Očigledna je paradoksalnost "tajnovite formule" iz naslova knjige Miguela Abensoura "La démocratie contre l’État" – demo...
30 downloads
826 Views
1MB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
Očigledna je paradoksalnost "tajnovite formule" iz naslova knjige Miguela Abensoura "La démocratie contre l’État" – demokracija protiv drţave! Ali samo na prvi pogled, u smislu propitivanja smisla samorazumljive sintagme "demokratska drţava". Poistovjećivanje političkoga i demokracije Abensour preuzima iz velikih analiza demokracije i totalitarizma H. Arendt i C. Leforta. Primat demokracije spram drţave realno dimenzionira drţavu samo kao povijesni lik ozbiljenja političkoga. Demokracija nije forma drţave, ne moţe se svesti na modalitet vršenja vlasti, nego je "političko utemeljenje društvenoga". Drţava nije ni jedini ni najviši oblik očitovanja demokracije. Premda je njezina nuţna, povijesno i logički, pretpostavka. Da je demokracija općenitiji pojam od drţave, naslućuje se već i u diskursu o "socijalnoj demokraciji", o "demokraciji savjeta".
Prva je ambicija ove studije ponovno otkriti Marxa, kao mislioca političkoga, prije negolije postao "marksist". Takav se, još neotkriveni, Marx nalazi u "iznimnome tekstu" napisanome u ljeto 1843. (a javnosti dostupnome tek 1927), rukopisu naslovljenom Kritika Hegelove filozofije drţavnog prava. U tom nas rukopisu Marx suočava s dva bitna pitanja: koji je zbiljski, emancipacijski status političkoga, političkog djelovanja, koji je posve nestao u logičkoj konstrukciji Hegelove umne drţave?; što je to "istinska demokracija" koju Marx smatra slobodnom političkom zajednicom (res publicom) u suprotnosti spram drţave kao političke formacije? Analiza "tajnovite formule" o demokraciji protiv drţave pokazuje da je riječ o razumijevanju političkoga koje se lucidno bori za emancipaciju od tradicionalne podreĎenosti teologijsko-političkome. Suprotstavljanje instrumentalističkoj redukciji političkoga baš u ovom spisu iznimno je dragocjeno i jedinstveno u Marxovu opusu; u svojim kasnijim radovima krenut će u drugom smjeru, po cijenu previĎanja autonomije i nesvodljivosti političkoga (njegovom sociologizacijom).
Nakladnik Disput d.o.o. za izdavačku djelatnost Za nakladnika Josip Pandurić Urednik biblioteke Dragutin Lalović Urednik izdanja Dragutin Lalović Likovna oprema Disput Tisak Denona, Zagreb Godina i mjesec objavljivanja 2007, travanj CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjiţnice u Zagrebu pod brojem 632141 ISBN 978-953-260-028-5
Miguel Abensour
DEMOKRACIJA PROTIV DRŢAVE Marx i makijavelijevski moment uz dodatak spisa
"Divlja demokracija" i "Princip anarhije" S francuskoga preveo Dragutin Lalović Disput Zagreb, 2007. Naslov izvornika: Miguel Abensour
Démocratie contre l'Etat. Marx et le moment machiavélien © Editions du Félin, 2004 © za hrvatsko izdanje Disput, Zagreb La publication de cet ouvrage, dans le cadre du Programme d'Aide à la Publication "A. G. Matoš" bénéficie du soutien du Ministère Français des Affaires Etrangères. Objavljivanje ovog djela, u okviru Programa pomoći izdavaštvu "A. G. Matoš", pomoglo je Ministarstvo vanjskih poslova Republike Francuske.
Predgovor drugom izdanju O POBUNJENIČKOJ DEMOKRACIJI Jesmo li osuĎeni na alternativu čiji bi izrazi bili bilo u umjerenom izvršavanju demokracije bilo u pribjegavanju klasičnom protude-mokratizmu? Shvatimo da bismo tada bili postavljeni pred sljedeći izbor: ili će se demokracija moći zadrţati i vrednovati samo pod uvjetom da ju se provodi uravnoteţeno, primjerice tako da se ona svede na status neprevladivog političkog okvira, ili pak demokracija neće biti odabrana, neće eventualno biti spašena ako je u opasnosti, jer će ona funkcionirati kao iluzija i iskazat će se kao oblik dominacije koji će biti tim opasniji zato što će se skrivati pod prividom slobode. No, nije li jedna od mnogih kvaliteta Marxova teksta iz 1843. upravo u tome što otvara drukčiji put koji dopušta da se izbjegnu ta alternativa i njezine prinude, formulirajući pitanje "istinske demokracije"? Kao da bi trebalo, prije nego što demokraciju podvrgne-mo zahtjevu za umjerenošću ili je odbacimo bez ikakvog daljnjeg prosuĎivanja, okrenuti se prethodnoj postavci, naime zapitati se o demokraciji u njezinoj istinitosti, otkrivajući značajke koje osporavaju kako rješenja o umjerenosti tako i ona o odbijanju, i to ne nekakvim esencijalističkim postupkom, nego. zahvaljujući refleksiji o sudbini demokracije u moderni. Primjerno istraţivanje je ono Marxovo iz 1843, pa danas valja podsjetiti na oblik postupka koji je napustio naše umove, jer smo obuzeti time da utvrĎujemo deficite demokracije ili da prokazujemo njezine iluzije. Osim ako, pod prevlašću teme o kraju političkoga, ne bismo smatrali, koliko plošno toliko i uvjereno, daje taj oblik zajednice "utopija" u najvulgarnijem smislu izraza. Ostavimo po strani umor uma i nekritički skepticizam koji mu se pridruţuje; vra timo se početnom pitanju: što je demokracija u
njezinoj istinitosti? Autor Kritike Hegelova državnog prava, oslanjajući se na "moderne Francuze", dospijeva do začudnoga, zagonetnog odgovora, prema kojemu bi nastupanje demokracije u njezinoj istinitosti išlo ruku pod ruku s iščezavanjem političke drţave. K tome, ako se sloţimo - umjesto da od te bitne teze učinimo lijepo svitanje bez budućnosti - da u njoj prepoznamo latentnu, podzemnu, postojanu dimenziju Marxova političkog propitivanja, nećemo li biti dovedeni do toga da od teksta iz 1843. do Adrese iz 1871. zamijetimo premještanje s mišljenja procesa na mišljenje sukoba? Dolazak demokracije sebi samoj ne bi se ispunio toliko u procesu odumiranja drţave koliko bi se uspostavio u borbi protiv drţave. Početna alternativa time je obe-snaţena. Tako shvaćena, istina demokracije suprotstavlja se formuli umjerene transakcije što je predočuje uobičajeni izraz "demokratska drţava". Zar taj izraz, bilo daje o drţavi ili o demokraciji riječ, ne odaje manjak kritičkog ispitivanja? Isto tako, zar odbacivanje demokracije u ime kritike dominacije više nije odrţivo, upravo u mjeri u kojoj demokracija, u svojem najdubljem smjeranju, djeluje u pravcu nestajanja odnosa vladajući/podvlašteni, u pravcu nastupanja stanja ne-dominacije. Tako usmjerena prema ne-dominaciji, zar se demokracija u njezinoj istinitosti neće očitovati u najboljem slučaju u "dekonstruk-ciji političkog polja"; tj., slijedimo li analize R. Schurmanna, u presjecima izmeĎu dvaju političkih oblika podobnih da se u njima pojavljuje, razvija se djelovanje slobodno od svake principske ili referencijalne prevlasti? Oslanjajući se na H. Arendt i njezinu ideju o izgubljenom blagu revolucije, R. Schurmann piše, glede tih proloma moderne povijesti koji pripadaju komunskoj ili
savjetskoj tradiciji: "Tada je za stanovito vrijeme obustavljen princeps, vlada, i principium, sustav koji ona nameće i na kojemu se temelji. U takvim procjepima političko polje u potpunosti izvršava svoju ulogu objavljivača: ono pokazuje svima daje podrijetlo djelovanja... jednostavno dovoĎenje u prisutnost svega što je prisutno"1. Sto zasluţuje da bude usporeĎeno s Marxovom tezom prema kojoj "demokracija je riješena zagonetka svih ustava", odnosno, da se uvijek valja vratiti onome stoje proizvelo neku ustavnu objektivaciju, de-mosu i njegovu slobodnom djelovanju, e da bismo tu objektivaciju mogli točno tumačiti. Zar istinska demokracija, upravo zato da bi odrţala i spasila spoj, vezu sa "zbiljskim narodom", u samom mo' Reiner Schurmann, Le principe d'anarchie. Heidegger et la question de l'agir, Éd. du Seuil, Paris, 1982, str. 107.
O pobunjeničkoj demokraciji 4
mentu u kojem se ona ustanovljuje, ne povlači za sobom nestajanje političke drţave kao organizirajućeg oblika podobnoga da nadomjesti djelovanje naroda i, na kraju, da se okrene protiv njega? "Divlja demokracija", u smislu u kojem je razumije Claude Le-fort, osvijetljena ili prije rasvijetljena principom anarhije, u stanovitom bi smislu mogla biti mogućim likom, nekim imenom demokracije protiv drţave.2 Naime, ako se divlja demokracija definira rastakanjem orijentira izvjesnosti, opetovanom kušnjom neodreĎenosti - što implicira neki izlazak iz metafizičke derivacije, emancipaciju spram principa koji ima vrijednost temelja - ona se pokazuje teško uskladivom s drţavom, čije opstojanje zahtijeva temelj, izvjesnost i oslanjanje na neki prvi princip. Uz to, kako bi se pluralno vrenje ojačane divlje demokracije, hranjene temeljnom neodreĎe-nošću ljudskog elementa, moglo uskladiti s integracijom u totalizi-rajući sustav drţave? Kako bi se iskušavanje neodreĎenosti moglo usuglasiti s vlašću Jednoga, ustuknuti pred Jednim? Ali mogućnost nije nuţnost. Logika divlje demokracije nije nuţno protudrţavna. Zar "divljak" nije izloţen tome da bude privoljen i dakle sveden na neki način bivstvovanja, na neki način očitovanja, na neki epohalni stil koji ponajprije karakterizira kriza temelja, a bez izvlačenja svih posljedica iz te krize? S druge strane, nema li pogibelji u tome da se ideja divlje demokracije upakira skupa s idejom prava, s borbom za odrţanje stečenih prava i osvajanjem novih prava? Čak i ako je legitimno razdvojiti pravo od ideje dominacije i spojiti je s idejom otpora, zar ta borba za prava koja u posljednjoj instanci smjera tome da drţava prizna i sankcionira sporna prava, ne dovodi volens-no-lens na kraju do jačanja drţave, što je još gore, do stalne rekonstrukcije drţave? Samo okrećući se prema ideji socijalnog prava divlja demokracija moţe ostati vjerna svojoj protudrţavnoj vokaciji. To je jedan od paradoksa, ne i najmanjih, suvremenog progresizma, koji u svojem obnovljenom zazivanju "prava na..." svagda završava time što traţi odobrenje drţave, čime je ujedno krijepi, kao da se ništa ne moţe činiti bez pristanka drţave. Naposljetku, valja li na strani čovjekovih prava, čak i ako se ona tumače na politički način, nalaziti ţivo izvorište divlje demokracije? Je li to izvorište po svojoj prirodi takvo da odvraća podrţavljenje? S obzirom na ta pitanja i te poteškoće, valja se - umjesto da tragamo za mogućim obličjima demokracije protiv drţave - vratiti toj 2
Vidjeti tekst "Divlja demokracija" i "Princip anarhije", str. 139.
formuli, istraţiti je, objasniti kako njezine dimenzije tako i njezine uloge. Bez ikakve dvojbe, taj izraz ima osnovnu zaslugu u tome da oţivljuje Marxovu toli duboku slutnju u rukopisu iz 1843. i poziva daju se promisli, slutnju koju su epigoni ipak napustili ili banalizirali, preko sensimonovske teme o odumiranju drţave. Za Marxa nije riječ o tome da se najavi kako će upravljanje stvarima zamijeniti upravljanje ljudima, nego o zamjećivanju, s modernim Francuzima, kako dolazak demokracije označuje nestajanje političke drţave; a vodimo li računa o putu prijeĎenome izmeĎu 1843. i 1871, riječ je 0 tome da se ustvrdi kako demokracija moţe opstojati samo ukoliko se postavlja protiv drţave. Marksovska teza oslanja se na iznimku demokracije, koja se očituje prije svega u ostvarenju redukcije. Moderna demokracija je demokracija protiv drţave jer se njezina specifičnost sastoji u provedbi redukcije. Ne analizirajući ovdje taj sloţeni dispozitiv, zadrţimo se na onome što je u njemu bitno, a to je da je učinak redukcije u blokadi političke objektivacije, tako da ono ne skrene, sebi usprkos, u otuĎenje. Drukčije rečeno, u demokraciji, zahvaljujući toj blokadi, političko djelovanje ostaje ono što jest u mjeri u kojoj se opire preoblikovanju u neki organizirajući, sjedinjujući oblik, ukratko u drţavu. Osvjetljenjem redukcije i njezinih posljedica Marx uspijeva besprijekorno pokazati kako je borba protiv drţave kao oblika upisana u srcu demokratske logike. Demokracija je protudrţavna ili je nema. Kad je taj uvid zadobiven, bez muke se razumije kako oni uobičajeni kantori, više ili manje svjesni fenomena, preporučuju umjerenu upotrebu demokracije na takav
način da - kada je mehanizam redukcije obustavljen - iznimka demokracija nestaje, da bi prepustila mjesto tom protuslovlju u samom izrazu kakvo predstavlja "demokratska drţava", mišljena kao pravna drţava ili kao neprekoračiv okvir. Dodajmo daje dispozitiv redukcije paradoksalan: blokada koju on proizvodi i koja priječi preoblikovanje političke objektivacije u oblik-drţavu istodobno je ono što, prema nama, "omogućuje širenje onoga o čemu se radi i u političkoj sferi pokazuje - iskustvo općosti, negaciju dominacije, tvorbu izonomijskoga javnog prostora". Kao da se tako osnaţeno političko djelovanje moţe očitovati u javnom prostoru, modalizi-rati se u ţivotu naroda. Tri takta dakle, redukcija, blokada, širenje. Upravo taj posljednji takt dopušta navodnjavanje drugih sfera narodnog ţivota, prema demokratskom načinu bivstvovanja, na takav način da bismo mogli kazati kako sve ovisi o demokraciji. Ulog je krupan: prikrivanje tog poriva protiv drţave, izbjegavanje redukcije, blokada blokade, samo mogu u potpunosti narušiti demokratsko ustanovljenje društvenoga, poništiti njegovu logiku, kako u njegovu početnom gibanju tako i u njegovim učincima. Ako je tome tako, zašto ne pokušati s novim imenom, zašto ne predloţiti onima koji se nastavljaju pitati o istinskoj demokraciji ime pobunjenička demokracija [démocratie insurgeante]! S onu stranu sjećanja na pobunu američkih kolona protiv Engleske tijekom rata za nezavisnost, izraz jasno označuje da je nastupanje demokracije otvaranje agonističke scene čija je "prirodna" i povlaštena meta drţava; ili pak da je demokracija pozornica "permanentne pobune" protiv drţave, protiv drţave-oblika, sjedinjujućega, integrirajućega, orga-nizirajućega. Polazeći od redukcije i njezina produţavanja razvija se ta agonistika, kojoj je utoliko više suĎeno da potraje stoga stoje u tom ratu moguće da redukcija ne uspije i da drţava u svojoj borbi prevagne tako da neutralizira demokraciju, da je toliko obujmi da iz toga nastane "demokratska drţava", koja će od početne redukcije sačuvati samo tendenciju prema stalnom osporavanju, blijedi odraz početnog poriva. U suvremenom mišljenju koje demokraciju pogrešno poistovjećuje s predstavničkom vladavinom ili pravnom drţavom, čini nam se da je samo Jacques Rancière zadrţao Marxovu slutnju, glede bitka, protudrţavnog nagnuća demokracije. Pozivajući na razlikovanje dviju logika ljudskoga subivstvovanja [ l 'être-ensemble], autor Neslaganja predlaţe da se policijom nazove "ukupnost procesa kojima se postiţe agregiranje i pristanak kolektiviteta, organizacija vlasti, raspodjela mjesta i funkcija te sustavi legitimiranja te raspodjele"3. Toj se logici suprotstavlja druga smutljiva logika, ona koja počiva na pretpostavci o jednakosti bilo koga s bilo kime. Na toj se strani nalazi demokracija, jedan način političkog bivstvovanja: "Točnije, demokracija je ime nekog jedinstvenog prekida s tim poretkom raspodjele tijela u zajednice, za koji smo predloţili da se pojmovno izrazi imenom policija. To je ime onoga što prekida dobro funkcioniranje tog poretka osobitim dispozitivom subjekti-viranja"4. Jedina razlika spram Marxa bila bi u tome što policijski ' Jacques Rancière, La Mésentente, Politique et Philosophie, Galilée, Paris, 1995, str. 51. Ihid, str. 139. Ili joS: "Politika nema arhe. Ona je, u strogom smislu, anarhična. Upravo to naznačuje samo ime demokracije. Kao stoje Platon označio, demokracija nema arhe, nema mjere" (Jacques Rancière, Aux bords du politique, La Fabrique, Paris, 1998, itr. 84). 4
poredak, kako ga poima J. Rancière, više upućuje na vladu ili na mogućnosti vladanja [gouvernementabilité] negoli na drţavu; takoĎer bi više bio nalik nekoj instrumentalnoj mašineriji, tj. "nečemu" podobnome za urazumljivanje, negoli drţavi kao sustavu, sjedinju-jućoj cjelini, koja je time obdarena neprijepornom simboličkom dimenzijom. Osjetljiv na "uzvišenost" drţave, ponajprije na njezino uzdizanje, Marx nastoji zapriječiti njezino prekomjerno samopouzdanje, prokazujući obmanu općosti na kojoj se nastoji uzdignuti. Ne zato da bi drţavu sveo na empirijski skup funkcija i mjesta, nego da bi potakao zbiljski narod da pristupi ponovnom prisvajanju te općosti čijim se nositeljem drţava proglašava, e da bi navodnio demokraciju do točke u kojoj će ona dospjeti do svoje istine. Što ne znači da ne postoji neka opreka, premda se izrazi koji je tvore donekle razlikuju. Prema J. Rancièreu, demokracija ustanovljuje "polemičku zajednicu" koja pokreće "samu opreku izmeĎu dviju logika, policijske logike raspodjele mjesta i političke logike značajke jednakosti"5. Glede pobunjeničke demokracije, dvije se napomene otprve nameću. Najprije iskrsava pitanje: protiv koje drţave se bori demokracija? Promotrimo li dobro, pobunjenička demokracija se bori na dvjema frontama. Kao u momentu Francuske revolucije, s pučkim društvima i bijesnima, ona se istodobno podiţe protiv drţave Starog reţima i protiv nove drţave in statu nascendi, one koja smjera dovesti na vlast nove velikaše koji ţude da i sami vladaju narodom. Ali izvan revolucije, svaka politička zajednica na neki način poznaje sličnu situaciju; ona je angaţirana u borbi protiv drţave
koja pripada Starom reţimu, s njezinim opterećenjima, njezinim preţi-vjelostima, i u borbi protiv nove drţave, izvrgnute inovaciji, koja se gradi i rekonstruira u znaku reforme, modernizacije i racionalizacije. To znači uvidjeti da se pobunjenička demokracija paradoksalno smješta na mjesto koje se opire svakom smještanju, samo mjesto ce-zure izmeĎu dvaju drţavnih oblika, jednog prošloga, drugoga koji dolazi. To dokazuju opetovane pobune naroda poslije revolucije iz 1830. koje se podiţu istodobno protiv Starog reţima i protiv novoga, "liberalne" monarhije u rukama "velikih stručnjaka"; kao daje bila riječ o tome da se svaki put ponovno otvori cezura iz srpanjskih dana. I upravo zato što se smješta u tome izmeĎu-dvoga demokraci5
J. Rancière, La Mésentente, op. cit., str. 141.
ja je više kadra ostaviti slobodno polje djelovanju naroda. Točnije, upravo zato da bi sačuvala to slobodno djelovanje, pobunjenička demokracija se tvori u borbi na dvjema frontama. Jedan protupri-mjer moţe nam pomoći da bolje razumijemo tu začudnu situaciju. Što čini Trocki u Novom kursu (1923) kada autoritarnu logiku drţave suprotstavlja drukčijoj logici Partije, doli to da zaprečuje put drugoj logici, logici demokracije u ratu protiv drţave, ali jednako tako u ratu protiv Partije, novoga lika drţave u nastajanju? Što vaţi na velikom planu, nalazi se i na mikrosociologijskoj razini. Ustanova vjerna pobunjeničkoj logici trajno plovi izmeĎu dvije hridi: s jedne strane ponovni pad pod teretom baštinjene tradicije, s druge prevlast oblika koji dolazi, koji se upravo stvara. Postrance od bilo kakvog stanja milosti, cezura radi tako da se odrţi u otvorenosti spram akcije ili djelovanja naroda. Vremenitost takve demokracije ne bi bila toliko vremenitost prisutnosti, koincidencije sepstva sa sobom, koliko vremenitost neslaganja (opetovana, odrţavana čak), u mjeri u kojoj će ta borba protiv pojavljivanja oblika-drţave smjerati tome da očuva, u čemu će uspjeti, neistovjetnost naroda sa samim sobom. Zacijelo iscrpljujuća vremenitost, i utoliko više iscrpljujuća, što zahtijeva sustavnu, upornu praksu sukobljavanja, budući da svaki sukob nudi mogućnost odrţavanja, bolje, oţivljavanja cezure. Sve se dogaĎa kao daje, zahvaljujući tome vremenu cezure, riječ o prekidu s klasičnim prijelazom, koji je G. Landauer opisao u O revoluciji, iz utopije u neku novu topiju i o tome da se ostvari boravak na ne-mjestu utopije, da bi se djelovanju naroda otvorilo najšire obzorje izgleda. Druga napomena. Pobunjenička demokracija nije istoznačna s nekom inačicom radikalno-liberalnog projekta, graĎanin protiv drţave, nego mnogo prije s pluralnom formulom, graĎani protiv drţave, ili još bolje zajednica graĎana protiv drţave. U izrazima koji dolaze od La Boétiea, pobunjenička demokracija znači zajednicu svih jednih {tous uns] - što La Boétie točno naziva prijateljstvom - protiv svih Jednoga [tous Un]; i točnije, uzme li se u obzir dinamička dimenzija političke stvari, otpor svih jednih zaokretu u sve Jednoga, kao da bi funkcija pobune bila izmeĎu ostaloga u tome da blokira, zaustavi svagda prijeteće iskliznuće zajednice svih jednih prema sjedinjujućem obliku svih Jednoga, negaciji pluralnosti, ontologij-skog uvjeta pluralnosti. Ne dovodi li ovaj pokušaj definicije odmah do kritičke revizije pojma graĎanskog društva onakvoga kakav ispovijeda dnevna doksa! Recimo da se temeljno obiljeţje izraza sastoji u tome da se politika stavi u zagrade. Izraz smjera označiti društvenu ukupnost - ukupnost skupina, područja, praksi - koja radi na reprodukciji povijesno dane zajednice, na raznovrsnim poljima, tehničkim, znanstvenim, industrijskim, kulturnim, ideologijskim, i koja bi kao takva predstavljala pravo postolje na kojem počivaju današnje drţave. Upravo tu bi se "to dogaĎalo", kao da bi graĎansko društvo imalo monopol na ozbiljnost i učinkovitost. GraĎanskom društvu pripadalo bi da osigura dugotrajnost povijesne zajednice s onu stranu nestalnosti političkoga. Na kraju, graĎanskom društvu i onima koji ga podrţavaju ne dostaje da političko stave u zagrade; prije je riječ o tome da od njega odvrate, da mu se suprotstave da bi ga se u dotičnom slučaju nadomjestilo, ako postoji utvrĎeno pomanjkanje političkoga. Čini se da je projekt u stanju konkretizirati se, jer graĎansko društvo kojemu odlično ide spontano bi izlučivalo "elite" kadre nemati posla s politikama, utoliko sumnjivijim što odsad pretendiraju na to da obavljaju posao koji zahtijeva stanovito tehničko umijeće. SvoĎenje politike na upravljanje [gouvernance] tj. na primjenu načina upravljanja [gestion] poduzećem na političku zajednicu, samo uvećava navodnu legitimnost "predstavnika graĎanskog društva". Granično, pojam graĎansko društvo, u njegovoj implicitnoj činjenici zbrkane mješavine s Istoka prispjelog protuto-talitarizma, protuetatizma, slabo shvaćenog liberalizma, protupoli-tički je stroj koji se manje-više hrani vjerovanjem daje politika nuţno povezana sa zlom. TakoĎer nije zabranjeno zapitati se ne igra li prizivanje graĎanskog društva, u našim društvima dominacije i eksploatacije, ulogu privida [simulacre] slobode. S obzirom na takvu situaciju, ne bi li graĎansko društvo valjalo ponovno politizirati?6 Kompleksna operacija koja zahtijeva niz kritičkih intervencija. U prvom koraku, ponovna politizacija društva implicira ako ne vraćanje na upotrebu izraza u XVII. i XVIII. stoljeću, a ono barem da ga zadrţimo u sjećanju. U Engleskoj XVII. stoljeća izraz civil society istoznačan je s political society. John Locke naslovljuje Of political or civil society sedmo poglavlje Ogleda o graĎanskoj vladavini. Kasnije Rousseau u stanovitim tekstovima, napose u Raspravi o podrijetlu i osnovama nejednakosti meĎu ljudima, političko društvo označuje formulom "graĎansko društvo".
6
Premda je riječ o različitoj vrsti problema, valja uputiti na tekst Nicole Loraux, "Repolitiser la Cité", u: La
7
G. W. F. Hegel, La
Cité divisée, Payot, Paris, 1997, str. 41-58. société civile bourgeoise, predstavljanje i prijevod J.-P. Lefebvrea, François Maspero, Paris, 1975, bilj. 3, str. 54-56.
Isto tako Diderot piše u Enciklopediji: "GraĎansko društvo razumije se kao političko tijelo što ga ljudi iste nacije, istog staleţa, istog grada ili drugog mjesta, obrazuju zajedno i političke veze koje ih vezuju jedne s drugima; to je graĎansko općenje svijeta, veze koje ljudi imaju skupa, kao podanici nekog vladara, kao graĎani nekog Grada i kao podvrgnuti istim zakonima i sudionici u istim pravima 1 povlasticama koje su zajedničke svima koji čine to isto društvo." Kod Kanta, izraz graĎansko društvo u Kritici moći suĎenja čuva svoje političko značenje u smislu da označuje cjelinu pod gospodstvom neke zakonite vlasti. U drugim tekstovima Kant usrdno poziva da se pravi razlika izmeĎu pravnoga graĎanskog društva i ćudorednoga graĎanskog društva, bez čega prijeti opasnost da organizacija drţave bude poremećena. S Hegelom, pozornim čitateljem engleskih ekonomista, pojam graĎansko društvo doţivljava znakovito premještanje od političkoga ka ekonomskome, premda čuva političko obiljeţje. GraĎansko društvo postaje graĎansko-burţoasko društvo, sustav potreba koji počiva na antagoničkoj strukturi do stanovitog stupnja srodnoj s ratom sviju protiv svih. Zacijelo, organi posredovanja teţe ublaţavanju tih sukoba, ali sukobi graĎanskoga-burţoaskog društva mogu biti prevladani samo na razini drţave i zahvaljujući drţavi, tako da se drţava očituje kao organski totalitet. Hegelovsko premještanje proizvodi dvostruk učinak: s jedne strane, kada je graĎansko društvo postalo ekonomsko, sada je na političkome, u hegelov-skom shvaćanju drţave, da nametne svoju normu i svoje utemeljenje ekonomskome a ne obrnuto; s druge, Hegel historizira pojam graĎansko društvo. S hegelovskom filozofijom "apstraktni pojam graĎansko društvo dospijeva do svoje istine: graĎansko društvo je burţoasko" 7. GraĎansko društvo ne moţe biti samosvrha. Rascijep-ljeno vlastitim proturječjima, ono ne moţe dospjeti ni do slobode ni jedinstva. Antagonizam izmeĎu bogatstva i siromaštva glavno je proturječje koje ga dijeli. U Filozofiji prava Hegel piše u § 243: "...sjedne strane raste akumulacija bogatstva... dok s druge strane takoĎer rastu specijalizacija i ograničenost posebnog rada a time ovisnost i oskudica klase koja je uz taj rad vezana"; ili pak u § 245: "Ovdje se dakle pokazuje da, usprkos svom višku bogatstva, graĎansko društvo nije dovoljno bogato, tj. da nema, u onome što mu uistinu pripada, dovoljno resursa da bi spriječilo krajnost siromaštva i proizvodnju svjetine."8 Ponovno politizirati graĎansko društvo, dakle. Ta odluka ne znači naprosto vraćanje političkim teoretičarima XVII. i XVIII. stoljeća, s ovu stranu Hegela. Operacija se pokazuje sloţenijom, delikatnijom. Protiv svoĎenja graĎanskog društva na ekonomsko, nameće se nuţno prepoznavanje političkog značenja; ali iskazujući odmah dva dodatna zahtjeva. Najprije, povratak sinonimnosti izmeĎu graĎanskog društva i političkog društva ne bi mogao ići do zagovaranja, po uzoru na predhegelovske teoretičare, podjednake sinonimnosti izmeĎu političkog društva i drţave. Naime, zar he-gelovska pukotina izmeĎu graĎanskog društva i drţave nije otkrila jednu drugu, dotad nezamijećenu pukotinu, toliko ju je hegelovski etatizam bio spontano zasjenio, pukotinu koja postoji izmeĎu političke zajednice i drţave? Glede toga, kritički rad mogao bi pokazati koliko hegelovski pojam graĎanskog društva, unatoč premještanju prema ekonomskome, u sebi čuva političku dimenziju, koju teţi da izbriše, ali u tome ne uspijeva u potpunosti. Ako je drţava mogući oblik političke zajednice, ona nije njezin nuţan oblik. To znači prepoznati da su postojale, da postoje, da mogu postojati političke zajednice drukčije od drţave, tj. koje svoje dovršenje, svoju savršenost ne nalaze u drţavi. Nedrţavne, odnosno protudrţavne političke zajednice. Naime, zamislivi su oblici političke zajednice koji se uspostavljaju protiv drţave, protiv pojavljivanja odijeljene vlasti. Nije li to jedna od poduka nove političke antropologije, koperni-kanske revolucije Pierrea Clastresa, u proučavanju divljih društava, ne društava bez drţave, nego društava protiv drţave?9 Nije li to imao na umu Rousseau kad je pozivao da se pravi razlika izmeĎu "tijela naroda" i "tijela drţave" i zar se upravo to tijelo naroda ne očituje u svojoj opreci spram drţave, boreći se za ponovno prisvajanje nasuprot njoj političkog djelovanja takvoga kakvo se otkriva u cezuri izmeĎu dvaju drţavnih oblika? Zar se taj oblik potvrĎivanja političkoga ne upisuje u svakoj modernoj revoluciji, skrbnoj da 8
de la philosophie du droit, tekst predstavio, preveo i bilješkama popratio Robert Derathé, Librairie philosophique J. Vrin, Paris, 1975, str. 250--251 [usp. G. W. F. Hegel, Osnovne crte filozofije prava, Veseliti Masleša/Svjetlost, Sarajevo, bogatstva graĎansko društvo nije dovoljno bogato, tj. da mu vlastito bogatstvo ne dostaje da otkloni prekomjernost siromaštva i stvaranje ološa."]. Pierre Clastres, La société contre l'État, Éd. de Minuit, Paris, 1974, pogl. "Kopernik i divljaci". G. W. F. Hegel, Principes
1989, str. 362-363: § 245: "Time se pokazuje da pripreobilju 9
u činu očituje "političku sposobnost" naroda, političku sposobnost svih jednih? Zar nije to u igri u sučeljavanju revolucionarnih stajališta, jednoga, jakobinskoga, koje poziva na osvajanje drţave, drugoga, komunskoga ili savjetskoga, koje teţi razbijanju drţave da bi omogućilo slobodan tok protudrţavnoj političkoj zajednici, ono što je primjerice Marx razumijevao glede Pariške komune pod zagonetnim izrazom "komunski ustav"?
To potvrĎivanje nedrţavne političke zajednice vodi dvostruku bitku. Ako je očigledno da se bori protiv poistovjećivanja politike s drţavom, čemu pribjegava hegelijanizam tako da drţava obuhvaća svaku moguću politiku, ono ništa manje ne odbacuje "grubi" anarhizam, primjerice onaj Martina Bubera u Utopiji i socijalizmu, koji je zadovoljavajući se time da obrne Hegela igrajući na kartu socijalnoga protiv političkoga, zaključio kako preporod društvenog tkiva, ostvarenje društvenoga, treba da za sobom odmah povuče kraj, nestanak političkoga, koje je bez daljnjega sljubljeno s drţavnom dominacijom. Ponovno politizirati graĎansko društvo znači, dakle, otkriti mogućnost političke zajednice izvan drţave i protiv nje. Imajući u vidu tu mogućnost, bolje razumijemo stavljanje političkoga u zagrade, depolitizaciju koju provodi sadašnja neutralizacija graĎanskog društva, predsoblje konsensualnog upravljanja. Zar u toj neutralizaciji nije riječ o tome da se odagna "bauk" neke nedrţavne, bolje protudrţavne političke zajednice? S druge strane, u tom radu ponovne politizacije graĎanskog društva ne bi se moglo raditi o tome da se vrati ispod Hegela, jer ovom potonjem dugujemo jasno utvrĎivanje antagonizama koji cijepaju graĎansko društvo, meĎu kojima je glavni opreka izmeĎu bogatstva i siromaštva. Ako ponovna politizacija graĎanskog društva vodi k otkrivanju postojanja političke zajednice kadre da se digne protiv drţave, očito je da ona ne bi mogla biti pojmljena prema modelu drţave, organskog totaliteta, sjedinjene i ponovno izmirene političke zajednice. Napor je prije u tome daju se misli kao podijeljenu, bilo obnavljajući vezu s makijavelijevskom tradicijom koja uviĎa sukobljavanje, u svakom ljudskom Gradu [cité], velikaša i puka, bilo drţeći tu političku zajednicu odgovorom na polemičko pitanje jednakosti. Promisli li se, zar taj izbor da se graĎansko društvo ponovno politizira, tj. da mu se vrati njegovo političko značenje, ne preuzima Marxovu gestu u Kritici Hegelova državnog prava, barem ukoliko se prihvaća hipoteza za čitanje koju predlaţemo? Marxov cilj 1843. ne bi bio, kako će ustvrditi kasnije 1859, epistemologijski - odreĎenje mjesta i statusa političkoga u društvenom totalitetu, konstitutivno za kritičku teoriju - nego ujedno i politički i filozofijski. Bila bi riječ o tome da se birokratski način mišljenja, k tome pod prevlašću hegelovskog logicizma, nadomjesti demokratskim načinom mišljenja. Za Marxa ne bi bila riječ toliko o tome, prema primjeru Engleza i Hegela, da definira graĎansko društvo kao ukupnost uvjeta materijalnog ţivota i da njegovu anatomiju traţi u političkoj ekonomiji, koliko o tome da se upusti u traganje za izvornim subjektom otkuda proistječu kako obitelj tako i graĎansko društvo, a to je totalni demos. "Treba polaziti od zbiljskog subjekta i promatrati njegovu objektivaciju", izjavljuje Marx. Upravo u tom traganju za zbiljskim subjektom pojavljuje se istinska demokracija kao oblik političke objektivacije, političke zajednice koja ide ukorak s nestajanjem političke drţave, uzme li se ona kao organizirajući oblik. Nije li Marx, upravo zato da bi izbjegao hegelovsko premještanje, razmatrao graĎansko-burţoasko društvo ne u njegovoj materijalno-sti niti u njegovoj činjeničnosti, nego u njegovu gibanju izvan sebe, u onome što on naziva njegovom "ekstazom", kao da se u tom gibanju pomalja, u obliku istinske demokracije, politička zajednica, koje je nositelj graĎansko društvo, pod uvjetom da izaĎe iz sebe, zahvaljujući političkom činu? Takve su velike crte koje omogućuju da se orisu obrisi onoga što valja razumjeti pod pobunjeničkom demokracijom. Pribjegnemo li rusoističkom rječniku, pobunjenička demokracija moţe se definirati kao dizanje tijela naroda protiv tijela drţave; drugim riječima, očitovanje političkog Odnosa onakvog kakav proistječe iz zbiljskog subjekta, "totalnog demosa". Usto valja precizirati, u otklonu od Marxa i tog izraza, a pretpostavljajući im sve jedne (oi noXloi), da tijelo naroda ne treba shvaćati kao supstancijalni organizam, u sebe zatvoren, nego kao podijeljeno, pocijepano tijelo, hitnuto u neprekidno traganje za problematičnim identitetom. Upravo se naime iskušavanjem mnogih sukoba konstituira politička zajednica, s ciljem da se u ukupnost sfera, zahvaljujući redukciji, uvede demokratska općost, odnosno iskustvo slobode koja se nadaje odbijanjem dominacije, kao ne-dominacija. Mogu se prepoznati tri značajke pobunjeničke demokracije: - Pobunjenička demokracija nije inačica konfliktne demokracije, nego baš njegova opreka. Dok konfliktna demokracija prakticira sukob unutar drţave, demokratske drţave koja se u samome svom imenu nadaje kao izbjegavanje glavnog sukoba, priklanjajući time konfliktnost prema trajnom kompromisu, dotle pobunjenička demokracija smješta sukob na drugo mjesto, izvan drţave, protiv nje; i daleko od toga da prakticira izbjegavanje glavnog sukoba - demokracija protiv drţave - ona neće ustuknuti, ako je potrebno, pred lomom. Pobunjenička demokracija raĎa se u slutnji da nema istinske demokracije bez ponovnog aktiviranja duboke pobude demokracije protiv svakog oblika arhe, anarhističke pobude koja se diţe prvenstveno protiv klasične pojave arhe - ujedno i početak i zapovijed naime, drţave. U tom smislu, pobuna je ţivo izvorište istinske demokracije; kao što, prema Machiavelliju, stalna borba izmeĎu puka i Senata, meteţi puka, bijahu izvorište rimske slobode. - Pobuna odgovara vremenu cezure izmeĎu dvaju drţavnih oblika; to znači uvidjeti kako demokracija koja se njome nadahnjuje radi na tome da očuva to vrijeme cezure, a čineći to da odrţi ţivom djelovanje u Arendtinu smislu te riječi i da ga sačuva od njegove preobrazbe u činjenje. Pobunjenička demokracija jest neprestana borba za djelovanje protiv činjenja.
