Bijela košuta

M. DELLY

BIJELA KOŠUTA

PREVEO S FRANCUSKOGA ZORAN BUDAK NAKLADNI ZAVOD MATICE HRVATSKE PUCKA KNJIŽNICA UREDNIK PERO BUDAK NASLOV ORIGINALA LA BICHE BLANCHE TISAK CGP DELO, LJUBLJANA 1977

PRVI DIO

I Gosti grofa Tercieuxa vraćali su se iz Biaritza gdje bijahu proveli poslije podne. Vozili su se kočijama i jednoprezima cestom prema dvorcu Uxage, izmeñu livada na koje se spuštalo mirno veče. Iznad šuma, koje su označavale granicu tog posjeda, sunce se gasilo u ružičastom odsjaju i njegove umiruće zrake vukle su se po tihom kraju. Ranije započeti razgovor nastavio se u kočijama. Većinom su to bila dobrodušna društvena ogovaranja. Danas se naročito mnogo govorilo o pažnji koju je princ Wittengratz posvetio lijepoj Myrrhi Nadopoulo »koketnoj djevojci« kako ju je s prilično oštrine, opisala gospoña de Tercieux. Gospodin d'Amblemeuse, diplomat u mirovini, koji je sjedio nasuprot kućedomaćice primijetio je: - Ona je ñavolski zavodljiva! Zna se i od koga je to naslijedila. Njezina majka, lijepa grofica Seminkhof, još je uvijek tako očaravajuća kao tada kada sam je prije dvanaest ili trinaest godina upoznao u Moskvi, u vrijeme sklapanja njenog drugog braka. - Ona je grčkog porijekla, zar ne? - Grčkog, levantinskog, židovskog... to nitko točno ne zna. Vjerujem da predstavlja pravu mješavinu rasa. Tako bi se mogao objasniti i njezin ponešto čudan tip. - Ali prvi muž?... Jeste li ga poznavali? - Ne! Čini se da je bio bogati grčki trgovac koga je ta lijepa osoba uništila za nekoliko godina. Kasnije je uspjela zarobiti ruskog plemića Seminkhofa, neutješnog udovca žene koja je pri- j padala najotmjenijem moskovskom društvu. Mlada grofica Seminkhof umrla je nakon tri godine braka, ostavivši svom mužu jednu kćerku. Po savjetu svojih prijatelja, koji su vidjeli u kakav je duboki očaj pao, on je krenuo na putovanje. U Kairu je susreo gospoñu Ismenu Nadopoulo. Stala ga je tješiti, a to joj je tako dobro uspjelo da je šest mjeseci kasnije postala groficom Seminkhof. Gospoña de Traimblay, mlada plavokosa žena, koja je sjedila s desna gospoñi Tercieux dodala je ironično: - Eto muške tuge! Čini se da je ta žena potpuno uništila ubogog Seminkhofa. - Doista ... Meñu nama, ne vjerujem da je sretan. - Da, lijepa Ismena sigurno nije ugodan sudrug. Blagost i obzir nisu odlike te žene. A što se dogodilo s kćerkom iz prvog braka? - Postala je žrtvom nesretnog slučaja. Utopila se zajedno sa svojom francuskom odgojitejicom, koja ju je vjerojatno nastojala spasiti. - U drugom braku nema djece? - Oh, da! Jednog ubogog bogalja, koga majka ne trpi. Ona živi prije svega za sebe, a žalim za svoju kćerku. - Čudna je ta Myrrha!... Vjerujete li da je zla? - Rekao bih da je tako ... A kakav odgoj! Pierre Dourine mi je pričao kako je natjerala čitav grad da govori o njoj. To se dogodilo prošle zime. Razlog je bio njezino slobodno ponašanje i izazovna koketerija. To je pokazala i u svom ponašanju prema princu Wittengratzu ... No, neka se pričuva da ovog puta ne izgubi srce! Njega se ne može samo napola ljubiti! Gospoña de Traimbray kazala je pomalo nervozno: - Kažu da je vrlo prevrtljiv? - Doista! No, čini mi se, lijepa je Myrrha vrlo spretna pa će joj možda uspjeti zaokupiti na dulje vrijeme njegovu pažnju. Govoreći tako, gospodin d'Amblemeuse pogledao je podrugljivo mladu ženu, čije je lice iznenada porumenjelo od snažnog osjećaja. »I nju je osvojio« - pomislio je, zabavljajući se. - Toj Myrrhi nedostaje otmjenosti... Pravi je tip ciganke ili nešto tome slično - promrsila je kroz zube gospoña Tercieux. - Ne vjerujem da se može sviñati princu. On ima tako profinjen ukus i osobitu inteligenciju. Onaj o kome je bila riječ, uživao je utonuvši u jastuke svoje kočije. Naredio je kočijašu da uspori kas, da bi njegova kočija zaostala za drugima. Kraj njega, poštivajući njegovu šutnju, sjedio je Aubert de Creuilly, mladi oficir koji se nedavno vratio iz Alžira. Oporavljao se nakon teške bolesti provodeći vrijeme kod svojih roñaka Tercieuxovih. Princ Wittengratz, koji je vrlo teško nekoga zavolio, kao da je osjetio simpatiju prema tom šarmantnom mladiću, vrlo pametnom i otmjenom, sinu oficira ubijenog 1870. u bitci kod Saint-Privata. Mladić je bio njegov najmiliji pratilac za vrijeme boravka u dvorcu Uxage. Ta naklonost pobudila je potajnu ljubomoru, jer bilo je mnogo onih koji su laskanjima željeli

pridobiti naklonost mladog čovjeka kojije po cijeloj Evropi uživao duboko poštovanje /bog svog porijekla, imetka i utjecaja, ne govoreći o njegovim tjelesnim i duševnim odlikama. U toku XVIII stoljeća Wittengratzove, plemićku obitelj iz Austrije, stali su proganjati I labsburgovci, odričući im vlast što im je pripadala od davnih vremena. Alois, tadašnji vladajući princ, odupirao se kako je dugo mogao. No pravo jačega je nadvladalo, pa je napustio Austriju i naselio se u Rusiji na ogromnom posjedu svoje žene, jedine nasljednice stare, plemićke obitelji iz Litve. Car, čijom se roñakinjom oženio njegov najstariji sin dao je obitelji sva ona prava koja je imala u Austriji. Alois i njegovi nasljednici postali su zapovjednici konjičkog puka, a dobili su i druge časti. Zajedno sa bogatstvom kojim su raspolagali, oni su postali zaista moćni. Od tog vremena Wittengratzovi postali su odani podanici Rusije. Povezani ženidbama sa carskom obitelji, oni su u mnogim ratovima zapovijedali ruskim trupama. Bili su hrabri, voljeli su pustolovine i nisu štedjeli svoju krv. Onaj koji je danas bio jedini nasljednik te stare plemićke obitelji, bio je dostojan svojih predaka. Prije nekoliko godina, za vrijeme jedne ekspedicije u Turkestan, on je iako mlad, pokazao izvanredne vojničke sposobnosti i hladnokrvnost što je odlika svih pravih zapovjednika. Car ga je tom prilikom odlikovao ordenom Svetoga Jurja i povjerio mu zapovjedništvo nad konjičkom gardom. Prije dvije godine Wladimir je uzeo neograničeni dopust da bi mogao otići na dulja putovanja. Za to vrijeme provodio je mondeni život prekidan naučnim i književnim djelovanjem. Jer taj neobično pametan čovjek zanimao se najraz-ličitijim stvarima. I tako se sada, nakon povratka s putovanja po Brazilu, našao u Uxageu kod Ter-cieuxovih, poznanika iz Pariza. Prekinuvši konačno šutnju, princ se okrenuo prema poručniku de Creuillyu. - Kako su divno različite francuske provincije! Veoma volim vašu domovinu - koja je pomalo i moja, jer je jedna moja baka bila Francuskinja. - Znam da se vaš otac založio za nju za vrijeme njemačke invazije. - I ja bih bio postupao poput njega da sam u to vrijeme bio dovoljno star. Wladimir je ponovno šutio nekoliko trenutaka. Zatim kao da je laganom kretnjom ruke odbacio svoje ozbiljne misli. Nagnuvši se prema Aubertu, zapitao ga je: - Sto mislite, dragi moj, o onoj maloj Myrrhi? Pritom se na njegovim usnama pojavio smiješak, a pogled pun lagane ironije rasvijetlio je njegove tamnomodre oči. - Ona je lijepa, ne čini li vam se? - Lijepa, da ... no moram vam priznati da mi se ni najmanje ne sviña. Smiješak na prinčevim usnama postao je još naglašeniji, dok je na poručnikovu ruku položio svoje duge, fine prste. - Bez sumnje vi ne znate laskati, dragi moj Creuilly! Drugi bi, primijetivši kako se ja zani-niam za tu mladu osobu, izrekli bezbroj pohvalnih riječi o njoj. A vi mi jednostavno kažete da vam se ne sviña! Nikada još nisam sreo nekoga nalik na vas! Aubert je veselo odgovorio: - To je stoga gospodine, što nisam sposoban laskati. To ne leži u mojoj prirodi. - Čestitam vam! Zbog tog vas i naročito poštujem. Izrekavši te riječi, Wladimir je ponovno utonuo u jastuke svoje kočije. Nekoliko se trenutaka rastreseno igrao jednom od svojih rukavica. Zatim je pitao: - Zašto vam se gospoñica Nadopoulo ne sviña? - Mislim da je vrlo opasna koketa, biće la/no i pokvareno, lišeno svih principa i skrupula. Osim toga, ona uživa glas, ako povjerujem u ono što su mi pričali, koji joj ne služi na čast. Princ je učinio kretnju koja je značila: »Da, ja to znam«. Zatim je rekao s pomalo ironičnim smiješkom, koji mu je bio uobičajen, naročito kada je govorio o ženama: - To je dražesna mala pantera, biće nježno i lukavo. Ona bi znala užasno raniti svojim kandžama suparnicu na koju bi bila ljubomorna. Aubert je neko vrijeme zamišljeno promatrao čvrsti profil, pomalo tvrda usta koja su skrivali tamni brkovi. I on se podvrgavao šarmu tog plemića, kao i svi ostali. Sarmu čovjeka čiji je pogled iznenada znao postati pun ledena prezira, a zatim opet osvajati svojim sjajem i tajnovitom privlačnošću. Da, tajnovitom, jer se Aubert tog trenutka pitao: »Da li je on zao? Zar u njemu doista ne postoji ništa drugo osim ponosnog prezira što ga izražava naročito prema ženama, i oštrine s kojom postupa s podreñenima?

Sunce je sada bilo posve nestalo iza šume dvorca Uxage i samo se još na horizontu vidio njegov odsjaj. Kočija je skrenula sa ceste u aleju breza da bi se zatim ubrzo zaustavila u dvorištu dvorca. Princ se srdačno oprostio i krenuo u svoje sobe da bi se presvukao. Tričetvrt sata kasnije pojavio se u salonu u kojem su se već nalazili domaćini i njihovi gosti. Gotovo u isti čas major-domus je najavio da je večera servirana. Zbog svog položaja Wladimir je sjedio na počasnom mjestu, a njemu s desna smjestila se gospoña de Tercieux... Nešto dalje je grofica Seminkhof razgovarala s Aubertom de Creuillyom o Alžiru. Crna kosa s plavicastim odsjajem uokvirivala je njezino lijepo tamnoputo lice. Crne oči kao da su gladile svog sugovornika. No, ozbiljnom Aubertu učinilo se da u njima vidi opasan sjaj. Primijetio je i grozničave kretnje njezinih ruku s dugim, sjajnim noktima. Te su ruke bile vrlo bijele i mekane, ali čvrstih članaka. Ponekad je mladi oficir pogledao prema gospoñici Nadopoulo. Ona je bila čista suprotnost svoje visoke, divno grañene majke. Bila je mala, ali živahna, meka i okrugla. Njezine crvene usne neprekidno su se smijale pokazujući prekrasne zube. Crne izražajne oči, milovale su i izazivale. U kosi, koja je bila slična majčinoj, njihao bi se pri svakom pokretu tamnocrveni cvijet kaktusa. Kovrčice su joj padale na čelo. Iako nije imala rako pravilne crte lica kao njezina majka, ona je bila puna opasne zavodljivosti, pa je Aubert pomislio, promatrajući je: »Evo jedne od onih ženg kojih se treba čuvati kao vatre. Bilo bi bolje kada bi je princ Wittengratz udaljio od sebe.« Ali Wladimir očito nije tako mislio, jer je poslije večere, umjesto da ostane u pušionici, posao u park u pratnji Myrrhe. Ponudio joj je cigaretu napravljenu posebno za njega od mirisnog duhana s Orijenta. Gospoñica Nadopoulo pušila je uživajući. Često je dizala oči pune oduševljenja prema svom visokom pratiocu, kraj kojeg je Ugledala kao prava Liliputanka. Princ je govorio o Velajni, jednom od svojih posjeda, gdje su se u jesen prireñivali lovovi znameniti u cijeloj Rusiji. Wittengratzovi su uvijek bili oduševljeni lovci i Wladimir u tome nije zaostajao za svojim precima. Myrrha je zaviknula, očiju punih želje: - Da, čula sam o tome često govoriti! Čini se da je taj posjed jedan od najljepših u Rusiji. - Doista je tako. Doñite i prosudite sami u listopadu, zajedno s grofom i groficom Seminkhof. Provest ćete tjedan dana u Velajni za vrijeme velikih lovova. Pobjedonosni sjaj prošao je Myrrhinim pogledom. Druga grofica Seminkhof bila je predstavljena dvoru nakon svog vjenčanja, no bila je primljena vrlo hladno, što nikada nije mogla zaboraviti. Plemićko društvo je nije dobro prihvatilo zbog njezina nepoznatog porijekla. Zbog toga se stala kretati u kozmopolitskom društvu, što joj je uostalom i odgovaralo. Održavala je veze s ličnostima koje nisu bile tako osjetljive kao rusko plemićko društvo. Myrrha je zbog toga osjetila nešto nalik na vrtoglavicu pri pomisli na taj poziv. Na taj način ona će zajedno sa svojom majkom ući u društvo koje je za njih do tada bilo nedostupno. Baka princa Wladimira bila je naime jedna od najnepopustljivijih ruskih plemkinja. Osini toga, gospoñica Nadopoulo je zakIjučila kako se veoma sviña princu koji je želio nastaviti u Velajni svoje osvajanje. Srcem punim ponosa ona se toplo zahvalila: - Kako vam mogu zahvaliti! Sretni smo što se možemo odazvati vašem pozivu. Moj očuh ništa ne voli tako kao lov. A i ja volim jašiti šumom za plijenom koji bježi. Već unaprijed sam sigurna da ću iz Velajne ponijeti nezaboravne uspomene. U mraku, kroz kojeg se jedva probijalo svjetlo zastrtog mjeseca, ona je dobacila princu nježan pogled. Wladimir je pružio ruku i skinuo s njezine kose kaktusov cvijet. - Ovo je vrlo originalno. Dobro pristaje vašoj svijetložutoj haljini. No čovjek mora imati smjelosti za te boje. Vi ste doista zanimljivo biće, Mynha! Ne pocrvenjevši, gospoñica je Nadopoulo, uronila svoj pogled u prinčev i kazala strastveno: - Veoma sam sretna što tako sudite o meni! Nastavio ju je gledati pomalo podrugljivim pogledom. Njegovi su prsti trgali crvene latice Cvijeta. Nakon što ih je zgnječio, daleko ih je odbacio. Kada više ništa nije preostalo, rekao je podrugljivo: - Dopuštate da uništavam vaš ukras bez ti jeci protesta? - To nije važno! Vi dobro znate da možete uzeti od mene što želite, jer me time usrećujete ... Pogled pun najveće pokornosti pratio je te laskave riječi. Wladimir se nasmijao kratko i sarkastično. - To mi govore od mog djetinjstva. Vi ste dovoljno pametni da se sjetite nečeg novog, zar ne, Myrrha Basilevna?

Ovog je puta pocrvenjela zbog poruge. Iako je bila brza na jeziku, nije znala što bi odgovorila. Princ Wittengratz je upokorio nju, uvjerenu da može zavladati svakim muškarcem. On će uvijek biti pobjednik - sada je to znala. Bacivši cigaretu, koju je do tada držao meñu prstima, Wladimir je nastavio: - Vratimo se sada! Gospoña de Vergniar će večeras pjevati, a ja vrlo volim njezin glas. Myrrha je zadrhtala od bijesa. Gospoña de Vergniar bila je dražesna mlada žena i izvrsna pjevačica. Sinoć je Wladimir dugo razgovarao s njom. To je bilo dovoljno da se probudi ljubomora u gospoñice Nadopoulo. Ona je naime posve dobro znala kakve je prevrtljive naravi taj mladi čovjek. Smjesta je shvatila da tog trenutka više ne misli na nju. Za vrijeme povratka u dvorac on je šutio i nije ni jednom pogledao prema lijepoj osobi koja je hodala uz njega. Sto je bio razlog toj iznenadnoj promjeni raspoloženja? Myrrha to nije znala. Razmišljajući nastojala je dokučiti što ga je moglo oneraspoložiti. Na terasi pred dvorcem šetala je grupa gospode i pušila. Gospodin de Taimbray, debeli momak, koji je poput djeteta slušao svoju plavokosu suprugu, kazao je Aubertu de Creuilly: - Ne shvaćam kako vaši roñaci mogu primati tu groficu Seminkhof i njezinu kćerku, koja se ponaša i odviše slobodno. Jeste li primijetili večeras njenu šetnju s princom?... A tek njezine haljine ... Dobro joj pristaju ... Savršeno joj pristaju! Ali daju joj izgled koji ne odgovara ovom društvu. - To rado priznajem, dragi moj Taimbray! No mojoj se sestrični sviñaju te dame koje je srela protekle zime u Nizzi. Ona je uostalom uvijek imala slabost za to kozmopolitsko društvo. Ipak mi se čini da je posljednjih dana manje oduševljena s njima. Gospodin de Taimbray se podrugljivo nasmijao. - Uvidjela je da se lijepa Myrrha sviña princu, pa je bijesna ... kao i sve ostale žene ovdje. Pomalo ljutito je slegnuo ramenima i procijedio: - One su lude ... sve, sve! Zatim je zašutio, jer je Wladimir, nakon što je gospoñica Nadopoulo krenula prema dvorcu, prišao pušačima. Stao je kraj Auberta i kazao: - Park je predivan pod mjesečinom. Morali biste ga pogledati. - Dali ste mi sjajnu ideju. - Doñite sa mnom! Budući da se glasovir još ne čuje, popušit ćemo još jednu cigaretu i razgovarati. Obojica su krenula alejom u park. Wladimir je isprva šutio, da bi zatim nakon nekoliko trenutaka ironično primijetio: - Doista, ona je vrlo slobodna, ta mala Nadopoulo. Prava koketa, kako ste mi vi kazali. Ali ona me zabavlja. Ima čar male mačke, a ponekad čak i malo duha. Pozvao sam je da provece osam dana u Velajni... A vi, koji toliko volite lov, nećete li doći upoznati moje šume? - Rado bih se odazvao vašem pozivu. Nažalost moj dopust prestaje krajem rujna, a ocu sam obećao da ću provesti neko vrijeme s njime. - Šteta! Naš bi vas lov zanimao. Ima tamo svih vrsta divljači, uvjeravam vas. Ponekad je ima i odviše, kao na mom dobru Stanica. Upravitelj mi je javio da su se veprovi namnožili posljednjih godina pa uništavaju šumu. Već dugo nisam bio tamo. Od svoje petnaeste godine. U ono sam vrijeme posjetio to dobro na nekoliko dana sa svojim djedom. Usred šume nalazi se mali lovački dvorac u dosta lošem stanju. Naredio sam da ga bar najnužnije urede, jer namjeravam provesti u njemu jedan do dva tjedna. Moramo obaviti probni odstrel. .. Kako bi bilo da doñete sa mnom?... Bar na nekoliko dana? - Nekoliko dana, možda. - Dakle to je dogovoreno! Jahat ćemo šumom nešto manjom od one u Velajni, ali mnogo slikovitijom, punom nepredviñenog cara i divljine. Mislim da sam vas dovoljno upoznao, da bih mogao biti siguran da će vam se Stanica sviñati. Tako ćete moći nastaviti i svojim učenjem ruskog jezika kojeg već dosta dobro govorite. Sto se mene tiče, uživat ću u vašem društvu u toj samoći.

II Mali dvorac Stanica uzdizao se usred beskrajne šume stoljetnih stabala. Dao ga je sagraditi princ Alois u stilu XVII stoljeća, po uzoru na dvorac kojeg je posjedovao na jednom od svojih austrijskih imanja. Bio je siv i trošan, djelomično pokriven gustim bršljanom, pa je djelovao vrlo romantično, što je još bilo i naglašeno rešetkama na prozorima, mahovinom priraslom po crijepovima na krovu i visokim

dimnjacima u čijim su pukotinama vrane savile svoja gnijezda. Staro pokućstvo odgovaralo je izgledu tog drevnog zdanja u kome su prinčevi Wittengratz boravili mjesec-dva godišnje posvećujući se svojoj najmilijoj zabavi. Wladimir je taj dvorac posve zapustio, pa tu nije bilo komfora i raskoši kao u drugim prinčevim rezidencijama. Posluga, koja je stigla nekoliko dana prije njega, nastojala je sve to urediti na najbolji mogući način, znajući ćud svoga gospodara i njegove velike zahtjeve. On nije trpio nikakve propuste. Jednog rujanskog jutra postrojili su se lugari, lovočuvari i konjušari ispred dvorca očekujući gospodara, kojeg je dan prije najavio glasnik. Upravitelj, mali čovjek neljubazna izgleda, hodao je uzbuñeno amo-tamo. Glavni lugar još je jednom kontrolirao svoje podreñene. Zaustavio se pred jednim od njih, snažnim starcem izbrazdana lica. - Veprovi su jučer došli blizu tvoje kuće, IIofnik? - Da, Pavle Aleksandroviču! Moja ih je sestrična opazila i dotrčala po mene. No, nestali su dok sam ja stigao. Ah, kakvu su štetu načinile te proklete životinje! Zaista je vrijeme da ih se uništi. Njegovo visočanstvo imat će se čime zabavljati ... Upravitelj je najavio: - Evo kočije! Razgovor je zamuknuo i ljudi su se ukočili poput vojnika. Nekoliko trenutaka kasnije pojavila se kočija i zaustavila pred dvorcem. Princ u uniformi kavalerijskog pukovnika sišao je prvi, a slijedio ga je Aubert de Creuilly. Smjesta je oštro oslovio upravitelja, koji se duboko pred njim naklonio. - Cesta nije u onakvu stanju u kakvom bi trebala biti, Streitnoff! Moja se kočija strahovito tresla. Ako i sve ostalo bude tako, tada ti neću moći uputiti pohvale. Upravitelj je, još se dublje naklonivši, nastojao promucati neku ispriku. Ali odlučna kretnja ga je prekinula: - Tvoje objašnjenje nije potrebno. I okrenuvši leña Streitnoffu, "Wladimir je uputio nekoliko riječi nadšumaru, zatim je brzo prošao kraj postrojenih lovočuvara i ušao u dvorac u pratnji gospodina de Creuillya. Za njim se ušuljao upravitelj, još se više povukavši u sebe. Lovočuvari su se udaljili, razgovarajući o onome što se dogodilo. To ih je obradovalo jer su svi mrzili Streitnoffa . Stari Hofnik, koji je hodao kraj nekog plavokosog momka, dobrodušna izgleda, primijetio je: - Njegovo visočanstvo zna strogo postupati. Sto kažeš, Andrej Mihailovič? - Tako je! Streitnoff će pred njim morati zaplesati!... Ali taj naš princ je prekrasan čovjek! Hofnik je kimnuo i prošaptao: - Da ... da. Zabrinuto je nabrao čelo, slušajući rastreseno brbljanje svog mladog druga. Ostavio ga je pred malom šumskom kućom koja se uzdizala na rubu jedne čistine. Starac je otvorio vrata i ušao u skromno namještenu ali besprijekorno čistu sobu. Sjedokosa žena sjedila je kraj prozora i šivala. Podigla je glavu i smiješak je prošao njezinim naboranim licem. - Evo te, Nikolaj! Je li njegovo visočanstvo stiglo? - Da! Nakon što je izrekao taj lakonski odgovor šumar je sjeo, stavio kapu na stol kraj sebe i do-ilao spustivši glas: - Moramo dobro paziti! Naročito je važno da »nju« ne sretne. Niti jednom! On je mlad, on je lijep i naučen da se nitko ne suprotstavlja njegovoj volji... Streitnoffu je već rekao svoje, /bog ceste koja nije bila u redu. Kako je tog časa bio zbunjen, taj pokvareni licemjer! - Dosta je neprilika zadavao drugima! Dobro je što je i on jednom na redu... Ali ti me plašiš zbog naše male gospodarice! Sklopila je ruke i strah se pojavio u njezinim svijetloplavim očima koje su iznenada postale tamne. - Ona je tako lijepa!... I odviše lijepa, na žalost! Uboga mala, u kakvom se položaju nalazi! - Princ je ne smije ugledati, to ti ponavljam, Irina! Dršćem na tu pomisao. Ona ne smije po danu izlaziti sve dok princ bude ovdje. - Lijepo! Ta uboga mala ionako nema nikakve zabave! - Sto ćeš, to je neophodno! Uostalom, ne vjerujem da će se princ ovdje dugo zadržati. Kada ubije nekoliko veprova, brzo će mu Stanica dosaditi. To baš nije zabavno mjesto. Tada će otići, a mi ćemo opet živjeti u miru. Irina je uzdahnula i šapnula:

- Mir!... Kako bi to moglo biti kad ne znamo što nam je činiti, ubogi moj Nikolaj! *

*

*

Već sutradan su zvukovi trube i lavež lovačkih pasa prodirali kroz uobičajenu šumsku tišinu. Tako je to bilo i slijedećih dana. U meñuvremenu je princ vodio gospodina de Creuillya na duge šetnje kočijom ili na konjima. Večeri bi provodili u razgovoru, pušeći u salonu obloženom izrezbarenim drvom i ukrašenom tapiserijama što su predstavljale scene iz lova. Ili bi pak Wladimir uzimao u ruke svoju violinu i svirao do kasno u noć. Bio je sjajan muzičar, ali svirao je samo pred nekolicinom povlaštenih. Aubert, i sam dobar poznavalac glazbe, znao je cijeniti tu povlasticu. Pri svakodnevnim susretima mladi je oficir bolje upoznao bogatstvo prinčeva duha koje se divno slagalo s fizičkim izgledom tog neodoljivog šarmera. Sto se tiče njegova morala, on još nije stvorio svoj sud o tome. Wladimir se rado prikazivao hladnim skeptikom, govoreći kako na njega ne može utjecati bilo kakav osjećaj ili pak moralna obaveza, osim one koju je dugovao svojoj domovini i vladaru. - Jedina dužnost koju priznajem - uvjeravao ga je - to je moja dobrobit. Moj me je djed odgojio po tim ugodnim načelima po kojima sam uvijek živio. Divili su mu se od djetinjstva, poznavao je samo poslušnost drugih, plitkost i servilnost. Nikada nije sreo nikoga tko bi se njegovoj volju suprotstavio. Tako se razvila njegova oholost i želja za neograničenom vlašću. Aubert je primijetio s kakvim je prezirom, a često i strogošću postupao sa svojim slugama, iako su mu bili fanatično odani. Sve u svemu, gospodin de Creuilly je bio svjestan toga da njegov domaćin predstavlja pravu zagonetku. Ipak, on je i njega očarao tako da je shvatio kako se tog čovjeka mora zavoljeti i nikada ne može zaboraviti. U nedjelju su Wladimir i njegov gost krenuli u seosku crkvu na misu. Prinčevi Wittengratz ostali su katolici u pravoslavnoj Rusiji, pa su na tu vjeru prešli i stanovnici njihovih posjeda. Wladimir nije uspio sačuvati vjerska načela stečena u djetinjstvu, jer ga je djed vrlo slobodno odgojio. Ipak je, smatrajući da mu to njegov visok položaj nalaže, obavljao neke vjerske dužnosti. I tako je uvijek na svim svojim posjedima nedjeljom odlazio u crkvu. Stanovnici malog sela Verki mogli su ga Stoga ugledati u crkvi na sjedalu koje je godinama bilo prazno. Naslon stolice bio je ukrašen grbom Wittengratzovih, a nad njime se nalazila prinčevska kruna. Svi su gledali samo u njega. Nisu puštali iz vida njegovu elegantnu pojavu, čiste crte lica osvijetljene svjetlošću rane zore koja je prodirala kroz šarena prozorska stakla. Ponekad bi on nezainteresirano svojim tamnim očima stao promatrati vjernike koji su ispunjavali malu crkvu, ili bi pak promatrao nevjeste slike, ili prozore od šarena stakla, dar jednog od prinčeva Wittengratza, te izblijedjele zidove. Wladi-mir je bio obučen na najkorektniji način, jer je bio i odviše veliki gospodin a da bi na to i časak smio zaboraviti. Slušao je strpljivo propovijed mladog svećenika, koji se očito zbunjen zapleo u svoju besjedu. Na izlasku iz crkve uputio je nekoliko ljubaznih riječi uglednicima i pružio im ruku. Zatim se popeo s Aubertom u kočiju, i provezao se kraj okupljenih stanovnika sela koji su ga gledali s divljenjem. Poslije podne princ je sa svojim gostom izjahao. Prolazili su strmim putevima izvan šume. Ma kako dobar jahač bio, gospodin de Creuilly bi ponekad zastao tamo gdje bi Wladimir ne oklijevajući prolazio sa svojim konjem, divnom životinjom, no vrlo opasnom koju je samo on znao savladati. - Ja sam pravi kentaur - rekao je smijući se - Niti jedan se konj ne može oduprijeti Witlengratzovima. Po povratku s jahanja, on je večerao sa svojim prijateljem u dugoj dvorani, sagrañenoj za skupove lovaca. Bila je osvijetljena teškim srebrnim svjećnjacima što stajahu na stolu i na ormarima, ili pak bijahu pričvršćeni na zid, gdje su se naizmjenično poredali sa slikama oslikanih scena iz lova. Po podu od bijelog i crnog mramora klizili su sluge, a nadgledavao ih je majordomus, stojeći iza stolice svog gospodara. Aubertu se sviñao taj starinski, divan ugoñaj, taj gospodski okvir koji je odgovarao kućedomaćinu. Volio je romantičnu atmosferu Stanice, mir samoće i divlju ljepotu šume. Wladimir je rekao: - Vratit ćemo se iduće godine zajedno. I meni se Stanica sviña i s prijateljem kao što ste vi, čovjek se može suprotstaviti dosadi. Te se večeri, gospodin de Creuilly, umoran od poslijepodnevnog jahanja, ranije oprostio od svog domaćina. Wladimir je ostao sam u salonu obasjanom svjetlom bezbrojnih svijeća. U toj davno napuštenoj kući nije postojala druga mogućnost rasvjete. Uostalom, ona se princu sviñala, jer je toj

starinskoj sobi ostavljala sav njezin arhaični čar. Wladimir je uzeo violinu i dugo improvizirao strastvene i čudne pjesme što su bile nalik snovima duše na mukama. Tri prozora koja su gledala na šumu obasjanu mjesečinom bila su otvorena. Kada je Wladimir napokon odložio svoje gudalo, prišao je jednom od njih i zastao časak utonuvši u snove. Promatrao je bijelu vijugavu aleju pod starim stablima. Zatim se polagano spustio niz tri stube što su povezivale dvoranu s dvorištem i krenuo po blijedom svjetlu koje se probijalo kroz već napola ogoljelo granje. Krenuo je stazom pokrivenom mahovinom. Njegovi koraci nisu mutili beskrajni mir šume. Njemu se ta tišina sviñala, a i ljepota noći. Njegova je duša sanjarila, pa mu se pričinjalo da napušta svijet i zatvara se u osamu. Nalazio se u istom duševnom stanju u kojem se nalazio i kralj Salamon kada je uzviknuo: »Taština nad taštinama!« Ali on bi se toga obično brzo riješio I vratio se svijetu kojeg je prezirao, utapajući se u uživanjima i udovoljavanju oholosti, odbacujući tugu, koja ga je bila časak obuzela. Putić kojim je krenuo vodio je do male čistine što se nalazila nešto niže. Stigavši onamo Wladimir se načas iznenañeno zaustavio. Na rubu te čistine ugledao je neku ženu naslonjenu na deblo. Vidio ju je s profila. Učinila mu se na prvi pogled prekrasnom. Mjesec ju je obasjavao. Wladimir je mogao razaznati njezin otmjeni lik, tamnoplavu kosu ovjesenu u dvije pletenice niz ramena, te crnu prilično siromašnu haljinu. To je divno biće bilo vrlo mlado. Stajala je nepomično, s napola spuštenim kapcima. Wladimir se znatiželjno približio još nekoliko koraka pa je vidio na njezinim obrazima sjenu dugih trepavica. Oko ustiju primijetio je crte bola. Njezina nježna mala ruka, spuštala se niz tamnu suknju. Zatim je nepoznata umornom kretnjom podigla ruku na čelo. Tog je časa Wladimir stao silaziti puteljkom koji se spuštao prema čistini. Mlada se djevojka trgnula, užasno kriknula i prije no što je princ stigao do nje, pobjegla kroz aleju uplašena poput progonjene košute. Wladimir se nasmijao i pomislio: »Već ću te uhvatiti lijepa moja!« Potrčao je za nepoznatom. Njegovi su koraci odzvanjali po čvrstom tlu. Ali mlada je djevojka bila brža. Kao da nije nogama dodirivala tlo. Ipak, razmak je postao sve manji. Kada je to opazio, princ je viknuo: - Stani! Nije potrebno da se umaraš, jer ću te ipak uhvatiti! Ali njegove su riječi natjerale mladu djevojku na još jači napor. Pojavila se široka čistina. Izmeñu drveća smjestila se mala šumska kuća. Mlada je djevojka skočila prema vratima, otvorila ih, i nestala u unutrašnjosti. Wladimir je stao pomalo zbunjen. Zatim se ponovno nasmijao i šapnuo: - Nećeš mi samo tako pobjeći, mala moja, i narugati mi se!... Uhvatit ću te, vjeruj mi, mala moja divlja košuto! Vratio se natrag putem kojim je došao. Neprekidno je mislio na tu pojavu. Vjerojatno je u svjetlu mjesečine izgledala ljepšom. Možda će se, kada je jednog dana ugleda, razočarati. Sleg-nuvši ramenima, pomislio je: »Vidjet ćemo. To je sigurno kći nekog šumara, iako se to na prvi pogled nije činilo. Raspitat ću se o tome kod Streitnoffa.

III Idućeg je jutra upravitelj dršćući pošao do svog gospodara. Od njegova dolaska već ga je tri puta ukorio na najoštriji način, pa se plašio tla ga princ ne otjera s cijelom obitelji iz Stanice. Wladimir je ispružen na kožnom divanu pu-šio i prelistavao novine. Kad se Streitnoff poklonio do zemlje, pogledao ga je kratko i zapitao: - Tko stanuje u šumskoj kući najbližoj dvorcu? - Nikolaj Hofnik, najstariji šumar Stanice. - Stanuje li sam? - Ne. Kod njega stanuje njegova sestrična Irina Hofnik, i neka mlada djevojka. Ona je siroče i zove se Lilia Verine. - Njegova roñakinja? - Ne, nije roñakinja ... To je čudna priča ... - Kakva priča? - Prije dvadesetak godina neka gospoña tridesetih godina nastanila se kod Hofnika sa svojom

kćerkom. Kazala je da je udovica profesora Verine, i da je stigla iz Moskve. - Ona je to rekla?... Znači, nisi provjerio je li to istina? Streitnoff se pokušao još više sagnuti, promucavši: - Nije imala dokumente ... Govorila je da su izgorjeli prilikom požara. Hofnik ju je dobro poznavao i jamčio je za nju ... - Odlično! I to je tebi dostajalo da dopustiš naseliti se na mom imanju nekoj strankinji? Upravitelj je zadrhtao. Samo da princ nikada ne sazna kako mu je Hofnik dao sto rubalja, pa je on zatvorio oči. Wladimir se sagnuo, stresao pepeo sa cigarete i ponovno se zavalio na jastuke svog ležaja, gledajući s prezirom čovjeka pred sobom. - Čini mi se da si za vrijeme svih tih godina bio neizmjerno nemaran. O tome ćemo kasnije razgovarati... Sto je radila ta gospoña Verine ovdje u Stanici? - Bila je plućni bolesnik, bar je tako tvrdila. Liječnici su joj preporučili šumski zrak. Kako je bila siromašna, potražila je mjesto gdje bi mogla skromno živjeti. Tada ju je neki Hofnikov roñak iz Moskve, povezao s njim. I tako je ona došla na imanje. Isprva je malo izlazila. Nakon nekoliko godina počela je njegovati bolesnike u okolici i odlaziti u crkvu. Nije se ni s kim sastajala, a njezina kćerka nije imala veze našom djecom. Ona ju je sama podučavala. Za pokriće životnih troškova one su obje vezle. Prošle je godine gospoña Verine umrla. Mlada je djevojka ostala i dalje kod Hofnikovih. On je čuva poput pravog zmaja. Boji se za nju, jer je vilo lijepa ... Bilo bi teško naći nekog ljepšeg Govoreći tako, Streitnoff je krajičkom oka promatrao djelovanje svojih riječi na princa. Posumnjao je da je princ negdje ugledao Liliju Verine, pa mu se ona svidjela. Mislio je kako će se umiliti gospodaru bude li mu pomogao u ostvarivanju njegove želje. No, istog je trena bio prekinut na vrlo neugodan način. Divni, vučjak ispružen do nogu svog gospodara, do sada se zadovoljio time što je na upravitelja upravio svoje sjajne žute oči. Ali, sada je ustao i približio mu se. Stao ga je njuškati keseći zube. Wladimir se trenutak zabavljao, videći kako se Streitnoff plaši. Zatim je dozvao lijepu životinju: - Ostavi ga, Yamil! Pogladio je psa po glavi, i on ga je smjesta poslušao. Princ je prezirno dodao: - Čini se da vas ne voli. Kretnjom ruke otpustio je upravitelja. Zatim je nastavio pušiti, razmišljajući o toj pomalo tajanstvenoj Liliji. Da, ta je pustolovina bila pomalo romantična, potpuno u skladu sa Stanicom. To će ga zabaviti za vrijeme njegova boravka u toj šumi. Tog poslijepodneva, na povratku s vožnje kočijom, on je dao nalog da stanu pred Hofni-kovom kućom. Šumar je pušio, sjedeći pred vratima. Njegov je pas ležao u blizini. Brzo je ustao i odložio svoj u lulu na klupu. Na vojnički je način pozdravio princa koji je silazio s kočije u pratnji gospodina de Creuilla. - Čini se da si ti najstariji šumar, Hofnik? - Već više od pedeset godina vršim tu dužnost. I starčeve su oči ponosno zaiskrile. - To je dobro! Moram te nagraditi... Kako sam gospodinu de Creuillu obećao pokazati kuću jednog od mojih šumara, odabrao sam tvoju, jer si ti najstariji. Izraz starčeva lica se iznenada promijenio, čuvši te riječi. Usne su mu zadrhtale i strah se pojavio u očima koje je njegov gospodar neprekidno promatrao. - To je velika čast za mene... Ali moj ubogi dom je ... u malom neredu. Ne bih se usudio ... - Samo se usudi, jer ja to želim. Aubert, ne znajući za namjeru svog domaćina, nije shvaćao ni njegovu odluku, ni strah starca, koji on nije mogao zatomiti. A Wladimir je zadovoljno pomislio: »Lijepa Lilia je ovdje.« Krenuo je prema pritvorenim vratima i ušao u malu prizemnu sobu. Aubert je krenuo za njim. Za njima je ušao starac zamolivši pomalo promuklim glasom: - Hoćete li dopustiti da obavijestim svoju sestričnu koja je danas ostala u krevetu? Princ je dao odobrenje kretnjom ruke, pa je starac nestao u susjednoj sobi. Dvije minute kasnije on se vratio i propustio Wladimira. Ušli su u njegovu sobu. Bila je uska i iz nje su strme stube vodile u prvi kat u kome su se nalazile dvije sobe nabite pokućstvom. U prvoj se nalazila Irina, sva crvena i vrlo uzbuñena. Naslonila se na nepospremljeni krevet. Njezine

haljine nisu odavale da se morala na brzinu obući. Naklonila se na gradski način, naučila je to u gradu za vrijeme dok je bila sobarica u nekoj otmjenoj obitelji. - Kakva ideja smetati tim ubogim ljudima! - pomislio je Aubert. On se teško privikavao na način na koji je Wladimir postupao sa svojim podreñenima. Drugu sobu je Hofnik otvorio dršćućom rukom. Na opranom stolu od svijetlog drva stajala je velika zemljana vaza puna vrijesa. Na stolici se nalazio crni slamnati šešir ukrašen velom. Na tlu, kraj naslonjača od trske, ležao je započeti ručni rad. Vezilja je u žurbi napustila sobu. Ostakljena vrata vodila su na uzani drveni balkon. Wladimir je došao do prozora i nagnuo se napolje. S vanjske strane kuće uske su stube vodile na prvi kat. Prestrašene kokoši trčale su po dvorištu. Princ Wladimir se okrenuo. Hladni se bijes pojavio u njegovu pogledu, zadržavši se nekoliko trenutaka na Hofniku. Koji je stajao kraj vrata, nastojeći sakriti svoju zbunjenost. Starac je spustio oči i zadrhtao od straha. Wladimir je izašao bez riječi. Na stubama je kazao Aubertu, koji ga je slijedio: - Vidite, dragi moj, moji ljudi nisu loše smješteni. - Ta mi se kuća zaista čini udobnom. - Ona će usrećiti jednog od onih ljudi koji salijeću mog glavnog šumara s molbama za službu. Stari je Hofnik silazio iza gospodina de Creuilla. Začuvši te riječi, zastao je na trenutak, zgrčivši prste na dotrajaloj ogradi stuba. Oh, nije trebao dugo čekati na osvetu gospodara kojemu se usudio suprotstaviti! Pogodila ga je u pravo mjesto jer je on neizmjerno volio svoju šumu i kuću u kojoj je namjeravao umrijeti. Jedva se držeći na drhtavim nogama, Hofnik je nastavio silaziti. Stigavši na prag kuće, princ se pri uspinjanju u kočiju okrenuo i naglo kazao: - Streitnoff mi je ispričao neku priču o strankinjama bez dokumenata što žive kod tebe. Starac je još više problijedio. Promucao je: - Tako je, visočanstvo! Dokumenti su bili spaljeni za vrijeme požara. No, ja sam znao da je gospoña Verine, gospoña dostojna poštovanja ... - Jedna od njih je još uvijek ovdje? Hofnik je odgovorio s teškim naporom: - Da, visočanstvo! - Dobro, potrebni su mi njezini dokumenti. Bez toga ja ću je potjerati sa svog imanja i stvar predati policiji. Sto se pak tebe tiče, ako se otkrije nešto nedopušteno ... Značajna gesta dovršila je tu rečenicu. Kada se kočija odvezla, starac je teškim korakom ušao u sobu u kojoj se sada nalazila njegova sestrična i bacio se na stolicu. Irina je sva blijeda i uzbuñena, zajecala: - Oh, Bože, što će biti od nas? Njezine papire! ... On traži njezine papire! Hofnik je promuklim glasom nadodao: - Izgubljeni smo! On ju je sinoć progonio, a danas ju je došao pogledati. Nismo je smjeli sakriti. Sada će nam se osvetiti. .. Kada bi ti samo znala kako me je gledao! Starac je još uvijek drhtao. - Morat ćemo napustiti ovu kuću u kojoj je umrla moja majka i moja uboga žena. Morat ćemo otići, Bože moj! Sakrio je rukama lice. Jecaji su tresli njegova snažna ramena. - No najgore će biti za našu malu gospodaricu. Kako je obraniti od njega? - Moramo bježati, Nikolaj! - Bježati? On će nas brzo naći. On imade tako velike mogućnosti. Morat ćemo to ipak pokušati. Ali, kako ćemo živjeti? Naša ušteñevina se smanjila zbog izdataka za gospoñu Fa-bien i našu dragu malu groficu. Stari smo, umorni i nesposobni naći neko drugo zaposlenje. Sto se pak tiče gospodarice, što bi ta uboga mala mogla raditi?... Tako mlada i tako lijepa! Dugo su šutjeli, promatrajući se očima punim neizmjernog strana. Zatim je Hofnik nastavio još promuklijim glasom: - Ako pobjegnemo, princ bi nas mogao optužiti da odvlačimo Liliju Andrejevnu pred istragom policije ... Tada će nas policija stati progoniti. .. Možda će ispitujući saznati pravu istinu. To bi izazvalo buku i ona bijedna zlocinka bila bi upozorena ... Sav naš trud kroz tolike godine, sva muka uboge gospoñe Fabien, propada u ovom trenutku, Irina! Starica je zajecala. - Neka nam se Bog smiluje, brate! - Da, jer bez njegove pomoći će dijete, koje nam je povjerila gospoña Fabien, biti izgubljeno. Ipak mi

smo učinili sve ... sve smo žrtvovali kako bismo izvršili svoje obećanje da ćemo je čuvati. Ali mi nismo najjači. Gospodar će nas slomiti ako mu se prohtije, ako nas nebo ne spasi. - Možda bi se smilovao ... kada bi mu sve objasnio? Hofnik je slegnuo ramenima. - On? Ah, sirota moja! On želi našu malu golubicu za kratkotrajnu zabavu. Čovjek poput njega sigurno nikada nije osjetio ni samilost, ni grižnju savjesti. Naslonio je lakte na koljena i gledao u zid pred sebe s izrazom dubokog očajanja. Irina je uzdahnula. Pas, ležeći ispod stola, promatrao ih je svojim dobrim nježnim očima. Jedino je stari sat, smješten u gruboj tesanoj kutiji, svojim otkucajima mutio stravični mir sobe.

