POPizam

Andy Warhol j

Pat Hackett

POPizam Warholove šezdesete

Biblioteka POP

ZA NAKLADNIKA

Petra Ljevak

•

UREDNIK

Nenad

Rizvanović

l S ENGLESKOG PREVEO

JoSip Visković

•

•

Zagreb. studeni 2009.

:

I

,, I

Naslov Izvomika: Andy Warhol and Pat Hackett POPlsm The Warhol Slxtles

,

",t, ,

ZAHVALA

,

')"

(

Copyright © Andy Warhol. 1980

Kao pravi prijatelj, Steven M. L. Aronson je nastavio uređivati ovu knjigu i nakon što se povukao iz izdavaštva. Njegova duhovitost,

© za hrvatsko Izdanje Naklada ljevak d.o.o. 2009.

,

ekscentrični

uvidi i čista diskriminacija bili su dragocjeni. Reče­

nicu po rečenicu, nit po nit, oblikovao je scene koje su označile šezdesete.

A. W. i EH

,

\

ISBN 97B-953-303-145-3 (mekl uvezl CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne I sveućllline knllžnlce u Zagrebu pad brojem 7205l4'

(SBN 978-953-303-146-0 (tvrdi uvez)

,

,

, I

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne I sveučIlIine knjižnice u Zagrebu pad brojem 720581

I

,

•

PREDGOVOR pvo je moje osobno viđenje fenomena popa u New Yorku šezdesetih. Zapisujući ga, Pat Hackett i ja smo rekonstruirali desetljeće, počevši od '60., kada sam naslikao prva pop platna. Pogled je to na

život koji smo vodili moji prijatelji i ja - na slike, filmove, modu i glazbu, na superzvijezde i odnose koji su oblikovali scenu u našem studiju na Manhattanu, mjestu poznatom kao Factory.

Andy Warhol ·•n. • ,

'i;

.~ ,

•

I

l

I •

I

•

l

l

•

•

•

•

.,'

I"

• •

l •

•

•

•

a sam stvarno umro prije deset godina, danas bih vjerojatno bio kultna figura., Kada se 1960. pop art prvi put pojavio u New Yorku, ovdašnja je likovna scena bila tako živa da su čak i uštogljeni Europljani napokon morali priznati da smo dio svjetske kulture. Apstraktni ekspresionizam već je postao institucija, a zatim su, krajem pedesetih, Jasper Johns, Bob Rauschenberg i drugi počeli vraćati umjetnost iz apstrakcije i introspekcije. Tada je pop art unutrašnjost iznio van, a vanjštinu sabio unutra.

•

Umjetnici popa su slikali stvari koje svatko tko šeće Broadwayem može prepoznati u tren oka - stripove, piknike, muške •

hlače, slavne ličnosti, hladnjake, boce Coca-Cole - sve sjajne su-

vremene stvari koje su se apstr.aktni ekspresionisti trudili uopće v

•

ne zapazatl. Jedna od fenomenalnih stvari u vezi pop-slikara jest da su slič­ no slikali i prije nego što su se sreli. Moj prijatelj Henry Geldzahler, koji je radio kao kustos umjetnosti dvadesetog stoljeća u muzeju Metropolitan prije nego što je proglašen službenim kulturnim vladarom New Yorka, jednom je ovako opisao početke popa: "Sve je izgledalo kao znanstveno-fantastičan Him - vi, pop-umjetnici iz različitih dijelova grada, ne znajući jedni za druge, izdižete se iz mulja

i hrabro koračate naprijed, pružajući pred sobom svoje slike." Sve o slikarstvu sam naučio od Emilea de Antonia - kada sam upoznao Dea, bio sam komercijalni crtač. U šezdesetima se De

•

POPIzam: Warholove šezdesete

1960. - 1963.

s filmovima o Nixonu i McCarthyju, no u pedesetima je bio umjetnički agent. Nalazio je poslove za crtače, od kvartovskih kina do robnih kuća i velikih korporacija. No, radio je samo s prijateljima; ako mu se netko nije sviđao, nije mu se dalo

To mi je reklo čak nekoliko drugih ljudi. Međutim, nikako nisam vidio mjesto za sebe na slikarskoj sceni. Deova podrška i njegov otvoren stav dali su mi samopouzdanje. Kad sam završio svoja prva platna, želio sam ih pokazati upravo Deu. Uvijek je znao na prvi pogled procijeniti vrijednost nečega. Nije se zamarao pitanjima "Otkud ti ta slika?" ili "Tko je autor?". Samo bi u nešto pogledao i izravno rekao što misli. za kasnih popodneva često je svraćao k meni na piće - živio je u blizini - i obično smo čavrljali dok sam mu pokazivao komercijalne crteže i ilustracije na kojima sam trenutno radio. Volio sam slušati Dea dok priča. Govorio je prekrasno, dubokim, mirnim glasom u kojem su svaki zarez i točka padali točno na svoje mjesto. (Ranije je predavao filowflju na koledžu Williama i Mary u Virginiji te književnost na City Collegeu u New Yorku.) Činilo se da ga samo treba dovoljno dugo slušati da naučiš sve što ti treba u životu. Popili bismo gomilu viskija iz šalica od limoškog porculana, u kojima sam u to vrijeme posluživao sva pića. De je stvarno puno pio, no ni moj doprinos nije bio zanemariv. U to sa III vrijeme radio kući. Kuća je imala četiri kata, računa­ jući i dnevni boravak u podrumu, gdje je bila smještena kuhinja i gdje je živjela moja majka s hrpom mačaka koje su se odreda zvale Sam. (Mama se jedne noći pojavi:la u stanu gdje sam ranije živio, noseći nekoliko kovčega i plastičnih vrećica te je objavila da je zauvijek napustila Pennsylvaniju da bi došla živjeti s mojim Andyjem. Rekao sam joj da se slažem, može ostati, ali samo dok ne nabavim protuprovalni alarm. Volio sam mamu, ali zapravo sam očekivao da će joj grad brw dosaditi i da će joj nedostajati Pennsylvanija, moja braća i njihove obitelji. No do toga nije došlo i zato sam odlučio unajmiti ovu kuću u gornjem dijelu Manhattana.) Ona je zaposjela donji dio, a ja sam živio na višim katovima i radio u pri-

12

pročuo

surađivati.

De je prvi čovjek kojeg sam upoznao a da je na komercijalno slikarstvo gledao kao na pravu umjetnost, a na pravu umjetnost kao na komercijalno slikarstvo. Ta je gledišta proširio i na čitav njujorški umjetnički svijet. U pedesetima je John Cage živio nedaleko Deove kuće na selu, u Pomoni, i postali su dobri prijatelji. De je tamo producirao Johnov koncert i tako upoznao Jaspera Johnsa i Boba Rauschenberga. "Obojica su bili na sve četiri, zabijali čavle, gradili scenu", ispričao mi je jednom De. "Bili su bez prebijene pare, živjeli su u Pearl Streetu i kupali su se samo kad su dolazili na selo jer u stanu nisu imali tuš, samo mali umivaonik za oplahnjivanje." De je Jaspera i Boba zaposlio kao dekoratere izloga u draguljarnici Tiffany kojom je upravljao Gene Moore i za taj su posao, umjesto svojih pravih imena, obojica koristili isti pseudonim Matson Jones. "Bob je imao razne komercijalne ideje za uređenje izloga i neke su od njih", rekao je jednom De, "bile jako loše. No, jedna stvarno zanimljiva bila je crtanje na cijanotipskom papiru da bi se slika mogla umnožiti. Bilo je to '55., kada njegove slike nitko nije htio ni besplatno." De se zdušno nasmijao na svoj prepoznatljivi način, očito se prisjećajući nadobudnosti Bobovih ideja. "Njegova primitivna rješenja bila su prekrasna, a ona koja su više težila 'umjetničkom' dojmu - grozna." Sjećam se Deovih riječi tako dobro jer je zatim dodao: "Ne znam zašto ti ne postaneš slikar, Andy - imaš više ideja od svih njih." •

o

•

13

POPIzam: Warholove šezdesete

14

zemlju, koje je bilo pomalo sliiroidno - napola studio, pun crteža •

i slikarskih potrepština, a napola obična dnevna soba. Rolete su

1960. - 1963.

15

Na odlasku mi je pogledao u noge i pitao"Kad ćeš konačno kupiti nove cipele? Hodaš u ovima po gradu već godinu dana. Ofuca-

propuštali mnogo svjetla - a zidovi obloženi drvom. Soba je bila

ne su i jezive - vire ti prsti." Godila mi je Deova iskrenost, ali nisam . kupio nove cipele - trebalo bi mi previše vremena da se u njima

pomalo sumorna. Viktorijanski namještaj prošarao sam starim

raskomotim. No u većini drugih stvari sam slušao njegove savjete.

uvijek bile spuštene - prorori su gledali na zapad pa ionako nisu

drvenim konjićem s vrtuljka, mehaničkom boksačkom vrećom iz lunaparka, svjetiljkama u tiffany tehnici, reklamnim Indijancem

Krajem pedesetih sam redovno obilazio sve galerije, obično s dob-

iz trgovine duhanom, punjenim paunovima i uređajima iz salona

rim prijateljem Tedom Careyjem. I Ted i ja smo željeli da nas

sa zabavnim igrama.

portretira Fairfleld Porter i mislili smo da ćemo proći jeftinije

Moji su crteži bili uredno složeni, pažljivo sam ih organizi-

ako nas naslika zajedno pa ćemo sliku razrezati i svatko će uzeti

rao. Uvijek sam bio poluorganizirana osoba, neprestano se borio

polovicu. No postavio nas je tako blizu da nismo mogli povući

"

s vlastitom neurednošću i posvuda su stajale nagomilane hrpice

ravnu liniju kroz sredinu i na kraju sam morao otkupiti Tedov

stvari kojima se nisam stigao pozabaviti.

dio. Unatoč tome, Ted i ja smo zajedno pratili umjetničku scenu i držali korak s novostima.

Jednog popodneva oko pet začulo se zvono i De je ušao i sjeo.

Jednog me popodneva Ted nazvao i vrlo mi uzbuđeno priop-

Natočio sam nam skoč, a zatim prišao dvjema slikama koje sam

ćio da je u galeriji Lea Castellija vidio sliku koja izgleda kao strip

naslikao, visokim oko dva, a širokim oko metar, koje su stajale okrenute zidu. Okrenuo sam ih i oslonio o zid, jednu uz drugu,

i da bi morao tamo smjesta doći i sam je pogledati budući da je slična mojim radovima.

a zatim se udaljio da bih ih i sam pogledao. Jedna je prikazivala

Našao sam se s Tedom nešto kasnije i uspeli smo se do gale-

bocu Cole dopola napunjenu apstraktno ekspresionističkim rec-

rije. Ted je za 475 dolara kupio crtež žarulje Jaspera Johnsa tako

kama. Druga je prikazivala samo goli obris boce Coca-Cole u

da smo lako doprli u pokrajnju sobu gdje sam vidio ono o čemu

crno-bijeloj tehnici. Nisam Deu rekao ni riječ. Nisam ni morao

mi je pričao - sliku čovjeka u raketi s djevojkom u pozadini. Pi-

- znao je što želim saznati.

tao sam tipa koji nam je pokazivao stvari što je to tamo. Rekao

.

"Pa gle, Andy", rekao je nakon što je nekoliko minuta zurio

je da se radi o slici mladog umjetnika Royja Lichtensteina. Pitao

u njih. "Jedna od ovih je čisto sranje, naprosto pomalo od svega.

sam gašto misli o njoj i odgovorio je: "Mislim da je apsolutno

Druga je upečatljiva - svjedoči o našem društvu, o tome tko smo,

provokativna, a vi?" Rekao sam mu da su moje slike dosta slične

apsolutno je lijepa i ogoljena i trebao bi uništiti prvu i izložiti

i pozvao ga da ih dođe pogledati u moj studio. Dogovorili smo se

drugu. "

da navrati kasnije tog popodneva. Zvao se Ivim Karp.

Ne mogu nabrojati koliko se ljudi kasnije toga dana nasmijalo vidjevši moje slike. No De nikad pop nije smatrao šalom.

Prije Ivanovog dolaska sakrio sam sve svoje komercijalne crteže. Budući da nije znao ništa o meni, nije im~o smisla odavati

•

16

POPIzam: Warholove šezdesete

mu da radim na reklamama. U radu sam i dalje primjenjivao dva stila - više lirsko slikanje s gestama i kapanjem i tvrdi stil bez vidljivih poteza. Sviđalo mi se ljudima predstaviti oba stila da bih ih potakao na komentiranje razlika, jer i dalje nisam bio siguran da pri slikanju smiješ potpuno odbaciti potez ruke i postati neobavezan, anoniman. Znam da sam se svakako htio riješiti komentara sadržanog u gestama - zato mi je prešlo u naviku slikati dok se ista bučna rock'n'roll pjesma, sa singl ploče, ponavlja cijeli dan - bile su to pjesme poput one koja je svirala na dan kad me prvi put posjetio Ivan, "I Saw Linda Yesterday" Dickeya Leeja. Gromoglasna muzika mi je praznila misli i dopuštala mi da se vodim isključivo instinktom. Zapravo, nisam na taj način koristio samo rock'n'roll - ponekad sam slušao operu na radiju, uz upaljenu sliku na televizoru (ali ne i zvuk) - a ako mi sve to ne bi dovoljno pročistilo um, otvorio bih časopis, stavio ga nadohvat . ruke i čituckao članak dok slikam. Među svojim radovima bio sam najzadovoljniji upravo hladnim slikama "bez komentara". Ivan se iznenadio što nisam čuo za Lichtensteina. No ja sam bio još iznenađeniji, otkrivši da još netko radi s temama iz crtića i reklama! S Ivanom sam se odmah dobro složio. Bio je mlad, svemu je pristupao s entuzijazmom. Pomalo je plesao uz glazbu. Prvih petnaestak minuta neodlučno je razgledavao moja djela. Zatim se odlučno upustio u analizu: "Ovi sirovi, direktni radovi jedini su koji imaju neku vrijednost. Drugi u isto vrijeme i jesu i nisu posveta apstraktnom ekspresionizmu." Nasmijao se i upitao: "Jesam li arogantan?" Dugo smo razgovarali o mome novom usmjerenju i rekao je kako mu se osobno čini da će ono imati šokantne posljedice. Bilo mi je drago što to čujem. Ivan je bio vješt u podizanju raspoloženja pa sam po njegovom odlasku

. 1960. - 1963.

17

sjeo i zamotao sliku Male Nancy iz stripa, za koju je rekao da mu se najviše sviđa, i poslao mu je na adresu galerije s crvenom mašnom. Sutradan je doveo neke ljude koji su pozitivno reagirali na Lichtensteinove stvari u pokrajnjoj sobi Castellija. (Castelli još nije službeno izlagao Lichtensteina - radovi su tamo bili neformalno.) Nekoliko mjeseci kasnije pitao sam Ivana kako je došao do tih prvih Royevih slika. Rekao je da je jednog dana u galeriji studentima držao predavanje o evaluaciji radova novih umjetnika (kako odlučuješ želiš li ih izložiti ili ne) kad se na ulazu pojavio pomalo nervozni mladić sa slikama - vidjevši sve te studente bio je suviše stidljiv da bi ušao. Ivan je morao pogledati njegove radove u hodniku. Studenti su se naravno obradovali što će vidjeti praktičnu demonstraciju onoga što im je Ivan objašnjavao i oče­

kivali su da Ivan, kao i uvijek, bude uvjeren i odriješit. No kada je pogledao Lichtensteinove radove, sav se zbunio - bili su "neobični i agresivni", potpuno različiti od svega što je do tada vidio i

rekao je Royju da bi želio zadržati dvije slike u skladištu kako bi ih pokazao Leu Castelliju. Ivan je, doznao sam, za Lea Castellija počeo raditi '59. "Dotad sam radio s Marthom Jackson", rekao mi je, "i jednog me dana posjetio Michael Sonnabend i rekao 'Ivane, ovo nije ni izbliza dovoljno dobro za tebe, dođi na ručak sa mnom i nekim prijateljima'. Ručak je bio u Carlyleu, gdje nikad nisam bio, s vrlo debelim stolnjacima i ubrusima te drskim, a snishodljivim konobarima, a za takav sam ručak spreman učiniti sve pa sam se zaposlio kod Lea Castellija, koji je tada još bio u braku s Ileanom." (Kasnije je postala Ileana Sonnabend.) "Od svoje sam prve plaće kupio novo odijelo."

18

POPizom: Warholove šezqesete

1960. - 1963.

19

Leo je imao naobrazbu iz povijesti umjetnosti kao i vrlo do-

šest primjeraka te slike.) Jedna od Frankovih crnih slika visjela je

bar osjećaj za vizualno, no upravo ga je Ivan potakao da bude

u Deovom stanu u Istočnoj 92. ulici. lzaugla Dea živio je slavan

pustolovniji, da posjećuje studije novih umjetnika. Ivan je bio

par psihijatara koje ću nazvati Hildegarde i Irvin. Bili su ono što

mlad i otvoren za nove mogućnosti; nije bio zatvoren ni u jednu

se naziva

strogu filozofiju umjetnosti.

kada je išao na neke njihove zabave i bila su to zaista osebujna do-

Ivan je uspijevao biti "lak" a da ne bude frivolan. I vješto se

čistim eklektičnim

frojdovcima.

Prikačio

sam se Deu

o

gađanja:

gosti koji nisu bili psihijatri mahom su bili crnci iz UN-a

izražavao. Čitav je njegov nastup bio poput duhovite dosjetke i

ili UNESCO-a - "svih dobrotvornih udruženja", kako se De izra-

ljudi su to voljeli. Njegov se opušten, osobni stil trgovanja umjet-

zio. Uz smijeh se zaklinjao da je na svim njihovim zabavama kroz

ninama sjajno slagao sa stilom pop arta. Mnogo godina kasnije

godine "upoznao jednu jedinu zgodnu žensku; radi se o neobično

sam shvatio zašto je bio tako uspješan u trgovanju umjetninama.

ružnim ljudima."

Možda će zvučati čudno, no vjerujem da je to bilo zato što mu

Jednog sam popodneva odlučio navratiti k Deu i baš kada

je likovnost bila 4ruga ljubav. Činilo se da više voli književnost

sam mu došao na prag, otvorio je vrata i rekao Hildegardi i dru-

i u nju je unosio ozbiljniju stranu svoje osobnosti. Tijekom šez-

goj ženi, njenoj prijateljici iz ulice: "Gubite se van! Nikad vas više

desetih napisao je pet romana - to je mnogo teksta. Neki su ljudi

ne želim vidjeti!" Nije mi bilo jasno što se događa, jer su De i

čak i bolji u svojoj drugoj ljubavi nego u prvoj, možda zato što

Hildegarde bili jako dobri prijatelji, pa sam samo ušao u stan dok

ih prevelika posvećenost sputava, a kada znaju da postoji nešto

su njih dvije izlazile. Bio je predivan snježni dan; prozori su bili

čime bi se radije bavili, to ih na neki način oslobađa. U svakom

otvoreni i vjetar je snijeg unosio unutra.

slučaju, to je moja teorija o Ivanovom uspjehu.

.

De mi je objasnio kako je sve počelo kad je Hildegarde pokazala Stellu na zidu i prezrivo pitala: "Što je to?" "Slika jednog

U kasnim danima postapstraktnog ekspresionizma, neposredno

mog prijatelja", rekao joj je De. Hildegarde i prijateljica su pras-

prije popa, samo je nekolicina ljudi u svijetu umjetnosti znala tko

nule u smijeh: "Slika?" Zatim je Hildegarde prišla slici, skinula je

je dobar, a ljudi koji su bili dobri znali su i tko je još dobar. Sve

sa zida i polila litrom viskija. Zatim je uzela eter, koji se udiše na

su to bile povjerljive informacije; još nisu doprle do umjetničke

ulicama Brazila tijekom karnevala i njime poškropila sliku. Stella

javnosti. Jedan mi je događaj naročito posvjedočio koliko je slaba

je bila uništena. De je stalno ponavljao, najviše sam za sebe: "Sto

bila obaviještenost o umjetničkim kretanjima.

da se radi? Ne mož.eš udariti ženu ..."

v

De je upoznao Franka Stellu dok je Frank studirao na Prin-

Kada je De završio priču, najednom sam ugledao Stellu odba-

cetonu i ostali su dobri prijatelji. (De me podsjetio kako je jed-

čenu

nom doveo Franka u posjet mome domu i kako sam pokazao na

dok su mi se

malu sliku koju je Frank donio sa sobom i rekao: "Uzet ću šest

fon i, posve slučajno, bio je to Frank. De mu je ispričao cijelu pri-

ovih." Toga se ne sjećam, no sigurno je istina, jer doista imam

ču.

u jednom uglu. Nisam znao što bih rekao. Samo sam stajao kaljače

cijedile u baricu na podu. Zazvonio je tele-

Nisam mogao vjerovati kada je De rekao da je Hildegardina

20

POPizom: Warholove šezdesete

1960, - 1963,

prijateljica supruga jednog kipara - mislim, nije se radilo o nekoj

Kad samo pomislim da je bilo ljudi koji su vidjeli te slike netom

čistačici

po nastanku i smijali im se, kao što su ismijali i Rauschenberga!"

koja je vidjela crnu sliku i pokušala je istrljati čeličnom

vunom! De je spustio slušalicu i rekao da mu je Frank obećao

21

v

naslikati još jednu, "istu takvu", no to ga nije utješilo jer je znao

Cesto sam se pitao zašto se ljudi koji gledaju u nevjerojatna nova djela i smiju im se, uopće trude imati veze s umjetnqšću. A

da je nemoguće naslikati dvije potpuno iste slike.

ipak na likovnoj sceni susrećeš gomile takvih ljudi.

Tada se oglasilo zvono na vratima i bio je to Irwin, plaho držeći sliku Roberta Motherwella. Rekao je: "Želiš li uzeti ovo i nešto

De je uvijek govorio kako je najteže imati prijatelja umjetnika

novca?" De mu je rekao da odjebe.

čije radove jednostavno ne možeš poštovati: "Moraš im prestati

biti prijatelj, jer je teško gledati u njihov rad i misliti fUj." Stoga se Jedne smo večeri De i ja večerali u restoranu "21". Mislim da sam

De družio isključivo s ljudima koje poštuje. Na jednoj njegovoj

se prema njemu uvijek odnosio s malo strahopoštovanja. Ispiti-

zabavi čuo sam kako nekome telefonski govori: "E pa smeta mi

vao sam ga o umjetnicima koje poznaje i te mi je večeri opisao

zato što mi se ne sviđaju njegovi politički stavovi." Netko je htio

"najbolju umjetničku izložbu" kojoj je ikad prisustvovao. Sredi-

dovesti Ad1aija Stevensona.

nom pedesetih, Jasper Johns je nazvao Dea i vrlo ga formalno pozvao na večeru "sljedeće srijede". De i njegova tadašnja žena-

Dok smo sjedili u "21" (sjećam se da sam u krilu držao Natio-

mislim da mu je to bila treća - s Jasperom su inače bili u takvim

nal Enquirer - fascinirali su me izvještaji o žrtvama talidomida),

odnosima da je bilo normalno nazvati i pitati što se radi večeras,

pričali

tako da je ta "sljedeća srijeda" bila vrlo neobična, vrsta službenog

nburga i Jima Dinea u galeriji Judson, Oldenburgovim kolažima

poziva, što inače nisu prakticirali. ("Jasper je bio suzdržan", rekao

s plaže na grupnoj izložbi kod Marthe Jackson, prvom izlaganju

je De, "ali ne tako suzdržan!") Na dogovoreni dan De i njegova

serije "velikih američkih aktova" Toma Wesselmanna u galeriji

žena otišli su u zgradu u Pearl Streetu gdje su živjeli Jasper i Bob

Tanager - no na um mi se neprestano vraćalo ono što mi je De

Rauschenberg. U to je vrijeme Pearl Street bio tako šarmantno

ispričao

uzak da se nije moglo zaobići parkirani auto. Jasperovo potkrov-

De je bio tako blizak s Jasperom i Bobom da sam bio uvjeren

lje obično je bilo zatrpano bojama i materijalima, rekao je De,

kako mi može odgovoriti na pitanje koje me dugo mučilo: zašto

jer je tamo i radio, no ove je srijede bilo besprijekorno čisto, bez

im se ne sviđam? Pri svakom susretu su me potpuno ignorirali. I

ijednog vidljivog traga njegovog svakodnevnog života, osim što

tako, kada je konobar donio konjak, konačno sam postavio pita-

su na zidovima bile sve njegove rane slike - velika Američka zastava, prve Mete, prvi Brojevi. (Uzbuđivala me i sama pomisao kako

nje i De je rekao: "U redu, Andy, ako želiš čuri pravu istinu, reći ću ti je. Previše si feminiziran, i to im jako smeta."

je to izgledalo.) "Bio sam zaprepašten", rekao je De. "Tako nešto

Bio sam posramljen, no De nije odustao. Siguran sam da je

najprije osjetiš u želucu; riječi dolaze kasnije - suhoća, strogost...

vidio da sam povrijeđen, no postavio sam mu pitanje i htio je na

,

smo o izložbama u gradu - uličnoj izložbi Claesa Olde-

o izložbi koju je Jasper organizirao u svom potkrovlju.

22

23

POPizom: Warholove šezdesete

1960, - 1963,

njega odgovoriti u potpunosti. "Ponajprije, postapstraktno eks-

stvari koje nisam htio promijeniti i nisam ni mislio da bih ih tre-

presionistički

bao htjeti promijeniti. Biti reklamni

senzibilitet je naravno homoseksualan, ali njih dvo-

jica nose troredna odijela - radi se o ljudima koji su bili u vojsci čemu već!

crtač nije ništa loše, kao ni

skupljati slike koje ti se sviđaju. Neka drugi mijenjaju stavove, ne v

Drugo, nervira ih što skupljaš slike, a

ja - ja znam da sam u pravu. Sto se tiče "feminiziranosti" , ona mi

tradicionalno umjetnici ne kupuju radove drugih umjetnika, to

je oduvijek pružala mnogo zabave - bilo je dovoljno gledati izraze

se jednostavno ne radi. I treće", zaključio je De, "ti si reklam-

lica ljudi pred sobom. Trebali biste vidjeti kako su se ponašali ap-

ni crtač, što ih zaista smeta jer kad se oni bave komercijalnom

straktno ekspresionistički slikari, imidž koji su kultivirali, da biste

umjetnošću

- izlozima i drugim poslovima koje im pronalazim

shvatili šokiranost ljudi pri susretu sa slikarom koji se ponaša žen-

- to čine samo da bi 'preživjeli'. Ne žele se čak ni potpisati pravim

skasto. Svakako ni po prirodi nisam bio jako muževan, no moram

imenima. Dok ti osvajaš nagrade! Ti si po tome slavan!"

priznati da sam se svjesno trudio ići u suprotnu krajnost.

ili u mornarici,

Sve što je De rekao bila je istina. Bio sam veoma poznat kao reklamni crtač. Oduševilo me kad sam u publikaciji Tisuću nju-

Svijet apstraktnog ekspresionizma bio je jako mačistički. Slikari

jorških imena i gdje ih spomenuti vidio svoje ime, svrstano u rubri-

koji su visjeli u baru Cedar na University Placeu bili su žestoki,

ku "moda". No, ako si htio da te smatraju "ozbiljnim" umjetni-

čvrsti

momci koji bi se međusobno pograbili i· rekli Prosut ću ti

umjetnošću.

zube, pičko ili Maznut ću ti curu. Na neki način Jackson Pollock

Od svih ljudi koje sam poznavao, samo je De bio kadar proni-

je morao poginuti na taj način, slupavši se autom, pa čak je i

knuti kroz te stare društvene kategorije da bi se usredotočio na

Barnett Newman, koji je bio tako elegantan, uvijek u odijelu i

kom, nisi smio imati nikakve veze s komercijalnom

•

samu umjetnost.

s monoklom, bio dovoljno tvrd da prodre u politiku kada se u tridesetima simbolično kandidirao za gradonačelnika New Yorka.

Deove su me riječi zaista povrijedile. Kad sam ga pitao zašto im

Grubost je bila dio tradicije, pristajala je uz agoniju, bol koju

se ne sviđam, naravno da sam očekivao blaži odgovor. Kad pos-

su izražavali njihovi radovi. Uvijek su bili eksplozivni, upadali

tavljaš takvo pitanje, nadaš da će te osoba uvjeriti kako si samo

u tučnjave zbog svoga rada i ljubavnih pothvata. To je potraja-

paranoičan.

Nisam znao što bih rekao. Na kraju sam rekao nešto

lo tijekom čitavih pedesetih, kada sam bio pridošlica u gradu,

glupo: "Znam puno slikara koji su feminiziraniji od mene." A De

prehranjivao se svim poslovima koje sam u reklamnoj industriji

je odgovorio: "Da, Andy, drugi su feminiziraniji, a i manje talen-

mogao naći i provodio noći kod kuće, crtajući da bih poštovao

tirani, a neki su i manje feminizirani i jednako talentirani, no

rokove, ili izlazio sa šačicom prijatelja.

veliki slikari trude se izgledati muževno; ti svoju feminiziranost ističeš

- ona ti je kao štit."

Kad sam se sprijateljio s Larryjem Riversom, često sam ga zapitkivao kako je to razdoblje zaista izgledalo. Larryjev stil slikanja

Na to nisam mogao ništa odgovoriti. Bilo je previše istinito.

bio je jedinstven - nije pripadao apstraktnom· ekspresionizmu, ,

I tako sam odlučio da me ne bude briga, jer su to ionako bile

ali ni popu, dogodio se u međurazdoblju. No, njegova je osob-

25

POPizam: Warholove šezdesete

1960. - 1963.

nost bila istinski pop - vozio je motor i imao smisla za humor

da je jednom prišao Miltonu Resnicku i rekao 'Ti imitatoru De

na vlastiti račun, kao i na tuđi. Uglavnom sam ga viđao na za-

Kooniga!', a Resnick je rekao 'Idemo van'. Stvarno ...", smijao se

bavama. Sjećam se krcato g otvorenja izložbe u galeriji Janis gdje

Larry. "Morao bi poznavati te ljude da povjeruješ iz kojih su se

smo sučelice bili zbijeni u kut i gdje sam ga nagovorio da priča

razloga tukli." Iz Larryj evog sam osmijeha vidio da mu je cijela ta

o Cedru. Čuo sam da je, kad je išao na kviz "Pitanje za 64 000

scena i dalje bila jako draga.

24

,

v

dolara", svima rekao da ga potraže u Cedru ako pobijedi, a ako

"Sto je s drugim slikarima?", upitao sam. "Pa", rekao je, "Franz

izgubi u Five-Spotu, gdje je na saksofonu svirao džez. Ipak je

Kline je svakako svake večeri bio u Cedru. Bio je jedan od onih

pobijedio - osvojio je 49 tisuća - i otišao ravno u Cedar, gdje je

ljudi koji bi uvijek tamo došli prije tebe i ostajali nakon tvog odlaska. Cim bi vidio da odlaziš, usred razgovora bi se okrenuo nekom

pićem počastio

v

oko tri stotine ljudi.

drugom, činilo se da automatski nastavlja pričati: 'Vidimo se ... I Pitao sam Larryja kakav je bio Jackson Pollock. "Pollock? U druš-

tako mi dođe taj tip i .. .'. Čak i ako ti se gadila njegova neizbirljiva

tvu je bio prava budala", rekao je Larry. "Veoma neugodan za

druželjubivost, nisi mogao poreći da je uvijek nasmiješen i razgo-

druženje. Jako glup. Uvijek je u Cedru bio utorkom - tim je

vorljiv. Stalno su se odvijale velike diskusije i svaki čas bi neki lik

danom dolazio u grad na psihoterapiju - i uvijek bi se napio kao

izvukao svoju pjesmu da ti je pročita. Bila je to vrlo žestoka sce-

svinja i namjerno se ružno ponašao prema svima. Površno sam ga

na", uzdahnuo je Larry. "Ne bi ti se uopće svidjela, Andy."

poznavao iz Hamptonsa na Long Islandu. Tamo sam u krčmama svirao saksofon i znao je navratiti. Bio je ona vrsta pijanca koja

Bio je u pravu. Bio bih spreman platiti da se izvučem iz takve atmosfere. No bilo je zanimljivo slušati o njoj, naročito Larryja.

navaljuje da sviraš 'I Can't Give You Anything but Love, Baby'

Gužva na otvorenju se prorijedila, tako da smo se mogli po-

ili neku drugu stvar koju glazbenici smatraju nedostojnom svoje

maknuti iz svog kuta. "U Cedar se ipak nije išlo 'gledati zvijez-

vještine pa moraš vidjeti možeš li pronaći način da je odsviraš, a

de"', dodao je Larry. "Naravno, moglo ti se sviđati biti unutar

da se previše ne sramotiš ... Nema sumnje da je bio velik slikar,

njihove aure, no razlog zbog kojeg si se svake večeri vraćao bili su

ali nema potrebe da se pretvaramo da je bio ugodan čovjek. Neki

prijatelji... Frank O'Hara, Kenneth Koch, John Ashberry..."

su ga ljudi u Cedru doživljavali jako ozbiljno; svake su sekun-

Umjetnički svijet je u to doba svakako bio puno drugačiji. ,

,

de objavljivali što trenutno radi - 'Eno Jacksona!' ili 'Jackson je

Pokušao sam se zamisliti kako u baru nasrćem na, recimo, Royja

upravo otišao na WC'!"

Lichtensteina i tražim od njega da "izađemo van" jer sam čuo da

"Reći ću

ti točno kakav je to bio tip. Prišao bi crncu i upitao

je uvrijedio moje limenke juhe. Mislim, kako otrcano. Bilo mi je

ga 'Kako ti se sviđa tvoja boja kože?' ili bi pitao homoseksualca

drago da su ei rituali rješavanja razmirica šakama nestali - to nije

'Jesi li popušio koji kurac u zadnje vrijeme?' Prišao bi meni i imi-

bio moj stil, svoje sposobnosti da i ne spominjem.

tirao pokrete ubadanja u ruku jer je znao da sam u to vrijeme očijukao

s heroinom. A znao je biti i doista djetinjast. Sjećam se

Larry je spomenuo da je Pollock dolazio sa sela svakog utorka. Bio je to dio velikog trenda preseljenja iz grada na selo, koji

26

POPizom: Warholove šezdesete

1960, - 1963,

su apstraktni ekspresionisti započeli krajem pedesetih kada su po-

želiš, pokazat ću ti ih." Bio sam oduševljen. Svatko tko je letimič­

čeli dobro zarađivati i mogli su si priuštiti ladanjske kuće. Usred

nim pregledom moje sobe zaključio da volim Plorine Stettheimer

dvadesetog stoljeća umjetnici su i dalje gajili tradicionalnu čežnju

morao je biti genijalac. Vidio sam da će mi s Henryjem biti jako

da sami odlutaju u šumu gdje će se u miru baviti svojim poslom.

zabavno. (Plorine Ste tthe imer bila je bogata naivna slikarica, pri-

Čak se i Larry '53. iselio u Southampton - i ostao tamo pet godi-

jateljica Marcela Duchampa, koja je 1946. u Muzeju moderne

na. Tradicija je bila doista čvrsto ukorijenjena. No, šezdesete su to

umjetnosti održala samostalnu izložbu, a sa svojom je sestrom

ponovo promijenile - počeo je povratak sa sela u grad.

Carrie izrađivala predivne kuće za lutke koje sam volio gledati u

27

,

njujorškom Gradskom muzeju.) Jedan od prvih ljudi koje je Ivan tog srpnja doveo da me upoznaju

Henry je bio znanstvenik, stručnjak za prošlost, no znao je

bio je novi, mladi "pomoćni kustos bez određenog zaduženja" u

prošlost upotrijebiti i da bi predvidio budućnost. Odmah smo

Metu. Henry Geldzahler je odrastao na Manhattanu, otišao na

postali prijatelji koji provode pet sati dnevno na telefonu, nalaze

Yale, a zatim na postdiplomski na Harvard. Prije povratka iz Cam-

se na ručku i upozoravaju jedan drugog kad se nešro zanimljivo

bridgea u New York posjetio je Ivana, koji je tog ljeta imao galeriju

događa na "Tonight Showu".

u Provincetownu. "Uskoro ću se vratiti u New York", najavio mu je, "i želim da mi kažeš s kim da se upoznam, što da radim, što da

Naravno, mlad čovjek lako podržava nove ideje. Dolazi na scenu

kažem, kako da se ponašam, izražavam, odijevam, kako da razmi-

svjež. Nema poziciju koju bi morao braniti ili prilagođavati, nije

šljam, kako da se držim ..." Ivan mu je ponudio polusatni sažetak

uložio gomilu vremena ili novca. Može biti derište, reći štogod

i kad su se obojica vratili u New York, počeli su zajedno obilaziti

mu se sviđa, podržavati bilo što i bilo koga, a da se ne upita

studije svih umjetnika. Obojica su nastojali otkupiti nova djela

"Hoće li me ikad više pozvati na večeru?" ili "Hoće li se to ko-

prije nego što dođu do galerije - svraćali su u umjetničke studije i

siti s pismom koje sam prije tri godine objavio u Art Forumu?".

ateljee da bi bacili pogled čak i na djela u nastanku. Već nekoliko

U drugoj polovici šezdesetih Henry i ja smo se, na vrlo različit

dana nakon što me Ivan prvi put posjetio, otkrio je Jima Rosen-

način, kao novopridošlice suočavali sa spletkama i strategijama

quista, a Henry ga je upoznao s Tomom Wesselmannom.

njujorške likovne scene, i samo je tu bilo dovoljno materijala za

Kada su Henry i Ivan ušli,vidio sam da Henry radi trenutnu

barem četiri sata telefoniranja dnevno.

procjenu svake pojedine stvari u sobi. Promotrio je čitavu moju kolekciju - od američkog narodnog stvaralaštva do svečane cipe-

Henryju se sviđao sav rock'n'roll koji sam puštao dok slikam. Jed-

le Carmen Mirande (dugačke 12 centimetara, s potpeticom od

nom mi je rekao: "Od tebe sam pokupio nov stav prema mediji-

petnaest), koju sam kupio na aukciji njene ostavštine. Brzinom

ma - odustati od selektivnosti, pustiti da te sve lupi odjednom."

kojom bi i neki kompjuter obradio informacije, rekao je: "U

A tijekom godina i ja sam mnogo naučio od Henryja; često sam

skladištu Meta imamo slike Plorine Stettheimer. Dođi sutra ako

ga pitao za savjet. Rado je uspoređivao naš odnos s onim između

28

29

POPizom: Warholove šezdesete

1960. - 1963.

renesansnih slikara i stručnjaka za mitologiju, antiku ili kršćan­

ulici i na stol je položio Daily News. Glavni je naslov bio "129

sku povijest koji su ih opskrbljivali idejama za motive.

LJUDI POGINULO U AVIONU". I tako sam počeo raditi na serijalu o smrti - "Sudari", "Nesreće", "Električne stolice" ...

Nikada mi nije bilo neugodno nekome izravno postaviti pitanje v

(Kad god pogledam tu naslovnicu, upadne mi u oči datum - 4. v

"Sto da naslikam?" , jer pop dolazi izvana i zašto bi pitati nekog

lipnja 1962. Sest godina kasnije - točno u dan - moja vlastita nesre-

za ideju bilo gore nego naći je na stranici časopisa? Henry je to

ća bila je u glavnom naslovu: "SLIKAR RANJEN PIŠTOLJEM".)

shvaćao, no neki su se ljudi zgražali kad bih ih upitao za savjet -

nisu željeli znati ništa o stvaralačkom procesu, htjeli su da zadržiš

Za ideje sam pitao i Ivana, i on mi je u određenom trenutku re-

mistiku tako da te mogu obožavati,
kao: "Znaš, ljudi žele vidjeti tebe. Određen dio svoje slave dugu-

u nepriliku.

ješ i izgledu - on pothranjuje maštu." Tako sam počeo raditi prve

Uzmite za primjer moje reklamne crteže. Kada me Ivan upoz-

''Autoportrete''. Drugi put mi je rekao: "Zašto ne naslikaš neke

nao s Henryjem, već sam ih pomno skrio u drugi dio kuće jer se

krave, one su tako predivno pastoralne i permanentna su pojava

jedan od ljudi koje je Ivan ranije doveo sjetio da sam reklamni

u povijesti umjetnosti." (Ivan je pričao na takav način). Ne znam

crtač

v

i zamolio me da mu pokažem nekoliko crteža. Cim sam

koliku je "pastoralnost" očekivao, no kad je vidio ogromne krav-

mu udovoljio, njegov se stav prema meni promijenio. Vidio sam

lje glave - svijetloružičaste na sjajno žutoj pozadini - koje sam

kako mijenja mišljenje o mojim slikama, tako da sam odlučio

htio otisnuti na zidne tapete, bio je šokiran. No već je za trenu-

ubuduće

v

nikad ne pokazivati crteže. Cak i s Henryjem mi je tre-

tak eksplodirao: "Više su nego pastoralne! Apsurdne su! Blistavo

balo nekoliko mjeseci da se osjetim dovoljno sigurnim u njegov

su sjajne i vulgarne!" Mislim, stvarno su mu se jako sviđale te

mentalitet da bih mu ih pokazao. Henry je znao da je bitno samo

krave, i za moju smo sljedeću izložbu njima oblijepili sve zidove

ono što je na platnu - ne otkuda dolazi ideja ili što si radio prije

u galeriji.

nego što si to naslikao. Shvaćao je moj stil, i sam je imao pop pristup životu. Stoga mi je njega uvijek bilo izuzetno lako pitati

Jedne sam večeri za prijedlog upitao desetero do petnaestero lju-

za ideju. (Novi sam projekt uvijek započinjao tjednima - sve sam

di, da bi mi jedna prijateljica konačno postavila pravo protupita-

ljude oko sebe pitao što misle da bih trebao napraviti. I dalje to

nje: "Pa, što najviše voliš?" Tako sam počeo slikati novac.

činim. To se nikada nije promijenilo; čujem jednu riječ ili nekoga

pogrešno razumijem, i to mi da dobru ideju. Cilj mi je da ljudi

Događalo

neprestano govore, jer će prije ili kasnije netko izgovoriti riječ

Henryju rekao da ću prestati slikati motive iz stripova, a on me

koja će mi potpuno promijeniti tijek razmišljanja.)

pokušao razuvjeriti. Netom prije, Ivan mi je pokazao Lichtenstei-

Ideju za ciklus "Smrt i katastrofa" dobio sam od Henryja. Jednog smo ljetnog dana ručali u Serendipityju u Istočnoj 60.

se, međutim, i da ne slušam savjete ..,- kao kad sam

nove radove s Ben Day točkicama i pomislio sam Da je bar meni

to palo na pamet. Upravo tada sam

odlučio, budući da Lichten-

30

1960, - 1963,

POPizom: Warholove šezdesete

31

stein tako dobro radi prizore iz stripova, da potpuno prestanem

Stalno smo iznova gledali iste izvođače. Kino Fox bilo je pra-

raditi sa stripovima i pođem nekim drugim smjerom kako bih

va palača, s baršunastim vrpcama i fontanama od lima i mramora

se nečeg dosjetio prvi - poput kvantitete i ponavljanja. Henry

te purpurnom i jantarnom rasvjetom - pomalo arapskog karak-

mi je rekao:' ''Ali tvoji su str~povi sjajni - nisu 'bolji' ili 'gori' od

tera, s visokim, mračnim predvorjem u kojem je ljeti bilo ugodno

Royjevih - na svijetu ima mjesta i za jedne i za druge, vrlo su

svježe - kojim su se muvale tisuće klinaca, pijući Colu i pušeći

različiti."

cigarete. Ivan mi se godinama kasnije povjerio: "Ti su mi dani

Kasnije je, međutim, Henry priznao: "Sa strateško-geo-

političkog gledišta, naravno da si bio u pravu. Taj je teritorij već

bio osvojen."

bili izuzetno značajni jer sam toliko volio tu glazbu." (Naravno, u jesen '61 smo, kao i svi drugi, zalazili i u Peppermint Longue u 45. ulici. Kako je to izrazio naslov u časopisu variery,

Ivan nas je sve zarazio odlascima u Fox Theater u Brooklynu na

"TWIST DONOSI OBRAT U KULTURU KAFIĆA - ODRA-

rock'n'roll spektakle koje je vodio DJ Murray the K - nastupali su

SLI LUDUJU ZA NOVIM MLADENAČKIM RITMOM",)

Martha and the Vandellas, Dion, Little Stevie Wonder, Dionne Warwick, the Ronettes, Marvin Gaye, the Drifters, Little Anthony

"Tijekom godina sam izgubio čitavo bogatstvo jer prema tebi ne

and the Imperials, tko god vam padne na pamet. Svaka bi grupa

mogu biti objektivan", jednom mi se požalio David Bourdon.

izvela svoju hit pjesmu tog tjedna, samo bi glavne zvijezde izvele

Htio je reći da smo tako dobri prijatelji da nikad ne zna što bi

više od jedne do dvije pjesme. No čak su i oni nastupali najviše

mislio o mojim radovima, tako da je propustio priliku da kupi

petnaest minuta. Ne sjećam se je li postojao kućni bend ili su izvo-

mnogo mojih slika u ranim danima kada su bile jako jeftine. Da-

đači pjevali na playback, što su klinci zapravo najviše i voljeli, jer

vid nije pripadao ljudima koji su se u početku smijali mom radu.

bi svaki zvuk bio kao na ploči - na primjer, ako su svirali Crystals,

No nije pripadao ni ljudima koji su mi govorili da sam sjajan.

publika je htjela čuti svaki mali šum produkcije Phila Spectora. U publici je bilo i crnaca i bijelaca, no crni su izvođači dobi-

Upoznali smo se pedesetih, preko zajedničkog prijatelja koji je radio izloge za robnu kuću Bonwit Teller. David je bio likovni

vali najviše pljeska. Murray the K je na sceni uzvikivao svoj poz-

kritičar (kasnije je pisao za

nati "Ahhh-vey!", pričao o utrkama podmornica, ponavljao stare

Life) i obojica smo skupljali umjetnine. Brzo smo počeli zajedno

skečeve

obilaziti galerije.

s radija sa svojim plesačicama. Klinci su šizili svuda oko

Village Voice, a još kasnije radio u reviji

nas dok je Ivan jednog trenutka vrištao s njima, a sljedećeg već

Krajem pedesetih se oko godinu dana nismo vidjeli, a tada

govorio stvari kao: "Ova glazba je tako naivna! Puna je duha i

me jednog dana nazvao i rekao: "Upravo sam u časopisu pročitao

uzvišenog ritma! Poruke su mahom temeljne, ljubav i otuđenje!

da neki novi slikar po imenu Andy Warhol slika limenke juhe.

Nema kompleksnih prosvijećenih mudrosti! Sve su to dobre i di-

Jesi li to ti?" Pozvao sam ga da me dođe posjetiti i osobno pro-

rektne stvari, vrtoglave snage i uvjerenja!" (Kao što sam rekao,

vjeri jesam li to ja. Sjeo je na podzemnu željeznicu u Brooklyn

stvarno se tako izražavao.)

Heightsu, gdje je živio, i za manje od sat vremena je stigao. Poka-

POPizom: Warholove šezdesete;

1960. - 1963.

zao sam mu svoje radove i čekao da nešto kaže, no samo je stajao

neke manje slike i obećali da će učiniti sve što je u njihovoj moći

sa zbunjenim izrazom lica. Naposljetku je rekao: "Pa zamisli da si

da budem izložen u nekoj drugoj galeriji, i to mi se učinilo tako .

na mom mjestu, poznajem te samo kao reklamnog crtača, sad si

ljubaznim da sam još više htio biti kod njih.

32

33

v

najednom postao slikar, ali i dalje slikaš reklamne motive. Iskreno, ne znam što bih mislio."

Zeliš li uspjeti kao umjetnik, moraš izložiti radove u dobroj galeriji iz istog razloga iz kojeg, na primjer, Dior ne prodaje svoje

Barem se nije smijao. Shvatio sam da iz Davidovih reakcija

originale u Woolworth'su. Između ostalog, to je i pitanje tržišnog

uvijek mogu saznati kako bi na moj rad reagirali ljudi iz umjet-

pozicioniranja. Ako netko ima, recimo, par tisuća dolara koje želi

ničkog

v

svijeta koji su mi bili skloni, ali pomalo sumnjičavi. Cini

potrošiti na sliku, neće lutati ulicom dok ne ugleda nešto što će ga v

mi se da je uvijek dobro među prijateljima imati bar jednog in-

"razveseliti". Zeli kupiti sliku čija će vrijednost neprekidno rasti,

teligentnog skeptika - ne smiješ se okružiti samo s onima koji te

a to se može dogoditi samo uz posredovanje dobre galerije, koja

hvale, bez obzira koliko se slažeš s njima.

brine ~a slikara, promovira ga i pazi da njegov rad na pravi način

Svaki put kad bih vidio svoje ime u nekoj likovnoj kolumni uzbuđeno

pokaže pravim ljudima. Jer ako slikar propadne, isto će se desiti i

bih nazvao Davida, kao da ga pitam "Hoćeš li sada

kup čevoj investiciji. Kao i obično, De je to najbolje formulirao:

priznati da je pop legitiman?". A on bi odgovorio: "Pa, još uvijek

"Zamisli sva ona trećerazredna djela u podrumima muzeja koja

nisam siguran ..." Bila je to neka vrsta igre, stalna interna šala.

nikad ne vidiš, i sve one radove koji su uništeni, ponekad i rukom

(David mi kaže da sam ranije općenito bio mnogo ljubazniji,

samih umjetnika. Ukus vladajuće klase određenog vremena odre-

otvoreniji i iskreniji - negdje do '64. "Nisi imao taj blazirani,

đuje što će preživjeti, a to su obično najefektniji radovi unutar

razvaljeni 'pogled kroz zid', koji si kasnije usavršio." Ali nisam ga

kanona i običaja te klase. U vrijeme prije Giotta, vrijeme Cima-

ni trebao kao poslije.)

buea, u Italiji su živjele stotine i stotine slikara, od kojih danas znamo tek šačicu njih. Ljudi koji vole slikarstvo možda mogu na-

Kad je Ivan u moj studio doveo Lea Castellija, prostor je bio u

vesti petoricu, a povjesničari možda čak i petnaestoricu, no slike

neredu, s velikim platnima razvučenima u dnevnoj sobi - slika-

svih drugih slikara jednako su mrtve kao i oni sami."

nje je uzrokovalo mnogo veći nered nego crtanje. Leo je pregle-

Dakle, treba ti dobra galerija kako bi te "vladajuća klasa" pri-

dao moje stvari, posebno obrativši pažnju na "Dickove Tracyje" i

mijetila i da se proširi povjerenje u tvoju budućnost kako bi te

"Operacije nosa", a zatim rekao: "Nažalost, sreli smo se u pogreš-

. kolekcionari kupovali, bez obzira plaćaju li petsto ili pedeset ti-

no vrijeme, jer sam upravo uzeo Royja Lichtensteina, a vas biste

suća dolara. Koliko god da si dobar, bez prave promocije nećeš

se dvojica u istoj galeriji nepotrebno preklapali."

postati ime koje se pamti.

Ivan me unaprijed upozorio da će mi Leo reći: "Vas dvoji-

No to nije to bio jedini razlog zbog kojeg sam čeznuo za izla-

ca u istoj galeriji ...", pa ne mogu reći da nisam bio pripremljen,

ganjem kod Castellija; nisam o tome razmišljao samo poslovno.

no svejedno sam bio jako razočaran. Da ublaže udarac, kupili su

Bio sam poput studenta koji želi ući u određeno bratstvo ili glaz-

POPizom: Warholove šezdesete

1960, - 1963,

benika koji želi snimati za istu izdavačku kuću kao i njegov idol.

U kolovozu '62. počeo sam koristiti sitotisak. Dotada sam ponav-

Znao sam da bi me usrećilo postati dijelom Castellijeve ergele

ljao slike uz pomoć gumenog žiga, no sad mi se činilo da ta me-

pa sam čak i kad me odbio nastavio gajiti nadu da će me kasnije

toda previše ostavlja dojam kućne radinosti; htio sam nešto snaž-

34

•

uzetI.

35

nije, nešto što izgleda kao da je nastalo na tvorničkoj traci . Kod sitotiska odaberete fotografiju, uvećate je, ljepilom pre-

Za to vrijeme Ivan se trudio pomoći. Nosio je slajdove i foto-

nesete na svilu da biste je zatim premazali tintom koja prodire

grafije mojih slika, a ponekad i same slike, drugim trgovcima

kroz svilu, ali ne i kroz ljepilo. Tako možete više puta dobiti istu

umjetninama. Bilo je neQbično da trgovac tako promovira slikara

sliku, svaki put malo drugačiju. Tehnika je bila tako jednostavna

pred drugim trgovcima, jer su uvijek mogli pomisliti "Ako je tako

- brza i nepredvidiva. Bio sam ushićen. Moji prvi eksperimenti sa

dobar, zašto ga ti ne uzmeš?". Ivan im je ostavljao moje slike "na

sitotiskom su bila lica Troya Donahuea i Warrena Beattyja, a kada

probu"; galerije bi pogledale moje stvari i rekle "Smeće! Nečuve­

je toga mjeseca umrla Marilyn Monroe, palo mi je na pamet da

no!", i to stojeći iza svojih riječi; tada bi se Ivan vratio i ljubazno

otisnem njeno prelijepo lice - tako su nastale prve "Merlinke" .

me izvijestio: "Bojim se da ne uviđaju veličinu tvog rada." Henry Geldzahler je također obijao vrata da mi pomogne. Nu-

Henry je jednog popodneva nazvao i rekao: "Rauschenberg me

dio me Sidneyju Janisu, koji ga je odbio. Preklinjao je Roberta EI-

upravo nazvao da se raspita o sitotisku i rekao sam mu da ne pita

kona. ("Siguran sam da činim veliku pogrešku", rekao je Henryju,

mene, već tebe. Rekao sam mu da ću dogovoriti da te posjeti i

"ali jednostavno ne mogu".) Kontaktirao je Eleanor Ward, koja je

razgleda studio."

pokazala interes, ali nije imala prostora. Nitko, ali baš nitko me

Henry je s Rauschenbergom došao još iste večeri. S njima su

nije htio uzeti. Henry i ja smo svakodnevno telefonski razgovarali

bili i vlasnici galerije Ileana i Michael Sonnabend, David Bour-

o tome kako napreduje u svome zadatku. "Opiru se samo zbog

don i neki mladi švedski slikar.

tvog prirodnog talenta. Strahuju jer je kontinuitet između tvojih

Nijedan događaj u umjetničkom svijetu nije mogao umaći

reklamnih crteža i tvog slikarstva tako očigledan." Pa ipak...

pažnji Davida Bourdona, koji me kasnije podsjetio na sve detalje

Moje "Zelene marke" i "Campbellove limenke juhe" bile su

prizora: "Izvadio si 'Merlinke' , a onda, kako je Rauschenbergu

rasute po svim njujorškim galerijama, no moja je prva izložba

to bilo prvi put da vidi tvoje radove, pokazao si mu i neka svoja

održana u Los Angelesu, u galeriji Irvinga Bluma 1962. godine.

rana djela, među kojima i široku sliku zelenih boca Coca-Cole

(Nisam tamo otišao, no došao sam na izložbu na istom mjestu

sto puta ponovljenih preko platna. Nisi je čak ni razmotao do

sljedeće godine.) Irving je bio jedan od prvih ljudi koje je Ivan

kraja, nije bilo mjesta da razvučeš velika platna i uglavnom si ih

doveo u moj studio, i kad je vidio mog "Supermana", prasnuo je

čuvao umotana. Kad si mu pokazao ponovljene boce Coca-Cole,

u smijeh. No sljedeće godine je bilo drugačije: kada je vidio da je

rekao si mu da ćeš izrezati sliku tako da boce idu do samog ruba

Castelli uzeo Lichtensteina, vratio se i ponudio mi izložbu.

platna. On je napomenuo kako je alternativa ostaviti mali okvir ,

36

37

POPizom: Warholove šezdesete

1960, - 1963,

uz rub platna - ako želiš pokazati da si mislio točno toliko boca

Naposljetku je De bio taj koji je nagovorio Eleanor Ward da mi

Coca-Cole, a ne beskonačan broj." S godinama sam sve više i više

organizira prvu izložbu u New Yorku u svojoj galeriji Stable. Tada

shvaćao da je Rauschenberg jedan od rijetkih umjetnika koji su

je bila smještena uz aveniju Madison, no ranije je zauzimala jedan

velikodušni prema radu novih slikara. David je nastavio: "Jako ga

od najljepših prostora u New Yorku - na križanju Sedme avenije i

je zanimao sito tisak i pitao te gdje si ga nabavio. Dotad je slike

58. ulice, odmah uz Central park. Ime Stable (konjušnica) je do-

prenosio tako što je na ilustracije u novinama i časopisima nano-

bila jer su ranije bogataši tu zaista držali konje, i kad bi u proljeće

sio plin za upaljač i utrljavao ga u papir, što je vrlo mukotrpan

zrak bio vlažan, mjesto je i dalje vonjalo po konjskoj pišalini, jer

proces. Očaralo ga je što sitotiskom možeš dobiti uvećanu sliku i

taj miris nikada ne iščezava. Umjesto stepenica imala je rampu

upotrijebiti je koliko god puta hoćeš."

kojom su nekad hodali konji. Iskoristiti prostor prave konjušnice i nazvati ga galerijom "Konjušnica" bila je jako napredna ideja

Od cijelog tog susreta najbolje sam upamtio Bobovodlazak, uz

za pedesete kada su se ljudi uglavnom trudili predstaviti stvari

ispriku da se mora s nekim naći na večeri, nakon kojeg smo Hen-

boljima nego što jesu: sve se prekrajalo i preuređivalo, školske su

ry i ja odlučili poći u Saito, japanski restoran u Zapadnoj 55.

dvorane za maturaine večeri "prerušavane" da bi se prikrila nji-

ulici. Kad smo ušli, zatekli smo upravo Boba, sjedio je s Jaspe-

hova stvarna funkcija. No u šezdesetima štos je bilo istaknuti što

rom Johnsom. Bila je to jedna od onih neugodnih slučajnosti,

neka stvar zaista jest, ostaviti je nepromijenjenom.

kad nekog ponovo susretneš trenutak nakon što ste se svečano

Na primjer, '67. smo pomogli otvoriti diskoteku Gymnasium: tako smo je nazvali jer se radilo o pravoj gimnastičkoj dvora-

oprostili.

ni, i uz plesni smo podij ostavili sav pribor za vježbu - strunjače, Nedugo zatim Henry je u moj studio doveo i Jaspera. On je bio

utege i sve drugo. (Sljedeće je godine netko drugi otvorio disko-

vrlo tih. Pokazao sam mu svoje stvari, i to je bilo to. Naravno,

teku The Church u staroj crkvi na West Sideu, ostavivši sve religi-

bio sam oduševljen što su i Rauschenberg i Johns došli u posjet;

ozne simbole netaknutima: ostale su čak i ispovjedaonice - samo

obojici sam se jako divio. Kad je Jasper otišao, David Bourdon je

su u njih instalirali telefone na kovanice.) Naglašavanje onoga što

rekao: "Pa, Henry se potrudio uspostaviti neki odnos, no ]asper

stvari zaista jesu bilo je u duhu popa, duhu šezdesetih.

nije bio oduševljen što je ovdje." "Kako to misliš?", upitao sam.

Uglavnom, De je s Eleanor dogovorio sastanak u mom studiju jedne večeri '62. godine. Sjedili smo i razgovarali oko sat vremena, uz ,

'

"Jesi li mu vidio lice kad si izvadio slike? Bio je sav na mukama."

pokoju čašicu, dok De nije izravno rekao: "No, Eleanor, dosta okoli-

"Zbilja?" Nisam to primijetio. Uostalom, nikad se ne zna -

šanja. Razlog zbog kojeg smo se našli je da vidimo hoćeš li Andyju or-

ponekad ljudi naprosto misle na svoje probleme. No, u svakom

ganizirati izložbu ili nećeš, jer je jako dobar i to zaslužuje." Eleanor je

slučaju, u usporedbi s Rauschenbergom, koji je općenito bio vrlo

izvadila novčanik i prelistala novčanice. Izvadila je novčanicu od dva ,

entuzijastičan,

Jasper je izgledao prilično mrgodno.

dolara i rekla: ''Andy, ako mi naslikaš ovo, organizirat ću ti izložbu."

POPizom: Warholove šezdesete

38

1960. - 1963.

39

Kad je Eleanor otišla, De me upozorio da se pazim nje, jer se

tral Park West i 72. ulice, i počeli smo zajedno odlaziti na pro-

loše ponijela prema Rauschenbergu i Cyju Twomblyju. Ustvari,

jekcije underground filmova. Odveo me i na zabavu kod Marie

htio je reći da im nije posvetila potpunu pažnju, kakvu je pružala

Menken i Willarda Maasa, underground filmaša i pjesnika, u nji-

svojim zvijezdama poput Noguchija. U vrijeme dok je izlagala

hovom domu u Brooklyn Heightsu, u dnu ulice Montague. Will ard i Marie bili su posljednji veliki boemi. Pisali su, sni-

Rauschenbergove radove, on sam je u galeriji radio kao čuvar­

mali i pili (njihovi su ih prijatelji zvali "učenim pijancima") te se

tjerala ga je da čisti i mete! Bio sam oduševljen što ću imati vlastitu izložbu u New Yorku.

družili sa svim suvremenim pjesnicima. Marie je među prvima na

Eleanor je bila apsolutno predivna aristokratkinja. Bilo bi ju lako

filmu koristila tehniku stop motiona. Snimila je mnogo kratkih

zamisliti kao manekenku ili filmsku zvijezdu - ličila je na Joan

filmova, na nekima je surađivala s Willardom, a jedan je prikazi-

Crawford - da nije toliko voljela slikarstvo, naprosto živjela za njega. Svakog slikara u svojoj galeriji doživljavala je kao vlastitu

vaO' dan u mom životu. Maasovi su bili topli i otvoreni i svi su ih voljeli posjećivati.

bebu i tepala mi je da sam njen Andy Candy.

Živjeli su na samom vrhu jedne od onih lijepih starih zgrada s

Na prvoj njujorškoj izložbi - u jesen '62. - izložio sam velike

tornjićima. U stanu su imali ogromnu blagovaonicu gdje bi Wil-

Campbellove limenke juhe, sliku sa stotinu boca Coca-Cole, ne-

lard i Marie posluživali gomile hrane, a uz nju je bila i dnevna

koliko "uradi sam" slika koje treba obojiti po brojevima, "Crve-

soba koju su svi voljeli jer je bila u jednom od okruglih tornjića.

nog Elvisa", pojedinačne Merlinke i veliku zlatnu Marilyn.

Na krovu je bio i vrt, a iza njega kolibica koju su sagradili posebno za Marie; tamo bi se zavukla s psima, bio je to njen privatni

Početkom

'63. nered u mom radnom prostoru postao je neizdrživ.

Platna su se rasprostirala po čitavom dnevnom boravku, sve je bilo

prostor. . Kad sam ih prvi put posjetio s Charlesom Henryjem, Marie

umrljano tintom sa sitotiska. Znao sam da moram potražiti studio

je bila jedina osoba koja je čula za mene. Predstavila me pjesnici-

u kojem ću slikati. Prijatelj Don Schrader je naišao na stari vatro-

ma Franku O'Hari i Kennethu Kochu, zagrlila me i rekla im da

gasni dom u Istočnoj 87. ulici, kojeg je neki tip iznajmljivao od

ću se jednog dana proslaviti, što mi je zvučalo odlično. Naravno,

Grada New Yorka za stotinjak dolara godišnje i ponudio mi je da

i ona se meni jako sviđala. Kasnije je glumila u mnogim mojim

v

.

uzmem dio u podnajam. Cim sam tamo preselio svoje stvari, po-

filmovima, poput Djevojaka iz CheIseaja i Zivota Juanite Castro.

čeo

Mario Montez, zvijezda underground filmova, tvrdio je da Marie

sam tražiti pomoćnika. Raspitivao sam se među prijateljima

znaju li kakvog klinca s umjetničke škole kojemu treba posao.

izgleda poput Brodericka Crawforda preobučenog u ženu. Znam da se to može reći za mnoge žene koje su zašle u stanovite godine,

pjesnika Charlesa Henrija Forda upoznao sam

no Marie je zaista iznimno podsjećala na Brodericka Crawforda.

na zabavi njegove sestre, glumice Ruth Ford, supruge Zacharyja

Imao sam puno posla - u travnju sam sudjelovao u grupnoj

Scotta, u njenom stanu u zgradi Dakota na križanju avenije Cen-

izložbi u Galeriji suvremene umjetnosti u Washingtonu, u rujnu

Nadrealističkog

,

40

41

POPizom: Warholove šezdesete

1960. - 1963.

sam trebao imati samostalnu izložbu u Ferusu, a nova se spremala

kom uglu, a kada bi ljudi došli vidjeti moje radove, ponekad im v

.

i u Stableu. U svakom slučaju, trebao sam pomoć, i u lipnju '63.

je čitao svoje pjesme. Cuo bih kako interpretira stihove poput

ponovo sam upitao Charlesa Henrija poznaje li nekog tko mi može

"Situacija je ovdje krajnje neizvjesna ..."

pomoći u sitotisku. Charles je rekao da poznaje jednog dečka, Ge-

Gerard je pratio sva umjetnička događanja i pokrete u gradu

rarda Malangu, studenta Wagner Collegea na Staten Islandu, i upo-

- sve što se oglašavalo letcima ili u Village Voiceu. Odveo me u

znao nas je na pjesničkoj večeri na Sveučilištu New School. Gerard,

mnoge vlažne i ustajale podrume gdje su se izvodile predstave,

klinac iz Brooklyna, kasnije je igrao značajnu ulogu u našem životu

prikazivali filmovi, čitala poezija - s te je strane dosta utjecao na

u Factoryju. Marie i Willard su mu na neki način bili kumovi.

mene. Ponekad je govorio pomalo arhaičnim literarnim dijalek-

Gerard mi se svidio; izgledao je kao milo dijete, činilo se da neprekidno sanjari - povremeno biste mu poželjeli pucnuti prstima

tom koji Je vjerojatno pokupio iz starih pjesama, a ponekad svojevrsnim bruklinsko-bostonskim naglaskom, ispuštajući slovo r.

pred licem da ga probudite. Stalno je pisao poeziju. Preko Willarda i Marie susreo je mnogo intelektualaca. Međutim, fantastično

Tog smo ljeta više puta otišli na Coney Island (prvi sam se put

je bilo to što se činilo da zna raditi u sitotisku. Zaposlio sam ga

vozio roller coasterom) , grupno, tkogod je bio u blizini - između

odmah - za dolar i 25 centa po satu, iznos za koji me i danas voli

ostalih, Gerard, underground redatelj Jack Smith, underground

podsjetiti da je bio tadašnji minimalac u državi New York. Negdje

glumac Taylor Mead, magično realistični slikar Wynn Chamber-

u prvim danima njegovog namještenja načuo sam kako Charlesu

lain, novi grafički urednik Voguea Nicky Haslam. Nicky je prije

Henriju telefonski govori da me se boji - zbog mog izgleda i svega

godinu dana došao iz Londona, kada je njegov prijatelj, fotograf

skupa - a zatim sam čuo kako mu se još tišim glasom povjerava:

David Bailey, doveo svoju najnoviju manekenku, Jean Shrimp-

"Iskreno, bojim se da će mi se početi upucavati."

ton, da radi za Vogue. (Samo što Vogue nije odmah objavio njegove fotografije; isprva je radio samo za Glamour, gdje je Jean

Razmještaj u vatrogasnom domu bio je prilično zastrašujući. Do-

Shrimpton reklamirala dječju odjeću.)

slovce si morao preskakati rupe u podu, a i krov je prokišnjavao,

Od Nickyja smo čuli prve prave priče o modovskoj revoluciji

no to smo jedva primjećivali, jer smo imali pune ruke posla pri-

u odijevanju koja je u Engleskoj počela '59. ili '60. Nicky je mož-

premajući platna s Elvisima i Liz Tylor za Kaliforniju. Jedne noći

da čak i započeo trend muških košulja s volanima jer se sjećam

toga ljeta stuštila se stravična oluja i kada sam sljedećeg jutra do-

da je u Bloomingdale'su kupio čipku za zavjese i ugurao ju pod

šao na posao, Elvisi su bili potpuno promočeni - morao sam ih

rukave tako da su ga svi pitali gdje je nabavio "sjajnu šulju", jer

•

•

napravlt1 ponovno.

nitko nikada nije vidio ništa slično. Skrenuo nam je pažnju na novu mušku modu - kratke talijanske jakne i špicaste cipele - i

Bili su to tihi dani. Pričao sam malo. Ni Gerard nije bio rječitiji.

na činjenicu da se kokniji sad druže s pripadnicima viših klasa i

Uzimao je pauze za poeziju tijekom kojih bi otišao pisati u ne-

da je sve postalo izmiješano, divlje i zabavno. Nicky je znao reći

•

POPizom: Warholove šezdesete

1960, - 1963.

da u Americi ne postoje mladi ljudi kao u Engleskoj - klinci

The Kinks i Little Stevie Wonder. Ni sam Murray the K još nije

su ovdje prelazili iz redova maloljetnika izravno u svijet "mlađih

bio superslavan kao američki DJ najprisniji s Beatlesima.

42

odraslih", dok su se u Engleskoj klinci od osamnaest, devetnaest

43

•• •

godina stvarno zabavljali. Ili su se bar počinjali zabavljati - bila je

Bilo je to sjajno ljeto. U modi je bio izgled pjevačica folka - cure

to još vrlo svježa klasifikacija.

s pramenovima nosile su tunike, sandale, stvari pletene od jute; no gledajući unatrag, pomišljam da je kroz Kleopatrin izgled folk

Zajedno smo odlazili i u bruklinski Fox. S Ivanom tamo odavno

možda evoluirao u nešto elegantno i moderno što je naposljet-

nisam otišao. Zapravo, sada sam puno manje viđao Ivana, jer sam

ku rezultiralo geometrijskim stilom. No, barem tog ljeta, folk i moda su se spojili.

se više kretao među filmašima i piscima, u svim onim rupčagama u koje me Gerard odvodio. No i dalje sam posjećivao galerije i pratio likovnu scenu.

Predsjednik Kennedy je pokraj Zida u Zapadnom Berlinu izgovorio "Ich bin ein Berliner", a u New Yorku su ubijene "zaposlene

U to vrijeme još nisam imao definiran modni izraz. Jednostavno

djevojke" Janice Wylie i Emily Hoffert - živjele su u mojoj ulici

sam nosio uske crne traperice, šiljate crne čizme, koje su uglav-

i sjećam se dolaska policijskih automobila na mjesto zločina. To

nom bile zamrljane bojom, i košulju od oksfordskog pamuka

je bilo i ljeto uoči prvih bombardiranja u Vijetnamu, ljeto mar-

pod majicom Wagner Collegea, koju mi je poklonio Gerard. Pos-

ševa za građanska prava na Jugu, ljeto prije nego što su šezdesete,

tupno sam preuzeo malo stila od Wynna, koji se među prvima

za mene, potpuno poludjele, prije nego što sam radni prostor

odlučio

prebacio u Factory u 47. ulici i prije nego što su mediji počeli iz-

za S&M kožni look.

Djevojke su tog ljeta u Brooklynu izgledale fantastično. Opo-

vještavati o mojem novom okolišu i superzvijezdama. No, u ljeto

našale su Liz Taylor u Kleopatri - s dugom, ravnom, tamnom

'63. superzvijezda još nije bilo; ustvari, tek sam nabavio svoju

i sjajnom kosom u pramenovima, te egipatskom šminkom oko

prvu 16-milimetarsku kameru marke Bolex.

očiju. Dok se scena Greenwich Villagea odvijala u Šestoj aveniji i

8. ulici, njen bruklinski pandan bio je smješten u aveniju Flatb-

Premda sam kameru kupio tek '63., već mi je mnogo ranije palo

ush, uglavnom podijeljenu između studenata i "razbijača". Kings

na pamet da se počnem baviti snimanjem, vjerojatno zbog Dea.

Highway su za to vrijeme zaposjeli klinci koji su živjeli s rodite-

On je već negdje '60. preusmjerio pažnju s likovnosti na film.

ljima i u Brooklynu pohađali srednju školu, dok su vikendima

Uspio je za petsto dolara producirati film Sunday, koji je snimio

visjeli u Villageu.

njegov prijatelj Dan Draisin, o nedjelji kada je policija iznenada

Bilo je to ljeto prije nego što je zvuk Motowna postao zais-

zabranila folk nastupe u Washington Square Parku, uz opravda-

ta popularan, kao i posljednje ljeto prije "engleske invazije". Na

nje da privlače nepoželjne osobe - pod čime su mislili na crnce

koncertu u Foxu nastupili su The Ronettes, The Shangri-Las,

i folk pjevače - pa su se svi okupili u znak prosvjeda. Bila je to

•

44

POPizom: Warholove šezdesete

1960. - 1963.

