Etnološka biblioteka Knj. 34
Urednik Miroslav Nikanovi
Recenzenti Dr Bojan iki Dr Milo Milenkovi
Ureivaki od...
55 downloads
1201 Views
1MB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
Etnološka biblioteka Knj. 34
Urednik Miroslav Nikanovi
Recenzenti Dr Bojan iki Dr Milo Milenkovi
Ureivaki odbor Prof. dr Mirjana Proi-Dvorni (Northwood University Midlend, /SAD/), prof. dr Ivan Kovaevi (Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu), prof. dr Bojan iki (Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu), prof. dr. Duan Drljaa, Beograd, prof. dr. Mladen Šukalo (Filozofski fakultet Univerziteta u Banjaluci), dr Petko Hristov (BAN), dr Mladena Preli (Etnografski institut SANU), Beograd.
ANTROPOLOGIJA POSTSOCIJALIZMA Zbornik radova Uredio
Dr Vladimir Ribi
Beograd 2007
Re urednika
Ovaj zbornik je proizašao iz naunog skupa Tranzicija i postocijalizam: antropološka istraživanja, koji je održan 24. novembra 2007. godine, u organizaciji Odeljenja za etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Sastoji se od dvanaest radova jedanaest autora iz bivše Jugoslavije, to jest, iz Srbije, Hrvatske, Slovenije i Makedonije. Uesnici su temu skupa shvatili vrlo široko, o emu svedoi sadržaj zbornika. To je omoguilo ne samo da se proui irok spektar društvenih fenomena, ve i da se sagleda kako se, u društvenim uslovima postsocijalistike tranzicije, razvila antropologija u postjugoslovenskim državama. itaoci e moi da se uvere kako antropolozi pristupaju istraživanju dinaminih fenomena, kakvi su karakteristini za periode radikalne društvene promene, i kako se, pri tome, koriste iskustvom antropologije, ali i drugih društvenih i humanistikih nauka. Vladimir Ribi
Vladimir Ribi
Odeljenje za etnologiju i antropologiju Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu
O ekonomskoj tranziciji iz makroistorijske perspektive1 Apstrakt: Dok na mikroistorijskom nivou nastojimo da objasnimo velike društvene strukture i procese, kao i njihove sukcesivne forme, na makroistorijskom nivou pokušavamo da uoimo kontakte pojedinaca i društvenih grupa sa tim strukturama i procesima da bismo razumeli kako su ih ljudi stvarno doživeli. Od samog njenog nastanka, u kapitalistikoj privredi se smenjuje dominacija dva trenda: jaanje državne intervencije i težnja ka liberalizaciji. Takve promene u sferi ekonomije su u vrstoj vezi sa smenjivanjem oblika imperijalne hegemonije. Kljune rei: tranzicija, državna intervencija, liberalizacija tržišta, imperijalna hegemonija
1
Tekst je rezultat rada na projektu Kulturni identiteti u procesima evropske integracije i regionalizacije (br. 147035), koji MNZŽS RS finansira u celosti.
Vladimir Ribi
Prema arlsu Tiliju, analizom na makroistorijskom nivou, "nastojimo da objasnimo odreene velike društvene strukture i procese, i da naznaimo njihove sukcesivne forme". S druge strane, na mikroistorijskom nivou "tragamo za kontaktima pojedinaca i društvenih grupa sa tim strukturama i procesima da bismo objasnili kako su ih ljudi stvarno doživeli".2 Na makroistorijskom nivou nalazimo manifestacije kulturnih idioma, ijom se interpretacijom bavi antropologija. Meutim, moramo biti svesni da makroistorijski procesi utiu na strukturne uslove pre svega na globalnom, ali i na nacionalnom i lokalnom nivou. Iz neosporne injenice da, u tim strukturnim uslovima, pojedini kulturni idiomi (politiki, ekonomski, rodni i drugi) doživljavaju svoju društvenu afirmaciju ili bivaju tragino neprilagoeni, možemo zakljuiti da je za antropologiju više nego korisno ako uzme u obzir i makroistorijske procese. Pristupajui fenomenu tranzicije iz makroistorijske perspektive, Moris Godelie je izrazom period prelaza oznaio "posebnu fazu u evoluciji jednog društva, fazu u kojoj ono sve više nailazi na unutrašnje ili spoljašnje teškoe u reprodukciji ekonomskih i društvenih odnosa na kojima poiva i koji mu daju logiku funkcionisanja i specifinog razvoja, i gde se u isto vreme pojavljuju novi društveni i ekonomski odnosi koji e više ili manje brzo, više ili manje silovito, postati opšti i postati uslovi funkcionisanja jednog novog društva". To znai da "faze prelaza stvaraju epohe od izuzetnog znaaja u stvarnom životu društva", odnosno da predstavljaju "trenutak kad se naini proizvodnje, naini mišljenja, individualnog ili kolektivnog rada, suoavaju bilo sa unutrašnjim bilo sa spoljašnjim granicama i poinju da se cepaju, da gube znaaj, da se rašlanjuju, gotovi da vekovima vegetiraju na manje znaajnim 2 arls Tili, Suoavanja sa drutvenom promenom. Makro društvene strukture, procesi i komparacije, Filip Vinji, Beograd 1997, 76.
7
O ekomomskoj tranziciji ...
mestima, spremni da se ugase sami po sebi ili sistematskom voljom društvenih grupa koje se protive njihovoj reprodukciji u ime drugih naina proizvodnje, mišljenja i rada iji razvoj žele".3 Namera mi je da ispitam da li propast socijalistikog ekonomskog sistema i erozija države društvene brige, kao i dostizanje vrhunca unilateralne imperijalne hegemonije Sjedinjenih Amerikih Država (SAD) ukazuju na postojanje tranzitornog procesa koji se može okarakterisati kao jedan od onih istorijskih trenutaka "koji više nego drugi ine ili rezimiraju istoriju"4, ili smo svedoci promena "iji je krajnji cilj da reprodukuju stari sistem proizvodnje i društvene organizacije, prilagoavajui ga unutrašnjim ili spoljašnjim promenama koje su proizašle iz njegove evolucije"5. Tranzicija iz feudalizma u kapitalizam svakako predstavlja fundamentalnu i epohalnu promenu. Iako naglašava da feudalizam nije bio "naturalna privreda", kao i da ga "ne smijemo zamišljati kao antitezu trgovini", Imanuel Volerstin (Valerštajn)6 konstatuje da je feudalni sistem "mogao podržavati samo ogranieni opseg vanjske (meuregionalne) trgovine – za razliku od unutrašnje (lokalne) trgovine". To znai da su proizvodnja hrane i zanat bili glavne privredne aktivnosti, kao i "razmjena tih proizvoda unutar malih ekonomskih podruja".7 Kako Karl Polanji naglašava, trgovina je bila ograniena na gradove i obavljala se ili lokal3
, , , !. XXXVIII, " 1989, 203. 4 Isto. 5 Isto, 208. 6 Prevodioci dela ovog autora na srpski jezik njegovo prezime transkribuju i kao Volerstin i kao Valerštajn. 7 Immanuel Wallerstein, Suvremeni svjetski sistem, CEKADE, Zagreb 1986, 22-23.
8
Vladimir Ribi
no, kao susedska trgovina, ili na velike daljine. Važno je da su ta dva oblika trgovine bili strogo razdvojeni, kao i da nijednom "nije bilo dozvoljeno da se širi izvan gradova". To strogo razdvajanje lokalne od izvozne trgovine bilo je "reakcija urbanog života na pretnju pokretljivog kapitala da dezintegriše institucije grada", što znai da su gradovi "stvarali sve mogue prepreke za formiranje nacionalnog ili unutrašnjeg tržišta, na kome je kapitalista-veletrgovac insistirao". Stanovnici gradova su, održavajui nekonkurentsku lokalnu trgovinu i nekonkurentsku daljinsku trgovinu od grada do grada, "spreavali ukljuivanje seoskih oblasti u trgovako podruje, kao i uspostavljanje neograniene trgovine izmeu gradova zemlje". Polanji poentira da je, zbog takve ekonomske politike gradova, teritorijalna država postala instrument za konstituisanje "nacionalnog" tržišta i unutrašnje trgovine8: Promišljenom delatnou države u petnaestom i šesnaestom veku nametnut je merkantilni sistem žestoko protekcionistikim gradovima i kneževinama. Merkantilizam je uništio zastareli partikularizam lokalne i meugradske trgovine, rušei barijere koje su odvajale ta dva tipa nekonkurentske trgovine i rašiavajui tako put ka nacionalnom tržištu, koje je sve više zanemarivalo razliku izmeu grada i sela kao i izmeu raznih gradova i pokrajina.9
Meutim, kako Polanji istie, ne samo da su nacionalna tržišta uspostavljena državnom intervencijom, ve je to sluaj i sa slobodnim tržištem, prema kojem je put bio "otvoren i održavan pomou ogromnog porasta intervencionizma, stalno organizovanog i kontrolisanog iz centra".10 Naime, princip laissez-faire je namet8 Karl Polanji, Velika transformacija. Politika i ekonomska ishodišta našeg vremena, "Filip Vinji", Beograd 2003, 73-75. 9 Isto, 75. 10 Isto, 141.
9
O ekomomskoj tranziciji ...
nula država, tako što su, u tridesetim i etrdesetim godinama 19. veka, nastupila "mnogobrojna ukidanja restriktivnih propisa, ali isto tako i ogromni porast administrativnih funkcija države, koja je sada posedovala centralnu birokratiju sposobnu da izvrši sve zadatke koje su joj postavljale pristalice liberalizma".11 Posledica toga je bilo uspostavljanje meunarodnog ekonomskog poretka, u ijoj osnovi su se nalazile meunarodne finansijske ustanove, nezavisne od vlada pojedinanih država i njihovih centralnih banaka, ali u snažnoj interakciji s njima. Najvea opasnost za novi meunarodni poredak slobodne trgovine bio je mogui rat izmeu velikih sila, dok kapitalisti nisu imali ništa protiv manjih i izolovanih ratova. Rezultat je bio do tada nezapameni period "Stogodišnjeg mira" od 1815. do 1914. godine, u ijem su prvom delu nastajue srednje klase predstavljale revolucionarnu snagu koja je ugrožavala mir i koju je suzbijala reakcionarna Sveta alijansa. U drugom delu perioda "Stogodišnjeg mira", nacionalno-internacionalni karakter nove ekonomije je prouzrokovao da srednje klase postanu nosioci mirovnog interesa.12 Polanji naglašava da je, u tom periodu, i u zemlji i u inostranstvu, važio princip neintervencije države u privatni biznis, što znai da se od vlade "u zemlji nije oekivalo da se meša u privatnu trgovinu, niti od ministarstva spoljnih poslova da privatne interese u inostranstvu posmatra drugaije nego u širem nacionalnom okviru. Agrarna kriza i velika depresija od 1873. do 1886. godine uslovile su uvoenje itavog niza zaštitnih institucija ija je namena bila da ograniavaju svestrano delovanje tržišta. Došlo je do toga da uvozne carine koje je uvela jedna zemlja spreavaju izvoz druge, koja je time bila naterana da traži nova tržišta u "politiki nezaštienim regionima". Takav eko11 12
Isto, 140. Isto, 17-31.
10
Vladimir Ribi
nomski imperijalizam bio je, pre svega, "borba izmeu velikih sila da prošire svoju trgovinu na politiki nezaštiena podruja". Usled jagme za zalihama sirovina, pojaan je izvozni pritisak, a vlade su podržavale svoje graane koji su imali poslove u zaostalim zemljama. Takoe, unutar nacionalnih granica, konkurentska tržišta su pretvarana u monopolistika, a ljudi i kapital su se udruživali u nekonkurentske grupe.13 Od 1900. godine, intenzivirao se proces raspadanja svetske privrede, koji je kulminirao izbijanjem Prvog svetskog rata, 1914. godine. Nakon rata, formirana je Liga naroda, iji je zadatak bio da obnovi system ravnoteže moi, ali to, kako Polanji konstatuje, nije bilo mogue zbog jednostranog razoružavanja poraženih nacija. Što se tie ekonomije, Liga naroda je pokušavala da "obnovi meunarodnu valutnu i kreditnu organizaciju kao jedino mogue obezbeenje mira meu suverenim državama".14 Meutim, uskoro je takvim nastojanjima došao kraj: U ranim tridesetim naglo je došlo do promene. Njena obeležja bila su napuštanje zlatnog standarda u Velikoj Britaniji; petogodišnji planovi u Rusiji; uvoenje Nju Dila; nacional-socijalistika revolucija u Nemakoj; rušenje Lige u korist autarkinih imperija. Dok su na kraju Velikog rata najvažniji bili ideali devetnaestog veka i dok je njihov uticaj dominirao i u sledeoj deceniji, do 1940. godine nestao je svaki ostatak meunarodnog sistema i, izuzev nekoliko enklava, nacije su živele u potpuno novim meunarodnim okolnostima.15
Kriza Volstrita je dogaaj kojim je zapoeto rušenje meunarodnog ekonomskog sistema. Istovremeno, prestala je da se održava Konferencija o razoružanju, da bi, 1934. godine, Ne13
Isto, 209-212 Isto, 34-35. 15 Isto, 36. 14
11
O ekomomskoj tranziciji ...
maka napustila Ligu naroda i, zajedno sa Italijom i Japanom, pobunila se protiv status quo. Radikalne politike promene su nastupile i unutar samih država, tako što su dvopartijski sistemi zamenjeni jednopartijskim vladama ili, ponekad, vladama nacionalnog jedinstva. Tako je u Rusiji uveden "socijalizam u diktatorskom obliku", dok je liberalni kapitalizam napušten u "zemljama koje su se pripremale za rat, kao što su Nemaka, Japan i Italija i, u manjoj meri, takoe u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji". Meutim, kako Polanji istie, jedina slinost izmeu tih novih režima fašizma, socijalizma i Nju dila, bila je u tome "što su odbacili principe laissez-faire".16 Hobsbaum daje slinu klasifikaciju politikih odgovora na recesiju od 1929. do 1933. godine, s tim što marksistikom komunizmu i fašizmu pridodaje savez umerenih socijalnih demokrata iz nekomunistikog radnikog pokreta s kapitalistima "ija je vera u optimalnost slobodnog tržišta ostrigana", za koji naglašava da se pokazao kao najefikasnija opcija.17 Takoe, Hobsbaum istie da su, posle 1945. godine, sve zemlje kapitalistikog, komunistikog i Treeg sveta "praktino odbacile suprematiju tržišta i sve su verovale u aktivnu ulogu države u upravljanju i planiranju privrede"18 i objašnjava: ...Kapitalistike vlade su bile ubeene da jedino ekonomski intervencionizam može da sprei povratak ekonomskih katastrofa kao onih izmeu ratova, i da se jedino njime izbegava opasnost od ljudi radikalizovanih do te mere da izaberu komunizam, kao što su nekad izabrali Hitlera. Zemlje Treeg sveta su verovale da jedino državna akcija mo16
Isto, 235. Erik Hobsbaum, Doba ekstrema. Istorija Kratkog dvadesetog veka 1914-1991, DERETA, Beograd 2002, 85-86. 18 Isto, 137. 17
12
Vladimir Ribi že da uzdigne njihove privrede iz zaostalosti i zavisnosti. U dekolonizovanom svetu, koji e slediti inspiraciju iz Sovjetskog Saveza, oni e put napred videti kao socijalizam. Sovjetski Savez i njegova novoproširena porodica, nisu verovali ni u šta drugo do u centralistiko planiranje. A sva tri svetska regiona su stupala u posleratni svet sa ubeenjem da je pobeda nad silama Osovine, izvojevana politikom mobilizacijom i revolucionarnom politikom isto kao i krvlju i gvo#em, otvorila novu eru društvenog preobražaja.19
Tokom Drugog svetskog rata, britanski i ameriki zvaninici su razmatrali razne ideje o posleratnom poretku. Najvažnija razlika je bila u tome što su se Amerikanci zalagali za rekonstruisanje otvorenog trgovinskog sistema, dok su Britanci želeli osiguranje pune zaposlenosti i ekonomske stabilnosti, pa su, stoga, nameravali da ouvaju sistem imperijalnih preferencija i bilateralnog trgovanja. Dakle, jedna strana je zastupala nediskriminatorni, multilateralni trgovinski sistem, dok se druga zalagala za preferencijalno ekonomsko grupisanje.20 Postignuti anglo-ameriki sporazum o meunarodnom ekonomskom poretku je oliavao jedinstvenu mešavinu laissez-faire principa i intervencionizma, to jest, liberalnog multilateralizma i države društvene brige. Može se zakljuiti da je taj poredak omoguio funkcionisanje relativno otvorenog sistema trgovine i plaanja, kao i podršku punoj zaposlenosti i društvenoj brizi.21 Anglo-ameriki sporazum o globalnom ekonomskom poretku je usvojen na konferenciji u Breton Vudsu, održanoj u julu 19
Isto. G. John Ikenberry, A World Economy Restored: Expert Consensus and the Anglo-American Postwar Settlement, International Organization, Vol. 46, No. 1, Knowledge, Power, and International Policy Coordination., Winter, 1992, 289. 21 Isto, 294. 20
13
O ekomomskoj tranziciji ...
1944. godine, na kojoj su osnovane dve kljune meunarodne finansijske institucije: Meunarodni monetarni fond – MMF (IMF) i Meunarodna banka za rekonstrukciju i razvoj (IBRD), kasnije nazvana Svetska banka. Fond je usmerio svoj rad na kratkoronu stabilizaciju i borbu protiv inflacije, dok je Banka nastojala da pribavi dugoroni kapital za investicije u velike projekte, poput onih u oblastima energije, rudarstva i transporta.22 Opšti sporazum o tarifama i trgovini (GATT) je osnovan 1947. godine, kao trea meunarodna institucija na kojoj je trebalo da poiva posleratni ekonomski poredak. GATT je formiran sa ciljem da se "podigne životni standard i da se postigne puna zaposlenost, stvaranjem recipronih i uzajamno povoljnih aranžmana usmerenih na supstancijalnu redukciju tarifa i drugih trgovinskih barijera, kao i na eliminaciju diskriminatornog tretmana u meunarodnoj trgovini".23 Od 1995. godine, GATT je transformisan u Svetsku trgovinsku organizaciju (WTO). Suštinska karakteristika novog ekonomskog globalnog poretka bila je reforma koja je stvorila "mešovitu privredu", ija je uloga bila da omogui državi da planira i upravlja ekonomskom modernizacijom, kao i da povea potražnju. Vlade su bile vrsto privržene punoj zaposlenosti, ali i smanjivanju ekonomske nejednakosti, tj. opredeljenju za društvenu brigu i socijalnu sigurnost, što je prvi put "obezbedilo masovno potroako tržište za luksuzne proizvode koji su se sada mogli prihvatiti kao neop22
Richard E. Feinberg, The Changing Relationship Between the World Bank and the International Monetary Fund, International Organization, Vol. 42, No. 3, Summer, 1988, 548. 23 Douglas A. Irwin, The GATT in Historical Perspective, The American Economic Review, Vol. 85, No. 2, Papers and Proceedings of the Hundredth and Seventh Annual Meeting of the American Economic Association Washington, DC, January 6-8, 1995., May, 1995, 325.
14
Vladimir Ribi
hodne potrepštine".24 Hobsbaum rezimira da je posleratni kapitalizam "bio neka vrsta braka izmeu ekonomskog liberalizma i socijal-demokratije (ili, amerikim renikom ruzveltovska politika Nju dila), sa važnim pozajmicama od Sovjetskog Saveza, koji je prokrio put ideji ekonomskog planiranja"25 Rezultat takvog privrednog poretka bio je nastanak država društvene brige, oko 1970. godine. To su države "u kojima su izdaci za društvenu brigu – zaštitu dohotka, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, itd. – postali najvei deo ukupnih javnih izdataka, a ljudi angažovani u delatnostima društvene brige su obrazovali najveu grupu od svih državnih nameštenika". Do kraja sedamdesetih godina 20. veka, sve napredne kapitalistike zemlje su postale "države društvene brige".26 U takvim uslovima, naroito od šezdesetih godina, stvorena je transnacionalna privreda iji su najoigledniji vidovi bili: transnacionalne firme (to jest, multinacionalne korporacije), nova meunarodna podela rada i ofšor (offshore) finansiranje. Termin "ofšor" je uveden šezdesetih godina "da bi opisao praksu registrovanja legalnog sedišta firme na nekoj, obino malenoj i fiskalno velikodušnoj teritoriji koja je dozvoljavala preduzetnicima da izbegavaju poreze i druga ogranienja koja im je nametala njihova sopstvena zemlja". Što se tie multinacionalnih korporacija, njihova glavna funkcija je bila da "internalizuju tržišta preko nacionalnih granica", odnosno, da se emancipuju od nacionalne države i njene teritorije. Ta tendencija je postala još izraženija kada je industrijska proizvodnja poela da se izmešta iz Evrope i Severne Amerike. Rezultat toga je da nove industrije u Treem svetu nisu više snabdevale samo lokalna tržita, ve i 24
Erik Hobsbaum, 204-205. Isto, 206. 26 Isto, 216. 25
15
O ekomomskoj tranziciji ...
svetsko tržište, bilo tako što bi izvozile artikle koje je u potpunosti proizvela lokalna industrija, bilo tako što bi postale deo transnacionalnog procesa.27 Nakon 1970. godine, globalizacija je temeljno podrila model države društvene brige, prepuštajui vlade nacionalnih država na milost liberalizovanog globalnog tržišta, na kojem su važila sledea pravila igre: Postoji jedan pravilan put za efikasnu raspodelu dobara i usluga. On ukljuuje, pre svega, rušenje prepreka slobodnoj trgovini i slobodnom protoku finansijskog kapitala. I to u smislu da postoji ostatak regulatorne uloge, koja je tu da se zaštiti svojina, i materijalna i intelektualna; da se osigura otvoreni, nediskriminatorni pristup; da se dozvoli investitorima da kupe ili prodaju bilo koju aktivu ili izvezu svaki profit bilo gde u svet; da premeste i zaštite subvencije i ostale distorzije od laissez-faire cenovnog sistema; da rasture ono što je preostalo od savezništva državnih industrija.28
Neki korporativni ideolozi su bili spremni da prihvate da država može da ima odreenu ulogu u subvencionisanju obrazovanja i obuavanju radnika, ublažavanju periodinih dislokacija, finansiranju istraživanja tržišta i pružanju smanjenih oblika socijalne pomoi. Meutim, korporativna zajednica je insistirala na tome da preostale državne aktivnosti moraju biti usklaene s primenom u privatnom sektoru. Zahtevalo se i uspostavljanje niskih i relativno ravnih poreskih nivoa, održavanje minimalnog deficita državnog sektora, kao i otklanjanje stabilizacionih eko-
27
Isto, 211-213. Robert Kutner, Uloga vlade u globalnoj ekonomiji, u: Vil Haton i Entoni Gidens (priredili), Na ivici. Živeti sa globalnim kapitalizmom, Plato, Beograd 2003, 197. 28
16
Vladimir Ribi
nomskih politika koje sprovode države, "osim u sluaju monetarne politike iji je glavni cilj da osigura stabilnost cena".29 Takva ekonomska orijentacija se našla u osnovi takozvanog "Vašingtonskog konsenzusa", to jest, saglasnosti Meunarodnog monetarnog fonda, Svetske banke i Trezora SAD o tome koje su ekonomske politike adekvatne za zemlje u razvoju. Rezultat je bio sistematski program umanjivanja involviranosti države u ekonomiju, putem liberalizacije tržišta, privatizacije i reduciranja javne potrošnje, pa se može zakljuiti da je "Vašingtonski konsenzus" zasnovan na shvatanju da su "nesavršena tržišta uvek bolja od nesavršenih država".30 Meutim, takva orijentacija je osporena uspehom istonoazijskih novoindustrijalizovanih zemalja, u ijoj je ekonomskoj politici državni intervencionizam imao kljunu ulogu. Umesto da svoja tržišta prepuste dominaciji ustanovljenih industrijskih sila, ove zemlje su zaštitile svoje strateške industrije, da bi ubrzale proces strukturne promene, što je bilo neophodno za budui razvoj. Takoe, izvoz, domaa potražnja i meunarodne socioekonomske veze su imali važnu razvojnu ulogu.31 29
Isto, 198. Ovde treba podsetiti na Hobsbaumovu tvrdnju da je veina neoliberalnih vlada "bila primorana da upravlja i podstie svoje privrede, dok su tvrdile da samo podstiu snage tržišta ". Vlada Margaret Taer je oporezovala britanske graane "nešto teže nego što su bili oporezovani pod laburistima ", dok je ameriki predsednik Ronald Regan "koristio kejnzijanske metode da probije izlaz iz depresije 19791982, tako što se upusito u divovski deficit i angažovao u podjednako divovskom naoružavanju ". Videti: Erik Hobsbaum, 312. 30 Ziya Onis and Fikret Senses, Rethinking the Emerging Post-Washington Consensus, Development and Change, Vol. 36, No. 2, 2005, 264. 31 John Brohman, Postwar Development in the Asian NICs: Does the Neoliberal Model Fit Reality?, Economic Geography, Vol. 72, No. 2, April, 1996, 107-130. Kada je re o uspehu ekonomske politike istonoa-
17
O ekomomskoj tranziciji ...
"Vašingtonski konzensus" je najviše kompromitovan istonoazijskom krizom iz 1997. godine, kao i neuspehom ekonomske tranzicije u Rusiji u 1990-im godinama. Liberalizacija tržišta finansija i kapitala u odsustvu odgovarajuih regulatornih principa dovela je do naglog odliva novca iz zemalja Istone Azije, dok je sprovoenje privatizacije pre uspostavljanja pravne infrastrukture rezultovalo razvlaenjem državne imovine u Rusiji.32 Zbog toga, Fukujama konstatuje da su politiari vezani za "Vašingtonski konsenzus" nedovoljno "upozoravali na opasnosti od liberalizacije u odsustvu pravih institucija", kao i da je krajem 1980-ih i poetkom 1990-ih, "vladalo opšte mišljenje da je bilo koji stepen liberalizacije bolji od nedostatka liberalizacije".33 Težnja da se isprave nedostaci "Vašingtonskog konsenzuzijskih zemalja, treba podsetiti na Fukujamin stav da "znaaj državnog sektora varira u velikoj meri zavisno od kulturnih inilaca ", odnosno da "potreba za intervencijom države zavisi dosta i od osobenosti kulture i socijalne strukture društva koju ona nadzire ". Videti: Frensis Fukujama, Sudar kultura. Poverenje. Društvene vrline i stvaranje prosperiteta, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 1997, 26. 32 Džozef E. Stiglic, Protivrenosti globalizacije, SMB-x, Beograd 2002, 101-173. 33 Frensis Fukujama, Graenje države. Upravljanje i svetski poredak u dvadesetprvom veku, Filip Višnji, Beograd 2007, 28. Ovde treba skrenuti pažnju na Viliamsonovo podseanje da je "Vašingtonski konsenzus " geografski i istorijski spicifian, odnosno da predstavlja predlog ekonomskih reformi namenjenih Latinskoj Americi, 1989. godine. Kao jedan od autora "Vašingtonskog konsenzusa ", Viliamson navodi da bi sline mere bile predložene i u Africi i Aziji, kao i da su, zbog toga, neki zakljuili da su one predviene da budu važee za sva mesta i sva vremena. Videti: John Williamson, What Should the World Bank Think about the Washington Consensus?, The World Bank Research Observer, Vol. 15, No. 2, August 2000, 254-255.
18
Vladimir Ribi
sa" dovela je do formulisanja ekonomske politike "Postvašingtonskog konsenzusa", u ijoj je osnovi uverenje da država treba da igra važnu ulogu u razvojnom procesu, kao i da su države i tržišta komplementarni.34 Možemo zakljuiti da, od kada je prevaziena politika i ekonomska rascepkanost feudalnog poretka, postoji ciklina smena trendova državnog intervencionizma u privredi i liberalizacije tržišta. Važno je konstatovati da su te cikline promene ekonomskih trendova praene promenom oblika imperijalne hegemonije. U prvim vekovima modernog doba, "merkantilistiko državništvo ukljuivalo je sakupljanje resursa sa itave nacionalne teritorije da bi se postigla mo u spoljnoj politici".35 Protekcionistika ekonomska politika je pružila podršku takmienju i meusobnim sukobljavanjima evropskih država, što je, 1815. godine, rezultovalo stvaranjem "pentarhije", odnosno potvrdom multilateralne imperijalne hegemonije pet država: Francuske, Habzburškog carstva, Pruske, Britanije i Rusije.36 U narednim decenijama, nastupili su erozija carinskih barijera i drugih merkantilistikih mera, kao i širenje ideja o slobodnoj trgovini i meunarodnoj harmoniji, što je dovelo do stvaranja internacionalnog poretka, iji su elementi bili: "rast meunarodne privrede, produktivne snage koje je oslobodila Industrijska revolucija, relativna stabilnost Evrope, postepena modernizacija vojne i pomorske tehnologije, izbijanje samo lokalizovanih i kratkotrajnih ratova".37 Takve okolnosti su naroito odgovarale Britancima, 34
Ziya Onis and Fikret Senses, 275. Karl Polanji, 75. 36 Videti: Pol Kenedi, Uspon i pad velikih sila. Ekonomska promena i ratovanje od 1500. do 2000. godine, CID, Podgorica; Službeni list SCG, Beograd, 2003, 53-168. 37 Isto, 171-172. 35
19
O ekomomskoj tranziciji ...
koji su "ve dostigli znaajan stepen prvenstva ve do 1815. godine, zahvaljujui svojoj spretnoj kombinaciji gospodarenja morima, finansijskog kredita, trgovake strunosti i diplomatije". Zapravo, Industrijska revolucija je samo "pojaala položaj zemlje koja je ve bila krajnje uspešna u predindustrijskim, merkantilistikim borbama osamnaestog veka, a koja se zatim preobrazila u drugaiju vrstu sile". Britanija je postala drugaija "vrsta sile", zbog toga što je ideologija laissez-faire politike ekonomije, koja je cvetala u periodu rane industrijalizacije, propovedala "veiti mir, male državne izdatke (posebno na odbranu) i smanjenje državne kontrole nad privredom i pojedincem". Zbog toga, do sredine 19. veka, uticaj Britanije "ne može biti meren tradicionalnim kriterijumom vojne hegemonije". Britanija je svoju imperijalnu hegemoniju zasnivala na superiornoj kontroli nad morima, uveanju kolonijalnog carstva i snazi finansijskih institucija.38 Od 1860-ih godina, industrijalizacija poinje da se širi izvan granica Britanije i odreenih delova kontinentalne Evrope i Severne Amerike. Naroito je ojaala položaj Nemake, "koja je 1870. godine ve imale 13 odsto svetske industrijske proizvodnje i Sjedinjenih Amerikih Država, koje su ak i tada imale 23 odsto te proizvodnje".39 Izmeu 1870. i 1914. godine, Sjedinjene Amerike Države i Nemaka su znatno proširile svoju industrijsku bazu, nadmašivši Britaniju. Nakon toga, usledila su dva svetska rata, koje Imanuel Volerstin (Valerštajn) sagledava kao jedan "tridesetogodišnji rat", koje su, u suštini, vodile SAD i Nemaka za prevlast u svetskom sistemu.40 Vei deo perioda izmeu 1870. i 1945. godine karakteriše dominacija ekonomske 38
Isto, 178-187. Isto, 222. 40 Imanuel Volerstin, Opadanje amerike moi, CID, Podgorica 2004, 19-20; 35-36. 39
20
Vladimir Ribi
politike državnog intervencionizma u privredi, koja svoj vrhunac dostiže 1930-ih i tokom Drugog svetskog rata. SAD su bile jedina vea industrijska sila koja je iz Drugog svetskog rata izašla neošteena, ak i ojaana. Posleratni svetski poredak, u kojem je ova država dominirala kao hegemon, definisan je na sastanku Ruzvelta, erila i Staljina, održanom na Jalti 1945. godine. Tom prilikom je postignut neformalni dogovor izmeu SAD i SSSR da njihove sfere interesa u Evropi budu odreene linijom razdvajanja njihovih trupa u trenutku završetka rata. Takav preutni dogovor je primenjen i u Aziji, o emu svedoi amerika okupacija Japana i podela Koreje. Zbog svega toga, Volerstin (Valerštajn) zakljuuje da je Jalta "predstavljala dogovor o statusu kvo u kojem Sovjetski Savez kontroliše otprilike jednu treinu sveta, a Sjedinjene Države sve ostalo".41 Obe supersile su prihvatile takvu "neujednaenu, ali, u suštini, neosporavanu ravnotežu snaga", pa se može zakljuiti da je osobenost "Hladnog rata" bila "u tome što nije postojala neizbežna opasnost od svetskog rata".42 Poput "Stogodišnjeg mira", "Hladni rat" je omoguio stvaranje liberalizovanog svetskog ekonomskog poretka, koji karakteriše unilateralna imperijalna hegemonija jedne sile, u ovom sluaju SAD. Dakle, trend dominacije državnog intervencionizma predstavlja ekonomsku osnovu multilateralne imperijalne hegemonije, odosno konfrontacije velikih sila, dok je trend liberalizacije tržišta praen unilateralnom imperijalnom hegemonijom i stabilnou svetskog politikog poretka. injenica da je ponovno uspostavljanje državne kontrole nad energetskim resursima omoguilo Rusiji da se reafirmiše kao svetska sila43, kao i uspeh kine41
Isto, 20-21. Erik Hobsbaum, 174. 43 Videti: Martin Walker, Russia v. Europe: The Energy Wars, World Policy Journal, Vol. 24, No. 1, Spring 2007, 1-8. 42
21
O ekomomskoj tranziciji ...
skog "tržišnog socijalizma", svedoe nam da smo na poetku novog uspona ekonomske politike državnog intervencionizma i borbe "izmeu dve glavne države oko toga koja e, postajui primarno mesto akumulacije kapitala, postati naslednik prethodne hegemonistike sile".44 Ako je to tako, onda propast socijalistikog ekonomskog sistema i erozija države društvene brige, praeni unilaternom imperijalnom hegemonijom SAD, predstavljaju pokazatelj dostizanja vrhunca jedne etape u neprekinutom viševekovnom kontinuitetu globalne kapitalistike privrede. Vladimir Ribi OF ECONOMIC TRANSITION FROM A MACRO-HISTORICAL PERSPECTIVE While at the macro-historical level we strive to elucidate large scale structures and processes in societies and their successive forms, on a micro-historical level attempts are made to distinguish individual and group contacts with these structures and processes so as to grasp how the public essentially perceived them. From its very beginnings, capitalist economy has been the grounds of interchange between two dominant trends: the strengthening of state intervention and the strive towards liberalisation. Such alterations in the field of economics are in correlation with the substitution of the modes of imperial hegemony.