IV Hofnik se nije varao u pogledu prinčevih osjećaja prema njemu. Wladimir se razgnjevio zbog suprotstavljanja svog ubogog sluge. Tako je već sutradan pozvao glavnog lugara naredivši mu neka progna Nikolaja Hofnika. - Neka ode za dva dana. Smjesta ćeš odrediti nekoga drugoga na njegovo mjesto. Glavni šumar je teško mogao sakriti svoje iznenañenje zbog tog naglog otkaza, jer nije bilo nikakva prigovora starom šumaru. No, nije se usudio ništa primijetiti, znajući da gospodar ne podnosi ni najmanje suprotstavljanje svojim nalozima. Za vrijeme ručka Wladimir je kazao svom gostu: - Vi doista namjeravate otputovati prekosutra? - Da, gospodine! Otac me čeka i bio bi i odviše razočaran kada bih se još dulje zadržao. - Ne mogu vas u tom slučaju dulje zadržavati. Ja ću vjerojatno ostati ovdje još kojih osam dana, jer mi se ta stara Stanica sviña, pa makar i u osamljenosti. Aubert se nasmijao: - Vjerujem da ste ovdje našli inspiracije kao muzičar. - Da, to je moguće. Duh se ovdje kupa u osami i svježini. To je neka vrst povlačenja u najdublju šumu. Moram priznati kako se ni trenutak nisam dosañivao. No, to dobrim dijelom moram zahvaliti i vašem društvu, dragi moj, Creuilly! Bio je cijelo to vrijeme vrlo ljubazan prema svom gostu, mladom oficiru. Ovaj je pak mogao sa Stanice ponijeti samo najljepše uspomene i najdublje divljenje prema tom očaravajucem čovjeku, svome domaćinu. Idućeg jutra, dan prije svog odlaska, on je pratio princa na jahanju. Wladimir je bio rastresen, rasijan i malo je govorio. Mislio je na mladu Hofnikovu stanarku. Starac se zbunio kada je govorio o njezinim dokumentima, koji po riječima Streitnoffa nisu ni postojali. On je jednostavno držao tu mladu nepoznatu ženu u svojoj kući. Mogao joj je zaprijetiti da će od policije zatražiti neka saznaju odakle dolazi i tko je. U svakom slučaju, neće mu pobjeći. Hofnika i njegove sestrične riješit će se jednako tako lako kao kamena s ceste. Dva jahača lagano su jahala u vlažnoj sjeni šume. Prošle je noći padala kiša i voda je klizila niz listove drveća na blatno tlo. Yamil je trčkarao pred konjima. Ponekad je nestajao u trku pod niskim grmovima. Zatim se vraćao, optrkujući još veselije oko konja svog gospodara i gledajući ga očima punim divlje odanosti. I ponovno je bio nestao kada se iz daljine prvo začulo rezanje, a zatim urlici bijesa i boli. Wladimir je kazao bez uzbuñenja: - Yamil daje lekciju jednom od svoje braće čija mu se glava vjerojatno ne sviña. - Mogao bi jednog dana sresti nekog snažnijeg od sebe. - Snažnijeg, to ne vjerujem ... No, pogledajmo! Potjerao je svog konja i za kratko vrijeme stigao do čistine na kojoj se uzdizala kuća starog Hofnika. Yamil je držao pred sobom starčeva psa i divlje ga grizao. Na pragu se pojavio Hofnik, koji je trčao prema psima. Princ je pozvao: - Ovamo, Yamil! Pas je smjesta pustio svoju žrtvu i prišao gospodaru. Na travi čistine ostao je ispružen starčev pas, uperivši svoje dobre oči prema njemu.

Wladimir je bijesno viknuo: - Tvoja užasna životinja je rastrgala uho mom psu! Naučit ću ja tebe posjedovati takvu životinju! Poñi po svoju pušku i ubij ga smjesta, preda mnom! Šumar se trgnuo. - Ubiti ga?... Ubiti svog psa zato jer se branio? Oh, visočanstvo! - Usuñuješ se prigovarati mi? Smjesta me poslušaj! Pas se jedva digao i stao se povlačiti prema kući. Krv je tekla ispod njegova siva krzna. Gledao je i dalje svog gospodara očima punim bola. Hofnik je jedva promucao: - Neka mi vaše visočanstvo oprosti, ali ja to ne mogu ... To ne, zaklinjem vas! Taj je pas moj drug, moj vjerni prijatelj ... - Odbijaš mi se pokoriti? Pokazat ću ja tebi smjesta što zavreñuješ! Što se tiče tvog prokletog psa, on će upoznati moj revolver. Aubert, kome je to sve bilo vrlo neugodno, nastojao se umiješati: - Ta se uboga životinja samo branila! A taj siromašni čovjek . .. Wladimir je okrenuo prema njemu svoje lice koje je iznenada postalo tvrdo. U njegovim tamnim očima pojavio se hladan bijes. - Ne brinite za to, dragi moj! Ako ste odviše osjetljivi, povucite se! Gurnuo je ruku u džep svog kaputa, želeći izvući revolver. Ali nije to učinio. Na pragu kuće pojavila se mlada djevojka. Sklopljenih ruku ona se približila princu, govoreći dršćućim glasom: - Molim vas, nemojte ga ubiti! On je tako dobar! Samo se branio, u to sam sigurna. I napokon se pred Wladimirom našla ona Lilia koju je on želio ponovno vidjeti. Po danjem svjetlu ona mu se učinila još ljepšom, no što je on to zamišljao. Vrlo mlado lice imalo je savršeno ovalni oblik, crte su bile čiste, koža bijela i nježna poput svile. Tamnoplava kosa s crvenkastim odsjajem spletena u dvije debele pletenice padala joj je na ramena. Oči su joj bile smeñe i pune topline. U njima su se nazirali u isti čas zaklinjanje, strah i prezir. Da, sve je to posjedovala ta najdivnija žena koju je princ Wittengratz ikada bio ugledao. Tamni pogled pun bijesa iznenada se rasvijetlio i Wladimir je sa smiješkom smjesta odgovorio: - Kad ste vi to zatražili od mene, gospoñice, ja odustajem od kazne. Ne bi mi se moglo oprostiti da natjeram suze na tako lijepe oči. Divno nacrtane usnice, ružičaste poput cvijeta, promucale su riječi zahvale. Lilia je spustila kapke pred pogledom uperenim u nju. Na trepavicama, tamnijim od njezine kose, zadrhtale su dvije suze. Obrativši se gospodinu de Creuillyu, princ je poluglasno primijetio na francuskom jeziku: - Kakva idealna ljepota! Još snažnije rumenilo na licu mlade djevojke odalo mu je da ga je razumjela. - Govorite francuski? - Da, visočanstvo! I Lilia ga je ponovno pogledala. Ugledao je njezine tamne, tajanstvene, ustrašene oči, koje su se smjesta opet sakrile pod kapcima. Promatrao ju je nekoliko trenutaka. Stajala je pred njim otmjena i elegantna u staroj crnoj haljini ukrašenoj uskim bijelim okovratnikom. Pozdravio ju je svojim toplim glasom: - Do viñenja, Lilia Verine! Okrenuo je konja i udaljio se. Za njim je pošao vrlo iznenañeni Aubert. Nešto dalje Wladimir se okrenuo prema mladom oficiru koji je jahao uz njega. - Sto kažete, dragi moj? Taj stari Hofnik skrivao nam je neizmjerno blago. - To je istina. Tko je ta divna osoba? Princ mu je ukratko ispričao ono što je saznao od Streitnoffa. Gospodin de Creuilly je primijetio: - Izgleda poput plemkinje. Tu se sigurno krije neka tajna. - A ja ću je otkriti. To će mi biti zabava onih nekoliko dana koliko još mislim provesti ovdje. Lijepa Lilia je do sada živjela potajno na mojem imanju. Morat će mi sada sve objasniti. Neću biti odviše strog prema njoj, kao što možete i sami zamisliti. Zbog njezinih divnih očiju, ja ću zatvoriti svoje, ako će biti potrebno. Aubert je pomislio:

»Eto zašto je odlučio ostati dulje ovdje!« I njegovo se srce stislo od sažaljenja. To je dijete imalo tako divan pogled! I bila je tako mlada. Ali što je mogao poduzeti njezin stari zaštitnik protiv gospodara, koji je u svojim rukama držao sudbinu svih njih. Snažan prezir rodio se u Aubertovoj duši prema tom čovjeku čija se oholost tako jasno očitovala u onoj kratkoj i neugodnoj sceni. Ali, iznad svega, on je mislio sa strahom kako će lijepi Wittengratz neosjetljiva srca, imati u svojim rukama sudbinu tog divnog djeteta, čija se ljepota duboko dojmila mladog oficira. Tog je trenutka gospodin de Creuilly osjetio kako počinje mrziti svog domaćina. Hofnik nije mogao zadržati krik kada se Lilia iznenada pojavila. Užas se pojavio na njegovu licu. Kada su dva jahača nestala, on se požurio prema mladoj djevojci: - Sto ste učinili, nesretno dijete! Zašto ste se pojavili? Ah, sada ... Ona je dršćući zaviknula: - Nisam mogla dopustiti da ubije Terrija! To je strašno! Moj ubogi Terri! Kleknula je kraj psa i nježno odmaknula krvlju zalijepljenu dlaku. - Kako te ranila ta divlja životinja! Ubogi moj Terri!... Njegov je pas jednako tako okrutan kao i on! Suze su se pojavile u njezinim očima punim prezira. Hofnik je jedva izrekao: - Jednako tako zao! ... Možda čak i manje. No, ne tugujte, mala gospodarice, Terri te brzo ozdraviti... Dršćući rekao je samom sebi: »Kada bi se radilo samo o tome!« Lilia je otišla u kuću. Vratila se sa zavojima. Spretno ga je zavila, a za to vrijeme pas ju je neprekidno gledao bolnim pogledom. Hofnik je, mračna izraza lica, promatrao taj prizor, razmišljajući pun očaja: »Sto činiti? Kako je spasiti?« Lilia je završila povezivanjem i uspravila se. Zatim se lagano digla. Ono žarko rumenilo koje se pojavilo na njezinu licu kada ju je princ pogledao, još je ostalo. Dršćući od prezira rekla je: - Nije mu dovoljno da vas otjera odavde, Nikolaj Stepanovič... i da vas muči zbog gospoñe Fabien i mene?... Da, imate pravo, on mora biti nemilosrdan ... Prekinula se, razmišljala časak, a zatim prošaptala: - Ipak je uslišio moju molbu ... Starac ju je preplašeno pogledao i kazao tiho: - Ah, uboga moja mala!

V Princ je idućeg dana otpratio gospodina de Creuillya na najbliži kolodvor. Sve do posljednjeg trenutka pokazivao je prema svom gostu najveću moguću ljubaznost. Ali Aubert se morao truditi, nakon onog što se dan prije dogodilo, da mu uzvrati na isti način. Proveo je besanu noć, imajući neprekidno pred očima divno Lilijino lice. Mislio je, ožalošćen na njezinu sudbinu ovisnu o volji princa Wittengratza. Osjetio je kako u njemu raste sve veća srdžba na tog čovjeka koju on neće moći nadvladati budu li ponovno razgovarali o štićenici starog Hofnika. Ali Wladimir je nije spomenuo. Bio je naročito ljubazan i veseo što je uznemirilo Auberta. Mladi čovjek govorio je ljutito samom sebi: »On misli na nju. Već će je danas ponovno vidjeti. To ubogo, ubogo dijete!« Na odlasku princ je ponovio poziv svom gostu, predlažući mu da za vrijeme svog budućeg dopusta provede neko vrijeme kod njega. - Srest ćete tamo ljude koje poznajete: kapetana Dourine, Seminkhoffove i vašu veliku antipatiju, Myrrhu Nadopoulo. Smiješeći se, nadodao je: - Možda u tom osjećaju kojeg ona budi u vama ima nešto i straha da vas ta mala čarob-nica ne bi konačno ipak začarala? Aubert je odmahnuo, žestoko protestirajući. - Sigurno neće! Za to osjećam prema njoj i odviše nepovjerenja. Wladimir je lagano slegnuo ramenima, od-govorivši nemarno: - To je zabavno malo biće, ukoliko čovjeka ne podjarmi. Sto se mene tiče, takva se još nije rodila. U to vas uvjeravam... Dakle, do viñenja, dragi moj! Nadam se, do skota!

Po posljednji je put stisnuo ruku Aubertu, koji je nevoljko odgovorio na to žarko oduševljenje. Zatim je pošao prema svojoj kočiji, okrenuvši se još jednom da bi mladom oficiru uputio prijateljski pozdrav. Aubert ga je s prozora svog vagona gledao dok je odlazio. Tužna srca sjetio se ponovno lijepe Lilije. Stisnuvši šake, mladić je pomislio s ogromnim bijesom: »Neka se zabavlja s Myrrhom Nadopoulo! Ali s tim osamljenim djetetom, bez zaštite ... to je ogavno!« Prinčeva kočija krenula je putem prema Slanici. Nedaleko šume Wladimir je sišao i izdao kočijašu nalog da se vrati bez njega. Sunčano jutro rodilo je u njemu želju da put nastavi pješice. Jesen, koja je dolazila rano u te krajeve, obojila je crvenom bojom lišće i rasprostrla maglu šumom. Kolibice, ispred kojih su se nalazili mali vrtovi, pojavljivale su se s vremena na vrijeme u svježem svjetlu jutra. Nekoliko je seljaka prolazilo, zaustavljajući se na rubu pu-icljka i duboko pozdravljajući svog gospodara. Wladimir je hodao polagano, a za njim je išao njegov pas. Razmišljao je: »Sada ću se pozabaviti tom tajanstvenom Lilijom. Poslije podne poslat ću po nju. Tako će mi sama moći ispričati svoju priču. Možda će to čak biti i vrlo zanimljivo, ali to i nije važno. Jer, od trenutka kada ću je posjedovati... Nasmiješio se i pomislio na divnu prikazu od jučer. Sjetio se njezinih smeñih očiju punih molbe i prezira. Ifuek, njegov najmiliji Kozak, dovest će mu je tog poslijepodneva. Prisilit će na šutnju starog šumara, ako se usudi protivrječiti. Tako zaokupljen mislima, Wladimir je ušao u šumu. Pogledavši na sat vidio je da je vrijeme ručka već gotovo prošlo. Požurivši, krenuo je puteljkom koji ga je trebao brže dovesti do dvorca. Yamil je poslušno hodao za njim. No iznenada, na jednom zaokretu puta, on je skočio, a zatim režući, potrčao naprijed. Začuo se krik straha. Mlada djevojka, koja je sjedila na deblu, brzo je ustala i uhvatila za ovratnik psa koji je ležao do njezinih nogu. Wladimir je zvao: - Natrag, Yamil! Životinja je poslušala, bijesno gledajući psa Terrija. Wladimir se približio djevojci koja je stajala ustrašena, sva dršćući gledajući ga s užasom. - Ne bojte se, Yamil se neće maknuti... Drago mi je što vidim da jučer nije teško ranio vašeg psa. Pogledao ju je smiješeći se. Napokon je uhvatio u klopku tu dražesnu košutu! Danas mu se činila još divnijom! - Nije toliko koliko sam se plašila. Dobro sam ga njegovala ... Jutros sam ga malo izvela napolje... Njezin je glas bio mekan, a sada se u njemu osjećao strah. Wladimir je izmeñu svilenkastih trepavica ugledao divne oči, u isti čas uplašene i ponosne. - Žalim što je moj pas prouzrokovao taj nemir u vama. Nadam se da se ne ljutite na njegova gospodara? Trepavice su se podigle otkrivajući tako posve njezine oči. Kakav divan pogled! Kakva tajanstvena dubina se očitovala u njemu. Bio je Inko različit od svih drugih koje je poznavao. Spontano, porumenjevši zbog toga, Lilia je odgovorila: - Oh, da! Ne mogu zaboraviti kako ste bili tvrdi i nesmiljeni... Prekinula se s užasom u očima. Sto je to govorila? Taj, kome je prigovorila ulijevao je toliko straha Hofniku i Ireni, i znao je tako strogo kažnjavati. On ju je i dalje gledao sa smiješkom. Njezina zbunjenost i ustraseni ponos, činili su je još ljepšom. Tople riječi htjele su preći preko njegovih usana. Ipak ih nije izgovorio. Osjećaj kojeg još nikada nije bio upoznao, naložio mu je Ba šuti pred tim tako nježnim djetetom, čija se nevinost očitovala u pogledu. Ne - bar za sada, on nije htio pomutiti tu predivnu nevinost. Ona je u njegovim očima samo povećavala čar još nerascvalog šumskog cvijeta. - Zaista ne možete zaboraviti? Bilo bi mi žao! Kako bih vam pomogao u tome, rado bih za vas učinio nešto što biste željeli. Lilia je pogledala iznenañeno svog sugovornika. U njezinom se pogledu pojavila nada. Pomislila je na Hofnika koga je on tako okrutno otpustio. Kada bi joj uspjelo da princ povuče svoju odluku? Kazao je, smiješeći se: - Vidim da me želite nešto zamoliti. Govorite, bez straha! Pristajem unaprijed na ono što ćete tražiti. - Radi se o Nikolaju Hofniku. Otjerali ste ga …. - Ostat će, jer vi to tražite. I što još? - To je sve!... Kako sam vam zahvalna! Sreća je dala divan sjaj njezinim očima.

Wladimiru se svakog časa sve više sviñala. Kako je jednostavna i otmjena bila ta lijepa Lilia! Ona je zaista predstavljala neprocjenjivo blago. Neće dopustiti da mu ga itko otme! - To bolje ako ste zadovoljni. Tako se nećete odviše dugo ljutiti na mene... Kada ćete sanjariti na mjesečini, nadam se da nećete više pobjeći, poput uplašene košute? Sagnuo se i uhvatio je za ruku. Lilia je pocrvenjela, i sakrila ispod kapaka svoj zbunjeni pogled. Wladimir je nježno zapitao: - Na što ste mislili onako sami na mjesečini? - Začula sam violinu čiji je zvuk dopirao sve do šume i čekala neće li ponoviti svoju divnu, osjećajnu pjesmu ... - Sanjali ste slušavši moju violinu? Svirate li i vi? - Malo... Sviram orgulje i pjevam u crkvi. - Kada? U nedjelju vas nije bilo. - Ne ... nisam mogla ... Wladimir je ironično nadodao: - Hofnik vam je zabranio? Nije odgovorila, ali njezina zbunjenost bila je dovoljna za Wladimira. Uistinu, Hofnik joj je bio kazao kako je izgubljena, sazna li princ njezinu tajnu. Ubogi čovjek bio je užasno ustrašen! No njoj je sada bilo jasno kako on nije bio n pravu. Gospodar, koga se on toliko bojao, nije bio nesmiljen. Popravio je svoju grešku na način koji je Liliji oduzeo sav strah pred njim. Stegnuvši fine prste, koje je držao u ruci, Wladimir je ironično kazao: - Stari Hofnik ne zavreñuje milost. No, ja ne žalim zbog odluke, ukoliko vi promijenite mišljenje o meni. Doñite u nedjelju u crkvu! Unaprijed sam uvjeren da će mi se vaš glas sviñati. Do viñenja! Pozdravio ju je i udaljio se u pratnji svog psa. Lilia ga je slijedila pogledom sve dok joj nije nestao iz vida. I dalje je na nju djelovao čar tih odlučnih očiju, tog smiješka i osvajajuće ljubaznosti. Kao u snu prevalila je kratak put do šumske kuće. Irina je postavljala stol u maloj sobi. Sjedeći kraj ulaznih vrata Hofnik je umatao u papir neke sitne predmete spremne za pakovanje. Od vremena na vrijeme, starac bi prekidao taj posao, bacajući tužne poglede prema šumi. Kada je Lilia ušla, on je okrenuo glavu prema njoj, a Irina ju je zapitala: - Je li naš ubogi Terri mogao hodati, Lilia Andrejevna? - Da, dosta dobro ... Ali, dragi moji prijatelji, donosim vam dobre vijesti! Prišla je Hofniku i stavljajući mu ruku na rame, veselo je kazala: - Ne žalostite se više, dobri, dragi Hofnik! Nećete morati napustiti svoju šumu, ni ovu malu kućicu. Starac ju je iznenañeno pogledao: - Sto to govorite? - Sastala sam princa i zamolila ga ... Hofnik je naglo ustao, dokazujući tako da mu godine nisu odnijele svu gipkost. - Vi ste sreli... Irina je zaviknula: - Bože! - Ne budite tako uplašeni, Hofnik! Princ me nije pitao ništa nezgodno o mojoj obitelji. Bio je vrlo ljubazan, vrlo dobar. Čovjek ne bi mogao ni zamisliti da je to onaj isti čovjek od jučer. Hofnik je dršćućom rukom zgrabio djevojku. - Sto vam je kazao? Dok je Lilia ispričala svoj susret s princom, starac nije skidao očiju s njezina zarumenjela li-i .1 i iskrenih očiju punih uzbuñenja. - Iskoristila sam tu neočekivanu priliku ... to da je princ bio dobre volje. Ljutite li se na mene, Nikolaj Stepanovič? Pogledala je uznemireno blijedo starčevo lice. Hofnik je teškom mukom odvratio: - Niti govora, mala gospodarice! Vi ste učinili ono što vam je nalagalo vaše srce, i vaša odanost prema starim slugama. Nisam vam smio dopustiti izlaziti. Mislio sam da se nemam čega plašiti, jer obično se princ u to vrijeme odmara ... Dršćućom rukom prošao je preko čela. - Ono što se dogodilo, dogodilo se! Sada ću mu morati ispričati sve o vama, Lilia Andrejevna! Jer on će me naravno ispitivati o tome. Irina se prestrašeno trgnula.

- Nikolaj, a što ako on ne sačuva tajnu? ... Više nego do sada ovisit ćemo o njegovoj milosti. - Već je i sada tako! Lilia je živahno primijetila: - Ne vjerujem da bi on bio sposoban odati tajnu! Možda će vam čak dati i neki savjet, Hof-nik? Tako je moćan ... Starac je dobacio djevojci pogled pun užasa, zatim je značajno pogledao svoju sestričnu. - Nemojte se zavaravati, gospodarice! Prema onom što sam čuo, princ se ne zanima za obične smrtnike kojima je potrebna pomoć ... Napokon, vidjet ćemo! A sada poñimo na ručak! Taj je ručak protekao u tišini. Težak teret ležao je na oboje staraca. Lilia se činila zamišljena i uznemirena. Bila je smušena i ustrašena ... jer, stala je sumnjati kako jedini uzrok straha što ga je starac osjećao u vezi princa Wittengratza, nije samo to da bi on mogao odati tajnu. Jer odavanje tajne moglo je dovesti u opasnost ne samo budućnost mlade djevojke, već i njezin život. Postojalo je još nešto. To je i bila ona opasnost što ju je osjećala nježna Liliji-na duša, spominjući svoj kratak susret s gospodarom Stanice. Kada je ručak završio, ona se popela u svoju sobu. Hofnik se naslonio u svoj stari naslonjač i promuklim glasom kazao: - Uboga naša mala grofica! Već joj je pomutio pamet! Toga sam se i plašio. - Tako je! Tako je! - zajecala je Irina. -Uboga mala, ništa joj nije poznato, živjela je uvijek daleko od svijeta. Iznenada se našla pred takvim čovjekom! ... Ali ona je pobožna i ozbiljna! Nikada neće pristati poslušati... Hofnik je naglo slegnuo ramenima. - Ne, ona neće pristati! Ali voljet će ga i patiti... A on neće dopustiti da mu se ona odupre! Slijedit će je do kraja svijeta, bude li to potrebno. To se može pročitati na njegovu licu. On nije čovjek koji se može odreći bilo čega. Uzbuñena Irina sjedila je kraj svog bratića. Hofnik je zaboravio na svoju lulu, koju je malo prije zapalio, a Irina je meñu svojim prstima gnječila platnenu pregaču. Iznenada je kazala: - Kada princ sazna tko je ona, neka se oženi njome, ako mu se sviña! Ona je plemenita roda ... Hofnik ju je prekinuo, ponovno slegnuvši ramenima ... - Oženi! To mu ne pada ni na pamet! Osim toga, vjerojatno to ne bismo mogli ni poželjeti tom ubogom djetetu .. . Ali, što činiti.. . kako je spasiti? Pobjeći? To nam ne bi uspjelo. Ipak, u tome vidim jedini naš spas. Ustao je i ponovno uzeo svoju lulu u ruke: - Izaći ću. Moram se prošetati i nadisati /.raka. Na trenutke mi se čini da će mi glava pući... Ta uboga sirotica molila ga je da nam se smiluje! Siromašno janje vjeruje vuku što se sprema prožderati je! Ah, kakva nesreća, Irina! Udaljio se, mračna pogleda, krenuvši u šumu. Služba ga nije tamo zvala tog poslijepodne-va, pa je tako mogao tumarati po svojoj volji i nekoliko puta sjesti kako bi razmišljao o onome što je mučilo njegove misli. Kada se dan stao spuštati, odlučio je krenuti prema kući, to više što je Irina morala poći u selo, pa je Lilia tako ostala sama. Iznenada ga je obuzeo užasan strah, sjetivši se toga. Stao je trčati najkraćim putem do kuće i tako izletio u aleju čije je tlo bilo pokrito otpalim lišćem. U tom se času iznenada pojavio jahač i on se našao pod kopitima konja svog gospodara. Princ se iznenadio zbog njegova naglog istrčavanja, pa nije imao vremena zaustaviti se. Životinja se naglo propela, ali se smjesta umirila čuvši mirni Wladimirov glas. - Glupane, pokazat ću ja tebi plašiti mog konja! Videći da se čovjek ne diže, Wladimir se sagnuo kako bi ga bolje vidio: - Pa to je Hofnik! Skočio je s konja i nagnuo se nad starca. Hofnik je bio u nesvijesti i krv mu je tekla s čela, tamo gdje ga je udarilo konjsko kopito. Uvjerivši se da mu srce kuca, princ mu je povezao ranu, želeći zaustaviti krv. Zatim se popeo na konja i odjašio do najbliže šumske kuće. Naredio je dvojici šumara koji su tamo stanovali da poñu po ranjenika i odvedu ga kući. Zatim je pošao do starčeve kuće. Sjašio je pred vratima. Dok je vezao konja za kariku kraj vrata, pojavila se na prozoru Lilijanina glava. Ugušivši krik, mlada se djevojka pokušala povući. Ali Wladimir je, pozdravivši je, krenuo prema kući. - Zao mi je, gospoñice, što vam moram donijeti loše vijesti kojima sam usto još i ja uzrokom ... - Što se dogodilo? Kome? Lijepe su se oči napunile strahom, a lice joj |e iznenada problijedilo.

- Hofnik se, i sam ne znam kako, bacio pred mog konja. Ranjen je ... - Ranjen? Oh, moj ubogi Hofnik! - Nije ništa ozbiljno, u to sam potpuno siguran. Dva šumara će ga dovesti ovamo, a ja ću poslati po liječnika. Bila je poznata prinčeva nebriga za patnje drugih, pa su bili iznenañeni zbog pažnje koju je pokazivao prema jednom od svojih podreñenih. No, govoreći iskreno, nije mu bilo baš stalo do I Hofnika. Vidio je samo divne oči pune suza, te strah i žalost u tom pogledu. Nešto ga je potreslo. Osjetio je potrebu da umiri mladu djevojku uzdrhtalu od uznemirenosti. Tog je časa gotovo zaboravio na svoj cilj: osvajanje lijepe divIje košute, prepuštene sada njemu na milost i nemilost. - Molim vas, ne uzbuñujte se unaprijed! Hofnik je ranjen na glavi, ali nije opasno. Izgubio je svijest zbog uzbuñenja. Brzo će se oporaviti ... Je li njegova sestrična ovdje? Morala bi mu pripremiti krevet... - Ne, nije se još vratila iz sela. Ali ja ću to učiniti. - Zao mi je što vi to morate raditi. Šumari koji će dovesti Hofnika, mogli bi to učiniti. - Oh, ne, oni to ne bi znali. - Neka bude! Ja ću pričekati dolazak ranjenika. Ako nije došao k svijesti, vidjet ću što treba poduzeti. Lilia je zapitala, malo oklijevajući: - Izvolite li ući u kuću? - Da, ako vi to dopuštate. Odgovor je popratio smiješak koji je pro gonio mladu djevojku još od tog jutra. Lilia je otvorila vrata, a srce joj je stalo uzbuñeno kucati. Wladimir je ušao u malu sobu i pogledao nezadovoljnim pogledom psa koji je stajao iza svoje gospodarice. - Izvolite li sjesti? Lilia je s plahom dražesti, koja je još više isticala njezinu ljepotu, primaknula stari Hofnikov naslonjač. Zatim je krenula prema drugoj sobi. Wladimir je kazao zapovjednim glasom: - Ostanite ovdje, gospoñice! Kada šumari stignu, učinit će sve potrebno za Hofnika, onako kako vi to budete naredili. - Molim vas da mi oprostite, ali moja je dužnost pobrinuti se za tog divnog čovjeka kome sve dugujem. Prvi puta u životu netko je nešto odbio princu Wittengratzu. Netko se suprotstavio njegovoj želji i volji. A ona koja je to učinila nježnom odlučnošću, bila je obična uplašena, siromašna djevojka, čiju je sudbinu držao u svojim rukama. Ipak njega je i ponovno očarao taj tako či-Mi pogled, pa je kao i tog jutra osjetio da ne smije pomutiti mir duše tog djeteta. Kada je nestala u Hofnikovoj sobi, Wladimir je stao šetati prostorijom u kojoj se zadržao miris duhana i hrane. Prelazio je pogledom preko starog čistog namještaja, umjetnog cvijeća na malom stoliću i izblijedjelog stolnjaka. Iz neke košarice izvirivao je ručni rad. Princ ga je uzeo u ruke i stao promatrati vezivo. Lilia je radila da bi uvećala dohodak kuće. To mu je kazao Streitnoff... Slegnuvši ramenima, Wladimir je ispustio iz ruke vezivo. Ta divna Lilia, tako nježna i plemenita, nije bila stvorena za takav život. On će joj dati okvir koji će odgovarati njezinom savršenstvu. Tada će ubrzo zaboraviti starog Hofnika, tu ubogu kuću i tužan šumski život. Wladimir je nesvjesno sjeo. Ugledavši psa ispod stola, pozvao ga je. Terri ga je smjesta poslušao hršćući od straha. Princ mu je pogladio njušku svojim bičem i kazao poluglasno, s ironičnim podsmijehom: - Tvoja je sreća što ti je gazdarica tako lijepa. Inače više ne bi živio. Činilo se kao da ga pas razumije. Njegove pametne oči nisu ispuštale iz vida prinčeve. Zatim se legnuo do njegovih nogu, neprekidno ga promatrajući. Princ je rastreseno prolazio bičem kroz njegovu dlaku. Nabrao je ljutito obrve. Zaista je bio glup! Želeći se zabavljati s Lilijom, on je tvrdio kako se mora pobrinuti za ranjenika. A sada joj je dopustio da ode - samo stoga što je imala tako nedužan djetinjasti pogled, i izgled uplašene gazele. Odakle mu sve te skrupule? Niti jedna žena ga nikada nije ni približno tako zanimala kao ova jednostavna, plašljiva djevojka, koja ga je izbjegavala kao da je prepoznala u I njemu divnog paklenog arkanñela. Ni u jednoj ženi nije još osjetio tako čudan čar, kojeg mu je ulijevala tajanstvena Lilia, naročito kad bi susreo pogled njezinih divnih očiju. Terri se iznenada uspravio i naćulio uši. Izvana se začula buka. Wladimir je ustao i približio se

vratima, na kojima se pojavio Hofnik, podržan od dva svoja pratioca. Ugledavši princa, uzbuñeno starčevo lice, još je više problijedilo i njegovim je pogledom prošla sjena uznemirenosti. Wladimir se raspitao: - Nisi li što slomio, Hofnik? Osim ove, nemaš nikakve druge ozljede? - Ne vjerujem, visočanstvo! Osvjestio sam se kada su stigli do mene, pa sam uz njihovu pomoć već mogao hodati. To je bila samo trenutačna nesvjestica... - I ja vjerujem da će brzo sve biti u redu, jn ti mi se činiš snažnim, usprkos svojim godina ina. No kako bismo umirili gospoñicu Verine, hit će ipak bolje poslati po liječnika ... Gregorij, ti ćeš poći po najbližega, čim ćeš smjestiti Hofnika. A ti, odveži mog konja! Jedan od šumara, prepustivši brigu oko Itarca svom drugu koji je mucajući zahvaljivao, požurio je izvršiti nalog. Wladimir je zajašio i olišao, dok je Hofnik ušao u malu sobu u kojoj mu je pritrčala sva blijeda Lilia. On ju je smjesta umirio. Ali njegov pogled pun straha promatrao je lice mlade djevojke. Nešto kasnije, čim je legao, stao ju je ispitivati uznemireno. Sto je kazao princ? Zašto je ostao ovdje? Je li bio u njezinu društvu?... Iskreni odgovori mlade djevojke nisu ga posve umirili. Pomislio je kako se princ, imajući u svojoj vlasti to ubogo dijete, zabavlja igrajući se s njom poput divlje zvijeri sa svojim plijenom. To je bio i razlog njegova zanimanja za njega, ubogog šumara, na koga se isprva bio ljutio i koga će nesmiljeno slomiti bude li se usudio braniti Liliju.

VI Ubogi Hofnik ponovno se preplašio kada je dva dana kasnije čuo zaustavljanje konja pred svojom kućom, a zatim kucanje na vratima. Liječnik mu je naredio ležanje. Irina je bila pošla u selo. I tako je Lilia otvorila vrata princu, i obavijestila ga o Hofnikovu stanju. Wladimir je to slušao zaokupljen posve drugim mislima, i Lilia je osjetila kako ju je obavio pogled pod kojim je ona zadrhtala - nije znala da li od sreće, ili straha. Wladimir ju je zapitao: - Zašto jučer niste došli svirati u crkvu? - Morala sam njegovati našeg bolesnika, pa me to spriječilo. - Dovoljna je bila njegova sestrična. No, ne ljutim se na vas što niste izvršili ono što sam /clio. Mislim, jedino je Hofnik odgovoran za to. Lilia je pocrvenjela i živahno mu stala proti vrječiti: - Nemojte se ljutiti na njega! To je divan čovjek, pošten i odan. - Na vrlo čudan način pokazuje svoju zahvalnost za ono što sam učinio za njega. Ne gledajte me tako prestrašeno! Ne mislim se ponovno vratiti na to, jer vi to ne biste željeli. Strastvenim pogledom promatrao je njezino ozbiljno lice što je odavalo skriveni strah. Zraka sunca obasjavala je njezinu divnu crvenkastu kosu, debele svilenkaste pletenice zbog kojih je čovjek zaboravljao na njezinu otrcanu crnu haljinu. Lilia je, stojeći na pragu, pod tim pogledom spustila kapke. Nelagodnost što ju je iznenada osjetila stresla ju je. Iznenada ju je uhvatio za ruku, kao što je to bio već jednom učinio prekjučer u šumi. - Recite mi Lilia, zašto vas skrivaju ovdje? Recite mi tko ste vi doista, moja lijepa mala podanice? Zadrhtala je od neugodnosti, i nije mu odgovorila. Njegovo pitanje ju je zateklo. Nije ni pomislila da će se princ izravno njoj obratiti i tako se raspitati o onom što ga je zanimalo. Što mu odgovoriti? Taj čovjek tako prodornog duha i čvrste volje neće se zadovoljiti polovičnim objašnjenjem. Trebalo mu je dakle sve kazati. Izražajno lice mlade djevojke odavalo je njezinu nepriliku. Wladimir je osjetio kako njezini meki prsti dršću u njegovoj ruci. Kazao je, nasmijavši se: - Zadajem vam neprilike svojom znatiželjom? Dobro, ne govorimo više o tome! - Ako dopuštate, Hofnik će Vam ispričati moju tužnu priču. - U redu! Neka me posjeti čim mu bude bolje. Nije žurio otići. Stao je ispitivati Liliju o njezinu životu u sjeni šume. Ona mu je odgovarala jednostavnim riječima, pomalo suzdržano i s ponosom koji je zaustavljao na Wladimirovim usnama riječi zbog kojih bi se ona mogla naljutiti. Na taj je način odavala plemenitu dušu, punu najčistijih

osjećaja, odgajanu u samoći što je moglo biti i opasno, ali je njoj davalo divnu svježinu. "Wladimir je na taj način otkrio živahnu pamet, pomno odgajanu. Minute su prolazile i Lilia je vidjela, srca punog ustrašenih osjećaja, kako pogled njezinog sugovornika postaje sve nježniji i pokazuje sve topliji interes. Ona je pomislila: »Čini mi se da se Hofnik i odviše plaši. On je vrlo ljubazan i pokazuje mnogo dobrote prema siromašnoj nepoznatoj djevojci.« A on, princ Wittengratz poznavalac najza-vodljivijih žena Evrope, najplemenitijih i najtalentiranijih, koje su ga sve obožavale i laskale mu, tek je sada, po prvi puta u životu, osjetio duboku ljubav. Ljubav, koja ga je potpuno obuzela i prodirala kroz sve pore njegova bića. Da, u njegovim sjećanjima nije bilo niti jedne ravne toj skromnoj mladoj djevojci, suzdržanoj, ali prekrasnoj i punoj dražesti. Napokon je odlučio oprostiti se od nje. Pozvao je Yamila koji je ležao iza njega, dok se Terri sakrio u naborima suknje svoje mlade gospodarice. Zapitao je Liliju: - Jeste li oprostili njemu i njegovom gospodaru? - Jesam, ali moj ubogi Terri još je vrlo uplašen. - A i vi, čini mi se. Nemate pravo. Pogladite ga ... Hajde, ne bojte se! Ruka se oklijevajući spustila na crvenka-stocrnu dlaku. Yamil je pogledao djevojku pogledom ukroćene životinje. "Wladimir se nasmijao, primijetivši: - Siguran sam da će vas zavoljeti. On dijeli simpatije svog gospodara. Taj užasni Yamil... Zašto ova divna mala ruka tako dršće? Sagnuvši se, uhvatio je Lilijine prste i lagano ih poljubio. Zatim, ispustivši ih, nasmiješio se tom porumenjelom licu, iznenañenih i zbunjenih očiju i skočio na konja. - Doskora ćemo se opet vidjeti, Lilia Verine! Otišao je, a Yamil je poskakivao za njim. I,ilia ga je, stojeći nepomično, slijedila pogledom. Njezini su prsti drhtali u naborima haljine. Osjetila je laganu vrtoglavicu i njezino je srce kucalo neuobičajenom brzinom. Kada je ušla u Hofnikovu sobu, starac se digao i pogledao je. Drhtaj je prošao njegovim i i jelom, dok je posve tiho kazao: - Bože, smiluj nam se! On je već zarobio njezino srce!