45

Pitao sam Dea otkud mu pedeset tisuća dolara - takve su

jedna od prvih "pobuna" u šezdesetima. De me odveo u FilmMaker's Co-operative na projekciju Sundaya.

me stvari najviše zanimale - i odgovorio mi je da ih je dobio od Eliota Pratta, pripadnika obitelji Pratt, poznate po dionicama u

Udrugu Film-Maker's Coop je vodio mladi imigrant iz Litve po

Standard Oilu i osnivanju Instituta Pratt. "Eliot Pratt je lijevi

imenu Jonas Mekas. Bila je smještena u potkrovlju, na uglu Park

liberal i mrzi McCarthyja", objasnio mi je De. "Bili smo na ruč­

Avenue South i 29. ulice, preko puta kafeterije Belmore, gdje su

ku, predstavio sam mu film i napomenuo da ne znam koliko će

danonoćno visjeli taksisti. Danonoćno su se održavale i projekci-

na kraju koštati, a on mi je rekao da će napisat ček na sto tisuća

je u Coopu. Jonas je tamo zapravo i živio, u jednom od uglova:

i pitao hoće li to biti dovoljno za početak. Račun za hamburgere

jednom mi je rekao da spava pod stolom. Iako ga osobno nisam

iznosio je četiri dolara. Eliot je konobaru ostavio napojnicu od

upoznao do kraja '63., pohodio sam mnoge projekcije koje je or-

deset centi. Zatim smo otišli k njemu da razradimo budžet." Bo-

ganizirao u Coopu, kao i one u Charles Theateru u Istočnoj 12.

gataši se čudno ponašaju s novcem.

ulici, gdje su se sastajali underground filmaši, te ponoćne proDe se počeo zanimati za snimanje filmova zahvaljujući filmu po-

grame u Bleecker Street Cinema.

vuci me za tratinčicu. Underground filmaš Robert Frank i apstrakJedne sam se večeri vraćao iz dućana sa slikarskim potrepštinama,

tno ekspresionistički slikar Alfred Leslie na tom su se filmu udru-

gdje sam kupio neke kistove, kroz Yorkville u kome su njemačke

žili s Jackom Kerouacom, čija je bila i izvorna ideja, te su postojale

bakice mele pločnike pred kućom, kada sam shvatio da nisam maj-

_-vječne nesuglasice tko je ustvari napravio film - u najavama je

ci kupio novine na češkom. Okrenuo sam se i naletio na Dea, koji

svaki put pripisivan drugom autoru. De mi je rekao: "Snimio ga

je rekao da je upravo isporučio pedeset tisuća dolara CBS-u. Kad

je Robert, i u njegovom je stilu, no nije znao kako da ga sastavi pa

ih je prvi put kontaktirao u vezi dokumentarca o McCarthyjevim

se Alfred umiješao u montažu, i sad se obojica smatraju komplet•

saslušanjima, koji je namjeravao snimiti pod naslovom Stavak pro-

nim autorima. No, kao i većina filmova, to je djelo više osoba."

cedure, izjavili su da uopće nemaju dokumentarne snimke procesa,

Burzovni mešetar Walter Gutman uložio je dvanaest tisuća dolara

no kada im je rekao da može dokazati kako svih 185 sati materijala

u film. (Pisao je sjajan burzovni izvještaj s Wall Streeta, intoniran

drže II skladištu u Fort Leeu u državi New Jersey, priznali su da je to

kao da se radi o osobnom pismu, na primjer, rekao bi "Kupite

točno, ali su mu odbili prodati prava na korištenje snimki u filmu,

AT&T, a mislim da će poskočiti i Rothkove slike.")

jer čemu iskapati te stare priče. Nešto kasnije, Dea je nazvao Dick

Robert Frank je nazvao Dea i rekao mu: "Mrzim artikulirane

Salant iz CBS-a i rekao mu da su se predomislili, da će mu prodati

ljude, no ti mi se ipak sviđaš, a treba nam pomoć. Mislim da že-

prava za pedeset tisuća dolara, plus pedeset centi na svaki dolar pro-

limo sinkronizirati ovaj film na francuski. Možeš li doći?" Otišao

fita. De se složio - pod uvjetom da se CBS obaveže u budućnosti

sam tamo s Deom i pustili su mu film. Glumio je kompozitor

ne koristiti više od tri minute materijala bez njegovog pristanka.

David Amram, kao i trgovac umjetninama Dick Bellamy - u ulo-

46

196>0. - 1963.

POPizam: Warholove šezdesete

47

zi biskupa koji propovijeda prolaznicima na ulici Bowery - dok

Jack je glumio i u tuđim underground filmovima. Rekao je

je Larry Rivers igrao željezničara; pojavljivali su se i Ginsberg i

da to shvaća kao terapiju, jer si nije mogao priuštiti "profesio-

Corso te Delphine Seyrig, nevjerojatno lijepa dok je iza nje lepr-

nalnu pomoć" i smatrao je da je vrlo hrabro od njega što se tako

šala američka zastava. Na sinkronizaciju je došao i Kerouac, tvr-

javno podvrgava psihoanalizi.

deći da tečno govori francuski, no kad je počeo, jasno se čuo nje-

Jack je tumačio naslovnu ulogu u filmu Dracula, kojeg sam

gov masačusetski naglasak - "ju swee jacques Ker-ou-ac" - a zatim

snimio krajem te godine. Doista se uživio u ulogu. Tvrdio je da

je ispričao kako su njegovi preci iz četrnaestog stoljeća pripadali

se nanoseći šminku polako transformira, puštajući da mu duša

francuskoj aristokraciji, što naravno nije imalo nikakve veze s fil-

kroz oči isteče u ogledalo, i od tamo se vrati u njega kao duša

mom snimljenim u Boweryju pa je bilo jako smiješno.

Drakule, a imao je i teoriju kako su svi donekle "vampirični" jer "postavljaju nerazumne zahtjeve". Snimanje je trajalo mjesecima.

Mnoge sam vikende toga ljeta proveo u Old Lymeu u državi Con-

Sjećam

necticut. Wynn Chamberlain je tamo unajmio gostinjsku kuću

mi Levine, spavala u krevetu, a Jack je bio na balkonu. Trebao se

na posjedu Eleanor Ward i dovodio grupe prijatelja da ondje po

ušuljati unutra, doći do kreveta i učiniti neku sitnicu - pojesti

čitave dane lumpaju. Jednom je Eleanor posjetila gostinjsku kuću

breskvu ili bobu grožđa, ne sjećam se točno. U sceni su se po-

i jako se naljutila kada je u dnevni boravak ušetao Taylor Mead u

javljivali i David Bourdon, i trgovac umjetninama Sam Green,

ženskoj odjeći i izjavio: "Ja sam Eleanor Ward. Tko ste vi?"

Mario Montez, koji se upravo vratio s nekog modnog snimanja,

se scene u kojoj je moja prva ženska superzvijezda, Nao-

Jack Smith je tamo neprestano snimao i od njega sam po-

te Gregory Battcock, likovni i filmski kritičar, odjeven u mornar-

kupio nešto što ću koristiti u vlastitim filmovima -za glumce je

ska odijelo; njih četvorica izigravali su stupove koji oko kreveta

uzimao sve koji bi tog dana slučajno bili u blizini, a i to što je

drže baldahin. Snimao sam male trominutne role filma svojom

neprekidno snimao sve dok glumcima ne bi dosadilo. Ljudi bi ga

boleksicom i svi su šizili jer smo neprestano morali ponavljati

pitali o čemu se radi u filmu, a njegov bi odgovor zvučao kao pa-

scenu budući da je Jack nikako nije uspijevao izvesti kako treba:

rodija "ludog umjetnika" - "Underground film se ne doživljava

bio je toliko dezorijentiran da je izgubio osjećaj za vrijeme, nije

razumijevanjem!" Film je znao snimati godinama, a zatim bi ga godinama i

I

mu nikako polazilo za rukom u tri minute doći od balkona do kreveta. Najdalje je uspio doći otprilike pola metra od jastuka.

montirao. Pripreme za svako snimanje bile su poput tuluma -ljudi bi se satima šminkali, oblačili kostime, gradili scenu. Jednog je

Budući

vikenda sve natjerao da naprave rođendansku tortu veličine sobe,

desetak ljudi, nikad nije bilo dovoljno kreveta; no većina gostiju

kao rekvizit za njegov film Normal Love. Druga stvar koju sam snimio 16mm kamerom bila je mala

ionako nije spavala. I ja sam uglavnom bio budan - te sam zime

reportaža o ljudima koji su radili na Jackovom filmu.

počeo

da je u Old Lymeu gotovo svakog vikenda bilo i po četr­

svakog dana uzimati četvrtinu tablete za dijetu (Obetrol),

jer sam u nekom časopisu vidio sliku na kojoj sam izgledao doista

", ,

48

POPizom: Warholove šezdesetE:

!

!

49

1960. - 1963.

debelo. (Stvarno sam puno jeo - bombone i slabo pečeno meso.

jan i onesvijestio se", kaže John, "i kad sam se usred noći probu-

Obožavao sam i jedno i drugo. Ponekad sam čitav dan jeo, bilo

dio, sjedio si u sobi i gledao me u mraku - prepoznao sam te po

meso bilo slatkiše.) A sada, kako sam tako dugo bio budan, počeo

bijeloj kosi. Sjećam se da sam te pitao što radiš, rekao si mi da

•

••• v

sam Imati 1 VIse vremena. Nikada nisam pouzdano ustanovio je li se u šezdesetima do-

Marisol i ja s tobom vlakom vraćali u New York, rekao si da ćeš

gađalo

kupiti kameru i snimiti film."

više stvari zato što su ljudi duže bili budni (budući da su

baš dobro spavam i zatim si ustao i izašao. Kasnije, kad smo se

svi bili na amfetaminima) ili su ljudi počeli uzimati amfetamine

Za naših boravaka kod Wynna bilo je sjajno što nitko nije

zato što su željeli učiniti toliko stvari da su morali duže biti bud-

zaključavao vrata - ustvari, nije ni bilo vrata koja bi se mogla za-

ni. Vjerojatno je točno i jedno i drugo. Ja sam uzimao samo malu

ključati, svi su se samo muvali naokolo i spavali gdje stignu. Na-

količinu

ravno, to je pogodovalo snimanju, jer kada želiš raditi s filmskom

čak

Obetrola koju mi je liječnik prepisao za mršavljenje, no

je i to bilo dovoljno da osjetim ono napeto, veselo i poticajno

i

I

zvijezdom, najprije moraš "provjeriti je li na raspolaganju". ,

uzbuđenje u želucu, koje te nagoni na rad, rad i rad pa mogu

•

I,

samo zamisliti koliko su šlagirani bili ljudi koji su uzimali čisti

Ljudi koji su organizirali zabave bili su istinski pokretači šezde-

speed. Od '65. do '67. spavao sam samo dva-tri sata na noć, no

setih, a Wynn Chamberlain je organizirao mnoge, ne samo na ,

viđao sam i ljude koji su bdjeli po više dana u komadu i govorili

ladanju nego i u svom stanu u ulici Bowery. Bio je smješten na

stvari poput "Ulazim u deveti dan i osjećam se genijalno!".

samom dnu ulice, uz kabare Lil's Bowery Follies, a na ulazu bi vas

To je ljeto u Old Lymeu bilo uvod u ludilo koje je uslijedilo.

dočekala Wynnova slika smeđe i bijele cipele iz kojih izlazi stri-

Ljudi su bdjeli cijelu noć, lutali po posjedu pušeći travu ili puštali ploče u kući. Svaki je vikend bio neprestani tulum - nitko nije

povski balon s tekstom "Palm Beach, bla bla bla". Svi su dolazili •

••

~esnICI.

Kad sam vidio koliko ljudi bdiju, pomislio sam kako će san usko-

Dok sam bio vezan uz galeriju Stable, od kraja '62. do '64., tamo

ro iščeznuti te zaključio kako bi bilo dobro da što prije snimim

su bili i Marisol i Bob Indiana. Zajedno smo pohađali otvorenja

čovjeka kako spava.

i zabave, i oboje su glumili u nekim mojim ranim filmovima.

sam kupio svoju 16-mi1imetarsku boleksicu.

I

na Wynnove tulurne - umjetnici, plesači, underground filmaši i

dijelio vikend po danima, sve je samo teklo dalje.

Spavanje je prvi film koji sam snimio kada

I

.

Općeprihvaćen i dominantan stil na likovnoj sceni tog vremena i

John Giorno bio je burzovni mešetar koji se povukao iz posla

dalje je bio apstraktni ekspresionizam. Nakon njega su se pojavili

i postao pjesnik. (U drugom je dijelu šezdesetih pokrenuo tele-

i postapstraktno ekspresionistički slikari, kao i "hard edge" geo-

fonsku uslugu čitanja poezije.) John i ja smo se jednom prisjećali

metrija, no zadnji potpuno prihvaćen događaj u umjetnosti bio

vikenda kad smo snimili Spavanje; bio je to jedan od najtoplijih

je apstraktni ekspresionizam. Dakle, kad se pojavio pop, čak ni

vikenda u povijesti - sve je bilo puno komaraca. "Došao sam pi-

stilovi za kojima je uslijedio nisu još bili posve prihvaćeni! Otpor

I

POPizom: Warholove šezdeseta

1960. - 1963.

prema pop-umjetnicima bio je vrlo žestok, i nije dolazio samo od likovnih kritičara ili skupljača, nego i od mnogih starijih apstrakt-

North Beachu u San Franciscu, u filmovima Kradljivac cvijeća Rona Ricea i Srca od limuna Verna Zimmermana, koje sam gle-

no ekspresionističkih slikara. Shvatio sam to na vrlo dramatičan način, na zabavi apstrakt-

dao u Film-Makers' Coopu. Nekoliko dana prije polaska Henry

50

51

ne ekspresionistkinje Yvonne Thomas, na koju su uglavnom bili

je u moj studio navratio s Taylorom, kojeg je susreo kako vrluda u blizini Meta. Taylor je to obožavao raditi po cijeli dan - lutati

pozvani drugi apstraktni ekspresionisti. Pozvana je bila iMarisol pa je sa sobom povela Boba Indianu i mene. Uvijek je bila vrlo

gradom na svoj naročit način kojeg su ljudi nazivali vilenjačkim ili melankoličnim. Uvijek je na licu imao blagi osmjeh i ozarene

draga prema meni - na primjer, kad god bismo zajedno izašli,

oči - jedno je oko imalo malo ovješen kapak, što mu je davalo

inzistirala bi da me otprati kući umjesto da bude obratno. Kada smo ušli u prostoriju, pogledao sam oko sebe i vidio da je krcata

prepoznatljivost. Izgledao je tako kronično opušteno da si imao osjećaj kako će mu, ako ga podigneš za vrat, udovi samo lelujati. Mislim, izgledao je kao da uopće nema živčani sustav, tako se

mučeničkim,

bremenitim intelektima. Najednom je sve utihnulo i svi su se okrenuli i pogledali u

držao. Nikada nije vidio moje radove, ali je u časopisu Time ne-

nas. (Bilo je to poput trenutka u Egzorcistu kada djevojčica dođe na majčinu zabavu i popiški se na tepih.) Vidio sam kako Mark Rothko odvodi domaćicu u stranu i čuo da je optužuje za izdaju:

davno pročitao članak o Campbellovim limenkama juhe i kada nas je Henry upoznao, rekao je: "Ti si američki Voltaire. Daješ Americi upravo ono što zaslužuje -limenku juhe na zidu!"

"Kako si njih mogla pustiti unutra?" Ispričala se. "Što mogu?", pitala je Rothka. "Došli su s Ma. l" . rISO

Taylor je pristao izmjenjivati se za volanom s Wynnom na našem putu preko Amerike - ni Gerard ni ja nismo znali voziti. Gledajući Taylora, iskreno nisam vjerovao ni da on zna voziti - uvijek

Na svoju sam se drugu izložbu u galeriji Ferus u Los Angelesu - izložbu s Liz i Elvisima - dovezao karavanom iz New Yorka s

me iznenađivalo koji ljudi voze, a koji ne.

Wynnom, Taylorom Meadom i Gerardom. Bilo je to predivno

Znao sam da

vrijeme za put automobilom preko čitave Amerike. Mislim da su svi vjerovali da imam strah od letenja, ali nemam - jednom sam u

nis Hopper obećao da će po našem dolasku prirediti "zabavu s filmskim zvijezdama".

pedesetima obletio čitav svijet - samo sam htio vidjeti Sjedinjene Države; na kopnu nikad nisam bio zapadno od Pennsylvanije.

Dennisa sam koji mjesec ranije upoznao preko Henryja, istog

ćemo

se dobro zabaviti, pogotovo zato što je Den-

Wynn je bio visok i mršav, jako dobar slikar magičnog realiz-

dana kad sam Henryja upoznao s mladim engleskim slikarom Davidom Hockneyjem. Dennis je na licu mjesta kupio jednu od

ma koji se počeo pomalo zanimati i za pop. Taylora sam površno poznavao s tuluma u Old Lymeu. Bio je jedna od prvih zvijez-

mojih Mona Lisa, a zatim smo s Henryjem i Davidom otišli u filmski studio u Zapadnoj 125. ulici, gdje je Dennis snimao epi-

da underground filmova, počeo je glumiti još u pedesetima, u

zodu televizijske serije "The Defenders".

POPizom: Warholove šezdesete

52

Wynn, Taylor i Gerard su došli po mene. Ubacili smo madrac u pozadinu karavana i krenuli na put.

1960. - 1963.

Događanja

53

na Ole Missu izgledala su prilično udaljeno od

onog što se događalo u New Yorku.

v

Citavo je vrijeme svirao radio pojačan do daske. Ustvari, ja sam inzistirao da trešti tom jačinom jer se često bojim da vozač

Dok smo u listopadu '63. putovali kroz Ameriku djevojke su i

ne zaspe za upravljačem. Na tako dugačkom putu zaista dobro

dalje nosile kašmirske veste s oblim ovratnicima i uske, ravne suk-

upoznaš top-listu - stalno su svirale iste pjesme: Lesley Gore, The

nje iz pedesetih. U tim je danima trebalo i po tri godine da nova

Ronettes, The Jaynettes, Gamet Mims and the Enchanters, The

moda iz New Yorka prodre do ostatka Amerike. (Do kraja šezde-

Miracles, Bobby Vinton ... a u dugim razdobljima vožnje slušali

setih mediji su počeli pratiti živote poznatih takvom brzinom i

smo samo gomile countryja. Svi predjeli kroz koje smo prošli

žestinom da je taj vremenski rascjep gotovo nestao.)

potpuno su se razlikovali od New Yorka. Godinu dana ranije Sveučilište države Mississipi - Ole Miss - upisalo je prvog crnog studenta, Jamesa Mereditha, no ipak se

U kinima kraj kojih smo prolazili prikazivala se Kleopatra, Dr.

No i moj omiljeni film Lovci u mutnom, k8ji sam triput pogledao prije odlaska iz New Yorka.

činilo da je New York mnogo bliži Europi nego jugu Amerike.

Uvijek smo jeli u restoranima Carte Blanche. Imao sam nji-

Plesni klubovi u Parizu počeli su se nazivati discotheques, pojavilo

hovu kreditnu karticu, a tim sam mjestima ionako najviše vje-

se mnogo novih modnih trendova - Chelsea, edvardijanski stil,

rovao. No Tayloru je to dojadilo. Negdje oko Kansasa počeo je

izgled modova s Carnaby Streeta. Tog su ljeta Londonom drmali

vikati, nadglasavajući ljubavno gugutanje na radiju: "Napuštam

modni trendovi, glazba i svjetonazori koji će uskoro osvojiti Ame-

ovo putovanje istog časa ako za promjenu ne ručamo tamo gdje

riku u sklopu "engleske invazije". Zahvaljujući redovnim preko-

ja želim jesti!" Jako je volio kamiondžije i njihova svratišta.

oceanskim letovima mlažnjaka neprestano su navraćali ljudi iz Europe, tri-četiri puta godišnje, a ne samo jednom kao dok je put

Taylor je govorio polako, opušteno, kao da ne vjeruje da nekog

trajao četrnaest sati, pa su počeli kupovati i stanove u New Yorku.

zanima što želi reći. Dok je pričao, vrlo bi rijetko pogledao Wyn-

Čim bi avion sletio, otišli bi plesati u mjesta poput LInterdita, koji

na, Gerarda ili mene, a na kraju svojih anegdota uvijek bi visoko

je otvoren '63., ili Le Cluba, u kojem je Olivier Coquelin ugo-

podigao bradu i kroz prozor pogledao u daljinu. Ispričao nam je

šćavao svoje prijatelje kao što su bili vojvoda od Bedforda, Gian-

sve o poetskim večerima koje je '60. priređivao u podrumskom

ni Angelli, Noel Coward, Rex Harrison, Douglas Fairbanks Jr,

kazalištu u ulici MacDougal, čiji je vlasnik na izvedbama sjedio s

Igor Cassini, Borden Stevenson - međunarodni bonvivani. Jedne

puškom u krilu jer mu je policija pokušavala zatvoriti lokal. Jed-

noći u Le Clubu nisam mogao skinuti pogled s Jackie Kennedy,

ne večeri, ispričao je Taylor, došao je novinski kolumnist Leonard

u crnoj haljini od šifona, do poda, s Kennethovom frizurom -

Lyons u društvu Anne Magnani, Tennesseeja Williamsa i Fran-

razmišljao sam kako je sjajno što frizere sad pozivaju na večere u

kieja Merlowa, dugogodišnjeg Tennesseejevog ljubavnika. Taylor

Bijelu kuću.

je ustao i pročitao svoju pjesmu "Jebeš slavu" i Lyons mu je po-

-

54

55

POPizarn: Warholove šezdesete

1960, -1963,

svetio čitavu kolumnu. Drugi je put Frankie došao sam i uručio

našao sistem koji je stvarno prestrašio dečke u Merrill Lynchu",

Tayloru nekoliko čekova od po stotinu dolara, s Tennesseejevim

rekao je. Pitao sam ga kakav je to bio sistem. "Mogao sam se

potpisom. Taylor je pričao o pjesnicima i izvođačima koji su se

obogatiti", rekao je. "Objasnio sam ga svome ocu. Samo što se

pojavljivali po tim mjestima u Villageu, za koje sam tada jedva

sjetio kupiti dionice koje sam mu preporučio tek nakon trenutka

čuo - poput tipa s kosom do ramena koji je svirao ukulele i zvao

u kojem bih ih ja već prodao! I to je bila jedina prilika koju mi je

se Tiny Tim ili mladog pjevača folka, Boba Dylana, koji je tada

otac pružio da se dokažem", rekao je Taylor cinično.

već izdao jedan

Nisam mogao zamisliti Taylora kako proučava burzovne gra-

ili dva albuma, ali se još nije proslavio.

fikone i izvještaje, no s druge strane, nisam ga mogao zamisliti ni

"Prije nekoliko godina sam dao Bobu Dylanu knjigu svojih pjesama", rekao je Taylor, "čim sam ga prvi put vidio kako svira. Bio

kako vozi, a eto, upravo je on bio za volanom.

sam uvjeren da je velik pjesnik, a to sam mu i rekao." Taylor je ovu

Kada je ostavio posao mešetara u Detroitu, u džepu je imao

priču započeo jer je na radiju zasvirala pjesma Woodyja Guthriea

samo pedeset dolara. "Kerouacov Na cesti me poslao na cestu",

"So Long, It's Been Good To Know You". "A sad', nasmijao se

rekao je, "a Allenov Urlik, koji je tek izašao, ostavio je dubok

Taylor, "kada je postao senzacija i sve to, zamolio me za besplatan

utisak na mene." Taylor je bio u San Franciscu '56. kad se zahuktala bitnička

primjerak moje druge knjige. Rekao sam mu da je sada bogat i da ju može kupiti!. A on je odgovorio da ga plaćaju tromjesečno."

pjesnička scena. Jedne se večeri popeo na šank i počeo urlati svoje

(Nekoliko godina kasnije Taylor mi je priznao: "Onog trena

pjesme, nadglasavajući buku pijanaca. Ron Rice je vidio taj pri-

kad sam čuo Boba Dylana s njegovom gitarom, pomislio sam -

zor i počeo pratiti Taylora, snimajući ga na crno-bijeli film koji je

to je to, to je budućnost, pjesnicima je odzvonilo. CC)

zaostao iz Drugog svjetskog rata. "Ron je pravi đavo", nasmiješio se,Taylor (Ron je tada još bio

Taylor je s dvadeset i dvije godine dao otkaz na mjestu posredni-

živ; umro je otprilike godinu dana kasnije). "Krade svojim cura-

ka u financijskoj tvrtki Merrill Lynch u Detroitu. Nije mi bilo ja-

ma čekove koje im šalju roditelji, zna pobjeći s kompletnom za-

sno kako je uopće došlo do toga da radi taj posao. "Pa, moj otac,

radom od projekcije, natjerava ljude po ulici s kamerom i snima

Harry Mead, bio je politički šef Michigana" , objasnio je. "Bio je

ih -- a svi ga ipak vole. Završio je filmski tečaj na koledžu Cooper

među Rooseveltovim miljenicima i uz službenu titulu predsjed-

Union i snimio neki film s klizačima. Zatim smo zajedno snimili v

cvijeća. Citavo sam ga vrijeme morao odgovarati od

nika Demokratske stranke okruga Wayne, vodio je i Komisiju za

Kradijivca

nadzor trgovine alkoholom te agenciju za zapošljavanje na pod-

toga da tonira film u plavo. Rekao sam mu da za par godina takve

ručju Detroita. Postavio je partnera iz Merrill Lyncha u Detroitu

stvari više nitko neće raditi."

za državnog rizničara, tako da se rizničar osjećao dužnim zaposliti

Nakon San Francisca Taylor se vratio na istok i čitao po kava-

njegovoga sina." Taylor je tamo uglavnom proučavao grafi.kone

nama poput Epitomea u Villageu. Dotad je već pet puta stopirao

da bi naučio preduhitriti kretanja na tržištu. "Napokon sam pro-

čitavom zemljom, zato je i znao sve o svratištima kamiondžija.

-

•

57

POPizam: Warholove šezdesete

1960. - 1963.

Pristao sam da odabere sljedeće mjesto gdje ćemo večerati. Ne-

Ležao sam na madracu u pozadini našeg karavana i gledao u svjet-

koliko je milja govorio Wynnu gdje da skrene lijevo ili desno i

la, žice i telefonske stupove koji su promicali nad nama, i zvijezde

doveo nas do velike postaje za kamione. Sjeli smo u separe sa stra-

i plavo-crno nebo, i razmišljao; "Kako se mlada američka bogata-

ne - i postali glavna atrakcija. Ne znam točno što je to na nama

šica mogla udati za stranca i otići živjeti k njemu u Sikkim?" Na

bilo tako čudno, no oglašena je uzbuna; svi su se okretali da vide

put sam ponio pedesetak časopisa i upravo sam pročitao članak o

"luđake".

Mislio sam qa izgledamo prilično normalno - nosili

Hope Cooke. Kako je mogla? Amerika je središte svih događaja.

smo sasvim konvencionalnu odjeću - no nešto je očito bilo u pi-

Nikad mi nije bilo jasno ni kako je Grace Kelly mogla iz Ame-

tanju, jer su svi buljili u nas. Prilazili su nam jedan po jedan, s

rike otići u Monako, što mi se nije činilo ni izbliza tako tužno

prijateljskim osmjesima, ali i ispitivačkim pogledima - prekrasni

kao Sikkim. Nisam mogao zamisliti život u malenom, ništavnom

plavokosi klinci, cure u izglačanim bluzama kose svezane u rep,

mjestašcu na Himalaji. Nisam želio živjeti nigdje gdje se ne bih

dečki s vojničkim ili dugim zalizanim "farmerskim" frizurama

mogao voziti ulicom i vidjeti drive-in restorane, i ogromne rekla-

- i svi su pitali otkud smo. Kad bismo im rekli da smo iz New

mne komete sladoleda, i štandove s hot dogom i neonske znakove

Yorka, buljili su još više, u želji da nas - kako su rekli - "prokljuve". Nakon ovog iskustva nastavili smo jesti u restoranima Carte

motela!

Blanche.

viknuo sam onima naprijed. Ustvari, nisam podnosio tu pjesmu,

56

•

"Možete li malo pojačati radio? To mi je najdraža pjesma",

v

Sto smo išli dalje na zapad, autoput je sve više poprimao pop

ali nisam htio da Wynn zadrijema za volanom.

izgled. Najednom smo se osjećali kao kod kuće, jer premda je pop bio svugdje - upravo o tome se i radilo, većina ga ljudi nije

Hollywood prema kojem smo se te jeseni '63. vozili bio je u lim-

ni primjećivala, a nas je oduševljavao - za nas je predstavljao novu

bu. Stari Hollywood bio je na samrti a novi Hollywood se još nije

umjetnost. "Shvatiš" li pop, nikada više nećeš vidjeti prometni

pojavio. Zvjezdanu mistiku sada su imale Francuskinje _. Jeanne

znak na isti način. A misliš li pop, zauvijek se mijenja način na

Moreau, Fran<;:oise Hardy, Sylvie Vartan, Catherine Deneuve i

koji vidiš Ameriku.

njena prekrasna visoka sestra Fran<;:oise Dorleac (koja će '67. po-

Trenutak u kome nešto etiketiraš velik je korak - hoću reći,

ginuti u stravičnom sudaru). No u mojim je očima to Hollywood činilo još uzbudljivijim, pomisao da je tako prazan. Praznina

u budućnost i to smo posve pouzdano znali. Gledali smo ljude

i ispraznost Hollywooda bile su upravo ono u što sam htio pretvo-

kako hodaju po bu~ućnosti a da to ne shvaćaju, jer su još razmiš-

riti vlastiti život. Plastika. Bijelo na bijelom. Htio sam živjeti svoj

ljali u prošlosti, sve povezivali s tradicijom. No trebalo je samo

život na razini scenarija za Lovce u mutnom - izgledalo je tako

znati da si u budućnosti, i to te u nju i dovodilo.

jednostavno ući u sobu kao što su to činili ti glumci i izgovarati

nikada se ne možeš vratiti i vidjeti to bez etikete. Gledali smo

Nestalo je tajanstvenosti, no očaranost je tek počinjala.

te prekrasne plastične rečenice. Neprekidno sam o tome filmu •

zaneseno pričao ljudima u Hollywoodu, no iz nekog sam ga raz-

---------

58

POPizom: Warholove šezdesete

1960. - 1963.

loga nazivao Priča o Howardu Hughesu pa nitko nije razumio o

ulozi Billyja The Kida u jednom od televizijskih vesterna Warner

v

•

59

cemu govonm.

Brosa u pedesetima - "Cheyenne" ili "Bronco" ili "Maverick" ili

Trebala su nam tri dana da stignemo u Los Angeles. Po dolasku

"Sugarfoot" - i sjećam se da mi je bio odličan, imao je tako lude oči. Manijak Billy.

smo otkrili da se u gradu održava finale bejzbolske sezone i da

Hopperi su bili divni prema nama. Te je večeri na zabavu do-

su svi hoteli zauzeti. (Bejzbol je tog ljeta punio sve vijesti i u

šao i Peter Fonda - u to je vrijeme izgledao kao student matemati-

New Yorku - no samo zbog toga što su Metsi izgubili više od sto

ke. (Nekoliko godina ranije je glumio u predstavi na Broadwayu,

utakmica u drugoj sezoni svog postojanja.) Odmah smo nazvali

u isto vrijeme kada je tamo debitirala i njegova sestra Jane.) Dean

Dennisa Hoppera i njegovu ženu Brooke, a ona je nazvala svog

,

. . " .

oca, producenta Lelanda Haywarda, u New York i nagovorila ga

.,• •

neo, Troy Donahue, Suzanne Pleshette - svi ljudi koje sam u Hollywoodu želio sresti bili su tamo. Dž.ointi su kružili od ruke

da nam ustupi svoj apartman u hotelu Beverly Hills. (Njezina je majka bila predivna glumica Margaret Sullavan koja se ubila

Stockwell, John Saxon, Robert Walker Jr, Russ Tamblyn, Sal Mi-

\

godinu dana ranije.) Dennis nas je uvjerio da će se "zabava s filmskim zvijezdama"

do ruke i svi su plesali na pjesme koje smo slušali na radiju u autu tijekom čitavog putovanja preko zemlje. Ta je zabava bila nešto najuzbudljivije što mi se ikada dogodiv

održati još iste večeri.

lo. Zalio sam samo što nisam ponio svoju boleksicu. Ostavio sam

Hopperovi su ostali bez kuće u znamenitome požaru koji je '61. izbio na Bel-Airu. Njihova nova

kuća

je u hotelu. Izgledalo je da nema ništa prirodnije nego snimati

u kanjonu Topanga

bila je uređena kao zabavni park - karnevalski šašavo mjesto gdje

taj tulum - na kraju krajeva, bio sam u Hollywoodu, i to

I,

U

druš-

tvu Taylora, zvijezde underground filmova. No sramio bih se da

gumama. Bilo je tu cirkus-

me ljudi vide s kamerom. Bio sam stidljiv čak i kad sam snimao

kih plakata, filmskih rekvizita, namještaja lakiranog u crveno i

poznanike - kao kod Wynna na ladanju. Nije mi bilo neugodno

glaziranih kolaža. To je bilo prije no što su stvari posvuda postale

samo kad sam snimao Spavanje jer je u tom filmu glumac spavao,

sjajne i šarene i većina nas je prvi put vidjela da neka čitava kuća

a na snimanju nije bilo nikoga drugog.

biste

očekivali

automate sa

žvakaćim

ima ugođaj dječjeg rođendana. Nakon tako blistave zabave, otvorenje moje izložbe moralo je izBrooke i Dennis upoznali su se tijekom rada na predstavi Man-

gledati pomalo suzdržano, na kraju krajeva, filmovi su čista zaba-

dingo, koja je na Broadwayu sišla s programa nakon samo neko-

va, a umjetnost je posao. Svejedno, bilo je uzbudljivo vidjeti gale-

liko izvedbi. Dennis u to vrijeme nije dobivao mnogo filmskih

riju Ferus s Elvisima u prednjoj sobi i Liz u stražnjoj.

uloga; počeo se baviti fotografijom, a bio je i jedan od prvih ljudi

Vrlo je malo ljudi na Zapadnoj obali poznavalo suvremenu

u Kaliforniji koji su sakupljali pop art - na zidu je imao moju

umjetnost, a nisu za nju ni marili, tako da su kritike izložbe uglav-

Mona Lisu, kao i jednu Royjevu sliku. Prvi sam ga put vidio u

nom bile nepovoljne. Međutim, uvijek se nasmijem kad se sjetim

•

POPizom: Warholove šezdesete

60

1960. - 1963.

61

da su u Hollywoodu pop art nazvali prevarom! U Hollywoodu?

Do kraja zabave Duchamp je pozvao Taylora za svoj stol kada

Mislim, kad pogledaš filmove koje su tada snimali - oni su, kao,

je doznao da se radi o poznatom underground glumcu i pjesni-

predstavljali stvarnost?

ku. Dugo sam razgovarao s Duchampom i njegovom suprugom Teeny, koji su bili sjajni, a Taylor je čitavu večer plesao s Patty

U Muzeju Pasadene postavljena je retrospektiva Marcela Duc-

Oldenburg - ona i Claes su na godinu dana preselili u Kaliforniju

hampa i pozvani smo na otvorenje. Kad smo došli, Taylora nisu

da bi "stekli osjećaj novog okruženja", kako je to rekla, s ciljem

htjeli pustiti unutra jer je "nedolično odjeven": nosio je vestu koja

da izrade "spavaću sobu" za grupnu izložbu u galeriji Sidneyja

mu je bila izrazito prevelika; pripadala je Wynnu, koji je bio tako

Janisa početkom '64. (Claes je '61. na Lower East Sideu postavio

visok da je Tayloru vesta sezala do ispod koljena. Morao je bez-

Dućan,

broj puta presaviti rukave da bi mu stajali oko zglobova - izgle-

Gun" u "Ray Gun Theater" te uprizorio hepeninge kao što su

dali su kao narukvice za plivanje. Nakon nekog vremena ljudi na

Injun, Svjetski sajam, Nekropolis, Putovanja i Dani dućana, koji su

ulazu su popustili i dozvolili nam da uđemo.

se mahom odigravali oko njegovih mekih skulptura.)

Svi odličnici losanđeleskog društvenog života bili su tamo. Brooke i Dennis bili su jedini "filmaši". Fotograf časopisa Time

, i

i

.I

a '62. promijenio ime svoje "Tvrtke za rukotvorine Ray

Na zabavi su posluživali ružičasti šampanjac tako finog okusa da sam pogriješio i popio ga previše, pa smo na povratku kući

ili Life ili Newsweek progurao se kraj Taylora da bi snimio Duc-

morali stati uz cestu kako bih povratio na floru i faunu. U Kali-

hampa i mene, i Taylor je vrisnuo: "Kako se usuđuješ! Kako se

forniji, na svježem noćnom zraku, osjećao si se zdravo čak i dok

usuđuješ!"

I

povraćaš

- toliko se razlikovala od New Yorka.

Bio je to prvi od bezbroj navrata u kojima sam tijekom šez~

desetih čuo da netko izvikuje tu rečenicu. Sezdesete su donosile

Negdje u tom trenutku u Los Angeles je pristigla i djevojka koju

jednu konfrontaciju za drugom, dokle god se nismo suočili sa sva-

bismo mogli nazvati mojom prvom ženskom superzvijezdom -

kom pojedinom društvenom barijerom. Uvjeren sam da su stavo-

Naomi Levine. U Santa Monici su je ugostili kipar John Cham-

vi koji su prouzročili masovne konfrontacije kraja šezdesetih začeti

berlaine i njegova supruga Elaine. Prije polaska iz New Yorka,

u ovim nebitnim sukobima oko ulaza na zabave. Ideja da svatko

Gerard i Wynn su nas upoznali na performansu Living Theatera ~

ima pravo biti gdje hoće i raditi što mu se sviđa, bez obzira tko je i

na križanju Seste avenije i 14. ulice, a zatim smo zajedno otišli na

kako je odjeven, u šezdesetima je postala sveprisutna. U pedeseti-

svečano

ma se ideja mladenačkog buntovništva vezala uz motocikle, kožne

dila u EA.O. Schwarzu, prodavaonici igračaka u Petoj aveniji, no

jakne, ratove bandi - sve one stvari iz filmova - no u konačnici,

snimala je i filmove; imala je mentalitet prave studentice filma.

u pedesetima je svatko ipak ostajao na svom mjestu, tamo gdje

Jonas Mekas je u svojoj kolumni "Filmski dnevnik" u Voiceu opi-

"pripada". Mislim, na Jugu su se crnci i dalje vozili u stražnjem

sao kako je neki njujorški laboratorij za razvijanje zbog golotinje

otvorenje u Muzeju suvremene umjetnosti. Naomi je ra-

•

konfiscirao jedan njen film (i jedan film Jacka Smitha) - i nisu se

dijelu autobusa.

l

'" " " , ' , < - - - - - - - - -- -- -

•

POPizom: Warholove šezdesete

1960. - 1963.

zadovoljili samo konfiskacijom, nego su vrpcu i uništili! Naomi

u televizijskoj seriji "Superman", no sad je već pisao opere. Svi

je rekla da je u L.A. došla prikupiti novac za Film-Makers' Coop.

smo otišli na bazen i Naomi se odmah skinula i skočila u vodu.

No Gerard i Taylor su neprestano tvrdili da je zaljubljena u mene

Taylor se trebao uzverati na drvo, ali to mu nije polazilo za ru-

i da je zato doletjela, da je bila razočarana što je nismo pozvali na

kom, pa je zatražio kaskadera. Pojavio se Dennis i popeo na drvo

putovanje.

da mu ubere kokosov orah. (Kada je Taylor u New Yorku pogle-

62

63

,-.'

dao materijal sa snimanja, rekao je: "Znaš, uvijek mi se sviđala U Hollywoodu sam neprestano razmišljao o šašavom, nestvarnom

Dennisova gluma, no obično je prilično stroga. Nikada ga nisam

načinu

na koji su tamošnji filmovi predstavljali seks. Na kraju

vidio ovako opuštenog pred kamerom." Kada su '69. izašli Goli u

krajeva, rani su filmovi prikazivali seks i golotinju - recimo, Hedy

sedlu, Taylor me ponovo podsjetio na taj dan: "Mislim da je ono

Lamarr u Ekstazi - no poslije su naglo shvatili da odbacuju sjajan

popodne kraj bazena Dennis doživio kao prekretnicu", rekao je.

mamac koji bi trebali štedjeti za crne dane. Odlučili su, recimo,

"Otvorilo mu je nove mogućnosti". Možda i jest tako, pomislio

!

sam. Nikad ne znaš gdje će ljudi nešto pokupiti, a gdje neće.)

svakih deset godina na platnu prikazati nov dio tijela ili izgovoriti novu psovku, i to bi godinama donosilo rezultate na blagajna-

Iselili smo iz Hotela Beverly Hills i prešli u Venice Pier gdje je

ma, umjesto da odmah sve razotkriju. No popularnost stranih i

Taylor živio u pedesetima, kad je pohađao Pasadena Playhouse.

underground filmova narušila je holivudske planove za buduć­

Još je uvijek tamo poznavao mnoge ljude. Tamo smo organizirali

nost. Htjeli su da svi pričekaju još dvadeset godina da bi vidjeli

zabavu uz veliki vrtuljak, a budući da ju je uglavnom isplanirao

potpunu golotinju, dok se postupno ne izmuze novac iz svakog

Taylor, koji je bio vegetarijanac, na njoj se nudio samo sir. No

pedlja golog tijela. I tako su u Hollywoodu počeli pričati o "zaštiti

kako je vrijeme bilo vruće, sir se usmrdio i rastopio preko svega,

javnog morala", iako su ustvari samo bili ljuti što moraju požuriti

,,!

s potpunom golotinjom umjesto da zarade mnogo novca od dugo

!

v

razvucenog stnpnza.

odlučili

snimiti nijemi film s Tarzanom u kupaonici našeg apart-

I

dena u Kaliforniji, u našu je čast priredio pomalo ekscentrični

I

nasljednik biznisa s kuponima za trgovinu .. U susjedstvu je bila

I

i kuća koju je gradio Louis Beech Marvin III, ogromno, okruglo

.I •

zdanje po imenu Moonfire Ranch u kanjonu Topanga, s kreve-

mana u Hotelu Beverly Hills - s Taylorom u ulozi Tarzana i Naomi kao Jane.

drvenim konjićima i brišući s ruku rastopljeni sir. Drugu zabavu, koje se živo sjećam iz naša dva tjedna prove-

••

Napokon sam priznao da sam na put ponio boleksicu pa smo

a ljudi su skakutali vadeći iverje na koje su se naboli jašući na

I

tom koji je počivao na stupovima visokim osam do deset metara

Wynn je u Los Angelesu poznavao visokog, crvenokosog klin-

- čuvalo ga je četrnaest njemačkih ovčara. (Ispričao nam da mu

ca s Harvarda Denisa Deegana, koji je poznavao Johna Housemana, pa smo dio snimanja smjestili u Johnovu kuću, gdje smo

je zapravo najveća želja kupiti otok i urediti ga po uzoru na Noinu arku, s parom svake vrste životinja. Otok je uspio kupiti, a

upoznali Jacka Larsona, koji je ranije glumio Jimmyja Olsena

nabavio je i mnogo životinja, no stalno su umirale.) Za vrijeme

I

"r• li ·.

~

,

•

I

•,, • •

65

POPizom: Warholove šezdesete

1960. - 1963.

gradnje te nevjerojatne kuće živio je u sklopu posjeda, u prikolici

Carlisie u kazalištu Bucks County Playhouse i odmah sam mu

punoj prljavog rublja.

to i rekao. Mislio je da ga zezam - gledao me kao da želi reći Ma

64

"

,

daj - nitko to nije gledao. Bio je krupan čovjek, vrlo temperamen-

l'

U jednom dijelu ranih šezdesetih činilo se da se u Kaliforniji razvija

tan i duhovit. Znao je svojski podviknuti, i to dubokim, punim

prilično stabilna likovna scena. Čak je i Henry Geldzahler osjećao

glasom od kojeg bi se sve treslo. Na prikazivanju Tarzana je bio

potrebu otputovati tamo jednom godišnje kako bi provjerio što se

i debeljko Lester Judson, koji je svakih par minuta pokazivao na

zbiva. No nije bilo dovoljno posrednika i muzeji nisu bili dovoljno

platno i govorio: "Ovo nije film - nego obično sranje! Ovo vi

aktivni, a i ljudi nisu imali naviku kupovati slike - pretpostavljam

zovete filmom?" Napokon je Charlesu dozlogrdilo i gotovo ga je

da su bili sasvim zadovoljni promatranjem krajolika.

oborio sa stolca svojim gromkim: "Daj šuti, Lest~re! Već vrijeđaš cijelu ovu underground stvar, a nije još pravo ni započela!"

Iz Kalifornije smo se vratili putanjom Golih u sedlu, kroz Ve-

Charles mi se dopao i pitao sam ga bi li nastupio u nekom

gas, a zatim kroz južne države. v

mom filmu. Rekao mi je da ga slobodno pozovem kad god hoću.

Cim smo se vratili u New York poslali smo film o Tarzanu u

I

laboratorij. (Obično smo davali svoje filmove posrednici, maloj bakici koja bi ih za nas nosila u Kodak.) Kada su došli razvijeni

Jedna od stvari koje se događaju kad pišeš o vlastitom životu jest

materijali, Taylor ih je odlučio sam montirati pa ih je rezao i lije-

da prolaziš neku vrst obrazovanja. Kada se ozbiljno zapitaš ,,0

pio te im dodao zvuk na magnetofonskoj vrpci i jedne smo večeri

čemu

se tu zapravo radilo?", počneš duboko razmišljati i o najov

čitijim stvarima. Na primjer, često sam se pitao: "Sto je prijatelj?

otišli k Jeromeu Hillu u Hotel Algonquin da ih prikažemo. Jerome je bio unuk Jamesa Hilla, željezničkog magnata iz

Netko koga poznajes? Netko s kim iz. nekog razloga razgovaraš tijekom nekog vremena ili nešto treće?"

I

mao na šesnaestici. Snimio je i film Dvorci od pijeska, a kroz svoju

Kada ljudi opisuju tko sam ja, ako ne kažu "pop-slikar Andy War-

I

je zakladu financirao mnoge umjetničke projekte - skupine po-

hol", kažu "underground filmaš Andy Warhol". Ili je barem bilo

put Living Theater.

tako. No ja ne znam ni što znači pojam underground, osim ako ne

Minnesote, velikodušan koliko i bogat. Taylor je u to vrijeme glumio i u njegovom filmu Otvori vrata i vidi ijude, koji je sni-

Toj je projekciji Tarzana prisustvovao i mladi glumac Char-

znači da ne želiš da itko sazna za tebe ni da te uznemirava, kao što

les Rydell. Upoznala nas je zajednička prijateljica Nancy March,

je bilo pod Staljinom i Hitlerom. Ako je to slučaj, ne razumijem

na kiši koja je pljuštala prvog dana mog života u New Yorku,

kako bi se mepe moglo svrstati u "underground", budući da sam

mnogo godina ranije. Charles je tada radio u fast food restoranu

uvijek želio da me ljudi zamijete. Jonas mi je rekao da je tu riječ u

Nedick's, a ja sam autobusom tek stigao iz Pittsburgha, no od

tisku prvi upotrijebio kritičar Manny Farber, u članku za časopis

toga ga dana nisam vidio - ili barem nismo porazgovarali. Slu-

Commentary o zapostavljenim redateljima niskobudžetnih holi-

čajno

vudskih filmova i da je zatim Duchamp na nekom otvorenju u

sam ga vidio kako nastupa u predstavi Dama u tami s Kitty

•

I ·,i· •

, I

66

POPizom: Warholove šezdeset6

1960. - 1963.

Philadelphiji održao govor u kome je spomenuo kako je "silazak

da je u dubini duše čisti akademik - izgledalo je da ga savršeno

u podzemlje" jedini način na koji umjetnici mogu ostvariti nešto

zadovoljava upravljati svojim arhivom, Anthology Film Archives.

značajno. No iz različitih vrsta filmova kojima su ljudi prišivali taj

A tada je, dakako, već bio i slavan.

epitet nije se moglo zaključiti što on znači - osim, naravno, ne-

De mi je rekao: "Jonas je jako pametan, naročito u pogledu samopromocije. Pristao je pisati kolumnu za UJice bez ikakve

holivudski i nesindika1ni. No, je li značio i "umjetnički", ili "pro-

67

sti", ili "ludi", ili "bez radnje", ili "golišavi", ili "ekstravagantno camp"? Kada sam koristim tu riječ da opišem naše filmove, želim

shvatio da je to odličan medij za privlačenje velikog broja sljed-

reći

samo da se radi o izrazito niskobudžetnim, neholivudskim

benika, što mu je i pošlo za rukom. No mi smo tražili način da

filmovima, obično na 16-mm vrpci. (Srećom, krajem šezdesetih ovaj se termin prestao upotrebljavati i zamijenjen je "nezavisno

proizvodimo filmove nezavisno od Hollywooda i distribuiramo ih publici, a ne arhivima!"

proizvedenim filmovima", kako je "underground filmove" vjero-

A Taylor je rekao: "Ron Rice i ja smo prepustili Jonasu distri-

jatno trebalo nazivati od samog početka.)

naknade - što je za UJice tada bio i uobičajen honorar - jer je

buciju Kradljivca cvijeća i znaš gdje je održao premijeru? U Charles Theateru na samom kraju Lower East Sidea! A mi smo željeli

Kada su se nezavisni filmaši '59. udružili i osnovali New Ameri-

Aveniju Madison! Nismo shvaćali da se Jonas pali na akademsko

can Cinema Group, sve se događalo u organizaciji Jonasa Mekasa.

rovarenje po muzejima i arhivima. Mislim, kome to treba? Ne-

Izričita

je namjera N.A.C.G-a bila razmotriti razne načine finan-

vjerojatno što je sve radio publici, recimo, cijelu bi večer puštao

ciranja i distribucije nezavisno proizvedenih filmova. Uz Jonasa

Stana Brakhagea. Stvarno je bio pravi intelektualac iz kule bjelo-

su u prvom upravnom odboru bili Shirley Clarke, Lionel Rogosin

kosne." (Međutim, Taylor se prema Jonasu smekšao one godine

i De. Ubrzo su se, kao i u većini pokreta, razvile frakcije, jer su

kada je otišao u Rim, jer je Jonas rekao FeUiniju da je Taylor

članovi

"američki glumac broj jedan" pa mu je Fellini priredio veličan­

shvatili da imaju različite zamisli postizanja glavnog cilja,

a i da se čitavo vrijeme nisu sporazumjeli oko toga koji je uopće

stven prijem na snimanju Giuliette i duhova.)

glavni cilj. Underground filmaši su se općenito mogli podijeliti na

Međutim, morate shvatiti otkuda je Jonas došao da biste ra-

dvije vrste: one koji su svoje filmove promatrali s akademskog ili

zumjeli njegov stav prema filmovima. Filmovi su za njega bili

intelektualnog gledišta - kao umjetnička djela - i razmišljali o sebi

politička umjetnost. Sumnjam da je i jedan film doživljavao kao

kao "underground filmašima" te one koji su u svojim filmovima

zabavu. Bio je jedan od onih ljudi koji su ozbiljni u vezi, svega,

vidjeli komercijalne projekte i razmišljali o sebi kao "nezavisnim

čak

filmašima i distributerima". Iz ostataka New American Cinema Groupa Jonas je stvorio Film-Makers' Co-operative.

i dok se smiju. Rođen je u Litvi, na farmi koju je okupirao Sovjetski Savez

kad mu je bilo sedamnaest godina. Dvije godine kasnije njemač-

-

Iako se isprva činilo da Jonasa zanima i akademski i komerci-

ka je vojska istisnula Sovjete i došli su nacisti. Tijekom čitave nje-

jalni aspekt stvaranja filmova, do kraja šezdesetih je postalo jasno

mačke okupacije Jonas se bavio ilegalnim izdavaštvom. Kada ga

POPizam: Warholove šezdesete

1960. - 1963.

je s bratom Adolphom trebala uhititi vojna policija, dobili su laž-

vlasnici kina su mu dopustili da održava otvorene projekcije gdje

ne isprave kojima su se ubacili na Sveučilište u Beču. "No uhvatili

su ljudi mogli na prikazivanje donijeti bilo koji svoj film.

68

su nas i poslali u logor za prisilni rad kraj Hamburga, gdje smo

69

Te prilike za druženje i razmjenu ideja imale su mnoge zna-

proveli veći dio rata, dok smo se nakon rata pet godina povlačili

čajke

po raznim logorima za raseljene osobe", pričao je Jonas.

cije u Charles sve dok se '62. nije zatvorio, a s prijateljima sam

tuluma. Odlazio sam na neke programe i otvorene projek-

U dijelu Njemačke koji je bio pod američkom okupacijom

išao i u Film-Makers' Coop u Park Avenue South, u čijem je uglu

studirao je književnost i filozofiju, do '49., kada je uz pomoć

Jonas, kako sam već rekao, i živio: nakon što su ga gurali iz zemlje

Ujedinjenih naroda došao u SAD. "Bili smo bespomoćni. Išli

u zemlju, napokon je osjećao da ima dom.

smo gdje god bi nas bacile različite sile", rekao mi je.

Po zatvaranju Charlesa Jonas je počeo priređivati ponoćne

Jonasa i njegovog brata čekali su poslovi u Chicagu, no kad su

projekcije u Bleecker Street Cinema dok nisu, kako je rekao, "po-

došli u New York, odlučili su ostati. Zaposlili su se u tvornicama

sumnjali da im kvarirno posao pa su nas izbacili". Odonda su

u Brooklynu - tvornicama kreveta i bojlera - "radeći ništavne

počeli

sitnice", krcajući kamione na dokovima, čisteći brodske dijelove;

ulici, Gramercy Arts Theateru, odmah iza ugla Coopa.

i praktički od svog prvog dana u New Yorku išli su na gotovo svaku filmsku projekciju u Muzeju suvremene umjetnosti.

prikazivati filmove u malom legalnom kinu u Istočnoj 27.

Donio sam Jonasu Tarzan i jane, donekle ponovo zajedno, a kako sam tada počeo raditi seriju Poljubaca, donosio sam te fil-

Jonas na kraju rata nije još znao ni riječ engleskog. Jednom

move jedan po jedan i prikazao bih po jedan Poljubac na početku

sam ga pitao zašto ga je tako privukao baš film, a on mi je odgo-

svakog programa. Dao sam mu i neke dokumentatne snimke ple-

vorio: "Da bi pisao na nekom jeziku, on ti mora biti urođen pa

sača,

se nisam mogao doista izraziti kroz pisanje. No, na filmu radiš

koje sam zapravo lažirao umnoživši snimku pa, iako je satima pri-

sa slikama i shvatio sam da mogu iskoristiti nešto drugo osim

kazivana osoba dok spava, zapravo nisam snimio toliko materija-

pisane riječi da bih zaurlao o svemu što se meni i svima drugima

la. Kada je netko prije prikazivanja otkrio od čega se sastoji film

događalo

u ratu." (Njegov je prvi film, Puške drveća iz '61., bio

i rekao da ga nizašto na svijetu ne bi pogledao do kraja, Jonas je

doslovno pun urlanja i pljuvanja, kao da je pokušavao očistiti rat

donio uže i zavezao ga za stolac, drugima za primjer. Pretpostav-

a tada sam pomislio da bih mu mogao donijeti i Spavanje,

•

iz organizma.) Jonas je film doživljavao jednako ozbiljno kao i

ljam da je ubrzo pomislio kako je umjesto njega za stolac trebao

život. Ne mogu se sjetiti osobe iz šezdesetih koja bi bila manje

vezati mene, jer ga je strašno uvrijedilo kada sam nakon nekoliko

pop, bio je pravi intelektualac. No bio je i sjajan organizator i

minuta ustao i otišao s projekcije. Ponekad se volim dosađivati, a

pružao je ljudima koji su radili male filmove mjesto gdje ih mogu

ponekad ne - ovisi o trenutnom raspoloženju. Svi znaju kako je

prikazati.

to, nekih dana možeš satima i satima sjediti i gledati kroz prozor,

Godine 1961., kada je Jonas radio projekcije u Charles Theateru na križanju Avenije B i 12. ulice na Lower East Sideu, mladi

a drugih dana ne možeš mirno sjesti ni sekundu.

70

71

POPizam: Warholove šezdesete

1960, - 1963,

Često citiraju moju izjavu "Volim dosadne stvari". Pa, stvarno sam

kreativno. Ponedjeljkom navečer smo išli na poetske večeri koje

to rekao i stojim iza toga. No to ne znači da mi nisu dosadne. Na-

je u kavani Le Metro u Drugoj aveniji između 9. i 10. ulice or-

ravno, ono što je meni dosadno sigurno nije isto što je dosadno

ganizirao Paul Blackburn, gdje bi svaki pjesnik čitao po pet ili

drugim ljudima, budući da nikad nisam mogao podnijeti popular-

deset minuta. Srijedom navečer održavali su se samostalni nastu-

ne akcijske serije na televiziji, jer se u osnovi radi o potpuno istim

pi. Pjesnici bi samo ustali i čitali o svom životu iz gomila papira

zapletima, istim kadrovima i istim rezovima kOji se neprestano po-

koje su imali pred sobom. Uvijek su me fascinirali ljudi nadareni

navljaju. Izgleda da većina ljudi voli gledati istu osnovnu stvar, do-

za pisanje i volio sam slušati nove načine da se kažu stare stvari i

kle god se detalji razlikuju. No kod mene je sasvim obrnuto: ako ću

stare načine da se kažu nove stvari.

sjediti i gledati istu stvar kao i jučer, ne želim da bude ista u osnovi - želim da bude potpuno ista. Jer što više gledaš u potpuno istu

Gotovo svaki grupni događaj u šezdesetima na kraju se počeo

stvar, ona sve više gubi značenje i osjećaš se sve bolje i praznije.

nazivati "hepeningom" - čak su i The Supremes snimile stvar koja se tako zvala. Hepeninge su počeli priređivati umjetnici, no

Krajem '63. odlučio sam snimiti Pušenje pa sam nazvao Charlesa

modna kreatorica Tiger Morse udaljila ih je od umjetnosti i pri-

Rydella i zamolio ga da glumi u njemu. Rekao sam mu da mora

bližila popu - održavala je modne revije u bazenima i na razne

samo ležati, a otprilike petorica dječaka će mu pušiti dok ne svrši,

druge načine priređivala ogromne lude zabave koje je nazivala

no vidjet će mu se samo lice. Rekao je: "U redu. Pristajem."

hepeninzima.

Sljedeće nedjelje popodne sve je bilo spremno, no čekali smo i

Mislim da sam na svoj prvi hep~ning u Judson Churchu

čekali, a Charles se nije pojavio. Zvao sam ga, ali nije bio kući pa

otišao zbog Rauschenberga- on je radio rasvjetu i želio sam to

sam nazvao apartman Jeromea Hilla u Algonquinu r kad se javio

vidjeti. Nazvao sam Davida Bourdona i pozvao ga da sa mnom

na telefon, izderao se na njega: "Charles! Gdje si?" Odgovorio je:

pođe na predivan komad Yvonne Rainer nazvan Zemljište i David

"Kako to misliš, gdje sam? Znaš gdje sam - ti si nazvao mene."

je kasnije rekao kako je to bila najmodernija plesna predstava na

Rekao sam: "Kamere su spremne i svi dečki su ovdje, sve je sprem-

kojoj je ikad bio.

no." Bio je šokiran, rekao je: "Jesi li lud? Mislio sam da se šališ. Nikad ne bih učinio tako nešto!" Na kraju smo iskoristili zgodnog klinca koji je toga dana slu, čajno

visio u Factoryju i mnogo godina kasnije sam ga uočio u •

filmu Clinta Eastwooda.

Nakon jednog od tih komada u Judsonu, David i ja smo odšetali na tulum kod Claesa Oldenburga u Istočnoj 2. ulici, koji je i sam više podsjećao na hepening. Bilo je ugodno nedjeljno popodne i postupno su svi prešli na krov - Rosenquist, Ruth Klingman, Ray Johnson, čitava gomila ljudi. Tog je popodneva Claes na krovu postao pomalo agresivan, i to je bilo zastrašujuće

U jesen '63. počeo sam s Gerardom sve češće odlaziti na poetske večeri. Želio sam ići apsolutno svugdje gdje se događa nešto

jer je bio prava ljudeskara, a na krovu nije bilo ograde i ljudi su •

mnogo pili i naguravali se iz zafrkancije. Claes je izvadio škare i

73

1960. - 1963.

POPizam: Warholove šezdesete

72

odsjekao džep s Rosenquistove košulje, a zatim ga škarama di-

Do kraja šezdesetih plesni recitali u Judsonu prerasli su u stal-

gao u zrak i izjavio "Ovo je Rosenquistovo srce", zamahujući tim

no plesno kazalište. Mogli su postaviti čitav balet za manje od

malim komadom tkanine prema svima. Zatim je otišao do ruba

pedeset dolara - klinci iz kompanije bi opelješili stanove svojih

krova i raširio škare. Tkanina je ispala i svi smo gledali kako po-

prijatelja u potrazi za rekvizitom, a u Orchard Streetu bi izabrali .<

materijale za kostime. Isto je vrijedilo i za dramske predstave u

lako leprša prema ulici.

kavanama La Mama i Cino, u kojima su također nastupali mnogi I dalje sam radio u studiju u vatrogasnom domu i često odlazio

klinci iz Judsona, kada nisu radili kao konobari.

na plesne predstave u Judson Church s Gerardom, Charlesom Henrijem Fordom i drugim prijateljima i tamo sam prvi put vi-

U tim je mjestima sve bilo niskobudžetno, ako ne i bez ikakvog

dio James Waring Experimental Dance Company kako izvodi

budžeta. Joe Cino vjerojatno za čitavo vrijeme koje je tamo pro-

novu vrstu "underground", niskobudžetnog baleta.

veo nije zaradio više od pedeset dolara. Na kraju bi mjeseca sku-

Jimmy je sve svoje kostime izrađivao od perli i perja, spajajući

pljao priloge u šešir da plati najamninu - no i sviđalo mu se što je

v

razne materijale kako mu dođe. Zivio je na Tompkins Squareu na Lower East Sideu, gdje su se

čitavi

tako. Bio je ugodna osoba - nizak i dlakav, uvijek se tabletama za dijetu borio protiv sala koje je zaradio hraneći se tjesteninom.

katovi još uvijek mogli iznaj-

miti za samo trideset-četrdeset dolara mjesečno. I ja sam živio u

U blizini Judson Churcha sam naletio na poznanika, Stanleyja

•

tom dijelu grada kad sam tek doselio u New York, na križanju

Amosa. (Imali smo zajedničkog prijatelja koji je na City Collegeu

Avenije A i St. Mark's Placea. I vrlo malo posla bilo je dovolj-

policajcima predavao povijest umjetnosti, tako da, na primjer, u

no da se tamo plati mjesečna najamnina. Sve do ljeta '67., kada

•

•

slučaju krađe

srebrnine iz doba kralja Georgea policija zna pre-

se proširila droga, East Village je na neki način bio vrlo mirno

poznati ono što traži. Prijatelj je izgubio taj posao kad je uhapšen

mjesto, puno doseljenika iz Europe, umjetnika, crnih džezera, Portorikanaca - svi su uglavnom visjeli po ulazima i na prozori-

pod nekom smiješnom optužbom, tipa "sodomija u parnoj kupelji". Sve su novine naširoko raspredale o tom slučaju i uvijek mi

ma. Tamošnji kreativci nisu se ubijali da dođu do posla, nisu "ga-

se činilo da je nadahnuo nekolicinu drama koje su uskoro postig-

njali karijeru", zadovoljavalo ih je lutati ulicama gledajući oko

le popularnost.) Stanley je doselio iz Londona, gdje je izdavao

sebe i uživajući u svemu - košer restoranu Ratner's, kiosku Gem's

Nimbus. Sada je bio njujorški dopisnik i likovni kritičar jednih talijanskih novina. Bili smo dio iste ekipe koja je utorkom navečer obilazila otvorenje izložbi. Znali smo se maknuti iz 57. ulice da nakratko predahnemo od gužve u kavani Winslow u 55-oj. Tada bismo se vratili kruženju po otvorenjima, a kasnije otišli na večeru ili piti s ljudima koje smo putem susreli. Kad sam upoznao Stanleyja, tražio je sredstva da otvori vlastitu galeriju i

Spa, poljskim restoranima, second hand dućanima, trgovinama odjećom

i tkaninama - možda i otići kući i u dnevnik zapisati u

čemu su toga dana uživali ili razraditi neku koreografiju koju su

tog dana zamislili. Tada se govorilo da je East Village spavaonica West Villagea, da je West Village središte zbivanja, a East Village

književni

časopis

•

mjesto gdje se dolaziš odmoriti.

POPizom: Warholove šezdesete

74

1960. - 1963.

.-,' ,

· .'

• •

75

\

•

činilo se da mu je sjekira upala u med, no bogati ulagač iz obitelj-

Južno od 14. ulice stvari su uvij ek bile neformalne. Village

ske tvrtke za proizvodnju zahodske opreme iz Michigana je izne-

Voice je bio interno glasilo koje je pratilo točno određenu zajedni-

nada preminuo i Stanley se iz centra preselio u stan u Zapadnoj

cu - određen broj blokova u Greenwich Villageu, plus čitav libe-

•

3. ulici, iza ugla Judsona. Živio je u potkrovlju, čiji je prednji dio

ralno-intelektualni svijet, od cvjetnih nasada u ulici MacDougal ••

pripadao Tomu O'Horganu. Tom se tada bavio muzikologijom ili

do danske pornografije. Kombinacija izrazito lokalnih novosti s '

"

nečim sličnim (kasnije je režirao mjuzikl Kosa); proučavao je drev-

vijestima iz svijeta u Voiceu je sjajno funkcionirala jer su intelek-

ne instrumente i mnoge je vlastoručno rekonstruirao. (Nekoliko

tualce iz Villagea jednako zanimala događanja u svijetu kao i ono

godina kasnije, Stanley je stan u neformalni podnajam dao Velvet

što se događa iza ugla, dok je liberale iz čitavog svijeta Village

Undergroundu pa je postao poprištem mnogih tuluma i snimanja

•• •

privlačio poput drugog doma.

filmova.) ·.

"Pretpostavljam da sam oduvijek bio nešto poput boema",

Dva najveća izvora ljudi i ideja, koje su napajala rani Factory, bili

·: '.; •

v

su ekipa iz San Rema i Judson Churcha, te ekipa s Harvarda i

mozgao je jednom Stanley. "Zivio sam na margini likovnog svije•

ta i nisam mu mnogo pridonosio." No bile su to suviše skromne

Cambridgea. U San Remo Coffee Shopu, na uglu ulica MacDou-

riječi, jer Stanley je bio jedan od onih koji su svoja vrata širom

gal i Bleecker u Villageu, upoznao sam Billyja Namea i Freddieja

otvorili za sve kreativce u blizini. Kod njega su se uvijek mogli

Herka. Odlazio sam tamo od '61., kad je tamo dolazilo puno više

zateći dramatičari kako črčkaju u nekom kutku ili proba plesača

umjetnika - poneki pjesnik i mnogo pedera iz 53. ulice i Treće

iz Judsona te ljudi koji šiju kostime. Nije imao puno novca - ku-

avenije. U tim je danima bilo popularno "ići u Village", u kafiće

pio bi i preprodao poneki antikvitet, povremeno napisao pokoji

kao što su Gaslight ili Ketde of Fish. No oko '63., kada bih ušao u

članak - no krajnje je velikodušno nudio svoje vrijeme i životni

prostor.

i

San Remo kroz mutna stakla s cvjetnim dezenom te prošao između dugačkog šanka i separea, sve je bilo puno muških prostitutki,

koje su inače sjedile na ogradi Washington Square Parka pa ih je Kad izvođače iz Judsona nazovem "plesnom kompanijom", to

netko odveo na kriglu piva u San Remo. Svi frajeri na amfeta-

zvuči mnogo formalnije nego što je uistinu bilo. Ansambl su uvi-

minu - "A-ljudi", pederi na spidu koji su umirali od smijeha na

jek sastavljali tik prije nastupa, a u međuvremenu su se bavili

samu pomisao da odu u "gej bar" - voljeli su San Remo jer se nije

raznim poslovima i pohađali svakakva predavanja. Uvijek me iz-

radilo o gej baru, u njemu se moglo vidjeti vrlo malo klišeja iz gej

nenadi koliko je avangardna scena donjeg Manhattana bila ma-

.. sV1Jeta.

lena kada se pomisli koliko je kasnije bila utjecajna. Sigurno nije

Naravno, nisu svi u San Remu bili pederi, no njegove glavne

brojala više od petstotinjak ljudi, a i ta blagonaklona procjena

zvijezde to su svakako bile. Mnogi su dečki iz San Rema pisali

uključuje prijatelje prijateljevog prijatelja - i publiku i izvođače.

za šapirografirani list The Sinking Bear (nazvan po poetskom ča•

Publika brojnija od pedesetero ljudi smatrala se ogromnom.

sopisu iz toga vremena The Floating Bear), koji je bio jedno od

POPizam: Warholove šezdesete

1960. - 1963.

prvih underground izdanja. Među njima je bio iOndine - ili

no imati posla tijekom šezdesetih. Morao si voljeti te ljude jer

"Papa Ondine", kako su ga povremeno zvali. On dine bi sjedio u

oni nisu voljeli sami sebe. Freddy je na kraju posve sagorio od

separeu s gomilom flomastera i pisao odgovore na pisma ljudi sa

amfetamina; njegov mu temperament nije omogućio da podnese

seksualnim problemima i upitima za njegovu kolumnu "Savjeti voljenog Ondinea svima koji su se izraubali", a "problemi" bi mu

vlastiti talent. Krajem '64. je koreografirao vlastitu smrt i otplesao je kroz prozor u Cornelia Streetu.

dolazili na porukama iz drugih separea istom brzinom kojom je

Volio sam ljude poput Freddyja, otpatke šou biznisa, koje su

i odgovarao. Jednog je popodneva Ondine uletio sa "šokiranim"

odbijali na svim audicijama u gradu. Nisu ništa mogli učiniti više

76

izrazom lica, odložio torbu, pokazao prema Washington Square Parku i zapanjeno rekao: "Tip me upravo pitao bi li želio poći u gej bar." Ondine je zavrtio glavom, smijući se u nevjerici: "Užasnog li iskustva ... "

,

•

"-,', '1':>' ,

:;-'"

, i" ,

77

od jedanput, no taj bi put to izveli bolje od bilo koga drugoga. Imali su zvjezdani talent, ali ne i zvjezdani ego - nisu se znali nametati. Bili su previše nadareni da vode "normalan život", ali i suviše nesigurni u sebe da ikada postanu pravi profesionalci.

U San Remo su skoro isključivo navraćali A-ljudi. Kažem

Ipak sam se pitao kako je moguće da je Freddy tako talenti-

"skoro isključivo" jer se sjećam da sam tamo upoznao Groficu i

ran, a ne nastupa na Broadwayu ili u poznatoj plesnoj kompaniji.

nekoliko je minuta kasnije došao vlasnik te me upitao "Poznaješ

"Zar ne vide da je nevjerojatan?", razmišljao sam.

li ovu žensku?" i kad sam potvrdno odgovorio, rekao mi je da se

Satove plesa je počeo pohađati tek s devetnaest godina. Zavr-

oboje gubimo van. Nikad nisam saznao što je učinila, no bila je

šivši srednju školu u gradiću u okolici New Yorka, upisao je ve-

strah i trepet. Bila je poznata stara frajla, povremena lezbijka na

černju školu na sveučilištu NYU, a preko dana podučavao klavir.

spidu koja je čak i A-ljude znala postaviti na svoje mjesto. Puno

Naposljetku se prebacio na glazbeni konzervatorij Juillard, no

sam visio u San Remu i upoznao sam neka lica i tijela koja ću

tamo mu nije dobro išlo: stalno je propuštao predavanja i ispite.

tijekom sljedećih godina danonoćno viđati kako ulaze i izlaze iz

No kada je vidio Giselle u izvedbi American Ballet Theatera - a

Factoryja u 47. ulici.

to je bila prva plesna izvedba koju je ikada gledao, osim na televiziji - najednom je osjetio da mora postati plesač. Prijavio se za

Bio sam potpuno fasciniran plesačem iz Judsona, Freddyjem Her-

stipendiju za školu American Ballet Theatera i uspio je dobiti,

kom, intenzivnim, zgodnim frajerom od dvadeset i nešto godina,

te je već za godinu dana nastupao u sklopu njihovog programa s

koji je o svemu razmišljao kroz ples. Bio je jedan od onih slatkih

vlastitom koreografijom. Sudjelovao je i u nekim off-Broadway

tipova kojima su svi voljeli raditi usluge, jednostavno zato što se

produkcijama - bio je na turneji po Novoj Engleskoj i Kanadi.

nikada ne bi sjetili učiniti nešto sami za sebe.

Uskoro se probio i do jedne od plesnih emisija koje su se nedjeljom ujutro prikazivale na televiziji.

Bio je nadaren za mnoge stvari, no nije se mogao uzdržavati ni plesom ni bilo kojim drugim talentom. Bio je genijalan, ali nediscipliniran - upravo ona vrsta osoba s kakvima ću nepresta-

Zatim je trebao nastupiti u emisiji Eda Sullivana, ali ga je spopala trema.

78

1960. - 1963.

POPizom: Warholove šezdesete

79

•

je pomisao kako možeš tako često nastupati pred

netko tko mu je pušio kurac. On je za to vrijeme davao unaprijed

toliko manjih auditorija, a da ti uopće ne padne na pamet kako bi ti se od plesa pred kamerama nacionalne televizije mogle odsjeći

dogovorene signale grupi ljudi da se uključe u zborno pjevanje i ples, popraćen promjenama svjetla - publika je mahala srvarima

noge od straha. Kada je Freddy izašao na pozornicu kod Eda Sullivana, naglo je osjetio, kako mi je povjerio, da mu je zglobovima·

i bacala ih, sva su se zamisliva scenska sredsrva ispreplela upravo u trenutku kada je protagonist svtšio u kutiju.

Zastrašujuća

prestala teći krv i morao je zamoliti nekoga iz stražnjeg reda da zauzme njegovu poziciju u prednjem. Nakon nastupa je istrčao iz kazališta i požurio natrag u Village, gdje se osjećao sigurnim. Tada je već uzimao ogromne količine amfetamina. Imao je klasične simptome: intenzivna koncentracija ali! samo na najsitnije detalje. To se događa od spida - iz glave ti mogu ispadati zubi, gazda te može izbaciti iz stana, rođeni brat se može srušiti mrtav pred tobom, ali! ti moraš, recimo, prepisati adresar i ne dopuštaš da te išta od toga "dekoncentrira" . Upravo to se dogodilo i Freddyju - umjesto da se usredotoči na osnovnu ideju svojih

Jedan od plesova za koje je Freddy Herko napravio koreografiju za Judson bio je Mozartov balet, za čijeg je izvođenja publika bila ograničena

na dva reda stolaca uza same zidove, tako da je na sredini bio ogroman prazan prostor. Na razglas u se čulo kako netko namješta iglu na gramofonsku ploču, a zatim je zasvirala neka Mozartova pastoralna glazba. Pojavile su se pastirice u romantičnim

opravicama i preraskošnim rokoko kostimima te počele plesati. No tada je ploča preskočila i morale su početi ispočetka, samo što ovaj put ništa nije išlo kako treba. Ostatak plesača je svejedno ušao na scenu, no tako su se naljutili da su počeli posve

plesnih komada, on bi se sav zanio popravljanjem dekoracije ili perja i perli na kostimu i nikada ne bi stigao dovršiti koreografi-

ignorirati gramofon i najednom je zvuk njihovih koraka formirao

ju. U jednom trenutku, kada mu je zaista trebao novac, počeo je prodavati marihuanu, ali ni na to se nije mogao koncentrirati i na

ritam koji su pratili, i umjesto klasičnog plesa, formirali su krug u kojem su trčali oko crkve, i malo po malo, uvukli su cijelu pu-

kraju je sve podijelio prijateljima.

bliku u zmiju koja je vijugala sve brže i brže dok nije postupno počela usporavati i naposljetku ... stala.