44
Imanuel Valerštajn, Posle liberalizma, Službeni glasnik, Beograd 2005, 30.
22
Ines Prica
Institut za etnologiju i folkloristiku Zagreb
Problem interpretacije tranzicije iz "nerealnog socijalizma" Apstrakt: Cilj rada je naznaiti temeljna pitanja i probleme (antropološke) interpretacije postsocijalizma, poevši od prepoznavanja njegova inicijalnog momenta, odnosno identifikacije dogaaja koji oznaavaju poetak tranzicije kao društvenog, politikog i kulturnog procesa. Nakon predoavanja okolnosti tumaenja tranzicije kao promjene globalnog karaktera, posebna e se pažnja posvetiti onim lokalnima: kako se, konkretno u hrvatskoj društvenoj znanosti i humanistici, reproducira pitanje "prebacivanja" u novi društveni kod s obzirom na specifinost tradicije socijalizma jugoslavenskoga tipa. Kljune rei: antropologija, postsocijalizam, tranzicija, procesi, nterpretacija,
Ines Prica
Prema tezi Williama Outhwaita i Larryja Raya, iz njihova uvodnika knjizi Društvena teorija i postkomunizam (Social Theory and Postcommunism) iz 2005. godine, pitanje interpretacije postkomunizma, ali i stanja ope društvene teorije1 nakon 1989, odreeno je nesnalaženjem društvenih znanstvenika "uhvaenim u iznenaenju" pred svjetskim promjenama koje nisu bili u stanju odmah identificirati i imenovati2. Nije rije samo o neprepoznavanju tranzicijske prirode onih društvenih sukoba na prijelomu stoljea koji su bili iskljuivo tumaeni kao nacionalistiki recidivi. Nesnalaženje i iznenaenje, dapae, bili su vezani uz iznimno brz i gladak prijelaz društvenog sustava, prije svega u nekadašnjem Sovjetskom Savezu. Na taj se nain problem primarne teoretizacije tranzicije ukazao paradoksalnim: polustoljetna podjela svijeta nestala je, kako se inilo, u trenutku, zajedno s radikalnom razlikom dvaju politikih, ekonomskih i društvenih sustava. Umjesto svjedoenja spektakularnim revolucionarnim dogaajima kao poetku mukotrpnog procesa transformacije, sada je prije svega valjalo istumaiti kako to da se prijelaz odvio toliko glatko a društva postosocijalizma stala tako brzo "sliiti" na ona zapadna. Ovdje je teorija povratka normalitetu odigrala privremenu ulogu, ako ništa drugo, onda u pokušaju "normalizacije" poljuljanih društvenih teorija. Po tom je naime mišljenju pozadina iznenaujue brzinske preobrazbe "kroz adopciju standardnih politikih i drugih društvenih formi diljem bivšega bloka, ležala u opem 1 Koju, prema Dahrendorfu (1990) odlikuje kontekst posvemašnjeg manjka intelektualne i politike rasprave opih koncepcija društvenog poretka. 2 "Dok su zapadni sociolozi težili ‘objasniti stvari koje se nisu dogodile', kao što je imanenti slom kapitalizma, ostali su bez rijei pred revolucijom 1989" (Dahrendorf 1990 cf. Outhwaite&Ray).
25
Problem interpretacije tranzicije ...
osjeaju da se cjelokupni telos postkomunistike tranzicije sastojao u povratku 'Europi' i 'normalitetu'. Istonoeuropski graani prošli su društveni i politiki eksperiment i bilo im je dosta. Postupno pojavljivanje mogunosti pristupanja EU dodatno je pojaalo postojei trend$ (2005: 3). No, ipak lapidarno, tumaenje ostavilo je i nadalje otvorenim samo pitanje "kolapsa". Bilo da je rije o ideji latentnog utjecaja i konanog trijumfa ideje Zapada ili pak gotovo autonomnog, unutarnjeg urušavanja sustava, valjalo je objasniti društvenu kapacitiranost, odnosno proceduralnu osposobljenost za hitru prilagodbu tržišnim zakonitostima i poduzetnikim inicijativama. Pitanje "graanske svijesti", individualnog i grupnog "mentaliteta" i drugih psihokognitivnih okolnosti prestrojavanja ostavljeno "na milost i nemilost" razliitim interpretacijama, koje su uzele maha naroito na podruju tzv. sovjetologije. Zadirui u konceptualno nezahvalna podruja, analize su pokušavale dokuiti koliko je "realan" ili pak ironijski bio impakt socijalistikih vrednota (ili kako god da nazvali život u socijalizmu), te odakle ova, bezupitna i okretna, spremnost na promjenu društvene paradigme. Ili se impakt totalitarne ideologije totalno sveo na proizvodnju "disidentskih graana" (koji su doduše morali ekati trenutak da im "bude dosta") ili je stvarao posebno prilagodljive, prevrtljive i zapravo ravnodušne socijalne habituse. Obje su latentne teze imale svojih odjeka u antropološkom pisanju o tranziciji. Prva je, pojednostavljeno reeno, zapela na pitanju dokle traje postsocijalizam i "što dolazi nakon njega". Društva uspješnih preobrazbi, za koja se onda može pretpostaviti da su u njedrima socijalizma održala autentine "prakse normaliteta", ne samo da ine izlišnim svoj daljnji analitiki tretman nego, u krajnjoj liniji, i samu spektakularnost pojma tranzicije odnosno apriornost paradigmatskog razlikovanja sustava (kulturnih vrednota, 26
Ines Prica
diskurzivnih režima, mentaliteta, itd.) koje je i omoguilo postsocijalistike studije3. Iz ove je, perspektive, meutim, izostavljen itav kompleks bavljenja neuspješnim preobrazbama i poraznim posljedicama "podivljalog kapitalizma". Ovdje je pak osloboeno kraljevsko mjesto tezi o ozloglašenom socijalistikom mentalitetu, neuklonivom preostatku prošlosti koji se "uvukao u dušu" bivšeg socijalistikog graana, opstruirajui opi napredak, svodei demokraciju na proceduralnu karikaturu, gazei temelje ljudskosti, zbunjujui analitiare a, nadasve makar i nehotino, otkrivajui nalije globalnog kapitalizma. Tranzicija kao "retoriki moment" Kada je rije o zapadnoj (socijalnoj i kulturnoj) antropologiji koja je svoje iskustvo istraživanja socijalistikog terena držala pomalo rezervnom djelatnou, rijetko se uspijevajui probiti u "srce tame Istone Europe", a i onda se fokusirajui mahom na elemente "pred-socijalistike", ruralne tradicije, ovakva su i slina pitanja u žižu postavila bolni manjak antro-
3 Ironizirajui ovakve pristupe poljski se antropolog Michal Buchowski u "dilanovskoj maniri" zapitao: "'How many roads must the post-socialist countries go down, before you call them non-post-communist?’ Uhvaeni u diskursu 'bijega od socijalizma', 'prodruživanja Europi', 'izgradnje demokracije' i 'uspostavljanja slobodnog tržišta', ljudi, jednako na zapadu i u bivšem sovjetskom bloku, pretpostavljaju postojanje regije, koja se prostire u trokutu izmeu Baltikog, Crnog i Jadranskog mora kao 'zemlju tranzicije'. To je još uvijek vrsta zagonetnog Bermudskog trokuta za mnoge na Zapadu" (Buchowski 2001: 9).
27
Problem interpretacije tranzicije ...
pološke ali i šire društvene teorije4. Jedan od rijetko osjetljivih autora za problem "putovanja antropološke teorije na istok" Michael Buroway upozorava da: "teoretizacija postsocijalizma i nadalje poiva na socijalizmu kao negaciji ili usporedbi – uglavnom kao slavljenje kapitalistike premoi ili, znatno rjee, izvor kritike kapitalizma. Kako se socijalizam povlai u prošlost, opasnost je da emo biti sve zarobljeniji tim jedinim modelom – idealnom projekcijom liberalnog kapitalizma – prema kojemu pravimo usporedbe. (…) Mogue je zamisliti da e se intelektualci bivšeg Sovjetskog Saveza i istone Europe, reagirajui na vlastitu marginalizaciju u nacionalnim okvirima, još jednom podijeliti u dva tabora – zapadnjake i nativiste. Razoarani obeanjima zapadne liberalne teorije, nove generacije disidenata bi tako napustile optimizam i teleologiju takozvane tranziciologije i okrenule znatno srodnijoj postkolonijalnoj teoriji. (…)…Kada humanitarna pomo presahne i nerazvijenost se produbi, tržište i demokracija e izazivati skepsu. Kakvo uroeno teoretiziranje e nastati da istisne i preoblii zapadne importe, (…), kakvi e biti obrisi postsocijalistike teorije u dvadesetprvom stoljeu i kako e ta teorija strujati nazad na Zapad?" (Burawoy 2002: 310).
Drugim rijeima, postsocijalistika "teorija", u nužnosti svoje inovacije i napuštanja ordinarnog komparativistikog interesa, suoena je s dva temeljna problema. Prvo, tumaenjem krize, skepse i socijalnih devijacija tranzicijskih društava s kojima 4
Outhwaite i Ray taj manjak teorije smatraju opim: postsocijalistiki je moment uinio u potpunosti neuklopivima jednako klasine socijalne teorije kao i zaokupljenost "'kulturnim obratima', postmodernizmom, dekonstrukcijom, globalizacijom i identitetima", obje koncepcije nesposobne za obuhvaanje društvenih procesa novog milenija (usp. 2005: viii). Teorije izrasle u svijetu industrijskih, imperijalnih i buržoaskih europskih društava prije drugog svjetskog rata bilo je nemogue prispodobiti ozraju globaliziranog, postkolonijalnog, postindustrijskog svijeta, a pogotovo kroz njih rasvijetliti pad socijalizma kojim su se oito otvorile nove okolnosti tumaenja svjetske povijesti.
28
Ines Prica
je pogotovo bio suoen drugi val njihova istraživanja te, drugo, otporom insiderskog znanja i nesukladnou intelektualnih tradicija koje e izbiti na vidjelo nakon njihove kratkotrajne faze prilagodbe, konverzije i "pozapadnjavanja". Nakon što se rasprava o prispodobivosti, svodivosti i validnosti etnoloških ("istonih") odnosno antropoloških znanstvenih tradicija, naposljetku svela na meusobne optužbe za ateoretizam, nacionalni autizam i ideološki oportunizam prvih, te pozitivizam, neokolonijalnost i karijerizam drugih5, stanje interpretacije nove svjetske realnosti sve više se razmatra u svjetlu opeg "ateoretinog karaktera" promjena koje ne slijede nijedan povijesni model niti su vezane uz neku revolucionarnu teoriju (usp. Offe 1991, cf. Outhwaite&Ray). Godina 1989. izgleda da nije iznenadila samo društvene teoretiare nego i "samu povijest": socijalizam je "presvukao svoju kožu a da nije pripremio novu u koju e se uvui. Promjene su nastupile bez stvarne teorije o tomu kako ih stvarno provest" (usp. Verdery 1996: 229). Time paralelno dolazi u pitanje pertinencija liberalnih i drugih zapadnih pojmova koji su se "prišili" na postsocijalistiko nasljee6, kao što, s druge strane, na vidjelo izlaze konceptualne i kul5 Iako se specifino ne dodiruju postsocijalistikih okolnosti proizvodnje antropologije, u posljednje vrijeme najšire postavljena rasprava tenzija centralnog autoriteta i mnoštva "svjetskih antropologija" nalazi se u lanku Eduarda Restrepa i Artura Escobara (2005). 6 Katherine Verdery govori o velikom manjku znanja o ideološkoj pozadini socijalizma (koji uzima kao direktnu posljedicu hladnoratovske atmosfere na "sjevernoameriki intelektualni život" (usp. 1996: 9). Za rijetke istraživae europskog Istoka na taj je nain takoer i upoznavanje s marksizmom zapoelo kroz institucionalno-propagandne floskule koje su, kao "bauk vulgarnog marksizma", kružile obrazovnim, medijskim i politikim žargonom istraživanih zajednica.
29
Problem interpretacije tranzicije ...
turne razlike koje su bile tek prikrivene momentalizmom tranzicije i koje upuuju da bi se postsocijalizam morao (moi) istumaiti i iz samog sebe. Ako su spoznaje Verderijeve otkrile posebnost "socijalistike eshatologije", kao nesklonost dijakroniji i narativnim praksama karakteristinim za zapadnu ideju napretka, analize Alexeija Yurchaka još snažnije su uputile na zanemareni, retoriki element uspona i pada sovjetskog socijalizma, onog zbog kojeg je u sovjetskoj socijalistikoj retorici bilo posve mogue da je "sve bilo zauvijek dok nije nestalo". "Što je to bilo u sovjetskom sistemu", pita se on, "da je 'kolaps' bio ujedno totalno nezamisliv i iznenaujue brz ne samo za mnoge zapadne sovjetologe nego i za mnoge sovjetske graane". Ne bavei se toliko njegovim uzrocima koliko "uvjetima mogunosti", Yuchak u daljnjem istraživanju kulturnog impakta ideoloških dokumenata, uvia nužnost razlikovanja perioda i koncepta tzv. kasnog socijalizma, razdoblja kojih tridesetak godina prije perestrojke koji zapoinje "velikim zaokretom u diskurzivnom režimu od 'semantikog' prema 'pragmatinom' modelu ideološkog diskursa" (usp. 2003). Ne što bi taj uinak doslovnog prenašanja ideološkog teksta u životnu pragmu predstavljao kraj vjere u ideale i vrednote socijalizma, nego je on uveo znatno složeniji odnos prema sovjetskom ideološkom obrascu. Sve je važnije bilo reproducirati precizne ideološke oblike nego držati se njihovih preciznih znaenja i upravo su se u tom odvajanju nevidljivo pojavili uvjeti za kolaps socijalizma – i to kao društvenog sustava, ali ne i kao niza vrednota. Jer, umjesto tumaenja toga rascjepa kao "zle", "nemoralne" i "nametnute" naravi komunistikog sustava (a mnogi sovjetolozi upravo u gubitku vjere sovjetskih graana vide njegov krah), Yurchak predlaže koncept heteronomije, onog oblika "sovjetske hegemonije oblika" koji je nastao gotovo banalno: doslovnim prenašanjem (kopiranjem) fragmenata ideoloških reprezentacija koje su, uvijek u raz30
Ines Prica
liitom kontekstu, zadobivala drukija znaenja. Paradoksalno, upravo je repliciranje ideoloških oblika uvelo "element nepredvidivosti" (481-482) za sudbinu sustava7. Bez obzira koliko inzistiranje na retorikom momentu prestrojavanja zadovoljavalo apetite društvenih teorija, odnos graana prema ideološkom tekstu kulture pokazuje se bitnim i za tumaenje njihova referiranja na novu društvenu realnost, onim narativnim praksama kojima, kako se uskoro pokazuje, prevladava duboki pesimizam spram vlastita položaja. Osjeaj razoaranja i gubitka, otkriven i prenesen s dalekih postsocijalistikih terena, ubrzo poinje preplavljivati antropološke tekstove, pridružujui se opoj zabrinutosti intelektualnog Zapada. Budunost koja je izgledala "tako radikalno otvorena" svela se na po7 in $reprodukcije forme s reinterpretacijom smisla", o kojem ovaj rad teoretizira kao o heteronimnoj izmjeni, ne može se svesti na otpor, oportunizam ili pretvaranje; u stvari, ona je dopustila mnogim sovjetskim ljudima da se nastave držati sovjetskih komunistikih ideala i da sebe vide kao dobre sovjetske graane. Jednoglasna i sveprisutna replikacija ideoloških oblika, sparena sa sklonou prema mnogim komunistikim vrijednostima, pridonijeli su da se sovjetska stvarnost pojavljuje kao monolitna i vjena. Istovremeno, konstantna interna reinterpretacija ideoloških znaenja, koja su bila sam raison d'être sustava, pridonijela je uvjetima koji su omoguili neminovnu imploziju sustava. Kad je partijsko vodstvo na elu s Gorbachovom sredinom osamdesetih pokrenulo kritike javne debate o perestroiki, oni su htjeli samo reformirati socijalizam kako bi ga pritom ouvali i dalje. Kao i svi drugi, oni nisu uvidjeli interne "uvjete mogunosti" kakvi su oni stvarno bili, i zato i nisu oekivali kolaps. Meutim, uvodei taj novi kritiki diskurs, oni su uinili logiku heteronimne izmjene iznenada vidljivom i otvorenom za javnu raspravu, što je dovelo do nove promjene u diskurzivnom režimu sustava. Perestroika je postala konana javna manifestacija temeljne transformacije koja se unutar sustava ve dogodila tiho i nevidljivo (usp. isto).
31
Problem interpretacije tranzicije ...
znate obrasce: jesu li oni usvajani kao optimalni ili tek kao dostupni za imitiranje, je li se sadržaj ideje slobode i demokracije zauvijek izgubio u procesu krivotvorenja i "divljanju potisnutog", regresiji nacionalizama, religije i bešutnosti koji je od "godine uda, 1989" uinio "poraz modernosti" (Latour 1991: 8, cf. Outwaite&Ray). Bez obzira koliko autentino prenesena, deziluzija (ak i u obliku "eshatološke ideje kraja", usp. Watanabe 1998) jedan je od tih retorikih momenata koji valja propitati unutar diskurzivnog statusa antropološkog znanja, posebice onog etnografskog realizma koji je dodatno ohrabren mogunou "ekskavacije" terena bivšega socijalizma. Inzistiranjem na promašajima kao nemoi "prijenosa oglednih modela" raste opasnost esencijalizacije postsocijalistikih društava, zaleenih u neizvjesno produljivom procesu svoje transformacije – ulozi negativnog ogledala, ali i alibija globalnog kapitalizma kao stanja normaliteta. Nedavno se, sumnjajui u uravnoteženost njihovih zakljuaka, maarski antropolog Laszlo Kurti upitao "zašto zapadni antropolozi stalno ciljaju na greške, deformacije i promašaje dok im promiu uspjesi, pozitivni rezultati i znatna postignua. Stalno oplakivanje neuspješnosti predstavlja samo jednostrani pogled na svaku stvar" (Kurti 2002: 181). Takva prosudba "normalnosti procesa" pogaa europsku antropologiju na specifino bolan nain, podvlaei podjelu na "istonu" i "zapadnu" disciplinu te rasprave o vjerodostojnosti insiderskog odnosno outsiderskog znanja. No ispostavit e se da prvobitna fascinacija brzinom tranzicije a onda i razoaranje njezinim posljedicama predstavlja zajednike okolnosti za oblikovanje negativizama istraživakih pozicija obiju strana. Kod izvanjskih je uvida, dapae, mjestimino doveo do znatnog momenta nesigurnosti, ozbiljnog preispitivanja vlastitih polazišta pa i samog dovoenja u pitanje postsocijalistike transformacije kao oponašanja i modelske aplikacije. 32
Ines Prica "Iznašli smo da je ono što se ini 'restauracijom' poznatih oblika iz socijalizma nešto posve drugo: izravan odgovor na inicijative novoga tržišta, proizveden njime, prije nego ostatak starog mentaliteta. Drugim rijeima, iznašli smo da ono što izgleda poznato ima razmjerno nove uzroke. Istodobno, meutim, uvjerili smo se da reakcija ljudi na neku situaciju može esto izgledati kao preostatak upravo stoga što rabi jezik i simbole usvojene u prethodnom ureenju. To ne znai da je njihov svjetonazor tako 'korumpiran' socijalistikim iskustvom da ih onemoguuje za druge oblike života; to znai samo da djelovanje upošljava simbole i rijei koji nisu stvoreni de novo nego razvijanjem ve poznatih oblika, ak i onda kada je to s novim smislom i ciljem" (Burawoy&Verdery 1999: 2).
Mnogi su, s druge stane, a takoer i dio analitiara hrvatske tranzicijske stvarnosti, zasjeli na tezu o socijalistikom mentalitetu kao neotuivom totalitaristikom preostatku/nedostatku koji muti vodu ideje i prakse opega napredovanja. Zanimljivo je koliko takav oblik kritike takoer zamuuje i okolnosti intelektualne konverzije postsocijalistikih intepreta i uvjete njihove nove društvene legitimacije. Iznenadni dogaaj "Pravo je udo kako je socijalizam mogao opstati pola stolea pored mnoštva tako angažovanih antitotalitarnih intelektualaca koji su mu se 'protivili'. Neupueni hipotetiki posmatra bi mogao pomisliti da su išezle ideologije komunistikih partija imale izvanredno težak zadatak u suoavanju sa mnoštvom vatrenih brania nacionalne tradicije, liberalizma, hrianske demokratije i drugih struja koje su težile demaskiranju nehumanog karaktera totalitarizma" (Kulji 2001: 368)
S obzirom da u reprezentaciji tranzicije kao "iznanadnog dogaaja" i u hrvatskoj analitici prevladava zaplet ex nihillo, to se onda može (ali i ne mora) smatrati izravnim prijenosom ve us33
Problem interpretacije tranzicije ...
postavljenih i prihvaenih procedura eksplikacije. Kako naime ustanovljuje Katherine Verdery, zapadne antropološke naracije zapletom "velikog praska" impliciraju da "je povijest poela tek tada, da je prije 1989. to podruje bilo bezoblino i pusto" (Verdery 1996:205). Zanimljivo je pak da u diskursu hrvatske društvene analitike uvod u tranzicijski scenarij ima još snažniji karakter epifanije (iznenadne objave), odnosno emergencije (pojave ni iz ega). Preokret se javlja neoekivanou prirodne pojave, to je rez u kojem stari sustav preko noi nestaje, a ljudi se, "u zoru tranzicije" (Prpi, Despot, Dugandžija 1993), bunovni i nepripremljeni bude u novome svijetu. "Stari komunistiki režimi, obilježeni autoritarnim politikim sustavima, 'preko noi' su se našli suoeni s novim socijalnim, politikim, gospodarskim i kulturnim zahtjevima" (Karaji 2000: 201). "Tako je bilo i poetkom devedesetih godina, kad je jedan cijeli društveni sustav – socijalizam – preko noi nestao s europskih politikih pozornica" (engi&Rogi 1999: 5).
Osim ve iroko raširenih biološko-tjelesnih metafora o "slomu", "kolapsu" i "padu" stanja koje prethodi, izravno uvoenje simbolike prirodne sile, potresa, vala, vjetra, unosi ambivalenciju dogaaja – njegov karakter je nešto poput "katastrofe s generalno pozitivnim ishodima". "Socijalistiki je 'projekt' , kao što je poznato, definitivno kolabirao u svim svojim (istono)europskim inaicama(…), ostavljajui za sobom veliko olakšanje, ali i razvaline, krš i pustoš u glavama i srcima ljudi" (Zeman 1998: 13). "Svi su se bahatili diljem istone Europe, a onda je stigao vjetar (nevažno tko ga je, kako i zašto stvorio) te je pomeo sve dotad nedodirljive voe i voice" (Kalini 2005).
34
Ines Prica
Naglasci na uzrocima tako su ostavljeni da pomalo lebde. Je li više rije o samourušavanju jednoga divovskog zdanja, ili je gorostas zaljuljan nekom izvanjskom, takoer pomalo zagonetnom silom? Konsenzus oko toga oito nije definitivno postavljen i to uzrokuje snažne fikcionalne izlete objektivnih znanstvenih jezika. ak i kada se govori u strože ekonomskim metaforama, poput bankrota socijalizma, pa i izriito ustvrdi da je on uslijedio ne "poradi snage njegovih unutarnjih ili vanjskih neprijatelja, nego ponajprije zbog razloga imanentnih njegovoj naravi" (Zeman 1998: 13), ponovno smo ponueni da se potpomognemo nekom izvanpovijesnom, pa i izvanljudskom imaginacijom. "Mogli bismo ustvrditi da je 'crna rupa' otvorena terminalnim posustajanjem socijalistikog gospodarstva, koje se na koncu pokazalo imanentno-strukturno nedoraslim zahtjevima koji mu se postavljaju, potkopala i sve politike, ideologijske, kulturne, svjetonazorske i druge socijalne konfiguracije te time dovela do spontanog samourušavanja sustava" (Zeman 1998: 13-14).
Nešto od mitsko-kozmološkog karaktera ovih "poetaka" može se pripisati uglavnom retrospektivnoj prirodi socioloških analiza tranzicije koje se u Hrvatskoj, preokupiranoj realitetom rata i problematikom uspostavljanja države, pojavljuju uglavnom tek duboko u devedesetim godinama, dakle gotovo cijelo desetljee nakon iznenadnog dogaaja. Ako su analize hrvatskih ekonomista devedesetih godina govorile o kompleksnim uzrocima rapidnog "trošenja" inae vrlo dobrih predispozicija Hrvatske za procese tržišne transformacije8, onda su društveni znanstvenici prvenstveno bili upueni tu8
"Politika precijenjenog stabilnog nominalnog teaja nacionalne valute potaknula je prekomjeran uvoz, osobito trajne potrošne robe, pa su pozitivni efekti kreditne ekspanzije uglavnom poništeni rastom vanjskog
35
Problem interpretacije tranzicije ...
maenju razloga za rastue trendove negativnih pokazatelja o stanju ekonomije i društva. No problemi interpretacije društveno-kulturnih okolnosti podivljavanja hrvatskog kapitalizma pokazuju veliki manjak u samom temelju produkcije znanja i legitimacije interpreta nove društvene realnosti. Prvo, rat na podruju bivše zajednike države dugotrajno je odgodio uvjete za raspravu tranzicijskih procesa kao temeljno sistemske promjene te je posebno zamutio injenicu, koju nedavno rasvjetljava Sreko Pulig, da ovdje i "nije bilo izravnoga odluivanja o kapitalizmu" (2007). "Kolaps" u hrvatskom sluaju zadobiva karakter kolapsa bivše državne zajednice, a ne globalne paradigme socijalizma, pa se nedostatak praktinih interpretacija i razmatranja praksi društvenih promjena nadomješta govorom o nacionalnoj državi, bez dostatnoga razmatranja prepoznatljivoga i željenoga politiko-ekonomskog sustava koji bi je identificirao (ako to nije, prema gore navedenoj tezi, jednostavno "povratak normalitetu"). Na taj je nain i ovdje, podrazumijevajui se kao jedini izbor, nediferencirani pojam "zapadne demokracije" prikrio "paradoksalnu situaciju u kojoj se interiorizacija meunarodnih normi interpretira posredstvom normativnih modela (demokratije, meunarodnog prava, ljudskih praduga. Posljedica je, dakle, bila pad konkurentnosti domaih proizvoaa zbog makroekonomske politike aprecirane kune u uvjetima liberalizacije uvoza.(…) Strukturne implikacije tih kretanja znae da e u skoroj budunosti kada doe vrijeme otplate stranih kredita, izostati devizni priljev na osnovi izvoza robe i odgovarajuih izvoznih usluga.(…) Garant (država) bit e prisiljena otplaivati zajmove iz prorauna, to e dodatno potencirati probleme financiranja društvene potronje. Ve danas se dio nje mora alimentirati prodajom vlasništva domaih proizvodnih potencijala stranom kapitalu, umjesto da se strani kapital usmjeri na direktno stvaranje novog proizvodnog potencijala" (Baleti 1999: 203).
36
Ines Prica
va, tehnološkog i ekonomskog razvoja) koji su i sami u krizi." (Savi 2001: 17) Suoavanje s uznemiravajuim pokazateljima državne ekonomije i poteškoama da se oni objasne u svjetlu "opega napretka" stidljivo javlja tek s desetljeem zakašnjenja9, zajedno s konceptom tzv. druge tranzicije koji je, prema Puligu, djelomino uveden kao alibi za prikljuivanje politikim procesima liberalne elite nakon i usprkos posljedica "krive", tj. ratne tranzicije (usp. Pulig isto.). No upravo je to desetljee, obilježeno ratom i nelegalnim privatizacijama, uzeto oglednim razdobljem za formiranje stereotipnih socioloških zakljuaka o "otporu mentaliteta" i ulozi "lošega sociokulturnog kapitala" u slabostima tranzicijskih strategija. Kulturalizam tumaenja "divljeg kapitalizma" kao predestinacije hrvatskoga društva kulminira u ideji njezine dvostruke "hereditarne" optereenosti. "Hrvatska pripada skupinama europskih društava s relativno niskom razinom povjerenja, tj. sociokulturno naslijee obuhvaa i pripadnost mediteranskom krugu s dominantnim utjecajem katolicizma (ime smo bliski Italiji, Španjolskoj i Francuskoj), ali i pedesetak godina komunistikog eksperimenta" (Rai 1999: 325).
Sljedea utjecajna teza rješenje tra#i u injenici "neautentinosti" tranzicije, odnosno nepostojanju prvobitnih uvjeta za njegovu lokalizaciju – pa tako ni za formiranje povijesnog subjekta njezine 9 Od statusa jedne od zemalja najbolje pripremljenih za tranziciju, Hrvatska sustavno pada na dno ljestvice svih pokazatelja privrednog rasta. Do duboko u 21. st. (ukoliko se nastavi postojei trend), nee dostii svoj BDP iz osamdesetih godina, krajem devedesetih imala je najveu stopu nezaposlenosti u srednjoeuropskim zemljama, peterostruki porast deficita trgovake bilance i udvostruenje vanjskoga duga (Vojni 1999: 389).