VII Iako se još nije posve oporavio, ipak je Hofnik prekosutra krenuo prema prinčevu domu. Bilo je bolje to učiniti što prije, kada je već morao sve otkriti. A zatim... će pokušati sve moguće kako bi djelovao na prinčevo poštenje zaklinjući ga da se odrekne Lilije. Ubogi čovjek je polagao samo malu nadu u taj pokušaj. Već sama pomisao na to tjerala mu je znoj na čelo. Vjerojatno neće postići ništa do ponovno izazvati svog gospodara. No, morao je pokušati sve moguće kako bi spasio Li-liju i spriječio da to njeno srce ne posluži princu za zabavu. Sto se više približavao dvorcu njegov je korak postajao polaganiji. Nije bio oduševljen otkrivanjem tajne. Time je stavljao u prinčeve ruke novo oružje. A on ga je posjedovao već i odviše u borbi protiv Lilije i njezinog starog zaštitnika. Ali, to se nije moglo izbjeći... da, bilo je to posve nemoguće! Ah, da je taj gospodar bio drugi čovjek, kako bi njegova pomoć mogla biti korisna za Li-liju! Imao je toliko utjecaja, pa joj je vrlo lako mogao pomoći da stekne svoja prava. No, pod pretpostavkom da joj čak i pruži svoju pomoć, kakvu bi to opasnost predstavljalo za to ubogo dijete! Dršćući, Hofnik je pomislio: - Neće nam preostati ništa drugo već pobjeći. Branit ću je do svog posljednjeg daha. I tako, pun najužasnijeg straha, starac je stigao do dvorca. Lakaj, u smeñoj i srebrenkastoj livreji Wittengratzovih, pošao je najaviti svom gospodaru njegov dolazak. Princ je bio zauzet razgovorima sa svojim tajnikom, a zatim je tek primio šumara. Hofnik je čekao preko jednog sata, sjedeći u predvorju, zaokupljen najmračnijim mislima. Kada je sluga došao po njega da ga odvede princu, on je od uzbuñenja zateturao. Teškim korakom popeo se uz stube s ogradom od izrezbarene hrastovine, želeći da nikada ne stigne na cilj. Na znak sluge, koji je nečujno otvorio vrata, on je ušao u prostoriju. Wladimir, sjedeći za svojim pisaćim stolom, pogledao je starca koji se zaustavio nakon nekoliko koraka lupnuvši petama i prinoseći ruku svojoj kapi.

- Dakle, jesi li se oporavio? - Nisam posve, vaše visočanstvo! Ali danas se bolje osjećam. - Sto ti je bilo da si se bacio pod kopita mog konja? Nisi niti gluh, niti slijep ... - Ne znam ... trenutak rastresenosti... - U buduće budi pažljiviji, jer možda nećeš imati ponovno sreću. Pozvao sam te kako bih saznao neke pojedinosti o onoj mladoj djevojci koju ti zoveš Lilia Verine. Tko je ona zaista? Iz jednog od svojih džepova starac je izvukao pismo i pružio ga svom gospodaru. - Neka vaše visočanstvo izvoli pročitati ovo. Francuska guvernanta gospoñice Lilije Andrejevne, gospoña Fabien, zapisala je sve što se dogodilo ... Usuñujem se jedino zamoliti vas da sačuvate tu tajnu ... Princ ga je prekinuo oholo: - Što misliš, tko sam ja? Ne običavam izdati one, koji mi se povjeravaju, naročito kada sam ja to sam zahtijevao. Otvorio je kuvertu i istresao nekoliko listova papira ispisanih ženskom rukom. Počeo je čitati: »U slučaju ako umrem prije no što mi bude moguće ispuniti do kraja svoj zadatak, ja ovdje objavljujem svu istinu o dogañajima koji su se dogodili na imanju Čevorik, mjeseca srpnja 1871... Kada je grofica Olga Seminkhof umrla ...« Wladimir se iznenañeno trgnuo i prošaptao: - Grofica Seminkhof? Gle, gle! Zatim je nastavio: » ... bila sam već četiri godine guvernanta njezine kćerkice. Tu nježnu i lijepu mladu ženu svi su veoma voljeli, a naročito njezin muž. Poznavajući moju odanost, ona mi je na samrtnoj postelji povjerila brigu za svoju malu Elizabetu, tražeći da joj grof seminkhof .pbeća da je nikada neće odvojiti od mene. Lud od žalosti, Andrej Pavlovič zatvorio se prve godine nakon smrti svoje žene na svojem imanju Čerovik. Tamo sam odgajala dijete. Zatim ga je neki roñak nagovorio da krene na putovanje. Tako je u Kairu upoznao neku udovicu. Kazala je da je Grkinja Ismena Nadopoulo. Ona ga je tako opčarala da je uskoro postala groficom Seminkhof. Čim sam je prvi puta ugledala stvorila sam svoje mišljenje o njoj. Bila je zla i opasna, a valjalo se je bojati to više što je imala neograničenu vlast nad svojim mužem. Taj ubogi čovjek, bez snažne volje i zaslijepljen ljepotom svoje nove žene, postao je igračka u njezinim rukama. Kakva žalost što je takva žena zamijenila moju dragu groficu Olgu! Ali prije svega, osjećala sam mržnju te žene prema maloj Elizabeti koja je bila živa slika svoje majke. Čak sam se doskora uvjerila u to, vidjevši pogled koga je dobacila djetetu, u času kada je mislila kako je nitko ne promatra. - Oh, taj pogled pun prijetnje i mržnje! Neću ga nikada zaboraviti. - Otada više nisam imala mira. Bila sam uvjerena kako ta žena nema skrupula, pa će na sve moguće načine nastojati nanijeti zlo mojoj ubogoj djevojčici. Nakon nekog vremena htjela me je otpustiti. Grof se uspješno suprotstavio, sjetivši se svoje zakletve. No, ona je mogla drugi puta ipak uspjeti. Što će tada biti s mojom malom djevojčicom, prepuštenom njoj na milost i nemilost? A možda ...? Bilo mi je mučno i pomisliti na takav užas. Ali jednog sam se dana uvjerila u to da je netko pokušao otrovati Elizabetu. Nije bilo očitih dokaza, pa sam znala da optužbom neću moći uvjeriti grofa. Užasan me strah obuzeo pri tom otkriću. Grofica neće samo tako odustati od svog cilja. Željela se riješiti tog djeteta koje je trebalo naslijediti dio imetka obitelji Seminkhof. Rodila se ideja koja me od tada neprekidno progonila. Trebalo je pobjeći, odvesti daleko ubogu djevojčicu i tako je spasiti od smrti. Da, ali grof koji je volio svoju kćerku, tražit će je posvuda. Mene će uhapsiti i osuditi. A dijete će se naći u vlasti svoje maćehe. U Čeroviku je živjela sobarica Irina koja je bila duboko odana pokojnoj grofici. Jednog dana, u svom užasu, ja sam joj se povjerila. Ona je dijelila moje sumnje i isto tako mislila da dijete treba spasiti od paklenih namjera te žene. Nakon kratkog razmišljanja, ona mi je savjetovala: - Najsigurnije bi bilo ako bi je smatrali mrtvom. - Isprva sam se opirala, izjavljujući kako je to smiješno i nemoguće. Malo po malo ipak sam se uvjerila da to predstavlja jedinu mogućnost za spas.

Jedne se noći Elizabeta razboljela. Liječnik, kojeg smo drugi dan pozvali, ustanovio je poremećaj u probavi. Ja sam pomislila: »Otrov« i tog sam se dana odlučila. Nekoć sam bila u Čeroviku njegovateljica vrtlara koji se zvao Ivan Dorki. On se bio pozlijedio za vrijeme rada. Bio mi je zahvalan i pokazivao mi je to, više malim pažnjama, nego riječima. Jer to je bio grub i tužan čovjek, obično vrlo šutljiv. Lice bi mu postalo vedrije samo kada bi ugledao malu Elizabetu, koja ga je podsjećala na njegove tri male kćerke, preminule jedna za drugom od meningitisa. Njegova je žena umrla od tuge, a on to nikada nije mogao zaboraviti. Bio mi je potreban pomoćnik za izvršenje mog plana, pa sam mu se povjerila, zatraživši njegovu suradnju. Obećao mi ju je, i mi smo odlučili ostvariti plan idućeg tjedna koristeći odsutnost grofa i njegove žene, te njezine kćeri Myrrhe Nadopoulo, male debele djevojčice koja je poput štakora svuda rovarila i špijunirala. Odreñenog dana napustila sam noću dvorac nekim sporednim vratima s djevojčicom. Tamo me čekao Ivan s upregnutom kočijom. Odveo me do najbližeg grada. Dalje smo obje ot-putovale vlakom. On se vratio u Cerovik i zajedno s Irinom poduzeo sve potrebno. Ujutro je Irina donijela u sobu naš doručak kao obično, zatim je vrativši se meñu poslugu kazala najprirodnijim glasom: - Gospoña Fabien i mala grofica imat će divno vrijeme za svoju današnju šetnju. U podne ona je stala izigravati uzbuñenje, što se još nismo vratile kući. Počela je hodati ovamoonamo. Zatim je poslala slugu u park jer sam ja tobože kazala da ćemo poći na šetnju uz Volgu, koja je tekla uz imanje. Taj se čovjek malo kasnije vratio ne našavši nas. Kako se nismo vratile sve do navečer, organizirali su potragu za nama. Napokon su na mjestu, gdje se obala strmo rušila u rijeku, otkrili neku igračku i moju torbicu za ručni rad. I svi su tada bili uvjereni kako nas je Volga vrlo duboka na tom mjestu, sahranila u svojim vodama. Grof Seminkhof je, saznavši za tu novost, pao u duboku tugu. I njegova se žena pretvarala i činila potresenom. Iskoristila je to i natjerala ga da napusti Čevorik, jer nije voljela u njemu boraviti. Ionako će sada sav imetak pripasti njezinu sinu, odnosno ono što će od imetka preostati, jer je grofica bila vrlo rastrošna. Ja sam se sa Elizabetom sklonila daleko odanle kod Irininog bratića, Nikolaja Hofnika, Šumara na imanju princa Wittengratza. Godinu dana kasnije pridružila nam se Irina. Nju je grofica otpustila, spoznavši njenu odanost preminuloj grofici. Stoga je nikada nije mogla trpjeti. Odgajala sam kako sam najbolje znala dijete čijom sam se majkom smatrala. Nazivala sam se Ana Verine i nitko u tom napuštenom kraju nije poduzeo ništa kako bi nešto više o meni saznao. I'lizabeti sam dala ime svoje pokojne sestre umrle još u kolijevci. I tako je ta draga mala rasla u osami. Danas joj je šestnaest godina. Ona je prekrasna, i na upravo začuñujući način liči na svoju baku s majčine strane. Njezin sam portret vidjela u Cevoriku. Bila je to princeza Lew-Nka, rodom Poljakinja, čija je ljepota bila poznata u njezinoj domovini. Ali što je još mnogo važnije, vidjela sam kako djevojčica uz bistru pamet imade i sve najbolje duševne odlike. Ipak sam, kako su godine prolazile, sa sve većim užasom pomišljala da će skoro kucnuti čas kada će joj trebati vratiti njezina prava. Kako to postići? Tko će mi vjerovati? Neće li grof, pod utjecajem svoje žene, odbiti priznati najočitiji dokaz, a to je bila ona velika sličnost, odjeća djeteta koju sam sačuvala i mali medaljon s grbom Seminkhofovih? Neće li lukavoj, pametnoj i spretnoj grofici uspjeti prikazati me intri-gantkinjom? Ne, grof me dobro poznaje i prepoznat će svoju kćerku. Osim toga, imam i jednog svjedoka: Irinu. Istina je da će se možda svjedočanstvo služavke, kojoj je grofica otkazala, činiti sumnjivim. Sto se pak tiče vrtlara Ivana, on je gotovo poludio od bola kada mu je umrlo i posljednje dijete, njegov sin. Napustio je Cerovik prije nekoliko godina. Tko zna što se s njim dogodilo? S druge strane ne posjedujem nikakvih dokaza da je grofica htjela otrovati Elizabetu. Možda će mi kazati da sam bila luda, ili će me optužiti zbog ucjene. A čak, ako otac i prizna Elizabetu, neće li joj opet prijetiti opasnost od te žene, od njezine mržnje i želje za osvetom? Kakav užas! Kakva okrutna neizvjesnost! Moje zdravlje, koje je uvijek bilo nježno, već je podrovano od svega toga. Ipak, dragi Bože, zaklinjem te, da me još neko vrijeme sačuvaš za moje drago dijete. Toliko sam joj potrebna! Budućnost mi se čini tako mračnom za nju. Bože moj, smiluj nam se! Kunem se svime što mi je najsvetije i najmilije, da je ona, koju zovu Lilia Verine, uistinu grofica Elizabeta Seminkhof, kći jedinica grofa Andrije Seminkhofa i princeze Olge Lewske, njegove prve

žene.« Wladimir je šutio nekoliko trenutaka, očiju uperenih u ove posljednje riječi. Zatim je kazao, slažući rastreseno listove: - Doista mislim, bilo bi neoprezno izazvati tako opasnu ženu kao što je to grofica Seminkhof. Položio je pismo na svoj stol i sjeo, naslo-nivši lice na ruke. Nakon nekog vremena razmišljanja, zapitao je: - Zna li Lilia Andrejevna za sve to? - Da, gospoña Fabien joj je sve otkrila prije svoje smrti. - Kada to? - Prije godinu dana. To je bila velika nesreća za to ubogo dijete... ogromna, jer joj je ta svjedokinja bila neophodno potrebna. - Nije neophodno, jer njezina izjava posto ii Ali ponavljam, čini mi se vrlo opasnim na pasd groficu Seminkhof. Ta je žena vrlo inteligentna Ili bolje rečeno, lukava i spretna. A po onom što čujek još uvijek ima nad svojim, mužem jednaku vlast kao nekad. Bit ce potrebno mnogo spretnosti, strpljenja a takoñer i lukavstva, kako bi se grofa spasilo iz njezine vlasti. Tako bar ja mislim. Šumar je uzdahnuo. - Lukavstva? Uboga mala grofica, ona to ne posjeduje! A nema ni iskustva. Gospoña Fabien se ponekad pitala, uvidjevši sve poteškoće što stoje pred njom, je li imala pravo izvesti cio plan - To je zaista bilo vrlo opasno. S druge strane, ako je imala razloga plašiti se za život djeteta ... Slučaj je neobičan ... Mozes se po vući. Uzmi ovo sa sobom ... Pokazao je na papire Starac ga je poslušao No, još je morao izreći neke teške riječi. Da, sada su mi se činile još težim, kada se nalazio pred svojim gospodarom. A ipak, trebalo je to učiniti….morale su biti izrečene! Jer više nego ikada, cimo se danas starcu taj princ, u strogom okviru starog; salona ukrašenom crvenim damastom, nalik u svojoj ljepoti užasnom paklenom arkanñelu. Dršćućim glasom zapitao je: - Hoće li mi vaše visočanstvo dopustiti nešto ga zamoliti? Na potvrdni znak, Hofnik je nastavio: - Zaklinjem vas, nemojte se više sretati s Lilijom Andrejevnom. Dijete je tako osjećajno i nježno, odviše bi patila, ako ... ako zbog vašeg visočanstva upozna osjećaj za koga do danas još nije znala. Lagani sarkastični podsmijeh prekinuo ga je. - Ne nedostaje ti bezobraznosti! Zar misliš da ću ti dopustiti držati mi propovijedi? Odlazi, i ne zloupotrebljavaj moje strpljenje! Hofnik je nagnuo glavu pod tim oholim i tvrdim pogledom, te se pozdravivši povukao prema vratima. Tog je trenutka zapovjednički glas dodao: - Sutra ćeš mi oko pet sati dovesti Liliju Andrejevnu! Želim s njom razgovarati. Starac je zadrhtao i pogledao pogledom punim očajničkog zaklinjanja svog gospodara. Ali Wladimir, okrenuvši oči, sagnuo se kako bi sa susjednog stola uzeo cigaretu. Tada je Hofnik izašao, klecajućih nogu, razmišljajući: »Ne pre-ostaje nam drugo nego bježati! Ali što, ako padnemo u njegove ruke? Bože!« Kada je Wladimir zapalio cigaretu, digao se i prišao kamenoj ogradi prozora i naslonio se. Blijedo se sunce probijalo kroz crveno jesenje lišće uzbibano od lagana povjetarca. Wladimir je stao udisati fini miris jesenske šume. Njegove su oči izgubile tvrdi izraz i postale sanjarske. Mislio je na ono što je upravo bio saznao. Lilija je bila kćerka grofa Seminkhofa! On nije sumnjao u ono što je upravo čuo. Bio je vrlo pažljiv promatrač, pa je odmah proniknuo lijepu Ismenu. Bila je to intrigantkinja bez ikakvih skrupula, opasna sirena što sije propast na svom putu i ne preza pred zločinom ako je u pitanju njen cilj, a taj je uživanje. Zar se trebalo čuditi što je bila odlučila riješiti se malog života, kome bi jednog dana pripao dio imetka Seminkhofovih? Osim toga, otmjenost i ljepota Lilije takoñer su potvrñivale riječi pokojne guvernante. Se-minkhofovi i Lewskijevi bili su poznati po svojoj rafiniranoj otmjenosti. Wladimir se sjetio priča o tome. Njegova baka pričala mu je o onoj divnoj princezi Ani Lewskoj, kojoj je, po riječima gospoñe Fabein, tako sličila Lilia. Činilo se da unuka u ljepoti ne zaostaje za bakom. Ali u kakvom se čudnom položaju nalazila! I kako će joj, samo uz pomoć to dvoje staraca bez ikakvih veza, imetka i poznanstva, uspjeti izvući se iz

toga? Wladimir je lagano slegnuo ramenima, misleći: »Zar je to važno! Ona se sada više ne treba brinuti ni za što. Njezina će sudbina biti divna, jer je ja ljubim.« Njegovi su prsti lagano udarali po kamenoj ogradi. Na njegovim se usnama pojavio ironičan smiješak, jer se sjetio starog Hofnika koji ga je zamolio da se odrekne Lilije. Lilia, to divno dijete, rodila je u njemu novi osjećaj... Susrevši nju on je upoznao ljubav. Nesvjesno, i ne znajući, ta je djevičanska čarob-nica osvojila onoga, koga nisu mogle pobijediti ni najiskusnije ljepotice zaljubljene u njega. Sail a ga ništa nije moglo odvojiti od nje - ništa, a najmanje od svega Hofnikove molbe. U mislima vidio je njezino porumenjelo lice, oči obasjane toplom svjetlošću, cijelo to čisto, šarmantno biće koje nije znalo za zlo i nije poznavalo život. On je zavolio tu nevinost od prvog časa, i on je to poštovao ... iako sam nije znao zašto. Sa nestrpljivom kretnjom on se okrenuo i stao šetati sobom. Namrštio je tamne obrve, što je naglasilo odlučnost i žestinu izraza njegova lica. Odgurnuo je Yamila, koji mu se motao oko nogu. Nikada se nije zaustavio pred nekom zaprekom, bila ona tjelesna ili duhovna, ako bi se suprotstavila njegovim željama. I sada će biti lako. Svi oni koji će se suprotstaviti njegovoj strasti, bit će uništeni bez milosti. Da, pa čak i Lilijin otpor. Iako taj otpor vjerojatno i neće biti snažan. Znao je da ga ta lijepa usamljenica već voli, jer joj se pričinio princom iz bajke. Ali dok je to samom sebi govorio, Wladimir se sjetio kako se Lilia povukla ponosnih očiju, punih prezira i uvrijeñena odbijala da ga posluša iako je o njemu ovisila njezina sudbina. On je dobro osjećao, da ona nije poput drugih. Ta je mlada djevojka posjedovala tajanstvenu moć koju je on već osjetio, i koja će je možda zaštititi. Prošaptao je: - Ipak ću ja imati posljednju riječ! Nesvjesno se vratio do prozora, naslonivši ruke na ogradu. Njegovo je čelo još uvijek odavalo zabrinutost, a oči su mu bile sanjarske. Mislio je, ne bez prezira, na grofa Seminkhofa, tužnog primjerka muške slabosti. Prisjetio se uz-buñujućeg lica grofice i njezinog tajanstvenog pogleda. Kraj nje je vidio onu gipku panteru Myrrhu. U Uxageu zabavljao se njezinom koke-terijom, njenim spretnim laskanjima i strašću koju je u njoj budio. Ali sudio je o njoj onako kakva je zaista i bila: beznačajna mala osoba, jednako tako bezvrijedna kao i njezina majka, puna zastrašujuće zlobe. Te su dvije žene sigurno bile neizmjerno lukave. Lilia će, pokušavajući ponovno steći svoja prava, naići na užasne protivnice. Grofica Elizabeta Seminkhof... Bila je to jedna od najstarijih moskovskih obitelji... Wladimir je dugo vremena ostao nepomičan, gledajući zamišljeno pred sebe. Zatim je radosna pogleda, smiješeći se, prošaptao: - Pa zašto ne?

VIII Kada je Hofnik, po povratku iz dvorca ušao u malu sobu u kojoj su ga čekale obje žene, bio je tako blijed i užasnut, da su one kriknule uznemireno. Jedva je promucao: - Osjećam malu slabost... To nije ništa . Sjeo je teško na prvu stolicu. - Ostavite, ostavite - kazao je Liliji i Irini koje su se užurbale oko njega. - To će za trenutak proći. Irina je zapitala: - Da li te princ loše primio, ubogi moj Nikolaj? - Ne, naprotiv ... I... zato mislim, morat ćemo otići odavle. Lilia je uzviknula: - Otići? - Da, mala gospodarice... Objasnit ću vam... Zapitala ga je dršćućih usana: - Bojite li se da će princ izdati ono što ste inu otkrili? - Ne, ne radi se o tome... Lilia Andre-jcvna, vi se sviñate princu ... a to je vrlo opasno za vas. On je naučen da mu se nitko ne suprotstavlja. U njegovim sam očima samo ubogi sluga na koga ne obraća više pažnje nego na prašinu pod svojim nogama. Treba bježati... i to što je moguće prije.

Žarko rumenilo pokrilo je Lilijine obraze. Zadrhtala je od glave do pete. Shvatila je, da, sada je spoznala onaj pogled, onaj smijeh, tako ili van i u isto vrijeme zbunjujući. Instinkt ju je upozoravao. Taj lijepi princ Wittengratz, koji je bio tako ljubazan prema skromnoj štićenici starog Hofnika, predstavlja za nju opasnost! - Oh, poñimo! Ali, kako to izvesti? - Već nekoliko dana razmišljam o tome... jer pribojavao sam se da će se nešto takvo dogoditi. Najradije bih napustio Rusiju. Ali, ako zatražimo pasoš, to će nas izdati. Najbolje će biti poći u Moskvu. U velikom gradu je najlakše sakriti se. Imam tamo bratića koji će nam pomoći. Moramo tako započeti novi život. - Ali kako ćemo živjeti? - Irina i ja nastojat ćemo pronaći neki laganiji posao. Još ima snage u meni, Lilia Andrejevna... Nastojao se nasmijati. Lilia ga je uhvatila za ruku. - Zbog mene imate sada sve te neprilike, svu tu nesreću! Ne, stari moj prijatelju, ja to ne želim! Nastojat ćete saznati adresu nekog samostana kamo ću sama poći i zamoliti da me prime... Hofnik i Irina prekinuli su je u isti čas: - Nikada, nikada to nećemo dopustiti, mala gospodarice! Starac je dodao, poljubivši malu, toplu ruku: - Obećali smo gospoñi Fabien da vas nikada nećemo napustiti i da ćemo vas braniti od svih opasnosti. Osim toga, ne znajući tko ste, ne bi vas primili ni u jedan samostan. Princ bi vas i tamo mogao vrlo lako naći, izvući vas uz pomoć policije, jer ste vi pobjegli s njegova imanja. A kako nemate dokumenata, on bi vas mogao proglasiti pustolovkom. A što bi tek on učinio s nama, vašim saucesnicima? Uboga naša gospodarice, on bi nas poslao u Sibir, to je posve sigurno! - Oh, ne, on to ne bi mogao učiniti! Shvatio bi kako ste vi to učinili iz ljubavi prema meni, iz odanosti. - Ubogo moje dijete, trebali ste ga vidjeti malo prije!... Preostaje nam samo jedno: pobjeći! I to sve troje! Moramo bar pokušati. - Ali opasnost je za vas jednako tako velika, ubogi moj Hofnik! - Da... ali ćemo bar zajedno otići. Irina će skupiti u nekoliko zavežljaja našu najbolju odjeću. Ja krećem smjesta zapitati Komara može li nas sutra odvesti u grad. On je dobar momak i nije brbljav. Imade brzog malog konjića. Saznao sam malo prije da princ danas poslije podne odlazi u mali lovački paviljon u blizini kojeg su se pojavili medvjedi. Tamo će provesti noć i jutro. Prema tome, morat ćemo otići oko podneva ili najkasnije u jedan sat. - Bit ćemo spremne - kazala je Irina, gutajući suze. Lilia se složila s time. Bila je vrlo blijeda i nesvjesno je trljala svoje ledene ruke. * * * Kada je mlada djevojka idućeg jutra sišla iz svoje sobe u donju, Irina je zaviknula: - Bože! Mala moja golubice, kako vi to izgledate! Sigurno cijelu noć niste spavali. Samo ste se mučili. - A kako bi moglo biti drugačije, uboga moja Irina? I Lilia je zadrhtala sjetivši se te užasne noći. Da, bilo je strašno tako bježati, napustiti taj siromašni, ali miran život. I sve to samo zato, jer se sviñala princu. Kakvu je čudnu bol osjetila u srcu, dok je razmišljala: »Sada ga više neću vidjeti!« A ipak, kakav ju je užas obuzeo na pomisao da bi Hofnikov plan mogao propasti, na pomisao o toj opasnosti koju nije mogla prije shvatiti, ali pred kojom se njezina nježna duša zgrozila. Jučer, prije no što se Hofnik vratio iz dvorca, ona je još gajila nadu kako će princ bar dati nekoliko dobrih savjeta starom šumaru o načinu da ostvari svoja prava. Ali Hofnik joj je povjerio kako je princ, saznavši za priču gospoñe Fabien, ostao potpuno nezainteresiran. Hofnik, vežući posljednji paket, zapitao ju je - Ne želite ponijeti ništa drugo sa sobom? - Ne, ništa, Nikolaj Stepanovič! Da li bih mogla poći još jednom previti Igora Gregoroviča? U isto vrijeme odnijela bih njegovoj ženi neku staru haljinu iz koje bi ona mogla učiniti nešto za djecu. - Ne vidim zašto ne biste mogli. Princ jutros nije ovdje. No, ne zaboravite na vrijeme! Moramo u toku podneva biti na mjestu, odakle će nas Komar odvesti u grad. Vlak polazi u četiri sata. Moći ćemo dakle biti već dosta daleko kada primijete naš nestanak. Lilia je krenula prema domu Igora Gregoroviča. Taj slabi, plašljivi čovjek bavio se krivolovstvom u

prinčevim šumama. Prije nekoliko dana ranio ga je neki lovočuvar, no ipak mu je uspjelo pobjeći, pa ga čuvar nije prepoznao. Od tog dana nije se micao iz kuće, a nije se ni usudio /vati liječnika od straha da bi ga mogao prijaviti. No, njegova se rana zagnojila. Tada je pristao da njegova žena poñe po Liliju koja je prije, zajedno s gospoñom Fabien, uspješno liječila neke ozlijede. Mlada djevojka, suosjećajući sa svim nesretnicima, nije odbila pomoći mu, to više što je povijajući ranu mogla kazati nekoliko poučnih riječi i savjeta o očuvanju zdravlja tim bićima što su živjela u najvećoj bijedi. Kada je napustila ubogu kolibu, njezino se srce stislo, čuvši kako žena govori: - Do skorog viñenja, Lilia Andrejevna! Umornim korakom krenula je prema šumskoj kući. Pogled joj je lutao uokolo, zadržavajući se na stoljetnim stablima. Ta šuma u kojoj je živjela posljednjih trinaest godina, bila joj je draga. Nije bila nezainteresirana za ono što se nalazilo izvan te šume, ali ona ju je smatrala svojom zaštitnicom i prijateljicom. Ipak, ni šuma je nije mogla zaštititi od opasnosti... Sjetila se one noći pune mjesečine. Tada se pred njom pojavila silhueta mladog oficira pred kojim je brzo pobjegla. Stisnuta srca Lilia je hodala cestom kroz gustu šumu što se prostirala na pola milje uokolo. Prije nekoliko trenutaka začula je kotače kočije. Ta se brzo približavala i doskora prošla mimo Lilie. Trgnuvši se od straha, mlada je djevojka primijetila princa Wittengratza, kako upravlja kočijom. Gotovo istog časa on je zaustavio konje, dobacivši neku primjedbu sluzi iza sebe. Sluga je prihvatio uzde što mu ih je dobacio njegov gospodar. Princ je skočio na zemlju. Kočija se udaljila, a Lilia je ukočena od straha čekala princa koji joj se približavao. - Nisam mislio da ću imati tu sreću i sresti vas, gospoñice! Gledala ga je užasnutim pogledom. Nekoliko je trenutaka promatrao lijepo lice, zarume-njeno od uzbuñenja. Usnice su drhtale, kao i trepavice koje su bacale sjenu na oči pune straha. Nagnuo se prema njoj i njegov je glas poprimio strastveni prizvuk. - Plašite li me se, Lilia? Zašto? Nemate se čega bojati čovjeka koji vas tako iskreno voli. Povukla se tako naglo da je udarila o deblo. On je tada primijetio u njezinu pogledu ono što je očekivao - što bi ga bilo vrlo razočaralo da nije primijetio: mješavinu nedužnog straha, odlučnog ponosa i uzbuñenja. Smjesta je nadodao: - Možete me poslušati, Lilia Andrejevna, jer ja vas molim da mi postanete ženom. Nekoliko je trenutaka ostala bez riječi. Izum aden je, vrtoglavicu, sve je to Wladimir vidio ti njezinim očima. Konačno je promucala: -Ja ? - Da, mala moja princezo Seminkhof! Vidite li da vas ja priznajem? A smatram vas tako dražesnom da želim učiniti od vas princezu Wiitengratz, nakon što vam pomognem steći vaše ime i vaša prava. - Ja ... princeza Wittengratz? Nasmijao se blagom ironijom. Pruživši ruku, prihvatio je onu mlade djevojke. - Zar vam se to ne bi sviñalo? Nije odgovorila. Njezino je grlo bilo stisnuto od uzbuñenja, a pod tim žarkim i nježnim pogledom, ona je zadrhtala. - Biste li bili sretni kao moja žena? - Ne znam ... Čini mi se ... I u tim voljenim očima, on je vidio čistu ljubav mladog srca. Dugo je ljubio njezine dršćuće prste. Neka duboka, do tada nepoznata sreća, prožimala ga je do dubine duše. Za njega tog trenutka nije postojalo ništa osim Lilije, njezine ljepote i nevinosti. Zaista mu se ljubav, kojoj se on tako često rugao, temeljito osvetila. - Da, Lilia, bit ćeš moja žena, i ja ću te učiniti sretnom! Spustila je kapke od uzbuñenja, a zatim ih je podigla pod toplim milovanjem njegova pogleda. Nije li sanjala? On joj je doista nudio tu neizmjernu sreću?... Da, sreću, to je osjećala u uzbuñenom lupanju svog srca. Primijetila je: - A što ako me ne priznaju? Jeste li na to pomislili? - Ne boj se, draga Lilia! Ja ću se za sve pobrinuti i sigurno ću uspjeti ako se ne prenaglimo. Koristilo bi nam vrtljarevo svjedočenje, pa ću dati potražiti tog čovjeka. Za to vrijeme nastojat ću osloboditi

tvog oca od utjecaja one žene. - Poznajete ga? - Da, sreo sam ga više puta u društvu. Čak je i pozvan u lov na moje imanje Velajnu. Pratit će ga žena i njezina kćerka. Nje se moramo na-! ročito čuvati, Lilia! Ipak ću uspjeti, ne boj se! Tvoja sličnost s bakom bit će najuvjerljiviji do-j kaz za grofa Seminkhofa. Osim toga, postoji odjeća i nakit s grbom tvoje obitelji, zar ne? - Da, gospoña Fabien je sve to pomno čuvala. - Dobro! Vidjet ćeš, neće nam biti teško uspjeti, usprkos grofici koja će se naravno braniti svim silama. Da, Lilia, tvoj će zaručnik natjerati tvog oca da te prizna, i štitit će te od svakog zla. - Kako sam vam zahvalna! Sama ne bih uspjela. Ali, imat ćete mnogo neprilika zbog mene. - Neprilika? Nisu značajne u poreñenju beskrajne sreće s tobom. Lilia, moja divna plašljiva košuta, napokon je osvojena. Zagrlio je ramena mlade djevojke i položio usnice na njezinu lepršavu kovrčavu kosu oko eela. Lilia se pokušala izviti iz njegova naručja, ali on ju je nježno zadržao i kazao radosnim smiješkom: - Sigurno ti je Hofnik pričao mnogo zla o meni? Malo prije, kada sam se pojavio, izgledala si poput smrtno uplašene male djevojčice. Lilia se trgnula. Zaboravila je: odlazak... bijeg. Hofnik i Irina su je čekali. Brzo, trebalo ih je upozoriti! Jer sada je nestao svaki razlog za strah. Prošaptala je: - Mislila sam ... da vas nema ... Moram se vratiti. Bit će uznemireni što sam zakasnila. - Da, krenut ćemo dalje. Ali, odgovori mi, Hofnik te uplašio, zar ne? Primijetivši njezinu nepriliku, "Wladimir se stao smijati. - Ništa ne govoriš, draga Lilia! Nije ni važno, jer sam te sada uvjerio u protivno. Zar ne? Svi poznavaoci princa Wittengratza bili bi iznenañeni njegovim zaljubljenim blagim glasom i nježnim pogledom, upućenim uplašenoj mladoj djevojci. - Dakle, je si li moja zaručnica? Lilia se plašljivo nasmiješila i odgovorila: - Jesam! - Moraš me zvati imenom, mala moja zaručnice! Ja sam sada za tebe Wladimir, ili ako ti se više sviña Voloña. A sada, krenimo! Otpratit ću te sve do tvoje kuće. Pedesetak metara do šumske kuće, neki čovjek, koji je prolazio puteljkom, naglo se povukao i sakrio iza debelog stabla gledajući za princom i mladom djevojkom. Bio je to upravitelj Streitnoff. U njegovim očima iskrila se zloba, i bijes je zgrčio njegovo žućkasto lice. Procijedio je kroz zube: - Ah, taj stari licemjer Hofnik zna što treba činiti! Ali kada princ otputuje, pobrinut ću se za to da se sazna koliko doista vrijedi ta lijepa mlada svetica. Hofnik je stajao na pragu svog doma s lulom u ruci. Sa prozora se naginjala Irina. Oboje je prigušilo krik, opazivši princa i Liliju. Starac je krenuo nekoliko koraka naprijed. Očima punim užasa promatrao je to dvoje mladih ljudi, pa je i ne primijetivši to, ispustio lulu iz ruke. Wladimir je kazao podrugljivim glasom: - Dovodim ti groficu Seminkhof, Nikolaj Stepanovič! Još ću je neko vrijeme ostaviti pod tvojom zaštitom. I nagnuvši se prema mladoj djevojci, dodao je tiše: - Do viñenja, draga Lilia! Doći ću k tebi sutra poslije podne. Poljubio je obraz što se osuo laganim rumenilom i otišao lagana i gipka koraka. Hofnik je došao još bliže. Procijedio je: - Gospodarice ... ja ne razumijem ... Lilia mu je prišla, očiju sjajnih od sreće. - Nikolaj Stepanovič, mi smo se zaručili! Hofnik je promucao: - Zaručili... zaručili... Irina je sklopila ruke. - Je li to moguće? - Da, to je sigurno! Sada više ne moramo bježati. Uhvatila je veliku Hofnikovu ruku i nervozno je stisnula. Starac je uskliknuo promuklim glasom: - Narugao vam se, ubogo moje dijete! Lilia se žarko stala buniti: - Ne, ne! Ne govori tako, Hofnik! To je zlo ... vrlo zlo!

- Ali ja ne mogu vjerovati!... Tako otmjeni gospodin, kao on ... On je tako različit od vas, mala gospodarice! A vi još po zakonu niste ni stekli svoje pravo ime. - On će se pobrinuti da dokaže tko sam. U tom će on sigurno uspjeti... Oh, stari moj Hofnik uvjeravam vas činio se potpuno iskrenim kada mi je to govorio. Mješavina zbunjenosti i velike sreće sjajila je u njezinim divnim očima. Lilia je vidjela toliko ljubavi u Wladimirovom pogledu, pa nije mogla sumnjati. Starac je uzdahnuo: - Iskreno? Neka Bog dade da ste u pravu, Lilia Andrejevna!... Ali vi ste se samo tako zaručili, bez razmišljanja? - Da ... i sama ne znam kako se to dogodilo. Ne, ona to nije znala. Poklonila je svoje srce Wladimiru bez ikakvog oklijevanja. Cak i sada, usprkos tome što se starac očito uplašen nije s time slagao, ona nije osjetila nikakvo žaljenje, nikakav strah zbog te nagle odluke. Jer jednako tako prirodno kao što čovjek diše, jednako tako je imala povjerenje u princa Wittengratza. Hofnik je to shvatio. Kada se neko vrijeme kasnije našao na samu sa svojom sestričnom, primijetio je zabrinuto: - Našao je najbolji način! Sto sada? Ona nas više neće htjeti slušati, jer slijepo vjeruje u njega. - Nikolaj, možda se princ zaista odlučio oženiti s njom? Zašto svim silama nastojiš... Starac je udario šakom o stol. - Nemam povjerenja u njega... nemam povjerenja! To mi se sve čini tako čudnim. Još jučer kao da nije ni pomišljao na to... a sada iznenada... Bojim se, Irina, on je to izmislio kako bi se lakše dočepao uboge male. - Nadam se da nije tako! Ta naša mala grofica dovoljno je lijepa i dovoljno plemenita roda, da bi je i jedan princ Wittengratz poželio za suprugu. - Zaboravljaš u kako čudnom položaju se ona nalazi. Misliš li da će se princ podvrgnuti svim onim neugodnostima kako bi joj vratio njezina prava? - Možda, ako je iskreno voli. - Ako je voli! Znaju li ti lijepi mladi ljudi, bez srca i skrupula, što je iskrena ljubav? Ako se doista oženi njome, misliš li da će to za nju biti sreća? Nažalost, doživjeli smo sami što se dogaña ako mu se netko suprotstavi, ili učini nešto što mu se ne sviña! A naša gospodarica je tako nježna i osjetljiva ... On bi joj samo slomio srce! Irina je obrisala suzu što joj je potekla niz obraz. - Ne gledaj sve tako crno, siromašni moj Nikolaj! Princ možda i nije tako loš. A Lilia Andrejevna je tako lijepa i dobra pa će možda preobratiti svog muža. Hofnik je slegnuo ramenima, mrmljajući: - Žene uvijek misle kako će preobraziti muža! I ponovno udarivši o stol, dodao je promuklim glasom: - Dati mu ovu malu sveticu, kakva šteta!