- Pobunjeničkoj je demokraciji svojstveno osjetno premještanje uloga. Umjesto da se emancipacija shvaća kao pobjeda društvenoga (ponovno pomireno graĎansko društvo) nad političkim, taj oblik demokracije omogućuje nastajanje, stalno radi na tom nastajanju, političke zajednice protiv drţave. Opreku društvenoga i političkoga ona nadomješta oprekom političkoga i drţavnoga. Skidajući drţavu s prijestolja, ona uspravlja političko protiv drţavnoga i ponovno otvara isuviše često zamračen bezdan izmeĎu političkoga i drţave. Drţava nije posljednja riječ političkoga, njegovo ispunjenje. Posve suprotno, ona je njegov sistemski, razarajući oblik svih jednih u ime Jednoga.
Predgovor Čini se da se odnedavno ublaţuje tendencija da se Marxa tretira kao "krepanog psa". Vraćanja Marxu, ili Marxa, ovdje-ondje se najavljuju i pripremaju s očito raznovrsnim naumima. Je li vrijeme ne-krologije završeno, počinje li vrijeme "objašnjenja s njime"? Pluralnost povrataka, dakle. Ali umjesto upuštanja u razlikovanja meĎu povracima, prema predmetu, više vrijedi otprve imati u vidu razliku izmeĎu onih koji se smještaju na stranu marksizma - ili nekoga danog marksizma - i onih koji odlučno odabiru stajalište po strani ili pak protiv; izmeĎu onih koji nastavljaju Marxa činiti inspiratorom pokreta, stranaka, drţava, i onih koji su okrećući leĎa tim upotrebama spremni prihvatiti ga u njegovoj jedinstvenosti i njegovoj samotnosti. Marx je imao običaj izjavljivati: "Sve što znam jest da ja nisam marksist". Veoma bi se pogriješilo ako bi se u tome vidjela puka izazivačka dosjetka onoga koga se pogrešno uzdiţe u oca utemeljitelja. Marx je toliko prokazivao i napadao "utopistički supstitu-cionizam" - utopist pretendira nadomjestiti društveni pokret - a da se ne bi pobunio protiv "teorijskog supstitucionizma" koji bi se sastojao i u tome da se anonimna emancipacija, samoosloboĎenje potlačene klase nadomjesti patronimijskim imenom "velikog teoretičara". U tom smislu, zar marksizam ne bi čak bio preokretanje Marxova mišljenja, koji je bio bliţi projektu Radničkog saveza Flore Tristran negoli strančarskim ili drţavnim pretvorbama onih koji su se proglasili njegovim sljedbenicima? S tog gledišta, jedan je od blagorodnih učinaka propasti marksističkih reţima, koji se pogrešno predstavljahu kao socijalistički, u tome što nam je "vratila" Marxa, Marxa osloboĎenoga ideologijskih skrućivanja koja su uzdigla pravi zaslon izmeĎu njega i nas. Istinu govoreći, taj oblik povratka Marxu, ili prije ponovnog otkrivanja Marxa, onkraj marksizma, nije čekao tu propast. Tako su u dvama različitim smjerovima i Maximilien Rubel i Michel Henry otvorili putove koji nam omogućuju da ponovno čujemo Marxov glas. Filozofijski glas, u slučaju Michela Henrya; pravorijek mu ne moţe biti jasniji: "Marksizam je ukupnost besmislica koje su učinjene glede Marxa"1. Dugo nepoznavanje koje je bilo pojačano produţenim neznanjem da postoji Marxovo filozofijsko djelo, budući da je nevjerojatno to, kako u raznim navratima inzistira Michel Henry, da se marksizam konstituirao i definirao u odsustvu oslonca na Marxovo filozofijsko mišljenje, u posvemašnjem neznanju o njemu. Naime, tek su u dvadesetim godinama XX. stoljeća otkriveni glavni Marxovi filozofijski tekstovi; učinio je to Rjazanov. Polazeći od te tvrdnje, Michel Henry predlaţe revolucionarno čitanje Marxa, koje utvrĎuje, s jedne strane, kako se Marxovi povijesno-politički tekstovi zasnivaju na pojmovima koji nisu utemeljujući, a s druge kako bitni pojmovi marksizma nipošto nisu Marxovi temeljni pojmovi, jer oni za njega nisu ni zbiljnosti ni načela objašnjenja. Otuda otvaranje prema Marxovoj filozofiji u potrazi za zbiljnošću izgubljenom kako kod Hegela tako i kod Feuer-bacha, a koja ne bi mogla biti nijedna druga doli praksa, tj. čisto djelovanje kao takvo. Glas izravnije politički, u slučaju Maximiliena Rubela, koji tako svojski odbacuje i najmanji pokušaj poistovjećivanja Marxa i marksizma, da bi Marxa postavio u poloţaj kritičara marksizma. Autor Kapitala osloboĎen mita o ocu utemeljitelju marksizma, osloboĎen Oktobarskog mita, tj. preobrazbe njegova kritičkog mišljenja u partijsku i drţavnu ideologiju, ponovno postaje ono što nikada nije prestao biti, mislilac radničkog samoosloboĎenja, koji odgovara na dvostruki etički zahtjev za utopijom i revolucijom.2 Moţemo se zacijelo pribojavati kada promatramo restauracijski oblik koji danas poprima povratak političke filozofije u Francuskoj, da taj povratak Marxu, u otklonu od marksizma, ne dospije do neutralizacije njegova mišljenja, do njegova uključivanja u akademski korpus, odsad odsječen od konstitutivne veze s bunom i mesijaniz-mom. Takvo je legitimno strahovanje Jacquesa Derride.3 Ali ta ne-
1 2 3
Michel Henry, Marx, I: Une philosophie de la réalité, Gallimard, Paris, 1976, str. 9. Maximilien Rubel, Marx critique du marxisme, Payot, Paris, 1974. Jacques Derrida, Spectres de Marx, Galilée, Paris, 1993, str. 60-62.
utralizacija nije usud, utoliko što taj povratak na nov način iskazuje pitanje i imperativ emancipacije. Ovaj se ogled smješta upravo na stranu tog oblika povratka, koji je, istinu govoreći, više reaktiviranje negoli povratak. Okrećemo se, naime, poglavito prema jednom Marxovu izvanrednom tekstu, znatno kasnijem, kada je o objavljivanju riječ, od uspostavljanja marksizma; prema rukopisu Kritike Hegelova državnog prava, koji je po svemu sudeći napisan tijekom ljeta 1843; a objavio gaje Rjazanov 1927. Marx tu poduzima gotovo redak po redak kritiku Hegelo-ve filozofije prava, točnije trećeg odjeljka trećeg dijela posvećenog drţavi, od § 261 do § 313. Nije nama toliko do toga da ponudimo novo tumačenje cjeline koliko do nalaţenja odgovora na dva bitna upita: koji status Marx pripisuje političkome u tom tekstu, u kojem, nasuprot hegelovskom logicizmu, smjera izlučiti logiku same stvari, u ovom slučaju političke; s druge strane, koji oblik političkog društva ima on na umu kada govori o "istinskoj demokraciji" čije pojavljivanje ide ukorak s nestajanjem drţave? Kao da istinska demokracija za svoj račun preuzima i do vrhunca dovodi zagonetku koja se raĎa s Francuskom revolucijom. Jaz izmeĎu Marxa i marksizma, mogli bismo još kazati. Jer upravo predlaţući analizu makijavelijevskog momenta koji nam je suvremen, i za koji se moţe smatrati da se konstituira u kritici marksizma u cilju ponovnog otkrivanja izgubljenog političkoga bilo u filozofiji povijesti bilo u pothvatu scijentifikacije - učinilo nam se da prvi makijavelijevski moment postoji već kod Marxa. Moment koji nije tuĎ pustolovini mladohegelovskog pokreta koji je jedno od izvorišta političke moderne - ili jedan od njegovih laboratorija - budući da je u nekoliko godina doveo do raĎanja radikalnoga političkog liberalizma (Ruge, Marx), socijalizma i komunizma (Moses Hess, Engels, Marx), anarhizma (Bakunjin, Stirner?) i cionizma (Moses Hess). Precizirajmo: nije riječ o tome da se Marxa ponovno čita u svjetlu nekog vanjskog orijentira, nego da se ponudi unutarnje čitanje, reaktiviranje njegovih pojmova i njegovih slutnji koji, preko odnosa spram Machiavellija i Spinoze, omogućuju da se pojmi ustrajno ispitivanje političkoga i praktička volja da se emancipira dotična Res publico od teologijsko-političkoga i feudalnih preţivjelosti. Ukratko, što pruţa taj tekst u kojem se mišljenje o političkome i mišljenje o demokraciji pojavljuju tako čvrsto povezani, suočeni s pozornim kritikama Marxa - punih poštovanja u smislu u kojem je Benjamin Constant nastavio štovati Rousseaua upravo onda kada ga je kritizirao - onima H. Arendt, C. Leforta i T. W. Adorna? Je li istina da je Marx, brevitas causa, teţio tome da političko prepokrije društvenim, daje političko izvodio iz ekonomskoga ili da se bio zatvorio u nekom kvijetizmu, kada je riječ o kraju dominacije? Ador-no piše u Negativnoj dijalektici: "Ekonomija bi imala prednost pred dominacijom koja ne bi trebala biti izvedena ni iz čega drugoga doli iz ekonomije. (...) Revolucija koju su Marx i on (Engels) ţeljno prizivali bila je revolucija ekonomskih odnosa društva u njegovu totalitetu (...) a ne preobrazba pravila igre dominacije, njegova političkog oblika."4 Ali zar se istinska demokracija ne promišlja prije na planu nemira i ispitivanja? Demokracija protiv drţave? Taj je naslov hotimično paradoksalan u prvotnom smislu izraza. Ponajprije protiv doxe pristaša demokracije za koje demokracija i drţava spadaju skupa kao prst i nokat. Oni toliko izjednačuju jednu s drugom da su iskovali bez problema, čini se, izraz "demokratska drţava". Srodstvo tih dvaju izraza koje se čini samorazumljivim nije samorazumljivo. Zašto bi postojala pre-stabilirana harmonija izmeĎu drţave i demokracije, premda je ova potonja roĎena s grčkim Gradom [cité]! Tako bi drţava imala izbor pribjeći prema okolnostima, prema nadahnuću njezinih upravljača, bilo demokratskim načinima obnašanja vlasti, bilo autoritarnim načinima obnašanja vlasti. Ali zar se demokracija svodi, moţe svoditi, na modalitete drţavne vlasti, na neki način na metodu vladavine? Ako to nije slučaj, ako je demokracija stanovito ustanovljenje društvenoga, zar se tada odmah ne pojavljuju sukob, napetosti, čak protuslovlje izmeĎu demokracije i drţave? Preokrenimo izraze i promotrimo pitanje sa stajališta demokracije a ne više sa stajališta drţave. Moţemo li lako zamisliti izraz "drţavna demokracija"? Lako poimamo opreku izmeĎu političke demokracije i socijalne demokracije, pojmljiv je čak pleonazam narodna demokracija, koja je bila surova poruga, ali je "drţavna demokracija" nezamisliva. Kao da se u tom otporu jezika otkriva postojanje nekoga potmuloga, podzemnoga, implicitnog antagonizma izmeĎu demokracije i drţave, kao da se u tom iskustvu pokazuje kako drţava doista nije najbolji oblik očitovanja demokracije. Naše društvo odlikuje začudno funkcioniranje blisko odbijanju: čim neka situacija predstavlja problem, ono ga uskoro preobrazuje u nepre-
4
T. W. Adorno, Dialectique
négative, Payot, Paris, 1978, str. 251.
vladivo obzorje ili, gore, u nepremostivu zapreku. Otuda praksa koju se sastoji u zaboravu i sakrivanju proboja koji su uzdrmali nepre-vladivo. Tako glede drţave. Tko još raspravlja o dobroj vijesti što ju je najavio Pierre Clastres pod imenom "društvo protiv drţave"? Zatim protiv doxe protivnika demokracije - što oni nazivaju "demokratizmom" - koja isto poistovjećuje, bez daljnjeg prosuĎivanja, demokraciju i drţavu. Odbacujući drţavu, ujedno odbacuju i demokraciju. Utoliko ih lakše obuhvaćaju u svom odbijanju zato što ne zamjećuju nikakav procjep izmeĎu njih dvije, zato što ne uočavaju da se demokracija u njezinoj prvotnoj intencionalnosti moţe spontano podići protiv drţave. No jedna je od zasluga Mar-xova rukopisa iz 1843. - ne i najmanja - u tome što poziva da se demokraciju promišlja na ruševinama drţave. Tako otvara proboj kojim se valja uputiti da bi se zadobio pristup tome začudnom obliku iskustva političkoga, da bismo se sučelili sa zagonetkom istinske demokracije. Ako su Marxa tijekom njegova ţivota morile sablasti, ipak nije prestao, kao i mnogi njegovi suvremenici boreći se za emancipaciju, nositi se sa zagonetkama. Nije li Moses Hess, skupa s Marxom suradnik u Rheinische Zeitung, onaj koji je ponajbolje definirao, u članku od 19. travnja 1842, zagonetno obzorje XIX. stoljeća: "Francuska revolucija zaduţila je moderna vremena da razriješe tu zagonetku. Sloboda i jednakost, eto što hoću, kaţe ta svjetska revolucija (...) Ali to nije bilo tako jednostavno kako se isprva vjerovalo. Prvi, prvobitni, prirodni, surovi oblik slobode i jednakosti sankilotizam - nije potrajao: carstvo bijaše bolest koju je iznjedrio, restauracija bijaše njegov grob. Tada je započela prava povijest zagonetke, ili prije njezino rješenje. Srpanjska monarhija - što je ona drugo doli prvi razborit, duhovni pokušaj ozbiljenja slobode i jednakosti? (...) Ali kada vidimo koje su se preobrazbe dogodile od 1830. naovamo u francuskoj, engleskoj ili njemačkoj naciji, moţemo bez oklijevanja gajiti nadu da je zagonetka učinila korak prema svom rješenju."5 Razlika izmeĎu XIX. i XX. stoljeća je u tome što je prvo vjerovalo da posjeduje, ili moţe posjedovati, rješenje, dok drugo zagonetku čini svojim boravištem, upozoreno da je sudbina povijesti i politike da ostanu upitom - bez kraja. ' L'énigme du XIXsiècle, navod prema M. Rubel, K. Marx, Œuvres, IV: Politique I, (iallimard, Paris, 1994, Uvod, str. LXI.
UVOD I. Moderna demokracija odmah se pokazala onima koji su je nastojali misliti kao zagonetka ili kao lanac paradoksa. To vrijedi za Tocque-villea kao i za Marxa. Autor Demokracije u Americi (1835) tumači demokratsku revoluciju kao "providencijalnu činjenicu" koja svakodnevno izmiče ljudskoj moći. Unatoč njegovoj ţelji za pojmljivošću, Tocqueville priznaje "neku vrst vjerske jeze" pred izgledom te "nezaustavljive revolucije". Upravo kao ilustracija same demokracije Sjedinjene Drţave predstavljaju "riječ velike društvene zagonetke" koja pogaĎa moderni svijet.1 Zar konstituiranje nove političke znanosti, na što poziva Tocqueville, ne cilja na ovladavanje, na pokušaj ispravljanja "divljih nagona demokracije", da bi se ta revolucija učinila korisnom, da bi ju se podvrglo civilizaciji, umjesto da ju se pusti da se slobodno, anarhično diţe protiv nje? Odsada, za Tocquevillea, više nije alternativa izmeĎu aristokratskog društva i demokratskog društva, nego izmeĎu demokracije podvrgnute poretku i moralnosti i "neureĎene", "izopačene" demokracije "prepuštene mahnitim pomamama".2 Zar izraz "demokratska drţava", koji se pojavljuje već od uvoda njegova djela, ponajbolje ne iskazuje Tocquevilleov naum, kao da je riječ o tome da se hučni val demokracije poloţi u leţaj drţave? Spajajući demokraciju s drţavom, zar Tocquevilleu nije do toga da ' Tocqueville, De
la démocratie en Amérique, GF, Paris, 1981,1.1, str. 97. Ostali izvaci takoĎer su uzeti iz uvoda [usp. Alexis de Tocqueville, O demokraciji u Americi, Informator/Fakultet političkih znanosti, Zagreb, str. 5: "Čitava je ova knjiga koju ćete sada pročitati de Tocqueville, Gallimard, Paris, 1948, str. 48-49.
napisana pod dojmom neke vrste bogobojazne strave..."]. ' Tocqueville, Pismo od 21. veljače 1835. upućeno E. Stoffelsu; navod u: J.-P. Mayer, Alexis
je odijeli od revolucije? Jer, zar za demokraciju leţaj drţave nije Prokrustova postelja? Pozoran na to da osvijetli dvoumice demokracije, Tocqueville predstavlja njezine pojavnosti skrbeći se da otkrije protustrane i paradokse koji je nastavaju. Tako, demokracija koja počiva na načelu suverenosti naroda ipak je izloţena tome da porodi nečuven oblik despotizma, koji je teško imenovati, skrbničke više negoli tiranske vlasti koja uvodi novu vrst suţanjstva "ureĎenoga, blagoga i miroljubivoga"3. Tako, daleko od toga da se nastavlja u nekom trajnom revolucionarnom gibanju, sudbina je demokratske revolucije da isuši revolucionarne strasti, da ih nadomjesti novim strastima koje su sklonije očuvanju onoga što jest negoli subverziji. Za dr. Marxa, mladoga njemačkog filozofa, koji se tada bori da u Njemačku uveze francuski politički model, demokracija figurira, prema izrazima iz rukopisa iz 1843, posvećenog kritici Hegelove filozofije prava, kao "riješena zagonetka svih ustava". Ali, istinu govoreći, ta zagonetka nije toliko riješena koliko je podvostruče-na, jer Marx, okrećući se prema francuskim piscima njegova doba, zamjećuje izbijanje nove zagonetke. "U demokraciji je drţava kao posebnost samo posebno, a kao opće ona je zbiljsko opće... Moderni Francuzi to su razumjeli u smislu da u istinskoj demokraciji politička država iščezava."4 Vratit ćemo se podrobno na tu zagonetnu formulu da bismo je rasvijetlili. Tamo gdje demokracija raste i doţivljava puni razmah, drţava opada. Zasad, prvo ispitivanje: kako se neka politička zajednica, u ovom slučaju demokracija koja je dospjela do svoje istine moţe očitovati kao iščezavanje političke drţave? Naime, kako se neko političko društvo moţe razviti kao iščeznuće drţave? Znači li to da valja tragati za nekom razlikom izmeĎu politike i drţave? Valja li misliti modernu demokraciju protiv drţave odbacujući istodobno izraz "demokratska drţava", koji spontano izlazi ispod Tocquevilleova pera, kao daje učinak samog 3
Tocqueville, op.
4
K. Marx, Critique
cit., str. 386. du droit politique hégélien, prijevod i uvod A. Baraquina, Éditions sociales, Paris, 1975, str. 70. Taj ćemo tekst odsada navoditi prema tom izdanju [u uglatim zagradama upućivat ćemo na navode iz prijevoda Marxova rukopisa prema dvama izdanjima: 1) Karl Marx, Filozofsko-politički spisi, Fakultet političkih nauka/ Liber, Zagreb, 1979, preveo Ante Paţanin (rukopis je objavljen pod naslovom "Kritika Hegelova drţavnog prava"); dalje ćemo navoditi pod kraticom FPS s upućivanjem na odgovarajuću stranicu; 2) K. Marx-F. Engels, Delà, sv. 3, Institut za izučavanje radničkog pokreta/Prosveta, Beograd, 1972, preveo Ljubomir Tadić (tekst je objavljen pod naslovom "Kritika Hegelove filozofije drţavnog prava"); dalje ćemo navoditi pod kraticom MED s odgovarajućom stranicom; za ovu bilješku usp. Marx, FSP, str. 194-195; MED, sv. 3, str. 26-27 - op. prev.].
očitovanja demokracije prevladavanje granica drţave, prelazak onkraj nje, kao da se njezin poziv očituje u prekoračivanju tih granica, u izlaţenju iz leţaja drţave, e da bi se poput plodne i izdašne rijeke proširila na ukupnost sfera društvenoga? Prepoznajući točnost formule modernih Francuza, Marx preuzima njihovu analizu. Njegovo priključivanje, s onu stranu Rajne, nije neka "lasta" bez ikakve veze s proljećem naroda prije 1848; ona se čak upisuje u samo srce tog proljeća i sudjeluje u onome što bismo mogli nazvati "makijavelijevskim momentom", sudimo li po njegovim političkim intervencijama u tom razdoblju pod znakom reipublicae. Primijenjen na Marxa taj izraz moţe iznenaditi, ako ne i izazvati dvosmislice. Nekoliko smotrenosti, dakle, da bi se bolje utvrdilo ono čemu se smjera preko čitanja političkih tekstova mladog Marxa od 1842. do 1844.5 Kako će se vidjeti, ovdje nije riječ ni o prilogu nekoj marksističkoj znanosti politike niti "regionalnoj znanosti" političkoga, kako je to prije nekoliko godina pokušala anglosaksonska kritika koja je, legitimno osjetljiva na vaţnost političke dimenzije u Marxa, pokušala istaknuti tu dimenziju sa stajališta materijalističke teorije društva i povijesti; niti o sudjelovanju u izradbi materijalističke teorije drţave kao da bi bila riječ o tome da se popuni ţaljenja vrijedna praznina ili da se prikupe raznovrsni raštrkani elementi u njegovim različitim spisima da bi se proizvela koherentna teorija, koja da ne postoji u Marxa doli u fragmentarnom stanju.6 To znači kazati da se smještamo u otklonu spram marksizma, još točnije onih sofisticiranih oblika marksizma koji, da bi okončali ekonomističko omalovaţavanje političkoga, ipak dospijevaju (unatoč njihovu uvaţavanju pluralnosti instanci, njihovoj zbiljnosti i njihovoj djelotvornosti), čineći to, do sociologizacije političkoga. Riječ je prije o tome da političke tekstove mladog Marxa pojmimo kao djelo mišljenja, u smislu u kojem ga razumije Claude LeOvaj korpus poglavito sadrţi: 1) Članke Marxa novinara objavljene u Rajnskim novinama (Rheinische Zeitung) od svibnja 1842. do oţujka 1843; 2) Kritiku Hegelova drţavnog prava, rukopis po svemu sudeći pisan od oţujka do kolovoza 1843; kao dodatke, Za kritiku Hegelove filozofije prava i Prilog ţidovskom pitanju, tekstove napisane u Njemačkoj i objavljene u Francuskoj u Francusko-njemačkim godišnjacima krajem veljače 1844. u Parizu. Ti su tekstovi odsada pristupačni na francuskome u izdanju što ga je priredio Maximilien Rubel - Karl Marx, Œuvres, III: Philosophie, Gallimard, Paris, "Bibliothèque de la Pléiade", 1982. U nastavku teksta pozivanja koja će biti izvršena bit će naznačena kako slijedi; Œuvres, III: Philosophie. 6 Primjerice, J. Maguire, Marx's Theory of Politics, Cambridge University Press, 1978. 5
fort*, naime djelo nošeno nekom spoznajnom intencijom i za koje je jezik bitan. K tome, legitimno je, zbog veza koje Marx gradi spram tradicije, to djelo tumačiti sa stajališta političke filozofije, ili bolje kao djelo koje se upisuje u sudbinu moderne političke filozofije. Iz samog iskazivanja projekta proistječe da ćemo nastojati prokrčiti sebi neki put u protustruji spram dvaju polova koji se, unatoč njihovoj opreci, ponovno spajaju u toj točki: u protustruji spram marksista koji Marxa slave kao onoga čija bi zasluga bila u tome što je napustio oblike mišljenja političkoga svojstvene filozofijskoj spekulaciji; u protustruji spram onih koji Marxa označavaju kao jednoga od onih koji da su okončali s tradicijom političkog mišljenja. Putem otvorenim izmeĎu tih dvaju polova, valja ponovno zadobiti skrivenu, zamračenu dimenziju Marxova djela filozofijsko ispitivanje političkoga, biti političkoga - veoma snaţno naglašenu 1842--1844, ali koja ništa manje ne proţima, čini se, cjelinu djela i koja se ponovno pojavljuje u otklonu koji predstavljaju politički spisi. No tu dimenziju - a to će biti prva hipoteza - moţe se ponajbolje istaknuti povezujući Marxovo djelo s modernom političkom filozofijom kako ju je inaugurirao Machiavelli. Ne treba imati iluzija zbog Machiavellijeva imena. Ono ovdje ne znači ni pozivanje na utemeljenje neke pozitivne, objektivira-juće političke znanosti, čijim bi Marx bio baštinikom, ni pozivanje na neki "politički realizam", takav prema kojem bi politička teorija bila refleksija o odnosima snaga i koja bi, u tom smislu, bila zajednička Marxu i Machiavelliju, kod jednoga glede izgradnje moderne nacionalne drţave, kod drugoga glede emancipacije proleterijata. Ako se Machiavellija ne moţe svesti na realizam, ne moţe se ni odnos Marxa spram Machiavellija svesti na njegov prijenos u drugo društveno-povijesno polje, s drugim sudionicima, nudeći postavku prema kojoj bi Marx bio Machiavelli proleterijata. Radije ćemo kazati da mladi Marx, u filozofijskom ispitivanju koje provodi o političkome, odrţava bitan odnos s Machiavellijem utoliko ukoliko je ovaj potonji utemeljitelj moderne, normativne političke filozofije, tj. koja počiva na drugim kriterijima i drugim načelima vrednovanja negoli klasična politička filozofija. TakoĎer je legitimno zapitati se o upisivanju Marxa u makijave-lijevski moment. ' Autor ima na umu veliko Lefortovo djelo o Machiavelliju: Claude Lefort, Machiavelli.
Le travail de l'œuvre, Gallimard, Paris, 1970. - op. prev.
Éric Weil je 1951, u promišljanju o Machiavelliju danas, poticao »a razlikovanje izmeĎu dviju mogućih nazočnosti Machiavellija u našoj civilizaciji; ili učene faze kada znalci i tumači raspravljaju o genezi djela, o njegovu smislu, itd., ili javne faze kada se Machiavelli iznenada ponovno pojavljuje na političkoj pozornici, pri čemu se njegovo ime priziva kao mogući odgovor na probleme vremena. U tome posljednjem slučaju zamijetit će se promjena Machiavellijeva statusa koji će postati gotovo suvremenikom onih koji ga prizivaju, usprkos razlici u vremenima i drukčijem reţimu mišljenja, budući da tada nije bila riječ o tome da se misli o Machiavelliju, nego da se Machiavellija misli ili bolje da se s Machiavellijem misle političke stvari današnjice. "Drugi se momenti meĎutim pojavljuju i daju nov ţivot onome koji je dotada bio samo jedan autor meĎu mnogima: njemu se upućuje strastveno pitanje o bitku politike, s njime se raspravlja kao sa suvremenikom..."7 Radikalnost uloga [enjeux]: u tom razgovoru s Machiavellijem iskazivalo bi se, s onu stranu Što činiti? ili Kako činiti?, osnovno pitanje - djelovati ili ne djelovati? Koja je legitimnost političkog djelovanja? Zar sumnja glede mogućih odnosa politike i zla ne mora voditi odabiru ne-dje-lovanja? Nije više u pitanju ova ili ona politička opcija nego politika sama, o kojoj nas je jedan glasoviti makijavelijanac, Napoleon, podučio daje sudbina modernog čovjeka. U tome prvom smislu moţe se dakle potvrdno zaključiti o Mar-xovu sudjelovanju u makijavelijevskom momentu njegova doba, utoliko prije što se mladohegelovski pokret, kojem on pripada, moţe do stanovite točke analizirati s pomoću te kategorije. Spajajući filozofiju i borbeno novinarstvo, Marx upravo autoru Vladara i Rasprava upućuje "strastveno pitanje o bitku politike", razvijajući ga u brojnim pravcima: - Koji su uvjeti filozofijskog mišljenja političkoga? - Kako misliti političke stvari? - Koji je status političkoga? Što je priroda, bit političkoga? - Koje je mjesto političkoga u tvorenju društvenoga? - Koje je navlastito obiljeţje političke moderne? Polazeći od tih pitanja Marx gradi povlašteni odnos spram Machiavellija, koji predstavlja, prema Leu Straussu, prvi val moderne, 7
E. Weil, "Machiavel aujourd'hui", u: Essais
et conférences, sv. II, Vrin, Paris, 1991, str. 190.
što dovodi do prave "makijavelizacije" političkog mišljenja, primatelj kojega je i Marx.8 U članku iz srpnja 1842. Marx doista prepoznaje koliko se suvremena politička filozofija, mišljenje emancipacije, konstituira u odnosu spram tradicije. Daleko od toga daje ideja drţave, ono što Marx naziva "autonomijom pojma drţave", fantomskim pronalaskom najnovijih političkih nauka, pokazuje se daje ona, promotri li se dobro, plod ţivog odnosa spram višestoljetne tradicije započete Machiavellijem i Campanellom, makijavelijevskim utemeljenjem moderne političke filozofije.9 Istinu govoreći, ta je posljednja formulacija mnogo više zadovoljavajuća negoli izraz "makijavelizaci-ja" koja, osim iznimno, teško izmiče štrausovskoj periodizaciji političke filozofije glede moderne, odnosno ideji o procesu opadanja u znaku gubljenja, uskoće i skučivanja obzora.10 Nakon toga kritičkog preciziranja, vratimo se našem pitanju glede upisivanja Marxa i pokušajmo napredovati što se njega tiče. Sudjeluje li Marx u makijavelijevskom momentu u nekom drugom smislu, odreĎenijem, punijem, s točnijim sadrţajem? Ne samo daje njegova tematika otvorenija, plemenitija negoli tematika makijavelizacije i da više ne prisiljava da se Marxa vidi samo kao izvršitelja neke tradicije, nego je sloţenija od one koju predlaţe Eric Weil. Ne griješi li analiza ovog potonjega, naime, u tome što ta ponovna pojavljivanja Machiavellija predstavlja kao neku vrst nestrukturira-nog gibanja, u krajnjem slučaju proizvoljnoga, dok se pri pozornom promatranju tih ponovnih pojavljivanja ili bolje tih makijavelijev-skih konstelacija u modernoj povijesti, moţe zapaziti pomaljanje prave struje političkoga i filozofijskog mišljenja? To proistječe iz velikog djela J. G. A. Pococka posvećena makijavelijevskom momentu11 koje je preokrenulo klasično prikazivanje moderne poTrois Vagues de la modernité; u tom odnosu spram Marxa takoĎer i članak "N. Machiavel", u: Leo Strauss i Joseph Cropsey, History of Political Philosophy, University of Chicago Press, 1972, str. 273 [usp. Leo Strauss i Joseph političke filozofije, Golden Marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2006, str. 207--220]. 9 Œuvres, III: Philosophie, str. 219-220. 10 Iznimku nam nudi M. P. Edmond, koji se u svom djelu Philosophie politique (Mas-son, Paris, 1972) pobrinuo upravo za to da izbjegne tegobe Itrausovske periodizacije da bi razlikovao izmeĎu "makijavelizacije političke filozofije" (pogl. VIII, IX) i "naturalizacije" političkog područja koja započinje s Hobbesom. " J. G. A. Pocock, The Machiavellian Moment. Florentine Political Thought and the Atlantic Republican Tradition, Princeton University Preii, 1973. Glede tog djela, vidjeti važan članak J. F. Spitza, "La face cachée de la philosophie politique moderne", Critique, svibanj 1989, br. 504, str. 307-334. 8
Leo Strauss, Les
Cropsey, Povijest
litičke filozofije, dotad posve pod prevlašću pravno-liberalnog modela, otkrivajući "skriveno lice", tj. postojanje drugog modela, graĎanske, humanističke i republikanske paradigme. Tragom radova H. Barona o graĎanskom humanizmu Pocock je iznio na svjetlo dana drukčiju modernu političku filozofiju, koja se, prema njemu, proteţe od firentinskog humanizma do američke revolucije, a prelazeći preko Machiavellija i Harringtona; ona se konstituira potvrĎujući političku prirodu čovjekovu i pripisujući politici kao cilj ne više obranu prava, nego ostvarenje te prvotne "političnosti" u obliku aktivnog sudjelovanja graĎanina u javnoj stvari. Taj makijavelijevski moment i konstelacije koje on poprima sadrţe tri raznovrsna elementa: 1) Gibanje kojim su politički mislioci i akteri tijekom više stoljeća radili na ponovnom pokretanju vitae activae Starih, točnije bios politikos - ţivota posvećena javnim stvarima - nasuprot prvenstvu pripisanom vita contemplativa i kršćanstvu koje je, u ime nebeskog kraljevstva, dovelo politiku na zao glas. To vraćanje ugleda graĎanskom ţivotu - ţivot u Gradu i za Grad [cité] - počiva na preuzimanju aristotelovske tvrdnje da je čovjek politička ţivotinja koja izvrsnost moţe dosegnuti samo u stanju graĎanina i preko njega. Osim otklona spram platonovske tradicije i povlastice pripisane vita contemplativa, to ponovno otkrivanje politike podrazumijeva mentalnu revoluciju u odnosu spram srednjovjekog čovjeka: dok se taj potonji obraća razumu da bi mu obznanio, zahvaljujući kontemplaciji, vječne hijerarhije nepokretnog poretka, u okrilju kojega mu je bilo dodijeljeno utvrĎeno mjesto, odbacujući svijet kontingencije i povijesne posebnosti na stranu iracionalnoga iz kojega se valjalo povući - pristaša graĎanskog humanizma, istodobno dok je provodio premještanje od kontemplativnog ţivota prema aktivnom ţivotu, otkrivao je nov lik uma kadroga da djelovanjem stvori ljudski, politički poredak, dajući time oblik kaosu univerzuma kontingencije i posebnosti. Usmjeren prema zajedničkom odlučivanju, taj novi način bivstvovanja priznavao je govornu prirodu čovjekovu i teţio tome da pristup istini pojmi kao plod slobodnih razmjena, gdje je retorika, tako nazočna u antičkom Gradu, preuzimala svoju ulogu. Izreka civitas facit legem definirala je novo načelo koje se suprotstavljalo kako Danteovu rodoljublju, okrenutom prema vječnom poretku, tako i demagoškom sinkretizmu Cole di Rienza. U tim gotovo arendtijanskim izrazima Pocock poima specifično političku dimenziju toga makijavelijevskog momenta utemeljitelja novoga zemaljskog Grada. "Ova knjiga djelomično pripovijeda o obnovi na početku modernog doba antičkog ideala homo politicus, Aristotelove političke ţivotinje koja svoj bitak i svoju krepost potvrĎuje putem političkog djelovanja, a čiji najbliţi srodnik jest homo rhetor a antiteza homo credens kršćanske vjere"12.