37
Problem interpretacije tranzicije ...
naracije, odnosno interpretacije10. Zbog toga ni demokratizacija nije bezuvjetno organski nastavak unutrašnje mijene u svakoj tranzicijskoj zemlji, nego prvenstveno meunarodna obaveza, nalog da se "imitiraju najbolje strane politikih modela što ih primjenjuju zemlje pobjednice u nadmetanju sa socijalistikim blokom.11 injenica da se o tranziciji kao sustavnoj transformaciji niti ovdje nije moglo unaprijed raspravljati, niti na bilo koji nain pripremiti teren za njezino oživotvorenje, mogla je biti presudna za preuzimanje formulacija karakteristinih za zapadnu "tranziciologiju". No daljnje je optereenje lokalnog zapleta vezano uz nužnost uklapanja, sad ve jasno vidljivih, i blago reeno ambivalentnih, posljedica procesa koji su se odvijali pod krinkom postsocijalistike transformacije. Uvoenje antropološkog momenta poinje dominirati tranzicijskom egzegezom onda kada valja prestati govoriti o vjetru koji je jedne noi pomeo svjetsku povijest i skrenuo je na put napretka. Sada e pitanje za koga je onda to tako "dobar" i svrhovit proces zahtijevati uvoenje ljudskoga subjekta, a za mnoge analitiare to e oznaiti tek nužnost prelaska na (zapravo "marksistike") pojmove ostataka stare svijesti. No duktus tekstova tadašnje srednje struje hrvatske društvene znanosti imao je na umu jedan drugi retoriki zaokret: ona "prekonona" priroda dogaaja kao da više 10
Zahvaljujui tome, podrazumijevana i u kolektivnom iskustvu ukorijenjena "težnja da se razore politiki sklopovi i mreže realnog socijalizma" dovedena je u pitanje, budui (ne sumnjajui u postojanje opozicijskog kontinuiteta u zemljama post-socijalizma), ostaje notorna injenica da "nijedan unutrašnji, pojedinani otpor, nije bio dostatno snažan za navlastiti obraun s poretkom realnog socijalizma$ (Rogi 1998: 38). 11 No u hrvatskom je sluaju model oponaanja osporen injenicom da osamostaljenje dr#ava iz pograninih federacija nije bio sastavni dio meunarodnog tranzicijskog projekta ve se, dapae, "isticanje lokalne racionalnosti" (Rogi 1998: 39) smatralo oblikom politike regresije
38
Ines Prica
ne služi niem drugom do li ukazati kako se ipak ništa ne može postii preko noi. Uvoenje elementa ljudske svijesti i prakse imalo je dakle kljunu ulogu u "pesimistinim" tumaenjima društvenoga stanja s kraja devedesetih godina, kada je "enormna teoretizacija" tranzicije potvrdila pravilo po kojem "dok neka praksa funkcionira ona ne zahtijeva refleksiju" (Savi 2001: 18). Prema naratološkoj shemi koju predlaže Mile Savi, zaetak refleksije "može biti i trenutak njenog odvajanja od stvarnosti, tako da joj u procesu vlastite teoretizacije izmie ravan faktikih dogaanja" (isto: 18). Uloga prie konstitutivna je u tumaenju društvenih dogaaja jer "socijalne injenice imaju znaenje samo u kontekstu naracija", ali uz uvjet ispuštanja onih segmenata dogaaja koji ne mogu biti imenovani u zadatoj interpretativnoj matrici (isto 12). No upravo se ovi neobuhvaeni, latentni procesi mogu pokazati presudnima za ishod samoga dogaaja. Koja je onda to faktika ravan za koju sumnjamo da je "nestala" u komentaru post-socijalistike realnosti u pokušaju hrvatskih intelektualaca i strunjaka da objasne devijacije postsocijalistikih promjena? Nerealni socijalizam Kada je rije o profesionalnom statusu znanstvenih zajednica postsocijalistikih društava, onda ni ovdje ne treba ispustiti iz vida djelovanje niza retorikih momenata, kao posljedice opih okolnosti "intelektualne tranzicije" i samorazumijevanja vlastita položaja u kontekstu ope promjene ideološkog teksta12. Zasigur12 Govorei o "konverziji jugaslovenske inteligencije" (2001) Todor Kulji govori o dvije osnovne teme njihova samorazumijevanja: a)
39
Problem interpretacije tranzicije ...
no bi nas iskušavanje razliitih reperkusija argumenta o "socijalistikom mentalitetu" primijenjenog na ovu supstanciju odvelo daleko, u najmanju ruku do vjerodostojnosti onih "angažiranih antitotalitarnih intelektualaca" koji su "preko noi" obnovili svoj autoritet u osvit novoga doba. No ostaje neotklonjiva injenica zaodjevenosti suvremena društvenog komentara oblikom intelektualne "perestrojke", ako ništa onda odlunim distanciranjem od komformistike pozadine koja je, kako se tvrdi iz istoga izvora, podrazumijevala izrazitu parcijalnost i funkcionalnost, ako ne i krivotvorenje tumaenja socijalne zbilje, kao profesionalnu devijaciju unutar znanstvene zajednice u razdoblju socijalizma. Ma kako se danas trudili objasniti pritajenu prirodu našega participiranja u tome okolišu, korpus znanja i informacija koji nas je uzgojio dubinski hibridizira izvor našega ovlaštenja za tumaenje suvremenosti. Taj procijep uzrokuje zainjanje posve nove prie $ni iz ega", prie koja je ometena disfunkcijom odreene prakse (znanstvene i analitike reprezentacije socijalizma) kojoj se, u svim njezinim oblicima i (unutarnjim jednako kao izvanjskim) perspektivama, danas, ako se hoe, može dovesti u pitanje vjerodostojnost13. Refleksija o vlastitu društvu spremna je sada oblikovienju sebe kao žrrtve i b) uvjerenju o neprekinutom vlastitom disidentskom statusu i postojanom idejnom kontinuitetu. 13 Prema najpoznatijem hrvatskom sociologu Josipu Županovu, problem je u suvremenom nastavljanju trenda što ga je naznaio groteskan odnos prema znanosti u socijalizmu. Dok socijalistiko državno gospodarstvo openito naginje neprofesionalnosti i antiintelektualizmu (gdje se "direktori s jedva završenom osnovnom školom bave rastjerivanjem strunjaka"), podržavajui u ranom razdoblju uvoenja samoupravljanja " neku vrstu fajerabendovskog anarhizma" (Županov 1998: 112), razdoblje poslije sloma socijalizma, prema njemu, ne bilježi promjene u bitnim trendovima. "Postoji, doduše, velika intelektualizacija politike i administracije, ali to ne znai nikakav prodor znanstvenog pristupa. Kako bi op-
40
Ines Prica
vati se $ni iz ega", a uglavnom kao "ogovaranje" imaginarnih nositelja starog, socijalistikog mentaliteta – u krajnjoj liniji, paradoksalno izvrui i reproducirajui postupak "unutarnjeg orijentalizma" (usp. Buchowsky 2006), u meuvremenu gotovo u potpunosti zamijenjenog "patetinim", empatijskim pristupom u uvidima "outsidera". Dok zapadna znanost suosjea s ljudskim subjektom post-socijalizma, domaa je ogorena što se takav još nije ni rodio: u njihovoj prii o poetku doba s kojim su zajedno ponovno roeni, nedostaje glavni protagonist – jer to nije narod socijalizma, imenovan glavnim uporištem mentalitetno-kognitivnih prepreka društvenih promjena. Tipian scenarij "prosvijeene" unutarnje kritike hrvatske tranzicije barata stoga ponajviše pojmom retradicionalizacije, odnosno društvene regresije (umjesto oekivane progresije – modernizacije) pred kojom je tranzicija kao globalni proces i sama "iznenaena". Ta je tradicija bila jednostavno nataložena u svijesti ljudi nesposobnih "prolaziti kroz niz funkcionalnih adaptacija koje vode sve veoj djelotvornosti, (…) sve veoj specijalizaciji društvenih uloga – kako organizacija, tako i pojedinaca (ega e posljedica biti) sve fragmentarniji doživljaj svijeta i uzroka pojedinih dogaaja" (Rimac 2004: 410). Ne shvaajui ovakav tip promjene, populacija "koja se zbog prolaska zenita profesionalne aktivnosti smatra gubitnicima u procesu tranzicije" (413), sklona je negativnoj procjeni novonastale situacije i traženju "žrtvenoga jarca" za vlastiti položaj. Graani dakle ne samo da se pokazuju neuspješnima za shvaanje i provoenje promjena nego ih, dodatno, nisu u stanju razumjeti, odnosno iskrivljuju stvarnost tranzicije kao društva krize i problema, te uzroke "smještaju izvan pojedinca i pripisuju devijantnim postali u novim ulogama, ljudi s diplomama i zvunim titulama moraju prihvatiti sasvim drukije kodove ponašanja" (isto: 113).
41
Problem interpretacije tranzicije ...
jedincima (kriminal) i posebnim okolnostima (rat), ak i kada ti uzroci nemaju izravne veze sa stvarnim stanjem" (isto, 413)14. Ipak, u meuvremenu, i neometano od ovih poteškoa, "u proizvodnoj sferi formira se nova ekonomska elita koja funkcionira sukladno zakonitostima slobodnog tržišta" (isto: 409). Time smo izravno dovedeni pred pitanje "kako to da se nakon desetljea zajednikog povijesnog iskustva s realnim socijalizmom u centralnoj i istonoj Europi nekim ljudima uspijeva otarasiti toga nasljea a drugima ne" (Buchowsky 2001: 17)? Ako argument zaostatka svijesti, kako ispada, ne vrijedi kada je rije o rastu društvenih elita na istome prostoru15, onda – uz konti14
Uravnoteženiji uvidi dobiveni su transdiciplinarnim istraživanjem (uvoenjem sociologije, ekonomije, sociobioloških, psiholoških i kulturalnih studija) kojima se izvodi pojam tzv. socioekonomike, s pretpostavkom "subjektivne mjere koristi$ kao kljunog problemskog mjesta "sueljavanja sociologije i ekonomike" u studijama tranzicije, usp. Meštrovi& %tulhofer 1998: 2). Analize se kreu u smjeru relativiziranja (uvoenja kategorije osjeaja) osnovnih aksioma neoklasine ekonomske analize po kojima su "racionalnost" i "maksimiziranje koristi" (tzv. racionalna sebinost) temelj ekonomskog ponašanja pojedinca. Istraživanja iznašaju pojam situacijske racionalnosti (specifina sociokulturna mudrost), koji opet snažno rauna na nasljeene faktore ("perzistencija navika vezanih uz društveni i gospodarski sustav koji je nestao u oblaku postkomunistike prašine", Štulhofer 2000: 12). Retradicionalizacija hrvatskog tranzicijskog društva postavljena je u obzor pojma kulturnog kapitala koji je, jednako kao onaj ekonomski, socijalni i simboliki, nedostatno akumuliran, što govori o "nemogunosti ideologijskog normiranja unutarnje osposobljenosti za temeljne vrijednosti liberalno demokratskog društva" (Meštrovi&%tulhofer 1998: 4). Na taj nain ponovno "postaje jasno kako preferencije i navike koje su akteri razvili u okvirima staroga mogu biti krupan problem za razvitak novog sustava" (Štulhofer 2000: 106). 15 "Uz egzistencijalnu nesigurnost izazvanu ratom, društvo u velikoj mjeri preplavljuje homogenizacijski obrazac vezan za identifikaciju
42
Ines Prica
nuitet kategorija "socijalistikog naroda" i "sposobnih elita" – ostaje posve neizvjesno u emu se sastojao iznenadni dogaaj tranzicije. Pria o budunosti koja bi, "da je mogla", nastupila na taj nain podražava strukturu ideološke naracije koja je funkcionirala na slian nain reklame vlastita postojanja: uspostavljen je još jedan "obrazac kontinuiteta" socijalnog ponašanja u postsocijalizmu16. U takvim se okolnostima oblikuje možda i najutjecajnija društvena interpretacija hrvatske tranzicije okomljena na problem tzv. neracionalne potrošnje kao jedne od njezinih "niim izazvanih" odnosno "iracionalno" uvjetovanih devijacija. Osujeena u svome emancipatorskom pozivu da ukaže na opasnost manipulacije potroakom kulturom, teorija može jedino ustanoviti da "svi žive ili, kad je rije o siromašnijim slojevima i zemljama, žele živjeti životom u kojem dominira materijalizam, ekonomizam i konzumizam, vjerujui da imati više i trošiti više znai #ivjeti bolje" (Markus 2001: 546) 17. slinu tradicionalnom društvu. U isto vrijeme u proizvodnoj sferi formira se nova ekonomska elita koja funkcionira sukladno zakonitostima slobodnog tržišta" (Rimac 2004:409). 16 Govorei o $obrascima kontinuiteta " u ex-Jugoslaviji Stef Jansen izdvaja "paradoksalnu mada neospornu injenicu da sadašnje stanje zrcali pojedine aspekte titoistikog perioda, unato, ili ba zbog dramatinih pokušaja da se postkomunizam jasno odvoji od toga razdoblja. (…). Kao i komunizam, dominantni diskursi današnjice grade se oko ‘novog poetka’ – i upravo u toj želji da se odmaknu od onoga prije, oni se ne razlikuju od revolucionarne jugoslavenske naracije " (Jansen 1998: 102). 17 Zeman tako govori i o instanciji "osloboenog naroda, koji izmuen oskudicom i neizvjesnou koja vlada u tranzicijskoj pustinji, uglavnom ne žali za samim sužanjstvom nego za punim loncima koje su im osiguravali njihovi bivši gospodari" (Zeman, 1998, 14). Slino i Josip Županov govori o "istonjacima koji su se obreli u sinajskoj pustinji jednog neodreeno dugog i munog tranzcijskog razdoblja. Isto kao što su se
43
Problem interpretacije tranzicije ...
Tako se kulturna razlika jugoslavenskog "nerealnog socijalizma" pojavljuje kao kljuan element odgovora na pitanje zašto je, dakle, "materijalizam", najgori u skali zapadnih vrednota, uzet za temeljeni uzorak tranzicijskoga (o)ponašanja? Jer, suprotno od tranzicijskih društava s iskustvom deprivacije materijalnih dobara, ovdje je materijalizam upravo posljedica kontinuiteta potrošaa nezasluženih dobara, "kroz više naraštaja naviklog na nezahtijevan ali i relativno udoban život pod staklenim zvonom socijalizma" (Markus 2001: 545). Tako ispada da je (jugoslavenski) socijalizam prepreka tranzicije upravo stoga što je neki oblik "pokvarenog kapitalizma" u kojem, osim lažnih intelektualca, egzistiraju i "lažni radnici u lažnim tvornicama", "manekeni epohalnog programa oslobaanja", koji su mislili da "svaka banalnost koju ine mora biti vrlo skupo naplaena" (Rogi 1998:54). Dovedena do krajnjih konzekvenci, kritika prizemljuje u neobinom zakljuku po kojem ispada da bi, u sluaju da je ovdje socijalizam bio "istinskiji", "realniji" u rascjepu svoga proklamiranog i stvarnog sadržaja, bio lakši i vjerodostojniji proces njegove tranzicije. Ovako je koketiranje s idealom blagostanja jugoslavenskog kasnog socijalizma omoguilo tek da se "s njegova tla spontano ocjenjuje i kapitalizam kao sustav koji (napokon) oslobaa pravo na grabež i od zadnjih poteza utopijskim kistom, a oblikuje društvene prilike pogodne uglavnom za inteligentne razbojnike" (isto 55). *** Govorei o naporima sovjetologa da objasne unutarnje okolnosti raspada sovjetskog socijalizma, Alexei Yurchak ukazuje stari Izraelci, rogoborei protiv Mojsija i Arona, htjeli sa Sinaja vratiti u Egipat, tako bi 20% istonih Nijemaca htjelo obnoviti DDR" (nav. dj.: 13).
44
Ines Prica
na kontroverzni karakter neprestanog referiranja na homo sovieticusa – tipa ovjeka koji je, ugoen kognitivnim kapacitetima i komoditetima razliitih promatraa socijalizma, morao obnašati ulogu protagonista ujedno njegova "uspona" i njegova "pada"18. U trajnom korištenju opreka kojim se opisivala sovjetska realnost (partija i narod, represija i sloboda, prisila i otpor, istina i prijetvornost, službena ekonomija i siva ekonomija, službena kultura i kontrakultura, totalitarni jezik i narodni jezik, javni identitet i privatni identitet), sovieticus jednako može preuzeti ulogu nositelja i pritajenog disidenta u sveopoj "socijalnoj šizofreniji"19. 18
"U kasnim osamdesetima Francoise Thom je tvrdio da u Sovjetskom Savezu lingvistiki 'simboli prestaju(ali) biti djelotvorni', stvarajui 'svijet bez znaenja, bez dogaaja i bez humanosti. Nešto recentnije, Frank Ellis je otišao dalje: 'Kad su um, zdravi razum i dostojanstvo dovoljno esto napadnuti, osobnost je tada osakaena, a ljudska se sposobnost shvaanja raspada ili biva unakažena. Barijera izmeu istine i la#i uinkovito se razara... Odgojen u takvoj atmosferi, zastrašen i lišen svake intelektualne inicijative, Homo Sovieticus nikada nije mogao biti više od glasnogovornika partijskih ideja i slogana, koji nije toliko ljudsko bie ve prije spremnik koji se može isprazniti i napuniti kako je partijska politika diktirala". Yurchak se referira na djela Thom, Francoise. 1989. Newspeak: The Language of Soviet Communism. London: The Claridge Press. i Ellis, Frank. 1998. The Media as Social Engineer. In Russian Cultural Studies. An Introduction. Catriona Kelly and David Shepherd, eds. Oxford: Oxford University. 19 Primjerice, tvrdi se da je obini sovjetski narod "skrivao stvari, kao što su kasetofoni, oigledno zapadnog porijekla, s obzirom da su oni povezani s otporom režimu" (Humphrey, 1995:), i da je sovjetski jezik bio "politika diglosija" izmeu službenog partijskog jezika i privatnog jezika naroda (Zaslavsky i Fabris, 1982.; Ini, 1984.; Wierzbicka, 1990.; Kupina, 1995.; Epstein, 1991.; 1995.; Jowit, 1992.). Stoga su za Johna Younga sovjetski graani "ne-pokorni" disidenti, koji se "su-
45
Problem interpretacije tranzicije ...
Epistemološki je problem u tim modelima opreka, tvrdi Yurchak, da oni, usprkos tomu što opisuju subjekt koji je "podvojen", ironino, reproduciraju zapadnocentrino shvaanje normalne osobe kao odreenog, suverenog pojedinca. Drugi je problem u tim pristupima njihovo teoretiziranje o djelovanju – oni povezuju djelovanje s otporom i subverzijom normi, ime se razotkriva implicitna pretpostavku kako je odreena (zapadna) koncepcija djelovanja univerzalna. Ponajprije, ono što se može izgubiti u ovim razmatranjima jest kljuna i paradoksalna injenica da je velik broj ljudi koji je živio u socijalizmu iskreno podržavao njegove fundamentalne vrijednosti i ideale, iako se njihove svakodnevne prakse mogu initi "dvolinima", jer su oni doista rutinski prelazili preko mnogih norma i pravila reprezentiranih u službenoj ideologiji toga sustava. Na taj se nain, omraženi se i neiskorjenjivi lik nastao u jugoslavenskom socijalizmu, pojaan svojom balkanskom razlikom, pojavljuje kao neki oblik homo sovieticusa "na kvadrat", s tom razlikom što je homo jugoslavicus dodatno složeno vezan uz problem samoidentifikacije. Ujedno interioriziran i alijeniran, on je u središtu retorikog oblika kritike (mi ali ne baš mi) koji u sebi ponajprije krije pitanje statusa i legitimacije postsocijalistikog intelektualnog subjekta.
protstavljaju prijevarama vlasti dajui prednost 'injenicama' naspram službenih izmišljotina" u "razgovorima s frustriranim prijateljima iza zatvorenih vrata, u znakovnom jeziku koji su izmislili lanovi obitelji koji sumnjaju da je tajna policija ozvuila njihov stan, u rukopisu ili na kaseti koja se prenosi od ovjeka do ovjeka... (1991:226).
46
Ines Prica Navedena literatura: Baleti, Zvonimir&Zduni, Stjepan 1999. "Stanje hrvatskog gospodarstva i izbor razvojne strategije". u Hrvatsko gospodarstvo u tranziciji. Baleti, Zvonimir et al. eds. Zagreb: Ekonomski institut. s. 203-220. Buchowsky, Michal. 2001. Rethinking Transformation: An Anthropological Perspective on Postsocialism. Poznan: Wydawnictwo Humaniora. Buchowski, Michal. 2006. "The Specter of orientalism in Europe: From Exotic Other to Stigmatized Brother". Anthropological Qarterly, vol. 79 no. 3. s. 463-482. Burawoy, Michael. 1991. "Afterword". u Uncertain Transition. Ethnographies of Change in the Postsocialist World (Burawoy, Verdery ur.). Lanham. Boulder. New York. Oxford: Rowman&Littlefield Publishers, Inc. s. 301-311. Burawoy, Michel; Verdery, Katherine. 1999. "Introduction". u Uncertain Transition. Ethnographies of Change in the Postsocialist World (Burawoy, Verdery ur.). Lanham. Boulder. New York. Oxford: Rowman&Littlefield Publishers, Inc. s1-19. engi, Drago&Rogi, Ivan. 1999. "Uvod". u Privatizacija i javnost. engi&Rogi, eds. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. s. 5-6. Dahrendorf, Ralf. 1990. Reflections on the Revolution in Europe: In a Letter Intended to Have Been Sent to a Gentleman in Warsaw. London: Chatto and Windus. Jansen, Stef. 1998. "Homeless at Home: Narrations of Post-Yugoslav Identities. in Migrants of Identity. Perceptions of Home in a World of Movement. Rapport, Nigel&Dawson, Andrew. eds. Ethnicity and Identity Series. Oxford, New York: Berg. (p. 85-110) Kalini, Pavle. 2005. "SAD e završiti kao SSSR". www.iskon.hr Kuli, Slavko. 1999. "Rekonstitucija društva kao preduvjet restrukturiranja gospodarstva i ukljuivanja u euroatlanske integracije". u Hrvatsko gospodarstvo u tranziciji. Baleti, Zvonimir et al. eds. Zagreb: Ekonomski institut. s. 43-62.
47
Problem interpretacije tranzicije ... Kulji, Todor. 2001. "O konverziji i samorazumevanju jugoslovenske stvaralake inteligencije". Zbornik radova sa naunog skupa "Socijalno-ekonomske promene u Srbiji/Jugoslaviji: perspektive i ogranienja. Biblioteka Disput. http://147.91.230.48/ifdt/izdanja/knjige/ Zbornik_revipor/download Kurti, Laszlo. 2002. "Toward an Anthropology of the East in the New Millennium". in A Post-communist Millenium: The Struggles for Sociocultural Anthropology in Central and Eastern Europe. Skalnik, Petr, ed. Prague: Prague Studies in Sociocultural Anthropology 2. (p. 167-185). Markus, Tomislav. 2001. "Cijena jednog uspona. Sumrak intelektualaca u masovnim društvima XX stoljea" (The Price of a Rise. The Disappearance of Intellectuals in 20th Century Mass-Societies). Društvena istraživanja 3. 527-559. Meštrovi, Matko; Štulhofer, Aleksandar (ur.). 1998. Sociokulturni kapital i tranzicija u Hrvatskoj. Zagreb : Hrvatsko sociološko društvo. Offe, C. 1991. Capitalism by democratic design? Democratic theory facing the triple transition in East Central Europe. Social Research 58:865-92. Outhwaite, William& Ray, Larry. 2005. "Introduction: Being Taken by Surprise". u Social Theory and Postcommunism. Blackwell Publishing. Prica, Ines. 2006. "The Construction of Authority in a 'Female' Discipline. Transitional Ethnology under the Rule of Women"(izvorni znanstveni rad). Acta Ethnographica Hungarica. vol 51: 61-72. Budapest: Akademia Kiado. Prpi, Katarina; Despot, Blaženka; Dugandžija, Nikola (eds.). 1993. Croatian Society on the Eve of Transition. Collection of Papers. Zagreb: Institute for Social Research-Zagreb University. Pulig, Sreko. ur. 2007. "Mit o tranziciji" (razgovor s Markom Stamenkoviem, Ovidiu Tichindeleanuom, Elviom Baccarinijem, Hrvojem Štefanom i Srekom Puligom. u Tranzicija koja tee (Temat). Zarez 205. 3.5. 2007. dostupno na http://www.zarez.hr/205/temabroja2.htm Rai, Domagoj. 1999. "Zapostavljeni uzorci neuinkovitosti menadžmenta u Hrvatskoj". u Hrvatsko gospodarstvo u tranziciji. Baleti, Zvonimir et al. eds. Zagreb: Ekonomski institut. s. 319-334.
48
Ines Prica Restrepo, Eduardo i Escobar, Arturo. 2005. "’Other Anthropologies and Anthropology Otherwise: Steps to a World Anthropologies Framework". Critique of Anthropology 25(2): 99-129. Rimac, Ivan. 2004. "Strukturiranje politikih problema i modernizacija društva". Društvena istraživanja, god. 13, br. 3 (71)405-422. Rogi, Ivan. 1998. "Tranzicijski trokut: Muka s nedovršenou". u Privatizacija i modernizacija. Rogi, Ivan&Zeman, Zdenko. eds. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. s. 36-53. Savi, Mile. 2001. "Dogaaj i naracija (O procenjivanju karaktera savremenih dogaaja)". u R/Evolucija i poredak. O dinamici promena u Srbiji. Spasi, Ivana; Suboti, Milan. eds. Beograd: Institut za filozofiju i društvenu teoriju. pp.11-22. Štulhofer, Aleksandar. 2000. Nevidljiva ruka tranzicije. Ogledi iz ekonomske sociologije. Zagreb: Biblioteka "Socijalna ekologija". Razvoj i okoliš. Verdry, Katherine. 1996. What Was Socialism and What Comes Next. Princeton: Princenton University Press. Vojni, Dragomir. 1999. "Zemlje u tranziciji: od konca osamdesetih do konca devedesetih". u Hrvatsko gospodarstvo u tranziciji. Zagreb: Ekonomski institut. s. 363-397. Watanabe, Hibi. 1998. "The Triad of Post-socialism, Post-colonialism, and Postmodernism? Fragmentary Memoranda from Southern Siberia". u Out of the Ruins. Cultural Negotiations in the Soviet Aftermath. (ur. Nancy Ries & Cathy Warner). The Anthropology of East Europe Review 16(2). s. 128-136 elektronskog izdanja k Yurchak, Alexei. 2003. "Soviet Hegemony of Form: Everything Was Forever, Until it Was No More". Comparative Studies in Society and History 45/3: 480-510. Zeman, Zdenko. 1998. "Antinomije moderne. Filozofske i sociologijske refleksije". u Privatizacija i modernizacija. Rogi, Ivan&Zeman, Zdenko. eds. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. s. 11-34. Županov, Josip. 1998. "Kulturni kapital – Kategorija informatikog društva". u Sociokulturni kapital i tranzicija u Hrvatskoj. Meštrovi, matko&Štulhofer, Aleksandar. eds. Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo. (s. 109-114)
49
Problem interpretacije tranzicije ...
Ines Prica THE PROBLEM OF INTERPRETING TRANSITION FROM AN "UNREAL SOCIALISM" The goal of the paper is to denote the fundamental questions and problems of the (anthropological) interpretation of post socialism, commencing from its initial moment, that is, the identification of the event that indicates the establishment of transition as a social, political and cultural process. After assessing the circumstances of interpreting transition as a change of a global nature, particular consideration will be focused upon the local: how, principally in the Croatian social and humanist sciences, the question of "shift" is being reproduced considering the idiosyncrasies of the Yugoslav socialism.
50
Bojan Žiki
Odeljenje za etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu
Ljudi (koji nisu sasvim) kao mi. Kulturna konceptualizacija pojma privatnik u Srbiji1 Apstrakt: Za razliku od drugih tranzicionih sredina, zemlje bivše SFRJ imale su iskustva s privatnim preduzetništvom u svom ''predtranzicionom periodu'', tj. u vremenu koje je prethodilo njihovoj kapitalistikoj transformaciji, u ekonomskom, društvenom i kulturnom smislu. Privatni preduzetnici u Srbiji imali su uvek poseban status sa pravnog, društvenog i kulturnog kognitivnog aspekta. U radu se razmatraju uslovi i razlozi toga sa stanovišta kulturne konceptualizacije. Klune rei: kognitivna antropologija; tranzicija; privatno preduzentištvo; Srbija
1 Rad je rezultat uestvovanja u Projektu 147035, u potpunosti finansiranom od strane MNZŽS.
Bojan iki
Uvod Apologete samoupravnog socijalizma titoistiko-kardeljevskog tipa hvalile su se, izmeu ostalog, pluralizmom svojinskih odnosa: pravni sistem SFRJ poznavao je društvenu, državnu i privatnu svojinu. U uslovima koji su vladali u tom društvu, nikad niste mogli sa sigurnou rei ta tano razlikuje prva dva svojinska oblika – na opštem nivou ili u nekom konkretnom sluaju. Za razliku od toga, privatna svojina bila je jasno titulisana – u pravnom, ali i u kulturno kognitivnom smislu. Nešto je neije, kad se zna ije je – tj. kome pripada – slušao sam u detinjstvu i ranoj mladosti esto. Ono što je ostajalo nedoreeno, meutim, kako u normativnom, tako i u smislu kulturne percepcije, bilo je to – na koje i kakve naine se može doi do onoga to e biti oznaeno nepobitno kao privatno. Postojala su odreena zanimanja, kao što znamo, koja su se smatrala domenom pravno i kulturno prihvatljivog sticanja privatne imovine, a njih nije bilo baš tako malo, kao što bi neko mogao da pomisli, možda2. Pored raznovrsnih zanatskih delatnosti, taksista i tome slino, u tu kategoriju ubrajali su se sportisti, estradni i tzv. slobodni umentici itd. Ljudi su odlazili na rad u inostranstvo, takoe, po razliitim osnovama – od gastarbeita u klasinom smislu, do njegovih vidova koji nisu bili etiketirani tim nazivom. Imovina se mogla 2
Fantastino odreenje pojma privatno preduzetništvo dala je Ildiko Erdei; iako je to odreenje dizajnirano za tranzicioni model našeg društva, smatram da važi, zapravo, za najbolji opis toga kako se dati pojam doživaljava u kulturnoj kogniciji tog društva. V. * , "+ - – - <+ =
+ !>+? , @+? ( .), G <=
+ J+ + = < -, J <= , L< +, " 2005, 215.