IX Vidljiva uznemirenost starog Hofnika bacila je sjenu na Lilijaninu sreću. No, nije je nestalo kada se sutradan ponovno srela s Wladimirom, vidjela njegov pogled i čula topli glas: - Lilia, draga moja! Oh, da! Hofnik nije bio u pravu. Princ je ne namjerava prevariti. To je sada znala. Na tom prvom sastanku dogovorili su da zaruke ostanu tajna sve do dana kada će Lilia opet moći nositi svoje pravo ime. Nije se moglo drugačije postupati zbog situacije u kojoj se mlada djevojka nalazila. To je morao priznati i Hofnik, misleći u isto vrijeme kako princ sada ima najbolji izgovor za zavaravanje Lilie. Wladimir je kratko razgovarao i sa šumarom. Kazao mu je: - Pobrinut ću se da Liliji povratim njezina prava i nadam se u uspjeh. Ona će i dalje živjeti ovdje sve do onog dana kada ću je odvesti njezinu ocu. Starac nije mogao učiniti ništa do podvrgnuti se njegovoj volji. No svakog bi mu dana strah stezao srce kada bi princ dolazio u posjete šumskoj kući. Pomislio bi: »Što bih dao kada bih mogao zatvoriti vrata pred njim! Kada bih mogao spriječiti da zavodi moju malu gospodaricu!«

Nažalost, morao se povući pred njim i ostaviti ga na samu s Lilijom. I to svakog dana, jer on nikada ne bi propustio niti jedno poslijepodne da posjeti svoju zaručnicu i provede dugo vremena s njom. Razgovarali su o tisuću stvari. Wladimir bi pričao o svojim putovanjima i izučavanju povijesti, čime se bavio. Otvarao je pred malom osamljenicom iz Stanice vrata svijeta, kojeg ona nije poznavala i u kojem će nakon vjenčanja zauzimati važno mjesto. Ta budućnost nije za nju bila bez straha, jer ona nije bila tašta, već je nalikovala lijepom skrivenom cvijetu. Vidjevši kraj sebe tog otmjenog elegantnog plemića iz njoj nepoznatog života, Lilia bi se ponekad ustrašeno zapitala: »Kako ću sve to činiti ja koja sam sve do sada živjela životom uboge osamljenice?« Jednog je dana izrazila taj strah pred svojim zaručnikom. On se nasmijao, nježnom ironič-nošću. - Polagano ću te privikavati, dragi moj divlji šumski cvijete! Vidjet ćeš kako nije strašno biti princeza Wittengratz. Spustila je glavu. - Za mene, jeste! Oh, Wladimire, kada ti bar ne bi bio tako važna ličnost, bili bismo jednako tako sretni, a ja se ne bih toliko plašila. Privukao ju je k sebi i pomalo uzbuñeno rekao: - Znači, nisi zadovoljna mojim položajem? Draga moja, mislim da se na ovom svijetu ne bi našla još jedna nalik na tebe. - Zar je to tako čudno voljeti jednostavan, miran život? - Priznajem, mala moja Lilia, tako što nije uobičajeno u društvu u kojem se ja krećem. Ali tvoja divna duša skriva još mnoga iznenañenja za mene. U to sam siguran. Za njega je to čisto, iskreno i osjećajno biće doista predstavljalo pravo otkriće. Svakog bi dana otkrio kod svoje zaručnice neku novu odliku duše ili srca. Bistra Lilia sve je shvaćala, i za sve se zanimala. Njezina dobrota i briga koju je ukazivala drugima, ukazivali su se Wladimiru u svoj svojoj divnoj jednostavnosti. Djetinjska radost povezivala se kod nje sa živahnom osjećajnošću i najdubljom ozbiljnošću. I Wladimir je, upoznavši je sve bolje, spoznao kako će to djevičansko srce znati strastveno ljubiti i biti duboko odano. Ponekad bi se stao samom sebi rugati! Zar je on dopustio da ga netko tako zarobi? Njega, koji se igrao sa najspretnijim sirenama? On će se, nakon što je izjavio da se još dugo ne namjerava vezati, uskoro oženiti iz ljubavi. Da, trebalo je priznati, on bi bio sposoban za sve moguće ludosti za jedan njezin smiješak, za jedan pogled. Kraj nje zaboravljao bi na čitav svijet. Okruživala bi ga svježina što je iz nje zračila i on bi susprezao svoje žarke osjećaje kako ne bi povrijedio nježnu suzdržanost svoje zaručnice. Nije se ni sam mogao prepoznati koliko se promijenio pod utjecajem te ljubavi i povjerenja što mu ga je Lilia ukazivala. U njemu se probudilo sve ono što je bilo plemenito, a što je bilo prigušeno ohološću i ponosom čovjeka od svih obožavanog. Bacivši pogled unatrag, i sje-tivši se svoje prošlosti, Lilijina ljubav postala bi mu još vrednijom. Bila je nalik na rijetku dragocjenost kojoj se nije mogla naći ravna. Jednog je dana donio violinu u šumsku kuću. Svirao je za nju koliko je to ona htjela. Drugog je dana Lilia svirala u crkvi na harmoniju i zapjevala baršunastim glasom. Wladimir je jedva sačuvao svoje nezainteresirano ponašanje, čineći se kao da ne obraća pažnju na pjevačicu okruženu korom mladih seoskih djevojaka. Tog poslijepodneva, došavši u posjete Liliji izrekao joj je najtoplije pohvale. - Pa ti posjeduješ sve talente, Lilia! Imat ću tisuću razloga biti ponosan na svoju dragu princezu. Odgovorio mu je sretan pogled pun zahvalnosti. Wladimirovo zaljubljeno divljenje umirivalo je Lilijin strah da neće biti na visini svog novog položaja. Nikada se više nije u nje javio strah zbog prenaglih zaruka. Bila je sretna što je svoje srce poklonila Wladimiru. On će joj pružati zaštitu i bdjeti nad njom, siroticom, bez obitelji. Samo je jedna sjena ponekad pomutila njezinu sreću. Princ nije krio pred njom svoju vjersku nezainteresiranost. Ponekad bi pokazao svoju oholost u odnosu prema podreñenima. Čim bi primijetio kako je nemir ili nelagoda prošla pogledom njegove zaručnice, Wladimir bi je stao umirivati. - Hajde, moja osjetljiva djevojčice, ne plaši me se! Ti si jedino biće na svijetu koje volim, i bilo bi mi žao kada bih ti zadao bol. Tada bi pomislila-: »Molit ću za tebe, dragi moj Wladimire!« Hofnik i Irina, videći je tako zaljubljenu i punu povjerenja, drhtali su od straha. Osim toga, plašili su se priča o čestim prinčevim posjetima. Mogao bi to primijetiti neki šumar, ili pak posluga iz dvorca. To bi štetilo Lilijaninom ugledu u cijelom kraju. Čak da se princ Wittengratz namjeravao oženiti

njome, on to nije mogao učiniti prije no što bude ureñeno pitanje njezina porijekla. A za to će biti potrebno dosta vremena. A što će se do tada pričati o mladoj grofici? - Govoriti zlo o našem anñelu! - plašila se Irina. - Ne bih to podnijela! Ne bi li mogao o tome pokušati govoriti s princom, Nikolaj? Možda on ne razmišlja o tome? Starac je snažno slegnuo ramenima. - Naravno, on na to ne misli! Ljudi poput njega ne brinu se o dobrom glasu djevojke. Ne usuñujem se o tome razgovarati s njime! Uboga moja Irino, ne znam kako će sve to završiti za našu groficu! Oboje je uzdahnulo, obeshrabreni svojom nemoći. A što bi tek kazali da su primijetili, skrivene iza grmova, upravitelja i njegovu stariju kćerku Dunju. Špijunirali su svakog dana svog gospodara kada je odlazio u šumarevu kuću. Dunja, dosta lijepa plavojka, uzalud je bila nastojala privući prinčevu pažnju. Stoga je gorjela od ljubomore prema toj tajanstvenoj Liliji Ve-rine. Već ju je odavna mrzila zbog njezine ljepote i pohvala što ih se čulo po svem kraju. - Pričekaj, oče! - govorila je Streitnoffu. Kada princ ode, pokazat ćemo mi toj gospoñici i ko je ona ... Nastoj saznati tko je ona doista. Ne bi li mogao tražiti dokumente od Hofnika? Zaprijeti mu da ćeš njegovu štićenicu otjerati s imanja. To bi, uostalom, i bila tvoja zadaća, budući da ne znaš tko je ona. - Ne misli na to! To učiniti sada kada je princ poznaje! Hofnik i ona obratili bi se izravno njemu i ja bih to tada morao platiti. U to sam siguran! Ne, draga moja, to je nemoguće! - Šteta! Ipak ćemo joj moći zadati neprilika. Skinut ćemo s nje slavu svetice i onemogućiti joj život u ovom kraju. Vidjet ćemo hoće li i ada sačuvati svoj ponosni izgled! I Dunja se nacerila, a njezino se lice zbog niskih pobuda zgrčilo pa je postala nalik svom dičnom ocu.

X Jednog poslijepodneva, kada je stigao do šumske kuće, Wladimir nije tamo našao svoju zaručnicu. Hofnik mu je kazao da je otišla previti bolesnika. Nije stigla jutros otići onamo, požurila se poslije ručka, želeći se što prije vratiti. Hofnik ju je trebao ispričati... "Wladimir, stisnuvši obrve, prekine starca: - Zašto ona to radi?... I kakve to ljude posjećuje? - Vrlo pristojne ljude, vaše visočanstvo ... Siromahe! Gospoña Fabien naučila ju je njegovati i brinuti se za njih. Princ je nestrpljivo slegnuo ramenima. - Morat će se odviknuti od toga. Nije ona sveta Elizabeta. Sjeo je, a Hofnik je nestao u susjednoj sobi. Poluglasno je starac rekao svojoj sestrični: - Cut će ona svoje, uboga mala! Jesi li ga čula? - Da, da, glas mu odaje nezadovoljstvo. - A tek njegov pogled kada mi je to kazao! Ponekad ima tako tvrd pogled! Ako se ikad taj brak sklopi na svijetu će biti jedna nesretnica više. Wladimir je u sobi kraj prozora čekao na Lilijin povratak. Nestrpljivo je čizmom udarao no podu od jelovih dasaka. Minute su prolazile. Prošlo je četvrt sata, zatim pola. Prinčevo se čelo stalo ljutito nabirati. Ta mala Lilia doista si je i odviše dozvoljavala! Otići njegovati nekog beznačajnog seljaka u času očekivanja svog zaručnika! To je dokazivalo pomanjkanje pažnje. Nitko drugi ne bi se usudio to učiniti. Pomislio je: »Ja ću joj to objasniti. Ona zna da je volim, pa to iskorištava. Ali ja nisam čovjek koji će to dopustiti, čak niti njoj.« Napokon se Lilia pojavila, žureći se rumenili obraza. Živahno je ušla u sobu i prišla Wladilimiru, ispruženih ruku: - Oprosti mi, Voloña! Zakasnila sam! A ipak sam tako trčala! Wladimir se jedva suzdržao da ne poljubi njezine tople prste, kao što je to obično činio. Odlučio je da će biti vrlo strog... Ali Lilia je bila tako lijepa, usplahirena od trčanja i sjajnih očiju. - Ugrijala si se i umorila. I to nepotrebno se opterećujući tim njegovanjem. Zaista sam zbog toga vrlo nezadovoljan, Lilia! Sreća koja je obasjala lice mlade djevojke, iznenada je nestala. Wladimir je primijetio u njezinu licu iznenañenje, a zatim i bol. Kazala je dršćućim glasom: - Wladimire, nisam mislila da ćeš mi prigovarati! Dobro znaš da je i za mene bila velika žrtva odreći

se tvoje prisutnosti, pa makar samo na kratko vrijeme? No, morala sam zaviti jednog siromaka, čija bi rana krenula na zlo, ako ga se ne bi svakog dana njegovalo. - Morala si? Ali ja ne želim da činiš taj, ogavan posao za te prljave bijednike! Čuješ li me, Lilia! Ja ti to zabranjujem! Trgnula se i cijelo je njezino biće zadrhtalo., Prigušenim glasom ona je ponovila: - Ti mi to zabranjuješ? Njezine su usnice drhtale. Zatim su se u njezinim očima, punim prigovora, pojavile suze. - Pa nećeš valjda za to plakati, moja Liliai Baš si pravo dijete! Doñi da se pomirimo! Brzom je kretnjom skinuo iglu koja je držala šešir njegove vjerenice, bacivši ga nehajnoj na stol. Povukao je mladu djevojku na klupu do sebe. Zagrlio je njezino rame i poljubio blijedo čelo nježno poput latice ruže. - Znaš koliko te volim! Imam samo jednu želju: da ti budeš sretna. Ne sviña mi se ipak što obavljaš takvu vrstu dobrih djela. Podijeli koliko god hoćeš milodara - rado ću ti dati novac i biti tvoj bankar, ako te to raduje ... Prekinula ga je nježno s tugom u glasu: - Hvala ti, Wladimire! Ali novac nije sve. Treba pokloniti samog sebe, svoje vrijeme, svoj iiiid i muku. A osim toga ... Zastala je, spustivši pogled. Wladimir je opazio kako joj po obrazu klizi suza. Zastao je duboko uzbuñen: - A osim toga?... Nastavi, dušo moja ... - Najveću bol mi zadaje taj tvoj prezir prema tim ubogim bićima. Oni su ljudi poput kas, ali su nesretni pa im je potrebna pomoć. Oh, zamisli što se danas dogodilo, Voloña! Ja sam se tebe bojala ... Bojala sam se da ću patiti /bog tebe, jer postoje neke stvari koje ti ne shvaćaš poput mene. Jecaj joj se zagušio u grlu, a kapci su se ponovno spustili na oči pune očajanja. - Lilia, kakva glupost! Ljubljena moja, ne zamišljaj takve stvari! Istina, u pogledu izvjesnih stvari nemamo isto mišljenje, ali... Naučili Nil me da pripadam višem društvu... Po tvom mišljenju ne razlikujem se čak ni od najvećeg bijednika. - Višem društvu? Lilia je nekoliko trenutaka razmišljala. Potajno se prisjećala slike krivolovca Ignjata Gre-goroviča. Da, za mnoge to plašljivo, bijedno biće, nije imalo ništa zajedničkoga s lijepim, otmjenim princom Wittengratzom, čovjekom snažne inteligencije. "Wladimir je morao pogoditi njezine misli, jer ju je zapitao: - Što kažeš, Lilia? Pocrvenjela je, blago se nasmiješila i odgovorila: - Kažem, pred Bogom smo svi jednaki. Moramo biti dobri jedni prema drugima, i pomagati nesretnijim od sebe. To je jedna od naših velikih zadaća, "Wladimire! Nadam se da ćeš mi dopustiti ostvariti je. Govorila je ozbiljno, sa žarkom molbom u očima još uvijek vlažnim od suza. Wladimirova ruka, nježna i topla, dodirnula je njezine kapke koji su treperili. - Mala golubice, ne želim da plačeš! Dopuštam ti nastaviti ono što si do sada činila. Ali morat ćeš sve to malo izmijeniti kada više nećeš živjeti ovdje u šumi. Ti si mlada i lijepa, pa ti neće biti moguće posjećivati gradska predgraña. - Ali što je s tvojim posjedima? - To je nešto drugo. Još ćemo o tome razgovarati... Ali što je tom čovjeku da ga ti moraš tako često previjati? Ne bi li se liječnik mogao pobrinuti za njega? Lilia je ponovno pocrvenjela i kazala u neprilici: - On ne želi liječnika. - Zašto ne? - To ti ne mogu kazati... - Ali ja to želim saznati. - Zbog toga jer... ali ti ćeš se ponovno ljutiti. Nasmijao se i pogladio pletenicu prebačenu preko djevojčina ramena. - Na tebe? - Ne, već na tog ubogog čovjeka. - Hoću li imati razloga?

- Moraš mi obećati da to nećeš učiniti! - Moram? Kakvi zahtjevi! Zlorabiš što mi je teško odbiti ti bilo što, lijepa moja čarobnice. - Dobro, eto, obećajem ti! - Dobro dakle! Tq je lovokradica kojeg je ranio jedan tvoj čuvar. Nije ga u mraku prepoznao. Otada se krije, plašeći se jer bi ga njegova rana mogla odati. - Ah! Ah! Kakva zanimljiva ličnost! Dobro, zatvorit ću oči, jer sam ti to obećao. - Ti si tako dobar prema meni... uvijek! I molim te, oprosti mi, zbog onoga, što sam malo prije kazala ... - Da me se bojiš? Pa dobro, pokazao sam ti kako sam ja ipak dobrodušan, jer dopuštam svojoj zaručnici njegovati onoga koga bib zapra- j vo trebao strogo kazniti. - Da, znam kako me ti voliš, Voloñal Znam, želiš mi učiniti veselje. Podigla je prema njemu svoje tople oči oba- I sjane zracima ljubavi. - Dobar si što se brineš za ubogu osamlje-nicu koja će ti prirediti još toliko neprilika... - Što to govoriš, draga moja! Kada nekoga ljubiš, sve to nije važno. A ja te ljubim, Lilia ... Samo tebe na cijelom svijetu! Poljubio je njezinu svilenkastu kosu, i čelo što ga je spustila na njegovo rame. Koliko je on volio to drago dijete, pred kojim je bio potpuno ravnodušan. A ipak je Lilia bila posve jednostavna, lišena svake koketerije. Ali baš taj čisti čar probudio je u njemu tajne žice i otkrio čovjeka potpuno različitog od onog dosadašnjeg. Kada ju je ostavio nastojao je samom sebi prigovarati zbog svoje slabosti. Sto je s njegovom čvrstom voljom? Tako nešto se nikada više nije smjelo dogoditi. Danas ga je Lilia pobijedila svojim suzama. Njezine su oči bile divne, čak i kada je plakala. Njezine molbe nije bilo moguće odbiti. Zadubljen u svoje misli princ je prošaa kraj Dunje Streitnoff, odgovarajući odsutno najnjezin duboki naklon. No, kada je nekoliko trenutaka kasnije sreo upravitelja ispred dvorca, obratio mu se riječima: - Imaš nametljivu kćerku! Svakog je jutra susrećem. Upozoravam te, to mi se ne sviña! Ne želim je više sretati! Ne slušajući upraviteljevo mucanje, on mu je okrenuo leña. U svojoj radnoj sobi našao je poštu. Meñu pismima bilo je i pismo njegove bake. Otvorio M je bez žurbe. Princeza Aleksandrina Sergejevna Wittengratz, lijepa žena, još uvijek vrlo moderna usprkos svojim godinama, stigla je prije nekoliko dana u Velajnu. Stali su pristizati i gosti pozvani u lov. Čudila se kako se njezin unuk zadržao lltko dugo u »divljoj Stanici«, pa Čak niti ne najavljuje svoj skori dolazak. »Imamo vrlo zanimljive goste,« dodala je. »Generala Stremnina, Nigela Wasmera, zabavnu gospoñu Brodinef, zatim onu lijepu gospoñu Nortes de Valeira, ženu novog atašea španjolske ambasade za koga kažu da je ljubomoran poput trideset i šest paša zajedno. Grof i grofica Sanczo jučer su stigli. Dakle vidiš, sezona lova bit će ugodna ...« Wladimir je prekinuo čitanje i odložio namirisani list na pisaći stol. Kako mu je sve to bilo nevažno! Njegovi gosti? Dobro, pa što! ZabavIjat će se i bez njega. Princeza će ih primiti u Velajni. Ne, sigurno ga tamo neće vidjeti barem još tjedan dana! Bit će mu teško napustiti Liliju. Ali trebalo je posvetiti se vraćanju njezina imena i položaja. I to što je prije moguće. O svemu tome nije još imao odreñeni plan. Sve je ovisilo o grofu Seminkhofu, a njega je slabo poznavao. Ali je bio siguran da će postići svoj cilj usprkos svim zaprekama koje je mogla izmisliti lijepa Ismena. Tog se časa pojavio sluga i javio da je stigao sanduk sa cvijećem. Princ je naredio: - Otvori ga, i isprazni u pokrajnjem salonu. Kada se sluga udaljio Wladimir je pomislio: - Odnijet ću joj sutra ruže iz Velajne. Moja mala Lilia toliko voli cvijeće. Koristivši taj izgovor, princ je idućeg jutra krenuo u šumsku kuću. Želio je predati cvijeće svojoj zaručnici dok je ono još bilo svježe, ali odlučio je ne zadržati se. Ipak se nekoliko trenutaka kasnije našao kraj nje, ljubeći joj ruku na kojoj se našao zaručnički prsten od platine ukrašen jednim jedinim biserom, malim, ali vrlo čistim. Wladimir ga je izabrao zbog toga da ne bi njime privukao ničiju pažnju. Lilia je tog jutra izgledala poput dražesne male djevojčice. Bijaše obučena u crnu suknju i kratku sivu vunenu bluzu koja je otkrivala najljepši vrat na svijetu. Isticala se njezina kosa topla odsjaja spletena u

dvije pletenice svezane crnom vrpcom. Na ružičastim obrazima blistale su, pod dugim trepavicama, oči što su sjajile srećom. - Kako si jutros divna, dušo moja!... Da, pocrveni samo i spusti svoje divne trepavice, to ti dobro pristaje! Kakvo otkriće prirode, te tamne trepavice i divna svijetla kosa! Nasmijao se, poljubivši njezine pletenice, skrivajući pod izrazom nježne radosti, svoje žarke osjećaje. - Sto ćeš jutros raditi? Sigurno ćeš posjetiti svog lovokradicu? - Ne, tamo ću poći sutradan. Danas ću prekrojiti staru haljinu gospoñe Fabien za neku siroticu. Irina će je odnijeti zajedno s nešto hrane... To je užasna bijeda, uvjeravam te, Voloña! - Ne odbijam pomoći ti u tome, draga moja, ako ti to želiš. Idući put ću ti donijeti novaca da udovoljiš svojoj želji za dobročinstvima. I tako je od tog jutra Wladimir stao izvršavati svoje obećanje. Time nije skupo platio ogromnu Lilijinu radost i onaj žarki poljubac što ga je pritisnula na njegovu ruku, prije no što je to on mogao spriječiti. No, trebalo je misliti i o odlasku. Wladimir je napokon odredio datum i nekoliko dana prije odlaska pozvao je k sebi starog Hofnika. ~ Brinut ćeš se za groficu Seminkhof jednako tako kao što si to činio do sada - kazao mu je. Eto novaca pomoću kojeg ćeš joj pružati sve ono što je moguće u ovim okolnostima. Osim toga, Irina joj mora sašiti nekoliko haljina za onaj dan kada ću je odvesti njenom ocu. Dao je starom šumaru još neke upute u vezi s dopisivanjem. Kako ne bi izazvali nikakvu pažnju, adresu na Lilijinim pismima morao je napisati Hofnik, a ona će biti upućena prinčevom tajniku u kojeg je on imao potpuno povjerenje. Sto se pak tiče njegovih pisama, Wladimir će ih slati jednom na ime Hofnika, a drugi puta na Irenu. - Nadam se da to skrivanje neće dugo trajati. No, to mora potrajati još neko vrijeme sve dok ne nañem mogućnost kako udaljiti cnu ženu od grofa Seminkhofa, i vratiti Liliji njeno pravo i položaj. Čim grofica osjeti opasnost od one za koju je vjerovala da je zauvijek nestala, nastojat će je pronaći. Ako bi joj to uspjelo, predstavljalo bi za Liliju najveću moguću opasnost. Ta je osoba za sve sposobna. Ovdje će ubogo dijete biti najsigurnije u očekivanju onog časa kada ću joj moći pružiti neprekidnu zaštitu. Hofnik ga je pažljivo slušao. Trebao je priznati kako njegov gospodar ukazuje najveću moguću pažnju Liliji. Sve do sada nije mu imao što prigovoriti. No, u duši starca ostao je još tračak sumnje. Već je vidio kako će princ daleko od Stanice zaboraviti Liliju zbog neke druge žene. Užasavala ga je pomisao na njezinu patnju, jer on je toliko volio to ubogo stvorenje! Dan uoči Wladimirova odlaska, Lilia je pjevala u crkvi. Mučila ju je tuga zbog skorog rastanka. S vremena na vrijeme pogledala bi lijepog oficira. On je stajao mirno i ponosno skrštenih ruku. U glavi su joj se rojile misli pune ponosa. Taj princ Wittengratz jedan je od velmoža. Pričao je jednog dana Liliji, osvrćući se na način kako je bio odgajan: »Plaše me se, dive mi se, laskaju mi od mog djetinjstva«. A ona, uboga sirotica, nedokazana porijekla, ona je bila ljubljena zaručnica tog potomka vladajućih prinčeva Wittengratza, kojima su bile ukazivane časti kao pravim vladarima. Ali takva iskušenja samo su prolazno do-dirnula Lilijinu dušu. Ona bi se smjesta poka-jala. Nikada nije toplije molila, niti pjevala os-jećajnije nego danas. "Wladimir, gledajući i slušajući je, pomislio je: - Ona je i odviše pobožna za mene ... odviše. Ali, i sam ne znajući zbog čega, on je nije želio drugačiju. Ljepota Lilijine duše bila mu je gotovo jednako tako dragocjena kao ljepota njezina tijela koje je on toliko volio. Po završetku mise, vjernici su se stali gurati prema izlazu kako bi bolje vidjeli princa. Lilia, Hofnik i Irina izašli su meñu posljednjima. Iznenada je netko tako snažno gurnuo mladu djevojku da je ona gotovo pala. Okrenuvši glavu, ugledala je kraj sebe Dunju Streitnoff gdje se zlobno ceri. Upravitelj, koji je stajao kraj svoje kćeri, povukao ju je za ruke i šapnuo: - Ne čini gluposti! I odveo ju je prema grupi ljudi meñu kojima su se nalazili njezina majka, braća, sestre i neki prijatelji. Lilia je trenutak iznenañeno zastala. Sto je od nje htjela ta mlada djevojka s kojom nikada do sada nije imala ni najmanju vezu? Uzbuñeno je ispričala taj dogañaj Hofniku i Irini kada se sve troje vratilo kući. Hofnik je uzviknuo: - Da sam to bar vidio! Pokazao bih toj glupači! To je prava koketa. - Ali ja joj nisam ništa uradila! - Naravno da niste, gospodarice! Jeste li vi uopće sposobni nekome nešto učiniti? Baš zbog toga što ste tako dobri, ta Dunja Petrovna je ljubomorna na vas.

Irina je dodala Ijutito: - Neka to još jednom ne pokuša učiniti! Biti bezobrazna s vama, golubice moja! Vjerujem, kada bi to princ saznao ta bi bezobraznica provela neugodnih četvrt sata. - Ali on to neće saznati, jer mu mi nećemo ništa kazati. To je mala zloba bez ikakve važnosti. Na trenutak me neugodno dirnula, i to je sve. Razmišljajući malo kasnije o tom dogañaju, Hofnik mu je pridao drugo značenje. Nisu li Streitnoffovi sumnjali nešto u vezi s Lilijom? Zbog svakodnevnih prinčevih posjeta, činjenice su bile protiv nje. Starac je stisnuo šake. Ta pomisao dovodila ga je u bjesnilo. Znao je za otrovan upravi-teljev jezik. Zbog njega će se ogovaranje proširiti po svem kraju. »Kada bih bio siguran u to, spomenuo bih to njegovom visočanstvu«, pomislio je starac. Irina je, saznavši za starčevu sumnju, mislila kako je za sada najbolje o svemu tome šutjeti. - Ne možemo optužiti ljude bez dokaza, Nikolaj! Naročito ne čovjeku kakav je princ. Ne razmišlja mnogo prije no što nekoga kazni. To mi najbolje znamo. Starica je tog dana imala posla. Princ će doći na ručak k njima. Naredio je da pripreme jednostavan obrok, ali Irina se ipak uplašila jer je u njihovoj kući sve bilo tako jednostavno. - Hajde, ja ću se pobrinuti za to! - nasmijala se Lilia. - Ti to nikada nećeš obaviti. I ne slušajući staricu koja se bunila, ona je stala rasprostirati stolnjak od debelog platna na jelov stol. Zatim je stavila tanjure sa cvjetićima i čaše od grubog stakla takvom spretnošcu da je Hofnik primijetio. - Imate vilinske ruke, mala gospodarice! Irinina uzemirenost bila je uzaludna, jer princ nije obraćao pažnju na jelo. Bio je posve zaokupljen Lilijom. Čak je zaboravio jesti promatrajući to krasno tužno lice, koje mu se smiješilo s naporom. Jer Liliji se taj rastanak činio tako teškim! A nije ga drugačije osjećao ni Wladimir. Nije mogao pretpostaviti da će osjetiti toliku bol rastajući se od neke žene za jedan do najviše dva mjeseca. Ranije, on bi se tome nasmijao, sleg-nuvši ramenima. A ipak se to dogodilo. Lilia, njegova divlja košuta, postala je središte njegova života. To joj je neprekidno opetovao, ljubeći joj pletenice i čelo nježno kao da dodiruje latice ruža iz staklenika u Velajni. - Ti si moja jedina ljubav! Prije tebe nitko nije mogao osvojiti moju ljubav... Nitko, čak ni moja obitelj. Za svog djeda i baku bio sam idol. Kako za njih tako i za svoje prijatelje. Ali moje je srce ostalo hladno i nezainteresirano sve do onoga sretnog dana kada sam tebe sreo. Nakon ručka, zaručnici su otišli sjesti na svoje uobičajeno mjesto, a starac i njegova sestra slijedili su ih očima. Oboje je pomislilo: »Oni su kao stvoreni jedno za drugo. Naša će mala grofica, obučena kako joj to dolikuje, ljepotom nadmašiti sve ostale. Samo ako je on ne unesreći, ubogo naše janje! Idućeg jutra prije odlaska Wladimir je došao još jednom pozdraviti svoju zaručnicu. Kazao joj je da se nada da će brzo riješiti sve sa grofom Seminkhofom, što bi omogućilo skoro vjenčanje. - U svakom slučaju, neću moći izdržati ti ulje od mjesec dana a da te ne vidim, mala moja Lilia! A budem li ti potreban iz bilo kojeg razloga, piši mi, i ja ću odmah doći.

DRUGI DIO

I Velajna je bio jedan od najljepših posjeda u Rusiji - uključujući čak i carske posjede. Znameniti su bili njegovi parkovi i staklenici. Palača je bila sagrañena u čistom grčkom stilu. Bila je puna raskošno opremljenih soba koje su oda-vale istančani ukus Wittengratzovih. Pomoćne /grade - konjušnice, psetarne i ergele - činile su pravi mali svijet za sebe. Tu se kretao veliki broj slugu pod strogom komandom glavnog upravi-iclja Koubine. On je bio beskonačno odan svom gospodaru i posjedovao je njegovo potpuno povjerenje. Budući je imanje bilo smješteno na jugu, ovdje jeseni nisu bile vlažne, niti je bilo onih neprestanih kiša kao u ostalim dijelovima Rusije. Sve se dakle udružilo, kako su svi govorili, da od Velajne učini najljepši posjed. Grofica Seminkhof i njezina kćerka radosno su se pripremale za taj kratak posjet. Obje su bile neizmjerno ponosne. Myrrha je osim toga živjela u grozničavom očekivanju susreta s prin-com jer je on zaokupljao sve njezine misli. Strastveno srce skrivalo se pod vanjštinom lakomislene djevojke. Princ Wittengratz ostavio je na nju ogroman dojam. »Zabavna mala pantera« kako ju je on nazivao u časovima ljubaznosti, trpjela je užasnu ljubomoru dok je on u Uxageu ukazivao pažnju drugima. Znao bi je ponekad zanemariti i po cijeli dan. Čim bi se je ponovno sjetio, ona je sve zaboravila i oprostila mu sva opijena od sreće. Prinčev poziv rodio je u njoj najčastohlep-nije nade. Iako su prinčeve osjećaje smatrali vrlo nestalnim, nije li se ona, sretnija i spretnija od ostalih, mogla ipak nadati i osvojiti ga? Majka ju je podržavala u toj želji. Grofica Ismena odgojila je svoju kćerku vrlo slobodno bez moralnih predrasuda. Myrrha je bila spremna na sve da bi postigla svoj cilj priželjkivan svim žarom njene poluistočnjačke duše. Grof Seminkhof, njegova žena i pastorka pojavili su se u Velajni nekoliko dana po dolasku princa Wladimira. Myrrha je drhtala od sreće, spuštajući se u pratnji svoje majke mramornim stubama u salon. Bijaše to kratko vrijeme prije večere. Ona je bila vrlo elegantna u što se i sama uvjerila pred zrcalom. Nosila je žutu svilenu haljinu koja je odgovarala njezinu zagasitom tenu i sjajnim očima. Njezinu crnu kosu držala je baršunasta vrpca smaragdne boje. Princ će joj sigurno i večeras kazati, kao tada u Uxageu: »Ta hrabrost u bojama vam izvanredno pristaje, Myrrha Basilevna.« Gotovo svi gosti Velajne bili su okupljeni u salonu kada su se pojavili Seminkhofovi. Princeza Aleksandra sjedila je okružena grupom prisnih prijatelja i pogledala je kroz Iornjon gospoñicu Nadopoulo. Položaj u kojem su se nalazile majka i kćerka, nije baš bio ugodan. One su naime bile gošće princa Wladimira, a princeza ih nije službeno poznavala, jer joj još nikada nisu bile predstavljene. Na sreću je već prije bila srela grofa Seminkhofa na dvoru. On ih je predstavio diskretno spomenuvši njihov susret s princom u Uxageu i čast koju im je učinio svojim pozivom u Velajnu. Princeza je kazala svojim uobičajenim tihim glasom: - Doista ... drago mi je što smo se ponovno sreli, grofe! Pružila mu je ruku na poljubac. Zatim, nakon kratkog oklijevanja, pružila ju je i njegovoj ženi i pastorki. Oni koji su je dobro poznavali mogli su na njezinu licu primijetiti nezadovoljstvo. Zaista je njezin strah da ne razljuti svog unuka morao biti vrlo jak, kad je ta ponosna gospoña pristala primiti one, koje je pred svojim intimnim prijateljima smatrala pustolovkama. Tog je trenutka ušao princ, razgovarajući s nekim oficirom srednjih godina. Bio je to kozački kapetan, energična izraza lica s tunikom ukrašenom mnogim odlikovanjima. Myrrha je zadrhtala od veselja. Napokon, napokon će ga ponovno sresti! I potražila je pogled čovjeka koga je neprekidno sanjala već dva mjeseca. Ali taj je pogled bio nezainteresiran i ponosan. Jedva se zaustavio na njoj nekoliko trenutaka, dok se Wladimir približavao svojoj baki. - Ah, grof Seminkhof! Drago mi je što vas vidim! Grof se naklonio, prihvativši pruženu ruku. Na naklon obiju žena, princ je hladno odgovorio, jednakim pogledom bez interesa, ne uputivši im ni jednu riječ. Zatim, okrenuvši se prema oficiru s kojim je došao, nastavio je razgovor s njim. Myrrha je problijedila, bojeći se da će je noge izdati. - Što je bilo s njim? Kakav je hir bacio u ništavilo prijašnje osjećaje? Njezin pogled, pun mržnje, stao je tražiti moguću suparnicu. Je li to bila lijepa grofica Sanczo, ona elegantna Rumunjka kojoj su se divili posvuda gdje bi se pojavila?... Ili možda ona lijepa smeño-kosa žena, pravilna profila i crnih očiju, gospoda Nortes

Valeira, žena atašea španjolske ambasade? One su bile najljepše meñu prisutnim ženama, pa su zbog toga smjesta privukle ljubomornu pažnju Myrrhe. Ali ona se mogla već idućeg dana uvjeriti, ako je ta sretna suparnica doista postojala, da je ne treba tražiti meñu gošćama Velajne. Princ nije posvećivo više pažnje Heleni Sanczo, nego lijepoj Spanjolki. A ni jednoj drugoj prisutnoj ženi. Bio je često rastresen, odbijajući sudjelovanje na različitim zabavama, koje su se redale jedna za drugom na njegovom imanju. Osim toga, često bi odlazio na šetnje, ili bi izjašio sam u pratnji svog vjernog Yamila. Ponekad bi ga pratio i pukovnik Korf koga je zavolio. »Ali, zašto onda?... Zašto se ljuti na mene?«, opetovala bi Myrrha cijelog dana. Majka ju je nastojala umiriti. - To će se promijeniti, srce moje! On zna da ga ti voliš, pa ga zabavlja mučiti te. Zar ne nalaziš da je najbolji znak za to pažnja koju posvećuje Andreju Pavloviču? Jer doista, princ je ukazivao grofu Semink-hofu ljubaznu pažnju, dok ga u Uxageu nije gotovo ni zamijetio. Gotovo svakog bi dana razgovarao s njim o starim izdanjima i rijetkim knjigama o kojima je grof mnogo znao. Taj prijevremeno ostarjeli čovjek, žalosna i zabrinuta pogleda, osjećao je u Ismene i Myrrhe samo prezir. Ali, pažnja koju mu je ukazivao princ, učinila ga je važnim u očima tih žena. One su mu živahno čestitale, kada im je on rekao da će mu princ pokazati rijetka izdanja pohranjena u gradskoj palači, nakon što mu je pokazao ona u biblioteci Velajne. - To ukazuje kako on namjerava podržati vezu s tobom - rekla je Ismena. - To je vjerojatno samo njegov hir, ali i hir treba iskoristiti. Grof je primijetio umornim glasom, koji mu je bio uobičajen: - Ne vjerujem da je to hir. On voli stare knjige i pravi je stručnjak u tome. Našavši u meni sugovornika, takoñer stručnjaka u tome, on rado sa mnom razgovara. On je izvanredno pametan čovjek! Oduševljenje je nekoliko trenutaka obasjalo njegov umoran pogled. - Osim toga, on je tako šarmantan, da mu se čovjek teško može oduprijeti. Sjaj se pojavio u zlovoljnim Myrrhinim očima. Zatim je, grizući bijesno usne, napustila sobu, ne poželivši čak ni laku noć svom poočimu. On se zbog toga nije uvrijedio, jer je već odavno bio na to navikao. U prvim godinama braka, Ismena je bila ljubazna i pažljiva prema njemu. Mala Mvrrha ukazivala mu je svoju ljubav, zovući ga »dragi oče«. No što je više grofica učvršćivala svoju vlast nad tim čovjekom, preslabim da joj se odupre, ljubaznosti su postale rijeñe. A sada, kada su ga te žene gotovo uništile, one su s njim postupale vrlo loše. Nakon uzburkane noći, u kojoj nije mogla naći sna, Mvrrha se digla zle volje. Oko deset sati krenula je u vrt, po kome je stala lutati kao prognana duša, izbjegavajući goste Velajne na svakodnevnoj šetnji. Tako je stigla do glavnog staklenika u kom su se uzgajale ruže poznate po svojoj ljepoti. Vidjevši otvorena vrata, Mvrrha je pomislila: »Evo dobre prilike razgledati ih u miru«. Laganim korakom je ušla u staklenik. Iznenada je zastala krenuvši samo nekoliko koraka naprijed. Začula je dobro poznati glas: - Ubrat ćeš ovu svijetloružičastu, a zatim još i carsku ružu. Drugi glas, pun poštovanja, odvratio je: - Postoji samo jedan jedva procvjetali pupoljak, visočanstvo! - Nije važno! Dodaj ga drugima! Pažljivo zamotaj cvijeće, i odnesi ga Ivanu Seminiču. Myrrha nije dulje čekala. Bojeći se da bi je mogli iznenaditi, ona je tiho izašla i krenula prema palači. Za koga je bilo to cvijeće? Poslao ga je Ivanu Seminiču, svom tajniku. No sigurno nije bilo namijenjeno njemu. Vjerojatno ga je on trebao otpremiti... On ga je sam odabrao. Čak je naredio da uberu i znamenitu carsku ružu jedinstvenu vrst čiju je tajnu uzgoja ljubomorno čuvao glavni vrtlar Velajne. - Za koga? ... Za koga? - ponavljala je bijesno Myrrha. Zaokupljena tim brigama, gotovo se sudarila na zaokretu aleje s groficom Sanczo. Lijepa Rumunjka upitala ju je, smiješeći se: - Zadubljeni ste u misli, gospoñice?... Zar je i vas izazvala šetnja po toj lijepoj aleji? - Da! Provela sam besanu noć, pa mi je kretanje bilo potrebno ... Ali, recite mi, gospoño, kome to

princ Wittengratz šalje cvijeće, što ga je malo prije dao ubrati u stakleniku? I Myrrha je ukratko ispričala što je čula. Grofica Sanczo odmahnula je glavom. - To ne znam ni ja, ni nitko drugi ovdje. No, sigurno je nešto na stvari. Kazat ću vam nešto što mi je ispričao moj muž. On je zadužen od vlade zatražiti prinčevu podršku kod cara u pogledu nekog vanjsko-političkog pitanja. Jučer ga je princ primio u svom kabinetu. Primijetio je na pisaćem stolu crtež koji je predstavljao neku ženu. To je, čini se, suprotno svim prinčevim običajima, jer kod njega još nitko nije primijetio sliku neke žene, osim slike majke i bake. Myrrha je odgovorila prigušenim glasom: - Slika neke žene? Da li je grof dobro vidio kakva je? - Nažalost, nije je mogao dobro pogledati.. . Prikazuje vrlo mladu djevojku s dugim pletenicama. Ali ona mu je sigurno prirasla srcu. Vjerojatno je i to cvijeće njoj namijenjeno ... Carska ruža se nikada ne bere! Sigurno je zaljubljen u nju. Glas lijepe Helene odavao je ljubomoru. Myrrha pak stisnula je šake, pomišljajući: »Moram saznati tko je ona. Već je sada mrzim ... Oh, kako je mrzim!« Vrativši se u svoje sobe, nakon kratkog razgovora s majkom pozvala je njezinu sobaricu, neku Grkinju srednjih godina. Ta je lukava žena služila grofici već nekoliko godina i stekla je njezino povjerenje. Čuvši nalog svoje mlade gospodarice, Marulija je odmahnula glavom. - To neće biti lako, gospoñice! Sva se posluga neizmjerno plaši princa. On strogo kažnjava i najmanje povjerljivosti što se tiče njegove osobe. Ipak ću pokušati. Navečer je sobarica obavijestila Myrrhu o rezultatima svog istraživanja. Sve se svelo na to: sluga dodijeljen prinčevom tajniku odnio je na željezničku stanicu bijelu drvenu kutiju. Ali Maruliji nije uspjelo doznati adresu na njoj. - Ja to ipak moram saznati... Moram! -odgovorila je Myrrha, lupajući nogom o pod. -Možda ona živi u Stanici? Princ je produljio svoj boravak na tom imanju na veliko čuñenje svoje bake. Ali koga je mogao pronaći u toj pustoši? Budi spretna, Marulija ... saznaj nešto! Da je gospoñica Nadopoulo zapitala svog očuha, on ju je mogao obavjestiti o tajanstvenoj slici koju je grof Sanczo opazio prije nekoliko dana. On je naime tog istog poslijepodneva držao tu sliku u rukama. Wladimir ga je uveo u svoju radnu sobu, da mu pokaže neki bizantinski molitvenik. Portret, u zlatnom okviru, stajao je nasuprot princa na njegovu pisaćem stolu u punom svjetlu. Dok je razgovarao s Wladimirom, grofov je pogled pao na taj crtež i zadržao se na njemu. Nakon nekoliko trenutaka princ ga je upitao smiješeći se: - Čini mi se, taj vas portret zanima, Andrej Pavlovič? Istina, ta je žena vrijedna divljenja. - Tako je! No, mene je začudila sličnost te žene s majkom moje prve supruge, princezom Lewskom ... To je iznenañujuće! Nagnuo se kako bi bolje vidio. Wladimir je uzeo sliku i pružio mu je, govoreći: - Cuo sam govoriti o toj princezi Lewskoj. Moja ju je baka poznavala u mladosti. Po pričanju je bila izvanredno lijepa. - Izvanredno! Primala je izraze divljenja, čak i sa najvišeg mjesta. No, njezina je čast ostala neokaljana. Kada je, još mlada, postala udovica ona se povukla u samostan, dan nakon vjenčanja svoje kćerke i tamo je godinu dana kasnije umrla. Govoreći tako, grof je Seminkhof nastavio promatrati crtež, sa sve većim zanimanjem. - Kakva sličnost! Oblik lica, savršeno izva-jano čelo, te izražajne usne... Ćak i divna ramena ... Oči te mlade osobe su možda čak još i ljepše i izražajnije. Princeza je imala divnu crvenkastu kosu ... - I moja mlada štićenica je ima. - Ta je sličnost vrlo čudna ... vrlo čudna! Grof je ustao i odložio sliku na pisaći stol. Wladimir je zapitao, uzevši u ruke stari molitvenik koji mu je služio kao izgovor za taj razgovor: - Znači, vaša prva žena bila je princeza Lewska? - Da ... to je bila divna žena. I njegovim umornim očima prošla je sjena tuge. - Nemate djece iz prvog braka? - Imao sam malu djevojčicu. Ona je stradala u nesretnom slučaju. - U nesretnom slučaju?... Ah, sada se sjećam, čuo sam govoriti o tome. Utopila se u Volgi, zar ne? - Bar sve na to ukazuje. Stijena se urušila. Nedaleko tog mjesta pronašli su guvernantinu torbu za ručni rad i lutku. Ali nikada nisu pronañena tijela ni jedne ni druge. - To je čudno!