Čitava plesna scena u Villageu '62. je već bila u punome cva-

Za jedan drugi balet Freddy je opsjedao dućane koji su pro-

tu. Judson Church je postavljao predstavu za predstavom, a Jill

davali materijal za uređivanje izloga sve dok nije našao šljokice kakve je želio - korištenje jeftinih, kičastih materijala tada je bila neobična ideja jer se doimalo klišeiziranim. Freddyjev je komad

Johnston je pisala plesne kritike za Voice.

počeo

mekanim tonom orgulja u zamračenoj crkvi. U središtu

U Judson Church u se nisu postavljali samo plesni komadi. Tom O'Horgan je, na primjer, uprizorio predivan oratorij u dva dijela

galerije pojavilo se malo svjetla i kako je zvuk orgulja bivao sve

pod nazivom Vrt zemaijskih slavina. Prvi je dio trebao sve uključiti u akciju, a drugi je donosio pravu akciju. Crkvom je hodao

glasniji pojačavalo se i svjetlo sve dok nije postala vidljiva i žena koja se naginjala preko rasvjetnog tijela. Bila je umotana u šifon i

tip kome je donji dio tijela bio zarvoren u kutiju. U kutiji je bio

izgledala prije kao hrpa svjetlosti s licem na vrhu nego kao prava

,

81

POPizam: Warholove šezdesete

1960, - 1963,

žena. Polako je podigla ruke, ispuštajući malo šljokica, i u suglas-

Mick nosio nepodstavljena odijela svijetlih boja s vrlo uskim hla-

ju s krešendom glazbe povećavao se broj šljokica sve dok se žena

čama koje su padale na kukove i prugaste majice; bila je to obična

nije pretvorila u šljokičasti oblak, koji se presijavao u svjetlosti.

sportska odjeća iz Carnaby Streeta, nimalo skupa, no sjajno je

Tada je iščezla u tišinu i tamu.

spajao stvari - recimo određen par cipela s određenim hlačama

80

, I

\

koje nikome drugome ne bi palo na pamet spariti. Naravno, i Stanley mi je jednom ispričao: "Jedne sam noći hodao Lower East Sideom s Billyjem Nameom i Freddyjem. Nije bilo vjetra, no bilo

Bailey i Mick su nosili čizme Anella i Davidea, londonskih proizvođača

I

plesnih cipela.

je vrlo hladno, bila je zima. Došli smo do bloka zgrada koje su rušili. Među njima je bila i crkva. U ruševinama se jedva nazirao

Sljedeći put sam susreo Jane u Aveniji Madison, netom nakon

oltar. Freddy je otrčao preko ceste u dućan koji je još bio otvoren

njenog povratka iz Londona, gdje je provela ljeto '63., kada su se

i kupio jeftinu svijeću, vratio se i skinuo potpuno gol, zapalio svi-

stvari tamo zaista zahuktale. Nije mogla prestati pričati o klubu

jeću

Ad Lib u Sohou, nedaleko Leicester Squarea, gdje ti se moglo

i plesao po srušenoj crkvi dok svijeća nije izgorjela."

dogoditi da ti kraj stola prođu Beatlesi. Bilo je to mjesto gdje je U proljeće '63. upoznao sam tek udatu dvadesetdvogodišnju Jane

mogla doći i princeza Margaret, a da je nitko ni ne pogleda, po-

Holzer. Nicky Haslam me odveo na večeru u njen stan u Park

četak socijalnog miješanja u klasno svjesnom Londonu.

Aveniji. Tamo je bio i David Bailey, koji je sa sobom doveo pjevača

rock' n'roll grupe The Rolling Stones, koja je u to doba nastupa,

Jane je sjajno izgledala u svom novom stilu - hlačama i vesti. Traperice su joj bile crne - pretpostavljam da je to pokupila od Bai-

la u gradovima na sjeveru Engleske. Mick Jagger je bio Baileyjev

leyja, koji ju je tamo često fotografirao. Primijetio sam i da je poče­

i Nickyjev prijatelj i Nicky ga je ugostio u svom stanu u Istočnoj

la govoriti poput njega, ne samo kokni naglaskom, nego i dodajući •

19. ulici. "Upoznali smo ga kad je bio služavka Chrissy Shrimpton, Jeanine mlađe sestre. U novinama je objavila oglas da traži sprema-

"i tome slično" na kraj rečenice, i tome slično. A govorila je i o "napaljenom stilu", što je fraza koju je također pripisala Baileyju. Jane je rekla da jedva čeka da se vrati u Europu. (U šezdese-

i pojavio se Mick. Studirao je na Londonskoj ekonomskoj

tima se stalno pričalo o odlasku u Europu - svi su se bili baš ne-

školi; uzdržavao se čisteći stanove. I tada se zaljubila u njega. Mi

davno vratili, ili su upravo namjeravali otići, ili su baš dogovarali

smo joj stalno govorili da je jako ružan, a ona je tvrdila da zapra-

put ili su pokušavali objasniti zašto već nisu tamo.) Bila je stvarno

vo nije", rekao mi je Nicky.

prelijepa djevojka - divne kože i kose. I velikog entuzijazma - sve

čicu

Sve je ovo na neki način prethistorija, jer u to vrijeme gotovo nitko u Americi nije čuo za Rolling Stonese - pa čak ni za Beat-

je htjela isprobati. Pitao sam je želi li nastupiti u filmu i uzbudila se: "Naravno! Sve je bolje nego biti kućanica iz avenije Park!"

lese. Na večeri kod Jane Holzer sam zamijetio Baileya i Micka.

Prvi film koji sam snimio s Jane zvao se Sapunica, a snimili

Obojica su se osebujno oblačili: Bailey je bio sav u crnom, dok je

smo ga u pubu P.J. Clarke's u Trećoj aveniji. Njegov je podnaslov

82

POPizom: Warholove šezdesete

1960. - 1963.

bio Priča olesteru Perskyju, u čast Lestera, koji je kasnije i sam

jedan od njemačkih barova u 86. ulici. Ali sve je bilo uzalud, svi

83

-

postao filmski producent. Lester je u pedesetima izumio televi-

su se ponašali depresivno. David Bourdon je sjedio preko puta

zijski format jednosatnih reklama, u kojima bi, recimo, Virginia

likovne kritičarke Susi Gablik i dramatičara Johna Quinna i ne-

Graham pokazivala kako se sve može upotrijebiti posuđe Melmac

prestano kukao: "Ali Jackie je bila najglamuroznija prva dama

ili bi Rock Hudson demonstrirao upotrebu usisivača. Lester nam

koju ćemo ikada imati ... " Sam Wagstaff, koji je došao iz muze-

je dopustio da koristimo dijelove njegovih starih televizijskih rek-

ja Wadsworth Atheneum u Hartfordu, pokušao ga je utješiti, a

lama tako da su scene Sapunice bile razdijeljene demonstracijama

umjetnik Ray Johnson je stalno umakao novčiće u senf koji su

roštilja i posuđa .

nam poslužili uz kobasice i takve ih odlazio ubaciti u telefonsku

•

•

govornICU. Te sam jeseni vijest da je ubijen predsjednik Kennedy čuo na ra-

i

diju, sam u studiju, dok sam slikao. Mislim da nisam propustio

Nekoliko mjeseci ranije javili su mi da će vatrogasni dom uskoro

ni potez kistom. Zanimalo me što se događa, ali to je bila sva

morati biti ispražnjen pa sam u studenom pronašao novi atelje, u

moja reakcija.

Istočnoj 47. ulici 281. Gerard i ja smo preselili svu moju opremu

Malo zatim me iz svoga stana nazvao Henry Geldzahler i re-

za slikanje - vratila, platna, klamerice, boje, kistove, sita, stolove,

kao da je bio na ručku u pravovjernom židovskom restoranu na

radio, krpe, sve živo - u prostor koji će uskoro postati poznat kao

križanju 78. ulice i Avenije Madison, u prizemlju, gdje su uvijek

Factory.

ručali zaposlenici Meta i Instituta za umjetnost pri NYU, i da

Nije se radilo o četvrti u kojoj bi mnogo umjetnika poželjelo

je konobar na jidišu rekao De President is geshtorben, a Henry je

imati studio - bila je usred grada, nedaleko od Grand Central

mislio da se radi o poslovođi restorana.

Stationa, koji ugao dalje od Ujedinjenih naroda. Moj je atelje bio

Bio je tako potresen kada je otkrio da se radi o Kennedyju

u prljavoj industrijskoj zgradi od opeke, ulazilo se kroz predvorje

da je smjesta otišao kući; nije mu bilo jasno zašto ja ne zvučim

sivo poput puščane cijevi te skretalo desno u teretni lift, koji je

uznemireno pa sam mu ispričao da sam jednom šetao u Indiji i

ustvari bio samo pokretna platforma s rešetkom. Bili smo na pred-

na nekoj čistini ugledao gomilu ljudi kako se veseli jer je netko

zadnjem katu; iznad nas je bio antikvarijat Connoisseur's Corner.

koga su jako voljeli umro i kako sam tada shvatio da je sve onako

Preko puta je bilo prenoćište udruženja YMCA, tako da smo uvi-

kako o tome odlučiš razmišljati.

jek viđali frajere s malim putnim torbama u kojima su vjerojatno

Bilo mi je jako drago što je Kennedy predsjednik; bio je zgodan,

bile samo čarape i pjena za brijanje. U blizini je bila i agencija za

mlad, pametan - no nije mi jako smetalo to što je umro. Smetalo

manekenke tako da smo viđali i mnoge djevojke s portfolijem, a u

mi je to što su televizija i radio programirali ljude da budu tužni.

kvartu su bili smješteni i mnogi fotografski laboratoriji.

Činilo se da tome ne možeš umaći, koliko god se trudio. Poz-

vao sam gomilu ljudi u goste i zajedno smo otišli na večeru u

Dimenzije Factoryja bile su otprilike 15x30 metara, a prozori -

su gledali južno na 47. ulicu. Prostor je praktički bio u raspa•

•

•

84

POPizam: Warholove šezdesete

1960. - 1963.

danju, naročito zidovi. Prostor za slikanje s radnim stolom sam

doći i brzo odlazi te sam pretpostavljao da su otišli po amfetamin.

smjestio blizu ulaza, uz prozore, no njih sam držao zastrtima -

No nikada nisam znao gdje točno idu. Godinama kasnije pitao

tako mi je bilo ugodnije.

sam nekoga tko je tih prvih dana često svraćao odakle je zapravo

85

Istovremeno s našom selidbom u 47. ulicu, Billy Name i Fred-

dolazio sav taj spid i rekao mi je: "Isprva su ga svi nabavljali od

dy Herko su ostali bez stana u donjem gradu. Freddy je pronašao

Rite, no njegov se spid tako pokvario da ga ni sam nije htio uzi-

novi stan u Villageu, a Billy je preselio u Factory.

mati pa su ga otada svi nabavljali od Won-Tona." To sam ime čuo

Stražnji dio ateljea postao je Billyjevim područjem. Taj je dio

mnogo puta, no nikad nisam vidio kome pripada. "Won-Ton

prostora od samog početka bio obavijen tajnovitošću; nikad nije

je bio mali mišićavko koji nikad nije izlazio iz stana - uvijek je

bilo jasno što se tamo događa - čudni bi tipovi ulazili i pitali za

otvarao vrata u istom blještavom Jantzenovom kupaćem ogrtaču

njega, a ja bih pokazao prema dnu prostorije.

od satena i lateksa. Nikad nije nosio ništa drugo." Je li bio peder,

Mnoge od njih sam prepoznao kao posjetitelje San Rema i s

pitao sam. "Pa, živio je sa ženom, ali činilo se da bi radio bilo što

vremenom sam upoznao one koji su najčešće svraćali - Kvarnu Ri-

s manje-više bilo kim. Radio je u građevini - imao je neke veze s

tu, Gradonačelnika, Binghamtonsku Ptičicu, Groficu, Srebrnog

mostom Verazzano", rečeno mi je. Ali, gdje je Won-Ton nabav-

Georgea, Stanleyja Kornjaču, i naravno, Papu Ondinea. Uvijek su

ljao spid? "To se naprosto nije pitalo", nasmijala mi se ta osoba.

bili diskretni u vezi onog što se tamo događalo. Preda mnom nitko nije uzeo ni tabletu, a svakako nikada nisam vidio da se netko bode.

Billy se razlikovao od drugih ljudi na spidu po svom načinu op-

Nisam ništa morao ni naglašavati; postojala je neka .vrst prešutnog

hođenja koji je ulijevao povjerenje: bio je tih, uvijek je sve radio

razumijevanja da za takve stvari ne želim znati i Billy je uvijek uspi-

kako treba, osjećao si da mu možeš p~)Vjeriti održavanje reda, čak

jevao držati sve pod kontrolom. U Billyjevom je dijelu bilo nekoliko

i među njegovim čudnim prijateljima. Znao se hitro riješiti lju-

zahoda i duboki umivaonik te frižider, u kome je uvijek bilo soka

di koji nisu pripadali među nas. Kada bi Billy na naročit način

od grejpfruta i naranče -ljudi na spidu žude za cvitaminom.

rekao "Treba li vam nešto?", ljudi bi se istog časa počeli povlačiti. Bio je doslovno savršen nadzornik.

A-ljudi iz Factoryja uglavnom su bili pederi (poznavali su se još

•

iz Riis Parka u Brooklynu), osim Grofice koja je bila zloglasna

I Gerard je neko vrijeme živio u Factoryju, no to nije potraja-

lezbijka. Bili su nevjerojatno mršavi, osim Grofice koja je bila

lo previše dugo. Billy i njegova ekipa su preuzeli scenu. Bitan

nevjerojatno debela. I svi su se pucali u žilu, osim Grofice, koja

društveni pokretač Factoryja od '64. do '67. bio je amfetamin, a

se pucala pod kožu. Sve sam to otkrio tek kasnije, jer sam tada još

Gerard ga nije uzimao. Gerard je bio drugačiji tip - ako bi nešto

bio vrlo naivan - mislim, dok svojim očima ne vidiš osobu kako

i uzeo, to bi prije bila spuštalica poput Placidyla, a obično nije

se bode, ne vjeruješ da to zaista čini. Naravno, tu i tamo bih čuo

uzimao ni to, pokoja tableta za smirenje, poneki trip, malo mari-

kako netko na telefonskoj govornici uza zid nekog pita može li

huane, ali ništa redovito .

86

POPizom: Warholove šezdesete

1960, - 1963,

Amfetamin ti ne donosi duševni mir, ali čini njegovo pomanjkanje vrlo zabavnim. Billy je često govorio kako je amfe-

čupavi,

87

crveni, koji se pojavio u toliko naših filmova - pronašao

tamin izmislio Hitler kako bi održavao svoje naciste budnima i

je Billy ispred restorana "Y". U šezdesetima je kvalitetno prebiranje po smeću bilo cijenjena

sretnima u rovovima, no tada bi Srebrni George podigao pogled sa zamršenih geometrijskih struktura koje je crtao svojim marke-

vještina. Pronaći namjenu stvarima koje drugi nisu znali upotrijebiti bio je talent na koga si mogao biti stvarno ponosan. U drugim

rima - što je još jedan klasični primjer kompulzivnog ponašanja na spidu - i tvrdio kako su ga izmislili Japanci da bi izvozili više

su se dekadama ljudi šuljali u Vojsku spasa i Caritas, bojeći se da će ih netko vidjeti, no u šezdesetima ljude uopće nije bilo stid,

flomastera. U svakom slučaju, slagali su se da ga nije izumio nitko od Saveznika.

ponosili su se stvarima do kojih su došli besplatno. A činilo se da

O Billyju sam znao samo da je povremeno radio na osvjetlje-

nikoga ne smeta ni ako bi neka stvar bila prljava - viđao sam ljude, naročito klince, kako piju iz šalice koju su upravo našli u smeću.

nju u Judson Churchu i da je konobario u Serendipityju. Opće­ nito se činilo da je prilično kreativan - bavio se svjetlom, papiri-

Jednog je dana Billy odnekud donio gramofon. Imao je veliku zbirku opernih ploča, mislim da ga je u to uveo Ondine. Obo-

ma, umjetničkim materijalima. U početku je samo stvarao zbrku poput drugih amfetaminaca, djelujući jako užurbano, zabavljajući se ogledalcima, perjem i perlama, satima oslikavajući neku

jica su poznavali i najopskurnije operne pjevače - mislim, one za koje zaista nitko nije čuo - i po trgovinama ploča tražili raritete i

malu stvar poput vrata

ormarića

- mogao se koncentrirati samo

privatne snimke. Ipak, najviše su voljeli Mariju Calas. Uvijek su govorili da je sjajno što uništava glas bez ikakve zadrške, ne ostav-

na mali prostor - a ponekad je bio tako ušlagiran da ne bi ni

ljajući

primijetio da je malo prije završio s oslikavanjem te iste stvari. Još se nije počeo baviti astrologijom, natalnim kartama i okultnim

tako razvezali o njoj, uvijek sam mislio na Freddyja Herka i kako je plesao i plesao sve dok ne bi pao od umora. Amfetaminci su

stvarima. Od Billyja sam zapravo mnogo

vjerovali u juriš u sve moguće krajnosti - pjevaj dok se ne ugušiš, naučio

- samo ga promatra-

jući.

Nije puno govorio, a kada bi prozborio, to je bilo ili veoma praktično i prizemno ili posve zagonetno - na primjer, ako bi nešto naručivao iz Bickfordovog kafića u prizemlju, bio je posve bistar, no ako biste ga pitali što misli o nečemu, tiho bi rekao

ništa za sutra. S time su se zaista identificirali. Kada bi

pleši dok ne padneš, češljaj se dok ne iščašiš ruku. Operne su se ploče u Factoryju uvijek miješale sa singlicama uz koje sam slikao, a najčešće sam uz operu istovremeno slušao i radio pa su se pjesme kao "Sugar Shack" ili "Blue Velvet" ili "Louie, Louie" - što god da je sviralo - stapale s arijama.

nešto poput "Ne možeš biti da, a da nisi i ne". Billy je bio izuzetno vješt u kopanju po

smeću;

opremio je

čitav

Factory stvarima koje je našao na ulici. Ogromni obli kauč koji je prikazan na toliko fotografija iz sljedećih nekoliko godina - onaj

Billy je bio zaslužan i za srebrnu boju Factoryja. Prekrio je oljuštene zidove i cijevi raznim nijansama srebrne folije _. obične alufolije u nekim dijelovima, skuplji Mylar u drugim. Kupovao je srebrni sprej u limenkama i njime bojio sve, čak i zahodsku školjku.

88

POPizom: Warholove šezdesete

Ne znam zašto je toliko volio srebro. To je vjerojatno imalo veze samfetaminom - sve se uvijek vraćalo na to. No izgledalo je savršeno, bilo je to savršeno vrijeme za srebro. Srebrno je predstavljalo budućnost, podsjećalo je na svemir - astronauti su nosili srebrna odijela - Shepard, Grissom i Glenn već su poletjeli u njima, a srebrna je bila i njihova oprema. No srebrno je predstavljalo i prošlost - holivudske su se glumice fotografirale pred srebrnom pozadinom. No srebro je možda više od svega predstavljalo narcizam ogledala su podstavljena srebrom. Billy je obožavao refleksne plohe, posvuda je ostavljao komadiće razbijenih ogledala i lijepio njihove krhotine po svemu. Sve je to bilo amfetaminsko prtljanje, no zanimljivo je kako je Billy znao to raspoloženje prenijeti i na ljude koji se uopće nisu drogirali: ljudi na spidu su obično kreirali stvari koje su se sviđale samo njima. No ono što je radio Billy nadilazilo je drogu. Uz filmove koje smo tamo snimali, jedino što bar donekle svjedoči o izgledu i ugođaju tadašnjeg Factoryja su Billyjeve fotografije. Ogledala nisu služila samo za ukras. Svi su ih koristili pripremajući se za tulume. Billy je provodio naročito mnogo vremena promatrajući svoj lik. Podešavao je ogledala tako da vidi svoje lice i tijelo iz svih mogućih kutova. Volio je u pokretu provjeravati svoje plesačko zanošenje u hodu.

1964.

\.

se sve pomladilo. Klinci su odbacili otmjenu i ozbiljnu !II odjeću u kojoj su izgledali poput svojih roditelja i najednom se sve preokrenulo - sada su roditelji pokušavali izgledati poput svoje djece. Čak i na otvorenjima izložbi nove kratke haljine živih boja su privlačile više pažnje od izloženih slika. Da bi se prilagodili novoj odjeći, frizeri su kreirali kratke, elegantne frizurice ili pak nevjerojatno raskošne nakovrčane ekstravagancije; a što se tiče šminke, ruž je bio odbačen, no popularna su postala sjajila za oči - šarena, biserna, zlaćana - bilo je bitno da svjetlucaju u mraku. Općenito govoreći, cure su i dalje bile punašne, no zbog nove uske odjeće sve su prešle na strogu dijetu. Te sam godine prvi put primijetio da ljudi piju niskokalorične napitke. (Nevjerojatno, većina omršavjelih ljudi na kraju je šezdesetih izgledala bolje i mlađe nego deset godina ranije. Naravno, za salom su iz mode izašli i sise i mišići, jer su se također previše isticali u odjeći.) Budući da su se tablete za mršavljenje proizvodile od amfetamina, spid je među damama iz visokog društva postao jednako popularan kao i među uličarima. Te su dame potom tablete proširile među svim članovima obitelji, davale su ih sinovima i kćerima kako bi im pomogle da smršave, a muževima da bi više radili ili duže ostajali vani. Nevjerojatno puno ljudi iz svih slojeva društva bilo je na amfetaminu, a iako to zvuči čudno, mislim da je tome uvelike pridonijela nova moda - svi su željeli biti mršavi

92

93

POPizam: Warholove šezdesete

1964.

i dokasna ostajati vani da bi pokazali svoj novi izgled u novim klubovima. Toga su ljeta Beatlesi održali svoju prvu američku turneju i najednom su se svi poželjeli praviti Englezima. Pojavile su se britanske pop-grupe kao The Beatles, The Dave Clark Five, The Rolling Stones, Herman's Hermits, Gerry and the Pacemakers, The Kinks, The Hollies, The Searchers, The Animals, The Yardbirds i tako dalje, i skrenule rasprostranjene ideje o tome što je moderno od posljednjih zasada grubijanskog izgleda velegradskih tinejdžera prema modovskom i edvardijanskom stilu. Američki dečki su oponašali kokni naglasak da bi zaveli djevojke, a kada bi susreli prave Londonce, pokušavali su ih navesti da što duže pričaju kako bi mogli upamtiti njihov izgovor. Tog je ljeta u Factory svaki dan dolazio mladi klinac iz Engleske, Mark Lancaster - engleski pop-umjetnik Richard Hamilton, kojeg smo sreli godinu dana ranije na Duchampovom otvorenju u Pasadeni, rekao mu je da me potraži - pa sam dobio priliku da anglofiliju promatram izbliza. Ljudi su dolazili razgovarati s njim dok mi je pomagao rastegnuti "Cvijeće" za moju prvu izložbu u galeriji Castelli, najavljenu za tu jesen, i male crne i plave Jackie, napravljene po fotografiji sa sprovoda, i nekoliko velikih četvrtastih Merlinki s pozadinama različitih boja, i jednu kombinaciju Liz, Jackie i Marilyn. Mark i ja smo radili dok je Lesley Gore pjevala "You Don't Own Me", Dionne Warwick izvodila ,,A House Is NotA Home" te uz plesne hitove Gary Lewisa i Playboysa ili Bobbyja Veea. Tehnički, Mark nije govorio koknijem ili uopće londonskim naglaskom; bio je iz Yorkshirea. Svejedno, klinci bi ga uvijek najprije pitali "Poznaješ li Beatlese?", što ga je iznenadilo jer su tada u Engleskoj najveća senzacije već postali Rolling Stonesi; Beatlesi su bili prošloljetni hit.

Kada je Mark prvi put ušao u Factory, izravno sa studentskog leta, nije mogao doći k sebi od činjenice da je lift bio obojan u srebrno i morao ga je pokrenuti sam, kao ni da je djevojka koja je ušla odmah iza njega, Baby Jane, imala visoke čizmice i kosu koja je stršila na sve strane. Upravo smo snimali još jednu scenu Drakule. Sjedio sam na kauču s Jackom Smithom i Billyjem; plesač Rufus Collins i Ondine bili su negdje u pozadini, kao i Gerard i Jane. Jack je bio zauzet svojim uobičajeno opsežnim pripremama za snimanje, slažući košare s voćem, dok je Naomi Levine vrlo užurbano i uzbuđeno jurcala uokolo. Odmah sam pitao Marka želi li glumiti u filmu i odgovorio je "Naravno", a zatim su se svi počeli svlačiti. Skinuo je odijelo i pridružio se grupi koja je oko svojih gaća oblikovala nakurnjake od alufolije. Bilo je jako smiješno gledati ljude kako se žure javiti na telefon u srebrnim pelenama. Došao je Gregory Battcock, likovni i filmski kritičar, kao i Sam Wagstaff, koji je izgledao kao vječito mladi Clark Kent, te Sam Green, koji je tog ljeta radio u galeriji Green. (Uživao je što svi misle da je vlasnik galerije kada se predstavi kao "Sam Green iz galerije Green". Zapravo, galeriju je vodio Dick Bellamy, uz financijsku potporu Boba Sculla.) Budući da je sve organizirao Jack, kroz film je toga dana prošlo najmanje desetero ljudi. Ja sam upravljao kamerom i zum iranjem, a kad smo završili, svi su neko vrijeme sjedili uokolo u foliji. Tada je Mark, kako se prisjeća, pomislio "Pa, ovo je bilo baš zabavno" i obukao odijelo te mi se došao zahvaliti na gostoprimstvu. Ja sam mu rekao samo "Vidimo se sutra" - uvijek sam govorio samo "Vidimo se sutra" - pa je nakon toga nastavio dolaziti svakog popodneva, a budući da mu je bilo dosadno samo čamiti uokolo, počeo mi je pomagati da razvučem slike.

94

POPizom: Warbolove šezdesete

Tog smo ljeta još uvijek snimali Poljupce i Mark je snimio filmić s Gerardom. Veselilo me upoznavati Marka s ljudima iz umjetničkog svijeta jer smo, kad bi ih upoznao, imali više ljudi koje bismo mogli zajedno tračati dok rastežerno slike. Vratio bi se iz studija Franka Stelle u Orchard Streetu i opisao mi velike metalik slike raznih oblika na kojima je Stella radio, ili bi mi prepričao kako je Marisol sjela do njega u Cedru i upitala ga "Misliš li da bih trebala preći kod Sidneya Janisa?", ili koga je sve vidio u stanu Boba Indiane ili o morskim krajolicima Royja Lichtensteina s oblacima i horizontima i njegovoj novoj seriji pejzaža. Tog se ljeta u Flushing Meadowu održavala Svjetska izložba s mojim muralom Deset najtraženijih kriminalaca na pročelju zgrade koju je projektirao Philip Johnson. Temu mi je zadao Philip, ali iz nekog političkog razloga, kojeg nikad nisam shvatio, uprava je prebojila mural bijelom bojom. Doveo sam gomilu prijatelja u Flushing Meadow da ga pogledaju, no kada smo stigli, slike su se već jedva nazirale kroz boju kojom su ih prekrili. Ne neki mi je način bilo drago što muraIa više nema: sad se nisam morao osjećati odgovornim u slučaju da FBI uhiti nekog od kriminalaca jer ga je netko prepoznao s moje slike. U zamjenu sam ponudio portret Roberta Mosesa, direkrora izložbe - dvanaest panela stranice metar i pol- no i to je odbijeno. Kako sam već načinio sita s Deset najtraženijih kriminalaca, odlučio sam ih ipak otisnuti. (Bilo je teško zamisliti da bilo tko od njih desetorice bude uhvaćen zato što su im lica izložena u Factoryju.) Od čitave Svjetske izložbe se najbolje sjećam sjedenja u autu čiji su zvučnici bili smješteni u pozadini. Dok sam tamo sjedio i slušao kako me riječi obilaze odostraga, doživio sam isti osjećaj

95

1964.

koji mi se javljao kad bih davao intervju - da mene, nego s nekog drugog mjesta, iza mene.

riječi

ne izlaze iz

Mislim da je Mark tog ljeta upoznao sve pripadnike njujorške likovne scene, ne nužno u Factoryju, ali vjerojatno zahvaljujući nama. "Znao si slikati", prisjeća se Mark, "i iznenada bi stao i pitao mislim li da je Picasso ikada čuo za nas. Onda bi me poslao da se viđam s ljudima." Poslao sam ga na večeru kod Henryja Geldzahlera, koji ga je upoznao sjasperom Johnsom i Stellom i Lichtensteinom i Ellsworthorn Kellyjem, a drugi sam ga put s dobrim željama poslao kao poklon Rayju Johnsonu, koji se u bolnici Bellevue liječio od hepatitisa. Zajedno smo posjetili galeriju koju je sa svojim novim mužem, gospodinom Sansegundom, vodila Ruth Klingman, bivša djevojka Jacksona Pollocka koja je s njim bila u autu kad je poginuo. Često smo viđali i Johna Chamberlaina i Neila Williamsa, koji su izgledali identično - nosili su sličnu odjeću, obojica su imali ogromne mačo brkove i uvijek su bili pijani. Najsmješnije je bilo što je Mark cijelo vrijeme radio bilješke i fotografirao, jer je po povratku u Englesku namjeravao držati predavanja i prikazivati slajdove! Rekao je da su ljudi tamo jednako fascinirani onim što su čuli o ovdašnjim zbivanjima koliko i Amerikanci Londonom. Uvijek sam obožavao slušati što netko misli o drugim ljudima - na taj način doznaješ jednako mnogo o osobi koja govori koliko i o onoj koja je na tapetu. Naravno, to se zove trač, i mogu slobodno reći da sam njime opsjednut. I tako, dok smo jednog popodneva razvlačili Merlinke, Mark je spomenuo kako je Gerard jako "kompliciran", a ja sam spremno uskočio i pitao ga kako to misli.

96

POPizam: Warholove šezdesete

1964,

"Pa, ne želi da ti itko bude blizak kao što je on. Jednom mi je rekao da je sve jednostavno kada je netko nasamo s tobom, no kada smo u grupi - onda potičeš nadmetanje među ljudima da bi gledao kako se razvijaju problemi. Rekao je da obožavaš gledati kako se ljudi svađaju i zavide jedni drugima i da ih potičeš da se međusobno tračaju" , rekao je. "Kako to misli?", pitao sam.

Mnogo je ljudi mislilo da se svi ti klinci u Factoryju motaju oko mene, da sam ja neka velika atrakcija koju svi dolaze vidjeti, no posve je obratno: ja sam se motao oko svih drugih. Plaćao sam najamninu, a ekipa je dolazila samo zato što su vrata bila otvorena. Ljudi nisu naročito željeli vidjeti baš mene, htjeli su vidjeti jedni druge. Dolazili su vidjeti tko je još došao.

"Pa recimo, ovo što sad radimo", nasmiješio se Mark. "Sada ja njega tračam tebi, a siguran sam da ćeš u nekom trenutku navesti njega da ti kaže točno što misli o meni". "Stvarno?", pitao sam.

Kupio sam 35-milimetarski fotoaparat i nekoliko sam tjedana fotografirao, ali to mi je bilo previše komplicirano. Nisam imao strpljenja za baktanje s otvorom blende, dužinom ekspozicije, očitanjem svjetla pa sam digao ruke od svega. Fotoaparat je preuzeo Billy, čije su "Fotke iz Factoryja" savršeno zabilježile ugođaj svega što se dešavalo - zamrznut u ključnom trenutku: zadimljenu atmosferu, tulume, komadiće razbijenih ogledala, srebro, baršun, plohe lica i tijela, svađe, klauniranje, čak i svojeglavost i depresiju. S čarobnim osjećajem za trenutak, Billy je za svoje snimke uvijek odabirao onaj savršeni djelić sekunde. U Factoryju smo imali i jedan od onih ranih strojeva za kopiranje, Verifax - naravno, obojan u srebrno - i Billy ga je iz zabave koristio za kopiranje fotografija i negativa. Najprije je slao filmove u laboratorij, no onda je uredio vlastiti i počeo sve više i više fotografirati. Billy nije puno izlazio. Ako mu je trebao film ili nešto drugo, naručio bi telefonski ili zamolio Gerarda ili nekog drugog da mu donese. "Billy je bio sjajan", rekao mi je Mark mnogo godina kasnije. "Uzimao je toliko sp ida, a to nije nimalo djelovalo na njegov odnos prema ljudima. Skoro nikada ništa nije govorio, ali svi su znali da im je prijatelj. Na kraju tog ljeta, kad sam se spremao kući, poklonio mi je predivnu fotografiju samog sebe s erekcijom. Bio je tako sladak."

"Da. A pretpostavljam da je mislio i na to kako ćeš, na primjer, kad večeras izađemo, nekamo ići, ali nećeš reći tko je još pozvan - samo ćeš se elegantno pobrinuti da odustanu ljudi koje ne želiš povesti... I sve to bez i jedne riječi ili tako da kažeš nešto potpuno nejasno - neki će ljudi shvatiti da moraju otpasti, a neki će znati da mogu s tobom." "Stvarno?" pitao sam, i time je tema bila iscrpljena - mislim, ne možeš tračati sebe. Uglavnom smo radili negdje do ponoći, a zatim bismo otišli u Village, u mjesta kao Cafe Figaro, Hip Bagel, Kettle of Fish, Gaslight, Cafe Bizarre ili Cino. Došao bih kući oko četiri ujutro, porazgovarao s nekoliko ljudi telefonski, obično barem sat vremena s Henryjem Geldzahlerom, a kad bi se počelo razdanjivati, uzeo bih Seconal, odspavao nekoliko sati i vratio se u Factory u rano poslijepodne. Tamo bi me dočekalo zajedničko treštanje radija i gramofona - "Dont Let The Sun Catch You Crying" pomiješana s Turandotom, "Where Did Our Love Go?" s Donizettijem i Bellinijem ili bi Stonesi svirali "Not Fade Away' dok je Maria Callas pjevala Normu.

97

98

POPizom: Warholove šezdesete

Svi su obožavali Billyja. Henry Geldzahler mi je ispričao kako ga je, kad mu je (Henryju) underground glumac Paul America dao prvi trip koji je uzeo u životu i zatim ga napustio, Billy našao potpuno samog na podu kupaonice, uspaničarenog, i satima ga držao u naručju, dok trip nije prošao. Mark je nekoliko puta otišao u Cape Cod. Engleski slikar Dick Smith tamo je bio na medenom mjesecu, a bio je tamo i Ivan Karp; Motherwell i njegova supruga Helen Frankenthaier živjeli su u Provincetownu, gdje je u jednoj staroj crkvi otvoren muzej Waltera Crysiera; nedaleko od Motherwellovih živio je Mailer. Mark se zaljubio u robnu kuću Bloomingdale's i tamo kupio potpuno novu garderobu, no kad bi čuli njegov naglasak, svi u Provincetownu su hvalili njegovu "fantastičnu englesku odjeću". Jednog ponedjeljka popodne u Factoryju ispričao mi je kako mu je na nekoj zabavi tog vikenda prišao Mailer i udario ga šakom u trbuh. Bio sam impresioniran. "Norman Mailer te udario? Stvarno?", pitao sam. "Kako genijalno ... zašto?" "To sam i ja pitao. Rekao je da me udario jer nosim ružičastu jaknu." Norman Mailer bio je jedan od rijetkih intelektualaca koji su mi se doista sviđali. Toga ljeta nisam vikendom napuštao grad. Razmišljao sam gdje bi moglo biti zabavnije nego što je tu, gdje stalno dolaze svi ljudi koje znam, a cijelo vrijeme mogu i raditi? Bila je to neprekidno otvorena kuća u kojoj je život bio poput dječje emisije - ti samo sjediš, a pred tobom se izmjenjuju poznati likovi. Naravno, "otvorena kuća" ima i svojih mana.

1964.

99

Jednog je dana krajem '64. tridesetogodišnjakinja, koju sam i ranije viđao, ušla u Factory, prišla buntu od četiri četvrtaste Merlinke, koji sam prislonio uza zid, izvadila pištolj i propucala slike. Pogledala me, nasmiješila se, odšetala do teretnog lifta i otišla. Nisam se čak ni preplašio: činilo mi se da gledam film. Pitao sam Billyja tko je ta žena i rekao mi je kako se zove. S Ondineom sam pregledao slike i ustanovili smo da je metak prošao kroz dvije plave i jednu narančastu Marilyn. Pitao sam čime se bavi, ima li posao. Ondine i Billy odgovorili su u isti glas: "Koliko znamo, nema... " Billyjevi prijatelji bili su nemogući. Koliko se Billyju moglo vjerovati, toliko se nikada nije moglo pouzdati ni u jednog čovjeka kojeg je poznavao. To nije bio neki problem, budući da oni nisu ni očekivali da im netko vjeruje, znali su da su nepopravljivi. No postojalo je više stupnjeva nepouzdanosti. Neki od njih bi ti mirne duše zavukli ruku u džep i ukrali ti sve što imaš. Neki bi ukrali samo polovicu onog što imaš. Neki bi ti dali ček bez pokrića ili ti prodali neispravnu električnu pisaću mašinu ("Fali joj samo traka, kunem se"). Neki od njih su krali samo iz trgovina koje pripadaju velikim trgovačkim lancima. Imali su razne finte u koje je bilo nemoguće proniknuti i svako toliko bi se dogodilo da te zateknu nepripremljenog i navedu da pomisliš da su ovoga puta iskreni i da će ti stvarno vratiti kusur. Čak i kad nisu htjeli krasti, nestajale bi stvari jer, kako su govorili, "Mi ne krademo, mi premještamo". I to je bilo točno, nešto bi ti uzeli, a na tome bi mjestu pronašao tuđu stvar. Činilo se da žive u stanu s četiristo soba - nisu doživljavali različite stanove u kojima su provodili vrijeme kao zasebna mjesta. Čak je i Billy bio takav - bili su izgubljeni u vremenu i prostoru. Nisu

POPizom: Warholove šezdesete

1964.

uzimali stvari da ih prodaju ni išta slično; samo bi, recimo, uzeli moju jaknu i ostavili je u nečijoj kući, ali bi tamo uzeli zlatni upaljač i ostavili ga za mene na kauču u Factoryju - premještali su predmete po gradu.

ti poslu, pisanju članaka i predavanjima tako da mi se prestanu događati takve stvari." (Svakog je jutra i dalje odlazio na posao u muzeju Metropolitan, a kada bi uvečer došao kući, na službi za telefonske poruke bi mu rekli "Zvao je Gradonačelnik" ili "Grofica će se opet javiti" - operateri su bili impresionirani njegovim društvenim životom.)

100

Kada sam upoznao Kvarnu Ritu, još uvijek je bio zaposlen u nekoj tvornici tkanine - baršuna ili nečeg sličnog - i dolazio je s gomilama materijala. U to doba još nije krao aute, ali vjerojatno je već potpisivao čekove bez pokrića. U tim je danima svuda išao u društvu Binghamtonske Ptičice. Kvarni je bio visok oko metar osamdeset i djelovao je poput studenta ili ćaknutog kompjutorskog majstora - imao je vrlo oštre crte lica, kao lik iz crtića. Ptičica je bio zgodan i mišićav: izgledao je kao lik iz bodibilderskog magazina. Billy nije uvijek boravio u Factoryju; ponekad je čuvao stan Henryja Geldzahlera na Upper West Sideu dok bi on bio na putu. Bilo je nevjerojatno koliko su ljudi imali povjerenja u njega - mislim, kada pogledate na kojoj se sceni kretao (od svih ljudi u New Yorku, njegovi su najbolji prijatelji bili upravo oni od kojih je trebao i čuvati stan). Henry je Billyju vjerovao koliko i ostali pa i ja; nešto je u njemu ostavljalo utisak da "pazi na sve". Kvarni, Ptičica i Ondine su često visjeli u Henryjevom stanu kad ga je Billy čuvao. Jednog se ljeta Henry vratio s vikenda u Provincetownu i zatekao "ogromnu debelu golu žensku" kako leži na njegovom stolu od gnajsa i mramora i zabada si injekciju u dupe. (Bilo je ljeto i hladni kameni stol bio je najugodnije mjesto za ležanje.) Tako je Henry upoznao Groficu. "U tom trenutku", rekao mi je Henry godinama kasnije, "pomislio sam da sam poludio kada dopuštam da se to događa. Razmišljao sam o moralu, a onda sam pomislio da se želim vrati-

101

Dok je Billy čuvao Henryjev stan, klizio bi prizemljem s muštiklom između palca i prstenjaka (kao da svira flautu) i provjeravao je li sve na mjestu, naročito slika čokoladice Hershey, rad Ala Hansena, koja je visjela u drvom obloženoj kuhinji i A-ljudi su je naročito obožavali. Uza zid u dnevnoj sobi je stajala velika Chamberlaineova skulptura koja je prikazivala prometnu nesreću i crna fotelja u kojoj je Henry pušio cigare. Grofica bi došla u Factory i razglasila vijesti poput: "Debbie Dropout se na tjedan dana sklonila kod Henryja Geldzahlera jer je Eddie Španjolac želi ubiti." Nikad mi nije bilo jasno kako je Henry mogao dati tim likovima da mu upravljaju kućom. Ja nikad ne bih išao tako daleko - Factory je bio jedno, mjesto gdje sam živio drugo, ne bih se nikada želio vratiti kući u takvo ludilo. Henry je imao jedan od prvih povišenih kreveta s pripadajućim stepenicama. Bio je na pola puta između poda i četiri metra visokog stropa. Jedne se noći vratio kući i otvorio velika klizna vrata svoje spavaće sobe da bi u krevetu zatekao Billyja, Ondinea i Srebrnog Georgea, omotane u baršun (sva su trojica bili ludi za baršunom). Svirala je Tosca, pojačana do kraja, a Ondine je pjevao/urlao "M-a-r-i-o M A R-I-O!", bacajući se s kreveta na pod. Ako biste pogledali Ondinea iz određenog ugla ili od straga, shvatili biste da je jako zgodan zbog svoje predivne crne talijanske kose. Nosio je jednaku uniformu - majicu i traperice - kao i svi

POPizom: Warholove šezdesete

1964,

drugi i obično je sa sobom nosio avionsku putnu torbu. Lice bi mu bilo čak i lijepo da na njemu nije bilo nešto previše posprdno: njegova ondinovska usta, poput nekog zagonetnog pačjeg kljuna, opasana dubokim borama od smijeha. Što se tiče Srebrnog Georgea, on je izgledao kao antropološki projekt - skoro dva metra visoki neandertalac dlakavih prsa, spojenih obrva i bitlsovske frizure, koju bi tri puta mjesečno obojio u novu nijansu. Srebrni George je tog ljeta otišao kući u Brooklyn na majčin sprovod i primijetio da mu otac izgleda "depresivno" pa mu je ubacio metedrin u rižine pahuljice kad je starkelja otišao do frižidera po mlijeko. Otac je smjesta poskočio i počeo sprintati po kući čisteći prašinu. Nešto kasnije, Srebrni je nazvao Billyja da bi ga izvijestio: "Pacijent reagira odlično. Siguran sam da će se sjajno provesti na sprovodu." Drugi put, dok je Henry bio na putu po Europi, njegova je sekretarica došla provjeriti je li sa stanom sve u redu i zatekla Billyja, koji je spao na nekih četrdesetak kila. Omotao je povišeni ktevet crnim baršunom i ležao na njemu kao da se radi o samrtnom odru - sve je izgledalo poput neke španjolske slike. Djevojka je nazvala psihijatra Ernieja Kafku, koji je dijagnosticirao težak slučaj dehidracije i prepisao Billyju vitamine.

u ovoj zemlji, jer se u njoj oduvijek moglo u bilo koje doba ući u peep show u 42. ulici i nagledati se kuraca, pičaka, sisa i guzica koliko ti srce želi, u isto vrijeme dok sudovi zbog "opscenosti"

102

Jedino po čemu su američki underground filmovi bili zaista "podzemni" - mislim, u strogo političkom smislu skrivanja pred zakonom - bilo je njihovo nepoštivanje strogih cenzorskih odredbi koje su početkom šezdesetih vrijedile za golotinju. Pedesete je obilježio skandal vezan uz Lolitu - još '59. se podigla velika prašina kada je Grove Press objavio Ljubavnika lady Chatterley i Rakovu obratnicu Henryja Millera. Nikada nisam shvaćao cenzuru

103

proganjaju neki popularni film s par slobodnijih scena. Neki su se underground filmaši zapravo nadali da će policija zaplijeniti njihove filmove tako da dospiju u novine kao progonjeni borci za "slobodu izraza", i to se uvijek smatralo plemenitim ciljem. No ovisilo je o čistoj slučajnosti koga će policija uhapsiti i u jednom trenutku to je svima dosadilo. , Prvi moj film koji su zaplijenili bila je rola od dvije minute i četrdeset pet sekundi koju sam snimio u Old Lymeu, na setu Normalne ijubavi Jacka Smitha - onda kad su glumci ispekli tortu veličine sobe i popeli se na nju. Zaplijenjena je čistom pogreškom - policija se zapravo željela domoći Jackovih Plamenih stvorenja. Jonasov Coop se preselio iz Gramercy Arts Thetra u zgradu na St. Mark Placeu, na jugoistočnom uglu Boweryja, koju su koristili Diane di Prima i neki drugi pjesnici. Nakon konfiskacije Plamenih stvorenja neko vrijeme nije bilo projekcija. Tada je Jonas unajmio Writers Stage u 4. ulid, između Druge avenije i Boweryja, i tamo prikazao Genetovu Ljubavnu pjesmu. "Znao sam da će Jacka biti teško braniti pred zakonom", rekao mi je Jonas, "jer nitko ne zna tko je on, i činilo mi se da sa Genetom bilo to dobro ili loše - imamo više šanse jer je poznat pisac. I bio sam u pravu - kad su nas taj put tužili zbog opscenosti, dobili smo parnicu." Poslije svih tih parnica Jonas je shvatio da mu treba nekakva krovna neprofitna organizacija pa je osnovao Neprofitnu organizaciju za filmsku kulturu, koja je izdavala časopis Film Culture, sponzorirala projekcije i još štošta. U ovom su razdoblju projekcije održavane po "pristojnim" mjestima - poput galerije Ruth

POPizom: Warholove šezdesete

1964.

Klingman na Washington Squareu - da ih ne bi prekidala policija. Kod Ruth je Jonas prikazao mnogo filmova Marie Menken, a u jesen smo tamo prvi put javno prikazali Pušenje.

U želji da potakne publicitet - koji je Stonesima itekako trebao - Nicky Haslam je s još nekim njihovim prijateljima organizirao tulum u fotografskom studiju Jerryja Shatzberga na Park Avenue South, i to u petak, večer prije nastupa u Sullivanovoj emisiji. (Ed Sullivan je očito naučio lekciju kada je u pedesetima odbio mladog Elvisa, dok je još bio jeftin, da bi mu poslije morao plaćati rekordne iznose; u šezdesetima je prvi pozivao sve engleske grupe.) Bio je to i dvadeset četvrti rođendan Baby Jane Holzer pa se sve pretvorilo u proslavu u njenu čast na kojoj su Stonesi bili posebni gosti. Jane se u to vrijeme počela pojavljivati u modnim prilazima Voguea, a Clay Felker, urednik revijalnog nedjeljnog dodatka New York Herald Tribunea (nekoliko godina nakon što je Tribune prestao izlaziti, obnovio ga je kao magazin New York) od Toma Wolfea je naručio članak o njoj. Nicky je napustio Vogue da bi kao grafički urednik prešao u časopis Show, koji je kraće vrijeme izdavao nasljednik trgovačkog lanca A&P Huntington Hartford. Hunt ga je osobno intervjuirao za posao. "Najprije mi je analizirao rukopis, a zatim je tražio da mu poljubim ženu da bi vidio kako će ona reagirati, i onda sam dobio posao", pričao mi je. Nicky je stavio Jane na naslovnicu Showa - fotografiju Davida Baileyja na kojoj nosi mornarsku kapu i sunčane naočale sa Svjetske izložbe, s američkom zastavom među zubima. Mick je opet spavao kod Nickyja u Istočnoj 19. ulici, kao i Keith Richards, uglavnom u društvu Ronnie iz Ronettesa - koje su tada bile vrlo popularne, netom objavivši "Be My Baby" i "Walking in the Rain". Tema tuluma trebali su biti sukobi modova i rokera pa je te večeri, da bi sve izgledalo autentičnije, Nicky otišao u Copper Kettle, bar za sadomazohiste i fetišiste kože na križanju 33. ulice i

104

Jonas je prikazao i svoju snimku predstave Living Theatrea Ćuza, održane u onoj zgradi na uglu St. Mark'sa i Boweryja prije nego što je policija tamo zaplijenila Plamena stvorenja. Privukla mi je pažnju oprema kojom se poslužio - za devetsto dolara je čita­ vu stvar snimio sa sinkroniziranim zvukom. Predstava je trajala osamdeset minuta, a upotrijebio je kameru Auricon, koju su najviše koristili novinari da bi snimali reportaže s terena budući da je na filmsku vrpcu izravno zapisivala i zvuk - trebalo je samo držati kameru. Kvaliteta zvuka je naravno bila primitivna, ali ipak se radilo o sinkroniziranom zvuku. Jonas mi je pokazao kako da rukujem Auriconom i odmah sam ga upotrijebio da bih snimio, od svih stvari na svijetu, Empire, u kojem nema ni riječi dijaloga. Dečko po imenu John Palmer mi je dao ideju: snimali smo Empire State Building iz ureda u zgradi tvrtke Time-Life, u kojem je radio prijatelj Henry Romney, koji je u to doba pokušavao kupiti prava za ekranizaciju Paklene naranče, najavljujući da će u njoj glumiti Nurejev, Mick Jagger i Baby Jane Holzer. U lipnju '64. The Rolling Stones nastupali u nekoliko američkih gradova i bili su jako razočarani turnejom. Završili su u Carnegie Hallu, nastupajući s Bobbyjem Goldsborom i Jay and the Americans. Njihova pjesma "Tell Me" bila je veliki hit i imali su obožavatelje, no u Americi još nisu postali supergrupa - ovdje su svi i dalje marili samo za Beatlese. U listopadu su se vratili i pokušali još jednom - svirali su na Glazbenoj akademiji u 14. ulici, a dvadeset i petog su trebali prvi put nastupiti u emisiji Eda Sullivana.

105

106

POPizom: Warholove šezdesete

1964.

avenije, gdje je nekoliko dana ranije bio s prijateljicom Jane Ormsby Gore, obučenom kao dečko Qane je bila kći britanskog ambasadora u Washingtonu), i pozvao tipove u kožnjacima da upadnu na zabavu, ali zaista nasilno, tako da sve izgleda kao pravi sukob modova i rokera. Likovi u kožnjacima su došli, no kako ih nitko nije ni pokušao zaustaviti, samo su ušli bez ikakvih trzavica - i bez ikakvog efekta. U potrazi za bendom Nicky je otišao u Wagon Wheel u Zapadnu 45. ulicu i pitao tamošnji kućni djevojački bend, Goldie and the Gingerbreads u zlatnim haljinicama od lamea i stiletto štiklama, žele li svirati na tulumu. Pristale su i svirale do pet ujutro, a pod se tako tresao da smo zapanjeno gledali kako poskakuje. Zabava je bila pun pogodak, premda su Stonesi bili tako stidljivi da su uglavnom bili gore u Jerryjevom stanu. O njoj se pisalo u svim novinama, i proslavila je Baby Jane koliko i Stonese - članak Toma Wolfea naslovljen "Djevojka godine" predstavio ju je kao novu vrstu pop djevojke šezdesetih, a opis tuluma je završio i u njegovoj knjizi Kandy-Kolored Tangerine-Flake Strea-

kad je u galeriju bez daha utrčao zdepasti srednjoškolac rumenih obraza s kolegij blokom i prosoptao: "Oh, hvala bogu da ste još uvijek ovdje - pišem referat o vama." Bio sam tako očajan da me njegov dolazak oduševio. Rekao je da me odabrao za referat jer mu je bratić bio u Los Angelesu na mojoj izložbi posvećenoj Elvisu Presleyju, no i zato što još nisam napravio puno toga pa ne mora puno istraživati. Shvativši da sam u Kanadi potpuno nepoznat, nisam se mogao riješiti pomisli da ni Picasso vjerojatno nije čuo za mene. Bila je to gorka spoznaja, jer sam do tada već povjerovao da možda i jest.

Treće

107

Svi me uvijek podsjećaju da sam stalno naricao "Oh, kad ću postati slavan, kad će se sve to dogoditi!" i tako dalje, i tako dalje, pa sam to valjda stvarno često radio. Ali znate, to što o nečem neprestano govoris ne znači da doslovno želiš ono što kažeš. Naporno sam radio i snalazio se kako znam, no moja je filozofija uvijek bila: ako se nešto treba dogoditi, i hoće, a ako ne treba i ne dogodi se, dogodit će se nešto drugo. Moje slike su i dalje smatrali čudnima i moji radovi u galeriji Castelli nisu se dobro prodavali. To je donekle promijenila izložba "Cvijeće" s koje se prodalo mnogo slika, no za rane slike s motivima iz stripova i dalje nitko nije nudio dobru cijenu. U Castelliju sam bio sretan, znao sam da za mene čine što god mogu, no Ivan je osjetio da mi nije drago kad se slika prodaje jeftino. Jednog mi je dana rekao: "Znam da osjećaš da tvoji rani radovi ne postižu dovoljno visoku cijenu, ali u ovom trenutku ljudi još uvijek misle da su preneobični i preagresivni, nedolične tematike - da ne bi s njima mogli živjeti. Ne sviđa im se ni to što sada koristiš sitotisak. Ne razumiju što želiš postići. No vrlo si strpljiv, Andy, i mislim da će se ove godine stvari promijeniti."

mline, Baby. Nisu samo Rolling Stonesi imali problema s inozemnim publicitetom. Shvatio sam da ih imam i ja kada na velikoj izložbi u jednoj kanadskoj galeriji nisam prodao ni jednu jedinu sliku. U Toronto je sa mnom vlakom doputovao Gerard. Na dan otvorenja smo se motali po galeriji, ali nitko nije došao - baš nitko. Gerard je izašao u razgledavanje i vratio se s nekoliko knjiga poezije koje su se prodavale. samo u Kanadi (jednu je napisao pjesnik po imenu Leonard Cohen, za kojeg u Americi još nitko nije čuo) pa je bio sretan, no ja sam se osjećao kao potpuni promašaj. Već su htjeli zatvoriti galeriju, pa možete misliti kako mi je laknulo

j

108

POPizom: Warholove šezdesete

Bilo mi je drago što to čujem. Promijenio sam temu i rekao: "Ej, Ivane, stvarno bi nas trebao posjetiti. Više te ne viđamo." Tek sam iz njegovog odgovora prvi put shvatio da mu se ne sviđa scena u Factoryju. Uvijek sam mislio da ima previše posla da bi mogao ići u centar - moj stari studio bio je mnogo bliže galeriji. No sada sam se morao suočiti s činjenicom da nas Ivan ne zapostavlja zbog udaljenosti. Počeo sam shvaćati kad je rekao: ''Andy, znam da mnogo ljudi misli da je kod tebe u studiju glamurozno, no meni je samo - depresivno. Tvoja je umjetnost dijelom voajerska, što je naravno potpuno legitimno, uvijek si volio bizarnosti, neobičnosti i ljude u sirovom i ogoljenom izdanju, no ja ne dijelim tu fascinaciju. Nemam preveliku potrebu to gledati ... Okružio si se grupom ljudi koja je u osnovi destruktivna. Ne mora značiti da žele biti takvi, ali ..." Ivan je zatresao glavom, ne završivši. "Radije bih te vidio u manjem društvu ili nasamo, kao sad. Izgleda da me likovnjački krugovi u potpunosti zadovoljavaju, u njima mi je ugodno i osjećam se zdravo." Ni na sekundu nismo prestali biti prijatelji, no odonda smo podrazumijevali da nas veže samo umjetnost. I naglo sam shvatio da je Henry Geldzahler jedini prijatelj iz '60. kojeg još uvijek viđam. Ili bar puno razgovaram s njim - tri do pet sati dnevno. Bio je uključen u iste stvari kao i ja - i likovnu scenu i scenu oko Factoryja i filmova. Bizarnosti su ga fascinirale koliko i mene, obojica smo bili otvoreni za kontakte s luđacima.

Tijekom čitave '64. Freddy Herko je uzimao mnogo amfetamina. Poput tolikih ljudi na spidu, i on je mislio da radi kreativne stvari kad nije radio ništa naročito. Sjedio bi sa šestarom, tehnič­ kom olovkom i dvadeset-trideset flomastera te crtao zamršene

l

1964.

109

geometrijske dizajne na malom bloku papira uprljanom otiscima prstiju, vjerujući da radi nešto lijepo i pametno. Freddy je često posjećivao Billyja u Factoryju. Držao je tamo sanduk s dijelom svoje odjeće i kostima - svim onim amfetaminskim tričarijama, cvijećem od komadića ogledala, plaštevima, šeširima od perja, lažnim draguljima - jednom je netko opisao Freddyja kao "makaron iz sedamnaestog stoljeća". Ostatak njegove imovine bio je razasut čitavim gradom u stanovima raznih prijatelja. Ušao bi u Factory govoreći strelovitom brzinom, s ramena bi mu visio ruksak, sjeo bi i pokazao mi svoje crteže, a zatim poskočio - plesao je u skokovima kamo god bi se zaputio. Amfetaminski simptomi tad su mi bili posve novi, nisam ih još prepoznavao, nisam čak ni znao da spid izaziva kompulziju za crtanjem sitnih ukrasa. Samo sam mislio da je nevjerojatan plesač - možda je napet i neurotičan, ali stvarno je kreativan. Bilo je tužno kada je Freddy poveo Gerarda, mene i još neke ljude u stan svoje tetke Harriet negdje oko pedesete ulice - u njemu je sve bilo puno velikih ogledala pa je Freddy skakao; kao da je time zamjenjivao satove plesa. Kad god bi se malo umirio, teta Harriet bi ga počela grliti. Na odlasku je dala Freddyju malo novca i sad dolazi tužan dio - svakom od nas je u ruku također utisnula po dolar, jer je htjela i da Freddyjevi prijatelji nešto dobiju. Triput sam snimao Freddyja. Prvi put samo nakratko, dok je plesao na krovu. Drugi put za epizodu filma Trinaest najljepših momaka, u kojoj je Freddy tri minute nervozno sjedio na stolcu pušeći cigaretu. Treći se zvao Koturaljka i Freddy je bio glavna zvijezda. Stavio je koturaljku na samo jednu nogu i snimali smo ga kako se njom rola po čitavom Manhattanu i Brooklyn Heightsu, danju i noću, zauzimajući plesne poze, savršen poput ukrasa

110

POPizam: Warholove šezdesete

na prednjem braniku auta. Satima smo ga snimali kako rola, koliko god smo imali materijala. Kada je došlo vrijeme da skine koturaljku, noga mu je krvarila, no još uvijek se smijao, kao i cijelo vrijeme snimanja, u majici s "dobrim dečkima" s radija WMCA. Posljednje mjesece pred smrt Freddy je proveo s mladom plesačicom u stanu nedaleko Crkve sv. Marka, uzimajući sve više amfetamina. Prestao je izlaziti iz kuće. Više se nije smijao. Povukao se iz čitavog stana u jednu sobu, zatim iz sobe u dno hodnika, zatim iz dna hodnika u ostavu - ostajao je u njoj danima, među razbacanim tkaninama, perlama i pločama. Naravno, povremeno bi izašao otplesati pokoji balet, ali zatim bi se vratio unutra. Plesačica ga je napokon zamolila da ode i preselio se na jug Lower East Sidea. Jedne je noći došao kod Diane di Prima da bi posudio ploču i sve nas pozvao na performans; rekao je da će se baciti s vrha svoje zgrade. Nekoliko dana kasnije, 27. listopada, pojavio se u stanu Jonnyja Dodda, osvjetljivača na predstavama Judson Churcha, u Cornelia Streetu. Ulazna vrata u Jonnyjev stan bila su blokirana prikucanim daskama, no jednu ploču široku možda dvadeset pet centimetara, a visoku metar, sa šarkama, moglo se taman toliko gurnuti da se možeš provući. Vrata su tako izgledala zbog Freddyja; više je puta tamo provalio. Kada je ušao, najprije se okupao. Stan je bio pun rekvizita i svakovrsnih kolaža - zlatna je tkanina prekrivala zid od gole cigle, na stropu je timoretovski barokno bio oslikan prizor raja, slika nekih balerina bila je uokvirena daskom za WC, a bili su tu i fotografija Orion, vještice Bleecker Streeta, pano s poštanskim markama, i tako dalje. Kad se okupao, Freddy je na gramofonu pustio Mozartovu "Krunidbenu" misu u C-duru. Rekao je da je

l

1964.

III

smislio novi balet i da mora biti sam. Istjerao je ljude iz sobe. Kad je na ploči došao red na "Sanctus", isplesao je kroz otvoreni prozor u tako velikom skoku da je završio pola bloka dalje, pet katova niže na pločniku Cornelia Streeta. Dvadeset i šest dana poslije Freddyjeve smrti kod Diane di Prima se svaku večer okupljala skupina ljudi da bi čitali Tibetansku knjigu mrtvih. Ritual je zahtijevao i prinošenje žrtvi te bi većina ljudi iščupala poneki pramen kose i spalila ga. Na karmine u Judson Church došlo je toliko ljudi da smo održali još jednu memorijainu službu u Factoryju. Prikazali smo sva tri filma.

(Čudno je sjetiti se posljednje godine Freddyjeva života, kad se povukao u tu ostavu, jer je Billy Name '68. napravio potpuno istu stvar, zatvorio se u laboratorij i nije izlazio.) Bob i Ethel ScuH bili su veliki - jako veliki, najveći - kolekcionari pop arta pa je prirodno da su i upoznali sve pop-umjetnike te, zahvaljujući kolekciji i poznavanju umjetnika, stekli priličan ugled na dinamičnoj umjetničkoj sceni šezdesetih. Prigodom otvorenja nove zgrade Muzeja suvremene umjetnosti, koju je projektirao Philip Johnson, upravo su ScuHovi organizirali prijem, na kojem je Ethel ScuH sjedila uz suprugu Lyndona Johnsona. Bilo ih je čudno vidjeti zajedno. Nekoliko godina ranije, nitko - čak ni novinar trač rubrike - ne bi znao tko je Ethel ScuH, no u periodu između '60. i '69. ime ScuHovih više je od i jednog drugog simboliziralo uspjeh u kolekcionarskom dijelu umjetničke scene. Mnoštvo suvremenih, otkačenih parova u šezdesetima je počelo skupljati slike, a ScuHovi su im bili uzor, idoli. Kolekcija pop arta koju je prikupio Bob Scull već je ušla u legendu. Bio je vlasnik taksi službe, no pokazao se mudrijim od svih zaposlenika muzeja.

POPizom: Warholove šezdesete

1964.

Ostvario je san svakog kolekcionara - sastavio je najbolju zbirku prepoznajući kvalitetu prije svih, dok su cijene još bile niske. Ethel ScuH (u to je doba voljela da je zovu "Spike") priredila je mnogo velikih zabava, koje bi uvijek uspjela prožeti sitnim intrigama i sukobima koji su kulminirali neugodnim scenama. Gajila je mentalitet ti si mi prijateij ovog tjedna, koji je izazivao

će biti stražara - i nikoga nisu pustili. Poslije su se svi ljutili na

112

napete drame. Na primjer, bio sam na njihovoj zabavi dok su još živjeli u Great Necku na Long Islandu. Bila je to njihova nastupna zabava u umjetničkom svijetu. Pretpostavljam da su doveli zbirku do razine na kojoj su je željeli pokazati. Kuća je bila predivna, slike fantastične, a posvuda su bili i prelijepi cvjetni aranžmani. Tijekom zabave supruga Jima Rosenquista naivno je uzela karanfil iz jednog od najljepših aranžmana. Ethel se zaletjela na nju vrišteći: "Odmah ga vratite natrag! To je moje cvijeće." Ethel je stvarno znala dati ljudima temu za razgovor. Prigodom otvorenja moje izložbe "Cvijeće" u CasteHiju, Ethel je organizirala tulum u Factoryju sa sveprisutnom ljepoticom s juga, Marguerite Lamkin. Dok nisu zajedno priredile tu zabavu, bile su dobre prijateljice. Naručile su catering iz fast food lanca Nathan's Famous - kolica s hot dogovima, pomfritom i hamburgerima - stvorile su pravu šetališnu atmosferu. Bili su tamo senator Javits i njegova zanosna žena Marion, ~ao i Allen Ginsberg sa svojom beretkom s pomponom, a plesna kritičarka Voicea Jill Johnston penjala se po srebrnim cijevima. Fred McDarrah iz Voicea cijelu je noć fotografirao. Navratila je čak i policija. Organizatorice su unajmile Pinkertonove detektive da sjede na ulazu i nije bilo apsolutno nikakvog načina da se uđe bez pozivnice. Pozvao sam gomilu prijatelja - mislim, nisam znao da

113

mene što nisam bio dolje da ih pustim na zabavu, no uvijek sam se nastojao kloniti potencijalno problematičnih situacija. De je na zabavu došao s Margueritom - bili su dobri prijatelji. Sredio joj je neke novinarske zadatke, a sada je radila kao njujorška dopisnica nekih engleskih novina. (Kod kuće je na zidu držala mapu središta Manhattana na kome je pomicala male zastavice kada bi je ljudi nazvali i rekli joj gdje će ručati ili večerati.) Marguerite, De i ja smo promatrali zbivanja iz ugla. Gledali smo kako Bob ScuH trči uokolo u nekakvom kariranom sakou. Prišao je poznatom mladom slikaru i uvalio mu novčanicu od pedeset dolara: "Nestaje nam sode, zaleti se do dućana." Mladić ga je pogledao u stilu nabijem te. De je zatresao glavom. "Ovaj tip je nedodirljiv", rekao je. Bila je to istina, ništa ga nije moglo posramiti. De je rekao: "Na neki način on je najčudnija pojava na cijeloj ovoj sceni, jer je u jednom pogledu neopisivi prostak - nezamislivi! A s druge strane, stvarno je prepoznao što se dešava 'i izvadio novac." De se nasmijao i dodao: "Vr-Io, vr-lo malo novca. Si-ću-šni, si-ću-šni iznos, no dovoljno da dobije najbolje - to mu stvarno ne možemo poreći ..." Čudno je komentirati nekog tko stoji u gužvi i onda ga s dis-

tance promatrati kako se ponaša upravo kako ste ga opisali. Bob ScuH je marširao kroz gomilu i izdavao naredbe. Kako objasniti da je čovjek koji se tako ponaša u društvu mogao imati tako istančan osjećaj za umjetnost? Epilog te ~ečeri jest da su se Ethel i Marguerite tjednima svađale koliko je koja potrošila na što - zbrajale su hot dogove, skupljale boce, praktički vadile papirnate čaše iz smeća da bi ih prebrojale - i na kraju su se zamrzile. Bio je to sjajan tulum.

114

POPizom: Warholove šezdesete

1964.

Te je jeseni David Bourdon počeo pisati o likovnoj umjetnosti za Village Voice. Kada sam čuo da traže nekog za likovnost, upoznao

cupkivali, uglavnom uz zvukove Beatlesa i Supremes. No, pjesma koju su svi stalno nanovo htjeli slušati bila je 'Tm In with the In

sam ga s kazališnim kritičarom Voicea Michaelom Smithom, ko-

Crowd" - puštali su je nakon svake druge stvari.

jeg sam znao preko ekipe iz San Remaljudson Churcha. Ubrzo nakon što je dobio posao, David me nazvao i rekao: "Pa, sada kad radim za Voice, misliš li da sam dovoljno šik da ljudi

Tijekom čitave '64. snimali smo filmove bez zvuka. Filmove, fil-

dođu čak

dalo ni izmisliti ime. Ljudi bi nam došli u posjet i završili pred

do Brooklyn Heightsa ako napravim tulum?"

Gerard, Billy, Ondine i ja smo se odvezli u Heights unajmljenom limuzinom. Čim smo došli, Billy je obavijestio Davida da je njegov tulum dio "našeg večerašnjeg rasporeda" i David se stvarno uvrijedio, rekavši da je očekivao "više odanosti" te nam je cijele večeri postavljao sarkastična pitanja, na primjer jesmo li

115

move, još filmova. Snimili smo ih toliko da nam se mnogima nije kamerom, postali zvijezde tog popodneva. Kad se De počeo baviti filmom, nije se više vratio na likovnu scenu. U posljednjih godinu dana vidjeli smo se samo par puta,

sigurni da mu ne posvećujemo previše vremena. No ta vrsta povrijeđenog, paranoičnog držanja bila je dio Davidovog smisla za

na tulumima. No jednog sam ga popodneva slučajno sreo na ulici i zajedno smo otišli na piće u Russian Tea Room. Tamo smo čavrljali o tome što radimo i rekao sam da bi, budući da sad obo-

humor, uvijek se stavljao u poziciju artikuliranog otpadnika.

jica radimo filmove, bilo sjajno da jedan snimirno zajedno. Sad,

Došlo je puno ljudi - bilo je to odmah poslije smrti Freddyja Herka i on je valjda bio jedini plesač iz Judsona koji nije bio na

među

ljudima koji me znaju, poznato je da sam sklon predlaganju suradnje. (Poznato je i da nikad ne kažem od čega bi se

tulumu. Kad sam vidio Susan Sontag, pitao sam Davida kako ju je uspio domamiti, jer je bila na glasu kao genijalni um godine.

suradnja trebala sastojati - tko će što raditi - i hrpa ljudi mi je rekla da ih je to znalo frustrirati. Međutim, nikad ne znam što

U časopisu Partisan Review upravo je objavljen njen slavni esej o razlikama između visokog, srednjeg i niskog "campa" i bila je vrlo

želim raditi i čini mi se da se nema potrebe unaprijed brinuti o

utjecajna - pisala je o književnosti, pornografiji, filmovima (osobito o Godardu), umjetnosti, bilo čemu. David mi je rekao da je čuo kako ne drži mnogo do mojih slika. "Čuo sam da sumnja u

tvoju iskrenost", rekao je. No, to me nije iznenadilo, budući da je mnoštvo genijalnih umova tako razmišljalo. Nisam joj prišao da

detaljima budući da od projekta možda ionako neće ispasti ništa. Prvo nešto napravi, onda ćeš vidjeti što imaš pa tek onda gledaj tko je što radio. No većina ljudi se ne slaže sa mnom i tvrde da je bolje sve dogovoriti unaprijed.) Prijedlog Deu da zajedno snimirno neki film mi je spontano izletio. No, De je bio vrlo praktičan i odmah je odbacio moj prijedlog, tvrdeći da smo suviše različiti

popričamo,

ali sam je gledao s mjesta gdje sam sjedio. Sjajno je izgledala - s ravnom crnom kosom do ramena i velikim tamnim

po načinu života, stilu, političkim uvjerenjima (ne sjećam se je li se tada već deklarirao kao marksist) i filozofiji.

očima,

Sigurno sam izgledao jako razočarano, jer je podigao čašu i rekao: "Dobro, Andy, učinit ću za tebe nešto što ti sigurno još

u odijelu šivanom po narudžbi. Jako je voljela plesati: skakala je po čitavoj sobi. Svi su tada plesali "the frug" ili istrzano po-

116

POPizom: Warholove šezdesete

1964,

nitko nije predložio i možeš to snimiti: popit ću litru viskija u dvadeset minuta."

gija omogućila da u filmovima imamo zvuk, shvatili smo da će nam trebati puno dijaloga. Čudno je kako ponekad nađeš rješenje problema. Gerard i ja smo otišli u Cafe Le Metro na redovnu pjesničku večer srijedom, gdje je pisac Ronnie Tavel čitao odlomke svog romana i nekoliko pjesama. Činilo se da oko sebe ima tone papira: bio sam zaista impresioniran samom količinom stvari koje je očito napisao. Dok je čitao, razmišljao sam kako je sjajno što smo susreli tako plodnog autora baš kad nam trebaju "zvuci" za naše zvučne filmove. Odmah nakon nastupa, pozvao sam Ronnieja da dođe u Factory i samo priča, sjedeći u fotelji izvan kadra, dok snimamo Maria Monteza u Bludnici, i Ronnie je pristao. Kad smo otišli iz Metroa, Gerard je prezrivo promrsio: "Kriteriji su ti ponekad stvarno apsurdni." Pretpostavljam da je mislio kako sam previše očaran kvantitetom Ronniejevog rada. No, zapravo, sviđao mi se i sadržaj, stvarno sam mislio da je talentiran.

Istog časa smo otišli u 47. ulicu i snimio sam film od sedamdeset minuta. De je završio bocu prije nego što sam na pola promijenio rolu, no još se nije vidjelo da je pijan. Međutim, u onom malom razdoblju koje je bilo potrebno da se promijeni film u kameri, najednom je pao na pod - pjevao je, psovao i grebao po zidu, sve u želji da se podigne, što mu nikako nije polazilo za rukom. E sad, ja zapravo nisam znao da ozbiljno misli kako će za mene "riskirati život". Čak i kad sam ga vidio da puzi na sve četiri, jednostavno mi se činilo da gledam jako pijanog čovjeka. Kvarna Rita, koji je sve promatrao sa strane, rekao je: "Ovo bi ubilo i narednika mornaričke pješadije. Jetra ne može podnijeti toliko alkohola." No, De nije umro i nazvao sam film Piće da bi činio trilogiju s Jelom i Spavanjem. Kad ga je starica koja nam je bila posrednik donijela iz laboratorija, zvao sam Dea da dođe vidjeti film. Rekao je: "Dovodim žensku i prijatelja iz Engleske i nadam se da neće biti nikoga drugog." U tom trenutku u Factoryju stvarno i nije bilo nikoga, osim Billyja i Gerarda i par ljudi koji su izgledali kao da su baš na odlasku. No čim sam spustio slušalicu, slučajno je naišla grupa Gerardovih prijatelja, a do Deovog dolaska se skupilo nekih četrdesetak ljudi. Pustili smo film i kad je završio, De mi je rekao: "Vjerojatno ću te tužiti ako još i jednom javno prikažeš taj film." Naravno, znao sam da me ne bi tužio, no shvatio sam i da je to njegov način da mi kaže da ne radim kopiju za prikazivanje. Krajem '64. snimili smo Bludnicu, naš prvi zvučni film sa zvukom - Empire, osmosatni snimak Empire State Buildinga, bio je naš prvi "zvučni" film, ali bez zvuka. Sada, kad nam je tehnolo-

117

Mario Montez, zvijezda Bludnice, glumio je u mnogo off-offBroadway predstava, kao i u underground filmovima Jacka Smitha, Rona Ricea, Josea Rodrigueza-Soltera i Billa Vehra. Sve je to, kako mi je tekao, bio tek dodatak njegovom redovnom poslu: radio je u pošti. Mario je bio rođeni komičar, jedan od najboljih koje sam ikada vidio; uvijek je instinktivno znao izmamiti smijeh. Odlikovao se prirodnom mješavinom iskrenosti i zbunjenosti, što je odličan spoj za komediju. Velik dio svoga humora Mario je dugovao činjenici da se obožava oblačiti kao glamurozna ženska, a u isto se vrijeme toga bolno sramio (ljutio se ako ga nazoveš transvestitom - on je to nazivao "kostimiranjem"). Uvijek je govorio da zna da je grijeh oblačiti se u ženu - bio je Portorikanac i vrlo pobožan katolik. Jedinu utjehu je pronalazio u ideji da ga Bog, iako je jasno da

POPizom: Warholove šezdesete

118

Mu se ne sviđa preoblačenje u ženu, ipak ne mrzi, jer bi ga u tom slučaju

ubio.