2) Izbor republike kao jedinog oblika sposobnog zadovoljiti zahtjeve čovjeka političke ţivotinje, predodreĎenog da se razvije u vivere civile, i zahtjeve otkrića svjetovne povijesnosti. Opreka spram Dantea se još pojačava; zar taj potonji nije, naime, odabirom univerzalne monarhije smjerao blokiranju povijesnosti da bi bolje omogućio spašavanje vječnog poretka, objekta kontemplacije? S onu stranu preispitivanja mita o utemeljenju Firence - republikanac Brut, junak slobode, zamjenjuje Cezara - bila je riječ, zahvaljujući biranju republike, o tome da se začne politička zajednica u otklonu od dominacije i otvori pristup praktičkoj vremenitosti. Protiv odbacivanja vremena, svojstvenog Carstvu i univerzalnoj Monarhiji, ideja republike povezana s uskrsnućem [assomption] vremena, potom s idejom ljudskog djelovanja koje, razvijajući se u vremenu, radi u samoj svojoj djelotvornosti na razdvajanju političkog poretka od prirodnog poretka. 3) To vraćanje ugleda oblika-republike ide ruku pod ruku s njegovim upisivanjem u vrijeme. Potencijalna stvarateljica povijesti, republika je ujedno izuzeta iz vječnosti, izloţena krizi, prolazna; uza to ne-univerzalna, ona se pojavljuje kao specifična povijesna zajednica. Oblik-republika koji proistječe iz volje za stvaranjem, u otklonu od kršćanstva, svjetovni, sekularni poredak, podvrgnut zahtjevima dogaĎaja zbog toga je izloţen vremenitoj konačnosti, kušnji vremena. Otuda se raĎa novo ispitivanje: je li republika, ponovno pokretanje, do stanovitog stupnja, aristotelovske politeje, oblik političke zajednice podoban da doţivi stabilnost u vremenu, tj. da udarima fortune i učincima korupcije suprotstavi volju za trajanjem u svom bitku, zahvaljujući politizaciji vrline? Marx je, dakle, 1842. u Machiavellijevu djelu pozdravljao ponovno centriranje političkog područja na sebe samo pa je, s utoliko više strogosti, kanio ponoviti tu gestu nasuprot preţivjelostima teo-logijsko-političkoga u njegovo doba. S onu stranu, Marx je imao zadaću usmjeriti pogled prema velikome klasičnom pronalasku s kojim se povezuje Aristotelovo ime - čovjek politička ţivotinja. 12
J. G. A. Pocock, op. cit., str. 550.
Mješavina Aristotela i Machiavellija, u tome veoma bliska duhovnom sadrţaju makijavelijevske konstelacije. Ukratko, da bi se sudilo o Marxovu upisivanju u taj specifičniji makijavelijevski moment, zadrţat ćemo se na sljedećim pitanjima: - U kojoj je mjeri Marx ostao vjeran makijavelijevskoj volji da omeĎi političko područje, nesvodljivi prostor politike ili političkoga? - U kojoj mjeri Marx doista daje za pravo volji moderne političke filozofije da autonomizira političko ili, da preuzmemo njegove vlastite izraze iz 1842, da autonomizira pojam drţave? - U kojoj mjeri naposljetku njegovo ponovno otkriće političkoga protiv kršćanske feudalne drţave, njegov način poimanja političke emancipacije protiv tog oblika drţave koji je, pravo rečeno, ne-drţava, sudjeluje u graĎanskoj, humanističkoj i republikanskoj paradigmi? Je li legitimno zamisliti neki odnos izmeĎu "istinske demokracije" iz 1843. i orijentacija republikanskog humanizma, s onu stranu te mješavine Aristotela i Machiavellija, s onu stranu Marx-ova "grčkog disanja"?13 II. Suprotno većini interpreta koji početak Marxovih društveno-poli-tičkih spisa smještaju u 1843, s Kritikom Hegelova državnog prava, mi ćemo razlikovati, barem s obzirom na ovo ispitivanje, dvije konstelacije tekstova, one iz 1842. i one iz 1843-1844, odijeljene pravom krizom, krizom iz 1843. Prva konstelacija obuhvaća tekstove koji odgovaraju utopiji umne drţave; kraj te konstelacije mogao bi se datirati 25. siječnjem 1843, nadnevkom kada Marx piše Rugeu: "U Njemačkoj ne mogu više ništa poduzeti, čovjek se preda."* Druga konstelacija označuje velike tekstove iz 1843. predmetom kojih Valja napomenuti kako Pocock bez zadrške spominje marksovski ideal čovjeka koji je nadvladao otuĎenje u odnosu spram graĎanskog ideala kreposnog čovjeka, u političkom smislu izraza (op. cit., str. 502 i 551). Što se njegova francuskog prikazivača tiče, on je mnogo izričitiji; on piše, postavljajući sebi pitanje o borbi izmeĎu graĎanskog humanizma i trgovinske ideologije: "nema, dakle, jaza, a radnička i marksistička kritika izravna je baštinica ideje da specijalizacija funkcija dovodi do toga da ljudi gube svoju graĎansku sposobnost i vrline, kao što istodobno ona osiromašuje njihovu osobnost, prestajući ih definirati kao političke ţivotinje; to omogućuje da se Marxa ponovno upiše u tradiciju europskog humanizma, umjesto da ga se prikazuje kao osamljenog genija bez preteče". Navedeni članak, str. 333-334. TakoĎer, djelo E. Grassi, Humanisme et marxisme, L'Âge d'homme, Lausanne, 1978. 13
* Usp. "U Nemačkoj više ništa ne mogu da počnem. Ovde čovek samog sebe krivotvori", MED, sv. II, str. 441 - op.
prev.
je kritika Hegelove političke filozofije, "Prilog ţidovskom pitanju", kojima valja pridodati Kritičke primjedbe uz članak "Pruski kralj i socijalna reforma. Od jednog Prusa" (kolovoz 1844), a tu cjelinu valja čitati na pozadini prepiske Marx-Ruge (od oţujka do rujna 1843, objavljene u veljači 1844. u Njemačko-francuskim godiš-
njacima). Istakne li se teorija modeme drţave, političko mišljenje takvo kakvo se pokazuje u tim prvim tekstovima, moći će se bolje pojmiti značenje kasnijeg projekta kritike politike, kao da se iz suočavanja tekstova iz 1842. i onih iz 1843-1844. moţe zaključiti, što se statusa političkoga u Marxa tiče, o nazočnosti na neki način dviju topika, pri čemu druga ima kritičku vrijednost u odnosu na početnu poziciju. Ne provede li se to razlikovanje izmeĎu ta dva niza tekstova promašuje se kriza iz 1843, njezini ulozi i posljedična inovacija; promašuje se, samim time, promjena perspektive koju Marx obavlja početkom 1843. godine. Dvije topike ponajprije u smislu po kojem se tekstovi iz 1842, daleko od toga da iskazuju samo demokratizam manje-više naglašen na razini političkih stajališta, smještaju na razini teorije - ne toliko pod znakom političke emancipacije, koliko emancipacije političkoga u odnosu spram teologijskoga, kompleksa kršćanske drţave. Ako se to bitno potvrĎivanje autonomije političkoga očituje u pokušaju da se republikanska ideja uveze u njemački svijet, ona još više vodi pravome ponovnom otkriću političkoga; politički prostor mišljenje kao nesvodljiv, kao prostor koji posjeduje navlastitu konzistenciju i u logici je te autonomije da se smatra odreĎujućim. Ukratko, u tome blizak Rousseauu za kojega "sve u korijenu ovisi 0 politici", Marx ponovno postavlja politički svijet u njegovu orbitu, ponovno ga centrira, da se tako kaţe, izgraĎujući sa svoje strane nov lik makijavelijevskog momenta. Ali dvije topike i u smislu po kojem, obrnuto od teza iz 1842, tekstovi iz 1843. uvode preispitivanje te odreĎujuće moći političkoga, barem u liku drţave. Kritika moderne drţave, u obliku odnošenja spram graĎanskog društva, otvara put decentriranju novog tipa političkoga u odnosu spram sebe samoga. U nazočnosti tog udarca na autonomiju pojma drţave iznosi se dakle na vidjelo pitanje: što onda preostaje od makijavelijevskog momenta? Marx 1859. u predgovoru Prilogu kritici političke ekonomije doduše na tu krizu iz 1843. prebacuje otkriće općeg rezultata koji je posluţio kao "putokaz" njegovim kasnijim istraţivanjima. Slijedi li se njegovo pripovijedanje, poslije članaka u Rheinische Zeitung i neuspjeha da u njima "riješi dvojbe koje su ga opsjedale", poduzeo je prve radove, odnosno "kritičku reviziju Hegelove filozofije prava". Dajući bilancu te krize, Marx ispisuje glasovite rečenice koje na neki način oblikuju jezgru onoga što marksisti imaju običaj označavati izrazom "historijski materijalizam" pri čemu je jedan od učinaka u izričitom nijekanju autonomije pravnoga i političkoga: "ni pravni, ni drţavni oblici ne mogu se razumjeti ni iz sebe samih, ni iz takozvanog općeg razvoja ljudskog duha; nego da im je korijen u materijalnim ţivotnim odnosima... graĎansko društvo; a da se anatomija graĎanskog društva mora traţiti u političkoj ekonomiji... U društvenoj proizvodnji svog ţivota ljudi stupaju u odreĎene, nuţne odnose, neovisne o njihovoj volji; ti odnosi proizvodnje odgovaraju danom stupnju razvoja njihovih materijalnih proizvodnih snaga. Cjelokupnost tih odnosa proizvodnje obrazuje ekonomsku strukturu društva, zbiljsku osnovu na kojoj se diţe pravna i politička nadgradnja i kojoj odgovaraju odreĎeni oblici društvene svijesti".14 Čvorna kriza, dakle. Čini se daje podobna za dva različita tumačenja: - Čitajući taj gotovo "kanonski" tekst, to samotumačenje kritike iz 1843, mora se uočiti pravo decentriranje političkoga, koje se odsad misli kao pojava koja je podobna da bude izvedena i koja je neki način sporedna. Istodobno dok niječe autonomiju političkoga, Marx ga naturalizira uključujući ga u polje ovisnosti o infra-struk-turnoj nuţnosti ili o nekoj cjelokupnosti odnosa snaga. Prijelom s makijavelijevskom novinom izlazi na vidjelo: veza s utemeljenjem moderne političke filozofije ništi se dotle da ustupa mjesto predmetnoj znanosti o društvenoj cjelini. -Ali kao što Marx potcrtava u istom tekstu iz 1859: "neku individuu ne ocjenjujemo što jest po onome što ona o sebi misli". Ako se interpret, umjesto da nastoji suditi o rezultatu, kako to čini Marx 1859, prihvati toga da ponovno proĎe Marxov put prema rezultatu ne smjerajući nikakvom zatvaranju, tj. upuštajući se putovima koji ne vode nuţno rezultatu iskazanom i slavljenome 1859, zar tada neće biti osjetljiv za drukčiju dimenziju teksta iz 1843, koju je Marx iz 1859. zaboravio ili potisnuo? Zar interpret, dajući prvenstvo misaonom procesu u kritici iz 1843, tada neće zamijetiti navlastito filozofijsku dimenziju, u obliku stalnog ispitivanja političkoga? To je stajalište interpreta koje očito podrazumijeva osobito čitanje Marxa, u otklonu od postojećih ortodoksija i svakog projekta ovla14
Critique de l'économie politique, u: Karl Marx, Œuvres, I: Economie, Gallimard, Paris, "Bibliothèque de la Pléiade", 1965, str. 272-273 [usp. MED, sv. 20, str. 332].
davanja, čitanje koje prihvaća da bude voĎeno Marxovim pitanjima, a da ih pritom ne zapečati u nekom odgovoru, čitanje koje se radije igra proturječjima, napetostima koje prolaze tekstom i njihovim pobočnim implikacijama, da bi se upustilo u rad otpečaćenja. Tako postavivši pitanje, a drţeći samotumačenje iz 1859. na distanci, jesmo li još ovlašteni razmatrati ga utoliko što će Marx, nakon što je 1842. političkom području dao njegovu navlastitu konzistenciju i recentrirao političko odjeljujući modernu drţavu od teologijskoga, poći 1843. u obrnutom pravcu i izbaciti političko iz osi izvodeći ga iz
ekonomijskoga? Moţe li se, naime, zaključiti kako će političko, ponovno osovljeno na noge 1842. osloboĎenjem u odnosu spram teologijsko-političkoga, biti 1843. ponovno decentri-rano, isprevrnuto podreĎivanjem ekonomijsko-društvenome? Ukratko, je li 1843. riječ o epistemologijskoj krizi tijekom koje je Marx traţio i pronašao nov oslonac počevši od kojega se "znanstveno" razmatra političko, ili je prije posrijedi politička i filozofijska kriza tijekom koje je Marx tragao za novim političkim subjektom, drukčijim nego što je drţava, a koji će do vrhunca dovesti ono što sam Marx naziva "političkim načelom"? Nudi nam se povlašteno mjesto za prosudbu zbiljnosti decentriranja iz 1843. i njegovih učinaka: ništenja, brisanja makijavelijevskog momenta - što bi taj moment svelo na običan stadij u Marxovoj evoluciji i bilo poglavito od povijesnog interesa - ili pak premještanja, skretanja makijavelijevskog momenta što bi tom momentu dalo svojstvo trajne dimenzije Marxova djela? To se povlašteno mjesto konstituira 1843. u formulaciji pitanja demokracije i u zagonetki one rečenice koju ćemo nastojati rasvijetliti i na koju smo već s početka podsjetili, glede otkrića modernih Francuza. Nemamo li tu pred sobom nečuveno upisivanje u makijavelijevski moment što je obiljeţen istraţivanjem o navlastitom području politike koje se ponajbolje moţe vidjeti u zagonetnom području "istinske demokracije"? O odgovoru na to pitanje ovisi koji odnos valja postaviti i eventualno odrţati izmeĎu kritike politike i ljudske emancipacije. Bez odluke o tome za sada, ustvrdit ćemo samo to da ako u Marxa moţemo uočiti tendenciju ka zamagljivanju političkoga u obliku naturalizacije, uključivanja političkoga u dijalektičku teoriju društvene cjeline - njegovo je djelo istodobno proţeto suprotnim usmjerenjem. Kao da gaje heterogenost političkoga neprestano mučila cijelog ţivota - o čemu svjedoče bogatstvo i sloţenost njegovih političkih spisa kao da se Marx nije prestao pitati o zagonetki utemeljenja političke zajednice, zajedničkog ţivota ljudi. Naše se čitanje oslanja, napose u drugom dijelu, na Kritiku Hegelova državnog prava, rukopis prvi puta objavljen 1927, potcrtali smo, a koji se ne smije brkati s Prilogom kritici Hegelove filozofije prava, kratkim i udarnim tekstom, budući da je u njemu najavljeno otkriće negativnosti svojstvene proleterijatu, a koji je Marx objavio 1844. u Parizu u Njemačko-francuskim godišnjacima, kao i prepisku s Rugeom i "Prilog ţidovskom pitanju". Kada je o odjeku teksta riječ, imao je nezamjetnu sudbinu. Koliko su Ekonomsko-filozofski rukopisi iz 1844. izazvali brojna tumačenja, od onih mladog Marcusea do kršćanskih i spiritualistič-kih čitanja, te nadahnuli protubirokratske borbe protiv totalitarne dominacije, toliko je Kritika Hegelova državnog prava prije bila proučavana na eruditski način kao vaţna etapa u genezi Marxova mišljenja, ali samo kao etapa.15 Dakako, Kritika iz 1843. nema obuhvatnost rukopisa iz 1844. gdje se kritika političke ekonomije preobrazuje u jedinstvenu kritiku modernog društva; unatoč tome Kritika iz 1843. ostaje ništa manje iznimnim tekstom u smislu da se u njemu izgraĎuje preko Hegelove filozofije prava - mišljenje moderne drţave kao mišljenje modernog doba - prava kritika političke moderne, u znaku demokracije; izvanredan tekst s bezgraničnim filozofijskim domašajem, prema Michelu Henryu. Otkuda ta relativna nezainteresiranost? Valja li smatrati da je Prilog kritici Hegelove filozofije prava, tekst što ga je Marx objavio, zasjenio rukopis iz 1843. svodeći ga na stadij pripremne vjeţbe? Ili je učinak Marxova suda iz 1859. bio takav da je zapriječio put svakom čitanju koje bi se suprotstavljalo njegovu samotuma-čenju? Razlog je moţda dublji. Zar otvoreno i pozorno čitanje Kritike iz 1843. ne pomiče doličnu sliku o Marxu? Ne otkriva li drukčiju dimenziju njegova mišljenja? Kako, usporedo s naturalizacijom 15
Iznimke ipak: njemačko izdanje "Kritik der Hegelschen Staatsphilosophie", u: Marx, Die
Friihschriften, izd. S. Landshut, A. Kroner Verlag, 1953, str. 20-149; značajno englesko izdanje: K. Marx, Critique of Hegel's philosophy of right, uredio te uvodom i bilješkama de la philosophie politique de Hegel, u: K. Marx, Œuvres, III: Philosophie, Gallimard, Paris, "Bibliothèque de la Pléiade", 1982,
popratio Joseph O'Malley, Cambridge University Press, 1970; takoĎer i izdanje M. Rubela, koji vodi računa o radu O'Malleya, Critique str. 863-1018; izdanje K. Papaioannoua, s predgovorom, Critique
de l'État hégélien, Paris, "10/18", 1976; i, naposljetku, izdanje A. Baraquina koje se navodi u tekstu. Za proučavanje cjeline tog djela: J. Hyppolite, "Le concept hégélien de l'État et sa critique par K. Marx", u: Études sur Marx et Hegel, Marcel Rivière, Paris, 1955, str. 120-141; S. Avineri, "Marx, critique of Hegel's philosophy of right in its systematic setting", u: Cahiers de l'ISEA, S. 10, br. 176, kolovoz 1966, str. 45-81; Michel Henry, Marx, I: Une philosophie de la réalité, Gallimard, Paris, 1976, str. 35-83.
politike, u Marxa ustrajava "strastveno ispitivanje bitka politike" i ne manje strastveno istraţivanje o likovima slobode, bilo da se ona pojavljuje pod imenom "istinske demokracije" bilo pod imenom iščeznuća drţave. Nema dvojbe da je podrijetlo našeg ispitivanja u propitivanju naše sadašnjosti. Jesmo li u nekom makijavelijevskom momentu koji bi se konstituirao u odnosu Marx-Machiavelli, odnosno u opreci tih dvaju mišljenja? Naš je naum, čak i prije nego vrednujemo tu opreku, da istaknemo dispozitiv Machiavelli-Marx kod samog Marxa i da u Marxovu djelu otkrijemo, zahvaljujući tom postupku, nazočnost nekolikih virtualnosti moderne shvaćene kao polja napetosti.
Poglavlje I. UTOPIJA UMNE DRŢAVE Ponajprije, Marxovi se tekstovi iz 1842. i s početka 1843 (članak o mozelskim vinogradarima) mogu ocjenjivati kao dovršen i koherentan izraz teorije umne i demokratske drţave, neka vrst izvatka praktičke borbe demokratskih struja tijekom Francuske revolucije i teorijskih borbi njemačkih filozofa, na tragu onih što ih je W. Benjamin opisao kao "Nijemce iz 1789".16 Postavši radikalni novinar 1842. Marx dakle pokreće temu koja se u pokretu hegelovske ljevice vraća poput lajtmotiva: sadašnje doba jest - ili prije, treba biti - doba politike. Godine 1841. Ruge pozdravlja novu struju, poglavito Bauera i Feuerbacha, kao pojavljivanje zastave "Montanje" na njemačkom tlu. A u Deutsche Jahrbiicher 1842. isti Ruge započinje svoju kritiku Hegelove filozofije prava izjavom o karakteru epohe: "Naše doba jest političko a cilj je naše politike sloboda ovog svijeta. Odsada više nije riječ o tome da se uspostave temelji crkvene drţave nego temelji svjetovne drţave; sa svakim ljudskim udisajem raste zanimanje za javno pitanje slobode u drţavi."17 U Rugeovim očima to otkriće politike - bolje, političkog elementa - očitovanje je duhovne revolucije koja se provodi u pristupu novom ţivotu, pod znakom političke vrline. U ime tog novog ţivota on kritizira njemačke filozofe, u ovom slučaju Kanta i Hegela, i njihovu teţnju k diplomatskom kompromisu: "Njihovi 16
Valja napomenuti da ti tekstovi nemaju samo vrijednost etape u Marxovoj karijeri - liberalno-demokratskog početka; on je sam odlučio, naime, da neke od tih tekstova uključi u svezak Sabrani 17
Navodimo prema veoma dragocjenoj antologiji objavljenoj u Sjedinjenim Drţavama: The
ogledi K. Marxa, objavljen 1851. u Kolnu; napose članak o uredbama pruske cenzure i članke posvećene zasjedanju šeste rajnske skupštine (sloboda tiska, kraĎa drva). Young Hegelians, ur. L. S. Stepelevitch, Cambridge University Press, 1983, str. 211.
Da bi se uspostavila legitimnost toga "maksimalnog" čitanja, pojmilo konstituiranje makijavelijevskog momenta, zadrţat ćemo se na dvama tekstovima, jednome Feuerbachovu i drugom Marx-ovu koji ponajbolje pokazuju kako je politički diskurs "na modernom francuskome", iskazan na njemačkoj pozornici od 1841. do 1843, doista izvedeni učinak utemeljujućeg diskursa o politici, o području politike, skroz upravljen prema ponovnom zadobivanju političke dimenzije, konstitutivne dimenzije ljudskosti. Godine 1842. u Nužnosti reforme filozofije Feuerbach poziva na preobrazbu filozofije i, da bi dobro obiljeţio korjenitost i novost svog nauma, razlikuje dva tipa reformi: unutarnju reformu filozofije, "dijete filozofijske potrebe", i izvanjsku reformu, tj. onu koja upućuje na povijesnu izvanjskost, izvan polja filozofije, a priroda koje je takva da zadovoljava potrebu čovječanstva. Feuerbach poziva na reformu drugog tipa; uočava njezinu nuţnost po dva spojena znaka koja obiljeţavaju sadašnje doba, s jedne strane religijska preobrazba u obliku nijekanja kršćanstva, s druge pojavljivanje nove potrebe čovječanstva, potrebe za političkom slobodom, ili još, političke potrebe. Shvatimo da postoji načelno neprijateljstvo kršćanstva i nove temeljne potrebe čovječanstva, neprijateljstvo opisano makijavelijevskim izrazima: "ljudi se danas bacaju u politiku zato što u kršćanstvu prepoznaju religiju koja razara političku energiju ljudi"23. Shvatimo da politika zamjenjuje religiju. Iz te pretvorbe pogleda ljudi prema zemlji a ne više prema nebu Feuerbach izvodi zahtjev za reformom filozofije i tendenciju te reforme. Filozofiji, naime, pripada zadaća da se preobrazi u religiju ili prije da izgradi "vrhovno načelo" koje politici omogućuje da se preobrazi u religiju, tj. da ne dotakne samo glavu nego da prodre sve do čovjekova srca. Upravo je političkoj potrebi, dakle, priznat status potrebe za novim razdobljem ljudske povijesti, koja nalaţe i zahtijeva reformu filozofije. Zapazit će se, k tome, pravi obrat koji Feuerbach provodi u sklopu tipično dijalektičkog postupka, budući da je negacija religije postavljena kao uvjet mogućnosti ponovnog prisvajanja političkoga: razmrsivanje političkoga i teologijskoga, emancipacija političkoga u odnosu spram religijskoga vrijedi kao pripremni moment preobrazbe politike u religiju, preko intervencije filozofije. Osim toga, pojam drţave kako ga je Feuerbach izgradio skroz-na-skroz oblikuje to novo posvećenje politike. 23
L. Feuerbach, Manifestes
philosophiques, ur. L. Althusser, PUF, Paris, 1973, str. 101--102.
Sa stajališta njezine geneze, slijedimo li Feuerbacha, drţava se izvodi iz negacije religije: politička zajednica moţe nastupiti tek kada se religijska veza lomi ili rastače, meĎuljudska veza moţe se ustanoviti kada se odnos spram Boga briše. Takav je rad novoga vrhovnog načela u njegovu negativnom obliku, odnosno ateizmu. Sa stajališta same njezine tvorbe - tamo gdje se odvija rad vrhovnog načela u njegovu pozitivnom obliku, odnosno "realizmu" - drţava doţivljuje sloţen dvotaktni proces, ukopčavajući jedan na drugi, kao da je obustavljanje religijske veze porodilo rasprskavanje, odvajanje, razvezivanje takvo da će nastupiti nova veza, politička veza, veza koje se tvori u političkom i preko njega. Naime, teologijsko-političko jest, granično, nezamisliva mješavina, budući da nastoji okupiti dvije logike koje djeluju u suprotnim smjerovima. "Obična religija toliko je malo veza drţave da je prije njezin raspad." Postaviti Boga kao oca, skrbnika, "vladara i gospodara svjetske monarhije", na ništavost svodi meĎuljudsku vezu svojstvenu političkom polju. "TakoĎer čovjek nema potrebu za čovjekom; (...) Povjerava se Bogu a ne čovjeku; (...) Čovjek je tako s čovjekom povezan samo slučajno." Samo gašenje religijske veze, momenta razdvajanja, omogućuje tvorenje političke veze, momenta novog okupljanja. Razmotri li se subjektivna geneza drţave pojavljuje se nov odnos izmeĎu rastakanja religijskoga i obrazovanja drţave, "...ljudi se okupljaju iz jedinog razloga što ne vjeruju ni u kakvog Boga, što niječu... svoja religijska vjerovanja. Drţave nije utemeljilo vjerovanje u Boga, nego nepovjerenje u Boga. Upravo vjerovanje u čovjeka kao Čovjekova Boga subjektivno objašnjava podrijetlo drţave."24 Odlazak teologijsko-političkoga dogaĎa se dakle u pokretu rasprskavanja i okupljanja, nepovjerenja i povezivanja koji, istodobno dok ljudske subjekte vraća njihovoj konačnosti, otvara novu uzlaznu sekvencu, otvara put pomaljanju novoga beskonačnog subjekta koji uzlijeće nad tlom nepotpunosti konačnih subjekata. Upadljiva su obiljeţja dana tome novom subjektu koji izbija iz ljudskog odnosa vraćenog sebi samome. Drţava je postavljena kao beskonačno biće, kao totalitet, kao čisto djelovanje, kao samoodreĎenje, ukratko kao obdareno svim svojstvima boţanstva. "Drţava je suma svih zbiljnosti, drţava je providnost čovjekova. U drţavi ljudi se predstavljaju i meĎusobno upotpunjuju (...) ja sam obuhvaćen općim bićem, član sam cjeline. Autentična drţava je čovjek bez granica, beskonačan, istinski, dovršen, boţanski čovjek. Drţava, i 19
Ibid., str. 100-101.
samo ona, je čovjek. Drţava je čovjek koji odreĎuje sebe samoga, čovjek koji se odnosi spram sebe samoga, apsolutan čovjek (...) Drţava je Bog ljudi, tako da s pravom pretendira na boţanske predikate Veličanstva."25 Temeljni tekst za našu namjeru: - Naime, s onu stranu prepoznavanja političke potrebe kao specifične potrebe moderne, dade se pročitati, na ruševinama teologijske predodţbe svijeta, filozofijsko ustanovljenje političkoga, takvo da političko, tako uzdignuto na razinu ostvarenja novoga filozofijskog načela, "realizma", bude područje najzad podobno da misli i razriješi pitanje koje ne prestaje moriti povijest - povratak sebi općeg subjekta, posve prozirnog sebi samome i koji u podudaranju sa sobom ustanovljuje doba zemaljskog pomirenja. Veoma moderno uzdizanje političkoga u kojemu bez krzmanja moţemo prepoznati gibanje koje, prema J. Taminiauxu, obiljeţuje modernu, a to je "pristajanje uz ništenje ili čak odbijanje konačnosti", koje moţe ugledati svjetlo dana čak i u okrilju nekog mišljenja koje priznaje konačnost - u ovom slučaju kod Feuerbacha, prizivanjem srca, izvorišta sklonosti, potrebe, senzualizma.26 Naposljetku nam se čini da taj tekst ponajbolje definira duhovno ozračje u kojemu je mladi Marx počeo misliti i pisati, kao daje to uzdizanje političkoga obrazovalo obzorje - moţda teorijsku matricu - počevši od kojega je Marx uzastopce mislio modernu drţavu, "istinsku demokraciju", komunizam, sve sama imena koja bi da označe kako je zagonetka povijesti napokon riješena, da je istovjetnost sa sobom dosegnuta, na što je Feuerbach ciljao pod imenom realizma: "Neposredno jedinstvo s nama samima, sa svijetom, sa zbiljom."27 TakoĎer je legitimno tumačiti, u svjetlu te rehabilitacije političkoga, Marxov tekst iz 1842, Uvodni članak broja 179. lista "Kôlnische Zeitung", kao mali makijavelijevsko-spinozistički manifest (datiran, k tome, 14. srpnja). Zar u njemu za Marxa, naime, nije riječ o tome da odgovori na uvodni članak koji je nadahnut logikom kršćanske drţave i koji stoga filozofiji niječe pravo da politička pitanja, prema umu, razmatra u tisku? Manifest makijavelijevsko-spinozistički, jer Marx, revan čitatelj Spinoze, a osobito njegova Tractatus theologico-politicus tije25
Ibid, str. 101.
26
J. Taminiaux, "Modernité et finitude", u: Recoupement, Ousia, Bruxelles, 1982, str. 74-90. Dio tog ogleda bio je prvi put objavljen u zborniku posvećenom Jacquesu Taminiauxu,
27
L. Feuerbach, op.
cit., str. 102.