- I nije! Na tom mjestu struja je vrlo jaka i ne vraća svoje žrtve. - To je moguće! Ali vi nikada niste bili potpuno uvjereni u smrt vaše kćerke? - Zapravo i jesam. U tim okolnostima nije postojala druga mogućnost. Wladimir nije dalje navaljivao. Imao je dobrih razloga ne požurivati otkrivanje tajne. O tome je malo kasnije pisao Liliji: »Doista nemam nikakva dokaza koga bih mogao podastrijeti tvom ocu u vezi s njegovom ženom. Gospoña Fabien je postupala na temelju duševnog uvjerenja, kojeg dijelim s njom u potpunosti. Ali ako Andrej Pavlovič još irna neke iluzije u vezi s tom ženom, mogao bi imati drugačije mišljenje. Htio bih dakle potajno provesti istragu o bivšoj gospoñi Nadopoulo. Nadam se u njezinoj prošlosti otkriti nešto što će tvom ocu otvoriti oči. Pozvao sam nekog vrlo spretnog čovjeka i zadužit ču ga za istragu. No, za to če biti potrebno još nešto vremena, jer bi ti ta žena mogla naškoditi čim bi saznala za tvoje postojanje. Ja je ovdje proučavam. I njezinu kćerku koju smatram još mnogo opasnijom. Ljubljena moja, morat ćemo dakle čekati još neko vrijeme prije no što se zauvijek ujedinimo. Za tri do četiri tjedna doći ću na neko vrijeme u Stanicu. Sjest ću kraj tebe u tvojoj maloj sobi koja mi se čini najljepšom na svijetu, jer se lamo nalazi ono što najviše volim na svijetu. Ah, kako bih želio učvrstiti slabu volju tvog oca i dokazati mu koliko vrijedi njegova lijepa grofica koja ga je zarobila! On je dobar čovjek, pametan, pravi učenjak, no njegova je priroda slaba i umorna uslijed dugog pokoravanja tiraniji. On očito nije sretan ali se sam ne bi mogao osloboditi tog jarma. Samo ako nañem oružje protiv te grofice, ja ću uspjeti. Vidiš li, draga moja Lilia, da je tvoja sličnost s bakom istinita? Možda će Andrej Pavlovič u tvom licu naći nešto i od tvoje majke. Za vrijeme našeg razgovora često je pogledavao tvoju sliku. Ona je neprekidno na mom pisaćem stolu. Čim sjednem, pogledam je, draga moja, moj ljiljane! Vidim tvoj smiješak i pogled... Oh, doskora ću te posjetiti, jer me ovdje sve tišti. Srce moje, postala si sreća mog života.«

II Bio je pretposljednji dan boravka Seminkhofovih u Velajni. Niti trenutak, za vrijeme cijelog njihova boravka, princ nije promijenio svoje držanje prema grofici i njezinoj kćerki. Stara princeza Aleksandrina bila je oduševljena time što se nije morala pretvarati, jer ni njezin unuk Wladimir nije posvećivao posebnu pažnju lijepoj Myrrhi, pa je i ona mogla pokazivati iskreno hladnoću prema tim ženama. I gosti Velajne, slijedeći njezin primjer, ponašali su se jednako tako. Naročito žene, oduševljene time što je ta zavodljiva strankinja očito pala u nemilost. Sto se pak tiče muškaraca, neki su od njih žarko udvarali gospoñici Nadopoulo; no ona je ostala potpuno nezainteresirana, misleći samo na jedno, što ju je svaki dan sve više mučilo. Tog poslijepodneva, oko pet sati, ona je s malim zakašnjenjem ušla u veliki salon sa zidovima od porfira u kom su se svi gosti skupili na čaj. Nosila je svilenu haljinu boje trešnje. Dvije velike baršunaste vrpce iste boje držale su joj crnu kosu. Prije nekog vremena u dvorcu Uxage, princ se divio sličnoj haljini govoreći Myrrhi kako je ona vrlo lijepa mlada dama. I sada je ponovo željela pridobiti njegovu mušičavu pažnju. Sjedeći usred grupe muških gostiju, on je razgovarao s pukovnikom Korfom i grofom Sanczom. Yamil, njegov ljubimac uživao je naročite povlastice. Ispružio je kraj njega na sag svoje vitko tijelo i dugačku njušku. Na ulazak gospoñice Nadopoulo, pas se digao i zarežao. Wladimir ga je kretnjom ruke umirio, i kazao hladnom podrugljivošću: - Yamil je nalik na bikove, ne voli crveno. Čuvajte se, gospoñice, ako ga sretnete nasamu. - Zao mi je što mu se ne sviñam! Kada bih bar znala što treba poduzeti da se to ispravi? Izmeñu poluzatvorenih trepavica dobacila je princu zaklinjujući pogled. Odgovorio je hladnim, sarkastičnim toli om: - Ništa gospoñice! Yamil je nalik na svog gospodara, ne može nadvladati osjećaj antipa tije. I, okrenuvši glavu, nastavio je prekinuti razgovor. Krv je oblila blijede obraze gospoñice Nadopoulo. Uspravivši se, krenula je prema drugom kraju dvorane i tamo sjela meñu grupu ljudi. Nitko joj se nije obratio. Žene su je pogledale očima punim neskrivene zluradosti; muškarci pak, želivši se umiliti princu Wittengratzu smatrali su da je pametnije ne upuštati se u razgovor s osobom palom u nemilost. Kada su se malo kasnije, grofica i njezina kćerka našle u svojoj sobi, došlo je do prave eksplozije

bijesa. Lijepa Ismena, uvijek tako mirna, danas je gotovo drhtala od uzbuñenja. - Zašto nas je pozvao kad nas tako poni-zuje? Neću zaboraviti taj boravak u Velajni! Na sreću, sutra odlazimo. Myrrha se bacila na divan, uronivši svoje lice u jastuke. Na posljednje riječi svoje majke, ona se naglo uspravila. - Odlazimo! Da, nažalost! Ipak bih radije podnosila njegova ponižavanja, samo kad bih ga mogla vidjeti svakog dana. - Myrrha, ti si luda! Nakon takvog postupka prema tebi? - Nije važno! Ne bih željela ništa drugo nego biti njegova robinja do kraja života. On to dobro zna! Ali on je zbog one nove pustolovine pun prezira prema meni... Vidjela sam u njegovim očima... Prekinula se i rukom prešla preko vrućeg ćela. Njezina se majka nagnula i pogladila joj lice. - Nastoj ga zaboraviti, lijepa moja! Moraš ... - Nikada, nikada! Ne bih mogla zaboraviti, kad bi i htjela! Ali ja to neću! Moram saznati tko je ona druga ... ona ljubljena. - Sigurno će nam to uspjeti, srce moje! Te se stvari uvijek saznaju. Prije ili kasnije. Myrrha se uspravila na divanu. Nabravši obrve i zgrčivši lice, ona je stala razmišljati. Grofica je pogledala na sat i primijetila: - Moramo se obući za večeru. - Ja joj neću prisustvovati. - Myrrha, to je nemoguće! Pa baš večeras... Mislit će da mu prkosiš. - Neka misli što hoće; nije me briga. - Zašto?... Nešto si smislila? - Da, želim iskoristiti vrijeme dok će princ večerati, a sva će posluga biti zaokupljena posluživanjem ili drugim poslovima. Nastojat ću pogledati onaj portret o kome mi je pričala grofica Sanczo. - U prinčevoj radnoj sobi? To bi bilo beskrajno neoprezno! A što, ako te netko iznenadi? - U taj sat neće nitko. - A pas? ... Što će biti, ako pas bude tamo? - On nikada ne napušta svog gospodara. Uvijek mu leži do nogu. Ismena ju je nastojala odgovoriti. Ali suprotstavila joj se neizmjerna kćerina odlučnost. Napokon je umorna napustila sobu, govoreći: - Učini što želiš! Ako si već toliko luda, ti pokušaj! Odaje princa Wittengratza nalazile su se u desnom krilu palače. Do njih se dolazilo galerijom sa malanitnim stupovima, rasvijetljenom lampama s ružičastim abažurima. Iz okruglog predvorja, u kojem se po danu zadržavao Kozak u službi, troja su vrata vodila u sobe. Ne nai-šavši na zapreke, Myrrha je stigla dovle i zastala oklijevajući. Koja su vrata vodila u prinčevu radnu sobu? Konačno je odlučila na sreću otvoriti srednja. Bila je toliko uzbuñena da čak nije ni razmišljala. Mjesec je te večeri obasjavao čitavu tuj raskošnu prostoriju. Gospoñica Nadopoulo zastala je na pragu. Ona je jedva primijetila zidove pokrivene starim tapiserijama izvezenim zlatom i svilom. Bijahu to neprocjenjivo vrijedna umjetnička djela iz Bizanta. "Wladimirovi preci sakup-, ljali su ih kroz stoljeća. Nestrpljivim koracima prišla je velikom stolu, koji je nekada možda služio bizantinskim vladarima, i zgrabila sliku u malom zlatnom okviru. Napokon je ugledala lice te unaprijed omrznute žene. Sve što je ona zamišljala bilo je pre-mašeno ovom divnom ljepotom. Već same oči dostajale bi da je istaknu meñu stotinama drugih. Okvir je zadrhtao u njezinoj ruci. Sada više nije bilo nikakve sumnje. Princ je ljubio tu mladu djevojku, tu neznanku... Ljubio ju je toliko da je njezinu sliku držao na stolu za kojim je svakog dana sjedio. Činila se posve mlada - šestnaest ili možda sedamnaest godina. Izgledala je poput djeteta s tim pletenicama. Ljubomornom pažnjom Myr-rha je zamijetila aristokratske ruke, otmjenost lika u vrlo jednostavnoj, gotovo siromašnoj, haljini, krasan vrat i smiješak na lijepo oblikovanim usnama... Ali naročito oči - te oči, sa tajanstvenim smiješkom punim čistoće i ljubavi, zavodničke u svojoj ljepoti. One su se Myrrhi učinile silno zavodljivim pa je prošap-tala: - Sada razumijem!... Razumijem! Zastala je blijeda, zgrčenih crta lica, ne mogavši odvratiti pogled sa slike. Oko nje je lebdio lagan

miris parfema i cigareta. To ju je podsjećalo na dvorac Uxage i na sve one njezine lude nade i ljubaznosti koje su joj bile upućene. A sada!...Sada ... Tko je mogla biti ta bijednica, kriva za sve? Okrenula je sliku tražeći nešto što bi joj moglo dati objašnjenje. Ali ništa... ništa! Taj i izvanredni crtež sigurno je djelo princa. S kakvom je snagom znao nacrtati čar tog pogleda, nježnost punu ljubavi izazvanu njegovom pri-sutnošću. »Sigurno ju je upoznao u Stanici«, pomislila je Mvrrha. »To se moralo dogoditi izmeñu njegova boravka u Francuskoj i povratka ovamo, jer je njegovo srce u dvorcu Uxage bilo slo- j bodno. Još uvijek čujem kako govori gospodinu de Tercieuxu, sa svojim podrugljivim smiješkom: »Ljubav je glupa, ali je to vrlo zabavno promatrati kod drugih. »Ne, tog časa on ne bi j stavio sliku neke žene pred sebe! Dakle, u Sta- I nici se moralo nešto dogoditi.« Odložila je sliku na bizantinski stol, jedva suspregnuvši iskušenju da je baci na drugi kraj sobe, udari nogom i uništi. Zatim su njezini! spretni prsti otvorili neku mapu i stali rovati po njoj. Trebalo je sve iskoristiti, ma kako mala šansa bila, da nešto otkrije. Ali ništa joj nije moglo objasniti tajnu te nepoznate žene. Gospoñica Nadopoulo izvadila je izvezenu maramicu koju je bila zataknula za pojas i prinijela je usnama. Stala ju je bijesno gristi u napadu krize bijesa. Zatim se Myrrha bacila na koljena pred prinčev naslonjač, naslonivši na njega svoje dršćuće ruke. Blijeda mjesečina ras-prostrla se po crvenoj haljini, tamnim očima i uzbuñenom licu u kojem su oči sjale čas mržnjom, čas strašću. Ta dva osjećaja prelila su tog časa njezinu strastvenu dušu. S gorkim bijesom zamišljala je princa kraj mlade nepoznate žene. Kako se zaljubio on, koga su svi obožavali? Zatim ga je ugledala onakva kakav je bio tog poslijepodneva. Tada, kada joj je kazao... Oh, taj glas! ... A tek taj pogled, tako tvrd, ironičan ... i preziran! Da, zamijetila je u njemu najdublji prezir. Prinijela je šaku usnama kako bi zatomila krik bijesa. Tog časa ona je uplašena skočila začuvši lagani zvuk. Prije no što je stigla pobjeći drugim izlazom na pragu sobe pojavio se visok čovjek, naglo se zaustavivši i iznenañeno kriknuvši. Myrrha ga je smjesta prepoznala. Već ga je vidjela u dvorcu Uxage. Bio je to osobni prinčev sluga Francuz Jorel. Služio je prinčeva oca, a zatim je s najdubljom odanošću služio i sinu. Smjesta je zatomio svoje iznenañenje, pa se približio potpuno zbunjenoj Myrrhi. Zapitao ju je s hladnom uljudnošću: - Smijem li gospoñicu zapitati što radi ovdje? Nastojala je steći svoju hrabrost. Uspravila se, zabacila glavu i odgovorila: - Čekam princa. Želi ovdje razgovarati sa mnom. Mali smiješak pojavio se na usnama sluge. - U ovo vrijeme? Njegovo visočanstvo upravo večera. Zatim će cijelo veče proboraviti u salonu. Mislim da je gospoñica iskoristila ovaj trenutak kako bi imala više mira. Samo bih htio znati što namjeravate. Jorel je imao inteligentne oči, miran glas i lice koje nije ništa odavalo. Myrrha je smjesta opazila kako tog čovjeka neće moći prevariti, ni smekšati. Ipak, princ se nije smio pojaviti! Kakvu je ludost učinila!... Kakvu ludost! Promucala je dršćućim usnama: - Dobro dakle!... Htjela sam nešto vidjeti... ovu sliku! Pružila je ruku prema crtežu čiji je okvir sjajio pod blagom svjetlošću mjeseca. - Shvaćate li? Ta mlada djevojka koju princ ljubi... Ljubomorna sam na nju. Htjela sam je upoznati, vidjeti je li lijepa ... Jorel je kratko odgovorio, ironično je pogledavši: - Ne vjerujem da će njegovo visočanstvo prihvatiti ovu ispriku kao dovoljan razlog za vaš nerazboriti posjet. - Nećete mu valjda kazati? Zaklinjem vas! Sklopila je ruke i pogledala ga očima punim molbe. Istim odlučnim glasom, a da nije trznuo licem, Jorel je odgovorio: - Nikada ništa ne skrivam pred njegovim visočanstvom, pa to neću ni danas učiniti.

- Ne, ne smijete mu kazati! Sto bi on mislio o meni? Morate me shvatiti! Bio je to čas ludosti, očajne ljubomore .. . Sutjet ćete, zar ne? Preklinjem vas! Molim vas! Izbezumljena od straha, uhvatila ga je za ruku i ponizila se pred slugom. Ali Jorel, još uvijek miran, odmaknuo se i rekao ledenim glasom: - O tome ste morali ranije razmišljati, gospoñice! Ja poznajem samo svoju dužnost. Izašla je iz sobe, tresući se od straha, govoreći samoj sebi kako je sada svemu došao kraj. Princ joj već i prije toga nije bio sklon. To joj nikada neće oprostiti. Kada je izašla, Jorel je brzo pregledao sobu. Ta mala osoba činila mu se pravom pustolovkom. Tko zna za što je bila sposobna? Govorili su da je grof Seminkhof propao. A svaki i najmanji predmet ovdje vrijedio je imetak. No, činilo se da je sve na svom mjestu. Jorel je, s uzdahom olakšanja, prišao k stolu. Iznenada se prignuo i podigao sa saga maramicu. Podrugljivi smiješak prošao mu je usnicama. »Evo dokaza za njegovo visočanstvo«, pomislio je. »Sigurno je zagrizla u njega u nastupu bijesa. Ako je govorila istinu i došla ovamo samo zbog slike, tada je zaista dobila svoje! Pogled na tu ljepoticu sigurno je nije umirio.« Sagnuo se i bolje pogledao portret. »To je ona mlada djevojka što živi kod šumara u Stanici. Sreo sam je dva puta. Princ dakle nije samo iz ljubavi za lovom produžio tamo svoj boravak. Moram priznati, dovoljno je lijepa da se zaljubi u nju. I to svim srcem, inače ne bi njezin portret držao pred očima. Jer, sve do sada ... još nikada nitko nije začarao mog gospodara.« Primijetivši to, mudri je sobar prišao prozoru i uzeo neku srebrnu kutiju. Još je jednom pogledao uokolo, pa je napustio sobu. Kada se princ oko ponoći vratio u svoje sobe, Jorel ga je čekao. - Želiš mi kazati nešto naročito? - Da, ako to dopustite! Wladimir je sjeo za pisaći stol i dohvatio cigaretu. - Dobro, govori! - Zaboravio sam odnijeti kutiju s cigarama pukovniku Korfu, kao što ste mi vi naredili. Vratio sam se ovamo oko devet sati. Zatekao sam ovdje neku ženu, neku mladu djevojku ... ako je tako možemo nazvati.... Dakle, gospoñicu Nadopoulo ... Princ se iznenañeno trgnuo i skupio obrve. - Gospoñicu Nadopoulo? Ona se usudila? ... Sto je radila? - Prvo me je nastojala uvjeriti kako ste je vi pozvali ovamo, no videći da joj ne vjerujem, priznala mi je napokon istinu. Bar mi se tako učinilo. Htjela je pogledati ovaj portret... I sluga je diskretnom kretnjom pokazao portret u zlatnom okviru. Wladimirovo se lice još više steglo. Nakon kratke šutnje, on je zapitao: - A zatim? - Zaklinjala me neka vam ništa ne kažem. Naravno, odgovorio sam kako je to nemoguće. Otišla je bijesna ... zaboravivši ovo na sagu. Iz džepa je izvukao malu maramicu. - Ona ju je čak rastrgala zubima, čini mi se. - Daj! Nekoliko je trenutaka Wladimir promatrao izvezeni i namirisani rupčić. Zatim ga je bacio na stol, govoreći: - Stavi ovo u omot, i pošalji joj sutra. Sluga se povukao. Ostavši sam, Wladimir je rastreseno zapalio cigaretu. Na njegovu se čelu pojavila bora odavajući srdžbu. Da je Mvrrha mogla zapaziti tvrdi pogled njegovih očiju, zadrhtala bi od straha. Kako je bila bezobrazna ta osoba! Prikrala se poput kradljivice u njegovu sobu! Njezin očuh joj je sigurno pričao o toj slici, ili je to možda bio grof Sanczo. Možda je grof Seminkhof spomenuo sličnost Lilije s princezom Lewskom. To uostalom nije bilo važno, jer su Lewski bili vrlo velika obitelj, a Ismena sigurno nije sumnjala u smrt svoje pastorke. Ali Wladimiru ipak nije bilo drago što je Myrrha vidjela taj portret, jer ona je sigurno bila strahovito ljubomorna. Ako bi slučajno saznala gdje se nalazi ona koju je ljubio, ona ne bi oklijevala da joj nanese zlo. Nekoliko je trenutaka razmišljao, još uvijek nabranih obrva. Zatim je prezirni podsmijeh prošao

njegovim usnama. Kakva bijedna duša, bez ponosa! Ništa za nju nije postojalo do njezine strasti. Koliko mu se sada još divnijom činila Lilijina duša u usporedbi s ovom! No, čak i usporedba mu se činila svetogrñem. Lilia, tako čista i ponosna, pred kojom se povila njegova ohola volja ... I ta druga! Tako divlja, a ipak za vrijeme boravka u dvorcu Uxage on joj je posvetio i odviše pažnje. To je sada prigovarao samom sebi. Ipak nije žalio što je pozvao tu lijepu Grki-nju, slušajući časoviti hir. Na taj je način sklopio bibliofilske veze s grofom Seminkhofom, i moći će to nastaviti i u gradu, ne izazivajući sumnje. Iako se zanimao za Andreja Pavloviča, oca njegove Lilije, on je u tim ženama vidio najgore neprijatelje svoje zaručnice. Njegova antipatija prema njima još se produbila za vrijeme njihova boravka pod njegovim krovom. Otmjenu Ismenu najradije bi izbacio iz svoje kuće, ili, još bolje, predao je Yamilovim zubima. To bi još uvijek bila premala kazna za neprijatelja njegove ljubljene Lilije! Odbacivši cigaretu, Wladimir je sa stola uzeo okvir iz kojeg mu se smiješila njegova draga. Dugo ju je promatrao, s radošću od koje je njegovo srce glasnije stalo kucati. I tako je udaljenost, o čemu je već Liliji pisao u jednom pismu, još pojačala njegovu ljubav. Kod tako strastvene prirode kao što je to bio on, taj je osjećaj srušio sve pregrade nepovjerenja i sebične nebrige, te je postao snažnijim od svih drugih osjećaja. »Da, doskora ću te posjetiti draga moja«, prošaptao je. »Zeñam za tvojim smijehom, tvojim pogledom, tvojom nježnošću i dječjim povjerenjem, kojim si od mene učinila čovjeka što ga više ni sam ne mogu prepoznati.«

III Myrrha nije idućeg dana trebala hiniti bolest i tako izbjeći jutarnje viñenje uz doručak. Cijele je noći imala groznicu, pa ju je ujutro boljela glava. Glavobolja se još pogoršala kada je u kuverti primila maramicu, izgubljenu u prinčevoj radnoj sobi. U novom nastupu bijesa i očaja, ona ju je potpuno rastrgala; zatim je, okrenuvši majci izbezumljeno lice, tamnih i zlih očiju, izjavila: - Želim upoznati tu neznanku. Tada ću joj se osvetiti zbog užasnih poniženja i patnji pretrpljenih zbog nje. - Ne čini gluposti, Myrrha! Već je ona sinoćnja dovoljna. - Ne žalim zbog toga! Barem je shvatio koliko ga ljubim ... do ludila! Ismena je slegnula ramenima. - Samo si ga razbjesnila, i to je sve! Da ga netko ljubi do ludila, ne predstavlja novost za njega. Naprotiv, drskost kojom si provalila u njegove sobe, mogla je samo izazvati njegovu srdžbu. Myrrha je bijesno mahnula rukom. - Ostavi me! Ne govori mi više o njemu! Pokušat ću da više ne mislim na njega. Ali kada se njezina majka vratila sa doručka, ona ju je grozničavo zapitala: - Kako te princ gledao? Je li nešto primijetio dok si se opraštala od njega? - Nije rekao ni riječi. Jednostavno me kratko pozdravio ... Jedva me je pogledao. Ali, bio je vrlo ljubazan prema Andreju. Ponovno ga je pozvao da mu pokaže svoja stara izdanja. Myrrha je promuklo zapitala: - Zašto se ljuti na nas? Sto znači ta nepažnja prema nama? - Možda mu je žao što nas je pozvao ovamo. Nije nam to mogao dati jasnije na znanje. Uostalom, svima je poznato koliko je on prevrtljiv čovjek, jer dobro zna koliko vrijedi njegova naklonost. Uživa u tome da se njome ponekad veoma okrutno igra. Myrrha je odmahnula. U dubini duše bila je uvjerena kako se radi o nečemu posve drugome. Ponašanje princa prema njoj u tih tjedan dana, osim antipatije, odavalo je i najdublji prezir. Ali zašto taj osjećaj? Sto se dogodilo izmeñu Uxagea i Velajne? Ne razriješivši taj problem i ne susrevši više princa, Myrrha je to poslijepodne napustila njegovu divnu palaču u pratnji svojih roditelja. Wladimir je te večeri osjetio veliko zadovoljstvo što ove dvije nemile osobe više nisu prisutne. I princeza Aleksandrina izrazila mu je sutradan zadovoljstvo zbog njihova odlaska. Napomenula mu je to vrlo obazrivo, no bez straha, jer je i on sam dovoljno jasno pokazao da grofica i njezina kćerka ne uživaju njegovu milost.

Nasmijao se ironično odgovarajući joj: - Da, Myrrha Nadopoulo se ni meni ne sviña. Nećemo više ovdje primati ni nju, ni njezinu majku. U to možete biti uvjereni. - Drago mi je da to čujem. Voloña! Sada ti mogu priznati, one mi nisu drage. Ne zna se tko je zapravo ta grofica Seminkhof. Izgleda poput prave spletkarice. Vjerujem da ubogi Seminkhof sigurno duboko žali što se dao uloviti u njezine mreže. Ona je na zlu glasu, a kćerka ide njezinim tragom... Kazali su mi da je grofica gotovo potpuno uništila svog supruga. - Da, znam! Sto možemo. To gore po muškarce koji se ne mogu oduprijeti. Dobivaju samo ono što zaslužuju. Princeza je ponosno pogledala svog unuka koji je sjedio kraj nje. - Ti nećeš biti takav, Voloña! Sigurna sam da s tobom neće nitko vladati, čak ni ako budeš ljubio. - Oh, to je sigurno! Ali odgovorivši tako, Wladimir se sjetio dragog lika one čarobnice, koja je jedina znala ganuti njegovo skeptično srce i slomiti njegovu volju. Uvijek se znao oduprijeti i najvećim zavodnicama. Ali, ovu nije želio nadvladati. A i zašto bi. Ta ona će uvijek činiti samo ono što je dobro. Kada se osam dana kasnije vratio iz lova, njegov tajnik Ivan Seminič predao mu je dva pisma. Na oba je adresa bila napisana Hofniko-vom rukom, onemoćalom od reume. Ostavši sam u svojoj radnoj sobi, Wladimir je otvorio jedno. Bilo je to Lilijino pismo, jedno od njezinih divnih pisama, u kojima je na vrlo diskretan način izražavala svoju ljubav i zahvalnost onome koji je promijenio njezin život. »Ljutiš se na mene, dragi Voloña, što ti ništa ne javljam o svom zdravlju u svoja posljedjnja dva pisma. Možda misliš da sam bolesna? Sigurno nisam! Osjećam se samo umornom i pomalo slabom. Hladna jesenska vlaga mi jej neugodna. Nakon smrti moje drage gospoña Fabien postala sam pomalo slabokrvna. Bol, i briga što će biti sa mnom i život u toj osami, sve me to mučilo. Osim toga, čini mi se da mi zrak Stanice, koji mi je dobro činio u djetinjstvu, sada škodi. To je i mišljenje liječnika koga je Irina pozvala prije nekoliko dana. Ipak mislim da on pretjeruje, savjetujući mi neka zimu ne provedem ovdje. A kamo bih i mogla otići budem li se tada nalazila u istom položaju kao sada? Uzet ću propisane lijekove da u najboljem zdravlju dočekam svog najmilijeg, svog vjer-nika. Oh, kako nestrpljivo očekujem taj dan! Moj Voloña, osjećam tvoju ljubav! A ja ti ne znam iskazati koliko si mi drag! Na pomisao da ču te uskoro ugledati, zaboravljam na svoju slabost. Pisao si da mi želiš poslati krzna. To nije potrebno, uvjeravam te. Imam stari ogrtač. Dosta ružan, ali topao. To će dostajati. To više, što bi nešto novo na meni moglo izazvati primjedbe drugih. Kažeš da je moj otac napustio Velajnu? Zao mi je kada pomislim da je on zbog te žene sigurno nesretan ...« Ovdje je Wladimir, uznemirena lica, prekinuo čitanje, otvarajući drugo pismo koje je napisao Hofnik. »Molim vaše visočanstvo neka mi oprosti što mu pišem. Ali radi se o zdravlju Lilije Andrejevne. Ona vam o tome sigurno neće mnogo pisati. Moram vam javiti ono što mi je liječnik naročito naglasio: »Ta mlada djevojka, koja je inače izvrsna zdravlja, pati od teške anemije. Ona je zbog toga slaba, pa bi oštar jesenski i zimski zrak Stanice mogao predstavljati opasnost za nju. Ovo sam želio javiti vašem visočanstvu. A ima i još nešto ... Po svem kraju se prepričava kako je vaše visočanstvo za vrijeme boravka u Stanici dolazilo svakog dana u moju kuću posjetiti Liliju Andrejevnu. I o tome kako joj još i sada upućujete pisma na moje ime. Osim toga, opazili su i pisma koja Irina i ja nosimo na poštu, a adresirana su na vašeg tajnika. Sve to mi je ispričao moj drug Andrej Mihajlovič Dornef, vrlo pošten čovjek koji mrzi ogovaranja i govori samo istinu. Jasno je da se mora činiti čudnim moje dopisivanje s nekim tko pripada vašoj kući. Ali da to poštar nije izbrbljao nitko ne bi bio ništa saznao. Ukratko ogovaraju našu malu groficu i njezinu vezu s vama. Naravno nismo joj ništa kazali. Ali ona nešto naslućuje i pati zbog toga.« Pročitavši to i skupivši ljutito obrve, Wladimir je bacio pismo na pisaći stol. Procijedio je kroz zube: »Pokazat ću ja onima koji su raširili te klevete! A ponajprije onom čovjeku na pošti!« Nakon što je uputio nekoliko riječi na nekog visokog funkcionera u pošti, on je pisao Hofniku: »Dobro si učinio što si me upozorio. Pokušaj saznati tko su krivci. Ja ću učiniti sve da dokončam tu

situaciju.« Prekinuo se i stao razmišljati. Dokončati? A kako? Ako bih objavio svoje zaruke s Lilijom, govorilo bi se o morganatskom braku. A to bi bilo jedino moguće, dok ona ne stekne ponovno svoje pravo ime. Ali to bi privuklo pažnju. Naročito Ismene i Myrrhe. Sjetio se svoje izjave pred njima, prilikom vjenčanja nekog velikog vojvode, kako on ne bi nikada pristao na brak sa ženom koja mu ne bi bila ravna. Jer tada njegova djeca ne bi službeno mogla naslijediti njegovo plemstvo. »Osim toga, ja nisam od onih koji bi sklopili takav brak« - nadodao je tada i tog se sada prisjetio. Ako bi se dakle, nakon takve izjave, oženio kćerkom običnog šumara, ne bi li lukava i dosjetljiva gospoñica Nadopoulo, odmah pomislila na neku tajnu. Ne bi li joj napokon uspjelo saznati istinu? Dugo je razmišljao o tome, ne nalazeći zadovoljavajuće rješenje. Ipak nije želio da Lilija, njegova draga i osjetljiva Lilija, postane cilj ogovaranja, to više, što je sudeći po Hofnikovu pismu, ona već nešto i naslutila i patila zbog toga. A bilo je preuranjeno već sada nešto pokušati kod grofa Seminkhofa. Za vrijeme njegova boravka u Velajni, Wladimir je imao dosta prilike i vremena da prouči tog čovjeka i spozna snažan grofičin utjecaj nad njim. Nije se prevelikom žurbom smjelo dovesti u opasnost krajnji cilj, rezultat njegova posredovanja kod Lilijina oca. »A ipak ne želim da ona pati!« pomislio je. - Neću je sigurno ove zime ostaviti u Stanici. Njezino zdravlje zahtijeva drugu klimu. Nastanit će se s Irinom u nekom toplijem kraju... Možda u mojoj vili na Krimu. Ili na francuskoj obali. Ja ću je posjećivati. Da, to će biti najbolje. Odmah je o tome pisao Liliji, javljajući da će se o svemu dogovoriti i poduzeti sve potrebno za vrijeme njegova boravka u Stanici oko sredine mjeseca. »Čuvaj se, to je najvažnije! Ne brini nepotrebne brige, draga moja Lilia! Ti znaš da si ti sva moja ljubav i ja ću te štititi. Ako ti nešto smeta ili ti se ne sviña, piši mi! Smjesta ću sve urediti. U to možeš biti uvjerena, najdraža moja.« Hofniku je princ pisao mnogo odreñenije. »Nañi mi krivce i ja ću ih kazniti. Nikada to neće zaboraviti.« Iako je znao dobro vladati samim sobom, Wladimir je ipak postajao rastresen i nezainteresiran za sve što ga je okruživalo. To su opazili i njegovi gosti, koji su pomno pratili njegovo raspoloženje. Grofica Sanczo je već svima pričala o portretu na njegovu pisaćem stolu. Takve su promjene u čovjeka kao što je bio on, odavale veliku strast. Tako je sudila i princeza Aleksandrina saznavši za sve to od svoje pratilje. Ona ništa o svemu tome nije znala, jer nije zalazila nikada bez razloga u sobe svog unuka. Njegovo hladno držanje nije naime omogućavalo prisnije veze. To joj je saznanje bilo neugodno. Željela je da se Wladimir napokon odluči i oženi se svojom sestričnom, velikom vojvotkinjom Anom, koja je bila lijepa, pametna i zaljubljena u njega. On nije odbio taj njen plan, ali je rekao kako o tome ne želi ozbiljno razgovarati bar još dvije-tri godine. - Tada će Ani biti dvadeset i dvije godine. Onda ćemo vidjeti - odgovorio je odlučnim tonom koji nije dopuštao suprotstavljanje. Princeza više nije izustila ni riječi. Ipak je gajila nadu da će se njezin plan ispuniti. Wladimir nije doduše bio zaljubljen u veliku vojvotkinju, no cijenio je njezinu ljepotu, otmjenost i živahnost duha. Nije joj bilo nepoznato ni to da su se u Wladimirovu životu pojavljivale samo prolazne avanture. Ali ovog puta, sudeći po onome što se moglo primijetiti, radilo se o oz-, biljnom osjećaju. Neće to valjda osujetiti ostvarenje braka kojeg je ona priželjkivala? Jednog je jutra princeza srela u velikom predvorju palače Wladimira. Upravo se vraćao s jahanja u pratnji nekolicine gostiju. Ona im je odzdravila i pružila princu ruku. On se nagnuo i lagano je poljubio. - Primila sam dražesno pismo od tvoje sestrične Ane. Pita u ime cijele obitelji, nećeš li im ukazati čast i provesti idućeg mjeseca neko vrijeme s njima. - Sigurno neću. Odgovorite im kako želim, ali ne mogu se odazvati njihovu pozivu. U to vrijeme više nisam slobodan. Protiv svog običaja princeza mu je pokušala prigovoriti. - Ipak bi možda mogao otići na osam dana, dragi Voloña ... - Nemoguće! Osim toga, napustit ću Ve-\ lajnu za nekoliko dana, jer me drugdje čekaju poslovi. Hoćete li biti tako ljubazni i brinuti se za naše goste, dok oni ne odu? - Napustiti Velajnu? Ali... zar se nećeš vratiti? - Možda i neću.

