Đilasovi odgovori

Momčilo Cemović

ĐILASOVI ODGOVORI СК СВЕТЛОСТКОМЕРЦ SVETLOSTKOMERC Beograd 1997

Momčilo Cemović ĐILASOVI ODGOVORI Izdavač: SVETLOSTKOMERC Beograd Za izdavača: Vojislav Gavrilović

Recenzent: Vasilije Kalezić

4

SADRŽAJ

I. Predgovor .............................................................................

9

II. Uvodne napomene .......................................................... 1. U kući Milovana Đilasa ............................................... 2. „Najsmeliji um Crne Gore" .....................................

13 16 18

III. Pitanja i odgovori ........................................................... 23 1. Drugi o Milovanu Đilasu ......................................... 23 2. Samouvjereno i nehajno ponašanje Zapada i snaga Rusije........................................................................................29 3. Odnos prema zbivanjima u okruženju ........................ 30 4. Kritika postojećeg i vizija novog ............................. 33 5. Druženje sa istaknutim književnicima i umjetnicima . 34 6. Bespovratna pomoć Zapada Jugoslaviji .................. -. . 53 7. Optužbe i argumenti ................................................ 56 a) „Lijeve greške" ..................................................... 58 b) Goli otok i informbirovci ...................................... 75 c) Razgraničenje između republika ........................... 87 d) Pregovori sa Njemcima ...................................... 89 e) Posljednji obračun................................................. 90 f) Đilasov pogled na crnogorsku naciju ................... 90 8. O promjeni sjedišta Vrhovnog štaba NOV i POJ . . 94 9. Promjene imena gradova .......................................... 94 10. Izgradnja objekata u Crnoj Gori od strane Jugoslovenske armije................................................................. 95 11. Zbornik o Milovanu Đilasu ....................................... 96 12. Sabrana djela Milovana Dilasa .................................. 98 13. Rehabilitacija Đilasa ............................................... 98 IV. Prilozi 1. Goli otok i informbirovci ............................................ 2. Đilas i Goli otok ..........................................................

5

105 119

3. Pregovori sa Nemcima................................................. 4. Poslednji obračun............................................................ 100 books which have influenced Western public discoursed since the Second World War ................................... Registar imena .................................................................. Značenje skraćenica .........................................................

6

133 155 161 169 175

7

8

I.

PREDGOVOR

Ne sudite, da vam se ne sudi; Jer kakvim sudom sudite, onakvim će vam se suditi; I kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti. Jevanđelje po Mateju

Milovan Đilas je živeo nekoliko života, pa ipak će najduži i najvažniji za njegovu sudbinu biti onaj život, zvani posmrtni, koji je započeo 25. aprila 1995. godine, kada je sahranjen u rodnom Podbišću. Toga dana počinuo je i poturio veliko životno breme ne samo Milovan Đilas nego i toliki drugi, od kojih ga neki neće ostaviti na miru ni posle smrti. Ime koje od mladićstva nije silazilo s javne scene ni posle smrti ne silazi ni sa javne scene ni sa usana sunarodnika. Delo zbog kojeg je živeo i koje su njegova ličnost i životni put u mnogome zaklanjali - kao da tek posle njegovog odlaska postaje vidnije i počinje da se sagledava i ocenjuje pravednije. Čini se da je otpor Milovanu Đilasu parabola za opiranje svakoj promeni, pa makar to bila i promena na bolje, bilo da je reč o promeni jednog čoveka ili promeni jednog društva. 9

Kao da je Semper idem (uvek isti) vrlina ne samo kad je reč o Sokratu i dobru nego i o Sokratovim antipodima i zlu. Da je ostao podložnik i vernik i pošto je prestao da veruje Milovan Đilas nikada ne bi bio izložen nemilosnoj kampanji, a kamoli postao prokaženik i izdvojenik - kao što se to nije desilo ni jednom od njegovih parnjaka koji nisu rekli reč ni podigli glavu do poslednjega daha. Đilasova hrabrost nije bila samo u tome što je prvi visoki funkcioner koji je istupio iz komunističke partije, u vreme njene najveće snage i vere, već i zato što je znao koliko takva pobuna košta i nije imao iluzija šta ga sve čeka. Stao je na trg da mu svako kaže i učini šta hoće i dozvolio da mu svako bude sudija. Znao je da će takvu priliku malo ko propustiti i ništa mu se nije dogodilo što nije unapred znao i bio spreman da plati. Znao je i šta je vlast i šta je narod. Da su javne optužbe za strašne zločine bile istinite bilo je logično da je suđen za njih, a suđen je samo za knjige i ideje. Milovan Đilas nije pisao ni žalbe ni demantije. Što mu je ime u svetu bilo veće i svetlije u rođenoj zemlji je više ocrnjivano, a njegove knjige nisu beležile čak ni domaće bibliografije. Hajci se, pored onih koji su učestvovali po službenoj dužnosti, pridružila i armija dobrovoljaca. Od samog Đilasa sam ne jednom čuo da je pored Vuka Brankovića on najpsovaniji čovek u srpskoj istoriji. Možda je onih koji su ga držali na oku dok je bio na slobodi bilo više nego dok je bio u tamnici. Momčilo Cemović je jedan od retkih koji su uviđali da bi bilo ne samo pravedno čuti šta na optužbe koje su uporno ponavljane ima da kaže i optuženi Milovan Đilas. I da ni za to neće uvek biti prilike.

10

Tako je nastala ova dragocena knjiga u kojoj je tek posle smrti došao do reci onaj koji je o tim pitanjima najviše znao i bio najpozvaniji da kaže svoju reč. Verujem da je i Milovan Đilas znao da će ti odgovori biti objavljeni tek posle njegove smrti. Čitalac će lako videti i koja su to pitanja i proceniti odgovore.

Matija Bećković

11

12

II. UVODNE NAPOMENE

Ova knjiga se po mnogo čemu razlikuje od drugih knjiga posvećenih Đilasu i njegovom djelu. Ona sadrži autentične Đilasove odgovore na pitanja koja smo mu postavili i neka druga, a samo manjim dijelom nužne komentare. Neposredan povod za nastanak ove knjige bili su povoljan prijem kod čitalaca našega feljtona „Đilasovi odgovori",1 koji je objavljen u dnevnom listu „Pobjeda" u Podgorici, krajem 1996. godine, i polemika o nekim pitanjima iz feljtona, koja je objavljena na stranicama pomenutog lista. Pokazalo se da bi bilo dobro prezentirati čitaocima Đilasove odgovore i na neka druga pitanja koja su sadržana u njegovim memoarima i u knjigama o Đilasu Momčila Đorgovića,2 Vasilija Kalezića,3 Draga Stankovića,4 Gorana Lazovića 5 i drugih. Pošlo se od pretpostavke da prezentirani Dilasovi odgovori o tim pitanjima na jednom mjestu olakšavaju čitaocima i istraživačima da se potpunije informišu i da 1

Momčilo Cemović, Feljton Đilasovi odgovori, „Pobjeda", Podgorica, 17-24. 12. 1996. godine, strana 8 2 Momčilo Đorgović, Đilas vernik i jeretik, „Akvarijus", Beograd, 1989. godine 3 Vasilije Kalezić, Đilas miljenik i otpadnik komunizma, „Zodne", Beograd, 1988. godine 4 Drago Stanković, Anatomija procesa Milovanu Đilasu, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1989. godine. 5 Goran Lazović, Đilas o sebi, drugi o Đilasu, izdavač: Siniša Lazarević, Dragan Grnjić, Zlatko Perišić, Beograd, 1989. godine.

13

donose potrebne zaključke. Ovo tim prije što su Đilasovi odgovori jasni i konkretni i što ne ostavljaju prostor za dvoumljenje. Osim izuzetne memorije i sistematičnosti, koju je posjedovao, Đilas je impresionirao jednostavnošću i u opisu naizgled vrlo komplikovanih tema. Bogatstvo rečnika i izraza i darovitost istaknutog pisca omogućavali su mu da uvijek bude dorečen i shvaćen. Osim odgovora na određena pitanja, uputili smo čitaoce i na djelove Đilasovih memoara na koje se on pozivao. Zadržali smo se posebno na širem prikazu i objašnjavanju tema i događaja u vezi sa kojima se Đilasovo ime često pominje u raznim verzijama i sa različitim kvalifikativima. Kao što je poznato, dugi niz godina Đilas se mogao oglašavati jedino u inostranstvu. Brojni Đilasovi intervjui i prilozi objavljeni u inostranstvu dio su Đilasove baštine i neobjavljenih memoara. Mada manje nego ranije, inostrana glasila, nerijetko, i danas ističu Đilasove stavove i poglede. Njegovo djelo je i dalje objekat proučavanja, o čemu domaća javnost nije dovoljno, ili je sasvim malo, obaviještena. Nema sumnje da je to jedna od tema koja pobuđuje interesovanje domaćih autora. Odgovori na mnoga pitanja o ličnosti i djelu Đilasa sadržani su u njegovom djelu Pad nove klase - povest o samorazaranju komunizma6, koje je napisao kratko vrijeme pred smrt. Ta njegova, po redu poslednja, knjiga predstavlja svojevrstan Đila-sov politički testament, koji znatno olakšava istraživačima i čitaocima da se upoznaju sa njegovim djelom. To je razlog što se i u ovome spisu taj izvor koristi. Na domaćoj sceni, prvi put, šire i ozbiljnije, predstavnici jugoslovenske nauke izvršili su osvrt na Đilasova djela N o v a k l a s a i N e s a v r š e n o d r u š t v o u

6

Milovan Đilas, Pad nove klase - povest o samorazaranju komunizma, ..Službeni list", Beograd, 1994. godine.

14

raspravi u Redakciji „Sociologije"7 - časopisa za sociologiju, socijalnu psihologiju i socijalnu antropologiju, u Beogradu, 19. juna 1990. godine, mnogo godina kasnije od izlaska tih poznatih Đilasovih djela. Inostranstvo je to učinilo mnogo ranije. Bio sam dječak kad sam u našoj porodičnoj kući prvi put vidio Milovana Dilasa. Tada nijesam znao ko je on. Drugi put Đilasa sam sreo tek početkom 1993. godine u njegovom stanu u Palmotićevoj ulici broj 8 u Beogradu. Nije mali broj onih koji mi postavljaju pitanje - odakle baš ja da se bavim ličnošću i djelom Milovana Đilasa, jer takve teme ne pripadaju mojem profesionalnom profilu, a neki ljudi imaju u vidu i moju prošlost kao političkog i državnog funkcionera. Odgovor je jednostavan - sve se zbilo sasvim slučajno. Počelo je zajedno sa mojom aktivnošću kao predsjednika Izdavačkog savjeta Zavičajnog udruženja Vasojevića u Beogradu, koje je izdalo nekoliko zapaženih djela. Jedno od takvih djela je rukopis Marka Cemovića Vasojevići,8 koji je objavljen u posebnoj knjizi, sa zapaženim predgovorom Milovana Đilasa. Izdavačkom savjetu je bilo poznato da je Đilas o Markovom djelu dao visoku ocjenu. Govorio je: „To je monumentalno delo koje zaslužuje najveće ocene. Ja se pitam koliko je Marku trebalo vremena da sačini ovu studiju, mora da je na njoj radio više od deset godina. Izvori koje je citirao, većim delom, nisu ili su malo korišćeni. To je sjajno delo". On posebno u predgovoru drugom izdanju knjige, pored ostaloga, naglašava: „Cemović originalno uočava i ubedljivo dokazuje da su brdska plemena, u koje spadaju i Vasojevići, imala neku vrstu državne organizacije - živjela, organizovala se i borila prije

7 8

„Sociologija", časopis za sociologiju, socijalnu psihologiju i socijalnu antropologiju, Beograd Marko Cemović, Vasojevići, Zavičajno udruženje

15

nastanka crnogorske države oko Cetinja i nezavisno od nje". Da li ste lično poznavali Vuksana Cemovića,9 pitao sam Đilasa. „Kako da ne, mi smo se znali iz Berana i Beograda. Bio sam i u vašoj kući. Pošto sam se vratio sa robije 1936. godine, a moji su živjeli u Bijelom Polju, kretanje mi je bilo ograničeno. Ja sam i pored toga preko Berana i Peći otputovao za Beograd. U Beranama sam se čuvao da me ne vidi policija i sreo sam se sa Vuksanom i o svemu ga obavjestio. On mi je predložio da spavam kod njega u vašoj kući i sačekam autobus na cesti ispod sela, što je bilo povoljnije, jer žandarmi su kontrolisali putnike na početnoj stanici. Tako sam i učinio. Vaša kuća, u kojoj sam spavao, učinila mi se lijepom i unutra nije ličila na seljačku kuću. Inače, Cemovići su bili bogati". Rekao sam da je tada moj otac bio učitelj, a Vuksan advokatski pripravnik i da i pored toga nijesu bili bogati.

1. U kući Milovana Đilasa Telefonom smo se dogovorili da ga posjetim. To je bilo 29. januara 1993, godine, Razmišljao sam kako će izgledati moj susret sa čovjekom o kojemu sam znao i razmišljao toliko i tako kao hiljade drugih komunista za koje je Milovan Đilas bio izdajnik ideje i pokreta kojemu smo pripadali. Crv sumnje da nije sve tako kako je zvanično saopštavano bio je prisutan među brojnim komunistima mnogo ranije. Ta sumnja je povremeno bila prisutna i kod mene, ali moja odluka da se sretnem sa Đilasom bila je motivisana drugim razlozima. Želio sam, prije svega, da od njega izvorno čujem odgovore na određena pitanja koja su me interesovala u pripremi knjige na kojoj 9

Vuksan Cemović, advokatski pripravnik i član KPJ

16

sam tada radio. Jednostavna i, rekao bih, prijateljska komunikacija sa njim ohrabrila me i dala mi povoda i za pitanja koja su izlazila iz okvira osnovne teme koju sam u početku imao u vidu. Stara, predratna zgrada u Palmotićevoj 8 podsjeća na nekadašnju modernu građevinu, a sada zapuštenu i hladnu kao da u njoj nema života. Idući prema zgradi sjećao sam se vremena kada je to bilo opasno i nemoguće bez kontrole i upozorenja. Dočekao me Đilas. Učinio mi se niži nego što ga pamtim po slikama i kada je kratko boravio u Beranama poslije rata. Poguren i izrazito bijele puti, sa očima koje su uz njegov osmijeh izazivale osjećaj još uvijek vitalne i nadasve ličnosti koja je ophrvana stvaralačkim nagonom. Zamolio sam Đilasa da čujem njegove odgovore na neka pitanja. Odmah je prihvatio. Ja sam izrazio bojazan da mu ljudi mnogo dosađuju i da sam i ja jedan od takvih. Negirao je to i rekao mi je da se

17

rado sreta sa ljudima. Time mi je pomogao da bez ustezanja postavim nekoliko pitanja. Nisam vodio posebne bilješke, ali sam dobro pamtio njegove odgovore i komentare. Svaki put sam odmah poslije razgovora sačinio bilješku i poslao je Đilasu na autorizaciju. Uglavnom, bez većih intervencija, on je potpisivao bilješku sa „video" ili „saglasan" ili „ovom olovkom" i ovjeravao je svojim potpisom latinicom. Samo jedan tekst je potpisao ćirilicom i latinicom ne znajući unaprijed kojom azbukom će tekst biti štampan. Stekao sam utisak da se brzo opustio u razgovorima koje smo vodili u njegovom stanu ili telefonom. Često je bio veseo i duhovit. I ja sam ponekad uzvraćao tako. Jednog dana završavao sam posjetu Đilasu i on me, kao uvijek, pratio do vrata od stana, stegao mi je ruku i rekao: „Pa doviđenja, gospodine Momo". Ja sam uzvratio: „Doviđenja, druže Đido". On se nasmijao i uzvratio: „Jest, lijepo je bilo to naše druže, ali se kompromitovalo".

2. „Najsmeliji um Crne Gore" Moj posljednji kontakt sa Đilasom10 bio je one večeri kada mu se rodio unuk. Pozvao me da mi to saopšti. Bio je ushićen kad mi je vijest saopštavao. Uzvratio sam - neka Ti je srećan Milovan! Ne, rekao je, unuk će se zvati Nikola (Milovanov otac). Bio sam na ispraćaju Đilasovih posmrtnih ostataka iz Beograda u rodno Podbišće. Bilo nas je, prema slobodnoj procjeni, dvije-tri stotine. Uzdržali su se Beograd i Srbija da se dostojanstvenije oproste od svoga čuvenog i uglednog sugrađanina. Za nacionaliste niko i ne mari. Tako se ponio i veći broj njegovih saboraca, medu kojima i dobar dio iz redova Crnogoraca koji žive u Beogradu. Ustručavali

10

Milovan Đilas - umro 20. aprila 1995. godine u Beogradu, a sahranjen 23. aprila 1995. u rodnom selu Podbišću.

18

19

su se i plašili i mrtvoga Đilasa. Ostala je nedoumica zašto je to bilo tako. Pogotovo ako se zna da su hiljade, kažu i stotine hiljada Srba ispratile na vječni počinak „svoga" Marka. I danas kite njegov grob cvijećem. To je sastavni dio zvaničnog protokola Beograda i Srbije za svaku prigodnu godišnjicu. Crnogorci u Savezu boraca NOR-a Jugoslavije odbili su da organizuju komemoraciju povodom Đilasove smrti. I danas odzvanjaju riječi pjesnika: „Bilo ga je prvo obavezno voleti, a onda mrzeti i prezirati gotovo po službenoj dužnosti". Uz dosta masovno prisustvo lokalnog i okolnog stanovništva, Đilas je sahranjen u Podbišću u grobnici koju je podigao ocu i majci i na kojoj je napisao: „Ovo je sve što sam za vas mogao učiniti Milovan". Želio je da se sahrani u toj grobnici. I da je mogao biti sahranjen izdvojeno, u aleji „zaslužnih" i sličnim grobnicama koje su pobjednici sebi gradili, on bi ostavio oporuku da ga sahrane „sa narodom". Jednom prilikom pitao je Matiju Bećkovića da li će vlast dopustiti da bude sahranjen u Podbišću? Posljednja volja mu je ispunjena. U grobnici njegovih roditelja, pored njega, sahranjeni su i posmrtni ostaci njegove supruge Stefice. Mali broj ljudi zna da su u toj grobnici sahranjeni i posmrtni ostaci žene koja je više godina pomagala u kući Đilasovih. Jednom prilikom, slušajući razgovor Milovana i Štefice gdje žele da budu sahranjeni, primijetila je da ona_nema nikoga i ne zna ko će je sahraniti. Milovan i Štefica su zastali, pogledali se, i Milovan joj je ponudio da bude sahranjena u grobnici sa njima. Bila je radosna. Milovanov sin Aleksa, samo godinu dana nakon očeve smrti, održao je obećanje svojih roditelja i Milicu Dragić sahranio u zajedničkoj grobnici. Na Milovanovoj sahrani govorio je Matija Bećković, 11nadahnuto i onako kako samo on zna,

11

Matija Bećković, Unuk Alekse Marinkova, govor na sahrani Đilasa, Zbornik Milovan Đilas, Beograd, 1996. godine, strana 312.

20

govorio je jezikom koji ljudi razumiju, bez viška riječi, pogađao je misao prisutnih i mnogih drugih širom zemljine kugle, izgovorio je istinu bez patetike, nježno i prijateljski. Izgovorio je Bećković riječi čiji će eho odzvanjati dugo u ušima novih generacija, koje će znati „bolje nego mi ko je bio Milovan Đilas", „najsmeliji um koga je dala Crna Gora". Isto tako nadahnuto zvučao je tekst saučešća ministra za kulturu Crne Gore Čelebića. Smrću Milovana Đilasa završio se jedan život iza koga je ostalo ogromno djelo, o kojemu će se pričati i pisati dugo vremena, ali Milovan je i svjedok događaja koji su obilježili vrijeme naše epohe. U objavljenoj i neobjavljenoj građi njegovih memoara čitaoci mogu naći odgovore za mnoga pitanja koja ih interesuju, a istraživači nezamjenjive izvore za svoje analize. Đilas je prihvatao razgovore sa mnoštvom ljudi i izlazio im u susret da odgovara na njihova pitanja. To je činio bez rezervi čak i onda kada iza pitanja pojedinaca nijesu stajale časne namjere.

21

22

III. PITANJA I ODGOVORI

1. Drugi o Milovanu Đilasu

Prije susreta sa Đilasom pročitao sam veći dio njegovih djela objavljenih kod nas. Djelimično sam znao šta se o njegovom djelu govori i piše u inostranstvu. Uvidio sam da je o njemu i njegovom djelu, kao rijetko o nekom drugom, sve što je do sada rečeno i napisano u Jugoslaviji i u inostranstvu, osim Istočne Evrope, bitno različito. Razloga ima više. Osnovni je što su vlast i zvanična politika u Jugoslaviji Đilasa izopštile i zabranile da se o njemu piše i govori punih trideset i pet godina, osim povremeno, po potrebi, i obavezno na najgori mogući način. U inostranstvu je o Đilasu uglavnom pisano i govoreno afirmativno. Drugi razlog je što se domaća scena, najvećim dijelom, bavila iskrivljenom biografijom Đilasa, njegovom ličnošću i ponašanjem, kao partijskog, državnog i vojnog funkcionera, a inostranstvo njegovim djelom. Treći razlog je što je Đilas za vlast i zvaničnu politiku bio samo izdajnik i neprijatelj, a za inostranstvo ugledni mislilac, književnik, filozof i teoretičar savremenog društva i kritičar komunizma. Dakle, razlike su bile nepomirljive. I najzad, izrečene ocjene i odnos prema Đilasu u inostranstvu su uglavnom nepromjenljivi, sveobuhvatni i zasnovani na analizi kvalifikovanih analitičara. U zemlji su

23

ocjene evoluirale u zavisnosti od razvoja događaja u zemlji i okruženju. U inostranstvu Đilas je ostao ono što je bio, a u zemlji preobraćao se od heroja, glavnog ideologa partije, „najvećeg sina crnogorskog naroda", „bliskog saradnika druga Tita", istaknutog književnika i teoretičara do izdajnika, revizioniste, neprijatelja i dalje u tome smislu. Nezavisno od toga šta se o njemu govorilo i pisalo i od torture kojoj je bio podvrgnut, Đilas nije prestajao da radi i stvara. Njegovo glavno oružje tokom čitavog života bilo je pisanje. Toga oružja nije se odricao ni na robiji, kada mu je bilo uskraćivano da posjeduje olovku i papir za pisanje. Vlast je ocijenila da je Đilasova olovka opasna i da ga treba spriječiti da piše. On se nije dao. U zatvoru je napisao neka svoja remek-djela. Kad zatvor za Đilasa nije značio željenu izolaciju dat mu je pasoš da može putovati u inostranstvo. Oni koji su odlučivali o tome vjerovali su da se neće vratiti u zemlju i da će time prestati muke sa njim. Ali, Đilas nije pristajao da bude u inostranstvu azilant, jer poprište njegove borbe nije bilo inostranstvo. Prijetnje i ucjene zatvorom prihvatao je mirno. Izdržao je više nego što su njegove sudije željele. Izdržljiv i postojan, savlađivao je krize, i kada je vjerovao „da ludi" doživio je kraj njegovih sudija i potvrdu svojih stavova u mnogo čemu. Borba vlasti sa Đilasom na domaćoj sceni započela je poznatim plenumom CK SKJ. Dugo su komunisti širom zemlje prorađivali svaku riječ izgovorenu na plenumu protiv Đilasa. Kad je ocijenjeno da to nije dovoljno uhapšen je. Cjelokupna zvanična mašinerija i propaganda stavljeni su u pogon, sa ciljem da pred domaćom i svjetskom javnošću prikažu ličnost i djelo Milovana Đilasa na najgori mogući način. Pošto je Đilas počeo da objavljuje svoja djela u inostranstvu odlučeno je da na njegove knjige treba odgovoriti knjigama. Dobronamjerni su

24

već tada znali da je to unaprijed izgubljena bitka. Međutim, iznenada, pojavila su se sa svojim knjigama tri autora sa različitim temama. Naime, Džavid Husić je sačinio knjigu Princ Politbiroa,12 u kojoj je zloupotrebio gostoprimstvo Đilasa i njegov pristanak 12

Džavid Husić, Princ Politbiroa, lično izdanje, Beograd, 1989. godine

25

da odgovori na neka Husićeva pitanja. Husić se upustio u polemiku sa Đilasom o nekim događajima o kojima je Đilas pisao u svojim memoarima, pa čak i sa nekim stavovima u Novojklasi,13 mada je svakom bilo jasno da Husićev domet u toj oblasti ne prelazi granice skromnosti.On se za dokazivanje svojih teza poziva na svjedoke iz Bosne i Hercegovine – Vlada Šegrta, Branka Mikulića i još neke. Sudbina njegovog spisa je neslavna, jer javno mnjenje kao da ga nije primijetilo. Jevrem Brković,14 ophrvan iskonskom mržnjom prema Đilasu, svjesno koristeći falsifikate i podvale, okomio se na Đilasa svom žestinom u namjeri da ga predstavi javnosti u svijetlu izmišljenih argumenata, onakvim kakav Đilas nije. Daleko vještije i studioznije, bez zloupotrebe Đilasovog gostoprimstva koje je koristio; Drago Stanković, Crnogorac iz Zagreba, u debeloj knjizi Anatomija procesa Milovanu Đilasu (Zagreb, 1989. godine), pokušao je da formalnim dokumentima opravda sudski progon Đilasa. Sada, kada je i „pravda" koja je sudila Đilasu pred licem javnog mnjenja, Stankovićev spis će biti jedan od krunskih dokaza da su suđenja Đilasu predstavljala samo montirane političke procese. Nasuprot pomenutim knjigama o Đilasu, u istom vremenskom razdoblju, nastale su, uglavnom, ozbiljne studije i knjige koje govore o djelu i ličnosti Milovana Đilasa. Riječ je, prije svega, o knjizi Vasilija Kalezića Milovan Đilas, miljenik i otpadnik komunizma, u kojoj se na ozbiljan i cjelovit način analizira djelo Milovana Đilasa. Dijalogom, na znalački način, Momčilo Đorgović je u knjizi Đilas obuhvatio odgovore na mnoga pitanja i dileme vezane ne samo za Đilasa već i šire, čime je opravdano

13 14

Milovan Đilas, Nova klasa, Narodna knjiga, Beograd, 1990. godine Jevrem Brković, Anatomija morala jednog sialjinisie, „Globus", Zagreb, 1988.

26

godine

izazvao znatiželju javnosti. Na sasvim drugi način, ali i on većim dijelom uspješno, Goran Lazović je sačinio interesantnu knjigu Đilas o sebi, drugi o Đilasu, sazdanu od intervjua sa velikim brojem istaknutih predstavnika kulturnog i javnog života zemlje. Iako se Lazoviću može zamjeriti način na koji je intervjuisao neke sagovornike, on time nije bitnije uticao na njihove ocjene o Đilasu i Đilasovom djelu. Nema sumnje da će knjige Kalezića, Đorgovića i Lazovića biti od velike koristi svima onima koji će se i ubuduće baviti proučavanjem djela i ličnosti Milovana Đilasa. Samo djelimično njima može biti od koristi opširni spis o Đilasu koji je sačinio Vladimir Dedijer, na njemu svojstven način, dosta proizvoljno i konfuzno, pokušavajući da opravda svoj nekorektan odnos prema Đilasu, služeći se pri tome „argumentima" koji su samo njegovi, bez autentične podloge. Strijele uperene protiv Đilasa, sporadično, ali ipak traju, bez prestanka. U novije vrijeme sretamo se sa optužbama Đilasa, koji se proglašava glavnim krivcem za raspad komunizma u Evropi!? Komunizam se, kao što je poznato, nije raspao nečijom voljom, a najmanje uticajem pojedinaca, već dejstvom sopstvenih protivurječnosti i slabosti. Nažalost, optužbe protiv Đilasa da je razorio komunizam, da je kriv za rezoluciju IB-a i druge slične izmišljene dosjetke sretamo samo na domaćoj sceni, koje će, po svoj prilici, trajati dok traju njihovi tvorci. Nesporno je da se Đilas potvrdio kao vizionar. On to nije postao slučajno i samo zbog svoga talenta, već zahvaljujući dugogodišnjem upornom i strpljivom radu. U inostranstvu Đilas se ne smatra samo najpoznatijim komunističkim disidentom već je, prema izjavama određenih svjetski afirmisanih autoriteta 80-tih godina, vrednovan kao najistaknutiji živi intelektualac

27

28

Evrope. Većina njegovih djela je prevedena u inostranstvu, Nova klasa je uvrštena u stotinu knjiga koje su najviše uticale na kulturu i civilizaciju Evrope u ovome vijeku,15 odnosno u periodu od Drugog svjetskog rata.16

2. Samouvjereno i nehajno ponašanje Zapada i snaga Rusije Spontano, naš razgovor je započeo Đilasovim osvrtom na aktuelna zbivanja. Taj dio razgovora nije autorizovao već me uputio na tekst u njegovoj knjizi Pad nove klase - povest o samorazaranju komunizma.17 „Zapad je bio zatečen naglim slomom komunizma. Zapad se ponašao samouvereno i nehajno, kao da se radi o drugim planetarna. Sad se vidi da su to bile krajnosti jednog te istog nerazdvojnog sveta".18 Dalje je Đilas, između ostaloga, istakao da se u svim bivšim komunističkim državama, u samoj socijalističkoj svojini razvijaju i prodiru forme i odnosi ranog, primitivnog kapitalizma, koje je Marks briljantno opisao kao prvobitnu akumulaciju; špekulacije, otimačine, bezobzirna eksploatacija, ali taj 15

Pod naslovom „Knjige veka" (Politika, 23. decembar 1995. godine, Beograd - autor M. J. M.) objavljena je vijest da je „na predlog lorda Darendorfa, dekana koledža „Sveti Antonio", u Oksfordu, grupa autoriteta za svetsku književnost, sastavila za „Tajmsov književni dodatak" listu od 100 knjiga, koje su izvršile najveći uticaj na kulturu i civilizaciju Evrope. Dela nastala 50-tih godina navedena su na posebnoj listi iz koje prenosimo samo najznačajnije." (slijedi pregled knjiga, u kojemu se nalazi Nova klasa Milovana Đilasaj. 16 The Central and East European Publishing Project u svojoj publikaciji „FREEDOM FOR PUBLISHING PUBLISHING FOR FREEDOM" objavio je spisak od 100 knjiga u kojemu se nalazi i Đilasova Nova klasa pod naslovom „100 knjiga koje su uticale na javne rasprave zapadnog javnog mnjenja od II svjetskog rata". Spisak izabranih knjiga je dat u prilogu. 17 Đilas Milovan, Pad nove klase - povest o samorazaranju komunizma, „Službeni list", Beograd, 1994. godine, strana 332. 18 Ibid, 332.

29

proces po Đilasu ne bi trebalo dugo da traje. U konsolidaciji odnosa je odlučujuće postojanje efikasnog, nekorumpiranog državnog aparata i autoritetnog demokratskog parlamenta. Najzad, interesantno je Đilasovo predviđanje ishoda sukoba i budućnosti u Rusiji. „Od ishoda sukoba u Rusiji i njenog razvoja u velikoj mjeri zavise svetski tokovi, ako ne i dalja sudbina čovečanstva. To može, opet, prisiliti Rusiju na odvojen razvoj; iluzija je da Rusija više ne može biti velika svetska sila. Ona za to ima snage, volje i sredstava. Ona to već jeste - bez nje i ovako oslabljene, nije moguće rešavati nijedno značajnije pitanje, ako danas nije kadra da ravnopravno utiče - sutra će to naknaditi, kao preobražena, s podmlađenom snagom."

3. Odnos prema zbivanjima u okruženju Poslednje godine života Đilas je pretežno posvetio sređivanju i objavljivanju njegove bogate literarne baštine. Mada mu je izolacija formalno ukinuta tek 1989. godine neka njegova djela su objavljena u Jugoslaviji prije toga. Ipak, glavnina je objavljena početkom devedesetih. Za razliku od inostranstva Đilasova djela na maternjem jeziku i u svojoj zemlji dobila su svoj pravi izraz. Nažalost, za života nije uspio da objavi oko polovine svojih memoara i svoj po obimu najveći roman Svetovi i mostovi, koji je u kraćoj verziji inostranstvo objavilo još prije jedne decenije. Poslije Nove klase i Nesavršenog društva19 najznačajnije Đilasovo djelo iz oblasti teorijsko-filozofskih razmatranja društvenih odnosa je Pad nove klase - povest o samorazaranju komunizma. Svi oni koji žele da saznaju i razumiju osnove razvoja

19

Milovan Đilas, Nesavršeno društvo, „Narodna knjiga", Beograd, 1990. godine

30

Đilasovog političkog mišljenja naći će najkraću informaciju u tome njegovom djelu, koje je izdato u Beogradu 1994. godine. Iako u poznim godinama i oronulog zdravlja, Đilas nije napuštao olovku kao svoje najmoćnije oružje. Svaki dan u njegovom životu, sve do smrti, bio je ispunjen brojnim stvaralačkim aktivnostima. Najviše vremena je posvećivao čitanju i pisanju. Nije bilo dana od kada je i formalno ukinuta njegova izolacija da ga ljudi nijesu posjećivali. Svako je želio nešto da pita, provjeri ili sazna. On je rijetko koga odbio. Govorio je: „Rado razgovaram sa ljudima. Dosta sam bio u izolaciji". Živo je pratio zbivanja u zemlji i svijetu. Prema aktuelnim događajima imao je određeni stav. Nije zazirao što se njegovi stavovi po određenim pitanjima nijesu podudarali sa zvaničnom politikom. Saradnju sa političkim partijama koje su na sceni nije prihvatio. U razgovoru sa njim pomenuo sam kako sam negdje pročitao da on ne želi da se angažuje u njima. Potvrdio je to i dodao: „Sve to što imamo daleko je od demokratije koja, na primjer, postoji na Zapadu".

31

I pored toga, nastavio sam, koji mu je pokret programski najbliži? Odgovorio je - „socijal-demokratija". Nije mali broj onih koji su smatrali da je došlo Đilasovo vrijeme i da ga treba politički angažovati i pridobiti. Vjerovatno da je i inostranstvo računalo sa tim. On je odbio bilo kakvu saradnju sa nosiocima nacionalističkih i separatističkih ideja. Zato srpski nacionalisti i sada, kada Đilas nije među živima, ne prestaju da ga okrivljuju za „nacionalnu izdaju". Đilas je čitavog života bio odlučni protivnik svakog nacionalizma. On u tome pogledu nije bio jednostran - nije pravio razliku između nacionalizama, već je ukazivao na njegovu opasnost. „Obraćali su mi se crnogorski separatisti da im nešto kažem. Ja sam ih odbio i ako oni i dalje navaljuju" - rekao je Đilas. Ljuti na njega oni Đilasa, ne birajući riječi, ne ostavljaju na miru. To su učinili i u napisima povodom njegove smrti. Govoreći o aktuelnim političarima i državnicima Đilas je posebno isticao da mu se dopada crnogorsko rukovodstvo. Rekao je: „Crnogorska vlada, naravno, nije idealna, ali je u ovim vremenima najbolja. Ona je sposobnija od svih dosadašnjih. Sreo sam se sa Momirom. Ostavio je na mene dobar utisak. Shvatio sam da je našim susretom želio da označi kraj kampanje koju su ranije drugi u Crnoj Gori vodili protiv mene". Kada je o tome govorio, pored mene je bio čovjek koji je dobacio: „Mnogo poltronišu Srbima". Na to je Đilas reagovao: „Ne, ne da se tako lako Momir". Kao što je poznato, tokom 1994. godine ulagani su napori da Srbi na Palama prihvate predloženi plan o miru. Tim povodom Đilas kaže: „Slažem se sa Slobodanom Miloševićem o mjerama protiv Srba u Bosni". Govoreći o uzrocima raspada Jugoslavije, između ostaloga, rekao je: „Vojska je bila slaba,

32

posebno ljudi koji su joj stajali na čelu. Ja sam protivnik pučeva i nasilja, ali vojska je morala intervenisati odlučno, ako je trebalo i da pohapsi državni vrh i spriječi nasilnički raspad države koju je po Ustavu vojska bila dužna da čuva". Đilas u pismu J. B. Titu od 20. marta 1967. godine,20 odnosno nepuna tri mjeseca poslije izlaska iz zatvora, ukazuje na opasnosti raspada Jugoslavije i druge probleme i poziva Tita, za kojega kaže da je najodgovorniji, da interveniše i otkloni uzroke koji tome vode. Praksa je, nažalost, potvrdila Đilasove tvrdnje. Tito nije našao za shodno da Đilasu odgovori na pismo niti da se zabrine nad onim na šta je Đilas ukazivao. Pitao sam Đilasa kada je poslednji put čitao pismo koje je uputio Titu? Rekao je: „Onda kad sam ga napisao". Uzvratio sam: „Ali u njemu je dosta nepogrešiva prognoza šta će se zbivati u Jugoslaviji u narednih dvadeset pet godina i kakav će biti kraj". Nasmijao se i dodao: „To nije bilo teško predvidjeti". U intervjuima i razgovorima sa novinarima i drugima Đilas je govorio o svojim predviđanjima i o pismu Titu. Svijet je znao šta on govori. Samo mi nijesmo to mogli znati.