Mario je bio vrlo suosjećajna osoba, vrlo ugodna, iako se jednom prilikom jako naljutio na mene. Gledali smo scenu iz filma Četrnaestogodišnjakinja, i kada je vidio da sam zumirao krupni plan njegove ruke, s gustom, crnom, muževnom dlakom i upadljivim venama, jako se naljutio i uvrijedio i optužio me, s pravim latino-ponosom: "Vidim da si pokušao izvući ono najgore .iZ mene. " Ronnie Tavel je došao na snimanje Bludnice i s još je nekim ljudima vodio običan razgovor izvan kadra. Dio su vremena pričali o onome što snimamo, a dio nisu - sviđao mi se efekt nepovezanih dijaloga. Poslije je Ronnie napisao dosta scenarija za nas - za filmove Život Juanite Castro, Konj, Četrnaestogodišnjakinja, Hedy

(Kradijivica), Lupe, Kuhinja, i mnoge druge. Uživao sam u radu s Ronnijem jer bi me odmah razumio kada bih rekao nešto poput "želim nešto jednostavno, plastično i bijelo". Ne znaju svi razmišljati apstraktno, ali Ronnie je znao.

1965.

siječnju '65. sam upoznao Edith Minturn Sedgwick-

U

Edie. U New York je došla toga ljeta. Doživjela je prometnu nesreću i desna joj je ruka bila u gipsu. Upoznao nas je Lester Persky, no susreli bismo se ionako, budući da sam poznavao mnoge iz njenog kruga ljudi s Cambridgea i Harvarda. Velik dio njih je dolazio u San Remo. Edieno rodoslovlje sezalo je do prvih europskih misionara - bila je u rodu s Cabo tima, Lodgeovima, Lowellima. Njen je praujak Ellery uređivao časopis Atlantic Monthly, a pradjed joj je bio velečasni Endicott Peabody, osnivač elitne škole Groton. Netko iz obitelji njene bake je izumio neki temeljni industrijski proizvod poput kolica ili dizala, tako da su bili i bogati. Edieni su roditelji preselili najdalje što su mogli od Nove Engleske - u Kaliforniju - no Edien je brat ipak studirao na Harvardu, a ona na Cambridgeu. Studirala je kiparstvo u klasi Lily Swan n Saarinen, bivše supruge slavnog arhitekta Eere Saarinena, i živjela u garsonijeri u Brattle Streetu gdje su Longfellow i njemu slični živjeli u glamuroznim starim kućama. Na tulume po gradu, od kojih je mnoge organizirao njen brat, dolazila je svojim Mercedesom. Brat i sestra Sedgwick bili su predivni bogati klinci koji su znali kako se dobro provesti u Cambridgeu. Donald Lyons, koji je u to vrijeme na Harvardu studirao klasičnu filologiju, sjeća se kako je Edie jedne večeri povela mnoštvo prijatelja na večeru u Ritz-Carlton, nakon što su se svi napili na cjelodnevnoj zabavi u prirodi, i kako je najednom ustala i zaple-

POPizom: Warholove šezdesete

1965,

sala na stolu pa ih je šef sale veoma pristojno zamolio da odu. Napunili su džepove svom srebrninom koja im je bila u dosegu, no na odlasku se Edie spotaknula na vrhu stepenica i svi su joj noževi, vilice i žlice ispali iz torbice i rasuli se po stepenicama. Čak je i onda uprava bila pristojna prema njoj jer su poznavali njenog oca - reagirali su s no-no, draga, nemoj ovo nikada ponoviti. Za svoj je dvadeset i prvi rođendan, ispričao mi je Donald, Edie iznajmila kuću na brodu na rijeci Charles i pozvala dvije tisuće ljudi. "Edie u Cambridgeu - bile su to scene iz Velikog Gatsbyja", rekao je.

Ne bi se moglo reći da su bili "nezaposleni", jer nikada nisu ni namjeravali raditi, a opet su imali najbolju odjeću i mogli letjeti avionom kamo god su htjeli. Bogataši su u to vrijeme bili naročito slobodni u trošenju novca, uzdržavali su klince u čijem su društvu voljeli biti pa su ti klinci morali samo ustati popodne, telefonirati, poslušati koju ploču, odlučiti što će te večeri raditi, tulumariti cijelu noć i sljedećeg dana sve početi ispočetka.

122

Danny Fields bio je među prvim pridošlicama iz Cambridgea u šezdesetima. Napustio je studij prava na Harvardu i započeo život u New Yorku, tako da je služio kao informativni centar za druge klince koji su dolazili iz Cambridgea. Upoznao sam Dannyja na tulumu u 72. ulici. Te je nedjelje udarni članak u nedjeljnom dodatku jednih novina bio ilustriran mojom Campbellovom juhom u limenci i Danny je slučajno imao novine sa sobom. Sjedio sam na kauču s Gerardom i Arthurom Loebom, pripadnikom poznate obitelji Loeb s Wall Streeta. Uzeo sam Dannyjeve novine da vidim kako je ispala limenka. Za to je vrijeme jedna luda, predivna manekenka poput zmije puzala prema Arthuru, zavijajući i govoreći mu da je smrtno zaljubljena u njega, preklinjući ga da je uzme za ženu. Sučelice nam je sjedio Denis Deegan. Upoznali smo ga tijekom posjeta Kaliforniji u jesen '63. Bio je visok i ugodan za druženje, tipično irskog izgleda s crvenom kosom i plavim očima. Smjestio se kod prijatelja u 19. ulici, nedaleko Irvin Placea, a na pitanje čime se bavi prekrasno bi se nasmiješio i odgovorio: ''Apsolutno ničime". Glamurozni klinci u šezdesetima nisu radili.

123

Danny kaže da će se uvijek sjećati nedjeljnog popodneva kad smo se upoznali, jer je tada shvatio da želi bolje upoznati sve te ljude. "Sjedio si tamo s mojim novinama, Gerard je pričao s Denisom, a Arthur je zdravom nogom udarao predivnu francusku manekenku u lice. Naljutila se i otrčala do prozora čiji je gornji dio bio otvoren te izašla na strehu. Nitko nije obratio pažnju na nju. Ti si samo podigao pogled s novina i potpuno mirno rekao: 'O, misliš da će stvarno skočiti?', te se vratio čitanju. Nisam to više mogao podnijeti pa sam pritrčao prozoru i otvorio donji dio, kroz koji sam je uvukao unutra, a kad sam se okrenuo, svi su i dalje samo sjedili i pričali te sam pomislio kako ste cool ekipa i da ću se vjerojatno tu vraćati ... " "Prvi put sam vidio Edie", ispričao je Danny, "kad se dovezla iz Bostona s Rommyjem Goodwynom i navratili su u stan kojeg su HaI Peterson i David Newman imali u podnajmu, na Riverside Driveu blizu 78. ulice. Upravo su otvorili Svjetsku izložbu i svi smo se dogovorili da je sutradan posjetimo. Radio je bio odvrnut do daske; Beach Boysi su pjevali 'I Get Around'." "Kada je Edie ušla i ugledala prijateljice, počela je skakati od sreće i uskoro su svi skakali od sreće, grlili se i ljubili. Svi su izgledali studentski - sa šedandskim džemperima, broševima i malim nabra-

POPIzam: Warholove šezdesete

1965.

nim haljinama. Edie je bila tako zgodna, živahna i radoznala. Svi smo ostali budni do jutra, pričali smo i šetali Riverside Driveom." "Tada je sa mnom živio Tommy Goodwyn", nastavio je Danny. "Bože, taj je bio predivan. Na Harvardu su svi bili zaljubljeni u njega. I majka i otac su mu bili vrlo poznati liječnici. Dobro je poznavao Chucka Weina i cijelu tu ekipu pa se samo muvao po New Yorku, noseći fotoaparate i puštao da se svi zaljube u njega. Edie je odsjela kod mene na neka dva tjedna, dok je kod mene bio i Tommy - većinu vremena je sjedila na prozoru, telefonirala i smijala se, pušeći cigarete. Imala je malu grupnu fotografiju nekoliko članova obitelji - snimljenu kada su svi bili u elitnoj psihijatrijskoj bolnici u isto vrijeme - mislim da se radilo o Silver Hillu. Plaćali su tristo dolara dnevno po osobi, tako da im je tamo bilo veoma ugodno." Edie je pričala o svome djetinjstvu kao o noćnoj mori iz Dickensa. U početku sam vjerovao u sve što mi klinci kažu o svojim roditeljima, no kako su godine prolazile pa bih tu i tamo upoznao i ponekog roditelja, nisam više bio tako siguran. "Kada sam upoznao Edie, bila je tako svježa", nastavio je Danny. "Popila bi koje piće, i to je bilo to." Dodao je: "Ipak, shvatio sam da želi uzimati i druge stvari. Ljudi su iz Cambridgea uvijek donosili acid, nije još bio ilegalan, toliko je to bilo davno. Nakapali bi smeđu tekućinu na kocke šećera i držali ih u mom frižideru - sve je izgledalo tako nevino, iako se vjerojatno radilo o dvije tisuće doza. Sjedili bi za stolom u mojoj kuhinji s medicinskim kapaljkama, gibajući ramena u ritmu Supremes ikapali LSD na male kockice šećera za koktele. Edie je prvi pur kušala acid dok je bila kod mene, kao neku vrst ulaznice u svijet smijeha." "Jednog je dana donijela sanduke sa svojim stvarima i malo sam se uznemirio, no do rujna je već uselila u vlastiti stan u Istoč­ noj 63. ulici. Manje-više se odlučila baviti manekenstvom."

Jedan od ljudi koji se družio sa svima u toj ekipi iz Cambridgea sažeo je njihove odnose na sljedeći način: "Radilo se o lijepim dečkima s dobrih fakulteta, pametnim pederima koji su ih obožavali i predivnim djevojkama koje su obožavali lijepi dečki s dobrih fakulteta." Zašto su došli u New York? "Dvadesetogodišnjaci iz Cambridgea", rekao je Danny, "predstavljali su naslijeđeno bogatstvo, naslijeđenu ljepotu i naslijeđenu pamet. Bili su najglamurozniji mladi ljudi u Americi. Mislim, bili su jako bogati, i jako lijepi i jako pametni. I jako ludi. U Cambridgeu im se po glavi vrzmalo samo: 'O bože, tako je dosadno, dosta nam je predavanja. Zelimo otići u stvarni svijet. Otići u stvarni svijet značilo je da novine objavljuju njihove slike, a časopisi im posvećuju članke." Uvijek su me fascinirale neke pretpostavke bogatih klinaca. Mnogi su misli da je način na koji žive normalan, jer je to sve što su ikad poznavali. Volio sam promatrati na koji način razmišljaju. Postoje dvije vrste bogatih klinaca - oni koji se uvijek nastoje ponašati siromašno i dokazati da su poput svih drugih i potajno ih brine sviđaju li se drugima samo zbog novca, i oni koji su jednostavno opušteni i uživaju u svom bogatstvu, čak ga i naglašavajući. Ovi drugi su zabavni.

124

125

Nije bilo čudno što je Edie odlučila postati manekenkom. Upravo je te godine manekenstvo počelo djevojkama pružati uzbudljivije mogućnosti nego ikada ranije. Biti manekenka je uvijek bilo glamurozno, no sada je moglo biti i provokativno. Vrlo brzo je Edie osmislila vlastiti izgled, koji su Vogue, Life, Time i drugi časopisi stalno fotografirali: duge, duge naušnice s jeftinim majicama preko plesačkih tajica i bijelom bundom od kune preko svega.

127

POPizom: Warholove šezdesete

1965.

Na samom početku '65. u Istočnoj 59. ulici je otvorena diskoteka Ondine (slučajna podudarnost - nije imala veze s našim Ondineo m) i tamo smo počeli viđati mnoštvo predivnih djevojaka u minicama (još se nisu tako ni zvale), kratkima, nabranima, s prugama ili točkicama, u jarkim bojama, od rastezljivih materijala. Svi su odmah počeli izlaziti u Ondine, sve slavne ličnosti u gradu. Djevojke su bile lijepe - Gerard je jedne noći pokupio Marisu Berenson, tijekom njenog prvog posjeta New Yorku zbog nekog manekenskog angažmana, i doveo je na probnu snimku u

"Išla si u Harlem na abortus?", zgrozio sam se. "Zašto nisi išla kod onog finog doktora s Pete Avenije gdje si išla na prvi?" "Jer je prvi bio najbolnija stvar koju sam podnijela u životu. Izveo ga je onom metodom kad zagura čitavu ruku u mene s jednom od onih naprava nalik na bananu. I tako deset minuta! Bilo je nepodnošljivo." "Nije ti dao anesteziju?", pitao sam. "Ništa. Nije htio da mu se onesvijestim u ordinaciji i da ne mogu otići kući." "Ali nije li svugdje bolje otići na abortus nego u Harlem? Zar te nije bilo strah?" "Nisam mogla podnijeti pomisao na bol od prvog puta", rekla je. "No, nakon Terese, dragi moj, vjeruj mi da sam poželjela da jesam. Neka žena mi je izvela onaj zahvat s pakiranjem. Rekla mi je da idem kući i krećem se, da ne ležim samo u krevetu, i da ju nazovem kad za sedamnaest sati dobijem trudove. Sljedećeg sam jutra - čim sam ustala - otišla u Bloomingdale's i nekih pedesetak puta prošla gore-dolje po stepenicama. Onda sam otišla kući i toliko sam pošizila od boli da sam cipelom razbila televizor. Na kraju sam ga samo ispustila u zahod, dragi moj, i odonda nisam zatrudnjela." Upravo se tada iz stražnjeg dijela Factoryja čuo Ondineov glas kako se ispričava mušteriji: "Ali pogledaj kako je velik, žao mi je što to ne djeluje na tebe." David Whitney, klinac koji je radio u galeriji Castelli, izašao je iz dizala s dvije vrlo "sub urbane" žene iz Connecticuta koje su se "zanimale" za moje slike. Radio sam "Cvijeće" za izložbu u Parizu, zakazanu za svibanj, i razgovarao s tim ženama kad se iz pozadine pojavio Ondine s velikom teglom vazelina i počeo či­ tavu tiradu protiv transvestita, tvrdeći da bi, ako ne možeš raditi

126

Factory. Edie je stalno odlazila tamo; u početku, dok ga je imala, razbacivala se novcem, svake večeri podmirivala račun za dvadesetak ljudi. Na ruci je i dalje nosila gips zbog prometne nesreće, mahala je njime, stojeći na stolovima. Uvijek je obje noge držala čvrsto na stolu, podu ili bilo kojoj podlozi, kao da se bojala da će izgubiti ravnotežu i srušiti se ako podigne jednu, stalno je bila ušlagirana, pila je, ludo se zabavljala. Plesni pokreti su joj bili pomalo egipatski, pomicala je glavu i bradu na savršen, predivan način. Ljudi su taj ples zvali "the Sedgwick" i prakticirala ga je samo Edie - svi su drugi plesali "the jerk" uz "The Name Game", "Come See about Me", "All Day and All of the Night". Cijelu noć smo tulumarili, no također smo 'i cijelo popodne predtulumarili, viseći po Factoryju. Grofica je uvijek bila tako utočkana spidom da ju je bilo što moglo potaknuti na jednosatni monolog, a ja bih samo sjeo i gledao njenu predstavu. Kad su u veljači na radiju javili da je u Harlemu ubijen Malcolm X, intervjuirali su ljude u njegovom stožeru u hotelu Teresa, i to je bilo dovoljno da Grofica počne: "Hotel Teresa! Tamo sam bila na zadnjem abortusu!"

128

POPizom: Warholove šezdesete

1965,

što god hoćeš bez ikakve odjeće na sebi - a naročito ženske - bilo najbolje da potpuno odustaneš od seksa. Zatim je pogledao u žene - naravno da su i one gledale u njega - i pitao: "I zadnji put, što je to gej bar? Što je to? Možete li mi objasniti?" Gospođe su samo buljile u njega. Jedna se doimala radoznalo, a izraz lica druge nije ništa odavao. Ondine je nastavio: "Kao homoseksualac, nema šanse da odem u gej bar - zašto bih se segregirao?!" "Imaš pravo", rekla je Grofica, "tebe bi trebalo izolirati..."

zar ne? Živjela je na Sutton Placeu 13, u kući Miriam Hopkins s crvenom vežom, koju su unajmljivali svi živi, i trebalo je doći k njoj da bi nekoliko sati kasnije bila još malo pa spremna da se počne spremati. Kada su je dečki, koji su je te večeri unijeli, napokon položili na noge, počela je gubiti ravnotežu pa su je ponovno podigli i donijeli je na kauč. Prišao sam Lesteru i pitao ga gdje je tako dugo. Naravno, znao sam točno gdje je bio - čekao je Judy - no nadao sam se da će ga moje pitanje navesti da priča, što se i dogodilo: "Došao sam je pokupiti", počeo je Lester, držeći piće, gledajući po studiju, nagađajući tko je sve tu. David Whitney je plesao pokraj nas u naručju Rudolfa Nurejeva. "I za jedno sat vremena sam je upitao ne bismo li trebali krenuti. Rekla mi je da još neće biti nikoga. Odgovorio sam da sa ja domaćin i da moram biti tamo. Napokon, napokon, izlazimo na ulicu i dižem ruku da pozovem taksi, a njen mu dečko nonšalantno odmahne da prođe. Opet dižem ruku, zaustavlja se novi auto, i dečko mu opet mahne da prođe ..." Tennessee Williams j e plesao pokraj nas u naručju Marie Menken. Dok smo Lester i ja pričali, nekoliko dječaka je pomagalo Judy. Vidjela nas je i počela ustajati, no srušila se natrag na kauč. Lester joj je veselo domahnuo, poslao joj pusu i vratio se pripovijesti: "Napokon, poslije tri ili četiri taksija, pitao sam tipa hoćete li taksi druge tvrtke ili u čemu je stvar, a on je rekao da se ne radi o tome, već da 'gospođica Garland nije bila u javnom prijevozu već godinama'. Odgovorio sam mu da ne predlažem da idemo busom, već taksijem! No ona nije htjela i gotovo. Nije dolazilo u obzir čak ni da razmisli. Pitao sam, možemo li onda pješke, jer je to samo osam blokova. Nije htjela. Dečko se vratio u kuću i nazvao neku staru tvrtku s ofucanim limuzinama u Bronxu, koja

"Bio je to najbolji tulum šezdesetih." Tako se Lester Persky prisjeća zabave za "Pedeset najljepših ljudi", koju je organizirao u Factoryju u proljeće '65. "Nijedan tulum mu nije bio ni blizu. Trajao je do pet sati sljedećeg popodneva. Je li itko radio popis tko je sve bio tamo?", pitao je Lester. Naravno da nije. U svakom slučaju, došla je Judy Garland. Gledao sam kako ju pet dječaka na ramenima unosi iz dizala. Čudno, te se večeri iz nekog razloga činilo da ju nitko ne primjećuje. Doduše, ja jesam. Uvijek sam primjećivao Judy Garland. Onako kako su me fascinirali bogati klinci, još su me više fascinirali klinci iz šoubiznisa. Mislim, Judy Garland je odrasla u studijima MGM-a! Sresti osobu poput Judy, čija je stvarnost tako nestvarna, odista me uzbuđivalo. U sekundi je mogla prekinuti sve što se događa i zatim sve početi ispočetka; svake sekunde je bila najveća glumica koju možete zamisliti. Premda je Lester bio domaćin, dokasna nije stigao na svoju zabavu jer je morao dovesti Judy. Judy je bila poznata po tome što nije spremna. Što još ni ne sanja o tome da bude spremna. Svugdje je kasnila. Kamere se nikada ne pale prije nego što ona izađe pred njih pa bi je i sve drugo cijeloga života trebalo čekati,

129

POPizam: Warholove šezdesete

1965.

je nekad davno radila s MGM-om, pa smo morali čekati još sat vremena da se limuzina pojavi..." Edie je te večeri izgledala prekrasno, puno se smijala s Brianom Jonesom. Gerard i Grofica napeto su buljili u Juliet Prowse, koja je upravo prekinula s Frankom Sinatrom. Bila je doista naočita. Judy je napredovala prema nama i kad nam se približila na nekoliko koraka, svečano je objavila Lesteru: "Svakako ću nastupiti u Tennesseejevoj drami." Lester mi je došapnuo kako ju to drži cijelu večer, zaključila je da želi glumiti Floru Goforth u Vlak s mlijekom se više ne zaustavija ovdje, prvom filmu koji je Lester trebao producirati (za potrebe filma naslov je promijenjen u Boom). Zatim nam je Judy nekoliko minuta demonstrirala različite načine na koje bi mogla odigrati Floru, dok je Lester nije zaustavio i u šali rekao: "Znaš što je smiješno, Judy? Tennessee misli da si ti velika pjevačica prije nego velika glumica." Smiješno je i to što je Tennessee u to vrijeme upravo tako i mislio, čuo sam ga da to kaže. Čim su te riječi izašle iz Lesterovih usta, znao je da je teško pogriješio; Judy se nije mogla smiriti. Satima smo čuli samo: "Kad je to rekao? Što je pod time mislio? Na što je točno mislio? Kako se usuđuje! Gdje je on?" - svaku varijaciju na temu koju možete zamisliti. Naposlijetku je Judy otišla do Tennesseeja koji je stajao s Allenom Ginsbergom i Williamom Burroughsom i pokazala prema Lesteru. "On kaže da ti kažeš da sam loša glumica!" Lester je pošizio. "Bože sveti! Pretvorila je primjedbu u čitavu dijagnozu!" Otišao je do njih i vidio sam da je drama potrajala još najmanje sat vremena. Za to mi je vrijeme prišla jedna od mojih omiljenih osoba, Brigid Berlin, i naširoko mi pripovijedala neku priču. Nisam

shvatio zašto, sve dok nije završila, a to je kod Brigid uvijek tra-

130

131

jalo dugo. "Jednom sam bila vani s nekom stravično elegantnom tetkicom i frajer je rekao da me se sjeća s jednog od mojih zloglasnih ručaka na otoku Fire, onog ljeta kad sam potrošila sav novac", rekla je. Pričala je o ljetu kada se udala za aranžera izloga, naslijedila novac i sve potrošila na organizaciju tuluma u Cherry Groveu, šaljući helikoptere da joj donesu poštu iz grada. Brigid je bila osoba kakve sam volio, nije novac doživljavala ozbiljno i znala ga je pretvoriti u dobru zabavu. Naravno, bila je iz bogate obitelji i znala je da će, čak i ako je ne budu izravno uzdržavali, uvijek biti u bliskom kontaktu s njihovim novcem. Brigidin otac bio je Richard E. Berlin, predsjednik Korporacije Hearst, i odrasla je na Petoj aveniji prisluškujući telefonske razgovore oca s američkim predsjednicima. Rekla mi je da je Judy Garland prvi put gledala u Čarobnjaku iz Oza, u projekcijskoj sali u San Simeonu, stolicu do Elizabeth Taylor, koja je tada bila tinejdžerka. No kada sam ja upoznao Brigid, živjela je u hotelima s dvije zvjezdice, uglavnom na West Sideu, pod imenom Brigid Polk. Njeni su roditelji bili zgađeni brzinom kojom je tog ljeta potrošila novac i nisu joj više željeli plaćati ništa osim najobični­ jeg hotelskog računa. Brigid i njena mlađa sestra Richie se ionako nikad nisu slagale s roditeljima i objema im je bilo rečeno: "Yi živite svoj život, mi ćemo svoj." Kada je Brigid kući dovela zaručnika, aranžera izloga, da upozna obitelj, majka joj je rekla vrataru da mu kaže neka pričeka na klupi preko puta ulice u Central Parku. Zatim je uručila Brigid vjenčani poklon - novčanicu od sto dolara - i rekla joj da je ode potrošiti na donje rublje u Bergdorf's. Zatim je dodala: "Sretno s ovim peškom." Međutim, nedugo poslije toga je umro stari obiteljski prijatelj i ostavio po-

POPizom: Warholove šezdesete

1965.

zamašne zaklade za svako od četvero djece Berlinovih. Brigid je svoj dio spiskala do listopada. No bila je tako šarmantna da je svakoga mogla nagovoriti da joj plati taksi. I tako, znao sam točno o kojem razdoblju svoga života govori, istog trena kad je rekla da se vozila limuzinom, jer se sada sasvim sigurno više nije vozila limuzinama. "Uglavnom", nastavila je, "taj tetkica me pozvao u posjet. Rekao je da živi s 'Maaaan-tiijem' i kad sam to čula, pomislila sam, zašto ne? Nisam vidjela Montija Rocka III još otkad sam mu pekla kajganu u Cherry Groveu. Došli smo do kuće i otišao je na kat, ostavivši me samu u dnevnoj sobi. Bilo je negdje šest ujutro i kroz prozor je počelo dopirati sunce, a ja sjedim i čekam da se pojavi Monti Rock III. Sišao je neki tip raščupane kose, s rožnatim naočalama, u plavom frotirskom ogrtaču, i vrlo me ljubazno pozdravio i pustio neku muziku ...". Pogledao sam Edie. koja je mrsila kosu Briana Jonesa i smijala se s Donaldom Lyonsom. ''Andy, slušaj ovo, smiješno je!", rekla je Brigid. "Tip mi je prišao i sjeo uz mene na kauč, a ja sam nastavila čekati Montija. Za to se vrijeme vratio lik koji me doveo i natočio nam piće. Pohvalila sam neki minijaturni francuski stolac, a on je rekao da je to dar od Liz, i još uvijek nisam skopčala dok se nisam okrenula prema njemu i shvatila da je tip koji me grli Montgomery Clift! Raspala sam se. Sve što sam mogla reći bilo je: 'Bili ste sjajni u Nirnberškom procesu' ." "Eno ga!", rekla je Brigid, pokazujući na drugu stranu prostorije, i tek tad sam shvatio zašto mi priča o Montyju Cliftu - i on je bio u Factoryju. Pitao sam Brigid je li ga pozdravila i odgovorila je: "Nisam, previše je razvaljen." Najednom sam čuo kako Judy vrišti "Rudy!", i vidio kako raširenih ruku tetura prema Nurejevu, koji je viknuo "Judy!" i

krenuo prema njoj i nakon dosta posrtanja, koraka, "Rudy!" i "Judy!", naprijed i natrag, bacila mu se u naručje vičući "Ti prljavi komunistu! Znaš li da Tennessee Williams misli da ja ne znam glumiti? Hajde da vidimo misli li i da ti ne znaš plesati..."

132

133

Cijeli taj kaos oko "kako to misli da ne znam glumiti?" nastavio se do sutradan, i Judy je natjerala Lestera da joj plati večeru kako bi imala snage i dalje se svađati s Tennesseejem. Najdraže Judyno jelo bili su špageti, no to tada još nisam znao - uvijek sam mislio da je Lester naprosto škrt kad stalno naručuje paštu. No to je bilo sve što je Judy htjela jesti. Odlazili smo u Cafe Nicholson u 58. ulici, čak i kad bi bilo zatvoreno, Johnny Nicholson bi došao skuhati svoje specijalne špagete za Judy. Dolazio je čak i k Lesteru da bi joj ih skuhao tamo - što se dogodilo i te večeri. Svi smo sjedili oko stola i Judy nam je pričala kako ju je gospodin Mayer - uvijek je Louisa B. Mayera zvala "gospodin Mayer" - godinama slao na psihoanalizu, i Tennessee ju je upitao: "Je li išta pomoglo?" "Ne, očito nije", rekla je Tennesseeju, "jer po tvom mišljenju i dalje ne znam glumiti." Zatim se okrenula nama ostalima i nastavila: "Kako bi i moglo pomoći? Nikad mu ne bih rekla istinu." Tennessee je bio zgrožen. "Laaa-ga-Ia si psihijatru? O, to je zlooo-čin, to je grijeeeeh!" Judy je relda da je kasnije otkrila kako se psihoanalitičar nalazi na platnom spisku MGM-a i gospodin Mayer ga plaća da joj govori: "Ne svađajte se sa svojim poslodavcima, oni vas vole." To je potreslo Lestera, stalno je ponavljao: "Pa to je strašno ... zbilja zastrašujuće ..." Tada je Judy prasnula u smijeh, širom otvorila usta, iz čijih su uglova klizili špageti, i zapjevala: "Negdje / pre-e-ko duge ... "Nisam

134

135

POPizom: Warholove šezdesete

1965.

mogao vjerovati. Mislio sam: "Ovo je nevjerojatno. Mislim, Judy Garland sjedi preko puta mene i pjeva 'Somewhere Over the Rainbow' s ustima punim špageta."

madracima na kojima djeca spavaju? Mogu li unajmiti njih? Vidite, vratio bih vam ih do sutra popodne ..." Spustio je slušalicu i zavapio: "Što da raaaadim? Imam samo pedeset šest dolara na računu!"

Gerard je uvijek govorio da su na zabavi za "Pedeset najljepših ljudi" nestale zvijezde i nastale superzvijezde, da je više ljudi buljilo u Edie nego u Judy. No po meni su Edie i Judy imale nešto zajedničko - znale su sve oko sebe potpuno zaokupiti svojim problemima. Kad si bio s njima, potpuno bi zaboravio da imaš vlastitih briga, toliko bi te obuzele njihove. Cijelo vrijeme su im

Rekao sam mu da će nešto već smisliti. ''Ali slušaj", rekao je, "sve sam nazvao - čak i Hertzov rent-a-

jastuk. Sve je tako skupo." Rekao sam mu: "Same, ne budi glup. Ako želiš platiti, znaju da si siromašan; bogati ljudi ne plaćaju stvari. Kaži im da ih želiš besplatno. Ne budi takav jadnik. Raz-

se događale drame i svima je bilo drago da im mogu pomoći.

mišljaj kao bogataš. Nazovi Parke Bernet, nazovi Metropolitan Museum!" Sam je smislio nešto još bolje. Nazvao je poznatu dizajnericu

Njihovi su ih problemi činili još privlačnijima.

krzna koju je upoznao na nekom tulumu prošlog tjedna, pod-

U šezdesetima se stvari nisu morale kupovati. Sve si mogao dobiti besplatno: sve je bilo "promotivni primjerak". Svi su nešto rekla-

sjetio je na susret, a zatim ispalio: "Sutra navečer radim neki prijem ... Što? ... Ne, ne, ne zovem te, to je neka dosadna poslovna stvar iz koje se ne mogu izvući - za neke kolekcionare umjetnina,

mirali, i poslali bi ti auto, nahranili te, zabavili, darivali te - isti-

ali Life šalje svoje fotografe da snimaju i htjeli bi imati određenu

na, ako su te najprije pozvali. Ako te nisu pozvali, sve bi bilo isto, samo ne bi poslali auto. Novac se slijevao i prelijevao.

temu, neku teksturu ili tako nešto. Vidjeli su 'Warholovu srebrnu

Jednom je neki publicist pitao Dannyja Fieldsa: "Kako da dovedem ljude iz Factoryja na ovo otvorenje?" Danny mu je rekao: "Nema problema. Ne moraš im čak ni reći što se događa. Samo pošalji limuzinu i reci im da siđu na ulicu. Jamčim da će se svi potrpati unutra čim je ugledaju." Tako je i bilo. Sjećam

se proljeća kada je Sam Green imao samo jedno popodne da besplatno opremi čitav stan. Bio je tako uzbuđen zbog selidbe

tvornicu' i htjeli bi napraviti nešto slično što pokriva cijeli prostor pa sam im rekao da mogu presvući stan plastikom, krznom ili tako nečim. Znaš ono, nečim 'fotogeničnim' ..." Sljedećeg

se jutra pred Samovom novom zgradom u Zapad-

noj 68. ulici zaustavio kamion s krznom u vrijednosti od četrde­ set i dvije tisuće dolara, povezanim u pakete, i Sam je potpisao posudbenicu. Razbacao je krzno po čitavom stanu - čak i po terasi - i te su večeri svi ležali na kunama i lasicama i lisicama i tuljanima, uz stotinu svijeća i veliku vatru u kaminu - mjesto je

da je već pozvao stotine ljudi na tulum u novom stanu sljedeće večeri, a tek je onda shvatio da neće imati na čemu sjediti. I tako

izgledalo sjajno. Nekoliko frajera je nosilo najnovije košulje od baršuna i svile,

je došao u Factory i cijeli dan telefonirao. Čuo sam kako naziva vrtiće i govori očajničke rečenice poput: ''Ali što je s onim malim

ali nije ih bilo previše - dečki su uglavnom i dalje bili u trapericama i košuljama. Edie je na tulum dovela Boba Dylana i skutrili

POPizom: Warholove šezdesete

1965,

su se u nekom kutu. Dylan je tada provodio puno vremena u kući svog menadžera Ala Grossmana blizu Woodstocka, a Edie je također imala nešto s Grossmanom - rekla je da će mu povjeriti upravljanje svojom karijerom. Dylana sam poznavao sa scene MacDougal Street/Kettle of Fish/Cafe Rienzi/Hip Bagel/Cafe Figaro, za koju Danny Fields tvrdi da je nastala kada su on i Donald Lyons vidjeli folk pjevača Erica Andersona u ulici MacDougal i tako im se svidio da su mu prišli i pitali ga želi li biti u filmu Andyja Warhola. "Koliko smo puta upotrijebili taj štos?", smijao se Danny. Zatim se Eric zapalio za Edie i najednom smo se stalno družili po Villageu. No, mislim da je Edie zapravo poznavala Dylana preko Bobbyja Neuwirtha. Bobby je bio slikar koji je u Cambridgeu počeo pjevati i svirati gitaru samo da bi skupio novac za materijale, kako mi je jednom ispričao. Onda se povezao s Dylanom i postao dijelom te grupe - bio je nešto kao Dylanov road menadžer i čovjek od povjerenja. A bio je i Edien prijatelj. Na Samovoj je zabavi Dylan nosio plave traperice, čizme s visokom potpeticom i sportsku jaknu, a kosa mu je bila prilično duga. Imao je velike podočnjake i držao se veoma usukano, čak i dok je stajao. Tada su mu bile dvadeset i četiri godine i klinci su tek počinjali pričati, i ponašati se, i oblačiti se i hodati poput njega. No malo je ljudi osim samog Dylana moglo uspješno izvesti tu antipozu - a u krivom raspoloženju nije mogao ni on. Kad sam ga upoznao, već je izgledao pomalo razmetljivo, a ne skromno kao pjevač folka - mislim, nosio je satenske košulje s tufnama. Izdao je 'Bringing lt All Back Home', tako da je već radio na svom novom rock-zvuku, ali nije još nastupio na Newport Folk Festivalu ni na Forest Hillsu, gdje su ga staromodni obožavatelji folka obasuli uvredama jer je prešao na struju, ali su klinci počeli

stvarno šiziti za njim. Bilo je to malo prije izlaska "Like A Rolling Stone". Sviđao mi se Dylan, i to kako je stvorio genijalan novi stil. Nije proveo karijeru odajući počast prošlosti, morao je raditi stvari na svoj način, i baš to sam poštovao. Čak sam mu u prvim danima poznanstva poklonio jednog od svojih srebrnih Elvisa. Kasnije sam, međutim, postao paranoičan kada sam čuo glasine da drži Elvisa u svojoj kući na selu kao ploču za pikado. Kada sam pitao zašto bi to radio, uvijek bih čuo naklapanja poput "Čuo sam da misli da si uništio Edie" ili "Slušaj 'Like a Rolling Stone' mislim da si ti 'diplomat na kromiranom konju', čovječe". Nisam

136

137

točno

znao što pod time misle - nikad baš nisam slušao riječi pjesama - no shvatio sam refren koji se ponavljao u svim pričama: Dylan me nije volio, krivio me za Edieno drogiranje. Štogod tko mislio, istina je da nikad u životu nisam dao Edie ni jednu drogu. Čak, ni tabletu za mršavljenje. Ništa. Ona jest uzimala puno amfetamina i sredstava za umirenje, ali sigurno ih nije dobivala od mene. Dobivala ih je od istog doktora koji je opskrbljivao sve gradske dame iz visokog društva. Tu i tamo me netko optuži da sam zao - da puštam da se ljudi uništavaju dok ih ja gledam, samo da bih ih mogao snimati kamerom ili magnetofonom. Ne mislim da sam zao, samo realističan. Još kao dijete sam naučio da kad god postanem agresivan i kažem nekome što da radi, ništa ne postižem - jednostavno mi to nije polazilo za rukom. Naučio sam da zapravo možeš biti moćni­ ji ako šutiš, jer tako ljudi barem počnu sumnjati u sebe. Kada su spremni za to, ljudi se promijene. To im se nikad ne događa prije određenog trenutka i ponekad umru prije nego što taj trenutak dođe. Ne možeš ih promijeniti ako oni to ne žele, baš kao što ih ne možeš ni spriječiti kad se žele promijeniti.

POPizom: Warholove šezdesete

1965.

(Na kraju sam otkrio što je Dylan stvarno učinio s tim srebrnim Elvisom. Desetak godina kasnije, u vrijeme kada su takve moje slike bile procjenjivane u peteroznamenkastim i šestero znamenkastim brojevima, sreo sam Dylana na zabavi u Londonu. Bio je vrlo ljubazan prema meni i sve u svemu je bio mnogo ugodnija osoba. Priznao je da je sliku dao svome menadžeru, Alu Grossmanu, i tada je žalosno zavrtio glavom i rekao: ''Ali ako mi ikad daš drugu, Andy, neću ponoviti tu pogrešku ..." Mislio sam da je priča time okončana, ali nije bilo tako. Nedugo potom sam se zatekao u razgovoru s Robbiejem Robbertsonom, gitaristom The Banda, i nasmijao se kad sam mu prepričao Dylanove riječi. "Aha", smijao se Robbie, "samo nije baš dao Grossmanu sliku,

Edie je sjajno izgledala na filmu - već i sam način na koji se kretala. A nikad se nije ni zaustavljala, čak i dok je spavala, ruke su joj bile potpuno budne. Njena energija je bila neiscrpna, nije znala što da radi sa sobom u životu, no na filmu je bila zanosna. Velike zvijezde su one koje u svakom času rade nešto što možeš gledati, pa makar to bio i pokret njihovoga oka. Kad biste svraćali k Edie, uvijek ste se osjećali kao da će vas uhapsiti ili tako nešto - njen blok je uvijek čuvala gomila policajaca (preko puta je bio neki konzulat). U početku našeg poznanstva, pred kućom ju je uvijek čekala limuzina s vozačem, no ubrzo je više nije bilo. Zatim je prestala kupovati skupu odjeću. Netko mi je ispričao kako je napokon potrošila sav novac iz svoje zaklade i da će se odsad morati snaći s petsto dolara mjesečno, koliko će joj slati roditelji.

138

zamijenio ju je. Za kauč.")

Još uvijek joj nije bilo jasno ima li novca ili nema. Nosila je majice iz jeftinih dućana umjesto dizajnerske odjeće, no to je i dalje bio fantastičan stil kOji su svi htjeli kopirati. I svake je večeri i dalje svima plaćala pića - potpisala bi račun svugdje gdje smo išli. Nisam mogao shvatiti poznaje li vlasnike ili netko drugi plaća sve te račune, što li. Mislim, nisam shvaćao je li najbogatija ili najsiromašnija osoba koju poznajem. Sve što znam jest da uz sebe nikada nije imala gotovinu, no to je znak pravog bogatstva. Snimio sam film - Sirota mala bogatašica - u kome Edie objašnjava kako je biti nasljednica koja je potrošila čitavo nasljedstvo, telefonirajući, šećući oko kreveta, pokazujući bundu od bijele kune po kojoj je bila poznata. Uvijek sam želio snimiti film o danu u Edienom životu. S druge strane, to sam htio učiniti s većinom ljudi. Nikad mi se nije sviđalo što se na filmu biraju određene scene i trenuci da bi naknadno bili spojeni, jer se to na kraju razlikuje od onog što se

Šezdeset i peta je uglavnom bila godina druženja. Svi su se miješali i zajedno zabavljali po čitavom gradu. Na Samovoj zabavi s krznom bila je i Marisoi, kao i Patty i Claes Oldenburg te Larry i Clarisse Rivers. Sam je obilazio ljude i nudio ih grožđem, pričaju­ ći svima koji su ga pitali kako je nabavio krzno. Bilo je to tipično za šezdesete - biti ponosan što si nešto nabavio besplatno. U pedesetima su se ljudi pravili da su na stvari potrošili puno novaca, no u šezdesetima bi im bilo neugodno priznati da jesu. U Edienom stanu u 63. ulici, nedaleko od Madisona, snimili smo mnogo filmova. Stvari poput serije Ljepota, u kojoj su nastupali samo Edie i niz lijepih momaka, koji su hodali po njenom stanu i govorili - ideja je bila da njeni bivši dečki budu tamo dok priča s novima. Sada kad ih se sjetim, svi su filmovi s Edie bili tako nevini, ugođaj im je bio sličniji pidžama partiju nego bilo čemu

139

drugome.

I

POPizam: Warholove šezdesete

1965.

stvarno dogodilo - ne izgleda kao život, izgleda kao jeftin trik. Sviđalo mi se da svi ti komadići vremena budu zajedno, svaki stvarni trenutak. Netko je jednom upitao Marija Monteza kako izgleda raditi sa mnom, održavam li "probe" s glumcima i slično. Mario je rekao da je normalno, budući da su i probe neka vrsta montaže, da netko tko ne montira svoje filmove ne radi ni probe s glumcima. To je bila čista istina. Htio sam samo naći sjajne ljude i pustiti ih da budu kakvi jesu i pričaju o onom o čemu i inače pričaju te ih određeno vrijeme snimati, i da to bude film. U to smo doba neke filmove radili po scenarijima Ronnieja Tavela, a za druge smo imali samo ideju ili temu koju bismo ponudili ljudima da je razrade. Edie nije trebala scenarij da bi glumila sirotu malu bogatašicu u istoimenom filmu - da joj je trebao scenarij, ne bi bila prava osoba za tu ulogu.

prišao i pitao me može li doći u Factory jer se bavi fotografijom, a čuo je da se tamo štošta odvija.

140

141

Bio sam zauzet pripremom "Cvijeća" za izložbu u Parizu krajem mjeseca i radom na autoportretima i zidnim tapetama s kravom. Satima sam za radnim stolom izrezivao raznobojne papire da vidim kako bi stvari izgledale u različitim bojama i Stephen me mnogo puta snimio kako to radim. Gerard je obično u nekom kutku pisao poeziju, koju je temeljio na tuđim stihovima, tako da je u jednoj ruci držao otvorenu knjigu dok je drugom pisao. Billy je uglavnom bio otraga, birajući operne ploče iz hrpe pod metalnom policom, gdje je stajao gramofon, i pričao s prijateljima kOji bi ga došli posjetiti. Povremeno bi objesio znak NEMA ČAMLJENJA ili NIJE DOZVOLJENO UNOSITI DROGU da bi obeshrabrio indiskretne goste, naročito kad sam se jako naljutio ugledavši tipa kojeg nikad u životu nisam vidio kako se bode u žilu nasred Factoryja. U svakom slučaju, nisam htio imati nikakvih problema s policijom i Billy je to znao. Steven se nikada nije prestao čuditi ljudima iz Factoryja. Jednom sam čuo kako nekome priča: "Samo sjede. Ne čitaju, ne meditiraju, čak ni ne gledaju ni u što naročito: samo sjede - bulje u prazno i čekaju da počne večernji program."

U to smo vrijeme često odlazili u restoran LAventura blizu Bloomingdale'sa. Dobrim dijelom '65. smo svake večeri odlazili ili tamo ili u Ginger Man - nakon Factoryja, nas osmero-desetero, puno klinaca iz Cambridgea i obično Gerard. Ispalo je da Gerard najviše utječe na sve što radimo izvan Factoryja, dok je Billy najutjecajniji u samom Factoryju. Gerard je držao korak s modom i umjetnošću i bio je dobar u pozivanju raznih slavnih ličnosti koje smo susretali da dođu u Factory. A budući da je apsolutno obožavao slavu i ljepotu, uz njega su se slavne ličnosti osjećale sjajno, čak i ako ih nitko drugi nije prepoznavao.

Na izložbu u Pariz sam trebao ići brodom, no nagovorio sam Ileanu Sonnanbend da mi umjesto brodske pošalje četiri karte za avion, tako da Edie, Gerard i Chuck Wein mogu doći sa mnom. Chuck je bio visok, zgodan, plavokosi i zelenooki tip s Harvarda, , i provodio je puno vremena s Edie - s njim se "savjetovala o svojoj karijeri", kako je rekla.

Jednog svibanjskog popodneva smo snimali film u LAventuti, i pridružio nam se klinac Stephen Shore, koji nas je došao fotografirati. Snimio je kratki film koji je prikazan u Film-Makers' Coopu iste večeri kad i moj Život Juanite Castro te mi je kasnije

Francuze nije zanimala nova umjetnost; uglavnom su se vratili obožavanju impresionista. Zato sam im odlučio poslati "Cvijeće": činilo mi se da će im se to svidjeti.

I

POPizom: Warholove šezdesete

1965.

Ilaeana je bila iz Rumunjske. Dugi niz godina bila je udana za Lea Castellija, a sad je u Parizu imala vlastitu galeriju. Rekla je da će rado poslati dodatne karte jer zna da će slikar privući više pažnje - naročito u Parizu - ako sa sobom vodi lijepu djevojku. U travnju smo Edie i ja otišli na otvorenje izložbe "Tri stoljeća američkog slikarstva" u muzeju Metropolitan. Bila je tamo i Lady Bird Johnson i cijeli niz odličnika, no fotografi su se obrušili baš na nas. Edie se ošišala jako, jako kratko i obojila kosu u srebrno da bude ista kao moja i te je noći izgledala naročito zanosno u ružičastoj pidžami odjevenoj preko običnog trikoa. Izašli smo u mnogim novinama - slikali su nas čak i s Lady Bird - tako da smo bili jako nestrpljivi da dođemo u Pariz i vidimo što će se dogoditi tamo. Dobili smo apartman u malom hotelu na lijevoj obali, Royale Bison, gdje su odsjedale mlade filmske zvijezde kao Jane Fonda, nedaleko Ileanine galerije na Quai des Grandes-Augustins 37. U Parizu smo se dobro zabavljali do zore istražujući noćne

bijele kune! Jednu od njih je nosila i te večeri u Castel's, a kada je netko ponudio da joj odnese bundu na garderobu, zaštitila ju je rukama i rekla: "Ne! To je sve što imam na sebi!" Imala je dubok, hrapav glas koji je uvijek zvučao kao da je tek prestala plakati. Francuzi su je obožavali - i ona je obožavala Pariz; kao devetnaestogodišnja studentica kiparstva neko je vrijeme živjela tamo. U Parizu mi je bilo tako zabavno da sam zaključio kako Je pravi trenutak da objavim odluku o kojoj sam razmišljao mjesecima: odlučio sam se povući iz slikarstva. Slikanje mi više nije bilo zabavno; zanimali su me ljudi i htio

142

klubove poput Castel'sa i New Jimmy'sa, kojim je upravljala Regine. U Castel'su imali ludi običaj da naglo zaustave muziku i svi potrče na plesni podij i međusobno se ispipaju - ovo besplatno šlatanje, s podizanjem sukanja i spuštanjem hlača događalo se tri ili četiri puta tijekom noći. U Castel'su je upravo snimljen dio filma Što je novo, mačkice?, i činilo se da grad pršti zvijezdama; bili su tu Terence Stamp, Ursula Andress, Peter Sellers, Woody Allen, Romy Schneider, Capucine, Shirley MacLaine, Peter O'Toole, Dali, Zou Zou, Donald Camel, Vadim, Jane Fonda, Catherine Deneuve, Frans;oise Dorleac, Frans;oise Sagan, Jean Shrimpton. Edie je došla u Francusku u bundi od bijele kune preko majice i tajica i s jednim malim koferom. Kad se u hotelu "raspakirala", vidio sam da je sa sobom ponijela samo još jednu bundu od

143

sam sve svoje vrijeme provesti družeći se s njima, slušajući što govore i snimajući filmove o njima. Rekao sam francuskim novinarima: "Odsad ću raditi samo filmove." Kada sam pročitao sutrašnje novine, pisalo je da ću "posvetiti život filmu". Francuzi stvarno znaju s engleskim - bio sam oduševljen. Nismo se vratili ravno u New York. Svi su htjeli posjetiti Tanger pa sam se i ja složio, a pridružio nam se i tip po imenu Waldo Balart, na kojeg smo naletjeli u Parizu. Waldova sestra bila je udana za Fidela Castra, ali su se razveli malo prije nego što je postao premijer. Kružile su glamurozne glasine da je Waldo pobjegao s Kube s kovčegom u kome je bilo milijun dolara. (S novcem je bio iznimno velikodušan i uzdržavao je mnoge ljude, pa ako je taj kovčeg postojao, mnogi su od njega živjeli.) Ranije te godine, u njegovoj kući u Zapadnoj 1O. ulici u Villageu, snimili smo Život Juanite Castro po scenariju Ronnieja Tavela, nadahnutog Waldom, koji je u filmu i glumio. Kuba je u to vrijeme bila predmet stalne političke rasprave. Prošlog je prosinca Che Guevara održao govor nedaleko Factoryja, u Ujedinjenim narodima. (Sjećam se da su upravo postavili vitraje Marca Chagalla.)

POPizom: Warholove šezdesete

1965.

Naš film je prikazivao skupinu ljudi kako govori o "pederima na plantaži šećerne trske". Sve je oduševila ideja da Raul, u stvarnom životu Fidelov brat koji je tada bio ministar obrane ili tako nešto, bude transvestit, to nam je bilo jako camp. Još su nam više camp bili Fidelovi poznati pokušaji da se probije u Hollywoodu - pokušavali smo ga uočiti u jednom filmu s Esther Williams, jer se Waldo kleo da je Castro statirao u njemu. Bio sam sretan kad smo iz Pariza otišli u Tanger, jer sam bio siguran, sa svim publicitetom koji smo dobili u francuskom tisku, da je Picasso konačno čuo za nas. (Jednog smo popodneva sjedili na uličnoj terasi nekog kafića i kraj nas je prošla mala Paloma Picasso. Gerard ju je smjesta prepoznao jer je vidio njenu fotografiju u Vogueu.) Picassu sam se najviše divio od svih slikara

Iz Tangera smo donijeli mnoštvo burnusa - onih prugastih ogrtača s kapuljačom, koji su se često pojavljivali na raznim ljudima na našim fotografijama i filmovima iz tog doba. S aerodroma smo se odvezli ravno u Village i pogledali A Hard Day's Night i Goldfinger, a zatim otišli u Arthur - nismo čak ni iskrcali prtljagu, samo smo zadržali auto.

144

u povijesti, jer je bio tako plodan. Cijeli je Tanger smrdio po pišalini i govnima, ali je naravno svima bio super zbog droge. Kada smo konačno ušli u avion za New York - već smo vezali pojaseve i sve živo - Chuck je poskočio i rekao: "Čekajte sekundu, odmah ću se vratiti." Sjurio se niz avionske stepenice i nestao. Avion je poletio. Cijelim putem preko Atlantika pitao sam se je li znao nešto što mi ne znamo, na primjer da je u avionu bomba ili da u prtljazi nosimo drogu. Kad smo došli na carinu, pomno su me pretražili, budući da smo dolazili iz Tangera i sve što s tim ide. Bio sam siguran da će gnjaviti Edie zbog dvije bunde - mislim, na kraju krajeva, bio je lipanj - no nisu je ni pretražili. Chuck je došao sljedećim letom. Shvatio sam da je možda klisnuo zbog nekakvog iznenadnog predosjećaja da će se avion srušiti. Ipak je bio s Harvarda, gdje su se radili rani opiti s LSD-em. Nikada nisam saznao što je zaista bilo posrijedi.

145

S ulaza u Arthuru ravno se išlo u restoran, a desno u prostoriju za ples. Sva je bila u zamračenim svjetlima. Naravno, vlasnica kluba bila je Sybil Burton Christopher, živahna, druželjubiva žena sve joj je bilo zabavno, du-ho-vi-to, super! - tipična energična Engleskinja koja želi da se svi zabavljaju. U Arthuru sam upoznao mnoge zvijezde - Sophiu Loren, Bette Davis - sve osim Liz Taylor Burton - no najviše me obradovao susret sastronautom Scottom Carpenterom. (Baš početkom lipnja '65. američki je svemirski program u orbitu izbacio dva astronauta koji su izveli prvi "svemirski hod" izvan kapsule.) Kad sam se privikao na povratak u New York, porazgovarao sam s Ivanom o svojoj odluci da se povučem iz slikarstva. Prijateljski sam mu rekao: "Stvarno sam prestao slikati, Ivane. Možda ću tu i tamo prihvatiti neku narudžbu ili portret, ali ovo mi je dosadilo." Ivan je shvatio na što ciljam - da ne želim stalno ponavljati uspješne teme. Rekao je da je sjajno što sam pronašao drugu karijeru, snimanje filmova. Pitao sam ga želi li glumiti u nekom mom filmu, ali je odgovorio: "Ma ne, Andy. Previše sam zdrav." U vrijeme kad sam objavio da se povlačim, pop art je konač­ no privukao ozbiljniju pažnju povjesničara umjetnosti i muzeja. Krajem lipnja, jedne doista vruće večeri, u Factoryj u je održan veliki tulum povodom izlaska knjige Johna Rublowskog i Kena

147

POPizom: Warholove šezdesete

1965.

. Heymana Pop Art i u studiju je bilo nemoguće disati. Oznojena

istoj atmosferi u kojoj ćeš je najvjerojatnije i nositi. Svi prodavači

djevojka koja je sjedila uz mene u plastičnoj Courregesovoj haljini rekla je da se osjeća kao da gola sjedi u kuhinjskom stolcu; ha-

u malim buticima uvijek su bili tako fini i opušteni, kao da su dućani samo još jedna soba u njihovom stanu - sjedili su naokolo,

ljina se lijepila za nju. Imala je primjerak knjige i zamolila me da ga potpišem. Listajući knjigu i gledajući reprodukcije, bilo mi je

čitali časopise,

drago što se povlačim: osnovne ideje popa već su bile izražene.

Bilo je to ljeto "Satisfactiona" - Stonesi su se čuli iz svake veže,

Godine 1965. je mnogo djevojaka prešlo na Big Baby stil- krat-

prozora, ormara i auta. Bilo je uzbudljivo čuti pop muziku koja zvuči tako mehanički, svaku si pjesmu sad mogao prepoznati po zvuku, ne po melodiji: mislim, znao si da svira "Satisfaction" pri-

146

ke dječje haljinice s napuhanim rukavima - a nosile su ih sa svijetlim čarapama i ravnim školskim cipelama s remenčićima. Čarape međutim nisu bile prave hulahopke, jer kad bi se cure

nagnule, vidjeli bi im se halteri. Teško je vjerovati da su posve mlade cure i dalje nosile naprave poput steznika, ali bilo je tako. (Donje je rublje potpuno iščezlo tek '66., kada su djevojke poput International Velvet usred zime hodale ulicom bez čarapa i gaći­ ca. Naravno, bile su u bundama - ali kratkim bundama!) Na liniji New York-Pariz-London-Rim nicalo je sve više i više butika. Novi stilovi odijevanja dolazili su tako brzo da su kreativnim dizajnerima butici bili najbrži, najisplativiji način da se probiju do javnosti. Industrija odjeće je '64. bila zbunjena: masovni proizvođači nisu znali koliki će dio tržišta ostati trajno promije-

gledali televiziju, pušili travu.

je nego što bi završio prvi djelić prvog tona. Dylan je tog ljeta održao prve koncerte na struju. Byrdsi su napravili verziju njegove "Mr. Tambourine Man", a The Turtles su svirali "It Ain't Me, Babe". Prešao je iz folka u rock i pjesme socijalnog protesta zamijenio pjesmama osobnoga protesta, i što je bio osobniji, postajao je sve popularniji. Činilo se da što više govori "Ja sam samo ja", klinci sve više govore "I mi smo samo ti". Da je Dylan bio samo pjesnik bez gitare, govoreći te iste stihove, to se ne bi događalo: no ne možeš ignorirati poeziju kada uđe u top deset.

njen novim stilovima. Nisu znali je li nova odjeća samo šaljiva ek-

Toga ljeta je trava prvi puta zaista bila posvuda. Tripovi još ne, u svakom slučaju ih još nisu izbacivali iz helikoptera. Još uvijek si

stravagancija ili će je cure početi nositi i u ured. Naravno, tvrtke čija je proizvodnja vrijedila milijune dolara isprva su bile veoma

morao "nekog poznavati". Ulicama Villagea još nije kružilo puno heroina, iako je Gro-

oprezne i dok su stajali u mjestu, butici su jurnuli naprijed. Krajem '69. otvoren je butik Paraphernalia, koji je otpočeo

fica imala prijatelja koji se motao po Washington Squareu i klincima iz predgrađa uvaljivao bombone M&M s kojih bi izbrisao

još jedan trend - dućani su se otvarali u kasno prijepodne ili čak oko podneva, ali su radili do nekih deset navečer. Paraphernalia

M: "Dop je prva liga, samo ga nemoj gristi jer ćeš umrijeti. Znaš, treba se rastopiti tek kad ti dođe u želudac". Dilao bi šećer klinkama iz Brooklyna - ne bi ga se čak potrudio niti usitniti, samo

je ponekad bila otvorena i do dva u noći. Kada bi ušao isprobati odjeću, dočekala bi te "Get Off My Cloud" - kupio bi odjeću u

bi iz jakne izvadio paket granuliranog šećera Domino i presuo ga

149

POPizom: Warholove šezdesete

1965.

u nešto. Kako mu je sve to polazilo za rukom? "Pa kad sam crnčuga, čovječe", objasnio bi. "Obožavaju me. Oni se hoće bosti, s ja im kažem da je bolje šmrkati, jer duže drži i još im savjetujem

i uživaju, uz što je Paul s magnetofona pustio "Walk On By" i "You'U Never Get To Heaven If You Break My Heart" Dionne Warwick - rekao je da uvijek prikazuje film s tim zvukom.) I tako nas je Gerard upoznao na projekciji Vinila u ljeto '65. Paul je razgovarao s Ondineom i pitao sam ga: "Kako to da poznaješ Ondinea?" Odgovorio: ''A tko ga ne poznaje?" Raspravljali su o njihovoj omiljenoj temi, Katoličkoj crkvi, i netko je komentirao "što smradovi kao vas dvojica rade u Crkvi". Ondine je podigao glavu, postao vrlo bombastičan, pretvorio se u Papu i obavijestio "heretika" da je "puno, puno bolje imati smradove poput nas u Crkvi nego da izvana radimo protiv nje!" Zatim se uzdignutog kažiprsta okrenuo Paulu i produljio: "Sinko moj, iz ovoga moramo izvući vrijednu pouku ... " Paul i Ondine imali su još jednu bitnu zajedničku osobinu osim pripadnosti Crkvi - obojica su neprestano govorili i oko njih bi uvijek svi zašutjeli i slušali kako predstava napreduje. S Paulom je to bilo nešto suptilnije, jer zapravo nije glumio, samo

148

da pitaju nekog." Klinci su '65. još bili posve naivni u vezi droge. Nitko još nije znao kupiti heroin, ali ga je itekako puno ljudi znalo prodati. Krajem ljeta Gerard je na projekciju Vinila u Cinematheque u Lafayette Streetu doveo mladog filmaša Paula Morisseyja. Paul se godinama motao po underground filmskoj sceni. Živio je iznad dućana, u staroj zgradi u Istočnoj 4. ulici, a Donald Lyons ga je poznavao sa sveučilišta Fordham u Bronxu. Jednog dana '60. godine, ispričao mi je Donald, kada su bili na zadnjoj godini "Paul je nabavio 8-milimetarsku kameru i ukrao svećeničke halje iza oltara crkve u Fordhamu i zatim smo s još jednim prijateljem otišli u Botanički vrt i Paul nas je snimao - mene kao svećenika kako vodim kratku misu, dajem pričest ministrantu, a zatim ga guram s litice. Bio je to kratki nijemi film. Paul ga je nazvao Snovi i Snoviđenja." Donald je kasnije diplomirao klasičnu filologiju na Harvardu, no Paul je ostao u New Yorku, najprije je radio za osiguravajuće društvo a zatim u Zavodu za socijalno osiguranje. (Kad smo se već godinama poznavali - '69., dok se spremao snimiti Trash - gledao sam još nekoliko njegovih ranih filmova koje je iz zabave prikazao u Factoryju. Jedan je film bio u boji, prikazivao je klinca iz pedesetih, uličara zalizane kose i preblizu smještenih očiju, kako vrlo, vrlo sporo čita strip, tako da je izgledao polupismeno. Drugi je sniman na crno-bijelom filmu iz vojnih viškova, onoj vrsti koju koriste za snimanje neprijateljskog teritorija iz aviona. Prikazivao je dva socijalna slučaja, crnog dečka i djevojku s kojima je Paul radio, kako se pucaju heroinom

je prirodno bio vrlo rječit i duhovit. Paul se nije drogirao - zapravo, bio je protivnik svih vrsta droga, uključujući i aspirin. Imao je jedinstvenu teoriju kako se klinci najednom toliko drogiraju zato što im je dosadilo zdravlje, budući da je medicina pobijedila većinu dječjih bolesti i žele kompenzirati bolesti koje su u životu propustili. "Zašto to zovu eksperimentiranje s drogom?", pitao bi. "To je samo eksperimentiranje s lošim zdravljem!" Izgledao je kao pravi "gnjevni mladi čovjek", osobito na fotografijama - uvijek bi se namrštio i spustio bradu. Nosio je odjeću s vojnih viškova i slično - mornarske hlače s trinaest dugmeta i dolčevite - dok smo svi ostali nosili uniformu od majice i traperica. Nisu ga privlačila ogledala. Bio je visok i pomalo nalik na

150

POPizom: Warholove šezdesete

1965,

pticu, s kovrčavom kosom koju je tek puštao, gustom i raščupa­ nom po uzoru na Dylana.

poput kukca, a ti si trebao sjediti za kontrolnom pločom dok se

Paul je znao više o filmskoj teoriji i povijesti - naročito o holivudskim filmovima - nego itko tko je dotad ušao u Factory. Znao je svaku sitnicu o Hollywoodu, sve karakterne glumce, sve opskurne scene u opskurnim filmovima gdje su glumile kasnije slavne zvijezde. Obožavao je Georgea Cukora, Johna Forda i Johna Waynea, i znao je sve o snimateljima - stranim i američkim. Bio je pravi filmofil. O svemu je imao čvrsta uvjerenja. Uživao je u suprotstavljanju. Imao je naviku sve početi s "Ne, ali..." - za slučaj da je netko nešto rekao. A bio je i tajanstven. Stalno se povlačilo pitanje ima li seksualni život ili nema. Svi koji su ga ikad poznavali su se zaklinjali da u tom pogledu ne radi ništa i činilo se da ima neki

151

kamera ugibala poput zmije i okretala se pod kutom, poput svjetiljke za crtaći stol. Izgledala je sjajno. Tvrtka Norelco dala mi je tu mašinu da se igram. Zatim su u njenu čast organizirali prijem. Zatim su mi je oduzeli. Njihova je zamisao bila da je pokažem svojim "bogatim prijateljima" (koštala je oko petsto dolara) i suptilno ih nagovorim da je kupe. Pokazao sam ju Kvarnom i Ptičici i htjeli su je ukrasti. Sjećam se da sam snimao Billyja kako šiša Edie na požarnim stepenicama. Tjedan-dva sam je smatrao svojom novom igračkom. Prijem u čast mašine održan je u podzemlju, na napuštenoj pruzi centralne linije njujorškog metroa kroz Park Avenue, ispod hotela Waldorf-Astoria. Ulazilo se kroz rupu u ulici. Svirao je živi bend, Edie je došla u kratkim hlačicama, ali sve je bilo puno ljudi u otmjenoj odjeći koji su vrištali i izbjegavali štakore, žohare i sve

izgovor za svako doba dana, no ipak, Paul je bio privlačan tip pa su ljudi stalno pitali: "S kime to radi? Mora to raditi s nekim ..."

drugo - doživljaj je bio potpuno autentičan. Uz videonapravu,

Kada nas je upoznao, Gerard je rekao: "Ovo je moj prijatelj

na ovoj se zabavi promovirao i ?asopis Tape, koji je tek počinjao

Paul Morissey, mogao bi nam biti jako koristan." Paul je odmah počeo dolaziti na snimanja u Factory, da vidi kako radimo i može

izlaziti - a istovremeno je i bio pred ukidanjem, kako se ispostavilo. Tiskano izdanje bilo je popraćeno audiokazetom koju je tre-

li nam se nekako pridružiti. Najprije je samo meo pod i razgledavao slajdove i fotke. I sam je htio početi snimati zvučne filmove,

balo slušati dok čitaš, no ta ideja nikad nije stekla popularnost.

ali nije imao novca za najam tonske opreme. Fascinirala ga je naša tehnika i stalno je postavljao pitanja našem tadašnjem toncu

U kolovozu je održan veliki tulum u klubu Stevea Paula The Sce-

Buddyju Wirtschafteru. Gerard je imao pravo, Paul je bio koristan - kasnije nam se činio čak i čarobnim.

ne u Zapadnoj 46. ulici; Steve je prethodno radio kao publicist Peppermint Loungea. Jedne je večeri u Scene došla i Jackie Kennedy i Steve je to ubacio u sve novine, proslavivši svoje mjesto. Nisam znao ni tko organizira tulum ni zašto - kao i obično,

Nekoliko mjesecitog ljeta i jeseni u Factoryju smo imali i videokameru. Bila je to prva naprava za kućno snimanje koju sam ikada vidio - i svakako odonda nisam vidio ništa slično. Nije bila

samo smo otišli. Netko je rekao da se radi o groupie balu - u čast

prijenosna, stajala je na mjestu. Imala je dugo postolje i glavu

ducenta Raya Starka i unuk Fanny Brice, kao oproštajnu zabavu

svih groupie djevojaka koje su se tu okupljale - no kasnije sam u nekom časopisu pročitao da ga je organizirao Peter Stark, sin pro-

POPizam: Warholove šezdesete

1965.

pred povratak na faks. Tijekom zabave ljudi iz Scenea su na zid projicirali neke naše filmove, nešto s Edie u donjem rublju. Liza Minelli je bila tamo s Peterom Allenom - mislim da su bili zaručeni, spojila ih je Judy. (Lizina karijera bila je na samom početku, nastupala je u Flori, crvenoj prijetnji na Broadwayu, plesala čak i s nogom u gipsu. Te sam večeri u Sceneu vidio neke frajere kako pokazuju na Lizine i na Ediene noge kao najbolje u gradu.) Bili su tamo i Jane Holzer, Marion Javits, Huntington Hartford, Wendy Vanderbilt i Christina Paolozzi, prva manekenka koja se gola slikala za Harper's Bazaar. Bila je tamo i predivna kći Joan Bennett i Waltera Wangera, Stephanie - bila je udana za visokog, zgodnog sina Winstona Guesta, Freddyja - i kći Garyja Coopera Maria, i Melinda Moon i jedna od visokih, dugonogih, aristokratskih sestara Cushing iz Newporta. Na zabavi je po zadatku bio i Mel Juffe, večernji izvjestitelj popodnevnih novina Journal American, koji ju je opisao kao potpunu misteriju budući da nitko nije znao o čijem se tulumu radi ni kojim se povodom održava. Čak i poslije njegove reportaže, to je ostalo tajnom. Kad su se razvile fotografije, svi novinari gradske rubrike pokušavali su ustanoviti tko je Edie, a tko Andy. Tada smo bili već prilično poznati po pojavljivanju na svakom tulumu i reporteri su nas voljeli spominjati i fotografirati, uz jedan sitan problem, nisu znali što bi rekli o nama - izgledali smo kao "vijest", ali zapravo nisu znali ni tko smo ni što radimo. Nisu samo novinari bili zbunjeni. Eric Emerson, plesač kojeg sam upoznao '66., rekao mi je da je proveo čitavu godinu prateći Tiger Morse po tulumima jer je mislio da je ona ''Andy Warhol koji me može ubaciti u underground filmove". Jednom je nekoga pitao kako izgledam i rekli su mu: "Tu je negdje - ima sijedu kosu i sunčane naočale" i Eric se okomio na Tiger, koja je također odgovarala opisu.

Mel je na tom tulumu u The Scene prvi put razgovarao s Edie i zaista se zaljubio u nju. U reportaži je nekoliko puta napisao kako Edie zrači. Mnogo kasnije ispričao mi je kako ju je doživio veoma slabom i u isto vrijeme veoma jakom, kao djevojčicu koja itekako dobro zna preuzeti situaciju u svoje ruke kada želi. Poslavši čla­ nak u tisak, pozvao nas je da se nađemo u Arthuru i sljedećih smo ga mjeseci često viđali kako očaran promatra Edie. "Kad sam te viđao s Edie", podsjetio me, "vas ste dvoje bili na apsolutnom vrhuncu kao medijske ličnosti. Od kolovoza do prosinca '65. bio si senzacija broj jedan. Nitko nije znao ništa o vama, nitko vas nije čak ni razlikovao pa ipak, ni jedan važniji događaj u gradu nije mogao proći bez vas. Ljudi su vam drage volje plaćali račune i slali aute po vas, radili su sve i svašta da bi vas ugostili. A jedna od tvojih omiljenih dosjetki u to vrijeme bila je da gurneš nekoga pred sebe da se predstavi kao ti..." Sjećam se kako je jednog popodneva nekolicina nas, među kojima Edie, Gerard, Mel i Ingrid Superstar, visoka plavuša iz New Jerseyja koja je tek došla na scenu, otišla na premijeru filma Darling u Lincoln Art Theater u Zapadnoj 57. ulici. Kao i obično, došli smo baš na završetak filma. Mel je pokazao na dvije boce šampanjca sa šest papirnatih čaša posluženih na stolu u predvorju i nasmijao se: "Ovo bi lako mogao biti najbjedniji događaj sezone ... " Kao da to nije bilo dovoljno loše, upravitelj kina je upravo ustajao da održi govor - imao je čak i mikrofon - grupi ljudi koja je slučajno ušla s ceste. Valjda mu je netko rekao "Edie i Andy su ovdje", jer je posvetio dvije minute srdačnim riječima dobrodošlice za "Edie iAndyja", više puta im zahvalivši što su došli, da bi zatim zbunjeno pogledao uokolo i rekao: ''A sad, ovaj, molim Andyja i Edie da dođu ovdje!" Nije imao pojma tko smo. I tako smo Edie i ja gurnuli prema njemu Ingrid i Gerarda te im

152

153

POPizom: Warholove šezdesete

1965.

se upravitelj dodatno zahvalio. Bio je to klasičan primjer situacije tako nam je drago što ste došli, tko ste vi? No, to se događalo po cijelome gradu - ljudima je bilo drago vidjeti nas na svom tulumu, ali nije im baš bilo jasno zašto im je drago. Sve je to bilo jako zabavno jer nije imalo nikakvog smisla. Nakon te gala premijere, otišli smo u Masque, mjesto u Christopher Streetu koje je potrajalo svega nekoliko tjedana. Tamo su se svi odijevali u alufoliju i točila se samo Coca-Cola. Gazda kluba je zvao Brigid da radi kao stalna domaćica kluba, ali je odbila ponudu. Prije nego što se Masque zauvijek zatvorio, Ingrid je tamo održala pjesničku večer i bila je oduševljena kad se slučajno pojavio Dylan. Ingrid je bila posve obična, draga cura iz New Jerseya, krupnije, šire građe, ali je izigravala glamuroznu figuru i namigušu, i što je najbolje, to joj je i polazilo za rukom. Bila je jako smiješna. Stalno je gledala druge djevojke, a onda bi digla nos i pokušala ih oponašati. Bilo je tako smiješno gledati je kako sjedi na kauču s Edie ili kasnije s Nico i International Velvet, kako se šminka ili sređuje trepavice potpuno isto kao i one, razmjenjujući s njima naušnice i savjete o ljepoti. Bilo je to kao da gledaš Judy Holliday, recimo, u društvu Verushke. Stalno smo je zadirkivali, kao kad smo joj rekli da je u izboru za sljedeću "djevojku godine". "Fantastično!", rekla je Ingrid. "Što trebam učiniti da pobi-

na to koja je godina. Nosila je i prave pravcate go-go čizme, a i pjesme su joj bile dobre, stvarno dobre, napola poezija, a napola komedija. Gdje god da smo došli, uvijek bi joj se pričinilo da nekog vidi: "Jel' ono ... ? Onaj tip sliči na jednog lika kojeg ... ma jel' to ipak on? Je li? Nije, samo stvarno sliči na njega..."

154

jedim?" "Povuci se u osamu", savjetovao je netko. "Ne mogu u osamu - i ovako sam dovoljno usamljena!" Koliko god da se pravila važnom, najednom bi vas prenerazila takvim izljevom potpune iskrenosti koji je otkrivao ono najvažnije. Duboko u sebi, Ingrid je bila posve nepretenciozna. Svugdje smo je vodili sa sobom, bila je tako zabavna, tako opuštena - tip djevojke koji bi poskočio zaplesati pony bez obzira

155

Tog je ljeta i jeseni Edie počela govoriti da joj se više ne sviđa glumiti u underground filmovima. Jedne je večeri pozvala Mela i mene da se nađemo u Russian Tea Roomu radi "pregovora". Mel je trebao biti neutralni arbitar dok mi Edie objašnjava kako vidi svoju karijeru. Bila je to jedna od njenih uobičajenih taktika uvući sve u svoje jadikovanje. I uvijek si joj dopuštao da te uvuče. Te je večeri rekla da je čvrsto odlučila ne snimati više filmove za Factory. Jonas Mekas nam je upravo u to vrijeme ponudio da u Cinemathequeu više večeri zaredom vrtimo koje god filmove hoće­ mo i pomislili smo da bi bilo sjajno održati "Retrospektivu Edie Sedgwick", prikazati sve njene filmove nastale u posljednjih osam mjeseci. Kad smo to smislili, svi smo mislili da je to odlična fora, pa i Edie. Ustvari, mislim da se upravo Edie toga i dosjetila. No te je večeri u restoranu tvrdila da samo radimo budalu od nje. KOhobar je pomakao naše Moscow Muleove da bi poslužio veče­ ru, no Edie je odgurnula tanjur i zapalila cigaretu. "Cijeli mi se New York smije", rekla je. "Toliko se stidim da ne mogu izaći iz stana. Ti filmovi rade totalnu budalu od mene! Svi znaju da u njima samo stojim, ništa ne radim, ti to snimaš i kakav je sad to talent? Probaj zamisliti kako se osjećam!" Mel ju je podsjetio da joj zavide sve djevojke u New Yorku, što je u tom trenutku bilo neporecivo - mislim, svi su oponašali njen izgled i stil.

