad se večeras budeš vraćala kući, zaustavi se pokraj javne govornice i nazovi taj broj. Svakako upotrijebi javni telefon kako ti ne bi mogao ući u trag. Samo ubaci ovaj drugi broj i zatim spusti slušalicu." "Ĉiji je to broj?" "To je kućni broj suca koji radi na tvom slučaju. On je odvratni stari prdonja koji poludi kad god ga odvjetnici zovu kući. Neće niti dati priliku Klusmireu da objasni zašto se javio. Na tu glupu sitnicu će sudac Novak misliti tijekom cijelog suđenja. Trebalo bi poučiti vrhunskog kaznenog odvjetnika kao što je Klusmire da promisli dobro prije nego što preuzme drugi slučaj razvoda." "To je jako lukavo," reče ona spremajući komad papira u dţep. "Za to nisam zasluţan samo ja. Preuzeo sam ideju od jedne od svojih klijentica. Kad god bi posumnjala da joj je muţ s ljubavnicom, javila bi mu se na dojavljivač s kućnim brojem njihovog rabina." "Uvijek kradeš ideje od klijenata?" "Ponekad."

"Što ćeš meni ukrasti?" zapita ona veselo. On podigne obrvu gotovo do korijena kose. "Vidjet ćemo."

35 Amy je vodila svoju kćer u Denver samo desetak puta u ţivotu, a odredište im je svaki put bio centar grada. Tu su se nalazile dvije omiljene Taylorine atrakcije: zabavni park i profesionalni bejzbolski klub Colorado Rockies. Te srijede bila je organizirana "večer kapa". Prvih 10000 posjetitelja dobit će besplatnu bejzbolsku kapu. Taylor je bila sigurna da će takav događaj privući oboţavatelje sa svih krajeva svijeta. Mama ju mora povesti. Osim toga, objema bi dobro došlo da se nakratko maknu iz Bouldera. Coors Field je bio izgrađen od crvene cigle i zelenog čelika i bio je jedan od najnovijih stadiona namijenjenih samo bejzbolu. Prirodni travnjak i intimna atmosfera davali su bejzbolskim utakmicama ugođaj kakve su imale nekad, prije nego što su umjetni, natkriveni stadioni postali tako popularni. Stadion je ipak imao modeme detalje, kao što je veliki ekran i dovoljno toaleta tako da ne mora otići s Taylor nakon pola meča. Bila je prohladna ljetna večer, savršena za bejzbol. Sjele su na jeftinija sjedala s desne strane terena. Taylor je sa sobom ponijela bejzbolsku rukavicu kako bi uhvatila zalutalu loptu. Besplatna kapa bila joj je prevelika pa joj je stalno padala po očima i zaklanjala vid. Svakih dvadeset sekundi pitala bi: "Što se događa, mama?" Amy je morala glumiti radijskog izvjestitelja tijekom cijelog prvog dijela, sve dok Taylor naposljetku nije dosadilo glupiranje i dok nije skinula kapu.

Do šestog dijela, Taylorini kapci postali su teški. Počela se naginjati na sjedalu. Amy je također u mislima odlutala od igre. Razmišljala je o razgovoru s Marilyn Gaslow. Mogla je, zapravo, vidjeti Marilynin ured sa stadiona. Svjetla su dugo bila upaljena na 42. katu. Pitala se je li Marilyn još uvijek tamo. Pitala se je li Marilyn ikome spominjala njihov razgovor. Brzo je odagnala svoje sumnje. Razgovarati s Marilyn bilo je kao razgovarati s bakom. Bez ikakvog osjećaja krivnje. Ipak, zabrinjavalo ju je što joj Marilyn nije potpuno vjerovala. Amy nije bila sigurna koji dio priče je Marilyn bilo tako teško prihvatiti. Moţda uopće nije vjerovala u priču o 200 tisuća dolara ili da Amy nema nikakve veze s čovjekom na umoru koji ih je poslao. Što je još gore, pitala se je li Marilyn izrazila vlastito mišljenje kad ju je upozorila da bije drugi mogli nazvati kurvom. Dobro da joj nije spomenula da je njegov sin Ryan jako privlačan. To bi samo pojačalo Marilynine sumnje. "Umorna sam," reče Taylor. Napola je sjedila na svom sjedalu, a napola se naslanjala na Amyno krilo. Amy pogladi svoju kćer po čelu, a zatim je uzme u ruke. "Vrijeme je da pođemo." "Nisam još uvijek uhvatila loptu." "Drugi put." Hodale su drţeći se za ruke prema cementnim rampama. Taylor se trudila drţati korak s Amy, koja je razmišljala o tome kakvu će donijeti odluku. Došlo je vrijeme za promjenu. Astronomija je povijest. Već je propustila rok u ponedjeljak da se prijavi za jesenski semestar, a ostala je i bez

novca koji joj je to trebao omogućiti. Sad je trebala ponovo dobiti Marilynino povjerenje i dokazati joj da nije izmišljala priče o novcu. To je bilo nešto oko čega joj je mogao pomoći Ryan Duffy. Kad su posljednji put razgovarali, dala mu je rok od jednog tjedna da joj objasni porijeklo novca. Taj rok je istekao u petak. Ipak će se opet sastati s njim, odlučila je, usprkos tome što novca više nema. Snimit će njihov razgovor i dati ga Marilyn da posluša. Time neće vratiti novac, ali hoće njezino povjerenje. Buka na stadionu omela ju je u razmišljanju. Rockiesi su krenuli u vodstvo. Ona i Taylor hodale su dalje prema sjevernom parkiralištu. Amy nikad prije nije vodila Taylor na večernju utakmicu. Otići ranije s utakmice bilo je posve drukčije po mraku negoli po danu. Svjetla na stadionu davala su njegovoj okolini ţuti odsjaj. Kante za smeće kod ulaza bile su pretrpane limenkama i bocama koje su čuvari oduzeli gledateljima. Odresci ulaznica bili su nabacani na hrpu. Buka iza njih se stišavala. Parkiralište je bilo pusto, ni ţive duše na vidiku. Bio je to neugodan osjećaj samoće. Kao da je 40 tisuća ljudi namjerno ostavilo Amy i Taylor same u mom automobila. Amy podigne u naručje svoju pospanu djevojčicu i krene brţe prema kamionu. Povratak do parkirališta uvijek se čini duţim od dolaska na stadion. To je najviše izraţeno kad ste sami na parkiralištu sa snenom četverogodišnjakinjom u naručju. Prolazili su red za redom praznih vozila. Amy je bila sigurna da se nalazi u sektoru E, ali svi redovi su izgledali slično. Na trenutak je ugledala istu crvenu Hondu. Ovaj put je krenula u drugom smjeru, traţeći svoj upadljivi stari kombi. Taylor je čvrsto spavala na njezinu ramenu. Amy su boljele ruke i leđa. Taylor više nije bila mala djevojčica. Naposljetku je ugledala svoj automobil u sljedećem redu.

Prošla je između dvaju parkiranih automobila i izvadila ključ. Otvorila je vrata sa suvozačeve strane jednom rukom i poloţila Taylor na njezino mjesto. Zatvorila je vrata i krenula oko automobila natrag do vozačeva mjesta. Nakratko se zaustavila, začuvši nekakvu buku. Nešto se pomaknulo iza kombija. Netko je skočio i zgrabio je s leđa. Počela je vrištati, ali golema ručetina prekrila joj je usta. Na vratu je osjetila hladni noţ. "Ne miči se," upozorio ju je. Tresla se ne mogavši se micati, pritisnuta o kombi. Govorio joj je ravno u uho. "Vidjeli smo policijski izvještaj. Nisi spomenula novac. Pametan potez." Nije mogla ni disati. Toga se najviše bojala - lopova. "Ostani i dalje pametna, gospođice. Nikome ne spominji novac. 1 drţi se dalje od policije." Zavrnuo joj je ruku, što ju je zaboljelo. "A sad upadaj u taj kombi i gubi se odavde. Vrisneš li ili ikad više porazgovaraš s policijom, za sve će platiti tvoja kći." Gurnuo ju je na tlo i otrčao. Amy se brzo podignula na noge i pogledala oko sebe, hvatajući zrak. Nigdje ga nije vidjela. Posegnula je za zviţdaljkom koju je imala na privjesku za ključeve i prinijela je k ustima, ali je onda zastala. Prisjetila se upozorenja. Uskočila je u kombi i upalila motor. Taylor je čvrsto spavala na svom sjedalu. Ugledavši svoju curicu obuzele su je emocije i suze su joj navrle u oči. Nagnula se i zagrlila jednom rukom, dok je lijevom drţala volan. Cijelo tijelo joj je podrhtavalo dok se brzo udaljavala s parkirališta. 36 Ryanov avion sletio je na međunarodni aerodrom u Denveru u 11.50 u noći. Uopće nije išao po torbu u hotelskoj sobi u Panami tako da nije imao prijavljene prtljage, nego samo malu torbu koju

je kupio umjesto one koju su mu ukrali. Već je prošao kroz carinu na izmjeni aviona u Houstonu. Norm gaje dočekao na terminalu. Motor je bio upaljen u njegovu Range Roveru kad su se otvorila vrata pokraj mjesta suvozača. Nakon što je u jednom danu trčao po ulici ispred panamske policije i proveo devet sati u avionu, gotovo se srušio na udobno koţno sjedalo. "Ĉovječe, kako mi je drago što te vidim," reče zatvarajući vrata za sobom. Norm ga pogleda. "Izgledaš kao Steve McQueen u onom starom filmu o Vraţjem otoku." "Papillant" "A-ha. Što si učinio, dolebdio iz Paname na letećem sagu?" "Začepi i vozi, Norme." Začuo se zviţduk. DIA, prometni gestapo, upravo im je namjeravao odrediti kaznu za nedopušteno parkiranje, ali Norm pritisne gas i brzo se vrati u promet. "Izveo si to glatko, pretpostavljam," reče Norm. "Rekao sam im točno ono što si mi rekao da kaţem. Uzeo sam njihove poslovne posjetnice, također. Forsyth je agent ovdje u Denveru. Drugi tip nije iz FBI-a. On je iz Washingtona. Iz Porezne sluţbe." "Mislio sam daje samo pitanje vremena kad će se pojaviti," reče Norm. "Malo sam njuškao okolo dok te nije bilo. Nazvao sam prijatelja u ured drţavnog tuţitelja." "Što bi oni mogli znati o ovome?" "U svakoj istrazi FBI-ev zakonski savjetnik je netko iz ureda tuţitelja. Rutinski sudski poziv, na primjer, uručuje mlađi član ureda. Ali ako je tvoj slučaj dodijeljen nekome tko je specijaliziran za pranje novca, na primjer, to nam govori nešto o cilju istrage." "Što si otkrio?" "Tvoj slučaj je u Odsjeku za viši kriminal." "Viši?" zapita zabrinuto.

"Nemoj da te naziv zavara. Sve je više. To je hrpa slučajeva koji su previše svjeţi da bi ih se preciznije preusmjerilo." "Što misliš, kamo se usmjerava?" "Mogla bi to biti čista istraga poreza. Rekao si da tvoj stari nije platio porez na taj novac. Ili, ako je FBI saznao za ucjenu, moţda spada u Odsjek za javnu korupciju. Ako su nanjušili pranje novca, moglo bi završiti u ekonomskom kriminalu. Prerano je reći." "I sve to zato što sam razljutio glupog bankara u Banco del Istmo." "Zapravo, nije te on prijavio FBI-u. Prema onome što sam čuo, iza svega stoji odvjetnik tvoje ţene." "Jackson?" Norm klimne glavom prelazeći u drugu traku. "On je u bolnici. Bit će dobro. Izgleda da ga je Brent pretukao kako ne bi išao svjedočiti." "Kreten." "Misliš na Jacksona ili na Brenta?" "Na obojicu," nasmiješi se Ryan. "U svakom slučaju, Jackson je uspio stvar postaviti tako da izazove interes kod FBI-a. Tri milijuna dolara na panamskom bankovnom računu ne znače nuţno naslovnicu u novinama. Međutim, kad moćni odvjetnik stane njuškati okolo i završi na hitnoj pomoći, to sve mijenja. Posebno kad je to netko kao Jackson. Vjerovao ili ne, on ima prijatelje. A ako mu nisi prijatelj, vjerojatno će te blatiti. Sjećaš li se primjera koji sam ti spomenuo o fotografijama televizijskog voditelja koji spolno opći s njemačkim ovčarom?" "Da." "Jackson je tip čovjeka koji bi zaista imao te fotografije. Pune ladice koječega o svakome od guvernera Colorada do nečije zlatne ribice. On je kao J. Edgar Hoover pravničke profesije. On moţe postići da se nešto dogodi. A muţ tvoje sestre dao mu je jako dobar povod da se i potrudi." "Izvrsno. Znači li to da Jackson zna za novac?"

"Samo ako mu je to rekao netko u FBI-u, u što sumnjam. Ali, u svakom slučaju se pribliţava odgovoru." "Što je s pretragom godišnjaka? Jesi li otkrio nekog milijunaša među učenicima tatina prvog razreda?" "Još ne. Još uvijek na tome radim.'' "A što je s kajmanskim poduzećem? Dosta sam truda uloţio da saznam tko je uplatio novac na račun mog oca. Svakako ţelim saznati više." "Moj istraţitelj radi na tome. Nadam se da neće morati ići čak na lice mjesta." "Kako ću platiti tom vašem istraţitelju? Sigurno nije jeftin." "Ne brini za to. Morat ćeš platiti samo troškove." "To je dobra vijest." "Ne budi negativan. Da Ĉujemo što zabrinjava FBI. Ako kaţu da tvoj tata duguje platiti porez, plati kaznu i stvar je gotova. Još ne znamo." "Misliš da FBI zna za dva milijuna dolara na tavanu?" "Ne znam otkud bi znali. Ako ne znaju, još imamo vremena da odlučimo što ćeš s tim učiniti. Kao izvršitelj očeve oporuke imaš pravo na devedeset dana prije negoli prijaviš novac Poreznoj sluţbi." "Ali što ću im reći na tom sastanku koji bi trebao dogovoriti? Ne moţemo ga odgađati devedeset dana." "Na prvi sastanak ću ići ja. Ti bi mogao prisustvovati kao slušač. Ĉak niti ne ţelim da budeš tamo." "Bit ću," reče on odlučno. "Kao tvoj odvjetnik, to ti ne preporučujem. Bolje je da idem sam i otkrijem na što ciljaju. Onda ćemo odlučiti hoćeš li razgovarati s njima." "Norme, vjerujem ti kao da si mi brat. Ali ja moram biti tamo. Moram."

Norm uzdahne, ali nije se protivio. "Odeš li, ne moţeš reći ništa. Nemoj kolutati očima, nemoj se mrštiti." "To sam u stanju." "Dobro. Moramo pristupiti ovom sastanku kao poslovnom razgovoru, quid pro quo. Kao što sam već rekao, imam osjećaj daje ovo veći slučaj nego stoje mislio tvoj otac. Ako je tako, najozbiljnije sumnjam da si meta FBI-eve istrage. Ali oni će ţeljeti vršiti pritisak na tebe da im kaţeš imena, da im pomogneš otkriti tko stoji iza novca. A ako otkriju ucjenu, htjet će i o tome sve znati, također." "Jedina osoba za koju znam je moj tata." Norm makne pogled s ceste i pogleda Ryana u oči. "Poznavao sam tvog oca. Koliko znam, on ne bi bio u stanju organizirati sam ucjenu od pet milijuna dolara. FBI će htjeti znati s kime je surađivao." "Pa, to će nam biti problem. Jer im ne mogu dati druga imena." "Imena nisu od presudne vaţnosti. Daj im samo nešto da mogu nastaviti. Što je sa ţenom koja te pokrala u Panami?" "Nemam pojma tko je ona." "Sigurno mora biti nešto što moţeš reći kako bi pomogao FBI-u daje nađe. Ne kaţem da će prvi sastanak biti strašan. Ali ako dođe do toga da moramo pregovarati za tvoj imunitet ili imunitet bilo koga iz tvoje obitelji, vaţno je da imamo nešto što im moţemo zauzvrat ponuditi." Ryan posegne rukom u torbu. "Moţda imam nešto što bih mogao ponuditi." "Što je to?" Ryan ukloni plastični omot. "To je čaša iz bara u hotelu. Ona iz koje je ta ţena pila." "Rekao si mi da si je dao bankaru u Banco del Istmo."

"Nisam mu imao namjeru dati jedini dokaz koji bi me mogao odvesti do osobe koja me je slijedila. Dao sam im jednu čašu iz hotela. Nisam dao ovu." Norm gaje htio prekoriti jer je lagao svom odvjetniku, ali bio je više zainteresiran negoli ljut. "Misliš da su na njoj ostali otisci prstiju?" "Trudio sam se da ih ne pobrišem. Paţljivo sam je omotao. Nadao sam se da će mi pomoći da naposljetku nađem tu ţenu. Ali, zatreba li, moţda će FBI ţeljeti znati koliko sam vješt u čuvanju dokaza." "Ovisna o tome u kom smjeru će krenuti istraga, FBI bi mogao biti jako zainteresiran." Norm pogleda izbliza čašu i tragove ruţa na rubovima. "Ovdje bi moglo biti dovoljno sasušene sline za analizu DNK." "Pretpostavljam da sad imamo nešto što će nam pomoći u pregovorima?" "To je dobar početak. Uvijek moţemo imati više." "Tako je," reče Ryan. Norm je osjetio nešto u Ryanovu glasu. "Još nešto te muči, zar ne?" Ryan pogleda u stranu. Bilo je vrijeme da Normu kaţe za Amy. Trebala mu je za to samo koja minuta. Norm okrene volan i skrene ljutito s autoceste. Zaustavili su se na parkiralištu ispred jednog motela. "K vragu," reče grubo. "Što je?"

"Već mi je dosta. Ĉaša je jedna stvar. Ali skrivanje Amy je nešto sasvim drugo. Ponašaš se kao da si sveznajući liječnika ja tvoj glupi pacijent. Kaţeš mi samo ono što misliš da trebam znati. Tako neće ići. Ja sam tvoj odvjetnik. Ti si moj klijent. Moram znati sve." "Ne igram se s tobom, Nonne. Samo ne ţelim da FBI ispituje Amy." "Zašto ne'? Je li ti palo na pamet da je i ona moţda umiješana? Moţda ima informaciju da je tvoj otac ucjenom dobio pet milijuna dolara. Moţda je njezin zadatak bio dati u javnost cijeli slučaj ako se tvom ocu nešto dogodi." "Da, mislio sam na to. Ali nije u redu da je umiješamo u ovo dok ne isključimo jednu mogućnost." "A to je?" Ryan spusti pogled i nastavi govoriti tiho, gotovo posramljeno. Zbog činjenice da je prema Amy na samom početku osjetio nekakvu kemiju, bilo mu je još teţe objasniti. "Moram saznati je li ona povezana sa ţrtvom. Mislim na ţrtvu silovanja." "Kako to misliš?" "Nisam siguran. Znamo da je moj otac bio osuđen za silovanje dok je bio maloljetan. To znači da je morala postojati i ţrtva. Amy je očito premlada da bi i sama bila ţrtva. Ali moţda je silovao njezinu majku, tetku ili nekog drugog. Samo se ţelim uvjeriti da moj otac nije dao novac Amy zato da bi olakšao vlastiti osjećaj krivnje." Norm klimne glavom, kao da razumije. "Problem je što su ti sudski dokumenti zapečaćeni. K vragu, vjerojatno su i uništeni prije tko zna koliko godina. Prema zakonu, dosje maloljetnika se uništava kad on dođe u određenu dob, a obično se radi o dvadeset i nekoj godini. Ne znam kako bi uopće mogao saznati ime ţrtve."

"Trenutno je to moj prioritet. Kad smo se upoznali prošli petak, dala mi je rok od jednog tjedna da dokaţem da je novac došao zakonitim putem. To znači da bi me mogla nazvati sutra ili u petak." "Što ćeš poduzeti?" "Ne znam," reče Ryan gledajući kroz prozor. "Bilo bi bolje da do sutra nešto smislim." "To je prilično kratak rok. Što ako se naljuti?" Pogledao je Norma, mučen pomišlju na to da će svima reći da je njegov otac bio silovatelj - a kamoli ţeni koja bi mogla poznavati ţrtvu. "Onda ću učiniti jedino što mogu." "Što?" Opet pogleda u stranu. "Pitat ću je." 37. U četvrtak ujutro Ryan je htio telefonirati kući. Otac se neće javiti. Bila je to činjenica na koju se Ryan još uvijek nije naviknuo. Otac se uvijek javljao na telefon. Mama je mrzila razgovarati preko telefona. Frank Duffy je to oboţavao. To se moglo osjetiti u njegovu glasu, u načinu na koji se javljao. Nije to bilo lijeno "Halo". Bilo je to posebno i energično izgovoreno "Haa-looo", iskreni pozdrav svakome tko okrene njegov broj. Prijatelji su se šalili na račun toga, oni koji su zvali Ryana, Sarah ili njihovu majku, a javio bi im se Frank. Uvijek ga je zanimalo što ima novoga. Ryan se pitao sluša li sada. Protekla noć bila je teška. Veći dio vremena proveo je razmišljajući kako bi na najlakši način rekao majci za ono što je saznao, posebno za silovanje. To nije bilo lako. Dakako, najbolje joj je bilo to reći izravno, ali budući da ima FBI za vratom, mora je nekako pripremiti na to.

Kad su se pojavili prvi znakovi svitanja, nazvao ju je iz sobe u Normovoj kući. Naravno, mislio je daje majka budna i odjevena- i to ne samo zbog pijetlova u susjedstvu koji se oglašavaju svake zore. Jeanette Duffy uopće nije bila član obitelji Duffy. Ona je bila iz obitelji Greene, potomak pionirske obitelji koja se prije više od stotinu godina ukorijenila na tom području s dvije mazge u skromnoj kućici. Uvijek se dizala rano, kao da je genetski programirana da ustaje prije zore kako bi pomuzla krave i nahranila piliće, iako nisu imali ni krave ni piliće. Nakon muţeva pogreba ustajala je čak ranije nego obično. Velika kuća je bila prazna bez Frankova zvonkog glasa. Kad bi ostala leţati u krevetu, osjećala bi se još usamljenije. Takav prizor rastuţio bi Ryana. Gubitak muţa teško ju je pogodio. Sad mu je izgledala starije. Zamišljao ju je kako sjedi za kuhinjskim stolom s telefonskom slušalicom na uhu i gleda kako se hladi jutarnji tost i kava dok joj Ryan pokušava reći istinu o čovjeku s kojim je provela toliko godina u braku. "Ne ţelim to slušati," ponovi ona odlučno. Bio je to ustaljen refren, koji je ponavljala kao mantru za vrijeme cijelog razgovora. Ryan joj nije mogao dati sve detalje. To nije niti dopuštala, prijeteći da će spustiti slušalicu. Kao daje osjećala da je ispunila obećanje dano Franku da će reći Ryanu za sef i daje time obavila sve što je trebala. Ryanje odlučio da će otvoriti sef. Sad se mora i nositi s posljedicama. On, a ne ona. "Mama, dopusti da barem nešto kaţem. Moguće je da će te traţiti FBI." "Oh,Boţe." "Ne zabrinjavaj se. Rekao sam da je to moguće, ali nije sigurno. Jučer je Norm razgovarao s drţavnim tuţiteljem. Ne bi trebali kontaktirati nikoga od nas izravno sad kad imamo odvjetnika." "Sto ću reći ako me nazovu?" "Reci im da nazovu mene ili Normana Klusmirea. 1 točka. Nemoj se truditi biti pristojna. U tome moraš biti odrješita." "Uredu."

"To treba znati i Sarah. Pokušavam je nazvati od sinoć. Nitko se ne javlja. Je li ona dobro?" "Koliko znam, jest. Da, dobro je." "Vidiš li je, reci joj isto što sam rekao tebi. I reci joj da me nazove što je prije moguće. Bit ću kod Norma ili u njegovu uredu ostatak dana. Moramo razgovarati o Brentu." "Brent se vratio jučer." "Dakle, čula si što je učinio u Denveru?" "Uh... kad se vraćaš kući, Ryane?" On zastane. Očito nije htjela govoriti o Brentu. Ĉinilo mu se da ne ţeli razgovarati o bilo čemu. "Moţda sutra. Moram srediti neke stvari ovdje u gradu." "Što ćeš s klinikom, sine?" "O tome ne brini. Uputio sam pacijente doktoru Weberu u Lamar." "Oh, on je dobar liječnik. A njegova recepcionistica je tako divna. Draga i jako lijepa. Moţda bije mogao nazvati kad se li i Liz zakonski..." "Mama," reče Ryan. Majka kao da se koncentrirala na najgore stvari u vremenu krize. "Doviđenja, mama. Volim te. Samo jednu stvar zapamti, nitko od nas se nema čega sramiti. Nismo učinili ništa loše." "Da," reče om drhtavim glasom. "Nastojat ću misliti na to." Sarah je čekala da klikne na drugom kraju linije, a zatim spustila slušalicu. Sve je čula, a da Ryan za to nije ni znao. Njezin jučerašnji pokušaj da se suprotstavi Brentu pokazao se katastrofalnim. Prespavala je kod mame, kako bi se njezin poludjeli muţ malo ohladio. S majkom je veći dio noći razgovarala o Ryanu. Sarah je bila sumnjičava. Dijelom je to bilo zbog stvari koje je rekao Brent, ali ne u

potpunosti. Ĉinilo se da Ryan nešto krije od nje, moţda zbog vlastite koristi. Jeanette joj je dopustila da posluša njihov jutarnji razgovor kako bi odagnala svoje sumnje. Papuče su joj klizile po podu dok je išla iz dnevne sobe prema kuhinji. Zaustavila se na vratima i pogledala majku. Progovorila je optuţujućim tonom. "Zašto mu nisi dopustila da govori?" Jeanette otpije gutljaj kave, a zatim napravi grimasu. Bilaje hladna. "Kako to misliš?" "Nisi htjela da ti kaţe što je otkrio." "Ne ţelim to znati." "Pa, ja ţelim." "Sigurna sam da će ti reći." Sarah se namršti. "Zato si mi dopustila da poslušam vaš razgovor, mama. Da vidiš hoće li ti reći ono što ne ţeli reći meni." Jeanette nadolije kave u svoj u šalicu i ponovno sjedne. "Ţao mi je. Ne ţelim se upletati u ovo samo zato da bih eliminirala tvoje sulude sumnje u vlastitog brata." "Nisu sulude." Stisnula je oči. "Jesi li u dogovoru s njim?" Jeanette zastane usred gutljaja. "Što?" "Nijedno od vas mi ne ţeli reći što se događa." "To je smiješno." "Vas dvoje ste se dogovorili. Ĉim odem, nazvat ćeš ga i sve saznati. A mene drţiš po strani." "Sarah, priberi se. Ovo je tvoja obitelj." "Mama, bila sam na telefonu. Ĉula sam, u redu? Ĉim je spomenuo Brenta ti si počela pričati o nekoj glupoj recepcionistici u Lamaru. Je li u tome problem? Bojiš se Brenta? Ili ni meni ne vjeruješ?"

"Naravno da ti vjerujem, Sarah. A vjeruje ti i tvoj brat." "Zašto mi onda nije rekao za ţenu po imenu Amy?" "Koju ţenu?" "Ţenu kojoj je tata poslao nešto novca u kutiji. Ona se upoznala s Ryanom, a on mi to nije ni spomenuo. Onda je došla vidjeti mene." Jeanette odmahne glavom. "Ne ţelim ništa znati o tome. Sigurna sam da Ryan ima opravdanje za to." Sarah priđe stolu i sjedne nasuprot svojoj majci. Bilo je očito da majka ne ţeli razgovarati o tome, ali ona nije popuštala. "Bila je u Piedmont Springsu. Razgovarala sam s njom. Kaţe da joj je tata poslao tisuću dolara u kutiji. Imam loš predosjećaj u vezi s tom ţenom. Zaista me nervira. Nije mi se svidjela. Uopće mi se nije svidjela." Jeanette ne reče ništa. Sarah tada reče: "Bila je odlučna. Previše odlučna za moj ukus. Kao da točno zna što hoće. Kao da je član obitelji ili tako nešto." Jeanette pogleda u šalicu za kavu. Ruke su joj se tresle, kao da se priprema na ono najgore. "Mama, moram te nešto pitati. Je li ti tata bio nevjeran?" Nastupila je tišina. Sarah je pokušala uloviti majčin pogled, ali ona je uporno gledala u šalicu. Naposljetku je odgovorila jedva čujnim glasom. 'To je previše osobno pitanje." "Je li ti bio nevjeran?" "Ne vidim kakve to ima veze s bilo čime." "Netko ne moţe imati nezakonitu kćer ukoliko nije bio nevjeran svojoj ţeni." Ona klimne polako glavom. "Odgovorit ću ti najbolje što mogu."

Sarah je gledala kako njezina majka traţi prave riječi, a zatim rekla još odlučnije: "Reci mi, mama." Jeanette pogleda svoju kćer u oči. "Mislim da postoji mogućnost za takvo nešto." U 7.35 ujutro Amy je bila na putu na posao. Bila je velika guţva u prometu, ali ona je bila duboko u svojim mislima. Cijelu noć je bila budna. Nije ni išla u krevet. Povratak s Coorse Stadiuma izgledao joj je kao noćna mora. Tek u tri sata poslije ponoći spremila je Taylor u krevet i prestala se tresti. Nije mogla govoriti o tome, čak ni s bakom. Ĉetiri puta tijekom noći uzimala je slušalicu u ruku kako bi nazvala policiju. Svaki put bi je spustila prije nego što bi otipkala sve brojeve, jer bi joj napadačeve riječi počele odjekivati u ušima. Budeš li opet razgovarala s policijom, posljedice će snositi tvoja kći. Pitala se tko je bio taj čovjek i ima li vlastitu djecu. Bi li netko tko je roditelj mogao izgovoriti takve riječi nekom drugom roditelju? Naravno. Tako se djeca pretvore u ovakva čudovišta. Ima ih svugdje, znala je, ljudi koji nanose zlo djeci. Nitko nikad, međutim, nije prijetio njezinu djetetu, barem ne izravno. Sjećala se kako je bila uţasnuta kad je u Boulderu ubijena jedna lijepa djevojčica. To se dogodilo dosta daleko od njihova stana kad je Taylor još bila jako mala. Kao majka u nekom gradu, osjećala se ugroţeno. Ovog pak jutra bila je prestravljena. Ali nešto je morala poduzeti. Zaustavila se na semaforu. Na restoranu preko puta oglašavali su prţenu ribu u petak. Sutra je petak - prošao je jedan tjedan od njezina sastanka s Ryanom Duffyjem. Rok je istekao. Trebao je objasniti porijeklo novca. Moţda bi mogao objasniti tko ju je napao na parkiralištu. A ona ga je ţeljela bolje upoznati. Glupača.

Skrenula je prema benzinskoj stanici i zaustavila se pokraj javne govornice. Potraţila je njegov broj, a zatim ga utipkala. Nakon četvrtog zvona, javila se automatska sekretarica. Malo je promislila prije nego što je progovorila. Htjela je biti jasna, ali i oprezna za slučaj da netko drugi prije Ryana odsluša poruku. "Doktore Duffy," reče ona sluţbenim tonom. "Vrijeme je za naš sljedeći sastanak. Dođite u Half-way Cafe u Denveru. Večeras u osam sati. Ţao mi je što ne mogu čekati do sutra. Vaţno je." Spustila je slušalicu i duboko udahnula. Jako vaţno.

38. Amy je stigla u Denver nekoliko minuta ranije. Prometna guţva je bila manja nego što je očekivala i, za razliku od većine dana na poslu, nitko je nije gnjavio dok je išla prema dizalu. Half-way Cafe je pomodni restoran-bar u središtu grada na Larimer Squareu. Tu često ručaju poslovni ljudi, zbog čega i ima takvo ime. "Vidimo se u Half-wayu" često znaju reći poslovni ljudi, sa značenjem "Porazgovarat ćemo o tome." Vlasnici restorana brzo su otkrili da riječ "halfway" nudi mnoštvo mogućnosti. Half-priced dinner. Half-priced drinks. Sve je to pridonijelo uspješnom poslovanju. Amy je odabrala taj restoran za večerašnji sastanak samo zato što je dobro poznat i što ga je lako naći. Ipak, pribojavala se da bi Ryan mogao iz toga shvatiti još nešto, kao na primjer da je spremna dogovoriti se s njim, ili stupiti u vezu. Amy je došla u restoran u 7.50. Razmišljala je bi li ostavila svoje ime na recepciji, ali Ryan je već znao kako izgleda. Lako će je pronaći. Prešla je preko restorana i zauzela posljednji slobodan

separe otraga. Ĉekala je sama na koţnom naslonjaču. Glazba je bila malo preglasna za njezino raspoloţenje. Za susjednim stolom četvero mladih ljudi se ugodno zabavljalo uz kokice i pivo. Neka dva tipa su pravila budale od sebe svađajući se oko elektronskog pikada. Iza prastarog hrastovog šanka nalazio se veliki televizor. Prikazivali su bejzbolsku utakmicu. Amy se okrene u stranu, prisjetivši se sinoćnjeg napada na parkiralištu. Nezainteresirano je prešla pogledom preko menija ispisanog kredom na ploči. Odjednom je postala previše nervozna da bi mogla čitati, a kamoli jesti. Konobarica se pojavila za manje od pola minute - to je još jedna od osobina Half-way Cafea. "Večeras ste sami?" Amy kao da se iznenadila, a onda odgovori opušteno: "Ne, očekujem nekoga." "Da vam u međuvremenu donesem nešto za jelo?" "Samo šalicu kave, molim vas." "Pola šalice ili punu?" Ona je čudno pogleda. "Punu, naravno." "Jednu duplu kavu," progunđa konobarica dok je zapisivala narudţbu. "Ne, ne duplu. Samo običnu šalicu." "Dupla je jedna šalica." "Ne razumijem." "Zato što ste u Half-way Cafeu." "Ah," reče Amy nasmiješivši se. "Znači, pola šalice bi zapravo bila četvrtina?" "Ne. Pola šalice bi bilo pola šalice." "Ali rekli ste daje dupla šalica zapravo jedna šalica."

"Ne. Dupla kava je jedna šalica. A dupla šalica su dvije šalice. Jedna kava je pola šalice, a..." "Mislim da mije sada jasno," prekine je Amy. "Zašto mi jednostavno ne donesete dţezvu?" "Pola dţezve ili..." "Svejedno." Amy zakoluta očima diskretno dok je konobarica odlazila. Trebali su mjestu dati ime Half-brain Cafe. * "Mogu li sjesti?" Amy se okrene čuvši njegov glas. Bio je to Ryan. "Izvoli," reče ona. Uvukao se u separe i sjeo točno nasuprot njoj, zamalo udarivši glavom o nisku lampu u Tiffany-stilu. Amy ga je dobro pogledala, proučavajući ovaj put paţljivije crte njegova lica. Kad bi ga trebala opisati, morala bi se bolje potruditi. Općenito "zgodan" ne bi bilo dovoljno. * Half-brain - pola mozga Ryan primijeti njezin pogled. "Osjećam se kao da sam na policijskom ispitivanju," reče pokušavajući se našaliti. "Zar bi trebao biti?" "Opa. Odmah nastavljamo tamo gdje smo stali prošli put, zar ne?" "Izvolite..." Vesela konobarica donijela je Amy kavu, a zatim pogledala Ryana. "Nešto za vas, gospodine?" Amy uskoči kako bi izbjegla još jedan traktat s polovicom mozga. "On će naručiti isto što i ja. Ne pola toga. Ne duplo više. Točno istu stvar." "Ispričavam se." Konobarica se okrene, a zatim nestane. Ryan je zapita: "O čemu je riječ?"

"Ispričavam se," reče pomalo sarkastično. "Imala sam prilično gadan tjedan. Ĉega si, vjerujem, svjestan." "Zaista nemam pojma kakav ti je bio ovaj tjedan." "Zar zaista očekuješ da ću ti povjerovati?" "Da." Pogledala je izraz njegova lica, traţeći bilo kakav znak neiskrenosti. Ĉinjenica da se uopće pojavio, shvatila je, govorila je puno o tome. Zašto bi uopće došao ako je znao da joj je stan demoliran i ukraden novac? Pokušala je drugi trik. "Tvoja sestra je definitivno zanimljiva osoba." "Moja sestra?" "Vas dvoje mi se činite jako različiti." "Razgovarala si... s mojom sestrom?" Ovaj put ga je gledala u oči. Ĉinilo se da je to za njega zaista iznenađenje. "Razgovarale smo dok si bio na sluţbenom putu. Barem je tvoja majka rekla da si otišao na sluţbeni put." "Razgovarala si i s mojom majkom?" "Samo preko telefona. Zapravo, nisam joj rekla tko sam." "Znači, Sarah si upoznala posebno?" "Da. Otišla sam je posjetiti. Zar Duffyjevi ne razgovaraju međusobno?" "Očito ne." Konobarica je donijela Ryanovu kavu, nasmiješila se Amy, a zatim nestala. Amy zapita: "Dakle, kako je bilo na tvom takozvanom sluţbenom putu?" "Zanimljivo." "Koja riječ. Zanimljivo. Seks je zanimljiv. Holokaust je zanimljiv. Bacila je oko na utakmicu na televiziji. "Bejzbol je zanimljiv, Zapravo, traţenje auta na parkirališta poslije utakmice također moţe biti izrazito zanimljivo." "O čemu to pobogu pričaš?"

Opet ga je paţljivo promatrala. Ili zaista ništa ne zna, ili je iznimno talentiran glumac."Ni o čemu," reče ona. "Pretpostavljam daje tvoj sluţbeni put imao nekakve veze s našim razgovorom prošli petak. Moţeš li mi dokazati daje novac došao legitimnim putem?" "Na ţalost, ne mogu." "Dogovorili smo se da ću, ne budeš li to mogao dokazati, otići na policiju." "To nije ni u mom ni u tvom interesu." Amy se nagne prema njemu, blefirajući. "Ne zafrkavam se, Ryane. Ako ne moţeš dokazati da je novac pošteno stečen, moram ga predati na policiju." "Vjerujem ti, kunem se da ti vjerujem." Ponašala se cool. Zaista ne zna da više nemam novca. "Nadam se da me ne namjeravaš prevariti." "Ne namjeravam. Ono što pokušavam učiniti nije lako. I, da budem iskren, osjećam neprijateljski ton kojeg prošli tjedan nije bilo, a to nimalo ne olakšava stvar." "U redu," reče ona nešto manje oštro. "Što to pokušavaš reći?" Spustio je pogled, ne mogavši je gledati u oči. "Imam osjećaj da ovo vodi prema nečemu što je jako osobno za nas oboje." Ona se odmakne, zbunjena. Došla je ovamo očekujući sukob. Umjesto toga, njegov nastup bio je blag, obziran i očito iskren. Okolnosti su bile uţasne, ali moţda je muškarac kojeg se sjećala iz Zelene papige ipak bio pravi Ryan. Definitivno je sladak. "Osobno?" zapita ona. "Da." Zvučalo je to kao da je poziva na spoj. "Misliš - ti i ja?" Izgledao je izgubljeno, posramljeno. "Oh, ne. Nisam mislio na... znaš već." "Ne, naravno da ne. To ne bi bilo... u redu. Slaţeš li se?"

"Itekako." "Da. Apsolutno." Nervozno su pogledali jedno drugo. Amy je taj kontakt očima uznemirio. Ryan kao daje bio u neprilici zbog onoga što je namjeravao reći. "O čemu se radi?" zapita Amy. "Mrzim što to moram učiniti, ali nema druge." Napetost u njoj dosegnula je vrhunac. "Reci već jednom." "Moţda je tako samo zbog moje naravi, ali moram te pitati, zašto je ovaj novac doveo do našeg susreta?" Na što cilja - na sudbinu? "Ne znam." "Prema mom mišljenju, što više razmišljam o tom novcu, to više saznajem o vlastitom ocu. Tako se pitam bi li i ti mogla nešto naučiti. O nekome iz svoje obitelji. Moţda si uvijek htjela znati nešto o nekom članu svoje obitelji. Nekome tko te jako zanima." Odmah je pomislila na svoju majku. "Moţda." "Moţda je ovo prava prilika. Samo to ţelim reći." Ona stisne oči. Ovo je odjednom krenulo u neočekivanom smjeru. Ryan je pogodio njezinu najosjetljiviju točku. "Ako znaš nešto o mojoj majci, reci mi." "Znači, ima nešto što bi ţeljela saznati o svojoj majci?" "Molim te, nemoj me mučiti." On malo zastane, nesiguran dokle bi išao. "Prije nego što išta više kaţem, Amy, volio bih da nešto bude jasno. Samo mi odgovori na jedno pitanje, u redu? Moj tata je imao šezdeset dvije godine kad je umro. Koliko godina ima tvoja majka?" "Moja majka je mrtva."

"Oprosti. Koliko bi godina imala da je ţiva?" Zamislila se nakratko. "Šezdeset jednu." "Kad je umrla?" "Rekao si da imaš samo jedno pitanje." "Oprosti. Ovo bi moglo biti vaţno za nas oboje. Samo mi reci kad je umrla?" "Davno. Kad sam imala osam godina." "Je li ikad ţivjela u Boulderu?" To je bilo previše blizu. "Što se događa? Kakve ovo odjednom ima veze s mojom majkom?" Ryan nervozno trepne očima. Nije više bila sigurna što on zna - ili da li to samo blefira. Ali nakon dvadeset godina lutanja, nije mogla dopustiti da samo tako propusti priliku. "Ako znaš nešto o mojoj majci, ja to imam pravo saznati." Njegov glas postane još tiši. "Je li tvoja majka ikad bila umiješana u silovanje?" "Kako to misliš 'umiješana'?" "Mislim, je li ikad bila ţrtva silovanja?" Nastupila je tišina. "Hoćeš reći da je netko silovao moju majku?" Stegnulo ga je u grlu. "To je moguće. Moţda se davno dogodilo. Kad je bila mlada djevojka." "Tako davno? Kako bi ti znao za to?" On ne reče ništa. Amyn ton postane oštriji. "Kako bi ti znao za to?" Ryan je bio u neprilici. "Kao što sam rekao. Oboje iz ovoga trebamo ponešto naučiti." Ruke su joj počele podrhtavati. Glas joj je zapinjao. "Hoćeš li reći da je tvoj otac silovao moju majku? Daje zato poslao novac?"