Phénoménologie et politique, Ousia, Bruxelles, 1989.
kom 1841. godine, cijelu argumentaciju svojih protunapada temelji na tome što nastoji filozofiji priznati pravo da razmatra politička pitanja, na načelima što ih je istaknuo Spinoza koji bijaše jedan od prvih, kako se zna, koji je kod Machiavellija prepoznao ljubav za slobodu (Rasprava o političkoj vlasti, pogl. V).28 Najprije tu susrećemo u više navrata ţestoku kritiku neznanja čija demonska moć uzrokuje mnoge tragedije u povijesti. Ali iznad svega, Marx preuzima spinozističku temu ispravnog razdvajanja na teologiju ili vjeru i filozofiju, pri čemu je poslušnost i gorljivost ponašanja predmet jedne, a istina druge (Tractatus theologico-politicus, predgovor i pogl. XV); iz toga izvodi poziv filozofije u spoznaji istinitoga, prema modelu spoznaje prirode. "Zar ne postoji opća ljudska priroda, kao što postoji opća priroda biljaka i zvijezda? Filozofija ţeli spoznati ono stoje istinito a ne ono stoje dopušteno."29 Otuda priznato navlastito svojstvo filozofijskog diskursa; djelo uma, hoće da je um pojmi: "Vi govorite bez promišljanja, ona (filozofija) govori s promišljanjem, vi se obraćate osjećajnosti, ona se obraća umu." 30 Marx iz toga isto tako izvodi pravo ljudskog uma, filozofije, da se pozabavi ljudskim stvarima, organizacijom Grada i to "ne u mutnom jeziku privatnog mnijenja" nego u "prosvijetljenom jeziku javnog duha". 31 "Novine nemaju samo pravo nego i obvezu da raspravljaju o političkim temama. A priori, filozofija, mudrost ovog svijeta, čini se da ima više prava da se brine o kraljevstvu ovog svijeta, o drţavi, negoli religija, mudrost onog svijeta."32 Od Spinoze Marx ne zadrţava samo središnju tezu Tractatus theologico-politicus pogodnu za slobodu filozofiranja, nego i ideju da radi utemeljenja Reipublicae valja razoriti teologijsko-politički nexus, tu nečistu mješavinu vjere, vjerovanja i diskursa koji poziva na potčinjavanje, taj osobiti savez teologijskoga i političkoga (poput kršćanske drţave, Marxove suvremenice) u kojemu, zazivanjem boţanskog autoriteta, teologijsko osvaja Grad, političku zajednicu svodi na ropstvo, još gore, posve uneravnoteţuje njegovo ustroj28
29 30 31 32
M. Rubel, "Marx à la rencontre de Spinoza", u: Cahiers
Spinoza, br. 1, ljeto 1977, str. 7-28. Œuvres, III: Philosophie, str. 207-208 [usp. Marx, FPS, str. 107; MED, sv. 1, str. 249, "Filozofija pita staje istinito, a ne šta vaţi kao takvo", loc. cit.]. Ibid., str. 214 [usp. Marx, FPS, str. 112; MED, sv. 1, str. 254; "Vi govorite bez studija, ona govori sa studijem, vi se obraćate afektu, ona se obraća razumu...", loc. cit.]. Ibid., str. 216 [usp. Marx, FPS, str. 113: "...rasvjetljujućim govorom javnog razuma"; MED, sv. 1, str. 255: "...jasnim jezikom javnog razuma"]. Ibid.
stvo postavljajući logiku koja pripada drugom poretku iznad njegove vlastite logike. Doista se pokazuje linija kontinuiteta, koja ide od Machiavelli-ja do Marxa preko Spinoze, a koja se sastoji u tome da se politička zajednica oslobodi teologijskog despotizma, da bi političkome dala svojstvenu mu konzistenciju i tako omogućila pojavljivanje umne drţave; pojavljivanje za koje dostaje, prema Marxu, "da se drţava izvodi iz umnosti ljudskih odnosa, a to je djelo koje ostvaruje filozofija". Iz čega slijedi, piše Marx: "ne moţe se pravo političkih ustava odrediti iz kršćanstva, nego iz same prirode, prema samoj biti drţave; ne prema prirodi kršćanske drţave, nego prema prirodi ljudskog društva." 33 Utoliko je prije interpretu dopušteno istaknuti taj kontinuitet zato što je baš to linija borbe koju Marx odabire u svojoj ofenzivi protiv pristaša kršćanske drţave. No stoga nije za Marxa riječ o tome da samo zauzme jednu strategijsku poziciju, nego mnogo prije o tome da obrazloţi svoje vlastito tumačenje povijesti političke filozofije, da definira ono što po njemu tvori navlastiti prilog moderne političkom mišljenju. Zaustavimo se na nekoliko upadljivih formula koje tom tekstu daju vrijednost Manifesta; Marxova je namjera, naime, omeĎiti initium polazeći od kojega je odsada političke stvari moguće misliti. Po njemu, doista je riječ o pravoj kopernikanskoj revoluciji: "Netom prije i poslije trenutka u kojem je Kopernik izvršio svoje veliko otkriće pravoga sunčanog sustava, istodobno je otkriven i zakon gravitacije države (...) najprije Ma-chiavelli i Campanella, a zatim Spinoza, Hobbes, Hugo Grotius, sve do Rousseaua, Fichtea, Hegela, počeli su državu promatrati ljudskim očima i njezine prirodne zakone izlagati na osnovi uma i iskustva, a ne na osnovi teologije."^ Legitimnost filozofijskog propitivanja političkoga počiva na autonomiji političkoga. Obrnuto, autonomija pojma drţava povezana je s kritičkim radom filozofije, s njezinim emancipacijskim gibanjem koje je omogućilo tvorbu svjetovnog znanja o političkome centriranog na sebe samoga. Tvo-renje toga svjetovnog znanja o političkome Marx povezuje s rao33
Ibid., str. 218 [usp. Marx, FPS, str. 115: "O pravu drţavnih ustava ne moţete odlučivati iz kršćanstva nego iz vlastite prirode i biti drţave, dakle, ne iz prirode kršćanskoga nego iz prirode ljudskog društva"; MED, sv. 1, str. 256: "ne moţete na osnovu hrišćan-stva odlučivati o opravdanosti drţavnog ustrojstva, nego na osnovu sopstvene prirode, na osnovu sopstvene suštine drţave; ne na osnovu prirode hrišćanskog društva, nego na osnovu prirode ljudskog društva"]. 34 Ibid., str. 219 (istaknuo-M. A.) [usp. Marx,FPS, str. 116; MED.sv. t.str 257].
ucrnom teorijom ravnoteţe vlasti. Marx takoĎer otkriće političkog sustava unosi u opće emancipacijsko kretanje znanosti u odnosu na objavu i vjeru, a koje on smješta pod pokroviteljstvo Bacona Veru-lamskoga, koji je znao, po njemu, fiziku emancipirati od teologije. Valja meĎutim primijetiti kako, uza sve priznavanje moderne novine, Marx inzistira na povezanosti te potonje s klasičnim političkim mišljenjem, kao daje moderna preskočila preko kršćanstva da bi se ponovno povezala s oblikom propitivanja svojstvenim antici. "Moderna filozofija samo je nastavila zadaću koju su nekoć započeli Heraklit i Aristotel."35 Sokrat, Platon, Ciceron jednako su tako navedeni kao simboli
vrhunaca kulturne povijesti, momenata kada je procvat pučkog ţivota išao ukorak s poletom filozofije i sumrakom religije. Taje veza sa Starima vaţna, jer dobro obiljeţuje sloţenost, ako ne dvosmislenost tog teksta u kojemu supostoje povezanost s modernom znanošću i, pod Machiavellijevim imenom, s ponovnim otkrićem autonomije političkoga koje uza sve to mišljenje ipak ne upućuje putovima empirizma. Naprotiv, čak. Naime, ideja autonomije pojma drţave obogaćuje se drugim odreĎenjima, ili pak, još bolje, doţivljuje širenje spekulativnog karaktera. Promatrati drţavu ljudskim očima, otkriti zakon gravitacije drţave, utvrditi kako središte gravitacije drţave leţi u njoj samoj, sve same glavne tvrdnje što ih valja razumjeti u dvostrukom smislu, odnosno: \) da se, da bi se logika drţave spoznala, valja osloboditi teo-logijskoga; 2) da ta emancipacija nije samo osloboĎenje u obliku razdvajanja, negacije, nego da se treba uzdignuti do razine neke pozicije, potvrdne slobode; što znači kazati da kada je ta autonomija stečena, valja se čuvati toga da se ta logika politike dovodi u vezu s drukčijim porecima nego što je političko i priroda kojih je takva da nude neku empirijsku genezu drţave, pod prijetnjom da se ubrzo zamagli ona dimenzija koju je mišljenje upravo ponovno pokrilo. Zato se Marx hotimice distancira u odnosu spram modernih teorija prirodnog prava (Hobbes, Grotius, Kant) kojima je, unatoč njihovim različitostima, zajedničko to da su izgradile predodţbu o drţavi na osnovi empirijske geneze društveno-političkog tipa. "Nekoć su profesori filozofije drţavnog prava ideju drţave konstruirale polazeći od nagona, bilo častoljublja, bilo društvenosti, ili čak 35
Ibid, [usp. Marx, FPS, str. 116: "Najnovija filozofija..."; MED, sv. 1, str. 257: "Najnovija filozofija..."].
katkad i uma, ali pojedinačnog uma."36 Marx, naprotiv, izabire, po ugledu na najnoviju filozofiju koja ispovijeda "idealnije i temeljnije shvaćanje" - bez ikakve dvojbe ono Hegelovo - da se okrene prema spekulativnom pojmu političkoga. Drţava je pojmljena kao organska cjelina, kao biće čiji je specifičan način bivstvovanja sustav. Zar sjedinjenje mnoštva što ga ozbiljuje sustav drţava, ili drţava kao sustav, ne treba misliti kao jedinstvo-rezultat, koje bi proistjecalo iz udruţivanja ili povezivanja mnoštva, bilo skladnoga, bilo konfliktnoga (empirističko stajalište), ali po modelu jedinstva organskog karaktera? Idealnija ideja drţave (shvatimo spekulativna) konstruirana je polazeći od ideje Cjeline, piše Marx, ili još od "uma društva". Drugi učinak toga spekulativnog shvaćanja drţave: svako mišljenje razdvajanja, izvanjskosti, izmeĎu pojedinca-graĎanina i općosti drţave odbacuje se u korist integracije singulamosti s organskim jedinstvom, ili točnije, priznavanja savršene podudarnosti izmeĎu pojedinačnog uma i uma drţavne institucije, pri čemu je ona sama ostvarenje ljudskog uma. 37 Ta pripadnost spekulativnom mišljenju drţave zasluţuje da bude vrednovana, jer se time pobliţe odmjerava dimenzija koju valja dovesti u vezu s idejom autonomije. Ideju autonomije pojma drţave valja razumjeti u dvostrukom značenju. Negativno, utvrditi autonomiju podrazumijeva odbacivanje empirijske geneze baš kao i odbacivanje modela ugovora, ili geneze na osnovi suglasja pojedinačnih umova. Pozitivno, misliti drţavu, prema njezinu pojmu, kao glavni oblik, kao integrirajući, organizirajući oblik, zahtijeva da se autonomija misli u njezinu najjačem registru, da se iz tog pojma izvedu sve njegove posljedice do toga da se u političkoj zajednici prepozna utemeljujuća moć društvenoga. Ustvrditi daje drţava "veliki organizam", drţavu postaviti s ovu stranu svih izvedenica, znači ujedno priznati njezino prvenstvo i smjestiti je u samo mjesto utemeljenja društvenoga.* 36
Ibid, str. 220 [usp. Marx, FPS, str. 117: "...raniji filozofi učitelji drţavnog prava... ali iz uma društva nego iz uma pojedinca, to idejnije i temeljitije gledište najnovije filozofije konstruira drţavu iz ideje cjeline"; MED, sv. 1, str. 258: "...raniji filozofi drţavnog prava... ali ne na osnovu uma društva, već na osnovu uma individue: idealnije i temeljnije shvatanje najnovije filozofije drţavu konstruiše na osnovu ideje cjeline"]. 37 Ibid., str. 220 [Abensour ima na umu navod: "pojedinačni graĎanin u drţavnim zakonima sluša samo prirodne zakone svog sopstvenog uma, ljudskog uma"; usp. MED, sv. 1, str. 258]. * Autor ima na umu Marxov tekst: "Najnovija filozofija promatra državu kao velik organizam, u kojem se ozbiljila pravna, ćudoredna i politička sloboda...", usp. Marx, FPS, str. 117; "Ono promatra drţavu kao veliki organizam u kojem politička sloboda...", MED, sv. 1, str. 258;
se moraju ostvariti pravna, moralna i
riječi "veliki organizam" istaknuo je francuski prevoditelj - op. prev.
Marxov tekst ostaje suzdrţljivijim od Feuerbachova. I kod jednoga i kod drugoga ipak se otkriva kako borba protiv teologijske predodţbe svijeta otvara put ponovnom otkriću političkoga, "cilj zbiljskoga u navlastitom području politike", premda zahtjev što ga je izričito iskazao Feuerbach - "politika mora postati našom religijom" - otkriva da pitanje veza političkoga i religijskoga u moderni nije riješeno.
Poglavlje II. POLITIČKA INTELIGENCIJA Domašaj autonomije pojma drţave otkriva svoju širinu kada se ispita ne više tvorba makijavelijevskog momenta kod Marxa nego njegov prilog tome u obliku razmišljanja o tisku i teorijske izradbe drţavne rekonstrukcije. Zaustavimo se na toj posljednjoj točki. Ako je drţava dolazak uma sebi, samo stajalište uma tvori legitimno motrište s kojega valja uobličiti mišljenje drţave. Sto znači kazati da je u tim tekstovima mladog Marxa politička kritika ovisna o filozofijskoj kritici, daje kritika privatnog interesa ovisna o kritici empirizma. "Drţava, to prirodno kraljevstvo duhova, ne smije niti moţe pronaći svoju pravu prirodu u činjenici osjetilnog iskustva."38 U naumu da "pravo mladih biljaka" podvrgne pravima čovjeka, Marx će razviti teoriju "političke inteligencije". Politička inteligencija naznačuje postupak duha kojim su tumačene, sreĎene i organizirane činjenice osjetilnog iskustva. Ili još, neka činjenica osjetilnog iskustva moţe zadobiti smisao samo u operaciji političke inteligencije i preko nje. Daleko od toga da činjenice prihvaća na empirijski način u njihovoj neposrednosti, zakonodavac ih, ukoliko je na visini moderne vizije svijeta, mora promatrati s drţavnim naočalama, osmisliti ih prenoseći ih na duhovno tlo drţave. Politička inteligencija je načelo, u dvostrukom smislu započinjanja i utemeljenja; ona je or-ganizirajuća duša. Politička inteligencija označuje novu sposobnost koja odgovara kopernikanskoj revoluciji u politici: ona definira pol oko kojega se moraju okretati predmeti što ih zakonodavac susreće, smisleni obzor polazeći od kojega ih valja razumjeti i oblikovati. 38
Œuvres, III: Philosophie, str. 297 [usp. Marx, O staleškim odborima u Pruskoj, u: MED, sv. 1, str. 325: "drţava, to prirodno carstvo duhova, niti srne niti moţe u nekoj čulno-pojavnoj činjenici traţiti i nalaziti svoju istinsku suštinu."].
"Politička inteligencija, primjerice, uredit će zemljoposjed sukladno maksimama drţave; ona neće urediti ove prema njemu, ona neće zemljoposjed vrednovati prema njegovoj privatnoj sebičnosti, nego prema njegovoj javnoj prirodi."39 Politička inteligencija, koja obustavlja svaku izvanjskost, organ je totalizacije koji u obliku drţave i preko nje duhu omogućuje povratak sebi. "Političkoj inteligenciji ništa nije izvanjsko, budući daje ona duša koja pokreće i odreĎuje sve."40 PogaĎamo političke učinke takvog stajališta: pravilo postavljeno za vlasništvo - politička inteligencija treba kritizirati vlasništvo i dominirati nad njime - vaţi za svaki element koji bi se kanio pozivati na svoju izvanjskost da bi izmakao procesu totalizacije i po-općavanja. Nasuprot logici privatnog interesa, Marx će definirati logiku drţave kao sferu svjesne organizacije, ili točnije, on uvodi rez izmeĎu stajališta privatnog interesa i stajališta drţave. Sfera je drţave autonomna, sjajna, veličajna čak, koja se moţe bezrazloţno svesti na uske granice, na oskudne dimenzije interesa ili privatnog vlasništva pod prijetnjom da u tome izgubi svoje dostojanstvo, svoj identitet, svoj specifični način bivstvovanja. "Ako se drţava makar samo u jednoj točki spusti tako nisko da umjesto da djeluje na svoj način djeluje na način privatnog vlasništva, tada će se uskoro morati oblikom svojih sredstava prilagoditi granicama privatnog vlasništva."41 I najmanja transakcija, čak i djelomično odustajanje od sredstava i od duše drţave ne mogu a da nuţno ne proizvedu uniţe-nje, izopačenje drţavnih ustanova, ne mogu a da ne uzrokuju zbrku izmeĎu dvaju poredaka koji su heterogeni jedan spram drugoga. Sukladno toj neovisnosti drţave u odnosu spram odreĎenja izvršenih od strane interesa koji tvore graĎansko društvo, sukladno toj heterogenosti drţave, Marx političku modernu definira kao epohu javnog prava. Načelu privatnog vlasništva, "neka pravo i sloboda propadnu", Marx suprotstavlja izravno suprotno načelo "radije neka propadne privatno vlasništvo". Poziv drţave nije u tome da otkloni krhkosti 39
Ibid, str. 308 [usp. MED, sv. 1, str. 332: "...ona neće zemljoposedu dati prava u skladu sa njegovim privatnim egoizmom, nego u skladu s njegovom drţavnom prirodom."]. Ibid. [usp. MED, sv. 1, str. 332: "Za inteligenciju nema ničeg spoljašnjeg, zato stoje ona u svemu unutrašnja odreĎujuća duša."]. 41 Ibid., str. 254 [usp. Marx, Rasprave u šestom rajnskom pokrajinskom parlamentu. Treći članak: Rasprave o zakonu o kraĎi drva, u: FPS, str. 142; Marx, Debate Šeste rajnske skupštine. Članak treći. Debate povodom zakona o kraĎi drva, u: MED, sv. 1, str. 285]. 40
stvari na ovom svijetu. To znači kazati kako jamstva što ih drţava daje privatnom interesu imaju granice; ostaju podreĎena pozivu drţave prema općemu. Marx vlasnike šuma podsjeća da "u usporedbi s drţavom i najveće drvo jedva je iver"42 i da u slučaju nenadoknade štete besmrtni interes prava mora prevladati nad smrtnim pravom interesa. "Svijet time neće biti istrgan iz svog sidrišta, drţava neće stoga napustiti sunčanu putanju pravednosti."43 U tekstovima iz 1842. Marx, teoretičar političkog idealizma, političkog uzdizanja, uvijek pristaje uz politička rješenja, tj. uz ona koja se, u nazočnosti materijalnih sukoba, znaju uzdignuti iznad sfere u kojoj su se ti sukobi pojavili i omogućiti da prevlada stajalište umnog totaliteta. Bilo bi pogrešno tumačenje koje bi taj odnos drţave spram sfere privatnih interesa shvaćalo prema obrascu neke
izvanjske dominacije autoritarnog tipa. Poznavajući sukobe izmeĎu privatnog interesa i prava, Marx teorijski promišlja temeljni fenomen "političke transsupstancijacije", opseg koje se podudara sa samom prirodom moderne drţave. U katoličkoj teologiji transsupstancijacija označuje promjenu supstancije kruha i vina u tijelo i krv Kristovu koja se provodi u sakramentu Euharistije. Operacija istog reda u korijenu je moderne drţave, koja omogućuje takvu promjenu supstancije da drţava trajno ispunjava funkciju posredovanja izmeĎu čovjeka i njegove slobode, takvu da se provodi preobrazbeno djelovanje na sve stvari, na sva pitanja koja graĎansko društvo potresaju i dijele. TakoĎer, svojim uključenjem u sferu drţave, privatni interes, umjesto da bude podvrgnut i podvlašten, doţivljuje preobrazbu, produ-hovljenje koje u isti mah smanjuje njegovu izvanjskost. Nije riječ toliko o tome da se interes sabije, uguši kako bi to učinio drţavni intervencionizam, koliko o tome da se privatni interes zahvati u svjetlu drţave e da bi ga se izvuklo iz mračne pozadine graĎanskog društva. Preuzet u duhovni krug drţave, privatni interes skida svoju prozaičnu koţu, svoju sirovu pojavnost privatnog interesa, da bi odjenuo drţavnu odjeću. U okrilju moderne, dakle, doista postoji sukob, prema Marxu, izmeĎu dviju logika, logike privatnog interesa takve kakvu Marx definira u članku o zakonu o kraĎi drva (od listopada do studenoga 1842) i logike političkog preporoda takve kakvu predstavlja u članku o staleţima u Prusiji (prosinac 1842).* 42
Ibid., str. 273 [usp. Marx, FPS, str. 157-158; MED, sv. 1, str. 298]. Ibid. [usp. Marx, FPS, str. 158;Afi?Asv. 1, str. 299: "...sunčanu putanju pravičnosti"]. * Prvi niz članaka, pod naslovom Rasprave u šestom rajnskom pokrajinskom parlamentu. Rasprave o zakonu o kraĎi drva, dostupan je u: K. Marx, Filozofsko-politički spisi, 43
Slijede li se Marxove organske slike, moţe se kazati kako se u jednom slučaju - logika privatnog interesa - političko tijelo raspada, ništi, da bi prepustilo mjesto represivnom tijelu vlasnika. Usporedo s rastakanjem političkog tijela intervenira neko spuštanje, pad prema dnu.44 U drugom slučaju, slučaju logike drţave, pojavljuje se fenomen transsupstancijacije koji proizvodi istinsku drţavnu rekonstrukciju ili polit ički preporod tako što briše tvarnost, pasivnost, ovisnost, izlaţući elemente drţave uzlaznoj trci koja ih uznosi u sferu u kojoj će, odsad se okrećući oko sunca slobode i pravednosti, doţivjeti nezaustavljivu metamorfozu. "U istinskoj drţavi nema zemljoposje-da, industrije, materijalne supstancije, koje bi mogle sklopiti neki dogovor s drţavom ostajući njezinim sirovim elementima; u njoj postoje samo duhovne sile, a prirodne sile se u drţavi uvaţavaju samo u njihovu društvenom preporodu, u njihovoj političkoj obnovi. Drţava cijelu prirodu proţima svojim duhovnim nervima pa u svakoj točki treba biti očito kako ono što dominira nije materija nego oblik; ne priroda bez drţave, ne podložan predmet, nego slobodan čovjek."*5 Mreţa metafora kojima se Marx utječe i koja je poput pristupna puta filozofijskim temeljima njegova mišljenja političkoga dostatno pokazuje kako on fenomen političkog preporoda promišlja kao vrhunac autonomije pojma drţave. Promotri li se taj vrhunac, uvida se mjera znatnog širenja koju on daje tom pojmu i koliko je ta ideja autonomije ne više na razini geneze drţave, nego doista na razini njezine prirode i njezina funkcioniranja - posve proţeta spekulativnim shvaćanjem političkoga. Politički preporod, društvena obnova, što je to doli ostvarenje mišljenja o drţavi prema modelu organskog totaliteta? Na osnovi veze koju Marx u tim tekstovima uvodi izmeĎu prirode, jedinstva prirode i drţave, s pravom zaključujemo kako za Marxa sustav slobode pristupa statusu istinskoga političkog kozmosa. U stanovitom smislu navlastitost je moderne, na razini politike, u tome da prelazi put što ga je prošla samosvijest na razini kulture, a str. 125-163; MED, sv. I, str. 271-303 (pod naslovom Debate 44 45 46 47
Šeste rajnske skupštine. Debate povodom zakona o kraĎi drva). Drugi je dostupan samo u: MED, sv. 1, str. 322--333, pod naslovom O staleškim odborima u Pruskoj - op. prev. Œuvres, ni: Philosophie, str. 259-260 [usp. Marx, FPS, str. 146; MED, sv. 1, str. 288]. Ibid., str. 310 [usp. MED, sv. 1, str. 333: "...i na svakoj tački mora biti vidljivo da ne dominira materija, nego forma, ne priroda bez drţave, nego priroda drţave, ne neslobodan predmet, nego slobodan čovek."]. Ibid., str. 142. Ibid., str. 298 [usp. MED, sv. 1, str. 325-326: "One su članovi, a nisu delovi..."].
to znači prijelaz s prve osjetilne zamjedbe na umnu zamjedbu organskog ţivota prirode.46 Zrelo mišljenje - shvatimo, spekulativno mišljenje - uspijeva s onu stranu raznorodnosti interesnog kaosa zamijetiti duh ţivog jedinstva; uspijeva pojmiti proces svojstven drţavi prema kojemu se ono partikularno okreće oko općenitoga. U toj točki daje Machiavelli učinio za politiku ono stoje Kopernik učinio za prirodu. Što se prirode drţave tiče, priznate su joj sve značajke organskog totaliteta.
1) Drţavu ne valja misliti kao stavljanje jednog do drugoga heterogenih, skrućenih, okoštalih dijelova u njihovoj razdvojenosti a koje bi politička struktura obuhvaćala tek na mehanički i površan način, tj. a da ih ne preobrazi, zbog čega ih ne uspijeva integrirati u neko sjedinjujuće tkivo. 2) Obrnuto, Marx unutrašnju strukturu drţave, "javnog organizma", "javnog ţivota" postavlja kao prvu - ne u kronologijskom smislu, nego u smislu uvjeta mogućnosti - u odnosu spram zbiljski opstojeće različitosti. "One su organi a ne dijelovi, one su kretanja a ne stanja, one su razlike u jedinstvu a ne jedinstva razlika."47 3) Ţivot drţave, duhovni ţivot, sastoji se od sloţenog procesa razlikovanja-sjedinjavanja, budući da je razlika - razlika u jedinstvu - prihvaćena samo zato da bi pridonijela jedinstvu cjeline, da bi bila predmetom takve preobrazbe iz koje proistječe sjedinjavanje više kakvoće, odnosno specifično političko. 4) Gibanje drţave, proces drţave (te su dinamičke metafore vaţne jer ističu kako se ţivot drţave u njegovu odvijanju upravo sastoji od razaranja, lomljenja postvarenih razdioba) moţe se dakle analizirati kao neka vrst stalnog samo-stvaranja, velikoga organskog procesa, duhovnog metabolizma koji miješa sve što dolazi iz tvar-nosti, iz prošlosti, iz nuţnosti, da bi omogućio ponovno pojavljivanje tih preobraţenih elemenata u svakodnevnoj preradbi sjedinjuju-ćega ţivčanog tkiva. Takav je spekulativni oslonac polazeći od kojega se moţe shvatiti proces transsupstancijacije koji, u modernoj drţavi, materijalne dijelove preobrazuje u organe duhovne cjeline. Nedvojbeno je da to marksovsko shvaćanje drţave pripada metafizici subjektiviteta. U suglasju s modernim sistemskim mišljenjem, drţava je doista mišljena u obliku organskog jedinstva. Drţava je mišljena baš pozivanjem na svojstva koje se drţe značajkama ljudskog bića (predodţba, volja), prema modelu sistematizirajućeg djelovanja ljudskog bića. S tog stajališta valja pokazati usku korelaciju koja se ističe izmeĎu drţave, organskog totaliteta, i političke inteligencije, totalitarizirajuće, arhitektonske sposobnosti, "duše koja pokreće i odreĎuje sve", piše Marx. Vrijedi potruditi se da se istakne pripadnost prvoga Marxova mišljenja metafizici subjekti-viteta jer, iznoseći na vidjelo spekulativni predio iz kojega se ona pomalja, tako se odreĎuje s koje je osnovice legitimno političkome pripisati, u ustrojstvu tog mišljenja, ustanovljenje društvenoga. U najboljem se slučaju otkriva, rekonstituira li se filozofijski put koji Marxa vodi prema teoriji političkog preporoda kao jedino kadroga proizvesti društvenu obnovu oduhovljenjem, koliko je to novo smjeranje političkoga kod Marxa filozofijski ukorijenjeno, utemeljeno, koliko je njegovu mišljenju konsupstancijalno. Ukratko, nije riječ o političkoj poziciji koja bi otkrila teţnje mladog Marxa; mnogo je prije riječ o mišljenju političkoga koje je izradilo logiku drţave s dvostrukim ognjištem modernog shvaćanja sistema i filozofije subjektiviteta. Drţava je subjekt: kao takva drţava je mišljena kao čisto djelovanje, kao Duh, integrirajući totalitet, kao smanjenje izvanjskosti, kao smjeranje istovjetnosti sa sobom, kao mjesto na kojemu se provodi i ispunjuje povratak duha sebi. 48 Hegelovska spekulativna matrica, s pravom će se kazati. Čemu još valja dometnuti kako je politička sfera, koja kod Hegela ostaje relativiziranom zbog svoje podreĎenosti apsolutnom duhu, kod Marxa uzdignuta u apsolut. U tom smislu moglo bi se govoriti o "politički apsolutnome" na tragu mladohegelovskog projekta koji je htio, pod imenom filozofije prakse ili akcije, filozofiju preobraziti u politiku; a da bi to učinio smjerao je tome da fenomenologiju duha nadomjesti filozofijom volje. Politički ţivot mora potvrditi svoju opću premoć, u isto je doba pisao A. vom Cieszkowski.49 Marxov doprinos makijavelijevskom momentu na visini je onoga što konstituiranje tog momenta kod njega vrijedi; on je besprijekorno ostvarenje toga novog mišljenja političkoga, koje se potvrdilo u dvostrukoj kritici Starog reţima i kršćanske drţave. 48
A. Renaut, "Système et histoire de l'être", u: Les
49
A. vom Cieszkowski,
études philosophiques, 1974, br. 22, str. 254-264. Prolégomène à l'historiosophie (1838), Éd. Champ libre, Paris, 1973.
Posvetimo li se dakle Marxovu kretanju, činilo bi se kako je, na zamahu kritike teologijsko-političkoga koja je bila po prirodi takva da se njome ponovno zadobije autonomija političkoga, otkrio zakon gravitacije drţave, centripetalno gibanje drţave spram sebe same. Nezadovoljan time da dvije duhovne sfere odijeli jednu od druge, da bi političko oslobodio od religijskoga, Marx bi stavio u pogon tu ponovno stečenu autonomiju u odnosu na religijsko polje u svim dimenzijama društvenog polja, poopćio bi je i proširio na druge poretke tako da tu autonomiju postavi kao opći zakon koji podjednako vaţi za sve sfere pa dakle podjednako i za materijalne. Ako je autonomija pojma drţave doţivjela tako znatno širenje, tako da Marxa dovodi do istinskoga ponovnog otkrića političkoga, Marx to duguje (hipoteza koju smo predloţili) spekulativnom polju u okrilju kojega on vodi bitku za autonomiju. Zato stoje mislio drţavu kao veliki organizam, u znaku modernoga sistemskog mišljenja, zato što je mislio drţavu kao subjekt, pod odlučujućim utjecajem filozofije subjektiviteta, Marx je mogao izloţiti njezinu autonomiju u odnosu na cjelinu društvenog polja, mogao je drţavu misliti kao autonomnu
sferu, još više kao heterogenu sferu, duhovnu, idealnu sferu i u tom smislu posve djelatnu, sposobnu nadvladati antagonizme i stvoriti zajednicu, onkraj društvenih razdioba. Zbog toga što je odlučio spasiti filozofiju transplantirajući je u političko polje - kao što je Temistokle odlučio spasiti Atenu prenoseći svoju moć na morski element - Marx je mogao misliti politički element istodobno usmjeren prema visini, uzdizanju, a i u znaku preobraţajnog svjetla, u očitoj ovisnosti o problematici viĎenja u kojoj se izmjenjuju pozivanja na oko i zrcalo. Nema nikakve dvojbe naposljetku kako se to mišljenje političkoga, koje trajno proţimaju opreke tvar/oblik, priroda/drţava, materijalno/duhovno, upisuje ravno u ono stoje R. Legros u svojoj studiji o Mladom Hegelu označio mišljenjem pomirenja, odnosno projektom "zemaljskog ispunjenja inteligibilnoga, forme, općega, beskonačnoga" 50, što se u Marxovu slučaju dogaĎa na strani revolucionarnog pokreta. Odmah iskrsava pitanje: ako tim putom politika izmiče materijalističkom poricanju, stječe svoju nesvodljivost, zar time što je tako apsolutizirana ona ne gubi svoj lik? Jer kod Marxa moţemo otkriti isti paradoksalni preokret kao i kod Feuer-bacha: zar i Marx, pošavši od kritike teologijsko-političkoga, nije 50
R. Legros, Le
Jeune Hegel et la Naissance de la pensée romantique, Ousia, Bruxelles, 1980, str. 9.
takoĎer dospio do toga da politiku učini našom religijom, zato što je autonomiju politike promišljao do njezine apsolutizacije? Zar Marx "entuzijast politike" (to su njegovi vlastiti izrazi), opijen, ponesen religijskim tonalitetom svog entuzijazma, time ujedno ne napušta tlo politike? Ova, naime, moţda čuva svoj identitet samo čuvajući se toga da zauzme "uzvišenu točku" koju će Merleau-Ponty sumnjičiti da je iluzorno mjesto gdje bi se sve opreke razriješile i ukinule.
Poglavlje III. OD KRIZE IZ 1843. DO KRITIKE POLITIKE Provodi li se preobrazba makijavelijevskog momenta u prijelazu s krize na kritiku? Okrenemo li se sada prema krizi iz 1843, moţe ju se otprve tumačiti kao pokušaj desakralizacije drţave, i to u dvostrukom smislu. Kao da Marx prestaje drţavu poimati prema modelu beskonačnoga, odreĎujućeg subjekta, koji integrira svu izvanjskost, koji je sukladan sa sobom. Tako je pripisivanje tisku, mješovitom organu, funkcije posredovanja već otvaralo vrata elementu pasivnosti i konačnosti. Kao da je Marx, drugim putem, u istom kretanju tragao za time da nanese udarac obnavljanju u političkom polju svete strukture, strukture ujedno i dualističke i vertikalne, pri čemu je politički prostor ureĎen u smislu visine s osnovicom - svjetovnim ţivotom - i vrhuncem, nebom drţave. Drukčije rečeno, put pristupa krizi iz 1843. mogao bi se sastojati od promatranja preureĎenja političkog prostora koje se tada provodi u znaku prevlasti vodoravne dimenzije, nadomješćivanja okomitosti vodoravnošću; radilo bi se o temeljitom ispitivanju razvijanja u Marxovu mišljenju političke pozornice centrirane na subjektu s pluralnim ognjištima a koji zrači u brojnim smjerovima. Kriza iz 1843. ponajprije je politička kriza. S onu stranu prijeloma s mladohegelovskom utopijom umne drţave (koju Marx prihvaća 1842), razmišljanja u Kreuznachu proizvode upadljivu konstelaciju tekstova koji, unatoč njihovim različitostima, teţe prema istoj središnjoj točki: prokazivanju političke revolucije u ime radikalnog oblika revolucije. U Prilogu kritici Hegelove filozofije prava, objavljenome u Parizu u Njemačko-francuskim godišnjacima, Marx izjavljuje: "Utopijski san za Njemačku nije radikalna revolucija, općeljudska emancipacija; to je, mnogo prije, samo politička revolucija, koja ostavlja stupove kuće."51 Iz svoga njemačkog iskustva Marx izvlači zaključak koji vaţi za cjelinu modernog društva: odsad je riječ o kritici političke emancipacije, koju je burţoaska klasa, kao revolucionarna klasa, donijela svijetu. Ograničen oblik osloboĎenja meĎutim, budući da neka odreĎena klasa opću emancipaciju misli polazeći od uvjeta, uskog sadrţaja koji obiljeţavaju njezinu posebnu povijesnu situaciju. Ali, još više, ta politička kritika postaje kritikom politike. Naime u istom tekstu Marx biljeţi provedeni prijelaz s kritike religije na kritiku politike. Odsad je zadaća filozofije u sluţbi povijesti "raskrinkati samootuĎenje u njegovim profanim oblicima... Kritika neba time se pretvara u kritiku zemlje"52. Kao da se na Marxovu putu dogaĎa gibanje povlačenja spram puta iz 1842, kao da nakon toga dolazi do nadulaganja [surinvestissement] političkoga koje vodi ponovnom otkriću političkoga, ne toliko kao odustajanja od ulaganja [désinvestissment] koliko kao drukčiji način ulaganja političkoga. Valja se čuvati toga da se to kretanje misli u obliku nekog povratka ili, u kvantitativnim izrazima, u obliku prijelaza s više na manje. Zato izraz odustajanje od ulaganja ne odgovara, a još manje izraz brisanje političkoga. Bolje je pokušati ponovno zadobiti
sloţenost onog pristupa kojim Marx, daleko od toga da spaljuje ono što je oboţavao, postupa na način odvraćanja prekomjernog rasta političkoga, e da bi ga na neki način spasio pripisujući mu, utvrĎujući mu granice. Tome smjera i upravo to označuje projekt kritike politike koji se razvija na nekoliko razina. Na razini društveno-historijskoj, Œuvres, III: Philosophie, str. 393 [usp. MED, sv. 3, str. 157-158]. Kriza iz Kreuzna-cha je višestruka: najprije subjektivna, riječ je o momentu povlačenja izmeĎu ukidanja Rajnskih novina (svibanj 1843) i odlaska u Pariz (listopad 1843). Marx dakle nastoji odgovoriti na dvojbe koje su ga kinjile ispisujući kritičku reviziju Hegelove političke filozofije, za njega okolišni način da bude na razini sadašnjosti. Proučava, k tome, povijest Francuske revolucije i autore podobne podrţati kritiku politike, Machiavellija, Montesquieua, Rousseaua, Hamiltona; potom objektivna, budući da se povlačenje u Kreuznach podudara s otkrićem specifične krize koja pogaĎa moderni svijet, naime da "odnos industrije, svijeta bogatstva općenito, prema političkom svijetu glavni je problem modernih vremena." (Œuvres, III: Philosophie, str. 387; usp. 51
MED, sv. 3, str. 153: "...savremenog doba"). Tako se ukrštaju kritika i kriza, pri čemu kritika nastoji odgovoriti na praktičan interes koji smjera rješenju krize. O toj točki: M. Rubel, K. Marx, Essai de biographie intellectuelle, M. Rivière, Paris, 1971, str. 43-50; K. Marx, Œuvres, I: Économie, 1975, str. 26. 52 Œuvres, III: Philosophie, str. 383 [usp. MED, sv. 3, str. 151].