53
Problem interpretacije tranzicije ...
stei – i sticala se – i radom u državnoj službi, odnosno društvenim preduzeima, tako da nije postojao pravni ili konceptualni kvalifikativ koji je izjednaavao privatnu imovinu i privatni posao. Privatnicima su nazivani svi oni koji su imali sopstvenu preduzetniku delatnost, sopstveni biznis, kako je to ušlo u kolokvijalni govor još tokom 80-ih godina prošlog veka. Naravno, kategorija koju je oznaavao izraz privatni biznis širila se vremenom, popunjavajui se razliitim delatnostima od sredine prošlog veka, na primer, do danas, tako da nema smisla, zapravo, navoditi iscrpno sva zanimanja na koja se gledalo kao na privatno preduzetništvo u poslednjih etrdesetak godina. Ono što je reeno za privatni biznis, važi i za privatnike, odakle se neu baviti definijentnim ili klasifikatornim poslom, ve u pokušati da pokažem gde je, kakvo je i zbog ega je takvo njihovo mesto u kulturnoj konceptualizaciji u Srbiji3. Ko dobija platu, a ko je zarauje Društvena frazeologija i kulturni žargon predstavljaju relativno pouzdan izvor za kulturnu kognitivnu predstavu o nekom fenomenu4. Naini na koje se nešto oznaava ne moraju biti ''tani'' 3 Ovo nije rad o tranziciji po sebi, ve o emama u kognitivnom smislu, koje pripadnici neke zajednice imaju o neemu – u ovom sluaju o odreenim pojmovima koji su bitni za tranziciju. Slino razmatranje u srpskoj antropologiji imala je Jana Baevi, samo na primeru razvoja turizma u knjaževakom kraju. Upor. Q "Y+ Y, -, = -: - +- = @!>+, * LIV, 2006, 377-388. 4 U tom smislu, D’Andrade ukazuje na (zajednike) radove Berlna, Breedlovea i Ravena, na primer, dok u našoj antropologiji pionirski po-
54
Bojan iki
u tom smislu da govore o pravoj prirodi tog neega, ali teško da su znaenjski nasumini; uvek su motivisani na odreeni nain. Uzmimo izraz koji je kod nas uobiajen još uvek, kada je u pitanju isplata linih dohodaka, na primer. Uglavnom se kaže dobio/la sam platu, pita se jesi li dobio/la platu i tome slino. Ono što je konotirano ovim izrazom, nesumnjivo, jeste isplata zarade steene obavljanjem odreene delatnosti u datom vremenskom periodu, koja bi trebalo da se vrši u regularnom kalendarskom ritmu. Ta zarada predstavlja, dakle, finansijski ekvivalent koncepta nadoknade za uloženi trud u vezi obavljanja nekog posla. U tom smislu, zapravo, deo je šireg koncepta ugovornog odnosa izmeu onog koji obezbeuje posao i onog ko ga obavlja. Sledei logiku konceptne derivacije5, dalje, može se rei da izraz koji je u pitanju opisuje, u stvari, taj odnos – iz ugla osobe koja obavlja posao. Toliko o vidu kulturne percepcije odgovarajue injenice. Kada je u pitanju njena kognitivna evaluacija, meutim, da bismo je razumeli, potrebno je da poznajemo kontekst koji je determiniše, na izvestan nain, a to je privredni sistem socijalistikog samoupravnog društva pokojne Jugoslavije. Pozvavši se na svojevrsnu epistemiku povlaenost u tom pogledu, može se izneti tvrdnja da je dobijanje plate bila distinktivna karakteristika zaposlenih u državnom i društvenom sektoru. Privatni sektor bio je organizovan do poetka 90-ih godina prošlog veka na takav nain da nisu postojala preduzea koja su zapošljavala, duhat predstavlja rad Dragane Antonijevi; v. Roy D'Andrade, The Develpoment of Cognitive Anthropology, Cambridge University Press, Cambridge 1995, [ -+ Y-G- Y, = > > , VI, 57-61, 1985. 5 Nee biti detaljnije obrazlagana na ovom mestu, v. "- \ Y, - II: + = , J , J < < !.8, " 2002, 65-71, 141 i dalje, 242-243.
55
Problem interpretacije tranzicije ...
praktino, bilo koga osim njihovih vlasnika i lanova vlasnikovih porodica; tako je bilo barem u kvantitativno dominantnom broju sluajeva. Posmatrano u tom svetlu, dobijanje plate predstavlja odreeni koncept, koji govori i o tome kakva je priroda nareenog odnosa izmeu poslodavca i zaposlenog. Dobijanje plate ne odnosi se samo na isplatu linog dohotka, dakle, ve konotira odreenu vrstu ekonomske zbrinutosti zaposlenih: poslovi su (bili) stalni, a radniko zakonodavstvo štiti zaposlene od razliitih oblika mogueg ''ugnjetavanja'' od strane poslodavca u tolikoj meri da otpuštanje nije mogue, praktino, ni u sluajevima izuzetno teških povreda radne discipline i discipline uopšte6. Dalje, pomenuta zbrinutost proteže se i duž vremenske ose budunosti, pošto je poslodavac taj koji izdvaja sve doprinose za zaposlene (penzione i zdravstvene, pre svega, ali plaa i porez), a u materijalnom smislu u stanju je da prevazie kvantitativna ogranienja linog dohotka (mogunost uzimanja razliitih, veoma povoljnih kredita, obezbeživanje zimnice, regresi, obroci i slino). Koncept poslodavca predstavlja, znai, prilino benevolentnog agenta line dobrobiti zaposlenih, nekoga (ili nešto) što vodi rauna o njima i njihovim osnovnim socio-ekonomskim potrebama. Kako na faktografskom nivou, tako i na nivou društveno-ekonomskog konteksta, dobijanje plate korespondira, sledstveno, s konceptom beneficija zaposlenja u društvenom ili državnom sektoru7. Proizlazi to da kulturna kognitivna logika, koja je iznedrila 6
Ovakva situacija dostiže vrhunac od polovine 70ih godina prošlog veka, nakon donošenja dva, za to bitna, pravna akta, Zakona o pravima i obavezama radnika u udruženom radu, Službeni glasnik SR Srbije 6, 1974 i Zakona o udruženom radu, Službeni list SFRJ 53, 1976. 7 Od regresa za godišnji odmor, preko bonova za topli obrok koji je to zaista bio esto, do jednostavnijeg ostvarivanja prava koja su proizlazila iz doprinosa na dohodak po osnovi socijalnih davanja, te izuzea
56
Bojan iki
ovakvu konceptualizaciju, zaista pravi razliku izmeu predstave o dobijanju plate i predstave o njenom zaraivanju. Dok drugo nije potcrtano na tako jasan nain, pa emo ga odrediti u smislu protivstavljanja prvome, dobijanje plate vezano je, sasvim jasno, za takvo shvatanje odnosa izmeu poslodavca i zaposlenih u kojem je sva briga u vezi orgnaizacije posla, infrastrukture, investicije, rizika, tehnologije itd. na poslodavcu. Odatle, niju udno to što je na njemu i briga za finansijskom nadoknadom zaposlenih, tj. za njihovo zbrinjavanje, u krajnjem sluaju. Još jedna izreka iz samoupravnog socijalistikog vremena naglašava to dodatno: niko me ne može platiti onoliko malo koliko malo mogu da radim. Zaposleni je pozicioniran u ovom vidu kulturne konceptualizacije tako da zavisi od poslodavca, doduše – gde je poslodavac personifikacija društva, države i sistema, zapravo – ali na takav nain da to predstavlja obavezu onog drugog. Kako taj drugi svoje obaveze u pogledu zaposlenog izvršava na takav nain da je ovaj njima zadovoljan – zbilja ili na retorikom, odnosno koncpetualnom nivou8, proizlazi da je njegovo krajnje odreenje takvo da ga možemo opisati kao benevolentnost, u najmanju ruku. Kulturna kognitivna šema izjednaava, dakle, sistem, državu kao njegovog titulara i odiz sistema plaanja poreza, praktino – brojne su bile prednosti toga biti zaposlen u društvenoj ili državnoj radnoj organizaciji. 8 Diskurs koji je dominirao u pogledu toga u SFRJ, sugerisao je sigurnost i zbrinutost zaposlenih, koje obezbeuje sâm sistem putem svojih posrednikih titulara zapošljavanja. Pogled iz tranzicione perspektive – bilo u vreme Miloševia, bilo danas – samo je pojaao naglašavanje društvene, ekonomske i uopšte životne dobrobiti ''obinih ljudi'' u vremenu samoupravnog socijalizma. Adekvatnost takvih tvrdnji faktografiji 70ih ili 80ih godina prošlog veka, na primer, može se proveriti na razliite naine; predlažem analizu štampe, satistikih pokazatelja, diskusionih temata na sastancima i kongresima SK, kao i informante neoptereene mitologijom Zlatnog doba.
57
Problem interpretacije tranzicije ...
govarajui privredni sektor sa predstavom o voenju rauna o ljudima. U tom smislu, privatnici i njihov posao predstavljaju nešto što štri izvan tog sistema, na izvestan nain i neka to bude preliminarna analitika postavka datog vida konceptualizacije. udesni svet privatluka9 Kako oceniti takvu poziciju privatnika, meutim, u odgovarajuem sistemu kulturne kognicije? S jedne strane, to bi se moglo uiniti jednostavnim suprotstavljanjem naina na koji se evaluira(la) njihova kognitivna šematska suprotnost – društveni/državni sektor, sa svim svojim konotacijama, dok s druge strane, ne postoji verbalni izraz koji bi to inio upadljivim, analogno s onim koji govorio o nainu isplate linog dohotka. U prvom sluaju, ishod bi bio taj – da se radi o negativnoj evaluaciji, dok drugog sluaja ne bi bilo u pravom smislu, tj. nema vidljive faktografije bilo koje vrste da ga podupre. No, to što faktografija nije vidljiva, ne znai da je nema, baš kao što bi jednostavno oslanjanje na formiranje znaenjskih opozicija ''na prvu loptu'' vodilo nepotpunom zakljuivanju. Stoga u se okrenuti omiljenom delu metodološkog inventara interpretativnih antropologa, ma kog teorijskog usmerenja – usputnoj etnografiji, u koju u ukljuiti memoarski narativ. U interpretativnu mo toga poslednjeg ne verujem sasvim, ali ako su kolege i koleginice širom sveta bili/e spremni/e da se oslone na kazivanja sopstvenih kunih pomonica, mogu i ja na svedoanstvo jednog antropologa u ije pamenje i znanje o odreenim stvarima se pouzdajem – na sebe samog10! 9
Naziv albuma Elvis J Kurtovicha iz 1988. godine. I sve to van ‘'plemenitih napora'' za kritikovanjem pojma kulture, a iz sasvim ''sebinog'' poriva – obezbediti (sebi) kakvu-takvu injeni10
58
Bojan iki
Srpski predtranzicioni svet11, koji se podudara s mojim protoantropološkim, nije poznavao eksplicitno šematsko kognitivno evaluiranje privatnika. Njihov odnos prema poslu, nain obavljanja delatnosti, a pre svega, njihovo imovno stanje nisu bili predmet i deo javnog govora, na nain na koji e to postati tokom 90ih godina prošlog veka, recimo12. Tokom tih, ''proslavljenih'' 90ih, pomenute kategorije elemenata za kulturno konceptualno vrednovanje privatnika postaju prisutne u javnom govoru, dominiraju njime, ak, kada je u pitanju razmatranje šireg spektra fenomena od znaaja za društveni i ekonomski preobražaj društva (a sa njim i kulturni, tek da se ne zaboravi), ali ne postoji tako ekspresivno jasna evaluativna formulacija poput one o dobijanju plate (iako sam naišao na dosta konzistentan stav o tome, o emu kasnije), dok kako se bližimo današnjici, privatnici kao da nestaju polako, kao distinktivna kategorija kulturne kognitivnosti. U poslednjoj deceniji pred raspad SFRJ, doživljavanje privatnika i njihove delatnosti išlo je ka tome, uglavnom, da su u pitanju oni nu osnovu za (kakvo-takvo?) tumaenje baš te kulture, koja postoji, u kojoj živimo, koja utie na nas, ali na koju i sami utiemo. Kao ozbiljnije razmatranje na datu temu, v. *+ @+?+ Y, * +
- ? , J
<= . . . 1 +. 1, 2006, 17-34. 11 Ovde koristim pojednostavljeno odreenje tranzicije u smislu sociokulturne periodizacije, zapravo takvo, koje predstavlja neku vrstu socio-ekonomske i kulturne liminalnosti na konceptualnom nivou, u odnosu na socijalisitki samoupravni sistem i ovaj koji imamo na delu danas. Za one koje tranzicija zanima kao takva, a uzimaju je kao jedinstvenu kategoriju, na primer, smatram korisnim to da se obaveste o potencijalno korisnim implikacijama razlikovanja faza u okviru nje, barem; v. npr. *+ @+?+ Y, ] < =, J <= , . . +. 2 . 1, 2006, 17-18. 12 Ne ulazim zbog ega je to bilo tako; nije predmet ovog razmatranja.
59
Problem interpretacije tranzicije ...
koji svoje poslove obavljaju na nekakav drugaiji nain od onoga na koji to ine velike firme, odnosno društvena i državna preduzea. Na kakav tano nain – nisam siguran da je u tome postojala tako jasna predstava u onom smislu u kojem su ljudi znali, na primer, kako izgleda proizvodnja u društvenoj fabrici ili kako tee platni promet izmeu društvenih firmi, ma i u najopštijim crtama. Predstava o privatnicima kao o onima koji su izvan sistema, na odreeni nain, uticala je na izvesnu sumnjiavost, kao osnovnu crtu naina na koji se gledalo na to kako rade i koliki imetak su u stanju da steknu. Ne mogu rei da je postojala baš negativna evaluacija, ali sam siguran, prilino, da je nezinteresovanost predstavljala pozitivni kraj pretpostavljenog kontinuuma kognitivnog odnosa prema tom privrednom sektoru i njegovim nosiocima. U tom smislu, ak je i radna etika privatnika doživljavana kao nešto što treba sažaljevati, u najblažem, poto je oigledno da komunistiko propagiranje pozitivnih vrednosti posveenosti poslu nije uspelo da se nametne u sudaru sa konceptom i praktinim posledicama pominjanje zbrinutosti (ne)radnog naroda. U 90-im se formulišu dva jasna, oprena stava o privatnicima – pozitivni i negativni. Pozitivni poiva na usvajanju radne etike privatnika, u smislu prihvatanja toga da platu treba zaraditi, da ne postoje poslovi kojih se treba stideti, a da lina inicijativa može doneti i materijalno poboljšanje line dobrobiti. Mislim da neu pogrešiti ako kažem da u datom periodu dominira negativni stav ipak, koji može da se opiše izrazom na koji sam naišao tokom terenskih istraživanja, uglavnom u Vojvodini, mada i u Beogradu, privatnik je lopov. Ovaj stav odlikuje sumnjiavost prema tome na koji nain je neko došao do svog imetka, tanije u pogledu toga da li je do odreenog imetka mogue doi, uopšte, na pošten nain, uverenje da se posao obavlja tako što se muva, te da je lako onima koji se time bave, odnosno da se do materijalnog uspeha dolazi na lakši nain, nego poštenim 60
Bojan iki
radom, tj. u društvenoj/državnoj firmi ili na nain koji odgovara tome. Napokon, danas – danas su gotovo svi privatnici, tako da sve reference na ovu temu imaju reminiscentni karakter, zapravo. Posveene su seanju na stara dobra ili stara loša vremena, svejedno, te na njihovo poreenje sa današnjim stanjem, eventualno. U tom smislu, privatnici i njihov biznis nisu više predmet, ve možda, pre, sredstvo javnog govora – kada se želi nešto opisati, potcrtati, uporediti i tome slino, u kontekstu prie o društveno-ekonomskom sistemu, ponekad i o njegovim kulturnim vrednostima. Pria o privatnicima predstavlja, na odreeni nain, priu ''o sebi'', tj. o pozicioniranju nekog prosenog Ja u diskurzivni prostor konceptualnog vrednovanja, primenjenog na društveno-ekonomski sistem u kojem se živi. Na tu ''priu'' utiu, ali je ne objašnjavaju sami po sebi, sledei parametri: odnos prema transformaciji pominjanog društvenog i ekonomskog sistema, te oznaavanje i vrednovanje ''dobrotvora'', tj. onog koji zbrinjava predstavnike kognitivne kategorije prosenog graanina, statistiki dominantne u svakom društvu, a narativno i diskurzivno faovrizovane u tolikoj meri da se svaki oblik kulturne komunikacije saobražava njoj kao evaluativno referentnoj normi. Drugim reima, evaluacija privatnika i njihove delatnosti, koja proizlazi iz odgovarajue konceptualizacije, oslikava stavove nekog prosenog, društveno preovlaujueg ^a prema potrebi, nužnosti, ciljevima, eventualnim prednostima i manama, opasnostima dalje izgradnje i/ili promene društva i ekonomije na kojoj je zasnovano, kao i prema tome na kakav nain se obavlja zbrinjavanje. Ti stavovi nisu u ovom sluaju, meutim, toliko od one vrste stavova kojima je posveena socijalna psihologija, na primer, koliko predstavljaju pokušaj formiranja odreene vrste modela u kulturnom kognitivnom smislu. Njihovo kulturno poreklo i uslovljavanje znatno je dublje nego što ga takvim predstavlja povezivanje s jasnom so61
Problem interpretacije tranzicije ...
ciološkom kategorijom socio-ekonomskog sistema. Njihovo ispoljavanje na individualnom nivou odaje, esto, izuzetno veliku emotivnu investiranost onih koji ih zastupaju i izražavaju, takvu koja je analogna onome što se u nekim drugim kontekstima opisuje kao vera ili ideologija. Oni predstavljaju, pre, sliku takvog odnosa izmeu kulturnog reprezentovanja i psiholoških procesa, koji su neki vid mešavine rezonovanja po kulturnom modelu i hipokognitivizacije, odnosno sleenja tavke logike mišljenja koja je nominalno podudarna s modus ponensom i modus tollensom, ali dozvoljava interpetaciju koja je voena logikom aproksimacije, a ne striktno kauzalnosti – i nedostatka svesnog iskustva o kulturno ispoljenoj emociji13. Drugim reima, ilustracije radi, iskljuivo, ako bismo uzeli kao polazne postavke konceptualnog mišljenja stavove poput, na primer, (ako) društvene/ državne firme predstavljaju moju socioekonomsku sigurnost, (onda) svrstavam se u one koji smatraju da je na delu doborhotni društveno-ekonomski sistem koji ih favorizuje, ili (ako) društveno-ekonomski sistem jasno favorizuje društveni/ državni sektor u privredi, a to funckioniše, (onda ne) ima razloga/ prostora za jaanje privatnog sektora u privredi – mogli bismo da gradimo logiku osnovu za ''otkrivanje'' naina mišljenja o datoj problematici, ali do njega ne bismo bili u stanju da doemo samo zahvaljujui tome, ve bismo morali da obratimo pažnju na interferenciju neracionalnih elemenata u datu osnovu, poput toga, recimo, da bi logika bila skrenuta u jednom trenutku, sa tautologije na emotivnu ukljuenost u problematiku, gde bi ta emotivnost, opet, bila izražena na takav nain da bi je nain njenog izražavanja maskirao, da se tako izrazim14. 13
V. D’Andrade, n. d. 196 i dalje, 223 i dalje. Nešto slino pravilima iskazivanja afekata, v. Paul Ekman and W. V. Friesen, The Repertoir of Nonverbal Behavior: Categories, Origin, Usage, and Coding, in Adam Kendon (ed.), Nonverbal Communication, Interaction and Gesture: Selections from Semiotica, Mouton, The Hague 1981. 14
62
Bojan iki
Da li je rad upropastio majmuna?! Kako god da bilo, meutim, kao što sam ve rekao, reeno pomaže u opisivanju, više nego u objašnjavanju. Kulturna kognitivna šematizacija privatne poslovne delatnosti jeste zasnovana na identifikovanju, apostrofiranju, hipostaziranju i evaluaciji socioekonomskog ''dobrotvora'', te na linom emotivnom ukljuivanju u logiku kulturne konceptualizacije koja produkuje odreene stavove u pogledu svega toga, ali ta šematizacija poiva, po sebi, na nekim drugim vidovima kulturne konceptualizacije. Oni se tiu morala (ukljuujui i radni moral), materijalnog bogatstva i evaluativno-komparativnog pozicioniranja sopstvene zajednice (u društvenom, ekonomskom, kulturnom smislu, pre svega) u odnosu na druge, gde prva dva koncepta predstavljaju fokus primarne koncpetualizacije, dok je trei posledica toga, praktino. Nezabilazno mesto, u tom smislu, predstavlja koncept egalitarizma, koji je prisutan u našem društvu tokom veeg dela dvadesetog veka, a i ranije, verovatno. Taj koncept obuhvata odnos prema materijalnom bogatstvu po sebi, ali i prema društvenom statusu, pravu na odluivanje i širini toga na šta bi se dato pravo odnosilo, meusobnom pozicioniranju u kognitivnoj šematizaciji svakodnevnih odnosa itd. Jedan ''pogled izvana'' vidi korene dominantnosti tog koncepta u kulturnom kognitivnom svetonazoru srpskog društva u istorijskim uslovima, odnosno tumaei nepostojanje jasne klasne strukturiranosti u tom društvu odsustvom odgovarajuih društvenih okvira i ustanova uobliavanja neautarhinih ekonomskih sistema u dužem vremenskom periodu15. 15
Upor. Džoel M. Halpern, Srpsko selo. Društvene i kulturne promene u seoskoj zajednici 1952-1987, Etnološka biblioteka SGC, Posebna izdanja, knj. 2, Beograd 2006, 159-161.
63
Problem interpretacije tranzicije ...
Drugi pogled, onaj više ''iznutra'' i vremenski bliži ovom izlaganju, posmatra egalitarizam kao ideologiju koja predstavlja element tradicionalne slike sveta seljaka u Srbiji16. Ta slika sveta bila je ohrabrivana u pogledu koncepta koji nas ovde zanima – egalitarizma – od strane hrianstva tokom izuzetno dugakog vremenskog perioda, a u novije vreme bila je poduprta egalitarizmom socijalizma. Na stranu to, na primer, što neki od temelja seljakog kulturnog kognitivnog svetonazora nisu mogli da budu u saglasnosti ni sa hrianstvom ni sa socijalizmom, kada je u pitanju odnos prema materijalnom blagostanju i svojini uopšte, smatram da egalitarizam treba uzeti u obzir kao koncept koji je uticao na konceptualizaciju privantika u našoj kulturi u znatnoj meri. Naime, s jedne strane, jasno je da koncept odnosa prema materijalnoj svojini, pre svega, odgovara onome što su leviarski teoretiari (pogrdno?) nazivali sitnosopstvenikim odnosom17. S druge strane, meutim, taj koncept i u takvom obliku, ne sugeriše ekonomsku diversifikaciju meu ''sebi ravnim'', osim u smislu line usputne etnografske beleške iz 1990-ih, možda, koja bi odnos prema sticanju materijalne i finansijske dobiti, a recimo, u svetlu osnovne cost-benefit postavke, opisivala kao ja da radim za hiljadu maraka, a (vi) svi za po sto. Kao ilustracija toga može da posluži istraživako zapažanje iz poslednje decenije prošlog veka i s poetka ovog, 16 Upor. * , G J!
+ = < - – + <+ =J+, [ _ - ? Y ( .), ] + = <, G* * 49, " 2003, 193. 17 Poslednji detaljni (a kakvi bi bili osim toga ?!) etnografski izveštaji o tome kako je izgledalo privreivanje u onome što smatramo tradicijskom kulturom Srba datiraju iz vremena nakon II svetskog rata, a oni govore u prilog izuzezno malog obima svakojake ekonomske delatnosti, v. npr. Halpern, n. d. 63-104.
64
Bojan iki
koje na interpretativnom nivou uspostavlja analogiju izmeu naina voenja tzv. malog privatnog preduzea i tržišne pozicije tog preduzea u smislu ruralne ekonomije sitnosopstvenikog tipa18. Koncept egalitarizma koji je na delu ovde, dakle, ne poiva na ideji o društvenom ureenju, ekonomskom sistemu, milenaristikoj ideologiji, niti na bilo emu što uzima u obzir kategorije opšteg. On poiva na pozicioniranju sebe i drugih, odnosno na finom konceptualnom balansiranju tog odnosa izmeu kooperativnosti i kompetativnosti, tanije – u ekstremnom vidu – izmeu #elje za linim napredovanjem i straha od toga da se u tome nee uspeti, da e drugi biti bolji, od ismevanja, neshvatanja, gubljenja linog ugleda itd. Otuda i prividno nesaglasje izmeu kognitivnog šematizovanja elemenata koncepta morala koji se odnose na datu problematiku: rad je dobar i treba raditi, ali materijalno bogatstvo nije pozitivna vrednost, sama po sebi – što je vrsta konceputalnog normativa koji se proteže od vremena prvih verodostojnih i detaljnih etnografskih beležaka, do poetka ovog veka, praktino. Diskurs koji obrazlaže koncept rada sugeriše koji element tog koncepta jeste ukljuen u poimanje morala. To je rad kao vrednost, u smislu vrline. Rad kojim se stiu materijalna i finansijska dobrobit treba da bude pošten i naporan, bez obzira na to što ne postoji elaboracija sadržine tih pojmova u smislu kulturno deljenog obrasca19. To spada u sferu onoga što se podrazumeva, opštepoznatog, pretpostavljenog itd. To znai, zapravo, da u ovom sluaju, pošteno i naporno nisu atributi koji opisuju sociokulturnu realnost samu po sebi, neki proces koji se u njoj odvija, ustanovu ili bilo ta, ve, od kategorija koje bismo mogli da oznaimo kao 18 Upor. J Y, G + J+ + =- < - . @ = - = = J`! + == J+, Antropologija 3, 2007. 19 Za detaljnu faktografiju i njena tumaenja, v. *. , n. d. (2003).
65
Problem interpretacije tranzicije ...
zajednike ili deljene. Nedostatak sadržinske elaboracije poštenog i napornog upuuje na to da je u pitanju evaluativna konotacija linosti, tj. osobina koje se kod nje cene, a samim tim što se cene, moraju biti i pretpostavke askriptivnog povezivanja sa drugim po sebi pozitivno vrednovanim konceptom, a to je rad. Kružna definicija? Ne, pre bih rekao Moebiusova traka, odnosno na taj nain bih opisao funkcionisanje konceptne derivacije, koje jeste zasnovano na konceptu šeme, ali ne sledi logiku jednosmerno determinisane hijerarhinosti. U svakom sluaju, konceptualizacija koja objedinjuje rad i linost jeste predstava o radnoj etici, koja upuuje na to da se rad smatra sredstvom izgradnje linosti, tanije da se i sam smatra bogatstvom, u odreenom smislu, budui da funkcioniše i kao sredstvo i kao cilj20. Mišljenja sam da odatle potie i svojevrsna moralistika nota koja se provlai kroz narative koji govore o odnosu prema materijalnoj svojini, odnosno pre ambivalentan nego negativan odnos prema prema materijalnom bogatstvu, luksuzu kao vidu potrošnje i tome slino21. Svaki svoga ubijte subašu Odnos prema radu jeste ambivalentan, dakle, na odreeni nain, odnos prema materijalnim dobrima takoe, slino važi i za proces sticanja bogatstva, a verovatno bi se ova opaska mogla protegnuti i na koncepte unapreenja, razvojnosti i tome slino22. Ono što predstavlja metu te ambivalentnosti, meutim, jeste konotacija položaja pojedinca u – za naše prilike – veno ne do kraja strukturiranom socioe20
Isto, 193. Upor. *. , n. d. (2005), 226-227. 22 Kao što je implicirano, na izvestan nain, u . Y n. d. na primer. 21
66
Bojan iki
konomskom univerzumu. Nije u pitanju bilo koji pojedinac, ak, ve nosilac osnovnih društvenih uloga, pre svega u sferi privreivanja. Priznajem, pomalo podsea na strukturalistiku tezu o temeljnom egzistencijalnom ambigvitetu društvenog i kulturnog bia oveka, s jedne strane, te njegove prirodne i bološke osnove, s druge strane, mada ono o emu je re ovde ne može da se opiše baš kao prevazilaženje, a i pripada sferi društvenog, odnosno kulturnog, nepobitno. vrsto stojim iza toga da u mišljenju koje predstavlja osnovu kulturne konceptualizacije u našoj sredini ne postoji jasno profilisana ideologija koja bi se odnosila na vezu izmeu pojedinca kao društvene linosti, rada, sticanja bogatstva i moralnog pozicioniranja svega toga u koherentan idejni sistem; nema nieg poput protestantske etike, a hrianski, komunistiki ili slini utopijski svetonazori nisu uspeli da utiu do kraja na jasno profilisano formiranje takvog neeg ni na diskurzivnom nivou. To se odnosi na aktuelni, tranzicioni period, socijalistiki samoupravni period, vreme do II svetskog rata, obrenovievsku Srbiju, a verovatno i na vreme koje je teže identifikovati, a kamoli dokumentovati u sociokulturnom smislu. Ne postoji odatle, naravno, ni sasvim precizno pozicioniranje pojedinca u smislu toga ta se oekuje od njega kada je u pitanju postizanje društvenog uspeha, izraženog materijalnim sredstvima, pre svega, ali mislim da je jasno to da neka opšta životna oekivanja od pojedinaca ne treba mešati sa onima koja bi bila meritorna po pitanju toga da li se u životu uspelo ili nije23. Drugim reima, kulturna kognitivnost naše sredine nije uspela da formuliše, ako ne baš pojam uspeha u životu po sebi, onda vezu izmeu linih (kreativnih) pregnua i toga. Jasno je da postoji 23
Ovo se odnosi, pre svega, na oekivanja tipa ''školovati se, zaposliti, zasnovati porodicu'', gde lanovi formule mogu da variraju u zavisnosti od vremena o kojem je re.
67
Problem interpretacije tranzicije ...
veza izmeu rada i postignua, ali ne i kakva je njena znaenjska priroda, u onom smislu u kojem se uspostavlja izmeu kulturno konstruisanih i/ili pripisanih vrednosti, na primer. Kljuna – neodumica, prepreka, protivrenost, ve kako hoete – jeste u pogledu toga, ponovo, da li se plata dobija ili zarauje. Razmatranje odgovarajue konceptualizacije, na ovom mestu. dopuniu sledeim: ako je kljuna predstava bila ona o voenju rauna o ljudima, tj. o njihovom zbrinjavanju, bez obzira na to što je apostrofiran titular tog postupka, treba istai da postoje dve osnovne linije mišljenja koje govore o tome – kako se to ini. Raširenija sugeriše neko drugi e se postarati za to, ali postoji i ona koja veli sam u. Kada se primene na konceptualno promišljanje uspeha, pomažu da se odgovori na pitanje zbog ega je postojao toliki zazor od privatnika u našoj društvenoj i kulturnoj sredini, ak i onda kada ih društveno-ekonomski sistem nije disfavorizovao same po sebi. Naime, pojam privatnika kakav danas poznajemo – tanije, kakav smo poznavali – formirao se tokom socijalistikog perioda, ali na njega jesu uticale odreene evaluativne predstave, prisutne u našoj sredini znatno pre tog perioda. Odatle i smatram da je koncept uspeha u životu – ponavljam, meren njegovom vidljivom stranom, materijalnom dobrobiti – bitan za tumaenje toga na koji nain se kulturno kognitivno obrauju oni koji sopstvenim preduzetništvom iskau u bilo kom smislu izvan onoga šta njihova sredina smatra, pa, recimo – uobiajenim, u datom trenutku. Za to je bitno sledee: kako se dolazi do uspeha i na koji nain se uspeh kulturno komunicira. Ono drugo zavisi od kulturnih postavki (društvenog) sistema, da se tako izrazim, dok prvo predstavlja relativnu konstantu. Usudio bih se da kažem, a to važi barem za dvadeseti vek, da postoje (ili su postojala) tri osnovna modela kulturnog mišljenja u korelaciji sa odgovarajuim modelima privreivanja i idejama o vezi izmeu društvenog sistema i ekonomije. To su 68
Bojan iki
autarhini model seoske privrede, demagoški model socijalistike privrede i kompetativni model kapitalizma. Za prvi je karakteristina orijentacija ka sebi i svome, bez dubljeg interesa za šire tržište, odnosno ostatak sveta. Drugi favorizuje širok pogled na svet, ali iz relativno udobne pozicije nekoga ko se ne bavi niim osim samim sobom, praktino, dok trei polazi od sebe, ali je prinuen da vodi rauna o drugima, makar u smislu tržišta, kompetativnosti itd. Rad je bitan inilac uspeha u sva tri modela, makar na diskurzivnom nivou, a uspeh se komunicira u zavisnosti od orijentacije datog modela ka sferi privatnog ili ka sferi javnog, odnosno od akcenta koji se pri tom stavlja. Kada je u pitaju kulturno komuniciranje uspeha, prvi i trei model slinu su utoliko što to ine manje-više javno. Drugi model sam i nazvao demagoškim zbog toga što insistira na radu, ali ne i na njegovim rezultatima kada je u pitanju ''neposredni proizvoa'', pri tom izmeštajui odluivanje kao koncept, proces i in izvan domena tog ''neposredni proizvoe''. U drugom modelu, uspeh koji se komunicira javno jeste onaj koji pripada ideologiji, a ne pojedincu. Dok je izgled kue, na primer, element komuniciranja uspeha u prvom i treem modelu, u drugom modelu e to biti njena unutrašnjost – pokustvo pre fasade. Brojni su korektivi toga, naravno, kada je u pitanju socijalistiki model, ali ono što im je zajedniko, jeste prenošenje javnog manifestovanja kompetativnosti iz uže ekonomske u širu socijalnu sferu – usled odgovarajuih uslova društveno-ekonomskog sistema koji ne pogoduju javnom eskponiranju pojedinca24, a po logici stvari, nekako – pojedinac = privatnik! Kada je u pitanju postizanje uspeha, na diskurzivnom nivou postoji konsekventna veza izmeu rada i uspeha, tanije izmeu 24 V. *+ @+?+ Y, = - = II. + =
J+, J < < q, !. 4, " 2001, 166-177.