"Ja..." Nije to mogao izgovoriti. Jedva je mogao i pomisliti na nešto takvo, sjedeći za stolom sa kćeri te ţene. Pocrvenjela je u licu. Obuzele su je emocije -bijes spram Duffyjevih, gađenje prema načinu na koji je nedavno koketirala s Ryanom. "Oh, Boţe." "Gledaj, Amy." "Nemoj niti izgovarati moje ime." Ustala je. "Kamo ideš?" "Odlazim. Daleko od tebe i cijele tvoje od Boga zaboravljene obitelji." Brzo se udaljila od stola i gotovo trčeći krenula prema izlazu iz restorana. "Ĉekaj, molim te!" Ĉula je njegov glas, ali se nije zaustavila. Suza joj je tekla niz lice dok je išla prema vratima. Kad je izašla na ulicu, krenula je u krivom smjeru, samo da se što više udalji. Oči su joj bile pune suza. Plakala je zbog svoje majke. Plakala je zbog silovanja koje ju je moţda nagnalo na samoubojstvo. 39 Ryan je nije ispratio do izlaza. Ukočio se i postao gluh za buku iz restorana. Amyna reakcija produbila je njegov osjećaj srama. Sve do večeras, uglavnom je razmišljao o načinu na koji je zločin njegova oca utjecao na njegove osjećaje jer je on bio njegov sin. Tek se sad suočio s pravim ţrtvama. Sad mu se činio odbojnim način na koji gaje privukla Amy kad ju je prvi put vidio. Silovateljeva sina privukla je ţrtvina kći. Ironično, za vrijeme njihova prvog sastanka u Zelenoj papigi, čak su razgovarali o djeci

osuđenoj da budu poput svojih roditelja. Pitao se ima li nešto u njegovoj podsvijesti što budi demone u njemu, što truje njegov um odvratnim pomislima na očev čin silovanja Amyne majke, pomislima na sina koji siluje njezinu kćer? Ima li u njemu nešto genetski loše? Ili je ovakva situacija naprosto previše čudna za svakog čovjeka? Pitao se gdje se to dogodilo. Na straţnjem sjedalu automobila? U nečijoj kući? Je li otac upotrijebio kakvo oruţje da bi joj zaprijetio? Tata je bio snaţan čovjek. Nije bio pijanac, ali je pio više od drugih, osobito na zabavama. Ryan ga nikad nije vidio u tučnjavama, nikad ga nije vidio da bilo koga napada, fizički niti verbalno. Izgledalo je kao da je sretan onakav kakav jest. Izgledalo je da je sretan. Sad kad ga više nema, čini se da je to više bila gluma. Tata je bio presretan u društvu, nasmijavao je prijatelje, najglasnije pjevao. Ljudi su ga voljeli kao što publika voli estradne zvijezde. Kad bi se našao u prostoriji punoj ljudi, Frank Duffy nikad nije šutio. Stalno je bio veseo, a čak i preko telefona je bio zanimljiv. Ali, kad bi se našao u ozbiljnom razgovoru licem u lice, nije bio neki govornik. Nekoliko puta je Ryan nakratko stekao uvid u istinske osjećaje svog oca. Tijekom godina, međutim, ti mali prozorčići su se zatvorili. Na primjer, onaj razgovor koji se dogodio prije gotovo dvadeset godina, na dvadeset petoj godišnjici braka njegovih roditelja. Otac je bio aktivan cijeli (Lan. Radio je po kući, popravljao ogradu i nešto sređivao na krovu. Ryan je uvijek mislio o svojim roditeljima kao o sretnom bračnom paru. Međutim, taj put mu se učinilo da tata ne bi rado još jednom tako postupio u ţivotu. Ryan je bio ispred kuće. Otac je bio na ljestvama i sređivao nekakve ţice. Ryan ga je gledao s tla. "Tata, što to radiš?" "Popravljam struju."

"Ne mislim na to. Zar ne misliš da bi trebao biti s mamom danas?" On uzme kliješta u ruku i ne reče ništa. "Tata,mama će se uvrijediti." On zastane. Bila je to najozbiljnija stanka koju je Ryan ikad vidio kod svog oca. Ryan je imao samo osamnaest godina i bio je spreman za odlazak na fakultet i razmišljao je što će biti s Liz, njegovom djevojkom iz srednje škole. Moţda je tata osjetio da je vrijeme da mu da nekakav savjet. Otac pokaţe rukom prema ţicama koje su mu visjele iznad glave. "Vidiš li ovo?" reče s visine. "Jedna od njih je vruća. Mogla bi čak nekoga ubiti." "Tata, budi oprezan. Isključit ću osigurač." "Ah, ma ne brini. Daj da vidimo što će se dogoditi uhvatim li jednu ţicu." "Tata, nemoj!" Uhvatio ju je. "Ništa," reče pa je ispusti iz ruke. "Ali, što misliš, što će se dogoditi uhvatim li neku drugu?" "Tata, prestani se igrati." "Što će se dogoditi, Ryane? Što sam ti ono govorio kad si rekao da ţeliš postati električar kao tvoj tata, radije nego ići na fakultet?" "Tata, molim te, siđi." On se vragolasto nasmiješi - a zatim zgrabi ţicu. 'Tata!" Otac se nasmije. Ništa se nije dogodilo. "K vragu! Usrao sam se od straha. Rekao si daje pod naponom." "I jest. Alija stojim na ljestvama od fiberglasa. Nisam uzemljen. Ako nisi uzemljen, moţeš uzeti koju god hoćeš ţicu. Shvaćaš?" "Da, jasno mije što hoćeš reći." "To ti treba biti jasno, sine. Ona Liz je dobra djevojka. Ali, razmišljaj - unaprijed. Dvadeset pet godina unaprijed. Kad si uzemljen, to je to. Nema više ţica."

Dvadeset godina kasnije, ta analogija činila se jednako grubom - ţene kao vruće ţice. Ali to je bilo najdublje dokle je Frank Duffy stigao. A sada, kad se otkrilo ovo silovanje, ono je govorilo Ryanu mnogo o načinu na koji je njegov otac gledao na ţivotne prilike, odluku da se oţeni nakon srednje škole i posveti jednoj ţeni. To je bacalo svjetlo na onaj razgovor koji se dogodio još prije, kad su se on i Ryan divili planinama u daljini, kad je rekao Ryanu da nije njegova greška što su zaglavili u Piedmont Springsu. Njegova majka je imala korijene koji su tako duboki da nije mogla otići od njih. Pet generacija obiteljske povijesti u Piedmont Springsu. Zbog toga su svi oni tu zaglavili. Bilo je to loše objašnjenje ţivota kakvim su ţivjeli, kao daje njegov otac ţalio zbog ţivota u pustoši. Ĉovjek s jednom ţenom u izoliranom svijetu, gdje ima jako malo izazova. Kazna koju je nametnuo samome sebi. Tada se to činilo suludim. Međutim, sad kad je Ryan bio stariji i nakon što je i sam napravio neke pogreške, gledao je na to drugim očima. Pravi čovjek nema oštrijeg suca nego što je on sam. Kakav otac, takav sin. Ali s jednom vaţnom razlikom. Ryan je znao za grijeh svog oca. Njegov otac nikad neće saznati za Ryanov. Konobarica mu je donijela račun. Brzoje platio, a zatim otišao u straţnji dio restorana gdje se nalaze toaleti i zaustavio se pokraj javnog telefona. Nazvao je Normov kućni broj i odmah prešao na Amy. "Kako je prošlo?" zapita Norm. "Bolje nego što sam očekivao. Barem mi nije izlila vrelu kavu u lice." 'Tako loše?" "Tako loše." "Da porazgovaramo o tome?"

Jedna mlada ţena mu se nasmiješila pri izlasku iz toaleta. Ryan pogleda u stranu. "Ne sad. Moţda ujutro. Mislim da ću opet prespavati kod tebe, ako nemaš ništa protiv." "Naravno. Ĉekam te." "Vidimo se malo kasnije," reče i spusti slušalicu. Iz trgovine preko puta promatrala je kako Ryan Duffy izlazi iz Halfway Cafea. Nosila je plave traperice, široki dţemper Denver Broncos i do ramena dugu plavu vlasulju umjesto duge crne. Sad je više bila nalik studentici nego poslovnoj ţeni kakvu je glumila u hotelu u Panami. Gotovo je bilo nemoguće da bi je mogao prepoznati. Ipak, trudila se prikriti svoje lijepo lice tako stoga je promatrala preko časopisa koji je drţala u rukama pretvarajući se da ga čita. Pogled joj je pratio Ryana dok je hodao po pločniku i prelazio cestu. Ustala je od stola pokraj prozora, spremna da krene. Došla je do vrata. U tamnoj limuzini na uglu naposljetku se upalio motor. Upalila su se svjetla. Polako je kliznula s pločnika. To je primijetila tek kad je Ryan ušao unutra. Dobrih dvadeset minuta vozač je samo sjedio tamo. Sad joj je bilo jasno i zašto - jer se pokrenula točno kad je Ryan prolazio. Samo policajac bi bio tako prepoznatljiv. Kučkin sin. Izišla je na pločnik i krenula u suprotnom pravcu. Nije bila sigurna tko je zvao policiju, Ryan ili Amy. To nije bilo ni vaţno. Tko god da je to bio, poţalit će zbog svoje odluke. Amy se odvezla svojim starim kombijem iz Denvera natrag u Boulder rekordnom brzinom. Zapravo joj se nije ţurilo. Nitko ju nije progonio. Ali se osjećala uţasno. Vozila je što je mogla brţe i imala osjećaj da je prespora.

Parkirala je automobil na posljednjem slobodnom mjestu ispred svog doma i pojurila uza stubište. Na trenutak je pomislila kako je lijepo što se vratila kući, ali brzo je shvatila da svoj dom ona više ne prepoznaje. Nikad nije bio luksuzan niti otmjeno opremljen, ali baka i ona uvijek su se trudile da izgleda lijepo. Dugo su štedjele novac za tepih. Zatim ruţičasto nebo posuto zvijezdama u Taylorinoj sobi. Antikviteti i dekorativne stvari koje je baka skupljala godinama. Sav njihov trud pretvoren je u prah i pepeo. Stanje sad izgledao kao bijedni kućerak kakav je zapravo i bio, s bijednim namještajem kakvom je mjesto na otpadu. Amy je zastala ispred vrata da se malo pribere. Pomislila je na Taylor, kako spava unutra, kao anđeo. Ona zaista jest anđeo. Zato prestani toliko saţalijevati samu sebe. Otključala je vrata i ušla u stan. Baka je sjedila za stolom i gledala sapunicu koja se prikazivala četvrtkom navečer. Još uvijek nisu dobili nekakav kauč. Amy ode do televizora i isključi ga. Baka je pogleda zaprepašteno. "Mislila sam da samo Taylor mora ići ranije na spavanje." "Spavali?" "Da. Već pola sata." "Dobro." Privukla je drugu stolicu i sjela nasuprot bake. "Moram te nešto pitati. Jako je vaţno." Baka ju zabrinuto pogleda. "Jesi li plakala, draga?" "Dobro mije. Bako, moraš biti iskrena. Obećavaš?" "Da, naravno. O čemu je riječ?" "Ovo će ti moţda zazvučati kao da je došlo s neba pa u rebra. Ali moram znati istinu. Je li moja majka ikad bila silovana?" Baka kao da se nagnula na stolici, od iznenađenja. "Otkud ti to?" "Ne, bako. To nije iskrenost. Na pitanje se ne odgovara drugim pitanjem. Pokušajmo još jednom. Je li moja majka ikad bila silovana?"

"Ne ţelim okolišati, samo..." "Traţim konkretan odgovor. Da ili ne." "Ne znam. Otkud bih znala? Pitaš me kao da bih ja to trebala znati. Ne znam. Kunem ti se da ne znam." Amy se nasloni na stolicu. Imala je osjećaj kao da je udarila u zid. "Oprosti. Nisam htjela zvučati kao da te optuţujem. Mislila sam da ako bi to itko trebao znati, onda si to ti." "Ţao mi je. Ne znam. Ako je istina, onda je strašno. Ali,zašto je to odjednom postalo tako vaţno?" Ona se namršti, kao da je odgovor bio očit. "Zato što se cijeli svoj ţivot pitam zašto se mama ubila. To ne bi objasnilo sve, ali to je jedini logičniji trag na koji sam naišla." "Tko ti je za to rekao?" "Opet sam razgovarala s Ryanom Duffyjem. Mislim da su mi zato poslali novac. Mislim da je njegov otac silovao moju mamu." Bakin glas poprimi filozofski ton. "Tako je čovjek na samrti htio olakšati svoju dušu." "To je i moje mišljenje." "Voljela bih da ti mogu pomoći," reče bala. "I ja. Ljudi koji bi sigurno znali zato umrli su. Mama je mrtva već dvadeset godina. Djed i baka čak i duţe. Ne znam bi li tata znao za to ili ne. Nadala sam se da si ti o tome nešto čula." Baka odmahne glavom. "Nas dvije smo jako bliske, draga. Jedna drugoj sve govorimo. Ali nemoj zbog toga steći pogrešan dojam o odnosu između mene i tvoje majke. To nije bio loš odnos. Ali ja sam prije svega bila svekrva." "Shvaćam."

"Sigurno postoji neki drugi način da se nešto sazna. Kad se navodno dogodilo to silovanje?" "Prije nego što su se mama i tata uopće upoznali. Dok je još bila tinejdţerica, rekao je Ryan." 'Tamo trebaš traţiti. Vratiti se u to vrijeme. Raspitati se kod ljudi kojima se tvoja majka moţda povjerila. Kod njezinih školskih kolega, prijateljica." Posljednja riječ ostala je visjeti u zraku. Riječ "prijateljica" i jednoj i drugoj zapela je u uhu. Baka zapita: "Sigurno si pomislila na isto što i ja?" Oči joj zasvijetle. "Samo ako si pomislila na Marilyn Gaslow." 40 Ryan je sjedio u tišini pred velikim televizijskim ekranom, okruţen zvučnicima visokim gotovo metar i pol. Budući da su sve elektronske igračke bile isključene, medijska soba u Normovoj golemoj kući bila je idealno mjesto za povjerljivi razgovor. Bila je zvučno izolirana i bez prozora, tako da bi i najparanoidnijem čovjeku moralo laknuti. Upravo ovdje je Norm čuo neke od najinteresantnijih ispovijedi u povijesti američkoga kaznenog prava - uključujući i onu od Ryana prije osam godina. Večeras je, međutim, Ryanu na umu bila samo Amy. "Jesi li za pivo?" zapita Norm. Ryan je sjedio na kauču, još uvijek vidljivo potresen razgovorom u Half-way Cafeu. "Ha?" Norm je to shvatio kao potvrdan odgovor i zgrabio dva piva u hladnjaku. Pruţio je Ryanu otvorenu bocu "coorsa" i sjeo u koţnu fotelju ispred ugašenog televizora. "Da čujem. Ispričaj mi što si čuo od misteriozne Amy." Ryan oguli etiketu s boce. "Nije bila pričljiva. Samo je bila... ljuta. Ne znam kako bih to drukčije opisao. Što je i razumljivo. Ona misli da je moj otac silovao njezinu majku."

"Dakle, da ovaj dio razjasnimo. Ona je znala da joj je majka bila silovana, ali nije znala da je to učinio tvoj otac?" "Ne. Mislim da nije uopće znala za silovanje. Natuknuo sam joj da je moj otac moţda silovao nekoga koga ona poznaje. Ona je rekla da je to njezina majka. Zbog podjednake starosti, pretpostavljam. Njezina mama je mrtva, ali imala bi otprilike isto toliko godina kao i moj otac. Kad sam je zapitao je li njezina majka ţivjela u Baulderu, nije htjela odgovoriti. Ali sam stekao dojam da je odgovor trebao biti potvrdan." "Šteta što ne znamo Amyno prezime Mogli bismo pogledati u onim starim godišnjacima iz srednje škole u Eoulderu i vidjeti jesu li tvoj otac i njezina majka išli u isti razred." "Amyno prezime nije ključno. Treba nam djevojačko prezime njezine majke." Ryan popije pivo, zamišljen. "Znaš, moţda bi u svakom slučaju vrijedilo zaviriti u one godišnjake. Iako šanse nisu prevelike, moţda Amy nalikuje svojoj majci. Mogao bih je prepoznati." "U pravu si. Šanse su minimalne." "Imaš li bolju ideju?" Norm slegne ramenima. "Moţemo ili pogledati sutra. Kopije koje sam dao izraditi su jako kvalitetne, tako da mislim da nema potrebe da ideš u Boulder pogledati originalne." "Volio bih to obaviti večeras. Ţeliš li ići u grad?" "Nisu u mom uredu. Ima ih moj istraţitelj. Još uvijek provjerava školske kolege tvog oca i traţi dječaka koji se kasnije toliko obogatio da bi mogao isplatiti pet milijuna dolara." "Nazovi ga. Moţda ih moţe donijeti ovamo. Ako ću već traţiti ţenu koja nalikuje Amy, to bih zaista volio učiniti večeras, dok mi je Amyno lice svjeţe pred očima."

Norm pogleda na sat. Još nije bilo devet i pol. "Valjda još nije kasno da ga zapitamo. Stanuje samo nekoliko minuta odavde." Ryan je samo napola slušao Normov razgovor s istraţiteljem. Naslonio se na kauč i čekao. Uočio je svoj odraz na tamnom televizijskom ekranu. Jedva je bio uočljiv. Normov je bio još slabiji, dok je stajao iza i razgovarao preko telefona. Bila je to blijeda slika, ali se nekako ipak činila bistra. Imao je osjećaj kao da sebe promatra iz nekog drugog vremena - deja vu na velikom ekranu vratio ga je u vrijeme kad je zadnji put traţio savjet od svog prijatelja Norma. Nije imao dojam da je od toga prošlo osam godina. Ryan je radio u bolnici u Denveru. Istaknuti profesionalni sportaš je došao na operaciju.. Ispostavilo se da je HIV pozitivan. U to vrijeme zaraţeni sportaši su strahovali da će im biti zabranjen pristup igralištima. Njegova bolest bila je dobro čuvana tajna. Rekao je Ryanu, kao svom liječniku, da se pobrine da to ostane tajna. Zabranio je Ryanu da to spominje bilo kome-čak i ţeni. "Sve je sređeno," reče Norm. "Donijet će nam godišnjake za desetak minuta." Ryan je i dalje buljio u mračni ekran, zamišljenim pogledom. Norm zapucketa prstima. "Halo, Zemlja zove Ryana." Podigne pogled i nasmiješi se posramljen. "Oprosti. Na trenutak sam se zamislio." "O čemu si mislio?" On uzdahne. Nije bio siguran ţeli li to ispričati prijatelju. "Malo sam odlutao u prošlost. Upravo sam razmišljao o svom dolasku ovamo prije deset godina. Dok sam radio u bolnici." "Ah, da. O onoj noći kad je počeo tvoj pad u Purgatory Springs." "Misliš valjda na Piedmont Springs."

"Ne, mislim na čistilište. To je to, zar ne? Radiš za nikakav novac, činiš dobra djela nadajući se da ćeš zaraditi svoje mjesto na nebu. Meni to zvuči kao čistilište." "To je smiješno." "Ne, nije. Ti i Liz gotovo ste uspjeli. A onda puf, i završiš u Piedmont Springsu. Rekao sam to prije, a sad ću ponoviti. Nisi ti kriv što je ţena onog tipa dobila sidu. Zakon te je sprečavao da kaţeš bilo kome da je tvoj pacijent HIV-pozitivan." "Da," reče on sarkastično. "Tu sam igru svakako odigrao prema pravilima." "Ne znam kako si je drukčije mogao odigrati. Imao si obvezu prema svom pacijentu." Ryan odmahne glavom. "Upravo onako kao što imam i obvezu prema svom ocu, zar ne? Obvezu vjernosti. Trebao bih šutjeti i nikome ne spominjati njegove prljave tajne, čak ni ljudima koji imaju pravo znati za njih." "Mislim da te dvije situacije nisu posve iste. Ali čak i kad bi bile, ovaj put si postupio drukčije. Rekao si Amy za silovanje." *Purgatory = čistilište "Točno. Prošli put sam se drţao pravila do samog kraja. Kasnije se ispostavilo da je to bila smrtna presuda za neduţnu ţenu. A ovaj put sam pretjerao. Ţrtvu sam suočio s istinom. A ona je burno reagirala. Amy je bila šokirana kad je saznala da joj je majka bila ţrtva silovanja. Majka joj to očito nikad nije rekla. Pretpostavljam da je ţeljela da ona za to nikad niti ne sazna Otkud mi pravo da se miješam u ţelje njezine majke?" "To su teške dileme, Ryane, Obje situacije. Jako teške." "A ja sam oba puta donio pogrešnu odluku."

"I što ćeš sad? Zatvoriti svoju kliniku u Purgatory Springsu i otići u Sibir?" Ryan ga pogleda. "Zar ti ovo izgleda kao šala?" "Ne. Previše si strog prema samome sebi. Baviš se stvarima u kojima nema točnih odgovora. Povlačim što sam rekao," reče podiţući kaţiprst. "Postojala je jedna opcija koja bi očito bila pogrešna odluka. Prije deset godina mogao si ucjenjivati onog tipa nakon što si saznao da je HIV-pozitivan." "To baš i nije bila neka opcija,"reče mrgodeći se. "Tvoj otac bi je moţda uzeo u obzir." "Idi k vragu, Norme." "Oprosti. Zaboravimo što sam rekao, u redu?" "Ne, nećemo zaboraviti. Ako misliš da je moj otac bio ništarija, onda to otvoreno reci." "Ne osuđujem nikoga. Pretpostavljam da i ucjenjivači ponekad imaju opravdanje za ono što čine." "Ali silovanje nikad nema opravdanja." Vidio je bol na Ryanovu licu. "Ne, nema." "Zato sam morao reći Amy - ili joj barem pokušati reći. U tom trenutku to mi se učinilo ispravno. A sad kad vidim kakvu sam joj muku prouzrokovao, više nisam siguran u to. Moţda bi bilo bolje da nije saznala zato." "Pomozi samome sebi, Ryane. Ne misli na to. Reći Amy za silovanje nije bila teška odluka. Imat ćeš drugu priliku da razmisliš o svemu i postupiš kako treba." "Kako to misliš?" "Još nam preostaje sastanak s FBI-em. Najteţe je pitanje, hoćeš li to spomenuti njima". Ryan pogleda u stranu i odmahne glavom. "Još jedna, ha?" "Što još jedna?" Odgovorio je sasvim tihim glasom. "Još jedna situacija u kojoj nema ispravnog odgovora."

41 Amy je nazvala Marilyn Gislov u njezin dom u Denveru, ali je kućna pomoćnica rekla da je nema u gradu do ponedjeljka. Na sreću, Amy je bila na listi ljudi koji mogu doći do Marilyn bilo gdje u zaista hitnom slučaju. Bio je to privilegij koji Amy nikad nije koristila —do sada. "Gospođica Marilyn je odsjela u hotelu Mayflower u Washingtonu," rekla joj je kućna domaćica. Amy je dobila broj, zahvalila joj i nazvala Mayflower. Sluţbeniku hotelskoj centrali spojio ju je s Marilyninom sobom. Marilynin apartman na sedamnaestom katu bio je namješten lijepim ranoameričkim reprodukcijama. Autorica zidnih tapeta bila je Laura Ashley. Ukusna fotografija lova na lisice visjela je iznad stola. Marilyn je bila sama u bračnom krevetu, u svom omiljenom kućnom ogrtaču i sjedila naslonjena na zid s jastukom pod nogama. U Washingtonu je bila prošla ponoć, ali je još uvijek bila budna i čitala kad je zazvonio telefon. "Da?" "Marilyn, moţete li nakratko porazgovarati sa mnom?" "Amy?" reče ona prepoznavši glas. "Nešto se dogodilo?" "Moram vas pitati nešto jako vaţno. Htjela sam to učiniti osobno, ali zaista nisam mogla čekati. Nisam mogla izdrţati. Imate li malo vremena za mene?" Dva debela bloka papira leţala su na krevetu pokraj nje. Jedan joj je bio u krilu. "Amy, ne bih htjela biti bezobrazna, ali sutra me čeka puno posla. Još uvijek se pripremam, a moram se malo i naspavati." "Ţao mi je, zaboravila sam da ste dva sata ispred nas." "Nema veze." Odloţila je blok na stranu. "Izvoli. Što si me ţeljela pitati?"

"Moram saznati nešto o mami." Iznenada nastupi neugodna tišina. Marilyn se primakne rubu kreveta i sjedne uspravno. "U redu. Što?" "Večeras sam razgovarala s jednim čovjekom. Mislim da je njegov otac poznavao moju majku." "Tko je on?" "Ryan Duffy mu je ime. Njegov otac je Frank Duffy. To su oni ljudi o kojima sam vam već govorila - oni koji su mi dali novac koji mi je ukraden iz stana." "Rekla sam ti da to zaboraviš." "Znam. Ali nisam mogla. A poslušajte sad što sam saznala." "Amy, molim te. Samo me saslušaj, u redu? Kloni se Ryana Duffyja. Kloni se cijele obitelji Duffy." "Vi ih poznajete?" "Kloni ih se." Amyn glas zadrhti. "Znači... to je istina?" "Stoje istina?" "Da je Frank Duffy silovao mamu?" "Što?" "Mislim da mije Ryan to pokušavao reći. Da je njegov otac silovao moju mamu." "Frank Duffy nije silovao tvoju mamu." "Otkud znate? Jeste li poznavali Franka Duffyja? Recite mi ako jeste." "Jesam. Poznavala sam ga kad sam bila u srednjoj školi." "Išli ste zajedno u srednju školu?" "Ne. On je išao u srednju školu u Boulderu, a ja u Fairmont." "Ali ste se upoznali?" "Da. Moglo bi se reći." "Zašto mi to prije niste rekli? Samo ste sjedili i pretvarali se da ga ne poznajete." "Ja... nisam mogla." "Zato što je silovao moju majku, A mama nije htjela da to saznam. Eto zašto." "Amy, rekla sam ti već. Frank Duffy nije silovao tvoju majku." "Kako to znate?"

"Tvoja majka i ja smo bile najbolje prijatelj ice. Sve smo govorile jedna drugoj." "Mama vam nikad nije rekla da je silovana?" "Nikad." "Ali to ne znači da se to nije dogodilo." "Amy, ja znam da se nije dogodilo." "Kako moţete biti tako sigurni?" "Vjeruj mi. Sigurna sam." "Marilyn, nisam dijete. Ako je taj čovjek silovao moju majku, ja to imam pravo znati." "Nije to učinio." Glas joj je postao pomalo oštar, kao kod članova obitelji kad viču jedni na druge. "Laţete! Zašto mi laţete?" "Ne laţem." "Kako onda znate da je nije silovao?" "Zato što..." "Zašto?" "Zato što je silovao mene, Amy. Frank Duffy nije silovao tvoju majku. Silovao je mene." Amyna ruka se tresla dok je drţala telefonsku slušalicu. "Oh, moj Boţe. Marilyn, ţao mi je. Nisam znala. Nadam se..." "Zaboravi. Samo zaboravi na sve to. Bilo je to davno. Prešla sam preko toga. To je stvar prošlosti i tamo treba i ostati. Obećaj mi, Amy, da više nikad nećemo razgovarati o ovome. Niti s bilo kime drugim." "Ali..." "Amy," reče ona odlučno. "Nikad više. Ne treba mi da to ponovno proţivljavam. Ne sada. Pogotovo ne sada. Razumiješ li me?" Amy uzdahne. "Marilyn," reče slabim glasom, "kamo sreće kad bih razumjela." 42

Ryan je u medijskoj sobi proveo cijelu noć proučavajući godišnjake srednje škole u Boulderu. Norm je rekao da su kopije kvalitetne, što nije govorilo puno o kvaliteti originalnih fotografija. Osam stotina mutnih crno-bijelih fotografija bilo je dovoljno da svakome nateknu oči. Ĉak i nakon ispijenog lonca kave, bilo je teško drţati ih otvorenima i koncentrirati se. Nikad nije vidio toliko djece s naočalama - ruţnim debelim naočalama. Mnogi govore da su televizija ili avion najveći izumi dvadesetoga stoljeća. Takav naziv trebale bi ponajprije zasluţiti kontaktne leće. Nakon nekoliko sati Ryan je razvio taktiku. Najprije je gledao oči. Amy je imala svijetle bademaste oči. Onda strukturu kostiju. Amyno lice bilo je srcoliko i odraţavalo prirodnu ljepotu. To je oteţalo njegov zadatak. Većina djevojaka u godišnjaku se smiješila. Zato je pomislio na svoj prvi susret s Amy i prisjetio se njezina lijepog osmijeha. Zamislio je da njezina majka ima isti takav osmijeh. Iako Duffyjevi nijednoj ni drugoj nisu pruţili mnogo razloga za smijeh. Do 5 sati ujutro Ryan više nije znao koliko puta je pregledao fotografije. Pregledao je toliko lica da je počeo zaboravljati kako Amy zapravo izgleda. Izbor je sveo na njih tridesetak, ali nije bio siguran da je ijedna od djevojaka Amyna majka. Baš je htio zatvoriti godišnjak kad mu je nešto zapelo za oko. Bilo je to jedno ime, ne lice. Dječaka, ne djevojčice. Joseph Kozelka. Neobično prezime, Kozelka. Ipak, učinilo mu se poznato. Nakon nekoliko trenutaka sjetio se i zašto. U denverskoj bolnici postoji cijelo krilo koje nosi takvo ime-Kardiološki centar Kozelka. Ryan je viđao tablu s tim natpisom prije više godina, dok je radio u bolnici.

Paţljivo je pogledao fotografiju. Lijep dječačić. Lijepo obučen, jedan od rijetkih kojem pristaju sako i kravata. Koliko bi ljudi s prezimenom Kozelka moglo biti u Coloradu? Što se tiče ovog malog, očito je to neki bogati kučkin sir. Dovoljno bogat da plati pet milijuna dolara za ucjenu. Ryan je skočio sa sofe i pojurio kroz vrata. Lift se nalazio odmah s desne strane medijske sobe, ali je bio previše spor. Ryan je potrčao uz mračno stubište i tiho pokucao po vratima Normove spavaće sobe. Vrata su bila zatvorena, ali je čuo Rebeccin pospani glas iznutra. Bio je prigušen, kao da govori ispod pokrivača. "Tommy, molim te, vrati se u krevet. Prestar si za ovo." Ryan šapne, najviše zbog neugode. "Uh, Rebecca. Oprosti. Ja sam, Ryan. Moram razgovarati s Normom." Pričekao je. Unutra se začulo tiho šuškanje, a zatim koraci. Vrata su se otvorila za dvadesetak centimetara. Norm je nosio kućni ogrtač. Dugi pramen kose koji je pokrivao ćelavo tjeme visio je sa strane. Lice mu je bilo naborano. "Koliko je, k vragu, sati?" zapita zijevajući. "Rano je. Oprosti. Mislim da sam pronašao nekoga u srednjoj školi u Boulderu tko je dovoljno bogat da isplati onoliki novac. Moţemo li otići do tvog kompjutora?" "Sad?" "Da. Moţda je ovo odgovor koji sam traţio." Norm protrlja snene oči, polako dolazeći k sebi. "U redu," rekao je i izišao na hodnik. "Idemo ovuda." Norm gaje poveo hodnikom do ureda na katu. Kompjutor se nalazio na malom ugrađenom stolu prekriven računima i časopisima. Ryan je uzbuđeno govorio. "Zove se Joseph Kozelka. Neobično ime. Nadam se da ćemo naći na Internetu nešto o njemu."

"Tko je on?" "Pretpostavljam da ima nekakve veze s obitelji koja je osnovala Kardiološki centar Kozelka u Denveru. Uloţili su milijune dolara u izgradnju i opremu - desetke milijuna." Ekran je zasvijetlio, a Norm je upisao šifru. Odmah je uključio pretraţivanje Interneta. "Kako se piše njegovo prezime."

Ryan se nagne i utipka ga, a zatim pritisne "enter". Ĉekali su dok je kompjutor pretraţivao stranice diljem svijeta traţeći bilo kakvu informaciju o Josephu Kozelki. Ryan je imao dojam da to traje čitavu vječnost. Norm reče: "Moguće je da ćemo se prevariti." "Znam. Ali ako taj tip ima novac koji mislim da ima, ime bi mu se trebalo spomenuti na barem nekoliko mjesta." Na ekranu su se pojavili rezultati. Ryan i Norm su izdrečili oči. Na kompjutorskoj obavijesti je pisalo: "Vaše pretraţivanje našlo je 4.123 dokumenta." "Sranje," reče Ryan. Norm preleti preko kratkih materijala koji spominju Josepha Kozelku. Mnogi od njih bili su na španjolskome. "Izgleda daje ţivio izvan Sjedinjenih Drţava neko vrijeme." "Nije ţivio u inozemstvu. Izgleda da je vodio cijelo poslovanje za Centralnu i Juţnu Ameriku iste kompanije - K&G Enterprises. Nikad nisam čuo za njega." "Ni ja. Ali ako obavljaju velik dio poslajuţno od granice, to bi moglo objasniti panamsku banku." Ryan uzme miša i sam prijeđe preko dokumenata, gledajući iduću grupu materijala.

"Pogledaj ovo," reče mu Norm. Na ekranu se pojavio puni tekst časopisa Fortune. Naslov je glasio: "Sve u obitelji." Bio je to popis šačice privatnih poduzeća u vlasništvima obitelji koje su u stanju konkurirati coca-coli. "Joseph Kozelka," pročita Ryan naglas. "Izvršni upravitelj i suvlasnik K&G Enterprises, treće po redu korporacije u privatnom vlasništvu u svijetu, čija zarada prelazi trideset milijardi dolara godišnje." Norm reče: "Za ovakva carstva ljudi nikad ne čuju jer su u obiteljskim vlasništvima. Dionice se ne prodaju javno. Nitko ne zna koliko zapravo vrijede." Ryan je nastavio pregledavati podatke, a zatim se zaustavio naišavši na nešto u vezi s Kardiološkim centrom u Denveru. Otvorio je cijeli tekst. Bio je to opis centra, s biografijama njegovih upravitelja - uključuj ući i Josepha Kozelku, izvršnog direktora. "Izvrsno," reče Ryan. "Ovo sam traţio. Potpunu biografiju." "Da, kladim se da "učenik srednje škole u Boulderu' piše na samome vrhu." "Začepi, Norme." Biografija se polako pojavila na monitoru. I to ne samo tekst, već i fotografija. Bilo je to lice čovjeka u šezdesetim godinama; ostarjeli osmijeh dječaka u godišnjaku. "Pogledaj te oči," reče Ryan. Tu bradu. To mora biti on." Prešao je pogledom preko biografije traţeći detalje. "Mjesto rođenja,"pročitao je naglas, "Boulder. Datum rođenja- rođenje iste godine kao i moj tata. Sigurno su bili školski kolege." "Dobro. Bogat je i ima godina kao i tvoj tata. To ne znači da je on čovjek koji je platio za ucjenu" "To nije sve. Kozelka se rodio i odrastao u Boulderu. Jednako je star kao i moj tata. To znači da su išli u isti razred iste godine kad je moj tata počinio silovanje. Znamo da ucjena ima nekakve veze

sa silovanjem, jer dokumenti u protivnom ne bi bili u sefu u Panami. Logično je da tko god da je platio za ucjenu treba udovoljiti dvama kriterijima. Prvo, vjerojatno je poznavao mog tatu u srednjoj školi. Drugo, sigurno je morao biti financijski dovoljno moćan da isplati pet milijuna dolara. Pokušaj naći nekog drugog osim Josepha Kozelketko udovoljava jednom i drugom kriteriju." "Zvuči logično. Ali samo ako su tvoji kriteriji ispravni." "To je sve što imam, Norme. Što kaţeš?" Pogledali su se. Norm reče: "U redu, moguće je da je tako. Ali što ćemo dalje?" "Kopat ćemo. Pred nama je tona materijala. Morat ćemo naići nešto što će nam pomoći u traţenju odgovora." "To bi moglo potrajati." "Ja sam spreman." Norm sjedne na stolicu i zamisli se. "Moţda bismo trebali ići prečicom." "Kako?" "Predlaţem da porazgovaramo s agentima FBI-a, kao što se dogovorili. Sjećaš li se što sam rekao o quid pro quo?" "Da." "Pa, prije nego što se latimo ribetine kao što je Kozelka, pogledajmo tko još sudjeluje u pecanju. I otkrijmo što je to što pecaju." Amy se probudila osjećajući nešto dlakavo na licu. Najprije ju je zaškakljalo, a onda uplašilo. Zamahnula je rukom prema svom napadaču. Taylor se zahihotala kad je plišani medo poletio preko spavaće sobe. Amy je sjela na krevet, osjetivši olakšanje što to nije bio pravi ţivi štakor kao što je očekivala. ' 'Zar ne voliš medu, mama?" "Da. Volim medu. Ali više volim kad mi ti daš poljubac za dobro jutro."

Taylor se popne na krevet i poljubi je u obraz. "Hajde," reče Taylor. "Pripremam doručak za tebe i baku prije nego što odeš na posao." "Baš ti hvala. Dolazim za deset minuta. "Kad je Taylor izišla iz sobe, Amy je krenula u kupaonicu da opere zube. Nakon što se na brzinu istuširala, umotala je mokru kosu u ručnik i odjenula ogrtač. Bila je budna, ali se nije osjećala u potpunosti tako. Sinoćnji telefonski razgovor još joj je odjekivao u ušima. Marilyn je svakako srušila teoriju da je Ryanov otac poslao Amy novac zato što je silovao njezinu majku. Ništa više nije imalo smisla. "Mama, doručak!" Taylor je vikala dovoljno glasno da je mogla probuditi susjede. Ali to joj je bilo dozvoljeno. Baka nije često prepuštala kuhinju četverogodišnjakinji, tako da je Taylor bila ponosna svaki put kad bi osmislila svoj vlastiti meni. Baka je sjedila za stolom i jela doručak gledajući jutarnje vijesti na televiziji. Pokraj nje je bilo namješteno još jedno mjesto za doručak. Taylor je nalijevala mlijeko. "Toplo mlijeko za tebe, je li tako, mama?" "Tako je," reče i nasmiješi se. Privukla je stolicu, a zatim se ukočila. Zgodni mladi novinar na televiziji stajao je ispred hotela Mayflower u Washingtonu. Baka reče: "Hej, poslušaj ovo. Govore o Marilyn." Amyno srce snaţno zalupa. Prišla je televiziji i pojačala ton. Novinar je govorio nešto o najlošije čuvanoj tajni u Washingtonu. "Prema izvorima iz Bijele kuće," reče on, "gospođica Gaslow jučer se sastala s nekoliko predsjednikovih visokih povjerenika. Jutros će se sastati s predsjednikom. Bude li sve išlo prema planu, moguće je da ćemo do kraja dana čuti

za proglašenje. Ukoliko Senat izda odobrenje, Marilyn Gaslow će postati prva ţena predsjednica Guvernerskog vijeća." Tada se umiješao voditelj iz studija u Denveru. "Todde, o Guvernerskom vijeću slušamo svaki dan, ali malo tko od nas razumije o čemu se tu radi. Recite nam koliko je za nas vaţno proglašenje gospođice Gaslow predsjednicom Guvernerskog vijeća?" "Od velike je vaţnosti. Sedmeročlano Guvernersko vijeće određuje nacionalnu monetarnu politiku. Kontrolira zalihe novca, regulira federalni bankovni sustav, određuje uvjete trţišnog poslovanja. Povijesno gledano, njega se okrivljuje za veliku depresiju u tridesetim godinama, a zasluţno je za relativno stabilne ekonomske uvjete u šezdesetima. Ukratko, ono određuje ekonomsku situaciju u većini ekonomski najmoćnijih drţava na svijetu. Bude li Marilyn Gaslow proglašena njegovom predsjednicom, postat će najmoćnijom ţenom u Americi." "Ima li u Senatu ikakvih znakova protivljenja imenovanju gospođice Gaslow?" . "Još ne," reče novinar, "ali u Washingtonu se stvari mogu promijeniti munjevitom brzinom." "Puno ti hvala," reče voditelj zatvarajući izvještaj uţivo. Tada su prešli na vijesti o prometu. Amy se nije mogla micati. "Mamice, govore li oni to o onoj Marilyn za koju ti radiš?" Amy klimne glavom, ali je bila duboko zamišljena. "Najmoćnija ţena u Americi," reče baka. "Ĉovječe, zar to nije super?" Amy nervozno trepne očima. Poštovala je Marilynin zahtjev da nikome ne spominje njihov razgovor - čak ni baki. "Da," reče ona u nevjerici. "To je zaista super." 223

U deset sati prije podne Joseph Kozelka je došao u K&G Building, moderni neboder u središtu Denvera. Predvorje je bilo puno muškaraca i ţena u poslovnim odijelima. Ĉulo se brujanje njihovih glasova i odjekivanje potpetica na blistavom granitnom podu. Niz liftova pruţao se od jednog kraja prostranog atrija do drugog. Kozelka se zaustavio pokraj osiguranja prije nego što je prišao posebnom liftu za zaposlenike. Ĉuvar se uljudno nasmiješio, osjećajući gotovo neugodu zbog svog rutinskog zadatka. "Dobro jutro, gospodine. Priđite skeneru, molim vas." Kozelka mu je pristupio i pogledao skener ispred sebe. Taj uređaj bio je dio tvrtkinog modernog sigurnosnog sustava. On provjerava zaposlenikov identitet prema jedinstvenom ključu analize krvi." Upalilo se zeleno svjetlo, što je bio znak da je prolaz slobodan. Ĉuvar je pritisnuo dugme koje dozvoljava pristup dizalima. "Ţelim vam ugodan dan, gospodine," reče. Kozelka klimne glavom i produţi. Ista smiješna šarada svako jutro bila je dio Kozelkina imidţa običnog čovjeka koji ne tolerira poseban tretman nikome, uključujući i samoga sebe. Zaista, on nikada nije propuštao priliku da ispriča priču o bivšem čuvaru iz osiguranja koji ga je jednog jutra pozdravio uljudnim "Dobro jutro, gospodine K Kozelka" i dopustio mu da prođe pokraj skenera. Kozelka mu je dao otkaz na licu mjesta. Njegovim prijateljima s cigarama u ustima u Bankers Clubu to je bio savršen primjer kako, u Kozelkinim očima, izvršni direktor nije bolji od bilo koga drugoga. Nije bilo vaţno što je vjerni pedesetogodišnji zaposlenik sa ţenom i troje djece odjednom ostao bez posla. Kozelka nije vodio puno računa o stvarnim ţivotnim patnjama pijuna kojima je promovirao svoj imidţ.