POPizam: Warholove šezdesete

1965.

Zatim se izričito okomila na ideju retrospektive, tvrdeći da je to još jedan način da napravimo budalu od nje. Počeo sam crvenjeti; toliko me ozlojedila da sam jedva govorio. Rekao sam: "Zar stvarno ne razumijes? Ti su filmovi umjetnost!" (Mel mi je kasnije priznao da je bio šokiran što to čuje: "Tvoja uobičajena taktika bila je da pustiš druge da pričaju kako su tvoji filmovi umjetnička djela, a ne da to govoriš sam.") Pokušao sam joj objasniti kako će je, nastupi li u dovoljno underground filmova, netko iz Hollywooda možda vidjeti i pozvati je da nastupi u velikom filmu, da je važno samo da bude na platnu i da svi vide koliko je dobra. No nije se složila s tim. I dalje nas je optuživala da namjerno radimo budalu od nje. U svemu ovome bilo je smiješno što su svi ti filmovi i zamišljeni kao totalna sprdnja. Mislim, i Edie i ja smo znali da je sve samo zafrkancija, zato smo ih i snimali! No, sad je govorila da će ih napustiti ako budu neozbiljni. Izluđivala me. Stalno sam je podsjećao da je svaki publicitet dobar publicitet. Negdje oko ponoći glupa me svađa toliko izludjela da sam otišao. Mel i Edie nastavili su razgovarati do zore i konačno je donijela neku vrstu "odluke". ''Ali od Edienog razmišljanja ne možeš očekivati sistematičnost" , poslije mi je pričao Mel, "jer kad sam je sljedećeg popodneva nazvao, sve je svoje odluke promijenila u potpunu suprotnost." Bio je to Edien osnovni problem: promjene raspoloženja i predomišljanje. Naravno, to je sada već imalo mnogo veze s tim koliko se drogirala. U svakom slučaju, snimila je s nama još nekoliko filmova.

Coopu, koji je sada bio smješten u Lafayette Streetu. Premda ni sami do posljednjeg trenutka nismo znali koje ćemo filmove prikazati, ljudi koji su glumili u filmu ili njihovi prijatelji su nekim čudom uvijek znali kada treba doći na projekciju. (U Probnoj snimci Ron Tavel izvan kadra ispituje Maria Monteza, preodjevenog u ženu, i uspijeva ga natjerati da prizna da je muško. Vinil je bio naša interpretacija Paklene naranče, u kojoj je Gerard glumio maloljetnog delinkventa u kožnoj jakni, s rečenicama poput "Da, v ' ' '.) m. d. sam - pa sto.

156

Tijekom čitavog ljeta prikazivali smo svoje filmove kao što su Probna snimka, serijal Ljepota i Vinil u Factoryju i u Film-Maker's

157

Za Praznik rada smo otišli na otok Fire, snimiti Moju kurvicu s Paulom Americom. Lester Persky je "otkrio" Paula u diskoteci Ondine i doveo ga u Factory. Paul je bio nevjerojatno zgodan, izgledao je kao crtež iz stripa o Mr. Americi, uredan, naočit, vrlo simetričan (činilo se da je visok točno 180 cm i da mu težina također iznosi neki okrugli broj). Ne sjećam se kako je dobio ime Paul America, ako razlog nije bilo to što živi u hotelu America u 46. ulici između Šeste i Sedme avenije, modernom hotelu u centru gdje je, na primjer, odsjedao i Lenny J3ruce. Čim smo sišli s trajekta na otoku Fire, nakrcani filmskom opremom u teškim metalnim kovčezima, morali smo požuriti da se nađemo s prijateljem Kvarne Rite, Sugar Plum Fairyjem, u gej baru u Cherry Groveu, kako bi nam pokazao put do kuće u kojoj smo trebali spavati. Dok su se dva Paula - Morissey i America - probijala kroz gužvu u baru noseći iznad glava kovčege s opremom, netko je viknuo: "Gle! Medeni mjesec!" Moju kurvicu smo snimili u crno-bijeloj tehnici. Bila je to priča o starom pederu koji dovodi muževnu plavokosu mušku prostitutku na vikend na otok Fire i svi mu ga susjedi pokušavaju preoteti.

POPizom: Warholove šezdesete

1965,

Mnogo godina kasnije čitao sam intervju s Paulom Americom u New York Timesu, gdje je otkrio da je tijekom čitavog snimanja bio na LSD-u. Nisam izričito znao za to dok smo snimali, no znao sam da je tog vikenda uokolo kružilo puno acida. Opet smo bili s klincima iz Cambridgea, a oni su ga ubacivali u sve. Pazio sam da pijem samo vodu iz pipe i jeo sam samo čokoladice po čijoj sam ambalaži vidio da nisu otvarane. Vjerujte mi, dovoljno sam dobro poznavao te ljude da bih znao kako ćeš, provedeš li vikend s njima, završiti na trip u ne budeš li oprezan. Kad smo već kod acida, Gerard je svoj prvi trip uzeo malo nakon što smo uselili u Factory u siječnju '64. Jednog sam dana tamo ušao i zatekao ga s metlom u ruci, kako plače i mete pod. E sad, to - mislim na metenje - bilo je nešto što Gerard nikad nije radio. Bio je dobar radnik što se tiče rastezanja i pakiranja slika, ali neurednost je bila jedna od njegovih velikih mana (otvorili biste ladicu njegovog pisaćeg stola i tamo, pomiješano s bilježnicama i papirima, zatekli njegovo prljavo rublje) pa sam bio zgranut kad sam ga vidio da mete. Pitao sam Billyja što mu je. Billy je podigao glavu, polako se okrenuo prema meni i rekao: "Na... tripu ... je." Očigledno je bio i Billy. Svi su imali različite priče o tome tko je tog vikenda bio na trip u, a tko nije. Svi su se slagali samo oko toga da je čitavo vrijeme, danju i noću, svirala ploča Crystalsa "He Hit Me (and It Felt Like a Kiss)", koju su svi obožavali jer su riječi bile tako bolesne. Gerard je tvrdio da je acid bio u jajima i da su svi jeli jaja pa i on. Stephen Shore je tvrdio da je vidio kako ga Sugar Plum Fairy stavlja u sok od naranče i da su svi pili sok, osim njega. Gerard je još mjesecima odlučno tvrdio da je acid ipak bio u kajgani, koju sam navodno jeo i ja. O tome smo vodili duge rasprave.

"Svi su jeli jaja, Andy. Paul je jeo jaja, ja sam jeo jaja, ti si jeo jaja - svi smo jeli jaja! Vidio sam te kako ih jedeš. Priznaj!" "Nisam ih jeo", nisam se dao smesti. "Znao sam da će ga staviti u jaja pa ih, naravno, nisam ni jeo. Nisam tamo ništa jeo!" "Andy, vidio sam kako ih jedeš."

158

159

"Bio si na tripu, zar ne? To je očito bila halucinacija, jer ja ih nisam jeo." "Zašto ne priznaš?", nije odustajao Gerard. "Bilo je predivno, predivan trip. Nitko nije imao loš trip, čak ni Paul Morrissey! Mislim, kad smo ga našli kraj šetališta u fetalnom položaju, čak se i smiješio ..." "Gle, Gerarde, možda je Paul jeo jaja, možda si ti jeo jaja, možda su svi u Cherry Groveu jeli jaja, ali ja nisam!" ''Andy. Ušli smo u kuhinju i zatekli te kako skupljaš smeće s poda i stavljaš ga u vreće na vrlo djetinjast, vrlo neobičan v· " naC1n. Gerard je očito mislio da ljudi čiste samo kad su na tripu. Nikako ga nisam mogao uvjeriti da nisam uzeo apsolutno ništa od svega što je kružilo uokolo, da sam stvarno cijeli vikend živio od čokoladica i vode iz pipe. Ipak, bilo je smiješno gledati ih natripane. Te noći kad su svi bili na acidu, odmarširali su u hodočašće od kuće do plaže, pretvarajući se da su Kolumbo ili Balboa, u svakom slučaju, netko tko se nalazi pred otkrićem novog svijeta - i sve je bilo zaista snažno dok netko nije pogledao niz plažu i ugledao teglu vazelina. Koliko znam, to je bio jedini put da je Paul Morrissey uzeo dozu LSD-a i primijetio sam da je poslije tog vikenda puno bolje pazio što jede na tulumima. Kao što sam rekao, Paul je bio protiv svih droga i nije mu bilo ni na kraj pameti uzeti taj LSD pa ga je bilo toliko stid da je počeo poricati da se cijela stvar uopće dogo-

POPizom: Warholove šezdesete

1965,

dila. Međutim, vidio sam ga kako u fetalnom položaju leži kraj šetališta, i da budem iskren, zaista se smiješio.

U Židovskom muzeju na sjeveru Pete avenije otvorena je retrospektiva Larryja Riversa i uvijek ću se sjećati kako su posjetitelji bili odjeveni. Larry me uzbuđeno povukao i rekao: "Gle onu žensku! Cure su počele pokazivati dijelove tijela koje nikada nisu pokazivale! Sav si napaljen i sad imaš objekt koji privlači tvoju požudu i dolazi do nevjerojatne eksplozije!" Larry je kružio pogledom po prostoriji, jednako uzbuđen jarkim bojama i različitim stilovima kao i ja. (Pričao je o djevojkama jer dečki još nisu bili toliko hrabri. No za nekoliko godina mogao si baciti pogled na bilo koji tulum i reći istu stvar i o dečkima.) Bilo mi je drago što se ljudi tako odijevaju za otvorenja izložbi. Godinu dana kasnije, međutim, već su prestali dolaziti na otvorenja i išli ravno u Max's, koji je postao galerijom za cijeli taj svjetonazor.

160

Postali smo posve opčinjeni mistikom Hollywooda, njegovom komičnom pompom. Jedan od posljednjih filmova koje smo snimili s Edie zvao se Lupe. Edie je tumačila naslovnu ulogu, a snimili smo ga kod Panne Grady u divnoj staroj z~radi Dakota, na križanju avenije Central Park West i 72. ulice. Pannin je stan u šezdesetima bio često mjesto sastajanja intelektualaca sa sjevera Manhattana i tipova s Lower East Sidea - činilo se da domaćica posebno obožava pisce sklone drogi. Svi smo čuli priče o Lupe Velez, "meksičkoj aždaji", koja je živjela u palači meksičkog stila u Hollywoodu i odlučila počiniti najljepše samoubojstvo koje je svijet ikad vidio, haljine rasprostrte po odru poput repa rajske ptice, pred oltarom s upaljenim svijećama. Sve je namjestila, popila otrov i legla na odar, predajući se naručju prekrasne smrti, no u zadnjem je trenutku počela povraćati i umrla je s glavom u zahodskoj školjci. Nama je ta priča bila predivna. Edie se i dalje kolebala između uživanja u camp filmovima koje je snimala s nama i zabrinutosti za svoj imidž, a kad kažem kolebala, želim reći da je mijenjala mišljenje svakih sat vremena. Znalo se dogoditi da daje intervju, pogleda prema nama i umre od smijeha, a zatim se okrene novinaru i kaže nešto uzvišeno poput: "Ne smeta mi biti javna budala dokle god izražavam svoju osobnost i dopirem do ljudi." Takvo je povlačenje medija za nos bilo jedna strana njene osobnosti. No, petnaest minuta kasnije dobila bi smrtno ozbiljan histerični napad jer je ljudi ne doživljavaju kao ozbiljnu glumicu. Bilo je to pomalo ludo.

161

'64. i '65. smo više puta posjetili Philadelphiju. Sam Green je tamo poznavao mnogo ljudi i uvijek smo dolazili punim autima. Sam je '65. postao ravnatelj izložbi Instituta za suvremenu umjetnost Sveučilišta u Pennsylvaniji. Mnoge smo filmove smjestili u Philadelphiju, a često smo ih tamo i ptojicira1i. Ponekad bi nas Samov bogati daleki rođak Henry McIlhenny pozvao na večeru u svoju rezidenciju na Rittenhouse Squareu, s lakejem iza svake stolice i sjedili bismo tamo u majicama Queens Collegea. (Na jednoj od tih večera je bio i Cecil Beaton, kojeg sam pitao bi li mi pozirao za portret, i kad se složio, odmah smo otišli na kat i nacrtao sam njegovo stopalo s ružom među prstima.) Kad se Sam zaposlio u Institutu, nadređeni su mu bili savjetodavni odbor i sveučilišno vijeće te je nekoliko vijećnika tražilo da se postave retrospektive Gauguina i Renoira. Sam je to komentirao: "Sreća da nemaju budžet za tako dosadne stvari." Umjesto toga im je predložio da održe retrospektivu Andyja Warhola. U

163

POPizom: Warholove šezdesete

1965.

su oklijevali pa im je obećao da ako pomognu progurati taj pop, sljedeća na red dolazi izložba apstraktnog ekspresioniz-

čilišta Penn, slao je novinare filadelfijskih društvenih rubrika da

ma, a ne bi li to baš bilo sjajno? Naposljetku su zaključili da odluku ne mogu donijeti sami, nego će poslati delegata u New York

snimiti skandalozne fotografije." Sam je imao skupe zube i bradu i više od svega je volio dame iz visokog društva kojima je dosta vlastite uštogljenosti. Govorio

162

početku

da odluči umjesto njih. Sam je imao dobru prijateljicu Lally Lloyd - njen muž je bio

H. (Horatio) Gates Lloyd, jedan od šefova ClA-e, a potjecala je iz imućne obitelji Biddie koja je imala ogromni posjed uz staru pensilvanijsku željezničku prugu. Sam nas je upoznao na večeri u Cafe Nicholsonu, koju je trgovac umjetninama Alexandre Iolas priredio za Niki de Saint Phalle. (Prije večere me upozorio: "Molim te, nemoj izigravati stidljivea s jednosložnim rečenicama jer ćeš sve pokvariti") Gospođa Lloyd mi je rekla da je polaskana što razmatram mogućnost izložbe u njihovom skromnom muzej čiću (zapravo, dotad sam izlagao samo u galerijama), i ja sam je iz čista mira pitao želi li glumiti u filmu. "Pitala je što bi morala raditi", podsjetio je Sam, "i kad si ti mrtav-hladan rekao da bi se trebala seksati sa mnom, bila je tako oduševljena tvojim bezobrazlukom da je dalje sve išlo kao po loju, a najvažnije je bilo što su joj se sviđali tvoji radovi. Uvjerila je savjetodavni odbor muzeja da za izložbu odobri budžet od četiri tisuće dolara. Naravno, izložba je bila puno skuplja, no to smo pokrili sami, prodajući poster sa Zelenim markama koji si napravio posebno za izložbu,.i svilene bluze, također sa Zelenim markama, a čak je ostalo dovoljno svile i da se napravi kravata za mene. Sjećam se i da sam od Campbell's Soup Company nažicao prave etikete za juhu i na njihovoj poleđini otisnuo pozivnice za izložbu, koja je trajala od 7. listopada do 21. studenog." Sam je prije izložbe puna četiri mjeseca radio na promociji. Prikazivao je naše filmove u gradskim kinima i u kampusu Sveu-

nas intervjuiraju u New York. "Govorio sam im da se potrude

im je stvari poput: "Postoji taj luđak Warhol koji vam dovede cijelo svoje društvo u kuću i snimi film za jedno popodne. Morate ga upoznati." Budući da je poznavao transvestite i otkačenjake, dame su smatrale da je Sam jako zabavan. Uz njega sam upoznao mnoge sjajne ženske u potrazi za zabavom. U Factoryju nikad nije bilo potrebno ugovoriti termin za fotografiranje. Sve bi se dogodilo samo od sebe. Gotovo svakog popodneva '65. mogao si računati da će Billy biti tamo i slušati Mariu Callas, da će Gerard pisati poeziju ili mi pomagati da napnem platno, da ćemo našeg sjajnog srednjoškolskog potrčka s bids frizurom Joeyja Freemana slati u dućan da kupi boju, da će Ondine šetuckati između Billyja, mene i telefona, da će par klinaca samo visjeti uokolo ili plesati na pjesme poput "She's Not There" i "Tobacco Road", a bit će tu i Edie, možda će se šminkati pred ogledalom. Često je svraćala i Baby Jane, ali nikad se nije zadržavala cijeli dan. Naokolo su uvijek tumarali i razni kolekcionari - tipovi u trorednim odijelima pokazivali su prostor ženama u kaputima od leopardove kože, gledajući uokolo, "procjenjujući". Dolazili su novinari i fotografi i pokušavali shvatiti što se događa.

Budući da ni sam nikad nisam znao što se događa, volio sam

čitati njihove članke. Uvijek je bilo zanimljivo vidjeti koji se novi-

nar usredotočio na koje ljude - jesu li ih fascinirali dečki ili cure, i pošavši od toga, koji dečki ili cure. Mogli su slobodno izabrati

164

165

POPizam: Warholove šezdesete

1965.

o kome će pisati pa si iz njihovih članaka mogao saznati više o samim novinarima nego o Factoryju. Factory je u ljudima budio čudne porive. Kad kažem "čudne", ne mislim nužno "divlje, bez inhibicija", mislim netipične - znalo se dogoditi i da u nekome pobudi puritanizam kojeg dotada nije bio svjestan. Novinarka Washington Posta jednom mi je ispričala kako je odabrala "Tvornicu Andyja Warhola" za seminarski rad na studiju novinarstva na Sveučilištu Columbia i da je usred zadatka dobila slom živaca. Otišla je profesoru i povjerila mu da joj se čini kako ipak nije za novinarstvo, da nije mogla izaći na kraj sa zadatkom, nije znala što bi rekla o mjestu, nije mogla biti objektivna ... Profesor ju je tada posjeo i rekao: "Slušaj. Ovo što si doživjela je poput prometne nesreće, više se nikada neće dogoditi. Za temu si odabrala Warholov Factory, a čak i iskusni novinari koji tamo provode či­ tave dane ne znaju što bi mislili - vraćaju se, a da ne znaju pravilno ni napisati riječ Factory! Samo zaboravi ovo iskustvo. Odaberi drugu temu i sve će biti bolje, vidjet ćeš."

Nisam o tom otvorenju ništa čuo iz perspektive studenata dok '68. nisam upoznao djevojku Litu Eliscue, koja je pisala za East Village Other. '65. je studirala na Pennu ("Na godini sCandice Bergen", spremno je dodala) i rekla mi je: "Vas su podupirali ljudi koji diktiraju trendove, koji su se već snašli u svijetu izvan fakulteta i radili su glamurozne stvari, a, naravno, svi su željeli biti glamurozni. I tako, kad smo čuli da dolazite k nama, svi smo htjeli vidjeti i dodirnuti New York! Legendu! Glamur!" Lita je bila sićušna djevojka, manja od metar i pol. Predstavljao sam je kao nasljednicu Monetovih dragulja jer je njen otac vodio tvrtku za izradu kazališnog nakita "Monet". Oednom sam je pitao zašto ju je tako nazvao i odgovorila je da je volio impresionizam.) '68, kad mi je sve to pričala, bila je u dvadesetima, no izgledala je kao da ima dvanaest godina - imala je posve predpubertetsko lice no iz njenih je usta izlazio veoma umjeren, poslovan glas kojeg bi svako toliko prekinuo hihot. "A kad se ljudi suoče s legendom", nastavila je, "žele i sami postati dio nje. Neki klinci na faksu su se pretvarali da te poznaju, Andy. Ako su jednom u životu bili u New Yorku, pričali su da su te vidjeli na tulumu ili, još gore, detaljno su opisivali kako izgleda Factory - dijelom prema časo­ pisima, a dijelom prema vlastitoj mašti."

I tako je Sam poslao izvjestitelje iz Philadelphije da razgledaju studio i ponešto pribiljde. U to se vrijeme intervjui još nisu snimali na vrpcu: novinari su zapisivali bilješke u notes. Ta mi je metoda bila draža jer su se sve izjave u novinama razlikovale od onog što sam stvarno rekao pa su mi bile puno zabavnije za čitanje. Recimo, ako sam rekao "U budućnosti će svi biti slavni na petnaest minuta", moglo je ispasti da sam rekao "Za petnaest minuta svi će biti slavni". Edie je već izašla i u Timeu i u Liftu, mnogo je ljudi u Philadelphiji gledalo naše filmove s njom, razni novinari su raspirili svačiju maštu o tome što se zaista dešava u Factoryju. Ipak, nismo očekivali masovnu ludnicu koja nas je dočekala na otvorenju.

Kada smo došli na otvorenje u Philadelphiji, u nas su bili upereni ogromni reflektori i televizijske kamere. Bilo je jako vruće, a ja sam bio S
167

POPizom: Warholove šezdesete

1965.

uništavale. Bilo je fantastično: otvorenje izložbe bez izložbe! Sam

maknuti, znali smo da će nas rastrgati čim siđemo. Napokon,

je bio u bijelom sakou i svilenoj kravati sa Zelenim markama članice savjetodavnog odbora trčkarale su uokolo u svilenim blu-

nadležni su poslali vatrogasce da otpiračima probiju zapečaćena vrata iza nas i tuda su nas izveli, kroz knjižnicu na krov, preko sus-

zama sa Zelenim markama - i izjavio je za novine da na otvorenja ionako nitko ne dolazi vidjeti slike. Muzika je bila odvrnuta do daske i klinci su se trzali uz "Dancin' and Pran ci n'" i "It's All Over

jedne zgrade, niz požarne stepenice, u policijske automobile koji su nas spremno čekali. Tada su stvari postale zaista zanimljive. Pitao sam se zašto su svi ti ljudi vrištali. Vidio sam da klinci

Now" i "You Really Turn Me On".

vrište za Elvisom, Beatlesima i Stonesima, rock-idolima i film-

Kada su klinci vidjeli da ulazimo Edie i ja, počeli su vrištati. Nisam mogao vjerovati - jednog dana si u umjetničkoj galeriji u Torontu i nitko ne dođe cijeli dan, a onda najednom ljudi po-

skim zvijezdama, ali bilo mi je nevjerojatno pomisliti da se to

staju histerični čim te vide. Potpuno suludo. Stariji ljudi u večer­

smo bili izložba, utjelovljenje umjetnosti, a u šezdesetima su bili bitni ljudi, a ne ono čime se bave; "pjevač, a ne pjesma", i tako

166

njim odijelima stajali su uz klince u džinsu. Proveli su nas kroz

događa na otvorenju izložbe. Čak i otvorenju izložbe pop arta. S

druge strane, očito je da mi tamo nismo samo bili na izložbi - mi

gomilu, jedino mjesto gdje smo bili sigurni bile su neke željezne stepenice koje su vodile do zapečaćenih vrata. Na njima su stajali svi ljudi s kojima smo došli iz New Yorka: Paul, Gerard, Chuck

dalje. Nikoga čak nije smetalo to što su skinuli slike sa zidova. Bilo mi je stvarno drago što sam prešao na snimanje filmova.

Wein, Donald Lyons, David Bourdon, a tu je bio i Sam. Edie je

cijeli događaj i bio je iznenađen koliko i ja; nije mogao vjerovati da netko poput mene može izazvati ma,sovnu histeriju. "Ponašali

nosila ružičastu majicu Rudija Gernreicha koja je sezala do poda, a bila je načinjena od rastezljivog materijala sličnog lureksu. Imala je elastične rukave koji su trebali biti zavrnuti, no jedan je odmotala tako da je visio jedno četiri metra ispod njene ruke, što je bilo vrlo praktično za ovu situaciju, jer je jednom rukom mogla držati piće dok drugom pušta rukav da leprša, vijori i njiše se nad glavama gomile u dubini. Bio joj je to nastup života. Svaki je

Moj stari prijatelj David Bourdon je vlastitim očima vidio

su se kao da si zvijezda ...", rekao je posve zbunjeno. Zatim je to racionalizirao riječima kako sam se Americi prvi put predstavio u društvu glamurozne superzvijezde - što je bilo istina. "Pa, Baby Jane je prošle godine privukla mnogo pažnje kao 'djevojka godine"', rekao je. (Knjiga Toma Wolfea u kojoj je objavljen i članak o njoj, Kandy-Kolored Tangerine-Flake, postala je bestselerom i donijela Jane novi val publiciteta.) "I tako je sad", nastavio je David,

frajer želio biti gore s njom - tražila je nekog znanca koji je tamo studirao, izvikujući njegovo ime i na licima svih momaka je bilo vidljivo da stvarno zavide tom sretniku.

"Edie 'djevojka '65.' ... Zbog djevojaka se za tebe zanimaju i modni časopisi, tako da sad pokrivaš i umjetnost i filmove i modu ..."

Na tim smo stepenicama stajali barem dva sata. Ljudi su nam

David je mogao spomenuti i da sam nedavno kupio magnetofon,

dodavali stvari da ih potpišemo - vrećice iz dućana, omote čoko­ lade, adresare, karte za vlak, limenke juhe. Potpisao sam ih dosta,

s namjerom da objavim knjigu. Jedan stari prijatelj napisao mi je pismo u kojem je ustvrdio da svi naši zajednički znanci pišu knji-

ali na većinu je ''Andy Warhol" napisala Edie. Nismo se mogli

ge, pa sam i ja to poželio. Dakle, bio sam na putu da pokrijem i

POPizom: Warholove šezdesete

1965.

književnost. (Zamislite ljude kako vrište u Scribnersu, toj predivnoj staroj knjižari na Petoj aveniji.) Ali nije tu bilo nikakvog plana, stvari su jednostavno išle tim tokom. Takve događaje ne možeš umjetno izazvati: da je bilo do mene, sve su me novine i časopisi mogli izrezati sa svake slike s Edie i promovirati, recimo, nju i Gerarda kao "novi par" -lako bi to učinili da su htjeli, ne možeš natjerati ljude da te vole. David je govorio kao da sam sve to isplanirao unaprijed. No njegova je teorija bila vrlo zanimljiva: što više različitih rubrika u novima i časopisima ima razlog da objavi članak o tebi, to više prilike imaš doći do publiciteta; samo se moraš razmazati tanko, na sve strane, i nešto od svega što si napravio možda će privući pažnju. Da sam sve to smislio unaprijed, osjećao bih se kao genij za promociju. Koliko sam uspio zaključiti, sve se to događalo jednostavno zato što nas je zanimalo sve što se događa. Na kraju krajeva, ideja popa je bila da svi mogu sve, pa je prirodno da smo sve pokušavali i raditi. Nitko nije htio ostati u samo jednoj kategoriji - zato smo se, upoznavši Velvet Underground krajem '65., zagrijali i za proboj na glazbenu scenu.

Naravno, nama je bilo najsmješnije što je u našoj ekipi Ondine bio poznat kao "Papa", i jedna od njegovih najpoznatijih točki bila je "davanje papinskog blagoslova". (Pravi) Papa i njegova horda pomoćnika, novinara i fotografa napustila je Rim rano tog jutra, avionom Alitalia DC-S. Osam sati i dvadeset minuta kasnije sišli su s aviona na Kennedyju, gdje je sjajna Papina odjeća lepršala na vjetru. Prodefilirali su kroz Queens -ljudi su se tiskali uz rub ceste - kroz gomile u Harlemu, do katedrale Sv. Patrika u 50. ulici, oko koje su čitavi blokovi bili potpuno začepljeni i gdje se činilo da Papa želi sići u "publiku", ali se vidjelo da ga pobočnici odgovaraju od toga. Nakon što je obavio sve u Katedrali, Papa se sjurio dva ugla niže, do hotela Waldorf Astoria, gdje ga je čekao predsjednik Johnson. Razmijenili su darove i proveli nešto manje od sat vremena u razgovoru o svjetskim problemima. Zatim se otišao obratiti Generalnom vijeću UN-a (u osnovi, poručio je: "Mir, razoružanje i zabrana kontracepcije"), a onda na stadion Yankeesa da bi odslužio misu pred devedeset tisuća ljudi, zatim na zatvaranje Svjetske izložbe da bi vidio Michelangelovu skulpturu Pieta u pop-kontekstu prije nego što se vrati u Vatikan, pa natrag na Kennedy, u avion tvrtke TWA, gdje je na pitanje novinara što mu se najviše svidjelo u New Yorku odgovorio "Tutti buonr' ("Sve je dobro"), što je čista pop filozofija. Vratio se u Rim još iste noći. Učiniti toliko toga u tako malo vremena s toliko stila - ne mogu zamisliti ništa više

168

Nekih tjedan dana poslije Philadelphije sam dobio lekciju iz šoubiznisa i pop stila. Baš kad ti se čini da si postao slavan, dođe netko prema kome izgledaš kao uvodna točka na "Prvom pljesku". Papa Pavao VI. Njegova promotivna mašinerija bila je neusporediva - ta bila je aktivna već stoljećima! Posjet Pape New Yorku bio je definitivno naj-pop niz javnih pojavljivanja u šezdesetima. Sve je izveo u jednome danu-IS. listopada 1965. Bilo je to najpomnije pripremljeno, medijski najpopraćenije osobno ukazanje u povijesti religije (a vjerojatno i šoubiznisa). "Prvi put u ovoj zemlji! Samo jedan dan! Papa u New York Cityju!"

169

pop od toga. Veći dio Papinog posjeta New Yorku smo pratili na televiziji u Factoryju. Na putu za Ujedinjene narode nam je prošao točno ispod prozora - po krovovima su skakali pripadnici tajne službe. Ondine je poludio zbog prisutnosti pravog Pape u gradu; stalno je pritrčavao prozoru i vraćao se natrag, odjeven u plašt s kapu-

POPizam: Warholove šezdesete

1965.

Edie se šminkala na kauču, gledajući u ručno ogledalce, prebacujući naušnice preko ramena. (Kosa joj je bila stvarno kratka, a naušnice su joj doista sezale do ramena, tako da ih je najbolje bilo tretirati kao dugu kosu). Ingrid je bila uz nju i praktički ponavljala njene pokrete. Bio je tamo i Chuck Wein, kao i prekrasna manekenka Ivy Nicholson u Courregesovim čizmama. Naomi Levine je stajala do mene u jednom od onih raspoloženja kada se hoće svađati oko pop artu i toga jesam li "prevarant" ili nisam, no konačno je odlutala pa sam ostao stajati sam i razmišljati o tome da je papa Pavao VI. danas prošao kraj Factoryja mislim, Papa, pravi Papa! Kasnije je navratio Tenessee Williams i pričali smo o samoubojstvu. Toga dana smo nekom prikazali naš film Samoubojstvo, u kome klinac s devetnaest ožiljaka na zapešću pokazuje svaki po redu i priča zašto se tog puta pokušao ubiti. Ispričao sam Tennesseeju kako je Freddy Herko odplesao kroz prozor - Tennessee je bio pravi čovjek za razgovor o tome. Paul Morrissey je prišao Tennesseeju i rekao mu da smo jako razočarani što nemamo dovoljno novaca da otkupirno prava za bilo koji njegov komad, ali da nitko na svijetu ne izmišlja bolja imena pa ga je zanimalo koliko bi nam naplatio nekoliko naslova? Tennesseeju je to bilo jako smiješno i besplatno nam je dao naslov The.

smo bili tu, Edie i ja smo naručili doručak za pedeset ljudi koje smo doveli sa sobom i stavili to na račun Instituta za suvremenu umjetnost, no hotel je veoma teško naplatio taj račun pa im nije bilo drago što nas ponovo vide. Ovaj put čak nismo trebali ni prenoćiti, Sam je samo iznajmio par soba da se opererno i presvučemo. U hotelu su mu najprije rekli da za svakog mora iznajmiti posebnu sobu, ali uspio ih je nagovoriti da nam iznajme dvije sobe, no inzistirali su da jedna bude za cure, a druga za dečke i da "gosti" smiju posjetiti sobu samo ako je za njihov spol. Bilo je to da umreš od smijeha - kao u komediji iz pedesetih. No, s nama je ušao i duh šezdesetih, jer su uposlenici hotela počeli zanovijetati zbog naše kose.

170

ljačom.

U tjednima poslije otvorenja u Philadelphiji, Sam je tamo priredio puno projekcija naših filmova, i za čitavo je vrijeme izložbe podgrijavao publicitet obećanjima da ćemo se uskoro ponovno osobno pojaviti. Na popodnevni vlak za Philly smo sjeli 9. studenog. Sam je poslao limuzine da nas dovezu u hotel Barclay na Rittenhouse Squareu, gdje smo odsjeli i prvi put. Zadnji put kad

171

Upravitelj nas je u predvorju pogledom da bi utvrdio kojeg je tko "spola" na osnovu toga tko ima dugu kosu. Hihoćući su ispratili Edie u "sobu za dečke" (nosila je hlače, što je bio šlag na tortu), dok su Gerarda i Paula poslali u "sobu za cure" jer su obojica nosili podugačku kovrčavu kosu. Mene su poslali za Edie u "sobu za dečke" - bili smo jedino dvoje ljudi u njoj, no Sam nas je mogao "posjetiti" jer je imao kratku kosu. Umirali smo od smijeha, a Paul i Gerard su se posvađali s nekim u hodniku, dok je Edie, upalivši televizor, postala veoma uzbuđena, govoreći da je u osam država sjeveroistočne Amerike i dvije kanadske provincije nestalo struje, a mi to propuštamo! Svi smo se istog trena htjeli vratiti u New York, no imali smo zakazano pojavljivanje na projekciji i poziranje za fotografe. Odmah smo se odjavili iz hotela, otrčali u kino, brzo odradili posao i uskočili u limuzinu za povratak kući. Čitavim putem do New Yorka smo se nadali da i dalje neće biti struje kad se vratimo. Nismo mogli proći ni kroz jedan tunel - na radiju su rekli da se bez struje ne mogu ventilirati - a

172

173

POPizom: Warholove šezdesete

1965,

kad smo došli na most, na obrisima Manhattana nismo vidjeli nikakva svjetla osim automobilskih. Mjesec je bio pun i sve je izgledalo poput velikog tuluma, provezli smo se kroz Village i svi su plesali i palili svijeće. Chock Full o' Nuts je izgledao tako elegantno osvijetljen svijećama. Semafori nisu radili pa su se svi kretali vrlo sporo - autobusi su puzili. Ljudi u odijelima i s aktovkama su spavali u vežama, jer su svi hoteli bili prebukirani i guverner Rockefeller je morao otvoriti vojarne. Svugdje su bili zgodni vojnici Nacionalne garde i pomagali su ljudima koji su zapeli u podzemnoj željeznici i mislio sam kako je sigurno najteže biti dolje - jedino što je moglo pokvariti ovaj predivan događaj. Bilo je to najveći, najpop događaj šezdesetih, u njemu su sudjelovali doslovno svi. Vozikali smo se uokolo pa smo otišli u Ondine pa zatim u Le Club, gdje smo ostali dok se svjetla oko četiri nisu počela paliti. Zatim su se širom grada stvari počele vraćati u život kao u zamku Uspavane ljepotice. Sutradan nam je Grofica ispričala da je bila u ordinaciji svog doktora za tablete u Petoj aveniji kad je nestalo svjetla. Mnogo je ljudi išlo baš kod tog doktora - davao im je što su htjeli. "Bila sam u ordinaciji Dr. Pilule i bila sam oduševljena. pomislila sam da je to - to i da treba grabiti dok ima. Potrpala sam u torbicu sve što mi je stalo u ruke, dok je on bio vani da vidi što se događa, i istrčala sam van preko parka i sjela pred Met. Jedva sam čekala vidjeti što sam uzela. Ispalo je da imam zelene tablete sa željezom, malo Phisohexa i puno onog doktorskog zelenog sapuna. Nisam uzela ništa, dragi moj. Ali čovječe, koje mjesto za biti u mraku ..." "Je li to legalni doktor?", upitao sam ju znajući da kod njega svi klinci nabavljaju drogu, a čuo sam i da neki transvestiti tamo

dobivaju hormonske injekcije - mislim, zvučalo je kao da okuplja zanimljivo društvo. "Pa naravno da abonuse ne izvodi legalno, ali inače je legalni doktor." "I nikad nije imao problema s policijom?" "O, znaju oni za njega, ali proći će godine dok ga ne uhvate. Moraju imati dokaz, skoro da ga moraju uhvatiti ITa djelu ..." "Ali, zašto bi pravi doktor tako riskirao?" "Treba mu novac, kockar je. Svaki dan se kladi na konje, tamo sve odlazi. Tako da mora izvoditi pobačaj e i naplaćivati cijelo bogatstvo za tablete. Ali ako mu, recimo, dam pozivnicu za bal u visokom društvu - neku od onih s finom gravurom - besplatno mi da bocu amfetamina jer želi impresionirati prijatelje." "O, sigurno je gnjusan, je li tako?", rekao sam. "Ne. Zapravo, o bozavam v ga. " "Koliko te koštao pobačaj?", pitao sam je. "Puno. Osamsto dolara. No, te me večeri otpratio kući, a to baš ne rade tako često, znaš? Obično te samo ostave. Doveo me kući i dao mi sok od naranče i čaj, i sljedećih pet dana mi je svaki dan dolazio davati injekcije penicilina. U njegovoj ordinaciji vise slike filmskih zvijezda koje su suviše slavne da ih spominjemo." Nasmijala se, a zatim ih spomenula. Jedne srijede uvečer, usred prosinca, NBC je emitirao program "Hollywood na Hudsonu" . U Factoryju ga je gledao samo Paulintervjuirali su slavnog snimatelja Jamesa Wonga Howea, jednog od njegovih miljenika. Netko je s gramofona skinuo "We Gotta Get Out of This Place" i stavio novi album Beatlesa "Rubber Soul". Uslijedilo je još intervjua - Darrylom Zanuck, Blanche Sweet, Douglas Fairbanks, Sidney Lumet, Rock Hudson. Najed-

t

175

POPizom: Warholove šezdesete

1965,

nom je Paul poskočio i rekao da upravo počinje dio o meni i svi smo potrčali do televizora. (Poslije sam razmišljao kako ne bi bilo

vrste filmova - apstraktna, vizualna vrsta i narativna vrsta. Ono

ni upola tako uzbudljivo da sam znao za tu emisiju i da sam jedva čekao da počne. Pomislio sam da se to slavnim ljudima događa ci-

jalni redatelji učili i inkorporirali elemente underground filmova, no da underground filmovi nisu razvijali narativnu tehniku koliko su mogli - tako da su komercijalni filmovi uvijek bili u

174

što ja mislim da se u tom trenutku događalo jest da su komerci-

jelo vrijeme - prođu kraj televizora i slučajno čuju nešto o sebi.) Sutradan sam hodao 57. ulicom i shvatio moć televizije, jer

prednosti. Komercijalni filmaši su uvijek znali da film ne može uspjeti bez koherentne fabule, no sada su počeli raditi narativne

su ljudi kOji su kupovali poklone za Božić mahom upirali prstom u mene i govorili "To je on" i "Ma nije, vidiš mu kosu", i "Da, ali

stvari slobodnijim stilom.

naočale"

i "Da... ne", itd. Dotad sam se već puno puta pojavio u Timeu i Liftu i svim živim novinama i ništa nije izazvalo toliko

prepoznavanja kao ovih nekoliko minuta na televiziji. Jedne je prosinačke večeri Film-Maker's Coop prikazao moj film u kojem Henry Geldzahler puši cigaru. Henry i ja smo i dalje bili dobri prijatelji; još smo uvijek svakog dana satima telefonski razgovarali, no negdje u ovo vrijeme Henry je sreo dečka, Christophera Scotta, i počeli su zajedno živjeti, a nema ništa depresivnije nego nazivati nekog koga godinama zoveš kada hoćeš, u bilo koje doba dana i noći, i najednom se na telefon javlja netko drugi i kaže: "Evo samo trenutak". Time sve gubi čar. I tako smo se Henry i ja počeli postupno udaljavati, skraćujući telefonske razgovore - više nije uvijek bio "slobodan". Mogao sam stvarno biti prijatelj samo s ljudima koji nisu u vezi, jednostavno sam takav - ako bi se oženili ili počeli živjeti s nekim, obično bih ih samo zaboravio. A i oni bi obično zaboravili mene. Henry i ja smo ostali prijatelji, no spontanost tog odnosa je iščezavala. Poslije projekcije Jonas i ja smo pričali o zbivanjima u svijetu filma. Nedavno je u svojoj kolumni u Voiceu napisao kako mu se čini da je film "sazrio" u razdoblju od '60. do '65. Sad je nazvao snimanje filmova "umijećem dvojnosti", i rekao da postoje dvije

I t

1966.

a prijelazu iz '65. u '66. najveća novost u Factoryju bila je grupa glazbenika koji su se zvali The Velvet Underground. Za Novu godinu smo Velveti, Edie, Paul, Gerard i ja otišli u Apollo Theater u Harlem, a zatim požurili natrag u grad da se gledamo na večernjim vijestima. Na kraju smo se samo onesvijestili pred televizorom. Kasnije, kad sam izašao na ulicu, bilo je nemoguće naći taksi jer je te ponoći počeo veliki štrajk prijevoznika upravo kad je novi njujorški gradonačelnik John Lindsay, holivudski zgodan, lijep poput junaka ljubavnog stripa, stupio na vlast. Bio je to još jedan "hepening", nalik na nestanak struje - ljudi su stotinama blokova pješačili, vozili bicikle ili stopirali da bi stigli na posao. U siječnju je Jonas preselio Film-Makers' Cinematheque s Lafayettea u Zapadnu 41. ulicu. U tijeku je bio ciklus Expanded Cinema u sklopu kojeg su umjetnici poput Jacka Smitha, La Monte Younga i Roberta Whitmana kombinirali filmske slike i projekcije sa živom izvedbom i glazbom. Sjećam se Oldenburgovog nastupa u kojem je tijekom projekcije gurao bicikl od zadnjeg reda prema platnu, a sjećam se i Rauschenberga kao metafore hodajućeg svjetla; bio je to tako lijep prizor, elektrificiran stoji na staklenim blokovima, držeći žicu pod naponom i fluorescentne cijevi - umjetnik Arman mu je napravio staklene cipele koje su branile provod struje. Velvete smo upoznali preko Jonasove prijateljice, filmašice Barbare Rubin, jedne od inicijatorica interesa za multimediju koji

180

181

POPizom: Warholove šezdesete

1966.

je zavladao New Yorkom. Poznavala je puno rock i folk izvođača i ponekad bi u Factory dovela ljude poput Donovana ili Byrdsa. Velveti su snimali kazete s glazbenom pratnjom za filmove, a na nekim su projekcijama u Cinemathequeu u ulici Lafayette svirali i uživo iza platna. No shvatili smo koliko su genijalni i poremećeni tek kad smo ih vidjeli u Cafe Bizarreu u Zapadnoj 3. ulici - "U Go-Go ulici za devet dolara po večeri", kako je rekao Lou Reed, neka vrst glavnog Velveta. Barbara Rubin je zamolila Gerarda da joj pomogne snimiti nastup Velveta u Bizarreu, Gerard je za pomoć zamolio Paula Morrisseya, a Paul me upitao zašto im se i ja ne bih pridružio, pa smo svi otišli na koncert. Uprava Bizarrea nije bila oduševljena Velvetima. Njihova je glazba bila besprizorna - uvjerljivo preglasna i previše luda za klijentelu turističkog kafića. Ljudi su na odlasku izgledali zbunjeno i oštećeno. U svakom slučaju, Velveti su bili pred· otkazom. Te smo večeri popričali s njima, dok

blici tet. Paul je rekao da mu treba kućni bend, budući da je kućni bend Jordana Christophera u Arthuru uživao veliku popularnost i producent je rekao da će, ako možemo naći bend, mjestu možda jednostavno dati ime Andy Warhol's World. Zato je te večeri kad smo išli na Velvete u Bizzare Paul želio ustanoviti kako bi zvučali u ogromnom avionskom hangaru od diskoteke i kako bi se svidjeli klincima. Ako je ijedan bend mogao zvukom napuniti tisuću šesto četvornih metara, bili su to Velveti. Sviđalo nam se što im bubnja cura, to je bilo neobično. Sterling Morrisson i Lou Reed - čak i Maureen Tucker - nosili su majice i traperice, no John Cale, ekscentrični velški violist, izgledao je parohijalnije - nosio je bijele košulje, crne hlače i nakit od štrasa (ogrlicu nalik na pseću i narukvicu), a imao je i dugu, crnu, oštru kosu i neku vrstu engleskog naglaska. A i Lou je tada dobro izgledao, kao dječačić - Paulu se činilo da bi se klinci na Islandu

su se Barbara i njena ekipa probijali kroz publiku sa zasljepljućim reflektorima, gurajući kamere ljudima u lice i pitajući ih: "Jeste li napeti? Jeste li napeti?", sve dok ne bi reagirali, a i onda bi zadržali kamere i reflektore na njima dok se još više ne naljute, ili prestraše, ili pobjegnu ili već nešto. Velveti su nam se sviđali i pozvali smo ih u Factory. Paul im je htio organizirati nastupe. U to nas je vrijeme baš slučajno kontaktirao neki producent koji je preuzeo filmski studio na Long Islandu i želio ga pretvoriti u diskoteku. Tvrdio je da je studio prethodno služio kao avionski hangar iz kojeg je Lindbergh poletio u Europu. Prostor je imao oko tisuću šesto četvornih metara, u njega je moglo stati tri tisuće ljudi i htio ga je nazvati Murray the K's World. Htio je da ljudi iz Factoryja budu maskote diska i dolaze tamo svaku večer snimati filmove tako da mjesto dobije pu-

mogli identificirati s njim. Otišli smo na Velvete i zato što nam se činilo da bi bili sjajan prateći bend za Nico, nevjerojatnu ljepoticu iz Njemačke koja je tek došla u New York iz Londona. Izgledala je kao da je ovamo mogla doći na pramcu vikinškog broda, takvi su joj bili lice i tijelo. Iako je Nico odmicanjem šezdesetih sve više i više nosila nabrane plašteve i gajila stil srednjovjekovne opatice, kad je došla u New York odijevala se moderno i trendovski, nosila hlače od bijele vune, sakoe s dvostrukim kopčanjem, bež kašmirske dolčevite i one hodočasničke cipele s velikim zakovicama. Imala je ravnu plavu kosu do ramena, s pramenovima, zatim plave oči, pune usne, širok osmijeh - sve. Usto je i nevjerojatno čudno govorila. Ljudi su opisivali njen glas i kao sablastan, i kao uglađen, i kao ugodan, i kao usporen i šupalj, i kao "vjetar u cijevima" i kao "IBM-ov kompjuter s naglaskom Grete Garbo" . Jednako je čudno zvučala i kad je pjevala.

182

183

POPizom: Warholove šezdesete

1966,

Gerard ju je upoznao tog proljeća u Londonu i dao joj broj Factoryja da se javi ako ikada dođe u New York. Nazvala nas je iz meksičkog restorana i odmah smo otišli tamo da je upoznamo. Pred njom je na stolu bio vrč, umakala je svoje predivne duge prste u sangriju i vadila kriške vinom natopljene naranče. Kada nas je ugledala, trznula je glavom u stranu i drugom rukom zabacila kosu te vrlo polako rekla: "Volim saaamo hraanu koja plutaaa u ... " VIlmu.

prateći bend. Ushićeno ju je nazivao "najljepšim stvorenjem koje

Tijekom večere, Nico nam je ispričala da je u Engleskoj nastupila u televizijskoj rock emisiji "Ready, Steady, Go!" i izvadila je iz torbe demo singlicu pjesme 'T11 Keep It With Mine", koju je za nju, po njenim riječima, napisao Bob Dylan dok je tamo bio na turneji. (Bio je to jedan od rijetkih primjeraka gdje Dylan svira klavir, a tu je pjesmu na kraju snimila Judy Collins). Nico je rekla kako je Al Grossman poslušao ploču i rekao joj da će joj biti menadžer ako dođe u SAD. Te nam riječi nisu zvučale obećavajuće, jer nam je Edie milijun puta pričala da je "pod ugovorom" s Grossmanom, a ništa nije imala od toga - imati poznatog menadžera ne može ti garantirati uspješnu karijeru. (I dalje smo viđali Edie, ali nismo više prikazivali njene filmove - ideja o "Retrospektivi Edie Sedgwick" u Cinematheqeu je ishlapjela i činilo se kako će naš doprinos ciklusu Expanded Cinema vjerojatnije biti nešto s Velvet Undergroundom.) Nico je u Londonu snimila i ploču 'Tm Not Sayin'" (s producentom Stonesa Andrewom Oldhamorn), a pojavila se i u filmu La Dolce Vita. Imala je malenog sina, čuli smo glasine da mu je otac Alain Delon i Paul ju je odmah pitao za to, jer mu je Delon bio jedan od najdražih glumaca, i Nico je rekla da je to istina i da je mali u Europi s Alainovom majkom. Čim smo izašli iz restorana Paul je rekao da moramo raditi filmove s Nico i naći joj

je ikad živjelo". Nico je bila nova vrsta ženske superzvijezde. I Baby Jane i Edie bile su ekstrovertne, Amerikanke, društvene, pametne, živahne, brbljave - dok je Nico bila čudna i nerazgovorljiva. Nekad je na postavljeno pitanje znala odgovoriti i pet minuta kasnije. Kad su je opisivali, ljudi su koristili riječi poput memento mori i macabre. Nije bila tip cute koja bi se popela na stol i zaplesala, poput Edie i Jane; zapravo, radije bi se sakrila pod stolom nego plesala na njemu. Bila je tajanstvena Europljanka, prava boginja Mjeseca. Pozvan sam da održim govor na godišnjem banketu Njujorškog udruženja kliničkih psihijatara, od doktora koji je ravnao događajem. Rekao sam mu da ću rado "govoriti" ako im se mogu obratiti filmovima, da ću prikazati Bludnicu i Henryja Geldzahlera, i on se složio. No kad sam upo~nao Velvete, zaključio sam da umjesto toga želim "govoriti" kroz njih, pa se složio i s tim. I tako smo jedne večeri sredinom siječnja svi iz Factoryja otišli u hotel Delrnonico gdje se održavao banket. Došli smo tamo na sam početak programa. Bilo je prisutno tristotinjak psihijatara, sa supružnicima ili pratiteljima - i svima su rekli da će poslije večere gledati filmove. Istog časa kad je posluženo glavno jelo, Velveti su raspalili i Nico je počela zavijati. Gerard i Edie su skočili na scenu i zaplesali, vrata su se s treskom otvorila i u blagovaonicu su ušli Jonas Mekas i Barbara Rubin s njenom ekipom ljudi s kamerama i reflektorima te su se počeli psihijatrima unositi u lica i postavljati pitanja poput: "Kakva je njezina vagina?" "Ima li dovoljno velik penis?"

POPizom: Warholove šezdesete

1966,

"Ližete li joj pičku? Zašto vam je neugodno? Vi ste psihijatar; ne bi vam smjelo biti neugodno!" Edie je došla s Bobbyjem Neuwirthom. Dok su ekipe snimale, a Nico pjevala Dylanovu pjesmu, Gerard je primijetio (kako mi je kasnije prepričao) da i Edie pokušava pjevati, no da je čak i u onoj nevjerojatnoj buci bilo očito da nema glas za to. Uvijek se te večeri sjećao kao njenog posljednjeg javnog pojavljivanja s nama, osim tu i tamo na nekom tulumu. Smatrao je da se te večeri osjetila zasjenjenom, da je shvatila da je Nico nova cura u gradu. Nico i Edie su bile tako različite da zapravo nije bilo dobrog razloga da ih se uspoređuje. Nico je bila tako hladna, Edie je bila vesela. No najgore je što se Edie navukla na teške droge i postajala sve čudnija. Njeno damsko uzimanje tableta preraslo je u narkomansko ponašanje. Neki su joj dobri prijatelji pokušali pomoći, ali nije ih htjela slušati. Rekla je da želi "karijeru" i da će je i imati, zahvaljujući Grossmanu. Ali kako možeš imati karijeru kada nemaš discipline da na bilo čemu radiš? Gerard je primijetio da je Edie na psihijatarskom banketu izgledala izgubljeno, no ne mogu reći da sam i ja to uočio; bio sam suviše fasciniran promatranjem psihijatara. Jako su se uznemirili, neki su počeli odlaziti, dame u dugim haljinama i gospoda s crnim kravatama. Kao da muzika - ustvari, mikrofonija - koju su izvodili Velveti nije bila dosta da ih potjera van, zasljepljivali su ih reflektorima i postavljali im pitanja od kojih su crvenjeli i zamuckivali, jer klinci nikako nisu odustajali, samo su postavljali pitanja. A Gerard je izveo svoj zloglasni ples s bičem. Stvarno sam UZlvao. Sljedećeg su dana i Tribune i Times objavili opširne izvještaje s banketa: zvali su se "ŠOK TERAPIJA ZA PSIHI]ATRE" i

"SINDROMI POPA ISKRSNULI U DELMONICU". Nisu ni

184

V·

185

zaslužili ništa manje. U siječnju, kad je Cinematheque preselila u 41. ulicu, Velveti su ponovo svirali s Nico, dok smo u pozadini prikazivali Vinil i Empire i Jelo, Barbara Rubin i njena ekipa su po običaju trčali oko publike s filmskim kamerama i jarkim svjetlima. Gerard je bio na pozornici, bičujući po zraku dugom fosforoscentnom trakom. Cijeli se događaj zvao ''Andy Warhol Up Tight". To su još bili dani kad vam za život praktički nije trebalo nimalo novca, a činilo se da Velveti otprilike toliko i imaju. Lou mi je ispričao da su on i John znali tjednima jesti samo zobenu kašu i da su zarađivali novac davanjem krvi i poziranjem za tjedne tabloide koji su tim fotografijama ilustrirali svoje šokantne član­ ke. Ispod Louove slike je jednom pisalo da je seksualni manijak koji je ubio četrnaestero djece i snimio njihovo vrištanje da bi uz snimku svake noći drkao u svojoj kolibi u Kansasu, a Johnova slika se pojavila uz priču o čovjeku koji je ubio svog ljubavnika jer se trebao oženiti njegovom sestrom, a nije htio da mu se sestra uda za pedera. Paul je pitao Loua kako to da Velveti imaju curu na bubnjevima i odgovorio mu je: "Veoma jednostavno. Sterling je znao njenog brata, koji je imao pojačalo, a on nam je rekao da možemo koristiti pojačalo ako nam njegova sestra bude bubnjarica" . Među­ tim, trebalo im je još pojačala, i nazvali smo nekoliko dućana s opremom pokušavajući ih dobiti besplatno, no uspjeli smo samo dobiti nekoliko dolara popusta na gotovinu. I tako su Velveti počeli s probama u Factoryju, sa svojim bubnjevima, defom, usnom

POPizom: Warholove šezdesete

1966.

harmonikom, gitarama, autoharpom, marakama, kazuom, trubom za auto i komadima stakla u koje su udarali. Novinar je jednom pitao Paula plaćamo li Velvete, i kad je Paul rekao da ih ne plaćamo, zanimalo ga je od čega žive. Paul je morao koji trenutak razmisliti, a zatim je ponudio odgovor: "Pa,

toga, shvaćam da su vjerojatno namjerno radile sporo tako da bi duže mogle biti u Factoryju, jer te su cure bile stvarno spore mislim, radile su stranicu i pol dnevno. Mali Joey, Factoryjev potrčko, bio je tamo kad su došli Brian i Dylan, i rasparnetio se od oduševljenja. Upravo je navršio petnaest godina i njih su mu dvojica bili idoli. (Stonesi su u to vrijeme svirali "Get Off My Cloud" i ''As Tears Go By" i "19th Nervous Breakdown". A Dylan je bio između albuma "Highway 61" i "Blonde On Blonde", koji je izašao tek u ljeto. Ako se dobro sjećam, bio je prvi roker koji se proslavio samo albumima nikad nije imao veliki hit singl osim "Like A Rolling Stone", iako

186

puno jedu na tulumima." Počeo

me pratiti glas da svugdje sa sobom dovodim najmanje dvadeset ljudi, a naročito na tulume. Kad god bismo negdje došli, bilo je to kao da čitav jedan tulum ulazi na drugi. Srećom, to nikog nije smetalo - čim su me pozvali, znali su da ne dolazim sam. U veljači su u gradu bili Rolling Stonesi. Brian Jones je dobro poznavao Nico pa su on i Dylan jednog popodneva došli u Factory dok su Velveti vježbali, a ja radio - u društvu Davida Whitneyja i Davida Whitea iz galerije - za svoju izložbu "Srebrni jastuci", koja se u travnju trebala održati u Castelliju. (Te sam jastuke iskoristio i za plesnu predstavu Merce Cunningham i značili su mi nešto posebno; dok sam ih izrađivao, osjećao sam kako moja umjetnička karijera polako izlijeće kroz prozor, bili su poput slika koje napuštaju zid i lebde.) U drugom su kraju prostorije bile dvije cure iz srednje škole koje su transkribirale svaki šum na magnetofonskim vrpcama na koje sam u kasno ljeto '65. snimao Ondinea za moj roman na vrpci. Na početku sam htio provesti s njim dvadeset i četiri sata nikada nije spavao - no iz prvog mi pokušaja nije uspjelo toliko probdjeti pa sam razliku morao nadoknaditi sutradan. Nisam nikad prije gledao tipkačice pa nisam znao kojom bi brzinom ove djevojčice trebale napredovati. No kad se prisjetim

187

se u to vrijeme na radiju ponekad mogla čuti i njegova "Positively 4th Street", gdje sretne starog prijatelja u Villageu i ljuti se na njega, klinci su to obožavali.) Male tipkačice su također poludjele i naginjale se da što bolje vide Briana. Najednom su ušli Allen Ginsberg i Peter Orlovsky. Grofica je šizila jer nitko nije obraćao pažnju na nju, ni na to bi li trebala smršavjeti pedeset kila i napraviti sitne pletenice ili samo promijeniti boju iz medeno-jantarne u oker-breskvasto-rumenu. Ni Dylan ni Stonesi joj nisu imponirali jer je imala preko trideset godina i nije ju bilo briga za rock. Preletjela je pogledom sićušnog Dylana i još sićušnijeg Briana, s njegovom blijedom, blijedom kožom i nježnom crvenom kosom, i rekla najglasnije što je mogla: "Ovo nisu muškarci, dragi moj. Ja volim da su visoki i mišićavi i božanstveni kao Greg Peck." Zatim je sjela na bicikl koji je netko ostavio prislonjen uza zid i počela kružiti oko crvenog kauča, upravo kad je ušla Jane Holzer. Pitao sam Briana nešto o lijepoj i zbunjenoj engleskoj glumici koju smo obojica poznavali. "Čuli smo da se viđaš s njom", rekao sam značajno.

188

POPizam: Warholove šezdesete

1966.

Uhvatio je srebrni jastuk. Snimao sam i pružio sam mu mikrofon. "Hajde, Briane. Jesi li je jebao?" "Moram rec!. ,." v • .. , poceo Je polako.

Huntom lozinku koju će reći na početku poziva ako treba glumiti tipa kojeg napaljuju prljave riječi - i tako je dolazila do tableta. Huntington Hartford se sjajno slagao i s Ingrid - imao je oko za lijepe djevojke i povremeno bi svratio u Factory da vidi koga ima. Ustvari, Gerard je doveo najviše lijepih, fotogeničnih djevojaka u Factory. Vidio bi djevojku u časopisu ili na tulumu i stvarno bi se potrudio da sazna tko je ona - pretvorio bi tu potragu u poetsku "misiju". Zatim bi o tim djevojkama pisao pjesme i pozvao ih da dođu na probno snimanje. Nico je Brianu i Dylanu otpjevala neke od novih pjesama koje su joj napisali Lou i John - 'TIl Be Your Mirror" i "All Tommorow's Parties".

"Možeš lagati", doviknuo je Allen Ginsberg. "Da, možeš lagati", rekao sam ja. Brian se nije poslužio tom mogućnošću. "Rekao bih samo dvaput. Tko nije?" Primio me za zglob da razgleda zakovice s rubinima koje sam uvijek držao u nabranoj bijeloj košulji koju sam nosio - preko majice - kada slikam. "Mogu priznati nju, ali ima ih koje ne mogu. Uvijek postoji netko s kime ne možemo priznati da smo bili, zar ne?" Izgubio se, gledajući uokolo. Pokušao sam povratiti njegovu pažnju. "Gdje si je jebao?", pitao sam ga. "U nečijem ljetnikovcu, na jednoj od onih engleskih zabava gdje su pozvane sve generacije i upucavaju ti se lude bake koje plešu poput pilića..." Blijedo je zurio u Groficu, koja si je zabijala iglu u dupe vozeći bicikl. Bila je doista očajnički željna pažnje.

189

Napravili smo probne snimke Briana i Dylana dok je Gerard raspravljao s Ingrid Superstar na koga je red da plati milkšejkove: siroti dostavljač iz Bickford'sa je frustrirano čekao dok nije ušao Huntington Hartford i podmirio račun. Ingrid ga je zagrlila i dala mu veliku pusu. Hunt nas je nedavno pozvao da dođemo na njegov Rajski otok na Bahamima kad god nam zatreba egzotična lokacija za snimanje.

Paul nije bio tip koji bi se lickao pred ogledalom, no kad smo izlazili s Nico, nisi mogao ne primijetiti da više puta provjerava svoj izgled. No ako je mislio da je Nico najljepša žena na svijetu, u tome nije bio usamljen. Kad bismo u časopisima naišli na njenu sliku, kao u prošlogodišnjoj reklami za kišne ogrtače London Fog, upozorio bi je da se nikad, nikad ne smiješi na fotografijama - Paul je smatrao da se ljepotice na fotografijama nikad ne smiju smijati ili izgledati sretno. Ironično, Paul je bio možda jedina osoba na svijetu koja je stalno nasmijavala Nico. I čitavo su se vrijeme "svađali" oko droge - kao i tog popodneva. "Ako nastaviš uzimati LSD, Nico", upozorio ju je Paul, "tvoje će sljedeće dijete biti deformirano. Sada otkrivaju te stvari." "Ne, nije iiistina", rekla je Nico. "Droga će biti sve bolja i bolja, i radit ćemo fantastičnu djecu."

Kad je Grofica vidjela Hunta, zaboravila je na privlačenje pažnje i posvetila se žicanju pedeset dolara. Oboje su poznavali psihijatra koji je volio igrice - davao joj je recepte za Desoxyn ako mu dopusti da sluša njene telefonske seksi razgovore pa je dogovorila s

Za to je vrijeme telefon u Factoryju zvonio češće nego obično jer smo u Voiceu upravo objavili oglas: "Svojim ću imenom promovirati bilo što od sljedećeg: odjeću, električne aparate, cigarete,

191

POPizom: Warholove šezdesete

1966.

male vrpce, tansku opremu, ROCK 'N' ROLL PLOČE, bilo što, film, i filmsku opremu, Hranu, Helij, Bičeve, NOVAC; ljubav i

Prije nastupa smo otišli jesti u menzu Rutgersa i studenti nisu mogli skinuti pogleda s Nico, bila je nestvarno lijepa, ili sa Susanne, koja je ležerno kružila kantina m i uzimala im hranu s tanjura, spuštajući je u usta poput grožđa. Barbara Rubin je snimala klince dok su je čuvari pratili i govorili joj da prestane, zatim je došao netko tko je htio pogledati našu "iskaznicu za kantinu" i Gerard se počeo derati na njih i nastala je velika gužva. Naravno da su nas izbacili, ali dobro je što smo zainteresirali ljude za nastup jer

190

poljupci Andy Warhol. EL 5-9941". Sad je već toliko ljudi cijelo vrijeme visjelo kod nas da sam shvatio kako moramo imati sponzore da bismo ih hranili - recimo, naći restoran koji bi želio da smo tamo u zamjenu za besplatne obroke. Bilo nas je toliko da smo počeli imati problema s upadanjem na tulume. Ljudi se nisu ljutili kad bih doveo deset ili dvanaest klinaca, no kad se ta brojka popela preko dvadeset, neke od njih su željeli izbaciti. Jednom smo išli na zabavu djevojke koja je bila nešto u rodu Winstonu Churchillu i unutra je bila Jayne Mansfield - i nisu nas pustili da uđemo. Rekli su da ja mogu ući, ali ne može nitko drugi, pa smo otišli, premda me to ubijalo jer sam stvarno htio upoznati Jayne Mansfield.

pretprodaja ulaznica nije išla dobro. Izveli smo dva nastupa za više od 650 ljudi. Prikazivali smo Vinil i Lupe, kao i snimke Nico i Velveta, u isto vrijeme dok su svirali. Bilo je fantastično vidjeti Nico kako pjeva pred krupnim planom svoga lica u projekciji. Gerard je plesao s dvije dugačke baterijske svjetiljke, po jednom u svakoj ruci, vrteći ih poput štapova mažoretkinja. Publika je bila hipnotizirana -kada je jedan student slučajno uključio protupožarni alarm držeći kraj njega upaljenu šibicu, nitko nije ni obratio pažnju. Bio sam iza jednog od projektora, klizeći slikama po zidu. Klinci nisu uspijevali plesati, jer kad su pjesme i počinjale ritmom, Velveti bi postali suviše frenetični i sagorjeli, izgubivši publiku puno prije toga. Bili su neka vrsta audiosadista, gledali su kako se plesači muče da uhvate korak s glazbom.

Tijekom čitavog siječnja i veljače sastajali smo se s disko producentom i dogovarali otvorenje diskoteke u avionskom hangaru u Roosevelt Fieldu, nazvano Erupting (nije još bilo "Exploding") Plastic Inevitable (E.P.l.) i zakazano za travanj. Producent je došao na Expanded Cinema u Cinematheque kad su nastupali Velveti. Bilo je to prvi put da čuje kako sviraju, i premda je rekao "Sjajno, sjajno" kad smo ga pitali kako mu se svidio nastup, poslije sam shvatio da su mu bili grozni, ali nije htio otkazati dogovor s nama prije nego što nađe zamjenu. U ožujku smo išli na Rutgers nastupiti u njihovom studentskom filmskom klubu - Paul, Gerard, Nico, Ingrid Superstar, fotograf Nat Finkelstein, plavuša Susanna, Barbara Rubin, mladi dečko Danny Williams koji je radio svjetla, i Englez po imenu John Wilcock, jedan od prvih novinara koji su pisali o kontrakulturi.

i

1

Nekoliko smo dana kasnije unajmljenim kombijem iz New Yorka otišli u Ann Arbor da bismo nastupili na Sveučilištu Michigan. Nico je vozila, i to je doista bilo posebno iskustvo. Ni danas ne znam je li uopće imala dozvolu. Kratko je bila u ovoj zemlji i če­ sto je zaboravljala pa vozila britanskom stranom ceste. A i kombi je bio problematičan - kad god bi stao, bilo ga je teško ponovo pokrenuti, a nitko od nas nije znao ništa o autima.

PGPizam: Warholove šezdesete

1966.

Kod drive-ina s hamburgerima blizu Toleda nas je zaustavio policajac jer mu se konobarica požalila da smo je izludjeli mijenjajući narudžbe, i kad je pitao: "Tko je ovdje glavni?", Lou me gurnuo naprijed i rekao mu: "Od svih mogućih ljudi - Drella!" ("Drella" je nadimak koji mi je netko dao i zadržao se duže nego što sam htio. Ondine i biće zvano Dorothy Dyke su me tako zvali cijelo vrijeme - rekli su da dolazi od spoja Drakule i Pepeljuge.) Prenoćili smo u obližnjem motelu i opet smo doživjeli scenu dečki-u-jednu-sobu-cure-u-drugu, premda je netko stalno govorio malenoj staroj gazdarici: "Ali svi smo pederčine." U Ann Arboru smo se našli s Dannyjem Fieldsom koji je postao urednik tinejdžerskog magazina Datebook. Bio je tamo da bi pisao o koncertu. Dugo ga nisam vidio. Nasmijao se: "Napokon imam vlastiti identitet. Dosad sam bio samo groupie bez pravog razloga postojanja." "Samo se sjeti da si počeo karijeru", podsjetio ga je Lou, "izašavši na pogrešnoj strani limuzine." Po Ann Arboru je Nico vozila kao potpuna luđakinja. Zalijetala se preko pločnika i travnjaka u dvorišta. Konačno smo se zaustavili ispred lijepe, velike, naizgled ugodne kuće i svi su prionuli iskrcavanju stvari iz kombija. Danny nije mogao vjerovati da bi itko pustio "kombi pun luđaka" u svoju kuću dok nam iz nje ususret nije potrčala prelijepa žena. Bila je to Ann Wehrer, čiji je muž Joseph sudjelovao u prvim "hepeninzima" i sredio ovdašnje gostovanje E.P.I-a. Ann Arbor je poludio. Napokon su i Velveti okusili uspjeh. Tijekom stanki sam sjedio na stepenicama u predvorju i odgovarao na pitanja novinara lokalnih i studentskih listova o našim filmovima i što želimo postići. ''Ako publika može podnijeti deset minuta, mi im dajemo petnaest", objasnio sam. "To je naša politika. Uvijek neka žele manje."

Danny se sjeća da me jedan novinar pitao jesu li na moje filmove utjecale tridesete i četrdesete, a ja sam odgovorio: "Ne, desete. Thomas Edison je stvarno utjecao na mene." I zaista, sa sobom smo prvi puta imali stroboskop. Donio ga je tip od kojeg smo u New Yorku iznajmljivali reflektore u Factoryju - nitko ga nije nikad prije vidio, još ih nisu koristili u klubovima. Stroboskop je bio čaroban, sjajno se slagao s kaotičnom svirkom Velveta, a pod njegovim bljeskovima je sjajno izgledala i ona dugačka fosforoscentno zelena vrpca koju je Gerard sada koristio za svoju plesnu točku s bičevanjem.

192

I

193

Kad smo se vratili u New York, Paul je prikliještio producenta da definira datum otvorenja, no on nas je samo nastavio uvjeravati da nema razloga za brigu. Zatim smo nekako otkrili da je za otvorenje već unajmio Young Rascalse. Paul i ja smo se otišli naći s Velvetima u Cafću Figaro - živjeli su u stanu u istoj ulici - da im kažemo kako je veliki koncert propao. Kada smo ušli, već su bili tamo, s tamnim naočalama "za gledanje cura", sjajno raspoloženi, puni planova za gala otvorenje. "Imamo novu stvar s Johnovom mašinom za grom", rekao je Lou kad smo sjeli, zatim se nasmijao. "Drugi put ovog tjedna nam je zaprijetio policajac. Došao je u stan i rekao nam da idemo negdje u prirodu ako mislimo svirati takvu muziku. Prije tjedan dana nas je zaustavio na izlazu i optužio nas da smo bacili ljudsko govno kroz prozor... Najgore je što je to potpuno moguće." Louov je glas bio suh i ravnomjeran i govorio je u komičnim kadencama nalik na Jacka Bennyja. "Želimo svirati u mraku, da nema ničeg osim muzike. Sutra ćemo obići sajmove rabljenih automobila i kupiti sto truba i sve ćemo ih povezati da trube cijelo vrijeme."

194

POPizom: Warholove šezdesete

1966.

"Da, ne, to je super, slušaj ... ", Paul im je pokušao reći, ali Lou je sve ushićenije nastavljao.

rade u travnju. Paul je pitao možemo li je odmah poći vidjeti. Ostavili smo Velvete u Figaru, a da im nismo ni rekli da je avion-

"Svirat ćemo lude pjesme koje više nitko ne sluša, one koje su u pozadini svega što obično sviramo - kao "Smoke From Your Cigarette" , "I Need a Sunday Kind of Love" i "Later for You,

ski hangar otpao - uvijek je bolje pričekati s lošom vijesti dok ne

Baby" - svi luduju za starim bluzerima, ali ne zaboravimo ni The

imala sigurno najveći plesni podij na Manhattanu, ali i galeriju. Odmah smo ga uzeli u podnajam od Jackie i Rudija, napisao sam im ček za najamninu, Paul se posvađao s vlasnikom oko osigura-

Spaniels i takve ljude. I nagovaramo Sterla da opet svira trubu; zauzet je traženjem psihijatra koji će ga izvući iz vojske." Sterling je bio na drugoj strani stola i pričao Johnu o svom prijatelju koji pati od akvafobije i spava na zračnim madracima u Hamptonsu za slučaj da se podigne razina mora te nosi plastične peraje na stražnjem automobilskom sjedištu za slučaj da 59th Street Bridge propadne dok ga on prelazi. "Čini mu se da s perajama neće najebati ... " Sterling je bio povremeni student engleske književnosti, no imao je značajke istinski predanog znanstvenika. Činilo se da razmišlja vrlo metodično. Kao da ustane ujutro i pojavi mu se neka misao koju potom cijeli dan razvija - mogao bi, recimo, napraviti pauzu od sat vremena, no kad bi opet počeo pričati, bilo bi to da se "nadoveže" ili da "razjasni", bez obzira što su ljudi pričali

u međuvremenu.

195

nađeš

dobru vijest kojom ćeš je popratiti. Dom je bio savršen, baš ono što smo htjeli - diskoteka je

nja, potpisali smo neke papire i već smo sljedećeg dana bili tamo i bojali mjesto u bijelo da bismo po zidovima mogli projicirati filmove i slajdove. Počeli smo iz Factoryja donositi stvarčice koje su mogle biti korisne - pet filmskih projektora, pet dijaprojektora na kojima se slika mijenja svakih deset sekundi i ako staviš dvije sličice zajedno - poskakuju. Svih pet filmova smo tonirali u razne boje, a povremeno smo pojačavali i njihov zvuk. Donijeli smo i jednu od onih velikih kugli sa stakalcima kakve su se vrtjele po ilegalnim točionicama iz tridesetih - stajala nam je u Factoryju i mislili smo da bi bilo sjajno da je vratimo u modu. (Kad smo ih uskrsnuli, te kugle su zaista naišle na opće odobravanje i uskoro su postale standardna oprema u svakoj diskoteci.) Iznajmili smo

Primijetio sam da Paul prisluškuje razgovor dvoje ljudi za su-

od nekog tipa još reflektora istroboskopa - trebali su tijekom

sjednim stolom. Nevjerojatno, pričali su o velikoj poljskoj plesnoj dvorani koju su iznajmili na St. Mark's Placeu i nisu znali

koncerta blještati po Velvetima i cijeloj publici. Naravno, nismo imali pojma hoće li ljudi htjeti doći na St. Mark's Place zbog noćnog života. Sva je akcija u središtu grada uvijek bila u West

što bi s njom. Paul se okrenuo prema njima i predstavio se. Rekao im je da živi u susjedstvu i nikad nije primijetio veliku plesnu dvoranu. Predstavili su se i njih dvoje - bili su to Jackie Cassen i Rudy Stern. Rekli su nam da se bave "svjetlosnom skulpturom" i da su iznajmili tu veliku poljsku plesnu dvoranu zvanu Stanley's the Dom (po njenom poljskom imenu Polsky Dom Narodny) , ali da je nisu spremni koristiti do svibnja i da ne znaju što da s njom

Villageu - East Village je bio babinjak. S druge strane, sami smo iznajmili Dom pa se nismo morali brinuti sviđamo li se "upravi", mogli smo raditi što smo htjeli. A i Velveti su bili oduševljeni - u Domu, "kućni bend" se napokon okućio. Mogli su čak i pješke na posao.