69
Problem interpretacije tranzicije ...
rada i sticanja bogatstva. Pokazuje se, meutim, da je taj nivo izuzetno ''propustan'' i za objašanjavanje sticanja bogatstva drugaijim nainima od rada po sebi. U tom smislu, ta ''objašnjenja'' više se podudaraju s konceptom zbrinjavanja, no samog rada i to važi za sva tri modela, bez obzira na to što, kada je zbrinjavanje po sredi, trei stavlja naglasak na individualnom delovanju, drugi na društveni sistem, a trei kombinuje individualno delovanje i višu silu25. Vrste i naini posredovanja postizanju uspeha nisu jednoznani, dakle, što kada se poveže sa konotiranjem položaja pojedinca ukazuje na jedan konceptualizovani model relativne nesigurnosti u smislu sopstvenog položaja u društvenom, kulturnom i ekonomskom sitemu, pre svega u pogledu odnosa koji se uspostavljaju sa drugima, tj. sa drugim pojedincima, slinim subjektima i istovremeno objektima kulturnog mišljenja. Možda deluje kao otkrivanje tople vode kada se kaže to da nareeni kognitivni model uzima u obzir u potpunosti antagonizam i kooperaciju kao principe delovanja pojedinaca-aktera, baš kao i lino pregnue i intervencije koje dolaze izvan tog domena kao katalizatore i sudbinske determinante rezultata takvog delovanja istovremeno, ali smatram da je u pitanju posledica nedovršene kulturne konceptualizacije koja bi davala sistemske odgovore na pitanja koja se tiu svega onoga što bi moglo da se oznai kao ekonomija: rad, proizvodnja, uspeh, akteri itd. Drugim reima, umesto toga da datu sociokulturnu praksu posmatramo kao proizvod kulturne konceptualizacije, izgleda da tu konceptualizaciju treba posmatrati kao neku vrstu nakndande racionalizacije, odnosno kao odgovor na zateeno stanje. Poslednje reeno upuuje na to da sam mišljenja da je kulturna konceptualizacija o kojoj je ovde re poela da se razvija 25 U odsustvu irigacionih sistema, na primer, za useve je uvek odgovorna sila izvan ljudskog društva – priroda, Bog i tome slino.
70
Bojan iki
u relativno skoroj prošlosti, verovatno sredinom dvadesetog veka ili u njegovoj drugoj polovini. Na to upuuje i nedoreenost pozicioniranja pojedinca, koja se u ovom kontekstu manifestuje kao odsustvo jasnog opredeljenja za dosledno hijerarhinom ili egalitarnom postavkom. Privatnici jesu ljudi kao mi, ali oni koji se od nas razlikuju po tome što su pomalo marginalizovani od strane privrednog sistema (socijalistiki period), izgrauju sopstveni privredni sistem (devedesete), koji postaje funkcionalno dominantan (danas), odakle njihova ekonomska mo i materijalno stanje predstavljaju neto o emu se ne zna previše (socijalistiki period), ali im se pripisuje izuzetno veliki potencijal (devedesete), odnosno preuzimanje dominantne uloge u raspodeli društvenog dohotka (danas). Ti ljudi kao mi postaju, tako, neko ko je ''opasan'', ali ne u smislu zamišljanja nekakve onostrane opasnosti ili neko ko je zbilja opasan; ''opasnost'' jeste u domenu socioekonomskog statusa, koji je danas nalik onome u njihovoj neposrednoj okolini, a sutra može biti izdignut iznad njega, nainom iji mehanizmi joj nisu do kraja jasni, oito. Smatram da upravo ta nejasnoa jeste jedan od bitnih inioca nedovršenosti i nedoreenosti kulturne konceptualizacije, o kojoj je ovde re26. U nekom procesu prilagoavanja strukturnim promenama i vrednostima koje ih prate27 – a za šta bi mogla da se primeni i re ''stanje'', u ovda26
Možda je prerano to zakljuiti nakon analize ovako malog obima, ali pretpostavljam da je u pitanju osnova ija elaboracija vodi nastajanju onoga što se naziva rastegljivim kategorijama i intuitivnim teorijama, v. "- \ Y, ? , * xIII, 2005, 69-70. 27 Iako ne mislim da mogu da se povuku analogije izmeu ovog sluaja, na primer i onoga o emu je pisala Antonijevi, na tu temu v. Dragana Antonijevi, Merkantilne legende postindustrijskog društva, u
71
Problem interpretacije tranzicije ...
šnjem sluaju, imajui u vidu uestalost i ponavljanje toga – razvijaju se razliiti oblici kulturnih odgovora; neki od njih poprimaju obrise legende i pripovesti, druge nalazimo u onome što se naziva uvreženim mišljenjem, a što nije ništa drugo do nain ispoljavanja koncepata kulturne kognicije. Umesto Zakljuka Kulturna koncpetualizacija pojma privatnik u Srbiji govori o tome, naravno, kakav odnos ovdašnja sredina ima prema odreenoj vrsti preduzetništva. Bitna karakteristika tog odnosa jeste izvesna evaluativna ambivalentnost, koja se javlja, zapravo, kao neka vrsta najboljeg naina da se opiše kakav je odnos prema ekonomskim pitanjima na delu, uopšte – a što je razmotreno, pre svega, na primerima konceptualizovanja naina privreivanja, ostvarivanja dohotka, postizanja (materijalnog) uspeha i tome slino. Nain evaluativnog gledanja na sve te stvari menja se, u izvesnom smislu, u skladu sa promenama koje se dešavaju u društveno-ekonomskoj formaciji, ali ne postoji koherentna kulturna logika koja bi dala vrst referentni okvir konceptualizaciji, možda baš zbog toga što je bilo nekoliko bitnih promena u datoj formaciji u relativno kratkom vremenskom periodu, od tek nešto više od jednog veka, a pomenuti okvir oigledno nije postojao kada je u pitanju privreivanje u tradicijskoj kulturi28. Saša Nedeljkovi (ur.), Antropologija savremenosti, Zbornik radova, Etnološka biblioteka knj. 23, SGC i Filozofski fakultet, Beograd 2007. 28 Smatram da je korisno napomenuti da esto tradicijsku kulturu uzimamo kao pojam koji je sadržinski i stvarnosno objedinjuju za pojave, procese i ustanove iz prošlosti, kada ih razmatramo ne po sebi i za sebe, ve u kontekstu dijahrone komparativnosti, recimo, što može
72
Bojan iki
Svestan sam toga da se ovakva interpretacija može smatrati pomalo nategnutom, možda, ali osim toga što se to može rei za svako tumaenje koje prevazilazi nivo fizike realnosti. postoje razlozi zbog kojih insistiram na njoj i u epistemološkom smislu. Za poetak, verodostojnost i apsolutna validnost nisu sinonimi; prvo se odnosi na faktografiju, drugo na njeno simboliko tumaenje. Dalje, kako društvene nauke ne poznaju zakonomernost i zakone onako kako to jeste u prirodnim naukama (bez obzira na patetine pretenzije nekih od njih), kada se nešto razmatra, ne treba polaziti od toga da to važi u baš svim sluajevima. Antropologija jeste u stanju da razmatra fenomene po sebi, baš i kao da se bavi ljudima kojih se ti fenomeni tiu – zar iko ozbiljan misli da kada se kaže, na primer, da pripadnici neke zajednice veruju u nešto, da baš svaki muškarac i žena veruju potpuno, bez rezervi i na isti nain – u vile, vitamine ili duha šume, sasvim svejedno. Napokon, da okonam ovu samopodršku; ako ne verujete tumaenjima koja su saznovana na analizi konceptualizacije dobijanja plate, obratite pažnju na sledee: postoji vrednosno neutralan izraz primio/la sam platu, ali ne i takav koji bi konotirao to da je ta plata zaraena, u stvari!
imati metodološko opravdanje u odreenim sluajevima, ali ne treba smetati s uma da taj pojam ne možemo koristiti u analitike svrhe onako kako to zamišljaju, možda, oni koji govore o helenskoj kulturi, mesopotamskoj kulturi ili actekoj kulturi, na primer. Nijedna od tih kultura (ukljuujui i ovdašnju tradicijsku) nije bila jednoobrazna, gledano prostorno ili vremenski, svejedno, o emu treba voditi rauna kada se daju tumaenja koja bi trebalo da su preciznija od nivoa uopštavanja.
73
Problem interpretacije tranzicije ...
Bojan iki PEOPLE WHO ARE NOT (ENTIRELY) LIKE US. CULTURAL NOTIONS OF THE TERM ENTREPRENEUR IN SERBIA Unlike other transitional milieus, countries of the former Yugoslavia have had contact with privately owned business in their pre transitional period, i.e. in the era that preceded their economic, social and cultural transformation into capitalism. Private entrepreneurs in Serbia have always had a unique status from a legal, social, and culturally cognitive position. In the essay, preconditions and motives, through a cultural conceptualization viewpoint, are discussed.
74
Ildiko Erdei
Odeljenje za etnologiju i antropologiju Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu
Dimenzije ekonomije: prilog promišljanju privatizacije kao socio-kulturne transformacije Apstrakt: Proces privatizacije, odnosno pretvaranje nekadašnje društvene u privatnu svojinu, predstavlja jedan od elemenata "tranzicijskog paketa". U razmatranjima i analizama privatizacije u politikim i ekonomskim, vladajuim i strunim krugovima, ovaj proces se najee smešta u kontekst ekonomsko-politikih analiza. Iz perspektive koju primenjuju brojni antropolozi koji istražuju u postsocijalistikim društvima, proistie da e privatizacija proizvesti ne samo novi tip vlasništva i novu vrstu "biznisa", ve pre svega novi tip društvenih osoba, od kojih se oekuje da opredmeuju nov ekonomski i društveni poredak, da u njega budu uspešno "uklopljene" kako bi ga reprodukovale. U radu e ova pitanja biti razmotrena na primeru privatizacije jedne lokalne pivare, koju je 2003. godine privatizovao jedan od svetski poznatih, mada ne vodeih, proizvoaa piva i osvežavajuih napitaka. Kljune rei: tranzicija, privatizacija, antropologija, pivara u Panevu
Rad je rezultat uestvovanja u Projektu 147035, u potpunosti finansiranom od strane MNZŽS.
Ildiko Erdei " To je ogromna gnjavaža, to je neverovatno do kojih detalja oni idu, to je nenormalno, moraš da šalješ mnogo izveštaja dnevno, za jedno, za drugo, za tree, to je mnogo i teško. Meutim, veremenom se navikneš na to. Navikneš se da je to, jednostavno, neka vrsta kontrole. Kontrolišeš radnike, kontrolišeš mašine, kontrolišeš svoj rad, a oni kontrolišu nas…" jedan od zaposlenih u Panku " For there is no such thing as economic growth which is not, at the same time, growth or change of a culture; and the growth of social consciousness, like the growth of a poet’s mind, can never, in the last analyses, be planned." E. P. Thompson, Time, Work Discipline, and Industrial Capitalism
Preispitivanje logike na kojoj pojedinci zasnivaju ekonomske odluke i ustanovljavaju razliite oblike ekonomskih aranžmana dugo je prisutno u antropologiji, a u poslednjih trideset godina, ponajpre u radovima Maršala Salinsa i Meri Daglas, ovo preispitivanje je dobilo oblik kritike figure Homo Ekonomikusa, kao centralne osobe ekonomske teorije i suštinski apstraktne ekonomske logike koja se ovoj teorijskoj figuri pripisuje. Antropološka istraživanja ukazivala su ne samo da se ekonomski odnosi, fenomeni, dogaaji, rituali ne mogu razumeti izvan društvenog i ekonomskog konteksta iji su deo, ve na suštinski društvenu i kulturnu konstituisanost onih oblika društvenog ponašanja koje obino nazivamo "ekonomskim". Iako se ova debata, koja bi se mogla razumeti kao deo širih rasprava o univerzalnosti i partikularnosti, nomotetskom i/ili ideografskom karakteru discipline, uopštavanju ili kontekstualnom razumevanju, vodi bar od poetka 20. veka, a svoje naglašenije trenutke u ekonomskoj antropologiji doživljava u vreme "velike debate" izmeu "formalista" i "supstantivista", noviji istorijski kontekst, olien u promenjenim politikim, ekonom77
Problem interpretacije tranzicije ...
skim, društvenim i kulturnim odnosima nakon pada Berlinskog zida, ponovo aktualizuje pitanja odnosa društva, ekonomije i kulture. Situacija "posle socijalizma" takoe nas suoava sa obnovljenim nastojanjem da se promoviše i u razliitim društvima aplicira univerzalistiki model ekonomskog organizovanja, olien u kapitalizmu, ovog puta u njegovoj poznoj, neoliberalnoj fazi. Tako se ponovo se javlja opasnost upadanja u zamku Homo Ekonomikusa i univerzalizma, koji savremena antropologija pokušava da izbegne. Problemi koji proistiu iz vrste "uvezanosti" društva, ekonomije i kulture, deo su pitanja i problema "postsocijalistike" istraživake i naune paradigme, koji ukljuuju: svojinsku transformaciju, transformaciju državno kontrolisane ekonomije u u pravcu tržišne ekonomije, politiku liberalizaciju i ustanovljavanje sistema zasnovanog na vladavini prava i poštovanju ljudskih prava i sloboda, odnos prema totalitarnoj prošlosti (pitanje ratnih zloina i razliitih oblika državne represije). Da bih ukazala na ovaj složeni splet promena kroz koje srbijansko društvo prolazi nakon pada Berlinskog zida, a naroito posle 2000. godine, upotrebljavau termin transformacija, koji smatram širim pojmom sa veim analitikim potencijalom nego što ga poseduje termin "tranzicija", kojim se inae iroko raspolaže kako u strunim tako i u laikim interpretacijama ovih procesa. U ovom pogledu se slažem sa autorima kao Ketrin Verderi, Dejvid Stark, Majkl Berovoj, koji se sa puno opreza odnose prema eksplikatornim i analitikim potencijalima koncepta "tranzicije", shvaene kao "prelaz" iz jedne definisane društvene strukture u drugu jasno definisanu društvenu strukturu, odnosno u ovom sluaju iz socijalizma u kapitalizam. Ovakvo shvatanje je najzastupljenije u radovima politikologa i ekonomista, odakle se proširilo na kolokvijalnu upotrebu ovog termina i na razumevanje njegovih sadržaja. Kako istie sama Verderi, transformacija bivših socijalistikih društava u poslednjoj deceniji XX veka "e stvoriti 78
Ildiko Erdei
niz raznih oblika, od kojih e neki možda biti slini kapitalistikim ekonomijama, a mnogi nee" (Verdery, 2005: 35) 1. Ovime navedeni autori žele da ukažu na ideološku obojenost i teleološki karakter pojma tranzicije, koja se shvata kao niz projektovanih i 1
U vreme kada je pisala ove redove, sredinom devedesetih (prvo izdanje knjige "What was Socialism and What Comes Newt" objavljeno je 1996. godine; prevod na srpski objavljen je skoro deceniju posle, 2005. godine), Verderi nije uzimala u obzir mogue doprinose postsocijalistikim iskustvima i antropologiji postsocijalizma iz perspektive bivših jugoslovenskih republika – sada samostalnih država. Istraživanja raena na ovim prostorima pokazuju da post-jugoslovenski post-socijalizam postojeim složenostima zabeleženim u literaturi dodaje dimenziju postkonfliktne, duboko traumatizovane egzistencije, intenzivnu ukljuenost meunarodne zajednice u izgradnju državnih institucija i posredovanju "pomirenja " (Bosna), istovremeno postojanje razliitih temporalnosti (orijentacije na prošlost, sadašnjost i budunost) i njihovo ukljuivanje u ponovno promišljanje pozicije pojedinaca i društvenih grupa u promenjenom socijalnom, kulturnom, ekonomskom i politikom kontekstu; nemogunost opstajanja socijalistike temporalnosti u kapitalistikom svetu, i njena evidentna slabost u susretu sa kapitalistikom kompresijom vremena i neprestanim ubrzanjem njegovog linearnog kretanja, u postjugoslovenskom kontekstu dodatno su izoštrene, budui da se post-jugoslovenski post-socijalizam "poklopio" sa najnovijim ubrzanjem kapitalizma u njegovoj razvijenoj globalistikoj fazi, što je još više pojaalo efekat "istovremenosti". U Srbiji je rezultat takve vremenske konfiguracije specifina vremenska "kompresija" u kojoj neki elementi "kapitalizma" stižu u lokalnu sredinu istovremeno sa radikalnim oblicima svoje kritike (neki put radikalna kritika ak prethodi postojanju razvijenih oblika onoga što kritikuje, na primer antikorporativna svest pre znaajnog prisustva "pravih" korporacija u Srbiji ), sažimajui na taj nain godine, pa ak i decenije... Ovo su samo neke od tema i ideja koje su pokrenute na radionici "Towards An Anthropology of Hope? Comparative Post-Yugoslav Ethnographies" održanoj 9-11. novembra na Univerzitetu u Manesteru.
79
Problem interpretacije tranzicije ...
oekivanih koraka ka "najboljem od postojeih i poznatih svetova" – tržišnom kapitalizmu i liberalnoj demokratiji zapadnog tipa. Oni predlažu razvijanje "etnografske osetljivosti" za "posebna svojstva onoga što se pomalja" iz "ruševina socijalizma" i zalažu se za sagledavanje nastajanja novih ekonomskih i politikih oblika "oima onih koji lino doživljavaju njihov nastanak" (Verdery, 2005: 25). Takav pristup e omoguiti da se nastavi ispitivanje i promišljanje fenomena i koncepata kao što su "privatizacija", "tržište", "civilno društvo", "pomirenje" i slino, a ne da im se, kako kaže Verderi, neuvianjem njihovog ideološkog znaenja i razumevanjem ovih fenomena kao neupitnih, "prirodnih" (ili, što je uobiajeniji termin, "normalnih") ishoda, "nepromišljeno uveava važnost". "Postsocijalistika" paradigma ponovo oživljava i ojaava uverenje, prisutno još od formalistiko-supstantivistikih rasprava u prvoj polovini 20. veka, da nije mogue u potpunosti razdvojiti ekonomsku i kulturalnu analizu. To je podržano i kretanjima unutar same ekonomije koja u poslednjih 20 godina postaje sve više "kulturalizovana", odnosno snažno oslonjena i zavisna od slika, vrednosti i fantazija koje predstavljaju gradivo "životnih stilova" potrošaa ili su pak "prevedeni" u norme i orijentišue ideje kompanijskih ili korporativnih kultura. Iz te perspektive, društveni i politiki diskursi koji se formiraju oko procesa ekonomske tranzicije u Srbiji (i pomou kojih, izmeu ostalog, ekonomska promena biva konstituisana) od državno kontrolisane ka (idealno zamišljenoj) deregulisanoj tržišnoj ekonomiji, otkrivaju popularne konceptualizacije o "autentinoj (našoj) kulturi" naspram "vetake (strane) kulture", o "strancima / neprijateljima", o "privatizaciji /globalizaciji-kao-kulturnoj devastaciji". Posebno je zanimljivo pratiti na koji nain se konceptualizuje samo tržište, kao glavni regulator ekonomske sfere i, kako se esto zamilja, kljuni medijator opštije društvene promene. 80
Ildiko Erdei
Privatizacija u Srbiji Iako je privatna svojina u bivšoj Jugoslaviji postojala, kao jedan od Ustavom zajamenih ravnopravnih oblika svojine, ona je bila marginalna u odnosu na društvenu i državnu svojinu, koja je predstavljala dominantan oblik vlasništva i jedan od legitimacijskih principa socijalizma. Stoga kada govorimo o privatizaciji, imamo na umu proces pretvaranja u privatnu svojinu nekadašnjih velikih, srednjih i malih državnih i društvenih preduzea, koji je iniciran poetkom devedesetih, nakon održavanja prvih višestranakih parlamentarnih izbora posle II svetskog rata. Tokom devedesetih, kako beleži i Mladen Lazi, u ekonomiji se odvija "ubrzani proces razgradnje komandnog sistema, uz istovremeno nesputano bujanje privatnog sektora (...). Privatizacija preduzea u državnoj/društvenoj svojini je neprestano odlagana, a državna kontrola nad ekonomijom koriena je za masovnu konverziju resursa iz javnog sektora u privatno vlasništvo doskorašnjih pripadnika nomenklature i njihovih ratno-politikih saveznika" (Lazi, 2005: 24). Ovi xazievi navodi potvreni su kroz više empirijskih istraživanja nove ekonomske elite, (Lazi, 1994, Lazi, 2000, xazi, Cveji, 2004) koja su pokazala na koji nain je "politiko-položajna mo" poetkom decenije konvertovana u ekonomski kapital. Lazi period devedesetih zbog ove usporene privatizacije kao i zbog njenog karaktera, naziva periodom "blokirane tranzicije". Period iju "nultu taku" predstavljaju opšti izbori u SRJ 2000. godine, na kojima je poražen Slobodan Miloševi i na kojima su trijumfovali predstavnici dotadašnje opozicije, mogao bi se, u tom duhu, nazvati "odblokiravanjem tranzicije". Ovo bi znailo da politika, ekonomska, socijalna i kulturna liberalizacija društva mogu da se odvijaju bez unutrašnjih prepreka, jer su i na izborima legitimisane snage koje su bile spremne da se veli81
Problem interpretacije tranzicije ...
kom brzinom integrišu u glavne evropske tokove.2 U periodu nakon demokratskih promena u 2000. poinju agilniji i sistematskiji pokušaji kako u smeru normativnog i institucionalnog regulisanja, tako i ohrabrivanja privatizacije. Donošenje seta privatizacionih zakona i osnivanje posebnih tela (ministarstava i agencija) trebalo je da pospeše privatizaciju postojeih društvenih i državnih, ali i osnivanje novih malih i srednjih preduzea. Time je nova demokratska vlast jasno pokazala da ekonomska pitanja predstavljaju jezgro budue društvene transformacije u Srbiji. Druga faza procesa privatizacije, otpoeta nakon 2000. dostigla je jedan od vrhunaca u 2003. godini, kada je znaajan broj državnih kompanija privatizovan. Prema jednom istraživanju, te godine je oko 1080 državnih i javnih kompanija prodato u procesu privatizacije za ukupan iznos od 1,3 milijarde dolara. Naj2
Tranzicija u smislu u kome se koristi u politikom i ekonomskom diskursu, nije ideološki neutralan termin. U antropologiji termin se najee vezuje za Morisa Godelijea, koji ga koristi da bi ukazao na složene i protivurene procese koji obeležavaju prelaz iz feudalnog u kapitalistiko društvo. U savremenom, post-1989. diskursu, "tranzicija" obuhvata proces u kome bivše socijalistike države prihvataju i primenjuju liberalni "paket", koji sainjavaju "slobodno tržište", "vladavina zakona" i "civilno društvo", namenjen da, kako kaže Kris Han, "zameni zla totalitarizma" (Hann, 1998: X). Ovo otkriva da koncepcija tranzicije kao jednolinijskog kretanja od autoritarnog, nedemokratskog društva sa planskom ekonomijom, ka pluralistikom, demokratskom društvu i tržišnoj ekonomiji predstavlja zamišljeni idealni model. Osnovna pretpostavka ovog modela koji je trebalo da opiše iskustvo "velike transformacije u Drugom svetu na kraju 20. veka", bila je da principi liberalne demokratije kakvi su razvijeni u Severnoj Americi i Zapadnoj Evropi, predstavljaju optimalni okvir za transformaciju postkomunistikih društava.
82
Ildiko Erdei
vee privatizacije su se te godine desile u duvanskoj industriji, industriji piva i u oblasti prometa naftnih derivata. Neke od privatizacija izazvale su veliko interesovanje ne samo strune ve i široke publike, javno otvarajui pitanje odnosa izmeu politike, kulture i ekonomije. Javnost je uzburkana osporavanim i u prvi mah nedovršenim privatizacijama velikih "nacionalnih" preduzea, poput fabrike "Knjaz Miloš" ili trgovinskog lanca "C-market", i zbog glasnih debata ovim povodom privatizacija kao proces bila je dodatno kompromitovana u srbijanskoj javnosti, inae veoma osetljivoj na pitanja svojinske transformacije nekadašnjih "društvenih preduzea" i u stalnom strahu da e te privatizacije dodatno doprineti društvenom raslojavanju i bogaenju "ve bogatih". Ovakvom raspoloženju išle su na ruku brojne informacije o sudbini preduzea i zaposlenih nakon privatizacije, kada novi vlasnici nisu bili u mogunosti, ili su izbegavali, da ispune preuzete obaveze, što je izazvalo talas socijalnog nezadovoljstva i štrajkova. ^a u se, meutim, ovom prilikom usredsrediti na primer jedne uspešne privatizacije3, ne samo da bih pokazala da je mogue pronai takav sluaj u savremenoj Srbiji, ve i da bih na tom primeru ukazala da je mogue jedan na prvi pogled jednodimenzionalni proces ekonomske i poslovne transformacije, posmatrati kao prostor kulturnog kontakta i procesa 3 Izraz "uspešna "koristim da bih napravila razliku u odnosu na brojne glasno osporavane i dokazano problematine sluajeve privatizacija. Jasno je, meutim, da je sam koncept "uspešne privatizacije" pozicioni i relacioni koncept, odnosno da procena "uspešnosti" zavisi od prethodnih oekivanja, od kriterijuma kojima se procenjuje "uspešnost" i, svakako, od pozicije onoga ko taj "uspeh" procenjuje u samom procesu privatizacije, kao i od ishoda privatizacije na njegovu/njenu linu situaciju. Na taj nain $uspešna privatizacija" predstavlja zaista problematian koncept, ime se ovom prilikom neu detaljnije baviti.
83
Problem interpretacije tranzicije ...
kulturne promene koji takav kontakt pokree i posreduje, i u kome se odvija pregovaranje izmeu razliitih (lokalnih i nadlokalnih, "domaih" i "stranih", "istonih /socijalistikih" i "zapadnih / kapitalistikih") predstava, ideja, modaliteta znanja, uverenja, vrednosti i praksi – ukratko, izmeu onoga što bi antropolozi uobiajeno nazvali kulturama. Naime, tokom 2003. godine 3 meunarodne kompanije privatizovale su 4 srbijanske pivare, meu kojima i onu koja e biti predmet analize u ovom radu, a pored toga je osnovana i jedna privatna fabrika piva kao deo domae kompanije, poznate po lancu trgovina. Ubrzo su etiri nova "igraa" poela borbu za pozicioniranje na tržištu, dok su ostale pivare stagnirale, u nemogunosti da pariraju ovim kompanijama. Oblikovanje novog tržišta piva u Srbiji (tada još Srbiji i Crnoj Gori) zahtevalo je da stare fabrike prou kroz složeni proces organizacionog restruktuiranja, a ovo je, osim tehnikih, tehnoloških i finansijskih promena, zahtevalo da se preispituju i ponovo definišu mnoge kulturne kategorije, i to ne samo one u vezi sa oblau rada i proizvodnje, ve i bazine kulturne kategorije poput prostora, vremena i ideje osobe. Otvorena je i mogunost da se kroz ekonomsku promenu ponovo promisle pitanja odgovornosti, slobode, kreativnosti, samostalnosti, izbora, i da se ova pitanja postave u kontekst procesa promene modela modernosti, od razvijene socijalistike modernosti (kao obliku "solidne modernosti", u terminologiji Zigmunta Baumana) ka modernosti kasnog kapitalizma, kao obliku baumanovske "fluidne modernosti" ("liquid modernity"), koji je u toku. Iz ovakve perspektive, koju primenjuju brojni antropolozi koji istražuju u postsocijalistikim društvima, proistie da e privatizacija proizvesti ne samo novi tip vlasništva i novu vrstu "biznisa", ve pre svega novi tip društvenih osoba, od kojih se oekuje da opredmeuju novi ekonomski i društveni poredak, da u njega 84
Ildiko Erdei
budu uspešno "uklopljene" kako bi ga reprodukovale i kako bi bile u stanju da što duže ostanu "u igri".4 U radu e biti analiziran primer privatizacije jedne lokalne pivare u Vojvodini (u tekstu u koristiti naziv Panko), koju je 2003. godine privatizovao jedan od svetski poznatih, mada ne vodeih, proizvoaa piva i osvežavajuih napitaka (za koga u, takoe, zbog anonimizacije, koristiti ime Viti) . Privatizacija e biti predstavljena kao niz postupaka i metoda ureivanja i "disciplinovanja", izvoenih u cilju ostvarivanja "efikasne poslovne transformacije". Novi vlasnici kompanije i njeni glavni rukovodioci ("menadžeri") vide ishod transformacije koju oblikuju i sprovode kao "normalizaciju" poslovnog okruženja (prostor), ritmova proizvodnje i ukupnog poslovanja (vreme), i kao proizvodnju novih ekonomskih subjekata (osobe). Iz do sada reenog, može se videti da proces "normalizacije" veoma podsea na fukoovske mehanizme stvaranja i delovanja miija razlika izmeu socijalizma ("starih, prošlih vremena") i kapitalizma ("novog vremena"). 4
Ovde bi se mogla uoiti jedna protivurenost: "privatizacija ", kao što je ranije navedeno, predstavlja deo "tranzicijskog paketa ", u kome se nalaze takoe i $liberalizacija tržišta " i "poveana mogunost potroakog izbora ". Otuda nije retko da ono što se na radnom mestu posmatra kao žrtvovanje, ili kao "nepravedna poslovna politika ", donosi u konanom skoru boljitak na linom planu za one koji su ostali u firmi, kroz redovnije i više zarade. Ovo se pre svega odnosi na radnike, koji zbog automatizacije proizvodnje uglavnom postaju "tehnološki višak ", ali su i inae uobiajeno konceptualizovani kao oni koji se "teško menjaju ", pa se u njih i ne investira kao u nove kategorije kadrova, kao što su prodavci i zaposleni u marketingu. Otuda je kod radnika, i uopšte kod osoba zaposlenih u sektoru proizvodnje, svest o "gubitku " mnogo izraženija od svesti o moguim "dobicima " koje privatizacija donosi. Tako su radnici prinueni da "mire " "gubitke " na poslu, u sferi proizvodnje, sa "dobicima " koje ostvaruju u privatnoj sferi i koji se realizuju kroz poveanu mogunost potrošnje.
85
Problem interpretacije tranzicije ...