A radilo se isključivo o imidţu. Jednakost naprosto nije bila dio leksikona korporacije K&G. K&G je imao samo dva vlasnika. Joseph je imao 51 posto vlasništva. Ostalih 49 posto pripadalo je zakladi za njegovu djecu Povremeno se pričalo po Wall Streetu da će kompanija postati javno vlasništvo, ali Kozelka za to zapravo nije nikad bio zainteresiran. Dioničari bi značili gubitak kontrole. Kozelki nije bio potreban novac koji bi dobio prodajom dionica. Njemu je bila potrebna kontrola—kontrola nad poslovnim carstvom koje je na ovaj ili onaj način bilo povezano s jednim od tri dnevna obroka posluţena u Sjevernoj Americi, ili bilo kojom drugom vezom u prehrambenom lancu. Pravi novac je međutim dolazio od trgovine. Neki bi čak upotrijebili izraz manipulacija. Lift se zaustavio na trideset prvom katu. Kozelka je izišao iz njega i prešao u privatni lift koji ga je odvezao do njegova ureda na posljednjem katu. Polovica kata bila je njegova. Drugu polovicu dijelili su ostali sluţbenici - ljudi koji nisu bili članovi njegove obitelji, a koji su radili za njega. Na uređenju prostora nije se štedjelo novca. Zidovi su bili obloţeni trešnjinim drvetom. Na podu su se nalazili svileni tepisoni. Pogled na planine oduzimao je dah, iako je Kozelka na njih davno postao imun. Već četrdeset godina on uţiva u istom veličanstvenom pogledu, još otkako je umro njegov otac i svoju trideset milijardi dolara vrijednu obiteljsku kompaniju prepustio svom sinu. "Dobro jutro, gospodine Kozelka," reče njegova tajnica. "Dobro jutro." Otpratila gaje do njegova ureda, pridrţala mu kaput i aktovku. Na stolu mu je ostavila njegov jutarnji raspored, pokraj šalice s kavom. Petkom je radio smanjenim tempom, sve otkako ga je liječnik upozorio na krvni tlak. Pregledao je raspored i naslonio se na svoju koţnu fotelju. Tajnica se zaustavila na vratima pri izlasku. "Još nešto, gospodine."

"Da?" "Nisam bila sigurna bih li ovo trebala spomenuti, ali u predvorju je jedan čovjek koji kaţe da mora s vama hitno porazgovarati o nečem jako vaţnom. Kad sam mu rekla da mora prethodno dogovoriti termin, rekao je da ćete ga primiti. Ĉeka vas već dva sata. Pozvala bih osiguranje, ali prije toga sam htjela čuti vaše mišljenje da ne izazovem nepotrebno incident." "Tko je on?" "On je liječnik. Doktor Ryan Duffy." Kozelka ne reče ništa. Nije se vidjela nikakva reakcija na njegovu licu. "Gospodine, što biste htjeli da mu kaţem?" "Ništa," reče on poseţući za svojim telefonom. "Samo zatvorite vrata pri odlasku, molim vas. Sam ću se za sve pobrinuti." Norm je imao saslušanje rano ujutro na sudu i nije stigao u ured prije deset sati. Ryana je to nekako iznenadilo, ali on je zapravo imao i druge klijente. Norm je objesio svoj sako iza vrata. Bio je na pola puta do svog stola kad se pojavila njegova tajnica. "Sudac Novak je na liniji jedan," reče ona. "Novak?" "Sudac u slučaju razvoda doktora Duffyja." Što je sad? Pomisli, a zatim podigne slušalicu. "Halo." Sučev zamjenik bio je na liniji. "Gospodine Klusmire, imam gospodina Phila Jacksona na konferencijskom pozivu. Budući da gospodina Jacksona ozljede sprečavaju da se na sudu pojavi osobno, pristao je odrţati telefonsko saslušanje o hitnom koraku promjene termina i Brentu Langfordu. Molim vas, pričekajte da vam se javi."

Norm je začuo kako je pritisnuo dugme. On i Jackson bili su sami. "O kakvom se to hitnom koraku govori? O kakvoj promjeni termina?" "Ukoliko znaš bilo što o obiteljskom zakonu, Klusmire, znat ćeš da nam pravila ne dozvoljavaju da odrţavamo saslušanja subotom. Prethodno smo bili dogovorili Brentovo saslušanje za četvrtak idućeg tjedna, ali morao bih ga premjestiti za sutra." "Zašto?" "Zato što bi njegovo saslušanje moglo posluţiti kao dokaz da je vaš klijent odgovoran za ozljede zbog kojih sam završio u bolnici. Ako se pokaţe da je tako, moram što prije osigurati zabranu o pribliţavanju kako bih zaštitio sebe i svog klijenta od daljnjih napada od strane doktora Duffyja." "O čemu to pobogu govoriš?" "Sve je na papirima koje sam ti poslao. Pogledaju sandučić za poštu, štreberu." Norm uopće nije pogledao jutarnju poštu. Pregledao je hrpu papira, našao omotnicu iz Jacksonova ureda, a zatim je otvorio. Trebala mu je samo koja sekunda da shvati kakve je namjere imao Jackson. Promjena termina saslušanja bila je od sekundarne vaţnosti. Njegov primarni cilj bio je jednostavno zatrovati sučev mozak divljim optuţbama protiv Ryana. Prokleti kučkin sin. Sudac im se priključio na liniji. "Dobro jutro, gospodo. Pročitao sam papire gospodina Jacksona. Izvrsno, kao i obično. Gospodine Klusmire, na temelju čega se protivite tome što je iznio?" "Ĉasni suče, dozvolite mi samo koji trenutak da pročitam što tu piše. Nisam još stigao razmotriti o čemu se radi." Jackson tada skoči. "Suče, papiri su dostavljani na ruke gospodinu Klusmireu još sinoć. Na njima je jasno naznačeno da se radi o hitnoj stvari. Napisao sam mu da me hitno nazove u bolnicu prije

devet sati ujutro ukoliko se slaţe da saslušanje odrţimo u subotu umjesto u četvrtak sljedećeg tjedna. Mrzim što moram opterećivati sud hitnim obavijestima kao što je jednostavna promjena termina, ali gospodin Klusmire me uopće nije nazvao. Nisam imao drugog izbora nego poslati peticiju na sud." Sudac reče reţećim glasom: "Gospodine Klusmire, nisam vas nikad upoznao, ali ovo je drugi put da razgovaramo telefonski. Prvi put ste me zvali neku večer kući, čime ste narušili pravilo o komunikaciji ex parte." "Suče, kunem se da sam na dojavljivač dobio..." "Nikad me nemojte prekidati," reče sudac oštro. "Ne volim način na koji radite, gospodine Klusmire. Dobri odvjetnici ne zovu suce kući. I oni ne prisiljavaju druge odvjetnike da traţe hitnu intervenciju suda u slučajevima gdje staromodna pristojnost i suradnja mogu riješiti cijeli problem." "To i ja uvijek kaţem," reče Jackson. "A sad," nastavi sudac, "pročitao sam dokumentaciju koju je gospodin Jackson priloţio uz svoju molbu i moram reći da sam jako uznemiren. Ako su doktor Duffy ili muţ njegove sestre na bilo koji način odgovorni za napad na gospodina Jacksona, ţelim staviti točku na ovo prije nego što još netko nastrada. Zahtjev da se saslušanje Brenta Langforda odrţi nekoliko dana ranije u potpunosti je razuman. Zapravo, da gospodin Jackson nije u bolnici, odmah nakon saslušanja nastavio bih s raspravom o zabrani o pribliţavanju doktora Duffyja." "Suče," reče Jackson, "već se osjećam bolje. Ako sud moţe naći vremena za saslušanje, moj klijent i ja bit ćemo tamo." "Jeste li sigurni da ste spremni za to. Fizički?"

"Da. Ozljede nisu ozbiljne. Vjerovali ili ne, puno je gore od ovoga kad vam razbiju lice o automobilsko staklo." Sudac zareţi. "Ne mogu vjerovati da su vam to učinili. Rijetko odrţavam saslušanja subotom, ali u ovom ću slučaju napraviti iznimku. Moţete li dovesti svoje svjedoke ovamo u deset sati ujutro?" "Mislim da mogu." Norm reče: "Suče, doktor Duffy će sigurno biti tamo. Ali ako gospodin Jackson namjerava ispitivati gospodina Langforda, ne mogu jamčiti da će on biti prisutan. Nemam kontrolu nad njim. On nije moj klijent." "Gospodine Klusmire, ukoliko znate što je dobro za vas, vaš klijent će se potruditi da taj čovjek dođe u sudnicu sutra ujutro. Jesam li bio jasan?" "Da." "Hvala vam, suče," reče Jackson. "Ţelim vam ugodan dan, gospodo." Sudac je otišao s linije, ostavivši dvojicu odvjetnika same. Norm odmahne glavom. "Sve što ljudi o tebi pričaju, istina je, zar ne, Jacksone?" Lice ga je boljelo, ali Jackson se ipak uspio nasmiješiti. "Sve to - i još ponešto." "Ovakvi udarci zaista su nepotrebni." "Ne, nisu," reče dok mu je osmijeh nestajao s lica. "Više se ne radi o ljubavnoj sapunici između Liz i Ryana Duffyja. Ovo je postalo osobno. Vidimo se na sudu." 44

Ĉekanje se protegnulo na dva i pol sata. Ryan je shvatio kao dobar znak činjenicu da ga još uvijek nisu izbacili iz zgrade. Što je bilo još bolje, mogao je čekati cijeli dan ako je htio. Predvorje je u svakom slučaju bilo udobno mjesto za čekanje. Takvi koţni kauči rijetko se viđaju u obiteljskim kućama. Bili su mekani i ugodni tako daje sjedenje na njima bilo pravi uţitak. Ryan je mnogo razmišljao prije odlaska u sjedište K&G. Prošlu večer Amyna ga je reakcija uvjerila u jednu stvar. Ne moţe ţivjeti s novcem ako ne zna istinu. Ne moţe uţivati u novcu na štetu silovane ţene. Morao je saznati kakve veze silovanje ima s ucjenom. Ryanov otac bio je mrtav. Amyna majka bila je mrtva. Jedina ţivuća osoba koja je mogla znati odgovor bio je čovjek kojeg je njegov otac ucjenjivao. Ryan nije mogao biti sto posto siguran da je to baš Joseph Kozelka, ali Normov istraţitelj nije uspio naći nijednu drugu osobu iz srednje škole u Boulderu koja bi bila u mogućnosti isplatiti pet milijuna dolara. Istina je da su se Norm i on dogovorili da će razgovarati s agentima FBI-a prije nego što stupe u kontakt s Kozelkom. Ĉekanje je, međutim, za Ryana predstavljalo pravu muku. Morao je prije odlaska na razgovor s agentima FBI-a zapitati Kozelku je li on zapravo isplatio onaj novac Franku Duffyju - i, što je još vaţnije, zašto je to učinio. Znao je što bi na to rekao Norm. Da je to riskantno, moţda čak i opasno. Međutim, njegov je otac ipak nekako uspio sačuvati ţivot punih dvadeset godina. Ryan je mislio i na to. Ipak, nije mogao reći Normu unaprijed što namjerava poduzeti jer bi ga on od toga pokušao odgovoriti. Ovaj je put Ryan djelovao na svoju ruku. "Doktore Duffy?" Iza sebe je začuo bariton. Ryan ustane s kauča i okrene se. Prema dimenzijama čovjeka kojeg je ugledao zaključio je da je to čuvar iz osiguranja. "Da," reče Ryan.

"Pođite za mnom." Išli su jedan pokraj drugoga niz hodnik bez riječi. Ryan je bio visok čovjek, ali u usporedbi s ovim tipom osjećao se kao patuljak. Ryan je bio snaţan, ali ipak nije nalikovao manijacima iz teretane s herkulovskim grudima i nogama kao u Bambija. Ovaj čovjek bio je proporcionalno građen, atletski. Ryan je odmah pomislio na to da je prije bio u vojsci. "Kamo smo krenuli?" zapita ga Ryan. On se zaustavio i otvorio debela hrastova vrata koja su vodila u konferencijsku sobu na kraju hodnika. "Izvolite ući." Bila je to unutrašnja konferencijska soba, bez prozora. Osam koţnih fotelja bilo je poslagano oko solidnog stola u obliku pravokutnika. Osvjetljenje je bilo blago i indirektno. Uputio je Ryana do druge strane stola. "Tamo sjednite." Ryan je primijetio kako njegov glas zvuči u ovoj prostoriji. Kao u medijskoj sobi u Normovoj kući savršena akustičnost. Ovakve konferencijske sobe vidio je u časopisima, s kamerama skrivenim u zidnim satovima i sigurnosnim uređajima postavljenim na više mjesta. Ryanu je bilo drago da nije ponio ništa za snimanje zvuka. Sigurno bi to primijetili. Ĉuvar sjedne nasuprot njega. "Zašto ste došli ovamo?" Sve njegove sumnje oko toga je li došao na pravo mjesto brzo su počele blijedjeti. "Mislio sam da trebamo o nečemu porazgovarati." "Zašto?" "Kako bismo riješili neke stvari." "Nema stvari koje se ne mogu riješiti." "Za mene ima. I mislim da gospodin Kozelka moţe pomoći u njihovu raščišćavanju." "To se neće dogoditi." "Zašto ne?"

On se nagne prema naprijed i pogleda ga ravno u oči hladnim pogledom. "Zato što gospodin Kozelka nema vremena za vas." Ryan se iznenadio, ali je odjednom nešto primijetio, Točno iza čovjekovih leđa,na zidu, nalazila se vrlo strateški postavljena slika. Nije mogao biti siguran, ali je imao snaţan osjećaj da ga gospodin Kozelka ne samo sluša,nego i promatra - i vjerojatno snima. Budući da se snima sve što kaţe, morao je biti oprezan, Najmanje mu je trebalo da ispadne ucjenjivač — kao njegov otac "Ţelim prenijeti poruku gospodinu Kozelki. Recite mu da je ţena koja mi je u Panami ukrala torbu napravila, ogromnu grešku. Recite mu da imam otiske njezinih prstiju na čaši." "Gospodin Kozelka nema pojma o čemu govorite." "O da, ima. Ali nisam zato došao ovamo. Došao sam mu osobno zahvaliti za sve savjete koje je davao mom ocu godinama. Skromnom električaru su bile od velike koristi upute iskusnog savjetnika u pitanjima međunarodnog bankovnog poslovanja." Ĉovjekovo lice je pocrvenjelo, ali on ne reče ništa. Ryan nastavi: "Gotovo mi je neugodno što to moram spomenuti, ali i meni bi dobro došao savjet gospodina Kozelke. Nakon one krađe u Panami, FBI ţeli saznati sve o bankovnom računu mog oca u Panami. Odlučili su saznati otkud je došao sav onaj novac." Ryan je traţio nekakvu reakciju na njegovu licu. Bila je to nijansa, ali spomen FBI-a kao da ga je pogodio u ţivac. "A sad, da vas opet pitam. Mogu li računati na vas da ćete prenijeti poruku gospodinu Kozelki?" "Ja ne dajem obećanja."

"Dobro." Ryan ustane i pogleda portret na zidu - skrivenu kameru. Počeo je govoriti direktno u nju. "Recite gospodinu Kozelki da me ne zanima novac. Nisam ga traţio i nisam došao tu da traţim još. Nisam kriminalac i učinit ću ono što je ispravno uz pomoć FBI-a ili bez njega. Samo ţelim izravan odgovor na jednostavno pitanje. Zašto. To je sve što ţelim znati. Recite mu da ţelim znati zašto." Krenuo je prema vratima i otvorio ih, a onda se okrenuo. "1 recite mu još jednu stvar. Recite mu da sastanak s FBI-em imam u ponedjeljak. U deset sati. Sam mogu naći lift," reče zatvarajući vrata za sobom. Amy je otišla na ručak u Boulder's Pearl Street Mall. Budući da je stalno mislila na Marilyn, nije ţeljela biti sama, nego radije negdje gdje je bila sigurna da neće naletjeti na nekog s posla. Odlučila se za Sink, jedan od restorana u koji je izlazila dok je studirala. Zapravo, svi studenti su tu dolazili još od tridestih godina, a lokal se proslavio kad je tu mladi Robert Redford dao otkaz i odlučio okušati sreću u glumačkim vodama. Zidovi su bili ukrašeni grafitima. Atmosfera bi se mogla opisati kao "mladenačka". Hrana je bila raznolika, a najpopularnija je bila "ruţna hrskava pizza". Amy je naručila jednu pizzu s preljevom od ananasa i sjela na mali stol pokraj prozora. Bacila je pogled na stol pokraj sebe. Mladići koji su imali jedva toliko godina da im je bilo dozvoljeno naručiti alkoholno piće razgovarali su s djevojkama i planirali sljedeći vikend. Amy se prisjetila dana kad su vikendi počinjali nakon posljednjeg školskog dana u tjednu, ponekad čak u četvrtak ako bi uspjela podesiti raspored tako da u petak nema predavanja. Od tada nije imala pravi trodnevni vikend - da, još od studija. Paţnju joj je privukao televizor u kutu. Zbog buke u restoranu nije mogla ništa čuti, ali nije joj trebao ton da sazna što se događa. Marilyn je stajala pokraj predsjednika ispred Bijele kuće. Gnipa

ljudi u odijelima je pljeskala. Sve je djelovalo sluţbeno. Marilyn Gaslow je imenovana predsjednicom Guvernerskoga vijeća. Sad joj je samo bilo potrebno odobrenje Kongresa. "Mogu li vam se pridruţiti?" Amy podigne glavu. Nije prepoznala lice koje je vidjela. Bilo je sigurno samo jedno: čovjek koji joj se obratio bio je jedina osoba u restoranu starija od Amy. Daleko starija. Prema odjeći koju je nosio pomislila je da je to neki profesor. "Poznajemo li se?" Spustio je sodu na stol i sjeo. Pruţio je ruku i predstavio se. "Jack Forsyth, FBI." Uspjela je izgovoriti samo: "Oh." "Ţao mi je što vas ometam za ručkom, ali volio bih nakratko porazgovarati s vama." Amy se ukoči. Upozorenje u blizini bejzbolskog stadiona bilo joj je još previše svjeţe u mislima- da će njezina kći platiti ako bude razgovarala s policijom. Ali sad je bilo prekasno za bijeg. "Porazgovarati sa mnom?' zapita ona bezazlenim tonom "O čemu?" "Mislim da znate o čemu." "Mislim da bi bilo bolje da mito sami kaţete." "Pratimo Ryana Duffyja već nekoliko dana. 1 pratimo njegove telefonske razgovore. Ĉuli smo poruku koju ste ostavili u njegovoj klinici. I vidjeli smo da ste se sastali s njini sinoć u Denveru." Amy je nastojala ostati mirna i ne pokazati nikakvu reakciju. Poruka koju je ostavila bila je namjerno nejasna, sjećala se, za slučaj da je posluša netko tko ne bi trebao. "I?" "I, također smo provjerili i vas. Saznali smo da ste nedavno opljačkani. Razgovarali smo s istraţiteljem iz policije u Boulderu. Kaţe da ste se ponašali čudno za vrijeme razgovora, kao da ste nešto skrivali."

'To je njegovo mišljenje." "Da. Radi se o mišljenju. Ali, znate što? Sjedeći ovdje i gledajući vaše lice posljednje dvije minute, ja sam stekao jednako mišljenje kao i on." Amy pogleda u stranu. To njezino izraţajno lice bilo je pravo prokletstvo. Baka nije bila jedina koja je mogla čitati s njega. Agent se nagne prema njoj. "Recite mi. Što radite s čovjekom kao što je Ryan Duffy?" Osjetila je njegov pogled na sebi, ali ga nije mogla pogledati u oči. Imala je previše razloga da ne razgovara s njim - onu prijetnju pokraj stadiona, a sad i Marilyn. Obećala je Marilyn da ni s kime neće razgovarati o silovanju, a znala je da će razgovor s agentom FBI-a neizbjeţno krenuti u tom pravcu. Uzela je svoj pladanj i ustala, prolivši usput sok. "Nemam vam što reći," reče ljuti to. "Ali ćete reći. Uzmite moju posjetnicu," reče pruţajući joj je. "Nazovite me kad za to budete spremni." Amy ga pogleda. Uzela je posjetnicu bez riječi i udaljila se ne okrećući se za sobom. 45 Ryan je iz sjedišta K&G otišao ravno u Normov ured. Norm je bio sam u konferencijskoj sobi i pripremao se za sutrašnji okršaj u sudnici. Novost o Brentovu saslušanju iznenadila je Ryana. Norm je ţelio dogovoriti strategiju sa svojim klijentom. Ryan je tada iznenadio Norma pričom o svom sastanku s Kozelkom, odnosno barem njegovom desnom rukom. Norm ga je slušao bez prekidanja, ali Ryanu je bilo jasno da se ljuti. "Velika pogreška," reče Norm. "Ne vidim nikakva smisla u takvoj vratolomiji."

"Znaš li neki bolji način da saznamo kako je moj otac počinio silovanje, a zatim to preokrenuo u ucjenu?" "To nikad nećeš saznati. Barem ne od Kozelke." "Da sam prije otišao u FBI, sloţio bih se s tobom. Ali, jasno sam mu dao do znanja da još ništa nisam rekao FBI-u. Kozelka moţe spriječiti miješanje FBI-a u cijelu priču tako da mi dade informaciju koju ţelim." "Ryane, on nije idiot. Ako već ne znaš koju je informaciju tvoj otac upotrijebio da ga ucjenjuje, on ti je neće otkriti. Vjerojatno je već sretan u svom uredu jer je tvoj stari ponio tajnu sa sobom u grob." Ryan je nakratko šutio. "Nisam zapravo na to gledao tako." "Naravno da nisi. Ti si sjajan momak, ali nisi se dobro naspavao otkako ti je umro otac. Posljednja četiri dana nisi gotovo nikako spavao. Razvodiš se. Muţ tvoje sestre premlatio je odvjetnika tvoje ţene. Sestra ti je trudna. Majka je zabila glavu u pijesak. Saznao si da je tvoj otac bio osuđen zbog silovanja. Progonila te panamska policija. FBI i Porezna sluţba su ti za vratom. Trebam li nastaviti? Imaš previše stvari na koje moraš misliti. Zato si trebao poslušati mene, k vragu. Ili na listu ţeliš dodati čovjek na listi najtraţenijih od strane FBI-a? "Dobro, moţda sam o ovome mogao razmisliti malo bolje. Ali ipak mi se čini daje Kozelka ključ. Bojao sam se da nakon što odem u FBI on nikad neće progovoriti. Da nikad neću saznati istinu." "Istina je da si napravio veliku pogrešku. I to si učino iz jednog jedinog razloga: još uvijek štitiš svog oca." "O čemu to pričaš?" "Tvoja trenutna opsesija jest saznati zašto je Kozelka isplatio tvom ocu sav onaj novac. Jedna opcija je surađivati s FBI-em i pustiti njih da ispituju Kozelku, ali onda ćeš im morati reći da je tvoj otac

bio silovatelj i ucjenjivač. Druga opcija je otići u sjedište K&G kao budala i zahtijevati da te puste da porazgovaraš izravno s Kozelkom." Ryan se odjednom razljutio i stao šetati po sobi. "Je li zaista toliko ludo pitati se zašto bi čovjek kao što je Kozelka isplatio jednom silovatelju pet milijuna dolara?" "Previše si opterećen tim pitanjem silovanja. Vrati se korak unatrag. Mogao bi čak doći do zaključka da ucjena nema nikakve veze s tim silovanjem." "Zašto bi onda presuda zbog silovanja bila u istom sefu s dokumentima iz panamske banke?" "Moţda silovanje samo objašnjava zašto je tvoj otac dao dvjesto tisuća dolara Amy Parkens. I sam si maloprije rekao - moţda joj se na taj način htio oduţiti jer je silovao njezinu majku. Ali silovanje moţda nema nikakve veze s razlozima zbog kojih je Kozelka ili netko drugi platio tvom ocu pet milijuna dolara." Ryan razmisli u sebi o toj teoriji i rastuţi se zbog mogućnosti da je ona ispravna. Njemu je samo na pamet padao uţasnuti izraz Amyna lica prilikom njihova jučerašnjeg sastanka. "To bi značilo da je otac zaista silovao Amynu majku." "Prestani štititi oca, Ryane. Vrijeme je da se počneš brinuti za vlastitu glavu." Ryan je to ţelio poreći, ali što je tišina duţe trajala, to mu je bivalo jasnije: Norm ima pravo. Odgovorio mu je tihim i puno smirenijim glasom: "Što je bilo, bilo je, dakle. Dobra vijest je da sam se uvjerio da je novac potekao od Kozelke." "A vijest koja je zaista loša," reče Norm, "jest da još uvijek nemaš pojma čime je tvoj tata ucjenjivao tog Kozelku. A ipak si uletio ravno u njegovu zgradu i ostavio na njega dojam da ga obitelj Duffy još uvijek ucjenjuje." "Nipošto. Jasno sam mu dao do znanja da nisam došao zbog novca."

"Ucjena uvijek ne podrazumijeva novac. Općenito govoreći, kad god koristiš prijetnje da bi naveo nekoga da postupa protivno vlastitoj slobodnoj volji, to je oblik ucjene." "Nisam mu prijetio." "To je bila prikrivena prijetnja, Ryane. U biti, rekao si mu da ti pruţi traţenu informaciju do ponedjeljka u deset sati, ili ćeš Kozelkino ime prijaviti FBI-u." "Zar je to ucjena?" "Pravno govoreći, to je mutno područje. Ali, da sam na Kozelkinu mjestu, to bih tako shvatio." "Što ćemo sad?" "Ĉekati. I nadati se. Uskoro bismo trebali otkriti kako Kozelka reagira na prijetnje." Joseph Kozelkaje sjedio za stolom i još uvijek pušio. Cijeli događaj u konferencijskoj sobi snimala je kamera i prenosila na televizijski ekran u njegovu uredu. Bilo bi pogrešno reći da ga je doktor Duffy razbjesnio. Kozelka nije bio tip čovjeka koji burno reagira. On je polagano palio. Nikad sam. Uvijek u prisutnosti onih koje je smatrao odgovornima. Taktika je uvijek djelovala. Tog poslijepodneva Nathan Rusch bio je jedan od njegovih podređenih. Sjedio je nervozno na kauču, iščekujući reakciju svog šefa. Poslovno osiguranje bio je rijetki luksuz u K&G, posebno za nekoga kao što je Rusch, čiji je posao bio u potpunosti orijenitiran na rezultat. Rusch nije bio dio regularnog osiguranja korporacije. On je bio specijalni savjetnik za zaštitu, što je titula koja pokriva praktički sve. Kad bi Kozelki zatrebala zaštita pri putovanju u zemlje Trećeg svijeta, Rusch bi mogao okupiti tim jednako sposoban kao kod Tajne sluţbe. Kad bi ogorčeni bivši zaposlenik zaprijetio da će otkriti tajne K&G, Rusch bi bio brţi, jeftiniji i daleko učinkovitiji od bilo

kojeg tima pobješnjelih odvjetnika. A kad bi se Kozelka suočio s ucjenom, Rusch bi mu rekao kad treba platiti -i kad uzvratiti udarac. Kozelka je govorio smirenim, ali oštrim tonom. "Kako je mogla biti tako glupa da je ostavila čašu sa svojim otiscima u hotelu?" "Ne znam, gospodine." "Vi ste je unajmili." "Obavio sam to na brzinu. Imala je dobre preporuke." "Uopće mi nije jasno zašto ste uopće nju trebali. Mogli ste sami uzeti Daffyjevu torbu." "Nadali smo se da ćemo izvući puno više od torbe. Ona je jako talentirana ţena. Mislili smo daće ga dovesti u iskušenje. Moţda ga uspjeti dovesti u svoju sobu i navesti ga da priča. Nije upalilo. Duffy nije zagrizao mamac." "Kako god. Što moţemo očekivati u najgorem slučaju?" Rusch je mrzio situacije kad je morao donositi loše vijesti, ali uvijek je bio iskren s Kozelkom. "Duffy moţe predati čašu FBl-u na njihovu sastanku u ponedjeljak ujutro. FBI će ispitati otiske i uhititi je. Nakon toga, sve je u njezinim rukama." "Kako to mislite, u njezinim rukama?" "Ili im neće reći ništa. Ili će reći." "Što im to ona moţe reći?" podignuo je obrvu i napravio prijeteći izraz lica. "Niste joj rekli ništa. Zar ne?" Progutao je slinu. "Nije mogla operirati u potpunom mraku. Rekao sam joj nekoliko stvari." Kozelka se nasloni na leđa. Nije vrisnuo, to nije bio njegov stil. Ali ovaj put je bio tako bijesan da se činilo da će mu oči iskočiti. "Što ste joj rekli?"

"Samo najosnovnije. Kao što sam rekao, nadali smo se da će je Duffy pokupiti u baru, popiti s njom nekoliko pića i progovoriti. Morali, smo joj objasniti ponešto da zna kako će komunicirati s njim." "Jeste li komunicirali s njom nakon Paname?" "Da. Dao sam joj zadatak i ovdje u Denveru. Iz očitog razloga, jer ţelim uključiti što manje igrača u ovaj slučaj. Budući da ona već ponešto zna, pomislio sam da bih je mogao opet upotrijebiti. Ona je sposobna. Barem su mi tako rekli." "Zna U previše? Je li opasna?" "Ne bih se previše zabrinjavao. Ovo neće odvesti FBI nikamo. Ĉaša moţe dokazati samo da je popila piće s Ryanom Duffyjem u baru. Ništa više." Kozelka je stavio ruke na stol. "Ukoliko je ne uhvati panika. Ukoliko ne dođe do naloga za njezino uhićenje i uhićenje šestorice budala. Ukoliko joj FBI ne ponudi imunitet pod uvjetom da otkrije tko ju je unajmio i što se događa u cijelom slučaju." 'To je moguće. Ali mislim daje prerano pomišljati na takvu mogućnost." "Reći ću ti samo jednu stvar, Rusch." Nagnuo se prema njemu i pogledao ga ravno u oči. "Nemoj dozvoliti da se takvo nešto dogodi." 46 Sudnica u subotu izgledala je kao crkva u ponedjeljak, Red za redom praznih sjedala. U hodnicima potpuna tišina. Svjetla i uređaji za klimatizaciju bili su samo ponegdje uključeni. Zbog toga je

saslušanje djelovalo u isto vrijeme kao vaţno i kao manje vaţno. Svi su došli na inače neradni dan, ali bilo je to mjesto na kojem su najmanje ţeljeli biti i to je bilo očito. Phil Jackson je bio iznimka. On je bio pun energije i djelovao presretno. Ryan je pokušavao izbjegavati gledati u njegovu smjeru. Sjedio je mirno pokraj svog odvjetnika za stolom od starog mahagonija, najudaljenijem od prostora za porotu. Liz je sjedila za drugim stolom uz Jacksona. Ĉekajući dolazak suca, Ryan ju je pogledao nekoliko puta. Nije mogao ništa učiniti. Izbjegavala je kontakt očima. "Ustanite," reče sudski činovnik. Sudac Novak ušao je u sudnicu i pristupio svom stolu. Norm je rekao daje star, ali izgledao je još starije nego što je Ryan očekivao. Njegova ćelava glava bila je posuta staračkim pjegama, koje su izgledale kao oznake na globusu. Dok je prolazio pokraj njega, Ryan je primijetio da je zaboravio zakopčati svoj ogrtač na leđima. Okrenuo se u stranu. Teško je shvatiti suca ozbiljno znajući da je na svoju koščatu guzicu odjenuo šarene bermude. Toliko o sudskoj tajanstvenosti. "Dobro jutro," reče sudac. "Danas smo se tu okupili na hitni zahtjev odvjetnika zbog odluke o privremenoj zabrani pribliţavanja. Budući da sam siguran da su odvjetnici već sve objasnili svojim klijentima, porota nije prisutna. Sve ću obaviti ja. Riječ upozorenja odvjetnicima. Poštedite me uobičajenog glumatanja kakvim se sluţite pred porotom. Imam osamdeset jednu godinu. Već sam sve to vidio." "Gospodine Jackson, molim vas pozovite svog prvog svjedoka." Jackson polako ustane, pomalo ukočeno. Lice mu je bilo malko podbuhlo. Ali, osim zavoja na lijevom oku nije bilo nikakvih znakova napada. Tek se izbliza moglo primijetiti blijedoruţičastu

nijansu na jagodičnoj kosti lica. Uglavnom ju je prikrivala šminka. Koliko tašt treba biti čovjek da nosi šminku na licu u praznoj sudnici u subotnje jutro? "Suče, naš prvi svjedok je Elizabeth Duffy." Ryan duboko udahne. Nikakvo čudo što je izbjegavala njegov pogled. Sudac se nasloni na klupu ispred sebe. "Još jedno upozorenje," reče propovjedničkim tonom. "Moţete pozvati svog klijenta, gospodine Jackson. Ali imajte na umu da sam predvidio samo četrdeset pet minuta za ovo saslušanje. Ne namjeravam sjediti ovdje i slušati o svim mogućim problemima u braku Duffyjevih. To neka ostane za jedan drugi dan. Svjedočenje ograničite na ono što se tiče ovog saslušanja - odnosno, je li doktor Duffy umiješan u napad na odvjetnika gospođe Duffy, te bi li trebala biti donesena odluka o zabrani pribliţavanja protiv doktora Duffyja kako bi se spriječili daljnji napadi." "Suče, pripremio sam se za ograničeno područje svjedočenja i volio bih početi s gospođom Duffy. Obećavam da će to potrajati samo koju minutu." "Izvolite." Ryan je paţljivo promatrao Liz dok je prisezala. Nosila je jednostavni kostim Chanel. Ili je prodala auto ili ju je netko opskrbio novcem za garderobu. Izgledala je nervozno dok je prilazila klupi za svjedoka. 1 dalje ga nije htjela pogledati. "Gospođo Duffy, molim vas recite svoje puno ime." "Elizabeth Frances Duffy." "Vi ste supruga doktora Duffyja, je li tako?" Sudac se umiješa. "Prijeđite odmah na stvar. Svi znamo da su u braku, da ona traţi razvod i bla-bla-bla. Prijeđite na stvar.'"

"Gospođo Duffy, jeste li poznavali Franka Duffyja?" "Da, jako dobro. Frank je bio Ryanov otac. Umro je od raka prije samo dva tjedna."

"Jeste li razgovarali s njim prije njegove smrti? Preciznije, jeste li razgovarali o novcu?" Norm skoči na noge. "Prigovor. Kakve to ima veze s današnjim saslušanjem?" "Suče, molio bih vas da mi dopustite da odem malo u širinu. Ukoliko sve ne poveţem sa svoj im sljedećim svjedokom, moţete odbiti moju molbu, potjerati iz sudnice ili čak baciti u zatvor." "To jedva čekam da vidim,"reče sudac. "Nastavite." "Gospođo Duffy," reče Jackson. "Jeste li razgovarali s Frankom Duffyjem o novcu?" "Da. Razgovarali smo telefonski otprilike dva tjedna prije nego što je umio." "Recite nam o čemu ste razgovarali, molim vas." "Prigovor, suče." Sudac napravi grimasu. "Zar nije dovoljno što je gospodin Jackson rekao da ga mogu baciti u zatvor ako sve ne poveţe? Odbija se." Liz je spustila pogled i progovorila tihim glasom. "Frank je znao da se Ryan i ja godinama ne slaţemo oko naših novčanih problema. Uvijek je ţelio da ostanemo zajedno. Dakle, u tom našem posljednjem razgovoru, rekao mi je upravo to. Rekao je da će novac uskoro doći." "Je li vam rekao o koliko se novca radi?" "Ne." "Je li na neki način spomenuo neki specifični fond?" Liz podigne glavu i nakratko pogleda Ryana. Onda je pogledala svog odvjetnika. "Da."

Ryan osjeti trnce - zapravo, kao da ga nešto probada po cijelom tijelu. Sjetio se svog razgovora s Liz na trijemu onu večer nakon pogreba njegova oca. Ovo nije spomenula. Jackson nastavi: "Kako je opisao fond?" "Dao mi je kombinaciju." "Mislite, kombinaciju za otvaranje neke brave?" "Da. Nije rekao o kakvoj se kombinaciji zapravo radi. Bio je to jako kratki razgovor. Samo je, znate, natuknuo da to ima nekakve veze s novcem. Rekao mi je da pitam Ryana. Da će on znati." "Koja je bila kombinacija?" 'Trideset-šest-osamnaest-jedanaest." "Hvala vam, gospođo Duffy. To bi bilo sve za sada." Liz polako ustane. Ryan ju je promatrao zapanjeno. Brojevi su bili točni. Bila je to točna kombinacija za otvaranje kovčega na tavanu. Tata joj je otkrio kombinaciju. Ne njemu. Njoj. Sudac pogleda preko sudnice. "Gospodine Klusmire? Ţelite li unakrsno ispitivati svjedokinju?" Ryan uhvati pogled svog odvjetnika. Mogli su čitati jedan drugome misli. Ovo je bio opasan teritorij. FBI još uvijek nije znao za dva milijuna dolara u gotovini skrivena na tavanu njegove kuće. Bilo kakvo daljnje ispitivanje tu bi tajnu razotkrilo. "Ne, hvala vam, suče," reče Norm. "Nemam pitanja." "Gospodine Jackson. Pozovite svog sljedećeg svjedoka, molim vas. I zapamtite," reče smijuljeći se. "Ako ova dva svjedočenja ne povezete, čeka vas lijepa hladna ćelija." "Siguran sam da ću večeras spavati u svom vlastitom krevetu, suče. Pozivam Brenta Langforda."

Norm ustane i obrati se sucu. "Suče, naš jučerašnji telefonski razgovor shvatio sam jako ozbiljno. Pokušali smo dovesti gospodina Langforda. Zvali smo ga više puta, ali nismo uspjeli dobiti njegov odgovor. Usprkos svim našim naporima..." Zastao je usred rečenice. Brent je hodao prema klupi za svjedoka. Norm i Ryan pogledaju jedan drugoga. Izraz njihovih lica govorio je jedno: ovo ne sluti na dobro. Brentovi koraci odjekivali su dok je koračao kroz napola praznu sudnicu. Prošao je kroz ogradu koja odvaja odvjetnike od galerije gledajući ravno ispred sebe. Na licu mu se vidjelo da se nastoji koncentrirati, čak i prije nego što je izgovorio ijednu riječ. Izgledao je kao kakav školarac prije ispita, koji se pokušava prisjetiti točnih odgovora. Dok je izgovarao riječi zakletve,Ryan je osjećao mučninu od prizora ispred sebe. Tu je stajao Brent i zaklinjao se da će govoriti istinu, cijelu istinu i ništa drugo nego istinu. Ryan je bio prisutan kad se Brent posljednji put zaklinjao pred Bogom i svjedocima — kad se zaklinjao na ljubav i vjernost prema ţeni koju je tukao prije i koju će tući i ubuduće. Zakletve Brentu ne znače ništa. "Gospodne Langford, molim vas recite svoje puno ime." 'Brent Langford." "Vi ste šogor gospodina Duffyja, je li tako?" Sudac ga opet prekine, ovaj put glasnije. "Samo najvaţnije, gospodine Jackson, samo najvaţnije. Ne zanima me obiteljska povijest." "Da, suče. Gospodine Langford, dobili ste poziv da dođete na svjedočenje u ovom slučaju, je li tako?" "Da, tako je. U svojoj kući u Piedmont Springsu, u utorak popodne." "I mislili ste da sam za taj poziv odgovoran ja, jeli tako?"

"Tako sam to shvatio, da." "Što ste učinili nakon što vam je uručen poziv?" On slegne ramenima. "Bit ću iskren. Nisam bio sretan zbog toga." "Jeste li s nekim razgovarali o tome?" "Sa svojom ţenom." "Još s nekim, moţda?" "Da, s doktorom Duffyjem." Ryan razgorači oči. Znao je da je Brent laţljivac. Ali nije imao pojma daje ovakav laţljivac. Brzo je načrčkao poruku Normu: Sere! "Kako je došlo do tog razgovora?" "Ryan me nazvao tu večer telefonom." "Što vam je rekao?" "Rekao je: 'Brent, ovog svjedočenja ne smije biti. Previše je novca u igri. "Što bi trebalo značiti..." "Prigovor," reče Norm ustajući. "Ovo bi bilo nagađanje." "Preformulirat ću pitanje," reče Norm. "Kako ste shvatili ono što vam je rekao?" "Isti prigovor," reče Norm. Sudac se nagne prema naprijed. "Nema porote na ovom saslušanju, gospodine Klusmire. Poslušajmo svjedoka. Neka svjedok odgovori na postavljeno pitanje." "Imao sam dojam da on ima ozbiljnu svotu novca za koju ne ţeli da Liz sazna." "Zašto ste stekli takav dojam?'' "Zato što mije Sarah rekla za to." "Primjedba," vikne Norm. "Suče, ovo je postalo rekla-kazala, čisto naklapanje."

"Prihvaća se. Gospodine Langford, recite nam ono što znate iz prve ruke i sve ono što vam je eventualno rekao doktor Duffy. Ali nemojte nam govoriti o stvarima koje su vam rekli drugi ljudi." Brent odgovori najpristojnijim tonom. "Dobro, suče." Jackson nastavi: "Gospodine Langford, jeste li sigurni da vam je upravo vaša ţena spomenula spomenula taj novac? Ili je to učinio sam doktor Duffy?" "Primjedba. Ovo je smiješno. Navodi svjedoka." "Odbija se." "Kad malo bolje razmislim," reče Brent, "moguće je da mi je to rekao i Ryan. Da. To je učinio Ryan. Potpuno sam siguran." "Dobro," reče Jackson. "Sad kad smo to razjasnili, ţelio bih saznati nešto više o tom novcu koji je doktor Duffy ţelio skriti od svoje ţene. Znate li je li taj novac ikad čuvan u nekakvom kovčegu ili sefu s bravom koju otvara brojčana kombinacija?" "Ne znam." "Je li takvo nešto moguće?" inzistirao je Jackson. "Prigovor." "Prihvaća se." "Suče," reče Jackson, "samo pokušavam pokazati da je doktor Duffy imao motiv da zaustavi svjedočenje. Bio je zabrinut da će mi, ukoliko nastavimo, Brent reći za novac koji doktor Duffy pokušava skriti od moje klijentice." "Prigovor se prihvaća," reče sudac. "Ne trebate ići u širinu, gospodine Jackson. Postigli ste cilj i povezali konce. Nećete večeras ići u zatvor."

"Hvala vam, suče." Pogledao je svoje bilješke, a zatim se opet okrenuo prema svjedoku. "Gospodine Langford, vratimo se na vaš telefonski razgovor s doktorom Duffyjem Nakon što vam je rekao da svjedočenje treba spriječiti, što ste vi odgovorili?" "Rekao sam mu da nisam odvjetnik i da te mogu učiniti ništa da do svjedočenja ne dođe." "Što je doktor Duffy rekao na to?" "Rekao je da se ne radi o pravnoj stvari. Jedini način da se spriječi ovo svjedočenje je da odrţim Lizinu odvjetniku lekciju." "Moţete li preciznije ponoviti njegove riječi?" "Mogu. Sjećam se točno svega što je rekao." "Molim vas, recite nam precizno što vam je rekao doktor Duffy." Zacrvenio se, kao da mu je neugodno. "Ne volim se prosto izraţavati." U Ryanu je kipjelo. Brent je bio prostota n pokretu. Sudac tada doda: "Jako je vaţno da čujemo točne riječi doktora Dutfyja." "U redu. Njegove točne riječi. Rekao je: 'Brent, ţelim da onog seronju Phila Jacksona izmlatiš na mrtvo ime i naučiš pameti." "Što ste vi rekli?" "Rekao sam mu da zaboravi na to. Da ne dolazi u obzir." "Kako je na to reagirao doktor Duffy?" "Poludio je. Rekao je da sam- pičkica. I još neke stvari koje se ne usuđujem ponoviti. A onda je rekao: 'U redu, nisi mi potreba. Naći ću nekoga drugoga da to obavi umjesto tebe."' "Je li rekao koga će naći?" "Nije." "Što ste nakon toga učinili?"