3. Kritika postojećeg i vizija novog Đilas se još krajem četrdesetih godina, naročito poslije sukoba sa Staljinom, oglasio kao nepomirljivi kritičar birokratizma, koji je već tada pružao duboke korijene i u KPJ i u njenom rukovodstvu. Pitao sam Đilasa da li je u njegovoj kritici vidio kojim putevima je moguće prevazići protivurječnosti i teškoće s kojima se sukobio komunistički pokret? Odgovorio je da su njegove tadašnje vizije bile ograničenog dometa. On je kritikovao razne oblike deformacija 20

Milovan Đilas, Pismo Timu, 20. 3. 1967. - Zbornik Milovana Đilasa, Beograd, 1996. godine, strana 369-374

33

kroz koje se manifestovao birokratizam i tendencije njegovog produbljavanja. Istakao je zasluge Trockog u osvjetljavanju korijena birokratizma, ali Trocki je, kaže Đilas „bio orijentisan na vlast, on nije prekoračio prag konačne negacije, a time ni bio dosledan. Moja vizija pedesetih godina bila je postupna demokratizacija - najpre u partiji a onda u društvu". Na moje pitanje - da li je, gledano iz sadašnje perspektive, bilo moguće izvršiti reforme u komunističkom pokretu za koje se on zalagao i koje bi eliminisale teškoće zbog kojih je došlo do lomova u bivšim socijalističkim zemljama, Đilas je odgovorio samo sa „možda". No, poslije svega što se zbilo i bez obzira na to, rekao sam, svijet će po prirodi stvari preferirati slobodno i demokratsko društvo, humano i socijalno ravnopravnije od kapitalističkog. To društvo, nastavio sam, neće biti ni socijalizam ni komunizam i nije važno kako će se zvati. Pitao sam ga šta on o tome misli. „To su lijepe želje u komunizmu. Komunizam nije kadar da se izmeni, ali je moglo da se sve obavi sa manje potresa - u nekim zemljama tako je i bilo", rekao je Đilas.

5. Druženje sa istaknutim književnicima i umjetnicima Prešli smo na pitanja koja sam u pripremi za ovaj razgovor zabilježio. Pitao sam ga o njegovom školovanju u Beranskoj gimnaziji. Mada je bio zakoračio u pozne godine, sjećanje ga nije napustilo niti poznata sposobnost kojom je bio obdaren da jednostavnim riječima i rečenicama u najkraćoj formi saopšti suštinu pitanja o kojemu govori. Rekao je da su to nezaboravni dani njegove mladosti i sazrijevanja. Iako formalno nije bio učlanjen u KPJ, on je

34

već kao ma.turant bio opredijeljeni komunista. Sjećao se svojih profesora i školskih drugova. Pomenuo je imena mnogih i medu njima Milana Bandovića, kojemu je posvetio jednu od prvih svojih pjesama Jutro na Biogradskom jezeru. Prekinuo sam ga pitanjem: „Da li se još negdje na tako malom prostoru, kao što je područje od Plava do Bijelog Polja, rodilo i stasalo toliko velikana pisane riječi kao što su Dušan Kostić, Radovan Zogović, Mihailo Lalić, Čedo Vuković, Radonja Vešović, Ćamil Sijarić, Milovan Đilas, Risto Ratković, Miodrag Bulatović i veliki broj ostalih članova Saveza književnika Crne Gore i Saveza književnika Srbije, porijeklom iz ovoga kraja, koji su doživjeli punu afirmaciju? Bezmalo svi su oni đaci Beranske gimnazije“. Odgovorio je „To nema nigdje“. Spisak je mnogo širi ako se imaju u vidu autori pisane riječi u cjelini, a ne samo književnici čija su imena, takođe, šire poznata. Pitao sam ga: „Uvjeren sam da kvalifikovano možete povući paralelu između književnika Radovana Zogovića i Mihaila Lalića? Odgovorio je: „Sasvim različiti pisci, mada ideološki bezmalo podudarni. Opširna tema. Zogović je pesnik lirskog i političkog (revolucionarnog) opredeljenja, a Lalić prozaist i pripovedač. Svaki na svoj način dobar pisac“. Bez sumnje Dilas je dobro poznavao Zogovića i Lalića. Jednog i drugog je uključio u redakciju časopisa Nova misao i sa njima je neposredno sarađivao. Đilas je kao rukovodilac Agitpropa CK KPJ pomogao mnogim piscima: Krleži, Andriću, Ćopiću, Zogoviću i dr. Odazvao se na molbu Vasilija Kalezića i moju da napiše prilog o Mihailu Laliću za simpozijum koji je u organizaciji CANU organizovan 1994. godine. Rekao je „da je Lalićevo djelo zabilježilo i opjevalo stradanja i otpore, besramlje i žrtvovanje svog doba i zavičaja i da je Lalić samobitna

35

ličnost koja je sagorijevala i žrtvovala sebe za literaturu". Đilas je sa simpatijama govorio o savremenim književnicima. Bilo mu je žao kada se dobri književnici neuspješno bave politikom. Za jednoga je rekao: „Taj je slab političar, ali je dobar književnik". Nesporan je bio Dilasov književni dar. Veliki broj je onih koji žale što čitav svoj život nije posvetio književnosti. Samo rijetki pojedinci osporavaju njegov talenat kao pisca. Miodrag Bulatović je rekao:21 „Da je taj čovek nastavio čisto beletristički put danas bi bio medu našim najvećim piscima" (I bez toga Đilas je jedan od najvećih pisaca M. C). Bulatovićev sagovornik je dodao: „Možda i akademik". Bulatović se nije složio: „Ne verujem, oni uže gledaju na književnost. Oni vole skutonoše i sluge. A Đilas je čovek „na svoju ruku“, ličnih i jakih opredeljenja i nezavisnih odluka. Đilas je posle svega sto mu se dogodilo pružio dokaze o svom visokom književnom daru".

21

Boro Kiivokapić, Preobraženska krv Miodrag Bulatović, „Politika", posebno izdanje, Beograd, septembar 1994. godine, strana 28-31.

36

U svojim memoarima Đilas je napisao da je ideje komunizma usvojio u Beranskoj gimnaziji. Pitao sam ga o tome i obnovi partije u Crnoj Gori 1935. godine. U mnogim mjestima Crne Gore provala i šestojanuarska diktatura su uticali da partijske organizacije nestanu i da se članovi partije koji nijesu bili uhapšeni demobilišu. Zbog toga je u više mjesta sjeverne Crne Gore obnova partije ustvari značila osnivanje partijskih organizacija i određivanje njihovog rukovodstva od članova koji su dobrovoljno pristupili partiji. Prijem novih članova vršili su mandatori određeni od strane PK KPJ. Tako je za dolinu Lima ulogu mandatora dobio Radonja Golubović, koji je na tome području osnovao više partijskih organizacija (ćelija) i odredio njihove sekretare i članove mjesnih komiteta. Pitao sam Dilasa na osnovu kojih kriterijuma je vršen izbor članova partije? Rekao sam da jedan živi član partije kojega je u partiju primio Radonja tvrdi da je jedan od kriterijuma bio članstvo u klubu naprednjaka koji je postojao u Beranskoj gimnaziji i kojim je rukovodio Ilija Popović. Đilas je bio vrlo određen: „Mislim da nije bilo nekih prethodnih priprema. Ja za takav klub ne znam, jer sam iz Berana otišao 1929. godine kada sam maturirao. Ko su bili prvi članovi partije, osnivanje ćelija i drugo najviše je zavisilo od mandatora. Naravno, on je imao određene instrukcije. Poznavao sam profesora Iliju Popovića. On je bio komunista, ali bio je neaktivan, a nije mogao biti aktivan: skučena sredina, šestojanuarska diktatura. Pošto sam maturirao obratio sam mu se da mi nešto više kaže o komunizmu, jer sam već prihvatio tu ideju, ali mi je on rekao da pošto idem u Beograd tamo ću dobiti najbolje informacije".

37

I sam književnik Đilas se rado družio i sastajao sa književnicima. I onda kad je bio podvrgnut strogoj izolaciji neki književnici su ga posjećivali u čemu je bila najdoslednija Desanka Maksimović. Posjećivali su ga Mihiz, Vasilije Kalezić, Branko Popović i, naravno, Matija Bećković i drugi. Druženje sa Matijom Bećkovićem nije bilo motivisano samo literaturom. Ono se pretvorilo u lično prijateljstvo, čvrsto i obostrano poštovano, koje je trajalo sve do Đilasove smrti, a, ako tako može da se kaže, u pamćenju i u odnosu prema njegovim sjenima, traje i danas i trajaće doživotno u Matijinom srcu i u srcima njihovih bližnjih. Više puta Đilas je saopštavao da mu je Matija najveći i najintimniji drug i prijatelj. To su znali mnogi ljudi. Bilo je i onih koji su se tome čudili. Znao sam za prijateljstvo Đilasa i Matije i usudio sam se jednom prilikom da se našalim, obraćajući se Đilasu poslije jednog Matijinog političkog govora: „Matijin govor odudara od Matije pjesnika i umjetnika, od takvog majstora pisane riječi"! Odgovorio je: „On to, onako, uzgred". Pitali su se kako je to moguće? Đilas poznati revolucionar, a Matija sin poznatog Četnika! Zluradi su nalazili za sebe odgovor govorili su da je Đilas promijenio „vjeru", da više nije revolucionar. I druženje sa Matijom je dokaz za njegovu „izdaju". Ogorčeni su i oni ,,s druge strane". Ipak, najveći broj je našao odgovor za sebe, da ih je zbližio zajednički jezik i komšiluk zbližila ih književna i umjetnička riječ, koja ne poznaje i ne priznaje mržnju i podvale. Taj odgovor, čini se, nije bio potpun. Izostalo je da ih je zbližio sličan karakter, ljudskost i dostojanstvo, ali i beskompromisnost u odbrani ideala koji su im po mnogo čemu bili slični. Bili su prijatelji Đilas i Matija, pravi, i malo je reći iskreni. Neizmjerno su voljeli i poštovali jedan

38

drugoga. Branili su i pomagali jedan drugoga. Divili se jedan drugome. Pred kraj svoga života Dilas je namjerno ili slučajno objavio prikaz Matijine poezije i jezika koji je u mnogo čemu originalan i nenadmašan. Matija je, sredinom 1980. godine, napisao pismo Đidu kao 39

oproštaj u strahu da mu slijedi novo hapšenje i njihov rastanak. „Pričalo se po čaršiji", govorio je Matija, da će Đilasa uhapsiti. Očekujući posjetu, jer je red da u dolazeću subotu Đilas dođe u njegov dom, napisao mu je pismo pred rastanak. Kad je Đilas ušao, Matija mu ga je predao. Đilas ga sa strahom uzeo. Izašao je na terasu, kaže Matija, sa očima punim suza. Čitao je pismo. Nije mogao sačekati kraj, a suze su točurkom grunule. Đilas se isprekidanim riječima obratio Matiji: ,,A ja sam se uplašio da raskidate sa mnom"! Matija nije pričao o svojim suzama kad je pisao pismo! Đilas i Matija su biii najbolji primjer druženja i prijateljstva bez računa, primjer ljudi kojima nijesu smetale razlike u političkim pogledima na određena pitanja. Nijesu krili te razlike, ali se i nijesu mnogo oko toga natezali. Činilo se, ipak, da je Đilas bio zadovoljan kad je Matija napustio aktivno učešće u politici. U oporuci Đilas je napisao da, ako sin Aleksa iz bilo kojih razloga bude bio spriječen, neka o mestu i načinu njegove sahrane odluči Matija. Na Đilasovom grobu govorio je Matija: „Čekao sam da govore zvaničnici ili neko drugi. Za svaki slučaj, usput sam napisao kraći govor. Kad se niko nije javio istupio sam ja". Bio je to govor koji će ostati zapamćen. To je mogao samo on i samo njemu - Đilasu. Neki su zamjerili što su na sahrani bila Četiri sveštenika da opoje Đilasa - nekada poznatog komunistu, revolucionara i doživotnog ateistu. Matija je za to imao svoj odgovor: „U velike dane Uskrsa, velikog čovjeka, opojala su četiri monaha, kao Četiri izabrane jabuke. Čulo se i prolamalo dolinom Tare i preko Bjelasice i Sinjajevine do nebesa. To nije bio obred već počast koja je nadomjestila sve druge počasti izostale u Beogradu i Podbišću! To je bio dostojan oproštaj sa „najsmjelijim umom Crne Gore".

40

5/7/80. u Beogradu Dragi moj Đido, Bojim, se da nailzie one subote kada nećete moći dolaziti kod mene.. Bili ste na robiji kada sam čuo za Vas. Tada sam Vas i zavoleo, a sa robije nikad nije ni izlazila moja duša. Vi ste i na slobodi bili na robiji. Bled - i na ulici različit od svih ljudi - na svom licu ste nosili naše sramote i robijašnice. Možda su Vas i pustili da biste na slobodi robijali; da bi Vam svi mogli biti sudije, da bi Vas svi o svom trošku držali na robiji, pretvarajući Vašu kuću u samicu u kojoj ćete samovati kao izdvojenik. Niste samo najklevetaniji nego najusamljeniji čovek u našem narodu. Daleko od „opozicije" koliko i od vlasti, sami onoliko koliko ste nadrasli i jedne i druge. Svi se boje vaše hrabrosti. A Vi mirno ulazite u prvu brijačnicu i poturate glavu pod britvu zaprepašćenog berberina koji Vas prepoznaje sa mnogih poternica. Niko ne veruje da ste bili na robiji onoliko koliko ste bili. A bili ste samo kod svojih drugova - devet godina, a za veći broj ne zna ni naša narodna poezija. Vaša robija svima prolazi brzo i lako - i svima je lakše i lepše kada ste tamo. Svi hoće da žive spokojno, a Vi da govorite ono što misle i robijate umesto svih. Kada biste izrekli tu zajedničku misao svi bi se složili da ste zaslužili vešala. Vi, naravno, niste krivi za ono zašto Vas optužuju, ali za nešto drugo sigurno jeste. Ni Vi ne znate šta je to. Ono o čemu pišete i govorite sasvim je sporedno i nevažno. Ne robijate Vi zbog rasprava o klasnoj borbi i besklasnom društvu. Ne miri se Vaš um da dokaže kako su i zlikovci imali mana niti da junaci međusobnog rata nisu bili savršeni. Ono o čemu ste pisali i mislili samo je novim jezikom ponovo ispričana jedna starija i važnija priča čiju tajnu ne znamo. Onaj koji je priča, ako ta priča ima autora, jedini i zna njen smisao. Religiozna preobraćanja su trenutna. Vaše je od one druge vrste i zato dugo traje. Kao da ćete se vraćati onoliko dugo koliko ste bili zalutali. Ni Vi ne znate šta ćete još reći i učiniti. To će se znati tek na kraju. A do kraja ćete svakako reći sve, razumeti svakoga i oprostiti svima. Možda Vam pripovedač koji se služi Vašim životom daje da kažete samo onoliko koliko možete odrobijati.

41

42

Kada bismo znali šta je sve bilo u prvom delu Vašeg Života - kao što zna onaj koji nije ništa zaboravio - lakše bismo prepoznavali detalje, povezivali konce, izvodili analogije, hvatali veze. Očigledno - na kraju će sve postati celina i punina, a Vaš život će zasvetleti ceo i svetao. Ono što je bilo. na početku samo je sjajan početak priče - a i sami ste sedeći u toj prici – napisali toliko priča ne bi li se razabrali u priči svog života. Ali ni Vi ne znate šta ćete saznati šta je značila priča Vašeg života kojoj ste slutili. Meni se ta priča ukazuje kao nova biblijska legenda, a Vi kao izabranik i njen junak. Potpuno nova sredstva kojima je ispričana, drugo vreme i drukčiji kostimi - još smetaju ljudima da je prepoznaju. Tek kad bude gotova i kad ne bude Vas znaće se zašto je sve moralo biti onako kako je bilo. Za buduća pokolenja će biti ćela i povezana, sve će dobiti svoje mesto i svoj smisao. Ne psuju Vas za ono što ste bili nego što niste ostali ono što ste bili. Da ste ostali - još bi Vam aplaudirali. Sami ste sišli sa trona da Vas kamenuje rulja koja Vas je obožavala i pokaže šta misli o svojim idolima. Time ste pokazali da niste političar i da se ne bavite politikom. Izdržaćete više nego što mogu da Vas osude. Nema tih okova koje nećete razderati. Ako prekinu naše razgovore znajte da će mi svaka misao na Vas napuniti srce suzama. I hvala Vam što mi ni u šetnji niste ugađali ni popuštali. Samo onaj ko priča ovu priču - ili ta priča sama - zna zašto je meni dato mesto u njoj. Samo nas je taj pripovedač nad pripovedačima mogao dovesti u vezu - na zahtev same priče. Ako ni Vaš sin - koji je kao dete 126 puta posetio oca u tamnici ne bude više mogao ni da Vas posećuje - možda ću moći ja. A znam da već postoji neki dečak u čijoj ćete duši iskrsnuti i sada kao što ste nekad iskrsli u mojoj. Blago Vama, a teško nama i Vašim sudijama. Voli Vas Vaš Matija

Đilasov talenat za književnost bio je nesporan. On je to dokazao svojim književnim djelom koje je nastalo u posebnim okolnostima. Književnost mu je, do odlaska na robiju, uz politiku, bila uzgredno zanimanje.

43

Zaljubljen u književnost, odmah poslije završetka rata i revolucije, Đilas je želeo da se čitav posveti literaturi. Obratio se Titu i zamolio ga da ga oslobodi drugih poslova. U želji da mu djelimično izađe u susret, Tito mu je rekao da, pored obavljanja državnih i partijskih poslova, treba da piše, ali ga ne može osloboditi poslova koje je imao kao državni i partijski funkcioner. Tito mu je rekao: „Čekaj, još nije vrijeme".22 Nije mali broj onih koji Đilasovo književno djelo rangiraju u sami vrh jugoslovenske književnosti. Đilasovog Njegoša napisanog u zatvoru mnogi smatraju jednim od najvećih poslijeratnih književnih ostvarenja u nas. Zato mnogi žale što se Đilas uopšte bavio politikom. To se u prvom redu odnosi na mišljenje književnika. Oni prije svega, ističu Đilasov talenat za književnost. Da li je ili nije pogriješio što se nije isključivo bavio književnošću? Đilas kaže: „Počeo sam kao pisac, pa sam otišao u Partiju, u komunizam. Ono što sam pisao dok sam bio u Partiji bilo je političko pisanje i tek par članaka u vezi sa literaturom. Mnogo puta sam čuo da sam pogresio što sam otišao u politiku, jer bi se kao pisac afirmisao. Mislim da nisam pogrešio. Budući da sam otišao u politiku, prošao sve to i produbio neka saznanja i kroz ta saznanja dobio neke inspiracije za pisanje. Taj pad s vlasti i ta izolacija kroz koju sam prošao, pa čak i zatvor, kao piscu su mi koristili".23 „Ono najvrednije što sam stvorio u životu, jesu moja literarna ostvarenja, čije publikovanje je započelo u mojoj domovini. To je put moje reafirmacije kao čovjeka i građanina Jugoslavije. Jer, intelektualna izolacija je najveći neprijatelj za stvaralačke

22 23

Milovan Đilas, Vlast i pobuna, Književne novine, Beograd, 1991.godine, strana 64 Momčilo Đorgović, Đilas vernik i jeretik, „Akvarijus", Beograd, 1989. godine, strana 115-117.

44

potencijale čoveka i šah i mat njegove stvaralačke slobode“24. Može se reći da nema stvaraoca kao što je bio Đilas, koji je, naročito poslije ukidanja izolacije nad njim, bio izložen toliko puta i tolikom broju pitanja, na koja je smireno odgovarao. Sačuvani su njegovi odgovori samo u knjigama, prilozima i intervjuima. Mnogi nijesu. Svi ti odgovori predstavljaju djelo samo za sebe u više tomova. Bilo je raznih pitanja koja su mu postavljana. Tako, na primjer, on je odgovorio i na pitanje zašto nije ostao da živi u inostranstvu, recimo u Americi. Čini nam se da je ovdje mjesto da citiramo odgovor Đilasa na to pitanje: „Ima dva faktora. Prvo, vezan sam za Jugoslaviju celim svojim životom. Cela moja prošlost je angažovana u borbi za Jugoslaviju i smatrao bih to onda bekstvom od svoje prošlosti, od svoje savesti. 24

Drago Stanković, Anatomija procesa Milovanu Đilasu, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1989. godine, strana 329.

45

Na kraju krajeva, ja sam u stvaranju nove Jugoslavije igrao aktivnu ulogu. Drugo, sentimentalno sam vezan za Jugoslaviju. U politici čovek može i da pretera. Bilo je momenata kada sam osećao, pred hapšenjima, nekakvu želju da pobegnem, ali ništa ozbiljno nikada nisam ni preduzeo, niti rešio. Bio je to jedan nagonski osećaj da se izvučem iz teškoća. Inače, zvali su nas i u Švedsku. Odgovorio sam im, u šali, da je tamo jednoličan život, da se ništa ne događa".25

Prve promocije djela Milovana Đilasa u Beogradu poslije više od tri decenije Prošle su decenije, robija, izolacija, strah od njegovog prisustva i njegove pojave, nadvladane su ljudske slabosti i pakosti, kao prepreka prisustvu Đilasovog djela na javnoj sceni. Đilas se vratio na domaću scenu na velika vrata i sa dva velika djela. Priznanje i čast promotera na prvim i pravim promocijama Đilasovog djela u Beogradu, poslije više od trideset i pet godina, pripala je Francuskoj 7 i Redakciji časopisa Sociologija Beograd. Goranu Lazoviću dugujemo priznanje što je na pravi način dočarao atmosferu u Francuskoj 7 na promociji Njegoša26 riječima kako slijedi.

a) „Na promociji Njegoša Drugog" Sala Književne tri bine u Francuskoj 7 u Beogradu, te 20-januarske večeri bila je d upke puna. Med u ugledni m javni m i kultur ni m rad nici ma, od „ onda" mo žda po prvi p ut, u prvo m redu , sedeo je Milovan 25

Momčilo Đorgović, Đilas vernik i jerelik, „Akvarijus", Beograd, 1989. godine, strana 188-189 26 Goran Lazović, Đilas o sebi, drugi o Đilasu, Izdavač: Siniša Lazarević, Dragan Grnjić, Zlatko Perišić, Beograd, 1989. godine, strana 212-215.

46

Đilas. Okupilo ih je „beznađe Njegoševo" posle trideset godina čekanja, jer je toliko trajalo skidanje nekih velova, da bi se promovisao Đilas književnik. Voditelj i urednik Tribine Predrag Bogdanović, pozdravljajući „ljubitelje lepe reči", ukazuje da razlozi „ove noći" nisu samo u knjizi: - Bio je običaj da se na Krstovdan, s mosta Kralja Aleksandra u Beogradu, u vodu baca krst načinjen od leda. Pa me susret oko Đilasove knjige podseća na bacanje takvog jednog od poslednjihkrstova, doduše u drukčijem obredu i s drugim značenjem. Da se otarasimo zime, da se ledeni krstovi istope i voda ih zauvek raznese... Pored Đilasove supruge sedi Matija Bećković. Dosta je i pripovedača, mahom na jednoj nozi. Neki novi i neki bivši Đilasovi prijatelji tek pristižu. Negde iz redova dopire: - Đido k'o puška...! Borislav Mihajlović - Mihiz, koji je Đilasu odleteo čim je ovaj pao, iako do tada nisu bili „nešto bliski", kaže: - Ništa večeras ovde nije uobičajeno i normalno. Svi mi, i autor, i prikazivači, i slušaoci u sali, znamo da prisustvujemo jednom nesvakidašnjem činu, u kome je gotovo sve izvan donedavno vladajućeg, nametnutog poretka stvari. Okolnost da je naš večerašnji gost u jednom delu svoga života dao zamašan doprinos uvođenju tog represivnog poretka stvari, a u drugom ne manji lični ulog da on bude ukinut, ne oslobađa nas obaveze da najpre sebi uputimo reč prekora zbog nedozvoljive zakasnelosti ovog čina. Jer između današnjeg dana i dalekog vremena, kad je ova knjiga napisana i prvi put objavljena, leži gotovo tri decenije. Jedan od najplodnijih i u svetu najprisutnijih srpskih pisaca, autor mnogih tomova pripovedačke i memoarske proze, glasovitih političkih traktata širokog odjeka, kapitalnog prevoda Miltonovog Iz-

47

gubljenog raja, pri tom i sam prevođen i objavljivan na nekoliko desetina svetskih jezika, čekao je pune tri i po decenije, u klaustrofobiji totalne zavičajne izolacije, da jedno njegovo delo bude najzad objavljeno i u zemlji u kojoj je i za koju je pisao. Ovaj paradoks ište da se kaže, i to baš u ovom udruženju, koje, razume se, nije bilo glavni krivac što je tako, ali koje je svojim dugim nečinjenjem da tako ne bude postalo prećutni, pa ponekad i ne samo prećutni, saučesnik represije. Sve i kad ne bismo sebi uputili ovaj prekor, uputiće ga i adresovati i nama nepotkupljiva istorija naše književnosti i kulture. Kad se ovo Udruženje, pre nekoliko godina, najzad uspravilo iz svog predugo pognutog stava kolenopriklonog podaništva i stalo da čvrsto odbrani umetničku, i ne samo umetničku, slobodu, povratilo je svoje prirodno pravo da govori i sudi o svemu. Pa, razume se, i pravo da kad razmatra delo pisca Milovana Đilasa ne prećuti ni životnu i političku sudbinu autora i krupna istorijska iskušenja u kojima je učestvovao, a u ne maloj meri, i on stvarao njih i ona njega. Jer pred nama je jedna od najkrupnijih i najkontroverznijih ličnosti naše političke istorije sredine i druge polovine ovog veka. On nije jedini politbirovac realnog socijalizma koji će, boreći se za liberalizaciju i demokratizaciju, biti uklonjen i proskribovan. Desiće se to sa tragičnim ishodom Imre Nađu, pa Dubčeku i Hruščovu, a možda - ne daj Bože! - čak i Gorbačovu, ali je Đilas bio prvi koji je to učinio. Mczimac vođe i partije, kao nekad Buharčik, biće prvi odsečen od ona četiri Dedijerova prsta. Ako se reči disident još uvek može povratiti njen prvobitan smisao, onda je Milovan Đilas nesumnjivo najkrupniji jugoslovenski disident i najdugotrajniji unutrašnji emigrant. Jedan je od osamnaestorice formalnih osnivača Informativnog biroa komunističkih partija u poljskom manastiru Porembi i jedini od njih osamnaest danas - živ,

48

ostali su ili tiho nestali sa scene, ili sa svečanom pompom posahranjivani, ili prosto naprosto pobijeni. Sa Edvardom Kardeljom biće prvi ovlašćeni kominformovski presuditelj socijaldemokratskim „skretanjima" francuske i italijanske kompartije, da bi u kratkom sevu vremena i sukoba stao da sudi sa neuporedivo čovečnijim argumentima tom istom Kominformu. Kada je zbačen sa vlasti on se nije uputio sviknutom pokajničkom stazom u Kanosu, pošao je u Damask. Nije kao Savle sreo Hrista, nad njegov put u Damask nadnela se i pala krupna Njegoševa senka, istući od njega ponovnu i pravu reč o sebi. I evo nas kod naše večerašnje knjige, a oko nje, pa i u njoj samoj, ponovo, i ne samo jedan i ne mali paradoks u simboličnom kolopletu protivurečja i doslednosti konverzije. Čovek koji je prvi deo svog života proveo u kolektivu i za kolektiv, vlastodržac kome su sve agore i tribine bile otvorene, napisaće ovu knjigu prstima skočanjenim od hladnoće u neloženoj mitrovačkoj ćeliji, izdvojen i od zatvorske izdvojenosti u doslovno krajnju ljudsku osamljenost, u kaznioničku samicu. Državni režim koji je javno i ilegalno rušio osudio ga je bio na tri godine zatvora u zajedničke sobe mitrovačkih i lepoglavskih komunističkih univerziteta, a onaj koji je sam stvarao kazniće ga trostruko dužim robijanjem od čega znatan broj godina u samici. Ne znam da je neki pisac bolje položio popravni ispit iz jednog predmeta, nego što je to učinio on svojom ponovnom knjigom o Njegošu. Sada to piše drugi čovek, produbljeno obavešten i pouzdan znalac istorije, prilika, sociologije, mentaliteta, narodnog i državnog života Crne Gore i njenog vladara, inteligentan i zapažljiv uočilac i analizator bitnih ideja i poetskih vrednosti velikog pesnika... Prolama se aplauz. Mihiz standardno „ozbiljan", Đilas malo i preznojen, ali aplaudira. Kao da je sve

49

ovo njegov san i kao da se ovome nije nadao?! I kao da ga većina onih koji ga okružuju gleda sad drugačije: bliži im je, ono strašni kao da se zaturilo, kao da su na promociji knjige autora od koga ne treba više strahovati. Naš narod! Predrag Palavestra: - Pišući o Njegošu, sam se Đilas pročišćavao, tragao za praizvorima sopstvenog duhovnog, psihološkog, moralnog i istorijskog, možda i političkog identiteta, proveravajući se i iskušavajući pred svojom dušom radi konačnog iskupljenja i preobražaja.U pitanju je preispitivanje duše, nikako savesti. Jer svoju dušu je tražio i našao Đilas kod Njegoša, kao duhovnog oslonca koji će mu, u tamnici, otvoriti put samospoznavanja i iskupljenja. Gotovo da je knjiga o Njegošu značajnija kao moralna Đilasova autobiografija nego kao puka književnoistorijska monografija... Nikola Milošević: - Đilas je srećno i lucidno u Njegošu našao neku vrstu korektiva, neku vrstu upozorenja kojeukazuje da su koreni zla u čoveku daleko dublji, da su - kako je Njegoš mislio - kosmički i da, dakle, nema te društvene reforme, koliko god bila radikalna, koja može da odstrani koren zla. ...Kao što je poznato, Marks i Engels nisu najbolje mislili o nekim slovenskim narodima. Engels je čak mračno i ružno slikao Crnogorce, a ironija istorije je htela da baš Crnogorci pevaju: „Ne vjerujem u nebesa već u Marksa i Engelsa..." Đilas će, pak, razumeti Marksovo i Engelsovo nerazumevanje videći njegovu osnovu u njihovom hegelovskom shvatanju da je tek revolucija u Nemačkoj apsolutni ideal i najviši oblik društvenog kretanja... Pre Milovana Đilasa besedio je Zoran Gluščević.

50

Kratko, ali je stigao da kaže da Njegoš „usamljen i proklet, vidi dalje od svojih polupismenih i nepismenih glavara". U publici tajac. Gluščevićeve reci su već „dešifrovane". Đilas nasmejan počinje s čitanjem. Tugovanka sestre Batrićeve! - Ona ne tuži samo u ime bratovo i u ime svoje ljubavi, već kroz nju govore zemlja i narod obuzeti istragom... - zapisao je u knjizi. U stihu to izgleda drugačije: E se zemlja sva isturči Bog je kleo! glavari se skamenili kam im u dom! Vasilije Kalezić, koji je u „sendviču" Palavestre i Miloševića izgovorio: „Šta god govorili o Njegošu, uvek nešto ostane nedokučeno..." prilazi svom „miljeniku i otpadniku". Ko kome da zahvali? Prilazi Štefica, Matija... Narodu se ne izlazi, niti ima hrabrosti da Đilasa pozove na „bis". Možda nedostaje još malo vremena.

b) Promocija Nove klase „Redakcija časopisa Sociologija organizovala je 19. juna 1990. godine raspravu o knjigama Milovana Đilasa Nova klasa i Nesavršeno društvo u izdanju „Narodne knjige" (Beograd 1990). Rasprava se uglavnom ograničila na ideje izražene u knjizi Nova klasa. Nadamo se da ne treba posebno navoditi razloge kojima bi obrazložili potrebu kolegijalno tolerantne, analitički i kritički intonirane rasprave o pomenutim delima Milovana Đilasa. Pomenućemo, ipak, samo dva. Prvi vidimo u činjenici da je reč o sociološkim delima koja su, u vreme kada su se pojavila, izazvala veoma snažne odjeke u svetskoj javnosti i ostavila dubok trag u sociološkoj i politološkoj literaturi 51

širom sveta. S druge strane, iz razloga koji ne leže u sferi kulture i nauke, ta dela su decenijama ostala van vidokruga jugoslovenske sociologije. Ne ulazeći u ovom trenutku u procenu valjanosti ideja koje sadrže Nova klasa i Nesavršeno društvo, verujemo da je naša skoro beznadežno zakasnela rasprava, bila ipak mali prilog uspostavljanju autonomije jugoslovenske kulture i dokaz da je načelo tolerancije postalo deo jugoslovenske svakodnevnice. Poziv da učestvuju u raspravi uputili smo većem broju sociologa, filozofa i politologa iz kulturnih centara širom Jugoslavije, autoru, recenzentima i uredniku edicije. Uz puno razumevanje za razloge onih koji nisu mogli da se odazovu pozivu, Redakcija duguje i izražava zahvalnost svim učesnicima u raspravi.27 Učesnici u raspravi su potvrdili visoku ocjenu koju je Đilasovo djelo dobilo u svjetskoj javnosti, bez obzira na to što je od pojave Nove klase do promocije prošao toliko dug period. U raspravi su učestvovali: Božidar Jakšić, Centar za filozofiju i društvenu teoriju, Beograd, Zagorka Golubović, Centar za filozofiju i društvenu teoriju, Beograd, Vučina Vasović, Fakultet političkih nauka, Beograd, Svetozar Stojanović, Centar za filozofiju i društvenu teoriju, Beograd, Milan Popović, Pravni fakultet, Beograd, Milan Podunavac, Fakultet političkih nauka, Beograd, Esad Ćimić, Filozofski fakultet, Beograd, Ljubomir Tadić, Centar za filozofiju i društvenu teoriju, Beograd, Slobodan Inić, Institut za ekonomske studije, Beograd, Mojca Novak, FSPN Ljubljana, Gregur Tome, FSPN, Ljubljana, Besim Ibrahimpašić, Univerzitet, Mostar, Milovan Đilas, Beograd. 27

„Sociologija", časopis za sociologiju, socijalnu psihologiju i socijalnu antropologiju, Beograd, juli-septembar 1993. godine.

52

6. Bespovratna pomoć Zapada Jugoslaviji Smilja Avramov je u nekoliko navrata saopštavala „podatak" po kojemu su Amerikanci uz manje učešće drugih razvijenih zemalja Zapada, poslije Drugog svjetskog rata, dali Jugoslaviji bespovratno preko trideset milijardi američkih dolara. Rekao sam da sam u pripremi svoje knjige o jugoslovenskim dugovima inostranstvu to pitanje istraživao. Osim novčane pomoći, čija je visina tačno evidentirana kod nadležnih saveznih organa, postoji i vjerodostojna procjena vrijednosti vojne opreme i naoružanja koje smo dobili od zapadnih saveznika krajem rata, a radilo se pretežno o korišćenoj opremi. Procjenu je izvršio SSNO. Drugog naoružanja i opreme koju smo dobili bez naknade takoreći nema. Prema tome, na osnovu mojih istraživanja ukupna sredstva koja smo dobili od Zapada bez obaveze vraćanja iznose manje od dvije milijarde dolara. Pitao sam Đilasa šta je tačno? Jesu li postojali neki tajni kanali prispjeća pomoći koji nijesu evidentirani u zvaničnoj evidenciji? Nažalost, neki pojedinci, medu kojima su i neki istoričari, prihvatili su tvrdnju Smilje Avramov „zdravo za gotovo" i koriste je kao pouzdan izvor. Đilas je odgovorio: „Smilja Avramov nije u pravu. Podaci navedeni u vašoj knjizi o poklonu koji smo dobili u novcu i naoružanju od saveznika su tačni. Možda je vrednost naoružanja nešto veća od 840 miliona dolara ali ne više od 1,2 milijarde dolara. Da smo dobili, kako Smilja kaže, 30 milijardi dolara svi smo mi mogli da imamo po jedan top ili ogromno bogatstvo ili bi napravili neke fabrike, ali takve fabrike sagrađene od poklona Amerike u Jugoslaviji ne postoje. Ona špekuliše i sa drugim stvarima. Eto, navela je da se Tito sastajao sa papom, što nije tačno, a i da se sastajao, on je na to, kao šef države, imao pravo".