Nakon tog lakonskog odgovora, Wladimir je krenuo galerijom prema svojim sobama, ostavljajući princezu Aleksandrinu iznenañenu zbog najave odlaska, iako je bila navikla na nenadane odluke svog unuka. Princ, koji se činio zabrinut, otišao je u svoju radnu sobu i pozvonio tajniku. Već tri dana nije stiglo ni jedno pismo od Lilije, pa se stao zabrinjavati. Ali Ivan Seminič je donio dvije poruke iz Stanice. Kratko Lilijino pismo, i pismo starog šumara. Lilia je pisala: »Dragi moj Voloña! Dogodila se velika nesreća. Moja jadna Irina iznenada je umrla prije dva dana. Jedva je stigla izgovoriti: »Bože, smiluj mi se!« Danas ju je Nikolaj Stepanovič odveo na posljednji počinak. Ja ga nisam mogla pratiti, jer sam imala groznicu. Zbog uzbuñenja i umora. Odmorit ću se, pa će proći. Mislim na to da ćemo se uskoro opet vidjeti, dragi moj Voloña! Ta mi je pomisao najbolji lijek u mojoj boljetici. Ubogi Hofnik je neizmjerno tužan. Draga, odana Irina! Oprosti mi moj prijatelju i zaručnice, što ti danas tako kratko pišem. Ali ja sam tako umorna! Možda ću se sutra osjećati bolje. Utjehu za sve nalazim jedino u tvojoj ljubavi.« »Uboga moja mala!« pomislio je Wladimir. »Tamo je posve sama i bolesna! Moram smjesta otići k njoj.« Otvorio je Hofnikovo pismo. On mu je pisao da je smrt Irine duboko potresla Liliju. Morala je leći u krevet, pa nije mogla ni prisustvovati sahrani svoje vjerne služavke. »Liječnik koga sam pozvao, ponovno me uvjeravao da bi ona brzo ozdravila kada bi promijenila klimu. I kada bi bila okružena pažnjom i ljubavlju. Usuñujem se kazati da joj to ovdje nije nedostajalo. No, naša je kuća siromašna i neudobna, a naša se mala grofica potajno, nakon smrti gospoñe Fabien muči zbog svoje budućnosti. Sada je u tom pogledu mirnija, imajući povjerenje u vas. Ali još postoji i ono o čemu sam vam pisao u svom posljednjem pismu. Liliju Andrejevnu su uvrijedili...« Princ se ljutito trgnuo. »Netko je uvrijedio moju Liliju? Taj će mi to skupo platiti!« »Vjerujem da bi se lako moglo otkriti odakle ta ogovaranja potječu« - nastavio je Hofnik. "Wladimir se ponovno prekinuo, pomišljajući ljutito: »Stari glupan ne navodi imena! Mogu ih pogoditi. Sumnjam na Streitnoffovu kćerku a i na njega samoga. Njegov lukav izgled nije nikada odavao ništa dobra. Sigurno su me uhodili kada sam odlazio u šumsku kuću.« Da su Dunja i njezin otac mogli vidjeti tog trena izraz prinčeva lica, zadrhtali bi od straha. Nalaktio se na pisaći stol i dugo razmišljao promatrajući nasmiješen Lilijin portret. Već je prije nekoliko dana gotovo sigurno odlučio da će sklopiti tajni brak, u očekivanju ureñenja društvenog položaja mlade grofice Seminkhof. Pisma koja je primio samo su ubrzala njegovu konačnu odluku. Naravno, bio je svjestan svih neugodnosti koje su iz toga proizlazile. Prije svega čudan položaj u kome će se Lilia naći. No s druge strane, na taj ju je način mogao bolje zaštititi, imajući pravo živjeti kraj nje. Osim toga, bilo je potpuno nemoguće da zbog svog zdravstvenog stanja ostane sama sa starim Hofnikom u onoj žalosnoj siromašnoj kućici usred šume. Liječnik je kazao da joj je potrebna njega i pažnja. Gdje će naći bolju, nego kraj njega. Bila je njegova jedina ljubav i on joj je htio pružiti drugačiji život. Lilia je neprekidno bila prisutna u njegovim mislima. Postajala mu je sve draža. Bio je naučen uvijek ostvarivati svoje odluke bez odlaganja, pa bi mu teško bilo čekati dok mladu djevojku priznaju za groficu Elizabetu Seminkhof. Ona je smjesta morala postati njegova. Ali zbog toga trebalo je poduzeti izvjesne mjere. Wladimir je, nakon što je pismom najavio zaručnici svoj skori dolazak, pozvao glavnog upravitelja Voglina. Ukratko je objasnio tom odanom čovjeku što je očekivao od njega. - Oženit ću se potajno mladom djevojkom iz vrlo otmjene obitelji, koja zbog ozbiljnih razloga mora skrivati svoje ime. Čim se vjenčamo odvesti ću je u Francusku, gdje želim nepoznat provesti prve dane našeg braka. Ti ćeš sutra otputovati prema Cannesu i Nici i tamo nam naći stan, ali izvan središta, na osamljenom mjestu. Ne želim se izložiti znatiželji. Neću ti dati nikakve druge naloge u vezi s tim, jer ti poznaješ moj ukus, pa znam da će sve biti u redu. - Učinit ću sve moguće da vas zadovoljim. - Izaberi poslugu meñu najdiskretnijim ljudima. Njima ćeš objaviti našu zakonitu vezu. Ali upozori ih

da ne dozvoljavam nikakva brbljanja u vezi s tim. Kaznit ću i najneznatnije ogovaranje tako da će se krivac sjećati toga cijelog života. Uostalom i sami znaju kako kažnjavam preduge jezike. Ali ti ćeš im to naglasiti, jer će možda netko izvana nastojati nešto iz njih izvući. - Ne bojte se, ja ću ih upozoriti! - Još nešto! Želim vjenčanu haljinu i veo moje majke. Znaš li gdje se nalaze? - Vjerojatno u vašoj gradskoj palači. Sigurno je Stepanida Petrovna upoznata s time. - Pošalji mi je smjesta kako bih se raspitao ... I reci mi, gdje se nalaze pregledani računi upravitelja Stanice? - Mihajlo Markof, koji je za to zadužen, nije mi još poslao izvještaj. Ali vrijeme, koje mu je potrebno za taj zadatak, već je gotovo isteklo. - Pošalji mu smjesta pismo! Neka mi za dva-tri dana podnese izvještaj. Princ je otpustio upravitelja, koji je bio iznenañen onim što je čuo. Wladimir je brzo stvorio svoj plan. Sutra će otputovati u Petrograd i poslat će Jorela po vjenčanu haljinu. Želio je da Lilija obuče na vjenčani dan haljinu njegove pokojne majke. Zatim će otputovati u Stanicu, i čim će se njegova zaručnica bolje osjećati on će obaviti svadbu. Nakon toga će zajedno otputovati u Francusku. Ostalo je još samo pitanje svjedoka. Jedan će biti njegov tajnik. A i drugog je "Wladimir već odabrao. Bio je to pukovnik Korf, čiju je diskreciju dobro poznavao. Pogledavši Lilijin portret, prošaptao je smiješeći se: - Doskora ćeš biti moja, lijepa košuto, i ja ću te usrećiti, vidjet ćeš! * * * Kada je Streitnoff začuo za skorašnji dolazak princa i jednog pratioca, osjetio je kako raste njegovo uzbuñenje, koje ga je već neko vrijeme mučilo. Naročito od onog dana kada je saznao da je smijenjen poštar zbog prekršaja službene tajne. A ono što su učinili on i njegova kćerka bilo je još mnogo gore! Kakva će dakle biti njihova kazna, ako gospodar ikad sazna zato? U svom strahu upravitelj se oborio na Dunju. - Vidiš li, ja sam te upozoravao da budeš oprezna, da ne ogovaraš i ne klevećeš tu mladu djevojku! Njegovo visočanstvo se vraća da bi je posjetilo. To je posve jasno, a ona će mu se smjesta na nas požaliti. Dakle ... dakle ... Samouvjerena Dunja pretvarala se kao da očevom strahu ne pridaje veću važnost. No bila je uplašena zbog mogućih posljedica svoje zlobe. Naime, poštar joj je jednog dana, ne misleći ništa zlo, izrazio svoje čuñenje zbog dopisivanja Hofnika i tajnika njegova visočanstva. Nitko u tome ne bi vidio nikakvo zlo, niti bi zaključio nešto zlo o Liliji, koju su svi cijenili, kada Streitnoff ovi ne bi posvuda okolo stali širiti svoja klevetanja. U tome se naročito isticala Dunja. Cak je jednog dana uvrijedila Liliju susrevši je u šumi. Mrzila je tu lijepu djevojku. Naročito otkada je privukla prinčevu pažnju. Govorila je samoj sebi kako će princ, naučen na mnogobrojne i prolazne avanture, ubrzo zaboraviti Hofnikovu štićenicu. Zbog toga ga neće zabrinjavati mnogo što je ona bila krivac da se okaljala čast te žene. Prema tome, nije vidjela nikakve opasnosti u tome ako svima otkrije da se eto niti ta savršena i sveta Lilija Verine nije mogla oduprijeti princu Wittengratzu. Ali kazna koja je zadesila poštara, otkrila je kako princ ne dopušta klevetanja o svojoj vezi s Lilijom. Iznenada je nestalo Dunjina mira. A evo, sada je i najava prinčeva dolaska, dokazala Streitnoffu i njegovoj kćerki da je on još uvijek volio Uliju, a oni da su učinili najveću grešku oborivši se na nju. I tako je Streitnoff jedva potisnuo svoj strah, kada se pokorniji nego ikada i s najdubljim naklonom približio princu i poželio mu dobrodošlicu. Wladimira je pratio pukovnik Korf u civilnom odijelu. Iza njih je skakao Yamil. Streitnoff se instiktivno povukao nekoliko koraka, što je privuklo pažnju psa. Ispružio se na zemlji i stao režati. Upravitelj se, blijed od straha, povukao još nekoliko koraka. Princ se prezirno nasmijao, pogledavši strogo zastrašenog čovjeka. - On te očigledno ne voli. To je los znak... Evo još jednog koga pas ne podnosi, Platon Kirilovič. Druga je bila gospoñica Nado-poulo, sjećate li se? Pukovnik Korf, kome su te riječi bile upućene, odgovorio je sa smiješkom: - Savršeno se dobro sjećam. Životinje osjećaju priroñenu antipatiju prema nekim osobama. Wladimir se uspeo uz nekoliko stuba koje su vodile prema predvorju, dok se Yamil digao i pošao za svojim gospodarom.

Pola sata kasnije Wladimir je napustio dvorac i krenuo prema kući u šumi. Lilia, koja ga je bila ugledala s prozora, otvorila je vrata i bacila mu se u naručaj. - Voloña! Kako si dobar što si tako brzo došao! - Znaš dobro da ništa drugo ne želim od dana kada sam te napustio. Poljubio je njezino lice koje je pocrvenjelo i njezinu svijetlu kosu crvenkasta odsjaja. No, na prvi je pogled primijetio kako je omršavila i izgledala umorno s dubokim kolutovima ispod očiju koje su ga tako radosno gledale. - Tako sam sretna, Voloña! Čini mi se kao da sam ponovno oživjela. Smrt moje uboge Irine bila je tako težak udarac za mene. - Draga moja, proživjela si teške časove! Za to sam vrijeme ja drhtao od nestrpljivosti što nisam u tvojoj blizini. Ali sada je tome došao kraj. Doñi, kazat ću ti što namjeravam. Odveo ju je u malu sobu, na njihovo uobičajeno mjesto, i sjeo kraj nje. Rukom je nježno privukao njezinu glavu na svoje rame. - Slušaj, ljubavi moja, što sam odlučio. Čuvši ga govoriti o tajnom braku, Lilia se pomalo prestrašila. Kako to tako iznenada, a da nitko ne sazna za to? To nije moguće ... - Moguće je, uvjeravam te! Osim toga, to je jedino što nam preostaje. Ne možeš ovdje živjeti sama s tim starcem koji bi se svakog časa mogao razboljeti, ili čak tako naglo umrijeti kao Irina. Osim toga liječnik misli da ti je potrebna promjena zraka. A moram li dodati s kolikim nestrpljenjem očekujem da moja draga Lilia bude uz mene, da je mogu štititi i okružiti je svom mogućom srećom? Lijepe osjećajne oči spustile su se na trenutak pod njegovim strastvenim pogledom. Lilia je kazala tiho, dršćućim glasom: - Učinit ću što ti želiš. Vjerujem ti! I ponovno je pogledala Wladimira, a on je u tom pogledu mogao pročitati najdublje povjerenje. Spoznao je da je to ljubljeno dijete, čiste duše, spremno podnijeti sve žrtve za njega. Sve osim da mu žrtvuje svoju čast i savjest, što bi mnoge druge učinile. Ne skrivajući kako je duboko dirnut, on je poljubio njezine drhtave kapke. - Da, vjeruj mi, zaručnice moja, uskoro ćeš postati mojom ženom. Kunem se, nikada to nećeš trebati požaliti. Gledao ju je oduševljeno. Tako je divna bila njegova Lilia! Još mnogo dirljivija zbog svog omršavjelog lica i tamnih kolutova oko očiju. Ponovno je ugledao njezin smiješak, šarmantnu jednostavnost i priroñenu nježnost. Zbog toga je sad pomislio: »Bio bih čudovište, ako bih ikada izdao povjerenje tog djeteta!« Ali sada je više nego ikada osjetio kako treba okončati tu tako osjetljivu situaciju u kojoj su se oni nalazili, zbog osamljenosti u kojoj je mlada djevojka živjela i zbog toga što je zaštitu mogla naći samo u njemu. Sve je to naglašavalo potrebu za tajnim brakom, jer bi neugodnosti iz toga proizašle bile još uvijek manje od dugih tajnih zaruka. Wladimir je saopćio Liliji sve što je poduzeo za sklapanje braka i njihova budućeg života. Sada će smjesta poći do svećenika u Vrodnom kako bi s njim sve uredio za vjenčanje. Lilia je primijetila: - Možda ne bismo smjeli sklopiti brak na taj način? Wladimir se nasmiješio poput čovjeka koga zabavlja neka naivna primjedba. - A zašto, mala golubice? Tajni brakovi nisu zabranjeni ako imaju ozbiljan razlog. A naš je takav. Osim toga, od časa kada ja to želim ... I Lilia je primijetila na licu svog zaručnika onu ponosnu volju, kojom se obraćao i Hofniku, i koja ju je pomalo zabrinjavala. Odavala je samouvjerenog čovjeka, navikla da mu se svi klanjaju. Da, ona je zaboravila da svećenik ovisi o princu Wittengratzu, tako da će morati nestati sve poteškoće'koje bi se možda mogle pojaviti. Odgovarajući na pitanja mlade djevojke, Wladimir joj je pričao i o njezinu ocu i njegovoj ženi, njezinoj maćehi, koju je opisao tako tamnim bojama da je Lilia uzviknula: - Moj ubogi otac sigurno je vrlo nesretan! Izgleda li tužno? - Da, vrlo! Ostario je prije vremena. Saznao sam da je sav imetak potrošen. To su učinile te dvije žene, grofica i njezina kćerka. Njegovo imanje Čevorik opterećeno je hipotekama, kao i njegova palača u gradu. Ukratko, on je uništen. - Ubogi, ubogi otac! Kakva ga sudbina još čeka ako mu ti ne uspiješ na vrijeme objasniti tko su te dvije žene.

- Ne boj se, uspjet ću! Možda će se čak nešto dogoditi što će mi omogućiti objasniti mu i prije tko si ti. No, htio bih pronaći onog vrtlara iz Čevorika, onog Ivana ... Sve do sada potraga za njim nije urodila plodom. Ipak, on je sada jedini svjedok, jer je Irina umrla. Ali vjerujem da će nam, uz veliku strpljivost uspjeti pronaći tog čovjeka. Sve do tada, draga moja, brinut ćemo se samo o tvom zdravlju ... i našoj sreći! Tog su se časa otvorila vrata i Hofnik se pojavio na pragu. Zaustavio se i prinio ruku kapi. - Vaše visočanstvo! Oprostite, nisam znao! - Udi, Hofnik! Objasnit ću ti što smo odlučili. Starac se približio, gledajući žalosnim pogledom mladu djevojku, koja se nasmiješila svom vjernom sluzi. Ubogo dijete! Samo da preskupo ne plati te trenutke sreće. Slušajući prinčevo objašnjenje, Hofnik je jedva mogao sakriti svoja uzbuñenja i strah. Tajni brak? Nije li to bio način da laganije ostavi Liliju, kada mu ona dosadi? Sve je u toj izvanrednoj pustolovini ulijevalo nepovjerenje starom šumaru. Plašio se za djevojku ostavljenu njemu na brizi. No što je mogao učiniti da odvrati nesreću koja joj je prijetila? Zaštita koju joj je pružao postala je potpuno nevažna od trenutka kada se princ pojavio, i gurnuo ga u stranu. Ipak, ovog se puta šumar usudio staviti neke primjedbe. Ali hladan prinčev pogled zaustavio ga je. Princ je hladno odgovorio: - Lilija Andrejevna i ja dogovorili smo se o svemu. Ne trebaš poduzeti ništa u vezi s ceremonijom koja će se vjerojatno obaviti sutra uveče. Okrenuvši se prema zaručnici, dodao je: - Sutra poslije podne predstavit ću ti svoje svjedoke, Lilia! Sada te moram ostaviti, jer ću pozvati svećenika iz Vrodna. Ustao je, privukao ruku mlade djevojke svojim usnama i poljubio je. - Vratit ću se čim sve uredim. Do viñenja, draga Lilija! Eto, već sada bolje izgledaš. Sto kažete, Hofnik? Uistinu, obrazi su porumenjeli, a tamni ko-lutovi oko očiju nestali od sreće koja je uzbudila Lilijino srce. - To je istina, visočanstvo ... prava istina! Princ mu je dobacio ironičan pogled. Zatim je krenuo prema vratima. U času kad je izlazio, okrenuo se i naredio: - Doñi sa mnom, Nikolaj Stepanovič, moram razgovarati s tobom. Hofnik ga je poslušao. Nekoliko je trenutaka, pun poštovanja, hodao nekoliko koraka iza svog gospodara. Zatim mu se na njegov znak približio. Wladimir je zapitao: - Jesi li otkrio nešto u vezi onih kleveta o kojima si mi pisao? - Nemam pravih dokaza, visočanstvo! Klevete se šire sa svih strana. No, gotovo sam siguran da su začetnici... Šumar se prekinuo i stao oklijevati. - Dakle? - Plašim se da nekog krivo ne optužim ... I Princ je nestrpljivo slegnuo ramenima. - Sačuvaj svoje oklijevanje za neku drugu I priliku! Uostalom, vjerojatno ćeš spomenuti istu osobu u koju i ja sumnjam. To je Streitnoff, zar ne? - Da, Streitnoff, a naročito njegova kćerka. - Kazao si mi da je uvrijedila Liliju Andrejevnu? Kako? - Srela ju je jednog dana na šumskom putu i bezobrazno joj kazala: »Doista se znaš pretvarati! Zar ti sada princ više ne pravi društvo?« Ubogo se dijete uzbudilo, jer je dobro shvatila što je ta pokvarena osoba željela kazati. Nije o tome htjela pisati vašem visočanstvu, iako joj je to savjetovala Irina. - Irina je bila u pravu. Kazna će biti primjerna. Hofnik je zadrhtao od prinčeva pogleda. - Dakle, Streitnoff i njegova kćerka su začetnici tog klevetanja. Ima li još i drugih? - O tome ništa ne znam, visočanstvo! Naravno da su o tome brbljali posvuda okolo, opetujući riječi to dvoje zlih bića. No, ja vjerujem da su jedino oni odgovorni... Možda su oni to činili više iz pridavanja važnosti samima sebi, nego iz zlobe ... "Wladimir ga je suho prekinuo. - Sto to govoriš? Sigurno ni ti sam u to ne vjeruješ. Oboje, otac i kćerka radili su s predumišljajem. On da bi zadovoljio svoju zlobu, a ona iz ljubomore. Ja u to uopće ne sumnjam. Uostalom, kaznio bi

ih, ma iz koga razloga to činili, jer nanose štetu budućoj princezi Witten-gratz ... A sada mi još jednom kaži što je liječnik savjetovao za njezino zdravlje? - Potrebna joj je njega i blaža klima! Te duševni mir, jer je vrlo osjetljiva. Starčev je glas pomalo zadrhtao na te posljednje riječi. - Dobro! Pokret rukom dao je starcu na znanje da se može povući. Ali kada se povukao korak, princ ga je pogledao i nasmijao se. - Ti se za nju bojiš, Hofnik! Sigurno u njoj vidiš najnesretniju od svih žena. Iznenañeni je Hofnik ostao bez riječi, pa je Wladimir dodao: - Govori iskreno, dopuštam ti! - Tako je visočanstvo! Bojim se! Meñu vama ima toliko razlike... a osim toga... Mlada gospodarica je tako puna povjerenja ... toliko bi patila ... Ne znam kako da vam objasnim ... Patila bi užasno ... ako biste promijenili svoje osjećaje prema njoj. Wladimir se nasmiješio i položio ruku na starčevo rame. - Ne boj se, neću se predomisliti! Što se tebe tiče, sve ti opraštam u znak priznanja što si tako dobro obavio svoj zadatak. Kazavši to, udaljio se ostavljajući iznenañenog Hofnika. Vrativši se kući, Wladimir je rekao nekoliko riječi pukovniku Korfu, a zatim je krenuo u crveni salon. On mu je služio kao radna soba za vrijeme boravka u Stanici. Zvoncem je pozvao Jorela, i on se smjesta pojavio. - Sto si uradio? - Kao što ste mi naložili, promatrao sam onu mladu osobu i vidio kako je izmeñu drveća uhodila vaše visocanstvo. Stao sam tada pred nju i kazao: »Znatiželjni ste, lijepa moja! Njegovo visocanstvo to ne voli!« Sabravši se, nakon nekoliko trenutaka, ona je htjela sve zanijekati. Ali, ne slušavši je, doveo sam je ovamo. - Dobro, pozovi i njezina oca! Zatim ih dovedi ovamo! Nekoliko trenutaka kasnije upravitelj i Dunja ušli su u pratnji Jorela. Princ, sjedeći za pisaćim stolom, gledao ih je tvrdim pogledom. Oni su bili blijedi i drhtali su, ne usuñujući se pogledati gospodara. Yamil je zarežao. Wladimirova ruka, koja je ležala na psećoj glavi, zadržala je životinju spremnu na skok. - Sto je dakle, Streitnoff, i Dunja Petrov-na? Jeste li zaboravili da ljudi u mojoj službi moraju biti gluhi, slijepi i nijemi? Upravitelj je tiho odgovorio: - Ne znam što ... što nam visocanstvo prigovara? - To savršeno dobro znaš, bijedni lažljiv-če! A i tvoja kćerka zna zašto je ovdje. Prava bezobraznost, Dunja Petrovna, špijunirati me! Sada je Dunja pocrvenjela i promucala: - Nisam špijunirala, visocanstvo! To je zabuna ... Zašutjela je dršćući zbog njegova prezirnog pogleda. Kao da je nije čuo, princ je nastavio, obraćajući se Streitnoffu: - Sto se tebe tiče, tu ima i drugih stvari. Dao sam pregledati tvoje račune u vezi s upravljanjem imanjem. Sve je pažljivo pregledano. Dokazano je da si me potkradao, što će te daleko dovesti, vjeruj mi! Suci će s tobom postupati veoma strogo. Osim toga prognat ću tvoju obitelj s mojih imanja i zabraniti joj povratak. Streitnoff je pozelenio i promucao: - Oprostite, visoČanstvo! Smilujte mi se! Dunja je oponašala oca, i pružila prema princu sklopljene ruke. - Da, smilujte se! Nisam znala ... - Dosta gluposti! Povucite se, i pazite da se više ne moram ljutiti ni na jednog od vas, jer ćete tada biti kažnjeni najtežom kaznom. Naročito ti, Dunja! Kaznit ću te na način kako su stari gospodari Stanice nekada kažnjavali krivce. Dunja je zadrhtala, kao da je već osjetila na leñima bič kojim joj je zaprijetio princ Wit-tengratz. Dobro je znala kako on, usprkos carskom ukazu i zabrani, još ponekad kažnjava tjelesnim kaznama. Njegovo je lice u tom času govorilo da od njega ne treba očekivati nikakvu milost. Jorelu, koji je sam ostao u sobi, Wladimir je naredio:

- Izvedi te ljude i predaj Streitnoffa Ifniku. Neka ga dobro čuva sve do časa kada ću ga predati u ruke policiji. Zatim mi pošalji Ivana Seminiča. Želim mu narediti da se pobrine za sutrašnji odlazak s imanja obitelji Streitnoff. Streitnoff i Dunja, s pogledima pobijeñenih zvijeri, otišli su dršćući. Naročito je bijedan bio otac. Dunja je, iako dršćući od straha, ipak vapila za osvetom: »Osvetit ću se! Osvetit ću se toj Liliji, zbog koje nas je gospodar otjerao u bijedu i sramotu!«

V Iduće večeri, oko pola noći, župnik u Vrod-nom očekivao je u crkvi budući mladi bračni par. Crkva je bila slabo rasvijetljena kako se ne bi izazvala pažnja. Župnik je bio uzbuñen i ustrašen, jer mu se to potajno sklapanje braka nije sviñalo. Hofnik, naime nije mogao izdržati, a da mu ne saopći svoj strah i sumnje, koje je svećenik dijelio s njim. Ali ni on, kao ni stari šumar, nisu znali kako bi mogli spriječiti princa da se na taj, očigledno ipak zakonit način, domogne mlade djevojke. »Ako je iskren - pomislio je svećenik - njegovo je vladanje zaista dostojno pravog plemića u tim okolnostima. Jer konačno imao je u svojoj vlasti tu mladu djevojku i nije bilo potrebno da se trudi vratiti joj naslov grofice Seminkhof. Ali ne mogu potisnuti sve sumnje ... Plašim se kako će se to ubogo dijete uskoro vratiti ovamo, napušteno i očajno. Duboka ljubav njezina srca poslužila bi tada samo za kratkotrajnu zabavu tog tako nestalnog plemića, odanog uživanjima!« - Nažalost! On tu nesreću nije mogao spriječiti! Ma što se kasnije dogodilo, Lilia će ipak pred Bogom i pred ljudima biti uvijek zakonita supruga princa Wittengratza. Mlada je zaručnica ušla u pratnji Hofnika. Ona je željela da stari šumar zauzme mjesto njezina oca. Wladimir, koji se isprva bunio, morao je pristati kada mu je stala žalosno prigovarati: - Zar ne shvaćaš zašto ja tako postupam? Tom starom čovjeku dugujem veliku zahvalnost jer me je prihvatio, podigao me i brinuo se za mene. Lilia je nosila haljinu od predivnog srebrenog brokata. Veo od skupocjene čipke padao joj je oko blijedog lica. Ovo je bila vjenčana haljina Wladimirove majke. On je želio da je ona od-jene, maločas je čak stavio oko njezina vrata predivnu ogrlicu od bisera što su je nosile samo žene prvaka obitelji. Govorio je, kako će na taj način, usprkos tajnom braku, odvesti nakon svadbe sa sobom pravu princezu Wittengratz. Hofnik je teška srca hodao poput automata. On nije mogao povjerovati kako će se nešto tako nevjerojatno zaista izvršiti. Ipak je, ugledavši Liliju, tako prekrasnu u plemićkoj haljini, osjetio kako se sada pred njim nalazi neko drugo biće. Prava plemkinja koja je dijelila sjaj što.ga je oko sebe širio Wittengratz. »Bože, ne dopusti da ona zbog njega pati« - zaklinjao je on, promatrajući ponosna princa kraj Lilije. Mlada zaručnica je klečala i žarko molila. Pred njom se otvarao novi život, i ona se pomalo plašila pred svim nepoznatim što ju je čekalo. Naravno, ona je ljubila Wladimira i nije sumnjala u njegovu duboku ljubav. Ipak je tih posljednjih dana osjetila nešto nalik na strah kada se sjetila kako će on uskoro postati njezin gospodar i odvesti je daleko odavde, kamo on to bude želio. U skromnoj kući u šumi, ona je uvijek živjela mirno, okružena ljubavlju. Kakav će biti njezin život kraj tog šarmantnog princa kad je odvede iz njezine osame i učini princezom iz bajke? No, to nije bila duboka uznemirenost koja je mučila Liliju, jer je imala puno povjerenje u njega. »Užasno povjerenje« kako je to smatrao Hofnik. Starčevo razmišljanje prekinuo je njegov gospodar koji mu je dao znak da donese krzneni ogrtač, što ga je nabavio u Petrogradu za svoju zaručnicu. Videći kako pažljivo stavlja na Lilijina ramena ogrtač od samorovine, Hofnik je pomislio: »Ipak je pažljiv prema njoj! Samo da tako i nastavi!« Kada je vjenčanje bilo obavljeno, mladi se par popeo u jednu od dviju kočija što su ih čekale. Svjedoci i Hofnik sjeli su u drugu. Prva je brzo odvezla princa i Liliju u šumsku kućicu. Mlada je žena podrhtavala usprkos krznu u koje je bila zaogrnuta. Bila je blijeda kao da će se onesvijestiti. Na uzbuñeno Wladimirovo pitanje, odgovorila je: - Nije mi hladno, samo sam vrlo umorna. A zatim ta prazna, hladna crkva ... Ja sam bila tamo sama, bez roditelja, a imam živa oca ... To je žalosno, Voloña! Suze su joj navrle na oči, a njezine su usne zadrhtale. Tko bi prepoznao u onom hladnom, nepovjerljivom čovjeku, ovog nježnog supruga što je I tolikom ljubavlju tješio svoju tužnu suprugu? Kada je ko'čija zastala ispred kuće, Lilia se već smiješila,

zaboravivši u Wladimirovom zagrljaju bolni utisak koji je svadba ostavila na nju. Čim je ušla u malu sobu, osvijetljenu skromnom svjetiljkom od mjedi, Terri se bacio na nju i stao se trljati o njezinu skupocjenu haljinu. Mlada se žena prignula i stala ga gladiti, šapćući: - Ubogi stari psu! Bit će mi žao što te više neću vidjeti... Istog se časa sjetila onog dogañaja ispred kuće. Je li to moguće da je onaj nemilosrdni čovjek, sada njen ljubljeni suprug? Da su one tamne, ljutite oči ove iste koje su je gledale s takvom ljubavlju i nježnošću? Wladimir je privukao Liliju u svoj zagrljaj, zapitavši je svojim dragim glasom: - Zašto si ponovno uznemirena, draga moja? - Sjetila sam se časa našeg poznanstva... I onog dana kada si bio tako okrutan prema mom starom, dobrom Hofniku. Oh, Voloña, ne budi nikada više takav! Stajala je u krugu svjetlosti što ga je širila svjetiljka. Njezina je haljina sjala srebrenkastim sjajem. Izmeñu čipaka bluze provirivali su biseri. Njezina kosa i njezin veo doticali su Wladi-mirovo lice, a na mladom licu blistale su uzbuñene oči. Wladimir ih je umirio poljupcem, šapćući joj: - Nemaš se čega plašiti, jer ja te ljubim. Zaboravi onaj dogañaj i ne gledaj ništa do moje ljubavi, koja ti nikada neće ništa odbiti. Kada se Hofnik nešto kasnije vratio drugom kočijom, otprativši prije toga pukovnika Korfa i tajnika u dvorac, on je našao princa samog u sobi. No gotovo u isti čas pojavila se Lilia u kostimu što ga je prošli mjesec sašila uz pomoć Irine. Prišla je starom šumaru, zagrlila ga i poljubila njegove izborane obraze. - Do viñenja, Nikolaj Stepanovič! Vratit ću se, princ mi je to obećao. - Neka vas Bog blagoslovi, gospodarice! Vi ste bili radost ove uboge kuće. Uzbuñenje je zagušilo starčev glas, a suza mu se stala kotrljati niz obraz. Wladimir mu je blago kazao: - Nikada neću zaboraviti da je grofica Seminkhof bila sretna ovdje. Ma što ti bilo potrebno, obrati se bez oklijevanja meni. Kako bih ti zahvalio na tvojoj odanosti isplaćivat će ti se od danas renta od dvije tisuće rubalja, pa ćeš svoj posao obavljati samo zato da ti ne bi bilo dosadno. Glavni šumar dobit će nalog s tim u vezi. Starac je stao mucati, ljubeći ruku svog gospodara: - To je odviše, visočanstvo ... odviše! Ali Lilia, s očima punim suza, kazala je živahno: - Ne, ti si to zavrijedio, dragi moj, Hofnik! Princ zna kakve su moje želje! I toplim je pogledom zahvalila Wladimiru. Iskreno govoreći, on je više želio usrećiti svoju ženu, nego nagraditi starca. Hofnik je to shvatio. Videći kako se kočija udaljuje, on je duboko uzdahnuo: - Da, on je ljubi!.. . Ali, do kada?

VI Iz Velajne, Seminkhofovi su krenuli na svoj posjed Čevorik uz obalu Volge. Doskora će taj posjed trebati prodati na zahtjev vjerovnika. Grof Seminkhof se pitao gdje će naći posljednje utočište, i gdje će živjeti on i njegov kljasti sin. U tu ga je situaciju dovela Ismena Nadopoulo i njezina kćerka Myrrha, koju je uzdržavao od prvog dana kada je postao njezin očuh. Bez ikakvog obzira te su žene bile široke ruke i nemilosrdno trošile, te se veliki grofov imetak otopio poput snijega na suncu. Nastojanja da ih u tome spriječi dovodila su samo do neugodnih scena. Odviše slab da bi se mogao suprotstaviti Ismeni, grof se sada predao nekoj vrsti fatalizma koji ga je odvodio u potpunu propast. Spretna je grofica razmišljala kako da se spasi iz te poplave. Cim ona i njezina kćerka više ne budu mogle izvlačiti korist za sebe, one će napustiti svoju žrtvu i potražiti prihod u igrama na sreću. Na taj način namjeravale su osigurati sredstva za lagodan, elegantan život, koga se nisu mogle odreći. Prije svog vjenčanja Ismena je bila stalni gost kasina u Monte Carlu. Ponovno će početi živjeti životom pustolovke sa svojom kćeri, dok ona ne nañe bogatog muža. Iako je mrzila Čevorik, Ismena je ipak pristala provesti ovdje nekoliko tjedana prije odlaska u Petrograd. Naime, sredstva im ove godine nisu dopuštala odlazak na zimovanje. Myrrha, vrlo nervozna i bolesna nakon boravka u Velajni, tražila je samo mir i samoću, što je u Cevoriku nalazila u izobilju. I tako je taj stari, napušteni dom ponovno na kratko vrijeme oživio. Grof je lutao sobama, namještenim elegantnom jednostavnošću, tražeći uspomenu na nježnu i ljubljenu ženu, umrlu tako

mladu, kao i na njezino dijete. Tražio je uspomenu na one divne dane ovdje provedene. U zrcalima vidio je odraz svog pognutog lika, sumornog lica i gotovo posve sijede kose. Godinama je već patio u tišini, shvaćajući koliko je pogriješio, učinivši lijepu udovicu groficom Seminkhof. Saznanje o tome koliko je slab još je povećavalo njegovu tajnu patnju. Cesto bi, šećući se parkom, gurao pred sobom kolica u kojima je sjedio mladić od šesnaestak godina. Bio je to njegov sin Serge. Svu je svoju pažnju posvećivao tom djetetu, za koga se majka nije brinula. Ali to je za njega bio još jedan bol više. Myrrha, je poput duše u čistilištu, obilazila posjed. Njezina probuñena strast nije joj davala ni časak mira. Neprekidno je mislila na princa Wittengratza. Pitala je samu sebe: »Gdje je on tog trenutka? Da li je možda kraj nje?« U njoj je gorjela vrućica mržnje i očaja. Nadala se smiriti u toj samoći, ali to joj nije uspjevalo, što je mogla ustanoviti i njezina majka nakon petna-estdnevnog boravka u Čevoriku. Myrrha je slegnula ramenima, čuvši svoju majku i bijesno prošaptala: - A što meni još uspijeva? Ništa, ništa! Nekoliko je trenutaka šutjela, mračna pogleda. Zavaljena u naslonjač, položila je na koljena vrlo bijele ruke, dosta snažne kao što su bile i ruke njezine majke. Napokon se uspravila i odlučno rekla: - Otputovat ću u Stanicu. Tamo ću se raspitati ... Ismena je ispustila vezivo što ga je držala meñu spretnim prstima. - Poludjela si! Poduzeti taj dugi i skupi put, a da možda ništa ne postigneš? To ti neću dopustiti, mala moja! Myrrha je lupnula nogom o pod. - Dopustit ćeš, jer ja moram nešto poduzeti ... Poludjet ću, budem li ovdje sjedila skr-štenih ruku. Moram saznati tko je ta žena. - Ali Stanica je daleko. Možda ne postoje nikakve veze. - Znam da je najbliži grad Volensk. Tamo ću se zadržati i raspitati... Reći ću da sam strankinja koja želi upoznati onu predivnu šumu. Ti ćeš poslati Maruliju sa mnom. Ona može biti vrlo korisna za istragu, jer će privući manje pažnje od mene. - To je ludost! To ne mogu dopustiti! Usprkos majčinom protivljenju, Myrrha je otputovala idućeg tjedna u pratnji grčke sobarice. Grofu su kazali kako na nekoliko dana odlazi nekoj prijateljici. Nakon četrdeset i osam sati putovanja željeznicom, ona je stigla u Volensk. Uz dosta poteškoća stigla je i do Stanice. Počeo je padati prvi snijeg, i užasno je blato pokrivalo ceste. Vozila koja su se mogla iznajmiti bila su rijetka, a njihovi vlasnici nisu željeli mučiti svoje konje tako teškim putovanjem. Napokon je spretna Marulija našla nekog trgovca kojeg su njegovi poslovi vodili u Vrodno. Pristao je da i njih poveze. Od tog uslužnog čovjeka nastojala je Myrrha, za vrijeme putovanja, izvući neke obavijesti. Saznala je da se princ Wittengratz početkom studenog vratio u Stanicu. - I tada je istjerao svu obitelj upravitelja, a njega predao policiji. Optužio ga je zbog pronevjere. Govori se potiho i o tome da su upravitelj Streitnoff i njegova kćerka odviše brbljali. Princ baš nije nježan prema takvim osobama. - Pa što su oni mogli pričati tako važno? Trgovac je namignuo, otvorio usta da im odgovori, ali se predomislio i napokon kazao: - To ne smijem opetovati, jer bi to i meni moglo donijeti neprilika. Princ je vrlo moćan ... Kažu da će po njegovoj želji upravitelj biti poslan u Sibir. Možete zamisliti kako sada svi u Stanici i oko nje šute. Ali Myrrha je bila tako spretna da je od svog suputnika, još prije no što su stigli do šume, saznala ono što je željela: u šumskoj kućici živjela je neka krasna mlada djevojka tajanstvena porijekla, koju je princ posjećivao gotovo svakodnevno. Saznala je sve o tobožnjem dopisivanju starog šumara i prinčeva tajnika. Ćula je da je princ još jednom kratko boravio u Stanici, nakon čega nitko više nije vidio lijepu Liliju Verine. - Princ ju je vjerojatno poveo sa sobom -zaključio je trgovac. Myrrha je sada saznala sve što je željela. Preostalo joj je samo saznati to gdje se sada nalazi njezina suparnica. Ali to vjerojatno nitko u Stanici nije znao. Novi upravitelj nije bio prisutan, tako da Myrrha nije mogla razgledati dvorac, već se morala zadovoljiti šetnjom po šumi. U prolazu joj je trgovac, koji ju je vodio uokolo, pokazao Hofnikovu kuću. - Ovdje je stanovala Lilia Verine. Svi oni koji su je vidjeli tvrdili su kako bi joj po izgledu bolje odgovaralo živjeti u dvorcu.

Myrrha je bijesno pogledala skromnu kuću. Ovamo je dolazio onaj koga je ona ljubila, taj ponosni princ Wittengratz. Ta mu se Lilija morala doista sviñati kada se vratio po nju. Gospoñica Nadopoulo vratila se u Čevorik još uznemirenija nego prije. Tražila je od majke da se što prije vrate u Petrograd, a grof je, po svom običaju, pristao na to bez velika otpora, iako je volio živjeti na svom imanju punom uspomena. Stigavši u glavni grad, Myrrha je nastojala saznati gdje se nalazi princ Wittengratz. Nakon dosta poteškoća čula je da se princ od početka studenog nalazi u Nizzi. Vjerojatno je krenuo onamo nakon svog naglog odlaska iz Velajne. Nitko to nije razumio, pa čak niti njegova baka koja je od njega primila samo dva kratka pisamca bez ikakvih pojedinosti o njegovom boravku u Nizzi. Naoružana tim saznanjem, Myrrha je krenula prijateljici svoje majke, gospoñi Menkine, koja se upravo spremala otputovati u Monte Carlo. Ona je tamo boravila svake zime, zadovoljavajući svoju strast za igrom. Kao rezultat njihova razgovora, gospoñica Nadopoulo primila je petnaest dana kasnije ovu obavijest: »U Grand-hotelu stanuje samo tajnik princa Wittengratza, neki Ivan Seminič Strakoff, koji prima njegovu poštu. On odlazi svako jutro, a vraća se uveče. Ne zna se gdje je princ ... Njegova je jahta usidrena u luci Monaca. Ponekad nestane, i za nekoliko dana opet se pojavi jednako tako tajanstveno kao što je i otplovila. To je sve što za sada znam. Ali nastavit ću istragom, u to možeš biti uvjerena, draga moja.« Prošlo je više od tjedan dana prije no što je Myrrha primila i ovo drugo pismo: »Napokon sam nešto otkrila! U osamljenoj vili iznad Nizze, stanuje od početka studenog ruski par koji se naziva grofom i groficom Vot-schef. Stanuju tamo posve osamljeni, odlaze na duge šetnje. Neki koji poznaju princa Wittengratza, a vidjeli su tog tobožnjeg grofa, nisu oklijevali ni časa da ga poistovjete s princom. Mlada žena u njegovu društvu je predivna. Onaj, od koga sam sve ovo saznala, kaže da joj nema ravne. Zašto je princ ovdje inkognito? Tko je ova mlada tajanstvena osoba? Možda će mi to uspjeti saznati. Prvo ću nastojati vidjeti tu takozvanu groficu Votschef. Zbog toga ću sutra unajmiti kočiju i odvest ću se do vile »Silvije«. To je jedan od najljepših posjeda u okolici, okružen borovom šumom, sa divnim stablima naranača. Sjećam se da sam ga zapazila prije dvije godine za vrijeme šetnje. Mjesto je kao stvoreno za čovjeka koji se želi sakriti pred znatiželjnim pogledima. Ali možda će mojem pogledu ipak uspjeti prodrijeti.« Novo pismo dva dana kasnije: »Moja draga Myrrha! Da, ona je lijepa, prekrasna! A on je, čini se, vrlo zaljubljen, sudeći po njegovu pogledu. Mislila sam da sam došla uzalud, jer taj posjed ima nekoliko ulaza. Nisam stala ispred glavnog, lijepe kapije od kovanog željeza, već sam se sakrila kraj nekih malih vrata. Otisci koraka dokazivali su kako tamo često prolaze. Vrata vode u borovu šumu. Stajala sam tamo oko četvrt sata, kada su se vrata otvorila i izašla je neka mlada, vrlo otmjena žena. Ah, draga Myrrha, kakvo divno lice je imala! Njezina plava kosa, njen je najljepši ukras. Ta, dobro sam čula, ta mlada žena ne treba se plašiti da bi je itko napustio. Okrenula se prema princu koji je išao za njom i zatvorila vrata. On se nagnuo nad nju i rekao nekoliko riječi. Nasmiješila se, gledajući ga. Kakve oči! On ju je promatrao s najvećom ljubavlju. Mala moja, imam iskustva s muškarcima, i mogu ti kazati da je on potpuno zarobljen. Gledala sam za njima kako su nestajali kroz aleju pinija. Ta mlada osoba ima priroñenu dra-žest i izvanredno je otmjena. Ne može se zanijekati, ona i princ su savršeni par, kome bi se i stari Grci divili. Tražila si od mene istinu, Myrrha! Ja ću ti je i kazati, razmišljajući pri tome kako možda ne bi trebalo izazvati tvoju ljubomoru. Budi razumna, drago moje dijete, nastoj ga zaboraviti! Za njega si predstavljala samo kratku razonodu, jedan doživljaj više u životu tog čovjeka. Tješi se što će i ona ljepotica iz vile »Silvije«, ta lijepa neznanka, doskora upoznati svu bol napušteno-sti, kao što se to dogodilo već i tolikima prije nje.« Myrrha je bijesno zgužvala pismo, bacila ga daleko od sebe, uspravila se, blijeda, sjajnih očiju. - Otputovat ću u Nizzu, majko! Moram vidjeti tu ženu!... Moram je upoznati! Ismena je položila ruku na rame svoje kćerke. - Ne, Myrrha, ne! Ti si previše uzbuñena pa bi mogla učiniti neku ludost... neku glupost! Myrrha se tvrdo nasmijala. - Misliš li možda da bih mogla počiniti neki zločin? Ne, bit ču pametna, umiri se! Samo da je

uzmognem vidjeti! Bar za sada. Ne tvrdim da neču nastojati osvetiti joj se, i oteti mu je zato što me je prezreo. Grofica ju je i dalje nastojala odgovoriti, no napokon je pristala. Dva dana iza tog, Myrr-ha je, brzojavivši prijateljici svoje majke, otputovala iz Petrograda u Nizzu. Gospoña Menkine dočekala ju je na izlasku iz vlaka. Nije saznala ništa novo o stanovnicima vile »Silvije«. - Sutra čemo otiči onamo, kad ti toliko želiš vidjeti tu mladu osobu. Ali, možda nećemo imati sreče, kao što sam je ja imala prije nekoliko dana. - Onda ćemo se ponovno navraćati onamo, sve dok je ne budem vidjela. Gospoña Menkine se nasmiješila. - Taj princ Wittengratz zaista zna zaluditi žene! Neka se čuva ta lijepa neznanka tvojih šapa, tigrice moja! Bljesak je prošao Myrrhinim očima, a usne su se otvorile pokazujući niz oštrih, bijelih zubi. Gospoñica Nadopoulo je kazala promuklo: - Bogme, neka se čuva! Sutradan oko dva sata gospoña Menkine i njezina pratilica, ostavile su kočiju blizu vile »Silvije«, krenuvši cestom prema njoj. Myrrha je, bojeći se slučajnog susreta sa princom, zakrila svoje lice velom i obukla dugi, taman kaput. Doskora je ograda iskrsla pred obim ženama. Vila, lijepa zgrada u stilu talijanskih palača XVI stoljeća, uzdizala se usred divnog parka. Svi su prozori bili otvoreni. S jednog je neka služavka stresala jastuke, dok je sluga unosio u kuću pokućstvo koga su, radi čišćenja izvukli na veliku mramornu terasu. Gospoña Menkine je smjesta zaključila da se ne bi pospremala kuća u to doba, ako su gospodari prisutni. Ona je to kazala Myrrhi, i ona se smjesta uzbudila. - To je zanimljivo! Možda bismo mogli nešto saznati? - Pod kakvim izgovorom? Ne odgovorivši joj, gospoñica Nadopoulo je dozvala nekog vrtlara. - Hej, molim vas! Tamnokosi mladić približio se nekoliko koraka. - Jeli ta vila nastanjena? Vrtlar je promatrao djevojku nekoliko trenutka prije no što je odgovorio: - Ne, gospodari su otputovali. - Ah, u tom slučaju kuća se može iznajmiti? - Ne može, gospodin grof ju je kupio. - Zaista? Kakva šteta! Tako mi se sviña! Jesu li vaši gospodari otputovali na dugo? Čovjek je suho odgovorio: - Ne znam! Nakon tih riječi skinuo je šešir, i vratio se na posao. Myrrha se ljuta vratila u Nizzu. Ostala je tamo još osam dana i popela se dva puta do vile »Silvije«. Ali sada su svi prozori bili zatvoreni. Nisu više primijetili ni prinčevu jahtu. Nije se vratila u luku Monaca, od onog dana kada je gospoñica Nadopoulo stigla u Nizzu. Vjerojatno su se princ i mlada neznanka ukrcali noću i otputovali na dulje vrijeme. Sada Myrrha više nije znala gdje bi ih mogla naći. Napustila je Nizzu vrlo bijesna, noseći sa sobom uspomenu na onu divnu samoću u kojoj su princ Wittengratz i ona koju je ljubio, provodili sretne dane izmeñu stabala naranača i ruža, pod toplim suncem Juga.