"Nisam znao što bih. Cijelu noć nisam mogao spavati od brige." "Zašto niste upozorili gospodina Jacksona?" 'To sam naposljetku i odlučio učiniti. Ustao sam usred noći i odvezao se u Denver. Pazite, došao sam u sukob s bratom svoje supruge. Nisam to

mogao učiniti tek tako. On je član obitelji. Nisam htio zvati policiju zbog njega. Htio sam razgovarati s Liz i reći joj za sve." "Ali niste došli na vrijeme." "Ne. Nisam mislio da će Ryan unajmiti nekoga za takav posao tako brzo. Sljedeće što znam, jest da ste završili u bolnici. Nakon što sam čuo što se dogodilo, uplašio sam se. Ostao sam u Denveru to jutro, ne znajući što da radim. A onda sam se vratio kući." "Hvala vam, gospodine Langford. Znam da nije lako svjedočiti protiv nekoga tko je u vašoj obitelji. Drago nam je što ste danas tu došli." "Unakrsno ispitivanje, gospodine Klusmire?" Norm ustane. "Suče, već sam rekao da smo iznenađeni što se gospodin Langford uopće pojavio u sudnici jutros. I, iskreno rečeno, zaista smo zaprepašteni njegovim svjedočenjem. Mogu li dobiti petnaest minuta pauze da porazgovaram sa svoj im klijentom?" "Znate što," reče sudac. "Uzmite koliko vam god vremena treba. Htio sam proglasiti pauzu, ali čini mi se da bi se problem mogao samo produbiti, ako vam je jasno na što mislim. U svakom slučaju, čuo sam dovoljno svjedočenja s obzirom na to da je danas subota. Ovo je preliminarno saslušanje i zakon ne nalaţe da moram čuti sve u sudnici prije nego što donesem odluku. Međutim, u interesu pravde, odgodit ću ovo za pet sati poslije podne u ponedjeljak. Do tada ćete imati vremana da podnesete pismene zahtjeve sudu."

"Ali suče..." "Sud je raspušten," reče udarivši snaţno čekićem o stol. "Ustanite!" viknuo je sudski činovnik. Ryan je ustao pokraj svog odvjetnika, vidljivo zbunjen. "Ne vjerujem da se ovo događa." Sudac je nestao iz sudnice u nekoliko sekundi. Brent je sišao s klupe za svjedoka i projurio pokraj odvjetnika. Ryan je krenuo za njim, ali ga je Norm zaustavio. "Pusti ga," reče tiho. "Nemoj gledati ni njega ni Jacksona ni svoju ţenu. Samo će ti izletjeti nešto zbog čega ćeš kasnije poţaliti. A, vjeruj mi, oni paţljivo prave bilješke." Ryan proguta svoj bijes i pusti ga da prođe. Jackson je spremio papire u aktovku. Liz mu je hodala sa strane, gotovo se skrivajući iza svog odvjetnika. On se zaustavio pri izlasku. "Dobro došli na obiteljski sud, gospodo." Ryan se svim silama trudio suzdrţati da ne kaţe ništa, ali je ipak uspio. Samo je gledao kako odlaze iz sudnice. Liz ga je uhvatila pod ruku dok su prelazili kroz vrata. Vrata su se nekoliko puta, zbog inercije, zaljuljala naprijed-natrag za njima. Pri trećem njihanja, vidio je kake se Brent i Jackson rukuju u hodniku. I Liz je bila tamo i smiješila se. Svo troje se smiješilo. Bila su to tri mušketira. "Zaista ne mogu vjerovati da seovo događa," reče tiho. 47 Ĉinilo mu se da voţnja do Normove kuće traje čitavu vječnost. Ryan je sjedio na suvozačevu mjestu. Norm je bio za volanom i samo slušao što mu govori njegov prijatelj. Ryan ga nije kritizirao. Više je kritizirao sam proces.

"To je potpuno čudno," reče Ryan. "U jednom trenutku sudac Novak prijeti da će baciti Jacksona u zatvor, a već u sljedećem izbacuje nas iz sudnice." "Viđao sam takve stvari na sudovima. Suci uvijek prijete da će zadrţati odvjetnike i izbaciti slučaj. To stvara iluziju pravednosti. Kad god čujem takve gluposti, znam da je moj klijent u gadnom sosu. Pretpostavljam da je slično i na obiteljskom sudu - iako barem nisi u zatvoru." "To je ironija. Brent je onaj kojeg bi trebalo staviti pod ključ. Umjesto toga, on i Jackson su se udruţili." "Ni najmanje ne sumnjam da je Brent premlatio Jacksona. Ali Jackson je nekako - vjerojatno preko svojih veza s FBI-em - morao saznati za bankovni račun s tri milijuna dolara. Velika lova jako je učinkovita pri iscjeljivanju starih rana. Očito je da su dogovorili sporazum." "Kakav sporazum?" "Jackson mu je vjerojatno ponudio dvije mogućnosti. Prvo, Brent moţe pomoći Liz da dobije svoj dio novca. Ili drugo, Jackson moţe nahuškati FBI na Brenta i srediti da provede sljedećih tri do šest godina u zatvoru." "Misliš da im je Brent rekao za dva milijuna na tavanu?" "Moguće da jest. Jackson je bio jako oprezan pri postavljanju pitanja. Nije išao u detalje s iznosom novca, niti gdje se on nalazi, je li u gotovini ili ne Kad je u pitanju novac, zna da ne donosi korist svom klijentu tako što uvlači FBI ili Poreznu sluţbu. Ne ţeli ubiti koku koja nosi zlatna jaja." "Ne mogu vjerovati da Liz sudjeluje u ovome. Ona čak nikad nije ni voljela Brenta." "On je sve što ona ima. Pogledaj to s njezine točke gledišta, Ryane. Nikad joj nisi spomenuo novac. Ona je za njega morala saznati od svog odvjetnika. On joj je rekao da tvoj otac ima tri milijuna dolara na stranom bankovnom računu. Iako ona moţda ne voli Brenta,povjero vala je u priču da si

unajmio nekoga da premlati Jicksona. Povrh svega, tvoj otac joj je dao kombinaciju za otvaranje brave. Zar ne misliš da je normalno da se osjeća pomalo uvrijeđeno?" Ryan odmahne glavom. "Ta kombinacija mi nije jasna. Nije mi jasno što je otac pokušavao postići." "Što se tu ima za razumjeti? Tvoj je stari volio Liz. Iskreno rečeno, mislim da mu je bilo ţao što je išla toliko za tobom dok si studirao, a onda završila u Piedmont Springsu." 'Tata me je nagovarao da je ostavim. Ispričao sam ti tu priču, zar ne? Jako sofisticiranu analogiju mog tate. Kad se skućiš, ne traţi više drugu." "Moţda je osjećao krivnju što ti je dao loš savjet." "Ili lošu metaforu." "Što god. Najvaţnije je da je htio da Liz i ti ostanete zajedno. Zato je tebi rekao gdje se novac nalazi, a njoj kombinaciju. Prisiljavao vas je da djelujete zajedno." "Samo što je zabrljao. Nije zatvorio bravu nakon što je poklopio kovčeg. Još uvijek je bila namještena na kombinaciju kad sam ga pronašao. Odmah sam ga otvorio." "Dakle, njegova je namjera bila jasna." Ryan pogleda kroz prozor. "Ovo saslušanje je izgubljeno, zato ne ţelim da podnosiš ikakve molbe. Jackson je napadnut dok si bio u Panami, tako da se Brentovu svjedočenju moţemo suprotstaviti samo tako da objasnimo što si radio dok si bio tamo. Nema smisla da to činimo dok FBI njuška okolo." "Znači, jednostavno ćeš pustiti suca da čini svoje?" -"Nazvat ću Jacksona i pokušati se dogovoriti s njim. Sudac bi trebao potpisati nešto što direktno ne tvrdi da si odgovoran za napad, ali svakako potvrđuje da pristaješ da se za vrijeme trajanja slučaja ne pribliţavaš Jacksonu i svojoj ţeni na stotinu metara."

"Divno. Brent godinama zlostavlja moju sestru, a sad je upravo on ključni svjedok za zabranu pribliţavanja koja se odnosi na mene." 'Ta zabrana tehnički ne mora štititi Brenta. Samo Liz i njezina odvjetnika. Ali moj savjet je da se za svaki slučaj drţiš podalje i od njega." "I hoću," reče Ryan. "Ĉim slomim njegov jebeni vrat." Jeanette Duffy se vratila kući iz frizerskog salona oko dva sata. Bio je to njezin uobičajeni subotnji ritual. Dovezla je auto do garaţe. Blaga kiša porosilaje stazu do kuhinjskih vrata. Uzela je ključeve i sitnim brzim koracima se uspela uza stube, pokušavajući spasiti frizuru od nepovoljnog vremena. Stavila je ključ u bravu, a zatim zastala. Staklo na vratima bilo je razbijeno. Vrata su već bila otključana. Jeanette je pojurila niza stube, prestrašena. Otvorila je vrata automobila i uskočila unutra. Ruka joj se tako tresla daje jedva uspjela staviti ključ u bravu. Kad joj je to pošlo za rukom, brzo je odvezla auto s kolnog prilaza. Prljava cesta bila je skliska od kiše. Automobil se malo pokliznuo u blatnjavoj lokvi, ali uspjela je ponovno uspostaviti kontrolu nad njim. Sto metara niz cestu nalazila se farma McClennyjevih, njezinih najbliţih susjeda. Došla je do njihova kolnog prilaza i potrčala prema vratima. Javio se gospodin McClenny. "Mislim da su me pokrali!" vikala je. "Mogu li se posluţiti vašim telefonom?" McClenny je djelić sekunde bio u šoku. Ovdje se nikad nisu događale krađe. "Naravno," reče dok je otvarao vrata. "Telefon je u kuhinji."

"Hvala." Potrčala je kroz dnevnu sobu i zgrabila telefon. Počela je birati broj policije, a onda zastala. Iznenada se sjetila da bi ovo moglo biti još jedno poglavlje između Ryana i Brentaobiteljska stvar. Moţda je Ryan zaprijetio da će spaliti novac, a Brent ga je došao uzeti.

Posegnula je u torbicu za brojem koji joj je dao Ryan — brojem Normove kuće. Nervozno ga je okrenula. Normova se ţena javila i pozvala Ryana. Začuvši sinov glas osjetila je malo olakšanje. "Ryane," reče tiho. "Mislim da smo pokradeni." "Što?" "Naša kći. Mislim da je neko provalio. Na straţnjim vratima razbijeno je staklo." "Jesi li povrijeđena?" "Ne, nisam." "Jesi li vidjela ikoga?" "Nisam." "Gdje si sad?" "Kod McClennyjevih." "Dobro. Nemoj ulaziti u kuću, mama. Otiđi kod Sarah. Ne, kad malo bolje razmislim. Brent se vraća kući. Moţeš li ostati kod McClennyjevih par sati?" "Mislim da mogu. I ja bih njima pomogla." "U redu. Sad ću krenuti. Trebao bih stići tamo malo nakon što padne mrak." "Hoću li zvati policiju?" On je malo razmislio. "Ne," reče odlučno. "Nemoj zvati policiju. Ja ću doći večeras. Sve ću srediti."

Amy je nekoliko puta telefonirala u subotu, ali svaki put su joj rekli da je Marilyn zauzeta. Ostavljala je poruke, ali odgovora nije bilo. Znala je da se Marilyn vratila iz Washingtona jer je u lokalnim novinama vidjela njezinu sliku na kojoj izlazi iz aviona na međunarodnom aerodromu u Denveru u subotu ujutro. Nakon četiri sata više nije mogla čekati. Nazvala je Marilyninu kućnu pomoćnicu. "Recite joj da su me traţili iz FBI-a," reče Amy. "Moram razgovarati s njom." Nakon dvadesetak minuta zazvonio je Amyn telefon. Marilyn je zvučala manje zabrinuto nego što je Amy očekivala. Zapravo, pomalo kao da se ispričavala. "Nisam te izbjegavala, Amy. Samo što sam u posljednje vrijeme u velikoj strci. Zvalo me na tisuće ljudi u posljednja dvadeset četiri sata kako bi mi čestitali na imenovanju." "Oprostite. I ja sam vam trebala čestitati. Samo što je moj entuzijazam pao u sjenu nakon razgovora s agentom FBI-em." "Nemaš se zašto zabrinjavati," reče Marilyn. "FBI vrši rutinske provjere svih predsjedničkih kandidata. To im je posao." "Mislim da ovo nije bila rutinska provjera." "Vjeruj mi. Ĉim se objavi imenovanje, FBI povlači svoje istraţitelje." "Ne, poslušajte me. Bila sam na ručku, gledala vas i predsjednika na televiziji, a onda mi je pristupio njihov agent, u restoranu. Nije se radilo o vašem imenovanju." "Nego o čemu, Amy?" Amy se borila sa samom sobom, traţeći prave riječi. "Zanimao ga je moj razgovor s Ryanom Duffyjem."

"Oh, moj Boţe. Amy, rekla sam ti da se kloniš tih ljudi. Moţeš li uopće zamisliti u kakvoj sam sad situaciji? Svi oko mene predstavljaju ogledalo mog karaktera. Posebno netko kao što si ti. Nije nikakva tajna da smo nas dvije bliske." Amyn glas zadrhti. "Koliko smo bliske?" "Jako bliske. Znaš to." "Znam, da. Ali sam zbunjena. Bila sam budna cijelu noć. Nisam mogla prestati razmišljati o onome što ste mi rekli sinoć. Ne razumijem to. Moram vas pitati: zašto bi netko tko vas je silovao prije četrdeset šest godina sada meni poslao dvjesto tisuća dolara neposredno prije svoje smrti?" "Nemam pojma." "Marilyn, jesmo li mi... u nekakvom srodstvu?" Nastupila je tišina. Naposljetku se začuo odgovor. "Rekla sam ti da o ovome ne moţemo više razgovarati. Molim te, ne tjeraj me na to." "Ali, imam toliko pitanja." "Ponekad je na neka pitanja bolje ne traţiti odgovor." "Bolje za vas, moţda." "Bolje za nas obje. Nemoj da te opet molim, Amy. Prestani se baviti ovim. Nikud te neće odvesti." "Marilyn, molim vas." "Zbogom, Amy." Amy ju je htjela još jednom zamoliti, ali linija se prekinula. Ostala je u šoku. Spustila je slušalicu. Prvi put u ţivotu, Marilyn Gaslow joj je spustila slušalicu. 48. Vozeći se noću cestom 287, osjećao je monotoniju. Cesta se pruţala prema jugu kroz tihe istočne ravnice, nepodnošljivo prostrane i ravne poput mora mračnih kukuruzišta. Sve što je vidio oko

sebe bila je cesta, a i nju je vidio tek dokle su je osvjetljavala svjetla na njegovu automobilu. S upaljenim svjetlima vidio je prvi red kukuruza sa strane i poneku telefonsku govornicu. Brent je opet uključio brisače. Bila je to igrica koju je igrao sa slabom kišicom. Sićušne kapljice skupljale su se na prednjem staklu jedna po jedna. Brzinu je drţao na sedamdeset milja na sat, a onda je pratio koliko dugo moţe izdrţati bez brisanja stakla. Ovaj put je izdrţao jedanaest milja. Novi svjetski rekord. Isključio je brisače i stao prebirati po radiju. Denverski radio davno je izgubio. Bio je gotovo kod kuće. Nisu mu trebali ulični znakovi da mu to bude jasno. Tamo gdje civilizacija završava, počinje Piedmont Springs. Naišao je na stanicu s country glazbom i pojačao ton. Pogledao je na kojoj se frekvenciji zaustavio i na trenutak skrenuo pogled s ceste. To je bilo dovoljno da udari u komad drveta koji se našao na njoj, u punoj brzini. Pri udarcu je osjetio da mu je pukla guma. Izgubio je kontrolu nad vozilom. Brent je pokušavao okrenuti lijevo, pa desno, pa se vratiti nazad. Atomobil je skrenuo u jarak s lijeve strane i prevrnuo se. Zaustavio se gdje se najmanje nadao. Volan ga je pritisnuo tako da se nije mogao pomaknuti. Naposljetku je duboko udahnuo i spustio ruke. Bio je potresen, ali ne i ozlijeđen. Na trenutak je samo sjedio na mjestu. Kišne kapi skupljale su se na staklu. Svjetla su bila usmjerena na kukuruzište. Polje se činilo još mračnije sad kad se automobil nije kretao. Isključio je svjetla i uključio signal za slučaj opasnosti. Otključao je vrata i izišao iz auta. Dvije gume su bile puknute, prednja i straţnja s vozačeve strane. "K vragu," reče udarivši nogom po prljavštini.

Otišaoje do straţnje strane automobila i otvorio spremište. Malo svjetlo nije baš bilo dovoljno da dobro razgleda što se nalazi unutra. Znao je da ima rezervnu gumu. Nadao se da je Sarah ostavila unutra i ono ljepilo u spreju. Nagnuo se naprijed i od struka prema gore zaronio u unutrašnjost spremnika. Nije primijetio korake iza sebe. 'Trebate li pomoć?" Brenta je glas iznenadio, tako da je udario glavom o poklopac auta. Brzo se okrenuo. Ĉovjek koji mu se obratio bio je u mraku nekoliko metara niz cestu i svjetla nisu sezala do njega. "Da," reče nervozno. "Probila mi se guma. Zapravo dvije." "Baš šteta." Od takvog tona nije osjetio nekakvo olakšanje. Brent gotovo ništa nije vidio u mraku. Na ovoj daljini treperava narančasta svjetla samo su se poigravala s njegovim vidom. Pokušavao se fokusirati na neznanca, ali nije vidio ništa. Kad je malo bolje razmislio, sjetio se da nije niti čuo njegov automobil. Ĉovjek kao da se pojavio niotkud. Prevladao je instinkt za preţivljavanjem. Posegnuo je za ţeljeznim drţačem gume u spremištu. U trenutku se pojavila neznančeva ruka, s pištoljem u šaci. Pucanj je odjeknuo kroz noć. Brentova glava je odskočila unatrag. Pao je na koljena, a zatim na lice. Krv je šiknula iz rupe koja je nekad bila njegovo desno oko i razlila se po asfaltu. Pokraj njegova ramena počela se stvarati lokva. Onda je prestala teći. Sve je bilo tiho i mimo, osim lišća kukuruza koje je šumilo na njeţnom povjetarcu. Ĉovjek s pištoljem spustio je svoje oruţje i napravio nekoliko koraka naprijed. Hodao je samo po kolniku, ne i po zemlji, kao da nije ţelio ostaviti tragove stopala za sobom. Na treperavom

narančastom svjetlu goleme ruke izgledale su kao da su umjetne, a na njih su bile navučene gumene rukavice nalik na kirurške - neće biti otisaka prstiju. Naciljao je u Brentovu glavu i još jednom opalio, pogodivši straţnji dio njegove lubanje. Nakon što je obavio posao, izvadio je plastičnu vrećicu iz dţepa i spremio pištolj u nju. Koračao je prema automobilu i zaustavio se pokraj prednje lijeve gume. Kleknuo je i posegnuo u prostor iznad kotača te izvukao iznutra mali uređaj koji je tamo postavio dok je Brent bio u sudnici. Elektronski puis omogućavao mu je da prati Buick sve od Denvera. Pomoću njega je znao kad će staviti dasku s čavlima na cestu. Ustao je i otvorio vrata automobila. Nagnuo se unutra i upalio svjetla. U tom se trenutku pedesetak metara ispred na cesti ukazao auto. Bio je parkiran malo sa strane, tek toliko da promakne oku vozača koji dolazi u njegovu smjeru. Automobil se pribliţio Buicku. Otvorila su se vrata na suvozačevu mjestu. On je uskočio unutra. Auto se brzo udaljio u pravcu Denvera, ostavivši krvavi leš na cesti. Okrenuo se i bacio pogled na svoje djelo, a zatim izvadio oruţje iz kaputa. Divio mu se pri blijedom svjetlu u unutrašnjosti automobila, ne vadeći ga iz plastične vrećice. Revolver Smith & Wesson s drškom ukrašenom biserima. Nije bio njegov, ali mu se svakako sviđalo kako funkcionira. Frank Duffy je imao ukusa kad je oružje u pitanju. 49. Ryanov dojavljivač oglasio se kad je bio nešto sjevernije od Eadsa, oko sat vremena voţnje daleko od kuće. Jedno oko je drţao na pustoj cesti, a drugim je pogledao broj. Nije ga prepoznao. Poziv u

subotu navečer obično je značio daje netko ozbiljno bolestan. Međutim, nešto mu je govorilo da se ne radi o pozivu radi hitne liječničke pomoći. Zaustavio se na benzinskoj stanici i krenuo ravno do telefonske govornice i okrenuo broj. Kiša kao da je padala sve jače pri svakom pritisku na dugme. Primaknuo se bliţe telefonu, sklanjajući se od kapi. Nije to bilo neko sklonište. Hvala Bogu, odmah je dobio odgovor. "Brent je mrtav." Zbog zaglušujuće kiše pomislio je da mu se to učinilo. "Što ste rekli?" "Muţ tvoje sestre je mrtav. Dobio je dva metka u glavu. Tijelo mu leţi na cesti 287, oko pola sata daleko od vaše kuće." Ryan je prepoznao glas. Bio je to čovjek iz osiguranja u K&G. "Ubili ste ga." "Ne. Ti si ga ubio. Metkom iz pištolja tvog oca." Odmah je pomislio na provalu u kuću njegove majke. "Provalili ste i ukrali pištolj." "Da," zareţi on. "Kao da će policija u to povjerovati." "Kako ste ga našli? Kako ste uopće znali da moj otac ima pištolj?" "Sve je zapisano. A, budimo iskreni. Zar prva ladica u spavaćoj sobi nije prvo mjesto na koje ćete pogledati?" "Gadovi. Nećete se izvući tek tako." "Nemoj biti tako siguran. Poslušaj ovo." Začuo se "klik" na liniji, a nakon toga Ryanov vlastiti glas. Bila je to snimka njegova razgovora s Normom nakon saslušanja. Ryan je u šoku slušao Normove riječi. "Savjetujem ti da se kloniš Brenta." Onda je začuo svoj vlastiti odgovor: "Hoću. Ĉim slomim njegov jebeni vrat."

Snimka je bila gotova. Ryan je zatvorio oči ne mogavši vjerovati. "Prisluškujete Normov automobil." "Ja ne. To je sigurno bio onaj skitnica koji je naletio na tebe pred sudnicom. Sigurno mu je nešto ispalo u dţep tvog kaputa. Ĉuli smo cijelu katastrofu u sudnici - i sve što je bilo nakon toga." Ryan mahnito posegne u dţep kaputa, najprije lijevi, a zatim desni. Sićušni mikrofon napipao je na samom dnu. Izvadio ga je i zdrobio, izvan sebe od bijesa. "Dostaje bilo! Što ţelite od mene!" Odgovor je bio hladan i konkretan. "Kloni se FBI-a. I zaboravi da si ikad čuo za ime Joe Kozelka." "Ili?' "Ili će policija naći ovaj pištolj. Ĉut će ovaj razgovor. I pokucat će na tvoja vrata." Ryan nije stigao progovoriti. Veza se prekinula i začuo se telefonski signal. Slušalicu je i dalje drţao u ruci. Počeo je puhati vjetar i nositi kišu na njegovu kosu i lice. Nije znao koga bi prvoga nazvao. Sarah. Mamu. Norma. Kad je podignuo slušalicu bio je siguran samo u jednu stvar. Definitivno ne FBI. Nathan Rusch spustio je slušalicu na telefonskoj govornici i krenuo prema svom automobilu. Zbog dodatnog opreza, vozio se do Denvera okolnim putem, zapadno do Puebla i cestom 1-25. Natpisi i plakati duţ ceste nagovještavali su skori Arkansas Valley Fair, koji se odrţava svakog kolovoza u vrijeme dozrijevanja lubenica. Lubenice su podsjećale Ruscha na stare epizode showa Davida Lettermana, u kojima je njihov voditelj bacao teške lubenice sa zgrada na Manhattanu i razbijao ih o pločnik. Završile bi slično kao i Brentova glava tamo na cesti. Lubeničasti Langford. Dvadeset godina se bavi ovim poslom i svim svojim zadacima volio je davati imena. Posebno je volio baš ovaj.

Parkiralište pokraj restorana Denny's bilo je gotovo puno. Doručak Grand Slam očito je bio hit subotnje večeri. Prošao je nekoliko redova parkiranih automobila, a onda se zaustavio pokraj bijelog Taurusa. Vozačev prozor se otvorio. Njegova partnerica sjedila je za volanom. Večeras nije nosila ni crnu ni plavu periku. Na glavi je imala svoju prirodnu, smeđu kosu. "Jesi li ga sredio?" zapitala je. "Jesam." "Dobro." Pomaknula se na suvozačevo mjesto. Rusch je otvorio vrata i sjeo za volan. "Izgleda da smo prilično dobar tim nas dvoje, ha?" Upalio je motor, ne pokazujući nikakva znaka prijateljskog slaganja dok se izvlačio s parkiralište. "Opet si zajebala stvar, Sheila." "Nipošto. Učinila sam sve što sam trebala." "To nije trebala biti tako očigledna provala. Najvaţnije je da je Duffy upotrijebio pištolj njegova oca. Ako se pokaţe da je netko provalio u kuću i ukrao pištolj prije nego što je Brent krepao, nismo dobili ništa." "Kuća je bila zaključana. Što sam trebala učiniti? Mislila sam da sam dobro obavila posao samim time što sam pištolj našla onako brzo." "Nije bilo tako savršeno, Sheila. Devetero od desetero ljudi drţe svoj pištolj u ladici komode u svojoj spavaćoj sobi." Pogledala je kroz prozor. "Uvijek me podcjenjuješ." "Podcjenjujem? Otišla si u Panamu i ostavila otiske prstiju na čaši. Otišla si u kuću Duffyjevih i provalila kao kakav amater." Odmahnuo je glavom gunđajući. "Sigurno sam bio lud što sam ti povjerio takav zadatak."

Ona se nagne prema njemu, stisnutih očiju. "Svi imamo svoje dobre strane," reče prelazeći vršcima prstiju po unutrašnjoj strani njegova bedra. "I svi imamo svoje slabosti." Odgurnuo je njezinu ruku. "Ovaj put ti neće upaliti. Do sada te podnosim. Ali Kozelka ne tolerira greške." "Što time ţeliš reći, Nathane?" Pogledao je nju, a zatim opet cestu. "Gospodin Kozelka se jako zabrinuo da će onaj Duffy odnijeti čašu u FBI. Još se više zabrinuo da bi im mogla spomenuti ime Kozelka. Postojala su dva načina da se pobrinem da se to ne dogodi. Jedan je bio da sredim da ne dođe do susreta između Duffyja i FBI-a. A drugi... pa, mislim da znaš što bi to bilo." Pogledala je nervozno njegove ruke na volanu, kao daje iznenada postala svjesna kako su velike. "U okolnostima kakve su bile, učinila sam najbolje što sam mogla." "Moglo bi proći. Ĉak i uz ovakve greške, sumnjam da će Duffy otići u FBI prije nego što on i njegov odvjetnik dobiju priliku da ovo riješe." "A što onda?" "Onda ćemo ići dalje." Blago se nasmiješila. "Nadam se da će sve proći dobro." "Da," reče hladno. "Znam da se nadaš." Ryan je najprije nazvao majku. Još uvijek je bila kod McClennyjevih, gdje joj je rekao da ostane dok se on vrati iz Denvera. Kiša je i dalje padala dok joj je pričao o svemu što se dogodilo, od katastrofe u sudnici do prijetećeg telefonskog poziva. Kad je završio svoju priču, jedva je bio svjestan činjenice daje mokar do koţe. Ĉinilo se da ju je šokirala vijest o Brentovoj smrti, iako ju nije zapravo rastuţila. Pionirski duh koji ju je napustio prilikom muţevljeve smrti odjednom se vratio.

"Jesi li siguran da je mrtav?" "Nisam vidio njegov leš, ako na to misliš." "Kako onda znaš da taj čovjek ne blefira?" "Ne bi provalio u kuću i ukrao tatin pištolj samo zato da bi blefirao. Mogu otići tamo i sam pogledati, ako to ţeliš." "Ne, ne čini to." Ton njezina glasa ga je uznemirio. "Zašto ne?" "Zato što je policija moţda već tamo. Mislim da ne bi trebao razgovarati s njima." "Zašto ne?" "Zato što prije toga o svemu trebaš dobro razmisliti. Što ćeš im reći?" "Htio sam im reći da mislim da mi je podmetnuto ubojstvo koje nisam počinio. Na taj ću način zadati udarac Kozelki." "Molim te, ne čini to." "Zašto ne, mama?" "Zato što ako kaţeš policiji da ti je namješteno ubojstvo, morat ćeš im reći i zašto ti je namješteno." "Mislim da je došlo vrijeme da ovo raščistimo." "Ne." Ryan je bio uporan. "Zašto tako misliš?" "Ne radi se samo o tebi, Ryane. I ja sam umiješana u ovo." "O čemu to govoriš, mama? Podmetnuto mi je ubojstvo." "Još nije. Samo su zaprijetili da će ti ga podmetnuti. Podmetnut će ti ga jedino ako kaţeš FBI-u što je tvoj otac učinio. Budeš li drţao jezik za zubima, Brentovo ubojstvo bit će samo još jedan neriješeni slučaj." Otvorio je usta, ali riječi nisu nadolazile. Nije mogao vjerovati da to govori njegova rođena majka. "Mama, čovjek je ubijen." "Ne bilo koji čovjek, Brent. Ţao mi je, ali ne mogu roniti suze za čovjekom koji je podignuo ruku na moju kćer. Brent je mrtav. To ne moţeš promijeniti tako što ćeš reći policiji za podmetanje. A ne

moţeš reći policiji za prijevaru, a da ne uništiš očev dobar glas i ugled. Ništa od toga neće vratiti Brenta, čak i kad bismo ţeljeli da se vrati." "Mama, već sam učinio i više nego što bih trebao kako bih ucjenu zadrţao kao tajnu." "K vragu. Nisam zabrinuta zbog ucjene. Nego zbog silovanja. Ne mogu podnijeti da svi u Prowers Countyju misle da sam četrdeset šest godina bila udana za silovatelja!" Ryan je na trenutak zanijemio. "Mislio sam da ne znaš za silovanje. Rekla si mi da ne znaš što se nalazi u onom sefu u Panami. Rekla si da ne ţeliš znati." Glas joj je podrhtavao, ali više nije vikala. "Naravno da znam." "Zašto si mi lagala prije nego što sam otišao u Panamu?" "Ţao mi je." "Zašto mi nisi rekla što znaš?" "Ryane, molim te." "Ne," reče on oštro. "Znala si. Zašto mi nisi rekla?" "Bojala sam se," reče ona blago. "Ĉega si se bojala?" "Bojala sam se da nikad nećeš moći razumjeti kako sam mu mogla oprostiti. Molim te, Ryane. Nemojmo dopustiti da bude ovako. Muţ tvoje sestre upravo je ubijen. Ne bi trebala čuti za to od susjeda. Moram otići do nje. Ja ću joj to reći." "Nemoj se skrivati iza Sarah." "Ne skrivam se. Ne više. Vidimo se u kući. Onda ćemo Sarah, ti i ja porazgovarati o ovome. Kao prava obitelj." "Ili ono što je od nje ostalo." "Molim te, sine. Strpi se malo." Bio je ispunjen gorčinom, ali ju je potisnuo duboko. "U redu, mama. Vidimo se kod kuće." 50.

Ryan se vozio kući duţim putem, pustom cestom koju je otkrio još davno kao dječak koji se volio voziti na biciklu. Taj put ni na koji način nije bio prečica. Bila je to zaobilaznica kojom je ţelio mimoići mjesto zločina na cesti 287. Pretpostavljao je da je policija već došla tamo. Nakon obećanja danog majci, nije ţelio doći u iskušenje da se zaustavi i kaţe nešto zbog čega bi kasnije lako mogao poţaliti. Vozio je brţe nego što je trebao. Cesta je bila uska, a zbog okolnih stabala činila se još uţom. Normalan vozač bi usporio, ali ne i Ryan. Ne večeras. Cesta je bila puna rupa pa je poskakivao, ali to je bila idealna hrana za zbrkane misli u njegovu mozgu. U svoj toj zbrci, pred očima mu je stalno bilo Brentovo mrtvo tijelo na cesti. Nije volio svog šogora, pogotovo ne nakon jutrošnjeg saslušanja i njegova svjedočenja. Ipak, pomisao na novac na tavanu koji je doveo do ubojstva člana obitelji bila je uznemirujuća. Pitao se što li će Liz misliti. Mogao je samo zamisliti što bi njezin odvjetnik od ovoga mogao napraviti. Ĉak i bez pištolja i audiovrpce kojom ga je plašio Kozelka, Jackson je lako mogao uprijeti prstom u Ryana Tko bi drugi mogao imati tako očigledan motiv za ubojstvo tog nesretnika? Moţda je to i zasluţio. Ĉinjenica je bila da je Brent mrtav jer je Ryan zaprijetio Kozelki. Zbog toga je djelomično osjećao krivnju, uglavnom zato što je toliko puta u prošlosti zaţelio da Brenta više nema. Sad mu se ta ţelja i ostvarila. Duga prljava cesta spajala se s autocestom pokraj stare štale i silosa. Ryan je izašao na kolnik bez usporavanja i stigao do Sarahine kuće u rekordnom vremenu. Zaustavio je automobil na kolnom prilazu i brzo izletio iz njega. Svjetlo na trijemu bilo je uključeno i osvjetljavalo je od kiše mokru stazu koja vodi do ulaznih vrata. Nije niti kucao. Vrata su bila otključana. "Mama?" reče ulazeći u dnevnu sobu.

"Ovdje sam." Odgovor je došao iz kuhinje. Ryan pojuri prema tamo. Majka je sjedila za kuhinjskim stolom. Sarah je mlitavo sjedila na stolici pokraj nje i oslanjala se na nju kao ţalosna udovica. Ryan je vidio tugu u očima svoje sestre. Polako se ta tuga pretvorila u bijes. "Oh, Ryane," reče ona prezirno. "Kako si to mogao učiniti?" "Što kako sam mogao učiniti?" "Rodit ću dijete sljedeći mjesec. Kako si mogao to učiniti mom muţu?" "Ništa ja nisam učinio Brentu." Pogledao je majku molećivim izrazom na licu. "Mama, reci joj." "Već sam joj rekla," reče njegova majka. Sarah se namršti. "Podmetnuto? Ma da. Ni najmanje ne vjerujem u to. Brent mi je sve ispričao prije nego što je jutros išao na sud. Bojao se da ćeš se moţda pokušati osvetiti, ali tko je mogao zamisliti ovakvo nešto." "Gledaj, ne znam što ti je Brent rekao, ali..." "Rekao mije da si ga zvao iz Paname i traţio da premlati Lizina odvjetnika. On to nije mogao učiniti pa si našao nekog razbojnika." "Rekao je isto to i na sudu. To je laţ." "Jesi li unajmio nekoga da ubije mog muţa, Ryane? Ili si to sam učinio?" "Sarah, ja nemam nikakve veze s Brentovim ubojstvom." "Sve je počelo one večeri kad je Brent od tebe traţio novac u maminoj kući. Ti si ga tada počeo paliti. Pokušao si ga skriti kad je ona naišla, ali ga je ipak vidjela. Ubio si Brenta!" "Nisam ubio Brenta, zato, k vragu, već jednom začepi!"

Sarah se naslonila na majku i stala plakati. Jeanette je privukla kćer bliţe k sebi kako bi je tješila, a zatim pogledala Ryana. "Moramo se samo smiriti prije nego što kaţemo stvari koje ne mislimo. Prespavajmo dobro ovu noć pa ćemo ujutro razgovarati." "Ne!" vikne Ryan. "Rekla si mi preko telefona da bismo trebali o ovome porazgovarati kao prava obitelj. Pa, cijela obitelj je sada tu na okupu. Nemoj okolišati, mama. Moramo razgovarati - i to večeras." "Sad nije pogodan trenutak." Ryan je gotovo eksplodirao, ali je kucanje na prednjim vratima ublaţilo njegov bijes. Svo troje se pogleda, kao da se pitaju tko bi to mogao biti. "Očekujete li nekoga?" zapita Ryan. Obje su ţene odmahnule glavom. "Otvori ih, Ryane. Tvoja sestra to nije u stanju učiniti." Uzdahnuo je i krenuo prema vratima iz kuhinje. Snaţno je otvorio vrata, glasnije nego što bi trebalo. To je iznenadilo posjetitelja. "Zdravo, Ryane," reče čovjek tiho. Bio je to Josh Colburn, stari odvjetnik koji je napravio oporuku njegova oca. Ryan ga nije vidio još od pogreba. Nosio je svijetloţutu majicu na kojoj je bila napisana reklama lokalnog dućana. "Gospodine Colburn," reče iznenađeno. "Otkud vi?" "Svratio sam u kuglanu. Radi se o Brentu. Jadni čovjek. Najprije sam otišao do kuće vaše majke, ali tamo nije bilo nikoga pa sam došao ovamo najbrţe što sam mogao." "Jako lijepo od vas," reče, iznenađeno. "Ali, čemu tolika ţurba?" "Pa, trebao bih porazgovarati s vama. Imam neke probleme u vezi s provedbom uputa vašeg oca."

"Mog oca? O čemu to govorite?" On se naslonio naprijed i tiho prošaptao, kao da se radi o tajni od drţavne vaţnosti. "Imam omotnicu." "Gospodine Colburn, nemam pojma o čemu govorite." "Onu omotnicu. Frank mije rekao da je pošaljem direktno u Denver Post ako se bilo kome iz obitelji Duffy nešto dogodi." Ryan protrne. Bilo je upravo onako kao što je Norm rekao. U svakom slučaju ucjene postoji i sigurnosna mjera - neidentificirana treća osoba koja će automatski razotkriti tajnu u slučaju da ucjenjivača ili nekoga iz njegove obitelji ubiju. Na taj način se osigurava isplata novca. "Jeste li je već poslali?" zapita Ryan. "Nisam. Vidite, zbog toga sam zbunjen. Znam što je vaš otac osjećao prema Brentu. Mrzio gaje više od vas. Da budem iskren, nisam siguran je li Brenta uopće smatrao članom obitelji Duffy." "Gdje je sada omotnica?" "Kod mene u uredu. Drţim je zaključanu u sefu. Frank mi je rekao da je nikad ne nosim sa sobom." Ryan iziđe ispred vrata i stavi starom čovjeku prijateljski ruku na rame. "Dajte da nas dvojica porazgovaramo o tome," reče Ryan. "Na putu prema vašem uredu." Telefon je zazvonio iza ponoći. Amy je leţala na kauču u dnevnoj sobi i gledala neki stari film s Audrey Hepburn. Podignula je slušalicu beţičnog telefona sa stolića prije nego što je prodorni zvuk uspio probuditi Taylor ili baku. "Halo." "Amy, ovdje Ryan Duffy."

Amy je skočila s kauča i pritom prosula kokice na pod. "Otkud ti moj broj?" "Našao sam jedno staro pismo koje je napisala ţena po imenu Debby Parkens." Ona ustane, zapanjena. "To je moja majka." "To sam i pretpostavio. Poštanski ţig je iz Bouldera. Nazvao sam informacije. Postoji samo jedna Amy Parkens." Odjednom je poţalila što mu je uopće rekla svoje pravo ime. "Što hoćeš?" "Morao sam te nazvati. Amy, moj otac nije silovao tvoju majku." "Znam da nije. Silovao je..." Zaustavila se. Nije htjela uvlačiti Marilynino ime u ovo. "Samo me prestani gnjaviti. Nemoj mi se više nikad javljati." "Ne, čekaj. Znam zašto ti je moj otac poslao novac." Došla je u iskušenje da spusti slušalicu i jedva se suzdrţala da to ne učini. Bilo je to pitanje na koje je definitivno ţeljela znati odgovor. "Zašto?" "Ako ti kaţem preko telefona, mislit ćeš da izmišljam. Moramo se vidjeti, molim te." "Ne ţelim se uopće naći u tvojoj blizini. Samo mi reci sada." "Amy, moraš vidjeti pismo. Ne ţelim to podijeliti ni s tobom ni s bilo kim drugim dok ne budem siguran da je pravo. Ti si jedina koja to moţe potvrditi. Ponesi nešto što će ti pomoći prepoznati rukopis tvoje majke. Ali, molim te, dođi. Što prije." Zastala je da malo razmisli. Sad zna gdje ona ţivi. Odbije li naći se s njim, vjerojatno će joj doći na vrata, što bi morala dodatno objasniti FBI-u. "Dobro. Dođi u Boulder. Ali, ne moţemo se vidjeti u mom stanu." "Na ţalost, Boulder ne dolazi u obzir. Ne mogu otići iz Piedmont Springsa trenutno. Imam neke ozbiljne obiteljske probleme kojima se moram pozabaviti." "Kakva je ovo šala?"

"Jednostavno trenutno ne mogu nikamo ići. Još je netko... umro u mojoj obitelji." "Ţao mi je. Ali zar zaista očekuješ da opet prevalim sav onaj put do Piedmont Springsa?" "Učinit ćeš to ako ţeliš saznati zašto je tvoja majka pisala mom ocu samo dva tjedna prije svoje smrti." Cijelim tijelom su joj prošli trnci. Samo je to trebala čuti. "Bit ću tamo ujutro," reče i spusti slušalicu. 51. Glasno kucanje na vratima začulo se u samu zoru. Sarah je leţala na boku u fetalnom poloţaju, pokušavajući umanjiti bolove u leđima zbog trudnoće. Njezine otečene oči gledale su narančaste vodenaste kristale na budilici pokraj kreveta. Bilo je 6.22. Ustala je iz kreveta, navukla na sebe kućnu haljinu i krenula niza stube. Noć je uzela svoj danak. Spavala je jako malo, a plakala jako puno. Nisu to bile suze tipične za tugu. Bile su pune samosaţaljenja i zabrinutosti za vlastitu budućnost. Mislila je na dalju budućnost, ali ona bliţa ju je najviše uznemiravala. Majka je sinoć umjesto nje razgovarala s policijom. Rekla im je daje Sarah emocionalno slomljena i da nije u stanju razgovarati. Uskoro će, međutim, morati razgovarati s istraţiteljima iz Odjela za ubojstva. Sigurno će je pitati zna li za ikakav razlog zbog kojeg bi netko ţelio ubiti njezina muţa. Jedno pitanje ju je drţalo budnom veći dio noći: Što će im reći za očev novac? I dalje se čulo kucanje.