196

POPizom: Warholove šezdesete

1966.

Velveti su živjeli u stanu u 3. ulici iznad vatrogasne stanice u West Villageu, preko puta gej bara Gold Bug, u blizini slastičarne Carvel i apoteke. Stan je pripadao Tomu O'Horganu, no on ga je iznajmio Stanleyju Amosu, koji je živio u stražnjem dijelu (prednji i stražnji stan bili su na sredini spojeni polutajnim prolazom), ali su sav namještaj i instalacije bili Tomovi. U ranim danima Velvet Undergrounda svi su iz Factoryja provodili mnogo vremena viseći tamo, zatim bi oko dva u noći odšetali do Kineske četvrti pa oko četiri otišli na sladoled do Flicka u Drugoj aveniji oko pedesetih ulica ili u Brasserie.

u obliku pauka kome se palio rep. Otamo se kroz još jedan mali hodnik stizalo u biblioteku, s krznenim tepihom i lampom od nanizanih perli i zidom od opeke, a iz nje u glavnu sobu, gdje se nalazilo veličanstveno djelo Johnnyja Dodda - prijenosni zid sa šezdeset jednom tisućom glava Georgea Washingtona grickalicom izrezanih s poništenih maraka. (Johnny je skupio marke preko oglasa u Voiceu.) Posvuda su bile i tiffany lampe te otisci Muchinih art nouveau postera sa ženama raspuštene kose u bojama kao što su bež i tamno zelena, i Indijanac koji je na navijanje svirao tom-tom, mnoštvo tapiserija i perzijskih ćilima. Soba je izgledala kao poprište bitke scenskih dekoratera. Svakih nekoliko dana kuću bi počistio dečko za kojeg mi je Stanley objasnio da je homoseksualac, rimokatolik i alkoholičar, koji se oblačio u mornarska odijelca da bi izašao u "krstarenje", ali se prvo morao napiti, inače bi osjećao preveliku krivnju. Sređivao je Stanleyjev stan da bi zaradio do darni novac za piće. I dobro je da ga je Stanley imao - naročito nakon Festivala šljokica. Stanley je imao uredski ormar koji je uvijek bio do vrha krcat vrećama šljokica - nije bilo odjeće, ničega, samo šljokice. (Tamo ih je spremao Freddy Herko za svoje plesne predstave i poslije Freddyjevog samoubojstva, Stanley je sve ostavio kako jest.) Otvorio bi ormar i dodavao ljudima na trip u vreće pa bi rasipali šljokice po zraku dok cijela kuća ne bi bila prekrivena njima, i plesači iz Judsona su lepršali po sobi s cvijećem u kosi i cijeli kat bi promijenio boju jer su to bile šarene šljokice, a pred kuhinjskim prozorom su se ljudi ljuljali u mreži za ljuljanje razapetoj preko slijepog hodnika. Frajeri su se većinom držali mirno - osim uobičajenih dosjetki i histeričnog smijanja - ali Ingrid Superstar bi otišla do ogledala, stavila ruke na lice i počela šiziti, halucinantno ponavljajući "Tako sam ružna, tako ružna", i svi bi je pokuša-

Tomov stan izgledao je poput scenografije za neku predstavu. Dnevna soba je bila uzdignuta i na oba su postranična zida bila duga ogledala, a sa stropova su visjeli primitivni instrumenti. posvuda su bile hrpe sušenog cvijeća, a imao je i veliki crni lijes te dva stolca s lavljim glavama na naslonima za ruke. Soba je inače bila prilično prazna - samo nekoliko velikih komada pokućstva. A tu je bilo i grijanje: dvoipolmetarski zlatni zmaj, ugrađen u strop, iz čijih je usta isijavao plamen iz grijalice. Ljudi na amfetaminu zapravo nisu imali "stanove" nego "gnijezda" - obično jednu ili dvije sobe gdje bi stalo četrnaestero do četrdesetero ljudi, odreda paranoičnih da će im netko ukrasti drogu, ili jedini flomaster boje fuksije ili zaboraviti da voda curi u kadu i poplaviti apoteku u prizemlju. John Cale je znao danima i danima sjediti u dnevnoj sobi sa svojom električnom violom, a da se ni ne pomakne. Maureen bubnjarka Mo - mi nikad nije bila posve jasna: bila je jako nevina, slatka i stidljiva, ali što je onda radila tamo? Predvorje Stanleyjevog stana je u pozadini bilo mračpo i oslikano muralima džungle s punjenom papigom i majmunima koji jedu naranče. Jedino je svjetlo dopiralo iz velikog crnog lustera

197

199

POPizom: Warholove šezdesete

1966.

vali razveseliti tako što bi izvadili kurčeve i govorili iz trbuha, kao da kurčevi pričaju s njom - to bi ju uvijek nasmijalo - ali skrenuli

bili pomalo šokirani). Bola se svugdje -- u redu za karte u kinu,

198

bi joj pažnju samo na par minuta i onda bi morali smisliti nešto

ako bi joj tako došlo. Richie Berlin bi tiho sjedila u uglu i pisala, u kratkim kaki

drugo, bilo je to kao smirivanje rasplakanog djeteta. Drugu polovinu sobe bi hvatala paranoja na amfetaminu i

hlačama, dokoljenkama i s malom kravatom - bilo je to poput

zurili su u one koji su tripovali na LSD-u. Jedni su drugima bili publika. Lou i Ondine su vodili žestoke rasprave oko razmjene De-

varati s njom bi rekla: "Idi natrag u Europu i pusti me na miru." Stanleyja baš nije zanimala muzika. U stanu je bilo samo nekoliko ploča - avangardna jazz ploča "Bells" i neka klasična indij-

soxyna za Obetrole - Desoxyn je bio dvostruko skuplji i imao je petnaest miligrama metedrina, dok je Obetro!, čini mi se, imao

ska muzika (bilo je to malo prije nego što je sitar ušao u modu) te dvije singlice - "Sally Go Round The Roses" iz '63. i stvar po

isto toliko metedrina, ali i nekih pet miligrama sulfata. Nikad mi

imenu "Do The Ostrich" koju je Lou napisao i snimio kad je u

nije bilo jasno što govore, koji je bolji. Navraćao je i Kvarna Rita, sa spidom vlastite izrade za kojeg su svi znali da je najgori na svijetu. Povremeno bi pokušao steći nešto kredibiliteta vrativši nekome novac, no sutradan bi opet

modnoj kolumni Eugenije Sheppard pročitao kako će se te sezone

došao i pokušao im prodati potpuno istu stvar, ali napominjući

gitare na isti ton i lupao po njima kao luđak urlajući: "Do the

da se radi o boljoj robi, koja je, naravno, i skuplja. Kao što reče

Ostrich!" dok ga ljudi iz diskografske kuće nisu prekinuli. Kasnije

Lou: "To što Kvarni radi takve stvari dio je prirodnog okoliša. To ga i čini Kvarnim." Jednom sam pitao Groficu zašto Kvar-

su, kad je tvrtki nedostajalo izdanja, poslušali pjesmu ponovo i zaključili "zašto ne, možda postane hit". I tako su je dali objaviti,

nog zovu i Gradonačelnik, i odgovorila je: "Zato što jebe sve u

no ljudi su je vraćali u dućane jer je otisak bio nekvalitetan. Kod Stanleyja bi se uvijek zatekao netko novi tko ne bi znao što je na

gradu. " Kornjača

je radio na telefonskoj centrali u skromnom hotel-

čiću

u središtu grada, no sa strane je dilao drogu. Davao je ljudima heroin u zamjenu za Placidyl i onda bi ih gledao kako se pucaju i tonu u san. Dok su bili onesviješteni, skupio bi ostatak heroina i kad bi se probudili, kleo bi se: "Čovječe, lud si. Ufurao si se triput."

Grofica je znala strgnuti bluzu, izvaditi iz torbe bocu votke, dobro potegnuti, ubosti se spidom u dupe, kroz traperice, a tek ih onda skinuti da pokaže svima svoje apscese (čak su i dečki time

uniforme za promatranje ptica - i svakome tko bi pokušao razgo-

nositi nojevo perje. (Lou je pisao pjesme za malu izdavačku kuću čije su se ploče prodavale "tri za devedeset devet centi" u diskontnim dućanima. Prozvavši se "The Beachnuts", naštimao je sve žice

ploči i rekao bi "Oh, što je ovo?" i stavio je na gramofon.)

Srebrni George je obično uzimao amfetamin, bojao dio kose u drugu boju i potrbuške ležao na krevetu, jednom rukom pridržavajući veliku metalnu vješalicu kojom je dodirivao žarulju, drugom se držeći za veliku biljku. Imao je dvije omiljene teorije: prvu, da su Japanci poslije rata radnicima davali amfetamin da bi radili danju i noću, i drugu, da biljkama treba dovod električne struje. Biljka je bila u drvenoj žardinjeri; bila je tako velika da sam se uvijek pitao otkud mu - vjerojatno ju je samo iznio iz

200

POPizom: Warholove šezdesete

1966.

201

lobija neke poslovne zgrade, no on je to poricao, rekao je da se "sprijateljio" s njom. Svima koji su prolazili kroz sobu je govorio: "Gle kako se miče. Jesi li vidio kako se miče? Gledaj, ne šalim se." I jednom sam, moram priznati, zaista vidio kako se trza. Svake noći u dva u Stanleyjev bi stan došao visoki plavokosi bolničar u radnoj kuti. Bio je jedina osoba koja je doprinosila plaćanju stanarine - rekao je da je u Kanadi bio etnolog i u državnoj službi radio s Eskimima, ali su ga premjestili na neki uredski posao pa se odlučio preseliti u New York. Prije nego što se zaposlio u Bolnici Sv. Vincenta u Villageu, prodavao je hot dogove na Union Squareu. Nije se čak ni drogirao; samo je sjedio uokolo i vrlo ljubazno čavr­ ljao s prisutnima, a oko pet ujutro bi otišao spavati. Živio je tamo neka dva mjeseca i onda se jednog dana naprosto nije vratio. Još je jedan manje-više stalni stanar bio mladi dečko po imenu Ronnie Cutrone, koji je s djevojkom živio u stražnjem dijelu stana. Bio je iz Brooklyna i visio je po Villageu od jedanaeste godine - "jer sam obožavao lezbe sa Šeste avenije tamo kod 8. ulice, prodavale su mi Tuinale - Olga Grozna, Sonny, Tommy... ". Ronnie mi je pričao kako je s tom klikom lezbijki znao krstariti oko ženskog zatvora iz kojeg su zatvorenice kroz prozore dozivale svoje ljubavnike, te velike art deco zgrade u trokutu gdje se sastaju 8. ulica, Šesta avenija, Christopher i Greenwich - a zatim bi otišli do restorana Howard Johnson's i Prexy's pa u Pam-Pam's, kantinu na Šestoj aveniji koja je radila cijelu noć te bi ih pratio u lezbijske barove poput Cluba 82. Sjećam se da sam Ronnieja prvi put vidio na nekom folk-tulumu oko McDougal Streeta, nekih godinu dana ranije. Izlazio sam, a on je ulazio i sudarili smo se prekoračujući Boba Dylana, koji je ležao na stepenicama izgledajući razvaljeno i sretno, posežući pod suknje djevojaka koje su preko njega ulazile na zabavu

(nekima se to sviđalo a nekima nije - on se u oba slučaja samo smijao), i Ronnie i ja se nismo mogli mimoići pa je pogledao dolje u Dylana i rekao mu "Obožavam ono genijalno valjanje na orguljama, čovječe." Ronnieja nije bilo lako shvatiti jer je uvijek imao stalnu djevojku, a ipak se obožavao družiti samfetaminskim homićima. Istina, njegove su cure uvijek izgledale prilično dječački: valjda je volio taj stil. "U jednom sam trenutku stvarno pokušao biti gej", rekao mi je, "jer su to bili svi koje sam poznavao i izgledalo je zabavno, ali nije upalilo". Bio je sjajan plesač, jedan od prvih superboppera - kad god bi se pročuo novi plesni klub, bio je tamo. Gomila bi nas dokasna ostala u Domu, a zatim bismo otišli u cjelonoćne klubove po Villageu - Lou ih je sve poznavao. U Tenth of Always (nazvanom po pjesmi Johnnyja Mathisa "The Twelfth of Never") svake smo večeri viđali jednog te istog plavog dječačića koji bi se napio i okrenuo Louu da ga pita: "No, jesi li homoseksualac ili nisi? Ja jesam, i ponosan sam na to." Tada bi razbio čašu o pod i izbacili bi ga van. Išli smo i u Ernie's: tu nije bilo ni pića, ni glazbe, ni hrane - samo stražnja soba s teglama vazelina na stolu. Tog tjedna smo u Voiceu objavili oglas preko pola stranice: Dođite

si raznijeti mozak Tvornica Srebrnih Snova predstavlja prvi ERUPTING PLASTIC INEVITABLE SUDJELUJU

Andy Warhol The Velvet Underground Nico

203

POPizom: Warholove šezdesete

1966.

Prikazivali smo Moju kurvicu u Film-Maker's Coopu u zgradi Wurlitzera u Zapadnoj 41. ulici. Još sjevernije te se subote trebala otvoriti izložba mojih srebrnih jastuka punjenih helijem u galeriji Castelli, cijeloj oblijepljenoj mojim žutim i ružičastim zidnim tapetama s kravama. (Pri dnu reklame za Dom je spomenuto da u subotu navečer nema koncerta zbog "otvorenja izložbe u gornjogradskoj galeriji".) I tako smo usporedno doprli do ljudi u raznim dijelovima grada, do raznih vrsta ljudi: oni koji su gledali filmove su se zainteresirali za izložbu, a klinci koji su plesali u Domu su htjeli vidjeti filmove; grupe su se posve izmiješale - ples, glazba, likovnost, moda, film. Bilo je zabavno vidjeti kako jedni do drugih stoje ljudi iz Muzeja za suvremenu umjetnost, šiparice i homići na spidu i urednici modnih časopisa. Svi smo znali da se događa revolucionarna promjena, jednostavno smo to osjećali. Ljudi nisu mogli izgledati tako čudno i novo bez pucanja neke bitne barijere. "Kao razdvaaaajanje Crvenog mooooraaaa", rekla je Nico, dok smo s galerije Doma gledali što se događa dolje u gužvi. Cijelog tog mjeseca su se pred Domom zaustavljale limuzine. Unutra su Velveti svirali tako glasno i divlje da nisam znao ni otkud bih počeo pogađati decibele, svugdje su projicirane slike, jedne preko drugih. Uglavnom sam gledao s galerije ili bih radio svoju šihtu na projektorima, stavljajući pred leću raznobojne želatine da filmovi - Bludnica, Kradljivica iz dućana, Kauč, Banana, Pušenje, Spavanje, Empire, Poljubac, Bičevi, Lice, Camp, Jelo - budu tonirani u različite boje. Stephen Shore, Mali Joey i klinac s Harvarda po imenu Danny Williams izmjenjivali su se na reflektorima dok su Gerard i Ronnie i Ingrid i Mary Might (Woronov) plesali u sadomazohističkom stilu, s bičevima i baterijskim lampama, Velveti su

svirali, a raznobojne hipnotičke strukture od točkica su mijenjale oblik i odbijale se od zidova, stroboskop je blještao i mogao si zatvoriti oči i čuti činele i udarce nogama o pod, pucketanje biča i defove koji su zvučali poput zveketa lanaca. Ondine i Grofica su u gužvi upucavali spidom sve ljude koje su makar približno poznavali. Jednom sam s galerije u bljesku stroboskopa vidio kako preko Pauline de Rothschild iCecila Beatona šiklja mlaz krvi. Kasnije je Ondine istrčao iz zahoda vrišteći da je zabunom ispustio iglu u Wc. Paul je viknuo "Dobro!" i stvarno je tako i mislio - bojali smo se da će ubosti nekoga koga nisu poznavali. Ljudi su mi u gužvi prilazili da se predstave i sve je bilo nestvarno. U to vrijeme nisam o tome razmišljao, ali stroboskop mi je u mozgu zamrzavao trenutke kojih bih se sjetio mjesecima, čak i godinama kasnije. Čuo bih "Ovo je Karen Black", i ta bi mi se sekunda vratila u svijest sljedeće godine kada bih vidio isto lice u filmu Sada si veliki dečko.

202

Klinci su u Domu izgledali doista sjajno, svjetlucajući i presijavajući se u vinilu, baršunu i perju, u suknjama, čizmama i mrežastim čarapama jarkih boja, i kožnim cipelama s ciferšlusom, i zlatnim minicama koje su se zadizale do struka, i u tankom plastičnom stilu Paca Rabannea s haljinama od isprepletenih plastičnih pločica, uz mnoštvo trapezica i otrcanih majica, te kratkih, kratkih haljina koje su se širile u ramenima i završavale visoko iznad koljena. Neki od klinaca u Domu su izgledali tako mlado da sam se pitao otkud im novac za tako modernu odjeću. Pretpostavljam da su puno krali: čuo bih djevojčice s pramenovima kako kažu stvari poput: "Zašto bih platila - mislim, već sutra će se raspasti". Do kraja je šezdesetih čuvanje dućana od kradljivaca postalo unosnom industrijom, no '66. se još radilo o prilično primitivnom sustavu, čuvar je obično stajao samo na izlazu - a za to su

204

205

POPizom: Warholove šezdesete

1966.

vrijeme klinci u kabinama mogli natrpati odjećom čitavu torbu, pa čak i torbicu, jer je sva nova odjeća bila tako tanka. Oko St. Mark's Placea su se počeli otvarati burici i dućani s rabljenim bundama te, naravno, Limbo. Limbo je bio najpopularnije mjesto u ovom dijelu grada, jer je (isprva) mahom prodavao odjeću iz vojnih i mornaričkih viškova pa su svi klinci počeli nositi vojnu odjeću. Sjećam se kolumne Howarda Smitha u Voiceu o Limbovoj strategiji/psihologiji trgovine - otkrivala je kako klinci razmišljaju: nisu se mogli riješiti neke gomile čudnih crnih šešira pa su jednog jutra stavili natpis "šeširi poljskih rabina" i rasprodali ih do popodne.

"Ali gdje si naučio plesati balet?", pitao ga je Paul. "Mama me stalno slala u baletnu školu, zatim sam nastupao s Music Mountain Groupom u sjevernom Jerseyu, a onda s New Jersey Ballet Company u Orangeu, izvodili smo Brigadoon, Kismet, Najsretnijeg čovjeka i slično." ''Ali gdje si naučio šivati?" "Prošle godine sam bio u Kaliforniji i upoznao sam predivnu ženu koja mi je rekla da samo radim što volim i da ću moći to prodati, što god to bilo. Bila je to majka jednog mog prijatelja. Puno je znala o svemu i bili smo veoma bliski. Naučila me šivati, a pokazala mi je i kako da zapisujem svoje misli u dnevnik." Eric nam je pokazao svoju "tekicu za tripove", punu pjesama i crteža

Jedne smo noći u Domu Paul i ja stajali na našem uobičajenom mjestu na galeriji, gledajući kako klinci plešu, kad smo ugledali malenog, mišićavog plavokosog klinca kako baletnim skokom prelijeće praktički cijeli podij. Otišli smo dolje da porazgovaramo s njim. Zvao se Eric Emerson i ispalo je da je dobar s Ronniejem Cutroneom i Gerardom. Nekoliko dana kasnije Paul i ja smo ga posjetili, u stanu iznad dućana u Aveniji A ili B na Lower East Sideu, iza ugla od tadašnjih ureda East Village Othera. Eric je sam napravio pregradne zidove i sav namještaj, a kad je završio taj frajerski, majstorski posao, izvukao je malu šivaću mašinu i počeo šivati haljine - takav je bio Eric, nisi ga mogao smjestiti ni u jednu kategoriju. "Gdje si naučio izrađivati stvari?", pitao ga je Paul. "Tata mi je građevinar iz Jerseyja i uvijek mi je davao da mu raspilim grede u odgovarajućem obliku." Nervozno je gestikulirao. "Pogledao bih gdje ih treba smjestiti i onda pilio po sjećanju, i tako sad uvijek znam kako je nešto sagrađeno." Slegnuo je ramenima i nasmijao se.

koje je napravio na LSD-u. "Koliko joj je bilo godina?", pitao je Paul. "Pedeset pet, mozVd a. " "I seksao si se s njom?" Eric na to nije htio odgovoriti. "Meni je bila jako lijepa", rekao je skromno i iskreno. Krajem travnja na Broadwayu je otvoren klub Cheetah. Bio je to ambiciozan projekt, s kapacitetom od tisuću petsto ljudi, elegantno uređen obojanim svjetlima i vinilnim trakama koje su visile sa stropa, filmovima, slajdovima i internom televizijom, i popratnim sadržajima poput prostorije s televizorom i butika. Bili su tu i bendovi - na otvorenju su svirali Velveti; vidio sam kako Monti Rock III žuri kroz gomilu u svjetlucavom zlatnom odijelu, rekao je da traži Joan Crawford. Cheetah je pokrenuo Olivier Coquelin, koji je još u fazi planiranja pozvao Edie i mene da budemo domaćini - htio je nazvati mjesto Andy & Edie's Up. No on i njegovi financijeri bili

207

POPizom: Warholove šezdesete

1966,

su dobri biznismeni, a mi to tada nismo bili - opušteno smo pristupali stvarima poput rasporeda i ugovora, a i nikad se nismo htjeli ni na što obavezati; htjeli smo samo trčati uokolo i dobro se zabavljati. Na kraju su svoj divan, elegantnan klub otvorili bez mene - i napravili sjajan posao. Po odjeći koju su nosili muškarci u Cheetahu vidjelo se da nastoje parirati djevojkama, prateći nove disko stilove - košulje s točkicama, trapezice, čizme i kapice. No od svega je najimpresivnije bilo što u klubu nije bilo ni kapi alkohola (shvatili su da će biti nemoguće provjeravati osobne iskaznice tisućama klinaca na granici dobi u kojoj je zakonski dozvoljeno piti), i nikome nije nedostajao. Klinci ionako više nisu puno pili - puno ih je više privlačila droga; alkohol se doimao staromodnim.

Po isteku našeg mjeseca u Domu trebali smo svirati u Tripu u Los Angelesu pa smo u brodvejskom studiju stigli snimiti samo pola albuma - ''All Tommorow's Parties", "There She Goes Again" i 'Tm Waiting For My Man". (Završili smo ga tek na Zapadnoj obali; tamo smo još malo snimali, a onda je MGM odlučio financirati ostatak posla.) Bio sam zabrinut da će album zvučati preprofesionaino. Ali trebao sam znati da uz Velvete nemam razloga za brigu - jedan od razloga zašto su bili tako sjajni jest što su uvijek zvučali tako sirovo i primitivno. Sirovom i primitivnom sam težio i u našim filmovima, i postoji sličnost između zvuka albuma i teksture filma Djevojke iz Chelseaja, koji je izašao u isto vrijeme.

206

Sami smo uložili novac u snimanje prvog albuma Velveta, nadajući se da će neka diskografska kuća doći kasnije i otkupiti snimke. Na nekoliko smo dana iznajmili jedan od malih tonskih studija na Broadwayu i u kontrolnoj kabini smo sjedili samo Paul, ja i Mali Joey te Tom Wilson, koji je producirao Boba Dylana i bio naš prijatelj pa nam je neformalno došao pomoći. Nico se u početku nije uklapala u predodžbu koju su Velveti imali o sebi kao rock-grupi - nisu htjeli biti prateći bend za jednu chanteuse. Ironijom sudbine, Lou je svoje najbolje stvari napisao upravo za nju - "Femme Fatale", ''1'11 Be Your Mirror" i ''All Tommorow's Parties" - njen glas, riječi i zvuci Velveta zajedno su bili potpuno čarobni. Album je ispao sjajno, pravi klasik, no dok smo ga radili svi su izgledali nezadovoljno, natočito Nico. "Želim zvučati kao Booooo Diii-Iaaaan", naricala je, nesretna što tako ne zvuči.

Trip je bio klub na Sunset Stripu o kome nam je pričao Donovan zadnji put kad je bio u Factoryj u, i odmah poslije toga je menadžer Charlie Rotschild spomenuo Paulu da može Velvetima srediti da, tamo sviraju od 3. do 29. svibnja. Paul je otputovao u izvidnicu'j od Jacka Simmonsa, glumca upućenog u nekretnine, iznajmio Dvorac za Velvete. Mi smo u Factoryju spakirali bičeve, lance, stroboskope, kuglu s ogledal cima i krenuli za njim. Nakon prvog nastupa Velveta, mnogo se ljudi pitalo hoće li izdržati puna tri tjedna i kritičari su pisali stvari poput "The Velvet Underground bi se trebali vratiti u podzemlje i vježbati". No Velveti su sa svojim sunčanim naočalama i hlačama na tanke pruge nastavili svirati svoju poremećenu njujoršku muziku, iako je opušteni ljudi iz Los Angelesa uopće nisu znali cijeniti; neki su rekli da nikad u životu nisu čuli nešto tako destruktivno. Prve su večeri u publici bili neki članovi Byrdsa i Jim Morrison, koji je izgledao fascinirano, a u publici su pocupkivali i Ryan O'Neal i Mama Cass. Sutradan je u novinama izašao sjajan komentar Cher

208

POPizom: Warholove šezdesete

1966,

Bono i citirali smo ga u reklami: "Ovo neće zamijeniti ništa, osim možda samoubojstva." No činilo se da se Sonnyju više sviđa ostao je i poslije njenog odlaska. Velveti nisu svirali ni tjedan dana, a Trip je iznenada zatvoren odlukom šerifa - na vrata su stavili uputstvo za publiku da ode na koncert Johnnyja Riversa u Whiskey A Go-Go u istoj ulici, kojeg su također držali vlasnici Tripa. U novinama je pisalo da je jednog od vlasnika supruga od koje se razdvojio tužila sudu jer joj je dugovao neke novce. Svi smo se spremili napustiti grad no tada nam je netko prišapnuo da ćemo, ostanemo li u Los Angelesu, biti plaćeni za sva tri tjedna, no da ćemo to pravo izgubiti ako odemo iz grada - postojalo je neko pravilo da ih sindikat glazbenika može natjerati da plate pa smo ostali i poslali sindikat Local 47 da utjera naš novac. (Trebalo im je tri godine, ali su uspjeli.) Znači, trebali smo pričekati u L.A.-u do kraja svibnja. Velveti su živjeli u Dvorcu, a dio nas je bio smješten u motelu Tropicana na Santa Monica Boulevardu. Dvorac je bio velika srednjovjekovna kamena gradina u Hollywood Hillsu - u podrumu je imala tamnice, a okoliš je bio predivan. Gledala je na Griffith Park i čitav L.A, a nasuprot joj je bila kuća Franka Lloyda Wrighta u kojoj je nekoć živio Bela Lugosi. Mnoge rock-grupe su odsjedale u Dvorcu - neposredno prije Velveta tu je bio Dylan - a tako je bilo i kasnije, kroz cijele šezdesete. Stalno smo bili između Dvorca i motela. Izgledalo je da vani nema toliko provoda kao u New Yorku pa smo bili nestrpljivi da se vratimo kući. Za to nas je vrijeme Bill Graham zvao da dođemo u San Francisco svirati u Fillmoreu s Jefferson Airplaneom, kojima je bio menadžer (Grace Slick još nije bila u bendu, imali su pjevačicu po imenu Signe), no Lou je rekao da mrzi Airplane i da nikad, nikad ne bi nastupio s njima. (Mjesec ranije u Domu, kad god bi Danny

Fields na razglas pustio ploču ranih Airplanea dok su Velveti bili na pauzi, Lou bi poludio. Danny je optuživao Loua da je zavidan, a Lou je rekao da nije u tome stvar, da samo ne može podnijeti njihovu muziku.) Stalno smo Billu Grahamu objašnjavali da ne želimo doći u San Francisco, da nas zanima samo povratak u New York, što je bilo potpuno istinito: u časopisima su izlazili veliki članci o novoj glazbenoj sceni koji su spominjali Velvete i bilo je glupo biti negdje drugdje kad smo se mogli valjati u svom tom publicitetu.

209

Dok smo čekali u Dvorcu, u galeriji Ferus na bulevaru La Cienega se održavala izložba mojih Srebrnih jastuka - čitava je soba bila puna srebrnih jastuka punjenih helij em, koji su lebdjeli na različitim visinama između poda i stropa, sa zelenom plinskom bocom u kutu prostorije. Meni je bilo najdraže kada su jastuci bili raštrkani i plutali točno na pola visine sobe, no umjesto toga su se grozdili na jedno mjesto, a iz nekih je i iscurio helij te su ispuhani pali na pod. Jednom smo cijelo popodne za njih vezivali olova za pecanje, kako bi ostali u pokretu i sudarali se, no bilo je nemoguće umiriti ih u zraku, jer bi jedan uvijek odlebdjeo i izazvao lančanu reakciju. Na jednom je zidu bila velika crno-srebrna fotografija mene, a na drugom crno-bijela fotografija balona kako lebde kroz prozor Factoryja u New Yorku. Bill Graham nas je i dalje proganjao da krajem mjeseca dođemo u San Francisco - čak je došao u L.A. da bi nas nagovorio. "Ne mogu vas puno platiti, ali vjerujem u iste prekrasne stvari kao i vi", značajno je rekao i sve nas redom pogledao. Paul se napokon slomio i rekao da ćemo doći, no kad je Graham otišao, svi su popljuvali retoriku Zapadne obale - nismo bili

211

POPizam: Warholove šezdesete

1966.

navikli na tu vrst pristupa. "Je li bio ozbiijan?", smijao se Paul. "Stvarno misli da mi vjerujemo u ovo? Koje 'prekrasne stvari'?"

nastup nekog lokalnog benda. Paul je nastavljao kritiku LSD-a

210

To mnogim ljudima nije bilo jasno kod nas. Očekivali su da ozbiljno držimo do svojih uvjerenja, a to nikad nije bio slučaj nismo bili intelektualci.

kojom se bavio cijeli dan - vidio sam da njegovi komentari Grahamu sve više idu na živce. "Zašto nisu na heroinu?", pitao je Paul, pokazujući bend na pozornici. "Kao svi dobri muzičari". Graham nije ništa rekao, samo se tiho pjenio. Paul je znao da ga izluđuje pa je nastavio.

Paul je krivio LSD za propadanje humora u šezdesetima. Rekao je da je Timothy Leary jedina osoba na LSD-u koja je sačuvala

"Znaš, zapravo sam veliki pobornik heroina, jer ako paziš na sebe, neće ti fizički naškoditi." Iz džepa je izvadio mandarin u i ogulio je

smisao za humor. Na neki način je imao pravo, jer kad smo došli u San Francis-

u jednom pokretu, pustivši da kora padne na pod. "Na heroinu se ne možeš prehladiti - došao je u Ameriku kao lijek za prehladu."

co, kad god smo se s nekim htjeli zabavljati, reagirao bi otprilike: "Kako se usuđuješ zezati!" Činilo se da svi tako ozbiljno doživ-

Paul je govorio sve što mu je padalo na pamet da uvrijedi sen-

ljavaju Kozmičku Šalu da ne žele da itko zbija male nekozmičke šale. No s druge strane, klinci na acidu su izgledali sretno, uživali su u jednostavnim stvarima poput zagrljaja, poljubaca i prirode. Na sceni u San Franciscu su se bendovi i publika zabavljali zajedno, dijeleći iskustvo, dok je stil Velveta bio otuđiti ljude znali su svirati leđima okrenuti publici! U svakom slučaju, nismo bili u svom elementu.

zibilitet Billa Grahama, no na kraju je baš to što je ispustio koru mandarine na pod Fil1morea - što je učinio potpuno nesvjesno dovelo do konačnog obračuna. Male stvari puno znače. Graham je gledao u koru i podivljao. Ne sjećam se točno njegovih riječi, ali počeo je vikati: "Vi odvratne buhe iz New Yorka! Mi tu sve želimo raščistiti a vi nam dolazite sa svojim odvratnim mislima i bičevima!" Nastavio je u istom tonu.

prema po-

U avionu je Paul naglas razmišljao: "Štošta još treba reći protiv

zornici tijekom nastupa Airplanea, na koju su projicirali svjetlo

San Francisca i njegove djece ljubavi. Ljudi su tako dosadni kada se drže zajedno. Moraš biti sam da bi razvio sve one idiosinkraziju koja te čini zanimljivom osobom. U San Franciscu, umjesto da

"Ovo oni zovu rasvjetom?", rekao je Paul,

gledajući

kroz čašu s tekućinom. "Radije bih sjedio i gledao veš-mašinu u praonici." Između Billa Grahama i nas se pojavilo mnogo napetosti. Sve je to bilo samo zbog razlike u mentalitetu New Yorka i San Fran-

postanu otpadnici kao što je to normalno kad se drogiraš, oni or-

cisca. Bilo je smiješno što je Grahamov stil poslovanja bio nju-

ganiziraju zajednice! Onda su još i pretenciozni i nazivaju to religijom, a onda su još i licemjeri pa kažu da su neke droge dobre,

jorški - brzo i glasno je brbljao nastojeći djelovati užurbano - ali ono što je govorio bilo je tipično za San Francisco i djecu cvijeća.

a neke loše ..." "L.A. mi se svidio", nastavio je Paul, "jer degenerici tamo sje-

Svemu je došao kraj dok smo stajali u pozadini Fillmorea i gledali

de odvojeni u svojim prigradskim kućama, i to je divno jer je

212

POPizam: Warholove šezdesete

1966.

puno modernije -ljudi su izolirani jedni od drugih ... Ne znam otkud hipijima te ideje o "retribalizaciji" usred dvadesetog sto-

E.P.l. je prilično teško podnosio vrućinu čikaškog kluba bez ras-

ljeća.

Mislim, u New Yorku i Los Angelesu ljudi se drogiraju da

bi se dobro osjećali, i to priznaju. U San Franciscu to pretvaraju u 'ciljeve' i zato su tako naporni ... Teški degenerici iz New Yorka imaju mnogo prednosti. Dovoljan je jedan dan u San Franciscu da shvatiš koliko su zabavni i nepretenciozni ... No zapravo se molim za povratak dobrog starog alkoholizma ... " Poslije Kalifornije, Velveti su svirali u Chicagu - u klubu Poor Richard's u starome gradu. Nico je otišla na Ibizu, a Lou je završio u bolnici zbog hepatitisa, ali su došle Ingrid Superstar i Mary

213

hladnih uređaja, pa kako ni u Domu nije bilo klime, Paul je rekao gazdi Stanleyju da ćemo ga ponovno iznajmiti tek ujesen, kad bude malo hladnije. Tog mi je ljeta Factory bio čudniji nego ikad. Bilo mi je sjajno, uživao sam, no atmosfera je bila potpuno zagonetna, a čak ni kad si bio usred svega, nisi imao pojma što se događa. Zrak je prestao strujati. Satima sam sjedio u uglu i nepomičan gledao ljude kako dolaze, odlaze i ostaju, trudio sam se razabrati cjelovitu sliku, ali sve je ostajalo fragmentarno; nikad nisam znao što se stvarno događa. Sjedio sam tamo i slušao svaki zvuk: pomicanje osovine teretnog dizala, zvuk rešetke koja se otvarala

Might, a Loua je zamjenjivao Angus Maclise. Klub je oglasio kako će koncert ujedno biti i "audicija" za plesače, što je bio dobar trik da se privuku klinci i da svi plešu.

i zatvarala kad su ljudi ulazili i izlazili, neprestani promet dolje u 47. ulici, šum projektora, okidanje fotoaparata, okretanje strani-

Poor Richard's je bio smješten u staroj crkvi - bilo je jako vru-

srebrnih kolaž-papira kad bi se prema njima okrenuo ventilator, srednjoškolke tipkačice koje su svakih par sekundi otkucavale po

će

- i s galerije smo projicirali filmove i slajdove. Sreli smo dvoje klinaca koji su živjeli blizu Chicaga, Susan Pile i Eda Walsha, i čitali

su o Edie i meni u nmeu i Newsweeku, vidjeli puno foto-

grafija Baby Jane u Vogueu i valjda im je sve to djelovalo stvarno glamurozno - limenke Campbell juhe i tulumi i ideja instantne slave. Željeli su u svemu biti što "njujorškiji" . Iz večeri u večer Ed i Susan su dolazili na sve koncerte Velveta

ce časopisa, paljenje šibice, pomicanje listova obojane želatine i

jedno slovo, rad škara kojima je Paul izrezivao članke o E.P.I-u i lijepio ih u bilježnicu, curenje vode preko razvijenih fotografija u Billyjevom laboratoriju, oglašavanje štoperice, upotrebu sušila, nečije pokušaje da popravi vodokotlić u zahodu, muškarce kako se jebu u stražnoj sobi, cure kako zatvaraju ogledalca i kutijice

u Chicagu i garderoba im je svake večeri bila sve srebrnija i kompliciranija - "bičevi" od alufolije, odijela od aluminija (Parap-

sa šminkom. Mješavina mehaničkih zvukova i ljudskih zvukova sve je činila nestvarnim i ako si čuo rad projektora dok nekoga gledaš, mislio bi da je i ta osoba dio filma.

hernalia je tada već imala butik u Chicagu). Svi su mislili da su njih dvoje dio programa. "Genijalno", rekao je Ed, "postali smo

Drugo ljeto za redom sam imao surferski look, mornarske pla-

instant zvijezde Chicaga, baš kao što smo maštali da će biti ako upoznamo Andyja Warhola."

vo-bijele majice. Većina posjetitelja me isprva ne bi čak ni prepoznala ako nisam slikao, jer su me slike u novinama obično prikazivale u kožnim odijelima iz Leather Mana u Villageu. No bilo je ljeto - i to ljeto Lovin' Spoonfulove "Summer in the City" - i bilo je napro-

POPizam: Warholove šezdesete

214

sto prevruće za moj uobičajeni stil. I zbog toga što nisam izgledao onako kako su očekivali, ljudi me često nisu ni primjećivali. Jednog sam popodneva ugledao visokog tipa tamne kovrčave kose kako izlazi iz lifta s velikom omotnicom pod rukom. Nosio je odijelo iz novog butika Pierrea Cardina u Bonwit Teller'su. Klinci su ležali uokolo ili samo zurili u prazno, a Paul je bio zauzet prčkanjem oko projektora. Nitko nije obratio pažnju na njega - kao i obično - pa tip nije znao kome bi se obratio i počeo je tumarati uokolo, razgledavati platna, sita, vinil, plastiku, trošne zidove. Ako je itko "primao" ljude u Factoryju, bio je to Gerard, ali on je otišao razaslati pozivnice za jednu od svojih poetskih večeri.

Tip je prošao tri četvrtine Factoryja i tek tada me ugledao

kako sjedim u kutu i sav se isprepadao - bilo je tako vruće da se nisam pomakao

čitav

sat.

Uručio

mi je omotnicu.

Bila je iz grafičkog odjeljenja MGM Recordsa. Tog sam ljeta radio omot albuma Velvet Underground & Nico, koji je na kraju izašao s naljepnicom banane koju možeš oguliti, a ispod je bio plod banane boje mesa. (Prvo sam na omotu namjeravao prikazati niz plastičnih operacija pa sam poslao Malog Joeya i njegovog prijatelja Dennisa da po bolničkim skladištima pitaju za fotografije i ilustracije operacija nosa, grudi, guzica i slično

- i donijeli su ih stotine! Mali Joey je tog ljeta bio na pu-

nom radnom vremenu u Factoryj u, pokupio bi me ispred kuće svakog jutra u pola dvanaest. Narastao je desetak centimetara i skinuo desetak kila dječjeg sala otkad smo ga ujesen upoznali.) Tip koji je donio omotnicu zvao se Nelson Lyon i objasnio je da je poslom bio u MGM-u (dizajnirao je za njih i ovitak albuma s glazbom iz Doktora Živaga koji je netom osvojio Grammy), kada je čuo da netko šalje dostavljača u Factory. Nelson se ponudio da odnese pošiljku umjesto njega. "Htio sam te upoznati", rekao mi je tog dana.

Gore: Les ter Persky, Tennessee Williams i Andy. Špageti su udarili o ventifator kad je Lester rekao Judy Garland što Tennessee misli o njenim glumačkim sposobnostima. SNIMIO: DAV I D MCCABE . Dolj e lijevo: Andy i Ond in e. Or/dine je bio genijalan. Dvadeset i ('etiri sata sam išao za njim i snimao ga na magnetofimom, od čega smo napravili knjigu. S N I M 10: FACTO RY FOTO. Dolje desno: Ingrid Superstar i Edi e. Ingrid je bifa sjajan drug. Uvijek si je mogao nagovoriti da poskoči i zapleše pony, bez obzira koja je bila godina. s N I M 10: FACTO RY FOTO.

Em il e de Antonio nakon demonstracija pred senatom SAD-a krajem šezdeseti h. Od Dea sam naučio sve o slikarstvu. s N I M I LA: LORRA INE GRAY.

[van Karp u Factoryju. Ljudi su oboiavali Ivanov stil posredovanja II trgovini umjetninama - opušten i osoban. Zajedno smo išli na r 'n 'r' koncerte. s N I M 10: FACT ORY FOTO.

Andy i Gerard Malanga. Gerard je pzsao poeziju i stalno me vodio na pjesničke večeri u Village.

Henry Geldzahler pred snimanje. Henry

SNIMIO: STEPHEN SHORE.

i ja smo telefonski razgovarali pet sati dnevno. SNIMIO: FACTORY FOTO.

Desno: Chuck Wein . SNIMIO: STEPHEN

Jasper Johns i Andy.

Uvijek sam se pitao što Jasper stvarno misli

SHORE. Dolje: Edie Sedgwick i Andy u klubu Scene. Edie je obojala kosu

u srebrno da bi bila kao moja i fotografi nas nisu znali razlikovati. S N I M I O : FACTORY FOTO.

Nico. Bila je u filmu La Dolce Vita. Netko je rekao da pjeva poput '1BMovog kompjutera s naglaskom Grete Garbo': SNIMIO: PAUL MORRISSEY.

Fotografi nikad nisu morali ugovarati termine u Factoryju - samo su trebali doći i snimati. SNIMIO: STEPHEN SHORE.

Vera Cruise.

SNIMIO: FACTORY FOTO.

Andy, Fred Hughes, Patrick i Taylor Mead. Taylor me '64. nazvao nekompetentnim filmašem i otišao živjeti u Pariz. SNIMIO: FACTORY FOTO.

Andy u bolnici nakon napada. Operirali su me otprilike pet sati. U jednom trenutku sam umro, ali su me vratili u život. Danima nisam bio siguran jesam li zapravo živ ili mrtav. SNIMIO: FACTORY FOTO.

ITHE MO~~~ ~ LAR

-

~~ I

(nes 'He Controlled My Lile

PRETISNUTO UZ DOZVOLU THE NEW YORK POSTA.

© 1968,

NEW YORK POST CORPORATION.

CO PYRIGHT

1968.

NEW YORK NEWS

INC. PRETISNUTO UZ DOZVOLU.

I

Andrea Feldman i Geraldine Smith. SNIMIO: FACTORY FOTO.

Bob Dylan u Factoryju. Jako mi se svidao Dylan i način na koji je stvorio genijalan stil. No postao sam paranoičan kad ,am čuo da sliku Elvisa koju sam mu darovao koristi kao ploču za pikado. S N I MIO: FACTORY FOTO.

Andy i Paul Morrissey. SNIMIO: FACTORY FOTO.

Jackie Curtis, Ona. SNIMIO:

FACTORY FOTO .

Jackie Curtis, On.

SNIMILA: SANDY DENNIS .

Susan Bottomly, poznata kao International Velvet.

Susan je provodila sate nanoseći Fabulash na trepavice. s N I M I o : FACTORY FOTO.

Eric Emerson. Eric je bio

neshvatijiv, pun proturječja. SNIMIO: FACTORY FOTO .

Desno: u smjeru kazaljke na satu, Andy i Nicoin sin Ari , Lou Reed, Nico, John Cale, bubnjarka Maureen Tucker, Mary ("Mary Might") Woronov, Sterling Morrisson, Gerard Malanga.

Exploding Plastic Inevitable je bio paket aranžman - Velvet Underground plus Nico plus plesači, sa svjetlosnim showom preko svega. s N I M 10: FACTORY FOTO .

Ingrid Superstar. Ingrid je pisala dobre pjesme. SNIMIO: FACTORY FOTO.

Joe Dallesandro, Patti D'Arbanville i Geraldine Smith u Mesu . SNIMIO: JED JOHNSON.

Gore: Viva i Brigid se kupaju u

Curama iz kade.

SNIMIO: FACTORY FOTO.

Lijevo: Viva. Nekoliko mjeseci '67.-'68.

Viva i ja smo bili nerazdvojni. SNIMIO: FACTORY FOTO .

Eric Emerson, Tom Homperz i Joe Dallesandro. SNIMIO: FACTORY FOTO.

Tom Baker i Ultra Violet. Ultra je imala ijubičastu kosu i francuski naglasak. SNIMIO: FACTORY FOTO.

1966 .

231

Godinama kasnije, kad smo postali dobri prijatelji, pojasnio je: "Bio sam u Domu kad ste ga tek otvorili, pa sam toga dana došavši do zgrade Factoryja na izlazu prepoznao Gerarda Malangu. Rekao mi je da pođem na peti kat i pogledao sam u njega u kožnom odijelu, a zatim u dizalo ograđeno kavezom i pomislio "Jebote, ovo je kao ulaz u pakao". Kad sam napokon ušao u tu srebrnu prostoriju, nitko se nije pomakao, svi su bili potpuno ravnodušni. Mogao sam biti javni tužitelj ili novinar Timesa, inspektor za narkotike, bilo što - nikog nije bilo briga. I tada sam ugledao tebe kako sjediš sa sunčanim naočalama i srebrnom kosom, blago otvorenih usta .. . Ne mogu to objasniti, ali Factory je onda bio nešto posebno ... prijelomna točka u povijesti; htio si ostati u toj atmosferi i postati njenim dijelom, a da ne znaš ni o čemu

se radi. I što je najčudnije , što si joj više pripadao, to je bila

tajanstvenija." Jednog srpanjskog dana .u Factory je došla Susan Pile. Prvi je put bila u New Yorku, i to da bi razgledala kampus Barnarda i Columbie na Morningside Heightsu, gdje je u rujnu trebala početi studirati. Nakon toga je namjeravala otići na Newport Folk Festival jer su kružile glasine da će Dylan tamo ponovo nastupiti. Pitao sam je: "Stvarno

ćeš ići

od Chicaga do Rhode Islanda

samo da vidiš Dylana?" Nasmijala se. "Ne. Da ga možda vidim." Prišao nam je Paul i kad je to čuo, zagunđao je i otresao glavom. Susan nam je rekla da su odmah po odlasku Velveta iz Chicaga u grad došli Jefferson Airplane u sklopu svoje prve turneje izvan San Francisca, dok je u Wells Streetu nastupala nova grupa po imenu Big Brother and the Holding Company. Candy Darling. Candy je bila najljepši transvestit kojeg sam ikada vidio. Kada je imala dobar dan, nisi mogao vjerovati da je muškarac. s N I M I o: P E T E R B EA RD.

232

POPizom: Warholove šezdesete

"Izgledaš tako moderno", rekao sam joj. Nosila je kariranu kratku haljinicu Betsey Johnson, s dekolteom i širokim rukavima. Otvorila je bravicu na kovčegu i izvadila majušnu srebrnu haljinicu, također od Betsey Johnson, i rekla da nova pjevačica Big Brothera and the Holding Company - Janis Joplin - uopće nije imala odjeće pa joj je za nastupe posudila tu srebrnu haljinu. I njoj i Edu se jako sviđao Big Brother, rekla je Susan, i išli su na koncert svake večeri, baš kao i na Velvete. Kad ljudi nemaju normalno radno vrijeme, počnu nalaziti osobne probleme o kojima bi se mogli brinuti, a ako se ničega ne mogu sjetiti, izmisle ih. A kad su ti ljudi drogirani, mogu dnevno doživjeti i po dvadesetak drama. Ma kako mali da je problem, uvijek dolazi do velike scene - jednako su uznemireni kad misle da im je netko ukrao kupon iz automatske praonice rublja kao i kad im dečko ne dođe kući. Čak i više. Upravo je u to vrijeme sve postajalo zaista kompleksno, jer su došle slobodna ljubav i biseksualnost i ljudi više nisu smjeli biti ljubomorni, tako da su rasprave između dvoje ljudi koji spavaju s istom trećom osobom započinjale veoma hladnokrvno, objektivno i apstraktno, da bi se pretvorile u žestoko olajavanje te treće osobe. I tako je iz mnogih romansi nestala mistika, a njeno mjesto je zauzela komedija. Satima smo sjedili u dvorištima ili kafićima s uličnom terasom, gdje bih slušao kako svi raspravljaju o apstraktnim stvarima kao da li je neka nova osoba dovoljno "definitivna" da postane superzvijezdom ili je li netko drugi previše "samodovoljan" i "autodestruktivan" . Fasciniralo me što ljudi sve tako spremno analiziraju, no u to vrijeme nisi mogao biti siguran upoznaješ li osobu ili samo drogu koju uzima. Svaka bi rasprava postala suviše

1966.

233

paranoična

i psihološka, iako bi počela od nečeg jednostavnog poput: "Je li znao da ima picajzle kad si mu posudio hlačd"

Tog je ljeta mnogo ljudi živjelo (ili "boravilo" - činilo se da više nitko nigdje trajno ne živi) na Upper West Sideu, klinci poput Erica i njegove cure Heather, Ronnieja, Pepper, cure s juga koja je glumila u nekim našim filmovima - naročito u blokovima između Broadwaya i Central Park Westa. Nikad nisam znao tko točno s kim živi, sve je to bila neka vrst mreže. Mnogi su živjeli i u hotelu Chelsea u Zapadnoj 23. ulici, cijela grupa naših prijatelja. Brigid se klela da u vlastitu sobu odlazi jednom tjedno - ostalo su bile posjete unutar kuće, trčanje iz sobe u sobu. Susan Bottomly (koja je u našim filmovima nastupala kao International Velvet) bila je nova djevojka u gradu. Bilo joj je svega sedamnaest godina, jako visoka brineta, izuzetno lijepa. Kada se sjetim svih ljepotica koje smo poznavali, shyaćam da je bilo nešto posebno u načinu na koji su držale glavu i ruke. Bilo je i drugih djevojaka koje su bile jednako lijepe kao Susan Bottomly, no njenu je ljepotu izdvajao njen način kretanja. Ljudi su uvijek željeli znati tko je ona. Susanin otac je bio javni tužitelj u Bostonu. Njena je obitelj bila bogata i plaćala joj je sobu u Chelseaju, a slali su joj i džeparac. Uvijek je imala najskuplju šminku i najnoviju odjeću. Imala je i jedno od rijetkih tijela koja su mogla izvući maksimum iz haljine poput one Paca Rabannea s plastičnim pločicama ili kratke crne "haljine za diskoteku". A s dugim je vratom mogla nositi nove velike naušnice kao nitko drugi. Susan je provodila sate nanoseći najnoviju šminku, neprekidno mažući trepavice sj aj ilom Fabulash, bojeći oči u tri nijanse

POPizom: Warholove šezdesete

234

smeđe,

polako, polako nanoseći rumenilo odozdo prema gore,

1966,

235

debelim četkicama od samurovine iz trgovina kazališnom šmin-

prodaje samo odjeću od umjetnih materijala: vinila, poliestera, šljokica. Zidovi su bili obloženi četvrtastim stakalcima. Kad god

kom, ocrtavajući usne, a zatim ih izbjeljujući. Gledati kako sve to čini netko poput Susan Bottomly, s tako savršenim, punim,

bih negdje vidio takva izlomljena ogledala, doživljavao sam to kao znak prisutnosti amfetamina - stanovi amfetaminaca uvijek

elegantnim licem, bilo je poput gledanja predivne skulpture koja

su bili puni razbijenih ogledala, zamagljenog, zrnatog, izlom-

oslikava samu sebe. Prvih mjeseci po Susaninom dolasku u grad Gerard je spavao

ljenog stakla i slično, baš kao i Factory. A Tiger i jest uzimala puno amfetamina. Uvijek se hvalila: "Ja sam živi dokaz da spid

kod nje i čitavo joj vrijeme pisao pjesme o njoj. Roditelji nisu bili zadovoljni njenom novom "karijerom" manekenke u New Yorku, a kad je kasnije osvanula na naslovnici Esquirea, pozira-

ne ubija."

jući

u kanti za smeće ("Današnja djevojka, potrošena u osamna-

estoj"), jako su se naljutili. No nastavili su je uzdržavati, a ona je nastavila uzdržavati svoje brojne prijatelje. U Factoryju se često moglo vidjeti kako Susan piše pismo ocu u kojem ga moli da joj

Nešto kasnije je Tiger za neku veliku tvrtku dizajnirala liniju pidžama i spavaćica te napravila veliki promotivni prijem u kupalištu Henry Hudson Baths u Zapadnoj 57. ulici, koji je bio poput modnog "hepeninga" oko bazena; manekenke su izlazile na dasku za skakanje, neke su uskakale, a neke bi se samo okrenule i vratile. Već sam rekao da je Tiger hepeninge pretvorila u pop, od umjetničkih događaja

pošalje još malo novca, a zatim ga predaje Gerardu. Gerard bi ga stavio u aktovku koju je odnedavno nosio. Zatim bi pismo od-

u velike tulume. Stajala je tamo u svojim srebrnim trapericama, s velikim sunčanim naočalama i sama se

nio na poštu na Grand Central Station - s aktovkom je izgledao

sjajno zabavljala. Ljudi su bili tako pijani da su počeli potpuno

veoma poslovno - i preporučeno ga poslao u Boston. Međutim, krajem ljeta Susan je našla novog cimera, nekog piskutavog lika s Cambridgea koji je iznad guzice nosio bedž s natpisom "Flota

odjeveni skakati u bazen i kasnije su morali roniti do dna da pronađu novčanike i druge stvari koje su im ispale iz džepova. Snimio sam nekoliko scena s Tiger u njenom starom buti-

je ovdje". Gerard se ogorčeno žalio kako taj "novi element" čini

ku Kaleidoscope, u Istočnoj 5S. ulici, nad restoranom Reuben's,

sve što je u njegovoj moći da ga razdvoji od Susan. Do jeseni je Susan već našla dečka koji joj je bio bliži po godinama, Davida

gdje je za nju šilo šest krojačica i posvuda su bile stotine tegli s

Crolanda, a Gerard se nakon nekoliko krivih tragova spetljao s predivnom manekenkom Benedettom Barzini, kćeri Luigija

perlama i šljokicama. Prije toga je prodavala odjeću u kući u 63. ulici blizu Madisona. U to je vrijeme radila skupe šik dizajne od svile i satena, brokata i lamea, za žene koje su htjele lijepo izrađe­

Barzinija, autora Talijana, i tako je sada pisao pjesme o njoj i za

ne haljine visoke mode - ponekad i pomalo prenakićene - onu

nju.

vrst odjeće čiji su ručno šiveni šavovi bili kompliciraniji od same haljine. Zatim je Tiger otišla u Englesku i na povratku se prebaci-

Tiger Morse je krajem kolovoza u sjevernom dijelu Avenije Ma-

la na plastiku i počela izrađivati haljine od zastora za tuš. Naposli-

dison otvorila majušni butik Teeny Weeny. Politika joj je bila da

jetku je preuzela butik Cheetah na Broadwayu, ispred istoimenog

POPizom: Warholove šezdesete

1966,

kluba. Imao je isto radno vrijeme kao i klub i ljudi su dolazeći na ples usput svraćali po novu odjeću za disko. Tiger je dizajnirala slavnu haljinu s natpisom "Ljubav" sprijeda i "Mržnja" straga. Radila je i haljine koje su svijetlile na plesnom podiju, samo je s njima uvijek bilo tehničkih problema - svjetla nisu radila ili su baterije bile prazne, i slično. Žene su nekoć imale staromodne probleme s prikrivanjem predugih negližea i naramenica za grudnjak, no sada se rodila gomila potpuno novih problema. Čuo sam da ljudi govore: "Tiger Morse je prevarantica" . Pa, naravno da je bila prevarantiea, no bila je prava prevarantiea. Izmislila je o sebi više priča za novine nego ja. Nitko zapravo nije znao otkud je došla, no koga je bilo briga? Bila je originalna i mnogim je ljudima pokazala kako se zabavljati.

Na zabavi za Davida stajao sam sa Susan Bottomly. Pokazala ga je svojem cimeru iz Cambridgea i rekla mu da ga "uhvati". El Mio je imao raskošne lustere koji su visjeli prilično nisko i David je skinuo s njih dvije kristalne perle na lancima i na licu ih mjesta pretvorio u predivne naušnice za Susan. ("U to smo vrijeme svi bili lopovčine", rekao mi je jednom David. "Sjećaš se koliko si puta izašao iz Arthura s onim masivnim crnim peharima?") Poslije smo otišli na tulum u stan na Petoj aveniji, gdje su se Susan i David zaključali u kupaonicu. Kad su konačno izašli, ljudi su urlajući tražili objašnjenje što su tako dugo radili unutra, a Susan ih je obavijestila: "Jebali smo se." Sljedeće dvije godine su ona i David živjeli zajedno. David je zaključio da one kristalne naušnice izgledaju tako dobro da će ih uključiti u svoju liniju za Paraphernaliu, i tako su za nekoliko tjedana lusteri u Il Miu počeli izgledati prilično oskudno.

236

Davida Crolanda smo upoznali na zabavi koju je Paraphernalia održala u čast velikih naušnica koje je dizajnirao. Poput mnogih drugih dizajnera nakita i odjeće, imao je ugovor s Paraphernaliom, koja je već bila poput malog lanca robnih kuća u gradovima širom zemlje, od Los Angelesa do Washingtona. Sve što su nudili izgledalo je sjajno i skoro sve bi se raspalo u roku od nekoliko tjedana, što je stvarno bilo pop. Recimo, poznavali smo dizajnericu Barbaru Hodes koja je za Paraphernaliu ručno kukičala haljine koje su izgledale fantastično, ali su se raspadale istog časa kada bi curama zapele za čavao ili iverak. Paraphernalia je stvarno postala butik za mase, što je pomalo proturječno - ako si bio njihov dizajner, morao si biti u stanju izraditi puno toga da bi se razaslalo po svim dućanima u zemlji. Mase su htjele izgledati nonkonformistički, što je značilo da nonkonformizam treba masovno proizvoditi.

237

Nekoliko dana kasnije svi smo otišli u Provincetown na Cape Codu, gdje su Velveti nastupali u Chryslerovom muzeju. Naša grupa Njujorčana u srebrnom lameu i koži doimala se vanzemaljski među preplanulim, zdravim klincima iz Massachusetsa. Kad su se naši ljudi - Susan Bottomly, David, Gerard, Ronnie, Mary Might, Eric, Paul, Lou, John, Sterling, Maureen, tehničar Velveta Faison - izvalili na plaži, izgledali su kao divovska mrlja klora u pijesku, sva ta njujorška tijela, bijela kao tijesto, u moru osunčanih ljetnih koža. Gerard je nosio kožni bikini, siguran da će nekog napaliti, ali činilo se da se tamo više cijeni bostonskoirski tip ljepote. Naravno, A-kavci su šizili jer su potrošili gotovo sav amfetamin i hodali su ulicama P-towna s rukama oblikovanima u lijevak oko uha kao da slabo čuju, govoreći "A? A?" u nadi da će nešto

, 238

POPizom: Warholove šezdesete

1966.

239

I ubosti. Koncert Velveta je prekinula policija, netko im je dojavio da su Velveti većinu kožnih remena i bičeva, koje su koristili za

Tada još nije bilo puno mladih, modernih muških manekena. Počeli su nicati tek sljedeće godine kad je najednom lansirano

nastup tog popodneva ukrali u mjesnoj trgovini rukotvorinama. Policija je došla baš kad je Mary zavezala Erica za stup i oko njega sadomazohistički plesala s bičem. Zaplijenili su bičeve, a zatim

bezbroj novih modnih linija za muškarce. No '66. su muškarci na fotografijama trebali samo mirno stajati i izgledati muževno, da bi na neki način izdvojili djevojke i pokazali da ih privlače.

odvezali Erica tako da mogu zaplijeniti i remene kojima je vezan. Kuće koje smo iznajmili u nekoliko su dana postale doista

Cijelog smo tog ljeta snimali kratke sekvence u interijeru od ko-

odvratne zbog začepljenih zahoda - činilo se da Velveti začepe zahod gdje god da dođu - a govna su rukama vadili iz zahoda i bacali ih kroz prozor. Bio sam već čuo opaske o toj njihovoj

jih smo na kraju sastavili Djevojke iz Chelseaja, a glumili su svi ljudi s kojima smo se družili. Mnogi su od njih stanovali u hotelu Chelsea pa smo tamo provodili puno vremena. Često smo uz

navici, no u takve priče ne vjeruješ dok svojim očima ne vidiš

sangriju večerali u restoranu El Quixote u prizemlju hotela i svi

kako ljudi protrčavaju kraj tebe ruku punih razmočenih govana i umiru od smijeha.

su stalno dolazili i vraćali se u svoje ili tuđe sobe. Palo mi je na pamet da objedinim komadiće života svih tih ljudi tako što ćemo sve povezati kao da žive u različitim sobama istog hotela. Nismo snimali sve scene u hotelu Chelsea; neke su snimljene u stanu u

Sjećam se kako sam šetao ulicom blizu plaže i pogledavši

uvis vidio Erica, u kupaćem kostimu i visokim crnim čizmama

Zapadnoj 3. ulici gdje su živjeli Velveti, neke u stanovima drugih

s dugim vezicama, kako izvodi piruete na balkonu bez ograde, visokom šest metara. Kasnije, u dućanu, nagovorio je klinca na

prijatelja, a neke u Factoryju, no zamisao je bila da se svi ti likovi znaju i mogli bi živjeti u istom hotelu.

blagajni da mu da kutiju Marlbora u zamjenu za limenku Campbellove juhe s mojim potpisom. Potpisao sam se i pružio limenku klincu, a on je Eriku uručio cigarete.

Svi su samo nastavili raditi isto što i uvijek, biti što jesu (ili izvoditi svoja uobičajena glumatanja, što je manje-više isto), samo pred kamerom. Jednom sam čuo kako Eric nekome prepriča­

U jednom smo trenutku ostali bez Davida i Susan, koji su se

prebacili u hotel. "Novac i čekovi bili su Susanini" , pričao mi je

va upute koje sam mu dao za njegovu prvu scenu. ''Andy mi je samo rekao da ispričam svoju životnu priču i usput se u ne-

mnogo godina kasnije, "pa smo se morali upisati kao gospodin i gospođa Bottomly i to je bio početak cijelog onog problema", nasmijao se. Pitao sam ga na što misli, a on se nasmiješio i rekao "Ma daj, sjećaš se kako sam onda bio smiješan, pratio sam Susan

kom trenutku skinem gol." Pošto je sekundu razmišljao, dodao je: "I to radim do danas." Njihovi su životi postali dio mojih

na sva snimanja i nosio njen portfolio, nadajući se da će netko pokazati na mene i reći 'Hej, zašto i ti ne uđeš u kadar?'. Htio

su se uživljavali u njih da je ubrzo bilo nemoguće povući jasnu granicu, vidjeti razliku, a ponekad je nisu vidjeli ni oni. Tijekom

sam biti maneken, a nisam shvaćao da zapravo pokušavam postati manekenka!"

snimanja Djevojaka iz Chelseaja, kada je Ondine u ulozi Pape udario Pepper, bilo je to tako stvarno da sam se naljutio i morao

filmova, a i filmovi su, naravno, postali dio njihovih života; tako

j

241

POPizom: Warholove šezdesete

1966.

sam izaći iz sobe, ali kameru sam ostavio uključenom. To je bilo nešto novo. Do tog sam događaja, kad bi ljudi na snimanju postali nasilni, uvijek gasio kameru i govorio im da prestanu, jer je fizičko nasilje nešto što doista mrzim, osim, naravno, ako oboje sudionika uživa u njemu. No sada sam odlučio snimiti sve, pa čak i ako moram napustiti sobu.

u dupe. (Ni sama Grofica to ne bi učinila bolje.) Zatim je uzela telefon i nazvala puno stvarnih ljudi (koji nisu imali pojma da su dio filma) i govorila im koje im sve droge može prodati. Bila je tako uvjerljiva da su službenici s hotelske centrale (koji su uvijek prisluškivali) pozvali policiju. Nismo još ni završili scenu kada su upali u sobu i sve pretražili, no našli su samo dvije tablete Desoxyna. Svejedno, kad su ljudi vidjeli Brigid u filmu, počeli su se bojati nje kao što su se bojali i Grofice.

240

Siroti Mario Montez je bio zaista povrijeđen u sceni gdje zatiče dva dečka zajedno u krevetu i pjeva im "They Say That Falling In Love Is Wonderful". Trebao je s njima biti u sobi deset minuta, no dečki iz kreveta su ga tako izvrijeđali da je istrčao poslije šest i nikako ga nismo mogli uvjeriti da se vrati i dovrši scenu. Govorio sam mu: "Bio si sjajan, Mario. Vrati se unutra, pretvaraj se da si nešto zaboravio, nemoj njima dopustiti da budu glavni u sceni, bez tebe nema smisla ..." No, nije se mogao vratiti unutra, previše su ga povrijedili. Jack Smith je uvijek govorio da je Mario njegov omiljeni underground glumac jer je sposoban u trenutku pridobiti publiku da suosjeća s njim. To je zaista bilo točno. Živio je u konstantnom strahu da će njegova obitelj ili kolege iz državne službe otkriti da nastupa kao transvestit. Rekao mi je da se u svom stančiću na Lower East Sideu svake noći moli, za sebe, svoje roditelje i sve mrtve slavne ličnosti koje voli, kao što su "Linda Darnell, James Dean, Eleanor Roosewelt i Dorothy Dandridge". Mario je imao tu klasičnu komičarsku kombinaciju da se doima glupim, ali izgovara prave riječi u savršenom trenutku: baš kad mu ~e počneš podsmjehivati, naglo bi okrenuo situaciju u svoju korist. (Mnogo je superzvijezda imalo baš tu naročitu osobinu.) U svojoj roli u Djevojkama iz Chelseaja, Brigid je glumila Groficu. Toliko se uživjela u ulogu da je počela misliti kako je stvarno opaka dilerica: uzela je prljavu špricu i zabila je Ingrid

Krajem rujna, baš u vrijeme kad je Whitney Museum otvarao novu zgradu na križanju 75. ulice i Madisona, avionom smo otišli u Boston na otvorenje izložbe mojih radova. Usred otvorenja je David Croland naglo pokazao na udaljeni zid i rekao: "Gle! Andy! Tamo je neka slika koja nije tvoja!" Bio je bijesan. "Gdje?", upitao sam, znajući da to nije moguće, no vrlo radoznao da otkrijem za koju sliku misli da nije moja. "Tamo", pokazao je "Uradi sam" platno koje sam naslikao '62.

j

"Ona rugoba s bojanjem po brojevima." David je bio tako mlad da je propustio prvi dio moje slikarske karijere i zaista mu nije bilo ni na kraj pameti da vrijeđa moje djelo, mislio je da se radi o pogrešci kustosa! Promrmljao sam samo: "Oh. Baš ludo. Kako je to dospjelo ovamo?" Mislim, na kraju krajeva, tu i tamo se osvrneš na nešto što si napravio te se i sam zapitaš isto pitanje: "Kako je to dospjelo ovamo ....;>" Velveti su na otvorenju svirali kao luđaci, a zatim je nas dvadesetak izvršilo invaziju na malu bostonsku čajanulrestoran za bakice. Svi su mislili da tamo idem iz vica, no takve restorane sam zaista najviše volio - podsjećali su me na Schrafft's.

POPizom: Warholove šezdesete

1966.

Kad je Paul ujesen došao ponovo iznajmiti Dom, Stanley mu se ispričao jer je već bio iznajmljen. Al Grossman i Charlie Roth-

ku 8-milimetarsku snimku čovjeka koji skače s padobranom, a ponekad i Poljubac.

child su ga otvorili pod imenom Balloon Farm, a za svirku - na gornjem katu - su ionako zvali Velvete i oni su prihvatili ponudu,

Susan Pile je sada radila u Factoryju i dolazila u Dom čuvati

242

jer nisu imali što drugo raditi. I tako, premda to više nije bilo naše mjesto, većina je ljudi pretpostavljala da se radi o nastavku našeg proljetnog Exploding Plastic Inevitablea. U podrumu je bio bar s džuboksom, kojim je Paul povremeno upravljao, i naplaćivao upad sve do sljedećeg proljeća. Nico i Lou su se posvađali. ("Dosta mi je dramatičnih pizdarija", rekao je. "Znam da sjajno izgleda na visokokomrastnim crno-bijelim fotografijama, ali dosta mi je.") Lou je rekao da Nico više ne može pjevati s njima i, čak štoviše, da nikad više

243

Nicoinog četvorogodišnjeg sina Arija tijekom prvog seta, a zatim bi ga odvela u Paulov stan nekoliko blokova dalje na križanju 10. ulice i Druge avenije. Uz njega je vježbala francuski. Ari je bio predivno dijete i govorio je jako čudne stvari, kao "Želim bacati tople grude". U velikom Village Theatreu, koji će kasnije postati Fillmore East, tog je rujna seriju nastupa - zvanih Svetkovine - održao dr. Tim Leary u ime Lige za spiritualna

dostignuća -

LSD. Zamisao je bila

svirati za nju. (Upravo je u tome i bio veliki problem - je

multimedijalnom prezentacijom ljudima ponuditi uvid u idealni trip na LSD-u. Leary je uvijek nastupao s drugim ljudima, poput

li ona pjevala s njima ili su oni svirali za nju?) Kao oproštajni poklon, Lou joj je uručio kazetu s muzikom. I tako je Nico

LeRoia Jonesa, Marka Lanea i Allena Ginsberga. Sve je u vezi tih nastupa bilo tako slatko i naivno - govorili su da moraš planirati

postala chanteuse u podrumskom baru, nastojeći se snaći s ma-

tripove na LSD-u jednako pažljivo kao da odlaziš na ljetovanje,

lim kazetofonom. No bilo je otužno vidjeti tu veliku, predivnu ženu kako pjeva uz glazbu s jeftine kazetice, i u pauzama iz-

pripremiti određene ploče za slušanje i slike za gledanje dok si na trip u, inače - rekao je Tim - radilo bi se o "zloupotrebi droge".

među

pjesama su joj niz lice klizile suze jer se nije mogla sjetiti koji gumb čemu služi. Paul se trudio pomoći joj, čak je

Paul je umirao od smijeha tijekom cijelog predavanja, uzvikujući: "Bože, ovaj doktor Leary je predivan! Pravi čudotvorac!"

potkupljivao gitariste poput Tima Buckleyja, Jacksona Brownea, Stevea Noonana, Jacka Elliota, Tima Hardina, nudeći im

S pozornice je Tim, taj šarmantni, zgodni Irac, podučavao publiku: "Vidite, Bog ne razmišlja u riječima, razmišlja u vizualnim

da i sami odsviraju jedan blok, samo ako pristanu malo pratiti Nico. (Jackson Browne i Tim Hardin su se najbolje snašli pa

prizorima poput ..." i tada bi rukom pokazao iza sebe, gdje su se odjednom počele prikazivati gomile apstraktnih slajdova: " ... ovih!"

je Nico snimila neke njihove pjesme na svom prvom albumu

Paul se uzbudio. "Gledaj!", rekao je. "Potpuno je prekopi-

Chelsea Girl, koji je izašao u srpnju '67. No svi su htjeli biti zvijezde, nitko nije htio biti ničija pratnja, pa je Nico svoj problem riješila tek kad je naučila svirati mali harmonij koji joj je '68. kupio John Cale.) Dok je pjevala, iza nje smo puštali krat-

rao naš Exploding Plastic Inevitable! Oh, stvarno je divan. Ali znaš, sve je ovo zapravo dobro, jer droga će izaći iz mode sad kad

neće

je ovako komercijalizirana. Jamčim ti da će za tri mjeseca droga biti potpuno zaboravljena, gle, već je postala totalna sprdnja."

244

245

POPizam: Warholove šezdesete

1966.

(U drogiranim godinama koje su uslijedile, Paul je mnogo puta priznao: ''To je predviđanje bilo plod mog nevjerojatno krivog v ") proracuna. Slušati te jeseni Timothyja Learyja i njegove Svetkovine bilo je poput pohađanja tečaja "Acid za početnike". Dolaskom sljedećeg ljeta, ako si stajao na uglu 6. ulice i Druge avenije, otprilike svaki drugi klinac koji bi prošao kraj tebe bio bi na tripu, dok bi 90 posto ostalih bilo ušlagirano nečim drugim.

Underground kritičari su nas po običaju pohvalili. No tada je Jack KrolI napisao dugu, fascinantnu recenziju filma za Newsweek, koja je privukla toliko ljudi da smo ga morali premjestiti u veće kino, Cinema Rendezvous u Zapadnoj 57. ulici. Zatim je Bosley Crowther napisao šašavu recenziju (zapravo, bukvicu) za The New York Times: "Došlo je vrijeme da Andyju Warholu i njegovim underground prijateljima ozbiljno priprijetirno prstom i kažemo im, pristojno ali odlučno, da su pretjerali u svojim nestašlucima. Bilo je u redu dok su se držali Greenwich Villagea ili južne strane 42. ulice ... No sad, kad je podzemlje izronilo na Zapadnoj 57. ulici i zauzelo tapeciranu kino-dvoranu, vrijeme je da popustljivi odrasli prestanu namigivati njihovim nadobudnim nepodopštinama ..." Ako netko želi znati kako smo proveli to ljeto '66. u New

Djevojke iz Chelseaja su bile onaj prijelomni trenutak kad su se ljudi uspravili u stolcu i obratili pažnju na to što radimo s filmom (a to je u mnogo slučajeva značilo da su se uspravili, ustali i izašli iz dvorane). Dotad je općeniti stav prema našem radu bio da se radi o "umjetnosti", "camp u" , "prevari" ili jednostavno "dosadi". No poslije Djevojaka iz CheIseaja za nas su se počele redovno vezivati riječi poput degenerično, uznemirujuće, homoseksualno, narkomanski, golo i stvarno. (Ljudi su veoma snažno reagirali na taj film. Jednom mi je na prijemu u UN-u prišla veoma ljubazna starija gospođa, i nakon kraćeg kurtoaznog razgovora izrazila želju da pogleda Djevojke iz Chelseaja. Rekao sam joj da se taj film više toliko ne prikazuje, ali joj možemo pokazati neke svoje novije filmove, do kojih je lakše doći. Odbila je to, rekavši da želi vidjeti samo Djevojke iz Chelseaja, jer se njena kći odmah nakon gledanja tog filma bacila pod vlak. Nisam znao što da joj kažem.) Film je premijerno prikazan u Film-Makers' Cinemathequeu u 41. ulici. Bilo je osam sati materijala, no kako smo prikazivali po dvije role istovremeno, jednu uz drugu, film je trajao otprilike dvostruko kraće. Neki su dijelovi bili u boji, no većina je bila crno-bijela.