Trijumfalni kapitalizam u potrazi za "osobama koje nedostaju" Kao pionirka teoretizovanja masovne potrošnje u antropologiji, Meri Daglas je znaajno doprinela preispitivanju ideje Homo Ekonomikusa i sa njim povezane teorije o univerzalnom racionalnom izboru. Koncipiranjem alternativnog pogleda na ekonomiju, i to kako unutar antropologije, tako i unutar ekonomije, gde uz pomo Barona Išervuda osvetljava one delove ekonomskih teorija i istraživakih tradicija koji ine most ka društvenim naukama, Daglas podvrgava kritici ne samo ekonomski koncept "apstraktne racionalnosti", i ne samo ekonomistiku racionalnu (izolovanu) individuu, ve i zapadni liberalni filozofski koncept osobe, izjednaen sa idejom individue koja se oslobaa od "stega" društvene odreenosti. Ona smatra da je ovaj koncept nedostatan da objasni razliite alternativne teorije osobe koje postoje u nezapadnim društvima, kao i da nije kadar da obuhvati razliita iskustva društvenosti koja postoje u zapadnim društvima, a kamoli sposoban i dovoljan da objasni ponašanje, pa i ekonomsko ponašanje u nekapitalistikim društvima. Umesto Homo ekonomikusa, koji, po Daglas, predstavlja model racionalne individue zapadne društvene nauke, ona predlaže da se uspostavi model "društvene osobe", iji je osnovni cilj da komunicira (Daglas, Nej, 2003: 48) i koja je "bitno društvena", budui da je za njeno konstituisanje "najvažnija aktivnost osobe interakcija sa drugim osobama" (Daglas, Nej, 2003: 83). Daglas pledira za uspostavljanje ove "celovite osobe" u razmatranjima društvenih nauka i istie da je, u odnosu na druge društvene nauke, antropologija po ovom pitanju uinila "fundamentalne iskorake" (isto, 20). Na istom mestu ona, sa mešavinom indignacije i kritike pozornosti, upozorava na implikacije ušanenosti u model racionalne individue, reima: "Strašno je imati nedruštveno bie 86
Ildiko Erdei
u središtu takozvanih društvenih nauka" (isto, 20). U svom poznatom analitikom modelu "matrica-grupa" ("grid-group") Daglas izdvaja etiri osnovna tipa društvenosti, koji, po njenom mišljenju, oblikuju razliite tipove osoba. Ideja koja stoji u osnovi ovog modela analize jeste da se svi mnogoliki naini organizacije društvenosti mogu svesti na 4 osnovna tipa, koje ona pronalazi u tako razliitim oblicima ljudskih aktivnosti kao što su religijska praksa i simbolizacija kod afrikih plemena i potroaka praksa savremenih Britanaca. Na osnovu dijagrama koji se dobija kombinacijom osa stepena umreženosti i grupne lojalnosti Daglas identifikuje 4 tipa društvene strukture, koje e u kasnijem razvoju modela nazvati "tipovima društvenosti" (u analizi potrošnje), "životnim stilovima" i, konano, "kulturnim tipovima" (kroz saradnju sa Aronom Vildavskim). Osnovna dva oblika društvene strukture (društvenosti, kulturnog tipa) jesu individualizam i hijerarhija ("kutije" A i C), a preostala dva su izolacionizam i egalitarizam ("kutije" B i D). B) IZOLACIONIZAM Jaka matrica Slaba grupa Izolacija nametnuta ili nenemetnuta
C) HIJERARHIJA Jaka matrica Jaka grupa vrsto inkorporiran, poštuje hijerarhiju
A) INDIVIDUALIZAM Slaba matrica Slaba grupa Aktivni individualizam, kompetitivnost
D) EGALITARIZAM Slaba matrica Jaka grupa vrsto inkorporiran Bez hijerarhije
Model "društvene osobe" koji nudi Daglas može se povezati sa procesima "normalizacije" privatizovanih preduzea, ako se o 87
Problem interpretacije tranzicije ...
privatizaciji razmišlja kao o procesu proizvodnje drugaijeg tipa "društvene osobe" nego što je bio sluaj u prethodnom periodu (socijalizmu). Nekadašnja poslovna ("business") i radna ("working") kultura socijalizma, koja je decenijama odreivala radne identitete zaposlenih, u procesu postsocijalistikih privatizacija se ubrzano menja, u skladu sa zahtevima koje postavlja nova, liberalna ekonomska ideologija i njene organizacione i radne prakse. Kao što je u izvrsnoj etnografiji privatizacije poljske fabrike za proizvodnju deje hrane "Alima" pokazala Elizabet Dan (Elizabeth Dunn), ono što su zapadni menadžeri postavili kao cilj, bila je promena naina razmišljanja zaposlenih, promena naina na koji su zamišljali sebe, firmu u kojoj rade i odnose sa kolegama. U osnovi ovakve projektovane promene stajale su suprotstavljene predstave o svetovima socijalizma i kapitalizma, zasnovane na nizu opozicija i operacionalizovane u ideologiji novog, inostranog menadžmenta. Dan se poziva na istraživanja Ladislava Holija u ehoslovakoj, koji pokazuje da su nove poslovne prakse i oblici upravljanja koji se uvode u privatizovana preduzea obino interpretirana kroz lokalne kategorije i lokalna iskustva, i da je iskustvo rada u socijalizmu i planiranoj ekonomiji najee suprotstavljeno kapitalistikoj ekonomiji i tržišnoj privredi. U sluaju poljske fabrike deje hrane, ona je zabeležila sledei niz dihotomija (Dunn, 1999: 128-29) Socijalizam zaostalost statinost neprilagodljivost starost jednolinost deprivacija
Kapitalizam modernost, civilizacija dinamizam, pokretljivost fleksibilnost mladost raznobojnost zadovoljenje potreba
88
Ildiko Erdei
Socijalizam poslušnost kolektivizam pokloni personalizovani odnosi zasnovani na ’vezama’
Kapitalizam kritiko samopreispitivanje individualizam rasprodaje Impersonalni odnosi zasnovani Zasnovani na racionalnim kalkulacijama
Zadatak menadžera jeste da "inertne i kolektivistiki nastrojene" radnike socijalistikih preduzea pretvore u "aktivne i racionalne individualce" kapitalistikih kompanija. Ukratko, po logici liberalnog kapitalizma, privatizacija bi trebalo da proizvede tip osoba koje u prvi plan stavljaju interese, i koje se u svim daljim aktivnostima rukovode tim linim interesima (Dunn, 1999: 125), što je garant da e se razviti efikasne "moderne" poslovne prakse i poslovna kultura. Ili, ako bismo ovo ponovo preveli u analitike kategorije Meri Daglas, potrebno je da se osobe sa desne strane njenog dijagrama (u kategorijama gde je pripadnost grupi izražena) prevedu, kroz resocijalizaciju na radnom mestu, na levu stranu, i to u donju levu "kutiju" koja obuhvata liberalne individualiste, nesputane granicama grupe i neoptereene odnosom prema drugim osobama. Meutim, kako pokazuje i istraživanje Elizabet Dan i mnoga druga etnografski zasnovana istraživanja, svojinska transformacija i uvoenje nove, zapadnjake, poslovne prakse, i sa njom povezane ideologije osoba i njihovih odnosa, ne znae da e odreeni oblik organizacije biti u potpunosti i u nepromenjenom vidu prenet sa Zapada. "Rather, these practices and ideologies are filtered through local cultural formations and historical experiences. They can then be constantly negotiated in those terms. In a manner similar to the way decollectivized agricultural land becomes "fuzzy property" in Romania, privatized firms and their ma89
Problem interpretacije tranzicije ...
nagement practices in Poland become "fuzzy" arenas for dispute and interpretation rather than imposed structures identical to those found in the West" (Dunn,1999:126). Iako se u menadžerskim praksama "disciplinovanja" i "unošenja reda" iskustvo rada u socijalizmu i neki oblici socijalistikih radnih praksi koriste kao negativna referenca, mnogi zaposleni koriste iste ove resurse za drugaije identitetske projekte. Ukazujui da pravila poslovanja i radna etika koju donose novi vlasnici nije baš "toliko nova" i da nije nepoznata u njihovim radnim sredinama, oni pokazuju kako su mnogi aspekti poslovanja koji se sada prikazuju kao "radikalna promena" postojali i u socijalizmu. Negodujui protiv "brisanja" prethodnih tradicija rada i poslovanja, oni koriste iskustvo rada u socijalizmu i kao oblik kritike postojeeg stanja u preduzeu, ali i kao afirmaciju sopstvenih identiteta i jaanje samopoštovanja, u situaciji u kojoj je najvei deo njihovih života, iskustava i postignua ozbiljno diskreditovan. Privatizacija i transformacija lokalne pivare "Panko" Transformacija lokalne pivare je posledica privatizacije, odnosno prodaje inostranoj kompaniji sa meunarodnom reputacijom u proizvodnji piva i znaajnim udelom na takozvanom evroazijskom tržištu (Turska, neki delovi bivšeg Sovjetskog saveza, Rusija, Ukrajina, Rumunija i Moldavija; ukupan broj tržišta na kojima ova kompanija operiše, dakle, dostigao je est, ukljuujui i Kazahstan, jedno od najveih tr#ita u centralnoj Aziji). Lokalna pivara u Vojvodini je u trenutku kupovine predstavljala do tada najzapadniju taku u njihovom irenju na evropskom tržištu. Ova fabrika važila je za jedno od naprednijih preduzea u proizvodnji piva sve do kasnih osamdesetih godina XX veka, kada je profit poeo da opada, usled 90
Ildiko Erdei
nedostatka investicija i nemogunosti prilagoavanja novim makroekonomskim pravilima, koja su zahtevala razvijeniji marketing i tehnike prodaje. U prvom talasu privatizacije, poetkom devedesetih, pivara je transformisana u deoniarsko društvo, akcije su podeljene svim zaposlenima (koji su, faktiki, postali vlasnici fabrike), ali nisu uraene nikakve bitnije promene u poslovanju, niti je rukovodstvo uspelo da obezbedi investicije potrebne za ozbiljnu modernizaciju preduzea. Z.E, tada lan uprave, kaže da su posledice prve privatizacije bile "nastavak samoupravljanja". On ka#e da u to vreme veina radnika nije znala ta znai posedovati deonice, niti kakva prava i obaveze proizlaze iz toga. "Mi smo bili akcionarsko drutvo i tada u veinskom vlasništvu malih akcionara, meutim, ja nisam imao oseaj pripadnosti, #elje da se mi oseamo kao vlasnici ovoga, nego smo mi ono, usput, jednostavno, radimo i mislim da nam je najvažnije bilo radno mesto i plata, a ono, kao vlasnici, jednostavno, nam je bilo usput samo da kažemo da smo vlasnici, ali niim nismo doprinosili smanjenju trokova, ili ne znam ni ja ega, da bi to moglo da se unapreuje." (Z.E.)
M.I, sadanji direktor Odeljenja za pravna pitanja i lanica uprave "Panka" tokom devedesetih godina, potvruje stav svog kolege, objanjavajui jo detaljnije stanje u kompaniji pre privatizacije: "Mi smo od 2003. poeli polako da padamo u teškoe finansijske, prosto su poeli da se gomilaju dugovi za porez; to nam je, zapravo, bio najvei problem, nismo pravili neke dugove prema dobavljaima, ali nismo mogli pratiti ritam plaanja poreskih obaveza, one su se gomilale, kamate su rasle i mi smo tako došli u situaciju da mnogo dugujemo državi i ona je mogla svaki as da nas blokira i da nam zaustavi rad. To smo nekako bili premostili davanjem imovine u hipoteku državi, ali smo prionuli na traženje strateškog partnera. Moram da kažem
91
Problem interpretacije tranzicije ... da su ranije, tokom '90-tih godina, oko naše kompanije obletali strani pivari, da kažem, sve vodee pivare svetske su dolazile, bile su zainteresovane, dolazili su i Hajneken i Karlsberg. Nisu samo pivari dolazili, dolazili su i bankari svetski, dolazili su predstavnici raznih investicionih fondova, bilo je zaista jako puno razgovora, pregovora inicijalnih. Neki su bili vrlo uporni. Meutim, mislim da je u našim glavama to bilo još uvek daleko. U glavama menadžera prosto je važila ona deviza: možemo mi i sami. Ne treba nama strani partner, ne treba nama strani kapital. To je u to vreme bilo glavno razmišljanje, da bi, kad smo krenuli da idemo dole sa svim rezultatima poslovanja, prosto proradila svest da nam zaista treba svež kapital i strateški partner i onda smo na našoj Skupštini doneli odluku da idemo da ga tražimo." (M.I.)
Tokom devedesetih, postalo je jasno da nee biti mogue nastaviti sa radom ukoliko ne doe do ozbiljnih ulaganja u fabriku. Nakon što je stara uprava gotovo deceniju odbijala ideju o sklapanju ugovora sa inostranim partnerom, i nakon što su odbijeni svi potencijalni veliki kupci koji su se interesovali za fabriku (Interbrew (sada Inbev), Karlsberg, Hajneken), pivara je prodata u leto 2003. godine poznatom turskom proizvoau piva i osvežavajuih napitaka Viti. U tom trenutku, kada su prihodi proizvoaa piva naglo opali, jedina druga opcija bila bi spor, ali neizbežan, krah preduzea. Nakon preuzimanja, Viti je otpoeo uvoenje opsežnih promena. Najpre je postavljen novi generalni direktor fabrike P.A., sa dugim stažom u pivarskoj industriji i sa višegodišnjim iskustvom poslovanja "u regionu". U Vojvodinu je došao sa mesta generalnog direktora nikike pivare koju je nekoliko godina ranije privatizovala belgijska kompanija "Interbrew", i sa sobom je doveo nekoliko "mladih lavova", koji su odmah postavljeni na rukovodea mesta u sektorima prodaje i marketinga. Finansijski i tehniki direktor došli su iz Turske, dok su svi ostali rukovodioci (i u domaem poslovnom ambijentu je preuzet termin iz engleskog jezika "menadžeri", koji je potpuno odomaen) glavnih 92
Ildiko Erdei
sektora firme mladi ljudi sa znaajnim ili jedinim radnim iskustvom u intrernacionalnim ili stranim kompanijama. Za P.A. dovoenje mladih i "uspešnih" ljudi je trebalo da omogui prenošenje i investiciju njihove line poslovne "harizme" (još jedan izuzetno interesantan koncept, koji bi se dao uporediti sa konceptima "energije", "vitalnosti", "životne sile", poznatim u antropološkim istraživanjima lokalnih kosmologija i predstava o proizvodnji osoba) kao i "harizme" zapadnjakih poslovnih ambijenata koje su predstavljali, u transformaciju lokalne pivare. To su bili mladi ljudi koji su na prethodnim poslovima savladali jezik "poslovnih interesa", drugaije radne etike, odnosa privatnih i poslovnih preokupacija i koji su usvojili novu filozofiju "uspeha" i "stalnog napredovanja". P.A. ovako objašnjava svoju odluku: "Doveli smo i dosta novih menadžera, mladih ljudi, za oblasti kao što su ljudski resursi, marketing, ljude iz uspešnih kompanija. Doveo sam ljude iz Koka Kole, lanaca brze hrane i slinog, mlade ljude koji su ve radili u razliitim sredinama – možete to nazvati zapadnom sredinom, ali u svakom sluaju visoko uspešnim i produktivnim kompanijama. Ako želite, naroito radnicima, da pokažete da su promene mogue, morate dovesti uspešne ljude. Ako donesete uspeh, npr. dobre trenere u fudbalu, igrai e se potruditi kad igraju. Ako je trener dobar, teren dobar, ulaže se, javlja se novi duh. To je ono što smo mi ovde uradili." (P.A.)
Samo na nekolicini rukovodeih mesta, i to uglavnom u ešalonima "srednjeg upravljakog sloja" nalaze se domai strunjaci koji su radili u fabrici i pre privatizacije. Njihove pozicije su uglavnom mesta koja zahtevaju poznavanje lokalnih propisa (pravno-administrativni sektor) ili mobilisanje postojeih socijalnih mreža i socijalnog kapitala da bi se proširivala i unapreivala prodajna mreža (regionalna prodaja). Promena u strukturi zaposlenih bila je povezana sa znaajnim promenama u organizacio93
Problem interpretacije tranzicije ...
noj strukturi firme, u proizvodnom procesu, kao i u sektorima distribucije, marketinga i prodaje. Kako iznosi M.I, u vreme istraživanja direktorka sektora za pravne poslove, koja je imala priliku da poredi naine upravljanja pre i posle privatizacije: "Mahom su menadžeri mlai ljudi koji su došli iz kompanija koje su ve bile privatne ili ranije privatizovane, gde je ve došao strani kapital i oni su ve navikli da rade za gazdu, oni imaju o tome razvijenu svest i, prosto, ponašanjem, nekom organizacijom, nainom rada oni ovo prenose, tako da se to usvaja definitivno i ovde. Kod nas je od dolaska Efesa došlo do fluktuacije radne snage, mahom su ljudi koji su imali više godina radnog staža i stariji, otišli. Imali smo dva programa: 2003. kad je došao Efes i prošle godine (2004. I.E.) jedan program i kroz ta dva programa viška zaposlenih uglavnom su otišli ljudi koji su imali preko 30 godina staža. A i preko 20 godina staža. Da kažem da je, znai, firma sada prilino mlada. Uglavnom su otišli ljudi koji su hteli da odu, jer su bili svesni da, prvo, nee da rade za gazdu – to je, znai, ona vrsta svesti da to više nije njegova firma, ne pripada njemu, tu je sad neko drugi, a on za nekog drugog nee da radi; drugo, bilo je onih ljudi koji su bili svesni da nisu tog kvaliteta da mogu da udovolje i da e kad-tad morati otii, pa možda bolje što pre. Znai, kroz ta dva programa se, ustvari, proistilo i ostali su uglavnom mlai ljudi koji, opet, lakše prihvataju nešto novo i kojima je, opet, drugaije, samim tim što nisu radili u ono vreme samoupravljanja, ne postoje kod njih ti neki koreni koji ih možda vraaju nazad." (M.I.)
Istovremeno sa odlaskom starih radnika, u fabriku je primljen veliki broj novih radnika, sasvim druge "demografije". Bili su to mladi ljudi koji su zapošljavani u sektorima prodaje, i koji su brojem daleko nadmašili nekada zaposlene u proizvodnji. Marketing i prodaja postali su najvažniji delovi firme, što je naišlo prvo na iznenaenje a zatim i na tiho negodovanje preostalih radnika iz nekada visoko vrednovane proizvodnje. Prodavci su postali deo prodajne mreže na nivou cele Srbije, jer je i koncepcija prodaje 94
Ildiko Erdei
promenjena – od nekadašnjih lokalnih i subregionalnih "zaštienih" oblasti u kojima se prodavalo odreeno lokalno pivo, danas se "lokalni" brendovi svetskih proizvoaa koji su privatizovali domae pivare prodaju u celoj Srbiji, pa i šire. Osim praktine uloge koju su imali u novoj poslovnoj politici privatizovane kompanije, osobe zaposlene u prodaji i marketingu bitne su zbog još neega – za razliku od radnika iz proizvodnje koji se lako postoveuju sa "prošlim vremenima" i koji se smatraju "inertnima" i "teže promenljivima", one opredmeuju "vreme promena" i mogunost neprestanog usavršavanja i linearnog kretanja koji se povezuje sa kapitalizmom. Kako pokazuje i Elizabet Dan u etnografiji privatizacije fabrike hrane za decu u Poljskoj, nove tehnike upravljanja treba da proizvedu "aktivne osobe", rukovoene "interesima" i spremne da "preizimaju inicijativu" u susretu sa izazovima okruženja (Dunn, 2004). Meutim, novi oblici disciplinovanja i odgovornosti zaposlenih, predstavljali su tek trei korak u procesu "normalizovanja" radnog ambijenta, kome su prethodili strukturalna reorganizacija firme i preureenje radnih prostora (pre svega službenih prostorija uprave i administracije) i promene u proizvodnom procesu. Strukturalna reorganizacija firme – kako je "fabrika" postala "kompanija" Prva stvar koja je uinjena nakon preuzimanja, u organizacionom smislu, bila je restruktuiranje fabrike. Danas, firma je podeljena na osam odeljenja: Osoblje, Finansijsko, Snabdevanje, Proizvodnja, Logistika, Pravna pitanja, Marketing i Prodaja. Neka od ovih odeljenja, kao što su marketinško i logistiko tek su osnovana, dok su drugima pridodate nove funkcije. Takoe se promenio i relativan znaaj odeljenja, prema novoj ekonomskoj logici. Ovo je znailo da e više pažnje biti pridavano mar95
Problem interpretacije tranzicije ...
ketingu i prodaji, u odnosu na prethodni akcenat na proizvodnji. O.L., koja je u vreme istraživanja (2005. godine) upravljala odeljenjem za ljudske resurse, naglašavala je da su marketing i logistika po važnosti izjednaeni sa proizvodnjom. Odeljenje za prodaju je takoe drugaije organizovano. Ranije, prodaja je vršena "iz fabrike". Danas, ona se ne može ni zamisliti bez rada na terenu i direktne komunikacije sa prodavcima i drugim potrošaima. Mada su ovo logine posledice novog orijentisanja kompanije i njenog prilagoavanja uslovima i pravilima makroekonomije, nisu baš dobrodošle meu radnicima u proizvodnji. Jedan od radnika ima utisak da je proizvodnja potcenjena u novom ustrojstvu kompanije, i ne slaže se sa time. Takoe je jako nezadovoljan onim što vidi kao veliku razliku izmeu zarada zaposlenih u marketingu i prodaji, i onih koji su zaduženi za proizvodnju osnovnog proizvoda. On to ovako objašnjava: "Ko god se danas zaposli u Viti (pod tim se podrazumeva neproizvodnja), dobije u startu dva puta veu platu nego proizvodnja. Mi smo se borili protiv toga u komunizmu, zar nismo, da ne bude toliko neproizvodnih radnika, i sve nam je pare "pojela" birokratija, a sada smo došli na isto. Odnos zaposlenih u proizvodnji i ne-proizvodnji je 1: 3, ako ne i vie. ^a sam mislio, i zalagao sam se za to da doe gazda, mislio sam da e on da se brine o firmi, o svima nama, i da e da bude bolje nego ranije. Kad ovo, došao on, ništa ne zna ko sam ja, šta se dešava u firmi, kako se stvari dešavaju, jedino što njega zanima to su brojke. On samo lupa crtice koliko je prodato i koliko je para zaradio." (L.C.)
Meu prvim stvarima koje je uinilo novo rukovodstvo bilo je redizajniranje fabrikog kruga i upravne zgrade, u cilju, kako su isticali, stvaranja "normalne radne sredine" Ono što se prvo uoi prilikom prilaza fabrici su ogromni logoi Panka i Vitija, postavljeni na velike prazne površine proizvodnih pogona. Kada se približite fabrici, bilbordi sa istim logoima ekaju vas na ulazu. Sli96
Ildiko Erdei
no je i u upravnoj zgradi, u kojoj se nalazi vrh rukovodstva kompanije. Svugde u zgradi, na ulazu i svim zidovima nalaze se posteri grupe Viti, koji predstavljaju njihove ideje vodilje i principe poslovne politike. Na nekoliko mesta, vide se posteri na kojima su predstavljeni svi brendovi koje Viti danas "pokriva". Zgrada je neposredno nakon privatizacije renovirana, sveže okreena a kancelarije su preureene tako da deluju jednostavno ali funkcionalno. Svi "viškovi" nameštaja ili papira izbaeni su, a enterijerom dominiraju beli isti zidovi, svetli laminatni podovi i jednostavan kancelarijski nameštaj. Svetlost i istoa emituju poruku o modernosti radnog prostora, što se povezuje sa racionalnou i efikasnou koje treba da karakterišu aktivnosti koje se u tim prostorima odvijaju. U poreenju sa nekadašnjim nainom ureenja kancelarija, koje su bile pretrpane stvarima, novi nain ureenja deluje "asketski", a u tom pogledu ak ni kancelarije najviših rukovodilaca ne odudaraju od ostalih. One su jedino vee, ali zato što se u njima nalazi prostor za sastanke rukovodeih timova. Prostor nije dozvoljavao da se realizuje ideja o velikoj zajednikoj kacelariji koji bi delio veliki broj zaposlenih, i koja bi oliavala transparentnost poslovanja ali i vizuelnu dostupnost i kontrolu zaposlenih, veoma nalik Bentamovom panoptikumu5. Ipak, osnovna ideja modifikovana je u skladu sa postojeim mogunostima kroz pravilo da najvei deo vremena vrata na svim kancelarijama, ukljuujui direktorovu, treba da budu otvorena, a zaposleni dostupni. Kako nam otkriva P.A., generalni direktor, preureenje kancelarija bilo je neophodno iz više razloga, prvenstveno zbog "promene u duhu kompanije". 5 Otuda i nije sluajno da su u radu istaknuti naini "disciplinovanja" unutar privatizacije kao procesi proizvodnje novih ekonomskih subjekata, jer proces proizvodnje "novog tipa osoba" veoma podsea na fukoovske mehanizme stvaranja i delovanja mikromoi.
97
Problem interpretacije tranzicije ... "Dakle, druga stvar je bila promeniti duh. Seam se hladnih kancelarija…Nisam želeo da slikam, ali sve je bilo prljavo, stolovi stari, sve je otpadalo. Morate da napravite novo okruženje. Dakle, prva stvar koju smo uradili bio je nov parket, sve novo, stolovi, stolice, ali ništa preskupo. Rekao sam: "Hou da bude isto, izbacite sve, okreite u belo, ništa skupo ali isto, ne luksuzno, ali…Male stvari kao što je ponovno ureenje mogu da naprave znaajnu razliku. Sada postavljamo nov parket na donjem spratu, i renoviramo zgradu koja je pored ove u kojoj sad sedimo i radimo, jer je tamo ranije bila kuhinja. Ujutro ste mogli osetiti sve te mirise iz kuhinje, mast, tako da sam kuhinju premestio na drugo mesto. Ovo je poslovna zgrada, tako da – okruženje mora da bude isto. Dodali smo i aparat za espreso, tako da je sad normalno radno okruženje. Roletne, erkondin{Ako ete provoditi osam ili devet sati u ovoj zgradi, neophodno je da se u njoj oseate dobro." (P.A.)
Posebno je istakao da je cilj renoviranja i reorganizacije radnog prostora bio usmeren ka stvaranju "novog radnog okruženja". Ovo je takoe znailo da e na radnim mestima biti ustanovljena nova pravila ponašanja, novi standardi i procedure. U osnovi, svi ovi potezi bili su usmereni ka "normalizaciji" radnog okruženja ("napravili smo od njega normalan radni prostor"), pri emu treba imati u vidu da bi, da je detaljnije ispitivano, postalo jasno u kojoj meri je ta pretpostavljena "normalnost" zapravo problematian koncept.6 Kada je re o reakcijama zaposlenih na ove promene, on smatra da 6
Na primer, ono što direktor smatra znaajnim elementom "normalizacije" radnog ambijenta, izbacivanje menze iz upravne zgrade, krae i fleksibilnije pauze uz mogunost da se nešto prezalogaji i kafa (iz automata) pije na radnom mestu, za veinu radnika je potpuno neprihvatljiva promena, koja nije "normalizovala" ve "destabilizovala" njihove navike i socijalne odnose sa kolegama, koji su ranije bili ustanovljavani prilikom zajednikih obroka u menzi i svakodnevnih ritualnih "ispijanja kafe" (da ne spominjemo pivo i ostale vrste alkohola).
98
Ildiko Erdei "Radnici to vide ovako: oni koji su otišli pomalo zavide, a oni koji ostaju uoavaju promene i neki sa njima mogu da se nose a neki ne. To je zbog toga što nisu navikli. Ali ja se nadam da e se navii vremenom. Dau vam jedan primer, koji može biti veoma glup, ali trebalo je zameniti toalete koji su jako prljavi, napraviti nešto novo. Kažem, važi, ja poštujem vaše okruženje ali to morate i vi, morate da vodite rauna. Ranije, u bivim socijalistikim dr#avama va#ilo je da sve pripada svakome i nita nikome. Sada, morate da vodite rauna o mestu gde radite."
Meutim, na poetku je mnogo više bilo uloženo u renoviranje i opremanje upravne zgrade, dok su prostorije zaposlenih u proizvodnji (ili kako neki od njih kažu: "Panku") ostale nepromenjene. Kontrast je zaista uoljiv, i mogao bi se ak prevesti u temporalne kategorije, jer ako upravna zgrada simbolizuje linearno vreme i princip kretanja i napredovanja, onda se zgrada proizvodnje može posmatrati kao simbol "zaustavljenog vremena". Opšta derodiranost prostorija dodatno je naglašena detaljima koji predstavljaju oštar kontrast enterijeru upravne, kako ljudi iz proizvodnje kažu, "žute zgrade". Zidovi požuteli od duvana (iz vremena kada je pušenje još bilo dozvoljeno u službenim prostorijama, ali i sada zabrana pušenja kao da se odnosi samo na upravnu zgradu; u zgradi proizvodnje, osim u pogonima, ljudi još uvek puše), goli prozori, stari nameštaj, izlizani itisoni. Dva detalja su za mene najpreciznije predstavila razliit tretman menadžera i radnika, i temporalne redove sa kojima su povezani: dok su na zidovima hodnika i kancelarija upravne zgrade izložene moderne fotografije u elegantnim, transparentnim ramovima, koje na apstraktan nain reprezentuju osnovne vrednosti kompanijske kulture "Vitija" – timski rad, kvalitet proizvoda ("dedication and commitment", "excellent execution through focused growth targets"), u kancelariji šefice proizvodnje na zidu je visio poster sa porodinim stablom dinastije Karaorevi i gotovo arheološki raritet – stara reklama za lokalno pivo na ogledalu, iz šezdesetih godina. Ova raz99
Problem interpretacije tranzicije ...
lika nije vidljiva samo "spoljašnjim posmatraima", uoavaju je i sami ljudi iz proizvodnje. "Eto ti, eto ti opet, proizvodnja i, šta ja znam, ta, kako ih zovu Žuta zgrada. Ajd' sad vi meni objasnite što je sad onaj tamo neko kvalitetniji od mene| Po emu| Zato to, Bože moj, sedi u onoj zgradi i sad mu treba i da ga 'ladi, i da ga greje. Pa ta| Neka i meni omogue uslove normalne, neka i ovaj sprat urede. Kako ja da ne budem besna kad vidim svako jutro G.O. vozi našim kolima ženu na posao i pored mene proe, ja idem peaka i doem u pivaru peaka, on pored mene doe i proe i tu se parkira kod fermentora". (S.T.)
Razgovor o razliitom tretmanu onih koji rade u "žutoj" i zgradi proizvodnje, otkrio je i sledeu epizodu: " S.T.: Svake godine za Novu Godinu su radnici uz platu dobijali po jedan kalendar i olovku. Prve godine kad je doš'o Viti, ne daju.
(neimenovani radnik): Štedi na troškovima. Štedi na 500 kalendara, on je uštedeo neke troškove, i na prekovremenim satima on je uštedeo, nemam pojma, hiljadu..... S. T.: I onda pukne neka cev i potopi im sve kalendare i olovke, sve što su imali, jao, što mi bilo milo... (neimenovani radnik): Bog ih kaznio. Sve propalo. S. T.: Meni ne treba. Ja lino, dobijem kalendar od ovog, od onog, ali mi je stvarno žao tih radnika. (neimenovani radnik): 5000 dinara ako je za celu firmu... S. T.: I onda radnici dou: "Imaš neki kalendar da nam daš, samo da stavimo u kancelariju, na zid", znaš, ili negde u pogon dole da ljudi mogu da vide koji je datum" 100
Ildiko Erdei
Pravila i procedure – oblikovanje novih radnih ritmova proizvodnje i poslovanja Ono to istra#ivau postaje primetno tek na drugi pogled, a za vlasnike i upravu je sigurno najva#nije, jesu koliina i kvalitet investicija u fabriku. Svi ispitanici koji su ovo pomenuli, nezavisno do toga da li imaju dugogodišnji staž u fabrici ili su u nju došli tek posle privatizacije, slažu se da je investicija od 6 miliona evra ta koja je omoguila dalji razvoj. %taviše, ona je omoguila "Vita Pankou" da postane jedan od etiri velika igraa u srpskoj industriji piva danas. "Ideja je bila da damo nekoliko jakih kapitalnih investicija, popravimo kvalitet piva, kako mi to kažemo "oživimo" marku, naroito onu koja je vezana za kompaniju (lokalni brend nazvan po porodici osnivaa pivare), i tako oživimo ovaj brend. U ovom poslu smo raunali na tradiciju, jer je ovo najstarija pivara na Balkanu, osnovana 1722. Dakle, ono što smo želeli je zasnovano na tradiciji, kvalitetu i novom imidžu. To smo i uinili. Prvo sa tehnike strane, kvalitet, novo pakovanje, poboljšali smo pivo, tako da mislim da je u osnovi svako primetio da je u ovoj kompaniji odjednom poelo nešto da se dešava. Druga stvar, neu sad da u detalje govorim o tehnolokim investicijama pošto bi predugo trajalo, ali recimo samo da smo sve uradili da bi pivo bilo bolje. A recept za spravljanje piva? To je tradicionalan recept, iz prošlosti…U pravljenju piva uvek treba slediti tradiciju. Problem je bio u tome što nije bilo kontrole kvaliteta, pa je on varirao. Sada je stabilan. Razliiti procesi, razliiti naini upravljanja. Uvek koristimo najbolje sirovine, dobru vodu, filtriranje, fermentacija, sve je pod kontrolom. I proces je zatvoren. xjudi iz xaboratorije uestvuju u svakom koraku, sve do kontrole kvaliteta." (P.A.)