"Dolazim," reče ona vukući se prema vratima. Odjednom je poţalila što je rekla bilo što. Zbog toga je izgubila mogućnost da proviri kroz prozor i vidi tko je vani te se pretvara da je nema kod kuće. Ipak je odmaknula zavjesu kako bi diskretno provirila. Ĉovjek koji je stajao na trijemu gledao je prema kolnom prilazu i bio je leđima okrenut prema kući. Njegov profil izgledao joj je nepoznato. Ĉinilo se da je zgodan i sportski, ali ukusno odjeven. Na ruci je imao skupocjeni sat. Iako nije bila spremna za razgovor s policijom, bila je sigurna da nitko iz šerifova ureda sebi ne moţe priuštiti Rolex. Otključala je bravu i otvorila vrata. "Gospodo Langford," reče on njeţnim, saţaljivim tonom. "Ja sam Phil Jackson." Ĉula je za njegovo ime, ali nije bila sigurna što bi mislila o njemu. "Vi ste Lizin odvjetnik." 'Tako je. Jako mije ţao zbog vašeg muţa. Znam da je ovo jako teško razdoblje za vas, ali je vaţno da porazgovaramo." "O čemu?" "Mogu li ući, molim vas?" "Ne." Odmaknuo se pola koraka unatrag. "Gospodo Langford, razumijem da imate nerazjašnjene osjećaje što se mene tiče, ali što prije shvatite da sam na vašoj strani, prije ćemo shvatiti što se dogodilo Brentu." "Znam što se dogodilo Brentu. Uvalio se u nešto u što nije trebao. I zato su ga ubili." "Ali to je učinio zbog vas. I vašeg djeteta." "U to čisto sumnjam." "To je istina. Nakon što je jučer ujutro svjedočio na sudu, nas dvojica smo malo porazgovarali. Između ostalog mije rekao da zna da nije bio dobar prema vama godinama. Uvijek je mislio da zasluţujete bolje."

Oči su joj se ispunile suzama. Iznenada je postala manje oštra. "Zaista je to rekao?" "Da, svakako da jest. Znao je da nije odrţao obećanje koje vam je dao. Ţalio je zbog toga, uţasno. Njegovo svjedočenje jučer na sudu bio je način na koji vam se ţelio oduţiti." "Meni se činilo da je tako samo ţelio nanijeti zlo Ryanu." "Ne. To nije bio njegov cilj. Cilj mu je bio zaštititi vas." "Ne razumijem." "Dopustite da budem otvoren. Znam sve o tri milijuna dolara u Banco del Istmo u Panami. Imam izvor koji mi je to jasno potvrdio. Brent je za to očito također znao. Najviše od svega se bojao da će Ryan - gospodin Dobri - sve upropastiti i ostaviti obitelj bez novca." 'Toga sam se i ja uvijek bojala." "To je razuman strah. Vaše potrebe su drukčije nego one vašeg brata. On je liječnik koji moţe zaraditi tone novca ako ţeli. Ali Liz, upravo kao i vi, zasluţuje taj novac. Kad je Brent došao pomoći Liz, zapravo se ţelio pobrinuti za vas. Isto tako, što god da ja učinim za Liz, pomoći će i vama." Stisnula je oči. "Što to vi moţete učiniti za mene?" "Mogu učiniti da Brentova smrt nije bila uzaludna." "Što bi to značilo?" ' To bi značilo da namjeravam poštovati dogovor između mene i Brenta. Sve dok njegova udovica ţeli surađivati sa mnom." "Moram znati više o tome." "Jako je jednostavno," reče Jackson. "U banci se nalaze tri milijuna dolara. Prema onome što mi je rekao Brent, vi i Ryan ćete ih dijeliti po pola. Liz ne bi trebala dobiti ništa." Sarah trepne očima. Onako kako je on to rekao, zvučalo je kao da zaista varaju Liz.

Jackson nastavi. "Dakle, evo što predlaţem. Vi zadrţite svoj dio nasljedstva. A uz to ćete dobiti još dvadeset posto svega što Liz dobije od Ryana uz vašu pomoć." "Gospodine Jackson, govorimo o mom bratu." On joj se primakne i pokaţe joj modrice ispod šminke. "Vaš brat je unajmio nekoga da me premlati. A također je vjerojatno da je ubio i vašeg muţa" "U to ne moţemo biti sigurni." "Ne moramo biti sigurni. Ne pokušavam ja njega strpati u zatvor niti od vas traţim da to učinite. Moramo samo uvjeriti suca koji vodi razvod da postoji mogućnost da je Ryan povezan s nasilnim činovima. Ako sudac samo posumnja da je to istina, mi smo pobjednici." "Ne znam," reče ona kolebajući se. "U redu," reče Jackson. "Dobit ćete trideset posto svega što Liz uzme od Ryana. Nakon što sam ja isplaćen, naravno." Sarah je osjetila kako joj navire adrenalin. Nakon toliko godina Brentova maltretiranja, pregovaranje joj je davalo osjećaj moći kakav nikad prije nije osjetila. Najbolje od svega je bilo to što Jackson još uvijek ne zna za preostala dva milijuna dolara na tavanu. Brent mu sigurno za to nije rekao. "Znate što," reče ona veselo. "Svakako ću razmisliti o vašem prijedlogu." Krenula je natrag u kuću i počela zatvarati vrata. Jackson je zaustavi. "Kad mogu očekivati vaš odgovor?" "Kad mi bude bolje i kad budem spremna," odgovori ona, a zatim lupne vratima. Zamjenik šerifa iz ureda u Prowers Countyju došao je u kuću Duffyjevih prije doručka. Kao što ga je savjetovao Norm, Ryan je prijavio provalu. Zamjenik je bio bivši Ryanov školski kolega, a nosio

je običnu zelenu ljetnu uniformu s kratkim rukavima. Ryan je s njim razgovarao nasamo, bez prisutnosti majke. Razbijeno staklo je, prema njegovim riječima, tipičan pokazatelj maloljetničkog kriminala, koji čini tri četvrtine ukupnog kriminala na tom području. Ryan je bio oprezan pri razgovoru s njim. Trik se sastojao u tome da jednostavno prijavi provalu bez spominjanja ubojstva, novca ili ucjene. "Je li što ukradeno iz kuće?" zapita zamjenik. "Nisam siguran," reče Ryan. To je bila istina. Još nije pogledao u očevu ladicu kako bi se uvjerio da je pištolj zaista ukraden. "Kad ste primijetili da je staklo razbijeno?" "Jutros," Opet, istina. Već je bila prošla ponoć kad je otišao u ured Josha Colburna, telefonirao Amy i vratio se kući pogledati prozor. Izvještaj je bio gotov za samo nekoliko minuta. Zbog obzira prema obiteljskoj tragediji - odnosno, zbog Brenta - zamjenik nije htio zadrţavati Ryana dulje nego što je neophodno. Ryan mu je zahvalio i gledao ga kako odlazi s kolnog prilaza, zaklanjajući oči rukama dok je policijski automobil nestajao u daljini na ţarkom jutarnjem suncu. Ryan se uspeo stubama i stao na trijem. Krajičkom oka ugledao je kako se pribliţava automobil. Kombi, zapravo. Pribliţavao se brzo i rasprskavao blatnjave lokve ostale od sinoćnje kiše. Kad se pribliţio na stotinu metara, prepoznao je vozača. Bila je to vozačica, Amy. Izišao je pred nju na kolni prilaz. Budući da je još morao reći majci za Amy, nije ţelio napraviti scenu. Kombi se zaustavio pokraj sandučića za poštu. Amy se nagnula kroz prozor. Izraz njezina

lica bio je suzdrţan, ni prijateljski niti neprijateljski. Oči su joj bile pomalo otečene nakon noćne voţnje. "Hvala što si došla," reče Ryan. "Molim te, nemoj mi zahvaljivati. Imaš li pismo?" "Zaključao sam ga u sef u klinici. Kao što sam rekao preko telefona, ne ţelim ga pokazati nikome dok ne potvrdiš da je pravo. Nisam još ni majci rekao za njega." Pritisnula je gas, spremna za polazak. "Idemo onda u grad." . "Moţeš ići sa mnom ako ţeliš." "Ići ću za tobom." Osjetio je nešto više od nepovjerenja u njezinu glasu. "Dobro. Onda idi za mnom." 52. Nikad nisu našli oproštajne- pismo. To je bilo prvo što je palo Amy na pamet kad joj je Ryan rekao za pismo njezine majke. Nedostatak takvog pisma bilo je nešto što je kopkalo Amy sve ove godine. To je bio ključni razlog zbog kojeg je vjerovala da se njezina majka nije ubila. O tome je razmišljala cijelim putem iz Bouldera. Kad je uzela pismo od Ryana, osjetila je mučninu u trbuhu. Amy ga je paţljivo drţala u rukama, kao daje kakav drevni pergament neprocjenjive vrijednosti. Otvorila gaje i stavila ispred sebe. Izgledalo je to kao prava ceremonija, sveta povezanost s prošlošću njezine majke. Pogledala je datum. Ryan je bio u pravu. Bilo je napisano samo dva tjedna prije nego što je umrla. Amy je polako čitala pismo nastojeći ne pokazivati nikakve reakcije. Znala je da je Ryan promatra s druge strane stola. Iako ovo nikad nije vidjela, nikad nije zaboravila svijetlo zeleni papir s majčinim inicijalima.

Pogledala ga je samo jednom, kao da je odjednom osjetila kako je zagušljivo u Ryanovoj klinici. Uređaj za klimatizaciju bio je isključen već danima. U prostoriji se nalazio samo jedan prozor, a i on je bio zaklonjen policama koje su sezale do stropa i bile pretrpane kartonima pacijenata. Točno iznad Amyne glave nalazio se dugi luster koji je bolje pristajao iznad kirurškog stola, nego ovdje. Više je grijao nego što je svijetlio. Bila je to vrućina koju su izazvale emocije, a koja ju je obuzimala sve više sa svakom rečenicom i riječi koju bi pročitala. Kad je došla do polovice pisma, iznad gornje usne su joj se pojavile sitne kapljice znoja, a usta su joj postala suha i slana. Ĉitala je u sebi, zamišljajući glas svoje majke. Zamišljala je kako stoji pred njom i to joj govori. Bila je to frustrirajuća vjeţba. Zamišljeni glas se mijenjao. Amy se morala u mislima vratiti u prošlost kako bi u sjećanje prizvala glas kojeg se sjećala kao djevojčica, ali umjesto njega se stalno upletao njezin uznemireni ton kakav je imala posljednjih dana svog ţivota. Imala je osjećaj kao da sluša radio s pokvarenom antenom. Povremeno su smetnje bile tako jake da se čak nije mogla ni sjetiti kako je njezina majka zapravo zvučala, sretna ili tuţna. U cijeloj zbrci miješala je majčin glas s glasovima Marilyn, bake i čak nje same. Zbog toga se ljutila. Bila je to nejasna ljutnja kakva ju je mučila cijeli ţivot - gnjev osmogodišnje djevojčice kojoj je oduzeta njezina mama. Ruke su joj drhtale dok se pribliţavala dnu stranice. Naposljetku je usporila ritam, čitajući majčinim glasom, glasno i jako. Ĉudno, ali dovršila je čitanje s jednim nesavladivim dojmom. "Ovo ne moţe biti istina." Ryan je zagonetno pogleda. "Misliš da je sve što piše u pismu laţ? Ili misliš da to nije napisala tvoja majka?" "Oboje."

Ryan se nije slagao s time. Ali je nastojao ne pokazivati svoje neslaganje. "Provjerimo najprije autentičnost pisma. Jesi li ponijela sa sobom nešto s čime bismo mogli usporediti pismo, kao što smo se dogovorili?" "Jesam. Ali ne trebam ništa uspoređivati da kaţem da je ovo pismo prijevara." "To je tvoje mišljenje. Ja bih volio i sam pogledati." "Zar si ti stručnjak za rukopise?" "Ne. Ali, ako si tako sigurna da je laţno, u čemu je onda problem kad i ja ţelim usporediti oba rukopisa?" Amy otvori torbicu. Nije osjećala strah, ali njegov ton je svakako predstavio izazov za nju. "U redu." Iz torbice je izvadila jednu omotnicu. "Ovo je pismo koje mi je majka pisala kad sam imala sedam godina, u kampu. Kao što vidiš, rukopis je potpuno drukčiji." Zgrabio je pismo pomalo prenapasno i postidio se zbog toga. Otvorio ga je i stavio pokraj drugog pisma, onog koje je pripadalo njegovu ocu. Nije ga zanimalo što u pismu piše, nego se usredotočio na oblik slova, primjećujući način na koji stavlja točku na "i" ili crticu preko "t". Uspoređivao je slova, grupe slova, riječi i grupe riječi. Učinio je sve što mu je Norm rekao da stručnjaci rade. Naposljetku je pogledao Amy. "Nisam nikakav stručnjak, ali rekao bih da je ova dva pisma napisala ista osoba." "Rukopis nije niti sličan." Ryan se nasloni na leđa. Njezin je ton postajao neprijateljski. "Pogledaj," reče on pokušavajući je navesti na razmišljanje. "Slova u pismu poslanom mom ocu su malo drhtava, to priznajem. Ali izgledaju veoma slično." "Misliš da su slična jer ti ţeliš da budu slična."

"Volio bih ovo kopirati i odnijeti stručnjaku da usporedi." "Ne." "Zašto ne?" "Zato što dovoljno dugo radim u pravnoj tvrtki da bih znala da se unajmljuju stručnjaci da kaţu ono što ljudi ţele da im kaţu." "Mene zanima samo istina." "Ţelio bi i sprati ljagu s očeva imena." "Što je u tome loše?" "Što je u tome loše?" reče ona povisivši glas. "Marilyn Gaslow je bila najbolja prijateljica moje majke. Tvoj otac ju je silovao. A sada, četrdeset šest godina kasnije, očekuješ od mene da povjerujem daje Marilyn sve to izmislila?" "Sve piše tu u pismu. Prema riječima tvoje majke, moj je otac bio osuđen za silovanje koje nikad nije počinio." "Zato i tvrdim da je pismo laţno. Zašto bi moja majka napisala takvo pismo?" "Zato što je to istina, eto zašto." "Nije istina. Kad bi bila istina, tvoj bi otac svima rekao da je bio laţno optuţen. Svaka normalna osoba bi učinila sve što je u njezinoj moći da spere ljagu sa svog imena." "Nije bilo potrebe da pere ljagu. Bio je osuđen kao maloljetnik i to je ostalo tajno." Podrugljivo se nasmiješila. "Baš zgodno. Marilyn se muči i radi cijeli ţivot, a onda da odjednom iskrsne pismo u kojem piše da je laţno optuţila čovjeka za silovanje, i to baš kad je imenuju za predsjednicu." "Nisam kriv što se to događa baš sada." "Bez obzira na to, u pitanju je laţ. Smišljena je da naškodi Marilyn. I sve to nauštrb moje majke." "Ako je laţ, zašto ti je onda moj otac poslao dvjesto tisuća dolara?" "Kakve to ima veze s ovim?"

"Vjerujem da ti je moj otac to poslao zbog zahvalnosti prema tvojoj majci. Ona je bila Marilynina najbolja prijateljica. Marilyn joj se povjerila i priznala da se silovanje nije niti dogodilo. Tvoja je majka postupila pravedno i napisala pismo mom tati, rekavši mu za to. Moj otac je napokon dobio dokaz za svoju nevinost." "Ne vjerujem u to." "Imaš li neko bolje objašnjenje za to što ti je moj otac poslao toliku svotu novca neposredno prije svoje smrti?" Amy ga je pogledala, ali nije imala odgovora. Ryan reče: "Tako sam i mislio." Glas joj je počeo podrhtavati od nakupljenog gnjeva. "U redu. Pristat ću na tvoju umišljenu fantaziju na minutu ili dvije. Recimo da je moja majka zaista napisala to pismo. Recimo da je Marilyn Gaslow laţno optuţila tvog oca. A gdje je pobogu tvoj otac nabavio dvjesto tisuća dolara koje mi je poslao?" "To je dobro pitanje," reče on blago. "I odgovorit ću na njega pod jednim uvjetom. Ţelim napraviti kopiju pisma koje si donijela, tako da ga mogu odnijeti stručnjaku radi usporedbe." "Što ako ja odbijem?" "Mislim da onda nikad nećeš saznati otkud je došao novac." Amy zastane. U pismu koje je donijela nije bilo ničeg preosobnog niti neugodnog. Nije bilo jamstva da će joj Ryan reći istinu, ali bez tog dogovora teško da će išta saznati. "Vjerovat ću ti. Moţeš kopirati moje pismo. Ako ja mogu kopirati pismo koje je dobio tvoj otac." "Dogovoreno." Ustao je od stola i otišao s Amy do fotokopirnog aparata u susjednoj sobi. Uzeo je Amyno pismo, ali ona ga je potegnula. "Najprije tvoje." Ryan se nije protivio. Brzo je napravio kopiju i dao je Amy. Ona ju je spremila u torbicu. "A sad tvoje," reče.

Pruţila mu ga je. Ryan je napravio kopiju, a zatim uzeo kopiju koja se pojavila na drugoj strani aparata. Amy ga je zaustavila. "Ne tako brzo. Ovo nije pravedna razmjena. Otkud je došao novac?" Stegnulo ga je u grlu. Bilo je preteško reći to Normu, svom prijatelju i odvjetniku. Amy je bila totalno drukčija. Moţdaje to bilo zbog onoga što je osjetio prema njoj kad su se prvi put sreli, ali bez obzira na to o kojem razlogu bila riječ, njezino mišljenje mu je bilo vaţno. "Nisam siguran." "Što misliš, otkud je došao?" "Mislim... da je moj otac koristio pismo tvoje majke da dođe do novca." "Koristio? Kako to misliš?" Uzeo je kopiju iz aparata. "Govorim o ucjeni. Otud se pojavilo dvjesto tisuća dolara. I puno više novca." "Ucjenjivao je Marilyn?" "Ne Marilyn. Bogatog poslovnog čovjeka po imenu Joseph Kozelka." Amy korakne unatrag, kao da je odjednom poţeljela otići. "Ovo postaje previše ludo." "Samo me saslušaj, molim te. Znam da zvuči uţasno to daje moj tata bio ucjenjivač. Ali stavi se u njegov poloţaj. Mislim daje jedini razlog zbog kojeg mu je ucjena pala na pamet bio taj što je bio laţno osuđen zbog silovanja." "Tvoj otac je bio silovatelj i ucjenjivač." 'To nije moguće. Sve ovo ima smisla jedino u slučaju da nije počinio silovanje." "Ma daj." 'To je čista logika. Otkad sam saznao za osudu zbog silovanja, pitam se: Kako to čovjek moţe silovati ţenu, a onda postati ucjenjivač? Zar bi silovatelj ucjenjivao ţrtvu? Nemoguće. Ukoliko se silovanje nije niti dogodilo- a navodni silovatelj moţe dokazati da je ţrtva sve izmislila. Pismo tvoje majke dokazuje upravo to."

"Jedino u što sam se uvjerila došavši ovamo jest to da sam trebala poslušati Marilyn Gaslow. Duffyjevi su nečasni ljudi i trebam se drţati što dalje od svih vas." Zgrabila je kopiju iz njegove ruke. "I neću ti dozvoliti da ovo upotrijebiš kako bi ostvario svoje prljave ciljeve." "Amy, čekaj!" Potrčao je za njom prema vratima, potegnuo je pismo koje je drţala u ruci i tako ga raskidao na dva dijela. Ona je vrisnula i zamahnula prema njemu. On se zaustavio. Pogledala ga je ravno u oči drţeći šaku stisnutu i spremnu na obranu. Gledali su jedno drugo čekajući sljedeći potez. Nijedno nije ni trepnulo očima. Na trenutak se činilo da ih je ponijela ironija. Njihovi su roditelji, naposljetku, predodredili njihov susret i sad gledaju s drugog svijeta kako njihova djeca s njeţnog koketiranja u Zelenoj papigi prelaze na gotovo otvoreni sukob ovdje u Ryanovu uredu. Amy tada reče: "Makni se od mene. Ne ţelim tvoj novac. I ne trebaju mi tvoje laţi." Okrenula se i brzo nestala. Htio je poći za njom, ali se suzdrţao. Učinio je sve što je mogao. Trebao je znati daje je neće uspjeti uvjeriti. Barem mu je ostao uzorak rukopisa - polovica pisma Debby Parkens svojoj kćeri. To je bilo više nego dovoljno za Normove stručnjake da usporede s pismom napisanim njegovu ocu. Stavio je poderanu kopiju na stol i poravnao je rukama kako bi je mogao poslati faksom. Napisao je uz to i kratku poruku, utipkao Normov broj i poslao dokument. Dok je aparat polako gutao pismo, svašta mu je padalo na pamet. Analiza rukopisa neće biti presudna. Stručnjaci mogu samo iznijeti svoja mišljenja. Nikakav stručnjak niti Amy ne mogu potvrditi zasigurno daje Frank Duffy bio laţno optuţen za silovanje. Samo jedna ţivuća osoba to moţe učiniti. A ona se zove Marilyn Gaslow. Nova predsjednica Guvernerskog vijeća. Faks je dao signal koji znači da je pismo poslano. Ryan je promatrao dokumente i sav se najeţio.

Podignuo je telefonsku slušalicu i okrenuo još jedan broj. 53 Ryan se zaustavio u restoranu C. J. 's Diner pri povratku kući kako bi doručkovao. Nakon onog s Amy, nije bio spreman suočiti se s majkom. C.J.'s Diner je restorančić pokraj benzinske stanice koji je postao popularno mjesto za nedjeljne doručke. Biskviti s maslacem bili su dovoljni svakome da zaboravi na svoje ţivotne probleme. Kao i obično, red za stol pruţao se do ulaznih vrata. Ryan se upravo htio prijaviti kad se oglasio njegov dojavljivač. Pogledao je broj. Bio je to Norm. Ryan je morao razmisliti na trenutak kako bi se sjetio gdje je stao sa svojim odvjetnikom. Osim jutrošnjeg faksa, razgovarali su telefonski sinoć, neposredno nakon stoje otkrio pismo. Iz pisma su obojica saznali da je navodna ţrtva silovanja zapravo bila Marilyn Gaslow. Poput ostalih Amerikanaca, i oni su čuli da se njezino ime spominje na televiziji u vezi s nedavnim imenovanjem. Njih je, međutim, zanimao dio njezina ţivota koji se nije spominjao u vijestima. Barem ne još. Ryan je otišao do telefonske govornice izvan restorana i hitno nazvao Norma. "Jesi li dobio jutrošnji faks?" zapita Ryan. "Jesam. Predat ću ga stručnjaku za rukopise. Ali ne zovem te zbog toga." "Jesi li već uspio saznati nešto o Marilyn Gaslow?" "Jesam, puno toga. Kao prvo, sitnice. Marilyn Gaslow je jednako stara kao i tvoj otac, ţivjela je u blizini Bouldera u isto vrijeme kad i on. Pohađala je srednju školu Fairmont, koja je bila druga na tom području. Jako je vjerojatno da su se poznavali, ili barem upoznali."

"Što znači da je također mogla znati i Kozelku." "To je ono što je zanimljivo. Oni su bili u braku." "Što?" "Joseph Kozelka je bivši muţ Marilyn Gaslow." "Koliko dugo su bili u braku?" "Dugo vremena. Vjenčali su se samo dvije godine nakon završetka srednje škole. Brak im je potrajao dvadeset dvije godine. Već gotovo dvadeset godina su razvedeni." Ryan je gotovo kriknuo u telefon. "To je to!" "To je što?" "To je veza koju sam čekao. Marilyn Gaslow optuţuje mog tatu za silovanje. Udaje se za bogataša. Ispostavi se da su optuţbe bile laţne. On mora platiti. To znači daje moj tata nevin!" Mogao je zagrliti svog prijatelja. "Nevin je." Norm je šutio. Ryan ga zapita: "Što nije u redu?" "Samo mislim daje prerano za slavlje." "Norm, nemoj sad sve kvariti." "Ţeliš li čuti moje iskreno mišljenje ili ne?" "Da, ali cijelo vrijeme nisi ţelio niti pomišljati na mogućnost da je moj tata nevin." 'To nije istina." "Istina je. Što je - zar si ljubomoran jer ću zadrţati novac?" "Ryane, ja sam tvoj prijatelj." "Kakav prijatelj. Ti bi barem trebao znati da se događa da nevini ljudi završavaju u zatvoru." "Ne jako često." "Alije moguće." "U nekim slučajevima, da." "Kojeg vraga sad imaš protiv mog oca?" "Za Boga miloga, Ryane! Da je tvoj otac nevin, zar ne misliš da bi imao hrabrosti pogledati te ravno u oči i to ti reći?" Normov glas zazvučao je oštro kao vrisak, kao da je zgrabio svog prijatelja i pretresao ga. Bio je to uzavreli trenutak koji je obojicu ostavio hladnima.

"Ţao mi je, Ryane." Telefonska slušalica podrhtavala je u njegovoj ruci. "Ne, imaš pravo. Moramo razmisliti bolje o ovome. Sigurno smo nešto previdjeli." "Pa, moramo brzo razmišljati. Agent Forsyth me jutros nazvao kući. FBI sad ţeli više nego prije da se sastanemo s njima." "Odgodimo to. Reci im da mi treba nekoliko dana dok pokopamo mog šogora." "Bude li odgađanja Forsyth i drţavno tuţiteljstvo pokrenut će postupak protiv računa u Panami. To je dodatna glavobolja od tri milijuna dolara koja nam baš i nije potrebna." "Što oni misle, tko sam ja? Al Capone?" "Ne. Ali ne gledaju na tebe kao na tipičnog oţalošćenog člana obitelji. FBI se inače ne miješa u slučajeve ubojstva. Ali kad netko ubije svjedoka i kad odvjetnik dobije batine u slučaju koji moţda uključuje ucjenu i pranje novca, federalci lako stupe u akciju." "Ĉekaj malo. Hoćeš reći da su me već povezali s Brentovim ubojstvom?" 'Ti si vjerojatno prvi osumnjičeni, Ryane. A to se temelji samo na onome što se dogodilo jučer na sudu. Još nemaju ni pištolj." "Odlično. Kozelka će im dati vraţji pištolj ako odemo na sutrašnji sastanak s FBI-em." "Znam, kvaka dvadeset dva. Ali ima jedan siguran način da se to sredi." "Koji?" "Samo reci FBI-u da ti je to namješteno." "Ne mogu. Kao što je mama rekla. Ako im kaţem da mi je to namješteno, moram im reći i zašto što znači da moram otkriti sve o silovanju i ucjeni. A znaš što, Norme? Moţda si sumnjiv što se tiče mog oca i tvoje sumnje su moţda opravdane. Ali ako je ono pismo od Debby Parkens

autentično i ako moj tata nije počinio silovanje, onda jest zasluţio novac. Taj novac je njegova pravda. Predati ga FBI-u i reći im da je došao od ucjene ne bi bilo samo glupo. To bi bila izdaja." "Razumijem zašto se tako osjećaš. Ali moţe se dogoditi da bude prekasno da izjaviš da ti netko podmeće." "Još nisam formalno niti optuţen, Norme." "Znam. Ali, što vrijeme više prolazi, Kozelka čvršće stišće svoju mreţu." "Zašto uopće izvodi to sve, da mi je znati? Ako je samo ţelio da se drţim podalje od FBI-a, zašto me onda jednostavno nije ubio?" "Pretpostavljam da si odlaskom u K&G spasio sebi ţivot. Bilo bi prilično neugodno da si odmah nakon posjeta Kozelki iznenada umro." "Pretpostavljam da to ima nekakvog smisla." Zastali su da se malo saberu. Naposljetku Norm zapita: "O čemu razmišljaš?" "Razmišljam o vremenu. Rekao si da su se Joe Kozelka i Marilyn Gaslow razveli prije dvadeset godina. Je li to bilo prije ili poslije nego što je Amyna majka napisala ono pismo mom ocu?" "Poslije. Razvod je zapravo bio riješen nakon godinu dana." "Znači, još uvijek su bili u braku kad je Kozelka počeo uplaćivati prve novčane iznose mom ocu?" "Tako je." Ryan ga zapita: "Zašto je nastavio plaćati nakon što su se razveli?" "Vjerojatno iz istog razloga zbog kojeg ţeli da se drţiš podalje od FBI-a." "Ali sudeći prema mom osobnom iskustvu, nisam siguran da bih se osjećao obveznim plaćati nekome nakon razvoda s Liz. Što je mogao imati sa svojom bivšom ţenom?" "Nešto tu smrdi."

"Tu se slaţem," reče Ryan i zastane na koju sekundu. "Dogovori sastanak s FBI-em za kraj dana barem. Treba mi još malo vremena." "Oh, sranje. Kad si posljednji put ovako govorio, gotovo si završio u panamskom zatvoru." "Bez brige. Ovaj put ću nositi svoje sretne cipele. Ĉujemo se kasnije." Spustio je slušalicu i poţurio u svoj auto. 54 Nedjelja je radni dan za predsjednike. Marilyn Gaslow je imala samo nekoliko dana da se pripremi za saslušanje u Senatu i nije gubila ni trenutka. Njezini savjetnici su radili s njom kod kuće u Denveru. Neki od njih su bili njezini prijatelji, a neki su bili plaćeni savjetnici. Danas su se pozabavili njezinim nastupom. Petorica partnera iz njezine pravne tvrtke pretvarali su se da su članovi Senatskog vijeća i postavljali su pitanja. Jedan od njih je došao s očitim simptomima mamurluka kako bi dodao nuţni element autentičnosti. Marilyn im je odgovarala kao da se to zapravo događa. Uvjeravali su je da će ova vjeţba biti puno gora od pravog saslušanja. Marilyn je molila Boga da budu u pravu. Reći da je cijeli ţivot sanjala da će biti predsjednica ne bi baš bila istina. Marilyn je bila previše realistična da bi maštala o stvarima koje se čine nedostupne. Istina, bila je jedna od prvih osoba koje su podrţavale predsjednika u Coloradu. Njezina pravna tvrtka je uloţila milijune u njegovu kampanju. Nije trebalo biti genijalac da se shvati da netko u tvrtki Bailey, Gaslow & Heinz ima političke ciljeve. Ali sigurno bi malo kome palo na pamet da se radi o Guvernerskom vijeću i pogotovo ne njegovoj predsjedničkoj fotelji. Neki njezini kolege su je zadirkivali, govoreći da

sigurno ima utjecajne prijatelje koje im ne spominje. Marilyn je uvijek znala prihvatiti takve komentare. Samo bi se nasmiješila ne rekavši ništa. "Treba mi malo odmora," reče Marilyn. Do devet sati ujutro već su vjeţbali devedeset minuta. Marilynina glava je počela pucati. "Jeste li dobro?" zapita je njezina savjetnica. Felicia Hernandez bila je jedna od plaćenih pomoćnica, mlada, ţivahna i ambiciozna djevojka koja je ţivjela od kofeina. Marilyn ju je zamislila kao prpošnu navijačicu s diplomom iz psihologije. "Da," reče ona masirajući prstima sljepoočnice. "Mislim da bi mi baš dobro došao aspirin." "Dobro. Odmor od pet minuta." Grupa se razišla, većina ljudi je otišla prema kavi i toaletu. Marilyn je pošla u svoju spavaću sobu, sama. Bila je naviknuta na glavobolje, iako ne ovako jake. Uzbuđenje zbog predsjedničkog proglašenja i vjeţbanje za saslušanje bili su smrtonosna kombinacija. Iako je već jednom prošla potvrdu Senata, prije više godina, kad joj je odobren poloţaj u Commodities Futures Trading Commission, znala je da to nije bilo kao ovo sad. Profesor Bork je bio na funkciji federalnog suca prije nego što ga je Reagan imenovao za Vrhovni sud. To nije spriječilo njegove neprijatelje da otrče u Blockbuster Video vidjeti što je posuđivao - sve samo da iskopaju prljavštinu i spriječe ga od daljnjeg napredovanja. I u tome su uspjeli. Marilyn je otišla do ormarića za lijekove i progutala dva tylenola. Kad je zatvorila vratašca, začula je nekakvu buku. Iz kupaonice je začula faks kako radi u spavaćoj sobi. Ĉudno, prešla je preko sobe. Naravno, dvije stranice papira leţale su na pregradi za primljene pošiljke. Još uvijek su bile tople.

Pogledala je prvu stranicu. Najprije se zbunila. Svaka druga riječ bila je začinjena, tako da tekst nije imao nikakva smisla bilo kome tko bi ga čitao - osim nekome tko je vidio original. Kad je malo bolje pogledala o čemu se radi, glavobolja je postala još jača. Vidjela je daje to pismo adresirano na Franka Duffyja. 1 prepoznala je potpis svoje stare prijateljice Debby Parkens - Amyne majke. Brzo je okrenula drugu stranicu. Poruka je bila kratka: "Vidimo se na Cheesman Damu. U ponedjeljak. U dva sata. Dođite sami." Na vratima se pojavila njezina pomoćnica. "Marilyn?" rekla je svojim veselim glasićem kakav imaju navijačice. "Dolazite? Imamo puno posla." Sloţila je pismo i brzo ga stavila u dţep. "Da," reče nervozno. "Ĉeka nas puno posla." Iza Ryana je na kolnom prilazu ostao oblak dima. Jutarnje sunce već je zagrijalo cestu i više nije bilo ni traga sinoćnjoj kiši. Kad je izišao iz auta, začuo je kako se zatvaraju vrata na kući. Pogledao je prema njima. Majka je stajala na trijemu. "Jesi li spreman za razgovor?" reče ona sjedajući na stolicu. Uspeo se uza stube, ne govoreći ništa. Njegov odgovor bio je očit. Ryan još uvijek nije bio uvjeren da je sinoćnji dolazak Josha Colburna bio slučajan. Niti je bio uvjeren da su Sarahine suze bile iskrene. Sve je to imalo znakove velike diverzije koju je izvela njegova majka kako bi odrţala obiteljski sastanak kao što je i obećala. Ryan je imao neugodan osjećaj da mu bez obzira na razlog, majka moţda nikad neće ispričati cijelu priču. Moţda joj je tako naprosto bilo lakše, emocionalno, govoriti mu malo po malo. U ovom trenutku on bi uzeo što god moţe. Naslonio se na ogradu, leđima okrenut prema vrtu. "Zanimljiva večer," reče. "Gospodin Colburn me iznenadio." "Mene također."

"Zašto sumnjam u to?" "Ne bi trebao," reče ona. "Hoćeš reći da nisi znala ništa za pismo u sefu gospodina Colburna?" "Ryane, kunem se dušom tvog oca da ne znam ništa o bilo čemu što se tiče ucjene." "Ali si znala za silovanje." "Da." "Zašto mi to nisi rekla?" "Zato što sam vjerovala da se ono nikad nije dogodilo." On napravi grimasu, zbunjen. "Zašto si u to vjerovala?" "Zato što mi je to rekao tvoj otac." "A ti si to samo tako prihvatila?" "Trebalo mi je vremena. Dosta vremena." "Sigurno si imala razlog. Je li ti tata nešto pokazao ili rekao?" "Nije ništa od toga. Nije mi trebalo objašnjenje u kakvoj zapečaćenoj potpisanoj omotnici. Previše je vremena prošlo da po tome kopamo. Vjerovala sam mu iz samo jednog razloga, Ryane. Jer sam mu ţeljela vjerovati."

Ryan je pogleda skeptično. "Mama," reče prodornim glasom. "Nikad prije ovo nisam rekao, ali sada moram: ne vjerujem ti." "Ne vjerujem ti da si mu samo tako povjerovala da silovanja nije bilo. Tatu su osudili. Osuđenu čovjeku se ne vjeruje samo tako na riječ da zločina nije ni bilo." "Vjeruje ako je taj čovjek tvoj muţ i otac tvoje djece."

"Ne." Počeo je hodati po trijemu, pokušavajući potisnuti ljutnju. "Vidjela si pismo, zar ne?" "Nikad ništa nisam vidjela, Ryane." "Zato si vjerovala tati. Vidjela si pismo koje je poslala Debby Parkens." "Rekla sam ti da nisam." "Zbog tebe je došlo to pismo, zar ne?" "Što?" "Tata ti je rekao da to nije učinio, ali ti mu nisi vjerovala. Zato je morao otići donijeti pismo od najbolje prijateljice Marilyn Gaslow u kojem ona tvrdi da je Marilyn sve skupa izmislila." "Nikad nisam vidjela to pismo." "Ali si znala za njega." Ona zastane. "Tvoj otac mi je rekao da ima dokaz da se to nikad nije dogodilo. Rekao je da će ga upotrijebiti da se osveti gadu koji mu je sve namjestio. Nikad nisam vidjela kakav je dokaz imao. Samo je, odjednom, počeo stizati novac. Milijuni dolara. To mi je bilo dovoljno da mu povjerujem." "Zašto nisi jednostavno pogledala pismo?" "Zato što sam mu vjerovala i bez toga." "Nisi ga htjela pogledati, zar ne? Osjećala si krivnju što mu nisi vjerovala." "Ryane, sve si krivo shvatio." "Ne vjerujem." "Ryane, jesi li ikad pomislio na to da nisam ţeljela vidjeti dokaz zato što sam mu dovoljno vjerovala i bez toga? Da sam se moţda najviše bojala da ću vidjevši taj takozvani dokaz samo naći još više pitanja na koja ţelim odgovor?" Ryan ju je gledao u oči. Njezina patnja činila se iskrena. Ţelio ju je početi tješiti, ali onda se odjednom sjetio pitanja koje je postavio Norm: Ako je otac bio nevin, zašto to nije rekao Ryanu?

Odgovor mu je moţda bio pred nosom cijelo vrijeme, duboko u majčinim očima. Moţda se tata nije mogao suočiti s boli još jedne voljene osobe koja bi rekla "vjerujem ti", ali bi joj u srcu ostala sumnja. Onda je protrnuo pri pomisli na još jednu mogućnost. Kleknuo je i uzeo je za ruku. "Mama, moram ti postaviti jedno jako vaţno pitanje. Ţelim potpuno iskren odgovor. Misliš li da je moguće da je tata izmislio taj dokaz? Bi li išao tako daleko da krivotvori dokument kako bi dokazao da je nevin?" Njezin je odgovor bio tih, drhtav. "Ne znam, Ryane. Ali uvijek sam ovako gledala na to: Bi li laţni dokaz natjerao nekoga da plati pet milijuna dolara?" Bilo je to pitanje na koje odgovor nije bio potreban. Sve dok nije malo razmislio o njemu. "Ovisi o tome koliko je dobro krivotvoren." Ustao je i ušao u kuću, pustivši vrata da se sama zatvore za njim. 55 Liz je u nedjelju spavala do kasno. Teško je zaspala. Zbog jučerašnjeg pojavljivanja na sudu osjećala je mučninu. Trajala je cijeli dan i drţala je budnu veći dio noći. Ĉak ni boca merlota nije smirila njezine ţivce. Nikad prije nije svjedočila na sudu. Jackson joj je rekao da je bila sjajna, ali za nju je to bilo previše. Hvala Bogu, Ryanov odvjetnik je nije proganjao. Znala je da će do toga doći, međutim, ako se pravna bitka nastavi. Jučerašnja pobjeda je bila sigurna. Ali poučila ju je nečemu. Bila je daleko manje zainteresirana za rat u sudnici od njezina odvjetnika. Ipak, nije se mogla smiriti. Sinoć, dok su joj se misli miješale prije sna, lutala je mjestima koja dugo vremena nije posjetila - prizorima iz svog djetinjstva. Bila je na sajmu u Prowers Countyju i imala

je devet godina. Bilo je čudno kako se toliko igara na sajmu vrtjelo oko novca, barem prema onome čega se sjećala Liz. Bio je tamo stup namazan masnoćom s novčanicom od dvadeset dolara pričvršćenom na vrh. Djeca bi se penjala po njemu cijeli dan kako bi došla do nagrade. Liz ju je uspjela osvojiti. Umjesto starih kratkih hlača kakve je nosila većina djece, ona je nosila suknju s kupaćim kostimom ispod i koristila je kao krpu za brisanje masnoće dok se uspinjala kako ne bi kliznula natrag. Majka joj je kasnije dala pljusku. "Kakva si ti budala, Elizabeth? Uništila si suknju vrijednu dvadeset dolara da bi dobila jednako toliku nagradu." Liz je bila jasna ta logika, ali to joj se nije činilo vaţno. Ništa nije moglo pokvariti osjećaj osvajanja tih dvadeset dolara. Zazvonio je telefon na noćnom ormariću. Liz se prevmula preko kreveta i javila. Bila je to Sarah. Brzo je sjela i protrljala oči. Poslušala je u šoku što joj je Sarah govorila o Brentu. "Sarah, nisam imala pojma." "Zašto je onda tvoj odvjetnik bio kod mene jutros?" "Phil je bio u Piedmont Springsu?" "Došao je kod mene u kuću da mi ponudi da se dogovorimo. Ţeli da ti pomognem iscijediti više novca od mog brata. Kaţe da ćeš mi dati dio onoga što ti pomognem dobiti." Usta su joj se širom otvorila. "Sarah, kunem ti se, nikad nisam niti razgovarala sa svojim odvjetnikom o tome. Niti bih. Nikad te ne bih pokušala okrenuti protiv Ryana. Samo ţelim dobiti ono što mi pripada. Ne ţelim vas uništiti." "Voljela bih kad bih ti mogla vjerovati." "Moraš mi vjerovati. Molim te. Poslušaj me." Sarah je nakratko zašutjela. Naposljetku je progovorila. "Predloţit ću ti nešto." "Što?"