Chronologie, str. LXIII-LXV; J. Habermas, "Le marxisme comme critique", u: Théorie et pratique, sv. II, Payot, Paris,
najprije, modemu drţavu s jedne strane trajno muči potajni manjak, a to su sjećanja na Stari reţim zbog kojih ona funkcionira ispod sebe same; s druge je strane sučeljena s novim glavnim problemom, "odnosom industrije, svijeta bogatstva općenito, s političkim svijetom", znakom neizlječive društvene razdiobe u okrilju postojećih struktura. Ukratko, s početka i s kraja, moderna drţava priznaje kao svoje dvostruko ognjište nesavršenosti. Na filozofijskoj razini potom, gdje je riječ o prokazivanju ponavljanja, u profanom obliku, religijskog otuĎenja, takvoga da proizvodnja - drţava - izmiče svom proizvoĎaču, čovjeku, i okreće se protiv njega uzdiţući se u stranu moć. Zato što se smjestila na mjesto koje je kritika religije ostavila nezaposjednutim - mjesto theosa - drţava je uzrokovala istinsku idolatriju drţave [statolatrie]. Ponovno prisvajanje ljudskih moći spiskanih na nebu politike, desakralizacija drţave, preus-mjerenje emancipacije zahvaljujući još kopernikanskom modelu: to da se čovjek ne okreće oko drţave, iluzornog sunca, nego da se najzad okreće oko sebe samoga, to su smjerovi što ih otvara nova faza kritike. Preko kritike Hegelove filozofije prava Marx uspješno ostvaruje taj projekt budući da su, prema njemu, Nijemci na visini moderne sadašnjosti upravo u polju teorije i isključivo u njemu. Slijedi da, kritizirajući hegelovsku teoriju, Marx istim pomakom nanosi udarac apstraktnosti njemačkog shvaćanja drţave - koje je samo poseban izraţaj same apstraktnosti moderne drţave - i društveno--povijesnom fenomenu političkog otuĎenja. Kada je ta zadaća tako definirana, pokazuje se kako kritika moderne drţave posredstvom Hegela podjednako vaţi i kao kritika Marxovih vlastitih pozicija iz 1842, kao da mu je povijesna nemogućnost političke emancipacije u Njemačkoj ujedno otkrila intrinsečnu nesavršenost tog projekta. Ali ako, uz pomoć pisma-programa upućenog Rugeu u rujnu 1843, promatramo metodu kojom Marx provodi svoju kritiku, uviĎamo kako entuzijazam za emancipaciju nipošto ne poništava entuzijazam za politiku, nego ga naprotiv uključuje kao nuţan i u stanovitom smislu neizbrisiv moment. Politički odnos spram Grka snaţno je nazočan: "U grudima tih ljudi valjalo bi ponovno probuditi osobno dostojanstvo čovjeka, slobodu. Samo taj osjećaj, koji je s Grcima nestao sa svijeta a s kršćanstvom se izgubio u nebeskom plavetnilu, moţe od društva opet stvoriti zajednicu ljudi, za ostvarenje njihovih najviših ciljeva: demokratske drţave." 53 Osobito je drago53
Ibid, str. 337. Valja zabiljeţiti da se ovdje pojavljuje izraz "demokratska drţava"; je li on upotrijebljen na neutralan način kao preuzimanje onodobne formulacije ili je to
cjeno i topično pozivanje na Aristotela koji mu vrijedi kao kritika svijeta njemačkih filistara, čiji je nedostatak "političnosti" toliki da iziskuje pisanje političke rasprave: "Njemački Aristotel koji bi svoju Politiku htio izvesti iz njemačkih društvenih prilika napisao bi kao njezin moto: 'Čovjek je društvena, ali posve nepolitička ţivotinja'."54 Osvjetljavanje te tipično njemačke zbrke pokazuje koliko Marx, vjeran u tome početku Politeje, drţi do razlikovanja izmeĎu "grada svinja" i "grada ljudi", izmeĎu društvenosti i političnosti, političkog područja u pravom smislu. Razlikovanje na koje Marx briţljivo podsjeća nasuprot njegovim sunarodnjacima koji, brkajući čovjeka i bilo koju ţivotinju koja ţivi u krdu, subivstvovanje ljudi shvaćaju sa stajališta reprodukcije vrste. U svijetu njemačkih filistara, "političkom svijetu ţivotinja" kaţe Marx, riječ je samo o tome da se ţivi i mnoţi. "Grk" i republikanac po francusku, to je višak nad tim ţivljenjem, nad tom neutralnošću ţivljenja; tako Marx poima ţivljenje-zajedno Grada u obliku otklona, nesvodljive razlike izmeĎu ţivljenja i dobrog-ţivljenja, shvaćenoga u modernom smislu ţivljenja u slobodi. Prema pismu iz rujna 1843. kritički bi se rad, dakle, sastojao u tome da se svakome postojećem obliku zbiljnosti, bilo daje riječ o obliku teorijske svijesti bilo pak o obliku praktičke svijesti, omogući da prepozna pravu zbiljnost prema kojoj stremi; bila bi riječ o tome da se svaki oblik zbiljnosti uznese do toga da tendencijski bude sukladan s gibanjem koje ga proizvodi. To znači kazati da je riječ o tome da se zbiljnost navede da omogući slobodan tijek onome što je pod-drţava, nadmoćnom obliku in statu nascendi kojega ona predstavlja tek nesavršen i nedovršen izraţaj, primjerice, da izazove ustavnu monarhiju da u demokraciji prepozna istinu načela koje ju nosi, političkog
načela. "Kritičar moţe dakle... razviti, polazeći od navlastitih oblika postojeće zbilje, istinsku zbiljnost kao njezin zahtjev i konačnu svrhu." 55 Za tu kritiku posve jasno historicističke usmjerenosti takoĎer nije riječ o tome da napusti tlo političke revolucije da bi se posvetila polju socijalne revolucije; i to utoliko manje zato što prva, ako ju se umije tumačiti, smjera prema drugoj. pak znak da Marx još nije bio pojmio opreku izmeĎu demokracije i drţave, koju će otkriti slijedeći moderne Francuze? [usp. MED, sv. 3, str. 116; riječ je o pismu Rugeu iz svibnja 1843]. 54 55
Ibid. [usp. MED, sv. 3, str. 117]. Ibid., str. 344 [usp. MED, sv. 3, str. 121: "Kritičar moţe, dakle, nadovezati na svaki oblik teorijske i praktičke svijesti, te iz vlastitih oblika postojeće stvarnosti razviti pravu stvarnost kao njeno trebanje (Sollen) i krajnji cilj."].
Kritika politike, prema programu javno iskazanome u temeljnom pismu iz rujna 1843, shvaćena je prema modelu emancipacij-ske hermeneutike. Ne pitajući se sada o susretu (u tom pismu) kritičkog stajališta - zadaća je sadašnjosti "bezobzirna kritika svakog uspostavljenog poretka"* - s hermeneutičkim stajalištem, budi nam dovoljno pripomenuti kako rad koji Marx ovdje obavlja mnogo više pripada poretku samo-tumačenja čovječanstva njegovih vlastitih bitaka i njegovih vlastitih proizvodnji, negoli poretku kritike ideologije. Napose se zamjećuje odbacivanje dogmatskog distanciranja koje bi kritiku postavilo u poziciju izvanjskosti u odnosu na svijet koji podvrgava svojem sudu. "Naše geslo bit će dakle: reforma svijesti, ne pomoću dogmi, nego pomoću analize mistične, samoj sebi nejasne svijesti, pojavljivala se ona u religiji ili u polit ici (...) Tada će se pokazati da nije riječ o povlačenju crte velikog prekida izmeĎu prošlosti i budućnosti, nego o izvršavanju ideja prošlosti. Napokon će se uvidjeti da čovječanstvo ne započinje novo djelo, nego svjesno izvršava svoje staro djelo."56 Ta pozicija implicira, glede politike, da se kritičar - nasuprot "ekstremnim socijalistima" ispunjenima prijezirom prema toj sferi - ne smije odvraćati od političkih pitanja nego da, obrnuto, treba proniknuti u njih da bi svojim tumačenjem otkrio njihove uloge [enjeux] i pravo značenje. "Učiniti predmetom kritike najspecijalnije političko pitanje - primjerice, razliku izmeĎu staleškoga i predstavničkog sustava - nipošto nije ispod hauteur des principes. To pitanje naime samo na politički način izraţava razliku izmeĎu suverenosti čovjeka i suverenosti privatnog vlasništva. Ne samo da kritičar moţe nego se i mora zanimati za ta politička pitanja."57 Put koji vodi prema višem obliku kritike nuţno prolazi preko kritike politike, upravo zbog posebne prirode moderne drţave. Moderna drţava je, naime, područje trajnog protuslovlja izmeĎu njezina smjeranja općosti, njezinih umnih bezobzirnu kritiku svega postojećeg - bezobzirnu u tom smislu da se kritika ne boji niti svojih rezultata, niti sukoba s postojećim silama", MED, sv. 3, str. prev. 56 Œuvres, III: Philosophie, str. 345-346 [usp. MED, sv. 3, str. 122: "...pojavljivala se ona religiozno ili politički (...) Tada će se pokazati da se ne radi o velikoj misaonoj oblasti koja odvaja prošlost od budućnosti, nego o izvršavanju misli prošlosti. Napokon će se pokazati da čovječanstvo ne izvršava nikakav nov posao, nego svjesno izvršava stari."]. 57 Ibid., str. 344-345 [usp. MED, sv. 3, str. 121: "...Jer ovo pitanje izraţava na politički način razliku izmeĎu vladavine čovjeka i vladavine privatnog vlasništva. Kritičar ne samo da moţe nego i mora ulaziti u ova politička pitanja (koja su prema shvaćanju tvrdoglavih socijalista * Ova glasovita i nekoć općepoznata rečenica u našem prijevodu glasi: "...što treba da izvršimo u sadašnjosti, mislim na 120 - op.
ispod svakog dostojanstva)."].
zahtjeva i njezinih zbiljskih pretpostavki. To znači kazati da kritika politike treba igrati na ta protuslovlja, to znači kazati kako ona ujedno mora drţavu uzeti ozbiljno, pokloniti vjeru njezinoj vokaciji i uhvatiti je u zamku obmane koju širi. Bila bi na neki način riječ o tome da se postigne da politička iluzija, napetost političkog idealizma, proizvedu učinke koji nadmašuju granice političke drţave. TakoĎer je drţava, ukoliko ona otvara političku pozornicu na kojoj se pojavljuju ili dolaze do izraţaja sukobi, za rad interpreta izabrano mjesto nošeno emancipacijskim interesom. "Stoga se polazeći od tog sukoba političke drţave sa samom sobom moţe posvuda razviti socijalna istina."58 Ali dublje, činilo bi se da će za Marxa politička drţava svojom usmjerenošću, intencionalnošću samom koja je tvori biti izvrgnuta nekom nad-značenju, kao da je obuzeta nekim neonaslutivim obzorom koji se smješta s onu stranu drţave. Preuzimajući analizu E. Levinasa koja vrednuje, glede intencionalnosti kod Husserla, na koji način mišljenje povezano s bezbrojnim obzorima, povezano s implicitnim, "misli na beskrajno više 'stvari' negoli na predmet na koji se fiksira" - moglo bi se o političkoj inteligenciji kazati "da ona misli više nego što misli", budući da je politička drţava proţeta implicitnim načelom takvim da joj omogućuje prekoračiti svoje granice, uznijeti se s onu stranu njezinih vlastitih granica.59 Politička drţava takoĎer je, za kritiku, povlašten predmet u dvostrukom svojstvu, kao pozornica izraţavanja sukoba i kao mjesto što ga proizvodi intencionalno gibanje koje ga premašuje, koje je ispunjeno nekim viškom i koje proţimajući je [drţavu] ide prema povratku sebi nekog načela, političkog načela. To načelo uključuje političku drţavu i nadmašuje je, širi se s onu stranu drţave. Dotičući se zbiljskog ţivota, upravo politička država - čak i kada još nije ispunjena, na svjestan način, socijalističkim zahtjevima - u svim svojim modernim oblicima sadrţi zahtjeve uma. 60 To znači uvidjeti kako drţava, na osnovi odnosa koji odrţava s onim
implicitnim, u sebi nosi meta-drţavna obzorja njegovih implikacija. Bolje se razumije sloţen obzor kritike politike: nije za Marxa riječ o tome da se odvrati od onoga što V. Considérant naziva, 1843, starom politikom, tj. u jeziku javnopravnika [publicistes] "prirodom, oblikom, 58 59
60
Ibid, str. 344 [usp. MED, sv. 3, str. 121]. découvrant l'existence avec Husserl et Heidegger, Vrin, Paris, 1967, str. 130. Œuvres, III: Philosophie, str. 344 [usp. MED, sv. 3, str. 121].
E. Levinas, En
ustrojstvom i sastavom vlasti": da bi se posvetio socijalnim pitanjima u pravom smislu, naime "cjelini činjenica koje karakteriziraju drţavu, prirodu i privredu društva". Mnogo je prije riječ o tome da se prebaci most izmeĎu najspecijaliziranije politike i političkoga u najširem smislu, prema izrazima V. Considéranta, "ureĎivanje svih elemenata ţivota društava". Ponovno unesena u tu emancipacijsku hermeneutiku, zadaća je kritike politike, koja prakticira savezništvo, kako je to Marx onomad nastojao, izmeĎu njemačke glave i francuskog srca, da igra na unutarnju napetost unutar drţave, da provede u djelo onaj višak drţave nad sobom samom, ili pak da što pomnije prigrli putanju tog kretanja nad-značenja, prosvjetljenja koje proţima političku drţavu usmjerujući se prema telosu koji drţava volens-nolens slijedi: pun razmah političkog načela. "Politička drţava izraţava dakle u svome vlastitom obliku, sub specie rei publicae sve socijalne borbe, potrebe, istine."61 Na kritici je dakle, glede svakog političkog pitanja, da se upusti u posao tumačenja koji se sastoji od prevoĎenja jezika politike u "općenitiji" jezik emancipacije. Oslanjajući se na tu logiku nad-značenja i to gibanje samo-nadmašivanja svojstvene modernoj drţavi, Marx piše o predstavništvu: "Uzdiţući predstavnički sustav iz njegova političkog oblika do općenitog oblika i vrednujući pravo značenje koje mu leţi u osnovi, on istodobno obvezuje tu partiju da nadmaši sebe samu, jer je njezina pobjeda istodobno i njezin gubitak."62 Premda zagonetka ni izdaleka nije razriješena, bolje se meĎutim zapaţa kako politička drţava, ispovijedajući svoje granice, moţe ujedno priznati prema kojem je obzoru nosi gibanje koje je prekoračuje, moţe označiti kraj toga dramatskog prijelaza iz političkog oblika u općenit oblik, pod imenom "istinska demokracija". 63 61
Ibid., str. 344 [usp. MED, sv. 3, str. 121]. Ibid, str. 345 [usp. MED, sv. 3, str. 121-122]. 63 Kostas Papaioannou u svom predstavljanju Kritike Hegelove drţave. Rukopis iz 1843 (Paris, 1976, bibl. "10/18") točno podsjeća, glede "Francuza modernog doba", koji istinsku demokraciju tumače kao nestajanje političke drţave, na Victora Considéranta (op. cit., str. 51 i 312). Ali moţe se s velikom izvjesnošću precizirati Marxova aluzija pozivanjem ne na Društveni usud (1834-1838) kao što upućuje Papaioannou, nego na Manifest demokracije u XIX. stoljeću, koji datira upravo iz 1843. Ne preuzimajući teze V. Tcherkezova koji zaključivaše o "veoma znanstvenom plagijatu", moţe se samo biti osjetljiv na Marxovo igranje u kritici iz 1843. s Considérantovim tekstom. U Manifestu... iz 1843. susreće se naime opreka pogrešna demokracija/istinska demokracija, povezana s temom političke i socijalne zagonetke te s voljom da se riječ "demokracija" prisvoji, u ime naroda, poistovjećenog ne s jednom klasom nego s totalitetom. Valja naposljetku zabiljeţiti kako "istinska demokracija" kod V. Considéranta nipošto ne znači nestajanje političkoga; usp. Cahiers du Futur, br. 1, Edit. Champ libre. 62
Tako shvaćena kritika politike ne znači odlazak makijavelijev-skog momenta, nego njegovo skretanje, odnosno produbljivanje. Političko područje nije ni napušteno ni decentrirano; ono se prije očituje kao odabrano mjesto interpretacije, jer se u njemu i samo u njemu mogu eventualno otkriti implicitni obzori modernog uma. Osim svagda strastvenog ispitivanja bitka političkoga, ta kritika dijelom usmjerena prema Grcima, a dijelom prema modernim Francuzima radi na tome da se ponovno pojavi čovjek, politička ţivotinja ili uspravan čovjek, izašao iz nezrelosti, nasuprot zatvaranju u reproduktivnu društvenost vrste. Nije riječ toliko o tome da se izabere republika kao čvrst oblik kojemu je cilj odgovoriti na krhkost ljudskih stvari, koliko o traganju za političkom zajednicom kadrom za najveću otvorenost u smislu da se u njoj mogu ponajbolje očitovati "višak" koji drţavu gura s onu stranu sebe same, oblici emancipacije koji, umjesto da budu likvidacija politike, uvode u ovo novo pitanje: kako imenovati likove općeljudske emancipacije? Koliko je za Marxa bilo uputno znati čitati i prepoznati "socijalističke zahtjeve" koji muče modernu drţavu, toliko je uputno i to da se ti zahtjevi ne postvare u novi dogmatizam i dakle da se odbaci neki posve dovršen sustav poput Cabetova Putovanja u Ikariju. "Naše geslo bit će dakle: reforma svijesti, ne pomoću dogmi, nego analizom mistične, samoj sebi nejasne svijesti, pojavljuje li se ona u religiji ili u politici."64 Neuspjeh radikalnog novinarstva, mladohegelovskog pokreta, povlačenje u Kreuznach nedvojbeno su otkrili krizu modernog društva i rascjep koji mu je svojstven. Ako je odgovor što ga ta kriza izaziva taj da se uzme kurs prema ljudskoj emancipaciji, provedba kritike politike koja ovisi o hermeneutičkom modelu, daleko od toga da vodi odbacivanju političke emancipacije, podvrgava je tumačenju da bi joj izmamila priznanje nad-značenja kojim je bremenita i omeĎila to teško dokučivo mjesto s onu stranu moderne drţave, tamo gdje se moţe dogoditi demokracija u svojoj istinitosti. 64
Œuvres, III: Philosophie, str. 345 [usp. MED, sv. 3, str. 122: "Dakle, naše geslo mora biti..."].
Poglavlje IV. HIPOTEZA ZA ČITANJE Protiv onih koji su pretendirali na to da Hobbesovu političku filozofiju izvedu iz prirodne znanosti i predloţili znanstveno čitanje o tome, pokazano je daje ta filozofija imala moralno utemeljenje, da je istinu govoreći počivala na iskustvu ljudskog ţivota u srcu kojega je strahovanje od nasilne smrti.65 Nije li isto i s kritikom iz 1843? Umjesto opredjeljenja za znanstveno čitanje, koje u tekstu kritici Hegelove filozofije prava vidi prve elemente materijalističke kritike društva i drţava, zar se u njemu ne moţe prije zapaziti strastveno i tegobno traganje za protu-hegelovskom političkom filozofijom, koja se izgraĎuje na političkom iskustvu moderne slobode, onakvome kakvo se očitovalo u revolucionarnom pokretu? Drţimo li se Marxova samotumačenja iz 1859. o njegovim istraţivanjima iz 1843, moţemo zaključiti o preokretu stajališta iz 1842. i o raĎanju nove kritičke znanosti. Za zakonom gravitacije drţave ne bi trebalo tragati u njoj samoj, nego na strani materijalnih uvjeta ţivota, graĎanskog društva, na strani ekonomske strukture društva. To "odlaganje" političkoga prema nekom drugom poretku doista je nazočno u tekstu iz 1843. Moglo bi čak biti učinkom primjene Feuerbachove preobrazbene metode na kritiku politike. No, ta bi nas referenca trebala uzbuniti, jer ona Marxov kritički rad smješta u kontekst koji je stran znanstvenoj usmjerenosti, čak i ako je riječ o kritičkoj sociologiji. Baš je 1842. u Prethodnim tezama za reformu filozofije Feuerbach definirao preobrazbenu metodu koja se sastoji u preokretanju spekulativne filozofije, tj. "od predikata učiniti subjekt, a od tog subjekta predikat i načelo" 66. Kritika politike, primjenjujući 65
Leo Strauss, La
66
L. Feuerbach, Manifeste
philosophie politique de Hobbes, Belin, Paris, 1991, prev. A. Enegrèn. philosophique, op. cit., str. 105-106 [usp. L. Feuerbach, Izbor iz djela, Matica Hrvatska, Zagreb, 1956, prijevod i pogovor Vanja Sutlić, str. 118].
tu metodu na spekulativnu filozofiju prava da bi dospjela do "čiste istine", postiţe sljedeće preokretanje: istinski subjekt, to je zbiljski čovjek - čovjek uključen u odnose burţoaskoga graĎanskog društva i obitelji - predikat postaje drţava koju je Hegel, pogrešno, učinio subjektom kao ideju.67 Već je Feuerbach pisao u Prethodnim tezama za reformu filozofije: "Čovjek je temeljna bit drţave. Drţava je ozbi-ljeni, izraĎeni i objašnjeni totalitet ljudske biti."68 Marx najprije u svojoj kritici polazi od neriješene antinomije izmeĎu dvaju odreĎenja drţave, prema Hegelu: s jedne strane, u odnosu spram graĎanskoga-burţoaskog društva i obitelji, drţava bi bila u odnosu vanjske nuţnosti, s druge, bila bi njihovom imanentnom svrhom. Neriješena antinomy a i takva da bi pokazivala dvostruko lice: na strani vanjske nuţnosti postojala bi ovisnost i podreĎivanje, autonomno biće graĎanskog društva i obitelji bilo bi izvana podreĎeno drţavi, identitet bi bio tek izvanjski, jer je postignut u odnosu koji nije pošteĎen nasilja; na strani imanentne svrhe ne bi bilo ni ovisnosti ni podreĎenosti nego skladan identitet, unutarnji identitet budući da bi obitelj i graĎansko društvo bili samo momenti u usponu prema Ideji, prema objektivnoj općosti drţave. Ne zadovoljavajući se time da istakne to protuslovlje, Marx osporava idiličnu viziju o imanentnoj svrsi prema kojoj bi u krilu moderne drţave postojala podudarnost izmeĎu prava i duţnosti. Suprotno Hegelu, za koga se drţava samodiferencira u posebnim odreĎenjima graĎanskog društva i obitelji, Marx prakticira preokretanja pozivanjem na okolnosti, samovolju kada se provode posredovanja: drţava nije subjekt koji se samopostavlja i stupa u pojavu u graĎanskom društvu i obitelji. Nadomješćujući Hegelovu izokrenutu i mistifikatorsku shemu zbiljskim odnosima, prema karakterističnom kretanju kritičkog preokretanja kojemu je stalo da odgovori na pitanje podrijetla, Marx ispisuje dobro znane formule koje drţavu smještaju u ovisnost o sferama iz kojih ona nastaje. "Obitelj i bur-ţoasko-graĎansko društvo pretpostavke su drţave; oni su u pravom smislu djelatni; no, u spekulaciji to je obrnuto."69 67
H. Arvon, L.
68
L. Feuerbach, Manifeste
69
Feuerbach, PUF, Paris, 1957; S. Avineri, The Social and Political Thought of Karl Marx, CUP, 1968; i K. Marx, Critique of Hegel's Philosophy of Right, Cambridge, 1970, predgovor J. O'Malleya, str. XXVIII i slj. philosophique, op. cit., str. 125 [usp. Feuerbach, op. cit., str. 134: "Čovjek je Ev KM nâv drţave. Drţava je realizirana, oblikovana, eksplicirana to-talnost ljudskog bića."]. K. Marx, Critique du droit politique hégélien, Éditions sociales, Paris, str. 39-40. Odsad ćemo ovo izdanje navoditi pod oznakom Critique du droit... [usp. Marx, FPS, str. 170; MED, sv. 3, str. 7].
Hipoteza za čitanje 29 70
Ibid., str. 40 [usp. Marx, FPS, str. 171-172; MED, sv. 1, str. 8-9].
"(...) Obitelj i graĎansko društvo zbiljski su dijelovi drţave, zbiljske duhovne egzistencije volje (...) Oni su ono pokretačko. Prema Hegelu njih je naprotiv načinila zbiljska Ideja (...) Politička drţava ne moţe biti bez prirodne baze obitelji i umjetne baze burţo-askoga-graĎanskog društva; oni su za nju conditio sine qua non; no, uvjet se postavlja kao uvjetovano, odreĎujuće kao odreĎeno, proiz-vodeće kao proizvod svoga proizvoda (...) zbiljska je činjenica da drţava proistječe iz mnoštva takvoga kakvo ono egzistira kao članovi obitelji i članovi burţoaskoga-graĎanskog društva."70 Za Marxa iz kritike iz 1843. teţišna je točka drţave doista izvan nje same, na strani "djelatnih instanci", što su obitelj i graĎansko--burţoasko društvo. Na prvoj je razini dakle doista dopušteno vidjeti preokretanje topike iz 1842. Ovdje imamo prvi odgovor na ključni problem modernih vremena koji je Marx definirao kao problem odnosa industrije, svijeta bogatstva sa svijetom politike. Čini se očito otvorenim put kojim bi se političko uključilo u dijalektičku analizu društvenog totaliteta. Ali - a ta je točka bitna - korak nije preden, za neki put nije dovoljno da bude otvoren da bi se njime nuţno uputilo. Naime, je li nam uistinu dopušteno da u tom tekstu vidimo prve skice "znanstvena" shvaćanja odnosa izmeĎu drţave i graĎanskog društva? Je li to predmet teksta? Je li to uistinu cilj koji je Marx slijedio i o kojemu bi dostajalo zabiljeţiti daje 1843. ostao nedovršen? Pravo govoreći, ako korak nije preden, to je stoga što se u tom momentu svoga putovanja Marx još nije bio jednoznačno uputio u prividno suverenom smjeru koji je, retrospektivno, naumio povjeriti neobjavljenom rukopisu iz 1843, javno mu dodjeljujući jedan smisao i to samo jedan, bez obzira na brojne napetosti i virtualnosti koje nalazimo u tom tekstu koji je ostao nedovršen. Kao da se u tom samotumačenju iz 1859, koliko sluţbenome toliko i reduktivistič-kome, dogodilo neko iskliznuće, odnosno zbrka podvostručena nekim gubitkom izmeĎu "sociologijskog" učinka što gaje tekst činio mogućim, i samo mogućim - a to je uključivanje političkoga u dijalektičku analizu društvenog totaliteta - i drukčije sloţenije usmjerenosti teksta. Drukčije je čitanje legitimno i u stanovitom smislu plodnije. Jer postavka prema kojoj teţišna točka drţave počiva na strani djelatnih instanci što su obitelj i graĎansko-burţoasko društvo podobna je za dvostruko tumačenje, prema tome dovodi li se ta gravitacija drţave u odnos sa sociologijskim instancama ili pak s političkim instancama, s odreĎujućim instancama ili s djelatnim snagama. Kritiku Hegelova državnog prava zacijelo se moţe čitati kao bitno epistemologijsku kritiku nošenu "znanstvenim" smjera-njem koje skrbi o tome da u istom gibanju prokaţe hegelovsko izo-kretanje i da nasuprot tom izokretanju otkrije istinske odreĎujuće instance društvenih odnosa u povijesti. Ukratko, u sociologijskoj perspektivi, u širokom smislu riječi, bila bi riječ o tome da se u obitelji i u graĎanskome-burţoaskom društvu označe razine koje bi izvršavale djelovanje na drţavu. Ali ako se tekst pokuša pojmiti u njegovu kretanju i njegovoj onodobnosti, čini se da se kritika koju on ostvaruje smješta drugdje, veoma točno u spoju filozofijske kritike i političke kritike. Političke kritike u smislu da se Marx podaj e političkoj volji koja se sastoji od toga da se birokratskom načinu mišljenja politike i političkog svijeta suprotstavi demokratski način mišljenja politike; a čineći to da se istodobno izgradi i mišljenje demokracije i mišljenje politike u skladu s logikom demokracije. Marx se bori protiv Hegelova birokratskog znanja kao ukaljana ezoterizmom i formalizmom. Tako, glede vladine vlasti, birokracije, Marx kritizira Hegela zbog filozofijskog nedostatka: sve što taj potonji podrţava, u tom odjeljku, nema nikakve originalnosti; gore, to je puki odraz drţavne organizacije. Riječ je o striktnome formalnom opisu a ne o vrednovanju navlastite logike političke organizacije takve kakva se razvija u vladinoj vlasti, budući da je većina paragrafa koji se tu nalaze preuzeta iz pruskog prava. Ali s onu stranu prokazivanja Hegelove plošnosti i empirizma, predmetom je Marxove kritike sama specifičnost načina birokratskog mišljenja. Naime, Hegelova filozofija prava, njezin pojmovni aparat otkriva birokratsku predodţbu o svijetu i društvenom totalitetu koja drţavu smatra odijeljenim, autonomnim entitetom i koja joj pripisuje, sljedstveno tome, prekomjernu povlasticu da bude jedini agent, jedinstveno mjesto djelovanja u društvu. Takvo je, prema Marxu, razlikovno obiljeţje birokratske predodţbe o svijetu koja pripisuje pasivnost svakom elementu koji je birokraciji izvanjski. Ili točnije, nuţan je učinak hipertrofije birokracije zamagljivanje u očima samih birokrata i najmanjeg izvora djelovanja koji bi se spontano raĎao u okrilju društva. "(Birokrat) smatra, u prvom redu, zbiljski ţivot materijalnim ţivotom jer duh tog života ima svoju za sebe razdvojenu egzistenciju u birokraciji. Zato birokracija mora ţivot učiniti što materijalni]im, što pasivnijim, koliko god je to moguće (...) Zbiljska znanost čini se besadrţajnom, kao što se zbiljski ţivot čini mrtvim, jer to imaginarno znanje i taj imaginarni ţivot vrijede kao bit (...) (birokracija) ţeli činiti sve, tj. da volju čini causa prima, prvim uzrokom (...) Za birokrata svijet je puki objekt njegova načina ophoĎenja s njime."71 Pokazalo bi se da je Hegelova filozofija prava fantastičan proizvod birokratskog solipsizma. Dakle, doista Marxa pokreće politička volja i tjera ga da političko drukčije misli, doista neki protubirokratski poriv usmjeruje njegov pogled prema autonomiji materijalnih i duhovnih sfera te ga poziva da zbiljsku emancipacijsku volju pridruţi novom mišljenju povijesti, u znaku demokracije, takvome da se dogaĎa premještanje polova aktivnosti i pasivnosti. Otuda upadljiva razmjena koja se u njegovu mišljenju provodi izmeĎu preobrazbene metode i revolucionarne volje. Ako se revoluciju moţe definirati kao ostvarenje preobrazbene metode u polju prakse, obrnuto se preobrazbena metoda konstituira u revolucionarnoj intervenciji u polju teorije. Jedna bilješka, veoma izvjesno istodobna s rukopisom iz 1843, dobro iskazuje tu su-pripadnost revolucionarnog pokreta i kritičkog obrata, ujedno otkrivajući koliko Marxovo traganje za odreĎujućim u 1843. krči put unutar dimenzije koja je strana bilo kakvoj sociologijskoj
intencionalnosti, navlastito politički put razgraničen dvama polovima revolucije i reakcije. "Pod Louisom XVIII. ustav je milost kraljeva (povelja koju je kralj oktroirao), pod Louisom-Philippeom kralj je milost ustava (oktroirano kraljevstvo). Moţemo zapaziti, općenito, kako preobrazba subjekta u predikat i predikata u subjekt, izokretanje odreĎujućeg i odreĎenoga uvijek najavljuju neizbjeţivu revoluciju. Ne samo na revolucionarnoj strani (...) Isto je i za reakcionare."72 Dakle, Marx misli i smješta moguće mijene subjekta i predikata u okrilju bitno političke perspektive, u odnosu na antitetični pojmovni par revolucija/reakcija. Inzistirati na prvenstveno političkom ukotvljenju tog teksta i time ga ujedno sačuvati od čitanja sa socio-logizirajućom tendencijom, ne smjera samim time tome da ga se zatvori u neku čisto političku konceptualizaciju; naprotiv, vrednovanje političke reference [référant] odmah uvodi vezu izmeĎu kritike politike i kritike religije. Naime, zar borba za to da autonomija 71
Ibid, str. 92-93 [usp. Marx, FPS, str. 213-214 ; MED, sv. 3, str. 42]. Œuvres, III: Philosophie, str. 1684. Taj tekst, po svemu sudeći iz kolovoza 1843, nastavlja na kritiku iz 1843, ističući njezin eminentno politički karakter. "Iz činjenice da Hegel momente ideje drţave mijenja u subjekt a stare egzistencije drţave u predikat, dok je u povijesnoj zbiljnosti uvijek suprotno, budući daje ideja drţave uvijek predikat tih egzistencija, on time samo iskazuje opće obiljeţje epohe, njezinu političku teleologiju. Točno onako kako je u njegovu filozofi) sko-religijskom panteizmu. Taje metafizika metafizički izraz reakcije starog svijeta 72
kao istine nove vizije svijeta."
materijalnih i duhovnih elemenata društva bude priznata protiv teze o svemoći drţave ne ponavlja filozofijski postupak kojim se utvrĎuje autonomija čovječanstva naspram boţanske svemoći? Otuda slijedi susret političke kritike i filozofijske kritike, jer premještanje mjesta subjekta i predikata, istodobno dok mu je cilj označiti ono politički odreĎujuće, podrazumijeva, s onu stranu toga i na dubljoj razini, da se odgovori na pitanje podrijetla, tj. da se neka politička objektivacija (u ovom slučaju, ustav) ponovno dovede do nekog ognjišta izvorne spontanosti koje će na neki način biti čvornom točkom izokretanja, postoljem počevši od kojega bi odsada bilo legitimno ostvarivati izokretanje, budući da bi se time dospjelo, najzad tu, do temelja iz kojega bi se moderna povijest osvijetlila u svojoj istini. Eto zašto bi usredotočivanje pozornosti na obitelj, na graĎan-sko-burţoasko društvo podiţući ih u odreĎujuće oslonce dovelo do proizvoljnog blokiranja Marxove analize, do prekida kretanja radikalne regresije kojim se ono dalo u potragu za autentično izvornim subjektom, onim što on sam imenuje "podrijetlom". Slijedi li se taj hod prema izvornome moţe se doista otkriti da, ako Marx najprije i odvraća pozornost od drţave da bi je usmjerio ka graĎanskom društvu i obitelji, on je daleko od toga da se zaustavi na tome stupnju, on svoje istraţivanje slijedi sve do toga da moţe graĎansko društvo, obitelj, koji se u toj perspektivi pojavljuju kao izvedeni, dovesti u vezu s nekim subjektom, ognjištem izvorne aktivnosti, demosom ili, točnije, totalnim demosom. "Individue kao mnoštvo (...) od njih se drţava sastoji", to od čega se drţava sastoji kod Hegela je iskazano kao djelo ideje. Obrnuto, "zbiljska je činjenica da drţava proistječe iz mnoštva takvoga kakvo ono egzistira kao članovi obitelji i članovi graĎanskoga-burţoaskog društva."73 Pridrţavamo li se Marxova filozofijskog načela koje je iskazano, ne moţe biti jasnije, u kritici iz 1843. kako "treba polaziti od zbiljskog subjekta i promatrati njegovu objektivaciju"1* - moţe se s razlogom ustvrditi kako, prema njemu, postoji savršena adekvacija izmeĎu demokracije kao samoodreĎenja naroda i filozofijskog načela koje joj je svojstveno, budući da s demosom stupa u egzistenciju i u svoju istinu zbiljski subjekt, "korijen" povijesti u moderni. "Ovdje (u demokraciji) ustav nije samo po sebi, prema biti, nego prema egzistenciji, zbiljnosti stalno sveden na svoj zbiljski temelj, na zbiljskog čovjeka, na zbiljski narod i postavljen kao njegovo vlastito djelo."75 Demokracija bi 73 74
Critique du droit..., str. 40 [usp. Marx, FPS, str. 171-172; MED, sv. 3, str. 8-9]. Ibid., str. 60 [istaknuo - M. A.; usp. Marx, FPS, str. 187; MED, sv. 3, str. 21].