Kada su u pitanju novi standardi rada, rukovodioci koji su opstali u obe "postavke" Panka tvrde da je preuzimanje od Vitija donelo itav niz novih standarda u svim oblastima poslovanja. Ge101
Problem interpretacije tranzicije ...
neralni direktor u vreme privatizovanja kaže da je za njega najvažnije bilo osnivanje odeljenja za informacione tehnologije, i sveobuhvatna kompjuterizacija firme. Na odreenom nivou, kompjuteri su bili prisutni u firmi i ranije, ali danas je zaposlenima omogueno ne samo da budu povezani unutar firme, ve da obavljaju poslove i transakcije sa najrazliitijim partnerima van nje. M.I. potvruje stav svog kolege, naglašavajui znaaj IT odeljenja koje omoguuje meusobnu komunikaciju zaposlenima iz cele Viti grupe. Ovo ini da se osoba osea povezano, što po njenom mišljenju predstavlja izvor zadovoljstva. Sledee to treba pomenuti su standardi u vezi sa proizvodnjom koji su rezultirali investiranjem u kvalitet konanog proizvoda. Konani proizvod mora imati stalan nivo kvaliteta, što je obezbeeno automatizacijom procesa proizvodnje. Trea grupa standarda odnosi se na kvalitet sastojaka, i automatski je regulisala odnos kompanije sa snabdevaima. Oni koji nisu ispunjavali standarde koje je postavio Viti nisu više mogli da sarauju sa pivarom. Ukratko, novi standardi su doneli i novo poimanje vremena svima koji su ukljueni u poslovanje "Viti Pankoa": uz kvalitet, postalo je važno i poštovanje rokova isporuke, što je doprinelo stabilizaciji radnih ritmova preduzea. Pored toga, umrežavanje kompjutera na nivou "Viti Pankoa", ali i mogunost direktne komunikacije sa kolegama u centrali i drugim pivarama unutar sistema "Viti", doprineo je kako "uštedi" vremena (jer se razmena informacija odvija neuporedivo brže nego ranije) tako i afirmaciji oseanja "istovremenosti" (mogunosti da se "bude u toku" i da se maksimalno skrati vreme i put od neke ideje do njene realizacije i da se obezbedi pristup razliitim informacijama i resursima) kao snažne vremenske orijentacije kasne modernosti. "Ima onih koji više ne rade, nisu mogli da se prilagode, ima onih koji su pitali pa, kako to da mi više ne radimo, pa lepo, nije to moja
102
Ildiko Erdei volja. Ima onih koji ne mogu da udovolje zahtevima novih vlasnika. Recimo, nismo radili godinu dana dok se nije privatizovala, sad radimo sa sladarama iz okruženja. Mi smo uvozili slad prve godine, ne zbog toga što smo mi to hteli, nego zato što smo mi njima (dotadašnjim snabdevaima, domaim firmama, prim. I.E.) poslali ovako: Ovo je specifikacija Vitijevog slada. Možete li ovo da proizvedete? Oni kažu ne možemo. Stalno su priali: Pa znaš, to je zato što sorte jema nisu dobre, nije to do nas. Viti to ne interesuje. Mi emo to za dve-tri godine. E, pa onda emo da radimo." (Z.E.) "Imam odline odnose sa snabdevaima. Na poetku, oni se drže svog pristupa. A mi samo jasno stavimo do znanja koja su pravila igre. Sada nema nikakvih problema sa snabdevaima, zato što su im pravila igre jasna – znaju da tražimo kvalitet i cenu. Odgovarajui kvalitet i cena, ako to imate, onda se dogovaramo. I nemamo ekskluzivne, ve nekoliko snabdevaa. Uvek smo otvoreni. Konkurencija je dobra, ak i meu snabdevaima." (P.A.)
Konano, ono što se izmenilo su osnovna "pravila igre". Umesto regulisanog tržišta i kontrolisane ekonomije, nadmetanje i težnja ka usavršavanju ušli su u polje poslovanja. Ovo je oblikovalo znatno dinaminije poslovno okruženje, u kome se mora neprestano voditi rauna i o sopstvenom kvalitetu, prodaji, nainu reprezentacije, i o konkurenciji: "Ranije, svako je imao svoj atar u koji je isporuivao pivo. Sad imamo pivo koje dolazi iz Apatina, elareva..iz celog sveta, a to radimo i mi, idemo svugde. Dakle, re je o borbi, o nadmetanju. Ranije nije bilo konkurencije, pošto je tržište bilo zaštieno. Sad je to, pa ne bih možda baš mogao nazvati džunglom, ali svako mora da se bori. I ako nisi jak, nee preživeti. Ako nisi finansijski ili ekonomski jak, ili pametan u vezi sa brendom, umree. Mi to zovemo borba za život, a na neki nain ona to i jeste." (P.A.)
103
Problem interpretacije tranzicije ...
Jedan od aspekata restrukturacije bilo je uvoenje novih procedura, odnosno "novog poretka" koji je trebalo da obezbedi uspešnije funkcionisanje. Neka od ovih pravila postojala su i ranije, ali nisu poštovana usled prilino "labave" atmosfere u prethodnoj kompaniji. Naroito se radi o pravilima koja se odnose na zabranu pušenja u radnim prostorijama i konzumaciju alkohola u proizvodnom postrojenju. Dakle, novina nije bila u uvoenju novih pravila, ve u uveravanju zaposlenih da su ovaj put ona stvarna, i da e njihovo kršenje donositi posledice. Za samo nekoliko meseci, nova uprava uspela je u onome u emu stara nije godinama – da odgovornost postane važna i aktuelna stvar. Prema jednom od ranijih rukovodilaca, nije bilo velikih promena u nainu poslovanja, pošto u tom domenu i nema puno "izmišljanja" – može se samo usavršavati i poboljšavati. Ali, zato je bilo odreenih stvari u vezi sa postojeim principima rada i upravljanja: "To je opšte poznato kod nas, to je mentalitet kulture srpskog naroda, koji je, otprilike, takav da kada se donesu pojedini zakoni, mi ne gledamo da poštujemo zakon, nego gledamo kako emo da ih izvrdamo. Kad je donesen zakon da je kazna za pojas (propis o obaveznom vezivanju pojasa tokom vožnje automobila, prim. I.E.) hiljadu dinara, mi smo se svi bunili zašto je tolika, ja sam rek'o ne, uopšte ne razmišljam o tome. Kažu mi 'da, ti imaš pare'. Ja kažem 'ne, nego ja sednem u kola, stavim pojas i ne razmišljam o tome.' Mi imamo taj problem i problem u smislu upravljanja, voenja fabrike, je bio taj što smo mi donosili raznorazne odluke i te odluke nisu sprovoene, ili su stajale na pola puta, nešto se ispreavalo, uvek je tu bio neki subjektivni faktor, vreme i ostalo. Ovo su sad pravila koja su taksativno jasna, zna se ko šta treba da radi – i onda se to znalo, samo što sad znaš i kako, odnosno dokle su ti ovlaenja i granice, kreativnost je dozvoljena bila i onda i sada – i, naravno, to se mora poštovati do kraja. U tome je razlika." (Z.E.)
104
Ildiko Erdei
Od ostalih noviteta, izgleda da je novo radno vreme pomoglo da mnogi radnici svojevoljno napuste kompaniju, pošto nisu mogli da se prilagode radnom vremenu od 8 do 17 asova, koje je znailo da e provoditi gotovo ceo dan na poslu. Za mnoge od njih, koji su radili u polju posle radnog vremena, i ije je prisustvo i odsustvo sa posla bilo pod velikim uticajem ciklinih agrarnih ritmova seoske poljoprivredne proizvodnje, te otuda nekompatibilno sa novouvedenim ritmovima poslovanja "Viti Pankoa", ova promena nije delovala obeavajue te su otili. Neki od starih rukovodilaca predvideli su ovo još na samom poetku privatizacije: "Pošto sam ja bio u mnogo pivara, ne samo Vitinih, nego i svih ostalih, i video sisteme rada, znai meni nije trebao neko da mi da neke papire da ja vidim sad neku organizaciju i sistematizaciju, ako ste malo promuurni, vi vidite kakva je suština rada, znao sam da neki od ljudi nee moi da rade. Prošlost je bilo vreme da mi radimo u fabrici, ali imamo i zemlju i kad doe sezona kopanja ili branja kukuruza da vi uzmete bolovanje i odete to da radite. Ili radite od šest do dva, ustvari se odmarate na poslu, pa idete kui da radite. Tim ljudima je to bio problem. Prvo, promenjeno je radno vreme, od osam, nije više bilo od šest, praktino ceo dan ste angažovani i to je mnogim ljudima bio problem. Oni koji su, jednostavno, našli sebe, ne mogu o tome da priam, možda imaju i tamo neke prihode, verovatno su prihvatili da dobiju tu otpremninu i da idu, pretpostavljam, da se bave tim poslovima koje su imali. Mada, lažem, ima i onih koji se nisu snašli, tih ima uvek, oni su mogli da se snau samo u socijalizmu, onakvom kakav je bio." (Z.E.)
S druge strane, nove uprava pokušala je da uvede i drugaije rasporeene pauze, tako da budu fleksibilnije, ali da ometaju tok rada u najmanjoj moguoj meri. }eneralni direktor smatrao je da je ova promena bila nu#na, i da je uraena na dobrobit zaposlenih. Iz njegove izjave takoe se mo#e videti i ta zapadni menadžment smatra preduslovima "dobre radne atmosfere":
105
Problem interpretacije tranzicije ... "Danas mislim da se ljudi sve više i više navikavaju na ovo. I mnogo im je prijatnije kad dou u kancelariju. isto je, uredno, može da se uzme kafa iz aparata, imate lepe ae, vodu, sve to je potrebno da bi se stvorila dobra radna atmosfera". (P.A.)
Ipak, ovi pokušaji nisu naišli na jednako entuzijastian odgovor meu zaposlenima. Nekima od njih nedostaje vreme kada su imali manje posla a više slobodnog vremena koje su provodili sa kolegama u restoranu. Jedan od njih, L.K., požalio se kako ovih dana ovek ne može da ima pristojan obrok, pošto nema vremena da ga na miru pojede. Tužno je pokazao na lan paket ispred sebe, koji, prema novim propisima, treba da bude pojeden na radnom mestu. Sa radou se sea zajednikih doruaka u fabrikom restoranu, koje opisuje kao trenutke predaha i druženja. "Sada moramo da jedemo na radnom mestu", ogoreno kaže ovaj radnik, kao da je to najnepristojnija mogua stvar. Primeuje takoe da sada ima mnogo više posla. Sve je manje vremena za druženje na radnom mestu, a kontrola od strane nadreenih postala je uestalija i efikasnija. Stoga, L.K. doživljava promene kao "ograniavanje slobode", pošto on i mnoge njegove kolege sada moraju da misle o posledicama kvaliteta svog rada. "Ranije nas ništa nije brinulo. Sada oseamo kao da nam ograniavaju, oduzimaju slobodu". Ukratko, može se zakljuiti da nove tehnologije i novi standardi rada doprinose reartikulaciji dominantnih temporalnosti u preduzeu i formiranju novih vremenskih orijentacija, koje naglašavaju oseanje "istovremenosti". Ovo dovodi do postojanja višestrukih temporalnosti, koje postoje i funkcionišu u razliitim aspektima poslovnog procesa. Tako, dok je u procesu kreiranja novog/starog lokalnog brenda dominantno oslanjanje na "tradiciju" i široko eksploatisana istorija proizvodnje piva i ugled porodice osnivaa pivare i proslavljaa robne marke, u nekim drugim aspektima poslovanja prisutne su drugaije temporalnosti. Informacione tehnologije donele su "prodor" istovremenosti u 106
Ildiko Erdei
najvei deo svakodnevnih poslova onih iz upravljakih slojeva. Radni ritmovi su ustaljeni u poreenju sa prethodnim "pulsirajuim" ciklusima velike tražnje i nedostatka posla (mimo standardnih sezonskih varijacija u obimu proizvodnje koji karakterišu proizvodnju piva), naroito u poreenju sa periodom devedesetih kada je, u temporalnom smislu, zabeleženo znaajno "usporavanje", a konano i dominantan oseaj "stagnacije", koji je i doveo do odluke o traženju strateškog partnera. Meutim iako su radni ritmovi u preduzeu u velikoj meri stabilizovani i ustaljeni, poneki radnici smatraju da su i dalje prisutni neregularni ritmovi proizvodnje, karakteristini za socijalizam, što dovodi do izvesnog razoaranja u nove vlasnike. Disciplina, nove mogunosti i preoblikovanje osoba Komunikacija: engleski jezik i stil komunikacije koji je opušteniji, neformalniji ^edna od najdubljih promena za domae slu#benike, naroito srednju generaciju, bila je uvoenje engleskog kao radnog jezika kompanije. Pored niskog nivoa komunikacijskih sposobnosti u domenu profesionalnih odnosa, ovo je predstavljalo najveu prepreku u razmeni ideja izmeu stare i nove uprave. Mada su asovi engleskog bili organizovani za svakog ko je hteo, a obavezni za sve lanove srednjeg i visokog sloja uprave, na njima su se pojavljivali mahom pripadnici rukovodeeg sloja. Mnogima od starijih rukovodilaca koji su ve bili u kasnim etrdesetim i pedesetim godinama teko je padalo da ponu da ue osnove engleskog. Ipak, bili su savreno svesni da bez znanja jezika nee moi da zadr#e svoje polo#aje, a jo manje da znaajnije napreduju. Ovo je povezano, takoe, sa jo 107
Problem interpretacije tranzicije ...
jednim va#nim aspektom promene koji naroito dotie rukovodstvo. Odnosi se na profesionalno i intelektualno razvijanje zaposlenih, što otkriva promenjenu koncepciju vrednosti znanja i permanentnog obrazovanja u poslovanju. " Da, tu ima dve stvari. Jedno su stvari vezane za menadžment, a drugo su stvari koje su vezane za radnike. Menadžment je sasvim drugaije pozicioniran, ima sasvim drugaija razmišljanja. U tom smislu, pre svega kroz sisteme rada kompanije, vi morate da napredujete, morate da usavršavate svoja znanja, jer ako ih ne usavršavate, što kroz ono što vas oni teraju, kroz posao... recimo ja nisam znao ni jednu re da kažem na engleskom. Znai, ni jednu jedinu re. Prvi put sam uo da se ono ita /d/, ja sam it'o 'the'. I, naravno, teško mi je. Mislim, u 43-44 godini uiti jezik je teško, i to je posle posla, ništa za vreme posla. Posle posla, ovde je organizovano, to je nedovoljno, posle kod kue, i to je još uvek problem. Ja sam svestan toga da ako ne budem znao jezik da neu moi da radim ni ovde, ni negde drugde. Meutim, imate nekoga ko to želi i hoe, kao to sam ja, imate nekog ko to ne može, ne želi, ko nije svestan toga da e mu za godinu, ili dve, da e doi u problem da on više ne može da radi u dobroj firmi." (Z.E.)
Meutim, upotreba engleskog jezika i, možda još više, lakoa i ležernost njegove upotrebe u svakodnevnim situacijama, a posebno sposobnost da se pojedini engleski izrazi "ispravno" koriste u poslovnoj konverzaciji koja se vodi na srpskom jeziku, otkrivaju da engleski jezik u ovoj firmi (a i u mnogim drugim firmama, kao i u svakodnevnom životu obinih ljudi) postaje nešto više od sredstva komunikacije, naina prenosa informacija i ideja. Engleski jezik postaje simbol modernosti jedne sredine, njene sposobnosti da funkcioniše kroz kategorije druge kulture, a takoe je i sredstvo distanciranja od, naroito poslovnih i kulturnih, tradicija lokalne sredine. Tako je u mnogim intervjuima, naroito sa osobama iz sektora marketinga i prodaje, zabeležena uestala upotreba engleskih termina i kovanica, koju bih ja pro108
Ildiko Erdei
tumaila kao prikazivanje profesionalne kompetencije i ovladavanja strunom terminologijom "zapadnog" poslovanja. U tom pogledu, najilustrativniji je bio razgovor sa mladim brend menadžerom (sve kompanijske funkcije su, inae, prevedene u zapadni profesionalni format, i odgovaraju zapadnoj biznis taksonomiji), iji je govor prošaran engleskim strunim terminima, koje mnogo radije upotrebljava bez obzira što se tokom razgovora ispostavlja da za mnoge od njih postoje odgovarajui prevodi na srpski: "jer ja sam, otprilike, finance guy, sada sam postao marketing guy, sa finansijskim backgroundom"; "kod mene je uvek je bio onaj full commitment"; "poeo sam da radim kao marketing assistent, posle 3 meseca sam postao promo coordinator"; "marketing assistent je podrazumevalo slati faksove, nositi CD-ove, slati i primati mejlove, znai, baviti se uglavnom logistikom u ofisu, a kada sam postao promo event coordinator, to je ve znailo organizovanje promocija, dogaaja, dešavanja, sajmova,i slino. Posle još tri meseca sam postao zadužen za koordinaciju nabavke reklamnog materijala i visibility, a sve je to bilo uz approval brend menadžera"; "nedostaje posveenost, nedostaje neki dedication"; "ali ja sam, znai, jako time-oriented"; "da vam kažem opis posla? Job description?". S druge strane, generalni direktor, iako zna srpski, odbija da ga govori, jer smatra da bi komunikacija na srpskom brzo dovela do "neformalizacije" poslovnih odnosa (po logici: "ako govori ‘naš jezik’, onda e možda pristati i na ‘naše’ naine voenja poslova i ‘naš’ nain komunikacije"), što je on nastojao da izbegne. Pored toga, ono što je generalni direktor nameravao da uvede kao sastavni deo transformacije je drugaiji vid komunikacije, odnosno naina na koji se odvijaju kontakti i diskusije izmeu najviših i nižih nivoa uprave, kao i meu radnicima. Kako je naglasio, ova koncepcija je uglavnom njegova lina, i nema direktne veze sa kompanijom (Viti). Kako je imao iskustva u 109
Problem interpretacije tranzicije ...
kompanijama i na "Zapadu" i na "Istoku", može da uporedi razliite naine poslovanja, te tako i da osmisli sopstveni, u skladu sa kulturom i društvom u kom obavlja posao u datom trenutku. "Još jedna stvar je otvorena komunikacija – kritikuj, ali budi i otvoren za kritiku. Ja sam vrlo otvoren. Nisam u fazonu filozofije: ja sam gazda te sam uvek u pravu – to nije komunikacija. Mogu da pogrešim. Otvorena komunikacija znai slušanje toga šta drugi imaju da kažu, a tek onda donošenje odluka. Ja mogu da imam svoj stav, sopstveno mišljenje, ali sam otvoren i za tua. Ovde se radi i o uenju ljudi da misle. U prošlosti nije se od njih oekivalo da misle, ve samo da izvršavaju. Ja kažem, pa, prvo emo da mislimo, smislimo ta e da bude, a onda to uradimo zajedno. " (P.A.) "Prva stvar koju sam rekao bila je, nisam ja gospodin (reeno na srpskom, I.E.), ve me zovete po imenu. Svi me zovu linim imenom, ne gospodine taj-i-taj. U turskom sistemu, koji je pun poštovanja, kolege i nadreene zovete poštovani, ‘bei’. U Belgiji, obraate se svima imenom." (P.A.)
Po nekim preašnjim rukovodiocima, otvorenost i pristupanost generalnog direktora olakšala je protok poslovnih ideja i doprinela popuštanju potencijalne napetosti izmeu stare i nove uprave. Kako je ceo vrh rukovodstva imao znaajno radno iskustvo u inostranstvu, a onda došao u okruženje u kom je "zapadna" poslovna kultura tek u zametku, nije se retko dešavalo da mlai meu njima dožive neku vrstu "kulturnog šoka" kada se susretnu sa staromodnim nainom poslovanja. Naroito su ilustrativne rei N.I.-ja, lokalnog brend menadžera. On kaže da mu je naroito bilo teško da ustanovi razliku izmeu naina na koji posluju domae (kompanije u državnom ili društvenom vlasništvu) i strane (privatne) kompanije, pošto sa prvima nije imao iskustva. Iako povremeno njegove rei deluju previše naivno (budui da su mu 110
Ildiko Erdei
roditelji, po njegovim reima, radili u državnim firmama), i kao nain da potcrta svoju potpunu posveenost "zapadnom" modelu poslovanja, on tvrdi kako nije mogao da shvati nain rada nekih njegovih prijatelja, koji su od osam sati provedenih na poslu tri radili a ostatak se bavili razliitim socijalnim aktivnostima. Naglasio je da su to oni koji rade za državne, dok veina njegovih prijatelja radi za privatne, kompanije "zapadnog tipa" koje zahtevaju potpunu posveenost. N.I. opisuje svoje navikavanje na sredinu u Panku kao "teško iskustvo", objašnjavajui: "Jako teško. Nisam doživeo, nego još uvek doživljavam. Jer ja sam ipak doao u Nikiku pivaru 4 godine nakon to je privatizovana, znai Belgijanci su bili prisutni ve 4 godine, i naredne etiri godine koliko sam ja ostao, taj sistem se samo dalje razvijao i produbljivao. Ja sam sada doao u firmu u kojoj je taj proces tek na poetku, a taj sam period u nikikoj pivari preskoio. U prethodne etiri godine sam nauio da razmišljam skroz "zapadno", skroz "biznis", skroz "sistematski". I sada želim da nastavim tako da razmišljam i u ovoj kompaniji, nailazim na probleme, ali...mislim da e to proi." (N.I.)
Pojašnjavajui na ta se odnosio "kulturni šok" kroz koji je prolazio, N.I. kaže da ga je najviše iznenadilo koliko jako se ljudi opiru promeni. Bio je "šokiran"susretom sa "neodgovornim ljudima", nenaviknutim da poštuju strog vremenski raspored. "Bili su, tako da kažem, upravo kako su ih opisivali u našim starim udžbenicima iz vremena socijalizma: svi rade sve, bez funkcionalne specijalizacije, jednaka raspodela odgovornosti i prihoda, itd."
Ono što smatra da nedostaje lokalnoj poslovnoj kulturi je posveenost. Kao da nema prave motivacije, ljudi se ponašaju kao da im posao nije bitan. Jednostavno reeno, postoji previše "labav" odnos prema poslu, u kom ljudi – mogue kao naslee socijalizma – i dalje oekuju da im posao ne bude izvor samo profesionalnog, ve i socijalnog ispunjenja. 111
Problem interpretacije tranzicije ...
Promenjene temporalnosti i proizvodnja novih, aktivnih osoba Pored toga što se od zaposlenih oekuje da naue zvanini jezik kompanije, engleski, i da usvoje nove stilove komunikacije, koji nalažu kombinaciju ležernog ophoenja i gvozdene discipline i odgovornosti, oni moraju i da se prilagode novoj dominantnoj temporalnosti, linearnom vremenu i onome što Verderi naziva kratkim (i sve kraim) radnim ritmovima kapitalizma. Privatizacija tako u sebe ukljuuje i sudar "socijalistikih" i "kapitalistikih" temporalnosti, i oni koji njome rukovode nastoje da nametnu linearnu temporalnost i potisnu sve ostale oblike i doživljaje vremena. Kako navodi Ketrin Verderi, za konceptualizaciju vremena u socijalistikoj Rumuniji karakteristina je ciklinost i usporavanje vremena, što u jednom trenutku dovodi i do snažnog oseaja stagnacije, nepokretljivosti. Ovome je suprotstavljeno linearno, deljivo vreme, segmentirano na manje jedinice kojima se može manipulisati, pa otuda i izrazi kao "štednja" ili, sa druge strane, " gubljenje " vremena. Možemo pretpostaviti u kojoj meri je susret sa "brzim" tehnologijama poremetio vremenske cikluse starih zaposlenih u "Panku". Kompjutersko umrežavanje i prelazak na elektronsko finansijsko poslovanje uinio je da se "za nekoliko milisekundi obave bankarske transakcije za koje bi njihov finansijski sistem zahtevao sate i dane rada, dopisivanja i zavoenja dokumenata" (Verderi, 2005:74). Ovo je otvorilo prostor za uvoenje kriterijuma "efikasnosti", "profitabilnosti" i implicitno (a kod nekih i vrlo eksplicitno) vrednovanje maksime "vreme je novac". Oni koji su ve ranije uspešno adaptirani u linearnu temporalnost kapitalistikog vremena, što je bio sluaj sa svim predstavnicima visokih rukovodilaca i najveim brojem srednjeg ešalona, imali su problem u komunikaciji sa onima koji još uvek nisu preterano marili što "gube vreme", otežui izvršavanje posla, ili teže112
Ildiko Erdei
i da na radnom mestu praktikuju kombinacije poslovnog i prijateljskog kontakta, što je "zapadno" orijentisanim rukovodiocima izazivalo "nelagodu", a ponekad uzrokovalo kulturna nerazumevanja. Mladi brend-menadžer koji je u "Panko" doao iz ve "zapadnjaki ustrojene" nikike pivare, prisetio se kako je na poetku imao problem sa negativnim reakcijama na njegov direktan stil komunikacije. Dok su njegove nekadašnje kolege i saradnici u Nikšiu bili naviknuti na ovakvu komunikaciju, zasnovanu na brzini i efikasnosti, u novoj radnoj sredini ovo je naišlo na svojevrstan otpor. Uskoro je N.I. shvatio da su ljudi iz ovog kraja bili naviknuti na duže razgovore koji ispunjavaju kako poslovne tako i socijalne funkcije. Budui da se rukovodi pravilom da je vreme novac, N.I. nije ni razmišljao o odustajanju od svog naina komunikacije, ali je shvatio da pozivanje na stereotipne osobine crnogorskog "nacionalnog karaktera" kao što je zbunjenost i nedostatak suptilnosti daje rezultate. Ono što su na poetku doživljavali kao grubost i nepristojnost, novi saradnici postali su spremni da tolerišu jednom kada im je pruženo kulturalno objašnjenje za ovakvo ponašanje u kontekstu raširenih i popularnih "teorija o mentalitetu". Ovde su u igri "višestruke temporalnosti", pošto je oigledno korienje vanvremenske (i aistorine) koncepcije "mentaliteta" u funkciji legitimisanja i uvoenja "kapitalistikih radnih ritmova". Iako se artikuliše kao pitanje "kulture", u ciceronovskom smislu "prefinjenosti, uglaenosti, kultivisanosti", ovde se radi o dobroj ilustraciji uloge nove temporalne svesnosti u proizvodnji novih osoba. "Meni je reeno da sam malo i nekulturan za ovu sredinu, jer su ovde ljudi navikli da komuniciraju kao: "Dobar dan, dobar dan, kako ste, šta radite, kakvo je vreme u Panevu i Beogradu" i da se dobrih pet minuta išaskamo, i da tek onda kažem da vas ja zovem zbog toga i toga...Meutim, ja imam jako malo vremena, i kada sam uo da ete vi doi ja nisam bio nimalo srean, i jo kada sam uo da ete ostati sat do
113
Problem interpretacije tranzicije ... sat i po vremena, bio sam malo... jer meni je, znai, razmišljam u tom pravcu da je meni vreme novac. Pa sam pitao šta sad ona hoe, ko je ona, sat i po vremena je meni jako bitno, a onda su mi objasnili šta je i kako... ali ja sam, znai, jako time-oriented (engleski izgovor, I.E), i ne želim sada da gubim vreme, tipa mi se ujemo kako ste, šta radite, nego odmah kažem šta me zanima. Ja sam zbog takvog stava imao problema ne samo ovde, ve sa svima sam imao u kompaniji problema. I kad doe do toga da mi prebacuju, ja se uvek izvlaim na svoju crnogorštinu. I kažem, kod nas u CG, mi smo malo drvenasti, ne umemo da razgovaramo, "vadim se" na svoj mentalitet, jer ja i dalje kada mi je neka frka, razgovaram direktno, bez ikakvog uvoda. A kada me pitaju: "Što si takav", ja kažem "Mi smo u CG takvi." (N.I.)
"Deljivost" osoba i unapreenje kvaliteta proizvoda i osoba Mnogi rukovodioci u "Viti" opisae suštinu poslovnih i organizacionih promena nakon privatizacije kao "orijentaciju na kvalitet" – sa tim je povezan itav niz standarda u razliitim aspektima poslovanja o kojima je do sada bilo rei (kvalitet osnovnih sastojaka piva, tehnologije proizvodnje, sistemi kontrole kvaliteta tekuine, ujednaeni izgled boca itd.). Iako ovde nije re o jednom izuzetno složenom i razvijenom obliku upravljanja, poznatom pod imenom TQM (Total Quality Management), o kome piše Elizabet Dan i koji je zastupljen u pivarama koje su privatizovali veliki proizvoai, kao Hajneken, može se rei da se i u sluaju "Vite" može prepoznati tendencija da se "uspostavi fundamentalna slinost izmeu radnika i sirovih materijala, pri emu e se i osobe i proizvodi tretirati kao ‘procesi’" (Dunn, 2004: 94). Ovo znai da je granica izmeu osoba i stvari zamagljena, jer se osobe zamišljaju kao "zbir kvaliteta" koji se mogu odvojeno razmatrati, procenjivati, meriti, usavršavati i unapreivati. Kako primeuje Dan, "ovo otvara aspekte osoba za aktivnosti menadžera, 114
Ildiko Erdei
trenera, ak i svesnog rada na sebi. Znajui koji kvaliteti treba da budu ‘unapreeni’, zaposleni mogu da uzimaju asove, itaju knjige, ili da menjaju navike da bi postigli bolji uspeh na evaluacijama poslovnih postignua, i na taj nain uinili sebe i svoj rad još boljom robom" (isto:114) I u ovom aspektu promene mo#e se uoiti razlika izmeu radnika i menadžera, kao predstavnika dva sloja zaposlenih koji opredmeuju razliite temporalnosti i razliite vrednosti povezane sa prethodnom i novom poslovnom kulturom. Mada je istaknuta važnost neprestanog usavršavanja za sve zaposlene, postoji znaajna razlika izmeu vrste edukacija za radnike i edukacija za menadžere – menadžeri dobijaju edukaciju (tzv. "meke" veštine, poput komunikacije, pregovaranja, upotrebe jezika i sl.) koja im omoguuje da definišu situaciju za ostale zaposlene, i da ovladaju "jezikom" i "pravilima" nove situacije i nove poslovne kulture. Menadžeri, dakle, pomou itavog niza edukacija, stiu kulturni kapital sa kojim ustanovljavaju znaajnu razliku izmeu sebe i ostalih zaposlenih, budui da ih to ini sposobnijim za ovladavanje kodovima nove poslovne kulture nego što je to sluaj sa radnicima, koji tako postaju uglavnom pasivni primaoci promene. Posmatrano u ovom kontekstu, može se rei da se osobe menadžera ee konceptualizuju kao "deljive", samim tim podložne usavršavanju i daljem napredovanju, za razliku od radnika u proizvodnji, ije se osobe konceptualizuju kao "monadne", nefragmentisane, inertne i teško promenljive. Kreativnost koja se pripisuje menadžerima i sastavni je deo njihovog opisa posla, ne samo da se ne traži od radnika, ve se, kako tvrde neki od njih, tretira kao nepoželja osobina. ak i kada pokušavaju da budu "kreativni" imaju utisak da takva "kreativnost" nije dobrodola, o emu svedoi primer jednog radnika iji je predlog da premosti kvar jedne od mašina u energani (uslovi rada u socijalimu, nedostatak novca i opreme podsticali su domi115
Problem interpretacije tranzicije ...