Yorku, sve što mogu preporučiti je da pogledate Djevojke iz Chelseaja. Nikad ga nisam gledao, a da u dubini želuca nisam osjetio da sam ponovo tamo. Možda je ljudima izvana sve izgledalo poput horrora - "niza ćelija u paklu" - no za nas je film bio poput utjehe, na kraju krajeva, bili smo grupa ljudi koja se međusobno razumije. U rujnu smo počeli redovno zalaziti u dvokatni bar/restoran u Park Avenue South kraj Union Squarea, kojeg je potkraj '65. otvorio Mickey Ruskin. Zvao se Max's Kansas City i postao je ultimativnim mjestom za izlaske. Max's je bio najsjevernije od svih restorana kojima je Mickey ikad upravljao. U Istočnoj 7. ulici je držao Deux Megots koji je kasnije pretvoren u Paradox, zatim Ninth Circle, bar u Villageu nalik na budući Max's, pa bar na Aveniji B zvan Annex. Mickeyja je uvijek privlačila donjogradska umjetnička atmosfera - u Deux Megots je održavao pjesničke ve-

246

1966,

POPizom: Warholove šezdesete

čeri

- a sad su slikari i pjesnici počeli zalaziti u Max's. U principu,

umjetničke veličine

okupirale su šank, a klinci su bili u stražnjoj

prostoriji.

247

rebu - praktički sam se rasplakao. Htio sam samo opisati kako je Frank izgledao tog popodneva, ožiljke na tijelu, šavove, cijevi koje su izlazile iz njega. No nisam uspio završiti jer su svi počeli

Upravo je Max's Kansas City postao mjestom gdje su se u

vikati da prestanem ... " Larry je zatresao glavom. To mi je zvučalo

New Yorku šezdesetih spojili pop art i pop život - šiparice i kipa-

poput vrlo pop posmrtnog govora - spominjao je samo površinu.

ri, rock-zvijezde i pjesnici sa St. Mark's Placea, holivudski glumci

Upravo bih takav poželio i za vlastiti sprovod. No tog popodneva

koji su provjeravali kakvi su to underground glumci, vlasnici butika i manekenke, plesači suvremenog plesa i go-go plesačice - svi

u Springsu ljudima očito nije bilo do popa. "Znam da je to jako sebično od mene", rekao je Larry, "ali

su išli u Max's i tamo se sve homogeniziralo.

pada mi na pamet samo da nikada neće biti nikoga kome će se moji radovi sviđati kao Franku. Kao u onoj Kennethovoj pjesmi

Larry Rivers mi je jednom povjerio: "Često si postavljam pitanje što je birtija? To je prostor gdje se toči alkohol, obično prilično mračan,

'Sviđa

mu se moj rad'."

Prilično me plašila pomisao da možeš izgubiti život ako te od-

gdje odlaziš radi određene vrste društvene interakcije.

vedu u pogrešnu bolnicu ili dobiješ pogrešnog doktora u pravoj

To nije banket. Nije ples. Nije otvorenje. Na određen se način

bolnici. Priča je zvučala kao da Frank ne bi umro da su na vrijeme

krećeš

prepoznavati lica koja počnu prepoznavati tebe. S nekima od tih

ustanovili krvarenje. I ja sam poznavao Franka. Bio je nekako malen, uvijek je

ljudi si možda imao neka iskustva i ranije, i u ovom ih prostoru

nosio tenisice, govorio pomalo kao Truman Capote i premda je

nastavljaš na drugi način."

bio Irac, imao je lice rimskog senatora. Govorio je stvari poput:

tim prostorom, kroz neko vremensko razdoblje, i počneš

Jedne sam večeri bio u Max'su i došao je Larry. Tog je popodneva u Springsu na Long Islandu, u blizini groba Jacksona

"Slušaj, Kirko, to što si nas pretvorila u svinje ne znači da ćemo zaboraviti da si naša kraljica!"

Pollocka, pokopan Frank O'Hara i pola umjetničkog svijeta je bilo na sprovodu. Larry je donio piće za moj stol i sjeo. Izgledao

Počeo sam puno ići u Max's. Mickey je bio obožavatelj umjetno-

je neutješno. Frank mu je bio zaista dobar prijatelj. Kad ga je

sti pa bih mu poklonio sliku, a on bi nam otvorio račun i svi su

udario auto, odveli su ga u najbližu bolnicu, pričao mi je Larry,

se u našoj grupi trebali samo potpisati za večeru dok kredit ne bi

ali su unutrašnje krvarenje ustanovili tek sljedećeg jutra kad je

bio iscrpljen. Bio je to zaista ugodan aranžman.

osam sati gubio krv. U bolnicu su pozvali Frankove najbo-

Svake noći bismo svi završili u stražnjoj prostoriji Max'sa,

lje prijatelje, Larryja, Kennetha Kocha, Joea LeSueura i Billa de

osvjetljenoj radom Dana Flavina od crvenog svjetla. Po završetku

Kooninga te su ga Kooning i Larry otišli vidjeti. "Mislio je da

svih tuluma i zatvaranju svih diskoteka i barova, išlo se u Max's da

je na nekom koktelu" , rekao je Larry. "Razgovarao je u snu. A

se svi skupe na jednome mjestu - i bilo je to kao da dođeš kući,

tri sata kasnije bio je mrtav. Danas sam održao govor na pog-

samo bolje.

već

248

249

POPizom: Warholove šezdesete

1966.

Max's je postao pozornicom za sve modne promjene, kao što su prije bila otvorenja izložbi i koncerti: ljudi su prestali odlaziti na otvorenja da bi pokazali svoj novi izgled - naprosto bi preskočili uvod i otišli ravno u Max's. Moda više nije bila nešto što se negdje nosi; bila je razlog što se uopće ide. Samo događanje je bilo nebitno - funkcionalnost Max'sa kao modne galerije to je i dokazala. Klinci su se skupljali oko nadzornog ogledala nad noćnim trezorom u banci uz bar ("zadnje ogledalo prije Max'sa'), da bi provjerili svoj izgled prije duge šetnje kroz ulazna vrata, kraj šanka, kroz dio sa stolovima, do prostorije u dnu kluba.

Edie Sedgwick i Susan Bottomly su postale dobre prijateljice, iako je Susan bila oko pet godina mlađa. Upoznale su se u New Yorku, u kasnu zimu '66. - dvije bogate, lijepe djevojke iz starih novoengleskih obitelji. Jednog smo popodneva u listopadu sjedili i tračali kad je naišao David Croland i pitao sam ga što misli o Edie. Nekoliko sekundi je šutio i zatim je nesigurno počeo: "Pa, jako je nesigurna u ljude koje tek upoznaje ..." Zatim se nasmijao vlastitom licemjerju. "O čemu pričam? Žena je snob. Jako veliki snob! Jednog od prvih puta kad smo se vidjeli, u Arthuru, svidjele su mi se njene velike naušnice - u obliku polumjeseca sa zvijezdom - i zamolio sam je da ih posudi Susan na nekoliko sati. Odmah ih je skinula i uručila mi ih. Rekla je: 'Poklonit ću Susan ove naušnice. Ali nikad me nemoj pitati da nekome nešto posudim"'. David se nasmiješio dok se prisjećao tog događaja. "Kleptomanka je, ali sve poklanja. Nikad ti neće doći u stan, a da ti poslije njenog odlaska nešto ne nedostaje ..." Nekoliko dana nakon tog razgovora s Davidom, svijeće koje je Edie uvijek palila u svom stanu u Istočnoj 63. ulici su usred noći iza7-vale požar i odveli su je u bolnicu Lenox Hill s opeklinama na rukama, nogama i leđima. Jednom sam vidio kako Edie pali svijeće i iz rastresenog načina kojim je tome pristupala bilo je jasno da se radi o opasnoj navici. Rekao sam joj da to ne čini, ali me naravno nije poslušala - uvijek je radila točno ono što je htjela.

U Max'su sam počeo upoznavati stvarno mlade klince koji su napustili školu i posljednjih se par godina povlačili ulicama - čvrste, predivne curice savršene šminke i fantastične odjeće, za koje bih tek kasnije saznao da imaju samo petnaest godina i već su rodile. Ti su se klinci stvarno znali odijevati, na neki način su stekli savršen modni instinkt. S tom vrstom klinaca ranije nisam dolazio u dodir. Premda nisu bili obrazovani kao ekipa iz Bostona ili San Rema, na neki su duhovit način bili oštro umni - mislim, znali su jako dobro spuštati jedni drugima, stojeći na stolicama i izvikujući uvrede. Recimo, ako bi Gerard ušao fino skockan, s onim veoma ozbiljnim izrazom lica rimskog božanstva koji ljudi poprime kada misle da dobro izgledaju, neka od curica u Max'su bi skočila na stol i povikala "Bože moj, pa to je Apolon! Apolone, Apolone, hoćeš li večeras sjesti među nas?" Nisam se mogao odlučiti jesu li ti klinci inteligentni, ali ludi ili su jednostavno budale nadarene za komediju i modu. Bilo je nemoguće razabrati je li njihov problem u nedostatku inteligencije ili mentalnog zdravlja.

Te smo jeseni poslije napornog radnog dana u Factoryju najčešće odlazili u Il Mio pa u Ondine i onda bismo završili u Arthuru. U Ondineu je nekoliko mjeseci nastupao bend Druids. Jimi Hendrix - bilo je to prije nego što je bio Jimi Hendrix, još se zvao

250

1966.

POPizam: Warholove šezdesete

Jimmy James - sjedio je ponekad u publici s gitarom i zamolio bi ih da svira s njima, a oni bi rekli da nema problema. Imao je

251

Sve su cure poludjele za Jimom Morrisonom - brzo se pro-

kratku kosu i stvarno lijepu odjeću - crne hlače i bijele svilene

da je došla grupa s nekim preslatkim, preseksi pjevačem. Po riječima Ronnieja Cutronea, u koje ne treba sumnjati - stalno je

košulje. Bilo je to prije nego što je otišao u Englesku i vratio se kao The Jimi Hendrix Experience, puno prije nastupa u Monte-

bio u Ondineu - Doorsi su tamo došli jer ih je cura koja je puštala ploče, Billie, poznavala iz L.A-a. (Sa Zapadne je obale poznavala i

reyu, prije trake u kosi i zavijajućeg zvuka gitare i svega toga. No

Buffalo Springfield koji su došli poslije Doorsa. "Ustvari", ispričao mi je Ronnie, "jedini put kad sam bio tako naivan da idem Louu

već

je svirao nogama. Bio je jako ugodan, njdnoga glasa. Jedne mi je večeri ispričao da je iz Seattlea u državi Washington i vidjelo

se da mu nedostaje dom dok mi je pričao kako je tamo sve lijepo, koliko ima vode i kakav je zrak. Smiješno, ali sjećam se koja je pjesma svirala u Ondine tijekom tog razgovora - "Wild Thing" od Throggsa - ista koju sam '67. u Fillmore Eastu slušao u fantas-

čulo

IReedul namještati žensku bilo je s Billinom cimericom Danom. I ne samo da je to bio potpuni promašaj, nego je to bilo za vrijeme gostovanja Buffalo Springfielda, prema kojima se Lou ponašao neprijateljski - puno opaski o kalifornijskom smeću i slično - a ni oni nisu njime bili oduševljeni...")

tičnoj

izvedbi samog Jimija, odjevenog poput gusarskog princa, u zelenu košulju i sa šeširom s ružičastim mušketirskim perom. No

Poslije koncerata Doorsa i Buffalo Springfielda, Ondine se pret-

te noći kad smo razgovarali bio je jednostavno elegantan u crnom i bijelom i na neki je način izgledao veoma tužno.

groupie djevojke, krasotice poput Devon, Heather i Kathy Star-

Te sam jeseni prvi put vidio da crnci nose mikrofonke. Sve se promijenilo - od bijelih studenata koji su putovali na jug kao ak-

fucker. Po ponašanju tih klinaca bilo je očito da su nastupila nova pravila seksualnih manevara. Cure su zanimali samo frajeri koji nisu

tivisti organizacija za građanska prava poput SN CC-a do isključivo crnačkih skupina, isključivo crnačkih sastanaka i isključivo crnačkih

demonstracija. Najednom u crnačkoj problematici nije

bilo mjesta za bijelce - crnci su im govorili da ostanu kod kuće uz svoje čekovne knjižice.

vorio iz mondenog u rokersko mjesto i tamo su počele dolaziti

trčali

za njima. Vidio sam kako puno djevojaka odbija Warrena

Beattyja, koji je bio tako zgodan, samo zato što su znale da ih želi pojebati, i odlaze tražiti nekoga tko izgleda kao da to ne želi, tko ima "problema". Na ulasku u Ondine desno je bila garderoba, lijevo crveni kožni

U studenom su u New York prvi put došli The Doors i svirali su

kauč,

u Ondineu. Čim smo ušli Gerard je pogledao Jima Morrisona,

plesni podij u stražnjoj prostoriji, s pultovima za puštanje ploča na oba kraja. Jim Morrisson je tamo počeo redovno zalaziti i

koji je nosio kožne hlače identične njegovima, i pošizio. "Ukrao mi je imidž!", vikao je van sebe. U tome je bilo istine - mislim da je Jim to pokupio s Gerardovih nastupa uTripu.

a naprijed šank, zatim suženi dio sa stolovima i napokon

Doorsi su sljedećeg proljeća tamo održali još nekoliko koncerata. Jim je cijelu noć stajao za šankom i pio đus-votke, kombinirajući

252

253

POPizam: Warholove šezdesete

1966,

ih sa spuštalicama i kad bi zaista pretjerao - bio bi posve bez svijesti - prišle bi mu cure i izdrkale mu na licu mjesta. Jedne su ga noći Eric i Ronnie morali nositi do taksija i pratiti ga do stana gdje je živio, negdje u zapadnim četrdesetim ulicama. Jim je trebao biti zvijezda mog prvog "pornića" - pristao je dovesti djevojku i pojebati je pred kamerom - no kad je došlo vrijeme da to i učini, nije se pojavio. Međutim, uvijek je bio vrlo drag prema meni - zapravo, nisam nikada vidio da prema nekome nije drag.

dolara i bile izrađene od "najfinijeg bijelog papira Kaycel R", a uz njih se dobivao i pribor za slikanje. Nico je nosila haljinu dok sam je oslikavao. Nikad nisam shvatio zašto papirnate haljine nisu naišle na uspjeh - bile su tako moderna, logična ideja. Možda jednostavno nisu bile dobro plasirane, mislim, u A&S-u su ih prodavali na odjelu s priborom! Meni su se tako sviđale da sam

U studenom smo s Exploding Plastic Inevitableom otišli u Detroit kako bismo nastupili na "mod vjenčanju" na velesajmu države Michigan, a pod sponzorstvom jednog supermarketa i u sklopu trodnevnog "Carnaby Street Fun Festivala". Na festivalu su nastupali i Dick Clark, Gary Lewis (neposredno pred regrutaciju), The Playboys, Bobby Hebb, The Yardbirds, Jimmy Clanton, Brian Hyland te Sam the Sham and the Pharaohs. Mladenci Gary i Randy (ona je bila "nezaposlena go-go plesačica, a on "umjetnik") pristali su na javno vjenčanje kako bi osvojili trodnevno bračno putovanje u New York, što je uključivalo i probno snimanje u Factoryju. Roditelji para su gledali kako predajem mladu dok Nico pjeva Wagnerov svadbeni marš. Kum je bio DJ lokalnog radija. Nevjesta je nosila bijelu minicu i visoke bijele satenske čizme, a mladoženja karirani sako s Carnaby Streeta, kaubojski remen i široku kravatu. Za svadbeni dar smo im uručili veliku plastičnu čokoladicu Baby Ruth na napuhavanje. Tijekom ceremonije sa kečapom oslikao papirnatu haljinu na tijelu manekenke. Ranije tog mjeseca bio sam s Nico i još nekim klincima u robnoj kući Abraham & Straus u Brooklynu, gdje smo nastupili na promociji papirnatih haljina koje su koštale dva

morao jednu oslikati i na vjenčanju. Kad su prijatelji posjećivali New York - pa i kad su htjeli ostati po više mjeseci - Gerard i Paul su bili sjajni u pronalaženju raspoloživih stanova. Funkcionirali su kao turistički biro: nazvali bi osobu u čiji stan posjetitelj po njihovoj procjeni pripada, u rasponu od Lower East Sidea do Sutton Placea. Kao što sam rekao, Marie i Wi1lard Maas su Gerardu bili nešto poput kumova - čak je kod njih držao mnogo svojih papira i odjeće. Za Dan zahvalnosti biQ sam pozvan negdje drugdje, no kasnije sam se u Arthuru našao s cijelim društvom, koje se vratilo s večere kod Wi1larda i Marie. U gradu je preko vikenda bio plavokosi klinac s Yalea, Jason, i na plesnom je podiju zurio u Susan Bottomly i Davida Crolanda, koji su stajali poput androida. Okruženi divljim plesačima koji su se izvijali u stranu u stilu boogalooa, gledali su jedno drugome preko ramena, lica blago zakrenutih u stranu, lagano se njišući i sporo okrećući. Bili su tako visoki i seksi da su izgledali nevjerojatno. Netko iza mene je rekao da su došli Dave Clark Five. Kasnije te večeri, kad smo bili u Tenth of Always, Jason je i dalje promatrao Susan Bottomly i Davida, sa zavidnim izrazom lica kojeg je imao i u Arthuru. Kad je shvatio da ga gledam, rekao je: "Pa što očekuješ? Tako su sjajan par." Susan je bila predivna i odjeća šezdesetih joj je savršeno pristajala, no tijelo joj je i dalje

, 254

1966.

POPizom: Warholove šezdesete

255

bilo ženstveno. Kad bi otvorila usta, zvučala je pomalo glupo, što

Poznavao sam Trumana Capotea. U pedesetima, mojim pred-

ju je činilo još savršenijom. Poput mnogih djevojaka, nosila je sa sobom odjeću za nekoliko presvlačenja - samo bi prije izlaska u

pop danima, tako sam silno želio ilustrirati njegove kratke priče da sam mu neprestano dosađivao telefonskim pozivima dok mi

torbicu ugurala nekoliko haljina ili suknji - Jason je povirio u torbicu da bi vidio crnu disko haljinu u gomili šminke i naušnica.

njegova majka nije rekla da prekinem. Sad mi je teško reći što je ponukalo tu moju želju da spojim svoje crteže s njegovim priča­

Glas Susan Bottomly bio je nešto nepovezivo s tom djevojkom. Svi su je iza leđa imitirali. Govorila je monotono, ali ne

ma. Naravno, bile su predivne, vrlo neobične - Truman je i sam bio prilično neobičan tip - sve su bile o osjećajnim dečkima i curama s juga koji se pomalo izdvajaju iz društva i žive u mašti.

kao Nico: Susanin je glas bio dubok, američki monoton. Bila je poput neke prekrasne, seksi krave. U Tenth of Always su bili i Lou Reed i John Cale te su nas

Skoro da sam mogao zamisliti Trumana kako naginje glavu dok raspoređuje svoje riječi po stranici, slažući ih čudesnim redom

odveli do zgrade u Istočnoj 30. ulici 36, gdje je bio klub koji se zvao nešto kao One-Two-Three jer je imao tri plesna podija: prvi

koji te dovodi u određeno raspoloženje kada ih čitaš. Trumanova knjiga Hladnokrvno ubojstvo, o umorstvu obitelji Clutter u Kan-

je bio hetero, drugi za gejeve, a treći za lezbijke. Lou je nestao u dubini drugog, a Jason i ja smo se popeli do trećeg.

sasu, izašla je prethodne godine, uz veliku pompu. (Na zabavu je trebalo doći devetoro ljudi iz tog malog mjesta u Kansasu, ali ne i

"Već sam vidio lezbijke, ali nikad ovakve", rekao je Jason,

dva dečka koji su počinili ubojstvo - smaknuti su u proljeće '65.)

gledajući visoke cure u trofrtaljkama i topićima jarkih boja poput

"šokantno ružičaste" i tirkizne. Sve su plesale zajedno - svirala je

I Henry Geldzahler je bio pozvan na bal pa smo odlučili ići za-

pjesma Barbare Lewis "Hello Stranger" - i čvrsto se grlile, preplanule, zavojite plave kose. "Ovo je prava stvar", rekao je. "Sve

jedno, premda se te godine naše prijateljstvo zaista ohladilo. U središtu Henryjevog života i dalje je bila umjetnost, dok je za

izgledaju kao Angie Dickinson. Smiješno - kad sam zadnji put bio u New Yorku, najnastranija stvar koju sam mogao zamisliti

I

mene to bio pop - bilo kakav pop. Osim toga, kao što sam rekao, Henryjev osobni život se promijenio i nismo više provodili toliko

bilo je da se napijem od tri Manhattana. Kao da je prošlo puno više od godinu dana."

vremena na telefonu. A ja sam imao novo društvo - dosta sam se

Ubrzo nakon našeg povratka s onog modovskog vjenčanja u Detroitu, Trum;ll1 Capo te je priredio čuveni bal pod maskama u

nimalo ne drži upravo suvremena umjetnost. Ustvari, ismijavao

bavio Velvet Undergroundom, a i Paul Morrissey je donio mnoge nove interese u Factory. (Činilo se da je jedina stvar do koje Paul ju je. On je volio stvari poput pejzaža iz devetnaestog stoljeća koje bi nalazio u trgovinama rabljenim predmetima i u smeću te

balskoj dvorani hotela Plaza. Svi su časopisi i novine taj događaj nazivali "zabavom desetljeća" - pazite, ne samo prije nego što je

ih davao svom susjedu, postarijem Englezu, da ih očisti i obnovi. Paul je volio antikvitete - slike, namještaj, fotografije, skulpture,

desetljeće završilo, nego i prije nego što je zabava uopće održana-

i oko toga tko je pozvan, a tko ne su se odvijale neviđene drame.

I

!

knjige, itd. - sve osim onog što se događalo u sadašnjosti.)

POPizom: Warholove šezdesete

256

1966,

257

Do '66. Paul je već organizirao jednak broj naših izleta po

Uglavnom, kad smo Henry i ja zajedno pošli na Trumanov bal,

gradu kao i Gerard. Ja sam u to vrijeme bio prilično pasivan.

naš odnos nije bio blizak kao nekad. Isprva se radilo o sporom, ali

Išao sam gdjegod bi me odveli, jer sam ionako htio svugdje ići. A

sigurnom udaljavanju a zatim je u lipnju '66. izbila velika drama

događalo

se zaista puno stvari. Kao što sam rekao, amfetamin je u

oko bijenala u Veneciji. U tom trenutku još smo često razgovarali

New Yorku šezdesetih bio glavna droga jer je bilo toliko toga što

telefonom - otprilike svaki drugi dan. Mislim, pričao sam s njim

možeš raditi da su svi živjeli dvostruku smjenu kako ne bi propus-

dan prije nego što je otišao na put u Egipat i sve je bilo posve nor-

tili pola događanja. Svake minute svakoga dana mogao si biti na

malno, bla-bla-bla-bla-sretan put. No kad sam sutradan otvorio

New York Times,

nekakvom tulumu. Nevjerojatno je kako ti se rijetko spava kad se nešto događa. ("Sjećaš se kad nismo išli spavati?", pitao me netko

'Il

'69., već nostalgičan za erom '65.-'67. Te su dvije godine zaista činile

pročitao

sam da je izabran za nacionalnog selek-

tora za Venecijanski bijenale! Nije mi to čak ni spomenuo! Isprva sam bio tako povrijeđen što mi je zatajio

epohu za sebe.)

tu

vijest da

sam na pitanja je li mi Henry rekao za to, odgovarao "Koji Hen-

Svi su osjećali ubrzanje. U kolovozu '66. časopis Esquire je

ry?". No postupno sam to prebolio: mogao sam mu oprostiti što

konstatirao da je vrijeme da proglasimo kraj šezdesetih - "neka

me ne zove na Bijenale (odabrao je Helen Frankemhaler, Ells-

sljedeće četiri

godine budu odmor", pisalo je u proslovu. Zatim

wortha Kellyja, Julesa Olitskog i Roya Lichtensteina) - to je bila

je počinjao članak, popraćen fotografijom na kojoj sam pozirao

njegova stvar - ali nisam mogao shvatiti zašto mi nije rekao. Posli-

obučen

u Batmana, uz Nico u kostimu Robina s podnaslovom

je toga smo uvijek bili suzdržaniji jedan prema drugom, ali i dalje

"Andy Kako-se-ono-zove" - što me oduševilo. (Batman je te go-

smo se znali družiti - očito, budući da smo u studenom zajedno

dine bio jako popularan jer se u veljači počela prikazivati tele-

išli na Capoteov krabuljni ples.

vizijska serija, što je zapravo bio i izlazak campa na masovno tr-

Henry me došao pokupiti u Factory i svi su se klinci okupili

žište - svi su sad shvaćali štos.) Tekst su napisali Robert Benton i

oko nas da nas vide u frakovima - bili su stvarno ponosni na

David Newman, scenaristi filma Bonnie i Clyde koji je izašao '67.

mene što sam pozvan. Henry je nosio masku s vlastitim licem,

(Mnogo godina kasnije sam u Film Commentu pročitao intervju u

a ja sunčane naočale i veliku kravlju glavu, koja mi je počivala

kome su ustvrdili da su podzemlje tridesetih i underground šezde-

na ramenima. Ipak, nisam je nosio suviše dugo - bila je preneu-

setih bili "čl;ldni fenomeni koje je medijska spužva upila i učinila

dobna. Crno-bijeli izgled zabave osmislio je Cecil Beaton i očito

popularnim" i da su otkinuli kad su otkrili da je Bonnie Parker

je bila zasnovana na sceni derbija u Ascotu iz filma Moja draga

u stvarnom životu pod svaku cijenu željela postati slavna - slala

Lady, na kojem je Beaton radio kao kostimograf.

je pjesme novinama, itd. Newman je rekao "Držali su do stila;

Kad smo došli u Plazu, bio sam potpuno preplašen jer nikad

Bonnie i Clyde su bili poput Edie Sedgwick i drugih 'superzvijez-

u životu nisam vidio toliko slavnih na jednom mjestu. Truman

da' Andyja Warhola. Novine su ih bile pune a da nitko nije znao

je unajmio frak za vratara iz svoje zgrade i doveo ga tamo da na

zašto - jednostavno su bili skandalozni; estetski odmetnici".)

ulazu provjerava glamurozna imena s pozivnica. Svi su bili za-

j

258

POPizam: Warholove šezdesete

1966.

molj eni da se odjenu u crno ili u bijelo, i prvi crni ili bijeli ljudi koje smo vidjeli bili su Alice Roosevelt Longworth, Katherine

dobro pleše", gledajući Ralpha Ellisona, tamnoputog autora romana Nevidljivi čovjek.

Graham (ona je bila počasna gošća), suprug Margaret Truman Clifton Daniel, John Kenneth Galbraith, Philip Roth, David Merrick, Billy Baldwin, Babe Paley, Phyllis i Bennett Cerf, MarellaAgnelli, Oscar de la Renta, Davi O. Selznick, Norman Mailer,

To je sve

čega

se

sjećam

259

s Trumanovog bala. Bio je to savršen

događaj

za karikature u časopisu Mad, jer je bio posve nadrealan - mislim, nisi se mogao osvrnuti preko ramena a da ne spomeneš trideset imena.

Marianne Moore, Henry Ford, Tallula Bankhead, Rose Kennedy, Lee Radziwill, George Plimpton, Adele Astaire Douglass, Gloria Vanderbilt Cooper i, kako bi rekla Suzy Knickerbocker, "tako to". Tada se o mene očešala Lynda Byrd Johnson - upravo se zaposlila u tvrtki McCall's i trač-rubrike su je spajale s Georgeom

Što se tiče Bijenala, Henry i ja to još dugo, dugo nismo raščistili. Jednog dana, godinama kasnije, iznio mi je svoju stranu priče. "Kad sam zamoljen da budem selektor, brzo sam pristao i od-

Hamiltonom. Na plesnom podiju je Lauren BacalI plesala s Jero-

mah intuitivno odabrao umjetnike. Nije mi čak ni palo na pamet reći: 'Gle, Andy, želim biti sljedeći kustos za dvadeseto stoljeće u

meo m Robbinsom, a Mia Farrow Sinatra je plesala s Roddyjem McDowellom dok je njen suprug Frank pričao s Pat Kennedy Lawford.

Metu i mogu ti puno više pomoći u sljedećih pedeset godina ako učinim to, nego ako propustim priliku tako što ću postati neki otkačeni super-pop kustos'."

Koliko sam mogao razabrati, bila je ro najgušća koncentracija

U vrijeme Bijenala, Henryjev šef Robert Beverly Hale je bio

slavnih osoba u povijesti čovječanstva. Dok smo Henry i ja sta-

pred mirovinom i Henry je morao pomno paziti na svoj imidž.

jali tamo razjapljenih usta, rekao sam mu: "Mi smo ovdje jedini nikogovići." Složio se.

Rekao je kako drži da je pop art bio "itekako predstavljen" na prethodnom Bijenalu '64: "Castelli je to sjajno postavio. Kao Ta-

Razmišljao sam kako je to čudno: dođeš u životu do točke gdje te pozovu na zabavu svih zabava - na koju bi svi ljudi na svi-

lijan, imao je mnogo veza u talijanskom tisku i među sucima. Budimo iskreni, Andy, da sam te izabrao za Bijenale, htio bi doći

jetu dali sve da ih pozovu - i to ti i dalje ne garantira da se tamo nećeš osjećati kao totalna ništica! Pitao sam se dosegne li itko sta-

s Velvet Undergroundom, filmovima, stroboskopima, cijelom

nje u kojem ga ništa i nitko ne može impresionirati. Mislio sam "Osjeća li ikad predsjednik SAD-a da nije na svome terenu? Ili Liz Taylor? Picasso? Engleska kraljica? Ili se uvijek osjećaju doraslo svemu i svakome?" Nastojao sam se držati Cecila Beatona jer sam njega barem poznavao dovoljno da se pozdravimo. Odlučio sam rasti uz rub poput stidljive ljubičice i dok sam stajao tamo, čuo sam damu iz visokog društva kako kaže "Tako

ekipom i totalno bi zasjenio druge umjetnike; to ne bi bilo pošteno prema njima". Da, pomislio sam, to je logično, ali ipak, zašto mi nije mogao reći sam - zašto sam to morao pročitati u New York Timesu? "Istina, ljudi su fascinirani pop artom", nastavio je, "jer je medijski događaj, i to glamurozan, pripada "sadašnjem trenutku", no kao povjesničar umjetnosti osjetio sam da moram štititi i tradiciju visoke umjetnosti. Već sam toliko identificiran s pop

260

POPizom: Warholove šezdesete

1966.

artom - sjećaš se kad sam u časopisu Lift izašao preko cijele strane, u bazenu, na hepeningu? Nisam si mogao priuštiti da i dalje budem tako isključivo povezan s tim ..."

mu je Lift ponudio posao i nije znao da li da ga prihvati - odnosno bi li prihvaćanje značilo da se "prodao" i "prešao u establišment". Dok smo razgovarali, pred kućom me čekala limuzina da me odveze na otvorenje. Umjesto toga, najprije smo otišli Davidu u Brooklyn Heights. Noć je bila prekrasna pa smo izašli u šetnju prema Bruklinskom mostu, a limuzina nas je pratila. David je odmah rekao da mu se ne sviđa ideja da govori o umjetnosti preko masovnih medija. Dok smo prelazili most prema Manhattanu, rekao sam mu: "Pomisli samo koliko novca ćeš zaraditi, Davide. Mislim, radi se o časopisu Lift. Ne budi blesav!" Svjetla Manhattana izgledala su tako privlačno dok smo hodali prema njima, ali na drugom nas je kraju mosta zaustavio policajac. Mora da smo izgledali sumnjivo, kao preprodavači droge ili nešto slično, polako praćeni limuzinom. Prihvatio je posao.

Da, pomislio sam, sve je to istina, ali ipak, zašto sam za to morao doznati iz novina? "Čak i kad bih razmotrio izložbu s isključivo vizualnog sta-

jališta", Henry nije odustajao, "Helenine i Julesove slike bile su meke i mutne, a one Ellswortha Kellyja čvrste i hladne, pa sam zaključio da bi što se tiče boje, rubova i mehaničke površine Lichtenstein i Kelly na suprotnim krajevima, te Frankenthaler i Olitski u sredini, sačinjavali savršen četverac. Tvoji rubovi nisu tako oštri kao Kellyjevi pa ne bi uspostavio takvu ravnotežu kao Roy. Tako da nisam samo bio odvratno ambiciozni karijerist - na kraju krajeva, izložba je izgledala dobro. A sjeti se, Andy, i da je to bilo kad si 'prestao slikati'." "Naravno", konačno sam progovorio. "Mislim, Henry, sve to razumijem. Kad se radi o poslu, ne možeš razmišljati o prijateljstvu, i ja sam u to uvijek vjerovao. Ali mogao si reći meni prije nego što si rekao New York Timesu. Dužan si to prijatelju reći u lice, i to je sve ..." "Znam, znam", priznao je. "Imaš pravo. Trebao sam pojesti govno i nazvati te. Ali nisam znao kako da ti to kažem. Bilo je tako lako sve prešutjeti jer sam sutradan odlazio iz zemlje." Pa, pomislio sam, to je u svakome slučaju bilo u duhu popa - učiniti najlakšu stvar. Pratio sam što se događa na likovnoj sceni, premda sam manje odlazio u galerije. David Bourdon je pisao o likovnosti za Voice i čuli bismo se bar jednom tjedno da usporedimo bilješke o onom što smo vidjeli. Negdje '66. David me nazvao da mi kaže kako

261

Do studenog su Velveti prestali i vježbati u Factoryju i živjeti kod Stanleyja. Lou je živio u Istočnoj 10. ulici; John Cale je živio s Nico, koja je upravo prekinula s Ericom; Sterling je živio sa svojom curom; a Maureen je živjela kod roditelja na Long Islandu. Velveti nikad nisu otišli na pravu turneju. Početkom studenog su svirali u Clevelandu, ali obično su se poslije koncerta vraćali ravno u New York. Još uvijek su često navraćali u Factory, ali samo zbog druženja. Jednog sam popodneva otiskujući portrete Jackie vidio Loua kako se javlja na telefon i dodaje slušalicu Srebrnom Georgeu koji se predstavio: "Da, ovdje Andy Warhol." Nisam imao ništa protiv. Svi u Factoryju su to radili. Krajem '66. nisam se više javljao na sve pozive kao nekad - bilo ih je jed-

263

POPizam: Warholove šezdesete

1966,

nostavno previše. (Mislim da sam sredinom '66. prestao odgovarati na poruke s centrale.) Ionako je bilo puno zabavnije da drugi

komadu. I krut sam - vrlo se oprezno krećem; u tom sam pogle-

262

pričaju

u moje ime i ponekad bih pročitao telefonski intervju (navodno) sa mnom, u kojem uopće nisam sudjelovao. "Da se opišem?" upitao je Srebrni George. Pogledao me kao

da pita smije li. Pitao sam s kim razgovara i kad je rekao da se radi o školskom listu, pokretom sam mu pokazao da nastavi. "Pa, nosim što i svi u Factoryj u" , rekao je, promotrivši me zbog detalja. "Prugastu majicu - malo prekratku - preko još jedne majice, tako ih volimo nositi... i levisice ... s debelim remenom i...", pogledao mi je u noge, " ... napokon sam prestao nositi ružne crne mehaničarske čizme s okomitom trakom - prešao sam na elegantnije bitlsovske čizme s patentnim zatvaračem ... " Neko vrijeme ih je slušao. "Pa, rekao bih da izgledam - mladoliko. Malo sam peškast, i radim male umjetničke kretnje ... " Podigao sam pogled sa slike. Mislio sam da žele samo modni opis, ali nije mi zasmetalo, tih sam dana bio 99% pasivan, pustio sam da me Srebrni George nastavi opisivati - što god rekao, nije moglo biti gore od onog kako su me mnogi novinari ionako opisivali. "Pa, imam jako lijepe ruke", rekao je, "vrlo su izražajne. Ljudi uvijek kažu da su svjesni da su to nadarene ruke. Držim ih opuštenima ili sklopljenima, a ponekad obrgrlim sam sebe. Uvijek sam svjestan što radim s rukama ... No prvo što na meni primijetite je moja koža. Prozirna je - jako mi se vide vene - i siva je, ali i ružičasta ... Kako sam građen? Pa prilično ravno, i ako se udebljam, sve obično ode u kukove i trbuh. Imam uska ramena, a prsa i struk su mi otprilike istog opsega..." Srebrni George se zaista zalaufao." ... noge su mi jako mršave, a gležnjevi uski - ispod struka sam kao neka ptica - nekako se sužavam prema stopalima ... da, da, ptica ... i držim se vrlo ravnomjerno, sav u jednom

du poput kakve bakice. Ne izgledam kao da mogu hodati veoma daleko - možda samo od vrata do taksija ili tako nešto - i moje nove čizme imaju prilično visoku petu, pa hodam pomalo ženstveno, na prstima - no zapravo sam jako ... čvrst ... u redu?" Zvučalo je kao da je intervju završio. "Ma nema na čemu",

rekao je Srebrni George novinaru školskog časopisa. ''Aha ... pa, trenutno puno radimo na različitim projektima - jeste li već gledali Djevojke iz Chelseaja? ... Da, u redu, možete li nam poslati nekoliko primjeraka intervjua kad izađe?" Kad je Srebrni George spustio slušalicu, rekao je da su bili oduševljeni jer su čuli da nikad ništa ne govorim, a upravo sam im rekao više nego itko kog su ikada intervjuirali. Iznenadilo ih je i što sam sposoban govoriti o sebi tako objektivno.

1967.

siječnju

'67, Djevojke iz CheIseaja su se i dalje prikazivale, ali u još sjevernijem dijelu grada, u kinu Regency na uglu Broadwaya i 68. ulice. Tu se film u prosincu preselio poslije dugog prikazivanja u Cinema Rendezvous u Zapadnoj 57. ulici. Međutim, u Regencyju su imali unaprijed rezerviran termin za Topli plijen, film Rogera Vadima s Jane Fondom, pa su Djevojke iz CheIseaja prebačene u kino York na East Sideu. S Film-Makers' Distribution Centreom (FDC), koji su vodili Jonas, Shirley Clarke i Luis Brigante, dogovorili smo se da podijelimo neto utržak pola-pola, gdje god da se film prikazuje. Svi su bili uzbuđeni, jer su Djevojke iz CheIseaja bile prvi underground film koji se uspio dugo zadržati na programu komercijalnih kina u središtu Manhattana. FDC je bio zatrpan pozivima komercijalnih distributera koji su željeli preuzeti film za područje cijele Amerike, no FDC se već dogovorio s Art Theater Guildom, koji je imao art-kina po cijeloj zemlji. Jonas je bio naročito uzbuđen; bio je uvjeren da je uspjeh Djevojaka iz CheIseaja pokazatelj da i obični ljudi žele gledati underground filmove. Predložio je da od naših filmova sastavimo zajednički program s nekim drugim underground filmovima koje je imao u FDC-u, no Paul se tome žestoko opirao; za njega - nas - naši filmovi nisu bili ni underground, ni komercijala, ni umjetnost, ni pornjava; bili su pomalo od svega toga, no prije svega su naprosto bili "naša vrsta filma". Također, koliko smo u to vrijeme znali, bilo je sasvim moguće da gomile ljudi dolaze

268

269

POPizam: Warholove šezdesete

1967.

gledati Djevojke iz Chelseaja samo zbog golotinje. Stoga uspjeh Djevojaka iz Cheiseaja nije morao značiti da će uspjeh doživjeti i drugi underground filmovi - nije značio čak ni da će uspjeti drugi naši filmovi.

i ja smo u to vrijeme stalno čitali variety, osjećajući da smo napokon stvarno postali dio komercijalnog filmskog biznisa. Toga siječnja bismo poslije uobičajenog odlaska u kino često prošetali Broadwayem do 68. ulice da vidimo kako izgleda publika našeg filma. Bilo nam je tako drago vidjeti naslov na velikoj ploči nad kinom, to je značilo da smo zaista postigli uspjeh među ljudima. Svime sam bio jako zadovoljan, činilo mi se da možemo učiniti bilo što, sve. Htio sam imati film na programu Radio Cityja, predstavu u Winter Gardenu, naslovnicu Lifea, knjigu na listi bestselera, ploču na top-listama... i prvi put se činilo da je to

Jednog dana početkom siječnja u New York Timesu je, odmah uz vijest da Jack Ruby u zatvoru umire od raka, izašao članak filmskog kritičara Vincenta Canbyja: "U kina stiže tematika za odrasle: mnogi stari tabui naočigled nestaju." Članak se uglavnom bavio Djevojkama iz Chelseaja i Povećanjem, a naveo je i da David Picker, tada najutjecajniji potpredsjednik tvrtke United Artists, smatra, kao i neke druge holivudske glavešine, da sloboda izraza u Djevojkama iz Cheiseaja neizbježno mora nadahnuti i ljude koji rade komercijalne filmove. Članak je dalje spomenuo kako je MGM, koji je financirao Povećanje, osnovao novu, malenu postraničnu tvrtku da ga distribuira, što su u to doba radile i druge velike filmske kompanije - osnivale su malene tvrtke da bi distribuirale svoje škakljivije filmove koji ne bi zadovoljili Produkcijsko administrativni kodeks, cenzorski propis koji je donijela sama industrija. Drugim riječima, studiji su se razmetali pažljivom autoregulacijom - sastavljanjem i plaćanjem odbora za cenzuru koji je pregledavao pristojnije filmove - no kad su htjeli distribuirati "prosti" film, samo bi osnovali novu tvrtku s novim imenom i tako su se mogli držati kao da nemaju pojma o ničemu i moralizirati brojeći novac. Pozornost Hollywooda nas je oduševila - vjerovali smo kako je pitanje trenutka kada će "netko od njih" htjeti financirati neki od naših podviga umjesto da samo sjedi i komentira ih. Mislim, '65. smo snimili Moju kurvicu, a '67. se Hollywood spremao snimiti film Ponoćni kauboj o muškoj prostitutki u New Yorku. Paul

zaista moguće. Jerry Shatzberg, koji je snimio fotografije za nekoliko albuma Stonesa, priredio je još jedan tulum za njih u svom stanu u Park Avenue South, u nedjelju navečer, poslije njihovog nastupa kod Eda Sullivana. Došli smo ih gledati na televizoru u boji, u stanu Stephena Shorea na Sutton Placeu, u kojem je živio s roditeljima. S nama je bio i Mali Joey, što je bila rijetkost - uvijek šam mu govorio da ne može s nama ići okolo jer je maloljetan, pogotovo zato što bi me njegova majka povremeno nazvala iz Brooklyna i pitala "Gdje je moj mali Joey? Radi li gluposti?". On nam je rekao da ga mama uvijek pita: "Zašto se uopće družiš s tim tetkicama?" . Sjedili smo u dnevnoj sobi, potpuno tapeciranoj u komplementarne boje, s mnogo ogledala i komoda i. velikih kauča, i gledali kako Stonesi sviraju "Let's Spend The Night Together", samo što ih je Ed Sullivan natjerao da promjene refren u "Let's Spend Some Time Together", i "Ruby Tuesday" - mislim da je Brian Jones, s velikim bijelim šeširom, svirao sitar. Joey nas je doista preklinjao da ga povedemo na zabavu pa smo nakon puno nagovaranja konačno pristali i poveli ga, jer nije samo idolizirao Stonese, nego je obožavao i Jerryjeve fotografije sovitaka nji-

, 270

POPizom: Warholove šezdesete

1967.

I

hovih albuma. Joey je nakon mature namjeravao upisati vizualnu umjetnost i specijalizirati se za "rock-dizajn". (Prije Beatlesa klinci su po svršetku školovanja odustajali od rock'n'rolla, no sada je rock postao tako velika industrija da je nudio pregršt mogućnosti za karijeru.) Pred Jerryjevom zgradom je stajalo mnoštvo ljudi koji su nastojali ući na tulum. Unutra mi je Joey najprije skrenuo pažnju na Zala iz Lovin' Spoonfula (postali su stvarno popularni - najnoviji hit im je bio "Did You Ever Have To Make Up Your Mind"), koji je nosio kaubojski šešir kao i Brian. Joey je naokolo tražio Briana, jer mu je on bio najdraži član Stonesa, i napokon ga je našao kako stoji u uglu s Keithom, s pićem u svakoj ruci, nedaleko od Twiggy, koja je tada bila novo lice u gradu. Joey, koji je bio visok tek nekih 165 cm, bio je iznenađen Što je Brian još manji od njega. Gledao sam kako mu prilazi i pokušava zapodjenuti razgovor, a kada nije naišao na apsolutno nikakav odgovor, nekoliko ga je puta pritisnuo kažiprstom - i dalje bez ikakvog rezultata. Zatim se Joey okrenuo Keithu i rekao "Samo sam mu htio reći da mu se divim", a Keith ga je pogledao najbljeđim pogledom koji je itko ikada ikome uputio, pa je Joey napokon odustao. Brian je imao tamne podočnjake i mrtvački blijedo lice, a njegova je crvena kosa pod osvjetljenjem djelovala bizarno. Te je večeri nosio isto što i Mick - majicu s prugastim prslukom, bijele hlače i cipele. Keith je, međutim, nosio odijelo s tankim prugama. Mick je neprekidno jurio između Jerryjevog stana na katu i prizemlja gdje se odvijao tulum. Pokušao sam razgovarati s njim, no svaki put kad bismo negdje zastali, dotrčale bi djevojke i pokušale s njega strgnuti svu odjeću. Tada bi ponovno otrčao na kat, okrenuo se i pokušao neopazice provući natrag na tulum, putem doslovno razmičući djevojke u stranu.

271

Susan Pile je od te jeseni povremeno besplatno radila za Gerarda i svakog je popodneva dolazila s Barnarda podzemnom linijom Broadway IRT, na Times Squareu bi presjela za Grand Central, prošla kraj štanda s krafnama "pečenim na licu mjesta" (kadgod sam tamo prolazio, pitao sam se tko bi želio krafnu ispečenu na stanici podzemne željeznice - zašto se nisu barem pretvarali da ih rade negdje drugdje? Trebali su, recimo, napisati "ne pečemo na licu mjesta"), popela se na ulicu i kroz E.]. Korvettes prošla do Factoryja. Ponekad bih je vidio kako u Bickford'su na donjem katu čita Chaucera. Gerard je bio u fazi Benedette Barzini, posvećivao

l i

II

l

joj je sve svoje pjesme, i Susan ih je pretipkavala za antologiju radova pjesnika i klinaca koje smo poznavali, objavljenu sljedeće godine pod naslovom The Andy Warhol Gerard Malanga Monster Issue. Sjedila je poput Japanke, na jastučiću, i pisala na vrlo niskom srebrnom stoliću kome su tri noge bile skraćene, a jedna koja je nedostajala je bila zamijenjena hrpom časopisa. Jednog dana sam je u prolazu čuo kako govori Little Joeyu da će morati potražiti drugi posao jer joj treba novaca. Rekao sam joj da ćemo je mi plaćati ako želi ostati u Factoryju i tipkati sve, a ne samo Gerardove stihove. Pitao sam je koliko novaca joj treba, a ona je s obzirom na novac koji su joj slali roditelji procijenila da joj nedostaje tek nekih deset dolara tjedno. (Tada je to bilo pedeset vožnji podzemnom željeznicom.) Odmah sam joj počeo na prijepis davati gomilu magnetofonskih vrpci, tonske zapise Djevojaka iz Chelseaja, Kuhinje, Moje kurvice, i slične stvari, a prepisala je i neke vrpce s Ondineom koje su postale dijelom romana a kojeg je sljedeće godine objavio Grove Press - bile su to vrpce do kojih one srednjoškolke nisu uopće stigle. Bilo mi je naročito drago što se sam posao prepisivanja odvija u Factoryju, jer sam nedavno na bolan način naučio kako opreza nikad dosta:

272

273

POPizam: Warholove šezdesete

1967.

jedna od tih malih tipkačica je odnijela vrpcu s Ondineom da je prepiše kući u Brooklynu i kad je njena mama čula djelić snimljenog dijaloga, oduzela joj je vrpcu i nikad joj je nije vratila.

koju je otkrio u Istočnoj 71. ulici i želi obnoviti suradnju s nama, oživjeti Exploding Plastic Inevitable. Tijekom čitavog ožujka Nico je i dalje nastupala u Domu, pjevajući uz pratnju Tima Buckleyja, Jacksona Brownea, Tima Hardina - svih glazbenika koje je Paul mogao pronaći da sviraju s njom. Kanadski pjesnik Leonard Cohen često je sjedio za šankom i buljio u nju. Kasnije, kad je snimio album, pročitao sam recenziju koja je ustvrdila da "pjeva kao da prevlači jedan ton preko čitave kromatske ljestvice" i nisam se mogao ne sjetiti svih tih sati koje je proveo slušajući Nico ...

Uskršnji "susret" u Central Parku bio je nevjerojatan; tisuće klinaca su ljudima dijelili cvijeće, palili mirisne štapiće, pušili travu, gutali tripove, bez straha dijeleći drogu pred svima, skidali su se goli i valjali po zemlji, oslikavali tijela jednokratnim bojama, pjevali istočnjačke mantre, igrali se balonima, zvrkovima, šerifskim značkama i frizbijima. Mogli su satima stajati i gledati jedni druge, a da se ni ne pomaknu. Kao što sam već rekao, uvijek me fasciniralo kako ljudi mogu cijeli dan sjediti kraj prozora ili na trijemu i gledati pred sebe a da im ne dosadi, no ako gledaju film ili predstavu, najednom prigovaraju da im je dosadno. Uvijek mi se činilo da vrlo spor film može biti jednako zanimljiv kao i sjedenje na trijemu, ako ga doživljavaš na isti način. A sada su svi ti klinci na acidu to samo dokazivali. Otkad je početkom godine Thomas Hoving postao upravitelj gradskih parkova, klinci su mnogo češće boravili u njima - a ovaj je susret bio dosad najveće događanje. Međutim, sredinom travnja Hoving je trebao postati direktorom muzeja Metropolitan i činilo se da želi ukrotiti svoj pop imidž i uvjeriti ljude da ne namjerava pretvoriti Met u veliki "hepening". Krajem travnja došlo je do još jednog "susreta" - ne tako velikog kao što je bio onaj uskršnji, no dovoljno velikog da su se svi veselili fantastičnom ljetu u parku. U proljeće je Stash, sin Stanleyja, vlasnika Doma, nazvao da nam kaže kako s glavnim šankerom iz Doma - sjećam se da se radilo o zgodnome Ircu - želi otvoriti diskoteku u gimnastičkoj dvorani

I

l

Pop moda je u to vrijeme bila na vrhuncu - bilo je to jasno i iz najpovršnijeg pogleda po Gymnasiumu. Bila je to godina električ­ ne haljine - od vinila, s pretincem za baterije u pojasu - a posvuda su se viđale i haljine neravnog donjeg ruba, minice prošivene srebrom, "mikrorninice" s dokoljenkama, haljine Paca Rabannea od četvrtastih komadića plastike spojenih metalnim prstencima, mnoštvo nehruovskih ovratnika, kukičane suknje preko hulahopki - ustvari, tek naznake suknji. Nosili su se široki šeširi i visoke čizme i kratke bundice, psihodelični otisci i 3-D naljepnice, a još uvijek su bile moderne i hulahopke raznih boja i uzoraka te svijetle kožne cipele s patentnim zatvaračem. Kad je u kolovozu u kina došao Bonnie 6- Clyde, pojavio se sljedeći veliki modni trend - nostalgija - no prethodno je sve s predznakom "mod", "mini" ili "ludo", doživjelo vrhunac kojem je stremilo još od '64. I u muškoj se modi događalo nešto krajnje zanimljivo - po glamuru i marketingu je počela parirati ženskoj, što je upućivalo na velike društvene promjene koje su nadilazile samu modu i otvarale pitanje promjene spolnih uloga. Mnogi modno osviješteni muškarci, koji su proteklih nekoliko godina isfrustrirano

274

POPizom: Warholove šezdesete

savjetovali svojim djevojkama što da obuku, sad su i sami mogli odjenuti blistave krpice. Sve je to bilo zaista zdravo, ljudi su naprosto činili što su htjeli umjesto da tjeraju osobu suprotnog spola da ispunjava njihove fantazije - sada su svojoj mašti mogli udovoljiti i sami.

1967,

275

Naš prvi vikend u Gymnasiumu ujedno je bio i vikend velikog proljetnog mobilizacijskog marša protiv rata u Vijetnamu. Martin Luther King Jr. iStokey Carmichael, uz još neke ljude, održali su govore u Sheep Meadowu, a zatim poveli mimohod Petom avenijom. Tog je dana padala kiša, i Paul, Nico i ja smo kroz prozor Factoryja gledali kako kolona prelazi 47. ulicu i nas-

Suknje su postale tako kratke, a haljine tako izrezane i providne da bi, da su djevojke ostale seksi na način Playboya ili filmova Russa Meyera, počelo dolaziti do uličnih napada. No umjesto toga, kao kontrapunkt svoj toj superseksi odjeći, da bi ohladili, na primjer, učinak mikro-minica, klinci su imali novi "uzmi-iliostavi" stav prema seksu. Djevojku novog stila u '67. su predstavljale Twiggy ili Mia Farrow - dječački ženstvene.

tavlja prema zgradi UN-a. Njezino lice je sjajno izgledalo u prirodnom popodnevnom osvjetljenju - bilo je stvoreno da gleda kroz prozore, preko pustinja, u nova obzorja, i slično. Dobro se sjećam

kako je stajala tamo u odijelu s hlačama Tuffina i Foalea,

dok je negdje u pozadini sviralo "Happy Together" od Turtlesa. Tom je prigodom Stokely Carmichael izgovorio svoju zaraz-

Početkom te godine velikim je hitom postala pjesma "Tell It

nu formulaciju "bijeli šalju crne da se bore protiv žutih" i dobio toliko publiciteta da sam ga smjesta prepoznao kada sam ga kasnije tog vikenda vidio kako u Gymnasiumu pleše s visokom

Like It Is", a i općeniti stav je bio jednako istinoljubiv. Bilo je

plavušom.

to uzbudljivo doba za pop muziku. Svi su iščekivali novi album

Iz Gymnasiuma smo obično odlazili u diskoteku Rolling Sto-

Beatlesa (koji je napokon izašao u lipnju pod imenom Sgt Pepper), no neki su se singlovi s njega već vrtjeli na radiju - "Penny

ne, a zatim u novi klub Trude Heller na uglu Broadwaya i 49. ulice, nekoliko blokova od Cheetaha - u svim je klubovima vla-

Lane"I"Strawberry Fields" je izašao u veljači, a slušali su se i "I Never Loved A Man" u izvedbi Arethe Franklin, "Mercy Mercy

dala pjesma "Sweet Soul Music" - a nedugo potom je otvoren i Salvation na Sheridan Squareu, i najednom je postojalo pregršt

Mercy", "Gimme Some Lovin"', "Love Is Here and Now You're Gone", itd, itd.

novih mjesta za izlazak.

The Gymnasium je za mene bio ultimativno mjesto šezdesetih jer smo ga, kako sam rekao, ostavili kakvog smo ga zatekli, sa strunjačarna, ručama, utezima i svom drugom opremom. Pri dolasku bih pomislio: "Gle, fantastično, gimnastička dvorana", a kad na takav način pogledaš nešto na što si inače navikao, vidiš to u novom svjetlu i to je dobro pop iskustvo.

U travnju smo otišli u Los Angeles na tamošnju premijeru Djevojaka iz Cheiseaja u Cinema Theateru. John Wilcock, kOji je u New Yorku upravo počeo izdavati list Other Scenes, objavio je reportažu o našem putovanju, poprativši je slikom s premijere na kojoj se pojavljujemo on, Paul, Lester Persky, Ultra Violet, Susan Bottomly, ja i Rodney La Rod. Rodney La Rod je bio mladi dečko koji je dosta visio po Factoryju - tvrdio je da je "road manadžer" Tommyja Jamesa i Shon-

POPizom: Warholove šezdesete

1967,

dellsa. Bio je visok gotovo dva metra. Mazao je kosu briljantinom i nosio prekratke trapezice, a kad bi tumarao Factoryjem, znao me zgrabiti i svog me ispretumbati - ponašao se tako neuglađeno da sam uživao, činilo mi se strašno uzbudljivim imati ga u društvu jer je bio tako živahan. (Kad smo naposlijetku otkrili da je maloljetan, pa sam ga morao prestati voditi uokolo s nama, svi su jednoglasno rekli "Sjajno", jer im je neviđeno išao na živce.) Bio je to i prvi put da putujem s Ultra Violet. Još je uvijek bila obavijena velom tajne; nitko nije znao s koje scene dolazi nije pričala o svom životu (za razliku od svih drugih koje smo poznavali, koji su uvijek govorili najintimnije stvari o sebi). Upoznao sam je '65, kada je ušla u Factory u ružičastom Chanelovom kostimu i za petsto dolara kupila još vlažan otisak "Cvijeća". Tada se zvala Isabelle Colin-Dufresne i nije još farbala kosu u ljubičas­ to. Nosila je skupu odjeću i živjela u luksuznom apartmanu na Petoj aveniji te vozila Lincoln identičan predsjedničkom. Već je bila u godinama, no još je uvijek bila lijepa; jako je podsjećala na Vivien Leigh. Ultra bi za publicitet učinila gotovo sve. Gostovala je u talk show-

to u istoj zgradi gdje i galerija Castelli), koji ju je uveo u njujorški umjernički svijet. Kad je umro, upoznala je Dalija, pa mene, pa je postala Ultra Violet. Bila je popularna među novinarima jer je imala čudno ime, ljubičastu kosu, nevjerojatno dug jezik i uvijek spreman mali referat o intelektualnom značaju underground filmova.

276

ovima "predstavljajući underground", što je bilo urnebesno jer je za nas predstavljala jednako veliku nepoznanicu kao i za sve druge. Sve ženske superzvijezde su mi se žalile da bi Ultra nekako doznala za sv.aki intervju ili fotosnimanje koje bi imale pa bi se pojavila na dogovorenom mjestu prije njih. Imala je nevjerojatnu sposobnost da se pojavi točno u trenutku škljocanja fotoaparata. Govorila je novinarima: "Sakupljam slike i ljubav". No zapravo je sakupljala izreske iz novina. Postupno smo spojili priču: bila je iz obitelji bogatog proizvođača rukavica iz francuskog Grenoblea, u Ameriku je došla kao mlada djevojka, posjetiti slikara Johna Grahama (slučajno, bilo je

277

Tog smo proljeća '67. odnijeli Djevojke iz Chelseaja na filmski festival u Cannesu. Točnije rečeno, odnijeli smo ga, ali ga nismo uspjeli prikazati. (Situacija me podsjetila na onu kada je Lincoln Center Film Festival ljubazno pristao prikazati naše filmove - na malim aparatima na navijanje u predvorju! Samo što u Cannesu stvari nisu odmakle ni toliko daleko.) Sve smo dogovorili u posljednjoj minuti, kao što smo radili i sve drugo. Večer prije puta otišli smo u Max's kao i obično, samo smo sa sobom ponijeli i putne karte i podijelili ih ljudima koje smo sreli. Uz Paula, Gerarda i mene - i Lestera Perskyja, kojeg smo vodili da pomogne u promociji - pridružili su nam se i Rodney La Rod, David Croland, Susan Bonomly te Eric. Nekoliko sati kasnije zajedno smo sjedili u avionu za Francusku. Eric je na put u Cannes krenuo iz stana na zadnjem katu zgrade na uglu avenije Central Park West i 80. ulice, kojeg je u potpunosti obojio u crno, osim bijele crte na drvenariji. Pitao sam ga kome ga je povjerio na čuvanje dok ga nema i rekao je: "Samo sam ga ostavio." "Zar se ne vraćaš u njega?", pitao sam. Neodređeno je odmahnuo glavom. "Nisi li tamo ostavio sve stvari?", pitao sam. Kimnuo je potvrdno, a nešto kasnije rekao: "Bio sam u govnima do grla. Previše ljudi, i neke stvari su mi doprle do mozga,

278

279

POPizom: Warholove šezdesete

1967.

umotane u previše droge i takvih stvari, i zato mi je, ono, stvarno drago da si me pozvao."

Mnogi su klinci bili takvi, no Eric me najviše fascinirao jer je bio

Eric je nedavno prekinuo s curom, Heather - ostavila ga je i

li genij ili debil. Čudno je bilo i to što sam pretpostavljao da je Eric svake večeri bio s nama i tek kad je opisao što je radio proteklih par

otišla u London. Službeno, Eric je bio u braku pa sam ga pitao i za to. "Upoznao sam svoju ženu Chris kod Bena Franka u Los Angelesu prije tri godine", rekao mi je. "Vraćao sam se kući nakon posjeta djevojci, bio sam na tripu i sreo sam Chris, s tirkiznim

najekstremniji slučaj - uopće nije bilo načina da budeš siguran je

mjeseci, shvatio sam da ga prilično dugo nisam vidio. Kad srno došli u Cannes, otkrili smo da tip koji je navodno

očima

sve organizirao nije uspio dogovoriti ni jednu jedinu projekciju. Čak ni Lester, koji nam je došao pomoći promovirati film, nije

mnom u New York; u to sam vrijeme pokušavao otvoriti dućan,

mogao ništa promijeniti; bilo je prekasno. Odlučili smo svejedno ostati i zabavljati se, u čemu smo oduvijek bili dobri: išli smo na tulume, skijali na vodi, susretali stra-

za koje se poslije ispostavilo da su kontaktne leće. Zaljubili smo se na prvi pogled i istog se dana odvezli u Vegas gdje smo se vjenčali. S njom sam dobio i kćer Ericu. Chris je došla sa neposredno prije nego što sam upoznao tebe. Jako sam se vezao uz svoju ženu i kad je počela prakticirati slobodnu ljubav kao i ja, potpuno sam poludio i prošao kroz žestoku gej fazu. Kad sam izlazio iz toga, radio sam stvari poput nuđenja svake žene koja je

ne filmaše - upoznali smo Monicu Vitti i Antonionija, koji je snimio Povećanje u isto vrijeme kad i mi Djevojke iz Chelseaja. A upoznali smo i Gunthera Sacha, zapadnonjemačkog nasljednika industrije kugličnih ležajeva, koji nas je doveo kući da upoznamo

bila sa mnom Jimu Morrissonu u Ondineu, tako da ga zamišljam

njegovu suprugu Brigitte Bardot. Sišla je i lijepo nas ugostila kao

kako uživa na moj račun i da osjećam određenu vezu između nas, Jima Morrissona i mene - znaš, kao kad gledaš ljude koje voliš

prava europska domaćica i nisam mogao vjerovati kako je to slatko od nje - biti Brigitte Bardot i svejedno se truditi da ti gostima

kako se spajaju." Ericovo lice poprimilo je čudan, gotov gorak

bude ugodno! Jednog smo se popodneva odvezli do. ogromnog, predivnog chateaua u prirodi. Dok smo ga razgledavali, vlasnik je govorio Susan da je predivna i da, pristane li provesti nekoliko dana s

izgled dok se prisjećao koliko je puta gledao ljude koje je volio kako se ševe s drugim ljudima koje je volio. "Mislim", rekao je, "da sam sve ljude koje volim gledao kako se 'spajaju'." Pitao sam ga kad se drugi put oženio i je li se uopće razveo od Chris. Nije. "Dobio sam od suda nekakvu 'separaciju"', rekao mi

njim, može uzeti što god poželi iz dvorca, koji je bio pun svakojakih europskih umjetnina. David se vratio iz razgledavanja sav uzbuđen jer je u jednom od zahoda vidio portret koji je navodno

je, "ali onda su ljudi sa sudu htjeli proći još gomilu stvari s nekim dodatnim papirima, i slično i sve mi se zgadilo. " Nikad nisam znao što da mislim o Ericu: je li retardiran ili

bio isti on, a to su mu potvrdili i svi drugi. Spremali smo se za odlazak, a gazda još uvijek nije uspio na-

inteligentan? Znao je iznijeti nevjerojatno pronicljive i kreativne

govoriti Susan da ostane, no da pokaže da se ne ljuti, rekao joj

komentare, a sljedeće što bi izgovorio bila bi potpuna glupost.

je da svejedno uzme što god želi iz kuće. David ju je bodrio da

280

1967.

POPizom: Warholove šezdesete

uzme najskuplju stvar, no ona je šaptom zamolila Gerarda da joj pokaže onaj zahod s portretom i vratila se iz kuće s tom slikom pod rukom te je darovala Davidu dok smo se autom vraćali kroz francuska sela. Poljubio ju je - bio je oduševljen - no poslije par sekundi je postao praktičan i rekao: "Možda si trebala ostati koji dan i uzeti neki namještaj ... " Kasnije smo doznali da se radi o portretu Sare Bernhardt. U Francuskoj Eric nije htio s nama ići na prijeme i takve stvari. "Ne mogu se sada baviti nekim drugim; ono, samo puno pišem i vodim dnevnik, i družim se sam sa sobom." "Ispunjavaš toliko tih tekica za tripove", rekao sam. "Što poslije radiš s njima? Gdje ih držiš?" "Mnogo ih imam, čuvaju mi ih drugi, ali na tripu ih nažalost puno i izgubim ... " Eric je ipak otišao skijati na vodi s Gerardom i pridružio nam se na jednom tulumu, ali onda je odlučio otići u London, a mi smo prvo nakanili posjetiti Pariz i Rim. Naš hotel u Rimu je svakih par sati primao poruke. U osnovi, jednu te istu paničnu poruku od Erica iz Londona: potrošio je sav novac i nije imao čime platiti hotelski račun. Po dolasku u London sam najprije otišao u Kensington i podmirio njegov hotelski račun. Zatim sam mu održao uobičajeno predavanje koje sam kad-tad održao svakoj superzvijezdi kada bih osjetio da previše ovisi o mojem novcu. Rekao sam mu da je mlad, zgodan i da ljudi vole biti s njim u društvu: "Zar ne razumiješ da je svijet pun nevjerojatno bogatih ljudi, s ogromnim, prekrasnim kućama, koji se nasmrt dosađuju? Počni razmišljati kao bogataš. Postani veličanstven. Ne moraš boraviti u hotelima! Upoznat

281

ćemo

te s odličnicima i možeš živjeti kao bubreg u loju. Samo, moraš se o tim stvarim početi brinuti sam. Nećemo uvijek biti tu da te spasimo. Samo idi u svijet i budi rado viđen gost, i nikad ti neće trebati hotel. Ti si Zabava: nemoj to biti besplatno! Ljudima se više sviđa kad stvari moraju platiti. " Ukratko, govorio sam mu: "Kurvaj se." Poslije nekoliko dana u Londonu, od kojih mi je u naj življem sjećanju ostalo kako Rodney La Rod uskače u krilo Paula McCartneya istog trenutka kad ga je upoznao (to mi se sviđalo kod Rodneya - radio je sve one stvari koje i ti poželiš učiniti, ali znaš da ne smiješ), većina nas se vratila u New York. David i Susan su umjesto toga odlučili provesti neko vrijeme u Parizu, a Eric je ostao u Londonu kao gost mog tamošnjeg trgovačkog posrednika, Roberta Frasera, koji je bio mlad, zgodan i nosio besprijekorna odijela s tankim prugama - i bio vlasnik galerije u Mayfairu. Dom je sredinom '67 prošao kroz još jednu promjenu uprave. Preuzeo ga je Jerry Brandt, potpuno ga preuredio i nazvao Electric Circus. Priređeno je veliko otvorenje i svi smo otišli; naravno da smo bili znatiželjni što su učinili s prostorom kojeg smo sami pokrenuli prije godinu dana. Razlika između Exploding Plastic Inevitablea i Electric Circusa na neki je način bila sažetak napretka pop kulture iz primitivnog perioda u rano razdoblje elegancije. Bilo je to poput razlike između podrumskog kafića i golf kluba. Godinu dana ranije morali smo izmisliti multimedijski show od onoga što nam je bilo dostupno - aluminijske folije, filmskih projektora, fosforecentnih vrpci i kugle s ogledalcima. No iznenada, unutar dvanaest mjeseci '66. i '67. nastala je cijela pop-industrija i počeli su masovno proizvoditi potrepštine za rasvjetu i psihodelične rekvizite. Dobar

282

283

POPizom: Warholove šezdesete

1967.

primjer koliko su se stvari promijenile za tako kratko vrijeme bila

Bijenalu u Veneciji upoznao Henryja Geldzahlera i kada je sljede-

je "Ericova jebaonica". Kod nas je to bio samo malen ograđeni

ći

dio uz plesni podij u koji smo ubacili nekoliko trulih starih madraca za slučaj da se ljudi žele "izležavati", a završio je kao prostor

sumnjivim - bio je među krajnje rijetkim mladim ljudima koji su

gdje je Eric tijekom E.P.l. večeri dovlačio djevojke za seks; sada,

inzistirali na odijelima sa Savile Rowa. Svi su uvijek buljili u nje-

pod upravom Electric Circusa, ta se sobica pretvorila u "prostor za meditaciju", s tapeciranim platformama, umjetnom travom i ponudom zdrave hrane.

ga jer je sve na njemu bilo skrojeno po mjeri - kao da je došao iz druge epohe. Kad je prvi put došao, nosio je široko tamnoplavo

U rano ljeto svi smo otišli u Staklenu kuću Philipa Johnsona u

put prolazio kroz New York, Henry ga je doveo u Factory. U tim modovskim, flower-power danima, Fred se doimao

odijelo na dvostruko kopčanje, plavu košulju i svijetloplavu leptir-mašnu. On i Henry su u dizalu sreli Ondinea, kojeg je Henry

u korist

elokventno predstavio kao "najvećeg glumca u današnjem underground filmu", na što se Ondine veoma šarmantno nasmiješio:

Plesne kompanije Merce Cunningham pod sponzorstvom Fon-

"Tako mi je drago što to kažeš, jer većina ljudi živi u zabludi da

dacije de Meni! iz Houstona. U organizaciji je kao predstavnik fondacije sudjelovao mladi klinac iz Teksasa Fred Hughes, i kad je

sam vulgarna svinja." Kad su njih trojica ušli u studio, prikazivali

New Canaan u Connecticutu, na dobrotvorni

čuo

događaj

kako se drugi organizatori pitaju koju rock grupu pozvati da

svira, izvijestio ih je: "Postoji samo jedna rock grupa - The Velvet Underground." Velvete je vidio godinu dana ranije u Domu, na

smo scenu "Allen Apple" iz ****, našeg dvadesetpetosatnog filma u nastajanju. Henry me odveo u stranu i izvijestio me da Fred radi za de Menilove, što je naravno bilo magično ime s obzirom na njihovu ljubav prema umjetnosti. No Fred je ionako bio drago

jednom od svojih putovanja između Houstona i Pariza, gdje je radio u galeriji Iolas. Kad je u Domu vidio Nico, nije mogao vje-

dijete - tako mlad i takav kicoš. Fred mi je najprije potpuno iskreno rekao da obožava moj

rovati da je to stvarno djevojka iz La Dolce Vita u koju se zaljubio na platnu - mislim, tko bi rekao da će je vidjeti pred sobom, glavom i bradom, na St.Mark's Placeu.

rad i da su moji filmovi prekrasni, reagirao sam kao i obično - iz usta su mi počeli izlaziti skromni zvukovi, oni koje radiš kada ti je neugodno, ali si zahvalan. Rekao sam mu da idemo na večeru

Fred je odrastao u Houstonu, gdje su u velikoj kući Philipa Johnsona živjeli poznati umjetnički pokrovitelji John i Domini-

u Village i pozvao ga s nama. Fred se nasmijao i rekao da je već i silazak do Factoryja u 47. ulici za njega bio velika stvar jer nikad

que de Menil te njihovo petero djece, George, Philippa, Franc;:ois, Adelaide i Christophe. Fred je imao tek nešto više od dvadeset

nije išao tako daleko prema jugu Manhattana pa mu je Village zvučao kao prava pravcata ekspedicija. Upravo u tom času je rola

godina, no na njihovim je umjetničkim projektima i akvizicijama

filma došla do kraja i upalilo se svjetlo, i kada se Fred osvrnuo

počeo raditi već kao tinejdžer. Čak i prije nego što je iz Teksasa

preselio u Francusku, kupio je jednu moju sliku za sebe i organi-

da razgleda atelje, na velikom crvenom kauču je ugledao nekog crnca kako jebe nekog bijelca. Nisam to ranije primijetio pa pret-

zirao projekciju nekih naših filmova u Houstonu. Kasnije je na

postavljam da su počeli za vrijeme zadnje role.

284

POPizom: Warholove šezdesete

1967.