53

U mojoj knjizi „Kako, zašto i koliko smo se zadužili", Beograd, 1982. godine, strana 8 navedeno je: „Potreba da se što prije obnove postradali privredni i drugi kapaciteti, da se zbrine stanovništvo koje je ostalo bez krova nad glavom i da se obezbijede uslovi za život građana čija je imovina stradala karakterisala je napore čitave društvene zajednice poslije završetka Drugog svjetskog rata. S druge strane, materijalne mogućnosti bile su ograničene. Jugoslavija je zbog toga, kao i ostale zemlje koje su bile žrtve agresije u Drugom svjetskom ratu, dobila pomoć preko Ujedinjenih nacija i od pojedinih zemalja. Specijalizovana organizacija Ujedinjenih nacija UNRA, u periodu od nekoliko poslijeratnih godina, isporučila je Jugoslaviji pomoć u transportnim sredstvima i drugim robama u vrijednosti od 475 miliona dolara. Saveznici u antihitlerovskoj koaliciji u Drugom svjetskom ratu, vlade SAD, Velike Britanije i Francuske isporučile su Jugoslaviji, kao svoju pomoć, u periodu od 1951-1961. godine, razne robe, uključujući hranu i tehnička sredstva, u vrijednosti od 510 miliona dolara. U razdoblju od 1946-1948. godine Jugoslavija je koristila određenu pomoć Sovjetskog saveza i istovremeno je bila pristupila zaključivanju određenih privrednih aranžmana, uključujući i obezbjeđenje dijela naoružanja Jugoslovenske armije. Međutim, ta pomoć je bila kratkotrajna i ograničenog dometa. Pored toga, veći dio pomoći SSSR-a i drugih zemalja Istočne Evrope nije bio bez naknade. Jednostranim raskidanjem aranžmana od strane ovih zemalja Jugoslaviji su nanesene krupne materijalne štete, koje ove zemlje kasnije nijesu nadoknadile Jugoslaviji. Vlada Sjedinjenih Američkih Država, posredstvom svojih kreditnih agencija, zaključila je sa

54

Vladom SFRJ u periodu 1956-1965. godine nekoliko sporazuma o ekonomskoj pomoći i isporuci poljoprivrednih proizvoda našoj zemlji, kojima je bilo predviđeno da će se protivvrijednost te pomoći, na osnovu posebnih bilateralnih sporazuma, koristiti za davanje Vladi SFRJ dinarskih zajmova (AID zajmovi) i jednim dijelom poklona za finansiranje određenih investicionih projekata, uključujući projekte u energetici i saobraćaju, kao i pojedine projekte van privrede, tj. u oblasti zdravstva, prosvjete i dr. Ukupan iznos američkih zajmova iznosio je 275,7 miliona dolara i 60,5 miliona dinara. Svi zajmovi se otplaćuju u dinarima u polugodišnjim ratama. Poslednja otplata dospijeva 1, avgusta 2001. godine. Ovi zajmovi, koji su sukcesivno odobravani, dati su pod povoljnim uslovima: kamata se kreće od 0,75% do 5%, otplatni rok i do 40 godina, uključujući „grace" period. Stanje duga (glavnica) po ovim zajmovima na dan 1. januara 1984. iznosila je 1.599 miliona dinara i 21,7 miliona dolara. U pomenutom periodu Vladi SFRJ odobren je i manji broj američkih državnih investicionih kredita (DLF krediti) za nabavku američke opreme za organizacije udruženog rada u oblasti industrije, energetike i saobraćaja. Sporazumima o ovim kreditima predviđeno je da se oni u najvećem broju otplaćuju u dinarima. Otplata pojedinih zajmova vršila se 75% u dinarima i 25% u dolarima. Visina kamata slična je kao i kod AID zajmova, ali su rokovi otplate bili kraći. Ovi krediti su u cjelini otplaćeni 1983. godine. Vlada SAD je dio dinarskih anuiteta iz otplate pomenutih zajmova u periodu od jula 1965. do oktobra 1980. koristila za isplatu američkih državnih penzija koje su jugoslovenski iseljenicipovratnici ostvarili u SAD, a koja je u zadnjim godinama iznosila 200-240 miliona dinara godišnje. Tek od 1. oktobra 1980, poslije određenih intervencija, Vlada SAD ove penzije isplaćuje u dolarima."

55

7. Optužbe i argumenti Poslije III plenuma CK SKJ, na kojemu je izrečena osuda Milovana Đilasa i on podvrgnut bjesomučnoj torturi i progonu, zvanična propaganda je činila sve da se njegova ličnost predstavi drukčije od ugleda i stvarne uloge koju je Đilas imao prije Plenuma. Cilj je bio da se, ne birajući sredstva, Đilas optuži za brojne slabosti i greške, koje su mu, bez pravih argumenata, pripisivane. Tome je pogodovala njegova izolacija i zabrana oglašavanja, čime je bio onemogućen da se brani. Đilas je optužen za najkrupnije greške koje su pripisivane politici i vođstvu NOP-a, kao što su „lijeve greške" u Crnoj Gori, ubijanje Srba, progon informbirovaca, pregovori sa Njemcima, razgraničenje republika „na štetu Srba" i druge greške. Išlo se tako daleko da je uzrok za sve što mu je pripisivano tražen u njegovom porijeklu i karakteru. Optužujući ga bez milosti, komunisti su dali povoda da se na njega sruči lavina optužbi koje su dolazile iz redova bivših pripadnika kvislinških pokreta i njihovih simpatizera. Kampanja protiv Đilasa, koja je trajala više od tri decenije, nije ostala bez željenih rezultata. Do ljudi u zemlji dopirale su samo optužbe protiv njega, koje su se taložile i nalazile plodno tlo kod neobavještenih, naročito omladine. Propaganda je udarala na najosjetljivija pitanja, kojima se najlakše izaziva željena reakcija onih kojima je namijenjena. Tako je lansirano da je Dilas „ubijao Srbe" bez krivice, kao nosilac „lijevih grešaka" i „čudovište", o čemu su govorili i neki poznati komunisti, da se zalagao za status Kosova i Metohije koji je bio protiv „interesa Srba" itd. To je bio poziv srpskim nacionalistima, prije svega, ali i dobronamjernim i neobaviještenim Srbima, da Đilasa anatemišu i da ga i danas, mada u znatno manjoj mjeri, pominju i prozivaju

56

kao grešnika. Naravno, većina optužbe protiv Đilasa nije prihvatala zdravo za gotovo. Nasuprot grlatim nacionalistima, uključujući i one iz redova istaknutih intelektualaca, u koje se ubrajaju i neki akademici, veliki broj najistaknutijih srpskih i crnogorskih intelektualaca, među kojima su poznati umjetnici, književnici, istoričari, sociolozi, filozofi, politikolozi, političari, novinari, Đilasovi saborci i drugi, suprotstavilo se neargumentovanim optužbama protiv njega. Oni su se javno oglašavali u raznim prilikama i na raznim mjestima u prilog objektivnog i argumentovanog prikazivanja ličnosti i djela Đilasa. Posebnu pažnju zaslužuju analize i zaključci pojedinih savremenih istraživača, među kojima je bio najistaknutiji istoričar savremene epohe Branko Petranović. Pod uticajem suprotstavljenih argumenata Đilasovi protivnici počeli su da se povlače i koriguju i, može se reći, da se ponekad oglase samo oni do čijih se riječi mnogo ne drži, ali i mnogi neobavješteni ljudi, naročito iz redova mlađih generacija. Inostranstvo je bilo u boljem položaju. Do njega je mnogo ranije stizala riječ objektivnih istraživača i samog Đilasa, što u Jugoslaviji nije moglo biti do 1989. godine. Inostranstvo je, kao što je već rečeno, Đilasa i njegovo djelo vrednovalo na pravi način. Ljudi u svijetu, upoznajući se sa stvarnim ocjenama Đilasa i njegovog djela, mogli su da se uvjere u kojoj mjeri su propaganda protiv Đilasa i njegov progon bili u funkciji antidemokratskih snaga koje su se suprotstavljale drugim idejama i mišljenjima, osim zvaničnih. Nije nam namjera, niti je to moguće u spisu ovakve vrste, da se upuštamo u detaljnije analize svih optužbi protiv Đilasa. Naš cilj je da zadržimo pažnju čitalaca na Đilasovim odgovorima na pojedine optužbe i time olakšamo čitaocima da mogu sami donositi zaključke. Osim citiranih izvora i Đilasovih odgovora, upustili smo se samo u neke

57

komentare koji doprinose lakšem snalaženju čitalaca. Za neka kazivanja i odgovore, kao što su prikazi pregovora sa Njemcima, stradanja kvislinga u Sloveniji i razgraničenja između republika, kao i pitanja u vezi sa Kosovom i Metohijom ocenili smo da bi naša objašnjenja i komentari bili suvišni. Većinu Đilasovih odgovora dali smo integralno kao posebne priloge u želji da čitaocima olakšamo uvid u njihov sadržaj. Očigledno je da su Đilasu, u ratu i miru, povjeravani najsloženiji zadaci kao što su bili: razvoj NOP-a u Crnoj Gori, pregovori sa Njemcima, teorijska razrada pozadine i uzroka sukoba sa Staljinom, razgraničenja republika, predstavljanje Jugoslavije u međunarodnim organizacijama, rukovođenje sektorom Agitpropa i dr. a) „Lijeve greške (skretanja)"

Protivnici i kritičari Milovana Đilasa - ostaci poraženih ideja i pokreta, neki informbirovci, nacionalisti i drugi, uzimaju kao dokazanu činjenicu da je Đilas tvorac i glavni akter „lijevih grešaka" u Crnoj Gori. Kao dokaz koriste se kazivanja nekih Đilasovih saboraca i kažnjavanje Đilasa i Ivana Milutinovića zbog „neuspeha u Crnoj Gori".28 Julski ustanak u Crnoj Gori protiv okupatora bio je najmasovniji u odnosu na sve ostale krajeve u zemlji. Oslobođen je veći dio Crne Gore. Formirana je nova vlast. U ustanku su učestvovali pripadnici svih predratnih političkih partija, osim separatista, koji su se priklonili okupatoru. Vodeću ulogu u ustanku i formiranju narodne vlasti imali su komunisti. Međutim, s dolaskom okupatorske 28

Milovan Đilas, Revolucionarni rat, Književne novine, Beograd, 1991. godine, strana 181.

58

kaznene ekspedicije ponovo su okupirane oslobođene teritorije,

sa izuzetkom nekih područja. S ponovnim dolaskom okupatorskih snaga izvršena je odmazda prema organizatorima i većem dijelu aktivnih učesnika u ustanku. Reakcionarne snage su pred okupatorom optužile za ustanak komuniste i prihvatile saradnju sa njim u progonu komunista. Osim separatista u progon se uključio četnički pokret, koji je u Crnoj Gori nastao u jesen 1941. godine. Krajem 1941. godine pale su prve žrtve u međusobnim sukobima četnika i partizana. Već u decembru 1941. godine četnici su, u saradnji sa okupatorom, potisnuli partizanske snage na području Kolašina, Mojkovca i durmitorskog kraja, na sjeveru, i u planinama oko gradova, na jugu Crne Gore. Podržani od okupatora, četničke snage i separatisti vršili su snažan pritisak na partizane, sa ciljem njihovog uništenja i progona iz Crne Gore. Glavnina crnogorskih partizanskih snaga krajem maja 1942. godine potisnuta je iz doline Tare i drugih krajeva Crne Gore prema Žabljaku i Bosni. Snaženju četničkog pokreta doprinijele su „lijeve greške". Kada sam govorio sa Đilasom još nije bio objavljen dokumenat Miša Lekoviča o direktivi CK KPJ da se likvidiraju ugledni pojedinci koji, bez obzira na to imaju li krivicu, mogu biti opasni za revoluciju. Rekao sam Đilasu da se o tzv. lijevim greškama u Crnoj Gori i danas puno govori. Pomenuo sam da se u vezi s tim ukazuje i na njegove greške. O nastanku tih grešaka kritički govori Đoko Pajković u svojoj knjizi Ratna svjedočenja,29 čiji primjerak sam mu predao. Odgovorio je da je on o tome opširnije pisao u knjizi Revolucionarni rat30 i da je 1941. godine u Crnoj Gori boravio svega oko

29

30

Đoko Pajković, Ratna svjedočenja, Istorijski institut Crne Gore, Podgorica 1992, strana 92-108 Milovan Đilas, Revolucionarni rat, Književne novine, Beograd, 1991.godine.

59

tri mjeseca, pa ne zna za sve što se tamo zbivalo krajem 1941. i početkom 1942. godine. Dugo sam razmišljao da li treba Đilasa da pitam o optužbama da je bez krivice lično ubijao ljude. Moje kolebanje je bilo veće od momenta kad sam se na jednom primjeru uvjerio da su kazivanja pojedinaca vrlo nepouzdana. Uostalom, razmišljao sam da nije mali broj revolucionara kojima se pripisuju slične greške, i zašto bi Đilas bio izuzetak u tome pogledu. Čuo sam priču po kojoj je Đilas u toku rata, pred više svjedoka, ubio jednog čovjeka bez razloga. Priča je potekla od bivšeg visokog funkcionera, koji je navodno bio prisutan zločinu koji je Đilas izvršio. On je kasnije porekao da priča potiče od njega. Potvrdilo se da takve priče ne mogu biti pouzdan izvor za ozbiljne zaključke. Međutim, druga priča bila je znatno ozbiljnija. Po njoj je Đilas u toku rata, neposredno pored Vrhovnog štaba, ubio jednog čovjeka koji mu nije dao svoga konja. Poslije dužeg kolebanja odlučio sam se da pitam Đilasa o tome. Odmah je uzvratio pitanjem od koga sam to čuo? Odgovorio sam da sam bio u širem društvu Crnogoraca kada je o tome, bez neposrednog povoda, pričao lično J. B. Tito. Zastao je. Gledao je ispred sebe. Bilo je očigledno da ga je priča pogodila. Pokajao sam se što sam ga o tome pitao. Želja da ga pitam proisticala je, prije svega, iz sumnje da se Đilasu pripisuje ono što nije učinio, da je Đilas već decenijama dežurni krivac kojemu je bilo zabranjeno da govori i da se brani od nepravednih optužbi. Progovorio je. Nije se upuštao u komentare. Samo je izustio: „Da, poznati paker" - misleći očigledno na Tita. Sa tim se toga dana završio naš razgovor. Pozvao me, sjutradan, telefonom. Rekao mi je: „Ljut sam na Vas zašto ste me ono pitali". Odgovorio sam: „Ako je tako onda je bolje da o tome nijesmo razgovarali". Malo zatim ponovo me telefonom pozvao. Bio je raspoloženiji. Ja sam

60

ponovio da sam se pokajao što sam mu o tome pričao. „Ne" rekao je, - „bolje je što sam to saznao". Onda je uslijedio Đilasov komentar: „Kakav bi mu to bio Politbiro u kojemu sjede članovi koji ubijaju ljude zbog konja". Nastavio je: „Ne čudim se tim pričama jer sam ja dežurni krivac već četrdeset godina". Na pitanje Gorana Lazovića31 zašto je dozvolio „lijeve greške" dok je bio u Crnoj Gori i kakva je uloga u tome drugih, posebno Ivana Milutinovića i Moše Pijade, Đilas se nije upuštao u ponavljanje onoga što je napisao u Revolucionarnom ratu i kratko je odgovorio da je on u Crnoj Gori izvršavao zadatke koji su mu bili postavljeni. Poslije konstatacija da je sukob između pripadnika NOP-a i četnika, pored ostaloga, imao obilježje bratoubilačke borbe i građanskog rata, a polazeći od nepobitne istine da su četnici sarađivali sa okupatorom u borbi protiv NOP-a, rekao sam da četnički pokret ne može izbjeći kvalifikaciju da je bio izdajnički. Đilas je uzvratio: „To je prejaka reč". I poslije završenog razgovora rekao mi je telefonom da o tome treba još jedanput da razmislim. Dogovorili smo se da o tome nastavimo razgovor. Brzo smo se saglasili da kvalifikaciju o pokretu kao izdajničkom ne treba dovoditi u pitanje, ali da to ne znači da su svi pripadnici toga pokreta, tj. većina, izdajnici. Izdajnici su, rekao je Đilas, samo oni četnici koji su bili ubice, okupatorski špijuni i koji su učestvovali u zločinima protivu svoga naroda. Đilas je nastavio: „Četnički pokret je nastao kao organizacija bivše države odnosno vladajućeg režima, koji je bio jedan konglomerat raznih ljudi. Na čelu toga pokreta nalazilo se nesposobno rukovodstvo koje je pravilo krupne greške. Pokušalo je da oponaša partizane i 31

Goran Lazović: Đilas o sebi, drugi o Đilasu, Izdavač: Siniša Lazarević, Dragan Grnjić, Zlatko Perišić, Beograd, 1989. godine, sirana 17.

61

partizanski pokret. Između ostaloga, poslije formiranja AVNOJ-a i njegovog drugog zasijedanja četnici su organizovali svoju skupštinu koja nije imala ozbiljnih rezultata".32 Kao predstavnik Vrhovnog štaba i CK KPJ, bio je Milovan Đilas u Crnoj Gori dva puta. Prvi put od jula do novembra 1941, a drugi put od marta do maja 1942. godine. Drugi put se nalazio na čelu ekipe koju su, pored njega, sačinjavali Mitar Bakić, Svetislav Stefanović i Mitra Mitrović. U novembru 1941. godine Đilasa je kao predstavnika CK KPJ i Vrhovnog Štaba u Crnoj Gori zamijenio Ivan Milutinović. On je stigao u Crnu Goru 4. novembra 1941. godine. CK KPJ je u tri navrata analizirao situaciju u Crnoj Gori. Prvi put prilikom odlaska Ivana Milutinovića u Crnu Goru, drugi put krajem decembra 1941. i treći put 12. aprila 1942. godine, kojim povodom su upućena pisma PK-u KPJ za Crnu Goru i Boku i Glavnom štabu Crne Gore. U pismu koje je sa sobom u Crnu Goru donio Ivan Milutinović CK KPJ, pored ostaloga, kaže da je Đilas smijenjen zbog „grešaka" i navodi: „Podrobnije ćemo mi te greške izložiti u pismu koje ćemo vam poslati u najkraćem roku". Pismo se završava navođenjem najkrupnijih grešaka: „Nije bilo nepravilno dizanje ustanka, ali bilo je pogrešno što ni taj ustanak niste pripremili politički odozdo. Bilo je pogrešno što vi odvajate partizansku borbu od narod nog ustanka......... bilo je pogrešno što ste odmah ispočetka stvarali nekakve vojske i frontove, umesto da ste usvojili partizanski način ratovanja ....... bilo je pogrešno nazivati narodnooslobodilačku borbu antifašističkom revolucijom. Eto, to je samo par primedbi, a o ostalom će govoriti usmeno Milutin". 32

Milovan Đilas, Revolucionarni rat, Književne novine, Beograd, 1991. godine, strana 106, 147, 148, 170.

62

Najavljeno pismo CK KPJ partijskom rukovodstvu Crne Gore upućeno je 22. decembra 1941. godine iz Drenove, na dan formiranja Prve proleterske brigade, i u njemu se kritikuju PK KPJ za Crnu Goru i Boku i Milutinović i ističe da prave „nove, ultraleve još gore greške", zamjera se što se partizanski odredi tretiraju kao „oružana sila partije", osuđuje se napad na Pljevlja. Dalje se navodi da pobjede Crvene armije otvaraju novu etapu u svetu u duhu oštrije klasne diferencijacije („prerastanje borbe protiv okupatora u 'klasni' građanski rat" - M.Đ.).33 U drugom otvorenom pismu CK KPJ, od 12. aprila 1942. godine, organizacijama i članovima KP Crne Gore i Boke govori se o „provokaciji okupatora i njegovih slugu sa izazivanjem klasnog građanskog rata" i nasuprot tome da KPJ ulaže napore na „okupljanju svih rodoljubivih snaga u jedan jedinstveni front narodnog oslobođenja"34 i da je bitna garancija uspjeha učvršćenje rukovodeće uloge KP u NOB-u. Iz pisama CK KPJ, koja su po sadržaju u određenjima djelimično protivurječna, nije moguće jasno utvrditi šta se u stvari podrazumijevalo pod „lijevim greškama". Tragom citiranih pisama pod „lijevim greškama" podrazumijevalo se „odvajanje partizanske borbe od narodnog ustanka, stvaranje nekakvih vojski i otvaranje frontova" i „nazivanje narodnooslobodilačke borbe antifašističkom revolucijom". I dok se u prvom pismu ističe da se otvara „nova etapa u duhu oštrije klasne diferencijacije", u drugom se ističe „provokacija okupatora i njegovih slugu sa izazivanjem klasnog građanskog rata“. 35 Đoko Pajković u knjizi Ratna svjedočenja (izdanje 33

Milovan Đilas, Revolucionarni ral, Književne novine, Beograd, 1991. godine, strana 147-148 34 Milovan Đilas; Revolucionarni rat, Književne novine, Beograd, 1991. godine, strana 167-179 35

Ibid, 98-108.

63

Istorijskog

instituta Crne

Gore)

navodi

da

je

u

Crnoj Gori vršena diferencijacija na osnovu stava „za i protiv NOB-a", a poslije prijema pisma CK KPJ iz Drenove, krajem decembra 1941. godine, taj stav se zamjenjuje novim - „danas se odlučuje ko će sjutra odlučivati" i „bezuslovno izvođenje na čistinu svih sumnjivih elemenata". Uveden je kriterijum vrednovanja komunista po tome kako se odnose prema petoj koloni i po njihovom učešću u fizičkom uništenju njenih pripadnika. U pismu Glavnog štaba Crne Gore upućenom štabu Nikšićkog odreda januara 1942. godine, Pajković navodi: „Odlučno ustajte protiv svakog kolebanja prema petokolonašima i kolebljivim elementima, a naročito prema onima koji naginju prema četnicima". Isticana je parola: „Ko nije sa nama taj je protivu nas". Iz pisma CK KPJ, krajem decembra 1941. godine, u kojemu se govori o „ultra levim greškama", može se zaključiti da je CK KPJ pod „lijevim greškama" podrazumijevao pojave i postupanja rukovodstva u Crnoj Gori, a time i Đilasa, koje je kritikovao u pismu upućenom po Ivanu Milutinoviću. Kao što se iz sadržaja toga pisma vidi, nema riječi o kritici zbog likvidacije osumnjičenih ljudi, što je i logično, jer masovne likvidacije su započele kasnije, kad je četnički pokret bio u snažnom usponu i kada su partizanske snage doživljavale ozbiljnije poraze u sukobu sa njim. O stanju u Crnoj Gori CK KPJ je povremeno obavještavao Đilas sve do njegovog povlačenja iz Crne Gore, početkom novembra 1941. godine. Kao osnov za izrečenu kritiku rukovodstvu Crne Gore i Boke i Đilasu djelimično je iskorišćeno Đilasovo pismo poslato u Užice, gdje se nalazilo sjedište CK KPJ i Vrhovnog štaba, ali je očigledno da su korišćeni i drugi izvori, o čemu govori Đilas u svojim memoarima. Ivan Milutinović je po dolasku u Crnu Goru obavijestio CK KPJ da je stanje u Crnoj Gori bolje

64

nego što se u CK KPJ mislilo prije njegovog polaska u Crnu Goru. Poslije smjenjivanja Đilas je iz Crne Gore došao u Uzice. Očekivao je da će se o njegovim greškama o kojima se govorilo u pismu PK-u Crne Gore i Boke, koje je donio Milutinović, povesti istraga i da će biti uzet na odgovornost. Međutim, o tome niko nije govorio niti mu bilo šta rekao. Tako je bilo sve do druge polovine juna 1942. godine, kada je na sastanku CK, na predlog J. B. Tita, Đilasu i Ivanu Milutinoviću izrečena partijska kazna - ukor zbog „neuspeha u Crnoj Gori", Đilas navodi da kasnije o tim kaznama nije bilo riječi niti je dato obrazloženje. Tek na VII kongresu SKJ, poslije Đilasovogpada, Aleksandar Ranković je u referatu spomenuo kaznu koju je Đilas dobio 1942. godine. Ova kazna je često korišćena kao dokaz Đilasove krivice za „lijeve greške" u Crnoj Gori. Bez sumnje, „lijeve greške" su doprinijele snaženju četničkog pokreta u Crnoj Gori, prije svega masovnom ubijanju ljudi, do čega je došlo krajem 1941. i početkom 1942. godine. Đilas o tome opširnije govori u svojoj knjizi Revolucionarni rat. Đilas procjenjuje da je u Crnoj Gori i Sandžaku krajem 1941. i početkom 1942. godine strijeljano nekoliko stotina ljudi. On se sa tim problemom sreo odmah po povratku u Crnu Goru, sredinom marta 1942. godine. Kako Đilas kaže, sreo se sa olakim strijeljanjima, koja su, uz glad i ratni zamor, bila dobar razlog za četničko jačanje. Bilo je ubijanja kumova i rođaka i bacanje strijeljanih u jame. U Hercegovini je bilo stravičnije - tamo su sinovi komunisti svoju odanost potvrđivali osuđivanjem na smrt oca, tamo se oko strijeljanih igralo i pevalo navodi Đilas. „Ja sam po prispeću u Crnu Goru, - već 27. marta 1942. god. izvestio Vrhovni štab da se vrše neobrazložena, nepravedna strijeljanja. Pored i mimo mene dejstvovali su i drugi moćnici", kaže on.

65

66

Đilas navodi da je na insistiranje Moša Pijade, koji se nalazio u Žabljaku, i bez Đilasovog znanja, 1. aprila 1942. godine strijeljano u Šavniku preko 30 ljudi.36 O tome je vodio istragu i Đilasa obavijestio Pavle Pekić. Ako se imaju u vidu navedene činjenice, nije teško zaključiti da su tzv. „lijeve greške" u Crnoj Gori nastale u vrijeme kad Đilas nije bio u Crnoj Gori. To, međutim, ne znači da grešaka nije bilo i prije njegovog odlaska iz Crne Gore, o kojima govori pismo CK KPJ koje je u Crnu Goru donio Ivan Milutinović, ali se pri tome ne misli na strijeljanja. Poslije ponovnog dolaska u Crnu Goru, marta 1942. godine, Đilas utvrđuje krupne greške do kojih je došlo u Crnoj Gori, uključujući strijeljanja većeg broja ljudi, i predlaže CK KPJ smjenu PK KPJ za Crnu Goru i Boku. CK KPJ je predlog Đilasa prihvatio i Đilasu povjerio imenovanje i izbor novog sastava PK KPJ za Crnu Goru i Boku. Za greške do kojih je došlo u Crnoj Gori tokom 1941. i 1942. godine ne može se okriviti samo jedan čovjek, bez obzira na funkcije koje je obavljao u to vrijeme, već u cjelini tadašnje rukovodstvo KP u Crnoj Gori, delegati CK KPJ i članovi CK KPJ koji su u to vrijeme bili u Crnoj Gori, ali i lokalna partijska rukovodstva, okružni komiteti KPJ i vojne komande. Osim olakog ubijanja ljudi osumnjičenih da su protiv NOB-a, polazeći od jednostranog tumačenja principa i direktiva kao što je bila provjera odanosti komunista kroz fizičku likvidaciju petokolonaša i držanja pred neprijateljem, uključujući direktivu da komunisti ni pod kojim uslovima ne smiju živi pasti u ruke neprijatelju, ubijani su i neki stari, ugledni i provjereni komunisti kao što su bili Radomir Jovančević i Medo Ćulafić, koji su strijeljani na osnovu 36

Milovan Đilas, Revolucionarni rat. Književne novine, Beograd, 1991. godine, strana 179-180

67

odluke Okružnog komiteta KPJ i bez znanja viših rukovodstava. Strijeljanje Tadića je, takođe, ostavilo vrlo nepovoljne posljedice. „Lijeve greške" nijesu bile prisutne samo u Crnoj Gori. Do „lijevih skretanja" dolazilo je i u drugim krajevima. Zbog toga odgovornost za takva skretanja ne mogu se pripisivati samo nižim rukovodstvima i delegatima CK KPJ već i stavovima CK KPJ, koji nijesu uvijek bili dovoljno jasni, već su bili pod uticajem razvoja situacije u određenim periodima. O ličnoj odgovornosti i ulozi Milovana Đilasa za nastanak „lijevih grešaka" u Crnoj Gori, odnosno o razlozima za optužbe protivu njega, Đilas je u Revolucionarnom ratu rekao: „Legendu o mojim represalijama su najpre lansirali četnici, verovatno ne samo zbog propagande nego i neobaveštenosti, znajući da sam bio na čelu u vreme ustanka. Oni nisu znali da sam opozvan i da za vreme represalija nisam bio u Crnoj Gori. Tako četnička i druga emigrantska propaganda navodi da je moje delo tzv. 'Pseće groblje' u Kolašinu, premda su Kolašin držali Italijani kad sam ja napustio Crnu Goru... U toku sređivanja partije i oživljavanja ustanka ubijeno je u Crnoj Gori oko 20 ljudi, većinom okupatorskih špijuna. Imena svih su objavljena u tadašnjim komunističkim publikacijama u Crnoj Gori. Među imenima ubijenih je bilo nekoliko uglednih ljudi, za koje se ne može reći da su sarađivali sa okupatorom, ali su nesporno istupali protiv komunista i oružane borbe - bilo kao prvaci reakcionarnih partija (narodni poslanik Nikola Jovanović) bilo kao otpadnici KP (Milovan Anđelić, Slobodan Marušić). Ubistva su mahom izvršena iz zasjede - još nismo imali sudova niti adekvatne vojne organizacije. Tako je postupljeno zbog izbegavanja krvne osvete - baš

68

kao i crnogorski vladari pre nego su učvrstili svoju vlast i državu".37 U odgovoru 'ha pitanje Momčila Đorgovića(Đilas) o „lijevim skretanjima" u Crnoj Gori Đilas je rekao: „Leva skretanja su vrlo komplikovana tema. U tom periodu nisam bio u Crnoj Gori, bilo je to krajem 1941. i prvih meseci 1942. godine. Bio sam u Užicu i Novoj Varoši. Vezuju se najčešće za mene zbog toga što sam bio poznat, a sada još poznatiji, a neki ih vezuju za Mošu Pijade i Milutinovića. Dva politička faktora doprinela su toj žestini. Čtništvo se snažno razvijalo. Sa 13-to julskim ustankom mi komunisti smo dobili vlast u Crnoj Gori, ali nismo dobili gradove. Nije to bila organizovana državna vlast, nije bilo sudova. Partizanske jedinice su u formiranju, a partiske organizacije zamenjuju vlast, imamo narodne odbore po selima, koji nisu prava vlast već su deo partiskog mehanizma." U istoj knjizi sadržan je Đilasov odgovor na pitanje Nataše Marković, koje glasi: „Bili ste ideolog, ali i egzekutor Partije?" Đilas je na to pitanje odgovorio: „Ja nikada nijesam bio egzekutor Partije. Ja sam bio revolucionar, vođ, radio što i drugi. Za moje ime se kalemila 'žestina', ali i mekoća. O mojoj surovosti su kasnije ispevane legende, kada sam pao sa vlasti, trebalo im je... Izgleda da sam jedino ja među vođama revolucije Satana, a svi drugi anđelčići. Priča se i piše na veliko, samo o mojim 'zločinima' - posle 40 godina. Te priče i pisanja počeli su krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, posle mojih ratnih memoara Revolucionarni rat u kojima nisam prećutkivao i strahote rata i revolucije, a ni podržavao

37

Milovan Đilas, Revolucionarni rat, Književne novine, Beograd, 1991. godine, strana 124-125

69

romantičnu predstavu o vođama iz zvanične propagande. Nikada nisam krio da sam, kao jedan od vođa, odlučivao o smrti i životu protivnika i kršlaca ugleda i reda partizanske vojske. A kako se drukčije može stvarati nova vojska i vršiti revolucija? Ali nikad nigde nisam odlučivao sam, bez dogovora sa prisutnim glavarima... A priča da sam uništavao čitave porodice i ubijao sveštenike zbog vere i Boga - to u našoj vojsci i partiji nikom nije bilo dopušteno da ne zaradi streljanje, sem meni u mašti CaneBabović i Jevrema Brkovića. Bilo je preterivanja. Revolucija kao takva je preterivanje. Protivnici komunista nema šta da se žale na komuniste u ratu uvek prvo treba da pogledaju sebe kakvi su bili ne samo prema komunistima, nego i prema nedužnoj deci, ženama i nemoćnima. Ne čudim se profesionalnim antikomunistima - pravdaju svoj poraz tuđom bezobzirnošću. A što demoralisani, razočarani komunisti sada peru savest otrcavanjem svojih vođa - ne govori li to da nikad nisu bili čvrsti u savesti ni u komunizmu? Sa današnjom pameću, u današnjoj stvarnosti, čini se kao da bi onda sve moglo biti lepše i pametnije. Da, ali ne bi bilo revolucije".38 Goran Lazović u knjizi Đilas o sebi, drugi o Đilasu navodi odgovore više uglednih i poznatih ličnosti o „greškama" i „krivicama" za koje optužuju Đilasa. Navodimo odgovore samo nekih.39 Lazović, autor knjige, pitao je Đilasa; „Jeste li stvarno ubijali nevine i nedužne onako kako se piše?" Đilas: „Činio sam samo ono što je zahtevala Partija, ništa više." Tempo: „Đilas jeste ubijao, kako da nije?! Sve koji su bili sumnjivi on je likvidirao, to je istina, ali nije tačno da je ubijao 38

Momčilo Đorgović: Đilas vernik i jeretik, „Akvarijus", Beograd, 1989. godine, strana 5. Goran Lazović: Đilas o sebi, drugi o Đilasu, Izdavač: Siniša Lazarević, Dragan Grnjić, Zlatko Perišić, Beograd, 1989. godine, strana17, 57, 157, 1SS, 198,199, 207. 39

70

nevine". Predrag Milojević; „On je govorio ono što je mislio. Ali, umeti ustati protiv sebe, to je velika stvar. Đilas je zbog toga veliki u mojim očima". Đilas Milojeviću: „Ukoliko tu ima grehova to su grehovi funkcionera Partije, a ne čoveka. To treba odvajati". Oskar Danon: „Đilas, pored svega, nije grešan". Goran Lazović: „Jeste li čuli šta je Đilas radio tokom rata u Crnoj Gori". Oto Bihalji Merin: „To se priča i za druge - nisam siguran u to. Ne verujem". Gojko Đogo: „Nema sumnje da je Đilas bio zločinac taman toliko koliko su bili i oni oko njega". Mića Popović: Na pitanje Lazovića da li je Đilas sve priznao rekao je: „Đilas je rekao više nego što je bilo potrebno". Matija Bećković: „Svaki čovek je grešan i da nije grešnik ne bi bio čovek i zato je čovek jer je grešnik i već je na zemlju dospeo kao grešnik. Policajci tvrde da su nevini a monasi plaču i poste jer su grešni". Tanasije Mladenović: „Istoriski gledano, te mere su bile neminovne. Trebalo je sačuvati i još učvrstiti disciplinu, trebalo je očvrsnuti borce. Streljali smo za jabuku, što je, posmatrano iz sadašnje perspektive, nečovečno. Kad su streljali tog borca koga ste pomenuli (Lazović), plakao sam, ali sam isto tako znao da ne može drukčije, da se to mora. Negde se preteralo, ali treba razumeti i potrebe ondašnjeg vremena. Da nismo tako postupali nisam siguran da bismo, na kraju, izašli kao pobednici. Danas je lako kritikovati, ali ako se pogleda i druga strana, šta je moglo proizaći iz eventualne nediscipline ili iz nečega drugoga, to bi bila druga priča". „Oko Đilasa sigurno da ima dosta naduvanih stvari, nekome je išlo, ili još ide, u prilog da mu prebacuje i ono što on nije uradio... Ali, kad se

71

govori o Đilasovom grehu treba imati u vidu da on ništa nije uradio sam..." Mića Popović: „Đilas jeste grešan, ali ne sâm. Pitanje je da li bi bio još grešniji, ili ne bi, da nije izvršavao zadatke Partije. Neko je morao da kaže da se streljaju svi koji revoluciju mogu odvesti na pogrešan put. To je bilo naređenje - njega bi streljali. Preterivao je, ali zar to nisu činili i drugi".