"Kako se meni čini, ta zmija koju si unajmila sve će nas oderati. Potrošit ćeš puno novca pokušavajući doći do svog dijela, a Ryan će potrošiti pravo bogatstvo pokušavajući zadrţati svoju imovinu." Liz klimne glavom, smatrajući to logičnim. "Dobro. Slušam dalje." "Mislim da Jackson iskorištava ljude. Iskoristio je Brenta. Iskoristit će i tebe. I neće mu biti dosta dok ne izvuče i posljednji novčić od mog oca." "Agresivan je." "On je grabeţljiva zvijer, Liz. I igra se sa svima nama." "Što predlaţeš?" "Prema onome što znam, čini se da je tata ţelio da dijeliš obiteljsku imovinu. Ţelim udovoljiti toj njegovoj ţelji. Pod jednim uvjetom. Najuri Phila Jacksona." "Ţeliš da otpustim svog odvjetnika." "Odmah. Jackson će svima sve upropastiti. A na kraju će jedini pobjednici biti odvjetnici." Liz ne reče ništa, ali ovome nije mogla proturječiti. Na djelić sekunde opet se osjećala kao da ima devet godina pa je razmišljala o suknji vrijednoj dvadeset dolara koju je upropastila za nagradu od dvadeset dolara. Jedna Pirova pobjeda u ţivotu je dovoljna. "Razmislit ću o tome," reče Liz. "To bi moglo biti dobro." Amy je vozila bez stajanja do Bouldera i vratila se nešto prije podneva. Taylor je pila čaj u svojoj sobi s Barbie. Amy je došla točno na vrijeme da im se pridruţi, ali je uspjela uvjeriti Taylor da je ta čajanka previše otmjena za nekoga tko je proputovao cijelu drţavu bez tuširanja. Taylor je začepila nos, zagrlila je kao da je prekrivena lukom i poslala mamu ravno u kupaonicu. Amy se upravo brisala kad je začula bakin glas. "Nemoj se ţuriti, mlada damo."

Baka je sjedila naslonjena na naslon kreveta i čitala. Amy je bila gotovo preumorna da bi mogla razgovarati, ali to njezinoj baki nije bilo vaţno. Nije se htjela zadovoljiti Reader's Digestom, a kamoli jednostavnim "ispričat ću ti kasnije". Potrajalo je pola sata, ali Amy je morala poslušno sjesti na dno kreveta i sve joj ispričati u detalje. Ĉak je baki dala pročitati pismo. U početku je bilo teško pričati joj priču koja ju toliko uznemiruje. Ali na kraju je čak osjetila svojevrsno olakšanje. "Zašto bi Marilyn izmislila cijelu priču?" zapita Amy. "Zašto bi bilo koja ţena nekog laţno optuţila za silovanje? Moţda su spavali zajedno, a on ju je onda ostavio. Moţda je ostala trudna i nije mogla reći roditeljima da je s nekim provela samo jednu noć. Napokon, to su bile pedesete. Marilyn dolazi iz jako pristojne obitelji. Njezin djed je utemeljio najveću pravnu tvrtku u Coloradu." "Ali pismo ne objašnjava ništa od toga." "Vjerojatno zato što je Frank Duffy znao da je lagala. Ali to jednostavno nikad nije mogao dokazati." "Ali, što ovo dokazuje? To je samo pismo moje majke u kojem piše da Frank Duffy zapravo nikad nije silovao Marilyn." Baka još jednom pogleda pismo. "Nije samo to. Piše da su Marilyn i tvoja majka zajedno prisustvovale dvadeset petoj godišnjici mature. Da su popile nekoliko pića i porazgovarale o starim dečkima. A onda je Marilyn priznala tvojoj majci da je Frank Duffy nije silovao." "U čemu je razlika?" "Prema mom mišljenju, to pismo čini uvjerljivijim. Ne radi se o tajni koju je tvoja mama uporno čuvala dvadeset pet godina, a onda, bez ikakva očita razloga, odlučila napisati pismo Franku Duffyju. Očito je ovo pismo napisala nedugo nakon što joj je Marilyn priznala istinu."

"Vjeruješ li da je ona napisala ovo pismo?" "Zbog čega ne bih vjerovala?" Amy uzme pismo u ruku. "Mislim da rukopis nimalo ne nalikuje maminu. Pogledaj. Tako je drhtav." Baka opet pogleda papir. "Za to je mogao postojati čitav niz razloga. Moţda ga je pisala one večeri kad se vratila s godišnjice mature, dok joj je još bilo svjeţe na pameti. Mogla je biti mrtva umorna ili čak pijana." "Ili preplašena," reče Amy. "Preplašena zbog čega?" "Ovo je bilo jako hrabro od nje. Marilyn Gaslow je bila udana za Joea Kozelku u to vrijeme. Bili su prilično ugledan par. Ne bi svatko tako postupio u takvim okolnostima." "Što ţeliš reći time, Amy?" "Ţelim reći da se nečega moţda bojala. Moţda se bojala... moţda se bojala za svoj ţivot." Baka uzdahne. "Sad opet pretjeruješ." Amy je bila više nego ozbiljna. "Ne bih rekla. Pogledaj dokaz. Nikad nisam vjerovala da se mama zaista ubila. Zbog načina na koji je razgovarala sa mnom one večeri, zbog načina na koji su vrata bila zavezana izvana iako je znala da se mogu provući kroz tavan. Nikad nisam mogla shvatiti zašto bi je netko htio ubiti. Ali ovo pismo - ono bi moglo biti razlog, zar ne?" "Nitko nije ubio tvoju majku, Amy. Tvoja majka se sama ubila." "Ne vjerujem. Nije bila jedna od onih koji bi ostavili svoju osmogodišnju kćer." "Amy, o ovome smo toliko puta razgovarale. Tvoja majka je bila smrtno oboljela od raka. U vrijeme kad je počinila samoubojstvo, bilo joj je preostalo još samo nekoliko tjedana ţivota."

"Prema riječima jednog liječnika. Drugi joj je davao tri mjeseca." "Tko ti je to rekao?" "Marilyn. Prije više godina." "To nije u redu od nje," zareţi baka. "Griješiš. Nije u redu od tebe što takve stvari skrivaš od mene. Što je više ţivota mami bilo preostalo, to je manje vjerojatno da se ubila." "Hvataš se za slamku." Oči joj se zaţare od bijesa. "Samo zato što si uvjerena da je to bilo samoubojstvo ne daje ti pravo da skrivaš istinite činjenice od mene." "Samo nisam htjela da gledaš na svoju majku kao kukavicu koja je ostavila svoju djevojčicu prije nego što je morala. Kako me moţeš kriviti za takvo nešto?" "Zato što je ona moja majka, eto zašto. Imam pravo znati što se dogodilo." "A ja sam imala odgovornost. Nisam ţeljela da se opterećuješ cijeli ţivot. Samo sam te htjela zaštititi." "Pa, k vragu, prestani već jednom s tim. Imam dvadeset osam godina. Prestani se ponašati kao da sam Taylorina vršnjakinja!" Suze navru u bakine oči. "Oprosti. Tu sam odluku donijela zbog tvog vlastitog dobra." "Dopusti da ja donosim takve odluke," viknula je ustajući s kreveta. "Barem mi dopusti da ti objasnim." Amy je osjetila potrebu da vrisne, ali plahi pogled bakinih očiju to joj nije dozvolio. Opet je sjela na rub kreveta. "Kad je tvoj otac poginuo u Vijetnamu..." Baka je zastala, boreći se s vlastitim osjećajima. "Morala sam saznati što se dogodilo mom sinu."

Glas joj je podrhtavao. Amy dodirne njezinu ruku da je smiri. Baka nastavi: "Nije mi bilo dovoljno što su mi rekli daje poginuo u borbi. Trebale su mi pojedinosti. Raspitivala sam se kod svakoga tko ga je poznavao, kod ostalih mladića iz njegova voda. Mnogi od njih dali su mi površne odgovore. Nisam htjela stati dok naposljetku nisam našla nekoga tko je bio potpuno iskren. Konačno sam uspjela nekoga naći. Do dana današnjega ţalim zbog toga. Mislila sam da će mi biti lakše kad saznam što se točno dogodilo." Suza je kliznula niz njezino lice, a ona ju je pobrisala i pogledala svoju unuku u oči. "Nema koristi od detalja o nečijoj smrti, Amy. Samo noćne more." Amy se nagnula prema naprijed i zagrlila je. Baka joj je uzvratila čvrstim zagrljajem i šapnula u uho: "Ti si dijete koje sam izgubila, draga. Volim te kao svoje rođeno." Amy protrne. Ta izjava je svakako došla iz srca, ali moţda je to bilo jedno od onih nesvjesnih priznanja koja je ponekad teško izgovoriti pa ostanu neizrečena. Zagrlile su se malo jače, a onda se Amy pokušala odmaknuti. Međutim, nije se mogla pomaknuti. Baka je nije puštala. "Mamice?" Amy se trgne čuvši Taylorin glas. Stajala je na vratima noseći bakinu veliku ruţičastu pregaču. "Molim, zlato?" "Hoćeš li sad doći na čaj?" Ona se nasmiješi. "Mamica se još mora istuširati." Baka je potegne za vrpcu na pregači. "Dođi, Taylor. Zavezat ću ti pregaču prije nego što se spleteš i padneš."

Bila je prevelika da bi se svezala na leđima, onako kako se inače veţe. Omotala ju je oko Taylorina struka i svezala sprijeda. Taylor je paţljivo gledala kako to radi. Bila je još u godinama kad je vezanje čvora krajnje zanimljiva stvar. "Smiješno veţeš," reče Taylor. Amy reče: "Zato što je baka desnoruka. A ti si ljevoruka, kao ja. I kao što je bila moja mama." Zastala je na trenutak, kao da joj je nešto sinulo. Baka je zabrinuto pogleda. "Taylor, otiđi k svojoj Barbie. Doći ću za koji trenutak." "Dobro," reče ona trčeći preko sobe. Baka zapita: "Amy, što se to događa u tvojoj glavi?" "Ĉvor." "Kakav čvor?" "Upravo mi je pao na pamet čvor kojim je bio privezan konopac za vrata moje spavaće sobe - kako ne bih mogla izići iz sobe onu noć kad je mama umrla. Teorija je da gaje mama svezala kako je ne bih našla kad se ubije." "Tako je." "Ako je ona svezala čvor, onda bi bio svezan onako kako bi ga svezala ljevoruka osoba." "Nitko ne kaţe da nije bio tako svezan." "Ali, je li itko ikad rekao da jest?" Baka je sjedila i šutjela. "Mislim da ne." Amy se zagledala u daljinu, zamišljeno. Naposljetku je opet pogledala baku. "Moram otići tamo." "Kamo?" "U našu staru kuću." 'To je ludost. Niti ne znaš tko sada tamo ţivi."

"Moram pokušati. Zar ne shvaćaš? Ne kaţem da ću se tako sjetiti kako je bio svezan čvor. Ali nedostaju mi neki detalji. Kad bih se barem mogla sjetiti više stvari iz te večeri, moţda bih mogla riješiti pitanja koja me muče. Jedini način da se prisjetim nekih stvari je da odem na lice mjesta." "Amy, prihvati ono što sam ti rekla. Tvoja majka je pobjegla od duge i teške bolesti." "Mnogi ljudi dobiju rak pa se ne ubiju." "Moţda. Ali zar ono što sam ti rekla o tvom ocu ništa ne znači?" "Znači," reče ona iskreno. "Znači da smo svi različiti. Za neke od nas je bolje da ne znaju. A neki od nas bi radije umrli nego ţivjeli u neznanju. Poznaješ me od rođenja. Duboko u srcu, što misliš kakva sam ja osoba?" Baka je nije ohrabrivala, ali nije više imala snage za uvjeravanje. "U redu. Ali i ja idem s tobom." 56 Marilyn je nedostajalo uvjerljivosti. Bilo je to mišljenje oko kojeg su se sloţili stručnjaci koji su je pripremali. Ponudili su mnoga objašnjenja za njezin nastup. Bila je previše ozbiljna. Bila je previše ukočena. Previše se pripremala. Premalo se pripremala. Svi su bili u krivu. Svi su bili u krivu. Od podneva je tek prošao koji sat, a Marilyn je već imala osam napornih sati iza sebe. Grupa svjeţih ispitivača zamijenila je jutrošnji tim. Procedura je ostala ista i postajalo je naporno. Svaki član senatskog vijeća postavlja po jedno pitanje. Marilyn odgovara. Stručnjaci procjenjuju. To je dovoljno ţeni da poludi. Bilo je to nepodnošljivo za nekoga preopterećenoga kao što je Marilyn. "Odmorimo se malo," reče Marilyn.

"Kratka pauza," vikne jedan od članova vijeća. Predsjednik je udario o stol svojom šalicom za kavu kao sudskim čekićem. Neki od prisutnih su ustali i stali se protezati, dok su ostali krenuli prema stolu sa sendvičima i čokoladnim keksima. Marilyn je krenula u suprotnom smjeru. "Ide vam izvrsno, Marilyn," reče njezina savjetnica. Marilyn se usiljeno nasmiješi. Znala je da laţe. "Hvala. Ako nemate ništa protiv, otišla bih prileći na oko pola sata. Da mi se malo razbistri u glavi." "Izvrsna ideja. Danas nećemo dugo. Obećavam." "Dobro," reče ona, a zatim krene u spavaću sobu. Dok je hodala niz hodnik, prvi put je imala priliku da osluhne vlastite misli. Učinak je bio trenutan. Glavobolja joj se vratila prije nego što je stigla do vrata spavaće sobe. Ušla je u sobu i zatvorila vrata. Ovaj put ih je zaključala. Spavaća soba bila je njezino svetište, mjesto koje joj je sluţilo kao skrovište. U njoj se više nego igdje ogledavao njezin ukus. Ovdje nije bio potreban dojam moći kao u sluţbenom uredu. Bila je posve drukčije uređena od ostatka kuće, gdje je namještaj bio odabran da bi udovoljio posjetiteljima, a tepisi su se birali prema njihovoj otpornosti na crno vino i masne umake. Ovo je bio njezin prostor, samo njezin. Bilo je tu i muškaraca, naravno. Za neke od njih je poţalila što ih je ikad pozvala. Ali u tome i jest bila stvar. Bilo ugodno ili ne, oni su bili pozvani. Jutrošnji faks bio je u potpunosti drukčiji. Faks mašina bila je jedina stvar u njezinoj sobi koja je bila u stanju unijeti nemir u nju. U poruci je pisalo da dođe na Cheesman Dam. Tada se sjetila onog mjesta. Cheesman Dam. Marilyn nije bila tamo više od četrdeset pet godina, od svoje petnaeste. Tada je prvi i posljednji put otišla tamo. Ona i njezin dečko, Joe Kozelka, zajedno s Joeovim prijateljem Frankom i nekom

curom po imenu Linda. Njih četvero otišli su na jednodnevni izlet do Pikes Peaka Frankovim autom, budući da Joe još nije imao vozačku dozvolu. Još dva para slijedila su ih u drugom autu. Pri povratku u Boulder zaustavili su se u Cheesman Damu, gdje su popili bocu "juţnjačke utjehe" gledajući zalazak sunca. Zadrţali su se tamo duţe nego što su planirali. Duţe nego što su trebali. Glavobolja je postajala sve jača. Sljepoočnice su joj pucale, a zasljepljujuće svjetlo probadalo joj je oči. Migrena. Pokušala se koncentrirati na jastuk na drugoj strani sobe, ali od toga ju je samo uhvatila vrtoglavica. U glavi su joj divljale uspomene. Odmahnula je glavom, pokušavajući ih rastjerati, ali bilo je prekasno. Zamagljeni pogled, omamljenost - tako se osjećala prije više od četrdeset godina one tople ljetne večeri na straţnjem sjedalu Buicka Franka Duffyja. "Pijana sam!" cvrkutala je Marilyn kroz smijeh. "Drago mi je," reče Joe. Otpio je gutljaj iz boce "juţnjačke utjehe", a onda joj se primaknuo. Marilyn se pomaknula naprijed. Kroz prozor joj je u oči dolazila svjetlost. Brana Cheesman se nalazila na visini od šezdeset pet metara. Te večeri je mjesec plovio nad vodom. Treperave zvijezde osvjetljavale su nebo. Na mirnoj vodi ispod vidio se njihov odraz. Nakon što je onoliko popila, teško joj je bilo razaznati gdje završavaju zvijezde, a gdje počinje njihov odraz na vodi. "Tako je lijepo," rekla je. "Hajdemo se prošetati." "Odlična ideja," reče Joe. "Frank, ti i Linda biste mogli krenuti prvi." Frank se udobno odmarao za volanom, a njegova djevojka mu je drţala glavu naslonjenu na rame. "Ne bih htio..." Joe mu kucne po tjemenu. Frank se okrene i pogleda, a zatim lagano nasmiješi. "Znaš," reče Frank, "dobro bi mi došlo malo zraka. Idemo, Linda."

Vrata se otvore. Frank i njegova djevojka izađu. Vrata se zatvore za njima. Marilyn i Joe su ostali sami na straţnjem sjedalu. "Idemo i mi," reče Marilyn. On uzme njezinu ruku i zaustavi je. "Mogli bismo popiti još malo." "Ne ţelim više piti." "Samo još malo." "Postaje mi mučno." "Zato što si umiješala previše Seven-upa. Moraš popiti malo čistog viskija. Ako ne napraviš pravi omjer, uhvati te mučnina. Hajde. Gucni." "Mislim da ne mogu piti čisti." "Ne misli na to. Samo popij." Pruţio joj je bocu. Ona je oklijevala. Prinio joj je bocu do usta. "Hajde. Vjeruj mi, Marilyn. Samo mi vjeruj." Prinijela je bocu usnama. Zabacila je glavu unatrag. Viski joj je dotaknuo usne. Sprţio joj je grlo. Htjela je stati, ali Joe joj je drţao glavu jednom, a bocu drugom rukom. Progutala je jedan gutljaj, dva. Prestala je brojiti. Prestalo ju je peći u grlu, ali viskije tekao dalje. Zavrtjelo joj se u glavi, potpuno je otupjela. Odgurnula je bocu od sebe. Trepnula je očima, ali Joe je bio u magli. Nasmiješio se i primaknuo se k njoj. Pomaknula je usne, ali nije mogla sastaviti nikakvu rečenicu u glavi, a kamoli je izgovoriti. Tijelo joj je trnulo, a onda je izgubila osjećaj za sve kad joj je glava pala natrag i svjetla se ugasila... Marilyn otvori oči. Leţala je na svom krevetu. Glavobolja se nekako smirila. Polako je sjela i pogledala preko sobe. Opet je vidjela. Pogled joj je pao na faks na drugoj strani sobe. Nije stigla nova poruka, zbog čega joj je bilo lakše. Nema više prijetnji. Jer, ono je bila prijetnja, zaključila je. Neposredno pred njezino imenovanje, to se nije moglo drukčije interpretirati. Nemoguće da se to slučajno događa baš sada. Na zaglavlju faksa bio je broj 719, što označava Piedmont Springs. Za vrijeme pauze za ručak potvrdila je da je poslan iz trafike u Prowers Countyju, što je jedno od onih mjesta odakle moţe svatko poslati faks za par dolara.

Pretpostavila je da ga je poslao netko od Duffyjevih, što nije moglo značiti ništa dobro. Istina, poruka je bila nejasna. Nije pisalo: "Učini ovo ili ono." Ali nije trebalo biti eksplicitno navedeno da bi bilo jasno da se radi o prijetnji. A ona je znala što treba učiniti u slučaju da joj ikad netko zaprijeti. Duboko je udahnula, a zatim podignula telefonsku slušalicu i utipkala broj Joea Kozelke. 57 Sheila se počela brinuti. Rusch nije bio zadovoljan obavljenim poslom. Jedna sitna pogreška glupa čaša koju je ostavila u hotelu u Panami. Nemoguće je bilo povezati je s Kozelkom. Ĉak i kad bi FBI identificirao njezine otiske prstiju, morali bije prisiliti da oda Kozelku. Nije bila izdajica, ali zbog toga što je u prošlosti bila kurva Rusch je osjećao nervozu. Očito je pretpostavljao da će s FBI-em komunicirati kao i s njim. O svemu se moţe pregovarati. - Instinkt za preţivljavanje kričao je u njoj. Kad je Rusch rekao da će "razmisliti", znala je što to znači. Ako onom namještaljkom ne uspiju spriječiti Ryana Duffyja od odnošenja čaše s otiscima na FBI, Sheila je mrtva. Na ovaj ili onaj način, Rusch će se pobrinuti da nikad ne dođe pod istragu FBI-a. Sama Sheila razmišljala je o svemu čitavo poslijepodne, sve otkako su se ona i Rusch zaustavili radi odmora u jeftinom hotelu uz cestu. Došlo je vrijeme da se izvuče iz Dodgea. Ali za to je potrebna akcija. U nedjelju popodne, podignula je slušalicu u svojoj hotelskoj sobi i okrenula broj Ryana Duffyja. Pokušala ga je nazvati u kliniku, ali nitko se nije javljao. Pokušala je zatim kod kuće njegove majke i odlučila se za prljavu igru.

"Sjećaš li se ovog glasa?" upotrijebila je isti zavodljivi ton kao u Panami. Ryan protrne. Bio je sam u majčinoj kuhinji i stajao pokraj bara. "Gdje si?" "Bliţe nego što misliš. Imam nešto za tebe." "Što?" "Pištolj tvog oca." Puls mu je ubrzao. "Ţelim ga dobiti." "Očajnički? Odnosno, po kojoj cijeni?" "Hoćeš reći daje na prodaju?" "To si dobro shvatio, doktore." "Koliko traţiš?" "Pravu bagatelu. Prema mojim izvorima, još negdje imaš spremljena dva milijuna dolara. Traţim samo sto tisuća." "Kako ću znati da je pištolj zaista kod tebe?" "Zato što sam ga ja uzela." "Od Kozelkinog čovjeka? Ma daj. Ĉovjek je golijat." Sheila pogleda preko ramena. Rusch je leţao gol na krevetu iza nje, na leđima. Još uvijek je imao erekciju-bio je veći u nesvjesnom stanju nego kad je budan. "S njim nije tako teško," reče ona smiješeći se. Ryan se zainteresirao. Nešto mu je bilo sumnjivo u njihovu dogovoru. Ali je također osjećao zamku. Sheila reče: "Dakle, doktore? Ţeliš li dobiti taj pištolj ili ne?" "Naravno da ţelim." "Onda moraš platiti." Zastao je, ne znajući što bi rekao. Onda mu je pala na pamet jedna ideja. Ovo je bila prilika da sve sastavi u cjelinu - da Marilyn Gaslow i Kozelku dobije na istom mjestu u isto vrijeme. Bilo bi zaista

poučno vidjeti kako se ponašaju jedno prema drugome. "Dobro," reče Ryan. "Vidimo se na Cheesman Damu. U dva poslije ponoći." "Vidimo se," reče ona i spusti slušalicu. Da, pomisli Ryan. Vidimo se. U spavaćoj sobi Marilyn Gaslow zazvonio je telefon. Nije se pomaknula s kreveta otkako se javila na dojavljivač Joea Kozelke. Pogledala je broj s kojeg dolazi poziv na noćnom ormariću. Bio je to on. "Joe, hvala što si se javio." "Što se dogodilo?" "Imam problem." Onda mu je ispričala kako je dobila poziv faksom da dođe na Cheesman Dam. On je šutio, kao i obično kad bi bio ljut. Tisuću puta dok su bili u braku, Marilyn ga je vidjela kako potiskuje bijes. Joe je kuhao i kuhao i prekipio bijednom u deset godina. Kad se to dogodilo prvi put, oprostila mu je. Drugi put je odlučila da neće čekati i treći. Bojala se da tada neće izvući ţivu glavu. "Tko ga je poslao?" "Došao je s poštanskog broja sedam-jedan-devet. Pretpostavljam da su ga poslali Duffyjevi." "Vjerojatno. Ali Amy Parkens je jutros također bila tamo." "Kako znaš?" "Znamo. Rusch je ugradio uređaj za praćenje na njezin kombi." "Amy ne bi poslala ovakav faks." "Ne, ali je moguće da zajedno s Duffyjevima nešto kuha." "Nazvat ću Amy." "Ne," reče on oštro. "Pusti da se ja pobrinem za sve." "Što ćeš učiniti?" "Ostavi svoj Mercedes na kolnom prilazu s ključevima. Sredit ću da netko dođe po njega i odveze ga na dogovoreno mjesto."

Marilyn nervozno trepne očima. "A što onda?" "Tko god da je poslao taj faks, mora izvući lekciju iz toga. Sa starim sam imao dogovor. Frank je dobio pet milijuna dolara. Nitko iz njegove obitelji prema tom dogovoru nije smio vidjeti pismo. Očito je taj dio dogovora prekršio. Sad njegova obitelj mora snositi posljedice." "Molim te, nemoj učiniti nešto što nije potrebno." "Nemoj mi govoriti što da učinim," reče dubljim glasom. "Platio sam previše novca da bih ovakve stvari tolerirao, Marilyn. Pet milijuna Duffyju. Milijune sam uloţio u kampanju kako bi došla do predsjedničkog imenovanja. Trebalo je proći dosta vremena da se pruţi prava prilika. Da budem iskren, Guvernersko vijeće čak je premašilo moja očekivanja. Ali sad kad je sve na dohvat ruke, nećemo dopustiti da nam netko sve pokvari." "Misliš, da tebi sve pokvari." "Nikad neću utjecati na tvoje odluke, Marilyn. Samo ţelim znati kakve će one biti. Prije nego što to sazna bilo tko drugi." Probolo ju je u trbuhu. Ĉovjek bogat kao Kozelka mogao je zaraditi milijarde dolara znajući da će Vijeće povisiti kamate dan prije nego što se to objavi u javnosti. "Ne moraš mi to ovako govoriti. Dobro znam da si ti onaj koji će izvući najveću korist." "A ako mi se suprotstaviš, ti ćeš biti ona koja će najviše izgubiti, Marilyn. To je ono što ima najveću čar." Nije rekla ništa, znajući da je rekao istinu. "Računam na tebe," reče on. "Dobro se pripremi za saslušanje. A ostalo prepusti meni." Onda je začula telefonski signal. Marilyn se osjećala otupjelo kad je spustila slušalicu. Trebala je stupiti na jedan od najutjecajnijih poloţaja na svijetu, ali ipak je bila samo marioneta. Što je bilo

najgore od svega, bila je marioneta čije je konce u rukama drţao njezin bivši muţ. Da je tada znala da će biti ovako, ne bi nikad platila novac za ucjenu. Međutim, kad već jest, nije bilo povratka. Nije čula ni za jednog drţavnog sluţbenika koji je opstao nakon skandala o tinejdţerskom silovanju s kojim je još povezano isplaćivanje novca za šutnju. U to je vrijeme, međutim, mislila samo na spašavanje karijere. Sada to više nije bilo toliko vaţno. Uţasavala ju je pomisao da bi se Amy mogla pojaviti s Ryanom Duffyjem na Cheesman Damu. Da je znala da će Amy jutros otići u Piedmont Springs, ne bi nikako nazvala Joea. Kako se kasnije ispostavilo, moguće je da je time potpisala Amynu smrtnu presudu. To je bilo ono s čime ne bi mogla dalje ţivjeti. Posegnula je za telefonom, a zatim spustila slušalicu. Trebala je reći toliko toga, toliko toga objasniti. Zgrabila je torbicu i krenula prema vratima. Došlo je vrijeme da iskreno porazgovara s Amy. 58 Bio je to Amyn prvi posjet Holling Streetu nakon majčine smrti. Duţe od dvadeset godina izbjegavala je njihovu staru kuću, ulicu i uglavnom cijelu četvrt. Uočila je tu jednu kontradikciju ona je bila znanstvenica koja je odbijala pogledati činjenicama u oči. Koliko god da je ţudjela za istinom, njezina intelektualna znatiţelja uvijek bi popustila pred osjećajima kad bi se suviše pribliţila svojoj prošlosti. Ta kuća je postala kao Prstenasta Nebula, umiruća zvijezda koju je promatrala one tragične noći kroz teleskop. Jednostavno je više nije mogla ni pogledati. Sve do večeras.

Amy je parkirala automobil na pločniku, pokraj ulične lampe. Dvokatna kuća nalazila se u relativnom mraku na drugoj strani ulice. Samo jedno svjetlo je bilo upaljeno. Kad su joj se oči prilagodile na mjesečinu, primijetila je stvari koje su se izmijenile. Sićušno stabalce koje su ona i majka zasadile ispred kuće sad je bilo više od pet metara. Prednji trijem na kojem su imale ljuljačku sad je bio neprepoznatljiv. Ogradi je bilo potrebno hitno bojanje, a travnje trebalo pokositi. Na pločniku je bilo više rupa nego nekad. Amy se sjetila kako ih je preskakala kao djevojčica. "Jesi li sigurna da to ţeliš?" zapita je baka koja je sjedila iza nje. Amy klimne glavom. Prešla je cestu i krenula prema kući. Dok se uspinjala uza stubište, primijetila je još više znakova starenja i zapuštenosti. Nekoliko razbijenih prozora bilo je zamijenjeno daskama, a ne novim staklima. Na ulaznim vratima vidjeli su se oţiljci od provale, ili ih je moţda napravio neki stanar koji je zaboravio ključ. Prozor na podrumu oštetila je vlaga. Majčina smrt kao daje donijela prokletstvo cijeloj kući. Baka ju je pokušala prodati nakon pogreba, ali nitko nije ţelio tamo ţivjeti. Neki agent ju je uzeo za simboličnu novčanu svotu. Proteklih dvadeset godina tu kuću s tri spavaće sobe iznajmljuju studentima u pola cijene. Vlasnik je očito bio zadovoljan i pustio ju je da propada dok ne dođe u stanje kad će je moći srušiti i zamijeniti novom zgradom, bez duhova. Amy snaţno pokuca na vrata. Baka joj je dotaknula ruku dok su čekale. Naposljetku je zazveckao lanac na vratima i ona su se otvorila. Na pragu se pojavio jedan mladić u plavim trapericama i bijeloj majici kratkih rukava. Nešto nalik na brkove nalazilo mu se između nosa i gornje usne. Izgledao je kao krupno dijete koje je pustilo da mu naraste nešto dlake po licu kako bi izgledalo kao da ide na fakultet.

"Vi ste gospođa koja je zvala?" reče. "Da." Amy ga je nazvala prije polaska kako bi mu objasnila tko je ona. Student koji je tu ţivio nije imao ništa protiv njezina posjeta. Zapravo, to mu se činilo cool. "Ovo je moja baka," reče Amy. "Cool. Ja sam Evan. Uđite." Amy uđe u kuću. Baka je pošla za njom. Unutrašnjost kuće izgledala je gotovo jednako loše kao i Amyn stan nakon provale. Kamin je bio zatvoren daskama kako kroz njega ne bi puhalo. Zidne tapete bile su potrgane i skliznule su do poda. Ţice su visjele sa stropa gdje se nekad nalazio luster. Posted su prekrivali popucale i prljave zidove. Na podu dnevne sobe nalazio se madrac. "Spavaš u dnevnoj sobi?" zapita ona. "Ne, ima nas troje. Ovdje smo napravili Benovu sobu. Jake je dobio sobu u prizemlju otraga, a ja sam u maloj sobi na katu." "Tko spava u velikoj spavaćoj sobi?" Pogledao ju je. "Nitko. Bez uvrede, ali tamo nitko ne ulazi." "Dobro," reče ona, kao da razumije. "Ima li sada ikoga gore?" "Ne. Moji cimeri su otišli na cugu u Muldoon's." "Mogu li malo razgledati okolo?" "Zato ste i došli, zar ne? Samo izvolite." "Hvala." Baka zapita: "Hoćeš li da i ja idem s tobom?" "Oh, da još nešto dodam," reče Evan. "Nemojte se uplašiti tarantule na vrhu stubišta. To je naš kućni ljubimac. Izgleda opako, ali dobra je prema neznancima. Uglavnom." "Kad malo bolje promislim," reče baka, "radije ću ostati ovdje." Baka je zagrli. Amy se okrene i pođe uza stube. Penjala se sporo, namjerno. Pri svakom koraku osjećala je kako joj navire adrenalin. Srce joj je udaralo sve brţe i brţe. Ruke su joj se počele tresti. Prisjećala se svega. Sjetila se djetinjstva provedenog u ovoj kući. Trčanja niza stube na boţično jutro. Trčanja uza stube svakog dana

poslije škole. Zaustavila se na vrhu stubišta. Niz hodnik desno nalazila se njezina stara soba. S lijeve strane majčina. Pokušavala je prizvati sjećanja i usredotočiti se na onu noć. Ali njezine misli nisu je htjele odvesti tamo. Previše toga ih je ometalo u tom zadatku. Ĉudni bicikl u hodniku. Tarantula u staklenoj posudi. Morala je ugasiti svjetlo. One noći bilo je ugašeno. Pritisnula je prekidač. Sadašnjosti je nestalo. Stajala je sama u potpunom mraku. Srce joj je ispunio strah. Ne strah od tarantule niti drugih stvari koje su bile tu. Osjećala je strah osmogodišnje djevojčice. Stajala je ukočena u tami i pokušavala se smiriti. Nije mogla. Kad su joj se oči prilagodile na nju, strah je samo postao veći. Jasno je vidjela sve duţ hodnika, kroz mrak, sve do vrata koja vode u sobu njezine majke. Strah je postao puno gori nego što je bio prije dvadeset godina. Ovaj put je znala što se nalazi s druge strane. Noga joj se pomaknula i napravila je prvi korak. Osjetila je tepih između noţnih prstiju, iako je nosila cipele. Imala je osam godina i bila je bosa. Polako je išla kroz hodnik prema sobi svoje majke. Koljena su joj bila izgrebana od puzanja po tavanu - dok je bjeţala iz svoje sobe. Još jedan korak naprijed i mogla je čuti ventilator kako se okreće. Vrata su sad bila otvorena. Vidjela je plahte na krevetu. Naposljetku, opet je ugledala onu ruku kako mlitavo visi s madraca. Riječi su joj zapele u grlu, ali u mislima ih je ipak čula. Mama? Trnci su joj prolazili niz tijelo dok je izlazila iz sobe. Krivudala je niz hodnik, bespomoćno vrištala, uhvaćena u nekakvoj svemirskoj eksploziji koja ju je podignula s hodnika, kuće, s planeta. Prašina i suze zaklanjali su joj pogled dok je trčala kroz noć takvom brzinom da su zvijezde izgledale kao beskrajne zrake svjetla, koje kao da su se ovijale oko nje. Stiskale su je sve jače, sve dok nije potisnula strah i pokušala razmišljati. Onda je usporila. Više nikamo nije išla. Opet je bila na

planetu, objektivna i hladnokrvna promatračka, znanstvenica koja se prisjeća onoga što je vidjela one uţasne noći. Prstenasta Nebula. M 57. Pod brojem pedeset sedam u katalogu nebeskih objekata Charlesa Messiera iz osamnaestoga stoljeća. "Amy?' Okrenula se. Baka je bila iza nje na stubištu. "Jesi li dobro?" zapitala ju je. Amyne ruke su se tresle. Znojila se ispod jakne. Htjela je slagati i reći "da", ali nije imala snage. Baka je zapita: "Hoćeš li ući unutra?" Amy pogleda baku očima punim emocija. "Već sam bila unutra. Idemo," reče uzimajući baku za ruku. "Idemo kući." 59 Ĉule su se violine. Joe Kozelka sjedio je na koţnoj fotelji i uz čašu chivas regala slušao Beethovenovu Devetu simfoniju. Glazba mu je pomagala kad je trebao razbistriti misli. Kad god bi mu se učinilo da mu je ţivot u neredu, pustio bi glazbu. Deveta simfonija bila mu je omiljena, posebno četvrti dio. Stručnjaci smatraju daje to najgore što je veliki majstor komponirao. Kozelka se mogao samo diviti čovjeku koji je napisao takvo nešto. Glazba je odjednom postala njeţnija. Misli je usmjerio na Marilyn. Tijekom gotovo pedeset godina koliko se poznaju, podijelili su mnoge uspomene. Ĉudno, najviše mu je značila ona večer koje se Marilyn uopće nije sjećala. Bila je to ona večer kad ih je Frank Duffy odvezao na Cheesman Dam. Večer kad su se svi napili i parkirali automobil pokraj ruba kanjona.

Oči su mu odlutale prema ruskoj kristalnoj vazi nad kaminom. Svjetlucala je na svjetlu, kao zvjezdani prekrivač koji se odraţavao na vodi. Otpio je gutljaj chivasa, ali odjednom je poprimio okus "juţnjačke utjehe". Prisjetio se svega što se dogodilo one večeri, svih detalja. Osjetio je slatkasti miris burbona i toplinu vlastitog daha. Vidio je Marilyn na straţnjem sjedalu Frankova automobila i sebe kako izlazi iz njega i ide prema svom prijatelju. "Hej, Frank," reče Joe. Frank Duffy i njegov djevojka sjedili su na panju drveta, okrenuti prema brani obasjanoj mjesečinom. Joe je bio bez daha kad je stigao do njih. Frank ustane. "Što se dogodilo?" "Marilyn, onesvijestila se. I..." "1 što?" Joe napravi grimasu. "Prosula je svoje keksiće po cijelom straţnjem sjedalu." "Oh, čovječe." "Hej, nije ona kriva. Nikad prije nije pila." "Koliko je gadno?" "Prilično. Pogledaj sam." Mladići su krenuli prema autu. Linda je išla za njima. Frank je otvorio vrata automobila i odmah se trgnuo. Osjetio je strašan miris bljuvotine. "Oh,Boţe!" Joe pogleda unutra. Marilyn je leţala na leđima na sjedalu. Lokva bljuvotine nalazila se na podu iza vozačeva sjedala. "Barem nije zaprljala odjeću." "A što je s mojim autom?" reče Frank. "Nikad se neću riješiti tog smrada." Linda uvuče glavu unutra, ponjuši i odmakne se. "Bljak. Snađi se kako znaš, Frankie. Ne vraćam se u Boulder u tome. Vratit ću se s ostalima." "Linda, ma daj." "Nema šanse. Stisnut ću se u drugi auto." Otrčala je prije nego što ju je Frank uspio zaustaviti. Joe je također imao izraz gađenja na licu. "Mislim da ću se također vratiti s ostalima." "Ne moţeš! Ona je tvoja cura."

"Frank, i sam osjećam mučninu. Budem li se vozio s tobom i tim smradom, i ja ću se ispovraćati. Zar ţeliš još smrada u autu? Samo je odvezi kući umjesto mene, molim te?" "Ne mogu vjerovati da si me u ovo uvalio." "Daj, čovječe. Ne mogu dopustiti da me Marilynini roditelji vide ovakvog. Dobri su prijatelji mog starog. Ubit će me." "A što je sa mnom?" "Najgore što se moţe dogoditi jest da joj roditelji zabrane da se druţi s Frankom Duffyjem. Ništa strašno. Ionako se ne ţeliš oţeniti njome." Frank razrogači oči. "Zaljubio si se u ovu curu?" "Molim te. Samo je odvezi kući. Sazna li njezin tata da sam je ja napio, ja... ja ne znam što ću ako mi zabrane da se ponovo vidim s njom." Frank nešto progunđa, a zatim reče: "U redu. Što ću reći njezinima?" "Ne znam. Reci im da se otrovala hranom. Samo mene ne spominji. Obećavaš?" "Da, dobro." Frank je stavio ključeve u auto i otvorio vrata. "Ali duţnik si mi zbog ovog, Joe. Veliki duţnik." Joe je zatvorio vrata za njim, gotovo ga gurnuvši na vozačevo mjesto. "Da, stari. Ni ne znaš koliki." ... Telefon je zazvonio i trgnuo Kozelku iz njegovih uspomena. Beethovenova simfonija bila je u četvrtom dijelu. Upravo su se oglasile fanfare kad je pritisnuo dugme za stišavanje i zgrabio slušalicu. "Da," reče. "Ja sam," reče Nathan Rusch. "Gdje si, k vragu, do sada? Zvao sam te deset puta." "Bio sam... zauzet." "Što bi to trebalo značiti?"

Rusch odmahne glavom. Bivše prostitutke su kao hodajuće ljekarne. Od onog što mu je Sheila usula u piće još uvijek se osjećao omamljeno. "Duga priča." "Trebam te večeras u Denveru. Duffy je stupio u kontakt s Marilyn. Ţeli se sastati s njom na Cheesman Damu u dva sata poslije ponoći." "Zašto baš tamo?" "Nema veze, Rusch. Samo budi tamo." "Ne sumnjate da na klopku FBI-a?" "Ne. Radi se o jasnom slučaju kakav otac, takav sin. Dečko ţeli još novca. Ne ţeli dovesti nekoga iz FBI-a kao svjedoka svojoj ucjeni. Osim toga, imamo ga u šaci jer je kod nas pištolj njegova oca." Rusch se počeše po glavi. "Moram vam reći jednu stvar. Pištolj je nestao." "Nestao?" vikne Kozelka zaprepašteno. "Djevojka ga je ukrala, mislim. Pobjegla je i ponijela pištolj sa sobom." "K vragu, Rusch. Podmetanjem pištolja smo se htjeli osigurati da Duffy neće otići FBI-u." 'To mi je jasno, gospodine." Kozelka ispije ostatak viskija. U nastupu bijesa stisnuo je kristalnu čašicu tako snaţno da mu se zdrobila u šaci. "Preostaje nam samo jedna opcija." "A to je?" "Odvjetnik i bivša ţena moraju nestati. Najbolje jednim udarcem. Večeras." 'To je lako. Pada mi na pamet hitna pošiljka adresirana na Liz Duffy, ali uručena u Jacksonovu kuću. Odvjetnik je ne smije otvoriti bez dozvole svoje klijentice. Velike su šanse da će je otvoriti zajedno. Garantiram da će to biti posljednje što će njih dvoje učiniti u ţivotu." "Dobro." Stavio je slušalicu pod bradu i nadolio viski u šalicu. "Sredi to prije nego što se sastaneš s Duffyjem na brani. Ţelim da ovo izgleda kao da je mali poludio. Ubio svog šogora, bivšu ţenu, njezina odvjetnika."

"A što onda?" "Onda se odvezao do brane gdje je njegov otac silovao ţenu i pucao si u glavu." Rusch se oblizne. "Moja specijalnost." "Samo nemoj zabrljati. Sve ovisi o tome." Zastao je na trenutak, a zatim poklopio slušalicu. 60 Ryan je došao u Denver davno nakon što je pao mrak. Razmišljao je o susretu koji je slijedio i počeo se osjećati ranjivo. Zaustavio se kod Normove kuće u Cherry Creeku, a zatim produţio prema brani. "Što sad?" zapita Norm. Stajao je na straţnjim vratima, odjeven u majicu kratkih rukava i kratke hlače. Nosio je sunčane naočale, a kontaktne leće je već bio skinuo. "Treba mi usluga," reče Ryan. "Mogu li ući?" Ušao je u kuću. "Samo budi tih. Djeca su zaspala." "To sam samo ja, ne policijska desetina." Ryan ode u kuhinju, otvori hladnjak i izvadi pepsi. Norm sjedne za stol. Ryan nalije sodu. "Noćas imam jedan sastanak." "S kim?" "S Marilyn Gaslow." "Samo je moraš pitati za ono pismo, je li tako?" Normu se očito jako spavalo. "Naravno." "Nije ti dovoljno što si ga dobio?"