šljatost, veštinu i kreativnost radnika, i proizveli specifinu granu svakodnevne kreativnosti poznatu kao "budženje") sa indignacijom odbijen, te je, po njegovom mišljenju sasvim bespotrebno, potrošen novac koji je mogao biti ušteen i usmeren za "nešto potrebnije". Završna razmatranja Cilj ovog rada je bio da ukaže na višedimenzionalnost ekonomije i na slojevitost privatizacije kao jednog njenog naroito izraženog elementa u transformaciji postsocijalistikih društava. Polazei od tvrdnje da privatizacija predstavlja složen proces u kome se ne sprovodi samo svojinska i vlasnika transformacija preduzea, i da promena u toku ne može da se svede samo na njen tehniki, tehnološki i finansijski aspekt, u radu je ukazano da se, kroz susrete razliitih organizacionih i poslovnih kultura, koje se u lokalnom idiolektu prepoznaju kao radne kulture socijalizma i kapitalizma, transformišu i mnoge kulturne kategorije, meu kojima je posebno skrenuta pažnja na prostorno-vremenske promene i promene u konceptualizaciji osobe kao ekonomskog aktera. Da bi ostvarili uspešnu organizacionu i poslovnu tranformaciju, pripadnici rukovodstva su primenili nekoliko standardnih procesa i procedura "disciplinovanja", koji su za cilj imali "normalizaciju radnog ambijenta", u tri koraka: "normalizacija radnog prostora", "stabilizacija radnih ritmova proizvodnje i poslovanja", "proizvodnja novih tipova osoba" koje e biti sposobne za stalni razvoj i profesionalno usavršavanje. Za poetak, okupili su tim mladih, entuzijastinih menadžera, sposobnih da restrukturišu preduzee u relativno kratkom roku, i istovremeno doveli generalnog direktora sa znaajnim iskustvom rada u regionu. Zahvaljujui akulturaciji koju je pret116
Ildiko Erdei
hodno prošao u Crnoj Gori, on se pokazao kao kljuna osoba za zapoinjanje transformacije, koja do danas nije bitno dovedena u pitanje. Iz istraživanja se može videti da je ovaj proces tek na poetku, kao i šta mu pomaže a šta odmaže. Takoe se mogu videti naini na koje je vrh rukovodstva konstituisao nova znaenja kljunih aspekata strukture, procesa i aktera u organizaciji, u pokušaju da "drugima stvori novu stvarnost" (Salaman, 1997: 237). U ovom smislu, ovi menadžeri deluju kao "kulturni posrednici", igrajui aktivnu ulogu u pridavanju odreenih znaenja radnom okruženju, te tako ne utiu samo na poslovanje ve i na kulturu. Salaman tvrdi da "rukovodioci imaju kljunu poziciju ‘lidera transformacije’, budui da manipulacija kulturom i simbolima iz kojih se sastoji postaje, prema kulturnim konsultantima, njihov osnovni zadatak" (Salaman, ibid: 263). Naravno, Salaman je u pravu kada zakljuuje da "kao što je uvek sluaj sa ovakvim pokušajima definisanja realnosti za druge, oni ka kojima su ovi pokušaji usmereni interpretiraju ih i na njih reaguju u svetlu ve postojeih stavova i iskustava, esto ‘konzumirajui~ ove predstave u oblicima koji znaajno odudaraju od onih koje je rukovodstvo zamislilo" (ibid: 237). Tako, na primer, u pivari ima, naroito meu radnicima, interpretacija transformacije koje je ne doživljavaju kao poboljšanje u efikasnosti i kvalitetu, ve kao "ograniavanje slobode" i u osnovi nepravedan proces iji "uspesi" nee biti jednako podeljeni meu svim zaposlenima. Takoe su zabeležene i drugaije interpretacije iskustva rada u socijalizmu, koji se, nasuprot ideologiji menadžmenta, ne doživljava kao potpuno ravo iskustvo, niti kao "potpuni promašaj", ve se ukazuje na one njegove elemente ("kreativnost radnika", "fleksibilnost u obavljanju poslova", "prilagodljivost razliitim radnim ritmovima") koji su potencijalno upotrebljivi u radnom procesu, ali služe i kao izvor samopoštovanja zaposlenima. 117
Problem interpretacije tranzicije ...
Kao posebno problematino pitanje, koje nije posebno razmatrano u ovom radu, mada predstavlja osnovni okvir ovde iznetih problematizacija, postavlja se pitanje transformacije koncepcija samog rada. Analizirajui razliite koncepcije rada – onu koju imaju menadžeri koji su je smislili i uveli, i onu koje se vrsto drže radnici, istraživau se mogu ukazati razliiti ekonomski procesi kao mogui izvor ovih razlika. Može se jednostavno rei da su u ovom konkretnom sluaju na delu dva istovremena procesa. Na nivou globalne, ili makroekonomije, vladajua logika je stari marksistiki strah da se "sve vrsto pretvara u vazduh". Ovo znai da nestaje starog oseanja konkretnosti i solidnosti, a umesto njega ostaju neodreene, fluidne, menjajue stvarnosti. Jedan od domena stvarnosti koji prolazi ovu promenu je sam rad, kao i proizvodnja koja se ranije zasnivala na koncepciji teškog i konkretnog rada. Gubei supstancijalnost, rad gubi i svoju relativnu vrednost u organizacijama, tako da danas sektori marketinga i prodaje igraju znaajniju ulogu u procesu davanja vrednosti proizvodu, nego sama proizvodnja. Za radnike je teško da se pomire sa ovom injenicom, uzevši u obzir da je u prošlosti, a naroito u društvenom i ideološkom okviru socijalizma, rad bio smatran vrhunskim izvorom vrednosti, a radnici postavljeni na vrh društvenog imaginarijuma. Sa trenutnom devalvacijom rada kako u celokupnom srbijanskom društvu tako i u pojedinim organizacijama, najvažniji izvor identiteta radnika doveden je u pitanje, a njima je oduzeta oblast iz koje su crpli autoritet. Stoga, nove pozicije obespravljuju radnike koji još uvek nisu sposobni da u potpunosti razumeju nove okolnosti u okviru kojih rade (a ako i jesu, nisu u stanju da promene retoriku od socijalistiko-upravljake ka klasino sindikalnoj, više klasno utemeljenoj) i koji još uvek zahtevaju legitimitet za, sada drastino promenjenu, poziciju radnika u proizvodnji. 118
Ildiko Erdei "Koliko shvatam, veliki deo razoarenja kod radnika potie od toga što su privatizaciju shvatali kao novac koji dolazi sa Zapada, direktno do njih i odmah se vraa raniji standard, ili još bolji. A to je, to je…Što se tie mojih oekivanja, znao sam kad sam dolazio da u se ovde suoiti sa istim stvarima kao u Crnoj Gori. Pitali ste za radnike, i bilo je pogrešnih predstava, nesporazuma sa radnicima oko plata. Plate su bile prema obrazovnom stepenu, svi su otprilike dobijali jednako, nije bilo velike razlike izmeu vrha i dna. Radnici, naroito, ne mogu da shvate kako mlai ljudi mogu ponekad da zarauju mnogo više od njih. To je jedna stvar. Drugo, mnogo je vea razlika izmeu vrha rukovodstva i radnika. Druga stvar koju ne mogu da shvate je da, ako neko ima auto, kao trgovaki putnik, to ne mora da znai da mu je #ivot mnogo lakši ." (P.A.)
S druge, mikroekonomske strane, kada je u pitanju uspostavljanje novog ekonomskog poretka u kompaniji, radnici se suoavaju sa procesom obrnute logike: pravila i propisi na osnovu kojih kompanija funkcioniše postaju vri. Ponovo dolazimo do potpuno drugaijeg naina voenja posla, sa naglaskom na jasnim pravilima i posledicama njihovog kršenja. Novo iskustvo rada i sa njim povezanih oekivanja, kao što je potpuna posveenost, sposobnost da se pažnja usmeri na zadatak i da se odloži sve što sa njim nije u vezi, prvenstvo posla u odnosu na privatni život i slino, u jakom su kontrastu sa maglovitim propisima i zahtevima koji su postojali ranije. Kao što je navela veina ispitanika, i ranije su postojali propisi i zahtevi, ali i prostor u kome je postojala mogunost da se prekrše bez posledica. U socijalizmu, postojala je ak i fraza koja je esto koriena da se objasne neuspesi u razliitim poslovnim poduhvatima: "objektivne okolnosti i subjektivne slabosti". Drugim reima, socijalna strana rada bila je u veini sluajeva na prvom mestu, a njegova profesionalna i ekonomska strana zanemarivane su koliko je to bilo mogue. Promene koje je donela privatizacija doprinele su jaanju i ovrivanju radne sredine, koja je, kao i druge oblasti 119
Problem interpretacije tranzicije ...
društva u vreme socijalizma – bila obolela od onoga što je Kundera nazvao "nepodnošljivom lakoom postojanja". Ovakav poredak stavio je rukovodstvo u dvostruko povoljnu, a radnike u dvostruko nepovoljnu poziciju. Ekonomske i organizacione transformacije idu u prilog rukovodilakom kadru, budui da se njihove sposobnosti i znanje vrednuju u okviru nove radne filozofije. Pored toga, menadžerima je bilo lako da se identifikuju sa dominantnim preduzetnikim diskursom, dok su radnici – naroito srednje i starije generacije – nenaviknuti na preduzimanje velikih inicijativa, a esto su i esencijalizovani u ovoj svojoj poziciji. Tako su se radnici našli "izgubljeni u tranziciji" jednako na makro-, i mikroekonomskom nivou, bilo usled pomanjkanja informacija ili sopstvene nevoljnosti da prihvate pravila nove (i vodee) igre. Mnogi ispitanici povezivali su ovu vrstu konceptualizacija sa nasleem socijalizma, koje je još uvek jako u Srbiji i Crnoj Gori, uprkos jasnom anti-komunistikom diskursu vodeih linosti na politikoj sceni. Tako je naslee socijalizma uoljivo u razliitim sferama transformacije, od oekivanja preko kontakta i odnosa. Ono se predstavlja kao važna, i veinom prepoznata, konceptualna prepreka željenim promenama, pri emu je jedan od najuoljivijih aspekata socijalistikog naslea vremensko usporavanje, koje je, u poreenju sa kapitalistikom temporalnou liearnog, sve ubrzanijeg kretanja, prepoznato kao "izgubljeno vreme", veliki jaz koji je potrebno premostiti: "Mislim da je ova zemlja na odreeni nain jedinstvena, zato što je u ostalim bivšim komunistikim zemljama životni standard danas viši nego što je bio pre, a ovde je mnogo niži. Standard života je jako opao, i trebae jo nekoliko godina dok se ne vrati na raniji nivo. Tako da, nekako, ljudi u Rumuniji i Bugarskoj su bili došli dotle da stvari mogu da idu samo na bolje, tako da se trude, ulažu jako u promene i poboljšanje zato što je ranije stanje bilo jako loše. U ovoj zemlji ljudi su esto
120
Ildiko Erdei razoarani privatizacijom zato to su oekivali da se raniji standard vrati preko noi. Mi kažemo – ne, to nije mogue; morae jo mnogo da se radi. Dobro, krenuli smo, ali to je tek poetak. I mislim da su inostrane investicije kljuna, i ujedno i najteža stvar, za ovdašnje ljude da razumeju. Oni nas pitaju: šta se dešava? Izbacili ste ljude na ulicu, plate nam nisu dosegle nebo, rastu ali sporo, stoga, šta smo dobili od stranih investicija? A mi im odgovaramo: Da, ali za to treba vremena. (naglasila I.E.) Sunovrat je bio brz, nakon pada…, pošto je Tito umro, išao je jako, jako na dole, a sad se treba oporaviti. I trebae puno vremena, zbog sankcija, embarga, ova zemlja je, nažalost, izgubila mnogo vremena i stvari. (naglasila I.E.)" (P.A.) "Nekad su svi imali dobar, ili bar nekakav posao, i dobre plate, nezavisno od toga da li su radili ili ne. Svako je išao na odmor, uživao u životu. I imali su stambeni kredits (reeno na srpskom), i stanove, i sve, ili bi barem nekad imali sve. U osnovi, bili su u rukama vlasti, države, kompanija koje su sve bile u državnom vlasništvu, država ih je vodila. Sada, vlast im kaže: nemamo više puno novca, žao nam je, moraete sami da se snalazite. A za to treba vremena. Puno vremena. (naglasila I.E.)" (P.A.) "Da mi nismo imali tog samoupravljanja, ili tako dugo i na taj nain postavljeno samoupravljanje, verovatno bi ljudi br#e... da je to bila dr#avna svojina, pa da je mo#da i dr#ava bila tu neki titular vei u firmama, možda bi to bilo brže, ali pošto je to bilo definitivno, pošto su radnici imali sva prava, teko je to. Naroito je to teko kod starijih ljudi, naravno, kod mlae generacije mnogo je to br#e, kod starijih ljudi jako teko. ^a se seam da sm imala jako puno problema kad je prvi zakon, ja sam, praktino, dola u pivaru kad je ukinut ZUR. 1. juna '89. je stupio na snagu prvi zakon o preduzeima posle Drugog svetskog rata. Praktino je on, na neki nain, ukinuo samoupravljanje. Ali, opet za nijansu samo. I onda sam ja pokušala ovim ljudima da objasnim da više nema zborova radnih ljudi, da ne postoji Radniki savet, skuptine, upravni odbori, ovo, ono, jeste to mo#da drugaije se zove, to je po njima samo, ali da pokušaju tako i da razmišljaju. Ne mogu svi da se pitaju za sve. Naravno, postoje organi koji vode firmu.
121
Problem interpretacije tranzicije ... Pa i tadašnji direktor, Braca, i on je pokušao to nekako – prvo nama, koji smo bili tu menadžeri, pa onda da prenosi na neke niže slojeve – prosto kroz neku alu, predstavljajui sebe kao her Hansa, tako smo ga simpatino zvali:"‘Zamislite da sam ja gazda, ne direktor, nego gazda ove firme, da je ovo sve moje u da ja o ovome brinem na najbolji mogui nain, jer imam interes, hou profit, samo profit iz ove firme i hou da svi radite tako da ja kao gazda imam profit i pokušajte tako da razmišljate". Tako je on nama, bar nama menadžerima koji smo to hteli da shvatimo i da prihvatimo, prilino usadio i ugradio u nas. Ali nije mogao na neke niže strukture to da prenese." (M.I.)
Drugim reima, transformacija lokalne pivare "Panko" ukazuje na odreeni ambigvitet kao rezultat socijalistikog naslea. U tom smislu, istorijske posebnosti jugoslovenskog socijalizma mogu biti posmatrane jednako kao prednost i prepreka projektovanim ekonomskim i društvenim promenama. Jugoslovenska pozicija "izmeu Istoka i Zapada" i ranija ekonomska liberalizacija (u odnosu na ostale zemlje komunistikog bloka), pomogle su lakše prepoznavanje i delimino uvoenje "zapadnjake" ekonomske kulture. S druge strane, specifinost ekonomskog poretka u samoupravljanju, koji je održavao iluziju da su radnici vladnici preduzea, delovao je kao bitna prepreka. Drugi važan element socijalistikog naslea, precenjenost proizvodnje kao glavnog izvora društvene vrednosti i osnove društvenih odnosa, pojavio se kao glavna kulturna razlika izmeu onih koji su osmislili i izveli poslovnu i organizacionu transformaciju, i onih koji je njome trebalo da budu obuhvaeni. Stoga, kljuna kulturna razlika je izmeu "kulture proizvodnje" i "kulture potrošnje", i sistema vrednosti i pogleda na svet koji sa njima idu. Najvažniji "kulturni obrt" izveden je pod palicom novog generalnog direktora sa zaokretom od "logike proizvodnje" prema "logici potrošnje". Ovo je, kako rezultati istraživanja pokazuju, izazvalo najviše otpora i nerazumevanja meu zaposlenima, naroito 122
Ildiko Erdei
radnicima. Takoe, ovo je jedna od oblasti u kojima se najjasnije vidi znaaj ne samo ekonomskih, ve i kulturalnih dimenzija transformacije, uzevši u obzir da je za rukovodioce postalo kljuno da mogu da "upravljaju" znaenjima nekoliko kljunih koncepata, meu kojima je koncept rada spadao u najvažnije. U vezi sa njim bila su i pitanja vrednovanja sposobnosti zaposlenih, i na njemu zasnovane nove raspodele autoriteta i moi. Dok je u prethodnom, komunistikom periodu, marljiv rad bio ideološki i društveno naglašavan, u novom ekonomskom poretku – zasnovanom na zadovoljavanju potrošaa – radnici su bili najmanje važni. Postoji i funkcionalna logika ovog procesa: ono što je nekada zavisilo od sposobnosti radnika, danas je automatizovano; ono što je spadalo u njihov autoritet, danas je pitanje kompetencije menadžera. Sam rad, i njegova povezanost sa konanim proizvodom, redefinisani su. Sada je oigledno (mada ne baš svima razumljivo) da najviše vrednovan nije rad u proizvodnji, nego u prodaji i marketingu, koji se stalno dovodi u pitanje od strane radnika i ak nekih pripadnika nižih slojeva uprave. Kako ukazuje Elizabet Dan u analizi privatizacije fabrike deje hrane u Poljskoj "privatizacija firmi podrazumeva i ‘privatizaciju’ osoba" (Dunn, 2004: 128), što znai da e zaposleni kroz proces ekonomsko-socijalno-kulturne promene znaajno transformisati konceptualizaciju rada, kao i odnos izmeu rada i proizvoda rada. Naime, ideologije rada u socijalizmu proizvodile su uverenje da je osoba, investirajui svoj rad u proizvod, stvorila neku vrstu produžene vezanosti i za proizvod i za neposredno okruženje proizvodnje (fabrika ili radno mesto uopte). Ono do ega dovodi privatizacija jeste stvaranje svesti o odvajanju rada od proizvoda, i "privatizacija" rada, koji se prepoznaje kao svojstvo individua kojim one mogu raspolagati, pa i "vezati" ga za sasvim druga radna okruženja i proizvode. Ovakvu "privatizaciju" i "komoditizaciju" rada mnogo teže shvataju 123
Problem interpretacije tranzicije ...
radnici u proizvodnji, koji su svoj radni identitet u najveoj meri gradili na identifikaciji sa finalnim proizvodom, i teško mogu da zamisle situaciju u kojoj svoja znanja i umea "prodaju" drugim poslodavcima ili ih koriste za proizvodnju nekih drugih proizvoda.7 Na kraju, nakon svih ovih razmišljanja o prirodi transformacije, nainima "disciplinovanja " i konceptima kulture koji se koriste da bi promenu omoguili i objasnili, ne želim da završim ovaj rad a da sa itaocima ne podelim utisak koji je preovlaivao tokom svih razgovora, a koji se posebno nametao nakon kasnijih preslušavanja intervjua. Iako nijednom nije eksplicitno pomenuto tokom razgovora, kada smo razmatrali mnoge druge teme, jedno pitanje je sve vreme bilo prisutno: pitanje straha. 7 Sline primere možemo pronai u drugim privatizacijama pivara u centralnoj Evropi. Recimo, u sluaju privatizacije jedne lokalne pivare u eškoj, poslovoe u proizvodnji su pružale veliki otpor nameri vlasnika da sve funkcije saobrazi korporativnom formatu. Kako pokazuje Kamil Mare, u eškoj se pridaje veliki simboliki znaaj rukovodiocima u proizvodnji, koji tradicionalno nose naziv "glavnih pivara" ("main brewer"), te se za njihovo preimenovanje u "menadžere u proizvodnji" smatra da na potpuno neadekvatan nain održavaju njihovu kljunu ulogu u procesu proizvodnje piva i garancije njegovog kvaliteta. Mareš nacodi sledei primer: "In the Starobrno Newspaper (2006), issued monthly by the PR department, we can see, under the picture of the brewer and main brewer proudly holding a certificate from one of the Czech beer brands awards, the caption: "Manager of the Starobrno brewery and main brewer ... ". The legend is not referring to different working identities but to different names of the same position. A brewer is broadly conceived by the Czech beer drinking culture to be the most important person in the brewery, the person brewing the beer. There are some breweries in the Czech Republic that use signatures of their brewers on beer bottle labels to "guarantee " the quality of their beer. " (Mareš, 2007: 20)
124
Ildiko Erdei
Re je svakako o egzistencijalnom strahu od nepoznate i nepredvidive budunosti, (najjae ga oseaju domai zaposleni, kako u upravi tako i u proizvodnji), u kom svaki dan donosi nesigurnost oko toga kako e se završiti. Ovaj strah roen je iz kraha nekadašnjeg sveta, koji je doživljavan kao mnogo sigurnije i bezbednije mesto, i u kom je bila njihova "druga kua", kako su nazivali pivaru, koja je danas pretvorena u mesto kojim, kao i u celom velikom kasno-modernom svetu, vladaju nesigurnost i neizvesnost. Ova mešavina prepoznatih i neprepoznatih strahova preplie se sa svakodnevnim strepnjama, ali i sa nadom koja se ogleda u moguem "zamišljanju lokalne budunosti" u poznatom okruženju, sa poznatim ljudima, pod uslovima koji su promenljivi, ali ne i potpuno netransparenti i nepodložni nekoj vrsti "kalkulacije". Bibliografija: Burawoy, Michael and Katherine Verdery (eds.) 1999 Uncertain Transition. Ethnographies of Change in the Postsocialist World. Lanham, Boulder, New York, Oxford: Rowman & Littlefield Publishers, Inc. Daglas, Meri, Nej, Stiven, 2003 Osobe koje nedostaju, Beograd: Samizdat Free B92. Dunn, Elizabeth 1999 Slick Salesmen and Simple People: Negotiated Capitalism in a Privatized Polish Firm. u: Michael Burawoy and Catherine Verdery (eds.), Uncertain Transition, Ethnographies of Change in the Postsocialist World, New York, Oxford: Rowman & Littlefield Publishers, Inc. Lanham, Boulder., 125-149. Dunn, Elizabeth 2004 Privatizing Polland. Cornell University Press. Hann, Chriss, 1998 'Foreword'. In: Surviving post-socialism, Local strategies and regional responses in eastern Europe and the former Soviet Union. Sue Bridger and Frances Pine, (eds.) London and New York: Routledge. Pp. X.
125
Problem interpretacije tranzicije ... xazi, Mladen (ur.) 1994 Razaranje društva. Beograd: Filip Vinji. xazi, Mladen 2000 Elite u postsocijalistikoj transformaciji srpskog društva. U: M. xazi, Raji hod. Beograd: Filip Vinji. Lazi, M, S.Cveji 2004 Promene društvene strukture u Srbiji: sluaj blokirane postsocijalistike transformacije. U: A. Mili (prir.) Društvena transformacija i strategije društvenih grupa: svakodnevica Srbije na poetku treeg milenijuma. Beograd: ISI FF. xazi, Mladen 2005 Promene i otpori. Beograd: Filip Vinji. Kamil Mareš, Starobrno Brewery: from Socialism to Internationalism, www.dioscuri.net Verderi, Ketrin 2005 Šta je bio socijalizam i šta dolazi posle, Beograd: Fabrika knjiga Salaman, Graeme 1997 Culturing Production, u: Paul du Gay (ed.), Production of Culture, Cultures of Production, Sage Pblc, London, Thousand Oaks, New Delhi, in association with The Open University, 235-284
Ildiko Erdei DIMENSIONS OF ECONOMY: A CONTRIBUTION TO THE REFLECTION OF PRIVATIZATION AS SOCIO-CULTURAL TRANSFORMATION The process of privatization, in other words the transformation of the former state owned, into private property, represents an element of the "transitional package" that brings about expectations of procurement for the ex-socialist societies into a state of "new economic normality" that is, in today’s societies and economy, represented by liberal capitalism. In the examination and analysis of the privatization through the economic, governing and expert milieus, this process is frequently situated in the context of economic and political study. In doing that, the investigation of the social and cultural implications of the process that stems from privatization representing not only a modification of the ownership structure, but a complex process in which there is an encounter of the
126
Ildiko Erdei different business and organizational cultures of "east" and " west", and through which they are subject to a reexamination and revision of some of the basic cultural categories, such as time, the idea of a person,, concept of production, labor, as well as the questions of responsibility, freedom, creativity, independence, is recurrently being disregarded. From such a perspective, that is pursued by many anthropologists who deal with post-socialist countries, it comes about that privatization will foster, not only, a novel mode of ownership and a new breed of business, but primarily, a new category of social individuals, that are expected to epitomize the new economic and social order, in which they are successfully integrated, so as to reproduce it. In other words, the "disciplining" of the manufacturers, is intrinsically linked to the transformation of the logic of economy that is based upon the "independent consumer" that twists privatization into an ambiance in which questions of responsibility, choice, freedom and coercion, are discussed and negotiated. In this paper such queries will be inspected through a privatization of a local brewery in 2003, by a known, but not a leading world beer and beverage producer.
127
Vlado Kotnik
University of Primorska, Koper
Bizarre Academism and Science in Slovenia: Elements for Anthropological Study of Postsocialism and Transition Abstract:This article addresses some of the aspects the academic sphere, science and intellectual culture under postsocialism offer for the understanding of transition issues in contemporary Slovenia. It starts with the surprise that has been caused by the bizarre commodification and domestication of anthropology in Slovenia, particularly at Slovenian universities, after 1990s, and tries to reflect social reception, institutional organization and academic status of anthropology in this country. Furthermore, through a specific case study of a violent debate which recently took place in Slovenia concerning the reasons for the absence of Slovenian universities on the notorious list of top 500 world universities, it tries to illustrate the essence of how academic spheres in transitional societies function. The conclusion presents some elements of social hypocrisy and discrepancy. It reveals certain facts that have taken place within the last few years, and thus helps us understand the contribution of the Slovenian state administration for science to the process of systematic transformation of this autonomous social domain of highly intellectual work into a turbo-neoliberal enterprise of wageworkers, academic lumpenproletarians, anti-intellectual jobbers, profiteers and money-spinners. Keywords: anthropology, postsocialism, transition, academism, Slovenia.
Vlado Kotnik
Anthropology in Non-Anthropologists’ Hands: Postsocialism of Anthropology1 Massive changes have taken place in the former socialist countries in the last twenty years. According to the Slovenian social anthropologist Irena Šumi, the political singularities, such as the creation of numerous new nation-states, the emergence of thousands of kilometres of new international borders, and radical changes of political systems within the newly created and delineated state formations, no doubt held promise of exceptional social situations which offered unique and unprecedented insights into human sociality (Šumi 2004: 76). Namely, in the wake of the collapse of the former Soviet bloc, the socialist states from Eastern Europe and the Balkans have introduced a variety of novel policies and political arrangements indicating radical social, cultural and economic changes. However, as postsocialist and late-socialist states implemented new political values and social initiatives, they acted upon complex social and cultural systems that responded in quite different, also unpredictable ways and unexpected reversals (Phillips 2005: 437-438). This often happened because Western political elites, supported by their globally dominant disciplines of economics, political science, transitology or other kind, promoted models for the postsocialist countries that bear little connection to the social realities of their own countries (for more about this aspect of Eastern transition see Anderson & Pine 1 This contribution has been made on the basis of my research project "Problems Faced by Science, Education and Intellectual Culture in Post-Socialist Societies: The Slovenian Case ", carried out in 2007 at the Institute for Anthropological Research in Ljubljana. For more information about this project see Outline of Anthropological Projects. Bulletin IAR 1 edited by Martin Žužek Kres.
129
Bizarre Academism ...
1995, Borneman 1998, Bridger & Pine 1998, Buchowski 2001, Hann 1993: 1-26, Stark & Bruszt 1998). Westernization of Eastern societies was among the most crucial emancipatory political paroles of Western as well as Eastern political and academic elites and, thus, well known to all of us who lived in ex-socialist places. However, the everyday moral communities of socialism, such as excessive political control, confiscations, absence of consumption and markets, limited freedom of public speech, have been undermined after 1990s but replaced with new "epidemic societal diseases", such as postsocialist corruption, criminality, new social inequalities.2 Many academic disciplines have addressed these changes, and in some cases, notably that of economics and political science, disciplinary paradigms have been utilized not merely to explain what has been unfolding but also to make changes happen in a particular way. Yet, after more than a decade, many deficits remain in social science understandings of the "transition". As Chris Hann points out anthropology can provide the necessary corrective to the deficits of "transitology", and, furthermore, the anthropological discipline can profit from attention to the emerging studies of postsocialism (Hann 2002: 1). The entire field of postsocialism studies is, according to Šumi, today organized "around the idea that the times of global flourishing of (very diverse) absolutist regimes commonly denominated as socialist, and their rather thespian demise in Europe after 1989 represent social turbulences of such magnitude that they must have had profound, easily discernible, and mutually comparable im2
For more insightful understanding of broader societal consequences caused, directly or indirectly, by drastic political turbulences and transformations in the East European countries see the following writings: Kideckel 1995, Müller 1993, Burawoy & Verdery 1999, Bernik 1994: 45-60.
130
Vlado Kotnik
pact on the societies in question" (Šumi: 2004: 76). Maybe anthropologists were not prominent in the study of these major processes that have taken place, in some cases quite dramatically and brutally, in socialist and post-socialist societies of Eastern Europe and the Balkans, but recently they have started contributing significantly to this field. Some of the reasons for this hesitation or neglect probably derived, as Hann presumes, "from the discipline’s origins and its overriding concern with ‘exotic’ tribal societies in regions colonized by European powers" (Hann 2002: 2). No doubt the sphere of science and academic culture was, among many other social domains, strongly marked by these socio-economic and geopolitical changes that caused a break of socialism and the rise of a new social order, imported from the West into this culturally diverse but geographically contiguous area (Halpern & Kideckel 1983: 377). Ethnographies and anthropological studies of Eastern Europe and the former Soviet Union published in the last decade have been shaped at least by three major societal circumstances: by the political upheavals of November 1989 in Eastern Europe, more precisely in Eastern Germany, and of August 1991 in the Soviet Union, and by dramatic disintegration of Yugoslavia in the early 1990s. The anthropology of postsocialism and the anthropology of Eastern Europe, two subfields of anthropological study of recent changes on the European continent, have in the past decade experienced significant growth. Although Daphne Berdahl (2000: 1-13), in her introduction to the edited volume entitled Altering States. Ethnographies of Transition in Eastern Europe and the Former Soviet Union, writes that the "ethnographic corpus of postsocialist transitions is sparingly small", it seems that there is a growing number of anthropologically informed accounts of events and lives in the postsocialist areas. Anthropological or anthropologically related descriptions of postsocialist societies that explore the terrain of 131
Bizarre Academism ...
everyday life in general or specific social domains in order to make claims about the nature, process and essence of postsocialist and "transitional" social, cultural and economical transformations continue to grow.3 Some writings, among them particularly those of Hann (1994: 229-249), Hann & Humphrey & Verdery (2002: 1-28), Wolfe (2000: 195-216) and Phillips (2005: 437-442), have also provided useful readings of the anthropological literature on Eastern Europe that appeared in the decade after the demise of socialism. This literature has grown sufficiently in recent years to generate a number of useful surveys, reviews (Ziker 2004: 163175), and reflections on the subfield of postsocialist anthropology. Here, I limit myself to only a small number of recent anthropological and related studies on postsocialism and transition, as the majority of them is, implicitly or explicitly, committed to the methodology of ethnographic fieldwork, which is usually seen as an imperative of an "anthropological" work still generating a unique and valuable form of knowledge. However, although the heterogeneity of this subfield stay