VII U drugoj polovini siječnja, nakon krstarenja oko Sicilije i kratkog boravka u Parizu, stigli su Wladimir i Lilia, još uvijek inkognito, u Petrograd. Nisu se nastanili u ogromnoj palači u gradu, već u manjoj koju je princ posjedovao u Carskom selu. Bila je to dražesna grañevina u bizantinskom stilu, ukrašena starim slikama, kipovima i dragocjenim mozaicima. Oko kuće prostirao se vrt s mramornim vodoskocima što su zaleñeni počivali.

Wladimir je ponovno preuzeo zapovjedništvo nad svojim pukom. Osim toga, bavi se time da Liliji vrati njezin pravi položaj u društvu. Napokon su u Moskvi pronašli bivšeg vrtlara iz Cevorika, Ivana. Bio je bolestan i živio u užasnoj bijedi. Po prinčevu nalogu, poslali su ga u Petrograd gdje ga je čekao osiguran život kao nagrada za njegovo svjedočenje i pomoć koju je nekada bio pružio gospoñi Fabien. Istraga o Ismeni još nije donijela željenih rezultata. Ali oni koje je princ zadužio za to tvrdili su kako su na vrlo interesantnom tragu. U očekivanju toga, Wladimir je pozvao grofa Semnikhofa želeći mu pokazati rijetka izdanja u biblioteci svoje petrogradske palače. Taj poziv, napisan prinčevom rukom, predali su grofu jedne večeri kod stola. Dok je čitao pozivnicu, ukrašenu grbom Wittengratzovih, Ismena se nagnula nad njega i uzviknula: - Čini se on vas zaista voli! Myrrha, princ Wittengratz je pozvao tvog oca sutra u tri sata da mu pokaže stare knjige. Myrrhine su oči zasjale. - Zaista? Nastojte što dulje sačuvati njegovo dobro raspoloženje prema vama. To bi moglo koristiti i vama, i nama. Njemu bi bilo lako da vam pribavi neki dobro plaćeni posao na dvoru. Grof je umorno odmahnuo. - Ja ne znam moliti. Osim toga, princ mrzi molbe te vrste. - Uvijek postoji neki način! Naravno, to se ne može izravno zahtijevati. Dosta je ponekad ubaciti koju riječ, polaskati... Slegnuvši bezobrazno ramenima, Myrrha je dodala: - Ali vi zato niste dosta spretni. Ali ako čovjek nešto želi postići kod njega, tada je to potrebno. Njezin se pogled iznenada zamračio. Izašavši iz blagovaonice, ona se bacila u naslonjač, nastojeći savladati plamen mržnje u sebi. Znala je već nekoliko dana da se princ nalazi u Carskom selu. Mladu ženu još nitko nije zapazio. Uzalud su se Myrrha i njezina majka spretno raspitivale, uzalud su čitavo poslijepodne šetale oko palače, riskirajući da izazovu pažnju ogromnog Kozaka na straži kraj ulaza. Lijepa je neznanka ostala nevidljiva. Je li ju princ doveo sa sobom? Ipak, obično nije u ovo doba godine stanovao u Carskom selu. Myrrha je zbog toga zaključila da je on tamo smjestio svoju obožavanu. Ali zašto ju je skrivao? Zbog ljubomore? To nije bilo uvjerljivo jer on je znao da se nema čega plašiti. Ukoliko ona nije bila nesretna kraj njega? No, nije tako izgledala, po opisu gospoñe Menkine. - Moram saznati! - bijesno je razmišljala gospoñica Nadopoulo. - Kada bih bar bila na mjestu svog očuha! Nije moguće koristiti se njime, jer on je najnespretniji čovjek na svijetu. Myrrha bi sigurno priredila neugodnih četvrt sata grofu Seminkhofu, kada bi znala da je on poznavao portret mlade neznanke, a nije ih o tome obavijestio. Već nekoliko godina one nisu obraćale pažnju na njega, pa se on povukao meñu svoje ljubljene knjige. Kako nikada nisu pitale što radi, on je smatrao nepotrebnim pričati im bilo što. Prema tome, ponašao se posve prirodno što im nije saopćio svoj razgovor s princom o portretu koji ga je duboko uznemirio. *** U odreñeno vrijeme drugog dana, uveli su ga u biblioteku palače Wittengratz, gdje ga je princ ljubazno dočekao. Na stol, kraj kojeg su sjeli, princ je na vidljivo mjesto stavio minijaturu koja je predstavljala Liliju u večernjoj haljini. Oko vrata je nosila znamenitu ogrlicu princeza Wittengratz. Ta je minijatura obično stajala na njegovu pisaćem stolu, ali danas ju je donio ovamo da bi je Lili-jin otac zapazio. Dok je pričao o otkriću dragocjenog rukopisa u nekom grčkom manastiru, primijetio je kako njegov gost pozorno promatra minijaturu. Njegove su se oči neprekidno vraćale na nju. Vidjevši da je grof očigledno rastresen, Wladi-mir se nasmijao: - Čini se slika ove žene vas vrlo zanima, Andrej Pavlovič? - Da, neizmjerno! Sličnost s princezom Lewskom je ovdje još veća ... I... to je čudno, nešto u pogledu i u smiješku podsjeća me na moju prvu ženu. Wladimir je, skrivajući svoje zadovoljstvo, kazao mirno: - To je doista čudno. Možda ta mlada žena ima u svojim žilama krv Lewskih... Da li je pokojna

grofica Lewska bila lijepa poput svoje majke? - Ne tako! Nije imala onu divnu kosu, koju je bila naslijedila moja kćerka. - To je bilo ono dijete što je poginulo nesretnim slučajem sa svojom guvernantom? Recite, je li to doista bio nesretan slučaj? Grof je iznenañeno pogledao svog sugovornika. - Naravno! Kako bi se inače mogao objasniti taj nestanak? - Valjda nitko nije bio zainteresiran za smrt vašeg djeteta? Wladimir je vidio kako je njegov tast zadrhtao i pogled mu se pomutio od iznenadnog bola. Nekoliko trenutaka grof nije odgovorio. Zatim je s teškim naporom kazao: - Ne, nitko ... Wladimir nije dalje navaljivao. Za sada je bilo dovoljno što je usadio sjenu sumnje u dušu oca svoje žene. To je bilo vrlo važno. Malko kasnije kazao je to Liliji, kada se sreo s njom u Carskom selu. - Ta pomisao ga je duboko pogodila. Sada će početi razmišljati. I možda će mu u tom svjetlu neke pojedinosti postati jasnije. Sada bi se moralo sve vrlo brzo odvijati, Lilia! Zurilo im se jednome i drugome - a naročito njemu. Jer on je bolje shvaćao neugodnu Lilijinu situaciju. To se nije toliko osjetilo u vili »Silviji«. Ali ovdje je bilo drugačije. Ona je po zakonu bila princeza Wittengratz, ali se morala skrivati. Ako bi se saznalo da ona živi u palači Wittengratz, postala bi predmetom podlih kleveta. A to se Wladimiru činilo užasnim. Lilia, ponosna i čista poput cvijeta čije je ime nosila, bila je u njegovim očima biće koje nikakva sumnja nije smjela okaljati. Mlada je žena i sada sačuvala jednostavnost duše i dobrotu kao i nekoć u maloj šumskoj kućici. Kao prava plemkinja ubrzo se naučila na otmjenost i raskoš prinčeve palače. Kada ju je muž obasipao svime što je jedna žena samo mogla poželjeti ona je to primala s oduševljenjem kojeg je on toliko volio. No sve je to bilo nevažno u usporedbi s ljubavlju koju je osjećala prema Wladimiru. Wladimir je to znao, jer je znao čitati iz njezine duše pune povjerenja. No nije samo to bio razlog njegova divljenja. Ona mu je uz to pružala dokaze o takvim moralnim vrlinama za koje do sada nije ni znao. - Ti si i odviše savršena za mene! - kazao joj je on jednog dana, smiješeći se. Odmahnula je i pogledala ga toplo. - Nisam uopće savršena! Imam mnogo grešaka. Ali ti si i odviše dobar prema tvojoj Liliji. Sigurno nema na svijetu boljeg supruga od mog Voloñe! I doista, mogla je posve iskreno pisati Hofniku: »Sretna sam! Princ je tako dobar prema meni. Neka mu Bog plati za sve ono dobro što mi čini.« Starac, čitajući to u svojoj maloj kućici, kimnuo je i prošaptao: - To bolje! To bolje! Samo da to i potraje!

VIII Drugog dana, nakon posjete grofa Seminkhofa princu Wittengratz, Marulija, grčka sobarica grofice, pala je tako nesretno na stubama da je slomila nogu. Trebalo joj je naći zamjenu. Meñu onima koje su se predstavile bila je i jedna dosta napadna, plavokosa djevojka. Nije posjedovala nikakve svjedodžbe, jer još nikada nije nigdje služila. Kada je grofica govorila o preporukama, bila je pomalo zbunjena. - Moji roditelji i ja poznajemo vrlo malo ljudi... Tek smo kratko vrijeme u Petrogradu. - Sto je vaš otac? - Bolestan je. Stoga ja moram raditi i uzdržavati svoje. - Ali što je radio prije bolesti? - Bio je upravitelj... Morao je napustiti mjesto zbog bolesti... - Upravitelj? Kod koga? Mlada je djevojka oklijevala, a zatim je zbunjeno odgovorila: - Kod princa Wittengratza. Razgovoru je prisustvovala Myrrha, pa ju je zapitala: - Možda u Stanici? Djevojka je problijedila i konačno promucala: - Da ... u Stanici, gospoñice! Myrrha je radosno zaviknula: - Stanica!... Stanica! Je li vaš otac bio tamo kada je princ boravio na imanju prošle jeseni? - Da, gospoñice! Vi poznajete njegovo vi-sočanstvo?

- Da, da! Ali vi sigurno poznajete još nekoga? ... Nekoga koga bih i ja rado upoznala. - Myrrha, molim te! Ne budi neoprezna! - upozorila ju je grofica uznemireno. Ali Myrrha je nije čula. Ustala je i stavila ruku na rame mlade djevojke. - Recite mi... nije li vaš otac bio prognan u Sibir po izričitoj želji princa Wittengratza? Dunja je zateturala i promucala: - Otkud vi to znate? - Znam mnogo toga, vidjet ćete ... Streitnoff, upravitelj Stanice, nije bio najpošteniji u obavljanju svoje dužnosti. Ali u očima njegova gospodara najveći mu je grijeh bio što je ružno govorio o izvjesnoj mladoj osobi, kojoj je princ poklonio svoju naklonost. Nije li tako? - Ne pitajte me! Ne mogu vam ništa kazati... Princ mi je zaprijetio ... Dunja je zadrhtala od glave do pete i njezin užasnuti pogled stao je izbjegavati žarke Myrrhine oči. - Ne bojte se, ja vas neću odati... Ta mlada djevojka, ta Lilia Verine je dakle uzrok svih vaših nesreća. Plamen mržnje pojavio se u modrim djevojčinim očima. - Da - odgovorila je promuklo Dunja. Njoj možemo zahvaliti što će moj otac provesti mnoge godine u Sibiru, a mi živjeti u bijedi. Da sam barem mogla ... Prekinula se i zadrhtala od straha. Myrrha je tiho kazala: - Osvetiti se, zar ne? Vi je naravno mrzite? Dunja nije odgovorila. Samo je pogledala gospoñicu Nadopoulo. - Ta je Lilia vrlo lijepa? - Da ... to ovisi o ukusu ... Myrrha se oštro nasmijala. - Zar ste ljubomorni na nju?... Strašno ljubomorni? Dunjino se lice zgrčilo, ali nije progovorila. - Ne želim vas prisiliti na povjerenje. Kako se zovete? - Dunja Petrovna Streitnoff, gospoñice! - Dobro, Dunja! Uzimamo vas u službu, zar ne, majko? Na pomalo usiljeni pristanak majke, gospoñica Nadopoulo je dodala: - Sigurno ćemo se dobro slagati... Obećavam vam da ću sačuvati kao najstrožu tajnu, sve što ste mi kazali, jer i ja na nesreću poznajem princa Wittengratza, i znam što je on sve sposoban učiniti ako nekoga progoni svojom mržnjom. Kada je nova sobarica otišla, obećavši da će još večeras stupiti na posao, Myrrha je izjavila: - Ta mi djevojka može biti korisna. Vidjela sam joj u očima želju za osvetom. Sirotica, takoñer je, naravno, zaljubljena u princa. I Myrrha se sarkastično nasmijala. - To je zajednička sudbina svih koje mu se nañu u blizini. Ali usprkos mržnji prema toj Liliji, morat ću je možda malo podstaknuti jer se očigledno neizmjerno plaši princa. - Sto to namjeravaš, dijete? Plašiš me tom svojom ljubomorom! Po tim Streitnoff ovima možeš zaključiti kako se ne može nekažnjeno učiniti ništa onoj prinčevoj štićenici. - To gore! Ne mogu podnijeti pomisao da ona živi kraj njega, dok ja ... Ne, poludjet ću! Naglo se digla i počela hodati po salonu gore-dolje. U tijesnoj haljini od crvenkaste svile, s očima sjajnim od bijesa i naprcenim usnama, djelovala je poput mlade pantere u kavezu. Majka ju je slijedila zabrinutim pogledom, pa je nakon nekoliko trenutaka kazala: - Smiri se, srce moje! Obuci se, još večeras izlazimo. - Ah, da, s Gremninom, mojim starim ud-varačem. Njegova mi se blagajna sviña, ali bez njega. No, s njim mogu upravljati kao s marionetom. Neka još neko vrijeme uzdiše, prije nego se ja odlučim. - Ne budi neljubazna s njim! Mogla bi ga obeshrabriti. Toliko je bogat da se može zaboraviti na njegovih šezdeset godina, njegovo mucanje ... i... - Ne boj se! Neću ga uplašiti. Znam kako treba postupati sa obožavateljima. Zlobno se nasmijavši, Myrrha je izašla iz salona. No, gotovo se istog časa vratila, zapitavši: - Znaš li, majko, je li Andrej Pavlovič ponovno posjetio princa? - Meni nije ništa kazao. Znam samo da ga je princ pozvao. - Raspitaj se! On mora njegovati tu vezu, jer se princ može predomisliti. To se može dogoditi svakog časa, a tada grof Seminkhof više neće postojati za njega. Gorko je nastavila, nakon kratke stanke. - Imam iskustva u tome.

*** Desetak dana kasnije, na plesu kod francuskog ambasadora, Myrrha je srela princa Wittengratza. Od njegova povratka u Petrograd, ona ga je samo nekoliko puta vidjela izdaleka. Jednom na vojnoj paradi, gdje je jašio na čelu svog puka, jednom dok je u saonicama prolazio Nevskim prospektom i jednom u loži kazališta. Ove se godine nije pokazivao u društvu. Čim bi obavio svoje društvene dužnosti, on bi se vraćao u svoju palaču u Carsko selo. Pričalo se da tamo ljubomorno čuva neku lijepu mladu damu. Nikoga nije primao. Čak niti svoje roñake, osim ponekad pukovnika Korfa. Sve je to bilo dovoljno za izazivanje velike radoznalosti. To više, što su neki pričali da su u njegovoj kočiji u blizini Carskog sela ugledali predivnu ženu. Jedan od onih koji ju je vidio bio je i Aleksander Jorsky, kozački oficir. Te je večeri pričao o svojim dojmovina krugu zainteresiranih slušatelja, meñu kojima se nalazila i Myrrha. - Sreo sam kočiju na seoskoj cesti. Konji su brzo odmicali, no ja sam imao vremena opaziti krasoticu kraj princa. Ah, dao bih ne znam što sve samo da je mogu u miru promatrati! - Bože, tko bi se to usudio? Cak i pomisao je opasna ... takva smjelost mogla bi skupo stajati! Grofica Sanczo je zapitala: - Nije li ona posve mlada?... Izgleda poput djeteta. - Ne, ne poput djeteta, već poput vrlo mlade djevojke. Ali vizija je bila vrlo kratka, pa je sve to bila samo prolazna impresija. - I ništa pobliže niste saznali? - Nemoguće! Posluga šuti kod princa Wittengratza. - Ipak bi bilo zanimljivo saznati tko je ta neznanka, okružena tolikom tajanstvenošću. Mora je neizmjerno ljubiti kada je zbog nje promijenio sve svoje navike. On, koji je toliko volio svoju slobodu. - Tako je! Ja još nisam odustao od svog istraživanja. Slučaj nam može dati ključ te zagonetke. Grofica Sanczo pokazala je očima na princezu Aleksandrinu koja je sjedila okružena prijateljima. - Eto nekoga, tko sigurno nije zadovoljan zbog svega toga. Ona je običavala provoditi kraj zime u Carskom selu. Princ je dolazio onamo tek u proljeće. - Ali on je gospodar. Njegova baka morala se pokoriti njegovoj želji da on provede zimu u Carskom selu. On i još netko. Ali o tome vjerojatno nije pričao princezi. Myrrha se udaljila, a srce joj je lupalo. Dakle »ona« je bila tamo, u onoj maloj bizantinskoj palači! Drugi, sretniji od gospoñice Nadopoulo, opazili su je. On ju je skrivao. Zašto? Ako joj to uspije saznati, neće li naći neku mogućnost osvete? Gospodin Gremnine, službenik na dvoru, vrlo bogat čovjek šezdesetih godina, u posljednje vrijeme udvarao je Myrrhi. Sada joj je prišao. Stao joj je laskati, a zatim je pričao o dogañajima te večeri. Ona ga je rastreseno slušala i odgovarala vrlo kratko. Čitavu je svoju pažnju usredotočila na elegantnog pukovnika kavale-rije princa Wittengratza, dok je prolazio kroz salon, i razgovarao s poručnikom de Creuillyem. Poručnik je u vojnoj misiji stigao prije nekoliko dana u Petrograd. Jednog su časa prošli kraj Gremnina i Myrrhe. Fino uho gospoñice Nadopoulo čulo je riječi izrečene poluglasno: - Doñite sutra na ručak u Carsko selo! Pripremio sam vam iznenañenje ... Nekoliko trenutaka kasnije princ se povukao. Ambasador ga je odveo do kočije. On se u posljednje vrijeme uvijek pojavljivao samo na kratko vrijeme. Vrlo brzo vraćao bi se u svoju palaču, gdje ga je čekala mlada ljubljena supruga. Ta promjena u njegovu ponašanju nije mogla proći neprimijećeno i sveopće mišljenje je bilo da ga je konačno zarobila velika, snažna strast. Myrrha je više od ostalih bila uvjerena u to. Dok je kasnije razmišljala o rečenici koju je čula, prisjetila se da joj je princ jednog dana u dvorcu Uxage kazao: »Pozvao sam poručnika de Creuilly na lov u Stanicu. To je dobar drug i vrlo mi se sviña.« A tamo je francuski oficir sigurno upoznao Liliju Verine. Počašćen povjerenjem svog domaćina, on je sigurno znao tajnu, skrivenu od svih. I sigurno je zato bio pozvan na ručak u palaču Wittengratz u prisutnosti lijepe neznanke.

IX Aubert de Creuilly nije zaboravio onu dražesnu prikazu što se jednog dana pojavila pred princom Wittengratzom na pragu šumske kućice. Cesto se rastuženo i ogorčeno pitao što se dogodilo s tim ubogim djetetom. Govorio je samom sebi, kako je možda trebao uvjeriti svog domaćina da je zločin ono što čini. No, smjesta bi se sjetio njegova sarkastična osmijeha i podrugljiva pogleda. Sto je značila nevinost, nježnost i čast mlade djevojke za čovjeka tako sebična i ohola, navikla na divljenje i pokoravanje od svih? Sudio je o ženama s ironičnim prezirom, a one su mu same davale povod zato. Kada više nije bio blizu Wladimira, pa ga njegov šarm nije mogao zarobiti, Aubert je osjećao u sebi sve više neprijateljski osjećaj, spoznavši kakve namjere njegov domaćin ima u pogledu te mlade djevojke. Njegov stric, general de Creuilly, ponudio mu je da kao član vojne misije poñe u Rusiju. On je neko vrijeme oklijevao, jer se plašio susreta s princom Witten-gratzom, prema kome je osjećao duboku antipatiju. Ipak se ponadao da će saznati što se dogodilo sa štićenicom starog šumara. Princ će to vjerojatno sam ispričati svom starom drugu. To je ubrzalo Aubertovu odluku, usprkos bolu zbog saznanja o djevojčinoj nesreći. Drugi dan po svom dolasku u Petrograd pošao je u službeni posjet princu Wittengratzu u njegovu palaču. Tu su se prireñivala sva primanja, kojima je predsjedavala princeza Aleksandrina. Te iste večeri Aubert je na plesu u francuskoj ambasadi sreo Wladimira i ovaj ga je pozvao na ručak u njegovu palaču u Carskom selu. Nije mogao, a nije ni htio odbiti taj poziv, nadajući se da će, u intimnom razgovoru s princom, saznati ono što je želio i čega se u isto vrijeme plašio. Teška srca smjestio se drugog dana u saonice u koje su bili upregnuti predivni konji, a koje je princ poslao da ga odvedu u bizantinsku palaču. Uveli su ga kroz predvorje sa stupovima od oniksa u okrugli salon ukrašen mramorom, mozaicima i freskama, koje su svojom ljepotom smjesta osvojile gospodina de Creuillya. Zatim je primijetio skupocjenu presvlaku od žute svile protkanu srebrenim nitima, vaze od slonove kosti i srebra, pune rijetkog cvijeća, te krzna bijelih medvjeda rasprostrta po podu od mozaika. Sve je u ovoj sobi odavalo istočnjačku raskoš. Ta je tako izvanredno odgovarala njegovom latinskom temperamentu. Aubert je pomislio: »Čini mi se kao da se nalazim na dvoru nekog bizantinskog princa!« Približio se malom stolu od slonove kosti da pogleda fotografiju koja je na njemu stajala. To je bila prinčeva slika. On je bio obučen u civilno odijelo, a ruku je položio na glavu svog vjernog Yamila. Aubert ju je iznenañeno promatrao dulje vrijeme. Na tom licu više nije nalazio onaj dobro poznati prezir. A i pogled je bio izmijenjen. Kao da je bio blaži. Aubert je pomislio: »To sam već i sinoć primijetio.« Kraj fotografije ležale su na stolu male zlatne škarice i započeto vezivo. Ovo je sigurno bio salon prinčeve bake, kojoj je vjerojatno želio predstaviti svog gosta. Tog se trenutka okrenuo, začuvši lagano šuštanje haljine i tihe korake po podu od mozaika. Na drugom kraju salona pojavili su se princ i neka mlada žena u ljubičastoj satenskoj haljini, pokrivenoj čipkama iz Alencona. Auber-tu se srce steglo, pa je nehotice podupro ruku o stol od slonove kosti. Lilia Verine! To je bila ona, predivna u toj elegantnoj haljini. Smiješila se s izrazom neizrecive sreće u lijepim očima. Aubert je vidio kako mu se taj par približava, a on se nije mogao ni pomaknuti. Tek kada su stigli blizu njega, mladi se oficir sabrao i prišao im, nastojeći sakriti svoje uzbuñenje. Princ mu je veselo kazao: - Dobar dan, dragi moj Creuilly! Dakle, sudeći po vašem licu, vidim da je moje iznenañenje uspjelo! Niste očekivali da ćete me naći oženjena? Niti da ćete naći ovdje lijepu štićenicu mog šumara? Aubert je promucao: - Vjenčali ste se? - Naravno, posve zakonito, iako još ne i službeno ... Lilija, predstavljam ti poručnika de Creuilly, koji se nalazio u mom društvu kada si ti spriječila smaknuće svog psa. - Dobro vas se sjećam, gospodine! Ponudila je Aubertu svoju nježnu bijelu ruku, a on se nagnuo i poljubio je. Mlada je žena nastavila sa smiješkom:

- Shvaćam vaše iznenañenje, jer je sve to za vas bila tajna. No, sve ćemo vam objasniti... i vi ćete još neko vrijeme morati sačuvati našu tajnu. Ponudila je oficiru naslonjač, dok je ona sjela kraj malog stolića, na stolicu od slonove kosti, ukrašenu glavom sfinge i presvučenu skupocjenim svilenim jastucima. Wladimir je takoñer sjeo, pokazavši pri tome svom prijatelju na Yamila, do nogu svoje gospodarice. - Pogledajte tog psa, Creuilly! Moja žena ne bi mogla imati boljeg branitelja u slučaju nekog napada. On joj je jednako tako odan kao što je to i meni. Mladi je čovjek zapitao: - Nadam se da onaj vaš stari pas nije posve zaboravljen? Lilia mu je živahno odgovorila: - Kako bih mogla zaboraviti svog starog Terria? - Dragi moj, ne zaboravite, ako bi jednog dana sa svijeta nestalo vjernosti, prijateljstva i; ljubavi, oni bi našli svoje posljednje utočište u srcu princeze Wittengratz. Wladimir je to kazao lakim tonom, ali u njegovom pogledu, upućenom mladoj ženi, vidjelo se najiskrenije divljenje. U nekoliko je riječi ispričao iznenañenom Aubertu povijest svog braka. Kada je govorio o Ismene i Myrrhi, Aubert nije mogao suzdržati uzvik: - Sjećate li se što sam vam govorio o tim ženama? - Da su opasne? To nikada nisam zanijekao, prijatelju! Meni osobno to nije bilo važno, ali sada se radi o nečem drugom, one predstavljaju opasnost za moju ženu. Na sreću imam načina urazumiti Ismenu. Danas sam primio izvještaj o njoj. Pokazat ću vam ga večeras, ako vas to zanima. - Naravno! Sve ono što može spriječiti takvu ženu da učini zlo, samo me može radovati. U sebi je pomislio: »A naročito ako »njoj« može nanijeti neko zlo!« Jedva je mogao odvratiti pogled od divne princeze, čija ga je ljepota očaravala. Mlada djevojka, još gotovo dijete, potpuno se promijenila u tih nekoliko mjeseci. Bila je očito zaljubljena i sretna jer joj njezin muž ukazuje svu moguću pažnju. I tome se Aubert nije ni najmanje čudio. Oni koji su poznavali princa nisu mislili da ćć ga jednog dana vidjeti u tom svjetlu. Promjena koja se u njemu dogodila, našla je odraz u izgledu njegova lica. Velika je ljubav pobijedila sebičnost, ironiju i podrugljivost. To savršeno biće, uzdiglo je i dušu svog supruga i učinilo od njega čovjeka koji nije više nalikovao onome što ga je Aubert bio upoznao u Uxageu i Stanici. Da, iako je to zvučilo nevjerojatno, ponosni Wittengratz, bio je pod utjecajem te žene, čije su oči zadržale čistoću pred kojom se poklonio i moćni gospodar Stanice. Aubert se u toku večeri mogao u sve to uvjeriti. Iako je potajno patio, ipak je bio odviše plemenit, a da se ne bi radovao sretnom završetku te pustolovine. Stoga je s najvećom iskrenošću poželio mladoj ženi da se sve njezine nevolje oko dokazivanja porijekla što prije okončaju, kako ni najmanja sjena ne bi pomutila njezinu sreću. - Prije svega bih željela da se moj ubogi otac riješi te žene, i nañe sreću u mojoj ljubavi. Čini se, on je vrlo star, umoran i obeshrabren. - Da, opazit ćete kako se promijenio od prošle godine, Creuilly - dodao je princ. - Te dvije žene su ga uvalile u novčane neprilike. Osim toga, lijepa Ismena neprekidno mu čini scene u posljednje vrijeme. - Štakori su se uzbudili, jer brod tone. - To ste dobro kazali, dragi moj! Propao čovjek, poput grofa Seminkhofa predstavlja za takve žene samo zapreku koje se treba riješiti. One mu sigurno žele učiniti život nesnošljivim. A onda će ga, jednog dana, jednostavno ostaviti s njegovim kljastim sinom. - Wladimire, ne mogu vjerovati takve strahote! To one sve duguju mom ocu! - Ženama poput ovih, osjećaj zahvalnosti je potpuno nepoznat. To su izrodi ljudskog roda, draga Lilia! Na sreću, ima i onih drugih ... savršeno dobrih ... Njegov pogled i smiješak jasno su govorili: »Poput tebe.« Aubert je otišao iz palače Wittengratz obećavši doći na večeru idućeg tjedna. Naišao je kod princa na jednaku srdačnost kao prije, a nova princeza pokazala mu je svoju diskretnu simpatiju. Potiskujući hrabro svoju bol, mladi je oficir razmišljao: »Dobro je što je ona sretna, a on je ljubi koliko to ona zavreñuje!«

X Nakon svog prvog sastanka s princom Wittengratzom, grof Seminkhof sretao se još nekoliko puta s njime, ali tada nije bilo razgovora o pokojnoj grofici i njegovoj nestaloj kćerci. No Lilijina minijatura još je uvijek stajala na stolu, i Wladimir je primijetio kako je njegov tast često gleda. Osim toga, mogao je vidjeti koliko je grof nervozan i rastresan, što je jedva uspijevao svladavati za vrijeme razgovora. Točno obaviješten o tome što se dogañalo u grof ovoj kući, jer je podmitio nekog slugu, Wladimir je to pripisivao novčanim brigama i poteškoćama, ali i gro-fovom razmišljanju o ulozi Ismene pri nestanku njegove kćeri. To je bilo baš ono što je Wladimir želio, jer je pomoću svjedočanstva vrtlara iz Cevorika, i onoga što je saznao o bivšoj gospoñi Nadopoulo, želio zadati konačni udarac. Dva dana nakon boravka gospodina de Creuillya u Carskom selu, grof Seminkhof je primio prinčev poziv. Ovoga ga je puta pozivao u svoju palaču u Carskom selu, želeći mu pokazati neko rijetko izdanje upravo nabavljeno. Večer prije toga, došao je k grofu neki vjerovnik i zaprijetio mu. I prijašnjih su dana vjerovnici stali navaljivati na ubogog čovjeka, te se sada pred njim otvorio pravi ponor. »To je propast, bijeda i sramota« - mislio je očajno. Ostario je prije vremena, i nije više imao nikakve snage u sebi. Ipak, imao je sina, to ubogo kljasto dijete. Sto će biti od njega? Njegova ga majka nije voljela, i nikada se nije brinula za njega. Ona će ga napustiti jednako tako kao što se spremala napustiti svog muža. Jer grof je već nekoliko tjedana slutio što Ismena i Myrrha namjeravaju. Ali bio je tako očajan da je samo mislio: »Neka odu! Milije mi je da ih više ne gledam, sada kada znam, koliko vrijede!« U takvom duševnom stanju bio bi najradije izmislio neki zdravstveni razlog i tako odbio poziv princa. Ali, ovo nije bio čas odreći se prijateljstva tog čovjeka. Možda bi mu princ, bude li mu i nadalje ukazivao prijateljstvo, mogao naći neki posao i tako omogućiti život njemu i njegovu sinu. Dakle, trebalo je pod svaku cijenii sačuvati tu vezu. Osim toga, a da sam toga nije bio svjestan, i jedan drugi osjećaj tjerao ga je u palaču Wit-tengratz. Bila je to nada da će opet vidjeti sliku one žene toliko nalik na princezu Lewsku i pokojnu Olgu Romanovu, njegovu prvu suprugu. Cesto se toga prisjećao. Tada bi mu tuga i neka vrst straha, stegnuli srce, dok je razmišljao: »Da li je princ za sebe osvojio to divno biće, tako nevina pogleda? Ubogo dijete! Ubogo, nesretno dijete!« Grof nikome nije pričao o tom pozivu. Prijašnji posjeti samo su izazvali zajedljive Isme-nine primjedbe, i bijesno ruganje Myrrhe. One su mu naime prigovarale kako ne zna iskoristiti prinčevu naklonost. Osim toga, instinkt mu je govorio da treba biti oprezan i čuvati se tih žena. Izlazeći iz svoje sobe, sreo je novu plavokosu sobaricu. Nije mu bila simpatična, a ponašala se prema njemu na način koji ga je uzbuñivao. Znao je da je za takvo ponašanje kriv odnos njegove žene i Myrrhe prema njemu. Danas, kada se sreo s njom, pozvao ju je u naglom nastupu bijesa, tako čestom kod slabića: - Promijenite svoje ponašanje prema meni, jer ja to neću dulje podnositi! Mlada osoba mu je bezobrazno odgovorila: - Ja sam u službi kod gospoñe grofice. - Dobro, dokazat ću vam da ste i u mojoj! Dunja se nacerila: - Morali biste mi prvo isplaćivati moju plaću, što baš nije tako sigurno, prema tvrdnjama ostale posluge. Na te riječi Streitnoffova se kćerka udaljila. Pošla je u Myrrhinu sobu i našla je bijesnu i zla izraza lica kako zavaljena u naslonjač razmišlja. Ugledavši sobaricu, gospoñica Nadopoulo se digla i zapitala grozničava pogleda: - Stoje? - Donosim dosta dobre vijesti, gospoñice! Sa strpljenjem i lukavstvom čovjeku sve uspijeva. Ali, to je zaista bilo teško! Posluga njegova visočanstva je vrlo šutljiva. Napokon mi je uspjelo osvojiti mladog pomoćnika kočijaša. Zaljubio se u mene. On ne zna ništa o prisutnosti neke mlade žene u prinčevoj palači... - To nije moguće! - Ali, ipak je tako, gospoñice! Posluga u palači je očito sva vrlo sigurna i odana princu. Taj moj Pjotr je samo sluga četvrtog reda. Radi u staji, a vidi gospodara samo kada on dolazi razgledavati konje.