Ryan se primakne stolu. "Pismo ne vrijedi dok to netko ne potvrdi. Ţelim čuti iz njezinih usta da je moj otac nikad nije silovao." "Zašto to ne bi bila istina?" Ryan sjedne pokraj prijatelja, s ozbiljnim izrazom na licu. "Jesi li ikad razmišljao o tome što je od ovoga svega mogla dobiti Amyna majka?" "Kako to misliš?" "Govorim o motivu. Zašlo bi napisala pismo mom ocu?" "Zato što to Marilyn nije htjela učiniti. A to je trebalo." "To je jedno objašnjenje. Drugo je da su ona i moj tata bili zajedno umiješani u ovo." "O čemu to govoriš?" "Moţda dvjesto tisuća dolara koje je moj otac poslao Amy Parkens nije bio samo znak zahvalnosti zato što je Debby Parkens napravila hrabar korak i postupila ispravno. Moţda je to bio dio njihova dogovora. Moj tata i Amyna majka kao suradnici." "Hoćeš reći da je Debby Parkens izdala najbolju prijateljicu Marilyn Gaslow?" "Za novac." Norm odmahne glavom. "To bi bilo kao da ja izdam tebe." "Ili kao što je Juda uzeo novac, a onda se objesio. Izdaja uvijek ima posljedice. Jesi li ikad pomislio da se zbog toga ubila Amyna majka?" "Ili da ju je zato ubio netko drugi." Ryan zastane, a zatim reče: "Na primjer Marilyn." Paţljivo su pogledali jedan drugoga. Svaki je čekao da onaj drugi kaţe da govore gluposti. Nijedan ne reče ni riječi. "Kakav imaš plan?" zapita Norm.

Ryan se nasmiješi očima. "Znao sam da ćeš se sloţiti sa mnom. Rekao sam joj da se sastanemo na Cheesman Damu. Mislio sam da kad već ţelim dobiti iskren odgovor od nje - ili barem iskrenu reakciju - da ima smisla da to dobijem na istom mjestu na kojem se to silovanje dogodilo, odnosno nije dogodilo." "A kaţe li ona ono što ţeliš da kaţe... što onda?" "Ţelim zauvijek sprati ljagu s imena mog oca. Ţelim Marilynin glas snimiti na vrpcu." "Moţeš ga snimiti, ali ţelim da znaš da to nikad nećeš moći upotrijebiti na sudu protiv nje. Jedini način da ovo obaviš po zakonu je da to učiniš uz pravnu potporu." "Ne traţim nešto što bih mogao upotrijebiti u sudnici. Ovo je za mene i moju obitelj. Ţelim da to čuje moja majka." "Kao i ja," reče Norm. "Dopusti da pozovem svog istraţitelja. On će ići s tobom, nema problema." Ustao je i otišao do telefona na kuhinjskom baru. "Ţelim i pancirnu košulju, također. Za svaki slučaj. I htio bih posuditi tvoj pištolj." Norm zadrţi slušalicu u ruci. "Mariyn Gaslow te ne namjerava ubiti." "Ne. Ali pozvao sam tamo još nekoga osim nje. Nekoga tko je nešto manje predvidljiv. Nekoga tko kaţe da mi moţe vratiti očev pištolj." Norm spusti slušalicu i vrati se k stolu. "Moramo porazgovarati o ovome." "Da," reče Ryan. "Moramo porazgovarati."

61 Vratili su se u Clover Leaf Apartments nakon deset sati. Baka je otišla u stan namjestiti Taylorin krevet dok je Amy otišla do gospođe Bentley po djevojčicu. Amy ju je radije ostavila kod dadilje nego je vodila u svoju staru kuću. Amy pokuca na vrata. Otvore se. Gospođa Bentley je stajala na pragu. Marilyn Gaslow je stajala iza nje, sa zastrašujućim izrazom na licu. "Marilyn?" reče ona. "Što vi ovdje radite?" "Svratila sam kod tebe, ali nije bilo nikoga. Susjeda mi je rekla da pogledam kod gospođe Bentley." "Je li Taylor dobro?" Gospođa Bentley odgovori. "Dobro je. Spava od devet sati." Marilyn reče: "Moram razgovarati s tobom. U četiri oka." Amy je bila zbunjena, ali znatiţeljna. Zamolila je gospođu Bentley da pričuva Taylor još malo, a onda izišla u hodnik s Marilyn. "O čemu se radi?" Marilyn pogleda preko ramena, gotovo paranoidno. "Moţemo li razgovarati negdje na miru?" "Moj stan je na katu." "Mislim, da smo posve same. Bez tvoje bake." Taj ton je zabrinuo Amy. Odvela je Marilyn niz hodnik do praonice, izvadila iz torbice ključ i otvorila vrata. "Ovamo nitko ne dolazi iza deset. Onda se zatvara." Gurnula je metalna vrata i ušla unutra. Marilyn je išla za njom. Ţarko fluorescentno svjetlo bilo je prejako za malu prostoriju. Zidovi su bili obojeni u ţuto, a prozora nije bilo. Šest bijelih perilica rublja bilo je poredano sa strane. Sušilice su se nalazile s druge strane. Nekoliko čarapa bilo je razbacano po podu prekrivenom linoleumom. Amy je zatvorila vrata i zaključala ih. Pokraj

aparata za sodu nalazila se stolica, ali nijedna nije sjela na nju. Prišle su stolu na sredini prostorije i stale nasuprot jedna drugoj. "Dobro," reče Amy. "Recite mi sada. Što se događa?" Marilyn je bila nervozna i izbjegavala je Amyn pogled. "Nisam bila iskrena prema tebi." "Ma dajte." "Voljela bih kad bi postojalo neko nesebično objašnjenje za moje postupke. Voljela bih kad bih ti mogla reći da sam ti lagala za tvoje dobro." "Molim vas. Dovoljno mi je što sam to čula jednom u ţivotu." Marilyn klimne glavom, znajući staru priču. "Uvijek zvuči jezivo, zar ne? Rijetko je za bilo čiju korist osim korist osobe koja se ponijela nečasno. Ali ja sam se mogla zavaravati godinama. Govorila sam samoj sebi da ti za tvoje vlastito dobro nisam rekla istinu. Tek večeras sam priznala sebi samoj da sam sve to činila radi sebe - radi svoje karijere. Trebalo se dogoditi nešto zaista posebno da to shvatim." "Što?" "Shvatila sam da ćeš ukoliko ne saznaš istinu smrtno nastradati." Pogledala je u stranu, a zatim opet Amy. "Baš kao i tvoja majka." Amy poprimi hladni pogled. "Moja majka je ubijena, zar ne?" "Ne znam." "Prestanite mi lagati! Ryan Duffy mi je pokazao mamino pismo. Znam da se silovanje nije dogodilo." "U pismu ne piše to. Piše da me Frank Duffy nije silovao." Glas joj je postao tiši, ali ton je i dalje bio jednako oštar. "U čemu je razlika?" "Bila sam silovana." Nastane tišina. "Tko je to učinio?"

Zastala je, a onda rekla: "Joe." "Udali ste se za čovjeka koji vas je silovao?" "Nisam znala da je to bio on. Mislila sam da je to učinio Frank." "To je smiješno." "Saslušaj me, molim te. Nije tako smiješno kao što zvuči." Brzo je ispričala Amy što se dogodilo na Cheesman Damu prije četrdeset šest godina, o tome kako se napila i onesvijestila. "Sljedeće čega se sjećanje da sam se bila na policijskoj stanici. Tu su bili i moji roditelji. I odvjetnik. Bila sam silovana. Joe je poricao da me ikad dotaknuo. Napravio je od toga pravu scenu, optuţujući Franka da me silovao dok me vozio kući. Ĉak je udario Franka po licu." "I povjerovali su Joeu?" "Frank se druţio s grubijanima u srednjoj školi. Iako nikad nije učinio ništa strašno, to je bilo dovoljno da policija povjeruje da me je silovao. Joe je bio savršeno dijete iz savršene obitelji." "Zar nisu mogli analizirati krvili spermu?" "Obojica su 0 pozitivni. Otprilike četrdeset posto ljudi ima tu krvnu grupu. A naravno, u to vrijeme nisu provodili DNK testiranja." "I tako su Franka optuţili." "I osudili." "Kako ste saznali istinu? Što je istina?" "Istina je da me je Joe silovao dok sam bila u nesvijesti. Prije nego što smo otišli s Cheesman Dama. Prije nego što sam se ispovraćala." Amy se odmakne od stola. "Kad ste to saznali?" "Joe mi je naposljetku rekao. Godinama nakon što smo se vjenčali." "Jednostavno je priznao?" "Ne. Joe je izrazito temperamentan čovjek i povremeno naprosto eksplodira. Znao je biti prilično gadan, pogotovo ako bi se napio. Jednom sam ga čak morala udariti kako bih se obranila. Vratio se i rekao nešto kao: 'Opet ću te silovati, kučko.' To 'opet' ga je izdalo. Natjerala sam da mi kaţe istinu."

"Što ste učinili?" "Htjela sam reći Franku Duffyju koliko mi je ţao. Ali da sam ikad ikome rekla za to, Joe se zakleo da bi rekao da sam pristala na seks i da je bila moja ideja da svalimo krivicu na Franka Duffyja, kako bih sačuvala ugled." "Ali... rekli ste mojoj majci." "Da. Morala sam." ''Ne razumijem." Marilyn se pokuša pribliţiti, ali Amy se odmakne. Marilyn reče: "Bilo je to one večeri kad mi je tvoja majka rekla da ima rak. Bila je zabrinuta za tebe. Zamolila me da preuzmem brigu o tebi." Amy je bila zbunjena, iznenađena. "A što ste vi rekli?" "Učinila bih sve za Debby i tebe." "Ali niste pristali." "Nisam joj mogla reći bezuvjetno 'da'. Mislila sam da to s Frankom Duffyjem predstavlja za mene potencijalnu opasnost. Apsolutno najgore što ti se moţe dogoditi jest da ti majka umre od raka, a da zatim izgubiš i mene zato što sam bila upletena u skandal sa silovanjem. Htjela sam da Debby zna sve što bi moglo utjecati na moj pristanak na to da preuzmem odgovornost za tebe. Zato sam joj rekla da sam se odlučila razvesti od Joea. I rekla sam joj zašto." "Rekli ste joj da vas Frank Duffy nije silovao. Rekli ste joj da je to učinio Joe." "Tako je." "A ona je zatim pisala Franku Duffyju i rekla mu to isto. Zašto?" "Ne znam zašto. Moţda je mislila da bi Frenku to pismo trebalo da jednog dana spere ljagu sa svog imena. Što god da je mislila, uvijek sam se zbog toga osjećala izdanom." Bijes se vratio. "A onda je Frank Duffy počeo ucjenjivati vas i Joea." "Da."

"A kasnije je moja majka ubijena." "Kasnije. Da." "Oh, moj Boţe. Upravo je onako kao što je rekao Ryan Duffy. Vi i Joe ste povezani u ovome. Ubili ste moju majku jer je njegovu ocu rekla istinu." "Ne, nisam." "Zato je Joe isplatio sav onaj novac. Niste skrivali samo ucjenu. Radilo se o ubojstvu. Ubili ste moju majku jer je napisala ono pismo Franku Duffyju. A onda ste platili Franku Duffyju da to pismo skrije i vaš motiv sačuva kao tajnu." "Amy, ja je nisam ubila." "Onda Joe jest." Marilyn je šutjela. Amy obiđe stol ţeleći je gotovo udariti. "Joe ju je ubio, zar ne?" Marilyn se odmakne, na rubu suza. "Ne znam. Kunem se Bogom da ne znam." "Znate, Marilyn. U svom srcu, vi to znate." Prekrila je svoje lice, a ruke su joj se tresle. "Zar ne vidiš da je to za mene bio pravi pakao? Da, u srcu sam sumnjala na to." "Zašto onda niste nešto učinili? Trebali ste samo otići na policiju." "Nisam mogla. Ne nakon što je Joe počeo isplaćivati novac za ucjenu. Podesio je sve tako da cijela shema izgleda kao da joj je cilj bio zaštititi moj ugled, moju karijeru. Policija bi pomislila da sam ja odgovorna za ubojstvo. Ne Joe." "Zašto i ja ne bih pomislila to isto?" "Zato što je Joeov motiv napokon postao očit. Za njega je to bila dugoročna investicija. Ucjena, ubojstvo. Kontrolira mene i moju karijeru." "Vi ste mu dopustili da vas kontrolira."

"Donijela sam lošu odluku. Ali nikad ne bih učinila bilo što kako bih nanijela zlo tvojoj majci. Ili tebi. I ja sam ovdje ţrtva. Što misliš, kako se osjećam nakon četrdeset šest godina? Prijevarom sam se udala za čovjeka koji me silovao. I još uvijek manipulira sa mnom, dvadeset godina nakon razvoda." Marilyn obriše suzu. Amy je osjećala da se ima pravo ljutiti, ali također je osjećala i saţaljenje prema njoj. "Ţelim samo," reče ona zamišljeno, "otkriti čovjeka koji je ubio moju majku. I natjerati ga da plati za to." "Razumijem te. Ali ako traţiš baš onog čovjeka koji je pucao, to neće biti Joe. Mislim, ne osobno." "Tko je to učinio?" "Vjerojatno čovjek po imenu Rusch. On radi za Joea godinama. Obavlja poslove o kojima Joe nikad ne govori, koje mi nije spominjao niti dok smo bili u braku." "Kako ću doći do tog gospodina Ruscha?" "Vjeruj mi. Bolje bi bilo da ga niti ne traţiš." Prišla joj je bliţe i primaknula se tik do Marilynina lica. "Odvedi me k njemu." "Amy, došla sam ovamo kako bih bila sigurna da ga nećeš vidjeti." "Pardon?" "Netko mi je jutros faksirao pismo tvoje majke i napisao da dođem večeras na Cheesman Dam. Nazvala sam Joea i rekla mu za to. Umjesto mene će poslati Ruscha, u mom Mercedesu. To je klopka." "Za koga?" "Za bilo koga tko mi je faksirao ono pismo. Bojala sam se da si to učinila ti." "Ništa ti nisam faksirala."

"Onda je to sigurno bio Ryan Duffy." Marilyn se namršti, zabrinuta. Izvadila je mobitel iz torbice. "Netko ga mora upozoriti." Amy je zaustavi. "Pusti." "Ali Rusch će ga čekati u mom autu." Amy stisne oči i u njima zaiskri osvetnički sjaj. "A ja ću čekati Ruscha." "On je profesionalac. Ubit će te kao mrava." "Ne ako ti budeš sa mnom. Onda neće." Marilyn je oklijevala. Trebala se bojati, ali već više od četrdeset godina dopuštala je strahu da upravlja njome. "U redu. Ali, ne moţemo ići tamo tek tako same. Skupo će me koštati, ali dopusti da učinim barem toliko." Amy na trenutak razmisli, a zatim klimne glavom. "Zvuči logično." "Naravno da zvuči," reče s osmijehom. "Ĉemu sluţe tjelohranitelji?" "Krenimo. Moţda ćemo obje saznati."

62 Teška metalna vrata pred Marilyninim kolnim prilazom bila su zatvorena, ali stari kameni zid bilo je lako prijeći. Rusch je za trenutak bio na travnjaku u svom crnom kostimu koji ga je noću činio praktički nevidljivim. Srebrni Mercedes bio je otključan i parkiran ispred garaţe. Otvorio je vrata i spustio svoju crnu koţnu torbu na suvozačevo sjedalo. Ključ je bio tu, zajedno s elektronskim upravljačem za metalna vrata. Rusch je upalio motor, otvorio vrata i sišao s kolnog prilaza. Nazvao je Kozelkin broj u automobilu. "U autu sam. Na putu sam prema brani Cheesman." "Je li te Marilyn vidjela?" "Mislim da nije kod kuće. Zavirio sam u garaţu. Nema njezina Volva."

"Vjerojatno nije htjela biti u blizini kuće kad dođeš. Kako god. Jesi li se već pobrinuo za bivšu ţenu i njezina odvjetnika?" "Sve je sređeno. Paket je dostavljen u Jacksonovu kuću oko deset. Trebalo bi sve ispasti dobro." "Pobrini se da tako i bude. Budi oprezan tamo na brani. Onaj mladi Duffy je pametan." V "Zato ću ga radije srediti na drugom mjestu. Iznenadit ću ga." "To ne moţeš. Zbog istog razloga zbog kojeg smo mu radije htjeli podmjestiti ubojstvo nego ga ubiti prije ovoga. Nikad ne znaš kad ga FBI ima na oku." "Na primjer večeras." "Ne večeras," reče Kozelka. "Ovo je poslovna transakcija za Duffyja. Neće se pojaviti ukoliko nije siguran da ga FBI ne slijedi." "Znači, ovo je jedina prilika da ga sredimo." "Zato sam to povjerio svom najboljem čovjeku, Rusch. Učini to kako treba. A nakon što sve bude gotovo, ne javljaj mi se mjesec dana." "Je li to plaćeni odmor?" zapita dok je zaustavljao automobil na semaforu. "Moţeš otići kamo god ţeliš." "Bacat ću novčić. Fiji ili Piedmont Springs," reče suho, a zatim spusti slušalicu. Marilyn i Amy stigle su njezinim Volvom za manje od sat vremena do Denvera. Marilyn je obavila telefonski poziv prije nego što su Amy i ona krenule iz Bouldera, tako da ih je Jeb Stochton čekao. Jeb nije pitao za detalje preko telefona, a Marilyn mu ih nije niti nudila. Trebala je samo reći da joj je potrebna njegova pomoć i da se radi o osobnoj stvari. Jeb je pristao naći se s njima te večeri u njegovu uredu u središtu grada. Jeb je vodio ured privatnog istraţitelja u Denveru, što zvuči impresivnije nego što je zapravo bilo. Zapravo se cijela tvrtka sastojala od dvojice ljudi, a obojica su bili umirovljeni bivši policajci koji su

prihvaćali slučajeve po čitavom Coloradu, sve dok su mogli sa sobom nositi svoje štapove za pecanje. Jebova karijera trajala je gotovo četrdeset godina, a kulminirala je dvanaestogodišnjim radom na mjestu šerifa u Denver Countyju. Za njegov izbor dobrim dijelom je bila zasluţna Marilyn i novac koji je uloţila u njegovu kampanju. Smatrala ga je prijateljem, iako gaje na pristojan način nastojala drţati na udaljenosti. Jeb je bio prilično zgodan muškarac, ali nije bio njezin tip. Izgledao je pomalo grubo, kao da ţivi na Divljem zapadu. Koţa mu je bila ogrubjela od vjetra, a kosa zadimljeno sive boje. Nikud nije išao bez svojih kaubojskih čizama i šešira, čak ni prije odlaska u mirovinu. Nije bio najokretniji bivši policajac u gradu, ali to nije bilo od presudne vaţnosti na mjestima kao što je Cheesman Dam. Izvan grada nije bilo nikog pouzdanijeg od Jeba. Što je bilo najvaţnije, on je bio čovjek kojem se moţe vjerovati. Marilyn je vozila prema središtu Denvera. Bila je prošla ponoć tako da su semafori bili isključeni i treperila su ţuta svjetla. Trgovine i uredi s obje strane ulice imali su osiguranje preko noći, metalne rešetke koje nalikuju garaţnim vratima. Grupa beskućnika raspravljala je s policajcem na uglu. Volvo je prolazio preko jednog mirnog raskršća pa drugog, srećući putem tek pokoji automobil. Amy je pratila ulične znakove, a onda opet pogledala Marilyn. "Znači, vaš prijatelj Jeb će nas odvesti do brane, pretpostavljam?" "Tako je. Ići ćemo njegovim kombijem. Parkirati ga negdje sa strane. Ja ću nositi prislušni uređaj, tako da vas dvoje moţete čuti u kombiju moj razgovor s Ruschom." Amy je pogleda zbunjeno. "Kako to mislite, u kombiju? Ja ţelim razgovarati s Ruschom." Dok je automobil polako skretao za uglom, Marilyn je pogledala Amy u oči. "Ne buni se." "Nije riječ o tome da se bunim. Moram nešto učiniti."

"Amy, ovo je rizik u kakav se jedna mlada majka ne smije upuštati. Nije potrebno. Ĉak nije niti logično. Rusch ti neće reći ništa. Meni neće reći ništa ukoliko stojiš pokraj mene. Jedini način da ga navedem da kaţe nešto o smrti tvoje majke je taj da odem k njemu sama." Amy se htjela usprotiviti, ali osjetila je da Marilyn ima pravo. "Nisam to tako zamišljala." "Ako to ţeliš riješiti, ovo je jedini način." "Što mislite, kako će ispasti?" "U osnovi sve se svodi na jednu mogućnost. Kad sam razgovarala s Joeom danas poslijepodne, rekao mi je da ostavim ključeve u svom Mercedesu, tako da pretpostavljam da će Rusch doći mojim autom. Vjerojatno će ga parkirati negdje na otvorenom da ga Duffy vidi. Duffy će izaći na otvoreno, misleći da sam ja u autu. Kad to učini, Rusch će ga ili ubiti na mjestu ili strpati u prtljaţnik i upucati negdje drugdje. Mislim da je pošteno reći da postoji samo dvoje ljudi na svijetu koji mogu prići tom automobilu i ostati ţivi. Jedan od njih je Joe Kozelka. Drugi sigurno nisi ti." "Kako moţete biti sigurni da vas Rusch neće ubiti?" "Ponajprije, nema razloga misliti da nisam na njegovoj strani. Barem ne još. Drugo, previše sam vaţna Joeu. Moje imenovanje je previše vaţno." "Što ako nešto krene po zlu? Što ako Rusch nekako otkrije da nosite prislušni uređaj." "Onda prelazimo na plan B." "Kakav je plan B?" Zaustavila je automobil na mjestu za parkiranje i ugasila motor. "Nekako sam se nadala da bi nam Jeb mogao više reći o tome." Amy je nastojala ne izgledati zabrinuto dok su izlazile iz auta i kretale prema uredu Jeba Stocktona.

Phil Jackson je još uvijek bio bijesan. Liz mu je telefonirala u vrijeme večere, rekavši da razmišlja o tome da nađe novog odvjetnika. Glupača. Bez njega nikad neće dobiti ništa. Bogatstvo joj je bilo pred nosom. Naravno, nije mogla sve zadrţati za sebe. Sudac će narediti da mu plati pristojnu svotu za obavljene usluge. A zbog toga stvar mora odraditi do kraja. Pod pretpostavkom da dođe do računa Duffyjevih u panamskoj banci, njegov honorar o kojem se dogovarao s Liz iznosio bi više od devet tisuća dolara po satu. A on ih je itekako zasluţio. Liz nije imala hrabrosti da to izgovori, ali bilo je samo pitanje dana kad će mu sluţbeno dati otkaz. Vjerojatno će to učiniti pismenim putem. Prokleta kučka. I prije je imao kukavičke klijente, ali ovo je sve premašilo. Toliko je truda uvijek ulagao u svoje slučajeve. Nije mu bilo ţao muke. Ovaj put je, međutim, došlo do prolijevanja krvi. Njegove. Lokva krvi prolila se po podu garaţe kad je dobio one batine. Bijes u njemu nije jenjavao. Teško mu je bilo koncentrirati se, donositi odluke. Jedna stvar ga je posebno kopkala. Ona aktovka. Donio ju je dostavljač oko deset sati, a na njoj je bila oznaka "OSOBNO I POVJERLJIVO". Bila je adresirana na njegovu klijenticu. Prema adresi pošiljatelja bilo je jasno da ju je poslao Ryan Duffy. Bio je po prirodi sumnjičav. Nakon Brentova ubojstva, isprva se bojao dodirnuti je, bojeći se da je to zamka. Ali, što je više razmišljao o njoj, to mu se činilo manje vjerojatnim. Koliko god nastojao prikazati Ryana kao kriminalca u sudnici, on sigurno nije bio od onih ljudi koji bi svojoj ţeni poslali pismo-bombu. Više je izgledao kao netko tko bi poslao mirovnu ponudu. Jackson je sjedio na sofi u svojoj dnevnoj sobi i promatrao aktovku na stoliću ispred sebe. Primijetio je brojčanik za otvaranje. Brava se otvarala na troznamenkastu brojčanu kombinaciju. Upravo onakvu kakva je bila kombinacija koju je Liz iznijela na sudu. Tri broja: 36-18-11.

Tada se trgnuo kao da ga je udario grom. Ovo je bilo upravo to -Lizin dio novca. Ryan je pristao na ponuđeni dogovor koji njegova pohlepna ţena nije mogla odbiti: poslao je aktovku punu novca. Onda se oglasio njegov instinkt. Ovo je njegova prilika. Liz ga je pokušavala prevariti, ali mogao ju je srediti. Kladio bi se o vlastiti ţivot da se unutra nalazi novac. A kombinaciju je znao. Uzeo je aktovku i poloţio je na stol. Pohlepno je okrenuo prvi broj. Trideset šest. Zatim sljedeći. Osamnaest. I na kraju, jedanaest. Pritisnuo je kopče, a one su škljocnule. Tijelo mu je zadrhtalo od uzbuđenja. To je bilo to. Otvorio je aktovku. Otvorio ju je samo dva centimetra, a onda je nešto zapelo i dalje se nije otvaralo. Začuo je kako je unutra nešto zapucketalo. U istom trenutku postalo mu je jasno da se u aktovki ne nalazi novac i da je nije poslao Ryan Duffy. Oh, sranje! Uţarena narančasta eksplozija zahvatila je cijelo zapadno krilo Jacksonove kuće. Od detonacije su se zatresli prozori u susjedstvu, a komadi njegova sada bivšeg doma sasuli su se kao kiša po njegovu tek popravljenom Mercedesu. 63 Dvije minute nakon što su se sreli, Ryan je već imao nadimak za njega: robot. Bruce Dembroski je bio Normov prijatelj, bivši agent CIA-e čija je specijalnost bila snajper. Iako nakon odlaska iz CIA-e nije imao puno prilika da iskoristi ogromno znanje koje je stekao, našao je unosan posao privatnog istraţitelja za elitnu klijentelu, što se uglavnom svodilo na osiguravanje moćnih korporacija. Imao je na raspolaganju svu potrebnu tehniku kakva dolikuje njegovu poslu i nije se libio upotrebljavati je. Ponekad je i prelazio dozvoljene granice. S Normom je imao

sklopljen dogovor. Norm je od njega dobivao usluge kakve mu drugi istraţitelji ne bi pruţili, a Dembroski je imao osigurane besplatne usluge vrhunskog odvjetnika. Dogovorili su se da će se sastati u Normovoj garaţi. Oba auta pomaknuli su do kraja kako bi im ostalo dosta prostora. I Norm je bio dobar u gađanju. U garaţi se nalazila duga drvena klupa. Razni alati bili su uredno poslagani po dasci za alat, iako je veći dio alata izgledao kao poklon koji nikad nije bio upotrebljen. Zbog cementnog poda i bijelih fluorescentnih lampi garaţa je izgledala čistija nego što je zapravo bila. Moţda mu se to činilo zato što je bio ţivčan, moţda zato što je to bila jedna od onih sparnih ljetnih noći. Međutim, Ryan se cijelo vrijeme preznojavao. "Skuhat ću se." Ryan je nosio duge hlače i dugu pancirnu jaknu. Izgledala je kao nešto što bi obukao za jesensko planinarenje. Dembroski mu je zatvorio patentni zatvarač. "Ţeliš li biti siguran ili dobiti modni kompliment?" "Nastavi li mi biti ovako vruće, pitanje će biti - srednje pečen ili reš? Ima li od ovoga zaista koristi?" "K vragu, naravno da ima," reče Dembroski. "Ta te jakna moţe itekako zaštiti, a ne izgleda previše upadljivo. Mnoge ne štite od pucnjeva sa strane. Ova da." "Nadajmo se samo da nitko neće imati bazuku." "U stvari," reče Dembroski, "mogao bih se vjerojatno pobrinuti i za to." "Dosta," prekine ga Norm. "I ovako je dovoljno ludo." "Samo sam se šalio." Uzeo je pištolj i municiju. "Ovo je još jedna prednost te jakne. U nju lako moţeš skriti oruţje. Ovo je Smith & Wesson devetmilimetarski pištolj. Tako je sitan da ga moţeš drţati u ruci po mraku. Moramo biti na sve spremni." "Znam kako se upotrebljava pištolj. Moj tata je bio dobar lovac."

"Pa, ovim bi lako upucao slona. Spremi ga u dţep na grudima. Nemoj ga vaditi ako ga nemaš namjeru i upotrijebiti." Norm reče: "Ja bih da ga radije ostavimo ovdje." Ryan ga je ignorirao. Uzeo je pištolj i spremio ga u dţep. Dembroski je napravio korak unatrag i pogledao Ryana. "Dobro izgledaš, čovječe." "Osjećam se kao tenk." Obrisao je znoj s čela. "Mogu li sad ovo skinuti kad smo se uvjerili da odgovara?" "Pomoći ću ti," reče Dembroski. "Moraš biti jako oprezan da ne isključiš mikrofon." Ryan je skidao rukave jedan po jedan. Mali diktafon bio mu je zataknut na prsima, unutar ovratnika na košulju. "Zapamti," reče Dembroski. "Mikrofon se aktivira na zvuk glasa, tako da neće biti nepotrebno uključen. Samo govori normalnim tonom i mi ćemo te čuti." "Ne zabrinjava me moj glas." "Ĉut ćemo svakoga u krugu od pet metara oko tebe." "Znači, moram mu se prilično pribliţiti." "Ne moraš zabiti jezik ni pod čiji vrat. Ali, da. Trebao bi biti dosta blizu." Norm je počeo šetati po garaţi, očito zabrinut. "Ryane, zaista bih volio da dopustiš Bruceu da ide s nama. Pet metara je vraški blizu za nekoga tko moţe biti opasno naoruţan." "Spreman sam ići," reče Dembroski. Ryan odmahne glavom. "U ovo je umiješana javna osoba. Ako dođeš s nama, prepoznat ćeš je. Nemam ništa osobno protiv tebe, Bruce, ali ne ţelim da znaš tko je ona." "Zašto ne?"

"Zato što te ne poznajem. 1 ne znam što bi mogao učiniti s tom informacijom." "Što?" reče napola se smiješeći. "Zar izgledam kao nekakav ucjenjivač?" "Iz iskustva znam da nema pravila kako izgleda ucjenjivač." Dembroski pogleda Norma, a zatim opet Ryana. "Znaš, većinu poslova obavljam bez pitanja. Ali vas dvojica ste me silno zainteresirali. Tko je ona?" "Ţao mi je. Ako večeras sve ispadne dobro, nikad više nećeš čuti ništa o ovome. To nam je cilj, riješiti se ovoga zauvijek." "A ako ispadne naopako?" "Onda ćeš vjerojatno o svemu čitati u novinama." "Nadajmo se da do toga neće doći," reče Norm mrko. "Nadajmo se," reče Ryan. "Norme, jesi li spreman?" Nomi nevoljko klimne glavom. Ryan je zgrabio svoju neprobojnu jaknu i krenuo prema vratima. "Idemo to obaviti." 64 Vozili su se s ugašenim svjetlima prema Cheesman Damu kako ih se ne bi vidjelo po mraku. Jebov kombi polako se uspinjao prema vrhu po krivudavim serpentinama. Put im je osvjetljavao mjesec, a vedro nebo prekrivale su bezbrojne zvijezde. Cheesman je bio najstariji rezervoar u denverskom vodovodnom sustavu, nekih šezdeset milja jugozapadno od grada. Izgrađen je na prijelomu stoljeća i godinama je bio nedostupan za posjetitelje. Smješten je u pustoj šumi i okruţen planinama s visinom od dva i pol do četiri tisuće metara. Starinska brana bila je prva takve vrste u drţavi, obloţena četvrtastim granitnim blokovima koje su izradili talijanski zidari. Povezivala je strme zidine kanjona na dramatičan način, u obliku lepeze u obliku slova V, jedva sedam i pol metara preko uske baze i gotovo trideset puta Šira u središnjem dijelu. Budući da se diţe šezdeset i šest metara iznad vode, u

vrijeme izgradnje bila je to najveća brana na svijetu. Više nije najviša, ali je i dalje najčvršća u cijelom vodenom sustavu. Amy je pulsiralo u ušima dok se kombi uspinjao na visinu veću od dvije tisuće metara. Sjedila je mirno na straţnjem sjedalu sa svojom opremom. Marilyn je sjedila na suvozačevu mjestu. "Kad je na nebu mjesec," reče Jeb, "ovo je najljepši kanjon što postoji." Amy pogleda kroz prozor. Njeţni mjesečev lik odraţavao se na mračnoj površini rezervoara i tiho podrhtavao. Sloţila se s Jebovim mišljenjem. Jeb reče: "Nekad su momci dolazili ovamo s curama da gledaju utrke podmornica. Ako znate na što mislim," reče s podsmijehom. Marilyn pogleda Amy, a zatim reče: "Da, znam predobro na što misliš." Jeb je skrenuo u stranu i zaustavio kombi na kutu od oko dvadeset stupnjeva. Onda je prešao na razgovor o poslu. "Odavde do brane nema više od pet minuta hoda. Pribliţimo li se više, buka motora će nas sigurno odati." "Ovdje smo dovoljno blizu," reče Marilyn. "Nipošto ne ţelim da saznaju da je još netko sa mnom. Posebno ne vas dvoje." Jeb je sišao sa sjedala i prišao straţnjoj strani kombija. Na sjedalu pokraj Amy nalazila se nekakva kutija. Jeb ju je otvorio i uzeo splet ţica i mikrofona. Govorio je dokje podešavao opremu. "Bit ćemo s tobom cijelo vrijeme dok si tamo, Marilyn. Tvoj radio ima dvosmjernu komunikaciju. Amy i ja ćemo odavde sve čuti." "Kako ćete razgovarati sa mnom?"

"Preko slušalice na uhu. Moramo ti provući ţicu kroz kosu tako da se ne primijeti. Trebalo bi ispasti sve u redu." "Dobro," reče Marilyn. "A što je s dugmetom za slučaj opasnosti ili nečim sličnim?" "Samo vrisni. Motor ću drţati upaljen. Tamo smo za trideset sekundi." Marilyn pogleda na sat. 1.30. Trideset minuta prije dogovorenog susreta. "Namjesti mi prislušni uređaj," reče ona. "Trebala bih krenuti ako se ţelim naći s Ruschom prije Duffyja." Amy je zabrinuto pogleda. Primijetila je kakav je izraz lica imala Marilyn kad je Jeb spomenuo utrke podmornica. "Jeste li sigurni da će sve biti dobro?" zapita je Amy. "Naravno. Sve će biti u najboljem redu." Amy joj stisne ruku. I ona je stisnula njezinu, ali to je uznemirilo Amy. Takav stisak nije bio nalik na Marilyn. Bio je izrazito slab. "Nadam se," reče Amy, a oči su joj se zamaglile od zabrinutosti. Preko brane, na drugoj strani kanjona, Ryan i Norm su čekali u Range Roveru. Zazvonio je mobitel. Norm se javio pritisnuvši interfon. Kombijem je odjeknuo glas Dembroskog. "Hej, ja sam, Bruce. Dovršio sam analizu onog rukopisa." Norm podigne slušalicu i isključi interfon. Ryan mu je istrgnuo slušalicu iz ruke i prekrio je dlanom tako da Dembroski ne bi mogao čuti što će reći. "Norme," reče optuţujućim tonom, "o čemu to on govori?" "Bruce je vjeţbao analiziranje rukopisa dokje radio za CIA. Zamolio sam ga da usporedi uzorke koje imamo od Debby Parkens. Pismo koje je napisala tvom ocu. I ono koje je napisala svojoj kćeri - koje ti je dala Amy."

"Odlično. Znači, sad zna daje Marilyn Gaslow umiješana u ovo." "Ne zna. Zacrnio sam njezino ime u pismu." "Zašto si to pobogu učinio, Norme?" "Zato što nisam htio da te tu večeras ubiju, u redu? Nadao sam se da će ti Bruceova potvrda daje pismo autentično ili laţno biti dovoljna." "Nisam došao sve dovde da bih se vratio kući." "Duhovito. Poslušajmo samo što nam ima za reći." Ryan potisne gnjev u sebi, a onda klimne glavom. Spustio je slušalicu, a Norm je ponovo uključio interfon. "Još si tu, Bruce?" "Da." "Što misliš?" "Pa, obavio sam to prilično na brzinu. Volio bih ih još malo proučiti." "Da, da. Što ti se čini prema ovome što si vidio do sada?" "Ĉini mi se da je pismo autentično. Odnosno, onaj tko je napisao pismo Amy Parkens, napisao je i pismo za Franka Duffyja." Ryan i Norm se pogledaju. "Ali," reče Dembroski, "malo me zabrinjavaju neke stvari u drugom pismu, onom za Franka Duffyja." "Koje?" zapita Ryan. "Riječi su nešto drukčije, kao prvo. Ljudi se slično izraţavaju u pismima. Tu vidim različit izbor riječi, različite oblike fraza u dvama pismima." "To je vjerojatno zato što je jedno pismo pisano mom ocu, a drugo sedmogodišnjoj djevojčici." "Točno," reče Dembroski. "Ali primijeti se i da je rukopis u pismu tvom ocu pomalo nemiran, drhtav." Norm zapita: "Što o tome misliš?"

"Moglo bi se raditi o više stvari. Moţda je bila pijana. Moţda je bila umorna. Ilije moţda u pitanju bilo nešto drugo." "Što na primjer?" zapita Ryan. "Mogu samo nagađati. Ali s obzirom na kombinaciju drhtavog rukopisa i različite frazeologije, mogao bih ponuditi jednu teoriju. Napisala je pismo tvom ocu, dobro. Ali ne vlastitom voljom." "Što kaţeš?" "Kaţem da je moguće da ju je netko prisilio da ga napiše. Prijetio joj" "Hoćeš reći da joj je netko drţao pištolj naslonjen na glavu?" "Da," reče. "Upravo tako." U kombiju je nastupila tišina. Ryan je pogledao Norma ne govoreći ništa. Norm je podignuo slušalicu. "Hvala, Bruce. Ako moţeš, ostani pokraj telefona neko vrijeme, za svaki slučaj." Spustio je slušalicu, a zatim pogledao Ryana. "Ovo svakako otvara neke nove mogućnosti." "Ne baš. To je tek teorija, ako mene pitaš. A čak i ako je pisala pismo pod prisilom, to ne znači da je ono laţno. Ĉini mi se da sam na istom mjestu gdje sam i bio. Pismo nije dovoljno. Samo mi Marilyn Gaslow moţe reći je li ju moj otac silovao ili ne." "Ne mislim samo na silovanje." "Ha?" "Zamisli najgoru mogućnost. Recimo da je Debby Parkens bila prisiljena napisati pismo u kojem piše da je Frank Duffy nevin. Recimo da je pismo laţno, što znači da je tvoj otac zaista bio silovatelj. Recimo da nije počinila samoubojstvo, što bi značilo da je se netko riješio. A meni se čini da to izdvaja jednu osobu kao vjerojatnog ubojicu." Ryan ga je blijedo gledao, zapanjen pri pomisli da je njegov otac ubojica.

Norm ga zapita: "Jesi li siguran da večeras ţeliš ići dalje?" "Više nego ikad." Otvorio je vrata i izišao iz kombija. Norm ga zaustavi. "Uzmi ovo," reče pruţajući mu mobitel. "Upadneš li tamo u kakvu nevolju, samo zovi." Ryan ga nevoljko pozdravi, a zatim krene prema brani. 65 Nathan Rusch je leţao i čekao. Šuma mu je pruţala savršeno skrovište. U crnom kostimu "nomex" izgledao je kao da se stopio s noći. S visoke stijene iznad brane jasno je mogao vidjeti cijelo područje. Vidio je parkiralište i oba ulaza sa sjevernog i juţnog kraja brane. Brana je spajala zidove kanjona razdvojene tijekom tisuća godina erozije. Iza se nalazio rezervoar Chesman, umjetno jezero za preko dvadeset i jednu tisuću kvadratnih metara kiše i otopljenog planinskog snijega. Blistavi mjesec odraţavao se na površini kao na ogledalu. Rusch je bio dovoljno blizu da čuje kako teče rijeka South Platte stotine metara niţe. Voda nije prolazila kroz branu. Kreativni inţenjeri su umjesto tunela kroz zidine kanjona napravili umjetnu branu da zadrţava vodu i izgleda kao čudo ljudskog stvaralaštva. Voda je dolazila do rupa na granitnom zidu, a zatim se slijevala u rijeku. Odozgo je to zvučalo kao ugodna buka, kao kad potok teče u šumi. Oruţje mu je bilo spremno. Imao je pri ruci pušku AR-z, laganu i preciznu. U spremniku je bilo svih trideset metaka. Prigušivač je sam osmislio od obične plastične cijevi i još nekih materijala koji se mogu kupiti u najobičnijoj trgovini. Bio je jeftin, ali učinkovit, što su dva prioriteta u poslu kojim se bavio, a u kojem je ponekad preporučljivo riješiti se alata.

Pogledao je na sat. Prvi dio plana već je bio obavljen. Eksplozivna aktovka bila je djelo pravog genija. Namjestio je kombinaciju za otvaranje na onu šifru koju je Liz spomenula na sudu. Jedino je ţalio što nije mogao biti u blizini kad se Liz i njezin pohlepni odvjetnik raznesu u komadiće. Drugi dio počeo je prije nekoliko minuta. Podignuo je dalekozor i pogledao prema parkiralištu. Vidio je samo jedan automobil. Marilynin Mercedes. Ostavio gaje četrdeset metara dalje, tek da bude na dometu. Još jednom je prevrtio cijeli plan u mislima. Uspješniji je ako sve unaprijed precizno izvede u glavi. Tu na licu mjesta bilo mu je lako zamisliti razvoj događaja. Meta se pribliţava autu. Jedan pritisak obarača. Glava pada unatrag. Koljena popuštaju. Beţivotno tijelo pada na tlo. Rusch onda dolazi k njemu i dovršava posao pištoljem. Šef je ţelio da izgleda kao samoubojstvo - Duffy ubije svoju ţenu i njezina odvjetnika, a zatim sebi raznese mozak. Metak će ući kroz usta i biti će nemoguće zaključiti da je metak iz snajpera bio pravi uzrok smrti. Tijelo će staviti u Mercedes. Pokušat će namjestiti Duffyja pod pravi kut, tako da krv, razbijena lubanja i komadići mozga ne uprljaju automobil. Ali urednost nije bila od presudne vaţnosti. Ionako će se morati riješiti automobila. Vidio je da se netko pribliţava cestom i ide prema Mercedesu. Dosta je bilo fantaziranja. Sad se treba vratiti u stvarnost. Zauzeo je poloţaj za ubijanje. Pogledao je kroz snajper. Meta je prelazila preko parkirališta. Šezdeset metara dalje, sada pedeset. Onda se pribliţila na četrdeset. Došao je trenutak da ispali metak, u glavu. Ali, onda je zastao. Spustio je zbunjeno pušku i zgrabio dalekozor. Instinkt mu je dobro govorio. Dalekozor ne laţe. To nije bio Ryan Duffy.