72

U knjigama Džavida Husića40 i Jevrema Brkovića Dilasu se pripisuju razne greške, a prije svega sve što se, podrazumijeva pod „lijevim greškama", i pri tome se ne navodi niti jedan ubjedljiv argumenat, osim poziva na nečije izjave. Osim „grešaka", ovi autori navode da je Đilas sebi pripisivao zasluge drugih. Navodimo samo jedan takav primjer. Naime, Džavid Husić u svojoj knjizi Princ Politbiroa podvrgao je snažnoj kritici dio ratnih i drugih Đilasovih memoara. Na osnovu „rekla-kazala", demonstrirao je kako se griješi. Njegov spis je pun izmišljotina i kontroverzi, sa osnovnim polazištem da obezvrijedi ličnost Đilasa i njegovo djelo. Pored ostaloga, da bi negirao Đilasa, on navodi (strana 34) da je Moša Pijade organizator Skupštine narodnih odbornika i izbora prvog Odbora narodnog oslobođenja u Beranama, jula 1941. godine. Istine radi, Moša Pijade, da se zna, nikada nije boravio u Beranama. Na osnovu svega što je izloženo u ovome poglavlju treba reći da su „lijeve greške" u Crnoj Gori proizvele negativne posljedice na razvoj i jačanje NOP-a i doprinijele snaženju četničkog pokreta i neprijateljske propagande. Njihov nastanak se vezuje za ime Milovana Đilasa zbog toga stoje on određeno vrijeme bio predstavnik CK KPJ i Vrhovnog štaba u Crnoj Gori, ali kada su vršena masovnija ubijanja osumnjičenih ljudi on je bio van Crne Gore. Naprotiv, njegovim dolaskom u Crnu Goru, marta 1942. godine, takve greške su suzbijane. Predstavnici CK KPJ u Crnoj Gori imali su velika ovlašćenja, pa je samim tim bila i njihova velika odgovornost za sve što se zbivalo u Crnoj Gori. Za sve druge nijesu se „otvarali dosijei". Da nije bilo osude Đilasa na III plenumu, sa dosta vjerovatnoće može se tvrditi da bi izostale i optužbe protiv njega.

40

Džavid Husić, Princ Politbiroa, lično izdanje, Beograd, 1989. godine

73

Četiri godine poslije objavljivanja u Jugoslaviji dijela Đilasovih memoara Revolucionarni rat, koji je ranije bio objavljen u inostranstvu, tj. 1995. godine, pojavili su se rezultati istraživanja Miša Lekovića ,,o lijevim greškama" („Politika", feljton Radomira Vujoševića41 Kako su pisani Titovi neobjavljeni ratni memoari, sreda 14. juni 1995. godine), Leković, između ostaloga, navodi da je na sjednici CK KPJ u Foči 4. i 5. aprila 1942. godine „bilo reči o levim greškama i sektaštvu, o iskrivljavanju pravilne političke linije Partije u Crnoj Gori mada je sličnih pojava bilo i drugde (Slovenija)". On dalje navodi da se CK nije osvrnuo na vlastitu odgovornost za „iskrivljavanje političke linije CK". Dalje Leković navodi: „Bilo je, međutim, opravdanih razloga da se samokritički ocene i osude stavovi o 'drugoj etapi' i o 'klasnoj diferencijaciji', koje je zauzeo upravo CK i svojim direktivnim pismima i uputstvima ih preneo partiskim rukovodstvima, kako da se kritički ocene neka naređenja Vrhovnog Štaba u kojima se zahteva preduzimanje drastičnih mera revolucionarnog nasilja protiv onih 'na koje se može posumnjati da će sutra biti naši neprijatelji'". Analizom dokumenata objavljenih u „Zborniku dokumenata iz NOR-a" (tom II, dok. br. 94, 116, 117) Leković navodi:42 ,,U naređenjima Vrhovnog štaba upućenim krajem februara i početkom marta 1942. godine glavnim štabovima za Crnu Goru i Boku, za Sandžak i za Srbiju naglašavalo se: „Svu pažnju treba usredsrediti na likvidaciju četnika... Razoružajte i likvidirajte sve one na koje se može posumnjati da će sjutra biti naši neprijatelji. Konfiskujte sva imanja odbeglih četnika kao i svih petokolonaša i neprijatelja i razbijača narodne borbe. Rešili smo likvidaciju svih

41

Radomir VujoŠević: Kako su pisani Titovi neobjavljeni memoari - feljton, „Politika", Beograd, 14. jun 1995. godine 42

Ibid.

74

petokolonaških elemenata, koje sačinjavaju razni kulaci i druge izdajice. Pri cijelom ovom radu kao prvo pitanje nameće se likvidacija onih četničkih bandi i nesigurnih elemenata iz pozadine". „U naređenju upućenom 14. februara Štabu Crnogorskosandžačkog odreda traži se da se streljaju 'svi oni koji su potpomagali četnike i bili naklonjeni njima', da se 'raščisti sa labavim i kolebljivim elementima' pri čemu štabovi moraju biti 'potpuno energični i bez milosti'. Zahtevalo se dalje, da se u bjelopoljskom srezu sprovede mobilizacija ljudstva i da se streljaju oni koji su pošli na stranu četnika. 'Upamtite', stajalo je u naređenju - 'da je za nas sada važnije ubiti i rastjerati četnike nego li Talijane'". Kazivanja i otkrića Miša Lekovića daju novu sliku o uzrocima „lijevih grešaka", prije svega masovnih ubijanja u Crnoj Gori. U tom kontekstu treba analizirati i prosuđivati - Đilasove odgovore. Kazivanja Lekovića zasnovana na dokumentima objašnjavaju i protivurječnosti u stavovima CK KPJ sadržanim u pismima upućenim PK-u Crne Gore i Boke o kojima je bilo riječi. b) Goli otok i informbirovci

Sukob sa Informbiroom i njegovim pristalicama u zemlji je jedan od najtežih perioda kroz koji je prošlo jugoslovensko društvo. To je istovremeno bio period velikih iskušenja, u kojima su se ljudi različito ponašali. Teror i progoni informbirovaca i razne nevolje izazvane ekonomskom blokadom i sve do neizvjesnosti šta donosi budućnost sručilo se na ljude koji su samo tri godine prije toga izašli iz teškog rata i stradanja. Ipak, najteže je bilo prisustvo straha i nepovjerenja, koje je ušlo u ljude i njihovu intimu. Takvo stanje je trajalo više godina. Staljin je gomilao trupe na našim granicama i svaki čas je očekivan 75

76

napad na Jugoslaviju. Svu propagandnu mašineriju upotrijebio je za raskrinkavanje KPJ i njenog rukovodstva. Otkazao je ugovore i prekinuo sve odnose sa našom zemljom. Zemlje tzv. lagera iz Istočne Evrope i veliki broj komunističkih partija drugih zemalja poslušno su izvršavale Staljinova naređenja. Jugoslavija se našla u velikom i jednom od najtežih iskušenja u istoriji njenih naroda. Skoro svakog dana je neko hapšen i odvođen u nepoznatom pravcu. Noći su bile najteže, kao da su predodređene za egzekuciju. Valjda je to tako bilo zbog straha da se ne vide i čuju sva ljudska stradanja i neljudski postupci. Diferencijacija komunista na pitanju rezolucije Informbiroa bila je svakodnevna. Otkrivanje i hapšenje informbirovaca vršila je Uprava državne bezbjed-nosti (UDB-a). To je ranije činila OZN-a (Odjeljenje zaštite naroda) preteča UDB-e. Vrlo često to je činila i bez saradnje sa partijskim rukovodstvima. Za otkrivanje informbirovaca UDB-a je koristila zlonamjerne doušnike i neprovjereno i često puta izmišljeno kazivanje uhapšenih informbirovaca. To kazivanje je veoma često bilo iznuđeno surovim pritiskom. I pored toga što je metod pritiska i odnosa prema uhapšenima strogo skrivan, bilo je poznato da UDB-a primenjuje takve metode koji u ovome kraju i šire nijesu bili ranije primjenjivani. Znalo se i ko su među udbašima glavni nosioci takvih metoda mučenja ljudi. Svijet je počeo da sumnja u vjerodostojnost optužbi zbog kojih je vršen progon pojedinaca. Redovni sudovi i organi vlasti su bili po strani. To je bilo vrijeme u kojemu je glavna vlast bila UDB-a. Mnogi njeni pripadnici od samog vrha ponašali su se bahato, stavljajući i na taj način do znanja ko drži vlast. Dok je jedan broj pripadnika UDB-e stradao i krvario čuvajući granicu i vodeći borbu sa ubačenim teroristima, onaj dio pripadnika službe i njihovih starešina koji je radio u kancelari-

77

jama koristio se vlašću i uživao privilegije i veći standard od ostalih, među kojima su oni koji će po zlu biti upamćeni. Kukavice i malodušnici su im se ulizivali. Primjenom neviđenog terora nad ljudima osumnjičenim za izdaju i kada to nije bita istina, UDB-a je željela po svaku cijenu da dokaže unaprijed smišljenu „krivicu". Gledali su se oči u oči dojučerašnji drugovi i saborci u novim ulogama - dželata i žrtve. Nije se moglo pretpostaviti da u pojedincima ima toliko naboja neljudskog i krvničkog. Pokazalo se da su mnogi iza formalne pripadnosti progresivnim idejama skrivali najniže ljudske pobude koje su tinjale u njima. Metodama koje je koristio Staljin u obračunu sa svojim protivnicima koristila se UDB-a u borbi protiv Staljina. Istina o svemu tome nije mogla biti skrivena i van granica naše zemlje. I pored prijetnji kojima su bili izloženi, prvi povratnici sa Golog otoka su krišom govorili o njemu i tamošnjoj stvarnost. Bez obzira na pobjedu Jugoslavije i jugoslovenskih komunista u borbi protiv staljinizma, ono što se događalo na Golom otoku, kao i u drugim kazamatima u kojima su mučeni i zlostavljani ljudi osumnjičeni za aktivnosti na liniji Informbiroa, izazivalo je kod ljudi očaj i potištenost. Većina se tješila pretpostavkama da su teror nad ovim ljudima činili samo neki pojedinci ili grupe i da sa tim jugoslovenski vrh nije bio upoznat. Nažalost, to su bile iluzije, jer je ideja o Golom otoku potekla iz glave poznatog agenta NKVD-a Ivana Krajačića, a prihvaćena je od strane onih bez čije saglasnosti tako nešto nije moglo i smjelo da se dogodi, uključujući J. B. Tita. Sve više i sve slobodnije počelo je o tome da se govori i osude nijesu izostale. Mjesto straha koji je bio prisutan ljudi su u znak prezira na ulici i svugdje počeli da zaobilaze pripadnike UDB-e za koje se znalo da su bili nosioci

78

nečasnih progona ljudi. Sve više se javno govorilo o

ubistvima koja su režirali ili u njima lično učestvovali pojedinci. Organizovani bojkot informbirovaca, poslije izdržane kazne, sistematski se sprovodio. On je bio dosljedan prema onima koji se i dalje nijesu odricali svoje podrške Staljinu, a prema ostalima sve manji. To se naročito odnosilo na vrijeme poslije dolaska Hruščova u Beograd, 1955. godine, odnosno poslije XX kongresa KP Sovjetskog Saveza. Većini je pružena šansa za rehabilitaciju, školovanje i zaposlenje. Samo neki su ponovo administrativno kažnjavani i odvođeni na Goli otok. Bilo je i dokazanih boraca i junaka iz revolucije prema kojima je smišljena posebna tortura, sa kojom se željelo da se preobrati njihov karakter, ponize i umanje njihove ljudske vrline, a u većem broju slučajeva radilo se o ljudima s kojima bi jednim razgovorom ili sa više razgovora bile odagnate sumnje i dileme u koje su bili zapali. Umjesto najvećeg i najjačeg oružja partije, ubjedivanja i razgovora, primijenjena je represija i u slučajevima gdje za to nije bilo potrebe. Osuda svih onih koji su se svjesno solidarisali sa lažima, podvalama i Staljinovom željom da se KPJ i Jugoslavija potčine njegovoj volji i vlasti ne može biti sporna. Ali, ne samo da nije sporno nego je jedino ljudski i moralno priznati greške i nedjela u progonu ljudi koji su osumnjičeni za djela izdaje koja nijesu učinili, ljudi koji su proglašeni informbirovcima iako faktički to nijesu bili, a njih je, nažalost, bio veći broj od ukupnog broja koji je stradao. Nezavisno od toga ko je bio aktivni informbirovac a ko nije, primijenjena represija i obračun s njima ostaće kao vječita mrlja na onima koji su takav metod smislili i onima koji su ga sprovodili. Taj teror neki su platili životom, iako svojim ukupnim radom i

79

djelom to nijesu zaslužili43.

Na osnovu službenih podataka najveći broj ljudi koji su proglašeni informbirovcima je iz Crne Gore, a u Crnoj Gori iz Vasojevića. Koji razlozi su na to uticali? Jedan od razloga koji se pominje je da je na to navodno uticao Savo Joksimović, koji je krajem četrdesetih godina bio ministar unutrašnjih poslova Crne Gore i koji je, prema tim navodima, imao posebna ovlašćenja - od Tita. Šta je od svega toga taćno, pitao sam Đilasa? „Ja sam u mojim knjigama 'Vlast i pobuna' i 'Druženje sa Titom' rekao svoje mišljenje o pitanjima vezanim za Informbiro" - rekao je Đilas i nastavio: „Ne vjerujem da je Savo Joksimović mnogo uticao na proglašavanje i hapšenje informbirovaca, niti mi je poznato da je od Tita imao neka posebna ovlašćenja. Ubijanje odbjeglih u Bijelom Polju i Beranama nije izvršio svojevoljno Savo već je to bila direktiva iz Beograda. U svim slučajevima gde se radilo o odmetništvu, a to je bio takav slučaj, tj. kad neko hoće da digne pušku na državu, bio je stav da sve takve treba likvidirati. Poznavao sam Iliju Bulatovića i bili smo prijatelji. Pokušao sam da ga spasim da se ne opredeljuje za Informbiro ali nijesam uspio". Za sve one koji su se stavili u službu NKVD-a protiv svoje zemlje i slično Đilas je bio kategoričan da je to bila izdaja. Ali, rekao je, to se ne može reći za sve koji su proglašeni informbirovcima, tj. za većinu. „Tito i Ranković formiranjem logora na Golom Otoku i drugdje htjeli su da prevaspitavaju informbirovce. Goli Otok je bila greška". Očigledno je da Đilas nije znao da odgovori na pitanje o enormno većem broju ljudi u Crnoj Gori koji su proglašeni i zlostavljani kao informbirovci, a još manje za Vasojeviće. 43

Cemović Momčilo, Vasojevići juče i danas, „Tizar". Beograd, 1995. godine

80

Rekao sam mu da je evidentno da su primenjivani različiti kriterijumi. U Beranama je UDB-a tvrdila da je otkrila informbirovsku organizaciju u gimnaziji, a takve organizacije

faktički nije bilo. Mnogi učenici su nevini stradali, i većina drugih. U pokušaju da rezimiramo optužbe Golootočana na ulogu Milovana Đilasa u progonu informbirovaca poslužili smo se knjigom Na golootočkom poprištu Milinka Stojanovića,44 u kojoj je objavljena kopija novinskog članka pod naslovom Golootočani su protiv, a riječ je o protivljenju Udruženja „Goli otok" da se prihvati predlog Svetozara Vukmanovića Tempa i grupe crnogorskih generala upućen Dobrici Cosiću, predsjedniku SR Jugoslavije, o vraćanju čina i odlikovanja Milovanu Đilasu. Naime, Đilas je, amnestijom, krajem 44

Milinko Stojanović, Na golootočkom poprištu, Podgorica, 1995. godine, strana 614.

81

1966. godine, oslobođen daljeg izdržavanja zatvorske kazne, ali mu nijesu ukinute presude o oduzimanju odlikovanja za ratne zasluge i čina general-pukovnika. Prema navedenom prilogu Udruženje „Goli otok" se pismom obratilo redakciji lista o čijem prilogu je riječ (u knjizi se ne navodi o kojem listu je riječ i kada je prilog objavljen), sa potpisom predsjednika Udruženja, Milinka Stojanovića, u kojemu se navodi da se Udruženje protivi „rehabilitaciji Milovana Đilasa". List navodi - citira pismo kako slijedi: „Ljudi koji su preživjeli golootočki logor i prošli kroz teške zatvore u takozvanom 'golootočkom vremenu' sa čuđenjem ili bolje reći ogorčenošću ocjenjuju zahtjev da se rehabilituje Milovan Đilas. Smatramo, kažu oni, da je Đilas odgovoran za sva naša stradanja i da je istovremeno jedan od glavnih krivaca za kreiranje politike vrha koja je ovu napaćenu zemlju dovela do stanja u kojem se nalazi". Postavlja se pitanje čime je Milovan Đilas zaslužio da ti generali pokažu ovoliku brigu za njegovu rehabilitaciju. Ovo i zato što nijesu našli za shodno da rade na rehabilitaciji i ispravljanju istorijskih nepravdi prema hiljadama njihovih ratnih drugova koji su deportovani u razne koncentracione logore zbog toga što su se suprotstavili ondašnjoj partiskoj i državnoj vrhuški u kojoj je Milovan Đilas bio četvrta ličnost. U tim logorima od 1949. pa nadalje bilo je pet generala JNA i više stotina visokih oficira. Protiveći se rehabilitaciji Milovana Đilasa Golootocani ukazuju na pet detalja iz njegove biografije. „Nije nepoznata njegova intrigantska uloga u dovođenju Josipa Broza na čelo KPJ. Po direktivi Milovana Đilasa u toku 1941. i 1942. godine u Crnoj Gori su „po slobodnoj procjeni“ likvidirani mnogi potencijalno mogući protivnici komunizma. Bez krivice, bez saslušanja, bez istrage, bez presuda, po direktivi Milovana Đilasa ubijani su ljudi i bacani u jame.

82

Zbog ovog je trebalo da odgovara, a ne da se nagrađuje činom generala, odlikovanjima i zvanjem narodnog heroja" - kažu Golootočani. Kao treći pri mjer navode njego vu ulogu u pr egovori ma, hapšenj ima i muč enji ma ljudi koji su se

1948. suprotstavili politici jednoumlja, terora i lične diktature Josipa Broza. Đilas je išao toliko daleko, kažu, da je predlagao da se svaki informbirovac po kratkom postupku likvidira. Nije riječ samo o fizičkoj likvidaciji, nego i o ubijanju čovjeka u ljudima - ističu oni, „Pod najtežim terorom jedan od metoda za obezličenje čovjekove ličnosti bilo je proučavanje nakaradne teorije Milovana Đilasa, a posebno njegove teoretske političke postavke o izrođavanju socijalizma u SSSR-u, sve sračunato da se raspiruje mržnja prema sovjetskoj zemlji i Staljinu za kojeg je Đilas svojevremeno tvrdio da je 'genije jači od sunca', da bi ga 1948. predstavljao najvećim zlotvorom svijeta. Đilas ima posebnu odgovornost što je učestvovao, a i rukovodio Komisijom koja je određivala granice na području Slavonije, Bačke i Baranje. Zbog svega toga, kažu u Udruženju, smatramo da Savezna skupština neće prihvatiti inicijativu za rehabilitaciju Milovana Đilasa." Povodom odgovora Đilasa o Golom otoku, koji je objavljen u feljtonu „Pobjede" (autor M. C.) od 17. 12. do 26. 12. 1996. godine, reagovali su Golootočani Milinko Stojanović, Radivoje Vukićević, Miloš Ostojić, Savo Živković, Dobrivoje Jovančević i ing. Radosav Zeković. Osim Zekovića, koji je govorio u prilog odgovora Đilasa i kazivanja autora feljtona, ostali su Đilasove odgovore podvrgli kritici. Izdvajamo najvažnije kritike: - Đilas nije ustao „protiv metoda nečuvenog golootočkog zločina"; Umjesto toga M. Đilas je svojim „savremenim temama" koje su Golootočani morali da prorađuju ugradio antisovjetske

83

stavove(Stojanovtć).45 - „Vrlo aktivno je (Đilas) učestvovao u razbijanju socijalističkih snaga uključujući SFRJ" (Vukićević).46 - „Progresivni svijet je ljut na njega od 1948. godine što je u politici svoj talenat zloupotrijebio na dobrobit reakcionarnim snagama, pomažući imperijalistički front i što nije imao snage da se vrati progresivnim antiimperijalističkim snagama kao nekadašnji Đido" (Vukićević).47 - M. Đilas je, kao član Politbiroa „skicirao" sa Politbiroom „tragičnu grešku". Hapšenja u Crnoj Gori su, zaista, bila velika. „Hapsili su se, uglavnom, komunisti. Jedan dio njih bio je na vezi sa NKVD-om. Sa njime su bili vezani, pored ostalih i MilovanĐilas" (Ostojić).48 - „Nama golootočanima, Dilas je u psihi ostao trajno i neizbrisivo dželat, da ne kažem nešto gore" (Živković).49 - „Milovan Đilas je bio u najvećem vrhu KPJi države, pa je mogao, daje htio, da digne glas protiv još nečega i prije Rezolucije IB-a i Petog kongresa" (Jovan Čević).50 - „Milovanu Đilasu možemo i treba da odamo dužno priznanje i poštovanje kao velikom piscu i misliocu, a koliko je nas golootočane uzeo u zaštitu to se dobro zna (eto, on je to i sam priznao)" (Jovančević).51 - „Otkud neodrživa imputacija da su golootočani ozlojeđeni na Đilasa, jer im nije pomogao. Tako nešto nije moglo biti ni u podsvijesti i jednog golootočanina. Svi smo znali da je on perjanica u 'sječi knezova'... Začetnik svađe sa Rusima i stalno dolivao ulje na vatru, što je uz sve drugo izrodilo Rezoluciju IB-a, 45

Milinko Stojanović, 29. 12. 1996. i 16. 1. 1997. godine Radivoje Vukićević, 28. 1. 1997. godine 47 Ibid 48 Miloš Ostojić, 29. 1. 1997. godine 49 Savo Živković, 19. 2. 1997. godine 50 Dobrivoje Jovančević, 4. 2. 1997. godine 51 Ibid 46

84

a posljedice su znane. Preko noći se obrušio na Ruse i Istok, opet sve preko leđa ovog naroda. A danas? Danas nam se lopta vratila u najgorem izdanju" (Živković).52

Kao što se vidi, reagovanja na Đilasov odgovor u feljtonu su bitno različita od obrazloženja Udruženja zašto je bilo protiv vraćanja odlikovanja i čin Đilasu. Ne pominju se „lijeve greške", razgraničenja, dovođenje Tita na čelo KPJ i dr. Može se predpostaviti da oni uviđaju apsurdnost nekih optužbi Udruženja „Goli otok“. Neke izjave su međusobno protivuriječne, ka npr. zamjerke Đilasu da nije pomogao da se spriječe metodi progona inforbirovaca, s jedne, i tvrdnja da je to “neodrživa imputacija”,s druge strane. Optužbe kao što su da je predlagao fizičku likvidaciju po kratkom postupku svih informbirovaca, da je bio u vezi sa NKVD-om i neke druge bez navođenja provjerenih dokaza dovode u pitanje osnovanost i drugih tvrdnji. Takvom zaključku ide u prilog i tvrdnja da je „Đilas golootočanima (nama golootočanima) u psihi ostao trajno i neizbrisivo dželat ili nešto gore"?!! O Đilasu je dosta pisano u zemlji i inostranstvu. Autori knjiga i priloga o njemu ne navode pomenute tvrdnje Golootočana. Kada se ne navode dokumenta i dokazi o tome ovakve tvrdnje ostavljaju krajnje nepovoljan utisak uz zadnje namjere autora optužbi o kojima je riječ. Određene tvrdnje nekih Golootočana su identične Rezoluciji Informbiroa. O njima sada polemisati nema potrebe niti 52

Savo Živković, 19. 2. 1997. godine

85

smisla. N e s a mo i z Đ i l a s o v i h o d g o v o r a v e ć , p r i j e s v e g a , i z d o k u me n a t a , v i d i s e d a Đ i l a s o v a u l o g a u „ l i je v im g r e š k a ma " i r a z g r a n i č e n j i ma i z me đ u r e p u b l i k a ni j e

bila takva kako Golootočani navode. Uz to treba istaći da optužbe Đilasa za „lijeve greške" najmanje dolaze iz redova pripadnika NOP-a. Tačno je, i to svakako Đilasu služi na čast, što je od samog početka napada na Jugoslaviju najsvestranije objasnio korijene uzroka koji su doveli do staljinizma i šta se pod tim pojmom podrazumijeva. Sve što je kasnije rečeno, počev od XX kongresa KP SSSR-a, samo je potvrđivalo Đilasove analize. No, Đilas je kao kritičar komunizma išao dalje, uobličavajući svoju misao u djelima Nova klasa, Nesavršeno društvo i Pad nove klase - povest o samorazaranju komunizma. On se ovim djelima potvrdio kao najistaknutiji kritičar komunizma i vizionar. Njegova predviđanja su se obistinila mnogo prije nego što je sam Đilas predvidio, jer je do „samorazaranja komunizma" došlo krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina ili samo četiri decenije poslije Staljinove smrti. Realno je bilo očekivati da takvi procesi znatno duže traju. U novije vrijeme možemo se sresti sa tvrdnjama iz kojih nije teško zaključiti da se Đilas okrivljuje za slom komunizma u Evropi. Tome zaključku doprinosi i tvrdnja kao što je „danas nam se lopta vratila u najgorem izdanju". Nije realno pridavati takvu moć bilo kojem pojedincu, pa ni Đilasu. Komunizam u Evropi nije niko srušio. Srušio se sam. Uloga disidenata je ograničenog dometa. Otpor rezoluciji IB-a i Staljinu, iz opravdanih razloga, smatra se, poslije pobjede u ratu, najvećom pobjedom Jugoslavije. Nesporan je u tome Đilasov veliki doprinos, o čemu ima više dokaza. 86

Protivnici Rezolucije Informbiroa i bjesomučne kampanje protiv Jugoslavije bili su i ostali u velikoj većini i uzalud su svi pokušaji da se istorija prekraja. To, međutim, ne znači da ne treba priznati počinjene greške u progonu pristalica IB-a, o čemu je i Đilas izričit u svojim memoarima (vidi prilog). c) Razgraničenja između republika Kratko vrijeme nakon završetka rata, donošenja prvog poslijeratnog ustava Jugoslavije i formiranja šest republika postavilo se pitanje njihovog međusobnog razgraničenja. Taj problem se ticao, prije svega, granice između republika Srbije i Hrvatske na području Vojvodine, Slavonije, Srema i Baranje. Bez obzira na mali značaj granica između republika u novoj državi, isticana je potreba da se granice definišu, pored ostaloga i zbog toga što je to važno pitanje u vršenju vlasti od strane republika i lokalnih organa, kao i radi ostvarivanja formalnih prava građana u postupku državne administracije. Imajući u vidu politički značaj razgraničenja i moguće negativne posledice, Politbiro CK KPJ formirao je za to pitanje posebnu komisiju, sastavljenu od predstavnika Srbije i Hrvatske, a na njeno čelo je određen član Politbiroa Milovan Đilas. Momčilo Đorgović u svojoj knjizi Đilas - vernik i jeretik („Akvarijus", Beograd, 1989) objasnio je dosta iscrpno odgovore Đilasa o ovome pitanju. „Današnja Jugoslavija veoma malo liči na onu koju smo mi zamišljali. Pre svega, kod nas su međurepubličke granice imale veoma malu, skoro nikakvu ulogu. Više smo ih uzimali kao jednu administrativnu formu, da bi se zadovoljile, takoreći, nacionalne predrasude ili nekakva nasleđena nacionalna shvatanja dokle ide granica. Prvi ozbiljni konflikt u tom pogledu izbio je na pitanju

87

razgraničenja u Vojvodini, kada je Hebrang postavio tezu da Hrvatska dopire do Zemuna tj. uključivši i Zemun. Počelo je negodovanje među vojvođanskim kadrovima, u prvom redu Sremcima, i Srbi su negodovali... Onda je određena komisija na čijem sam čelu bio ja, da izvrši razgraničenje, koje postoji

i danas. To je kraj 1945-1946, jesen-zima" - rekao je Đilas.53 Na pitanje Đorgovića kako je napravljeno razgraničenje, Đilas je odgovorio: „Ovo koje imate danas. Dosta je solidno rađeno, išli smo od sela do sela, ispitivali gde je većina. Pre toga, Politbiro nam je odredio stav da se držimo etničkog principa. Naišli smo na problem Bunjevaca, pa smo uzeli granicu Dunava, onda na problem Baranje, po našim tadašnjim saznanjima, mada to sada neki osporavaju, tamo je većina Hrvata... Ali, ne garantujem, zaboravio sam, možda smo uzeli granicu Dunava kao prirodniju... Koliko se sećam u Baranji je bila većina Hrvata... Bio je problem Iloka, koji se uvlači kao slepo crevo u vojvođansku teritoriju, a većina su Hrvati. Nismo imali razloga da im to ne damo. Međutim, sada čujem da je ta većina nastala tako što su ustaše bežale iz Hercegovine, iz Bosne i naseljavale se tamo... To je za naša tadašnja gledanja bio naš narod, zlikovce smo obično streljali, oni su bežali pred nama".54 U interesantnom štivu koje je sačinio M. Đorgović, osim ovih, postoji i niz drugih kazivanja važnih za istraživače. Sadržani su i odgovori Đilasa o nastanku autonomija i oblasti i dr. Ponovio sam njemu znanu priču Marka Vujačića da se zalagao da Crnoj Gori u novoj Jugoslaviji pripadnu teritorije bivše Zetske banovine, osim Dubrovnika. Marko je pričao: „Crna Gora i 53

Momčilo Đorgović, Đilas vernik i jeretik, „Akvarijus", Beograd, 1989. godine, strana 136 54

Ibid, strana 115-117

88

Hercegovina su isto. Nama pripadaju teritorije od Foče i do prestonice (Prizren). Ne velim, a i Dubrovnik je naš". Marko se posebno zalagao da Metohija pripadne Crnoj Gori, jer su Metohiju još 1912. godine oslobodili Crnogorci i u njoj je živjelo dosta Crnogoraca. Đilas je rekao da. su na pripadnost Kosova i Metohije uticali razgovori sa Albanijom o saradnji, uključujući razgovore o federaciji. ,,A i šta bi Crna Gora danas radila - sa Metohijom? Smatrali smo da nije u duhu socijalizma cepanje jednog naroda na dve države" - rekao je. Pitao sam Đilasa da lije i zašto bilo zabranjeno predratnim kolonistima da se vrate na Kosovo i u Metohiju? Odgovorio je: „Tačno je da je bilo zabranjeno samo jednom broju kolonista, a ne svima. Naime, radilo se u dosta slučajeva o zemlji kačaka koji su se prije Drugog svjetskog rata odmetnuli i napustili imanja koja su tada data kolonistima. Međutim, porodice kačaka su se u ratu vratile na ta imanja i ostale. Njih nije bilo moguće otjerati, a ostali kolonisti su se vratili na Kosovo i Metohiju, jer je njihova zemlja i ranije pripadala državi. Drugi su dobili imanja u Vojvodini." d) Pregovori sa Njemcima U istoriografiji, a naročito u posljednjoj deceniji, o pregovorima partizana i Njemaca 1943. godine postoje dosta različita kazivanja i ocjene. Na čelu partizanske delegacije bio je Milovan Đilas. Može se reći da njegovo kazivanje i arhiv za istoriju ostaju ključni svjedoci. 55 U svome djelu Revolucionarni rat Đilas je ovome pitanju poklonio dužnu pažnju, kao ključni svjedok ovih 55

Milovan Dilas, Revolucionarni rat, Književne novine, Beograd, 1991. godine

89

događaja. Pisanje Dedijera i svih ostalih ne može da ima toliku težinu kao Đilasovo svjedočenje. U prilogu je integralno dato Đilasovo svjedočenje o ovome važnom pitanju. Ono ukazuje da nemaju mjesta razna nagađanja i zluradi zaključci kao što je pokušaj da se sa ovim pregovorima pokrije

i opravda saradnja sa okupatorom četnika i drugih kvislinga okupatora tokom skoro čitavog rata. e) Posljednji obračun O stradanju četnika, ustaša, domobrana i drugih pripadnika okupatorskih kvislinga u maju 1945. godine u Sloveniji postoje različite interpretacije. Mada Đilas nije tada bio u Sloveniji, već u Crnoj Gori, na osnovu informacija kojima je raspolagao i vlastitih

90

ocjena, njegovo kazivanje zaslužuje pažnju (vidi prilog).56 f) Đilasov pogled na crnogorsku naciju Nije mali broj Crnogoraca koji osuđuje Đilasa da je „izdao crnogorsku naciju". U vezi s tim M. Đorgović je Đilasa pitao: „Vi se deklarišete kao Srbin, a ranije vas je 'bio glas' da ste otac crnogorske nacije?" Đilas: „Osećam se Srbinom iz Crne Gore. Podvlačim ovo iz Crne Gore radi nekakve lokalne razlike od Srba u Srbiji. Jeste, vladalo je predubeđenje da sam ja tvorac crnogorske nacije, ako neko može da stvori naciju. Poslije rata izbilo je pitanje da li su Crnogorci nacija ili nisu, i to prvo kod naših saveznika. Mi smo u Narodnom frontu imali vrlo ugledne ljude koji su bili pristalice bezuslovnog ujedinjenja sa Srbijom, takozvane 'bjelaše', a imali smo i onih koji su bili za federalizam sa Srbijom ili za odvajanje u posebnu celinu - takozvane „zelenaše“. „Zelenaši“ su se isto osećali Srbima, ali nisu imali nikakve potrebe da to naglašavaju. Njihovim federalističko-separatističkim koncepcijama odgovaralo je naglašavanje nacije, što kod 'bjelaša' nije bio slučaj. Većina tog čestitog sveta 'bjelaša' i 'zelenaša', u Crnoj Gori se zbližila sa komunistima u toku rata. Neki su postali članovi Partije. 'Bjelaši' nisu bili protiv federalne republike, ali su bili protiv da se

56

Ibid, strana 425

91

naglašava crnogorska nacija. O tome sam kao ministar za Crnu Goru, razgovarao sa Titom i rekao mu: Crnogorci jesu Srbi. - Odgovorio je: 'Dobro, ali sada treba republika'. Ta formula je partijski zadovoljavala sva strujanja koja su postojala u Partiji".57 Na pitanje M. Đorgovića „Zar mislite da Crnogorci nemaju nacionalne osobenosti", Đilas je odgovorio: „Da su se Crnogorci formirali u naciju besmisleno je sa naučne tačke gledišta. Ali je činjenica da su Crnogorci imali nekakvu posebnost koja se kasnije, sa vladikama početkom XVIII veka, razvija u pravu državu. Dokaz te nekakve posebnosti mentaliteta i jeste što se u političkoj borbi formira država: sve je to ostalo u crnogorskoj svesti kao istorisko pamćenje koje nije iščezlo. A etnički se može govoriti samo o lokalitetu koji imate u svim nacijama. Kao, recimo, u Srbiji, 57

Đorgović Momčilo, Đilas vernik i jeretik, „Akvarijus", Beograd, 1989. godine, strana 123-124

92

Šumadija se razlikuje od Mačve, a da ne govorimo o Nišu, Leskovcu ili istočnoj Srbiji... Ideja srpstva u XVIII veku najjača je u Crnoj Gori, a u Srbiji u XIX veku. Za vreme rata sam primetio da naše naglašavanje crnogorstva koristi četničkom pokretu, jačalo ga je na liniji nerazbijanja srpstva".58 „Ideja o Crnogorcima kao posebnoj naciji prvi put se javila u prvom svjetskom ratu, kao pokušaj da se dubljim - nacionalnim razlozima opravdava održavanje dinastije Petrovića i posebne crnogorske države. Ponikla u kamarili, teza o Crnogorcima kao posebnoj naciji javlja se i jača kasnije, poslije ujedinjenja sa Srbijom 1918. godine - izraz negodovanja narodnih, seljačkih masa s novim stanjem. Prihvatili su je kasnije i komunisti, radi slabljenja hegemonije Beograda i vezivanja za neugašenu tradiciju crnogorske državnosti. I oni su, dakako, praktične potrebe i svoje posebne interese pravdali idealnim - u konkretnom slučaju takozvanim naučnim dokazima, koji

58

Ibid.