dakle predstavljala kao neko oblikovanje preobrazbene metode u političkom polju; isto bi tako preobrazbena metoda predstavljala kao neko ostvarivanje demokratskog načela u polju teorije. Tu hipotezu za čitanje potvrĎuje tumačenje kritike politike kao emanci-pacijske hermeneutike. Nije riječ o tome da se politički univerzum i njegovi oblici stave u odnos spram instanci društvenog totaliteta koje bi omogućavale objašnjenje političkoga na sociologijski način. Kazati da teţišna točka drţave leţi izvan nje same prije naznačuje da drţavu treba dovesti u odnos spram toga gibanja koje je prekoračuje, koje je razjaruje, spram toga nad-značenja koje kroz nju prolazi, a subjekt kojega nije nitko drugi doli djelatni ţivot demosa. Drukčije rečeno, zbiljski narod čuva tajnu nad-značenja koja muči modernu drţavu. Drukčije rečeno, otkriva se da je ognjište smisla moderne drţave, ono koje u obliku implicitnog obzora daje smisao političkoj drţavi (i ujedno je relativizira), pluralni, masivni, mnogo-liki ţivot demosa. Kad se Marxovo kretanje tako shvati, izvorni subjekt tako imenuje, poima se Marxov cilj u kritici Hegela: misliti bit političkoga - a ovo je preciziranje ključno - s obzirom na zbiljski subjekt koji je demos, a ne više, kao što Hegel čini, s obzirom na razvijanje Ideje kao subjekta. Dakle, daleko od toga daje uzmaknuo pred nekom sociologijskom tehne, Marx je nošen voljom za prijelomom s he-gelovskim logicizmom podvostručenom popratnom voljom za razotkrivanjem specifičnosti političkoga s obzirom na
djelatnost političkog subjekta. Tako, ako se Marx ne kani vratiti na ideju drţave kao organizma, on time ne kritizira manje Hegela zbog toga što je prošao samo dio puta nadomješćujući propitivanje o biti političkoga logičkim razvijanjem. Jer je o ispitivanju političkoga riječ. Sučeli li se tekst kritike iz 1843. s drugim spisima iz istog razdoblja, s prepiskom s Rugeom, s Prilogom židovskom pitanju, itd., otkriva se daje Marxova temeljna preokupacija tijekom tog razdoblja, kako teorijska tako i praktička, u tome da dospije do toga da bit moderne politike još točnije pokaţe, povijesno specifičan lik moderne drţave kao političke drţave. U tom je pogledu osobito znakovita Marxova kritika koju on upravlja protiv hegelovskog prikazivanja Ideje ustava. Prema toj kritici, Hegel ustav ne misli kao razvoj drţave koji bi preuzeo brigu oko različitih vlasti koje je tvore u njihovoj posebnoj biti - zakonodavna vlast, vladina vlast - i izmiče se zadaći koja se sastoji u tome da se pokaţe kako se, iskušavanjem 75
Ibid., str. 68 [usp. Marx, FPS, str. 194 ; MED, sv. 3, str. 26].
zbiljskih razlika svake vlasti, moţe konstituirati politički organizam kao takav. Još je jednom Ideja učinjena subjektom, različite su vlasti shvaćene samo kao njezin rezultat, dok su za Marxa pretpostavka, subjekt zbiljske razlike ili raznovrsni aspekti političkog ustrojstva; a samo se počevši od odnosa izmeĎu tih pojedinačnih biti moţemo zapitati o odnosu izmeĎu ideje ustava i ideje organizma. TakoĎer Marx optuţuje Hegela da ne misli političko, da promašuje političko: hegelovsko kretanje mišljenja odgovara tek logičkoj shemi, odnosno odnosima Ideje i njezinih momenata daleko od svakog uključivanja u politički element, i od svakog sučeljavanja s njegovim odreĎenjima. "Polazna točka je apstraktna Ideja čiji je razvoj u drţavi političko ustrojstvo. Nije riječ, prema tome, o političkoj ideji, nego naprotiv o apstraktnoj Ideji u političkom elementu (...) ja još ništa ne znam o specifičnoj ideji političkog ustrojstva"76, prosuĎuje Marx. Hegelova odreĎenja nisu pojmljena, jer nisu pojmljena u njihovoj specifičnoj biti. Hegelove postavke podjednako vaţe za ţivotinjski organizam kao i za politički organizam. Kako logička ideja funkcionira istovrsno bilo daje riječ o drţavi bilo o prirodi, Hegel promašuje bit političkoga i političku bit svake vlasti posebice, budući da su različite vlasti odreĎene prirodom pojma a ne svojom vlastitom prirodom. Hegelova filozofija prava nudi dakle tek varav izgled zbiljskog znanja o političkome. "On ne razvija svoje mišljenje polazeći od predmeta, nego naprotiv razvija predmet prema u sebi završenom mišljenju, mišljenju koje je u sebi završeno u apstraktnoj sferi logike. Nije riječ o tome da se razvije odreĎena ideja političkog ustrojstva, nego o tome da se političko ustrojstvo postavi u odnos spram apstraktne Ideje."77 Marx iz toga zaključuje da objašnjenje koje ne daje differentia speciflca nije objašnjenje. Zato što nije prihvatio dijalektiku političkog iskustva, Hegel je drţavu mislio samo polazeći od logičko-metafizičkih odreĎenja. "Mišljenje se ne upravlja prema prirodi drţave nego se, naprotiv, drţava upravlja prema gotovom mišljenju."78 Radi izradbe, tj. radi iskušavanja toga organskog jedinstva - problematičnog jedinstva - koje se povijesno konstituira, a ne razvojem neke logičke definicije, valja u prvi mah pruţiti gotovo fenomenologijski opis različitih vlasti - "Različite vlasti imaju različito načelo i upravo stoga imaju čvrstu zbilj™ Ibid., str. 44 [usp. Marx, FPS, str. 175; MED, sv. 3, str. 11]. 77 Ibid., str. 47 [usp. Marx, FPS, str. 177; MED, sv. 3, str. 13]. 7" Ibid., str. 53 [usp. Marx, FPS, str. 182; MED, sv. 3, str. 17].
nost"79 - a potom u drugi mah valja pronaći kolizije, antagonizme izmeĎu tih različitih vlasti i razviti njihovo jedinstvo ne u uobrazilji, s onu stranu zbiljskih sukoba ili u nijekanju sukoba, nego upravo preko sukoba različitih vlasti, jer iz njihova sukoba i moţe proisteći njihovo zbiljsko jedinstvo. Preuzimajući Marxove izraze, filozofijski posao sastoji se u tome da se mišljenju omogući utjeloviti se u političkim odreĎenjima. Iznijeti na svjetlo dana ono što sam Marx označuje kao "logiku političkog tijela" zahtijeva otkrivanje eidosa političkih stvari u nekoj vrsti stalnog sukobljavanja samog "političkog elementa" i eidosa instanci koje, u njihovoj sloţenoj i diferenciranoj igri - budući daje teorijska energija svojstvena zakonodavnoj vlasti, a praktička energija vladinoj vlasti - tvore modernu drţavu u njezinoj razlici spram antičkog Grada i spram Srednjeg vijeka. To dakle znači prepoznati da je u stanovitom smislu Marxovo istraţivanje, gdje se polemika i potvrĎivanje neprestance prepliću, u cijelosti nošeno voljom da se odgovori na pitanje: što je differentia specifica političkog organizma, kad je filozof jednom odlučan misliti ovaj politički svijet ne više polazeći od logičke ideje organizma, nego potpuno priznavajući pravo na posebnost "političkog elementa"? Ovdje upiti naviru, ili prije, da bi pitanje specifične razlike bilo posve prihvaćeno, ono zahtijeva da bude primjereno postavljeno [modalisé]. Kako politički element u svojoj specifičnosti uspijeva razviti ideju totaliteta? Sto postaje ideja organizma kada se dovede u odnos spram tog
posebnog subjekta, istodobno teorijske energije i praktičke energije, kao što je demos? Moţe li se ovdje zamisliti drukčiji način totalizacije u prijelomu s identitetskom logikom? Ukratko, je li ideja sustava zadrţana usprkos promjeni subjekta ili će učinak primjene subjekta biti na uštrb same ideje sustava? Da bi se na to pitanje odgovorilo, valja se uputiti upravo na mjesto "istinske demokracije", koja se u ovom tekstu predstavlja kao neka vrst granične točke gdje se odigrava logika političke stvari. Prihvati li se naša hipoteza za čitanje, očituje se kako se, unatoč distanci u odnosu spram autonomije pojma drţave u kritici iz 1843, taj tekst ne smješta izvan makijavelijevskog momenta, a na stanovit se način potvrĎuje teza Ernesta Grassija koji je, upravo polazeći od analize kritike iz 1843. i njezinih fojerbahovskih izvora, zaključio 79
Ibid., str. 106 [usp. Marx, FPS, str. 225: "Različne vlasti imaju različan princip. One su nazočna kruta zbiljnost"; MED, sv. 3, str. 51].
o postojanju malo poznate veze izmeĎu Marxa i talijanskoga graĎanskog humanizma. On tu razaznaje barem dva područja srodnosti - isto prokazivanje svake filozofije a priori koja povlašćuje dijalektiku ideje na štetu svijeta zbiljskih ljudi; isti interes za zemaljski Grad, pri čemu je učinak i u jednome i u drugom slučaju novo mišljenje povijesti, premda je povijesnost mišljena polazeći od različitih djelatnosti.80 Čitanjem teksta iz 1843. moglo bi se dakle smatrati, uzvisujući "povratak" političkoj stvari koja ga pokreće, kako nas kritika Hegelove filozofije prava dovodi pred drugi lik makijave-lijevskog momenta u kojemu je, pod imenom Machiavellija, riječ o tome, kako veli Merleau-Ponty, da se bude uveden u "navlastito središte politike"81. 80
E. Grassi, Humanisme
81
M. Merleau-Ponty, "Note sur Machiavel", u: Signes, Gallimard, Paris, 1960, str. 270.
et marxisme, L'Âge d'homme, Lausanne, 1978, str. 50. Originalno djelo o graĎanskom humanizmu i Marxu, koje nudi dragocjenu antologiju tekstova talijanskog humanizma.
Poglavlje V. ČETIRI ZNAČAJKE ISTINSKE DEMOKRACIJE Vratimo se zagonetki "istinske demokracije" i ovoj formuli koju ćemo pokušati protumačiti: "Francuzi modernog doba to su razumjeli u smislu da će u istinskoj demokraciji politička država iščeznuti. To je točno utoliko ukoliko ona kao politička drţava, kao ustav, ne vaţi više kao cjelina." 82 Te su rečenice, već smo napomenuli, doista zagonetne: Marx nas poziva da mislimo paradoksalnu situaciju kao stoje iščeznuće političke drţave koja se moţe dogoditi samo u i preko punog povratka sebi političke zajednice koja pristupa vlastitoj istini. Ukratko, kako se nestajanje drţave moţe podudarati s nastupanjem političkog oblika koji, uza to, u Marxovim očima (1843) posjeduje to svojstvo da bude dovršenim političkim oblikom? Ulog nije zanemariv budući da se ovdje zamjećuje, po prvi put, tema o iščezavanju drţave popraćena - ta točka zasluţuje da bude istaknuta - kontrastom izmeĎu političke drţave i demokracije. Odjeci teme nalaze se diljem Marxova djela: 1847. u Bijedi filozofije gdje zaziva postrevolucionarno besklasno društvo, Marx najavljuje da u njemu više neće biti "političke vlasti u pravom smislu"; 1871. napose u GraĎanskom ratu u Francuskoj glede Komune; 1875. u Kritici programa njemačke radničke partije, gdje je iščezavanje drţave više mišljeno u izrazima izokretanja-preobrazbe negoli u obliku puke negacije: "Sloboda se sastoji u preobrazbi drţave, organa uzdignutog iznad društva, u organ posve podreĎen društvu (...) Otuda se du droit..., str. 70. U izvornom tekstu rečenica glasi: "Z);e neueren Franzôsen haben dies so aufgefafit, dafi in der wahren Demokratie derpolitische Staat untergehe", u: K. Marx, Die Friihschriften, A. Kroner, 1953, str. drţava propada. To je utoliko točno ukoliko ona kao politička drţava, kao ustav ne vrijedi više za cjelinu"; MED, sv. 3, str. 27: "Moderni Francuzi su ovo shvatili da u istinskoj demokraciji politička drţava iščezava"]. 82
K. Marx, Critique
48 [usp. Marx, FPS, str. 195: "Noviji Francuzi shvatili su to tako da u istinskoj demokraciji politička
postavlja pitanje: kakvu će preobrazbu pretrpjeti oblik-drţava u komunističkom društvu? Drugim riječima: koje će društvene funkcije i dalje ostati, koje će biti analogne sadašnjim funkcijama drţave?"83 Marxov je projekt u kritici iz 1843, rekosmo, misliti bit političkoga s obzirom na zbiljski subjekt koji je demos. To znači kazati kako se istraţivanje biti političkoga i istraţivanje istinske demokracije nuţno podudaraju, odnosno poklapaju. Pitati se o biti političkoga vodi pitanju o demokraciji; pokazati specifičnu različitost demokracije u odnosu spram drugih oblika reţima znači suočiti se sa samom logikom političke stvari. Reklo bi se da u tom tekstu Marx čini svojom
Leibnizovu formulu "demokracija ili politika"84. Istinska demokracija - shvatimo, demokracija koja postiţe svoju istinu kao oblik politeje - jest politika par excellence, procvat, apoteoza političkog načela. Slijedi da razumijevanje logike istinske demokracije znači pristupanje logici političke stvari. Isto tako istraţivanje biti političkoga kao i izbor demokracije kao oblika kadroga izručiti tajnu te biti, nisu, za Marxa, minorni izbori. Oni svjedoče u najmanju ruku o sloţenom mišljenju političkoga, takvome da se kritička gesta ne poklapa s pukom negacijom, i o ispitivanju statusa političkoga koje postaje utoliko temeljitije ukoliko se čini da se ono razvija u okrilju trostrane relacije izmeĎu Hegela, M. Hessa i Spinoze. Zadrţat ćemo se na četirima značajkama istinske demokracije a na tome ćemo putu voditi brigu o tome trostranom odnosu. I. Prva značajka: "Suverenost monarha ili naroda, to je pitanje (...) Riječ je o dvama potpuno oprečnim pojmovima suverenosti."85 Suprotno Hegelu, Marx izabire misliti političko u obzoru suverenosti naroda. Narod je zbiljska drţava. Marx sustavno preokreće hege-lovske postavke: najprije glede napretka političkih oblika, on zauzima suprotno stajalište od teze izraţene u § 273 Filozofije prava prema kojemu: "Razvoj drţave u ustavnu monarhiju djelo je sadašnjeg svijeta, u kojemu je supstancijalna ideja dosegnula svoj beskonačan K. Marx, Critique du programme du parti ouvrier allemand, u: Œuvres, I: Economie, Gallimard, Paris, bibl. de la Pléiade, 1965, str. 1428-1429 [usp. K. Marx, Kritika drţavnost u komunističkom društvu?"]. 84 E. Naert, Le pensée politique de Leibniz, PUF, Paris, 1964, str. 21. 83
85
Gotskog programa, MED, sv. 30, str. 23-24: "...kakav će preobraţaj pretrpjeti
Critique du droit..., str. 67 [usp. Marx, FPS, str. 193; dio navedene rečenice u izvorniku je istaknut: "sasvim suprotstavljenimpojmovima suvereniteta"; MED, sv. 3, str. 25].
oblik."* Daleko od toga da u demokraciji vidi oznaku naroda koji je ostao u samovoljnom i neorganskom stanju, Marx naprotiv demokratski oblik smatra krunidbom moderne povijesti kao povijesti slobode. Više od toga, demokraciju čini telosom prema kojemu teţi ukupnost modernih političkih oblika, bilo da je o ustavnoj monarhiji ili o republici riječ. Marx bi bio suglasan s Hegelom u tome što prepoznaje da je, u monarhijskom ustavu, doista riječ o pitanju političkog načela - što J.-L. Nancy definira kao odnos - jedinstva kao takvoga koje "označuje prekoračenje svojstveno specifičnoj prirodi zoon politikona,m, ali, i ruje razlika, u monarhiji je o tome riječ samo u nakaznom obliku, više od toga, mistifikatorskom, jer raĎa iluzije. S teorijskog stajališta slijedi da se monarhija ne moţe razumjeti polazeći od sebe same nego samo polazeći od obzora, implicitnog načela koje je tvori, odnosno demokratskog načela. Dakle, ako razumjeti monarhiju zahtijeva decentriranje, budući da samo logika demokracije daje ključ za monarhiju, zauzvrat se demokracija moţe samorazumjeti, samopoznavati, ponovno centrirana na sebe samu na svojoj vlastitoj razini budući da se ne uspravlja ni iz kakvoga višeg oblika - tu se zbiljski subjekt, demos, ustanovljuje u punom odnosu spram sebe. Još bolje, upravo se na mjestu demokracije otkriva sâmo političko načelo u svojoj savršenosti. Moţe se, ostajući vjeran paralelizmu religija-politika, predstaviti hijerarhiju političkih oblika kako slijedi, ukoliko se prihvaća hegelovska hijerarhija religija: u polju politike, demokracija zauzima isto mjesto na vrhu kao kršćanstvo u polju religije. Kao što je kršćanstvo religija "par excellence" pa će nam hermeneutika kršćanstva izručiti bit religije, isto tako je demokracija ustav par excellence, tako da će nam njezino tumačenje dati bit ustava. Dospijevamo do sljedećih postavki: bit religije, preko tumačenja kršćanstva, jest obogotvoreni čovjek; bit politike, preko tumačenja demokracije, jest podruštvljeni čovjek, ponešto nejasna formula na koju ćemo se vratiti. Te pozicije mladog Marxa relativno su dobro poznate ali njihove implikacije moţda nisu uistinu vrednovane. Naime, napose se ostaje kod Marxove političke opreke spram Hegela a da se ne ispituje na što upućuje, i kamo se upućuje, teza prema kojoj je demokracija * Vidjeti G. W. F. Hegel, Osnovne 86
crte filozofije prava, op. cit., str. 401: "Izgradnja drţave u konstitucionalnu monarhiju jest djelo novijeg svijeta, u kojemu je supstancijama ideja dobila beskonačan oblik." - op. prev. le politique, Galilée, Paris, 1981, str. 55.
J.-L. Nancy, "La juridiction du monarque hégélien", u: Rejouer
dovršen oblik politike, kada je posrijedi mišljenje političkoga, kada je posrijedi status političkoga. Prva implikacija: samo sloţeno mišljenje političkoga moţe biti uvjet mogućnosti postavke koja se odnosi na demokraciju. Sloţeno mišljenje, u smislu da je političko pojmljeno prema dvostrukom postulatu: ako političko moţe biti mišljeno na strani odnosa dominacija/suţanjstvo, budući daje političko zlo dominacija čovjeka nad čovjekom, ono je ipak mišljeno kao ne-svodljivo samo na stranu dominacije, jer ono
što je u igri, ono što dolazi u pitanje u političkome i preko njega jest ostvarivanje su-ţiv-ljenja [vivre-ensemble] prema zahtjevima slobode, slobodne volje. Upravo ovdje trostrana relacija moţe biti pojašnjavajuća. Moses Hess iste 1843. u Filozofiji akcije otvoreno raskida s utopijom umne drţave; on posve glatko, u istoj kritičkoj gesti, definira religiju i politiku kao oblike odnosa gospodar-rob. "Dominacija i njezina suprotnost, pokoravanje, to je bit religije i politike, a što se ta bit očituje na potpuniji način, tim više religija i politika imaju dovršen oblik."87 Isto odbacivanje politike u Socijalizmu ili komunizmu (1843) gdje M. Hess jednakom kretnjom odbija tečevine prosvjetiteljstva, pravne drţave i religije uma. "Svaka politika, bila ona apsolutna, aristokratska ili demokratska, nuţno mora, zbog ciljeva svoga samoočuvanja, odrţati opreku dominacije i suţanjstva; zainteresirana je za opreku budući da joj duguje svoje postojanje."88 Prošla povijest samo je opetovanje laţi, naime dvojnosti, prijeloma izmeĎu apstraktne općosti i neistinitog, bezduhovnog pojedinca. Prakticirajući "politiku najgorega" u polju mišljenja, Hess je suglasan s Hegelom u tome što u monarhiji prepoznaje apoteozu svih političkih oblika, kao i u kršćanstvu naj-dovršeniju religiju. Ali to je zato da bi odmah s Hegelom raskinuo: monarhija je najviši vrh politike upravo u mjeri u kojoj je odnos gospodar/rob bit politike. Dominacija jednog gospodara (monos), monarhija postaje paradigmatskim oblikom politike kao dominacije. TakoĎer Hessov zaključak ide logično - u ime spinozističkog aksioma "dobro je ono Što potiče aktivnost, povećava ţivotni poriv", istinski initium moderne slobode - prema anarhiji kao negaciji svake dominacije kako u duhovnome tako i u društvenom ţivotu. 87
M. Hess, "Philosophie de l'action", u: Cahiers
88
M. Hess, Socialisme
de l'ISEA, serija 5, br. 16, listopad 1973, str. 1892. et communisme, u: G. Bensussan, Moses Hess, la philosophie, le socialisme, PUF, Paris, str. 155.
Anarhija kako je zamišlja Moses Hess smješta se na ukrštanju ateizma (Fichte) i komunizma (Babeuf); točnije ju je Proudhon označio, a ona se definira "kao negacija svake političke dominacije, negacija pojma drţave ili politike"89. Politički ateist u opreci spram političkog racionalizma, Moses Hess odbija pravnu drţavu čak i u njezinu republikanskom obliku, budući da u njoj prepoznaje, u obliku podjele izmeĎu vladajućih i podvlaštenih, ponovno pojavljivanje para dominacija i suţanjstvo. Isto tako izrijekom odbacuje demokraciju. "Zar ta demokracija nije ništa drugo doli vladavina pojedinačne samovolje, pod imenom 'subjektivne' ili 'osobne' slobode? Po čemu se ona razlikuje od dominacije Jednoga?"90 Da bi razbio "zatvoreni krug suţanjstva" i iz njega se iščupao, M. Hess, zazivajući ime Spinozino, označuje kao obzor uistinu ljudske povijesti kraj religijskoga i političkog otuĎenja koji će aktivnost pojmiti kao cilj po sebi i koji će se otvoriti prema "filozofijskom ćudoreĎu koje će obuhvatiti cjelokupan ţivot". "To prokletstvo, koje se pojavilo s religijom i politikom, iščeznut će isto tako s krajem vladavine religije i politike."91 Tako će biti zadovoljeno načelo modernih vremena, apsolutno jedinstvo svega ţivota. Čini se da se Marxova različitost u odnosu na M. Hessa odigrava oko drukčije relacije spram Spinoze. Ako M. Hess Spinozu vuče na stranu anarhije koja se preobrazuje u etiku, Marx se pak vraća spinozističkom mišljenju demokracije. Marx, naime, potpuno točno ponavlja Spinozinu poziciju, suprotstavljajući se hegelovskom izboru ustavne monarhije kao vrhunca političkih oblika i izabirući demokraciju na to eminentno mjesto. Za Spinozu, zna se, demokracija koja se "raĎa iz jedinstva ljudi koji kao organizirana skupina uţivaju suvereno pravo nad svime što je u njihovoj vlasti"92 jest oblik reţima, ustanovljenja društvenoga koje se čini "najprirodnijim i najpriličnijim da poštuje prirodnu slobodu pojedinaca"93. Otuda prvenstvo i prednost koje Spinoza u svojem izlaganju dodjeljuje tom obliku političke zajednice: demokracija kao najrazboritiji i najslobodniji reţim jest politička zajednica par excellence; budući 89
Ibid., str. 156.
de l'action, op. cit., str. 1894. Ibid., str. 1897. Za analizu kritike politike kod Hessa, vidjeti G. Bensussan, Moses Hess, la philosophie, le socialisme, op. cit., str. 99-105. 92 Spinoza, Traité des autorités théologiques et politiques, pogl. XVI, Gallimard, Paris, "Bibliothèque de la Pléiade", 1954, str. 886 i 889. 93 Ibid., str. 889. 90
M. Hess, Philosophie
91
da su aristokratski i monarhijski reţimi tek izvedeni i nedovoljno izgraĎeni oblici političkog ustanovljenja, jer se pri pomnijem promatranju uviĎa kako je svaka suverenost po svojoj biti demokratska.94
Ali to preuzimanje Spinoze protiv Hegela na razini političke pozicije postaje smislenim protiv Hessova mišljenja političkoga: ako je za Marxa demokracija najprirodniji reţim i koji se predstavlja kao paradigma politeje, ili još "kao hipermodel pravoga političkog ţivota"95, to je upravo razmjerno tome da se za Marxa bit političkoga ne moţe svoditi samo na pol relacije gospodar-rob, nego se prije ostvaruje u jedinstvu ljudi, u ustanovljenju sub specie rei publicae subivstvovanja [être-ensemble] usmjerenog ka slobodi, ili još u ostvarivanju onoga što Marx naziva "ljudskim općenjem" i posre-dujućim djelovanjem ljudi. U tom smislu Marx politički element doista shvaća kao specifično područje nesvodljivo na dijalektiku potreba ili na izvedenicu iz podjele rada, kao moment bez kojega društvo posvećeno slobodi ne moţe biti, pod prijetnjom da ne propadne u politički ţivotinjski svijet (ţivjeti i mnoţiti se). U tom se elementu i preko njega pokazuje područje na kojemu se "zbiljski čovjek", u obliku naroda, općosti graĎana, neprestano izlaţe kušnji poopćavanja. Uočava se gdje se smješta razlika izmeĎu M. Hessa i Marxa. Sve ovisi o tumačenju monosa monarhije: ili je bit politike doista dominacija pa se pod monosom razumije dominacija samo jednog gospodara - u tom je slučaju monarhija apoteoza politike kao paradigme dominacije a demokracija je samo nečist oblik ili sramna transakcija. Ili je pak svrha politike ustanovljenje zajednice medu ljudima, monadologije, pa se pod monosom razumije jedinstvo. Tada je riječ o tome - a to je zapravo cijelo Marxovo gibanje u kritici iz 1843. - da se stavi u pogon preobrazbena metoda prema modelu izmjene mjesta subjekta i predikata: Bog je ljubav, otuda je Ljubav bog. Što daje, u polju političkoga - Kralj je jedinstvo, otuda je Jedinstvo kralj dodajući tome da zbiljski subjekt demos nadomješta monos, budući da je ustavna monarhija kakvu zamišlja Hegel nedosljednost s kojom se mora raskinuti da bi se pokazali njezini plodovi. U tom slučaju, demokracija, kao potpun povratak sebi biti političkoga, promaknuta je na vrh hijerarhije političkih reţima, dok je monarhija uzmaknula na rang nesavršenih oblika. 94 95
Ibid. L. Mugnier-Pollet, La
philosophie politique de Spinoza, Vrin, Paris, 1976, str. 250.
Prihvate li se te implikacije, ta meĎu-izrazivost istinske demokracije i biti političkoga, tada će se prihvatiti da se barem u tom momentu njegova puta Marxu ne moţe predbacivati neko nijekanje politike bilo to zbog toga daju se kudi ili daju se hvali. Tada će se prihvatiti daje zacijelo legitimno kritiku iz 1843. čitati - pomaţući se fojerbahovskim kategorijama i paralelom izmeĎu demokracije i kršćanstva - kao nošenu Marxovom krepkom voljom da preko Hegela (ali taj prolaz nije bilo koji prolaz) i protiv njega provede prijelaz s dogmatske biti politike na njezinu ćudorednu ili antropologijsku bit. U tom se smislu Marxa kao Mosesa Hessa moţe svrstati na stranu političkih ateista, s ovom jedinom razlikom, ali koja ima teţinu: dok je odnos Mosesa Hessa spram politike isključivo negativan, Marx dospijeva do toga da izgradi kritički odnos takav da razlikuje istinito od pogrešnoga, takav da misli iščeznuće drţave, ali kao nastupanje istinske demokracije. II. Druga značajka: za razliku od onoga što se provodi u drugim oblicima drţave, u demokraciji je drukčiji odnos izmeĎu aktivnosti subjekta, totalnog demosa i ustavne objektivacije, čak i ako se u njima, bez znanja tih oblika, bit suverenosti podjednako otkriva kao demokratska. Taj se odnos u demokraciji očituje drukčijom artikulacijom cjeline i dijelova, što uzrokuje temeljni učinak koji vaţi kao razlikovni kriterij demokracije, objektivacija demosa u obliku ustava predmetom je neke redukcije. Takav je, izmeĎu ostaloga, smisao rečenice: "Čovjek nije tu zbog zakona, nego zakon zbog čovjeka; ona je čovjekovo opstojanje, dok je u drugim oblicima zakonsko opstojanje. To je temeljna razlika demokracije."96 Shvatimo to tako daje ustav zato da bi ostao sukladan svojoj specifičnoj biti - zakon je čovjekovo opstojanje - podvrgnut procesu redukcije. Tu bi redukciju bilo pogrešno pobrkati s poništenjem ili poniţavanjem. Redukcija se razumije, čini se, u dva meĎusobno povezana smisla; najprije kao redukcija-rješenje u fojerbahovskom smislu, koja odgovara na pitanje: "koja je bit subjekta koji se prepoznaje u aktivnosti u kojoj 56
Critique du droit..., str. 69 [usp. Marx, FPS, str. 195: "Čovjek nije tu radi zakona, nego je zakon tu radi čovjeka, on je ljudski opstanak, dok je u drugim oblicima čovjek zakonski opstanak"; MED, sv. 3, str. 27].
se raĎa, u ovom slučaju, politički objekt?", a koja u svojem protu-demokratskom smjeranju proizvodi oslobaĎajući učinak; zatim redukcija, u smislu da kada je taj povratak dovršen, to prepoznavanje učinjeno, valja reducirati objektivaciju na ono što ona jest - moment globalnijeg procesa - veoma točno dakle odrediti granice radi boljeg nadziranja teorijske i praktičke energije koja se dispenzira u političkoj sferi. Tako, razmjerno tome koliko Marx ima visoku ideju o onom što se odigrava, što se provodi u demokratskom ustavu, on zaključuje upravo o nuţnosti redukcije da ne bi kompromitirao razvoj zbiljske operacije. No, kakva je to zbiljska operacija? Vratimo se gore iskazanoj formuli: demokracija, kao posebna politička zajednica (a ne samo kao istina svih drţavnih oblika) otkriva bit svakog političkog ustava, tj. "podruštvljenog čovjeka". Ta postavka utoliko više zasluţuje da bude protumačena ukoliko moţe dati povoda zbrci, pri čemu je čitatelj na kušnji da u njoj otkriva tipično modernu pogrešku koja bi se sastojala u tome, prema H. Arendt, da se aristotelovska definicija čovjeka kao zoon politikona razumije u smislu animal socialisa i da se političko misli (i dakle promaši) polazeći od oikosa a ne od polisa.97 No, interes je kritike iz 1843, upravo razmjerno tome koliko je ona makijavelijevskog nadahnuća, u tome što ona ostaje strana toj modernoj tendenciji. Pred nama nije problematika socijalnog prava tipa "društvo protiv drţave", takva da bi s nastupanjem "podruštvljenog čovjeka" političko ustrojstvo iščeznulo jer bi postalo istrošeno. Naprotiv, problematika koju Marx izlaţe specifično je politička pokrećući, na političkoj razini, teoriju suverenosti a na filozofijskoj razini, mišljenje subjektivnosti. Protiv Hegela koji, skr-beći se zadovoljiti moderno načelo subjektivnosti, čovjeka (osobu vladara) čini subjektiviranom drţavom, za Marxa je riječ o tome da se, obrnuto, pokaţe kako čovjek kao rodno biće, narod, demos (obraćanje grčkom izrazu nije slučajno) u demokraciji dospijeva do objektivacije kroz drţavu i preko nje. Postavka prema kojoj demokracija "drţavu čini objektiviranim čovjekom" znači da je u tome političkom obliku drţava pozornica na kojoj se objektiviraju likovi čovjekova društvenog opstojanja. Čovjek se spoznaje i prepoznaje kao opće biće - čovjek je čovjek samo meĎu ljudima, da preuzmemo Fichteovu formulu - samo utoliko ukoliko pristupa političkoj 97
H. Arendt, Condition
de l'homme moderne, s američkog preveo Georges Fradier, Calmann-Lévy, Paris, 1961 [usp. H. Arendt, Vita activa, August Cesarec, Zagreb, 1991, pogl. II, "Javno i privatno područje", t. 5 "Polis i kućanstvo"].
sferi, samo utoliko ukoliko prodire u politički element. Upravo sub specie reipublicae i samo tako čovjek dospijeva do svog odreĎenja da bude društvenim bićem. Ustav istodobno djeluje kao element koji otkriva i koji čisti. Dakle, daleko od toga da nastupanje soci-etasa čini civitas nepotrebnim, zastarjelim, pristupom se civitasu proizvodi pojavljivanje societasa. Ili još, čovjek ne daje sebi ustav zato što je on "animal socialis", nego mnogo prije sebi daje ustav zato stoje on zoon politikon, kakvim se zbiljski pokazuje "podrušt-vljeni čovjek". Valja ići još dalje. Promotri li se dobro, pokazuje se da politička bit, podruštvljeni čovjek u zbiljnosti jest čovjekova bit onakva kakvom se moţe očitovati ukoliko se otrese, ukoliko se oslobodi upravo meĎa obitelji i graĎanskog društva te odreĎenosti koje iz toga proistječu. Dakle, čovjek ne uspijeva postići svoje društveno odreĎenje preko relacija koje nastaju u graĎanskom društvu, nego boreći se protiv njih, odbacujući ih politički, u svojstvu graĎanina političke drţave; upravo tako moţe zadobiti svoju bit rodnog bića. TakoĎer se način političkog bivstvovanja otvara spram iskustva istinske opće egzistencije, spram bitnog iskustva zajednice, jedinstva čovjeka s čovjekom. Podvrgnuto načelu uţitka, burţoasko graĎansko društvo dakako proizvodi veze, ali koje ostaju ugroţene neizlječivom kontingencijom. Samo "razvezivanje" na razini graĎanskog društva dopušta iskustvo rodne veze ulaskom u političku sferu. U svome političkom značenju, piše Marx, "član graĎanskoga--burţoaskog društva odriče se svojeg staleţa, svojeg zbiljskoga privatnog poloţaja"98. Samo u političkoj sferi član društva "postiţe značenje čovjeka: njegovo odreĎenje kao člana drţave, kao društvene biti, javlja se kao njegovo ljudsko odreĎenje"99. Raskorak izmeĎu političke sfere i društvenih odreĎenja još se više produbljuje čim se ispita pitanje predstavništva. Razlikujući staleško od političkog predstavništva - moderno načelo - Marx ističe kako predstavništvo u modernom smislu nije moguće polazeći od stvarnosti i socijalne teksture graĎanskog društva nego, naprotiv, negacijom njih i njihovih odreĎenja. Marx čak ide dotle da taj pristup političkoj egzistenciji, tom političkom činu poima u obliku razlaganja graĎanskog društva, desocijalizacije (u iskušenju smo da kaţemo), podvostručene 98
Critique du droit..., str. 136 [usp. Marx, FPS, str. 249: "U svojem političkom značenju član se graĎanskog društva oslobaĎa svojega staleţa, svojega zbiljskog privatnog poloţaja; samo ovdje postoji mogućnost da član graĎanskog društva doĎe do značenja kao čovjek ili da se m Ibid.
njegovo odreĎenje pojavi kao član drţave, kao društveno biće, kao njegovo ljudsko odreĎenje"; MED, sv. 3, str. 70].
istinskim izlaskom iz sebe graĎanskoga-burţoaskog društva, ekstazom: "Njegov politički čin (...) jest čin burţoaskoga graĎanskog društva koji stvara sjaj, ekstaza tog društva."100 Očito je dakle da Marx doista u znaku diskontinuiteta misli odnose političke sfere spram onoga što se nadaje kao društveno. Politička drţava ne dolazi zato da bi okrunila, dovršila nesavršenu društvenost koja bi dozrijevala u obitelji i graĎanskom društvu, nego je ona u poloţaju prijeloma s nesuštinskom društvenošću. "Staleţ
graĎanskoga-burţoaskog društva nema za svoje načelo ni potrebu, tj. prirodni moment, niti politiku. To je podjela masa koje se obrazuju na nestalan način te je sâmo njihovo obrazovanje proizvoljno, a nije organizacija."101 Dva su momenta izdvojena u tom političkom činu koji je definiran kao totalna transsupstancijacija: moment stavljanja u zagradu graĎanskog društva, "graĎansko-burţoasko društvo mora se potpuno odreći sebe kao graĎanskoga-burţoaskog društva, kao privatnog staleţa"102, i moment dolaţenja sebi "podruštvljenog čovjeka" u političkom elementu i preko njega: graĎansko društvo "mora pribaviti vaţnost jednoj strani svoje biti koja ne samo što nema ničega zajedničkoga sa zbiljskom graĎansko-burţoaskom egzistencijom njegove biti nego joj je i izravno oprečna."103 Političko područje konstituira se dakle kao područje posredovanja izmeĎu čovjeka i čovjeka te kao područje khatarsisa za sve one nesuštinske veze koje čovjeka zadrţavaju na distanci od čovjeka. Tako se dospijeva do paradoksa da čovjek postiţe iskustvo svog rodnog bića utoliko ukoliko se odvraća od svog društvenog tubit-ka i što se potvrĎuje u svom bitku graĎanina, ili prije u svom tre-ba-bitku graĎanina. Parafrazirajući kasniju Marxovu izjavu moglo bi se kazati: demos je politički ili nije ništa. Ne zaboravimo da se pribojavao njemačkog Aristotela nesposobnoga razlikovati čovjeka društvovnu ţivotinju od čovjeka političke ţivotinje. Kad je to paradoksalno obiljeţje istaknuto, moţemo pokušati shvatiti ne manje paradoksalno funkcioniranje redukcije. Napomenimo najprije da će demokracija, zato što je "riješena zagonetka svih ustava", "podruštvljeni čovjek" i što sebe zna kao to rješenje (moment samosvijesti i samospoznaje svojstven filozofiji 100 101 102 103
Ibid., str. 174 [usp. Marx, FPS, str. 283: "On je čin političkoga društva, koji stvara sjaj, njegova ekstaza..."; MED, sv. 3, str. 98]. Ibid., str. 135 [usp. Marx, FPS, str. 249: "...i nipošto organizacija"; MED, sv. 3, str. 70]. Ibid., str. 131 [usp. Marx, FPS, str. 245; MED, sv. 3, str. 67]. Ibid., str. 131 [usp. Marx, FPS, str. 245; MED, sv. 3, str. 67].
subjektiviteta), da će stoga ona uspjeti izbjegnuti to da se ustavna objektivacija ne izrodi u političko otuĎenje. Naime, u demokraciji je političko otuĎenje otklonjeno jer-budući daje ustav sjedne strane priznat daje ono što jest i budući da je s druge na politički način doveden do punoga vraćanja sebi ljudskog općenja - zbog toga ne moţe nastati zbrka izmeĎu ustavne objektivacije i djelovanja koje se objektivira. Tako upućen na ono temeljno, odnošenje s energijom subjekta, demokratski se ustav ne postvaruje, ne kristalizira, ne uzdiţe se kao moć, strani oblik iznad subjekta i protiv njega. Rješenje ustava (podruštvljeni čovjek) uklanja opasnost okamenjivanja budući da uzrokuje redukciju ustava, odreĎenje njegovih granica kao momenta, budući da mu dodjeljuje status momenta. Ostaje da se utvrdi da li redukcija ustava na moment ipak dopušta da se taj moment smatra homogenim s drugim momentima koji čine proces totalne objektivacije demosa. Uza to, iz istog će razloga ustav koji je ponovno smješten, ponovno uronjen u proces koji ga proizvodi - a upravo je tu, prema Marxu, ono navlastito demokratskog ustanovljenja društvenoga - prekoračiti razinu navlastito političke sfere da bi se proširio na totalitet sfera, tj. podjednako na nepolitičke sfere. Slijede li se Marxove analize, čini se da se nalazimo pred veoma sloţenim gibanjem koje je razloţivo na nekoliko taktova: vrijeme redukcije "provedbe vraćanja" izvornoj aktivnosti koja će u drugom koraku omogućiti proširenje onoga što se u ustavu ostvaruje na druge sfere ţivota demosa. Redukcija u smislu odreĎenja granica čini se da je uvjetom mogućnosti proširenja, kao da je učinak povratnog gibanja prema izvornom subjektu omogućavao, oslobaĎao povratnu akciju djelovanja tog subjekta u svim područjima u kojima je njegova energija pozvana da se očituje. Marx piše: "U demokraciji nijedan moment ne stječe drukčije značenje od onoga koje mu pripada."104 Ako ta definicija vaţi za sve momente, čini se da ipak prvenstveno pogaĎa politički moment. Zar se, naime, napose u pogledu političkog momenta ne moramo pribojavati toga da će taj moment biti u iskušenju steći značenje koje premašuje, prekoračuje ono koje mu pripada? Tu se očituje razlika u odnosu na druge oblike drţave u kojima je političkom momentu, zato što nije podvrgnut redukciji, priznat poseban, pretjeran status. U demokraciji svaki je moment samo zbiljski moment totalnog demosa. Demokracija je doista mišljena kao sustav centriran na ujedinjujućem subjektu čija kako teorijska tako i praktička energija tvori načelo ujedinjavanja. 104
Ibid., str. 68 [usp. Marx, FPS, str. 194 ; MED, sv. 3, str. 26].