Marilyn se oprezno pribliţavala Mercedesu, korak po korak. Pod nogama joj je hrskalo suho tlo. Ĉula je kako šumi voda. Ili je to šumio mikrofon u njezinu uhu. Bila je tako nervozna da nije niti znala radi li taj aparat. "Jeb, čuješ li me?" Govorila je kao trbuhozborac, nastojeći ne micati usne. Odgovor joj je odjeknuo u uhu. "Ostani mirna, Marilyn." "Došla sam gotovo do auta." "Onda prestani govoriti. Ako pomisli da imaš mikrofon... e pa, to neće biti dobro." Srce joj je još jače zalupalo. Jeb zna što i kako treba. Zaustavila se nekoliko metara od vrata na vozačevoj strani. Zbog zatamnjenih prozora nije mogla vidjeti ima li koga unutra. Pogledala je ima li kakvih tragova oko automobila. Nije vidjela ništa. To je moglo značiti samo dvije stvari: ili ih je netko namjerno pobrisao, ili je on unutra i čeka. Pričekala je i ona. Pogledala je prema rezervoaru, preko ruba brane. Stabla su bila veća, ali sve je u njoj budilo uspomene. Najprije tiho. Svakom minutom postajala je sve nemirnija. Mercedes je bio parkiran na istom onom mjestu - točno tamo gdje je bila silovana, prije više od četrdeset pet godina. Iznenada joj se učinilo da to i nije bilo tako davno. Ruke su joj počele drhtati. Duboko je udahnula kako bi smirila ţivce. Znala je da automobil nije tu zbog nje. Rusch nije nikako mogao znati da će Marilyn doći. Tu je parkiran da prevari Duffyja, kako bi pomislio da je unutra Marilyn. To, međutim, i nije bila neka utješna pomisao. Bez obzira na to je li ona bila meta ili ne, prošlost ju je udarala po licu. Usprkos tome što se nije sjećala puno stvari te večeri i što je prošlo četrdeset pet godina. Psihički ju je uvrijedio. Naveo ju je da optuţi nevinog čovjeka. Prijevarom ju je nagovorio da se uda za njega. Ima kontrolu nad njom sve do danas. A ako su njezine sumnje bile opravdane, moguće je da je ubio njezinu najbolju prijateljicu.

Val straha pretvorio se u bijes. Odjednom je pomislila da u autu ne sjedi Rusch. Unutra je sam Joe Kozelka. Impulzivno je prišla automobilu i potegnula vrata. Bila su zaključana. Izvadila je ključeve iz dţepa. Još uvijek je imala kod sebe daljinski upravljač. Pritiskom na dugme vrata su se pred njom otvorila. Na prednjim sjedalima nije bilo nikoga. Pogledavši na straţnje sjedalo zinulaje od zaprepaštenja. Tamo je leţala mlada ţena. Mrtva. Ruka joj je mlitavo padala na pod. Na podu je bila velika mrlja od krvi koja se izlila iz rupe na djevojčinoj sljepoočnici. Marilyn je pokušala vrisnuti, ali je ostala bez glasa, ukočena od straha. U mislima su joj se pojavile slike. Vidjela je sebe kao djevojku onesviještenu na straţnjem sjedalu Buicka Franka Duffyja. Vidjela je Amynu majku na postelji s metkom u glavi. Napravila je korak unatrag. Iznenada joj se vratio glas. Njezin vrisak odjeknuo je u noći kad je potrčala prema brani. Vrisak je odjeknuo u kombiju. Jeb Stockton divljački ju je dozivao preko radija, ali nije bilo odgovora. "K vragu, Marilyn, gdje si?" "Nemoj je izgubiti!" reče Amy. "Ne javlja se." "Sigurno ju je Rusch zgrabio. Otrgnuo joj je mikrofon." "Nemoj dizati paniku. Moţda je potrčala između stabala pa je zapela za granu." "Slušaj i dalje," reče Amy primičući se mjestu vozača. Motor je već radio. "Znaš li voziti?" upita je Jeb. Ona pritisne gas. Gume su zaškripale, a oko auta se podigla prašina. Krivudala je cestom u brzini, lijevo-desno. "Izgleda da znaš," reče Jeb.

Skrenula je iza zadnjeg ugla, koji je bio oštriji nego što je očekivala. Amy je istog časa izgubila kontrolu. Svjetla kao'da su pokazivala u svim mogućim pravcima, a onda su naposljetku osvijetlila Mercedes ravno ispred. Jedan muškarac se trkom udaljavao od auta. Amy je pritisnula kočnice. Sekundu kasnije udarila bi svom snagom u čovjeka. Jeb je istrčao van i podignuo pištolj. "Stoj! Stavi ruke iznad glave!" Ĉovjek je podignuo ruke. Amy je uključila ţmigavce kako bi imali bolje svjetlo. Pri treperavoj narančastoj svjetlosti prepoznala je Ryana Duffyja. ' 'Što si učinio Marilyn?'' vikne ona. Ryan je jednim okom gledao pištolj, drugim Amy. "Nisam ni vidio Marilyn. Samo sam čuo vrisak i potrčao ovamo. Leš je već bio u autu kad sam došao." "Leš?" Amyn glas bio je ispunjen panikom. Potrčala je prema Mercedesu. "Nemoj gledati," reče Ryan. Bilo je prekasno. Ugledavši leš Amy se zaprepastila. "Tko je ovo?" "To je ţena koju sam sreo u Panami. Trebao sam se naći s njom tu večeras. Očito ju je netko prije toga sredio." Jeb krene prema Mercedesu i pogleda unutra. "Laţeš. Ti si je ubio." Nanišanio je Ryanu u čelo, drţeći prst na obaraču pištolja. Ryan se ukočio. "Što radiš, čovječe?" "Pretraţi ga, Amy. Vidi ima li pištolj." Ryan reče: "U jakni mi je. Pogledaj, evo. Vidi se da nije pucano iz njega. Nisam ubio ovu ţenu." Amy mu se oprezno pribliţi, otkopča jaknu i izvadi pištolj. "Donesi ga ovamo," reče Jeb. Pruţila mu je pištolj. Svojim je pištoljem i dalje ciljao u Ryana, a onda ponjušio cijev i pogledao spremnik za municiju. Još uvijek je bio pun. "Moţda govori istinu."

Vrisak je odjeknuo negdje u blizini brane. Svo troje se ukoči, pokušavajući odgonetnuti točnu lokaciju. Bio je zaglušujući i prodoran-vrisak kakve je Amy slušala u svojim noćnim morama o noći kad je pronašla majku. Uslijedio je još jedan vrisak, još glasniji od prethodnog. Ĉinilo se da dolazi s druge strane brda, sa staze koja vodi do brane. "To je Marilyn!" Amy je zgrabila Ryanov pištolj iz Jebove ruke, a zatim potrčala prema šumi. "Amy, čekaj!" Ryan je promatrao kako Amy nestaje u mraku, a zatim očajnički pogledao Jeba. "Ako jedan od nas ne krene za njom, završit će kao ona ţena u autu." Stockton mu dotakne rame. "Samo ostani tu gdje jesi!" Ryan je brzo razmišljao. Ĉak i s teškom neprobojnom jaknom na sebi, sigurno je mogao biti brţi od starog čovjeka. Impulzivno se okrenuo i potrčao za Amy. "Stoj!" Ryan je potrčao samo brţe, ne okrećući se za sobom. 66 Nathan Rusch je bio ljut, jer nije mogao uhvatiti deset godina stariju ţenu. Za nekoliko sekundi se spustio sa svog skrovišta stazom koja vodi do brane. Udaljenost od šezdeset metara između njih smanjio je na samo dvadeset. Pokušao joj je nešto doviknuti, ali čuvši njegov glas samo je još više vrištala. U plućima mu je gorjelo. Brda i rijetki planinski zrak uzimali su svoj danak. Pitao se djeluje li to ona droga koju mu je dala Sheila jutros u hotelu, umara li se zbog toga brţe. Srećom za njega, nedostajalo joj je hrabrosti da ga ubije. Na njezinu nesreću, on s tim nije imao problema.

Zaustavio se ne znajući kamo bi dalje. Zbog gustih stabala mjesečina nije prodirala kroz šumu i u njoj je vladao potpuni mrak. Marilyn više nije vidio. Osluškivao je ne bi li čuo korake u šumi. Sve je bilo tiho i čulo se samo kako teče voda. "Stoj!" Glas mu je došao s leđa - pripadao je starijem muškarcu. Rusch se brzo okrenuo. Jeb Stockton je stajao iza stijene s pištoljem uperenim u Ruscha. "Spusti oruţje," reče Jeb, "i podigni ruke iznad glave." Rusch je polako učinio što mu je rekao. Pištolj je pao na zemlju. Ruke je podignuo. Jeb je očito slabo vidio u mraku, posebno zato što je Rusch nosio crnu odjeću. Istupio je iza stabla i napravio par koraka prema njemu. Zaustavio se na deset metara. "Lezi na zemlju, s licem prema dolje. Lijepo i polako." Rusch se spustio na jedno koljeno gledajući Jeba u grudi. U jednom zasljepljujućem trenutku ruka mu se pomaknula i iz rukava izvadila noţ i bacila ga prema starom istraţitelju. Oštrica je zazviţdala kroz zrak i zabila se Jebu između rebara. Zastenjao je i pao na koljena. Ispalio je dva pucnja u prazno i srušio se na tlo. Ruschje zgrabio svoj pištolj i brzo potrčao prema njemu te mu provjerio puls. Bio je slab. Razmislio je nakratko bi li ga dovršio jednim metkom, ali to nije bilo potrebno. Pustit će ga radije da pati. Izvukao je noţ iz njegovih rebara, obrisao ga o Jebovu košulju i vratio natrag u rukav. "Nemoj se mrštiti, stari," podrugljivo mu je šapnuo. "Nitko nikad ne traţi noţ kad dođe do pucnjave." Stocktonova lijeva ruka pala je prema naprijed. Glasni pucanj je odjeknuo iz malog revolvera veličine dlana. Rusch je dobio metak u grudi i pao je na zemlju kao vreća.

Stockton je nemoćno pao gdje je i bio. "Nemoj se ti mrštiti, seronjo. Nitko nikad ne traţi ni drugi pištolj." Pucnjevi su odjeknuli kao munja u kanjonu. Amy je prva došla do staze, a Ryan je bio neposredno iza nje. Bez daha i prestravljena zaustavila se čim je ugledala tijelo na zemlji. Prepoznala je Jebove čizme. U mraku isprva nije niti primijetila čovjeka u crnom kostimu, ali kasnije ipak jest. Bio je potpuno miran. Osjetila je val olakšanja dok nije primijetila krv na Jebovu trbuhu. Potrčala je prema njemu i kleknula. Oči su mu bile zamagljene. Bio je jedva pri svijesti. Krv mu je natopila košulju i prekrila cijele grudi. Kašljao je, pokušavajući doći do riječi. "Gad, bacio je noţ na mene." "Tko je to?" "Proklet bio ako znam." Amy je brzo potrčala prema Ruschovu tijelu i opipala njegov puls. Nije osjetila ništa. "Mrtav je." Pogledala je dobro njegovo lice. Nije ga nikad prije vidjela, ali znala je da to mora biti on. Onda se opet vratila k Jebu. "Jesi li vidio Marilyn?" Odmahnuo je glavom. "Otkud je on došao?" "Od brane." Amy se trgnula začuvši korake iza sebe. Ustala je i usmjerila pištolj u pravcu iz kojeg su dolazili. Ryan se zaustavio. "Polako," reče. "Na tvojoj sam strani. Barem tako mislim." Amy je spustila pištolj i okrenula se prema Jebu. "Onaj drugi je mrtav. Noţem je ranio mog prijatelja. Ti si liječnik. Pomozi mu."

Ryan mu je prišao i pogledao ranu. Bila je to čista rupa nanesena nevjerojatno oštrim noţem. Zrak i krv pojavljivali su se po rubovima pri svakom izdisaju. "Hvala Bogu što je promašio srce. Ali ima definitivnih znakova pneumotoraksa." "Pneumo-čega?" "Prsna ozljeda. Mislim da je noţ prodro u pluća. Ĉovjek mora ići na hitnu pomoć." "Ne mogu tek tako ostaviti Marilyn. Što ako ovaj mrtvi tip ima partnera negdje u blizini? Ona ima mikrofon. Oni će je ubiti ako ga nađu." "Tko su oni?" "Ljudi koji bi te ubili da Marilyn nije intervenirala. Oni su moţda ubili moju majku." Za Ryana je bilo olakšanje čuti da je netko drugi, a ne njegov otac, moţda ubio Debby Parkens. Jeb je zastenjao. Ryan je izvadio Normov mobitel iz dţepa. "Nazvat ću hitnu pomoć. Netko mora ostati tu čekati s njim." "Ti si liječnik," reče ona. "Ja ću traţiti Marilyn." Jeb podigne ruku, kao da ţeli nešto reći. Amy se primakne, ali ipak nije mogla ništa čuti. "Što govori?" zapita Ryan. "Ne znam. Bunca." "Ne mogu ga ostaviti. Past će u šok. Ali pazi, previše je opasno." "Što mogu," reče Amy. "Tebe veţe Hipokratova zakletva." Prije nego što je stigao bilo što reći, Amy je potrčala po stazi u smjeru iz kojeg su začuli posljednji vrisak. Niske grane udarale su je u mraku. Trčala je pod utjecajem čistog adrenalina. Zatim bi malo hodala, pa nastavila trčati. Došla je na čistinu. Brana se nalazila ravno ispred nje. Pred njom se pruţao kanjon obasjan mjesečinom. Iz dubine se čula voda. Napravila je korak naprijed i gotovo izgubila tlo pod nogama. Došla je do samog ruba. Dalje je mogla jedino po stazi i stubištem s planinske strane.

"To je predaleko." Glas je došao odnekud sa strane. Amy se ukočila. Joe Kozelka pojavio se iza stijena. Poslao je Ruscha da obavi posao, ali ovaj zadatak je bio previše vaţan da bi se sasvim oslonio na podređenog. Morao je doći na lice mjesta. Tiho je došao brodom po velikom jezeru Chesman, koje se pruţalo miljama iza brane. Pištolj je drţao pritisnut na Marilyninu glavu. Stajao je točno iza nje, koristeći njezino tijelo kao štit. Amy je uperila pištolj prema njemu, ali Marilyn joj se ispriječila na putu. "Baci pištolj," vikne Kozelka. Ruke je drţala ispruţene ispred sebe. Osjećala je sve veću teţinu pištolja u njima. Ali se nije micala. "Rekao sam da ga baciš," Amy stisne svoj pištolj. "Ne slušaj ga," reče Marilyn. "Zaveţi!" Zavrnuo je njezinu ruku iza leđa. Marilyn jaukne od bola. "Ne ostavljaj pištolj, Amy. Ubit će te." "Ostavi ga," reče Kozelka. "Ili ću joj odmah pucati u glavu." Amy se nije mogla pomaknuti. Pokušala je naciljati, ali ruke su joj drhtale. Znala je koristiti pištolj, ali se bojala oruţja zbog majčine smrti. Uvijek je pokušavala uvjeţbati pucanje, ali se bojala. Ovaj pucanj premašivao je njezine sposobnosti. Marilyn je vrištala. "Blefira, Amy. Neće me ubiti. Previše sam mu vaţna." "Baci ga!" Kozelka je gotovo urlao. "Kunem se da ću je ubiti na licu mjesta. Pred tobom. Ţeliš vidjeti još jednu ţenu s metkom u glavi, ha, mala?"

Te riječi su odjeknule kao eksplozija - ne samo u Amynim ušima, nego i Marilyninim također. U jednom trenutku ga je gurnula svom snagom i oboje su izgubili ravnoteţu. Zajedno su se otkotrljali, jedno preko drugoga, prema promatračkoj platformi. Amy je krenula za njima, ali kotrljali su se previše brzo niz strminu. Udarili su o ogradu na platformi. Kozelka je udario prvi i jače. Drvene šipke su se polomile pri udarcu, razletjele i popadale dolje u kanjon, u rijeku koja je tekla šezdeset metara niţe. Marilyn se uhvatila za jednu šipku da ne padne. Kozelka je zgrabio drugu, ali je bio previše teţak. Iščupao je šipku iz zemlje. Tijelo mu je visjelo preko ruba, ali je uspio dohvatiti dno platforma. Jedva se drţao. Pokušavao se izvući gore, ali nije mogao. Pogledao je ispod sebe. Jedva je vidio dno. Amy je potrčala prema platformi i zgrabila Marilyn. "Jeste li dobro?" Pobrisala je krv koja joj je tekla iz nosa. "Da. Mislim da jesam." Amy se nagnula preko ruba i pogledala Kozelku. Visio je preko ruba drţeći se za slomljenu ogradu, kao riba na udici, pokušavajući se izvući na čvrsto tlo. S ove visine sam pad u kanjon bio bi smrtonosan. Amy pruţi Marilyn svoj pištolj. "Uperite ga prema njemu. Pokuša li bilo što, znate što trebate učiniti." Marilyn je nanišanila. "Što to radiš?" Amy se uhvatila za stup ograde i nagnula preko ruba. Pruţila je ruku prema njemu, ali ne dovoljno. Tek toliko da je ne moţe uhvatiti. Marilynin glas je podrhtavao. "Amy, makni se. Ubit će te." Ignorirala ju je. "Ti ćeš umrijeti, gospodine. Ukoliko mi ne kaţeš istinu."

Očajnički je posezao za njezinom rukom, ali nije je mogao dohvatiti. Bio je bez daha i jedva govorio. "Što? Istinu?" "Reci mi, gade. Jesi li ti ubio moju majku?" "Nisam." "Jesi li naredio da je ubiju, priznaj!" "Nisam. Nisam imao nikakve veze s tim." "Laţeš! Ne poigravaj se sa mnom. Reci mi istinu i pomoći ću ti." "Govorim ti istinu. Nisam ubio tvoju staru. Nisam naredio da je ubiju. To je istina." Amy je gotovo kipjela od bijesa. Htjela je priznanje, ali mu nije mogla dopustiti da padne. Milosrdno mu je pruţila ruku. Kozelka odjednom poprimi drukčiji ton. "Ne gledaj sad, mala. Ali Marilyn Gaslow se sprema pucati ti u leđa." Amy se brzo okrene. Kozelka je oslobodio jednu ruku i uhvatio slomljenu granu veličine palice za bejzbol koja je leţala na tlu. Upravo je htio razbiti Amynu lubanju, siguran da vjerni prst njegove bivše ţene neće pritisnuti obarač. Međutim, to je učinio. Dvaput. Pucnjevi su odjeknuli kanjonom. Glava mu se zabacila unatrag. Amy je srce zastalo u grlu dok je gledala kako pada prema nepreglednom kanjonu, a krv se razlijeva u kapljice iz rane na njegovoj glavi. Okrenula se u stranu prije nego što mu se tijelo smrskalo o stijene. Sva uzdrhtala od uzbuđenja, Amy se vratila na platformu. Marilyn je potrčala prema njoj, bacila pištolj i snaţno je zagrlila. Drţale su tako jedna drugu čvrsto u naručju, uţasnute i u šoku. Marilyn ju je gladila po glavi. "Sve je u redu. Gad je to zasluţio prije četrdeset pet godina." Amyn glas je podrhtavao. "Rekao je da nije imao nikakve veze sa smrću moje majke." "Ĉula sam." 'To je morao učiniti on. Tko bi drugi?"

"Samo zato što je to porekao ne znači da je nevin." "Gledala sam ga ravno u oči, Marilyn. Ţivot mu je doslovno visio o niti i bio je prestravljen. Mislim da mu vjerujem da nije ubio mamu." Zagrlile su se još čvršće. Amy je gledala mimo Marilyn; preko njezina ramena se zagledala u noćno nebo. Nigdje nijednog oblaka. Zvijezde posvuda, iste onakve kao one večeri kad je umrla majka. Uzorci su joj se počeli miješati u tami, a onda joj se naposljetku razbistrilo pred očima. Amy je osjetila trnce, iznenada shvativši. Marilyn reče: "Ne znam što bih mislila." "Ni ja," reče ona tiho. "Sve što mi pada na pamet je nezamislivo." 67 Amy je otišla prije nego što je došla policija. S Marilyninom dozvolom, od vezla se Jebovim kombijem natrag u Boulder. Ryan i Marilyn imali su mnoštvo toga za objasniti jedno drugom, za što im je vjerojatno bila potrebna cijela noć. Ona će također trebati dati punu izjavu. Nije imala ništa protiv. Međutim, prije razgovora s policijom, trebala je riješiti još jednu stvar. Morala se osloboditi nedavnih sumnji. Bila su prošla četiri sata kad se vratila u svoj stan. Unutra je bilo mračno i gorjela je samo noćna lampa u hodniku. Provirila je u Taylorinu sobu. Spavala je na trbuhu u jednom od onih poloţaja u kojima samo četverogodišnjacima moţe biti udobno, skvrčena kao kornjača. Pogladila ju je blago po glavi i poljubila u obraz. Taylor se nije ni pomaknula. Amy je krenula prema vratima, a zatim zastala. Ugledala je baku. Osjetila se nekako čudno. Rijetko kad bi podijelila trenutak njeţnosti s

Taylor a da ne bi osjetila da je baka odnekud promatra. Mislila je da je tako zbog zabrinutosti. Sad je promijenila mišljenje. Amy je izašla na hodnik i zatvorila vrata za sobom. "Ĉula sam kad si došla," reče baka. Imala je na sebi spavaćicu i kućne papuče te svilenu kapicu na glavi da joj zaštiti frizuru. "Jesi li me čekala?" "Naravno, brinula sam zbog tebe, draga." Amy je pošla niz hodnik do kuhinje. Baka je došla za njom i sjela za stol. "Što se dogodilo noćas?" Amy je otvorila hladnjak i nalila narančinog soka u čašu. Naslonila se preko bara, ostavivši baku samu za stolom. "Saznala sam tko nije ubio mama" Baka je pogleda zbunjeno. "Što?" "Ali mislim da znam tko je to učinio." "Tko?" Otpila je malo soka. "Ne ţeliš mi reći?" "O čemu to govoriš, Amy?" Ton joj je postao oštriji. "Sjeti se koliko sam ti puta rekla da se ne sjećam puno toga o onoj noći kad je umrla mama? Svaki put kad bih došla do određene točke, nekakvi brojevi bi mi se pojavili u mislima." "Da." "Rekla sam ti daje to bio M 57. Uvijek sam mislila da je to oblik psihološkog samoočuvanja. Kad god bih se suviše pribliţila svojim najbolnijim uspomenama, moj odrasli mozak bi se umiješao i sve upropastio, ispunivši mi misli astronomskim podacima o zvijezdi koju sam gledala kroz teleskop one noći kad je umrla mama." 'To bi bilo logično."

"Samo što sam ti sinoć lagala. Vidjela sam brojeve kad sam sinoć bila u staroj kući. Ali ovaj put nije pisalo M 57. To uopće nije bio astronomski podatak." "Što je bilo?" Pogledala je baku, zapravo, gotovo je gledala kroz nju. "Vidjela sam brojeve i slova. Nisam sto posto sigurna koje. Najvaţnije je što se sjećam da su to bili brojevi s automobilske registracije." Baka nervozno prekriţi ruke. "Ne razumijem." "Nisam ni ja razumjela, sve do večeras, kad sam se sjetila. Kad sam gledala kroz teleskop kao djevojčica, nisam uvijek gledala u nebo. Ponekad bih promatrala ljude u njihovim dvorištima. Ponekad bih promatrala automobile na cesti. Sjetila sam se da sam te noći promatrala automobil koji je došao do naše kuće prije nego što sam otišla u krevet. Sjećam se da je to bio Ford Galaxie s crnim vinilnim krovom. Sjećam se da sam ga dobro pogledala jer je to bio tvoj auto." Baka je bila zaprepaštena, kakvu je Amy nikad prije nije vidjela. "Sigurno si se zabunila." "Ne. Samo mi je mozak bio blokiran i sve potisnuto u sjećanje toliko godina. Ali kad sam se vratila u našu kuću, sve mi je postalo jasnije. Ĉudno je što se još uvijek ne sjećam da si ušla u našu kuću te večeri. Bila si u susjedstvu, ali nisi došla kod nas." "Navratila sam nakon što si otišla spavati." Amy ju je prodorno gledala. "Da. Tako sam i mislila. Vidjela sam tvoj automobil gotovo sat vremena prije nego što sam otišla spavati. Ali ti si došla tek nakon što sam zaspala." "Pa, ne sjećam se točno koliko je bilo sati." "Ja sam se sjetila," reče Amy. "Sjetila sam se da sam se pitala gdje je baka? Kamo je otišla? Očekivala sam da ćeš doći za koji trenutak, ali ti nisi došla." "Zaista se ne sjećam."

"Mislim da se sjećaš. Bila si vani i čekala da zaspim." "To je smiješno. Zašto bih to učinila?" "Zato što si došla vidjeti mamu. A nisi htjela da itko zna da si bila kod nas te večeri." Baka se okrene u stranu. "Ne znam na što ciljaš," reče grubo. "Ali ovo svakako ne zasluţujem." 'Ti si je ubila, zar ne?" "Ne!" vikne ona ljutilo. "Ubila se sama, policija je potvrdila. Zato je svezala konop za vrata tvoje spavaće sobe, da ne nađeš tijelo." "Ti si svezala konop, bako. Policija je u nečemu ipak bila u pravu. Osoba koja je ubila mamu voljela je mene toliko da nije ţeljela da nađem njezino tijelo. Policija je mislila da je to učinila mama. Problem je u tome što je mama znala da se mogu izvući iz sobe preko tavana. Ali ti nisi." "Amy, ja nisam ubila tvoju majku." Prišla joj je bliţe i pogledala ju stisnutim očima. "Sama si rekla. Kad je tata poginuo u Vijetnamu tvoje jedino dijete - ja sam bila zamjena za njega." "Ja sam te ionako praktički odgajala, čak i prije nego što se mama razboljela. Ona je uvijek bila nečim zauzeta. Uvijek sam te voljela kao svoju." "Ali mama nije ţeljela da me paziš na taj način. Marilyn mi je rekla. Sigurno si se šokirala kad je zamolila Marilyn da me preuzme, a ne tebe." Baka se tresla od bijesa. "Marilyn Gaslow nema nikakva prava na tebe." "Ali je mama tako ţeljela." "Bila je u krivu. To sam znala. I tvoja majka je to znala. Iako se suzdrţavala. Rekla mi je da se Marilyn boji uzeti te zbog kostura kojeg krije u ormaru - silovanja koje se nije dogodilo." "Znala si da je Frank Duffy nevin?"

"Tvoja majka mije rekla sve što joj je Marilyn ispričala. Bila je brutalno iskrena," rekla je s podsmijehom. "Pretpostavljam da je htjela da shvatim u kakav se rizik upušta ukoliko te preda Marilyn. Moţda je čak ţeljela moj blagoslov. Htjela je da budem spremna uskočiti ako se ikad sazna za ovo s Frank Duffyjem i sud zaključi da Marilyn nije pogodna za tvoju starateljicu. Da budem... rezerva." Amy priđe k stolu i zagleda se u baku. "Ti si poslala pismo Franku Duffyju. Zato je rukopis onako drhtav." "Samo sam htjela da se sazna istina o Marilyn. Da se sazna da nije prikladna osoba da preuzme starateljstvo nad jednom djevojčicom. Nisam očekivala da će je on time ucjenjivati." "Itekako si to očekivala. Mislim da ste vas dvoje to i isplanirali. Zato mi je poslao dvjesto tisuća dolara prije nego što je umro. Zato nisi htjela da zovem policiju kad je novac stigao, bako?" Usne su joj se tresle. "Nije se radilo o novcu. Nikad nisam traţila ni novčića." "Ali on ti ga je svejedno dao. Ili ga ti moţda nisi htjela uzeti pa ga je on poslao kao anonimni poklon tvojoj unuci." "Ne znam što je mislio. I nije briga me što je mislio." "Sve dok je to pismo sprečavalo Marilyn da preuzme starateljstvo nada mnom." "Ne pismo," reče baka. "Nego istina. Rekla sam istinu. Tako je bilo najbolje." "Najbolje za tebe." "1 za tebe." Amy odmahne glavom. "Tako tvoj mozak funkcionira? Sve jednostavno racionaliziraš?" "Ne racionaliziram ja ništa." "Kako onda moţeš podnositi samu sebe?" Oči su joj se ispunile suzama. "Odgojila sam te kako sam najbolje mogla. Eto kako."

"Nakon što si ubila moju majku." "Nisam je ubila." "Ubila si je prije nego što je uspjela otići kod svog odvjetnika i proglasiti Marilyn mojom starateljicom." "Ne." "Došla si u našu kuću i ubila je njezinim vlastitim pištoljem." 'To nije istina." "Priznaj. Ubila si je!" "Za Boga miloga, već je bila na samrti!" Pogledale su jedna drugu zaprepaštene, kao da su obje ostale šokirane upravo izgovorenim riječima. Baka je sjela slomljena na stolicu i počela plakati. "Već sam bila izgubila jedno dijete, Amy. Nisam mogla izgubiti i tebe. Kad je tvoja majka rekla da će te dati Marilyn, nešto je u meni puklo. Osjećala sam se kao da opet gubim tvog oca. Samo što sam ovaj put to mogla spriječiti. A to je bio jedini način da to učinim." Amy ju je gledala jedva vjerujući svojim ušima. Racionalizacija ubojstva. Nešto kao ispovijed, samo bez kajanja. Samo tuga - i gnjev. "Zasluţila je to, zar ne, bako?" "Što?" "U tvojim očima. Mama je zasluţila da umre nasilnom smrću kao i tata." "To je strašno za reći." "Mama nikad nije dovoljno tugovala za tvoj im sinom, je li tako? Vidjela sam to u tvojim očima, kad god bi izašla s nekim muškarcem, a ti bi me čuvala. Vidjela sam to svaki put kad bi dovela nekog muškarca u kuću. Mogla si ispaliti metak već tada."

"Ami, učinila sam to zbog tebe." Amy je potrčala u kuhinju i brzo niz hodnik. Baka je krenula za njom. "Amy, čekaj!" Ignorirala ju je i ušla u Taylorinu sobu. Njezina kći je još uvijek čvrsto spavala. Amy je uzela torbu iz ormara i spakirala nešto odjeće za Taylor. "Što to radiš?" drhtala je, očajna. Amy je prebacila torbu preko ramena i podignula Taylor iz kreveta. Taylorine ruke ovile su je oko vrata, ali se nije probudila. Amy ju je čvrsto drţala dok je prolazila pokraj bake, pa kroz dnevnu sobu. Zatim je otvorila vrata. "Molim te," reče baka jecajući. "Kunem ti se, to sam učinila zbog tebe." Amy je stala na prag i pogledala baku ravno u oči. "Učinila si to zbog sebe. Sve što činiš, činiš zbog sebe." Amy je zalupnula vrata za sobom. S Taylor u naručju, krenula je prema svom kombiju - prema maminom starom kombiju. Epilog SVIBANJ 2000. "Robert Oppenheimer," čuo se glas preko zvučnika. Istupio je mladić u crnom ogrtaču s kapom na glavi. Bilo je okupljeno mnoštvo ljudi, ali ne onakvo kakvo se inače okuplja subotom na stadionu Folsom. Iako je bilo tiho proljetno jutro, uzbuđenje je bilo na vrhuncu za sve diplomante koji su dočekali svoj osobni trenutak slave. Jedino je stadion bio dovoljan za sve slavljenike, njihove

obitelji i prijatelje. Prvi su na redu bili kandidati za doktorat. Amy će peta po redu prijeći preko podija. Odmah nakon Oppenheimera. Osjećala je tremu. Njezina prijateljica i fakultetska mentorica, Maria Perez, stisnula joj je ruku kad se uspela stubama s lijeve strane podija. Dekan Odsjeka za astrofiziku i planetarne znanosti čekao ju je na sredini podija. "Amy Parkens." Istupila je, sa širokim osmijehom na licu. "Hajde, mamice!" Taylor je bila na nogama, na tapeciranom sjedalu. Pokraj nje je stajao Marijin muţ, pokušavajući je spustiti dolje, ali ona je bila tako ponosna da se nije mogla kontrolirati. Amy joj je namignula iz daljine, a zatim se rukovala s dekanom, koji joj je uručio diplomu. Dok je prolazila na drugu stranu, odjekivao je pljesak. Uspjela je. Ona i Taylor su uspjele. Iako ne bez povremenih rupa na cesti. Amy nikome nije rekla za baku. Odlučila je da nikad neće. Smrt njezine majke zauvijek će ostati samoubojstvo. Sluţbeno. Amy je podjednako šutjela zbog milosrđa kao i zbog toga što je htjela ići dalje sa svojim Ţivotom. Nije ţeljela senzacionalno suđenje na kojem bi svjedočila protiv vlastite bake. Baki je bila dovoljna kazna što zna da je Amy otkrila istinu. Sljedećih deset mjeseci, Amy je izgradila nov ţivot. Ostaviti pravnu tvrtku bilo je lako. Oprostiti Marilyn Gaslow bilo je nešto teţe. Hrabra noć na Cheesman Damu nije mogla nadoknaditi dvadeset godina izdaje. Nakon što je Marilyn povukla svoje ime iz natjecanja za predsjednicu Guvernerskog vijeća, njih dvije su se jednostavno udaljile jedna od druge. Najteţe od svega je bilo objasniti Taylor zašto više ne mogu ţivjeti s bakom. Povratak astronomiji pomogao je u tome. Ona i Taylor odselile su se bliţe opservatoriju Meyer- Womble na Mt. Evansu,

gdje je Amy mogla obaviti svoje istraţivanje za doktorat. Baka je ostala u Boulderu. Nakon one noći nisu više nikad razgovarale, ali joj je baka jednom poslala pismo. Vratilo se neotvoreno. Na svoj uobičajeni način, nesumnjivo se nadala da će se Amy nakon diplome vratiti u Boulder. Ali neće. Nikad. Barem ne dok je baka ţiva. Nakon ceremonije, diplomanti su se sastali ispred stadiona sa svojim obiteljima. Amy je bila zajedno s Marijom i čekala Taylor i Marijinog muţa. Oko nje su bili sami parovi i prštali su poljupci i čestitke. Amy je pokušavala skriti čudni izraz na svom licu, ali on je ipak bio očit. Maria ju je zagrlila, čvrsto i iskreno, što je djelovalo kao utješna nagrada. Taylor je dotrčala iz guţve i Amyno lice se odmah ozarilo. "Mogu li malo nositi tvoju kapu, mamice?" "Naravno," rekla je podiţući je u naručje. Onda ju je spustila i stavila joj kapu na glavu, a ona joj je prekrila oči. Onda je primijetila nekoga u guţvi. Stajao je pokraj izlaza iz stadiona. Nestalo je Amyna osmijeha. Bio je to Ryan Duffy. "Prevelika je!" vikne Taylor. Amy je i dalje gledala Ryana. Oprezno je koraknuo prema naprijed, a onda se zaustavio. "Maria, moţete li pridrţati Taylor na trenutak?" "Svakako." Kleknula je na jedno koljeno i popravila Taylorinu kapu. Amy se probijala kroz bučnu guţvu. Ryan je polako išao prema njoj, tako da su se sreli na sredini. Rastali su se na pristojan način prošlog ljeta. Ĉinjenica da Ryanov otac nije bio silovatelj odnijela je svu gorčinu. Amy je razmišljala o njemu s vremena na vrijeme proteklih mjeseci, za vrijeme mnogih samotnih noći u opservatoriju na Mt. Evansu. Međutim, nijedno od njih se nije javljalo

onom drugom. Okolnosti su ih toliko razdvojile da bi se samo luđak odlučio na telefonski poziv. Ili je barem tako ona mislila. Amy stane ispred njega. "Otkud ti ovdje?" Nasmiješio se. "Imam osjećaj da je nešto ostalo nedorečeno." "Zaista?" Zaljuljao se na petama, kao da ima nešto za reći, ali nije siguran kako. "Bila je ovo čudna godina za mene." "Za mene također." "Nije sve tako loše. Postao sam ujak. Moja sestra Sarah rodila je djevojčicu. Na sreću, ne sliči previše ni na majku ni na oca. To je dobro." "Ĉestitam." "Da. To je lijepo." "Nekako imam osjećaj da nisi došao ovamo da mi kaţeš samo to." "U pravu si." Pogledao je u stranu, a zatim opet nju, kao da mu je teško izgovoriti ono što treba. "Htio sam razgovarati s tobom. Samo sam čekao da moj razvod bude gotov prije toga." "Zašto?" "Samo sam se htio dogovoriti oko novca. Sad kad je sve s pravne strane gotovo, napokon se zna koliki dio meni pripada." "Oh," reče ona, razočarano. "Još uvijek razgovaramo o novcu." "Nikad nisam osjećao da mi pripada, zaista. Uvijek sam mislio da si ti najveća nevina ţrtva." Izvadio je papir iz dţepa i pokazao joj ga. "Ţelim da imaš ovo." Odmaknula se, iznenađena. "Ne mogu uzeti tvoj novac." "Nije puno. Kao što sam rekao, vlada je uzela veliki dio. Onda FBI, pa Porezna sluţba. Znaš li uopće koliki porez trebamo platiti za proteklih dvadeset godina? Ispostavilo se da je tata imao i neke dugove. Kockanje mu je očito bilo velika slabost. Ja, sestra i moja bivša podijelili smo ono

što je ostalo na tri dijela. Od početnih pet milijuna, pripala su mi točno šesto četrdeset i dva dolara." Amy se skoro nasmiješila, ali je onda posramljeno prinijela ruku k ustima. "Oprosti. Ne znam zašto sam pomislila daje tako smiješno." "Zato što napokon moţeš pogledati unatrag i smijati se svemu. Nadao sam se da će biti tako." Pogledali su jedno drugo u oči i zagrlili se. Mogao je to biti poseban trenutak, ali nije. Naposljetku Amy reče: "Znači, sad si zaista razveden?" "Da, hvala Bogu. Kad pogledam unatrag, pomislim daje pravo čudo što smo onoliko izdrţali zajedno. Nemam pojma što smo imali zajedničko. Valjda je onako kao što ljudi kaţu, da se suprotnosti privlače." "Samo ako si magnet." "Da." Nasmiješio se. "Naravno, ako te zanima znanstveno objašnjenje, prave suprotnoti u svemiru se zovu materija i antimaterija. Kad god stupe u kontakt, ispuštaju smrtonosne gama zrake i odmah uništavaju jedna drugu:" "Sad ste se pokazali, doktorice Parkens." "Izgleda da jesam." Pogledala je preko njegova ramena i ugledala Taylor. Udarala je nogama po podu kao petogodišnjakinja i čekala svoju mamu. "Trebam se vratiti svojoj kćeri." "Oprosti. Nisam te mislio zadrţavati." "Nema problema." Uzela je papirnatu vrećicu, a zatim pogledala suosjećajno Ryana. "Ovo je... lijepo od tebe. Ali, molim te, zadrţi novac. Ne mislim da mi pripada imalo više nego tebi." "Samo ga uzmi. Kad se vratiš u školu sigurno će ti trebati."

"Vjeruj mi, morala bih ţivjeti kao Metuzalem da uspijem otplatiti sve dugove." Njeţno mu je vratila novac i dotaknula mu ruku. "Hvala što si došao ovamo. I čuvaj se." Polako se okrenula. "Hej." Okrenula se posljednji put. Ryan slegne ramenima, kao da ne zna što bi rekao. "Sretno i tebi, Amy." Ona se tuţno nasmiješila, osjećajući trnce dok je odlazila. Bila je previše zbunjena da bi rekla je li joj drago stoje došao. Ali ipak je osjetila neku toplinu oko srca. "Mogu li odjenuti i tvoj ogrtač?" Taylor ju je potezala za rukav. "Nakon što se slikamo." "Dobro!" reče Taylor, gotovo vrišteći. Amyje uzela ruku svoje kćeri i krenula prema travnjaku. Nije htjela da bude preočito, ali u prolazu je pogledala je li Ryan još uvijek tamo. Pogledala je lijevo, pa desno. Nije ga bilo. "Mamice, zašto nisi sretna kao svi drugi?" "Jako sam sretna, zlato. Idemo se slikati." Krenuli su s ostalima prema piktoresknom mjestu gdje se vide planine u pozadini. Na klupi pokraj stadiona primijetila je papirnatu vrećicu. Definitivno je bila Ryanova, ali nije se usudila dodirnuti je. Okrenula se i u guţvi ugledala njegovo tjeme. Išao je u suprotnom pravcu. Poţurila je za njim, poteţući Taylor za ruku. "Ryane!" viknula je. "Doktore Duffy!" On se zaustavio i okrenuo. Amy reče: "Mislim da si zaboravio nešto, zar ne?" Pogledala je prema papirnatoj vrećici koja je leţala na klupi. Ali Ryan je gledao samo nju.

"Zapravo, nešto sam zaista zaboravio. Zaboravio sam te podsjetiti. Nikad nismo otišli na drugu kavu u Zelenu papigu." Otvorila je usta, ali nekoliko sekundi nije mogla ništa izgovoriti. "Ha, to je istina." "Misliš li da bi se tu nešto moglo učiniti?" Oči su joj se nasmiješile, prisjetivši se njihova prvog susreta i koliko je ţeljela reći 'da' ako je upita ţeli li se opet vidjeti s njim. Umjesto toga rekla je nešto glupo kao stoje Nikad se ne zna. Ovaj put je to ţeljela ispraviti. "Voljela bih," reče. "Zaista bih voljela. Zapravo, ima jedno mjesto nedaleko odavde." "Išao bih s tobom." "Dobro," reče ona sretno. 'Ti vodi." Pošli su zajedno pločnikom, Ryan s lijeve, a Amy i njezina kći s desne strane. Prošli su pokraj klupe na kojoj je Ryan ostavio novac. Papirnate vrećice, međutim, više nije bilo. Dvoje mladih diplomanata uzbuđeno su razgovarali. Onaj niţi drţao je vrećicu. Drugi mu ju je pokušavao oduzeti. "Moramo je vratiti," govorio je onaj viši. "Ne pripada nama." 'To je gotovina," odgovorio je drugi. "Nađeni novac. Tko nađe, njegov je" Govorili su sve glasnije stoje rasprava postajala ţešća. Ljudi su se počeli okupljati oko njih, kao da očekuj u tučnjavu. Amy i Ryan su se pogledali, ali nijedno od njih nije reklo ni riječi. Ona se jedva suzdrţavala da ne prasne u smijeh. On se smijuljio i odmahivao glavom. I otišli su sa širokim osmijesima na licima.

KRAJ 28.03.2010.