93

su tada izgledali utoliko pouzdaniji što su mogli da se smjeste u kalupe Staljinovih - i ne samo njegovih, teorija o nacijama kao isključivom proizvodu kapitalizma, mada se ne može sporiti da ovaj konačno daje etničkim i teritorijalno povezanim grupama državni nacionalni oblik. Prihvativši tezu da je nacija proizvod kapitalizma, kao da nije samoj sebi ničim prethodila, nije bilo teško od Crnogoraca napraviti naciju, budući se kapitalizam kod njih razvijao i kasnije i sporije nego u Srbiji, a negodovanje zbog centralizma i hegemonizma i još gorih zala dobijalo crnogorski oblik - drukčije nije ni moglo biti s obzirom na razlike u mentalitetu, u socijalnoj strukturi i državnoj tradiciji. Baš sam ja, ponajprije pozvan svojim položajem u oblasti ideja i vlasti, izvršio neodrživa teoretska obrazlaganja crnogorske nacije. Ali ni tada nijesam mislio da Crnogorci nijesu

94

Srbi - varijetet srpske narodnosti, kao što i danas mislim da je još opravdana njihova administrativna posebnost.59

8. O promjeni sjedišta Vrhovnog Štaba NOV i POJ U opširnom kazivanju Vicko Krstulović opisuje kako se Vrhovni štab NOV i POJ po dolasku na Vis kolebao da tu ostane, prije svega zbog bezbjednosti, i kako je bilo riječi da pređe u Crnu Goru, u Berane, gdje je već funkcionisala avionska veza sa Barijem u Italiji. Za to se, kako kaže Vicko Krstulović, posebno zalagao Ivan Milutinović. Ali, nađena je pogodna pećina za smještaj na Visu i VŠ je tu ostao. Na moje pitanje šta o tome zna, Đilas kaže: „Znam samo toliko da smo se mi u Vrhovnom štabu, naročito pri kraju, nesigurno osjećali zbog prisustva Engleza na Visu. Znate kakav je osjećaj kad se nađete u takvoj situaciji da vam neko pruža pomoć, a ne znate kakva mu je zadnja namjera. Po raspoloženju nekih njihovih predstavnika osjećali smo se ugroženim, a u svakom slučaju da nas mogu ucjenjivati. To je bio razlog da se što prije povežemo sa Rusima. Ranković i ja smo zbog toga nagovorili Tita da se skloni. Baš tada je bio i pozvan u Rusiju, pa smo organizovali njegov odlazak tajno, bez znanja Engleza".

9. Promjene imena gradovima U javnosti je bilo različitih komentara o tome kako je došlo do promjene imena gradovima. - Koji su razlozi bili da se promijene imena Podgorici i Beranama u Titograd odnosno Ivangrad, pitao sam Đilasa. 59

Milovan Đilas, Njegoš pjesnik, vladar, vladika, „Zodne" i autor, 1988. godine, strana 522-524.

95

„Ja sam bio protiv promjene imena gradovima" kaže Đilas. On dalje navodi: „Htjeli su da nazovu neki grad i mojim imenom, ali sam ja to uspio da osujetim. Jedino sam - na insistiranje PK Crne Gore - predložio da se. Podgorica nazove Titogradom. Davanje imena Ivana Milutinovića Beranama je izvršeno po odluci Pokrajinskog komiteta. To je bilo potpuno neprirodno, ali ja u to nijesam htio da se miješam". Boro Krivokapić,60 novinar, navodi riječi književnika Miodraga Bulatovića da su neki ljudi, ne slučajno, da bi na taj način izrazili predanost imenu Tito, izgovarali Titov grad a ne Titograd. „Grad se ne dobija na poklon. - Sva sreća da se Cetinje nije našlo na udaru" - rekao je Bulatović.

10. Izgradnja objekata u Crnoj Gori od strane jugoslovenske armije Mada su se Crnogorci dosta vremena nalazili na čelu inženjerije i na drugim mjestima u JNA na kojima se odlučivalo o angažovanju JNA u izgradnji pojedinih objekata, u Crnoj Gori, za razliku od drugih djelova zemlje, od značajnijih objekata koje je izgradila JNA samo je put Mojkovac - Đurđevića Tara. Tek tokom sedamdesetih godina učinjeno je nešto više. I put Mojkovac Đurđevića Tara vojska nije izgradila iz svojih sredstava, već je gradnju naplatila sa više od 200.000 m3 četinarske i borove šume. Za takav aranžman pominju se imena pojedinaca iz Crne Gore. Štaje u tome istina, pitao sam. Đilas kaže: „ J a o t o m e n e z n a m . M i s l i m d a j e p u t izgrađen iz strateških razloga i potrebe eksploa60

Boro Krivokapić, Preobraženska krv Miodrag Bulatović, „Politika", posebno izdanje, Beograd, septembar 1994. godine, strana 28-31.

96

tacije borove šume iz kanjona Tare". Njemu nije bilo poznato da je JNA šumom iz Šekulara i Ljubišnje naplatila gradnju puta.

11. Zbornik o Milovanu Đilasu Tokom razgovora sa Đilasom odlučio sam se da pokrenemo inicijativu za izradu zbornika o Đilasu. Zbornik je nedavno objavljen u izdanju „Kulture" Beograd.61 Sadrži trideset priloga o ličnosti i djelu Milovana Đilasa. Uređivački odbor zbornika obratio se širem broju ljudi od kojih se odazvalo dvadeset i pet, koji su napisali priloge. Njihov sastav je veoma različit po zanimanju, starosti, porijeklu i političkim opredjeljenjima, a među njima su domaći i strani autori, političari, diplomate, Đilasovi saborci, istoričari, književnici i književni kritičari, novinari, 61

Uređivački odbor: Zbornik Milovana Đilasa, „Kultura", Beograd, 1995. godine

97

politički progonjeni pojedinci i dr. Na taj način Uređivački odbor je ostvario cilj da zbornik, kao svojevrsna javna tribina, omogući prvi put većem broju ljudi, kvalifikovanih da vrednuju Đilasovo djelo, da se javno oglase, iskažu i sučele svoje poglede sa drugima. Bez obzira na razlike iskazane u prilozima, zbornik pokazuje da, kako vrijeme odmiče, one postaju sve manje. Uz to, može se reći da zbornik doprinosi da se podvuče crta ispod halabuke, dezinformacija i zvanično osmišljene i godinama sprovođene kampanje čiji je bio cilj da se građanima Jugoslavije i šire uskrati pravo da se upoznaju sa Đilasovim pogledima i objektivno vrednuju njegovo djelo. Zbornik će nesumnjivo biti još jedan podsticaj i prilog istraživačima, prije svega naučnicima, da trasiraju put kojim će se izreći pravi sudovi o Đilasu kao ličnosti i njegovom djelu. Prilozi u zborniku po karakteru i sadržaju nijesu podlegli euforiji i jednostranostima, već su, prema izrečenoj kritici, ostali na nivou objektivnog vrednovanja činjenica na kojima se zasnivaju izrečene ocjene i zaključci. To, svakako, nije sveobuhvatna analiza ličnosti i djela Đilasa, a još manje konačan sud. Bez obzira na to da su autori priloga birali teme o kojima pišu, izostala je polemika sa izrečenim sumnjama o navodnoj ulozi i „krivicama" Milovana Đilasa, koje se vezuju za njega u ratu i poslije rata, kao što su tzv. lijeve greške, progoni i kažnjavanje ljudi. To je prepušteno istoričarima. Zbornik se, najvećim dijelom, bavi pogledima i djelom u literaturi i misionarskoj ulozi Milovana Đilasa kao vizionara i teoretičara. Uostalom, tako je postupano i u našoj daljoj prošlosti. Mjesto i uloga najvećih umova kroz našu istoriju nijesu mjereni po broju krivica za koje su optuživani već po njihovoj ukupnoj ulozi i doprinosu u ostvarivanju težnji i stremljenja naroda kojemu su pripadali. Bez sumnje, takvu sudbinu će dijeliti i Đilas.

98

Neko je rekao da „umjetnici duže traju od političara". Njegoš je bio umjetnik i državnik (političar). I Đilas je bio jedno i drugo umjetnik i političar. Najzad, nemjerljiva je vrijednost baštine koju nam je Đilas ostavio. Isto tako, mali broj je takvih izdanaka iz našega naroda kao što je Đilas, čije je ime upisano u registar biblioteka širom svijeta u kojima se čuvaju primjerci djela najvećih svjetskih mislilaca.

12. Sabrana djela Milovana Đilasa Kulturna baština naše zemlje postaje bogatija izdavanjem sabranih djela njenih najpoznatijih autora pisane riječi. Đilas je jedan od najproduktivnijih pisaca i teoretičara iz naše zemlje svih vremena. To pokazuju osnove njegove bibliografije, koja još uvijek nije u cjelini sazdana. Za čitaoce, naročito za istraživače i mlađe generacije, izdavanje sabranih djela Milovana Đilasa bio bi najbolji put da se svestrano osvijetle, shvate i upoznaju njegova ličnost i djelo. Uz to, treba istaći da bi to bio najbolji put da se čitaoci domognu Đilasovih djela koja se već više godina ne nalaze u knjižarama i koja se teško nalaze i u bibliotekama.

13. Rehabilitacija Đilasa Proteklo vrijeme i sve što se zbilo od početka progona Đilasa, 1954. godine, do danas osnažilo je njegove analize i predviđanja u kojem pravcu će se kretati društveni procesi u zemljama u kojima su komunisti bili na vlasti i koji su osnovni uzroci uticali na takva kretanja. U svijetlu nastalih promjena potvrđena je besmislenost i neopravdanost progona Đilasa, kojemu je bio izložen više od tri decenije. Istovremeno, ne kao izraz oproštaja, već kao dužno priznanje, postavilo se pitanje pune rehabilitacije Milovana Đilasa. Ali, 99

nasuprot novim saznanjima i argumentima u prilog afirmaciji Đilasove ličnosti i njegovog djela, i dalje postoje ostaci birokratskih naslaga i retrogradnih ideja i pokreta, uključujući nacionaliste, koji se protive Đilasovoj rehabilitaciji. Njihovo glavno uporište su konstrukcije kojima se Đilasu podmeću „krivice" za koje, uostalom, njemu i nije suđeno i zbog kojih nije progonjen.

100

Rehabilitacija Đilasa više i nije pitanje koje se tiče njega ili samo njega već onih koji su dužni da o tome odlučuju. To je, prije svega, moralni čin. O tome pitanju šta misle neki umjetnici i sam Dilas navodimo nekoliko izjava. Iskoristili smo u tu svrhu dio izjava koje su sadržane u knjizi Gorana Lazovića Đilas o sebi, drugi o Đilasu. 62 Oskar Danon: ,,I rehabilitacija o kojoj se govori za njega (Đilasa) ne bi imala značaja. To bi značilo da bi sada trebalo kamenovati sve one ljude, koji su učinili to da se on danas mora rehabilitovati. U pitanju su bili lični obračuni". Mihailo Lalić: ,,A ko da ga rehabilituje, ko?...I grudvica smeha! Od gorčine da se sledi..." Gojko Đogo: „Mnogi njegovi stavovi već su rehabilitovani. Što se tiče ordenja i činova koji su mu oduzeti - oni mu ne trebaju. I da mu se vrate, da sam na njegovom mestu, ne bih to prihvatio". Matija Bećković: ,,I sad je pitanje da li mi treba Đilasu da oprostimo što je nevin bio na robiji: To su besmislice. Njega treba vratiti tamo gde on i pripada: kulturi, srpskom jeziku. On je veoma značajan, jedan od najznačajnijih pisaca. Zanimljivo je da je on, što bi se reklo, naš najpoznatiji strani pisac... Đilas će ući u lektiru nekog đaka, koji je najvažniji, koga se mi i ne sećamo, jer ga ne poznajemo, koji negde u nekome selu, na nekom puteljku možda pred nekim, čita tu knjigu, odakle će mu kanuti možda neka reč, iz koje će se isplesti cela legenda. To je važnije od svih obaveznih knjiga koje se u zvanju lektire provlače i koje, bar za sada, ničemu ne pomažu". Evo šta o svojoj rehabilitaciji kaže Đilas.

62

Goran Lazović: Đilas o sebi, drugi o Đilasu, Izdavač: SiniŠa Lazare-vić, Dragan Grnjić, Zlatko Perišić, Beograd, 1989. godine, strana 107, 108

101

„Rehabilitacija treba da znači ponovno uspostavljanje statusa punopravnog građanina osuđenoj osobi s posledicom da joj prijašnja osuđivanost u kasnijem redovnom životu ni u čemu pravno ne smeta. To je što se pravne stvari rehabilitacije tiče. Postoje i drugi vidovi rehabilitacije, osim pravnog. Spomenuo bih rehabilitaciju u Sovjetskom Savezu, koja u sebi ima nečega besmislenog, skoro bih kazao grotesknog. Šta znači rehabilitovati čoveka koji je pogubljen pre 40-50 godina? To je čista besmislica. Čak ih vraćaju i u partiju. To je, po mom mišljenju, ostatak onih polumističnih kultova u odnosu na partiju kao prema nečemu bezmalo bezgrešnom i svetom, kao nečemu što treba da donese neku veću sreću, da smesti te nevino pogubljene nesretnike negde na neko više nebo od onoga na kome su, ako je od njih uopšte išta ostalo. U nas su takve rehabilitacije rijetke. Poznat mi je slučaj rehabilitacije osuđenih u dahauskim procesima u Ljubljani 19481950. godine. Moj problem eventualne rehabilitacije posmatram iz tri aspekta: pravnog, moralnog i političkog. Po mom mišljenju pravna rehabilitacija trebalo bi da obuhvati reviziju ili, bolje rečeno, poništavanje presuda nada mnom kao pravno neosnovanih. Sa pravne tačke gledišta nisam ni u jednom slučaju hapšenja i sudske odluke bio kriv. Posebno ističem da je knjiga 'Susreti sa Staljinom' bila pozitivna za Jugoslaviju onda kada je napisana, ali nije odgovarala trenutnoj

102

politici Jugoslavije u odnosu na Sovjetski Savez. Dakle, pravno još nisam rehabilitovan i tu nemam većih iluzija, ali u onom moralnom smislu, mada nije dovedeno do kraja, već je tu. Rehabilitacija mene kao pisca je u toku, samim tim što mi je dozvoljeno i omogućeno da objavljujem svoja literarna dela. Ako se pod mojom političkom rehabilitacijom podrazumeva moj aktivni povratak u politiku, ja takvu rehabilitaciju nemam nameru da tražim".63 O oduzimanju odlikovanja Đilas je rekao: „Mislim da treba lučiti ratne zasluge... Ovde je reč o čisto moralnom aspektu" (isto). Prije četiri godine Svetozar Vukmanović Tempo i grupa istaknutih crnogorskih generala obratila se tadašnjem predsjedniku SR Jugoslavije, Dobrici Ćosiću, sa predlogom da se Đilasu vrate oduzeti čin i odlikovanja. Ćosić nije iskoristio pravo da predlog prihvati, već je ustuknuo pred protivljenjem Slobodana Vujačića,64 koji je nastupio u ime Komisije za pomilovanje Predsjedništva Crne Gore. Vujačić je istakao da se ne može prihvatiti predlog samo za Đilasa. On se zalagao da se predlog rješava zajedno sa brojnim slučajevima rehabilitacije informbirovaca i naveo je da je Đilas pripadao „četvorci" odgovornoj za stradanje informbirovaca. On se i po tome identifikovao sa stavom Udruženja „Goli otok", koje je ustalo protiv predloga. Sarkastično zvuči Vujačićevo kazivanje: „Isto tako, rekao sam da pomenutom Đilasu zaista nije bilo lako da izdrži dugogodišnju robiju, naprotiv, ali ipak, bar kako on svjedoči imao je tamo kakve-takve uslove da napiše brojne stranice proze, publicistike i drugo i nije bio fizički maltretiran". Da nije tako 63

64

Drago Stanković, Anatomija procesa Milovanu Đilasu, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1989. godine, strana 329. Slobodan Vujačić, Nije bilo pritiska, reagovanje. „Pobjeda", februara 1997. godine

103

kako Vujačić govori dovoljno je istaći samo neke činjenice. Đilas je izdržao devet godina robije, od čega 22 mjeseca u ćeliji, i skoro svih devet zima bez grijanja. Zabranjeno mu je bilo da piše. On je to činio krišom. Na papiru za klozet preveo je Miltonov Izgubljeni raj i napisao roman Izgubljene bitke. Bio je u izolaciji skoro trideset i pet godina. Samo se može naslućivati šta je Vujačić time želio da kaže! Naravno, problem rehabilitacije nije jednostavan. On se odbijanjem predloga kao što je predlog za rehabilitaciju Đilasa ne može riješiti, i najmanje na način i uz takvo obrazloženje kako je to u ovome slučaju učinjeno. Odlaganje i prećutkivanje je najgora solucija, a još je gore mirenje sa parolom kao što je „neka komšiji crkne krava". Inostranstvo nije imalo potrebe da rehabilituje Đilasa, jer ga nikada nije osuđivalo. Naprotiv, inostranstvo je visoko ocijenilo Đilasovo djelo. U istoriji našega naroda to nije jedini slučaj da su naši istaknuti stvaraoci u inostranstvu dobijali najveća priznanja, a u zemlji proganjani. Tako je bilo sa Vukom Karadžićem i drugima. Trebalo je da prođe vrijeme da oni i na domaćoj sceni dobiju mjesto koje im pripada.

104

105

IV PRILOZI 1. GOLI OTOK I INFORMBIROVCI Milovan Đilas: „Vlast i pobuna" (Književne novine, Beograd, 1991. godine, br. 194-203)

Organizovanje logora na Golom otoku za ,,informbirovce", „kominformovce", kako su u Jugoslaviji nazvane pristaše Sovjetskog Saveza i prosovjetskih kompartija - tada su to bile sve partije bez izuzetka! - započeto je bez ikakve zakonske osnove: najpre je počelo hapšenje i slanje „informbirovaca" u logor, pa je tek potom donet „zakon" o prinudnom „društvenokorisnom radu" - kako je „čedno" označen i ozvaničen logor. Štaviše, ni najuži partijski forum - Politbiro, ni uže telo ovog foruma - Sekretarijat (Tito, Kardelj, Ranković, Đilas) nisu doneli odluku o logoru. Odluku je doneo Tito i proveo je u život preko Rankovića, odnosno Rankoviću podređenog aparata državne bezbednosti. Tito je i u tome - kao i u mnogo čemu, ako nije bio siguran u jednodušnost - zaskočio forum i „svršio stvar" s nadležnim drugom - u ovakvim pitanjima skoro isključivo s Rankovićem. Iz toga ne treba zaključiti da bi on naišao u Politbirou ili CK na protivljenje. N e , o n s e j e d n o s t a v n o p r i b o j a v a o d a bi takvog protivljenja moglo biti, pa da bi to moglo

106

stvoriti - s obzirom na legitimitet tek izabranog CK i Politbiroa dodatne teškoće. Jer ako bi se neko ipak pobunio protiv te odluke izvan i mimo foruma, s njim se lakše bilo obračunati, s obzirom na to da nije istupio na forumu kao njegov punopravni član. On je, jednostavno, kalkulisao ovako: Ako i ima neko da se ne slaže taj će morati da se prićuti, a u svakom slučaju neće moći da istupi na forumu i time unosi veću zabunu i stiče legalnost. Sem toga, „samostalno", vankolektivno odlučivanje je odgovaralo Titovom samovoljnom mentalitetu i njegovim autokratskim koncepcijama vlasti. Ja sam - iako sam bio jedan od četvorice sekretara CK - za odluku o logoru doznao u Crnoj Gori, krajem leta 1948. godine: obavestio me Andro Mugoša, član crnogorskog partijskog vođstva. Naredba je došla preko unutrašnjih poslova - da se odmah počne s hapšenjem i skupljanjem onih koji su se izjasnili za Informbiro, radi njihovog upućivanja u logor. Baš u logor: sećam se da me je saopštenje u prvi mah iznenadilo, kako zbog toga što nisam bio obavešten o njemu, iako sam pre par dana bio u Beogradu, tako i kao vrsta kažnjavanja, omražena i ozloglašena... Razmišljajući o tome - tada, pa i danas – uviđao sam da su se morale preduzeti radikalne, oštrije mere protiv prosovjetski pristalica: oni su se ne samo umnožili, nego su razvijali ilegalnu delatnost i javljali se gde ih niko nije očekivao. Tolerisanje prosovjetskih komunista i simpatizera - u jednopartijskom, totalitarnom sistemu kakav je pretežno bio naš izazvalo bi nestabilnost i nesigurnost. Jer to nije bio ni u čemu demokratski sistem, gde bi se suprotnosti izbalansirale i ublažile: sloboda „kominformovaca" u sveopštoj neslobodi, ne bi mogla biti shvaćena drukčije nego kao popuštanje, kao kapitulacija pred Sovjetskim Savezom i legalizovanje prosovjetske opozicije kao jedine. A povrh svega, agre-

107

sivnost sovjetske i prosovjetske propagande navešćivala je i mogućnost intervencije i podrške „zdravim snagama". U takvim okolnostima bi neodlučnost i mlakost bez sumnje urodile poraznim posledicama - za nosioce politike, pa time i za politiku samostalnog razvitka, odnosno državne i partijske nezavisnosti od Sovjetskog Saveza. Ukratko: u datoj strukturi, s datim okolnostima, „staljiniste", „kominformovce", morali smo onemogućiti nekom radikalnom merom - u prvi mah možda i logorom, ako smo hteli da izbegnemo zabunu i slabljenje i onemogućimo povezivanje eventualne spoljne intervencije s unutarnjom, unutarpartijskom opozicijom. No način postupanja s pohapšenim, s ulogorenim i njihovim porodicama - to je već nešto drugo! Tako postupati nismo morali - takvo postupanje je poticalo iz naše ideološke isključivosti, iz naših vlastitih lenjinističkih i staljinističkih struktura, a delom i iz naših nacionalnih, balkanskih odmazda... No da prepustimo analize, odnosno zaključivanja, istoričarima i filozofima! Vratimo se samoj priči, koja - kako je ja danas vidim - nije samo poraz i sramota za jugoslovenski komunizam, nego i za epohu i ljudsku vrstu kao takvu. Jer ako bi se taj jugoslovenski, kao i onaj sovjetski, „Gulag" objašnjavao jedino „neljudskom", „antiljudskom" prirodom komunizma, zapalo bi se u uprošćena, takođe ideološka prosuđivanja. A radi se, rekao bih, baš o tome da je i tu ideologija samo motivacijski izraz, idealno opravdanje ljudske besomučnosti, ljudske težnje za gospodarenjem i potčinjavanjem. Jer logori, jer slamanje ljudi, nisu ni izum ni specijalnost komunista, iako su ih oni „razvili" i „usavršili". Takvi kakvi smo bili, s idealom kakvim smo se zanosili i s apsolutnom vlašću kakvom smo raspolagali - mi, iz vrha, nismo ni umeli ni mcgli drukčije da postupimo nego da strpamo protivnike

108

u logor. Ali da se o postupanju s logorašima diskutovalo –

da diskusija nije bila onemogućena unapred Titovom svemoćnom samovoljom - javile bi se razlike, izbili na površinu i drukčiji, razboritiji i humaniji postupci... Jer bilo nas je koji smo bili svesni ne samo „neizbežnosti", nego i užasnosti zasnivanja logora. Sećam se da sam - po povratku iz Crne Gore, posle saznanja o logoru - primetio Rankoviću, vozeći se s njim oko Dedinjske, odnosno Topčiderske zvezde: Mi sada postupamo sa Staljinovim pristalicama kao što je on postupao sa svojim protivnicima! - a da mi je on na to, očito užasnut, uzvratio: Molim te ne govori sada o tome... Postupano je loše i s porodicama: izbacivanje s posla, javna „raskrinkavanja", isterivanje iz partije, pritisak na supruge prečesto uspeo pritisak - da se razvedu od muževa „izdajnika". Mesto za logor Goli otok, naspram Senja u severnom Jadranu, vrh državne bezbednosti je izabrao smišljeno, posle ispitivanja na licu mesta i iz nekoliko predloga. Goli otok je imao najviše prednosti - podesan za obezbedenje, „sibirski" usamljen i nenaseljen: čuo sam da su ga odabrali šefovi bezbednosti Hrvatske. Bio je taj otok udaljen, nedokučiv eventualnoj sovjetskoj intervenciji. Pozitivne straneprevagnule su nad negativnim - nad bezvodnošću i ogoljenošću, nad jarom i burama. Jer svrha logora i nije bila „letovanje" nego „rad" i „prevaspitanje". Istina, ovo prvo rad, razumni rad - bilo je teško ostvariti na Golom otoku, iako su se vrhovi državne bezbednosti paštili da i to postignu - da logoraši ne samo odrade troškove nego i „korisno doprinesu". A budući da je Otok goli kamen - kamen je najpre i privukao službenike državne bezbednosti. Mislilo se da u to m ka men u ima i k valitetn og mer mera, pa je, kao ispit ivač, na Goli oto k vo đen i skulptor Antun Au gustinčić: nekaka v mer mer je i nađen , ali - na A ugustinč i ćevu žalost - nepo desan za sk ulpture ,

109

jer maho m razdro bljen, tako da se mogao up otrebiti

jedino za pepeljare i slične sitne izrađevine... A kao na zanimljiv, bezmalo mistični detalj, visoki službenici državne bezbedriosti su ukazivali - u neslužbenim, intimnim razgovorima - da se najviši vrh na kopnu prema Golom otoku zove Markovo brdo: Marko je pseudonim, tako reći drugo ime Aleksandra Leke Rankovića... U početku su u logor upućeni oni koji su se manje-više otvoreno izjasnili za Informbiro i Sovjetski Savez: lica koja su sovjetske službe zavrbovale - bilo među emigrantima u Sovjetskom Savezu, bilo u zemlji - mahom su suđena pa potom slana u logor. Za Informbiro, odnosno za Staljina i Sovjetski Savez, opredeljivali su se iz raznoraznih pobuda. Niko ne može tačno reći koliki je procenat ovog ili onog opredeljenja u ukupnom broju „informbirovaca", iz jednostavnog razloga što je takva statistika neizvodljiva, jer su neodredive, nemerljive ljudske težnje. Bez sumnje je među informbirovcima bio znatan broj idealista, odnosno dogmatika koji nisu mogli, ni želeli, da se odreknu internacionalizma, internacionalnog komunizma i njegove glavne „tvrđave" - Sovjetskog Saveza. Takvo odricanje je bilo skopčano s već formiranom svešću, s ustaljenim, nepovredivim i proverenim učenjima: ako bi neko, takav, i mogao priznati da Staljin i kompartije u ponečem greše prema Jugoslaviji, to nije bilo dovoljno da opravda raskid s „majkom" i „maticom" pokreta. Jer grešaka i grešenja je oduvek bilo u komunizmu, ali komunisti su ih uvek uviđali i ispravljali - ispravnost, „naučnost" ideologije i vernost konačnom cilju im je osiguravala, i osigurava i ubuduće, da greške ispravljaju, da nađu pravi put... Takvih idealista dogmatika je - po mom sudu bilo manjina. A među njima je bilo podosta „starih komunista" predratnih i ratnih članova partije: ja držim da je takvih idealista dogmatika bilo i među onima koji su bili u sovjetskoj

110

obaveštajnoj službi, iako se smatralo i smatra - među jugoslovenskim zvaničnicima - da su to „prodane duše", koje ne zaslužuju ni razumevanje ni sažaljenje... Pa i u jugoslovenskom vrhu su idealizam i dogmatizam bili snažni, kod nekog manje, kod nekog više: kako bi neko mogao da zagazi u takav sukob i takvo obračunavanje, ako ne bi bio uveren da brani istinu i pravičnost, odnosno istinski socijalizam?... Ja držim da su najveću grupu medu informbirovcima činili idealisti-internacionalisti. Ali je bilo podosta i nezadovoljnika nezadovoljnika karijerom, priznanjima, tretmanom: takvih je bilo i „starih" i „mladih" - svakako „mladih" više, jer su mladi, ratni i poratni, i inače bili u većini: s krajem rata, s izgledima na pobedu, a pogotovu posle rata, svakojaki karijeristi su nagrnuli u vlast i partiju, pa je takvima i sukob Sovjetskog Saveza s Jugoslavijom pružao, u početku, verovatne i lake izglede... Ali pogrešno i naivno se misli da među revolucionerima nema surevnjivosti, i to surevnjivosti najmračnijih, najžešćih i najnasilnijih. Surevnjivosti rastu, prevlađuju, s izgledima pobede i udela u vlasti - surevnjivost je samo na izgled suprotna, nespojiva sa žrtvovanjem i solidarnosću. Jer malo ko, ako je revolucioner, priznaje drugom da je veći revolucioner: to bi značilo priznati i da si neodaniji, neuvereniji, neplemenitiji. A činjenica da se revolucionarnost i revolucija tretiraju među revolucionerima kao najviše vrednosti, nekog smetenjaka i maloumnika, a inače odličnog borca, revolucionera, lako navodi i zavodi da neodmereno, bezumno procenjuje svoje zasluge i svoja prava... Bilo je među „informbirovcima" i podlaca i beskičmenjaka, koji su se naprosto prevarili u računu - takvi su najčešće u logoru postajali doušnici i mučitelji svojih sapatnika.

111

Ali bez obzira na političke ili moralne kvalifikacije, bez sumnje je najveći broj onih koji ne bi ni dospeli u logor đa je bilo iole nedogmatskog i zakonskog, razboritog postupanja. Hapšenja i slanja u logor šu vršena - zbog neprijavljivanja intimnih „kominformovskih" razgovora ili čitanja letaka i slušanja radio-vesti: stradali su, naknadno, oni koji su u vreme Rezolucije Informbiroa rekli - da je trebalo ići u Bukurešt na zasedanje Informbiroa, na kome je osuđena jugoslovenska partija. To prestrogo, neodmereno i neobzirno postupanje je posledica stava - da treba „kominformizam iščupati iz korena". Taj, takav stav nije odredio nikakav forum - odredio ga je Tito, koji je bio najviši, ako ne i jedini forum, naročito u takvim pitanjima. Tito je iz sovjetskog, staljinističkog iskustva, a takođe i iz vlastitih težnji i ambicija, znao da i njega i državu može, posle revolucije, jedino ugroziti unutarpartijska komunistička opozicija. Tito je tada, u jesen 1948. godine, praskao, i to ne jedared ili slučajno; U haps, u logor! Nego šta, kad hoće da služe drugima protiv svoje partije!... Zatvorenici su, u to vreme, bili izloženi ne samo nebrizi, nego prečesto i proizvoljnostima službenika. Istraga nije bila vremenski ograničena - dešavalo se da zatvorenici provedu i više od dve godine a da istraga nad njima ne bude okončana. Nova, revolucionarna vlast unela je u zatvore ne samo nasleđena nego i svoja iskustva iz mučenja i stradanja revolucionera po kraljevskim i ratnim tamnicama. A na Golom otoku nisu važile „uredbe" iz ostalih zatvora, niti ponašanje prema „redovnim" zatvorenicima: prema novom, unutarkomunističkom neprijatelju nametnuli su se i novi, „savršeniji" metodi. Postavljenje „zadatak" i „princip" da zatvorenike na Golom otoku treba „prevaspitati"; Tito se, u tom

112

smislu, i javno hvalio...

U 1949. godini, naročito posle procesa Rajku u Budimpešti, i nama, u vrhu, najzad je nesporno postalo jasno da su pod lažnim izgovorima izvršena istrebljivanja antistaljinističkih partijskih opozicija u Sovjetskom Savezu, pa i jugoslovenske emigracije u Sovjetskom Savezu: takvu, „rajkovsku" sudbinu je Staljin i nama, očito, bio namenio. Tito je, u vezi s tim, u to vreme primetio: Trebalo je opozicionare udariti po glavi, ali nije trebalo uzimati glave... Ta titovska nijansa - „po glavi a ne glave", bez sumnje je razlog što nije bilo mnogo ubijenih „kominformovaca". Ali ona čini i osnovu neviđenih i nečuvenih prinuda, pritisaka i mučenja na Golom otoku. „Prevaspitavanje", „udaranje po glavi" tamo je preneto na same logoraše - na „revidirce", odnosno saradnike službe bezbednosti. Organi bezbednosti su nastojali da se što manje neposredno mešaju - da što više „prevaspitavanja" prepuste „samoupravi" - baš tako su se i zvali organi nadzora i uprave sačinjeni od samih logoraša „revidiraca", tj. onih koji su „revidirali" svoj raniji „kominformovski" stav. Takvi „revidirci" bili su ne samo bezobzirni da bi se umilili i što pre izvukli, nego su bili i inventivni u naterivanju sapatnika da „revidiraju" stav: mržnja i podlost prevernika prema dojučerašnjem istoverniku nemaju ni mere ni granice. Osude na logor - na Goli otok, izricali su organi bezbednosti. Prema zakonu te osude nisu mogle biti veće od dve godine, ali su mogle biti neograničeno ponavljane: nisu retki logoraši koji su odležali po desetak godina. Već prilikom dolaska zatvorenika je dočekivalo iznenadno, smišljeno mučenje: bio je gurnut, bačen na dno broda, a pri izlasku na Otok je prolazio kroz šibe - kroz „dvored" logoraša, koji su se, međusobno se nadgledajući, takmičili u udaranju: ako su izbijene oči bile retkost - polomljeni zubi i rebra nisu...