Nasuprot tome, u monarhiji, zato što nije pribjegla protudogmat-skoj redukciji odakle bi proistjecalo da je bit suverenosti i u njoj demokratska, ustanovljuje se loša relacija izmeĎu cjeline i dijelova. "U monarhiji jedan dio odreĎuje karakter cjeline. Sav se ustav mora preinačiti prema čvrstoj točki."105 Prema Hegelu (§ 279), riječ je očito o monarhu, "tome apsolutno odlučujućem momentu cjeline". Tome se pridodaje manjkava supsumpcija: "U monarhiji je cjelina, narod, supsumirana pod jedan od njezinih
načina opstojanja..."106 Obrnuto, "u demokraciji se sam ustav pojavljuje samo kao jedno odreĎenje, naime kao samoodreĎenje naroda" 107. Slijedi daje u monarhiji odnos odreĎenja mistifikatorski i sljedstveno paralizirajući budući da odreĎujuće, narod, postaje odreĎeno te da odreĎeno, politički ustav, postaje odreĎujuće. U monarhiji imamo narod ustava, tj. ne narod onakav kakav postoji u svom bitku, nego narod onakav kakav je postavljen, priznat, označen, ukratko odreĎen ustavom. Nastavljajući na paralelu izmeĎu kritike politike i kritike religije, Marx piše: "Ustav ne stvara narod nego naprotiv narod stvara ustav."108 Zamjećuje se koliko je kritika iz 1843. nošena poopćenom borbom protiv bilo kakve vizije, bila ona monarhijskoga ili birokratskog nadahnuća, učinak koje je da se ljudski rod, narod, odvede na stranu pasivnosti, nezrelosti sakrivajući subjektu njegovu vlastitu aktivnost i ujedno je kočeći. U demokraciji se, naprotiv, na svjetlo dana iznosi odnos odreĎujuće/odreĎeno koji je zadovoljavajući u tom smislu što je u skladu s onime što se tu izvršuje, političkim načelom definiranim kao pojavljivanje rodnog jedinstva pod oblicima ustava, pod imenom demosa. S demokracijom nazočimo ustavu naroda u pravnome i metapravnom smislu, pri čemu tu narod dobi-ja trostruki status načela, subjekta i svrhe. U tome samoodnosu koji se ostvaruje u samokonstituiranju naroda, u samoodreĎenju naroda, ustavu, politička drţava predstavlja samo jedan moment - bitan moment, dakako, ali samo jedan moment. Narod ima tu osebujnost da bude subjekt koji je sebi samome svoja vlastita svrha. TakoĎer se to samokonstituiranje naroda koje se ne skrućuje ni u kakvom sporazumu, koje se ne smije skrutiti ni u kakvom ugovoru, razvija u elementu idealiteta. Politička je sfera utoliko više smještena pod znak idealiteta ukoliko narod ne odgovara nekoj sociologijskoj 105 106 107 108
ibid. Ibid. Ibid. Ibid, str. 69 [usp. Marx, FPS, str. 194; MED, sv. 3, str. 27].
zbiljnosti, nije ništa društveno, nego se sav drţi u njegovoj političkoj volji za bivstvovanjem [vouloir-être]. Narod postoji, stječe svoj identitet ukoliko ţeli biti narodom. Veličina naroda njegova je egzistencija. Zato se demokracija s pravom predstavlja kao riješena zagonetka svih ustava. Ono o čemu se u svim ustavima uistinu radi jest samoodreĎenje naroda. Ali upravo je ono tek pitanje, i kada se o njemu radi tada je to u nesvjesnome, mistifikaciji, odnosno poricanju. No, zadaća je demokracije da ono što je u drugim oblicima reţima samo na djelu dovede do kraja, da to učini svojim djelom. Ona to čini svojim djelom jer zna da je subjekt svakog političkog društva aktivnost, energetska moć naroda. Riješena zagonetka ne samo što poznaje rješenje, nego sebe poznaje i priznaje kao takvo. Dakle, podrijetlo je sloţenog gibanja redukcije u logici tog povratka sebi, u punoj samosvijesti. Sloţeno gibanje budući daje, kad je priznanje učinjeno, riječ o tome da se u istoj sekvenci utvrde granice ustavne objektivacije demosa da bi se ponovno pokrenulo, zahvaljujući samim tim granicama, to demokratsko djelovanje prema totalitetu sfera, da bi objektivacija demosa osvojila sva područja za koja ima vokaciju da se u njima očituje prema mnogostrukosti svog bitka. III. Treća značajka: taj cilj samokonstituiranja naroda, objektivacije ljudskog općenja na politički način koje se nikad neće degradirati u političko otuĎenje, vrhuni u mišljenju demokratskog samoustanov-ljenja društvenoga po modelu samoustanovljenja, kontinuiranog samoodreĎenja. Prema Marxu, u svojoj se biti ali ponajviše u samoj svojoj egzistenciji (demokracija koja se ne ostvaruje nije demokracija) "ustav stalno svodi na svoj zbiljski temelj, na zbiljskog čovjeka, na zbiljski narod i utvrĎuje se kao njegovo vlastito djelo." 109 Marx ovdje uvodi pitanje demokratske vremenitosti koju poima u obliku kontinuiranog stvaranja, kao puno pristupanje sepstva sebi, izmeĎu ognjišta moći, temelja (zbiljskog naroda) i njegova djela. Riječ je o stalnom podudaranju subjekta i njegova djela, bolje subjekta i njegova 109
Ibid., str. 68 [usp. Marx, FPS, str. 194: "Ustav ovdje nije samo po sebi, prema biti, nego prema egzistenciji, zbiljnosti stalno sveden na svoj zbiljski temelj, na zbiljskog čovjeka, zbiljski narod i postavljen kao njegovo vlastito djelo."; MED, sv. 3, str. 26].
"djelovati" [œuvrer], kao da vrijeme ne bi smjelo unositi pomake u ostvarivanje te moći. U demokraciji se svaka objektivacija neprestano dovodi u vezu sa svojim temeljem, s ognjištem aktivnosti u nekoj vrsti totalne nazočnosti i na takav način da se odnos izmeĎu subjekta i njegova djela ne olabavljuje u vremenitosti, da se ne pripušta nikakva
pasivnost na strani vremena, da se ne pušta da se tijekom političkog ostvarivanja produbljuje ikakav pomak, pukotina ili prekid kojim bi se mogla uvesti heteronomija. Tako se tim stalnim kretanjem "provedbe vraćanja" izvorištu, zadaje udarac kojim se zaustavlja proces okamenjivanja, e da bi se energija demosa odrţala netaknutom u njezinu svojstvu ţive snage, njezinoj pokretljivosti, plastičnosti, gipkosti. Ta Marxova pozicija ponešto podsjeća na Godwinovu poziciju, autora Enquiry concerning political justice (1793) koju Marx često povezuje s idejom kritike politike. Godwin je, naime, suprotstavljao prave interese čovječanstva koji iziskuju neprestanu promjenu, beskrajnu inovaciju - čovjek ţivi u stanju trajne mijene - i načelo postojanosti svojstveno vladi. "Vlada je neprekidni neprijatelj promjene." 110 Istu opreku nalazimo kod Marxa u kritici iz 1843: narod neprekidno ima bezuvjetno pravo dati sebi nov ustav. "Ustav je postao praktična iluzija čim je prestao biti zbiljski izraz volje naroda." 111 S onu stranu odnosa spram Godwina, vidimo kako se kod Marxa pomalja mišljenje demokracije takvo da demos (istodobno načelo, subjekt i svrha) moţe biti na neprekidnoj kušnji samoprepoznavanja, biti sposoban prepoznati, glede svake objektivacije njegova bitka, svoje lice u savršenoj zrcalnoj slici koju nikakav reziduum, nikakav ostatak ne smućuje niti zamućuje. Marx ovdje doista dotiče jedan od zahtjeva demokracije mišljene polazeći od naroda-subjekta ili naroda kao subjekta; sve se, naime, dogaĎa kao da Marx na ukupnost djelatnosti naroda prenosi socijalni narcizam, koji sebi, prema Rousseauu, moţe dati oduška, ispuniti se u eks-tatičnom momentu svetkovine gdje se narod odaje sreći da na površini zrcala - ţenevskog jezera - duboko ponire u svoju vlastitu sliku. Zna se da republikanska predstava nema nikakav predmet. "Ništa, ako se baš hoće", piše Rousseau, ako to nije upravo samotvorenje naroda, pojavljivanje njegove osjetilne nazočnosti: "Dajte gledatelje predstavi; njih same učinite glumcima; učinite da se svatko vidi i voli u drugima, e da bi svi u tome bili bolje ujedinjeni."112 110
W. Godwin, Enquiry
concerning political justice, Penguin Books, 1976, str. 253. "' Critique du droit..., str. 104 [usp. Marx, FPS, str. 224; MED, sv. 3, str. 50]. 112 J.-J. Rousseau, Lettre à d'Alembert, GF, Paris, 1967, str. 234.
Temeljna vaţnost redukcije drugim se putem poima kada se tako potcrtava taj imperativ podatnosti za oblikovanje, gipkosti svojstvene demokratskome su-ţivljenju [vivre-ensemble]. Zahvaljujući toj specifičnoj operaciji demokracije izbjegava se uvoĎenje zbrke izmeĎu dijela i cjeline učinak koje bi bio nelegitimno prekomjerno izrastanje tog dijela i poticanje tog dijela na pretjeranu teţnju da na dominantan način regulira druge sfere. Ali k tome, zahvaljujući redukciji, politički subjekt nadzire ustavnu objektivaciju sa stajališta vremena, tj. uspijeva izbjegnuti otuĎenje u toku samog ostvarivanja u vremenu. Redukcija udovoljava zahtjevima sadrţanim u ideji stalnog stvaranja budući da se ustavni moment tim putem, umjesto da se zatvori u sebe, otvara spram temeljne razine, spram tvorbene aktivnosti, spram energije, spram izvornog ognjišta koje ga proizvodi. Ustavnoj monarhiji i demokraciji zajedničko je to što je ustav u njima slobodan čovjekov proizvod. Ali dok u ustavnoj monarhiji, budući da se slobodni proizvod zatvara u sebe, ustav postaje ono što obrazuje drţavu, pri čemu je narod tada sveden na jedan moment; dotle se u demokraciji, naprotiv, slobodni proizvod, budući da se otvara spram same aktivnosti koja je u izvorištu procesa, usmjeruje prema subjektu-narodu koji se objektivira; takoĎer, ustav uhvaćen, obuhvaćen, resursiran u mnogo radikalnijem gibanju - povratku demosa sebi - sveden je na jedan moment, na poseban oblik opstojanja subjekta, pa nije uzdignut u organizirajući oblik koji vrijedi za cjelinu. Tu bi se proizvodilo neko samotumače-nje koje se prikopčuje na autoradikalizaciju prave demokratizacije trajno proţete zahtjevom da ponovno zadobije proizvoditeljsku djelatnost, da bude na istoj nozi s djelujućim subjektom. Nema dvojbe da se to mišljenje demokracije izraĎuje u znaku filozofije akcije onakve kakvu je istodobno razvio M. Hess. Sto vaţi za duh mora vaţiti za akciju: M. Hess definira kako načelo aktivnosti od duha iziskuje da se nikada ne zaustavi, da se ne prepusti okamenjivanju nego da, naprotiv, neprestance sam sebe ponovno stječe na vlastitim odreĎenjima da bi prešao s onu stranu i potvrdio svoju beskonačnost. "Naprotiv (glede rezultata) on ga svagda prekoračuje kao prevlast nad konačnim i odreĎenim svijetom, e da bi se uvijek iznova pojmio kao djelatan duh, svaki put, dakako, na odreĎen način."113 Tako usmjerena prema beskonačnosti, taje filozofija akcije filozofija slobode. M. Hess iskazuje, da ne moţe čitkije, načelo za koje se bez muke uviĎa kako ono ravna poslom redukcije kakvome Marx 113
M. Hess, Philosophie
de l'action, str. 1895.
pribjegava u kritici iz 1843: "Ono što točno razlikuje slobodan čin od ropskog rada jest to da u suţanjstvu stvaranje zarobljuje samog stvaratelja, dok u slobodi svako ograničenje u kojemu se duh samo-otuĎuje ne postaje prirodnom prinudom nego je nadvladano da bi postalo samoodreĎenjem."114 Demokratska vremenitost, rekosmo. Alije li doista o vremenito-sti riječ, moţe li se vremenitost misliti polazeći samo od sadašnjosti? Moţe li se smatrati da preokretanje "načela stabilnosti" da bi se ono nadomjestilo načelom kontinuiranog utemeljenja dostaje da bi se vrijeme uvelo u politiku kako je na to pozivao Feuerbach 1842. u
Prethodnim tezama za reformu filozofije! Taj je potonji tvrdio: "Prostor i vrijeme prvi su kriteriji prakse. Narod koji vrijeme isključuje iz svoje metafizike i obogotvoruje vječno, apstraktno opstojanje, tj. od vremena odijeljeno, logično takoĎer isključuje vrijeme iz svoje politike i obogotvoruje načelo stabilnosti oprečno pravu, umu i povijesti."115 Ali u tom se izboru kontinuiranog samoustanovljenja naznačuje Marxova dvosmislenost. Dvosmislenost, doista, jer se u prvi mah u tom mišljenju demokratske vremenitosti skrbnome da odvrati, da progoni ne-koincidenciju koju nuţno uvodi ostvarivanje u vremenu, ne moţe ne prepoznati radikalizacija moderne ideje slobode, ideja autonomije dotle da se ona pomiješa sa smjeranjem kontinuiranom samoutemeljenju. Otuda povlastica dana sadašnjosti koja vodi tome da se subjekt-narod poima kao apsolutno biće, kao čisti čin, kao sloboda koja se razvija zaštićena od bilo kakve pasivnosti. Ali ako je istina da sadašnjost moţe biti mišljena kao temeljni vid demokratskog su-ţivljenja usmjerenoga prema slobodi, ako je istina daje potvrĎivanje sadašnjosti uvjet slobode, odmah valja dometnuti da rehabilitacija sadašnjosti vrijedi samo utoliko ukoliko je sadašnjica svojstvena demokratskom ustanovljenju postavljena kao regulativna ideja, kao praktični ideal koji treba ozbiljiti u povijesti a ne kao egzistencija, ne kao objektivna zbiljnost. Ili još da identitet koji podrţava tu povlasticu danu sadašnjosti bude postavljen kao trebanje a ne kao bitak. Jer u pomanjkanju "razpostvarenja" i toga da bude shvaćeno u smislu regulativne upotrebe, to vrednovanje sadašnjosti pada pod udar dvostruke kritike: osim što se pokazuje da je pod prevlašću načela identiteta, nesposobnome kao što jest 114
Ibid.
L. Feuerbach, "Thèses provisoires..." (teza 40), u: Manifestes princip stabiliteta."]. 115
philosophiques, izd. L. Althusser, PUF, Paris, 1973, str. 114 [usp. Feuerbach, op. cit., str. 125-126: "...isključuje vrijeme konzekventno i iz svoje politike, čini boţanskim protupravni i proturazumni, antipovijesni
prihvatiti diferencijaciju, ono u potpunosti sudjeluje u modernoj tendenciji zamračivanja konačnosti. Očito, ono se podudara s idejom bezuvjetnog bića, s učinkom da vrednuje razvidnost, identitet, samopodudaranje sa sobom. Misliti istinsku demokraciju u znaku kontinuiranog samoutemeljenja implicira misliti narod po modelu beskonačnog subjekta. Kao da je Marx, zato što je rascijepio veze sadašnjosti s drugim dimenzijama vremena, drukčijim putem nego što je put stabilnosti - (ali ne manje metafizički) izgnao vrijeme iz politike, zaboravivši u toj točki Feuerbachove teze koje zahtijevaju uvoĎenje pasivnog načela u filozofiju. Ali moţda bi besprizivna osuda Marxa iz 1843. u ime konačnosti bila ishitrena? Kako nas upozorava J. Taminiaux, konačnost se moţe "najaviti tamo gdje se čini da vlada njezino najnebriţljivije poricanje"116. Čini se da dvostruki zagovor upravlja tim Marxovim mišljenjem: toli ovisno o ideji subjekta kao samouzroka, to mišljenje neosporno ništi konačnost, i inače, razmjerno tome što ne prestaje inzistirati na toj volji kontinuiranog samoustanovljenja, ona time volens-nolens priznaje da taj samoidentitet sa sobom ne moţe opstojati doli kao neprestano ponovno zadobivanje nad odstupanjem, nad oduzimanjem što ga vrijeme, sa svoje strane, ne prestaje uvoditi. TakoĎer istinska demokracija, upravljana načelom kontinuiranog samoutemeljenja, nije time mišljena kao konačno dovršenje, nego kao jedinstvo koje se stalno izgraĎuje i preraĎuje protiv uvijek prijetećeg izbijanja heteronomije, ukratko, zahvaćeno u kretanje beskonačnosti htijenja. IV. Četvrta značajka: drţimo, čini se, glavnu nit koji bi nam trebala omogućiti da razjasnimo formulu modernih Francuza. Sve prethodne analize teţe pokazati specifičnu različitost moderne demokracije u odnosu spram drugih oblika drţave, ustavne monarhije ili republike. Moţemo pokušati ponovno ih se prihvatiti i sistematizirati ih u nekoliko postavki koje pruţaju uvid u iznimku demokracije. - Demokracija je obiljeţena nečuvenim odnosom izmeĎu političke drţave ili ustava i cjeline drugih materijalnih ili duhovnih sfera, onoga što Marx kadšto naziva "nepolitičkom drţavom". Navlastito demokracije sastoji se u tome što cjelina (shvatimo: cjelina opstojanja nekog naroda) nije u njoj nikada organizirana s obzirom 116 117
J. Taminiaux, Recoupements, Ousia, Bruxelles, 1982, str. 9. Critique du droit..., str. 68-69 [usp. Marx, FPS, str. 194: "samo stoje specifična razlika (spram ustavne monarhije - op. prev.) demokracije da ustav uopće ovdje čini samo jedan moment narodnog opstanka, da politički ustav za sebe ne čini drţavu"; MED, sv. 3, str.
26]. 118 119 120
Ibid., str. 69 [usp. Marx, FPS, str. 195: "U demokraciji je sama politička drţava (...) samo poseban sadrţaj kao posebni oblik narodnog opstanka"; MED, sv. 3, str. 27]. Ibid., str. 105 [usp. Marx, FPS, str. 224; MED, sv. 3, str. 50: "Ako o ustavu treba govoriti kao o nečem posebnom, onda se on mora promatrati kao dio cjeline"]. Ibid., str. 70 [usp. Marx, FPS, str. 195: "...ona kao politička drţava, kao ustav, ne vrijedi više za cjelinu"; MED, sv. 3, str. 27-28].
na jedan dio, u ovom slučaju ustav (monarh u ustavnoj monarhiji, javna sfera u republici koja ostaje otuĎenim oblikom ili koja, kao oblik, svjedoči o političkom otuĎenju). Pa upravo zato što demokracija nikada ne dopušta da se dogodi mistificirajuće brkanje cjeline i dijelova - političke drţave i demosa - time ona prepušta slobodno polje ustanovljujućoj djelatnosti subjekta koji je samome sebi sa-mosvrhom. Samo pribjegavanje redukciji omogućuje korektnu supsumpciju koja se sastoji u tome da se poseban element, politička drţava, misli obuhvaćen, uključen u cjelinu, totalni demos. Ali redukcija ne znači naprosto iščeznuće; ili prije, valja se razumjeti o tome što to iščezava; ukratko, u kojem je smislu riječ o iščeznuću političke drţave? Prije nego što budemo kadri odgovoriti na to ispitivanje, vratimo se na sastavnice redukcije da bismo bolje izbjegli interpretacijsku pogrešku: 1) Politička drţava doţivljuje redukciju u mjeri u kojoj je svedena na ono što jest, na svoju točnu mjeru, na element i samo element. "Specifična razlika demokracije je u tome što je ovdje ustav samo moment egzistencije naroda, što politički ustav za sebe ne obrazuje drţavu."117 Ili još, "u demokraciji je politička drţava (...) sama po sebi poseban sadrţaj, kao što je ona ništa drugo doli poseban oblik egzistencije naroda."118 2) Slijedi iz toga daje ustav samo dio cjeline i da logika demokracije otklanja supsumpciju koja bi vodila izokretanju cjeline i dijelova. "Ţeli li se govoriti o ustavu kao posebnom momentu, valja ga prije smatrati dijelom cjeline."119 3) Iz toga proistječe da, u razlici spram onoga što se dogaĎa u drugim drţavnim oblicima, tako reducirana politička drţava više ne funkcionira kao cjelina koja dominira dijelovima i odreĎuje ih. "Po tome što je politička drţava, kao ustav, ona više ne vaţi za cjelinu" i "u demokraciji je apstraktna drţava prestala biti vladajući moment."120 Obrnuto, u drugim drţavnim oblicima, u pomanjkanju redukcije, susrećemo se sa sustavno oprečnim značajkama. U monarhiji: 1) taj posebni moment doţivljuje takvo prekoračenje da stječe značenje općega; 2) njegova je priroda prerušena, dio prolazi kao cjelina, "u monarhiji imamo narod ustava"; 3) tako preoblikovan taj se moment raspoznaje u djelovanju koje će mu omogućiti da dominira dijelovima i odreĎuje ih: "U svim drţavama koje se razlikuju od demokracije, država, zakon, ustav jest ono što vlada."121 Uzdizanje, prerušavanje, prevlast, to su tri značajke političke iluzije učinak kojih je sljedstveno uvoĎenje neravnoteţe u obliku neispravnoga hijerarhijskog odnosa izmeĎu toga posebnog momenta i ostalih momenata, izmeĎu političke drţave koja istodobno stječe status organizirajućeg oblika u odnosu na druge sfere koje ostaju pukim posebnim momentima. Precizirajmo da se taj politički moment, nepravilno uzdignut u status općega, ne odnosi spram drugih momenata kao ujedinjujući oblik po modelu uma, graditeljske sposobnosti, nego se spram njih odnosi slijedeći analitičke i razdva-jajuće modalitete razuma. Politička drţava u monarhiji (vladar) ili u republici (politička sfera koja, upravo kao vladajuća, ovdje prestaje biti samo politički ustav) prisvaja sebi funkciju vladajućega a da zbiljski ne vlada, tj. "a da ne proţima materijalno sadrţaj ostalih nepolitičkih sfera."122 Taj organizirajući oblik funkcionira kao raz-dvajajuća sposobnost koja se smješta u dualizmu izmeĎu političke drţave i nepolitičke drţave; više od toga, koja optuţuje taj dualizam da bi bolje istaknula vrijednost svoje imaginarne općosti ako je usporedimo s posebnostima ostavljenima u stanju u kakvom jesu. Ali taj prikaz drţavnih oblika, gdje politička drţava nije podvrgnuta redukciji, usporeĎen sa stanovitim Marxovim postavkama koje se tiču specifičnosti demokracije, moţe navesti na pogrešku. Marx naime piše: "U demokraciji je formalno načelo istodobno i materijalno načelo. Po tome je ona prva koja je pravo jedinstvo općega i posebnoga."123 Znači li to kazati da je demokracija, zbiljsko opće, budući da prevladava dualizam svojstven moderni, organizirajući oblik koji bi funkcionirao jedinstva, integracije radi po modelu sje-dinjujućeg uma? Zaključiti tako značilo bi previdjeti redukciju, ne drţati ništa do te operacije koja je u srcu demokracije, to bi dakle značilo pro121
Ibid. [usp. Marx, FPS, str. 195, rečenica završava: "...a da drţava zbilja ne vlada, tj. materijalno ne odreĎuje sadrţaj ostalih političkih (očigledna omaška - op. prev.) sfera"; MED, sv. 3, str. 27: "...tj. ona ne proţima materijalno sadrţaj ostalih nepolitičkih sfera"). Ibid. Ibid, siv. 69.
122 m
mašiti značenje, intencionalnost Marxova istraţivanja u tekstu iz 1843. Radije ustvrdimo kako je politički moment, zato što u demokraciji ostaje posebnim momentom i što doţivljuje uzdizanje u status organizirajućeg oblika, kadar domoći se ostalih sfera. Upravo redukciji političke drţave na moment valja pripisati zaslugu otvaranja mogućnosti demokratskog ustanovljenja ukupnosti sfera. Alije taj proces u najmanju ruku začudan. Kako učinak neke redukcije moţe biti omogućavanje demokratskog ustanovljenja cjeline sfera? Odgovor je dvostruk u mjeri u kojoj vodi računa o dvjema stranama redukcije. Negativan učinak najprije: redukcija, kao odreĎenje granica, sastoji se u blokiranju preobrazbe, odnosno preoblikovanja političkog momenta u organizirajući oblik koji će tad poprimiti lik apstraktno općega, imaginarne zajednice po prirodi takve da vodi k dualizmu svojstvenom političkoj emancipaciji, prema
kritičkom opisu koji je o tome dan u Prilogu židovskom pitanju. Proizvodan učinak potom: redukcija, dovodeći politički moment u vezu s onim što ga je stvorilo, sileći ga na "vraćanje" tome, na samoodreĎenje totalnog demosa, tu aktivnost odvraća od usredotočenja na političku sferu i dakle od kristalizacije u toj sferi koja bi se očito provodila na uštrb ostalih sfera. Riječ je o tome da se spasi "fluidnost " ustanovljujućeg djelovanja, da se izbjegne da se politički moment - izlazak graĎanskoga-burţoaskog društva iz sebe, ekstaza, primjerno nastupanje "podruštvljenog čovjeka" - ne hipostazira. Riječ je o tome da se učini tako da se to ustanovljujuće djelovanje kao takvo moţe domoći cjeline ostalih sfera, vinuti se u njihovo osvajanje ili, još bolje, navodnjavati ih, ako se ţeli ostati na planu flu-idnosti. Kao da samo redukcija, ujedno smanjivanje i ponovno prisvajanje, omogućuje smanjivanje te energije koja se tako odrţala djelatnom u ukupnosti ostalih sfera. Uostalom, zar nije o ţivotu, opstojanju naroda riječ? A moţda model ţivota daje smisao kritici iz 1843? Model ţivota u smislu u kojem ga Feuerbach predstavlja u Biti kršćanstva. "Ţivot se sastoji u stalnoj sistoli i dijastoli, tako je i u religiji: u religijskoj sistoli, čovjek iz sebe samoga izbacuje svoju vlastitu bit, sebe goni, odbacuje sebe samoga, u religijskoj dijastoli, on u svom srcu preuzima izbačenu bit."124 Vratimo se pitanju: kada Francuzi moderne epohe ustvrĎuju da će politička drţava iščeznuti u istinskoj demokraciji, što je to što 124
L. Feuerbach, L'essence
du christianisme, Gallimard, Paris, bibl. "Tel", 1992, srr. 149.
nestaje? Je li to politička drţava kao poseban moment, ili pak politička drţava kao organizirajući oblik, tj. kao politička sfera uzdignuta na razinu općega, na razinu cjeline koja vlada dijelovima i odreĎuje ih? Pitanje se moţe činiti skolastičkim, ali ako mu razaz-namo uloge, daleko je od toga da to bude. Kako razumjeti to iščez-nuće drţave? Treba li ga razumjeti polazeći od neke igre izmeĎu demokracije i "istinske demokracije", takve da bi demokracija koja pristupa svojoj istini uspijevala ujedno i da sebe prevlada, da se ukine dotle da postigne odlazak političkoga i gašenje drţave? Ukratko, zahvaljujući istinskoj demokraciji koja se samoprevladava, kao simultanost formalnog načela i materijalnog načela, kao pravo jedinstvo općega i posebnoga, društveno bi bilo najzad vraćeno sebi samome, vraćeno svoj spontanosti, nastupila bi ljudska zajednica, povratak ili nastupanje koje bi odsad političko učinili nepotrebnim i zauvijek ništetnim. U tom slučaju, gašenje demokracije dospjele do svoje istine označilo bi, prema interpretima, svitanje sunca anarhije ili pak sunca komunizma. 125 Sav napregnut strasnom potragom za time stoje to demokracija u svojoj biti i u svojoj egzistenciji, Marxov je postupak nijansiraniji i ograničeniji. Recimo, da bi otklonio svako nepravilno pojednostavnjenje i upozorio interpreta, Marx pozdravlja moderne Francuze zato što su u nastupanju "istinske demokracije" znali razaznati iščez-nuće političke drţave isključivo u smislu organizirajućeg oblika i odijeljenog momenta, što nipošto ne znači gašenje ili nestajanje političkoga. Politička drţava ustrajava kao poseban moment narodnog ţivota, ali politički princip dospijeva do svog ispunjenja napose nastupanjem "istinske demokracije", kao da učinak redukcije na kojoj se zasniva demokracija, blokadom koju provodi, paradoksalno oslobaĎa nadznačenje koje mori drţavu dotle da omogućuje prijelaz s onu stranu političke drţave u obliku demokratskog ustanovljenja društva tako da se demos moţe očitovati kao demos u cjelini sfera, a poštujući specifičnost svake od njih. MeĎutim, u kritici iz Utoliko se moguće suglasiti sa S. Avinerijem kada preporučuje da se "istinska demokracija" ne brka s radikalnom demokracijom jakobinskog tipa koja drţavu poima kao sjedinjavajući oblik, a utoliko ga i nije moguće slijediti kada "istinsku demokraciju" poistovjećuje i dakle brka s komunizmom, tj. s pojavljivanjem zajednice na mjestu i umjesto drţave. Tako je Marxovo mišljenje pojednostavnjeno, budući daje iščeznuće političke drţave u smislu u kojem ga Marx razumije svedeno na puko iščeznuće drţave, zbog nerazlikovanja organizirajućeg oblika i posebnog momenta. Usp. S. Avineri, "Marx's critique of Hegel's Philosophy of Right in its systematic setting", u: Cahiers de ITSEA, S. 10, br. 176, kolovoz 1966, str. 74-77. TakoĎer, The Social and Political Thought of Karl Marx, Cambridge University Press, str. 34-35. 125
1843. to j e razlikovanj e dvaju značenj a političke drţave bitno. Ukoliko ga pristajemo slijediti u pojedinostima njegove argumentacije, Marx zahtjev za diferencijacijom odrţava netaknutim. Nastupanje istinske demokracije ne smije se brkati ni s famoznom noći u kojoj su sve krave crne a niti sa svitanjem toli blistavim da briše sve orise. Nekoliko postavki tome čitanju u prilog: 1) Valja biti na oprezu s razumijevanjem istodobnosti formalnog načela i materijalnog načela, pravog jedinstva demokracije - što bi je razlikovalo od monarhije kao prijelaz s organizirajućeg oblika po modelu razdvajajućeg razuma na organizirajući oblik po modelu sjedinjavajućeg uma. Jedinstvo što ga demokracija stvara nema ničega zajedničkog sa sjedinjavanjem koje bi proistjecalo iz nametanja nekog organizirajućeg oblika nekom sadrţaju izvrgnutom podjeli. Kritika što je Marx ovdje upućuje monarhiji pokazuje se dvostrukom: ne samo što monarhija ne uspijeva zbiljski vladati, materijalno proţeti sadrţaj ostalih nepolitičkih sfera, nego je uza to nedostatak monarhije u tome što taj odnos izmeĎu političke drţave i nepolitičke drţave poima u modalitetima utiskivanja oblika nekom sadrţaju. Tako za demokraciju, osim ako ju se ne pobrka s republikom, nije riječ o tome da uspije tamo gdje je monarhija doţivjela neuspjeh, mijenjajući samo oblik; prije je riječ o tome da se raskine sa samom idejom oblika, bio on organizirajući po načinu razdvajanja ili pak po načinu ujedinjavanja.126
2) U demokraciji, operacijom redukcije, ustav, politička drţava ne nestaje u smislu po kojem bi se tu dogaĎao skok onkraj političkoga, nego iščezava kao organizirajući oblik, u smislu da je utvrĎena u granicama momenta opstojanja naroda. Drukčije rečeno, u istinskoj demokraciji, tako ograničenoj, tako reduciranoj, politička drţava ništa manje ne ustrajava, ne traje; ona opstoji. Kada je brkanje izmeĎu političke drţave i cjeline opstojanja naroda jednom uklonjeno, kada je politička drţava jednom relativizirana, ne samo da ta politička drţava opstoji, nego bismo čak mogli dometnuti, bez nategnutog tumačenja, kako ona opstoji utoliko bolje zato što je vraćena svojoj istinskoj funkciji, ponovno postavljena na svoje točno mjesto: postavlja se pored nepolitičkog sadrţaja, a postavljajući se kao poseban sadrţaj u supostojanju s ostalim posebnim sadrţajima narodnog opstojanja razlikuje se po svom nesvodljivom identitetu. Bolje se shvaća smisao redukcije: ona se doista odnosi na sta126
O kritici ustavne drţave kao formalističke, vidi Critique
du droit..., str. 72 i 115; a o kritici formalizma glede birokracije, str. 91 i 113.
tus političkoga koje ne bi moglo pretendirati na svojstvo oblika koji vrijedi za cjelinu, ali to time ne briše specifičnost tog momenta koji, kao moment, zasluţuje, zahtijeva da
bude razlikovan od ostalih momenata ţivota naroda. Politički moment, "svrgnut s prijestolja", lišen iznimnog svojstva da bude organizirajućim oblikom opstojanja naroda, ipak ništa manje ostaje posebnim elementom opstojanja naroda koji, u samoj svojoj posebnosti, ostaje neizbrisivim. Kada je jednom okončano ono što će Marx 1844. nazvati "nadutim pretjerivanjem političkog činitelja"127, moglo bi se kazati kako taj moment na neki način doţivljuje podvostručenje koje otkriva njegovu sloţenost: naime, podvrgnuto igri redukcije, političko ostaje ono što jest i ne teţi tome da se iz dijela preobrazi u cjelinu; što znači kazati da ne postiţe ni rang dominantnog elementa niti rang odreĎujućeg elementa: "U demokraciji drţava kao posebnost samo je posebnost." Ali uza to ona opstoji kao općost, "kao opće ona je zbiljsko opće". Tu postavku shvatimo najprije u negativnom smislu: u demokraciji politička drţava kao općost ne opstoji kao formalna općost. Tu ponovno nalazimo prethodne izjave glede istodobnosti formalnog načela i materijalnog načela, a glede demokracije, istinsko jedinstvo općega i posebnoga. A Marx na veoma dosljedan način precizira kako, kao zbiljska a ne formalna općost, politička drţava u istinskoj demokraciji ne djeluje kao instanca odreĎivanja nepolitičkog sadrţaja. "Zbiljska općost, tj. da ona nije odreĎenost u razlici spram ostalog sadrţaja."128 Zagonetniji je pozitivni smisao: kako jedan moment moţe postati zbiljsko opće a da se ne uzdigne u poziciju prevlasti, ni djelovanja ni odreĎenosti? Valja nam se još jednom vratiti operaciji redukcije: blokirajući, da se tako kaţe, preobrazbu toga posebnog momenta u oblik koji se nameće nepolitičkom sadrţaju, redukcija ujedno otvara drugi, nečuven put prema općosti. Drukčije rečeno, učinak kočenja prekomjernosti do koje dovodi redukcija podvostručena voĎenjem tog momenta do izvornog ognjišta koje je ţivot naroda, omogućuje istinsko obraćenje toga posebnog momenta takvo da moţe proizvesti zbiljsku općost. Obraćenje, naime, koje ima vrijednost otvaranja, jer se za taj moment moţe kazati da se, hranjen iz svog izvornog ognjišta, opetovano pojavljuje onkraj po-stvarene i postvarujuće opreke sadrţaja i oblika, da izbija kao čisto 127
128
O projektu studije o drţavi iz 1844, usp. Marx, Œuvres, II: Économie, Gallimard, Paris, 1968, "Bibliothèque de la Pléiade", uvod M. Rubela, str. LXVIII-LXIX.