Dakle, nije mi mogao dati podatke o Liliji Verinoj. No, ipak sam nešto saznala: sada preureñuju vrt palače i jedna mala vrata ostaju sve do mraka otvorena, da bi radnici mogli prolaziti. Sutra ću tim vratima ući, da bih mogla poželjeti laku noć mom ljubljenom Pjotru. I Dunja se suho nasmijala. - No, čekat će me uzalud. Naime, jedna će druga osoba u sumraku ući kroz ta vrata. Sakrit će se, a kada padne mrak, prodrijet će u palaču. Myrrhine su oči zasjale. Njezine obraze, blijede zbog užasne ljubomore, prelilo je žarko rumenilo. Kazala je pobjedonosno i divlje: - Da, a tada ću se ja pobrinuti za sve! I uspjet će mi! Nadam se da pas neće biti tamo. On obično posvuda prati svog gospodara. - Vjerojatno ga sutra neće pratiti, jer mu se dogodila nesreća. Jučer, kada je po običaju skakao oko prinčeva konja, srušila ga je jedna kočija. Povrijeñena mu je glava i slomljena šapa. Dakle, ta je divlja životinja nemoćna. - Savršeno! Znači, i u tom pogledu bit ću mirna. Princ će biti u svojoj palači u Petrogradu, jer tamo sutra prima goste. Moći ću dakle učiniti sve potrebno bez ikakve žurbe i s najvećim oprezom. »Ona« mi neće pobjeći! - A kako ćete vi kasnije pobjeći, gospoñice? Mala će vrata sigurno biti zaključana. - Znači, morat ćeš doći na sastanak s onim Pjotrom. Bit ćeš ljubazna prema njemu da on ništa ne posumnja, obećat ćeš mu da ćeš se vratiti... Zatim, kada začuješ lagani zvižduk, kazat ćeš mu da otvori vrata. Meni će tada uspjeti izaći, makar kraj njega. Ti ćeš se pretvarati kao da me ne poznaješ ... Dunja je kimnula. - Sve je to vrlo opasno, gospoñice! Princ će učiniti sve da sazna tko je izvršio ... taj atentat! - Ti ništa ne riskiraš. Ukoliko bi Pjotr i bio tako glup i progovorio, što sigurno neće učiniti, jer bi time priznao da je nekog nepoznatog pustio u park, nitko neće pogoditi, da je ona sme-ñokosa žena, koju će on opisati, plavokosa Dunja Streitnoff. - Da, sigurno me nitko nije mogao prepoznati kada sam odlazila onamo. Ali princ je tako sumnjičav ... Pokrenut će svu policiju ... Dunja je zadrhtala, i na njezinu se licu pojavio strah. Gospoñica Nadopoulo je prezirno odgovorila: - Strašljivice! Kakva je tvoja opasnost u usporedbi s mojom? Dakle, hoćeš li se osvetiti toj Liliji, ili nećeš? U Dunjinim se očima pojavio zloban pogled: - Hoću! I ja ću vam pomoći, gospoñice! *** Princ Wittengratz se tog jutra dugo zadržao svojim poslovima, tako da ga je grof Seminkhof čekao već jedan sat u kabinetu, razgledavajući Lilijinu minijaturu. - Oprostite, dragi grofe, što ste morali tako dugo čekati! Ali, neodložni me posao zadržao ... Govoreći tako, Wladimir je bacio rukavice na stol i pružio svom gostu ruku. U isti čas, obavio je pogledom ispaćeno starčevo lice, koje je bilo još blijede nego obično, primjećujući i duboku tugu u njegovim modrim očima, te drhtanje njegove mršave ruke. Pozvao je grofa da ponovno sjedne na stolicu s koje se digao da ga pozdravi, a sam je sjeo . iza svog pisaćeg stola i zapitao: - Jeste li bolesni?... Ili imate nekih briga? - I jedno i drugo! Molim vas, ispričajte me, zbog moje povremene rastresenosti. Moj ubogi mozak je neizmjerno umoran. On se, doista, hrabro borio protiv slabosti. - Već vas unaprijed ispričavam ... Ovo izdanje sam vam želio pokazati. Moj arhivar ga je otkrio, a meni se čini vrlo zanimljivim. Grof je očajnički nastojao sakupiti svoje misli. Držao je u rukama staru knjigu, a njegovim izmučenim mozgom prolazila je samo jedna misao: »Moram mu pokazati zanimanje. Ne smijem ga oneraspoložiti!« Ali slova su plesala pred njegovim očima. Njegova je ruka tako drhtala da nije mogao okretati stranice, a riječi njegova domaćina prolazile su njegovim ušima poput tutnjave u kojoj nije mogao

razaznati pojedine riječi. Wladimir je iznenada kazao: - Čini mi se vi ste doista umorni, Andrej Pavlovič! Razgovarat ćemo o tome drugi put. Pružio je ruku prema knjizi. Grof Seminkhof je promucao: - Molim vas, oprostite... ali ja sam danas nesposoban ... Tog se časa začuo neki zvuk, a u vratima susjednog salona pojavila se mlada žena crvenkaste kose, obučena u bijelu muslinsku haljinu ispod koje je prosijavala ružičasta svila podsuknje. Uzbuñenim je očima pogledala grofa Semin-khofa. Wladimir je kazao mirno, stavivši knjigu na pisaći stol: - Stigla si, Elizabeta! Dopusti da ti predstavim grofa Andreja Pavloviča Seminkhofa. Grof se digao i prišao mladoj ženi. Pogledao ju je iznenañeno i neizmjerno uzbuñeno. Wladimir se približio svojoj ženi, govoreći: - On kaže da si nevjerojatno slična princezi Lewskoj. Grof je promucao: - Da! To je nevjerojatno ... začuñujuće! A i to ime ... Elizabeta ... To je bilo ime moje kćerkice! - Elizabeta Andrejevna Seminkhof... to je i moje ime. - Elizabeta ... Andrejevna ... Seminkhof? Promukli glas jedva mu je probijao preko usana. - Ali... Ne, to nije moguće! Sanjam li bože moj? Smilujte mi se! Lilia mu je prišla i uzela njegovu ruku meñu svoje. - Ne, vi ne sanjate! Ja sam vaša kćerka koju ste smatrali mrtvom. Gospoña Fabien odvela me je i sakrila i tako udaljila od opasnosti za koju se plašila da mi prijeti. Živjela sam u maloj šumskoj kućici u Stanici. I to pod lažnim imenom. Sve do onog dana, kada me je princ Wittengratz poveo sa sobom. - Moja kćerka! Ti si moja kćerka! Zateturao je od uzbuñenja. Wladimir mu je primakao naslonjač u koga se srušio. Njegov pogled, u kome se naziralo uzbuñenje i sreća nije se mogao odvojiti od Lilije, koja je još uvijek držala njegovu ruku. - Da, to je izvanredna sličnost... To je smiješak moje uboge Olge. Već sam ga prije primijetio na onoj slici. Kćeri moja! Mala moja Elizabeta! Promatrao ju je s neizmjernom srećom. Zatim, iznenada, prošla je sjena straha njegovim licem. Okrenuo se princu i prošaptao: - Ali... Vi ste ... Wladimir je shvatio očeve misli. - Potajno sam se oženio s vašom kćeri, Andrej Pavlovič. Sada samo moramo javnosti objaviti naš brak. - Oženili ste se? Dakle, ona je ... - Princeza Wittengratz, najdostojnija tog naslova. Nisam želio prepustiti vašu predivnu kćerku Liliju nekom drugome, dragi grofe! Grof Seminkhof prošao je rukom preko čela. - Ja sanjam!... Sanjam! Našao sam kćerku! A ona je postala princeza Wittengratz ... Ali vi ste govorili o nekoj opasnosti zbog koje ju je gospoña Fabien odvela? - Da, to će biti vrlo bolno za vas. Grof je zadrhtao. Lilija je privukla stolicu kraj njegova naslonjača i poljubila njegovo čelo, dršćućim usnama. - Zagrli me, ubogi oče! Tvoja će kćerka od sada uvijek biti kraj tebe, brinuti se za te i ljubiti te! - Dijete moje! Kako si ti dobra i lijepa! Wladimir je kazao uzbuñeno i sretno: - Još više no što vi možete i zamisliti. Grof je dodao: - Ti bi to mogla isto ustvrditi za svog supruga. Zar ne, Lilija? - Oh, oče moj, on je uistinu dobar, a ja sam tako sretna! Grof je promucao: - To bolje... to bolje, moja draga djeco! Začuñujuće u tom razgovoru bilo je i to, što se govorilo o dobroti princa, o kome do sada baš nije vladalo takvo mišljenje. Nije se čak niti vjerovalo da bi mogao usrećiti neku ženu. Wladimir je sjeo kraj svog tasta i pročitao mu izjavu gospoñe Fabien. Iscrpljeno starčevo lice još se više zgrčilo. Lilia je naslonila svoj obraz o njegov, pa je osjetila kako njegovo mršavo tijelo dršće. Kada je Wladimir završio, grof je jedva prozborio: - Gospoña Fabien bila je odana žena, neizmjerno poštena. Govorila je čistu istinu. Ali, tada moram priznati... - Da je ona, koju ste po nesreći učinili svojom drugom ženom, zločinka, ako ne po djelu, a onda po

namjeri? Ja, ne sumnjam u to. Osim toga, imam ovdje neke spise koje ću vam povjeriti. Htio sam vas poštedjeti tih neugodnosti, ali morate se sami uvjeriti tko je ta osoba. Pomanjkanje svih skrupula čini je sposobnom za sve. Zatim će vam Lilia, ja je još uvijek zovem imenom pod kojim sam je upoznao, pokazati odjeću koju je nosila kada ju je gospoña Fabien odvela iz Čevorika, i medaljon s vašim grbom koga je nosila oko vrata. Osim toga pozvat ću sutra i vrtlara iz Cevorika, saučesnika guvernante, pa ćete čuti i njegovo svjedočenje. - Ne sumnjam u sve to, nažalost! Ne mogu! Ona je sposobna za sve... pa čak i za to! U posljednje vrijeme još sam bolje spoznao tko je ona. - Moramo se riješiti nje, i njezine kćerke! Natjerat ću je da napusti Rusiju, zaprijetivši joj da ću otkriti neke kompromitiraj uće stvari u vezi s njom. Otići će kroz dvadeset i četiri sata! Ne brinite za to, to ću ja obaviti. Na taj ćete način izbjeći neugodne scene, jer se meni neće usuditi oduprijeti. - Hvala vam! Da, ja ne bih imao snage ... Ja sam umoran, slomljen ... Lilia mu je nježno kazala: - Ubogi oče! Sada više nećeš imati briga, vidjet ćeš! Wladimir je to potvrdio riječima: - Pobrinut ću se i za vaše novčane neprilike. Isplatit ću vaše vjerovnike, a u ime Lilije kupit ću vaše zaduženo imanje, na kojem ćete moći živjeti do kraja života, s prihodima koji odgovaraju vašem položaju. Naravno, vaš će sin živjeti uz vas. Moći će uvijek računati na pomoć Lilije, jer je jadnik napušten od svoje majke. - Ne znam kako bih vam izrazio svoju zahvalnost! Ubogi čovjek nije našao riječi zbog tog neočekivanog rješenja problema. Činilo mu se kao da još uvijek sanja, dok mu je njegov zet pričao Lilijinu povijest. Pogle- I dom čovjeka, koji se ne usuñuje vjerovati svojoj sreći, promatrao je Liliju. Promatrao je tu lijepu mladu ženu zbog koje je princ Wittengratz, učinivši je svojom ženom, uzeo na sebe sve neprilike što su mogle proizaći iz izvanrednog položaja u kojem se nalazila lijepa štićenica starog šumara. Shvatio je tog časa kako je ona zavladala tim ponosnim čovjekom od koga je mogla dobiti sve što je željela. Prije no što je napustio bizantinsku palaču, bilo je dogovoreno da će princ za dva dana, uz pomoć svog tajnika Ivana Seminica, razgovarati ] s Ismenom i Myrrhom. Još će istog dana razgovarati i sa šefom policije, da bi im osigurao pratnju prilikom njihova izlaska iz Rusije i spriječio njihov povratak. Wladimir mu je spomenuo, dok je Lilia pošla po svoje haljinice, da se naročito plaši Myrr-he zbog njezine strastvene ljubavi prema njemu. - Ona je sposobna za najstrašnija djela, pa bi mogla nanijeti zlo mojoj ženi. Siguran sam da je ništa ne bi zaustavilo. - Da, to je moguće. U posljednje je vrijeme neprekidno užasno uzbuñena .. i to od našeg boravka na vašem imanju. Princ je ironično odgovorio: - Shvaćam je. I ispričao je svom tastu kako je gospoñica Nadopoulo nepozvana posjetila njegovu radnu sobu. - Kakva bezobraznost! - zavikao je grof Seminkhof. - Da, moramo je udaljiti od Lilije. Na sreću, moje dijete ima sada sigurnu zaštitu u vama. - Tako je, ali lukavost ljubomorne žene je ñavolska, i nikad ne možemo biti dovoljno oprezni.

XI Od svoje dvorske dame, koja je uvijek bila upoznata sa svim društvenim dogañajima, prin-cesa Aleksandrina je već dosta dugo saznala za razlog Wladimirovog boravka u Carskom selu. Ljutila se na nepoznatu ženu, a bila je i uvrijeñena što se zbog nje morala odreći boravka u palači. Za sve to bila je kriva ta prinčeva favo-ritkinja, kako je ona nazivala nepoznatu ženu koju su samo neki u prolazu zapazili dok se vozila prinčevom kočijom. Osim toga, ta veza njezina unuka, predstavljala je zapreku sklapanju braka kojeg je ona toliko priželjkivala. Zbog toga je u potaji proklinjala tu nepoznatu ženu. U isto vrijeme bila je i neizmjerno znatiželjna. Koja je ta žena mogla tako utjecati na Wladimira da se zbog nje odrekao svojih navika. Osim toga, okruživao ju je takvom tajanstvenošću, koja je Aleksandrinu Sergejevnu uzbuñivala jednako kao i sve ostale. U nadi da će sresti tu mladu ženu, ona se odlučila na hrabar korak, znajući da bi time mogla razljutiti

unuka. Ali zbog znatiželje žene su spremne učiniti svašta. I tako se ona, dan nakon susreta grofa Seminkhofa i njegove kćeri, pojavila u bizantinskoj palači. Kao izgovor poslužila joj je neka protokolarna poteškoća što je uskrsnula u posljednji čas, a ticala se svečane večere koja se prireñivala te večeri u palači u Petrogradu. Sve to mogao je urediti i glasnik. Ali, nije li bilo posve prirodno da princeza, koja je tog dana slučajno boravila u Carskom selu, sama govori sa svojim unukom? »Osim toga - govorila je samoj sebi, želeći se ohrabriti - nisam ja dužna znati za prisutnost te osobe.« Ipak nije bila sigurna kakav će joj doček biti prireñen. Je li se isplatilo to riskirati, samo zato da vidi tu neznanku? Možda će joj čak posluga reći da princ nije u palači? Pomalo je očekivala tu posljednju mogućnost, pa je bila začuñena kada su je smjesta uveli. Slučaj, s kojim je bila računala, dobro joj je poslužio. Kada ju je sluga vodio u salon, prije no što je pozvao svog gospodara, Lilia se pojavila na kamenom stubištu. Po slici, koju joj je Wladimir pokazao, ona je u visokoj, otmjenoj ženi, napudrane kose, prepoznala baku svog muža. Pozdravila ju je sa suzdržanom ljubaznošću. Ali princeza Aleksandrina se okrenula od nje bez pozdrava, visoko podigavši glavu, te je pošla u salon vrata kojeg je sluga otvorio pred njom. Lilia je trenutak zastala nepomično na stubama. Krv joj se popela u glavu, i bol joj je prouzročila lupanje srca. Prvi puta, jer je dosada njezinom mužu uspjelo zaštititi je, netko ju je uvrijedio. To je bilo još teže, jer se radilo o Wla-dimirovoj baki. - Sigurno se ona mora pitati tko sam ja i što ovdje radim - mislila je mlada žena, dok je odlazila u zimsku bašću. - Što ona misli o meni? No, sada će, hvala Bogu, uskoro doći kraj tome i ja ću pred svijetom biti žena mog dragog Wla-dimira. U salonu je princeza Aleksandrina stala uzbuñena zbog ljepote te mlade žene i njezina otmjenog držanja. Kao što je jednom Myrrha pred onim portretom kazala: »Ah, ja razumijem... razumijem!« Da, ova strankinja je imala sve što je moglo očarati, bar na kratko vrijeme, takvog čovjeka kakav je bio Wladimir. Ljutito je princeza, koja se nije mogla pomiriti s gubitkom svoje mladosti i ljepote, morala priznati da nikada nije srela ženu koja se ljepotom mogla takmičiti s tom neznankom. Da, možda princeza Lewska ... Da, doista, ta joj je mlada žena i sličila! - Tko je ona? Gdje ju je Wladimir upoznao? - pitala se sve uznemirenije. Tog časa joj je sluga javio da je princ čeka. Pošla je u njegovu radnu sobu. Suprotno njezinim predviñanjima, doček je bio srdačan. Ali smiješak princa bio je pomalo podrugljiv, dok se u njegovu pogledu moglo nazrijeti ironije. Sjela je nasuprot svog unuka i kazala mu razlog svog dolaska. Govoreći, primijetila je ovdje-ondje predmete koji su odavali prisutnost ženske osobe. Pred naslonjačem ležao je na podu jastučić za noge, na pisaćem stolu nalazilo se pletivo. Zatim je princeza ugledala minijaturu koja je predstavljala Liliju. Jedva se suzdržala da ne pokaže svoje uzbuñenje. Oko vrata mlade žene opazila je bisernu ogrlicu Wittengratzovih, onu koju je smjela nositi samo žena prvaka obitelji. Do sada još nikada niti jedan od prinčeva Wittengratz nije njome ukrasio svoju ljubavnicu. No, Wladimiru je bilo stalo samo do svoje zabave. Princ, koji se rastreseno igrao nekom bilježnicom, položenom na pisaći stol, pratio je smiješeći se promjene osjećaja na licu svoje bake. Kad je ona još jednom pogledala minijaturu, primijetio je ironično: - Pogledaj iz bližega moju lijepu Liliju, bako! Čini mi se ona te zanima. Evo ... Uzeo je minijaturu i pružio je princezi. Ova je odmahnula. - Voloña, ne vrijeñaj! Naravno, nemam ti što kazati. Ti si slobodan ... Ipak, moraš shvatiti moje osjećaje kada sam ugledala ogrlicu na vratu te ... mlade osobe ... doduše vrlo lijepe, ali ipak ... Prekinula se, opazivši kako je nabrao obrve. Stavljajući minijaturu natrag na pisaći stol, Wladimir je oholo i kratko odgovorio: - Zar me tako malo poznajete da mislite kako bih ja mogao taj obiteljski nakit pokloniti ženi koja ne bi bila princeza Wittengratz? - Ali... onda? - Lilia ima sva prava da je nosi, jer ona je moja žena. - Tvoja žena? Zar je to istina, Voloña? Princeza je pogledala svog unuka tako užasnuto da se on morao nasmijati. - Shvaćam vaše iznenañenje. To je izvanredna priča koju ću vam ispričati u nekoliko riječi. A nakon toga, predstavit ću vam svoju dragu Liliju. Zamolit ću vas da ovu tajnu sačuvate još samo kratko

vrijeme. Deset minuta kasnije Wladimir je ušao u zimski vrt, u kojem je Lilia sjedila i vezla još uvijek uzbuñena zbog susreta s princezom. - Stigla je moja baka, draga moja, pa sam iskoristio priliku i sve joj kazao. Doñi, i upoznaj se s njom ... Ali što se dogodilo? Vidim po tvojim očima da imaš briga. Ona se nasmiješila, odloživši ručni rad na stol. - Oh, ti uvijek vidiš toliko toga u mojim očima, Voloña! - To je zbog toga, jer ti preda mnom ništa ne možeš sakriti. Sjeo je kraj nje, uzeo je za ruke i pogledao nježno. - Nije to ništa. Kada ne bih bila tako ponosna ... - Ti, ponosna? Kakva šala! A zašto bi bila ponosna? - Nije potrebno da ti to ispričam. - Ali ja to želim saznati. Nastojeći se našaliti na svoj račun, mlada žena mu je ispričala svoj susret s princezom Aleksandrinom. Izraz Wladimirova lica smjesta je postao tvrd. - Ona će ti se ispričati, Lilia! - Oh, Voloña, molim te, nemoj! Pa tvoja baka me nije poznavala. Wladimir je nije više slušao. Niti jedna isprika mu se nije činila dovoljno velikom, ako je netko uvrijedio njegovu Liliju. Princeza Aleksan-drina, nakon što je ljubazno pozdravila svoju novu unuku, morala se odazvati njegovoj želji i ljubazno se ispričati mladoj ženi. Kada je otišla, zadovoljivši svoju znatiželju, uvjerila se da Lilia ne predstavlja samo časoviti hir njezina unuka, i da nikada ne treba poduzimati ništa protiv nje. Wladimir se povukao u svoje odaje da se presvuče, a Lilia je krenula u okrugli salon u kojemu je najradije boravila. Na jastuku, kraj njezina naslonjača, ležao je Yamil. Glava lijepe životinje bila je povijena, a slomljena noga učvršćena daščicama. Kada je njegova gospodarica ušla, pogledao ju je odanim očima. Lilia se prignuta, pomilovavši njegovu gubicu svojom nježnom rukom. - Da, dobri moj psu, ti ćeš uskoro ozdraviti i krenuti na šetnju sa svojim gospodarom. Sjela je i naslonila lakat na naslon stolice. Veliko ju je zadovoljstvo obuzelo, sada kada je vidjela kako se približava tako dugo očekivani čas. Moći će se pojavljivati kraj Wladimira, umjesto da se skriva, kao što je to bilo i večeras. On će u palači primati goste bez nje, u prisutnosti princeze Aleksandrine. No, znala je kako je Wladimir žarko želi predstaviti u društvu kao princezu "Wittengratz. Malo prije izrazio je svu svoju radost što je željeni cilj tako blizu. Zatim se Lilia stala prisjećati prošlosti. Sjetila se vile sakrivene meñu stablima naranača. "Wladimir je kupio tu kuću, svjedoka njihova medenog mjeseca. A taj je zapravo neprekidno trajao. No, Lilia nije mogla misliti bez dubokog uzbuñenja na te prve časove njihova zajedničkog života, na njihovu zaljubljenu osamljenost i neizrecivu Wladimirovu brigu. Da, ona mu je bila draga, i što ga je više poznavala to je više znala cijeniti naklonost čovjeka kakav je bio on. Zvuk koraka, koji su se približavali salonu, najavili su joj dolazak njezina muža. Yamil je digao glavu i ukočio se. Wladimir je sjeo kraj nje i zagrlio svoju ženu u bijeloj muslinskoj haljini. - Na što misliš dragi moj Ljiljane? - Sjetila sam se dana što smo ih proveli u vili »Silvija«. Hoćeš li da večeras o tome razgovaramo, dragi moj? Wladimiru ništa nije bilo draže. I njemu su u najljepšoj uspomeni ostali ti tjedni provedeni na toplom Jugu. Lilia je postala glavni sadržaj njegova života i sva njegova radost. Prisjećali su se svojih šetnja, krstarenja jahtom, dugih zaljubljenih razgovora u velikom salonu obasjanom zrakama zalazećeg sunca. Napokon je mlada žena primijetila: - Mislim da je krajnji čas da kreneš. Inače ćeš stići poslije svojih gostiju. On je ustao, ne odvraćajući pogled s Lilije. - Kada bi bar ti bila kraj mene na toj večeri! To je posljednji puta što se pojavljujem kao neženja. Moji suvremenici imat će od sada sreću i moći će te promatrati. Tebe, najljepšu od svih princeza! Ponosno je pogledao Liliju. Već je unaprijed uživao u senzaciji što će je njegova žena izazvati svuda gdje se bude pojavljivala. Lilia ga je otpratila do vrata salona. Zagrlio ju je i poljubio. - Laku noć, draga! Nemoj me čekati! Kao domaćin morat ću nažalost ostati do kraja. Ipak će se ta

nesnosna situacija ubrzo završiti, draga moja! Pogledao ju je strastvenom ljubavlju i šapnuo joj u uho: - Slušaj, javit ću da me nešto zadržalo! Moja će baka sama primiti naše goste, a ja ću ostati kraj svoje ljubljene. Šta kažeš na to? Trepavice mlade žene spustile su se časak pod žarkim Wladimirovim pogledom. - Ti si lud, dragi moj! To nije moguće! Moraš izvršiti svoje obaveze, i ja ne bih htjela da te u tome spriječim. - Mudra moja ženo, ti uvijek govoriš jezikom razuma. Ali zaljubljeni su obično pomalo ludi. Baš me briga za razum ... ostajem! - Voloña, nemoj ni pomisliti na to! Tvoji gosti... - Moji gosti? Briga me za moje goste! - Tvoja bi se baka ljutila. Wladimir se ironično nasmijao. - Nezadovoljstvo moje bake nikada me nije mnogo smetalo, jer ga je ona uvijek skrivala preda mnom. Ipak ću slijediti glas razuma, lijepa moja Minervo! No upozoravam te, moji će gosti primijetiti moju rastresenost, jer ja neću prestati misliti na svoju dragu Liliju. Posljednji poljubac i Wladimir je krenuo galerijom što je vodila iz salona u predvorje. Lilia se vratila u okrugli salon, ne opazivši da se teška svilena zavjesa, protkana srebrom, pomakla. Dva crna oka puna mržnje stala su promatrati mladu ženu u bijeloj haljini, koju je s toliko žaljenja upravo napustio njezin suprug. Nakon večere, Lilia je sjela na svoje uobičajeno mjesto, uzevši u ruke knjigu što joj je tog jutra donio Wladimir. Ali u mislima je vidjela raskošnu palaču Wittengratzovih koju ona još nije poznavala. Bilo joj je teško što ju je Wladimir večeras morao ostaviti, ali morala je biti razumna. Wladimir je ionako odviše slijedio svoje nagone, a da bi ga ona još u tome podržavala. Lilia je tako sanjarila, poluzatvorenih očiju s knjigom položenom na koljenima. Trgnulo ju je rezanje Yamila. Misleći da pas trpi bolove, prignuta se i pogledala ga. - Sto je Yamil? Sto ti je, ubogi moj psu? Ali životinja je, podignute glave i napeta tijela gledala prema susjednom salonu. S mjesta na kojem je sjedila, Lilia nije vidjela drugi salon. Stoga se iznenadno trgnula kada se na vratima salona pojavila neka niska žena, zaogrnuta u tamni ogrtač, skrivena lica, s kapuljačom na glavi. Yamil je još glasnije zarežao, želeći se baciti na neznanku. Zadržala ga je slomljena noga, pa je samo nastavio još glasnije režati. Lilia je brzo ustala. - Tko ste vi? Kako ste došli ovamo? Pošla je prema neznanki koja joj se približavala i našle su se koji korak jedna od druge. - Tko sam ja? Najprije me pogledajte! Žena je odbacila svoju kapuljaču, a Lilia je ugledala lijepo lice, sjajne crne oči pune mržnje i crnu kosu ukrašenu ogromnom crvenom begonijom. Zatim je skinula i ogrtač, otkrivajući svijetložutu svilenu haljinu, ukrašenu još jednim crvenim cvijetom. Lilia je pomislila da je to neka luñakinja, pa je krenula korak natrag htijuči pozvoniti. Ali neznanka se zlobno nasmijala: - Neće vam koristiti. Prerezala sam lanac dok ste vi večerali. Lilia je zadrhtala. Plašila se pogleda te žene. Nastojeći se savladati, ona je odlučno kazala: - Sto sve to znači? Kako ste ušli ovamo i što želite? - Što želim? U prvom redu, upoznati vas. Malo ste me prije pitali tko sam. Ja sam Myrrha Nadopoulo... - Myrrha Nadopoulo! Ah, čuli ste za mene? Sigurno vam je princ pričao? Što vam je kazao? - Ne moram vam ispričati njegov sud o vama. Govoreći to, Lilia se stala približavati vratima. Ali, lagano i spretno se Myrrha ponovno našla pred njom. - Ne, nećete mi pobjeći! Je li vam princ pričao da sam mu se jednom ... oh, od toga nije prošlo ni godinu dana ... da sam mu se vrlo sviñala? Zvao me svojom lijepom panterom. On me je tada volio. Sada ste vi na redu ... Pogledala je strastvenom ljubomorom mladu ženu i nacerila se, vidjevši strah u očima one koja je

zarobila srce princa Wittengratza. - Vi ste prekrasni! - ljepši no što sam ja to mogla i zamisliti, kada sam ugledala vašu sliku. Ipak će on i vas napustiti, postupat će s vama kao s prašinom na putu. Mogla bih čekati na taj čas i gledati vas kako patite. Ali nemam dovoljno strpljenja za to. Moram se osvetiti, moram vas odvojiti od njega, jer ja vas mrzim! Čuvši ime Myrrhe Nadopoulo, Lilia je smjesta pomislila: »Te dvije žene sigurno sumnjaju da želimo nešto poduzeti protiv njih, pa me ova želi uplašiti svojim prijetnjama.« Ali onda je shvatila da se radi o nečem posve drugom. Pred njom se nalazila osoba pijana od ljubomore, luda od mržnje, što je dokazivao divlji sjaj njezinih očiju. Mlada žena se uspravila uz krajnji napor volje. - Iziñite, gospoñice! Ova nevjerojatna scena već je dovoljno dugo trajala! Myrrha se nasmijala užasnim smijehom. - Da izañem? Dobro, no prije moram izvršiti ono što namjeravam! On te ljubi Lilia Ve-rine! Dobro dakle! Vidjet će tvoje unakaženo lice i ramena pokrivena ranama! Tada te on više neće ljubiti, u to te uvjeravam i ti ćeš umrijeti u očaju. Govoreći te riječi, ona se bacila prema Lili-ji, podignuvsi ruku s dugim bodežom koga je sve do sada sakrivala u naborima svoje haljine. Mlada žena se naglo odmaknula. Tog trenutka je pas, koji je prijetećim pogledom promatrao Myrrhu, skočio ne obazirući se na svoju ranjenu šapu. Prije no što ga je Myrrha mogla raniti bodežom, on joj je skočio za vrat i zario svoje strašne zube u njega. Myrrha je očima punim užasa pala na pod. Lilia je kriknula: - Yamil!... Ostavi!... Ostavi! Ali pas nije puštao bijednicu koja je hroptala. Lilia ga je obim rukama uhvatila za oko-vratnik i napokon uspjela odvući. Myrrha je izgubila svijest. Lice joj je bilo u grču, oči zatvorene, a vrat sav u krvi. Lilia je otrčala u galeriju i pozvala slugu koji se neprekidno nalazio u predvorju. Naredila mu je da pozove Ivana Seminica, kao i prvog prinčevog sobara. Zatim se vratila u salon. Yamil se ispružio na podu, a daščice koje su mu držale slomljenu šapu bile su polomljene. Kao da je čuvao onesviještenu ženu. Krv joj je tekla po žutoj haljini i smočila crveni cvijet begonije, kojim se tako teatralno zakitila ta dična kćerka pustolovke Ismene. Lilia je odvratila oči, sklopila ruke i šapnula: - To je užasno! Kada bi bar imala vremena pokajati se! Nekoliko trenutaka kasnije stigao je tajnik a gotovo u isti čas i sobar. Lilia im je ukratko ispričala što se dogodilo. Zatim je izdala naloge Jorelu, koji se udaljio i ubrzo se vratio sa zavojima. Lilia je sama povezala djevojčine rane. Za to vrijeme Ivan Seminič je poslao po liječnika. Poslao je i glasnika na konju da obavijesti svog gospodara, usprkos zabrani mlade žene. Vidio je naime kako ona dršće, iako se hrabro držala sve do sada. Govorio je samom sebi kako mu princ nikada ne bi bio oprostio ako ga ne pozove.

XII Kada su Myrrhu, koja je još uvijek bila u nesvijesti prenijeli u susjedni salon, Lilia ju je ostavila na brizi tajnika i sobara. Zatim je pošla u svoju sobu, i sjela na neku nisku stolicu. Snaga ju je počela izdavati. Osjetila je reakciju nakon pretrpljene užasne opasnosti. U isti čas sjetila se riječi gospoñice Nadopoulo i one su joj zadale bol... Wladimir je ljubio i druge. Čak i Myrrhu. Ne, ne, ona je lagala, ta bijednica! Wladimir ju nije mogao ljubiti. Često je govorio Liliji kako je prezire. Zadrhtavši, mlada se žena naslonila dublje u jastuke stolice. Obuzela ju je velika slabost. Požalila je što nije pozvala sobaricu. Ali, sada se više nije mogla ni pomaknuti. Ostala je nepomično sjediti, još uvijek dršćući, ali sada od straha koji joj je stezao srce. Tako ju je našao njezin muž, kada je utrčao u njezinu sobu. - Lilia, draga moja! Prišao joj je i kleknuo kraj nje. Njegova sablja udarila je o pod, a on je zagrlio mladu ženu. Trgnula se pri njegovu dolasku. Njezini blijedi obrazi naglo su porumenjeli. Promucala je: - Ti!... Ti! Tko te je pozvao?

- Ivan Seminič, kao što je to i bila njegova dužnost! - Ali ja sam mu zabranila. - Još je samo trebalo da te posluša! Ali ti dršćeš, mala moja Lilia! Zašto si sama? Zašto Varvara nije s tobom? - Ona ne zna što se dogodilo. Mislila sam da je bolje nikome ništa ne kazati dok ti to ne saznaš. Možda bi ti htio da se to ne razglasi. - To će biti teško. Ali, sada je najvažnije da se ti umiriš. Za tebe je sva opasnost prošla, ja sam stigao ... Wladimir je privukao lice mlade žene. Osjetio je lagano opiranje, i u očima koje su uvijek pred njim razotkrivale njezinu dušu, on je pročitao prestrašenu suzdržijivost, zbog koje je zadrhtao. - Sto se dogodilo, Lilia? Kazala je prigušenim glasom: - Znaš li zašto me Myrrha mrzila? - Mogu slutiti. Zaljubila se strastveno u mene, pa osjetivši moj prezir ... nastojala mi se osvetiti, ranivši ono što mi je najmilije. Dršćući je glas zapitao: - Jesi li je ti ljubio? Ona mi je kazala da si prije godinu dana ... - Ona se to usudila kazati? Tu laž? Ja da sam je ljubio? To sigurno nisam! Osim toga, nikoga osim tebe nikada nisam ljubio. - Tada nije istina ni to da si i druge napustio? Uzviknuo je bijesno: - Što ti je ta prokleta osoba još ispričala? Reci mi... reci mi sve, Lilia, jer do sada si mi vjerovala. Ona je poslušala. On ju je čvrsto zagrlio, a ona je drhtala od uzbuñenja. Naslonivši glavu na njegovo rame, ispričala mu je sve dok je on ljubio njezine oči. Kada je završila, on je trenutak šutio. Zatim je kazao poluglasno, gledajući je neizmjerno nježno: - Da sam te ranije sreo, Lilia, mogao bih samom sebi mnogo toga manje predbacivati. Ali ti ćeš kasnije razumjeti, kada stekneš iskustvo, da nisam za sve kriv. Od prvih dana mog djetinjstva svi su mi se divili i laskali mi. Moj djed mi je kao jedino životno pravilo dao u naslijeñe: »Čovjek poput tebe ne treba misliti ni na što osim na svoje zadovoljstvo«. Moram kazati u svoju korist, to sam pravilo, što se mene ticalo, donekle uvažio. Ali, opetujem, to ti ne možeš razumjeti. Bit će ti potrebno vremena. Za sada mi vjeruj da si ti moja prva ljubav, i da ćeš ostati moja jedina. Ona mu nije odgovorila, a osjetio je da još uvijek dršće. Zapitao ju je uznemireno: - Reci, vjeruješ li mi!... Reci mi to brzo, ljubljena moja! Ona je podigla oči, a on je u njima još uvijek vidio tračak straha. - Ja ti vjerujem, Voloña. Ali, ipak... da me ta žena unakazila ... bi li me onda volio? - Lilia, zar još uvijek ne shvaćaš što za mene značiš? Naravno, volim tvoju ljepotu, ali zar doista misliš da nisam sposoban ocijeniti sve druge tvoje odlike. Naprotiv, najviše sam se uvijek divio dobroti tvoje duše, jer ona pridonosi ljepoti tvog lica. A sada sumnjaš u mene, vjeruješ kako bih te podlo mogao napustiti, ako bi... Ona ga je prekinula, zagrlivši ga i polju-bivši njegove smeñe uvojke. - Oprosti mi! Ja sam luda i zla ... Nakon svega što si ti učinio za mene, Voloña! Vidjet ćeš u mojim očima kako posjeduješ moje potpuno povjerenje, kao i uvijek do sada. Ostali su u tišini, gledajući se s neizmjernom nježnošću. Zatim je Lilia svom mužu, kome je već prije u kratkim crtama tajnik opisao dogañaj, kazala što se zapravo dogodilo. - Da nije bilo Yamila, ti me sigurno ne bi našao živu - dodala je dršćući. - Prokletnica! Dobri moj Yamil! Lilia je objasnila: - Kazala sam Ivanu Seminiču da je taj zločin u vezi sa mnom i da je gospoñicu Nado-poulo poslala ovamo njezina majka. - Imala si pravo! Ali, ne govorimo više o tome, draga! Ti ćeš poći u postelju i popiti nešto toplo, a ja ću... Netko je pokucao, a Wladimir je pošao prema vratima i zapitao: - Tko je? - Ivan Seminič vam poručuje da je liječnik stigao. - Dobro! Neka doñe gore princezi. Četvrt sata kasnije Wladimir je izašao s liječnikom iz sobe, nakon što je liječnik prepisao princezi

sredstvo za umirenje. Obojica su pošla u sobu u kojoj se nalazila zločinka, nakon što je princ ispričao liječniku što se dogodilo. Myrrha je prije nekoliko trenutaka došla k svijesti. Kada je princ ušao, pogledala ga je svojim crnim očima, punim očaja i preklinjanja. Odgovorio joj je preziran pogled. Wladimir se kratko obratio liječniku: - Pregledajte tu ženu, Aleksej Sergejevič! Pružite joj svu potrebnu njegu. A ti, Ivan Semi-nič, pozovi policiju, kako bih se je što prije rije-sio. Okrenuvši se, princ je pošao u okrugli salon pogledati što je s Yamilom, kome je Lilia, prije no što je pošla u svoju sobu, uredila zavoj kako je najbolje znala i mogla. Tamo ga je našao liječnik. - Rana je teška, no ona bi mogla ozdraviti. Najviše uznemiruje njezino duševno stanje. Ta žena uporno šuti, a njezine oči imaju užasan izraz. Trebalo bi je čuvati dok ne doñe policija, jer postoji opasnost od krize. Kada je princ izlazio iz salona Jorel ga je zaustavio. - Cersky moli vaše visočanstvo da ga primi. Mora vam nešto važno javiti. - Neka doñe! Cersky je bio onaj ogroman Kozak koji je čuvao stražu pred palačom. Svake je večeri običavao obilaziti park. Danas je, prije sat vremena, iznenadio neku mladu ženu koju je kroz mala sporedna vrata puštao u park pomoćnik kočijaša Pjotr. On ih je oboje uhvatio, iako se žena žestoko otimala, pa je pri tome izgubila vlasulju koja je skrivala njezinu plavu kosu. Wladimir je pomislio: »Ta bijedna Myrrha imala je dakle saučesnike?« Nakon kratkog razmišljanja naredio je: - Dovedi ih ovamo! Malo kasnije pojavio se Kozak dovodeći, blijedog, ustrašenog kočijaša i neku plavokosu osobu. Princ ju je smjesta prepoznao. - Dunja Streitnoff! Zar opet ti, bijednice? Dunja, koja je mucala od užasa, stala ga je zaklinjati: - Oprostite, visočanstvo!... Nisam ništa zla učinila! Došla sam na razgovor s Pjotrom ... - Ah, samo to? Vidjet ćemo. Poñi sa mnom... Možeš je pustiti, Cersky! Prošavši kroz galeriju, princ je otvorio vrata salona u kojem je ležala Myrrha. Dunja, koja je ušla iza njega, trgnula se ugledavši gospoñicu Nadopoulo, zamotana vrata u haljini uprljanoj krvlju. Ali Wladimir ju je uhvatio za ruku i povukao je za sobom. - Hajde, pogledaj svoju saučesnicu! Myrrha je okrenula prema njemu svoje sjajne oči, nastojeći se podići. Ali, zajecala je od bola. Dunja, koja je pozelenila, okrenula je pogled i stala mucati: - Ne poznam tu osobu. - Ne poznaješ je? Usuñuješ se reći da nisi radila u dogovoru s njom? I ti mrziš onu Liliju Verine sada princezu Wittengratz. - Princeza Wittengratz! Taj uzvik istrgnuo se s blijedih Myrrinih usana. Wladimir ju je pogledao ledeno. - Da, ona je i kćerka grofa Seminkhofa. Mala Elizabeta nije poginula kao što se mislilo. Njezina guvernanta samo ju je spasila pred zločinačkim namjerama vaše majke. Sada je ona. moja žena, a jučer ju je Andrej Pavlovič priznao za kćerku. U tamnim Myrrhinim očima miješalo se iznenañenje, bijes i očaj. Dunja je pak užasnutim očima promatrala princa. - Ti znaš što sam ti obećao u slučaju ako se još jednom budem morao požaliti na tebe. Sutra ćeš upoznati bič Ifneka. Nakon toga predat ćemo te policiji sa specijalnom preporukom, kao što sam to već učinio i s tvojim ocem. Dunja se bacila na koljena i kriknula: - Smilujte se, smilujte se! Ništa nisam učinila! Oprostite... - Odvedi ovu ženu, Jorel - naredio je princ sobaru. Dok je Jorel odvlačio Dunju, polumrtvu od straha, Wladimir je pošao ispitati Pjotra. Ubogi mladić, dršćući pod pogledom svog gospodara, jedva je uspijevao odgovarati jer su mu zubi

cvokotali. Princ je shvatio da je on samo nesvjesni saučesnik, kojim se spretna Dunja poslužila. On mu je to i rekao: - Vidim da si ti glupan. Zadovoljit ću se time što ćeš dobiti zasluženu kaznu ... Cersky, zatvori ih oboje, i javi If neku neka sutra doñe k meni po nareñenja. Rekavši to, Wladimir se udaljio, dok je Dunja i dalje jecala: - Smilujte se!... Smilujte se! *** Nekoliko dana kasnije novosti su stale kružiti petrogradskim društvom. Brak princa Wittengratza za koga su sada saznali i ćudna povijest mlade grofice Seminkhof, bili su predmet svih razgovora. Pričali su takoñer kako je Myrrha Nadopoulo umrla od moždane kapi dan nakon večeri kad je princ morao napustiti primanje, jer su ga hitno pozvali u Carsko selo. Govorili su i o smrti lijepe Ismene, njene majke, koja je umrla četrdeset osam sati kasnije. Tobože od srčane kapi, a zapravo je izvršila samoubojstvo. Tolika uzbuñenja srušila su i grofa Seminkhofa. Razbolio se, a njegova se kćerka brinula za nj i za svog kljastog polubrata. Nitko nije znao kakav je zločin Myrrha bila spremna učiniti. Wladimir je naredio najstrožu šutnju svima. Dunju su osudili bez ikakve buke na dugo zatočeništvo u zatvoru u Petrogradu. Nakon što se grof Seminkhof napokon oporavio, zahvaljujući njezi svoje kćeri, počela se u društvu pojavljivati mlada princeza Wittengratz. Ostala je jednostavna usprkos ogromnom us-, pjehu što ga je postizala svojom ljepotom i elegancijom. Nije joj bilo važno sve to, jedino joj je bilo drago što je njen muž u tome očigledno uživao. Netko je jednog dana kazao pred pukovnikom Korfom, koji je ostao prisni prinčev prijatelj: - Ne može se poreći da je princ Wittengratz zaljubljen u svoju ženu. Za sada je savršen suprug. No, čini mi se, da čovjek poput njega ne može dugo tako strastveno ljubiti jednu ženu. Oficir je odgovorio s finim smiješkom: - Varate se! Ja ga dobro poznajem, i siguran sam da se on može vezati za svagda za ženu koja je osvojila njegovo srce. Toj lijepoj princezi to je uspjelo, bez ikakvih čarolija. Sretan sam zbog njega, jer se pod njegovom hladnom vanjštinom krije osjetljiva priroda, preporoñena pod utjecajem ljubavi. *** Jedne rujanske večeri, iste godine, Wladimir i Lilia izašli su iz dvorca u Stanici i krenuli prema šumi. Prošli su kraj šumske kućice, prijateljski pozdravljajući Hofnika koji je na pragu pušio lulu. Starac ih je slijedio raznježena pogleda. Sada je bio siguran u sreću svoje ljubljene gospodarice. Pomislio je: »Kako se princ promijenio pod njezinim utjecajem! Bože, sretan je bio onaj dan kada ga je ona srela u šumi.« Wladimir i Lilia šetali su stazom obasjanom mjesečinom. Danas je bilo upravo godinu dana otkada je princ prvi puta sreo Liliju. Smatrao je da to treba proslaviti. Lilia se naslonila na njegovu ruku i oboje je šutjelo, sjedinjeno uspomenom na prvi susret. Kada su stigli do male čistine, Wladimir je stao kraj visokog bora i zagrlio svoju mladu ženu. - Ovdje si stajala kada sam te prvi puta spazio. Ona je kimnula i nasmiješila se. - Kako si me uplašio, Voloña! Stigla sam do Hofnika, nesposobna izreći i jednu riječ. Irina i on uplašili su se strašno, ubogi ljudi! Ali, još su se više ustrašili, saznavši tko me je progonio. - Dobri Hofnik, koliko sam mu briga zadao! Ipak sam osvojio divnu uplašenu košutu koja je bježala ispred strašnog lovca. Osvojio sam je i dobro ću je čuvati. Ona mi nikada više neće pobjeći. Promatrao ju je s ogromnom srećom. Ostala je ona ista Lilia, dobra i milosrdna, vjerna svojoj dužnosti i u najneznatnijim stvarima, zainteresirana za sve što se oko nje dogañalo, savršena družica sretnog čovjeka koji ju je znao osvojiti za sebe. I kao Hofnik malo prije, Wladimir je sretan rekao: - Kakav je to divan dan bio kada sam te upoznao, moja Lilia!