113

A bilo je i nepopravljivih - kao Blažo Raičević, koji

su podlegli linčovanju, planiranom i „neplaniranom". Logoraši nisu imali poseta porodice. Nisu primali, bar ne u prvo vreme, ni pisma ni pakete: porodice, dok se nije raščulo, nisu ni znale gde su, pa su pisma adresirale na broj - kao vojnicima. Rad logoraša nije bio samo težak, prinudan, nego često i besmislen: jedna od kazni je bila prenošenje teškog kamenja. Radilo se po svakom vremenu, a u najmučnijem sećanju logoraša ostao je - kako sam ja shvatio - rad na žegi, na kamenitom tlu. U državnoj bezbednosti su se zanosili da od Golog otoka naprave proizvodno preduzeće vrhovi Udbe su se u tom periodu i inače petljali oko ekonomije i osnivali izvozna preduzeća... Ali od te „proizvodnje" nije ispalo ništa do patnje i sumanutosti... Logoraši su prilikom oslobađanja primali obavezu da ne pričaju o stanju u logoru i o metodima prevaspitavanja: ta obaveza se i bez obavezivanja po sebi podrazumevala. Ali se postupno, pogotovu posle pada Rankovića 1966. godine, raširila istina o logoru... Posle osude nada mnom u Centralnom komitetu, januara 1954. godine, čuo sam podosta priča o Golom otoku. Kao najstrašnije, najčešće isticane, bile su one o ponižavanju: „neuviđavne", „nerevidirce" naterivali su da nose natpise „izdajnik" i sl., propuštani su kroz šibe, zamakane su im glave - u noćne sudove, mokrili im u usta... „Klasni neprijatelj", ma koliko surov, nije to činio komunistima - nije u takvom čemu video ni svrhe... Istinu o Golom otoku u svoj njenoj užasnoj konkretnosti, niko u vrhu nije znao - čak ni sam Ranković. Ali niko iz vrha ne bi mogao da se opravda - svako je tu istinu naslućivao. Jer postupanje s porodicama je svima bilo znano. A iz logora su ubrzo počela da stižu javna kajanja i presaldumljivanja... Ja sam bio protivu objavljivanja tih izjava, smatrajući da nam takva pomoć nije potrebna – da

114

takve izjave bacaju ružno svetio na nas same kao njihove iznuđivače: istina, moj otpor je bio preslab, i nedovoljno argumentovan; Kardelj, mada bliži meni, bio je bezmalo indiferentan u tom pitanju, a Ranković je insistirao, svakako oslanjajući se na Tita, da se takve izjave objavljuju jer demorališu „informbirovce" - pa su i objavljivane... Prvo nepobitno i alarmantno upozorenje o stanju na Golom otoku došlo je od književnika Dobrice Ćosića. Ćosić je u leto 1953. godine - delom iz svoje i unutarnje uznemirenosti, a delom iz literarnih pobuda - uz moju pomoć dobio dozvolu da obiđe logor. U septembru se našao sa mnom u Niškoj Banji i saopštio mi da je stanje u logoru nezamislivo strašno, jer da je Udba izmislila metode pritiska i mučenja neviđene u istoriji. Čim sam se vratio u Beograd upozorio sam na to Rankovića. Dobrica je pozvan u CK i pred Rankovićem i Kardeljom izneo manje-više ono što je meni ispričao u Niškoj Banji. Kardelj je bio ogorčen: Znao sam - rekao je - da će nam se tamo dogoditi neka takva pizdarija! -Kardelj nije psovao ali dešavalo se da mu se u ljutnji omakne „jača reč". A Ranković je naredio istragu, izvršio neka smenjivanja i znatno poboljšao stanje. Ali logor je ostao. I trajao potom godinama. Sve dok ga zbliženje s Hruščovom, krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina, nije učinilo „nezgodnim" za režim u Beogradu. A sam zakon o logoru - koliko mi je poznato - nije ni do danas ukinut: Tito je - u govoru u Novom Sadu, povodom hapšenja učesnika „kominformovskog Barskog kongresa" - i zapretio obnavljanjem logora: „mi imamo mesto za njih"... Opredeljenje za Informbiro, odnosno za Sovjetski Savez, bilo je različito od republike do republike, tačnije rečeno od narodnosti do narodnosti. Među Crnogorcima, premda čine najmanju republiku i najmanju grupu, bilo je i apsolutno, a ne samo

115

relativno, - najviše pristaša Informbiroa, odnosno Sovjetskog Saveza. Zatim dolaze Srbi - i to u većem broju Srbi iz tzv. prečanskih krajeva (Hrvatske i Bosne) nego iz Srbije. A ako se i Crnogorci pridodaju Srbima - jer i jesu deo srpskog naroda, onda broj Srba informbirovaca neuporedivo premašuje sve ostale. Jer mada ni Makedonci nisu bili „čisti" od informbirovštine, a kod Hrvata „informbirovaca" bifo uglavnom u ustaničkim, dalmatinskim krajevima - Slovenija je „informbirovaca" imala u toliko malom broju da nisu ni primećeni, a nekmoli da su predstavljali neki problem... Takav raspored pobuđuje na razmišljanja, mnogoznačna. Svakako je upadljivo - da je sukob sa Sovjetskim Savezom razotkrio da u opredeljivanju za Sovjetski Savez ideologija ne samo što nije jedini, nego nije ni glavni faktor, a da su primarna nasleđa, kulturna i istorijska, kao i socijalne i mentalne sklonosti... Ja sam po povratku iz Amerike - sa zasedanja OUN 1949. godine - na sastanku kod Tita predložio ukidanje logora i predavanje onih koji su za sud -sudu. Kardelj se prvi tome usprotivio: Baš sad nam je logor krvavo potreban... - I Ranković je bio protiv: „kominformovaca" je bilo previše da bi se s njima moglo „izići na kraj" pomoću sudova - po njegovom kasnijem kazivanju oko 12 hiljada je prošlo kroz logor. Tito je, s dvoumnim izrazom, otklonio moj predlog kao preuranjen: on nije imao ni poverenja u efikasnost našeg sudstva. Karakteristično je - za vreme i odnose u kojima se naš sukob sa Sovjetskim Savezom odvijao - držanje štampe, kako zapadne, tako i istočne, o progonima informbirovaca, odnosno o logoru na Golom otoku. Zapadna štampa, odnosno pretežan deo te štampe, nije ispoljio nikakvo interesovanje, pogotovu ne kritičko, prema logoru Goli otok. Isto to bi se moglo reći i za zapadnu diplomatiju: kad god bi se slučajno spomenuli progoni „kominformo-

116

vaca", zapadni diplomati, kao po dogovoru, pokazivali su prećutno, mada dvosmisleno razumevanje: nezavisnost i država su ugroženi kombinacijom spoljnjeg i unutrašnjeg pritiska. Ali je u tom držanju „zapadnjaka" bilo i zlobnog radovanja: treba pustiti komuniste da se međusobno istrebljuju, jer se time najdrastičnije otkriva i sama priroda komunizma... Bio je i jedan pokušaj, neke antilogoraške organizacije iz Pariza, da poseti logor. Ja sam smatrao da to treba omogućiti, pa su se i vrhovi državne bezbednosti (Svetislav Stefanović) s tim preko volje saglasili: držim da je do posete i došlo, 1951. ili 1952. godine, ali ne na Golom otoku, nego na nekom cestnom radilištu - svakako uz obavezna upozorenja logorašima kako da se drže i šta da govore... „Istočna", kao i emigrantska „kominformovska" propaganda je prećutkivala logor na Golom otoku, iako je baš o Jugoslaviji obilovala najbesmislenijim i najbesramnijim izmišljotinama... Propaganda komunističkih partija - svih bez izuzetaka, mehanički je - preko ustaljenih sovjetskih agentura: npr. Vidali u Trstu, „Humanite" u Parizu itd. -uvećavala i nametala partijama klišetirane teze Moskve, uz obavezno i „slobodno" ocrnjivanje jugoslovenskog vođstva i prilika u Jugoslaviji. „Klasni" kontrarevolucionarni protivnici nisu ni usred građanskog rata na takav način - s toliko izopačene, lažljive i krvoločne maštovitosti, govorili i pisali protivu jugoslovenskog vođstva, svojih dojučerašnjih drugova, komunista malo ili nimalo drukčijih nego što su i sami. Za „klasne" neprijatelje, za kontrarevolucionare, mi komunisti smo bili „banditi", sumanuti i odnarođeni bezbožnici koji svojim preuranjenim oružanim napadima izazivaju okupatore da istrebljuju

117

narod. I, svakako, „agenti Moskve" koji nameću zajedničke žene i zajedničke kazane. „Klasni neprijatelj" je istrebljivao, bez milosti i mere, komuniste - i sam se diveći njihovoj odvažnosti i njihovom

žrtvovanju. A za Moskvu, za „kominformovce" su se jugoslovenski komunistički vođi preobrazili, tako reći prekonoć, u bivše agente Gestapoa i Ovre, plaćenike Amerike, fašiste i potpaljivače rata: sramoćeno je četvorogodišnje žestoko, besprimerno ratovanje protivu okupatora, sramoćena je jedna velika revolucija malog naroda sramna, izdajnička smrt je namenjivana vođima i stotinama hiljada komunista i patriota. Neću reći da u jugoslovenskoj propagandi nije bilo preterivanja, uobraženosti, neodmerenosti i netačnosti - ta i mi smo bili od istog „tkiva", „naročitog kova". Ali osnovni ton, koji su davali vođi, u svojim istupanjima, ostao je principijelan i dostojanstven. Naša kontrapropaganda i propaganda su ubrzo postale konkretne i kritičke... U tome su se naročito isticali novinari „Borbe", koja je tada imala najveći tiraž i smatrana najpozvanijom i najodgovornijom. A među tim „Borbinim" novinarima - Bogdan Pešić i Jaša Almuli, koji su pronašli i adekvatan, ironičan ton i adekvatnu, kratku i činjeničku, formu. Dejstvo njihovog pisanja - baš zbog toga što je odstupalo od šablona i bilo rasterećeno od teoretisanja - imalo je ogroman, živ i upečatljiv upliv... Čak su i „kominformovski" emigranti u Moskvi, koji su, inače, uživali privilegovan položaj u odnosu na druge, npr. španske emigrante, intimno bili zapanjeni što ne mogu objaviti brošuru o Golom otoku. Ali u „nedoslednosti" Moskve ima logike: mada su jugoslovenski vođi najčešće okrivljavani za gadosti i zločine koji im nisu pali na um - jugoslovenski logor, Goli otok, suviše je opominjao na sovjetski „Arhipelag Gulag", a da ne bi bio prećutan... „Kominformovce" je Moskva - mi u vrhu smo to predviđali i znali - koristila samo onako i donde dok su njoj trebali...

118

Goli otok je - po mom sudu - najmračnija i najsramnija pojava u jugoslovenskom komunizmu: Goli otok je i nešto više, nešto gore i užasnije:

neslućeno posrtanje i neslućeno ljudsko ponižavanje. Niko ko je boravio na Golom otoku nije se vratio „čitav" - neogorčen ili neslomljen. Ne verujem ni da će oni koji su logorom na Golom otoku upravljali ikada biti spokojni - neće moći da shvate i opravdaju sebe, uprkos zadacima koje su imali i uslovima u kojima su bili prisiljeni da deluju.

119

2. ĐILAS I GOLI OTOK Radosav Zeković: Zbornik „Milovan Đilas" („Kultura", Beograd, 1996. str. 189-200)

Niko nije bio toliko hvaljen i obožavan od strane sistema koji je sam stvarao, pa onda negiran i kuđen, kao Milovan Đilas. Njemu je poslije pada, ili, bolje reći, poslije njegove političke abdikacije, rukovodstvo Partije i vlasti pripisalo brojne greške, učinjene, a najčešće neučinjene, prije, za vrijeme i poslije rata, po običaju kako se to tada postupalo i sa drugim „otpadnicima" sličnim njemu. Bez obzira na to što je na vlasti proveo daleko manje vremena nego što je u tom istom sistemu bio na robiji, na posljednji put u svoje rodno Podbišće ponio je, po onome što mu se pripisivalo, više grehova nego sva rukovodeća ekipa sa Brozom zajedno, za trostruko duži staž. Optužen je, između ostalog, za predratno šurovanje sa Petkom

120

Miletićem, za tzv. „lijeve greške" u Crnoj Gori 1941. godine, za pregovore sa Njemcima i ustašama 1943. godine, za „novokomponovane" nacije, za neke granice između republika, i još

mnogo, mnogo toga, da bi se sve završilo optužbom da je jedan od glavnih tvoraca Golog otoka i svega onoga što taj pojam nosi i što je vezano za ovo zloglasno mučilište. Možda je baš zbog toga Đilas jednom izjavio: „Priznajem samo ono što je o meni rečeno, dok sam bio na funkciji". Rasprava o Golom otoku počela je iznenada, ali dosta sramežljivo, tek krajem osamdesetih godina. Upadu u tabu-temu i otkrivanju dobro čuvane tajne najviše je doprinio roman A. Isakovića „Tren 2". To je prva knjiga koja nije zabranjena, ne zbog nove svijesti vladajućih, nego zbog nemoći da to više čine. Međutim zvanična vlast ni poslije četrdeset godina nije pokazala ni volju ni odlučnost da promijeni stav, da prizna i okaje učinjene nepravde i zločine nad tzv. „izdajnicima Partije". Nasuprot tome, pojačana je stara kampanja da se još jednom sve opravda: kako su primijenjene represalije u to vrijeme bile prijeka potreba za spas nove Titove politike. Uz stare upotrebljavane „argumente" dodati su novi: da su za zlo koje su kažnjenici doživljavali u logorima i van njih krivi oni sami, jer su „na svoju ruku" i zbog osećanja „griže savjesti", bez znanja UDB-e i ostalih zaduženih da ih „čuvaju", organizovali nemilosrdni sistem samokažnjavanja, ili, kako je to vlast službeno u propagandi nazivala: školu za prevaspitavanje „grešnika" Partije. Zbog toga su zakleti protivnici golootočana požurili da se u toj novoj kampanji stave na čelo, da se ništa ne dogodi izvan njihove kontrole. Provjereni pisci i novinari, na osnovu dobro čuvanih

121

dokumenata tajne policije (samo su oni to pravo koristili i niko više poslije njih), pišu službenu verziju „istine" o tim lomovima poslije 1948. godine i o Golom otoku. Na tu temu nastavlja se objavljivanje nekoliko romana i filmova, raznih tekstova i

slično. Uglavnom, realizuje se program da se sačuva monopol na istinu. Preživjeli stradalnici i dalje prinudno ćute, njihova svjedočenja ne zanimaju autore „dokumentovanih feljtona", jer o njima oni znaju sve „bolje". Pred sam kraj osme decenije i početkom devete, zajedno sa raspadom Titove Jugoslavije, ojužilo je, pa su tzv. ibeovci dobili priliku da govore. Oni su iznijeli nevjerovatne zločine i nasilja koja su preživjeli. No niko od nekadašnjih robova nije bio kadar da do kraja pronikne u razloge nasilja i objasni veliko zlo koje ih je snašlo, da protumači kako se moglo dogoditi da njihovi dojučerašnji drugovi i saborci obnevide i izgube svako ljudsko osjećanje pred snažnom eksplozijom mržnje, da počine toliko zločina i ludosti nad nevinim i nemoćnim ljudima. U tim poplavama izjava najmanje se optužuje Broz. Valjda zbog važećeg zakona o zaštiti njegovog imena i djela ili iz još neotklonjenog straha i stečenog opreza da se treba čuvati svega što bi moglo biti opet neka zamka za nova stradanja. Uz Josipa Broza relativno dobro prolaze Ranković i Kardelj. Najgore se satanizuje Milovan Đilas. Za razliku od njih, njega ne samo da niko ne štedi, nego ga i poturaju, kao dežurnog krivca i otvorenu metu, da ponese sve grehove, svoje i tuđe. Napadaju ga i branioci „prave linije" i prestupnici. Prvi to čine da opravdaju Broza, a time i sebe. i da spriječe da se prava istina sazna, da se tajna sačuva bar u arhivama UDB-e. Drugi mu zamijeraju, pored ostalog, i zbog toga što je bio ljuti

122

antistaljinist i glavni teoretičar novog političkog kursa, gdje je stekao najveću reputaciju u propagandi, više od svih Brozovih saradnika, u borbi protiv „istočnog grijeha". Ja nemam namjeru ni da poričem ni da potvrđujem ono što je u raznim situacijama i za razne

političke potrebe izrečeno o Đilasu, već samo da ukazem na neke nelogičnosti koje utiču na ocjenu njegovog doprinosa u stvaranju Golog otoka i drugih mučilišta u zemlji. Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo se prisjetiti nekih činjenica iz minulog vremena koje su donekle uticale da se stvori klima u kojoj se moglo dogoditi to što se dogodilo. Rad Partije, prije, u toku i poslije rata do 1948. godine, bio je ilegalan. Njeni metodi borbe i rada takode su držani u tajnosti. U prelomnim godinama 1945. i 1948. vlast, koja je stvorena u revolucionarnom ratu, učvršćivala se uglavnom nasiljem. Oduševljenje i zanos stečeni pobjedom u ratu brzo su prerasli u opojnost, a opijeni ljudi bili su gluvi i slijepi na primijenjeni teror. Dobijene privilegije doživljavane su kao javno priznanje za učešće u ratu, srazmjerno činu i položaju. „Od revolucije je" - po Đilasu u to vrijeme - „ostala samo vlast". Isticana je i tumačena demokratija uglavnom samo za koga je, a za koga nije. Povučena je stroga granica šta treba da se zna, a šta ne treba. Čudo koje tada nastaje je vladajuća istina, koja nas je u prerađenom obliku dopratila do današnje situacije. Što je vrijeme više proticalo, to se i velika ideja komunizma mijenjala i prilagođavala novim uslovima. Većina komunista od zasluga i ugleda taj proces je pratila, pa su se i oni vremenom transformisali u tolikoj mjeri da se i sami nijesu mogli prepoznati prema onome kakvi su bili prije preuzimanja vlasti.

123

U periodu terora 1948-1953. izgledalo je da svako može uhapsiti svakog, samo ako ga optuži za rusku jeres. Rusija je morala iščeznuti iz svijesti ljudi, naročito Srba i Crnogoraca. Navika da se jedno priča a drugo radi usavršava se, pa je za jedan dio građana to prihvatanje laži

bila neminovnost življenja, a za druge, koji su taj sistem kreirali, stvar partijske discipline. Mnoge odluke i događaji krivotvorili su se i predstavljali drugačije od onoga što su bili, pa je preimenovanje pravih imena praktično bilo stvar umijeća i mašte. Razočarani Mihailo Lalić, napisao je o tome vremenu, poslije mnogo godina: ,,Ne naginji se nad ponorom istine, jeziv je“. Primjena nasilja i progoni neistomišljenika uglavnom su počeli od V kongresa KPJ. Evo šta Đilas, jedan od tvoraca odluka tog kongresa kaže: „Poslije sukoba sa Staljinom 1948. godine, bio je V kongres KPJ. Kada čitate te tekstove, taj Kongres je bio čist staljinistički. Da pokažemo da smo dosljedni. Međutim, u praksi ga potpuno napuštamo" (podvukao R. Z.). Iako su mnogi bili svjedoci tog vremena i svega što se tada događalo, čini se danas i njima nevjerovatnim da se to sve moglo desiti pred cjelokupnom našom javnošću a da se baš niko ne usudi da makar postavi o tome pitanje, bilo na nekom forumu bilo van njega. Đilas ne kaže zašto je to učinjeno i ko je bio taj moćnik koji je mogao, bez ikakvog problema, da poništi cjelokupne „istorijske odluke" V kongresa. On je ili pretpostavljao da se o tome vremenu dovoljno zna, te nije potrebno davati naknadna objašnjenja, ili se namjerno uzdržao da ga objasni zbog želje da ne otvara širu diskusiju i ne ide u dubju analizu. U tako stvorenoj situaciji, gdje se odlučivalo izvan institucija sistema i gdje su usmene direktive

124

imale veći značaj od pisanih, protok informacija bio je ne samo otežan, nego i blokiran. Svaka radoznalost izvan onog propisanog što može da se zna bila je rizična, pa su svi više željeli, bilo na kojem nivou vlasti se nalazili, da prođu sa manje novih informacija. Za državu i njenu službenu istinu Goli otok nije postojao, a time je i odgovornost za bilo koji poči-

njeni zločin bila isključena. U tako stvorenoj situaciji bilo je moguće da se Broz hvali sa svojim „najhumanijim društvom u svijetu" i da baš u to vrijeme, kad su desetine hiljada ljudi bile zatočene u logorima i tamnicama, i podvrgnute neviđenom mučenju, izgovori onu čuvenu rečenicu koja je ostala sinonim licemjerstva: „Naša revolucija je poštena, naša revolucija ne jede svoju djecu". Kad je Đilas u jednom nastupu na TV izjavio: „Ja, a vjerujem ni Tempo, zaista nisam znao šta se sve tamo događa" (mislio je na Goli otok, R. Z.), dočekan je sa ogromnim negodovanjem u javnosti, a naročito od nekih bivših logoraša. Ta njegova izjava proglašena je licemjerjem, neistinom, nemogućim i slično, kao da se zaboravilo vrijeme u kojem se to događalo. Po svoj prilici, Đilas je rekao istinu, a pogriješio je samo u tome što nije našao način da objasni taj fenomen: kako je bilo moguće (a moguće je bilo) da njemu, drugom ili trećem čovjeku u vrhu države, UDB-a uskrati prave informacije o tako važnim događajima koji su kompromitovali i sam sistem. A bio je najpozvaniji da to učini, da podsjeti na praksu vladanja Broza i da pruži bar dio objektivne istine o događajima u kojima je on bio ne samo veliki svjedok, nego i veliki učesnik. To pomanjkanje temeljite analize ličnosti Josipa Broza mnogo otežava i raspravu o Đilasu i Golom otoku. A da je bilo takve analize, ne bismo bili zbunjeni kao u slučaju

125

otkrića istoričara M. Lekovića, koji je poslije pola vijeka objavio naredbu vrhovnog komandanta Broza Glavnom štabu Crne Gore i Boke kojom se naređuje da se likvidiraju svi viđeniji Crnogorci koji nijesu pristali uz NOP ili su mu uskratili svoje simpatizerstvo. Ovim je riješena višedecenijska enigma „lijevih grešaka" u Crnoj Gori 1941. godine, koje je do sada „nosio" isključivo Đilas.

Evo još jednog primjera krivotvorenja i poturanja Brozovih grešaka drugima. Kada je Leković, u prisustvu dvanaestorice obrađivača Titovih memoara, tražio od Broza, da komentariše sporazum partizana i Njemaca 1943. godine, on je vrlo ljut odgovorio da o toj stvari ne zna ništa i neće da zna! „Pitajte one koji su to činili!" - odgovorio je Broz. Tada su sva trojica pregovarača bili živi, ali nijedan od njih nije reagovao. Sve je ovo Đilas znao, i mnogo više od toga, ali je ipak ove događaje propratio ćutanjem i u vrijeme kada nije morao da ćuti. Kada se poslije duge zabrane, krajem osamdesetih godina, pojavio u novinama i na TV ekranima u Jugoslaviji, mnogi su to doživjeli kao ponovno rađanje Milovana Đilasa. Neki su u njemu prepoznali onog starog Milovana iz Agitpropa, a drugi, suprotno, vidjeli su ga u svemu izmijenjenog. Govorio je tiho i mirno, bez žuči i vatre, što je česta odlika prekaljenih revolucionara. Kada je javnost očekivala da govori, najčešće je ćutao, pažljivo je slušao druge. Malo je šta demantovao, a kada bi to radio, jednostavno bi rekao da nije tako bilo, i nastavio bi da priča dalje, kao da se to njega ne tiče. Sagovornike je poštovao, udarce nije uzvraćao kao nekada; o svima je znao ponešto lijepo da kaže, pa čak i o svojim protivnicima. Nikada nikom nije vratio milo za drago, čak ni Brozu, koji mu je najviše zla učinio. Svakoga ko je sa njim vodio dijalog poštovao je, nije bio isključiv, a kada bi

126

sa nekim izrazio neslaganje, uvijek bi mu ostavljao mogućnost za drukčije mišljenje. Vjerovatno zbog svega toga, kao i zbog stare predstave o njemu, Đilasove izjave o Golom otoku nijesu imale zaslužen odjek. Ističemo dvije: „Goli otok je bio u suštini obračun, samo medu komunistima, za njihovu svijest. U tom pogledu on je za Partiju i komuniste katastrofalan"...

... „Za metode koji su primjenjivani na Golom otoku, malo je rijeći da su bili nečovječni, to je jedna od najvećih sramota Saveza komunista Jugoslavije". Što se tiče Dilasovih zasluga za stvaranje Golog otoka i režima na njemu, sva je prilika da ih on nema. Ono što je najčudnije, jake su pretpostavke da sa tom inicijativom nije imao veze čak ni Ranković. Ne zato što bi oni bili protiv takvih mjera ili što nijesu bili pouzdani, već zato što je ta važna odluka donijeta u drugom centru moći, kakva je bila specijalna služba Steva Krajačića, koji je iznad sebe imao jedino Broza. Uostalom, Đilas to sam potvrđuje u svojoj knjizi „Druženje s Titom", kada piše da je odluku o osnivanju logora u jesen 1948. godine Tito donio sam, na svoju ruku, bez konsultacije sa bilo kim iz Vlade ili Politbiroa. Tako je, kaže on, postupio sa Žujovićem i Hebrangom. Uhapšeni su na osnovu njegovog ličnog naređenja, bez obzira na to što je o tome trebalo da odluči Politbiro, čiji su članovi bili (a da se ne govori o kakvoj sudskoj odluci). Ono što je u čitavoj stvari najčudnije jeste da Đilas iznosi kako je za odluku o osnivanju logora za „kominformovce" čuo prvi put u Crnoj Gori, od A. Mugoše, i to on koji je bio prvi čovjek zadužen za ideologiju. Đilas tvrdi da nije bio lično upleten u organizovanje i vođenje logora, ali priznaje da je posredno, svojom ideološkom aktivnošću,

127

„doprinio nevoljama logoraša“. Zanimljiv je, na tu temu, i njegov razgovor sa Titom i Kardeljem poslije povratka iz Amerike. Naime, Đilas ih je obavijestio da zvanični Zapad na hapšenja i progone „ibeovaca" gleda sa simpatijama i razumijevanjem, pa im je, vjerovatno zbog toga, predložio da se svi logori ukinu, a da se krivci gone sudom. Kardelj je prvi negativno reagovao: „Sad nam je logor krvavo potreban", a Broz ga je u svemu podržao.

Dosad je iz nekoliko izvora potvrđeno da je predlog za logor na Golom otoku konkretizovao Krajačić, a budući da je njemu mogao da naredi jedino Broz, i niko drugi, to je i realna pretpostavka da su taj posao kreirali samo njih dvojica. Svi ostali učesnici bili su izvršioci. Pored Ivana Krajačića, kao predsjednika komisije za određivanje lokacije logora, bili su još, vajar Augustinčić i prof. dr Luka Marić, geolog. Sva trojica su bili iz Zagreba, kao i nekoliko viših oficira tajne službe koji su bili zaduženi za ovaj poduhvat. Akademik Marić je svoj boravak na Otoku obnovio, nakon čega je napisao izvještaj o geološkim i petrografskim osobinama kamena. Zanimljivo je da ovaj nalaz, koji je sačuvan u privatnoj arhivi prof. Marića, nije poslat centrali UDB-e u Beograd, što bi bilo normalno po proceduri, već direktno na ruke jednom pukovniku iste službe koji je vodio taj posao i provodio nekoliko mjeseci na Otoku u gradnji logora. Od početka pa do kraja sve što se zbivalo na Otoku, i oko njega, bila je velika tajna, možda najveća u Brozovom režimu, pa odluke nijesu donošene u institucijama, a još manje u pisanoj formi. Iz onoga što se moglo doznati, Krajačićeva komisija nije razmatrala čitav Jadran, u cilju traženja mjesta za logor, već samo dio sjevera između Velebita, Raba i Krka, gdje izbor Golog otoka kao najpovoljnijeg mjesta nije mogao biti sporan. On je ispunjavao važne

128

uslove koji su morali biti zadovoljeni: da je daleko od Srbije i Crne Gore i od istočnih granica zemlje; da nije u zoni pomorskih puteva; da svi objekti logora budu sklonjeni od pogleda sa kopna; da je potpuno nenaseljen; da na njemu nema flore i faune i da je klima jednako surova zimi i ljeti. Ove uslove Goli otok je u potpunosti ispunjavao, tako da je komisija zadovoljno mogla da javi naredbodavcima da je prvi komunistički logor spreman da primi komuniste.

Kada su sve pripreme na Golom otoku bile okončane, ostali poslovi su povjereni na realizaciju Rankoviću i njegovoj moćnoj i nekontrolisanoj tajnoj službi. Sa Rankovićevim najbližim saradnicima Svetislavom Ćećom Stefanovićem i Slobodanom Krcunom Penezićem, kao i brojnom ekipom crnogorskih pukovnika i generala, predviđeni program, vođen pod šifrom „društveno-korisni rad" vojna pošta 3234 Rijeka, besprekorno je i disciplinovano izvršavan. Čak su ga ovi ljudi u mnogo čemu „obogatili", tj. usavršili mjere torture i zločinačkog režima u logoru. Broz je bio zadovoljan postignutim rezultatima, pa je u nagradama, unapređenjima i ordenjima dijeljenim ljudima koji su brinuli o logorima, bio darežljiv kao nikada do tada. Stotine oficira tajne službe bezbjednosti bili su na njihov praznik unapređivani i odlikovani. Nekoliko crnogorskih generala dobili su i ordene narodnog heroja za „velike zasluge" koje su imali na ovom poslu. Za ova događanja, pišući o toj temi dvije decenije poslije, Milovan Đilas, kaže: „Zlo i sramota - zlo neuporedivo, sramota još živa, neprolazna". S obzirom na ogromni broj uhapšenih, kapacitet logora na Golom otoku, i pored toga što je krajem 1950. godine izgrađen novi, tri puta veći smestajni prostor, nije mogao da primi sve kažnjenike. Zato su logori šireni bez prethodne procedure, otvarali su se brzo gdje god je to bilo moguće. Tako su, pored Golog otoka, nikli i

129

mnogi drugi: na otocima - Ugljan i Sveti Grgur; na kopnu Bileća, Stara Gradiška, Bakar, Žrnovnica, Breza Ram, Tarčin i još neki. Mnogi zatvori (Kotor, Zabela, Požarevac, Stolac i dr.) dobili su status regionalnog značaja. Stare ruševine u Boki Kotorskoj, Mamula i Kobila, služile su za sabiranje zatvorenika u neviđeno teškim uslovima življenja, pred transport na Goli otok. Režim koji je primijenjen na Golom otoku i u drugim logorima naručen je i isproban u centralnom

zatvoru Sarajeva, uz pomoć zatvorenika tri nacionalnosti, koje su bile već zavađene u minulom ratu, kao i dijela ustaša koji šu. tu izdržavali kaznu. Eksperiment se sastojao u tome da se između zatvorenika napravi konflikt ili „diferencijacija", kako su to „učitelji" zvali, podjelom na dvije grupe, od kojih jedna, uz pomoć zatvorskih vlasti i čuvara, teroriše i progoni drugu. Kada je sarajevski eksperiment uspio, moglo se krenuti dalje u njegovu primjenu. Sa prvim transportom na Goli otok dopremljena je nova obučena grupa zatvorenika. U njoj su, pored ustaša, bili prerušeni u kažnjenike i aktivni udbovci, koji su cio postupak provodili i kontrolisali. Prvi ispit položila je ova grupa na Otoku, pred upravnikom i ostalim osobljem policije, jula 1949. godine, kada je crnogorskosrpska grupa, njih oko hiljadu, koja je tu došla nekoliko dana prije, bila bukvalno masakrirana. U toj opštoj tuči zgažen je dr Blažo Raičević, ugledni Crnogorac i član Partije od 1920. godine, naočigled svih prisutnih i njegovog sina Dragana. Njegova smrt na Golom otoku označila je početak novog režima, pravog pakla koji će od tada biti uveden u svim logorima Jugoslavije. Za te metode u logorima Đilas je između ostalog napisao i ovo: „Funkcioneri bezbednosti su dobili zadatak da logoraše 'prevaspitaju' ali da sami 'izbegavaju' prinudu: i Tito se u svojim govorima hvalio, 'mi njih prevaspitavamo'. Ali takvi zadaci su neizbežno nametali i posebne, neisprobane metode."

130

Sa dijelom vojnih kažnjenika, koji su transportovani u postojeći logor Nova Gradiška, bilo je drukčije. Tamo su već bile ustaše na izdržavanju kazne, pa je oficire i generale JNA vojna policija predavala direktno njima u ruke, na iživljavanje i mučenje. Neobično je bilo to što su pojedine ustaše, medu novodošlim kažnjenicima, prepoznavali svoje gonioce iz rata. Tako je iznenada došlo do nevjerovatnog obrta: ustaše ponovo zlostavljaju komuniste, ali sada pod vlašću komunista.

Fizičko uništavanje ljudi u logorima teško je opisati. Interesantno je da su neke od primjenjivanih mjera na Golom otoku korišćene u Sremskoj Mitrovici prije rata, gdje su u međusobnom obračunu zatvorenici-komunisti - primjenjivali međusobni bojkot. Na Golom otoku je taj bojkot usavršen do te mjere da je njegova primjena predstavljala najtežu torturu robova. Posljedice su bile strašne. Đilas o preživjelim tamničarima kaže: „Malo ko, možda niko, nije se vratio s Golog otoka neoštećen, neunakažen, možda fizički i ne toliko koliko psihički i intelektualno: ogorčen, utučen ili upropašten"... Jedan od vođa batinaša iz bosanske grupe, predstavljen u logoru kao „kažnjenik" po liniji IB-ea (čije ime ne navodim, ali ga ima u golootočkoj literaturi), nakon „izdržane" kazne vratio se u Sarajevo, na dužnost šefa SUP-a grada! Ako nema dileme ko je i kako stvorio Goli otok i režim na njemu, ona postoji u tome: ko je i od kada znao sve o njemu, i u kojoj mjeri; šta se tamo radilo i koliko su zločini činjeni. Dobrica Cosić, još dok je Đilas bio živ i vrlo aktivan, sredinom osamdesetih godina, objasnio je šta je sve i kome pričao poslije svog povratka sa Golog otoka, u ljeto 1952. godine, gdje je po sopstvenoj želji, a iz literarnih ambicija, boravio oko mjesec dana. Naime, Ćosić je izjavio da je krajem ljeta i početkom jeseni 1952. godine pričao Đilasu o jezivim utiscima koje je doživio na

131

Golom otoku. Tu su bili prisutni V. Vlahović i V. Dedijer, a kasnije se priključio i Kardelj. Navodno, bili su tim vijestima svi iznenađeni kao da su prvi put čuli, i tako su reagovali. Đilas takođe piše o ovom slučaju. Ćosićeva i njegova priča bitno se ne razlikuju. Razlika je samo u godini kad se to dogodilo. Đilas, naime, misli da je to bio septembar 1953. godine, a Ćosić godinu

ranije. Đilas još navodi da je omogućio da Ćosić o ovome obavijesti Rankovića! Ako pretpostavirno da Đilas nije do tada znao, ovom prilikom bio je upoznat. Ne možda u svim detaljima, ali dovoljno da je mogao reagovati. Imao je i vremena da to učini, jer do njegovog političkog pada ostalo je više od godinu dana. Međutim, nema dokaza da je javno izrazio negodovanje ili neslaganje sa politikom represalija nad kažnjenicima, što znači da je ostao do kraja svoje službene karijere prema ovom pitanju ravnodušan. On to i sam potvrđuje mnogo godina kasnije kada kaže: „Goli otok me tištio i kao tema i kao savjest, dakako od mog razilaženja s Titom i ostalim vodećim drugovima, odnosno od mog kritičkog odnosa prema realnosti, a s tim i prema prošlosti"... Bilo je još nekih mogućnosti da Đilas sazna sve šta je trebalo da zna o Golom otoku. Njegov najbliži rođak, viši oficir UDB-e Veselin Bulatović, bio je sa najdužim stažom upravnik na Golom otoku, upravo u vrijeme kada su se vodile te najrafiniranije metode prevaspitavanja logoraša. Ostalo je nerazjašnjeno da li je bilo prilike i volje od strane Bulatovića da Đilasu kaže istinu. No i pored svega može se zaključiti da je Đilas i u ovom slučaju ostao dosljedan sebi, da ništa ne kaže što nije lično vidio ili učinio. Poslije boravka u septembru 1972. godine na moru u Boki

132

Kotorskoj, šetajući obalom, naspram Mamule i Kobile, gdje su boravili komunistički sužnji, melanholično je zapisao: ... „Tako se eto na obali mora sažaljevam nad sobom, što se nisam založio za stradalnike, kad je trebalo i koliko je trebalo. I što ove reči nisam napisao pre, nego sam utonuo u plavetne mirise Boke" ... ,,I nek moje reči, premda zakasnele, budu uteha meni i utamničenima, makar one ogorčile tamničare".

Ovaj tekst pod naslovom „More i tamnica" Đilas je prvi put objavio 1994. godine u knjizi „Pad nove klase". Voljeli mi Milovana Đilasa ili ne, moramo mu priznati da je bio izuzetna i po mnogo čemu osobena ličnost. On je jedini iz Brozove ekipe platio visoku cijenu za svoje uvjerenje i mišljenje. Na kraju, umjesto svoje ocjene o Đilasu na ovu temu, navešću jednu epizodu iz davne 1947. godine. Učio sam u beranskoj gimnaziji, dvadeset godina poslije Đilasa. Jednog dana, drug iz razreda, inače sinovac nekadašnjeg profesora srpskog jezika, Đura Pešića, donese notes-dnevnik, mislim iz 1927. godine. U spisku učenika kojima je predavao bio je i Milovan N. Đilas. To ne bi bilo ništa neobično da nije u rubrici srpskog jezika imao ocjenu 6. Iskoristili smo naredni čas profesora Milisava Marsenića, koji je bio savremenik tada već pokojnog profesora Pešića, i predavao francuski jezik istoj generaciji, da nam objasni kako je bilo moguće da se dobije ocjena šest, bilo iz kojeg predmeta? Profesor Marsenić, poslije kraćeg ćutanja i šetnje reče, da ni tada, kao ni danas, u srednjim školama, ocjena šest nije dozvoljena. To što je uradio kolega Pešić sigurno je zato što je Đilasa bilo teško ocijeniti.