Critique du droit..., str. 70 [usp. Marx, FPS, str. 195: "U demokraciji je drţava kao posebno samo posebno, kao opće zbiljsko opće, tj. nikakva,odreĎenost u razlici spram drugoga sadrţaja"; MED, sv. 3, str. 27],
djelovanje [agir], kao čisto djelanje [œuvrer]. S tog stajališta čini se da se kritika iz 1843, svojom povezanošću s Filozofijom akcije M. Hessa i preko nje s Fichteom, moţe čitati kao pribjegavanje u političkom polju ontologiji u kojoj je bitak mišljen kao akcija, ili bolje, povlašćujući glagolski oblik kao djelovati [agir]. Kritika ideje oblika i vrednovanje akcije dva su uvjeta istinske demokracije. Politička je drţava deformalizirana a istodobno poopćena, ili točnije ona je poopćena zato stoje deformalizirana, zato što se zahvaljujući redukciji uspjela uputiti drukčijim putem nego što je put formalne općosti. Kao ostvarivanje praktičke i teorijske energije naroda, politička drţava kao moć postiţe egzistencijalno dinamičnu dimenziju; voĎena do izvornog ognjišta ona se ponovno pojavljuje kao usta-novljujuća aktivnost. Zagonetka s kojom se sučeljavamo nije druga doli zagonetka demokratskog ustanovljavanja društvenoga. Taj bi se proces ustanovljavanja mogao razumjeti tako daje u njemu riječ, za narod koji se samoodreĎuje i samokonstituira, o tome da se i u ostalim sferama, u nepolitičkim sferama, dogodi ono o čemu se radi u političkoj sferi: "podruštvljeni čovjek". Ne u obliku poopćene po-litizacije svih sfera; prije bi bila riječ o tome da se čini tako da pitanje što se preko politike i u politici iskazuje doţivi odjek i odgovor, rješenje ili pak svojevrstan prijevod u svakoj od sfera. Kao da različiti momenti koji tvore pluralno opstojanje naroda, na poticaj političkog momenta, izmjenično upućuju jedni na druge, kao zrcala, sliku podruštvljenog čovjeka, čovjeka kao rodnog bića. "Tendencija" istinske demokracije mogla bi biti u tome da demos bude politički lik, ime pod kojim se s onu stranu rascjepa izmeĎu političkog tubit-ka i društvenog tubitka dogaĎa ljudski tubitak.
Ako se takvo tumačenje prihvati, tada se shvaća restriktivna preciznost koju Marx nudi u iskazu formule modernih Francuza. U istinskoj demokraciji politička će drţava iščeznuti utoliko ukoliko bi pretendirala nepravilno prisvojiti funkciju odreĎujuće instance ili funkciju organizirajućeg oblika. Samo na toj osnovi Marx preuzima brigu oko teme iščeznuća drţave. Ali politička drţava ne nestaje, dakle ona ustrajava u mjeri u kojoj se utvrĎuje u svojoj zadaći, u kojoj ostaje ono što jest - poseban moment ţivota naroda. Tako razmatrajući Marxa i problem politike isto smo toliko daleko od anarhizma koliko i od komunizma, isto toliko daleko od društvene spontanosti koja sebe regulira koliko i od pojavljivanja rodne zajednice s onu stranu političkoga, izvan političkoga. Tim manje se moţe podrţati teza o "grubom" iščeznuću drţave (u smislu u kojem će Marx kritizirati 1844. "grubi komunizam" Francuza), zato što Marx prepoznaje heterogenost političkog momenta i što, istodobno, prepoznaje kako taj moment odrţavan u njegovoj pravoj mjeri posjeduje svojevrsnost koja ga čini neophodnim za emancipaciju ostalih sfera. U tome blizak Machiavellijevu nadahnuću u prekrasnom pismu Vettoriju od 15. prosinca 1513, Marxov je doista cilj, uzdiţući političku pozornicu iznad činjeničnosti svakodnevnog ţivota prvenstveno posvećenog ţivotnoj reprodukciji, da uvede "u navlastito središte politike", da pomogne misliti bit političkoga, utvrditi njegovu posebnost. Marx se čuva toga da tu posebnost pojmi kao homogenu s drugim momentima i briţljivo se stara o tome da joj dodijeli heterogenost. Za Marxa, naime, postoji tako nešto kao uzvi-šenost političkog momenta. Političkoj sferi svojstveno je uzdizanje: u odnosu spram ostalih sfera ona predstavlja nešto s onu stranu. Legitimno je dakle politici priznati značajke transcendencije: stanje s onu stranu drugih sfera, razlika u razini i rješenje kontinuiteta u odnosu na druge sfere - ističe Marx kada potcrtava karakter bljeska, ekstatičan karakter političkog momenta. "Politički ţivot je zračni ţivot, eterična regija graĎanskoga-burţoaskog društva".129 U politici i preko nje čovjek prodire u element općeg uma i doţivljuje iskustvo, u vidu naroda, jedinstva čovjeka s čovjekom. Politička drţava, ustavna sfera, razvija se kao element u kojem se ostvaruje bo-gojavljenje naroda, tu gdje se narod objektivira kao rodno biće, kao opće biće, biće slobodno i neograničeno, tu gdje se narod samom sebi pojavljuje kao apsolutno biće, boţansko biće. "Politički ustav je do sada bio religijska sfera, religija narodnog ţivota, nebo njegove općosti spram zemaljskog opstojanja njegove zbiljnosti."130 Upravo u tako zamišljenoj posebnosti tog momenta smješta se mogućnost skretanja. Inzistirajući na uzvišenosti političkoga Marx istodobno označuje ognjište u kojemu se moţe dogoditi skretanje objektivacije u otuĎenje. Uzvišena sfera, politika je samim time izloţena opasnostima prekomjernosti, ili još, nju zbog odnosa rodnog ţivota spram uzvišenoga pogaĎa refleksno okretanje prema nadutoj prekomjernosti. Zato Marx smatra daje, kada je riječ o različitim momentima narodnog ţivota, najteţe izgraditi političku drţavu. Tako se moţe razumjeti što je u igri u predloţenome restriktivnom tumačenju: riječ je o tome da se sačuva, obrani potiIbid, str. 135 [usp. Marx, FPS, str. 248: "Politički ţivot je zračni ţivot..."; MED, sv. 3, str. 69]. Ibid., str. 71 [usp. Marx, FPS, str. 196: "Političkije ustav... vrhunac njegove općenitosti spram zemaljskog opstanka njegove zbiljnosti"; MED, sv. 3, str. 28], Ibid, str. 176 [usp. Marx, FPS, str. 285: "...zasluga je Francuza što su... proizveli sam politički princip... ili što su uopće politički princip učinili odreĎujućim i djelotvornim u njegovoj svojevrsnosti."; MED, sv. 3, str. 99]. 132 U tom je smislu kritika političke emancipacije koja je predmetom Ţidovskog pitanja već uključena u kritiku iz 1843. pa je dakle dopušteno u "istinskoj demokraciji" vidjeti lik ljudske emancipacije. 133 L. Feuerbach, "La Philosophie de l'avenir (1843)", u: Manifestes politiques, op. cit., str. 194. 129 130 131
caj prema uzvišenome i da se skupa s time izbjegne zanošenje, "ludilo" političkoga koje bi, glave opijene visokim sferama - "visok ukus narodnog ţivota", prema Marxovu izrazu - reklo: "zajednica, to sam ja", smjesta povlačeći za sobom osiromašenje nepolitičkih sfera. Marx tim manje smjera iščeznuću političkoga kao posebnog momenta narodnog ţivota utoliko što pozdravlja njegov "zahtjev" kao povijesnu zadaću koja se nametala i daje pohvale Francuzima za to što su znali proizvesti sâmo političko načelo, za to što su proizveli "ponovno pronaĎeni smisao za drţavu i političko"131. Ta apstrakcija kakva je samo politička drţava nuţan je moment, povijesno i teorijski - za što se Francuzima ne bi smjelo prigovarati, jer u pomanjkanju te apstrakcije ne bi se bio proveo prijelaz iz prirode na kulturu niti bi se bilo očitovalo političko načelo. Ona zbog toga nije završna riječ narodnog ţivota niti posljednji lik emancipacije. 132 Drukčije kazano, kada je jednom priznato daje čovjeku u političkoj sferi dano da doţivi iskustvo općosti, slobode, beskonačnosti, valja odmah iskazati zahtjev za preobrazbom toga ekstatičnog iskustva jedinstva čovjeka s čovjekom u zbiljsko, stalno iskustvo poopćeno na ukupnost nepolitičkih sfera. Ukratko, "ceremoniju" političkoga valja pretvoriti u rodni ţivot toga zbiljskoga i totalnog bića kakvo je demos, a koje, kao demos, u svom biti-narod sudjeluje istodobno i u političkom načelu i u senzualističkom načelu, koje, biće ţivo i zbiljsko, glava i srce, sebi kao cilj daje zbiljnost u njezinu totalitetu. Usmjerenje je čitko ocrtano: prevedemo li u fojerbahovskim izrazima to daje da narod koji u ustavnoj sistoli iz sebe samoga izbacuje svoju vlastitu bit, "podruštvljenog čovjeka", preuzima tu bit u drugom taktu, u ustanovljujućoj dijastoli moglo bi se kazati, ponovno je prisvaja i širi u okrilju svog mnogostrukoga, pluralnog ţivota "izloţenoga oţivljavajućim i osvjeţavajućim valovima oceana svijeta".133 "U istinskoj demokraciji, politička će drţava iščeznuti". Put kojim se Marx u toj rečenici posluţio je uzak.
- Ni rastakanje političkoga u društvenome; ne moţe biti riječ o tome da se niječe jedan element koji je u svojoj heterogenosti neizbrisiv budući da zadrţava vrijednost poticanja, primjernosti, koje nijedno moderno društvo ne moţe sebi prištedjeti. Njemu je samome priznato pravo označivanja, odnosno uprizorenja onoga o čemu je riječ, onoga što ne prestaje biti pitanjem, su-ţivljenja ljudi, prema zahtjevima slobode. Tu gdje se zbiva autonomija ili heteronomija demosa, njegovo opstojanje ili njegovo uništenje. Bi li bilo previše nategnuto tumačenje ako bi se u svojevrsnosti političkog elementa, kao posebnog elementa, razaznalo izranjanje simboličke dimenzije, tj. ukupnosti artikulacija i orijentira kao područja "poimanja onoga što se predstavlja kao zbiljsko", područja na kojem se iskazuje pitanje tvorenja demosa?134 - Ni objektivacija koja zaokreće prema fetišizaciji i otuĎenju takva da se produbljuje rascjep izmeĎu prekomjernosti političkoga i osiromašenja ostalih sfera; valja izbjeći hipostazu političkog momenta kojim bi se on učinio oblikom koji bi se izdavao nositeljem općega. Marxov se rad sastoji u tome da na skromnost prinudi moment koji, svojom povlaštenom vezom sa zajedničkim bivstvovanjem [ l 'être-en-communauté] ljudi, s "odnosom", ima konstitutivnu teţnju prema neskromnosti, uza sve to zadrţavajući, bez ikakva ustupka, neizbjeţivu nuţnost tog momenta za dolazak sebi demosa. Zar se ilustracija te marksovske sheme iz 1843, a da nipošto ne pothranjuje iluziju o nekakvom podrijetlu, ne bi mogla pronaći u maĎarskoj revoluciji 1956? Naime, zar jedna od razlikovnih crta te revolucije ne bijaše zahtijevanje postojanosti političkog načela, političke vlasti, uz prakticiranje "redukcije" političkoga pripisujući mu, s jedne strane, status posebnog momenta, ali samo momenta, i nametnuvši mu, s druge, supostojanje s drugim instancama koje odgovaraju drugim momentima narodnog ţivota?135 U odnosu na poziciju iz 1842, u tekstu iz 1843. objelodanjuje se, u samom okrilju kritike Hegela, svojevrsno preuzimanje hege-lovskog kretanja, ali osebujnost kojega je u tome daje iz filozofije duha preneseno u filozofiju akcije. Dok je kod Hegela put apsolu-tizacije političkoga osujećen jer je politika tu relativizirana u odnodu collège de psychanalistes, br. 9, listopad 1983, str. 42.
134
Cl. Lefort, Razgovor s Françoisom Roustangom u: "Psychanalistes". Revue
135
Claude Lefort opisuje "taj model podjele vlasti... izmeĎu organa ako se moţe reći političko-političkih i organa političko-ekonomskih", u tekstu: "Une autre révolution", Libre,
bi. 1, 1977, str. 102-107.
su spram apsolutnog znanja, kod Marxa iz 1843. političko doţiv-ljuje denivelaciju i sljedstveno tome relativizaciju, ali ovog puta s obzirom na apsolutnu aktivnost subjekta kakav je demos. Očito, ta relativizacija političkoga u logici filozofije akcije ne bi se smjela pobrkati s izvoĎenjem političkoga u odnosu na neku sociologijsku instancu koja bi bila postavljena kao vladajuća i odreĎujuća. Ako se izmeĎu tekstova iz 1842. i kritike iz 1843. moţe otkriti premještanje od političkog apsoluta prema demokratskom apsolutu, čini se da taj prijelaz, koji nije bilo koji, treba biti doveden u vezu s pomaljanjem novog subjekta, zbiljskoga i totalnog subjekta, demosa, ujedno glave i srca koji nadomješta subjekt koji je bio samo glava, samo um, politička inteligencija.
Poglavlje VI. ISTINSKA DEMOKRACIJA Ï MODERNA Marx odbacuje teoriju pravne drţave takvu kakvu je u njegovo doba razvio Lorenz von Stein u kojoj je bilo isuviše lako razaznati pre-komjernost političke drţave, njezinu preobrazbu u organizirajući oblik. Nije se zbog toga posluţio putem ćudoredne anarhije Mosesa Hessa koji kani nerazlikovno otpraviti pojam drţave i pojam politike. Marxova se pozicija smješta izmeĎu tih dvaju polova: iščezavanje političke drţave kao organizirajućeg oblika, ali zadrţavanje političkoga, momenta narodnog ţivota, tako da se sloboda i općost mogu proširiti na ukupnost sfera da bi ih proţeli, takav je Marxov izbor, pod imenom istinske demokracije. Posljednje pitanje i legitimno pitanje: je li riječ o modernoj demokraciji, o mišljenju moderne demokracije? Okrenemo li se prema zahtjevu za diferencijacijom svojstvenom modernoj demokraciji, odgovor moţe biti samo potvrdan. Marx se pokazuje ne samo briţljivim u razlikovanju različitih momenata narodnog ţivota nego, uza to, on demokraciju karakterizira upravo kao politički oblik u kojemu se bdije nad time da nijedan moment ne prekoračuje svoje funkcije i ne zadire u druge sfere. U demokraciji nijedan moment ne stječe značenje drukčije od onoga koje mu pripada (s tog je stajališta redukcija političkog momenta primjerna), a što vrijedi za taj moment vrijedi za ostale momente - zahvaljujući toj redukciji, posebne sfere koje su primile poziv u zajednicu, u znaku slobode, koja je izbila na području političkoga, mogu na nj odgovoriti i proširiti se sukladno njihovu bitku. Elektrizirane rasvjetom političkoga, posebne sfere mogu sa svoje strane blistati svim svojim sjajem. Daleko od toga da samokonsti-tuiranje istinske demokracije - ni podruštvljenje ni politizacija nego nastupanje rodnog tubitka, ljudskog tubitka, u politici i preko nje - briše diferencijaciju, njegov je cilj prije u tome da je izradi, sučeljujući poštovanje koje se duguje specifičnosti svake sfere s imperativom da se u njima očituje, prema svojstvenim im modali-
tetima, jedinstvo čovjeka s čovjekom. Jedno razlikovno stajalište neprestance podrţava Marxov tekst. Ono dobro pokazuje vrijednost opreke izmeĎu, s jedne strane, antičkih drţava u kojima prevladava posvemašnje razdvajanje izmeĎu političke drţave i ostalih sfera i, s druge, moderne u kojoj postoji razdvajanje, u obliku nuţne apstrakcije, i istodobno takovrsna prilagodba da se karakteristično kretanje demokratskog ustanovljenja moţe tu provesti, zahvaljujući mostu za prijelaz, ustavnim posredovanjem. Istinska demokracija je oblik koji nadvladava apstrakciju moderne drţave - a da pritom ne niječe opstojanje niti nuţnost političke sfere - i koja dospijevajući kao Srednji vijek do identiteta narodnog ţivota i ţivota zajednice, taj identitet zamišlja ne kao autoritarni organicizam, nego kao podvrgnut beskrajnim zahtjevima moderne slobode. Slobodan čovjek, slobodan, neotuĎen, neograničen demos zbiljsko je načelo te političke zajednice. K tome, Marx se postarao opisati toli vjerno koliko je moguće svaku od različitih vlasti koje pridonose ostvarivanju demokracije. Zauzvrat, čim se razmotri pitanje jedinstva, odgovor postaje problematičniji. Sjedne strane, slijedi li se teorija istinske demokracije, nijedno moderno društvo koje se zavjetovalo slobodi ne moţe se lišiti stalne različitosti, moglo bi se kazati, izmeĎu političke sfere i ostalih sfera. S druge strane, valja istaknuti da Marx istinsku demokraciju misli u znaku jedinstva, tj. kao stalno proţetu voljom za podudaranjem sa sobom, dakle u otklonu od mišljenja demokracije kao oblika društva koji se oblikuje da bi bio podoban prihvatiti društvenu podjelu, koji se odlikuje priznavanjem legitimnosti sukoba u društvu.136 Ovdje se produbljuje otklon, ako ne od talijanskih humanista, barem od Machiavellija. Ovaj potonji, naime, u poglavlju IX. Vladara i u poglavlju IV. knjige I. Rasprava ustvrĎuje kako se svaki ljudski Grad ureĎuje i obrazuje polazeći od prvotne podjele koju ponajbolje očituje opreka teţnji [humeurs]": teţnja velikaša da zaCl. Lefort, L'invention démocratique, Fayard, Paris, 1981 [usp. Demokratska invencija, Barbat, Zagreb, 2000]; takoĎer "Pitanje demokracije", u: Retrait du politique, Galilée, Paris, 1983, str. 71-88. * U našim prijevodima "humeurs" (tal. "umori") se prevodi kao "teţnja" (Frangeš) ili "raspoloţenje" (Čale). Usp. poglavlje "O graĎanskoj vladavini": "u svakom gradu postoje dvije različite teţnje" ("in ogni città si trovano questi dua umori diversi"), v. Ma 156
Istinska demokracija i moderna 47 chiavelli, Vladar, Globus, Zagreb, 1998, str. 117; poglavlje IV, knjiga I, pod naslovom "Nesloga puka i rimskog Senata učinila je republiku slobodnom i moćnom", gdje nalazimo: "u svakoj republici vladaju dva različita raspoloţenja, jedno u puku, drugo u velikaša...", v. Machiavelli,
Izabrano djelo, sv. I, Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija, Globus, Zagreb, 1985, str. 161 - op. prev. 137 Cl. Lefort, Le travail de l'œuvre. Machiavel, Gallimard, Paris, str. 480. 138 Machiavel, Discours..., knjiga I, pogl. IV, u: Œuvres complètes, Gallimard, Paris, 1952, bibl. de la Pléiade, str. 390 [usp. Machiavelli, Izabrano djelo, sv. I, Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija, Globus, Zagreb, 1985, str. 161]. ,3 ' Montesquieu, Considérations sur les causes de la grandeur des Romains et de leur décadence, GF, Paris, 1968, str. 82.
povijedaju puku i ugnjetavaju ga, teţnja puka da mu se ne zapovijeda i da ga se ne ugnjetava; ukratko ţudnja za slobodom. Podjela teţnji koja je tim pregnantnija u okrilju ljudskog Grada utoliko što upućuje na izvornu podijeljenost društvenoga, kao da bi svako očitovanje društvenoga neodvojivo bilo izlaganje podjele. 137 A posve obrnuto od klasičnog mnijenja, Machiavelli od nesloge, od unutarnje razjedinjenosti - borba izmeĎu Senata i plebsa u Rimu - čini kolijevku i izvorište rimske slobode. "Velim da oni koji osuĎuju meteţe plemstva i plebsa osuĎuju ono što bijaše prvim uzrokom opstojanja rimske slobode te da su pozorniji na buku i krike koji ih prate negoli na dobre učinke koje proizvode."138 Marx se isto tako smješta u otklonu od onoga drugoga makijave-lijevca, Montesquieua, koji je jednako tako hvalio podjele i pučke meteţe u Rimu te iskazivao sumnjičavost spram mira kao prijetećeg lika Jednoga, pozivajući na razlikovanje izmeĎu jedinstva koje počiva na disonancama - sklad - i despotskog jedinstva, koje povezuje ne graĎane, nego mrtva tijela.139 Otuda ovo upozorenje: "Ono što se naziva jedinstvom u političkom tijelu veoma je dvosmislena stvar", koje Marx očito nije shvatio, jer on u jedinstvu vidi naprosto pozitivno dobro, ne sumnjajući, čini se, da moţe postojati neki odnos izmeĎu stanovitih oblika jedinstva i despotizma te, obrnuto, veze izmeĎu društvene podjele, provedbe sukoba, i slobode. Ako je istina da Marx istinu demokracije povezuje s iščeznućem sukoba, ipak valja dometnuti da to jedinstvo ne zamišlja ni po modelu organskog totaliteta ni po modelu tijela. Načelo povezivanja kojemu smjera, mišljeno preko momenata, čini se, polazeći od ţivčanog sustava ili sustava optjecaja, valja smjestiti na stranu djelovanja. Čak i ako se ne čini da to načelo napušta tlo sustava, ono ništa manje ne sudjeluje u tajnovitosti narodnog ţivota, u njegovoj neodreĎenosti ujedno i teorijska i praktička energija - ono ništa manje ne sudjeluje u beskonačnosti, otvorenosti, plastičnosti, fluidnosti htijenja. Uostalom, nijekanje sukoba nije dostatno da bismo Marxa optuţili kako je istinsku demokraciju mislio po modelu grčkog Grada, niti dostaje da ga se odbaci na stranu slobode Starih. Ustvrditi nijekanje sukoba je jedna stvar, izjasniti se o njegovu podrijetlu je druga. Marx - a u tom smislu on ne potpada pod udar kritike što ju je Constant uputio jakobinizmu - ne odbacuje sukob zato što je naumio da prevlada logika objektivne slobode, supstancijalni element grčkog Grada protiv načela subjektivne slobode. Naprotiv, iz okrilja je moderne, u logici filozofije subjektiviteta svojstvene modernom svijetu, Marx odijelio demokraciju od društvene podjele te spojio demokraciju i volju
za podudaranjem. Upravo zato što političku objektivaciju dovodi u vezu sa subjektom uzdignutim u poloţaj suverenosti, shvaćene u političkom smislu zacijelo, ali poglavito u metafizičkom smislu kao samonazočnost - zato Marx demokraciju promišlja izvan sukoba. U spekulativnom ustroju takvog mišljenja, dati mjesto podjeli značilo bi nanijeti povredu samom statusu totalnog demosa koji se, ustuknuvši pred fascinacijom istim, samokonstituira u savršenom ovladavanju svog djelovanja u punoj samoistovjetnosti sa sobom.140 Problem je dakle u tekstu iz 1843. taj pojam totalnog demosa (ganzen demos) koji Marx u svojoj protuhegelovskoj ofenzivi vrednuje kao jedinstven, djelotvoran subjekt, narod na koji se ustav kao politička objektivacija stalno upućuje. Zar nije drukčiji način poimanja specifične razlike demokracije to da se pokaţe kako ona otklanja svako odstupanje izmeĎu objektivacije jednoga od svojih momenata i njezina značenja, kako ona sprečava da se ijedan od njezinih elemenata "odlijepi" dotle da pretendira vrijediti za cjelinu. Ukratko, prava bi se demokracija mogla definirati kao tako savršeno stanje isto vrijednosti naroda i njegovih objektivacija da je otklonjen rizik skretanja objektivacije u otuĎenje. "U demokraciji nijedan moment ne dobiva drugo značenje od onoga koje mu pripada. Svaki je zbilja samo moment totalnog demosa."141 No, Marx, premda tako revan u tome da u hegelovskom mišljenju prokaţe jak utjecaj logike na shvaćanje političkoga, ipak moIstinska demokracija doista se upisuje u baštinu modernog subjektiviteta pa, čak i ako postoji neko premještanje, analize J. Taminauxa osvjetljuju kontinuitet izmeĎu marksovskog teksta i moderne filozofije; premda se odnose na tekstove iz 1844-1845, vrijede na toj razini i za kritiku iz 1843; usp. "Sur Marx, l'art et la vérité", u: Regard et l'Excédent, Nijhoff, La Haye, 1977, str. 60-61. 140
141
Critique du droit..., str. 68 [usp. Marx, FPS, str. 194: "Svaki moment doista je samo moment cijelog demosa"; MED, sv. 3, str. 26]. op. cit., str. 78 i 82.
J. Taminiaux, "Modernité et finitude", u: Recoupement,
dernoj metafizici prepušta da ona na neki način bez svog znanja regulira njegovu vlastitu analizu političkoga zazivanjem demosa. Narod se tu pojavljuje kao subjectum, kao samonazočnost, a da pritom nikakva pasivnost ne unosi ni najmanji pomak ili ni najmanji rascjep, što je osobito vidljivo u pogledu vremena; uza to, on se očituje kao sustav u činu, kao sabrana totalizacija, ponovno centrirana na sebe samu. Zbiljski ţivot toga unitarnog subjekta tvori se u razvijanju cjeline njegovih momenata. Je li to viĎenje naroda, metafizičkog podrijetla, uistinu političko? Zar se ne treba radije okrenuti prema povjesničarima-filozofima, poput Micheleta i Qui-neta, da bismo dospjeli do političkog mišljenja o narodu? Naime, u odmaku od filozofije subjekta, narod je ugroţen problematičnim identitetom, jer se on svagda razlikuje; daleko od samonazočnosti, narod je ili iznad sebe samoga - narod u herojskom stanju koje se iskazuje u izumljivanju slobode - ili pak ispod sebe samoga kada je iskustvo što ga narod proţivljuje sa svojom slobodom izloţeno tome da se preokrene u svoju suprotnost, u suţanjstvo. Ne podudarajući se nikad sa samim sobom, nikad jednak sebi samome, narod je istodobno tamo gdje se očituje, gdje dospijeva u egzistenciju, podvrgnut kušnji nepremostivog samoodstupanja od sebe. Odstupanja koje bi bilo pogrešno smatrati nedostatkom, jer se veoma izvjesno u tom manjku i njegovu odrţavanju nalaze izgledi protuautoritar-noga Grada. Misliti istinu demokracije na strani nastupanja totalnog demosa - ili demosa kao totaliteta - koje bi imalo vrijednost rješenja zagonetke svih ustava, zar to ne znači zaboraviti Aristotelovu tezu prema kojoj su političke stvari obiljeţene takvom neodreĎenošću daje glede njih pobijena sama ideja rješenja i da je učinjena nezamislivom "ideja suočenja s dovršenompolitejom" ili pak moderna ideja EshatonaV42 K tome, da preuzmemo pitanje Françoisa Châteleta, zar vrednovanje jedinstva u obliku demosa, osim što previĎa sukob, ne čini nasilje nad političkim stvarima u mjeri u kojoj se demos kao lik Jednoga postavlja iznad pluralnosti sudionika koji omeĎuju političko polje, iznad polloP. Ostavlja li Marx mjesta za pluralnost pojedinačnih individua? Uspijeva li uistinu misliti mnoštvo koje, vidjeli smo, čini prvim elementom u kojemu se obitelj i graĎansko društvo opetovano napajaju, na način da prevladava epistemologij-sko pitanje odreĎujućega da bi ponovno pronašao političko pitanje pokretačke snage? "Zbiljska je činjenica da drţava proistječe iz 143
Critique du droit..., str. 40 [usp. Marx, FPS, str. 172: "činjenica je..."; MED, sv. 3, str. 9]. Ibid., str. 64 [usp. Marx, FPS, str. 190: "...jedinka ima jednostavno samo istinu kao mnoge jedinke. Predikat, bit nikada ne iscrpljuju sfere svoje egzistencije u jednoj jedinki nego u mnogim jedinkama."; MED, sv. 3, str. 24: "...jedno ima naprosto istinu samo kao mnogo jednih. Predikat, suština, nikada ne iscrpljuje sfere svoje egzistencije samo u jednom, već u mnogo jednih."]. 144
mnoštva takvog kakvo egzistira kao članovi obitelji i članovi graĎanskoga-burţoaskog društva."143 Marxovo mišljenje dostatno je sloţeno, odnosno protuslovno, pa se valja pripaziti jednoznačnog odgovora. Tako se glede hegelov-ske dedukcije vlasti vladara i odreĎenja odlučujućeg momenta cjeline u osobi monarha, on ustremljuje protiv tog spajanja osobnosti i monosa, te piše: "Jedan naprosto ima istinu samo kao mnogi Jedni. Predikat, bit, nikada ne iscrpljuju sfere svoje egzistencije u Jednome nego u mnogim Jednima."144 Vrijedi li to prosvjedovanje takoĎer protiv narodnog Jednoga? Doţivljuje li demos to isto rasprskavanje? Omogućuje li ono da se promišlja jedinstvo i pluralnost "mnogih Jednih"?
Kako god bilo, nazočnost spekulativne matrice dovoljno dokazuje daje u tekstu iz 1843. doista riječ o modernom mišljenju demokracije. Ako je takvo mišljenje i podloţno kritici, to uopće nije zbog toga što je ono pobrkalo moderni svijet s antičkim svijetom, kao što je sam Marx formulirao prigovor na račun jakobinaca. To uopće nije zbog toga što je ono previdjelo moderni zahtjev za diferencijacijom, nego zbog toga stoje taj zahtjev podredilo; zahtjev koji je Marx ubiljeţio u smjeranje ka ponovnom pomirenju tako da, u logici metafizike subjektiviteta, to mišljenje demokracije dospijeva do nijekanja izvanjskosti, do odbacivanja drugotnosti i do odbijanja konačnosti. Nije nevaţno tako obnoviti to mišljenje demokracije u srcu moderne. Odsada zaštićena od neutemeljene optuţbe za to da je pre-ţivjelost antičkog modela, Marxova kritika time zadobiva svojstvo temeljnog teksta demokratske moderne. Ne u smislu po kojemu bi Marxov tekst stjecao vrijednost utemeljujućeg teksta ili teksta modela, nego u smislu po kojemu se napose nude čitanju u samom naporu istraţivanja - osim teorijskih usmjerenja velike knjige o drţavi koju je Marx bio naumio napisati i koju nikada nije napisao - dvo-smislice i poteškoće moderne ideje demokracije, ovdje utoliko na-zočnije zato stoje zasluga Marxova teksta u tome što uvodi opreku izmeĎu demokracije i političke drţave, izmeĎu demokratskog sa-moustanovljenja društvenoga i formalizma moderne drţave. Za interpreta koji nastoji ostati osjetljiv na nezatvorivu napetost tog