133

3.PREGOVORI SA NEMCIMA Milovan Đilas: „Revolucionarni rat"(Književne novine, Beograd, 1991. godine str. 243-258)

U borbama oko Gornjeg Vakufa i Konjica zarobljeno je desetak Nemaca, među njima i major Šteker (Stecker) - okošt, onizak i dostojanstvenog držanja. S tim se začela i ideja da ponudimo Nemcima zamenu za naše uhapšene drugove, utoliko pre što su Nemci na to pristali u Livnu 1942. godine. Ideja je mogla poteći iz razgovora, od više nas -Velebita, Rankovića, mene, Tita. Ali Tito je ideju odmah razvio, odnosno - pristupio njenom ostvarivanju. Okupio je u „svojoj" vodenici kraj Rame prisutne članove CK - Rankovića, Pijadu i mene, i predložio da se Nemcima uputi pismo, preko zarobljenog majora Štekera, u kome bismo

134

ponudili, sem razmene, i postupanje s ranjenicima i zarobljenicima po međunarodnim konvencijama. Istaknut je zahtev da nas Nemci priznaju za „zaraćenu stranu". O tome je bilo reči već i pre sastanka CK: Članovi CK su ponešto znali o „zaraćenoj strani", a Vlatko Velebit, kao dobar pravnik, detaljno nas je u to uputio.

Na pismu je stajao pečat Vrhovnog štaba, ali ne potpis Titov, nego Terzićev. Ali bilo kako bilo, Nemci su jedino mogli shvatiti da je ponuda učinjena uz znanje i odobrenje najviše komande: oni su znali da je naš pokret centralizovan, a verovatno i da se Vrhovni Štab nalazi na Neretvi. Mi bismo bili zadovoljni ako bi Nemci prihvatili predloženo. Ali smo držali i da Nemci neće na to olako pristati, pa je pismo bilo stilizovano tako da pruža mogućnost pregovora. Taj sastanak CK je održan istog dana ili dan posle razbijanja četnika na Neretvi, tj. pošto je otvoren prolaz preko Prenja. Ali mi smo znali da time naše teškoće i nesigurnosti nisu prestale. Šta ako nam se Nemci navrzu i posle proboja, vezujući nam snage za odbranu ranjenika? A broj ranjenika samo u Centralnoj bolnici već je bio oko 4000 i pegavi tifus je široko zahvatio neke jedinice, uprkos budnosti i staranju saniteta: tifusavi su bili krajevi kroz koje smo prolazili, kuće u koje smo svraćali, proplanci na kojima smo se odmarali. I šta će u tom slučaju biti od našeg osnovnog plana učvršćivanja na jugu Srbije? Istopićemo se pre nego se za cilj uhvatimo... Uz to, četnici su bili za nas problem, više politički nego vojnički. Sta ako se iskrcaju saveznici i zateknu na širokim prostorima četnike, koji će im se u većini pridružiti? Pa i ako ne dođe do iskrcavanja, četnici se u savezu s okupatorima mogu

135

održavati dugo, možda do kraja rata, a potom, kao kraljevska vojska, naći podršku kod Britanaca... Začudo, od Nemaca smo dobili odgovor već posle dva-tri dana: pečat s orlom, potpis nekog majora i saopštenje da možemo odmah uputiti svoje pregovarače. Istog dana kada je stigao nemački odgovor - najverovatnije 9. marta 1943. god. - održan je još jedan sastanak, na kome smo bili jedino Tito, Ranković i ja. Trebalo je odrediti delegaciju i izraditi

taktiku prema hipotetičnim nemačkim ponudama. Tito je smatrao pitanje toliko delikatnim i odgovornim da je predložio mene kao člana Politbiroa: nikog nije ni bilo da stavi na to primedbu, a ni ja se nisam protivio. Nemački sam znao ipak toliko da sam mogao pratiti razgovor i kako-tako se sporazumevati - ni inače nismo nameravali raspravljati o Geteu i Kantu. Tito je takođe smatrao da treba da ide i jedan viši komandant - određen je Koča Popović, utoliko pre što je prilično znao i nemački. Učešće Vlatka Velebita u delegaciji se podrazumevalo: on se već pokazao veštim u razmeni Nemaca iz Livna, a tako dobro je znao nemački - iz porodice i sa studija u Beču - da su Nemci, u toku pregovora, pomislili za njega da je Bečlija. Taktika u pregovorima je, pak, jedino mogla biti okvirno određena, utoliko pre što se Tito nije upuštao u hipoteze i kombinacije. Nemci nisu smeli znati ni naš glavni cilj - prodor u Srbiju, ni prostor koji smo nameravali zauzeti - severnu Crnu Goru, Sandžak i delove Kosova i južne Srbije. Jer smo bili svesni nemačke osetljivosti na Srbiju, kao na centralnu balkansku oblast i narod sa snažnim antinemačkim i državotvornim osećanjima. Ali nešto uverljivo smo im morali pružiti: Sandžak je bio „najbezvrednije", jer najsiromašnije i najzabačenije tle, a četnici naš neprijatelj od koga su i Nemci zazirali, , uprkos tome što se već poodavno nisu s njima tukli, a ponegde - kao, eto, tu na Neretvi - čak i sadejstvovali.

136

Prema tome: Sandžak kao buduća partizanska teritorija, a četnici kao „glavni protivnik". P i t a n j e I t a l i j a n a , b u d u ć i d a s u ne m a č k i saveznici, trebalo je izbegavati, a u krajnjem slučaju postaviti oštro: budući da oni oružaju četnike i zajedno s njima se bore - sukobi s njima se ne mogu izbeći. Nije bilo reči o obustavi borbi između Nemaca i nas, ali - to se podrazumevalo. Iz Titovog gledanja i reagovanja je izlazilo: dok se raširimo i ojačamo –

do tada će i Nemci oslabiti, pa ćemo videti... Sve ovo nije tako decidirano zaključeno, nego je delom izlazilo iz same situacije, a delom iz izdvojenih Titovih misli. Ali - dovoljno da se sve to tako u mom saznanju uobliči... A ja ne bih suštinu ovih pregovora s Nemcima zasada objavljivao da ona stranoj javnosti već nije naširoko poznata.65 Štaviše, i neki jugoslovenski istoričari - medu njima i Vladimir Dedijer 1967. god. - interesovali su se za tok i sadržinu ovih pregovora. Jugoslovensko ćutanje samo doprinosi fami. A to ćutanje danas nema nikakvog razloga sem čuvanja idealizovane predstave o vođima jugoslovenske revolucije: kao da im nije dovoljno što su izvršili jednu originalnu - drukčija i ne može biti - revoluciju... Slagali smo se, kao i na prošlom sastanku, mada je Tito bio najmanje skeptičan. Ja sam pripitao: Šta će reći Rusi? - Tito je skoro ljutito uzvratio - ljutit na Ruse, a ne na mene: Pa i oni najpre misle na svoj narod i svoju vojsku!... To je bilo prvi put da je neko u Politbirou, i to baš Tito, tako decidirano iskazao različitost od Sovjeta - različitost ne u ideologiji, nego u životu. Veoma mi se svidela Titova reakcija: da, bilo mi je jasno da smo se počeli razlikovati od Sovjeta u veoma osetljivom, najosetljivijem pitanju, ali koje je za nas bilo životno... 65

Najobimnije iz „Tito, Mihajlović and the allies" od Waltera R. Robertsa, New Brunswick, 1973, str. 106-112

137

Jer da me neko upitao, tada, da li se to naše odvajanje od Sovjeta slaže s ideologijom, odgovorio bih: Pa, naša borba je takođe prilog učenju marksizma-lenjinizma. - Drukčije rečeno: dok god se život „uklapa" u ideologiju, dok god ideologija omogućuje plodonosne orijentacije - ideologija je živa... Povrh svega, Tito je već imao i odgovor Moskve. Naime, kad i pismo Nemcima, upućena je i depeša Moskvi, spominjući jedino razmenu zarobljenika.

Ali i Moskva je ovog puta bila ažurna i pronicljiva i odmah gnevrip uzvratila, u stilu: Zar vi koji ste bili uzor porobljenoj Evropi, zar vi koji ste sve dosada pokazali takav heroizam ... da obustavite borbu s najljućim neprijateljima i čovečanstva i vašeg naroda!... Sutradan nam se pridružio i Koča Popović, pa je održan i sastanak delegacije s Titom, ali na kome se u pojedinosti ulazilo manje nego i na sastancima članova CK. Tito je pošao k Neretvi 10. marta uveče. Bili smo obavešteni da su Nemci tog istog dana ušli u Prozor: naši zaštitni delovi su se već prebacivali preko Rame i naša teška oruđa - haubice i tankete zarobljene od Italijana, već su, pre toga, bili oštećeni i survani u reke. Nas trojica smo prenoćili u mlinčiću. Čim se obdanilo, 11. marta 1943. god., krenuli smo ka Prozoru, s belim barjačićem na štapu: poslednji naši delovi su već bili prešli Ramu i drveni most na Rami već je goreo, a Druga proleterska je već bila prešla Prenj: tog dana je rasterivala četnike oko Boračkog jezera. Od mlinčića do Prozora ima dvanaestak kilometara, autocestom uz rebrasto brdo. Išli smo bez žurbe, ali napregnuti - očekujući da ćemo svaki čas naići na Nemce.

138

Ali Nemaca ni od korova. Niti ikakvog šuma i pokreta... Spopadale su nas zebnje: A šta, ako naiđemo najpre na ustaše? - Dogovorili smo se i za taj slučaj: pokazati nemačko pismo, izblefirati ustaše da se radi o stotinama zarobljenih Nemaca i da oni znaju za naš dolazak. Ali nismo bili uvereni da bi ustaše o tome vodili računa, nego nas, radije, poklali za svoj račun. Usput smo se, od nevolje, šalili pa tako „insistirali" da Velebit nosi belu zastavu kao najniži po rangu...

I tako smo, ne srevši ni žive duše, stigli do Prozora. Ukraj kućice na steni - valjda negdašnjoj tvrđavici, primetili smo nemačkog stražara: on je ušao u kućicu - shvatili smo da telefonira komandi o našem dolasku i to nas je smirilo. Čim smo stigli među prve kućice, porušene i pogorele, iza njih je iskočilo desetak Nemaca s naperenim mašinkama i oficir koji nas je oštro - mnogo oštrije nego smo očekivali - upitao ko smo i šta hoćemo. Velebit mu je pružio pismo, dok su nam vojnici oduzimali pištolje. Čim je oficir pročitao pismo - izraz mu se smirio i naredio je vojnicima danam oduzmu metke, ali vrate pištolje: po međunarodnom pravu, kao što smo to već znali i bez Velebitovih objašnjenja. Nemci su nas opkolili sa svih strana i krenuli uz glavnu ulicu. S leve strane, u zidovima porušene kuće, ustaše, pocepani, poluuniformisani, delili su doručak. Zastali smo za tren - ne sećam se već zbog čega, dok su nas ustaše začuđeno gledali, a jedan je pokazujući glavom na mene, dobacio: Ala ovaj ima dobre cipele!... Oficir nas je uveo u neku kućicu, s desne strane, i postavio stražu. Tu smo se zadržali oko jedan sat, pa nas je jedan drugi oficir izveo, povezao nam oči i smestio nas u automobil. Još uvek smo napregnuti, mada već i radoznali. Protutnje često kamioni, progrme katkada tenkovi: mnogo glasnije jer ih ne vidimo -

139

kao da se survavaju gvozdena točila. Razgovaramo malo, čak nerado. Mada Nemci prodiru u prazninu, ipak je neugodan tutanj kojim to čine. A Koča ne može da odoli vlastitom cinizmu: Divota! Mi smo već izmakli, a oni uvaljuju dve divizije u dolinu Rame, toliko usku da će biti potrebno više vremena i domišljanja kako da ih izvuku... Nismo bili iznenađeni kad se auto s nama zaustavio u Gornjem Vakufu, jer smo po usponu

znali kuda idemo. Skinuli su nam poveze i odmah nas uveli u omanju kuću, levo od ceste. Izveli su nas uz drvene stepenice i otvorili pred nama vrata u sobicu: za stolom je sedeo nemački general-lajtnant, komandant 717. divizije, koju smo nedavno potisli. Bio je u ispeglanoj, novcatoj uniformi, tek izbrijan, rumen i prosed pedesetogodišnjak, odnegovanih manira: iz objavljenih dokumenata sada saznajem da se zvao Benigmus Dipold. Nije se rukovao s nama, ali nam je s hladnom učtivošću ponudio da sednemo spram njega, na stolice unapred pripremljene. General je odmah naglasio da on nije nadležan da pretresa pokrenuta pitanja, ali će nas saslušati i obavestiti. Razgovor s generalom je tekao nešto više od sata, i bio je škrt i nategnut, budući da je on želeo da dobije što više, a da ne ponudi ništa. Na kraju - bilo je oko 11 časova, jer posle toga smo dobili ručak - general nam je saopštio da ćemo morati pričekati odgovor nadležnih vlasti. I opet se nije rukovao, mada je bio manje suzdržan. Smestili su nas pedesetak metara odatle, u prizemnu kućicu s desne strane, u sobicu s tri prosta kreveta, zastrta ćebadima: u Gornjem Vakufu se nije moglo ni naći boljeg smeštaja - ni generalov nije bio mnogo bolji. Time smo prešli u nadležnost vojne obaveštajne službe (Abvera): takvom nečem smo se i nadali, mada bismo više voleli da smo

140

ostali pod vojskom. I odmah su nas opsela dva obaveštajna oficira, ali više zbog radoznalosti nego što su nastojali da iskuče neku tajnu - u tom pogledu su se držali korektno i nenametljivo. Nisu se upuštali ni u naše zahteve. Prvi put su dolazili u dodir s visokim partizanskim starešinama i bili smo im zanimljivi načinom mišljenja, argumentisanja, mentalitetom. I oni su nama bili zanimljivi, utoliko više što su odudarali od naše predstave o nemačkim oficirima kao borniranim Šovinistima ili fanatičnim rasistima.

Jedan je bio kapetan, vitak i veoma lep, a drugi, držim, major, pokrupan i grubog lica. Oni su, dakako, pazili da se previše ne zadržavaju s nama, a mi da njih ne izazivamo napadima na nacizam. Ali ni mi ni oni nismo skrivali mišljenja: oni su čak bili defanzivniji, budući su već bili zabrinutiji za Nemačku i nemačku vojsku, nego za Hitlera i nacizam... i ono što je bar mene najviše iznenadilo u toku svih tih pregovora, bilo je što su se u nemačkoj vojsci slabo opažali nacistička ideologija i nacistički mentalitet. Nemačka vojska nije nimalo ličila na automatizovani, nemisleći ljudski stroj. Meni se nije učinila ni izdrilovanom, a odnosi starešina-vojnik su bili čak srdačniji nego u drugim vojskama: niži oficiri su jeli s vojničkog kazana, bar tu na bojištu. Štaviše, nije izgledala ni osobito organizovana, a nikako nije bila slepo poslušna. Njena borbenost i homogenost poticale su ih drugih - nacionalnih i životnih, pa tek iz nacističkih izvora... Ljudi kao i drugi, nesrećni što ih je lanac zbivanja uvalio u rat, ali rešeni da pobede - da ne zapadnu u novi, još gori poraz i sramotu... Dogovorili smo se da jedino Koča kaže svoje pravo ime: budući se predstavio kao komandant Prve divizije, nije imalo smisla da krije ime, jer su ga Nemci verovatno već znali preko zarobljenika. Velebit je jedino izmenio svoje

141

prezime u Petrović, a ja sam uzeo obično ime, ali koje je bilo ime davnašnjeg, ne mnogo poznatog crnogorskog junaka Miloša Markovića. Velebit je krio ime zbog bojazni od represalija nad njegovom porodicom, a ja - preveć odgovorna ličnost ako se to otkrije i preveć primamljiv zatvorenik za Gestapo, ako se Nemci reše na neverstvo... Kasnije, kad smo Velebit i ja otišli u Zagreb na pregovore, ja sam odobrio Velebitu da kaže svoje pravo ime i poseti porodicu... Nemci su nas u Gornjem Vakufu iznenada slikali, ali ja sam se zaklonio. A kad smo potom Velebit i

ja stigli u Sarajevo, primetili smo jednog znanog dezertera u hodniku nemačke komande: pokušao sam da se zaklonim. Ubeđeniji sam da me video nego da nije, ali izgleda da nije odao moje ime, valjda zbog toga što ga nisu ni pitali ili je držao da sam zarobljen. Tako je moj pseudonim ostao neidentifikovan sve do Robertsove knjige.66 Pre toga je jedino Vladimir Dedijer u trećem izdanju svog „Dnevnika", 1972. god., spomenuo da sam ja bio s Velebitom u Zagrebu: time je, u stvari, otkriveno moje ime i moje učešće, ukoliko to već nije bilo učinjeno na drugi način... Ali nemačke oficire u Gornjem Vakufu nije zavarala Kočina autentičnost ni naše mistifikovanje: kad sam im rekao da sam intendant divizije, „grubi" major je primetio, s izazovnom ironijom: Taj im je komesar!... - A 14. marta izjutra, oba oficira su se pojavila sa srdačno-ironičnim izrazom i čestitali Koči rođendan. Koča se, bogme, nije zbunio, nego zahvalio i dodao: To vam je bar lako bilo utvrditi: beogradska policija ima odavno moj dosije... Ne mački of iciri su s preziro m govor i li o četni cima i do mobrani ma. O ustaša ma - da su surovi i da nema ju iskustva i i stinske vojničke or ganiz acije: mi s mo se s tim slagali, d odaj ući da se ustaše b ore kao oni ko ji s u 66

„Tito, Mihajlović and allies", New Brunswick, 1973. god

142

sebe učinili očaj nici ma. Upitali s u nas: Otkud va m onolike ha ubice? - Uzvratili s mo da s mo i h otel i Italijani ma. A oni , s vragol asto m i ronijo m: Pa da, a ko me bi dr ugo! Na ši dragi sav eznici!. .. Obojica su se borila na istočnom frontu. Nisu imali baš visoko mišljenje o Crvenoj armiji „Grubi“ major je rekao: Predavali su se u masama. četrdeset prve - žešćih otpora jedino kod izolovanih, manjih jedinica. - Ali „lepi" kapetan je dodao, coknuvši; Sibirske divizije, pod Moskvom, bile su sjajne - tukle

su se do zadnjeg metka... - „Lepi" je imao pantljiku na reveru: za ranu, dobijenu pod Moskvom... Poraz kod Staljingrada ih je tištao, mada su i pred sobom umanjivali njegovu težinu: Pa šta? Izgubili smo dvesta, trista hiljada vojnika, dok su Rusi gubili u pojedinim operacijama po čitav milion!... I na naše argumente da to nije isto - da je do Staljingrada došlo posle godinu i po rata, na tuđem tl u i kad već nema iznenađenja - odgovorili su da niko nema monopol na ratnu sreću. Afriku su smatrali sporednim ratištem, mada se kod njih osećala zebnja od američkih potencijala. A kad smo im rekli da nas čudi neizvesnost napada na Sovjetski Savez, uzvratili su: Do toga je moralo doći - Rusija bi napala čim bismo se jače angažovali na Zapadu... - Mi nismo pobijali takvu mogućnost, nego - da nema pobede na Istoku, pa zato ni kompromisa na Zapadu... Mada su govorili o nemačkoj pobedi, dobijao se utisak da se uzdaju u ishod koji ne bi bio poraz za Nemačku. A kad bismo pokušali da im dokazujemo bezizglednost Nemačke, uzvraćali su: O tome drugi misle... - Ali nijednom nisu rekli: Fihrer misli za nas!... Imali su visoko mišljenje o borbenosti i disciplini partizana. Ali su se užasavali našeg rata. „Lepi" je rekao: Pogledajte šta ste učinili

143

od svoje zemlje! Pustoš, paljevine! Žene prosjače na ulicama, tifus hara, deca umiru od gladi. A mi hoćemo da vam donesemo ceste, struju, bolnice... - Mi nismo poricali zaostalost Jugoslavije, ali smo dodavali: Ipak se nekako živelo - sve dok Nemci nisu napali Jugoslaviju. I možda biste vi dali ceste i struju, ali - da biste mogli odnositi naše rude i hranu... Mi smo im dokazivali bezizglednost, besmislenost njihovog ratovanja protivu nas. Ja sam obrazlagao: Mi ne možemo biti poraženi: Čak i da uništite našu grupaciju, što smo već izbegli, mi bismo je

obnovili negde drugde, a postoje i druge neunište-ne... - A Koča: Ja mogu kroz vaše redove da provučem svoju diviziju kad god hoću - eto, noćas ako hoćete! - „Grubi" major: Da, tako je lako ratovati: komad hleba i nešto metaka u torbu pa - u planinu! Koča: ako hoćete, možemo da se promenimo: mi tenkove i motorizaciju, a vi... - Nikada! Nikada se vi nećete toga dograbiti! - povikao je „grubi"... Hrana je bila dobra, vojnička. Dobili smo i cigarete. Nudili su nas i pićem, ali mi smo to odbili. A posluživao nas je Hrvat, mladić iz Vražje divizije, stideći se i da nas pogleda, a kamoli da s nama razgovara. Da li je to bilo slučajno, ili su Nemci hteli da nam predoče podvojenost i zakrvljenost unutar naših naroda? U Gornjem Vakufu smo ostali - ako se dobro sećam - do 14. marta, čekajući pregovore. Ali odgovor nije stizao i zaključili smo da se Koča vrati, što je on učinio istog dana. Istog dana, potom, stigao je i nalog da dođemo u Sarajevo. Vratili su nam metke, s tim da ih ne stavljamo u šaržere. Velebit i ja smo se oprostili skoro srdačno s oficirima i vojnim autom otputovali u Sarajevo. U Sarajevu su nas Nemci smestili u stan lepuškaste i tamnopute tridesetogodišnje gospođe, Srpkinje i - ako se ne varam - supruge zarobljenog oficira. Gospođa nas je primila ljubazno, skoro kao

144

svoje, premda je bila bliska s nemačkim oficirima koji su kod nje i stanovali. Mrzela je ustaše, a u nama videla ne baš pametne Srbe, ali Srbe. Njen stan je bio na obali Miljacke, namešten skupo i neukusno. Ali je bila odlična kuvarica - kao mahom Srpkinje. Sutradan su nas odveli u nemačku komandu, smeštenu u zgradi „Konak". Tu treba da je bio štab generala, kasnije feldmaršala Aleksandera Lera. Ali nas su odveli u odeljenje ,,1C", tj. u Abver, gde nas je primio neki major ili potpukovnik. Razgovor je bio informativan i suzdržan s obe strane - oni su

više pitali, a mi nastojali da što manje kažemo. Kretali smo se u okviru utvrđenih stavova. Nemci nisu ništa čvrsto obećali, sem da će menjati zarobljene Nemce za zatvorenike, čiju listu smo predali već u Gornjem Vakufu. Ali atmosfera nije bila preteča, čak ni odbojna. Već tada su Nemci zahtevali da se odmah, pre ikakvog dogovora, obustave diverzije na pruzi Zagreb-Beograd. Ali mi se na to nismo obavezivali, vezujući sve za priznanje prava zaraćene strane. Utisak naš je bio da je to tek početak razgovora, a takvo je bilo i držanje Nemaca. Ali kod Nemaca je opet došlo do zastoja. Iz njihovog držanja se dalo zaključiti da ni oni ne znaju kad bi se pregovori mogli nastaviti. Ja sam rešio da se vratim i ostavim u Sarajevu Velebita - da me izvesti ili da dođe - ako pregovore treba nastaviti. A budući da su Nemci insistirali da im vratimo majora Štekera i zarobljenike, obećavajući da će nam dati naše zatvorenike čim ih sakupe - rekao sam im da pođe jedan Nemac sa mnom, pa ćemo im dati nedvosmislen odgovor. Ja sam pošao iz Sarajeva ka Konjicu, u polukamionu, koji je vozio jedan podoficir, određen da prihvati majora Štekera. Podoficir je bio onizak, na izgled pritup, a govorio je nerado i nekim neknjiževnim dijalektom - možda jugoslovenski „Švaba". Put džombav, zemlja opustela kao kud su vojske prošle. Ali smo

145

putovali bez smetnje, a podoficir je u Konjicu dobio obaveštenje o sektoru gde sam ugovorio s Rankovićem i našim štapskim oficirima da ću preći. To je bilo na 4-5 kilometara južno od Konjica - Nemci su držali cestu, a naši visove, i ja i narednik smo se odmah odvezli tamo. Na cesti su se Nemci zaklanjali iza tenkova, a tamo su doneli i jednog ili dva ranjenika. S šiljatog visa su partizani pucali kratkim rafalima i meci su zviždali unaokolo, pa smo zastali ispod podzida. Narednik je ukratko objasnio oficiru našu misiju i -

dok su nas vojnici radoznalo gledali - ja i on smo potrčali preko njive nad putem. Gore, kroz žbunje, k vrhu su se privlačile grupice Nemaca. Mi smo opet potrčali do iduće podzide. A onda je naletelo nekoliko „štuka", zaokružilo i zaoralo oko vrha i, u sunovratima, počelo da ga zasipa bombama i rafalima. I baterija s desne obale Neretve je nastavila tući vrh. Vrh kao da se zaljuljao u zračnoj visini, a Nemci su jurišali u njegovu zadimljenost. Bio sam skoro ravnodušan, iako mi nije silazilo s uma da tamo ginu moji drugovi. Ali kad su se „štuke" spuštale u dolinu i ljuljanjem s krila na krilo, jedna za drugom, pozdravile svoje trupe - spopala me gorka zavidljivost. Nemci su, očito, bili oteli vrh, jer se pucnjava stišala. Narednik i ja smo se počeli peti uz strminu neometani rafalima. Stigli smo i dva Nemca - jednome se s leđa odmotavao telefonski kabl. Na vrhu je bila zasela nemačka desetina, zaklonjena iza stena. A na zapodinjku ispod nje mrtav mladić - partizan, u novcatom italijanskom šinjelu, vunenim seljačkim čarapama i gumenim opancima - slika naših zanosa, pobeda i zaostalosti: zbačeni jurišem, partizani nisu uspeli da ga odnesu. Odmorili smo se, popušili cigarete. Nemci su nas primili mirno, kao da nisu maločas proživeli okršaj. - Nisu nas

146

sačekali: da nije bilo „štuka", -dobili bismo i mi svoje... pričali su kao o svađi u krčmi ili na vašaru. Promolivši se, osmotrio sam okolinu: kamena dolina, s retkim žbunjem, oivičena na vidiku povijarcem. Gde su partizani? - pitao sam nemačkog starešinu, pokušavajući njegovim durbinom da otkrijem naše zaštitnice. - Tamo! - razvlačio je on rukom prema povijarcu. Bilo je oko 3 posle podne - i previše da se zadana prebacim do svojih. Počeo sam da zovem: Drugovi! Ne pucajte! Ja sam partizan, dolazim s

pregovora! - I tako iz nekoliko puta glasno i razgovetno. Otud ni glasa, ni kreta. „Mom" podoficiru sam rekao da ostane u zaklonu - da partizani ne bi posumnjali, videći me s Nemcem. Izišao sam iz zaklona i krenuo k svojima. Ali posle petnaestak koraka grozd metaka se sručio ulevo kraj mene. Počeo sam da vičem: Ne pucajte! Ja sam partizan! - Odgovor: dva kratka rafala i strkotine kamenja svukud oko mene. Povratio sam se, žurno ali ne trkom, u zaklon. I opet zvao. I opet izišao. I opet su me vratili rafali sasuti u stenje oko mene. Dok sam se vraćao u zaklon, nemački vojnik, u kacigi i marcijalnog izgleda kao s plakata, mi je dobacio: Mogli biste da se pripazite oni su vrlo dobri strelci... - Možda sam tada najbliže bio pogibiji, ali nisam ni u jednom trenutku osećao opasnost bar ne onu refleksnu, na koju se reaguje naglim skokom ili padom... Ranković mi je kasnije tumačio kako je došlo do toga: jedinice su se smenjivale, pa komandant jedne nije preneo komandantu druge nalog da ću na tom sektoru preći... Nije mi preostajalo nego da se probijam noću - bar me neće moći gađati tako sigurno. Sačekao sam prvi mrak i krenuo s narednikom. A čim sam počeo da se uspinjem ka povijarcu, povremeno sam vikao: Drugovi, ne pucajte! Mi smo partizani!

147

Već sam bio pri vrhu kad me zaustavio oštar, neočekivano blizak povik: Stoj! - Kazao sam da sam delegat Vrhovnog štaba. A glas, neizmenjen: Ruke uvis! Jedan napred, ostali stoj! Bio je to niži staresina Pete brigade - prepoznao me, upalivši bateriju. Objasnio sam mu da menjam zarobljenike i pozvao narednika iz mraka. - Umalo me niste danas ubili! - prebacio sam mu. A on, skoro ravnodušno: Mitraljezac, šta on zna ko je! U štabu bataljona su me obavestili da je komandant brigade Sava Kovačević napred, nedaleko.

Savu sam zatekao raskomoćenog kraj ognjišta, za večerom. Saopštava mi: Vrhovni štab mora da je već negde kod Boračkog jezera... - I najednom, lukavo se smejući: Nemojte vi, počem, da nas izmirite s Njemcima! - Uhvaćen, zbunjen, ipak odmah prelazim u napad: Nemoj da mudrijašiš! Valjda imaš poverenja u CeKa! Radi se o izmeni zarobljenika, o neubijanju ranjenika... - A Sava: Imam povjerenja! Ali se vojska taman okalila na Njemcima. I Njemci su naši najveći dušmani... Ali i Nemac narednik je dobio kod Save dobru večeru, pa smo on i ja produžili, prestižući duge nizove boraca i ranjenika. Putovali smo čitavu noć. Jutro nas je zateklo na usponu od Bijele ka Boračkom jezeru. Desilo se da smo sustigli grupicu iscrpljenih mladića, tifusara. Jedan se zateturao i priseo uz stablo. Prišao sam mu, hrabreći ga da produži. On me pogledao i - umro; takvi slučajevi su se tih dana, a i kasnije, češće događali. Ako mi je bilo krivo što Nemac vidi naša stradanja, ponosio sam se što ga zadivljuje naša rešenost. Dok smo se spuštali ka Boračkom jezeru, naletele su „štuke". Sklonili smo se s puta pod bor, mada je meta bila na drugoj strani verovatno most na Glavatičevu: urlanje „štuka" je, učinilo mi se, jače impresioniralo Nemca, jer mi smo na to već bili, obikli. Kraj vrha Jezera sam naišao na majora Štekera i tu ostavio i

148

podoficira. Šteker nije znao kod koga i kud idem: Tito i Vrhovni štab bili su visočije - kod jedne stene duboko u šumi. Tito se obradovao kad me ugledao. Ispričao sam mu, ukratko, o pregovorima: nema čvrstih obećanja sem za razmenu, ne bi se moglo reći da su Nemci neskloni daljim razgovorima, ali traže kao preduslov obustavu borbi u Slavoniji. Tito se dvoumio: Ha, znao sam ja šta njih svrbi! Ne možemo mi

na to pristati dok god oni ne obustave napade na nas... - Tu je od članova CK jedino bio Ranković: zaključili smo da se razgovori nastave. I ništa drugo, ništa konkretno, jer Nemci nisu ni u jednom političkom pitanju izneli svoj određen stav. Jedino, budući da sam ja bio ubeđen da će nam Nemci izručiti naše zatvorenike i da bi puštanje majora Štekera i ostalih zarobljenika bilo primljeno kao znak naše „dobre volje" - Tito je odobrio da se to odmah učini... Majora Štekera i „mog" narednika smo istog dana ili sutradan uputili za Konjic. S ostalih desetak zarobljenika - više ih nije ni bilo, nismo tako postupili, jer nisu bili prikupljeni... A kako su Nemci postupali s vama? - upitao je Tito. Korektno, vrlo korektno - odgovorio sam. - Da, izgleda da je kod nemačke vojske ostalo nešto od viteškog duha - protumačio je Tito. Pričao sam Titu i ostalima o utiscima i doživljajima - sve do posle podne, kad je Tito trebalo da produži ka Glavatičevu, a ja se povratim u Bijelu, da čekam poruku od Velebita. Titova žena Herta Has, s kojom je bio pre „Zdenke" i koja mu je rodila sina uoči rata, bila je uhapšena i nalazila se na spisku zatvorenika koje smo tražili od Nemaca. Tito se u razgovoru tri-četiri puta vraćao na njeno oslobađanje. Očito ga je tištala njena sudbina i uzbuđeno je insistirao: Sada je najvažnije da drugaricu dobijemo!

149

Učini sve da je oslobodimo!... U Bijeloj sam čekao 4-5 dana, a za to vreme su se tu skupili i zarobljeni Nemci. Borbe su se i dalje vodile, mada ne tako oštre - Nemci nisu imali gde da se razviju, a naši manji delovi jedino su štitili povlačenje ranjenika. I Bijelu su Nemci bombardovali dok sam tamo bio. Tu sam se ponovno sreo s Mitrom. I čuo kako su Nemci, tih dana, u nekom selu zatekli naše ranjenike i umesto da ih po običaju

pobiju - delili im cigarete i čokolade: neke vajde od pregovora je već bilo. Jednog sutona, dok se delila večera - treba da je to bilo 23. marta 1943. god., u Bijeloj je nastala strka: Nemci! - Ali neko je saopštio da nose belu zastavu i viču: Ne pucati! Parlamentari!... Setio sam se da su to Nemci koji su došli po zarobljenike, stišao uzbunu i izišao na cestu. Nemci su već stajali pred susednim kućama. Bio je tu i Koča Popović i prokomentarisao, cinično: Eto, kako moja vojska drži straže! Sreća što to Nemci ne znaju... Nemački oficir je doneo i poruku da ja idem za Sarajevo. Zarobljenici su već čekali. Jedan je bio teško ranjen i, pridignuvši se s nosila, ozareno je promucao: Samo kad vas vidim! - A oficir je kleknuo kraj njegove glave i, milujući ga po licu, ganuto zborio: Sada će, moj kamarade, sve biti dobro! Ne brini, sve će biti dobro... Nemci su poneli ranjenika i zaputili smo se u Konjic. U Konjicu, u krčmi slabo osvetljenoj gašnjačom, nazirem za stolom bradata lica, smračena oko čokanja rakije. Ali Nemci se nisu na njih obazirali: seli su me do šofera u kamionu i krenuli za Sarajevo. U Sarajevu sam zatekao Velebita i Hansa Ota - inženjera koji je kao zarobljenik u Livnu aranžirao prvu razmenu između Nemaca i

150

partizana, u jesen 1942. god. Sutradan smo krenuli za Zagreb - do Broda, ako se dobro sećam, automobilom, a odatle zastraženim kupeom, zajedno s Hansom Otom. Obnovivši poznanstvo, Hans Ot i Velebit su razgovarali prilično otvoreno, ali ne napuštajući taktičnost. Ja sam, pak, bio otvoreno „netaktičan"': isticao sam da ceo svet, sem Nemaca „Glajšaltovanih" Gebelsovom propagandom, već vidi slom Nemačke. Hans Ot se dovijao da iznađe razloge kako sve baš i ne mora biti tako, i time samo potvrđivao naš utisak da ni on ne veruje u pobedu Nemačke.

Štaviše, iz tog dugog razgovora s Otom u vozu, dobili smo i utisak da se u višim slojevima Nemačke, naročito među oficirima, već javlja neuverenost i negodovanje. Otu se u jednom trenutku otelo čak: Hitler je manijak!... - Da li je Ot pripadao aktivnim opozicionim strujama? I da li je bio blizak s Glajze-Horstenauom, nemačkim generalom za Hrvatsku, o kome se posle rata pričalo da je bio protivu Hitlera? Ne znam, a to je tada bilo i sporedno. Ot je bio običan inženjer, slučajem ubačen u odnose Nemci -partizani: i sam nezadovoljan, on je najverovatnije bio prenosnik kritičkog rezonovanja nemačkih šefova u Hrvatskoj i negodovanja u višim slojevima Austrije i Nemačke... Ota su, inače, jugoslovenski obaveštajci na kraju rata dovukli, nekako, u Jugoslaviju, ali ne zbog neke njegove krivice, nego iz vlastite sumnjičavosti da bi on mogao znati eventualne nemačke obaveštajce bliske partizanskim vrhovima. Ranković mi je usput ispričao da od Ota nisu doznali ništa, iako je u zatvoru ostao sve do svog tužnog skončanja... Ali Ot je bio najpodesniji da preko njega dejstvujemo za oslobođenje Titove bivše žene Herte Has. Ot se žalio da ustaše daju lažne podatke o zatvorenicima koje mi tražimo, tako da Nemci moraju preko svojih agenata da vrše proveravanja: to je bio slučaj i s Hertom. Velebit je o Herti već bio govorio s njim, a ja sam to toliko

151

zaoštrio da me on upitao, najzad: Pa zašto toliko insistirate na njoj, kada ona nije visoki funkcioner? - Sinulo mi je da će najbolje biti ako budem poluotvoren: Sentimentalni motivi: ona je devojka jednog našeg komandanta. - A, onda razumem - složio se Ot... - Nemačke službe su već znale da je Herta po ocu folksdojčerka, ali im je to bilo svejedno, budući da je bila komunistkinja. I Ot je obećao da će Herta biti pronađena i zamenjena: tako se i dogodilo...

Nemci su nas smestili u neku svoju ustanovu -na Zrinjevcu ili blizu Zrinjevca, u sobu hotelskog tipa. U toj zgradi su i vođeni pregovori - treba da su otpočeli 26. marta, sutradan po našem dolasku. Budući da smo se dosađivali - ponudili su nam da idemo u bioskop, pa smo jednom išli, dakako s nemačkim pratiocem. A Velebit je pošao u posetu roditeljima. Ako se tačno sećam, bila su dva sastanka. Nemački pregovarači, na čelu s pukovnikom retke plavkaste kose, više sličnom diplomatskom činovniku nego oficiru, i dalje su držali pregovore na niskom nivou: mi to nismo očekivali i to je u mojim očima umanjivalo značaj pregovora. Na tim pregovorima je učinjen napredak ka primirju: Nemci su nama stavili do znanja da će obustaviti operacije, čim mi obustavimo diverzije na vozove u Slavoniji. Ali nikakav sporazum nije potpisan ni tada, ni kasnije. Nikada nije bilo govora o tome da bismo dobili oružje ili ma kakvu pomoć od Nemaca. Ni obustavljanje borbi protivu ustaša nije pretresano. Mi smo se ponašali tako kao da na ustaše, kao svoje unutarnje neprijatelje, „polažemo pravo" kao i na četnike. Ali ih nismo isticali kao „glavne neprijatelje", budući da su ih Nemci trenutno smatrali „svojima". Ako bi Nemci spomenuli stav prema ustašama, izgovarali

152

smo se time što ustaše ubijaju naše ljude, masakriraju Srbe i slično, i da zbog toga nije mogućno obustaviti borbe protivu njih. I Nemci su izbegavali pitanje Italijana. Ili nisu ni stigli da to postave: pregovori nisu ni ušli u detalje, nego su se vrteli oko opštih stavova. Nismo se sustezali od izjave da bismo se tukli protivu Britanaca, ukoliko se iskrcaju: takve izjave nas nisu obavezivale, jer se Britanci još nisu bili iskrcali, a i držali smo da bismo se morali s njima boriti ukoliko bi - kao što se još uvek dalo zaključiti

iz njihove propagande i zvaničnih izjava - rušili našu vlast, odnosno pomagali uspostavu četničke vlasti. I opet je došlo do odugovlačenja i nejasnoća kod Nemaca. Saopštili su nam da su tražene zatvorenike prikupili u Sarajevu, pa je i to bio dobar razlog da krenemo k Vrhovnom štabu. Stigli smo u Sarajevo 30. marta izjutra - držim da je i Velebit bio sa mnom. Nemci su nam rekli da se neki naši zarobljenici iz nedavnih borbi njihova imena nisu na našem spisku - nalaze u vojnom zatvoru i da će nam ih ustupiti. Pošao sam tamo - u kasarnu bivše oficirske škole. Na hodniku sam progovorio s Nemcem i, najednom, u devojci koja je ribala patos, otkrio Lenku Jurišević, blisku drugaricu moje sestre Dobrane, iz vremena boravka moje porodice u Bijelom Polju. Doviknuo sam joj da se spremi jer da je razmenjena. Ona se mokrim rukama obesila o moj vrat i zaridala na mojim grudima. Nemačkom oficiru su zaiskrile suze, dok sam ja Lenku smirivao... Posle, na putu k našima, pričala mi je da je pomislila, kad je čula moj glas, da sam i ja zarobljen i da su partizani uništeni. To mi je bio najteži trenutak u životu: nisam mogla da poverujem, a čujem, vidim... Lenka je bila veoma hrabra: Nemci su je, premorenu, iznenadili na spavanju i zarobili. Lenka je pred kraj rata poginula: valjda je i zbog toga sećanje na nju danas toliko ganutljivo...

153

Posle ručka zaputili smo se sa razmenjenima - bilo ih je petnaestak: nekoliko više nego razmenjenih Nemaca - kamionom za Trnovo. U Trnovu smo zastali - da dobijemo podatke o položajima. Domobranski oficir je dao podatke Nemcu i nama. A ja sam, uzgred, ubeđivao domobranskog oficira da pređe na našu stranu. On se najpre čudio, a zatim izjavio: Nije to tako jednostavno - pod ustaškom smo kontrolom... Produžili smo kamionom još desetak kilometara, a zatim peške. Među razmenjenima je bio i Ivo

Frol, književnik, kojega sam poznavao odranije. U zanosu, pričao je, da su ga iz Jasenovca ustaše predale Nemcima u Zagrebu verujući da ga ovi traže radi istrage. Kad su ustaše doznali o čemu se radi, ustaški oficir mu je dobacio: Naći ćemo se da se pogledamo preko nišana! - A nemački oficir ga je na putu za Sarajevo ubeđivao: Ne trebate da brinete, gospodine profesore: partizani nisu banditi, imaju štamparije i škole, kod njih vlada red... Tita i Vrhovni štab sam našao u nekom selu nedaleko od Kalinovika. Referisao sam Titu, a on kao da već nije bio onoliko zainteresovan: Nemci su, u stvari, već bili obustavili progonjenje, a naše jedinice, izvojevavši na Treskavici mučnu pobedu i nad četnicima Pavla Đurišića, prodirale su u Hercegovinu i ka Crnoj Gori i Sandžaku. No odmah je odobrio povratak Velebitov u Zagreb, a iz Zagreba u Slavoniju - radi obustave akcija slavonskih partizana, naročito na prugu Zagreb-Beograd... Velebit je to i sproveo, zadržavši se poduže. On je doveo i Hertu. A pričao mi je da je u Slavoniji imao teškoća: partizani su posumnjali da je provokator, pa je morao intervenisati i Glavni štab Hrvatske... Pre i u početku boravka kod Nemaca padalo mi je na um da bi oni mogli da nas predaju Gestapou na torturu i streljanje. Ali Nemci nisu ničim dali povoda za takve sumnje: sumnji je, najzad, i

154

nestalo. Nije ni mene ni ostale članove CK grizla savest da tim pregovorima izneveravamo sovjete, internacionalizam, konačne ciljeve: ratna nužda nas je gonila na to, a istorija boljševizma čak i da nije bilo Brest - Litovskog mira i pakta Hitler - Staljin pružala nam je izobilje sličnih zaokreta. Pregovori su držani u velikoj tajnosti. Nije bilo razlika u vrhu, sem što smo Ranković i ja bili skeptičniji u pogledu ishoda nego Tito: u trajnije primirje ili širi sporazum nije niko verovao.

Pregovori s Nemcima nisu ni mogli dati značajnije rezultate. Ali ne samo zbog toga što smo mi u suštini tražili predah, a Nemci pripremali za nas zamku. Nemci ne bi mogli trpeti naše stabilizovanje i širenje, a mi njihovo učvršćivanje pomoću pronemačkih struja i nastavljanje rata na Balkanu. Kod Nemaca - u nemačkoj vojsci i među nemačkim predstavnicima u Hrvatskoj postojala je struja sklona primirju. Ali ta struja nije imala odvažnosti čak ni da obelodani svoja priželjkivanja. Hitler je svakako u momentu koji je smatrao pogodnim - presekao pregovore sa jednom od svojih kategoričnih zabluda: ,,S pobunjenicima se ne pregovara - pobunjenici moraju biti streljani."67 Time je operacija „Vajs" (Weiss) prešla u operaciju „Švarc" (Schwarz) - u zvaničnoj jugoslovenskoj istoriografiji ove dve operacije se nazivaju četvrtom i petom ofanzivom, mada one čine celinu - i prema analizi istoričara i prema doživljaju učesnika.

67

155

4. POSLEDNJI OBRAČUN Milovan Đilas: „Revolucionarni rat"(Književne novine, Beograd, 1991. godine str. 430-434)

U Crnoj Gori sam dočekao i kraj našeg ratovanja, 15. maj 1945: nemačke snage – tada procenjivane na 130.000 - najzad su prihvatile da srno mi legalna, saveznička vojska, pa su položile oružje. Bilo je pojedinačnih odmazda, u toku razoružavanja. Zarobljeni Nemci su upućeni u logore, na radove. S Ne mci ma su pol ožili oružje i naši protivnici koji su sadejstv ovali s okupatoro m ili v ezali svoju sudbin u za f ašističke si le - četnici , u staški do mobra ni, slovenački do mobr anci. Ne ke gru pe t ih naših prot ivnika su se bile probile do Britanaca u Au striji, pa su na m i h 156

oni izručil i. Svi s u pobijeni , se m že na i mlad ića isp od 18 godina - tako j e to preneto tada u Crnu Goru, a to sa m kasnije čuo i od učesnika u ti m od mazda ma gnev a bez me re i svesti besne i skučene. Koliko ih je bilo ? Drži m da to niko tačno ne zna , ni ti da će se ikada doznati: pre ma on ome što sa m uzgre d čuo od nekolicin e f unkcionera u meš anih u taj obraču n, broj je veći od dvadeset hilja da, ali ne prelazi trid eset hiljada, za sv e tri pomenute grupacije. Pobijeni su odvojeno - svaka grupa u

prostoru gde je zarobljena... U slovenačkom CK, godinu ili dve kasnije, gunđali su da su imali neugodnosti sa seljacima iz nekog od tih prostora: ponornice su izbacivale ljudska tela. A pričalo se ovo: gomile leševa su bubrile, truleći u plitkim masovnim rakama, tako da se činilo da zemlja diše... I u Zagrebu su izvršena „čišćenja" po kriterijumima i u razmerama „beogradskim": srpski i hrvatski nacionalisti jalovo podražuju sebe da je „kod nas1' postupljeno strože nego „kod njih". Isti ljudi, isti ciljevi, ista sredstva - morali su dejstvovati, svuda, manje-više, isto... Sudbina grupacije Draže Mihailovića bila je još užasnija, zbog neodlučnosti i dugotrajnih stradanja. S izbeglicama i vojnicima iz rasutih jedinica, Draža je zazimio 1944-1945. u Dugom Polju, na planini Vučjaku u severnoj Bosni. Pegavac je harao, nesloga i optuživanja razdirali. Tu su se Draži pridružili četnici i begunci iz Crne Gore, predvođeni samovoljnim Pavlom Đurišićem: neslaganja su izbila i na crnogorsko-srbijanskim razlikama. Đurišić je bio za probijanje na severo-zapad - ka Britancima, a Draža za povratak u Srbiju... Ozni je već pre toga pao u šake jedan Dražin radiotelegrafista, koji je odao šifru i pristao da šalje lažne depeše: veza

157

između Draže i Ozne u Beogradu je funkcionisala uredno. Ranković i njegovi pomoćnici su smislili da namame Dražu u Srbiju: u sastavljanju obmanljivih depeša, koje su prikazivale stanje u Srbiji kao povoljno za Dražu, i ja sam pripomagao Rankoviću... Draža je slao otud i diverzante - nemačkim avionima s nemačkom opremom, a Ozna ih je „prihvatala". Draža nije imao ni snage ni odvažnosti da raščisti s Đurišićem: svečano ga je ispratio na nepouzdani put. Đurišić je pokušao da se probije kroz ustašku vojsku i teško iskrvavio u Lijevču polju: u tuđem kraju, na močvarnim ravnicama, razlegale su se danima zapevke Crnogorki za izginulom braćom, očevima i sinovima. Zatim je Đurišić - na nagovor crnogorskog

separatiste Sekule Drljevića - stupio u pregovore s ustašama. Veću grupu četničkih oficira, među njima i književnika Dragišu Vasića, ustaše su domamile, razoružale i - poklale... Draža nije imao izgleda da se probije ka zapadnim saveznicima, sem manjim delovima - naša teritorija je bila prostrana i naše jedinice brojne, a probijanje kroz ustaše mu je pretilo Đurišićevom sudbinom. Krenuo je za Srbiju, opustošivši usput „muslimansku" Fojnicu. Neodredljivo je u kojoj meri su obmanljive depeše Ozne mogle uticati na tu njegovu odluku - svakako su ga podržavale, u bezizglednosti i iluzijama u kojima je inače živeo. Na tom smrtnom putu su se četnici tukli s ogorčenjem obrečenih - jednu našu brigadu su naprosto pregazili. Ali naši su ih metodično stešnjivali, dok nisu upali u neprobojan obruč - na onim istim prostorima gde su partizani morali da se probijaju iz nemačkog obruča u petoj ofanzivi, maja-juna 1943. godine: u partizanskoj kosturnici kraj Sutjeske se nalazi i pokoja „četnička" kost. Nisu ih zarobljavali. Ubijali su ih, rasturene, i oni isti seljaci koji su napadali naše bolnice. Pobijeno je oko 7.000, spasilo se oko 400, među njima i Draža s manjom grupom - da kasnije i oni budu polovljeni... Četnike je po čitav dan tukla naša avijacija. Naši komandanti su govorili: Nek četnici vide kako je nama bilo. A odgovor sovjetskog instruktora na upit kuda to lete avioni: biju

158

neke koji se bune protiv države! -prihvatan je kao smešan, neshvatljiv zaborav revolucije u novih sovjetskih generacija... Dražina grupacija je uništena istih dana kad i ona u Sloveniji: u Crnu Goru su prodirala strašna kazivanja i grupice razbijenih četnika... Niko nije rado govorio o svemu tome, čak ni oni koji su se razmetali revolucionarnošću - svak kao da se starao da to preobrazi u strašan san. I mene je ošamutilo, kad sam sve to saznao od drugova iz crnogorskog vođstva: tamo je bilo i b e g u n a c a z b o g n e s l a g a n j a i n e p r i l a g o d l j i v o s t i , k a z na

je pravedna jedino ako je odmeravana individualno... Ali ta ošamučenost je trajala trenutak: ta oni su ratovali tolike godine s okupatorom protiv dece svog naroda, oni su bežali k novim gospodarima, oni su palili, mučili, klali, oni se nisu predomislili ni na dugim putevima bežanja s okupatorom, oni nas nisu zarobljivali, oni bi nas... A najprodornije i najodsudnije u tom premišljanju: drugovi, partija, misle da tako treba - preseći naša kolebanja i njihova nadanja... I počeo sam da ubeđujem drugove i sebe: njihova izdaja nije imala kraja. Narodu i domovini su suvišni oni koji su uprljali njihovo ime i izdali ih u najsudbonosnijem trenutku. Ubijati bez ispita, kolektivno - ne, to nema smisla, to je suprotno našem učenju, našoj veri u ljude. Ali u ovom slučaju - ne, dosta je bilo! Svak je imao vremena da vidi, da shvati i napusti... - Ne tvrdim da sam izrekao baš te reci. Ali jesam reagovao u tom duhu - branio ideologiju i odluku od trenutnih, od večnih sumnji u kolektivne odmazde, u nasilje i nasilnu smrt. I svi su se slagali, s ogorčenom ubeđenošću... Ko je potpisao, ko je izdao naredbu za to uništavanje? Ja to ne znam. Držim da pismena naredba nije ni postojala. Prema strukturi - hijerarhiji - tako nešto nije mogao izvršiti niko bez

159

odobrenja vrha. Već pre toga se sazdavala atmosfera odmazde i obračuna. Centralni komitet nije to odlučivao.. A i da jeste? Bez sumnje bi se CK poveo za autoritetima. Glasanja ni inače nikad nije bilo. I ja bih se saglasio, eventualno uz primedbu - koja ne bi ugrožavala moju revolucionarnu doslednost, pripadnost partiji i srođenost s vođstvom... Kao da nije bilo pravednosti, istine i milosrđa izvan ideologije, partije, pobunjenog naroda i izvan nas vođa kao njihovih suština... Nikada to nismo spominjali ni u CK, ni među sobom. Jednom sam ja u nevezanom razgovoru - dakako posle sukoba sa sovjetskim vodstvom 1948. - spomenuo da smo tada preterali, jer da je tu bilo i onih koji su bežali jedino iz

ideoloških razloga. Tito je odvratio, odmah, kao na nešto o čemu je odavno stvorio konačni, ako ne i utešni zaključak: Svršiš jednom zauvek! Jer kakvi su bili naši sudovi... - Tako je, nekako, i bilo „jednom zauvek", mada je Ozna i dalje vršila pogubljenja, po svojim kriterijumima, često lokalnim i neujednačenim. Sve dok Tito nije, krajem 1945. revoltirano uzviknuo na sastanku CK: Dosta više s tim smrtnim osudama i ubijanjem! Smrtna kazna više nema efekta - više se niko i ne boji smrti!... Rat i revolucija su se završavali. Ali omraze i podvojenosti kao da su nastavile razaranja i pogibije - kako unutra, tako spolja. Saveznici su nas izbacili iz Trsta i okoline - pošto je sovjetski CK saopstio da SSSR ne može, posle tako strašnog rata, ući u novi rat - svet kao da se počeo deliti na nama Jugoslovenima, a mi smo bili sami, postajali sve samotniji. Revolucionarni rat je još trajao u nama, svežim i samouverenim. Kao da to nije bila nesreća, strašna i veličanstvena u svojoj totalnosti i oduhovljenosti. S revolucijama počinju nove epohe, ali čiju sadržinu nikom nije dato da predvidi, a kamoli da ih utemelji. Zar bi život bio život ako bi se unapred podavao hipotezama? Revolucija mora biti - kad god političke snage naroda i zajednice nisu kadre da nađu oblike kroz koje će obavljati razumna i pravična

160

rešenja. Revolucija se opravdava kao životni čin, životna situacija. Idealizacija revolucija prikriva samoživost i vlastoljublje novih, revolucionarnih gospodara. Još besmislenija i nestvarnija su nastojanja da se odnosi, da se život vrati na predrevolucionarne, razorene oblike.., Sve sam to naslućivao i tada. Ali izbor ne zavisi samo od ličnosti, nego i od stvarnosti: sa sadašnjom pameću onda, u prošlosti, ništa se ne bi dalo učiniti. Ponadajmo se, na kraju, da će jenjati ideološke, „monolitističke" revolucije, mada su idealizam i idealisti njihovi preduslovi.

161

100 BOOKS which have influenced Western public discourse since the Second World War

For the origins of the list that appears overleaf, see above, p. 41. An initial list was put together by a small panel consisting of Robert Cassen, Ralf Dahrendorf, Timothy Garton Ash, Michael Igna-tieff, Leszek Kolakowski and Bryan Magee. It was then revised following an extensive discussion at the last meeting of CEEPP Trustees. With very few exceptions, authors are represented by only one title. Works of fiction are included only when they had a wider impact on public discourse. Books by trustees are not included. Titles are grouped in decades by the date of their first appearance. In ali cases the English title is mentioned first and the original title in [ I. Within decades the order is alphabetical.]

162

Izvor: „Freedom for Publishing, Publishing for Freedom" Central European Universiti Prees Budapest Freedom for Publishing, Publishing for Freedom To begin with, there are certain seminal works which were published before the Second World War but which had a major influence on postwar discourse. The list would certainly include:

Karl Barth: Credo Mare Bloch: Feudal Society [La Socićtć fćodale] Martin Buber: / and Thou [Ich und Du] Nobert Elias: The Civilizing Process [Uber den Prozess der Zivilisation] Sigmund Freud: Civilization and its Discontents [Das Unbehagen in der Kultur] Elie Halevy: The Era of Tyrannies. Essays on socialism and war [L'Ere des tyrannies. Etudes sur le socialisme et la guerre] Martin Heidegger: Being and Time [Sein und Zeit] Johan Huizinga: The Waning of the Middie Ages [Herfsttij der Middeleeuwen] Aldous Huxley: Brave New World Franz Kafka: The Castle [Das Schloss] John Maynard Keynes: The Economic Consequences of the Peace John Maynard Keynes: The General Theory of Employment, Interesi and Money Lewis Namier: The Structure of Politics at the Accession of George III Jose Ortega"y Gasset: The Revolt of the Masses [La Rebelion de las masas] Karl Popper: The Logic of Scientific Discovery

163

[Logik der Forschung] Bertrand Russell: (A'new seleetion of his essays) Ludvvig Wittgenstein: Tractatus logico-philosophicus [Logisch-Philosophische Abhandlung] Books of the 1940s 1. Simone de Beauvoir: The Second Sex [Le Deuxieme Sexe] 2. Mare Bloch: The Historian's Craft [Apologie pour l'histoire, ou, Metier d'historien] 3. Fernand Braudel: The Mediterranean and the Mediterranean World in the Age of Philip II (La Mediterrane"e et le monde Mediterranean a l'Spo-que de Philippe II] 4. James Burnham: The Managerial Revolution 5. Albert Camus: The Myth of Sisyphus [Le Mythe de Sisyphe]. 6. Albert Camus: The Outsider [L'Etranger] 7. R.G. Collingwood: The Idea of History 8. Erich Fromm: The Fear of Freedom [Die Furcht vor der Freiheit] 9. Max Horkheimer and Theodor W Adorno: Dia lectic of Enlightenment [Dialektik der Aufklarung] 10. Karl Jaspers: The Perennial Scope of Philosophy [Der philosophische Glaube] 11. Arthur Koestler: Darkness at Noon 12. Andre Malraux: Man's Fate [La Condition humaine] 13. Franz Neumann: Behemoth: The Structure and Practice of National Socialism 14. George Orwell: Animal Farm 15. George Orwell: Nineteen Eighty-four 16. Karl Polanyi: The Great Transformation 17. Karl Popper: The Open Society and its Enemies 18. Paul Samuelson: Economics, An Introductory Analysis

164

19. Jean-Paul Sartre: Existentialism and Humanism [L'Existentialisme est un humanisme] 20. Joseph Schumpeter: Capitalism, Socialism and Democracy 21. Martin Wight: Power Politics Books of the 1950s 22. Hannah Arendt: The Origins of Totalitarianism 23. Raymond Aron: The Opium of the Intellectuals [L'Opium des intellectuels] 24. Kenneth Arrow: Social Choice and Individual Values 25. Roland Barthes: Mythologies 26. Winston Churchill: The Second World War 27. Norman Cohn; The Pursuit of the Millennium 28. Milovan Dilas: The New Class. An analysis of the Communist system 29. Mircea Eliade: Images and Symbols [Images et symboles] 30. Erik Erikson: Young Man Luther. A study in psychoanalysis and history 31. Lucien Febvre: The Struggle for History [Com bat pour l'histoire] 32. John Kenneth Galbraith; The Affluent Society 33. Erving Goffman: The Presentation of Self in Everyday Life 34. Arthur Koestler and Richard Crossman (eds): The God that Failed. Six studies in Communism 35. Primo Levi: // this is a Man [Se questo e un uomo] 36. Claude Levi-Strauss: A World on the Wane [Tristes tropiques] 37. Czeslaw Milosz: The Captive Mind [Zniewolony umysl] 38. Boris Pasternak: Doctor Zhivago 39. David Riesman: The Lonely Crowd

165

40. Herbert Simon: Models of Man, Social and Rational 41. C.P. Snow: The Two Cultures and the Scientific Revolution 42. Leo Strauss: Natural Right and History 43. J.L. Talmon: The Origins of Totalitarian Democracy 44. A.J.P. Taylor: The Struggle for Mastery in Europe 45. Arnold Toynbee: A Study of History 46. Karl Wittfogel: Oriental Despotism. A compara tive study of total power 47. Ludwig Wittgenstein: Philosophical Investiga tions [Philosophische Untersuchungen]

48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56.

57. 58. 59. 60. 61.

Books of the 1960s Hannah Arendt: Eichmann in Jerusalem. A report on the banality of evil Daniel Bell: The End of Ideology Isaiah Berlin: Four Essays on Liberty Albert Camus: Notebooks 1935-1951 [Carnets] Elias Canetti: Crowds and Power [Masse und Macht] Robert Dahl: Who Governs? Democracy and Power in an American City Mary Douglas: Purity and Danger Erik Erikson: Gandhi's Truth. On the origins of militant nonviolence Michael Foucault: Madness and civilization: a history of insanity in the Age of Reason [Histoire de la folie a l'age classique]. Milton Friedman: Capitalism and Freedom Alexander Gerschenkron: Economic Backwar dness in Historical Perspective Antoni Gramsci: Prison Notebooks [Quaderni del carcere] Herbert Hart: The Concept of Law Friedrich von Hayek: The Constitution of Liberty [Die Verfassung der Freiheit]

166

62. Jane Jacobs: The Death and Life of Great American Cities 63. Carl Gustav Jung: Memories, Dreams, Reflec tions [Erinnerungen. Traume, Gedanken] 64. Thomas Kuhn: The Structure of Scientific Revo lutions 65. Emmanuel Le Roy Ladurie: The Peasants of Languedoc [Les Paysans de Languedoc] 66. Claude Levi-Strauss: The Savage Mind [La Pensee sauvage] 67. Konrad Lorenz: On Aggression [Das sogenannte Bose] 68. Thomas Schelling: The Strategy of Conflict 69. Fritz Stern: The Politics of Cultural Despair 70. E.P. Thompson: The Making of the English Working Class

'

Books of the 1970s 71. Daniel Bell: The Cultural Contradictions of Ca pitalism 72. Isaiah Berlin: Russian Thinkers 73. Ronald Dworkin: Taking Rights Seriously 74. Clifford Geertz: The Interpretation of Cultures 75. Albert Hirschman: Exit, voice, and loyalty 76. Leszek Kolakowski: Main Currents of Marxism [Glowne nurty marksizmu] 77. Hans Kiing: On Being a Christian [Christ Sein] 78. Robert Nozick: Anarchy, State and Utopia 79. John Rawls: A Theory of Justice 80. Gershom Scholem: The Messianic Idea in Ju daism, and other essays on Jewish spirituality 81. Ernst Friedrich Schumacher: Small is Beautiful 82. Tibor Scitovsky: The Joyless Economy 83. Quentin Skinner: The Foundations of Modern Political Thought 84. Alexander Solzhenitsyn: The Gulag Archipelago

167

,

85. Keith Thomas: Religion and the Decline of Magic Books of the 1980s and beyond: 86. Raymond Aron: Memoirs [Memoires] 87. Peter Berger: The Capitalist Revolution: fifty propositions about prosperity, equality and li berty 88. Norberto Bobbio: The Future of Democracy [II futuro della democrazia, 1985] 89. Karl Dietrich Bracher: The Totalitarian Expe rience [Die totalitare Erfahrung]

90. John Eatwell, Murray Milgate and Peter New man (eds): The New Palgrave: the world of economics 91. Ernest Gellner: Nations and nationalism 92. Vaclav Havel: Living in Truth 93. Stephen Hawking: A Brief History of Time 94. Paul Kennedy: The Rise and Fall of the Great Powers 95. Milan Kundera: The Book of Laughter and Forgetting 96. Primo Levi: The Drowned and the Saved [I sommersi e i salvati] 97. Roger Penrose: The Emperor's New Mind: con cerning computers, minds, and the laws of phy sics 98. Richard Rorty: Philosophy and the mirror of nature 99. Amartya Sen: Resources, values and develop ment 100. Michael Walzer: Spheres of Justice

168

i

;

169

REGISTAR A Almuli Jaša 117 Andrić Ivo 35 Anđelić Milovan 68 Augustinčić Antun 108, 127 Avramov Smilja 53 B Babović Cana 70 Bakić Mitar 62 Bandović Milan 35 Bećković Malija 11, 20, 21, 38, 47, 51, 71, 100 Benigmus Dipold 139 Bobić-Mojsilović Mirjana 28 Bogdanović Predrag 47 Brković Jevrem 26. 70, 73 Broz Josip - Tito 33, 44, 53, 60, 65, 80, 82, 83, 92, 94, 105,

170

108, 111, 112, 114, 115, 121, 123-126, 129, 131, 132, 135-137, 147, 148, 153, 158, 159 Buharčik 48 Bulatović Ilija 80 Bulatović Miodrag 35, 36, 95 Bulatović Momir 32 Bulatović Veselin 131 C Cemović Marko 15 Cemović Vuksan 16

Ć Ćimić Esad 52 Ćopić Branko 35 Ćosić Dobrica 81, 102, 114, 130 Ćulafić Medo 67 D Danon Oskar 71. 100 Darendorf 29 Dedijer Vladimir 27, 48, 89, 130, 136, 141 Dragić Milica 17. 20 Drljević Sekula 157 Dubfiek 48 Đ Đilas Aleksa 17, 40 Đilas Štefanija 17, 20, 51 Dogo Gojko 71, 100 Đorgović Momčilo 13, 26, 44, 46, 69, 70, 87, 88, 90, 92 Đurišić Pavle 156, 157 E Engels Fridrih 50 F Frol Ivo 152

171

G Glajze-Horstenau 150 Gluščević Zoran 50, 51 Golubović Radonja 37 Golubović Zagorka 52 Gorbačov Mihail 48 Grnić Dragan 13 H Has Herta 148, 150, 153 Hebrang Andrija 126 Hitler Adolf 140, 150, 153 Hruščov Nikita 48, 79, 114 Husić Džavid 25, 73 I Ibrahimpašić Besim 52 Inić Slobodan 52 Isaković Antonije 120 J Jakšić Božidar 52 Joksimović Savo 80 Jovančević Dobrivoje 83, 84 Jovančević Radomir 67 Jovanović Nikola 68 Jurišević Lenka 152 K Krajačić Ivan 126, 127 Kalezić Vasilije 13, 26, 35, 38, 45, 51 Karadžić Vuk 103 Kardelj Edvard 49, 91, 105, 114, 115, 121, 126, 130 Kolakovski LeŠek 28 Kostić Dušan 35 Kovačević Sava 146, 147 Krivokapić Boro 36, 95 Krleža Miroslav 35 Krstulović Vicko 94

172

L Lalić Mihailo 35, 100, 121 Lazarević Siniša 13 Lazović Goran 13, 26, 46, 61, 70, 71, 100 Leković Miso 59, 74, 75, 124, 125 Ler Aleksander 143 M Maksimović Desanka 38 Marić Luka 127 Marković Nataša 69 Marks Karl 29, 50 Marsenić Milisav 132 Marušić Slobodan 68 Mihailović Draža 156, 157 Mihajlović Borislav - Mihiz 38, 47, 49 Mikulić Branko 26 Miletić Petko 119 Milojević Predrag 71 Milošević Nikola 50. 51 Milošević Slobodan 32 Milutinović Ivan 58, 61-66, 69, 94, 95 Mitrović Mitra 62, 148 Mladenović Tanasije 71 Mugoša Andro 106, 126 N Nađ Imre 48 Novak Mojca 52 O Ostojić Miloš 83, 84 Oto Bihalji Merin 71 Ot Hans 149, 150 P Pajković Đoko 59, 63 Palavestra Predrag 50, 51 Pekić Pavle 66 Penezić Slobodan - Krcun 128 Perišić Zlatko 13

173

Petranović Branko 57 PeŠić Bogdan 117 Pešić Đuro 132 Pijade MoSa 61, 66, 69, 72, 73, 133 Podunavac Milan 52 Popović Branko 38 Popović Ilija 37 Popović Koča 90, 135, 137, 140, 141, 143, 149 Popović Mića 71, 72 Popović Milan 52 R Raičević Blažo 112, 129 Raičević Dragan 129 Ranković Aleksandar 65, 80, 81, 91, 94, 105, 108, 109, 114, 115,121,126,128,133,134,144,145,148,150,153,156 Ratković Risto 35 Roberts R. Walter 136, 141, 154 S Sijarić Ćamil 35 Staljin (J. V.) 58, 75, 79, 86, 108, 109, 153 Stanković Drago 13, 26, 45, 102 Stefanović Svetislav 62, 115, 128 Stojanović Milinko 81-83 Stojanović Svetozar 52 Š Šegrt Vlado 26 Šteker, major 133, 144, 147, 148 T Tadići - braća 68 Tadić Ljubomir 52 Tome Gregur 52 Trocki 34 V Vasović Vučina 52 Velebit Vlatko 133, 135, 137, 138, 140, 143, 149, 151-153 VeSović Radonja 35 Vujačić Marko 88 Vujačić Slobodan 102 Vujošević Radomir 74 Vukićević Radivoje 83, 84

174

Vuković Čedo 35 Vukmanović Svetozar - Tempo 70, 81, 102, 103, 124 Vasić Dragiša 157 Z Zeković Radosav 83, 85 Zogović Radovan 35 Ž Živković Savo 83, 84 Žujović Sreten 126

175

Značenje skraćenica

1) KPJ 2) SKJ 3) CKKPJ 4) PKKPJ 5) NOR 6) NOP 7) NOB 8) NOV i POJ

-Komunistička partija Jugoslavije -Savez komunista Jugoslavije -Centralni komitet KPJ - Pokrajinski komitet KPJ - Narodno-oslobodilački rat - Narodno-oslobodilački pokret - Narodno-oslobodilačka borba - Narodno-oslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije 9) Agitprop - Agitariono-propagandni sektor (CK KPJ) 10) AVNOJ - Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije 11) „Bjelaši" - Pristalice ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom 12) „Zelenaši" - Protivnici ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom 13) UDB-a - Uprava državne bezbjednosti 14) OZN-a - Odjeljenje zaštite naroda 15) Informbiro (IB) - Informacioni biro komunističkih partija 16) Informbirovci - Pristalice Rezolucije Informbiroa protiv Jugoslavije 17) SSNO - Savezni sekretarijat za narodnu odbranu

176

18) UNRA

- Agencija Ujedinjenih nacija za pomoć

Zahvaljujem na saradnji i pomoći akademiku Matiji Bećkoviću, Mirjani Bobić-Mojsilović, novinaru, Vojislavu Gavriloviću, direktoru „Svetlostkomerc"-a, snahi i sinu Milovana Đilasa - Olgi i Aleksi, Miroslavu Ivanoviću - direktoru u Narodnoj banci Jugoslavije, Vasiliju Kaleziću - književniku, Ljubomiru Petroviću - direktoru Zavoda za izradu novčanica, prof. dr Svetozaru Stijoviću i Nadi Pešić iz Fonda federacije.

177

Summary Đilas has been, as rarelv any other one, manvsided person - politician and official. writer, League of Yugoslav Communists ideologist, philosopher, speculator and theoreti-cian. He has left the great piece of work to the public judgement which has slili not been published as a whole. Đilas is well known abroad as the most successful critic of communism. In his vorks „The New Class" and „The Imperfect Society" he has found and analysed most succes-sfully its intemal contradictions. „The New Class" has been classified among 100 of books that had the greatest influence on Ihe European culture and civilization in this century. It has been translated to more than 20 languages in millions-copy printing. In the national scene, after his arrestment and during his 30 years of isolation, various misiakes made mainly during the war and after it, have been imputed to Đilas. He did not give responses to these accusations and engage into polemics even when he could. However, in his numerous intervievvs and particularly in his memoirs answers to these and many other questions might be found. I was privileged in my discussions with him to liear the answers to the questions that I have beer interested in. In my judgement the responses of Đilas on these and some other

178

questions, systematized in such a book, might be of interest for a number of users so I have decided to pubiish it. The Author

179

Momčilo Cemović ĐILASOVI ODGOVORI

Izdavač SVETLOSTKOMERC Beograd Cara Dušana 60

Za izdavača Direktor i glavni odgovorni urednik Vojislav Gavrilović

Recenzent Vasilije Kalezić

Tiraž 1000

180

Štampa Vojna štamparija

Beograd 1997

181