Fred nam se zaista i pridruži.o na večeri i počeo svakog dana dolaziti u Factory. Jutra i popodneva je provodio u De Menilovoj fondaciji, susrećući se s ljudima poput Nelsona Rockefellera i Alfreda Barra iz Muzeja suvremene umjetnosti, a ravno s tih sastanaka bi došao u Factory pomesti pod. Iz nekog je razloga većina ljudi koji bi došli raditi u Factory isprva bila privučena metenjem poda - i Paul je to radio mjesecima, prije nego što se uključio u druge aktivnosti. Pretpostavljam da je to bio prirodni nagon, budući da je bilo toliko nereda i toliko ljudi koji su radili još više nereda. Fredovo odijevanje bilo je sve napadnije i napadnije elegantno - nosio je crne sakoe s ukrasnim vrpcama, pažljivo kombinirao košulje i leptir-mašne. Jednog je dana došao s velikim kaubojskim šeširom. (Kasnije mi ga je poklonio i nosim ga na mnogo fotografija sa snimanja Usamljenih kauboja.) No najsmješnije je što mu se često nije dalo ići kući da se presvuče prije večere s prijateljima iz visokog društva u restoranima poput ,,21 " pa bi podove meo u sakou koji je pripremio za večeru. Kad je Fred '67. došao na scenu, nisam više uopće slikao, no nedugo poslije toge počeo sam raditi na velikim električnim stolicama za svoju retrospektivu u Švedskoj. Fred se odmah uključio i u slikanje i u snimanje filmova - dogovorio je s de Menilovima da snimim zalazak sunca za neko događanje u bombardiranoj crkvi u Teksasu koju su obnavljali. Za taj sam projekt snimio mnoge zalaske sunca, ali nijednim nisam bio zadovoljan. Međutim, novcem koji mi je preostao po završetku projekta smo krajem te godine i početkom '68. godine financirali snimanje Usamljenih kauboja.

no mjesta da se svi odvezemo od kuće de Menilovih u 73. ulici kraj avenije Park, gdje su svi ljudi koji su platili tisuću dolara za ulaznicu najprije bili pozvani na koktel, Philipa de Menil i Fred prema nama još uvijek ponašali tako formalno da su inzistirali da Paul i Gerard zauzmu njihova mjesta u autu. (Sami su u New Canaan došli vlakom i stopirali od stanice do Staklene kuće.)

U vrijeme dobrotvornog prijema za Merce Cunningham kod Philipa Johnsona nismo još dobro poznavali Freda, čega se najviše sjećam po tome što su se, kad u limuzinama nije bilo dovolj-

285

U tim su danima bili popularni piknici s hranom iz Brasserie s kariranim crveno-bijelim ubrusima. Ljudi kod Philipa, koji su za ulaznicu platili stotinu dolara, za svoj su novac dobili te lanč-pa­ kete plus dozu Velvet Undergrounda i plesnu predstavu Cunninghamovih plesača praćenu skladbom Johna Cagea za violu, gong, radio, te lupanje vratima, rad brisača i turiranje triju automobila. Bio je tamo i Jasper Johns, čuo sam kako govori da se ujesen seli u u Houston Street u donjem gradu, u veliku zgradu u kojoj je prije bila banka, dok će Susan Sontag preuzeti njegov stan na Riverside Driveu. Jedva sam čekao da razgledam Philip ov muzej underground umjetnosti. Gerard je tog dana nosio bič jer je trebao plesati na pozornici s Velvetima, Paul je bio u sakou iz osamnaestog stoljeća i čipkastoj košulji, ja sam nosio kožnu jaknu i traperice, a Fred je izgledao poput studenta - nosio je pulover od šetlandske vune ili nešto slično. Izgledali smo kao statisti u različitim filmovima dok smo prolazili muzejom. U blizini nije bilo nikog drugog pa je Paul otpočeo jedan od svojih usmenih eseja o suvremenoj umjetnosti koje su gotovo svi u Factoryju znali napamet - samo mu Fred još nikad nije bio izložen. Doduše, treba priznati da se i Paul uvijek trudio pronaći pokoju novu uvredu: "Suvremena umjetnost je samo užasan dizajn i ništa drugo", rekao je, zastajući pred jako dobrom apstraktnom slikom. "Vri-

~ 286

1967.

POPizom: Warholove šezdesete

jeme prave umjetnosti je prošlo i bojim se da je tako već dugo. Sad, kad bi ovi užasi bar bili dobar dizajn, ljudi bi ih kao takve

I

287

"Idemo pronaći Velvet Underwear" , predložio je Paul, izašli smo van. Smračilo se, ali su svjetla iz Staklene kuće sjala kroz drveće

jer su ružni, odvratni i banalni.

i travu, posvuda su bile rasute košare za piknik. Velveti su već započi­

Umjetnost više ne postoji, samo loš grafički dizajn kome ljudi bezuspješno pokušavaju prišiti neki smisao. Mislim, ako hoćeš

njali svirku pa je Gerard požurio da im se pridruži. Ja sam razmišljao o tome kako većina ljudi misli da je Factory mjesto gdje svi imaju

gledati pravi asptraktni dizajn, možeš otići u Harlem i buljiti u stari linoleum! Suvremena umjetnost je samo dizajn koji rade li-

iste stavove o svemu; ustvari, bili smo šarolika skupina koja se nigdje

i prepoznali; ali to nije

jenčine

moguće,

nije uklapala i nekako smo se uspjeli međusobno ne uklapati.

koje sumanuto analizira gomila morona. "

Fred je zinuo; očito nikada nije čuo da netko tako govori, a ponajmanje netko tko radi za jednog umjetnika. I to U njego-

Fred se u potpunosti utopio u sceni. Preselio se iz predivne kuće de Menilovih, gdje je dotada živio, u hotelu Henry Hudson u

vom prisustvu. A u blizini je visio i jedan od mojih autoportreta. Fred je izgledao kao da želi izraziti neslaganje, ali nije rekao ništa,

Zapadnoj 57. ulici, gdje su tada stanovali mnogi naši ljudi. Odbacio je svoju glamuroznu, privilegiranu poziciju u korist skromne hotelske sobice na West Sideu - fascinirao ga je sjaj bijede

samo je zgranuto buljio, a Paul.je nastavio: "Ako ne slikaš čovjeka, ženu, mačku, psa ili drvo, ono što ra-

koji je viđao u Factoryju i htio je jaču dozu. Prve večeri kad je došao u Max's - zapravo, pokušao doći - nosio je svoj desetoga-

diš nije umjetnost", rekao je Paul. "Danas odeš u galeriju i gledaš

Ionski kaubojski šešir i Mickey mu je zapriječio ulaz i rekao mu:

one kaparije i pitaš jednog od pretencioznih ljudi iz galerije što je to, je li to svijeća ili stup, a oni ti umjesto toga kažu ime umjetni-

"Ne poznajemo te." Fred mi je kasnije povjerio da ga je to tako potreslo da je samo uzdahnuo "U redu" i otišao natrag prema sjeveru u ekskluzivni El Morocco. (A u nezgodnoj situaciji nema

ka. 'To je Pollock'. Kažu ti umjetnikovo ime! Kakve to ima veze? Sve se svodi na ljude koji u galerijama gledaju cijene i kupuju onaj loš dizajn koji si mogu priuštiti."

ništa gluplje nego nositi smiješan šešir.)

"Kao da čitaš kritiku arhitekture", Paul je malo spustio glas jer smo se ipak nalazili u kući slavnog arhitekta. "Čitaš sve one riječi u svim onim patetičnim časopisima - o prozorskim daskama i vratima na ovim modernim nabacotinama stakla. Zgrade

Ljudi kažu da uvijek želiš ono što ne možeš imati, da je "susjedova trava uvijek zelenija" i sve to, no u šezdesetima se tako nisam osjećao nikad, nikad, nikad, ni jedne jedine minute. Bio sam pre-

su praktički ništa pa moraju izmisliti jezik da bi se činilo da su nešto."

sretan što radim to što radim, s ljudima s kojima to radim. Svakako, u drugim razdobljima moga života htio sam mnoge stvari koje nisam imao i zavidio sam drugim ljudima što ih imaju. No

Kod Paula je bilo sjajno što te njegovi argumenti, koliko god bili apsurdni, nisu mogli ne zabaviti. Mogao je tebi govoriti da si moron i ne bi ti smetalo - ustvari, vjerojatno bi se smijao - jer bi pronašao neki nečuveni način da to izrazi.

tada sam osjećao da sam konačno prava vrsta čovjeka na pravom mjestu u pravo vrijeme. Sve je to bilo slučajnost i sve je bilo fanta-

I

I

stično.

Ako bih i poželio nešto što nemam, činilo se da je pitanje

288

289

POPizom: Warholove šezdesete

1967.

dana kad ću to dobiti. Nisam imao nikakvog razloga za nemir činilo se da nam sve izlazi u susret.

zastarjele one scene iz ranih rock and roll filmova kad neki stari

U svibnju je na obalama rijeke St. Lawrence otvorena Svjetska izložba u Montrealu, sa šest mojih autoportreta u američkom paviljonu, i odletio sam u Kanadu s Johnom de Menilom i Fredom u avionu gospodina de Menila. Američki

paviljon je bio geodezijska kupola Buckminstera Fullera, s aluminijskim zaslonima koji su se ljeskali na suncu, svemirskom kapsulom iz programa Apollo i dugim pokretnim stepenicama slobodnog raspona. Bile su to stvari koje bi i očeki­ vao vidjeti na međunarodnoj izložbi. Neobično je bilo to što je ostatak američkog programa skoro isključivo sadržavao pop zvao se "Kreativna Amerika". Sjećam se da sam, razgledavajući ga, razmišljao kako u SAD-u više ne postoje dva odvojena društva - jedno službeno i ozbiljno i "značajno", a drugo frivolno i pop. Ranije su se ljudi pravili da milijuni rock and roll singlica koje su klinci svake godine kupovali ne znače ništa, ali nešto što kaže ekonomist s Harvarda ili nekog takvog mjesta je bitno. No ova je američka izložba bila poput službenog priznanja da bi ljudi radije vidjeli medijske ličnosti nego bilo što drugo. Što se tiče umjetnosti, bili su tu radovi Rauschenberga, Stelle, Poonsa, Zoxa, Motherwella, D'Arcangela, Dinea, Rosenquista, Johnsa i Oldenburga. No velik dio izložbe činila je sama popkultura - filmovi i posteri zvijezda, ukrasi, narodne rukotvorine, indijanske umjetnine, gitara Elvisa Presleya i gitara Joan Baez. I te stvari nisu bile samo dio izložbe; one su bile izložba - pop Amerika je bila Amerika, u potpunosti. Stari je poredak bio takav da intelektualci nemaju pojma što se događa u drugom društvu - popularnoj kulturi. No sad su

uštogljenko prvi put čuje rock, počne lupkati nogom i kaže "Simpatično. Kako ste rekli da se zove ... 'Rock and ... roi!?'''. Kad je Thomas Hoving, direktor Metropolitana, predstavljao izložbu u koju su bile uključene tri biste drevnih egipatskih princeza, usput ih je nazvao "The Supremes" . Svi su sad bili dio iste kulture. Pop reference su ljudima davale do znanja da su oni to što se događa, da ne moraju pročitati knjigu da bi bili dio kulture, moraju je samo kupiti (ili ploču, ili televizor ili kartu za film). Paul je smatrao da u Factory treba zavesti više kontrole, da treba postati sličniji normalnom uredu. Htio je da postanemo prava tvrtka za snimanje i zarađivanje od filmova i nije vidio korist od toga da mlađi i stariji klinci tamo vise bez razloga. Htio je postupno ukloniti običaje svraćanja i izležavanja koji su se uvriježili kroz zadnjih nekoliko godina. To je ustvari bilo neizbježno - upoznali smo toliko ljudi po cijelom gradu da se naš mali krug proširio na stotine i stotine, i stvarno više nismo mogli održavati cjelodnevnu i cjelonoćnu "otvorenu kuću", jer je postala previše luda. Ispostavilo se da je Paul dobar šef ureda. On je pričao s biznismenima, čitao Vttriery i tražio zgodne ili smiješne (po mogućnosti oboje) klince da glume u našim filmovima. Smišljao je teorije koje je izbacivao pred novinare, na primjer, imao je cijelu prezentaciju o tome kako je naša organizacija veoma slična starom sustavu zvijezda u MGM-u. "Vjerujemo samo u zvijezde, i naši su klinci zapravo jako slični klincima kod Walta Disneyja samo što su naravno moderna djeca pa je prirodno da se drogiraju i ševe." Većina

stvari koje je Paul rekao novinarima u tisku je izgledala skandalozno. U početku se radilo tek o povremenim komenta-

POPizam: Warholove šezdesete

1967.

rima, no do kraja sljedeće godine intervjui s nama su bili puni njegovih efektnih dosjetki. Rani stil Factoryja je proizašao iz pop arta; nisi govorio, samo si radio lude stvari, a kad si pričao s no-

je bilo manje nego u vašoj popularnoj policijskoj seriji. Factory je bio mjesto gdje možeš pokazati svoje "probleme" i nitko te

290

vinarima, to si činio "gestama", što je bilo dostojnije umjetnika. No sada je taj stil bio potrošen - svi su bili spremni za malo artikulacije, a Paulu je artikuliranost bila najizraženija osobina. Da bi učinio Factory sličnijim "poslovnom uredu" kakvog je zamislio, Paul je ogradio otprilike trećinu prostora, podijelivši atelje u male odjeljke. Namjera je bila upozoriti ljude da je Factory sada mjesto gdje se vodi pravi posao - biznis s pisaćim mašinama, spajalicama, žutim omotnicama, registratorima. Ipak, to nije upalilo baš onako kako je zamislio: ljudi su odjeljke počeli koristiti za seks.

291

zbog toga neće mrziti. A ako svoje probleme razradiš u zabavan nastup, ljudima bi se sviđao još više, jer si dovoljno jak da kažeš da si drugačiji i pritom se zabavljaš. Hoću reći da u Factoryju nije bilo licemjerja i mislim da je razlog što smo napadani tako često i žučno bio upravo u tome što smo se odbijali pokoriti i

biti licemjerni i prikriveni. To je zaista razbjesnilo gomilu ljudi koji su htjeli da stari stereotipi ostanu na snazi. Često sam se pitao: "Zar ljudi koji određuju pravila igre uopće ne misle na sve one nesretne ljude na svijetu kojima jednostavno ne pristaju postojeće

uloge?" Kad bi klinci koje smo poznavali doživjeli slom živaca ili po-

činili samoubojstvo, ljudi bi rekli: "Vidiš? Vidiš? Gledaj što si im

Za to smo vrijeme postali meta nekih prilično agresivnih napada na drogu i homoseksualnost. Ako su napadi bili duhoviti i smiješni, uživao sam u čitanju kao i bilo tko drugi. No ako nas je netko u tisku bez humora optuživao na temelju "moralnih načela", pomislio bih "Zašto napadaju nas? Zašto ne napadaju, na primjer, brodvejske mjuzikle, gdje valjda u jednoj predstavi ima više pedera nego u cijelom Factoryju? Zašto ne napadaju plesače i modne dizajnere i dekoratere interijera? Zašto nas? Dovoljno je uključiti televizor da vidiš stotine glumaca koji su toliko gej da ne možeš vjerovati vlastitim očima i nitko njih ne dira. Zašto nas, kada omiljeni akcijski junaci iz Hollywooda u intervjuima opisuju svoju djevojku iz snova - u društvu svog

učinio!

Bili su dobro dok nisu upoznali tebe!" Pa, sve što na to

mogu reći je da je svatko tko je bio "dobro" kad nas je upoznao, i ostao dobro, a ako su ljudi imali teških problema - nekad ih ništa i nitko nisu mogli popraviti. Mislim, ulice su uvijek bile pune ljudi koji pričaju sami sa sobom. Nije baš da su mi davali novorođenčad s dobrom krvnom slikom kako bih ih odgajao. A u Factoryj u je ionako bilo puno heteroseksualaca. Gej priča je bila ekstravagantna pa je privlačila pažnju, no mnogo tipova je tamo dolazilo zbog prekrasnih cura. Naravno da su ljudi govorili da je Factory izopačen jer je tamo "sve prolazilo", no ja mislim da je to zapravo bilo jako dob-

dečka?"

ro. Kao što mi je rekao jedan hetero klinac: "Dobro je da ništa nisi prisiljen biti, čak ni ono što jesi." Na primjer, ako muškarac

Naravno da je u Factoryju bilo pedera; bili smo u zabavljač­ kom poslu, a - znate kakvi su zabavljači! Naravno da je u Fac-

vidi dva frajera kako se jebu, doznaje jednu od dvije stvari: ili je napaljen ili nije napaljen - i tako zna na čemu je u životu. Mislim

toryju bilo više gejeva nego u, recimo, kongresu, ali vjerojatno ih

da ljudi trebaju vidjeti apsolutno sve i zatim odlučiti sami, a ne

292

293

POPizom: Warholove šezdesete

1967.

prepustiti drugima da odluče umjesto njih. Štogod se drugo tamo događalo, Factory je svakako pomogao mnogima da se odluče.

strani imali Stvar nad stvarima. Mislim, bila je to prilično velika stvar, oduzimala je sve njihovo vrijeme. "Ima li ga?", pitali su Jackieja drugi trans ići o Candy, a Jackie bi ponekad rekao nešto okolišajući, kao: "Slušaj, čak i Garbo ponekad mora popraviti

Tog sam ljeta upoznao Candy Darling. Mnogi ljudi vjerojatno računaju tek sljedeću, '68. godinu kao vrijeme kad smo se zaista zbližili s transvestitima koji su se muvali donjim gradom, jer su se tek tada počeli pojavljivati u našim filmovima kada je Paul stavio Jackie Curtis i Candy u Meso. Naravno, u nekoliko naših ranih filmova glumio je Mario Montez, no kako se Mario u ženu oblačio samo za nastup - po svijetu nikad ne bi išao kao žena - bio je više profesionalni zabavljač nego socijalno-seksualni fenomen poput pravih transića. Godine '67. transvestiti još nisu bili prihvaćeni u mainstream krugovima čudaka. I dalje su tavorili gdje i uvijek, na rubovima, po velikim gradovima, obično u ofucanim hotelčićima, držeći se jedni drugih - otpadnika loših zubiju i tjelesnog zadaha, s jeftinom šminkom i jezivom odjećom. Ali onda, baš kao što je droga ušla u život prosječne osobe, isto se dogodilo i sa seksualnim distorzijama te su se ljudi počeli malo više identificirati s transvestitima, vidjeti u njima "seksualne radikale", a ne depresivni ološ. Ušezdesetima su prosječni su likovi počeli imati problema sa seksualnim identitetom, a neki ljudi u načinu života transvestita vidjeli izraz mnogih vlastitih samopropitivanja. I naravno, ljudi su na neki način počeli priželjkivati njihovo društvo, gotovo kao da ih je tješilo što mogu reći: "Možda ne znam točno što sam, ali barem nisam transvestit. " Tako su '68. nakon što su im se godinama gadili, ljudi počeli prihvaćati transvestite, čak im se i ulagivati, svugdje ih pozivati. Prema novim načelima "um prije materije" / "ono si što misliš" / "budi svoj", transići su na svojoj

svoje dragulje." Sama Candy je o svome penisu pričala kao o "mojoj grešci". Uvijek je bilo aktualno pitanje kako zvati transiće - "ona" ili "on" ili malo jedno, malo drugo. Obično bih postupio po intuiciji. Jackieja sam uvijek zvao "on" jer sam ga poznavao prije nego što je postao žena, dok su Candy Darling i Holly Woodlawn bile "one", jer su već bile žene kad sam ih upoznao. No ako su '68. transvestiti postali dio zabave na općenitoj alternativnoj sceni, '67. su i dalje bili prilično "čudni". Jednog vrućeg kolovoškog popodneva tijekom Ljeta ljubavi '67, Fred i ja smo šetali West Villageom da preuzmemo hlače koje su za mene izradili u butiku Leather Man. Sve je bilo puno djece cvijeća na tripu i turista koji ih gledaju kako tripuju. Osma ulica je bila pravi karneval. U svim su se dućanima prodavale ljubičaste tekice za tripove, psihodelični posteri, plastično cvijeće, perle, mirisni štapići i svijeće, a postojala su i mjesta sa Spin-Artom, gdje istisneš boju na kotač, zavrti š ga i dobiješ svoju vlastitu pop art sliku (klinci su to obožavali raditi na tripu), pizzerije i sladoledari s kolicima baš kao u zabavnom parku. Pred nama je hodao dečko od devetnaest ili dvadeset godina s mekanim bitlsovskim pramenovima, a uz njega je hodao visok, senzacionalni transvestit u jako visokim štiklama i ljetnoj haljini čija je jedna naramenica bila pomno namještena da pada na nadlakticu. Oboje su se smijali i kad smo skrenuli u Aveniju Greenwich, gdje su se kurve oslanjale o zid, vidjeli smo kako plavuša

294

295

POPizam: Warholove šezdesete

1967.

zabacuje kosu i glasno kaže, da je čuju svi pederi u inspekciji:

žena nevjerojatna. Otpratio sam je kući - u Hotel Seventeen u 17. ulici između Treće avenije i Stuyvesant Parka, tihoj ulici s malim

"Ma pogledaj samo sve te zelene vještice." Tada se dečko slučajno okrenuo prema nama. Prepoznao me i zamolio me za autogram na papirnatoj vrećici iz butika engleske odjeće Countdown. Pitao sam ga što je u vrećici. "Satenske gaće za step u mojoj novoj predstavi Sjaj, slava i zlato. Premijera je u rujnu; poslat ću vam pozivnicu. Zovem se Jackie Curtis." Bolje sam promotrio plavušu. Izdaleka je bila puno privlač­ nija, izbliza sam vidio da ima ozbiljnih problema sa zubima, no svejedno je bila daleko naočitija od drugih transvestita koje smo viđali. Jackie je predstavio plavušu kao "Hope Slattery", kako se

zgradama s puno cvijeća i drveća. Bio sam tako naivan da nisam prepoznao klasične znakove da izbjegava platiti račun, čak ni kad sam vidio da drže njenu odjeću u predvorju. Kad je to vidjela, okrenula se na štiklama i potrčala preko ulice. Kad sam je dostigao, piljila je kroz prozor nekog stana u prizemlju. Na prozorske rešetke je izišao mali pas i govorila je 'Ma kako lije-pi psić! Li-jepi, li-jepi ... .' I pomislio sam da pokušava uvjeriti tog psa da je prava žena! U isto vrijeme, nije znala kako doći do svojih stvari - pobjegla je kroz prozor i sad se sramila. Poznavali su njenu ekipu i bila

Candy predstavljala u to vrijeme - pravo joj je ime bilo Jimmy Slattery i bila je iz Massapeque na Long Islandu.

je stvarno uplašena. Candy me toliko ganula jer sam u sebi vidio nju - i sam sam bio tako razbacan po zraku. Odmah sam napisao Sjaj, slavu i

Mnogo kasnije, kad sam ih oboje dobro upoznao, Jackie mi je ispričao kako je upoznao Candy:

zlato i postavio je s njom te jeseni." Kad ti netko kaže da je iz New York Cityja, očekuješ da je

"Sreo sam je praktički na istom mjestu gdje i tebe - odmah kraj Sutterove slastičarne - i rekao joj da u njoj ima nešto, hm,

premazan svim mastima i to. I kad r:ni je Jackie rekao da je bio "naivan", bilo mi je teško povjerovati u to jer je, na kraju krajeva, odrastao na uglu Druge avenije i 10. ulice, na gornjem Lower

posebno. A ona je rekla da privlači pažnju jer je poput žena u filmovima. Pogledao sam je i pomislio koja to žena tako izgleda u

East Sideu, s bakom Slugger Ann, koja je tamo imala bar.

filmovima? Jer, Andy, bila je u raspadajućem stanju. Prije nego što

Rekao sam mu: "Ma daj, Jackie, kako možeš pričati o naivno-

se počela malo brinuti za sebe, izgledala je kao služavka iz Večere u osam. Njeni zubi ... njeni zubi ... " Jackie je zatresao glavom kao da

sti kad si odrastao u East Villageu?"

želi reći "bolje da ne govorimo o njenim zubima". "Zapravo je najviše ličila na šake Senora Wencesa nego na bilo što drugo - plava

wich Village, znaš." Shvatio sam na što misli. Za klinca, ulična scena West Vil-

perika na šaci s ružem i dva gumba na mjestu očiju ... Znaš Senora Wencesa? Iz Ed Sullivan Showa? U svakom slučaju, otišli smo u

lagea bila je puno dalje od samo nekoliko blokova fizičke uda-

"Pa, sad", rekao je, ozbiljno me pogledavši, "to nije baš Green-

ljenosti.

Sutter's i kupili Napoleon. Zagrizla ga je i ispao joj je jedini dobar zub. Stajali smo tamo i zurili u zub u njenom dlanu, histerično se

Jackie i Candie su zajedno proveli ostatak ljeta i Slugger Ann je

smijali i govorili 'Isuse Bože, Isuse Bože .. .' i pomislio sam da je ta

čak

zaposlila Candy kao konobaricu.

296

POPizam: Warholove šezdesete

1967.

"Moja baka", rekao je Jackie, "nije znala da Candy genetski nije žena. A u svakom slučaju nije znala da će dolaziti na posao u negližeu! No njeno je prisustvo privuklo nove mušterije - nekoliko tetkica iz West Villagea koji nisu mogli vjerovati da se zaposlila. "

vrpcama te hlače ravnih nogavica - nitko više nije nosio trapezice. Što se tiče kose, mnogi su je dečki nosili u stilu Keitha Richardsa - u šiljatim pramenovima raznih dužina.

Posao konobarice bio je ispunjenje Candynih snova. Htjela je biti žena koja bi mogla posluživati meso i krumpire u gostionici na Desetoj aveniji - to joj je bila omiljena fantazija. Ili to ili ženska kurva koju muškarci šamaraju i tretiraju kao smeće. Ili čak lezbijka, i to joj se sviđalo. Bilo što, samo da nije muškarac. Candy nije htjela biti savršena žena - to bi bilo prejednostavno, a tako bi se i odala. Htjela je biti žena sa svim onim malim problemima s kojima se žene moraju baktati - poderanim čara­ pama, maskarom koja se mrvi, muškarcima koji je napuštaju. Čak je i posuđivala tampone, objašnjavajući kako mora hitno intervenirati. Izgledalo je kao da želi male probleme učiniti što stvarnijim kako bi veliki problem - njen kurac - bio nestvarniji.

297

Edie je još bila po gradu i živila u Chelseaju, no rijetko je dolazila u Factory. Jedanput je odmah poslije njenog odlaska Susan Pile otvorila torbicu da izvadi fenobarbital i shvatila da joj je bočica s tabletama prazna - unutra je bila samo poruka zahvale od Edie.

Eric mi je jednom rekao da poznaje Candy još od '64. "Viđao sam nju i Ronu kako šeću Bleecker Stretom. Dolazile su vlakom iz Massapeque i pravile se da su zaljubljene lezbijke." Rona je bila još jedna cura iz Max'sa. "Candy je išla kod onog njemačkog doktora na uglu 79. ulice i Pete avenije kod kojeg smo svi odlazili", rekao je. "Bilo je to poput servisa za traženje partnera - svi su poznavali sve. Candy su tek počeli bubriti mali pupoljci ispod bluze od hormona koje joj je davao."

Dizajnerica Bersey Johnson, koja je sada bila zaručnica Johna Calea, održala je 4. kolovoza zabavu u čast "povratka lava" u svom stanu na zapadnom Broadwayu. Plesalo se - uz puno Rascalsa ("Groovin''') i Arethe Franklin ("Respect") te Jefferson Airplanea ("Someobody To Love"). Svaki put kad bi počeo "Light My Fire" od Doorsa - puštali su ga često, i to dugu verziju - na Gerardovu bi se licu vidjelo ogorčenje. Nikada nije prebolio što je Jim Morrisson ukrao njegov kožni look, a ponajmanje to što ga je učinio popularnim: što je Jim Morrisson bio slavniji, Gerard se osjećao prevarenije. Jim je nedavno bio u gradu, nastupao je u klubu Scene i trebao je glumiti u našem filmuja, muškarac. Tog je ljeta Nico, koju smo dugo nagovarali da snimi cjelovečernji film s nama, konačno rekla: "U redu. Glumit ću u vašem filmu, ali samo s Jimom". Bila je jako zaljubljena u njega. Kad ga je pitala, odmah je pristao; rekao je da zna sve o underground filmovima, da je studirao režiju i tako dalje. No onda se Nico umjesto s njim pojavila s holivud-

Muzika Beatlesa sa Sgt. Peppera bila je nit vodilja cijeloga ljeta; svirala je apsolutno svugdje. Odijela koja je bend nosio na ovitku Sgt. Peppera tih su mjeseci postala temeljna uniforma za dečke­ vojna jakna podignutih kragni s crvenim epoletama i ukrasnim

skim glumcem Tomom Bakerom. "Jimu je menadžer zabranio da glumi u filmu", rekla je, "no ovo je njegov dobar prijatelj iz L.A-a i on je voljan nastupiti". A mi smo rekli: "Zašto ne?" Snimanje filma ja, muškarac je završilo nekoliko dana prije ruluma kod Betsy i trebao se vrlo brzo početi prikazivati u Hud-

298

POPizom: Warholove šezdesete

1967.

činiti

299 svađali

son Theateru (naš posljednji film koji se tamo prikazivao bio je

nastavi

Moja kurvica). ja, muškarac se sastojao od niza scena u kojima

tome su bili ravnopravni), ali ipak su se jako voljeli. No na Betsynom tulumu o njoj nisam znao puno više od

taj tip, Tom, viđa šest različitih žena tijekom jednog dana u New Yorku, s nekima se ševi, s nekima razgovara, s nekima se svađa. Možda je to što je čula da u filmu za promjenu imamo toliko žena dalo Vivi ideju da nastupi u našem sljedećem uratku, jer me na Betsynom tulumu odvela u stranu i pitala je lito ostvarivo. Bio je to tek treći put da pričam s Vivom. Prišla mi je i predstavila se na otvorenju neke izložbe, negdje '63., kad je živjela s fotografom i pokušavala postati modna ilustratorica. Ne sjećam se o čemu smo onda pričali, možda o umjetnosti (poznavala je mnoge umjetnike). Louis Waldon, staloženi glumac kojeg smo

cijelo vrijeme ... " Louis i Viva su se stalno

(u

onog što vidim pred sobom. Imala je tako dojmljivo lice da si imao izbor hoćeš li je nazvati lijepom ili ružnom. Meni se slučaj­ no jako sviđao njen izgled i impresionirale su me reference na književnost i politiku koje je neprekidno iznosila. Pričala je konstantno i imala jedan od najzamornijih glasova koje sam ikad čuo

- bilo mi je nevjerojatno da glas jedne žene može biti toliko naporan. Rekla mi je da je upravo odigrala golišavu scenu u filmu koji je trenutno snimao Chuck Wein, Ciao, Manhattan, i pitala me hoću li uskoro snimati novi film. Rekao sam da počinjemo

poznavali, upoznao ju je u Villageu negdje '60., i jednom mi je prepričao taj susret.

snimati sutradan i dao sam joj adresu da dođe ako želi.

"Vivu sam upoznao u restoranu Joe's Dinette u Zapadnoj 4. ulici. Glava joj je bila puna krasti. Upravo je izašla iz psihijatrijske

Pretpostavljao sam da ćemo uskoro imati više problema s cenzurom - barem u slučaju da naši filmovi nastave privlačiti toliko

bolnice jer je imala slom živaca i čupkala je kraste, ali se trudila

pažnje - i mislim da sam podsvjesno shvatio kako bi bila dobra

suzdržati. Pitala me čime se bavim", pričao je Louis, "i rekao sam joj da sam glumac." Pogledala me i pitala: 'Glumac? Ne izgledaš kao glumac.' Rekao sam: 'E, pa jesam'. Ona je rekla: 'Mislim da

ideja imati barem po jednog stvarno artikuliranog glumca u svakom filmu. Zakonska definicija "opscenosti" sadržavala je frazu

nisi.' U to je vrijeme slikala. Bila je u Parizu kao manekenka, no nije uspjela ostvariti karijeru pa se vratila kući, na sjever države New York, i roditelji su je poslali u psihijatrijsku bolnicu." Iznenadilo me što je Viva stvarno doživjela slom živaca - uvijek sam samo slušao kako tvrdi da će ga dobiti. "Kad se oporavila?", pitao sam ga. Louis me pogledao i upitao: "Čuj, je li se uopće oporavila?" "Dobro, ali nikad joj nije bilo stvarno loše, zar ne?", pitao sam. "Ne, u tome je cijela priča sVivom - nikad joj nije stvarno loše. Dovoljno joj je loše da te izludi i dovoljno je zdrava da to

"bez društvene vrijednosti" i shvatio sam da bih s nekim tko je u stanju lijepo izgledati, skinuti se gol, ući u kadu i pričati intelektualno kao Viva ("Znaš, Churchill je u kadi provodio šest sati dnevno"), imao više šanse kod cenzora nego s hihotavom tinejdžerkom koja kaže "Daj da ti opipam kurac". Međutim, bila je to samo blesava pravna strategija, jer je meni i jedno i drugo bilo sjajno, sve su to bili samo ljudi koji se pred kamerom ponašaju kao i inače i sve sam ih jednako volio. Te večeri, na proslavi lava, Viva mi je rekla da je ludo zaljubljena u kipara Johna Chamberlaina, ali je on zaljubljen u UItra Violet. Pitala me što znam o UItri, koja je njena tajna, zašto toliki

POPizom: Warholove šezdesete

1967.

muškarci luduju za njom, a ja sam rekao da ne znam baš ništa o njoj. Zatim sam je pitao što ona zna o njoj. "Apsolutno ništa", rekla je Viva. "Otkud joj novac?" Nisam znao ni to, bar tada, ali kako je to obično bilo prvo što su ljudi pitali o UItri - na kraju krajeva, nosila je skupu odjeću i imala onaj Lincoln i živjela u skupom apartmanu na Petoj aveniji - Vivino me pitanje nije iznenadilo. Međutim, kad sam je kasnije bolje upoznao, shvatio sam da je to prvo što Viva pita o svima: "Otkud im novac?" Ako je to bio treći put da smo razgovarali, drugi je put bilo '65, kad je došla u Factory tražiti da joj dam novaca. Učinila je to s nonšalancijom osobe koja podiže plaću, a uopće je nisam poznavao! U osnovi, rekla je "Treba mi dvadeset dolara, a ti si to možeš priuštiti". Primijetio sam da ima naviku vrlo elegantno češkati pičku preko haljine dok s nekim razgovara. Ponudio sam joj besmislenu rečenicu koju uvijek kažeš kad ne želiš nekome ništa dati: "Nemam novaca." Na ovoj sam je proslavi lava - i ona je u horoskopu bila lav - vidio prvi put još od onda, i upitao sam je kako joj je tog dana palo na pamet da dođe žicati. "Pa", rekla je, "Gerard me stalno zvao u Factory i ja sam mu uvijek govorila ne, ne, ne, no onda sam vidjela cijene koje postižu tvoje slike pa sam sljedeći put kad me pozvao došla s njim." ,,Ali kako si poznavala Gerarda?", pitao sam. "Ma viđali smo se po Chelseaju. Tamo sam dijelila sobu sa sestrom i jednog nam je mjeseca nedostajalo šesnaest dolara za stanarinu i došao je Gerard i upucavao mi se pa sam mu rekla: 'Ma daj prošeći, Gerarde - svi znaju da si pederčina!', a on se jako naljutio i počeo vrištati: 'Gdje si to čula? Gdje si to čula?', i rekla sam mu da svi kažu da je tvoj dečko i poludio je: 'Nisam! Nisam!' - pa sam mu rekla da u tom slučaju pokuša s mojom sestrom i

naravno da ga je i ona odbila, a kad sam otišla s njim u Factory da te upoznam, odbio si mi dati novac i to je bilo to."

300

301

Sljedećeg

je dana Viva došla u stan gdje smo snimali Ondineove ijubavi (što je izvorno trebao biti dio filma **** ali smo ga na kraju distribuirali kao zaseban film.) Odmah je otkopčala bluzu i pokazala nam sise: preko bradavica je nalijepila okrugle flastere, i snimili smo je kako govori Ondineu da joj, želi li je vidjeti golu, mora platiti za svaki komad odjeće koji skine,' uključujući i dva flastera. Svi smo bili oduševljeni Vivom; nikad nismo vidjeli nikoga poput nje, i otada nadalje se podrazumijevalo da će glumiti u svemu što budemo snimali. Bila je duhovita, elegantna i fotogenična - i davala je sjajne intervjue. Za lokalnu publikaciju Downtown je čak i recenzirala naše filmove, potpisujući se svojim pravim imenom Susan Hoffman i, naravno, o sebi je govorila samo pohvalno: "Viva je urnebesan spoj Grete Garbo, Myrne Loy i Carole Lombard .... kombinira eleganciju tridesetih s mačjom neposrednoŠĆu ... šezdesetih." Uzimali smo ulomke iz Vivinih hvalospjeva samoj sebi i stavljali ih u novinske oglase za naše filmove. Zašto ne? Sve što je napisala je bilo točno. Viva je bila savršena i za zbunjivanje cenzora, jer kad bi se svukla, uvijek se nametalo pitanje hoće li njeno koštunjavo tijelo nekog napaliti ili neće - "izazovnost" je tu zaista bila pod znakom pitanja. Paul, UItra, Ondine, Billy i ja smo krajem kolovoza '67. avionom otputovali na premijeru Djevojaka iz Cheiseaja uPresidio Theateru u L.A-u. Nico je već bila tamo; provela je ljeto u Dvorcu s Jimom Morrissonom, ali je otišla na Monterey Festival s Brianom

i 302

303

POPizom: Warholove šezdesete

1967.

Jonesom. (Edie je kraći dio tog ljeta također provela u Dvorcu. Prošla je čitavu zemlju u Volkswagenovom kombiju - vozio je

"Mroamerikanac", ali se nikada nije uvriježio kao "crnac", bilo je to kao da tjeraju ljude da Šestu aveniju zovu ,,Avenijom svih

netko drugi - nakon što je posljednjih dana u New Yorku bila u velikoj krizi i uzimala previše droge.)

Amerika".) Crne pantere su privukle mnogo pažnje hodajući San Franciscom s pištoljima na vidljivom mjestu i nitko ih nije mogao spriječiti jer se pokazalo da nije protuzakonito otvoreno nositi

Podijelili smo se u dvije grupe. Ondine, Billy i cura koju su zvali Orion, Vještica Bleecker Streeta - njihova amfetaminomanska pri-

pištolj, samo potajice. Kako se ranije manje-više nitko nije sjetio iskoristiti ovu pravnu začkoljicu, bilo je šokantno vidjeti te pišto-

jateljica iz New Yorka koja se nedavno preselila u San Francisco -

lje, pogotovo u flower-power gradu vodenja-ijubavi-a-ne-rata.

bili su jedna grupa. Išli su okolo i terorizirali djecu cvijeća i cijelo vrijeme govorili kako ne mogu podnijeti više ni sekundu na Zapad-

Prošla je čitava godina otkad smo bili u Filmoreu s Velvetima.

noj obali. Jednom sam ušao u njihove sobe kad su uzeli beladonu

Gomila klinaca i dalje je gutala tripove, no scena je očito posus-

i gledao kako Ondineov prijatelj, obučen samo u točkaste čarape,

tajala i za koji mjesec novinari su počeli pisati da se Haight Ash-

ispušta ploču mramornog stola na nogu i ništa ne osjeća. On dine je rekao: "Beladona je jedini halucinogen. Vizualni je otrov." Čuo sam to od više ljudi - da acid nije ništa u usporedbi s beladonom.

bury pretvorio u kaos - pun smeća i ljepljivih tragova prolivene Cole po pločniku, s fluorescentnim znakovima koji su izgledali

Mi ostali smo samo lutali gradom, upijajući osjećaj mjesta na kraju velikog Ljeta ljubavi. Hipiji iz San Francisca širili su loše

sjajno kad su bili novi, ali sad su bili prljavi i grozni. U listopadu je ulicama prošla pogrebna povorka za "Hipija, odanog sina masovnih medija", koju su upriličili izvorni hipiji; oni su ozbilj-

vibracije prema svemu što je bilo iznad svojevrsnog psihodelič­ nog nivoa siromašrva - sve što je izgledalo kao da je koštalo, bilo je dio establišmenta. Vozeći se dan ili dva gradom u Cadillacovoj

no radili na organizaciji života u alternativnoj zajednici i počeli su im ići na živce svi mladi free-styleri koji su došli preko ljeta,

limuzini, koju je za nas iznajmilo kino, na neki način smo mahali

je ljeto upropastilo cijelu hipi priču - postala je prevelika i prekomercijalna.

crvenom krpom; djeca cvijeća na ulici su se okretala i prezrivo buljila u nas. To nam nije smetalo; bilo nam je jako smiješno, a Paul je, naravno, uživao - čak je smislio kako da se još više suprotstavi Haight-Ashbury likovima. Zamolio bi vozača da uspori uz pločnik kraj grupice klinaca u perlama i cvijeću, spustio bi prozor limuzine i upitao ih: "Klinci, gdje je najbliža Vojska spasa? Kupili bismo si neke hipi krpice."

nazivali su ih "neodgovornim hipijima". Te se jeseni osjećalo da

Dok smo šetali naokolo, shvatio sam da u San Franciscu vijetnamski rat izgleda mnogo stvarnije nego u New Yorku. Stojeći kraj zaljeva, gledali smo kako brodovi isplovljavaju za jugoistoč­ nu Aziju.

se različitim djelovima grada, razgovarali smo o Crnim

Kalifornijske cure su u standardnom smislu vjerojatno bile zgodnije od Njujorčanki - plavije i zdravije, pretpostavljam; svejedno

panterama. (Između "obojanih" i "crnaca" pojavio se i pojam

mi se više sviđalo kako izgledaju cure u New Yorku - čudnije i

Vozeći

304

1967.

POPizom: Warholove šezdesete

neurotičnije

(cura uvijek izgleda ljepše i krhkije kada će svaki čas doživjeti slom živaca). Mjesta poput "besplatnih dućana" ili uslužnih centara koja su otvorena oko San Francisca uglavnom su se počela gasiti ili zapadati u dugove. Mnogi su hipiji odlazili u komune diljem kalifornijske obale, ili u zapadnom Koloradu i Novom Meksiku. U New Yorku se tek trebao otvoriti besplatni dućan Diggersa ("Besplatno varivo i kava") u Istočnoj 10. ulici, blizu Paulovog stana. Country Joe & the Fish su nedavno nastupili u istoj ulici u Tompkins Square Parku na "pušačkom susretu" na kojem je njujorški umjetnik Frosty Meyers laserom šarao po nebu. Činilo se da su svi u San Franciscu uznemireni ljetošnjom poja-

vom amfetamina, naročito djeca ljubavi, kojima je bilo neugodno što ga toliko ljudi uzima jer te spid čini agresivnim, protiv čega bi se djeca cvijeća trebala boriti. Zapravo, ulicama su kružile sve vrste droge koje možete zamisliti. Sreli smo klinca kojeg smo znali iz New Yorka, Garyja. Sada je imao kratku kosu i nosio sportsku jaknu - izgledao je posve obično. No ispostavilo se da je kofer za harmoniku koji je nosio sa sobom bio pun marihuane. Sišli smo u jedan od lezbijskih striptiz barova gdje su cure simulirale seksualne igrice s drugim curama i jedna je plesačica izvodila ljude iz publike da ih izbičuje. Gary je pomakao jaknu sa stražnjeg džepa hlača i pokazao nam biper pomoću kojeg je komunicirao s nekakvom narko-centralom. Kad smo ga susretali u New Yorku, nije se uopće drogirao - studirao je na Školi za vizualne umjetnosti. Pitao sam ga kako se ubacio u posao s drogom i rekao je da je nekoliko mjeseci prije odlaska iz New Yorka u školi provodio većinu vremena u zahodu, puše-

305

ći

džointe koje mu je stalno davao jedan učitelj. Zatim je otišao u San Francisco s prijateljem koji je tamo poznavao neke ljude. Prešli su most Golden Gate da bi došli do vile u okrugu Marin. Ispred kuće je bio parkiran Ferrari, unutra je bilo opreme za nekoliko rokenrol bendova, a kad bi pritisnuo jedan gumb, po cijelom bi se stropu uključila koncertna rasvjeta i zavrtjeli bi se kreveti. Televizor u boji su imale sve spavaće sobe, kupaonice i kuhinja, a u svakom spremniku za metle je bio stereo uređaj. "Rekao sam 'Hej, pa ovo je prva liga!"', rekao je Gary. "Rekli su mi: 'Prva liga? Čovječe, siromašni smo. Imali smo loš tjedan, ubrali smo samo deset tisuća.' A kad smo ujutro sišli na doručak, gazdarica je otvorila frižider s gomilom zrnja, vitamina, voćnih sokova i droge. Izvadila je kapsulu s dugačkim igličastim kristalima i pitala 'Što danas želite probati?'. Ja sam rekao da je trava sasvim u redu, ali je ona držala te kristale rekla: 'Ja ću uzeti malo ovoga. Hoćete vi malo?'. I tako, uzeo sam malo - i mislio sam da više nikad u životu neću biti ljudsko biće ... " Striptizeta je bičevala nekog za susjednim stolom. Rekao sam Garyj u: "Čuli smo da se ovdje kurvaš." Izgledao je iznenađeno, a zatim veoma posramljeno. "Da, pa ... " Rekao sam to iz zafrkancije, no sad sam vidio da sam stvarno nešto pogodio. "Samo malo, kad sam tek stigao", rekao je braneći se, "par tipova koji se trljaju o tebe, drkaju sami sebi, puše ti, ali, slušaj, ja nisam nikome pušio." Izašli smo iz striptiz-kluba, pozdravili se s Garyjem i nastavili šetnju. Prošli smo kraj zgrade iz koje su dopirali zvuci probe benda. ,,0, Bože, muzika u ovom gradu je tako nevjerojatno loša", opet je započeo Paul. "Pomislite samo: San Francisco nije uspio

POPizom: Warholove šezdesete

1967.

proizvesti nijednog pojedinca znatnijih glazbenih sposobnosti! Ni

koliko osamljenih ljudi u kišnim ogrtačima. Prikazivala se scena

Dylana, ni Lennona, ni Briana Wilsona, ni Micka Jaggera - nikog. Čak ni Phila Spectora! Samo neke nikakve grupe i nikakva

kad Tom Baker želi napaliti jednu od djevojaka i pita "Zašto se ne opustiš?", a ona mu kaže: "Ne poznajem te dovoljno dobro."

muzika. Zavaravaju se da je glazba grupna stvar - kao što misle da je sve ... " Upravo tada je bend zasvirao glasnije. "Pa stvarno, slu-

On je pita: "Napaljuje li te što sjedim ovdje gol?", a ona kaže "Pa, kad bi svirala muzika možda bih se napalila ... "

šaj to", rekao je. "Samo umorne imitacije loših imitacija bjelačkih imitacija crnačkih bluz bendova. The Beach Boys su bili najdivnija

Nismo ostali dugo - samo dovoljno dugo da vidimo da klinci umiru od smijeha. Na izlazu nam je blagajnik rekao da je posje-

grupa u Americi jer su prihvatili život u Kaliforniji u svoj njegovom bezumnom sjaju, bez ispričavanja i srama - samo dođi na plažu, nađi curu, pocrni, točka. I to je bio najsofisticiraniji mogući

titelja najviše u vrijeme ručka.

pristup - bitna je bila glazba, a ne poruka. Naravno, njihova najbolja stvar, 'God Only Knows', u Americi nikad nije postala hitom

Među njima su bile i tri minijaturne ljepotice koje su uvijek bile

306

kakvim je morala postati." Zatresao je glavom. "Jednostavno ne znam ... " Glazba je bila sve žustrija i žustrija. ,,0, Bože!", zaurlao je

307

Što smo više visili po Max'su to smo upoznavali više klinaca. tamo i pojavljivale su se zajedno već godinama: Geraldine Smith, Andrea Feldman i Patti D'Arbanville. Patti je odrasla u Villageu.

Paul, pokrivajući uši. "Sreća da nikad ne smisle melodiju pa ti ništa

Njeni su roditelji i dalje živjeli preko puta Cafea Figaro i cure su tamo bile dok se ne bi zatvorio, a zatim bi otišle prespavati kod

od ovoga ne može ostati u mozgu da te progoni".

Patti. Jedne noći te jeseni u Max'su, kad su svi u stražnjoj sobi bili potpuno tihi i crtali u svoje tekice za trip. S izuzetkom ekstrava-

Na tom smo putovanju održali nekoliko predavanja po koledžima i snimili dio materijala za film Biciklist, ali nikada nismo bili

gantne tetkice koja je na stolu plesala svoju interpretaciju pjesme Supremesa "Reflections", potakao sam Geraldine da mi priča o

dovoljno veseli da ugodimo ljudima u San Franciscu - tamo si

svom odrastanju. "Išla sam u tri katoličke crkve u Brooklynu i iz svih su me

se morao puno smiješiti, ako ne želiš da se počnu neprijateljski ponašati prema tebi.

izbacili; poslije sam išla u Washington Irving High", rekla je, kimajući glavom u smjeru 16. ulice i Irving Placea. "A što je s

Jednog kasnog rujanskog popodneva Paul i ja smo otišli u Hudson Theater da vidimo kakvu publiku privlači ja, muškarac. Za

Andreom?", pitao sam. ,,Andrea je išla u neku progresivnu školu

nekoliko tjedana tamo je trebao početi igrati Biciklist pa smo htjeli vidjeti smije li se publika, drka li ili piše bilješke, tako da

tano's. U tu si školu mogao dolaziti kad te volja. Bila je blizu

za teatralne-i-takve klince koja je bila jako skupa i zvala se Quin-

znamo sviđa li im se komedija, seks ili umjetnost. Ušli smo u Hudson i sjeli na par ofucanih sjedala. U prednjim

Ondinea" (diskoteke). Nisam ni jednu od tih cura mogao zamisliti kako sjede na satovima ili rade na poslu. Možda nekoliko dana godišnje, ali ne

je redovima sjedila grupica studenata, a iza njih je bilo rasuto ne-

više od toga. I tako nisam razumio kako uvijek imaju najbolju

308

POPizom: Warholove šezdesete

1967.

i svuda idu autima. Te sam se noći izjasnio i otvoreno pitao Geraldine otkud im novac. Pokazala je djevojku otprilike njihovih godina na drugom kraju sobe. "Andrea i ja živimo kod Roberte", rekla je, "na uglu Parka i 31. ulice." "A otkud Roberti novac?", pitao sam je.

ju je čekao u autu, mislila sam da nas hoće silovati ili tako nešto. Ali uvjerili su nas da im možemo vjerovati i otišli smo s njima do hotela Warwick, ispred kojeg su bile stotine djevojaka i vrištale, ono, potpuno van sebe. Nekih sat vremena smo čekale u prizemlju s čovjekom koji je imao nekakvu novinarsku iskaznicu. Stalno sam ponavljala: 'Ovo je ludo, ovo je smiješno - do jedanaest se moram vratiti mami u Brooklyn', ali onda su nas malim liftom odveli gore i otvaraju se vrata apartmana, a u njemu se zabavljaju Beatlesi! Poslije sam shvatila da je tamo bila i Linda Eastman, ali tada ju nisam poznavala - tek sam došla iz Brooklyna, znala sam

odjeću

"Njen muž je jako bogat." Ponovo sam pogledao Robertu dok je Geraldine nastavljala: "Već otprije s njom živi Donyale Luna, a sad još ja i Andrea, a njen nas muž sve uzdržava." Donyale Luna je bila jedna od prvih velikih crnih manekenki visoke mode i bila je prekrasna. "Koliko je Roberti godina?", pitao sam Geraldine. "Trideset tri - kunem se Bogom! Ne vidi se jer je tako mala." Geraldine je rekla da misli da će ih uskoro sve izbaciti jer Donyale svakog mjeseca pozivima u Europu nabija račune od petsto dolara i Robertin muž se naljutio.

,,A Donyale ima nekog ludog dečka koji je jučer došao i razbio joj bocu pive o glavu", nasmijala se Geraldine, "točno nakon što nam je održala veliko predavanje o tome kako je strašno što pušimo travu i uzimamo LSD." "Ali tko vam kupuje odjeću?", pitao sam, gledajući u dizajnersku mini-haljinu i predivne kožne čizme koje je nosila. "Kupujemo Andreinim karticama, mislim, njene mame. I ne znam ... Uvijek mogu nagovoriti ljude da mi kupe odjeću ... ". Geraldine mi je ispričala kako je jedan od njenih prvih dolazaka s Brooklyna na Manhattan bio kad su u grad stigli Beatlesi, i cijeli je grad poludio, djevojke su udale i vrištale u televizijskim vijestima i pjesme Beatlesa su dvadeset i četiri sata dnevno treštale na radiju. "Hodala sam Bleecker Streetom s nekoliko prijateljica", rekla mi je Geraldine, "i prišla mi je neka predivna plavuša i pitala hoćemo li upoznati Beatlese? Mislila sam da je luda. Neki tip

309

samo Beatlese." "Igrale smo s njima bocu istine i sve takve igre, i gledali smo televiziju do pet ujutro i onda smo zaspali. Tijekom noći nas je sve tri netko pokrio velikom američkom zastavom." Udaljila se kao da je to kraj priče, ali nisam joj namjeravao dopustiti da se tako lako izvuče. "Ma daj, Geraldine!", bio sam uporan. "Sigurno ste radili ono. Priznaj! Hajde, neću nikome reći." "Neeee! Kunem se!", zahihotala se. "Tip koji nas je pobrao autom mi je rekao: 'Zašto ne odeš u sobu s Paulom?' i rekla sam ne, jer sam bila djevica, bile smo jako nevine. I tip se jako naljutio jer je valjda trebao dovesti djevojke koje će nešto učiniti... Ujutro nas je probudilo vrištanje izvana, otišle smo do prozora i dolje na ulici vidjele cure s histeričnim napadajima." "Kad sam došla u Brooklyn, mama mi je rekla: 'Mislila sam da si mrtva. Gdje si bila?' Bilo je to prvi put da me nije bilo cijelu noć i bila je stvarno ljuta. Sjedila je s jednom prijateljicom i rekla sam joj: 'Mama, znam da nećeš vjerovati, ali bila sam s Beatlesima'. Pogledala je u prijateljicu, kao, poludjela je, misli da je bila s Beatlesima."

310

POPizom: Warholove šezdesete

1967,

311

"I s kim to sad radiš?", upitao sam je. Geraldine se zahihotala i pokazala preko sobe na zgodnog

Joeovo lice, zabacujući mu kosu da bi odabrao njegovu "goru stranu", shvatio sam da je Paul jako zagrijan za snimanje filmova

plavokosog frajera koji je tad bio nov u ekipi. "Ako baš hoćeš znati, u vezi sam s Joeom Dallesandrom. Zaprosio me."

s Joeom. Naravno, Paul još uopće nije snimao naše filmove - sve sam i dalje radio ja. No sljedeće godine, dok sam bio u bolnici, sam je

Čuo sam da je Joe već oženjen, kćeri žene s kojom živi njegov otac ili nešto tako.

snimio Meso, s Joeom u glavnoj ulozi. S vremenom je postao Pa-

"Ali Joe je već oženjen, zar ne?" "Je", rekla je odmahnuvši rukom, "ali znaš, s njim to nije bitno ... " Izraz lica joj je postao ozbiljan. "Iskreno je zaljubljen u mene", rekla je. Tada se u djeliću sekunde ozbiljnost pretvorila u napad histeričnog smijeha. Joea Dallesandra smo upoznali kad je zabunom ušao u stan u Villageu gdje smo snimali Ondineove iju bavi, išao je posjetiti nekog u drugom stanu u toj zgradi. No kad smo pogledali razvijenu rolu tijekom čijeg je snimanja uletio, ispostavilo se da ima film-

ulova glavna zvijezda. ("Ne glumi, Joe, samo stoj tamo", čuo sam kako Paul viče na njega na snimanju Smeća. "Pusti uživljavanje, samo pričaj. I smiješi se samo ako si neiskren!") Dakle, Joe je tek počinjao biti s nama i te je noći u Max'su sjedio preko puta Jima Morrissona, koji je došao s novom ljepoticom. Za drugim su stolom Billy Sullivan i Matty - klinci iz Brooklyna - pričali s Amy Goodman, čiji je otac bio vlasnik Marvel Comicsa, i Matty im je govorio da ljudi više ne bi trebali imati kuće

sku pojavu i toplo-hladnu osobnost koja je jako uzbudila Paula.

nego "prostore za odmor". Iza njih je bio Jimi Hendrix s jednom od onih predivnih crnkinja, Devon ili Pat Hartley ili Emerettom,

Paul je uvijek proučavao lica - kako ih osvijetliti, kako ih fotografirati. Prošao bi kraj slike Jackie Kennedy i promrmljao:

ne sjećam se kojom, sve su bile prijateljice. Oko tri ujutro je u stražnju prostoriju uletjela Andrea, u' baršunastom dopičnjaku

"Jesi li ikada vidio san svakog fotografa kao što je ovo lice - pogledaj koliki joj je razmak među očima." Proučavao je Erica i

s pripadajućim baršunastim šeširom. Popela se na veliki okrugli

rekao mi: "Eric ima jedno od svega par savršeno simetričnih lica koja sam ikad vidio." No nešto čemu se divio još više nego osobi sa savršenim licem bila je osoba s manom koju je znala prikriti: "Elvis", jednom mi je ukazao, držeći sliku iz filma Loving You, "uopće nije imao bradu - zato je jako inteligentno od njega što je

nosio sve te uspravljene visoke ovratnike."

Činilo se da Paul u Joeu vidi novog Branda ili Jamesa Deana - osobu s vrstom filmske čarolije koja se sviđa i muškarcima i ženama. Kad sam jednog dana vidio Paula kako kritički promatra

stol gdje smo sjedili, razdrljila bluzu i povikala "Vrijeme je za zabavu! I sve će biti u redu! Marilyn nema već pet godina pa volite

mene dok je još vrijeme, moje je srce od zlata!" Bila je to njena uobičajena točka. Poneku noć bi previše poludjela i izazvala tučnjavu pa bi je Mickey na nekoliko tjedana izbacio. No ako bi samo stajala na stolu, rastrgala bluzu i otpjevala pokoju pjesmu, to je bilo u redu. Obično se i primala za sise i vikala: "Prava sam žena - pogledajte ove grejpfrute! Večeras ću biti gore!" Geraldine ju je uvijek poticala, vičuči: "Još! Više se skini! Još! Još!" Zatim bi Andrea našla nekog frajera i izazivala ga

312

313

POPizom: Warholove šezdesete

1967.

dok se ne bi prilično zagrijao, a onda bi poludjela ako bi ju pokušao dotaknuti. U suprotnom uglu je bila Patti i čuo sam kako kaže Robinu, "čuvaru" u butiku Tiger Morse gdje se odjeća često krala ("Barem pola robe napusti dućan bez pozdrava", rekla mi je jednom Tiger): "Ionako ne vjerujem u nošenje odjeće, zašto bih je plaćala?"

Taylor nije mogao dočekati da mi prepriča što ga je na pariškoj projekciji Djevojaka iz CheIseaja potaklo da se vrati kući. "Pola francuske publike je izašlo", rekao je. "Sjedio sam s čov­ jekom koji je trebao biti najotkačenija osoba u Parizu i čak je i on ustao i otišao! Cijela ta navodno sofisticirana publika se usrala. Tako sam zaključio da SAD ima i najgore i najbolje." Situacija u Factoryju bila je tipična: Fred je u uglu razgledavao fotografije Billyja Namea koje su trebale biti objavljene u švedskom katalogu za moju izložbu u Stockholmu u veljači sljedeće godine; Gerard je čitao pismo od prijatelja iz Londona o smrti Briana Epsteina od predoziranja; Susan Pile je sjedila za pisaćom mašinom i ·listala prvi broj časopisa Cheetah (s duplericom gole Mame Cass u postelji od tratinčica); na radiju je svirao "Funky Broadway"; Paul je telefonirao upravitelju kina da ćemo uskoro završiti novi film, Goli restoran, i izrezivao recenzije filmova Ja, muškarac i Biciklist iz hrpe novina pred sobom (Paul je opsesivno iz novina izrezivao članke koji nas spominju i lijepio ih u bilježnice - njegovo prvo zaposlenje bilo je u osiguravajućem društvu, gdje je izrezivao stavke jedne police i lijepio ih u druge da se mogu fotokopirati, i rekao je da još uvijek uživa u rezanju ilijepljenju); ja sam potpisivao neke postere koje sam te godine napravio za peti Njujorški filmski festival u filharmonijskoj dvorani Lincoln Centra. Baš smo sve dovršavali i spremali se otići u kino - Fred je naglas čitao popis filmova u gradu: Point Blank!, Privilegij, Teror i strast, Gospodinu s ljubavlju, Čovjek za sva vremena, Jedan čovjek, jedna žena, Bonnie & Clyde, Uliks, U vrelini noći... " Kad je došao do Moderne Millie, otvorila se rešetka na dizalu

Kao što sam rekao, trudio sam se zamisliti ove klince u školi ili na poslu. Stvarno sam se naprezao, ali nije mi pošlo za rukom - nisam ih mogao zamisliti nigdje osim upravo tamo, u stražnjoj prostoriji Max'sa. Kad je Taylor Mead '64. napustio New York da bi otišao u Europu, bio je malo razočaran mojim redateljskim stilom; smatrao je da nemam dovoljno osjećaja za glumačku izvedbu. Sjećam se da se iznervirao kad sam ga jednom snimio kako sjedi na kauču u Factoryju s Jackom Kerouacom, Allenom Ginsbergom i Gregoryj em Corsom, jer sam snimao sa strane i nije se vidjelo tko je tko, a povrh svega smo izgubili tu rolu. Smatrao je da sam jednostavno previše neodgovoran i čuo sam da me nazvao "nekompetentnim". Taylor je naumio ostati u Europi dok ne završi rat u Vijetnamu, no već mu je '67. počela dosađivati Francuska, i kad je pogledao Djevojke iz Chelseaja u Cinematheque u Parizu, odmah me nazvao u Factory. "Predugo sam bio u zemlji La Dolce Vite, Andy", rekao je. "Djevojke iz CheIseaja su prava stvar. Dolazim kući." Došao je odmah, i istog dana kad je stigao smo ga snimili s Brigid i Nico i bivšim dječjim glumcem po imenu Patrick Tilden Rose (koji je igrao malog Elliota Roosevelta u Zori u Campobellu s Ralphom Bellamyjem i Greer Garson), za naš dvadesetpetosatni film, odnosno epizodu nazvanu Imitacija Krista.

i ušao je čovjek s pištoljem.

Baš kao i kad je ušla ona žena i propucala mi Mer1inke, i ovog mi je puta sve djelovalo nestvarno. Tip nas je sve natjerao da sjed-

314

1967.

POPizom: Warholove šezdesete

nemo na

kauč:

mene, Taylora, Paula, Gerarda, Patricka, Freda,

315

Billyja, Nico, Susan. Činilo mi se da je došao na audiciju za naše

Otišli smo na predstavu Jackieja Curtisa Sjaj, slava i zlato u Bastiano's Cellar Studio na Waverly Place u u Villageu, a poslije smo

filmove - mislim, podsvjesno sam bio uvjeren da se šali. Počeo je

bili u Salvationu na Sheridan Squareu, gdje su Jackie i Candy

urlati da mu je neki lik koji mu duguje petsto dolara rekao da ih dođe uzeti od nas u Factoryju. Onda je uperio pištolj u Paula i

Darling došli s dvojicom muškaraca koje nisam poznavao. Jackie mi se pridružio za stolom gdje sam pričao s trojicom Stonesa -

povukao obarač - i ništa se nije dogodilo. ("Evo", pomislio sam,

Brianom, Keithom i Mickom. Salvation je imao spušteni plesni podij i obojanu rasvjetu, ali

"stvarno se šali"). Onda je uperio pištolj u strop i ovog je puta opalio. Činilo se da je pucanj iznenadio i njega, sav se zbunio

i pružio pištolj Patricku, a Patrick je kao pravo nenasilno dijete cvijeća rekao "Ne želim ga, čovječe" i pružio mu ga natrag. Zatim je čovjek iz džepa izvadio plastični ženski kišni šešir i stavio mi ga na glavu. Na radiju je svirao "Expressway to Your Heart". Svi su samo sjedili, suviše preplašeni da išta kažu, osim Paula, koji je rekao tipu da će zbog pucnja svaki čas doći policija. No tip je rekao da mora dobiti svojih petsto dolara prije nego što ode, sad je zahtijevao da mu predamo opremu za snimanje i "taoca". Iznenada mu je Taylor skočio na leđa. (Kasnije je Taylor rekao: "Bilo je to kao da skačem na statuu od čelika, bio je tako v CC) . snazan Dok mu je Taylor visio na leđima, tip je izvukao nož na ras-

klapanje i počeo ga otvarati. Taylor je skliznuo s njega, zgrabio šešir s moje glave, otrčao do prozora navukavši ga preko šake i razbio staklo te se proderao prema YMCA-u preko puta: "UpoPolicija!"

moć! Upomoć!

Tip se strčao stepenicama što je brže mogao - nije čekao lift. Pogledali smo kroz prozor i vidjeli ga kako ulazi na suvozačku stranu velikog auta s otvorenim gepekom i hvata maglu. Taylor je kasnije rekao da je zaskočio tipa jer mu je bilo neugodno zbog mene, jer sam izgledao tako blesavo sa ženskim šeširom.

bez živog benda, samo su puštali ploče (ipak, bio je dobro mjesto za plesanje jer je muzika bila nevjerojano glasna). Otvoren je u Ijeto'67. na mjestu bivšeg Downtowna. Vlasnici su bili Bradley Pierce, Jerry Shatzberg i još neki ljudi, no zapravo ga je vodio Bradley, odlučujući koga će pustiti, koga neće pustiti i koga će izbaciti. Bio je očinska figura svim malim grupie djevojkama i uvijek si se mogao pouzdati da ćeš ga vidjeti kako se u nekom uglu ze za s njima i na neki se način brine za njih, poput popularnog učitelja u školi. Salvation nije baš dugo potrajao, ali dok je trajao bio je sjajan: imao si kamo otići prije Max'sa. Donosio je i laku zaradu vlasnicima: nudili su samo ploče i pića. Minimalno - savršeno za taj trenutak. Jackie i Candy su se očito pokušavali riješiti dvojice debila s kojima su došle. Candy je otišla ravno na plesni podij, a Brian ju je pogledao i pitao me: "Tko je taj tip?" Odmah je znao. Jackie mi je rekao da dolaze iz Max'sa. "Večeras sam tek drugi put bio tamo, a Candy prvi, i stavili su nas na kat", rekao je. Prije nego što se tamo počelo plesati, gornji kat svakako nije bio najzanimljiviji dio Max'sa - svi su bili ili dolje za šankom ili u stražnjoj prostoriji. Nitko nije išao na kat. "Naši pratitelji", rekao je Jackie sarkastično pokazujući prema toj dvojici, "bili su savršeno zadovoljni tamo gore, nisu čak ni posumnjali da smo u Sibiru. Candy i ja smo se tako sramile da

POPizom: Warholove šezdesete

1967,

smo otrčale u ženski zahod i ostale tamo. Stavljala je sve više i više šminke i govorila 'Nema šanse da sjedim tamo'." "Tko su onI.';>'" , pItao sam.

De Niro - to mu je bio prvi angažman. Godinama poslije, kad je postao slavan, Jackie mi je objasnio kako to da je glumio u predstavi.

"Pa, visoki cijeli tjedan potpisuje čekove i, recimo, ima puno prijatelja u Chase Manhattanu, ali nitko od njih nije čuo za nje-

"Došao je u stan redatelja, gdje smo sjedili Candy, Holly Woodlawn i ja, i pomislio bi da je lud - mi jesmo. 'Moram glumiti u predstavi! Moram glumiti u predstavi! Molim vas! Učinit ću bilo što!', preklinjao je. Pitao sam ga 'Deset uloga?'. Rekao je 'Da! I napravit ću plakate, mama mi ima tiskarski stroj'. Rekao sam: 'Meni baka ima birtiju, drago mi je'. U predstavi je bio fantastičan, nahvalili su ga u Voiceu."

316

ga ... E pa ... ", Jackie je uzdahnuo, "bilo je lijepo dok je trajalo. Upravo smo to otkrile. A niski je veliki obožavatelj Judy Garland koji misli da ima puno zajedničkog s Candy, premda su im u stvarnosti zajedničke samo genitalije, i ne može izdržati, a da svima ne govori 'Ona je muško'." Primijetio sam da se Jackie počeo ponašati ženstvenije nego kad sam ga upoznao na ulici tog ljeta, vjerojatno je to pokupio od Candy. "Zašto i ti nisi obučen u žensku?", otvoreno sam ga pitao. "Previše me strah. Znaš da ovdje živi moja obitelj. Ljudi me poznaju." Candy je prišla Jackieju i značajno prošaptala: "Hope je ovdje." "Tko je Hope?", pitao sam Jackieja kad se Candy vratila na plesni podij. "Hope Stansbury. Ona s dugom crnom kosom i blijedom, blijedom kožom", rekao je Jackie, pokazujući na djevojku u zgodnom odijelu u stilu četrdesetih. "Candy je nekoliko mjeseci živjela kod nje iza Caffea Cino kako bi je proučavala, iako Candy to ne želi priznati - naljuti se čak i kad kažem otkud ime Hope ... " "Ali više ne koristi to ime." "Ne", rekao je Jackie i dodao mi program za predstavu u kojem je jasno stajalo ime Candy Darling. U izvedbi Sjaja, slave i zlata koju smo gledali te večeri bilo je zanimljivo još nešto, uz to što ju je Jackie napisao, a glavnu je ulogu igrala Candy. Svih deset muških uloga je glumio Robert

317

Jednog je popodneva, tijekom projekcije Imitacije Krista, u "lovu na talente" u Factory navratio simpatičan tip iz The Merv Griffin Showa po imenu Paul Solomon. Brigid se odmah zaljubila u njega, a on se odmah zaljubio u Vivu i Nico. I tako je Merv ušao u fazu kad je u emisiji prilično često ugošćavao "luđake iz undergrounda". Ultra Violet se u njoj pojavila već nekoliko puta i ljudima s televizije se jako svidjela - bila je artikulirana pa su je valjda smatrali prilično razumnom luđakinjom - i utrla je put drugim curama. Viva je također bila prilično dobra na televiziji. No dvije talkshow katastrofe koje je naša grupa ponudila bile su Brigid i Nico. Kad je u emisiji gostovala Nico, odsvirala je pjesmu na harmoniju, i to je bilo u redu, no kada je Merv pokušao razgovarati s njom, samo je sjedila i nije ništa govorila. Dovela ga je do takvog očaja da je u eteru pozvao nekog iz produkcije da dođe na scenu i objasni mu tko je ta cura i zašto je pozvana u emisiju. Prije toga se zavukao pod stolicu. Takva je bila Nico. A Brigid je bila još gora. Brigid je u to vrijeme bila nevjerojatno svadljiva. (Odglumivši Groficu u Djevojkama iz Chelseaja,

318

1967.

PQPizam: Warholove šezdesete

319

ostala je u ulozi još nekoliko godina.) Zvali su me da nastupim

Kada je Brigid došla na pozornicu, Merv je pokušao započe­

u Merv Griffin Showu i odbio sam ih kao što sam s televizijom uvijek i radio. U zamjenu sam im ponudio Brigid i nagovorio je

ti razgovor spominjanjem Ultre, vjerojatno misleći da je underground jedna velika sretna obitelj ili da su superzvijezde barem

da nastupi, čak sam joj obećao da ću je otpratiti do studija i biti u publici da joj pružim podršku.

dovoljno pametne da se pretvaraju da je tako kad nastupaju na

Došao sam po nju u hotel George Washington na uglu 23. ulice i Lexingtona, gdje je živjela. Bila je u ružičastoj samtenoj jakni i sjajnim, crnim kožnim čizmama, a u kosi je nosila mašnice.

televiziji, kao što uvijek čine ljudi iz Hollywooda ("Sjajno sam se proveo radeći na ovom filmu. ") Umjesto toga, Brigid je popljuvala Ultru, i to žestoko. I Merv je počeo strahovati da Brigid baš neće

biti simpatična. Imao je pravo. Odnosila se prema njemu

Vani je padala kiša i bojala se da će smočiti kosu pa je jadikovala: "Oh, zašto sam ikad rekla da ... " Krenuli smo taksijem na snima-

kao da je stranac koji ju uznemirava na autobusnom kolodvoru, gledala ga je otvoreno neprijateljski, a jednom se čistim naspidi-

nje u Little Theateru u Zapadnoj 44. ulici, no kad smo prošli kraj restorana Howard Johnson's na Broadwayu pokušala je pobjeći,

rano-psihopatskim pogledom zapiljila ravno u kameru. Merv je pokušao biti ugodan na sve moguće načine, ali ništa je nije moglo

moleći

udobrovoljiti. Jedini dobar trenutak je bio kad je bacio pogled na

dječjim

njenu odjeću i pitao: "Tko vam je dizajner?", a Brigid je ustala i objavila "To uvijek možete vidjeti po malom zlatnom gumbu: Levi Strauss". Zatim ju je Merv, malo ohrabren, pitao što radi po

me: "Hajde da sve zaboravimo i odemo na frape." (Brigid tada nije bila predebela, samo malo bucmasta s predivnim licem i nikad nije propuštala priliku za jelo. Pričala mi je

kako ju je kao djevojčicu mama podmićivala da smršavi - trideset dolara za svaku kilu koju skine - i kako je stavljala čarape pod

cijeli dan budući da kaže da nije zaposlena, a Brigid mu je rekla

vagu u sobi da bi smanjila iznos, i kako je čistačica Nora nalazila zdjele zobene kaše pod njenim krevetom, i kako je kasnije kad

istinu: "Svaki dan bojim. Iz bež u druge boje. Uzmem bež traperice i bojim ih u kadi."

se udala znala otići na večeru s prijateljima i još jednom večerala kod kuće s mužem.) Rekao sam da možemo u Howard Johnson's poslije emisije.

Istog trenutka kad je snimanje završilo, Brigid je odmarširala sa scene prema meni. Pitala me kakva je bila i kad sam joj rekao istinu - užasna - nije mi vjerovala! Pitao sam je koliko injekci-

U garderobi Little Theatera šminkali su doktoricu Joyce Brothers, još jednu gošću emisije. Rekli su Brigid da je sljedeća na

ja amfetamina je uzela prije nastupa i nije mi htjela odgovoriti. Otišli smo u Factory i tamo gledali emisiju sa svima ostalima i

redu za šminkanje, no kako je to bila svadljiva Brigid, jako im je

dok se gledala još je uvijek bila tako šlagirana da nije shvaćala da je loša. (Nije požalila još godinama, sve dok se nije skinula sa

uzvišeno rekla "Ne", kao da želi reći da svi drugi mogu biti tako plastični da trebaju šminku, ali ona je prava i šminka joj ne treba! (No primijetio sam da je izvukla kutijicu pudera s ogledalcem i natrackala se dok je mislila da je nitko ne gleda.) Ušli su Bill Cosby i Vincent Price, ostavio sam Brigid samu i otišao u publiku.

spida i konačno posramila.) Dan poslije emisije u Factory je stiglo pedeset velikih bež samterica adresiranih na nju - Levi Strauss & Co. su joj zahvalili za reklamu.

321

POPizam: Warholove šezdesete

1967.

U listopadu sam imao neugodnosti zbog nekih predavanja na koledžima na zapadu, koje mi je ugovorila jedna velika agencija za predavače. Na predavanja sam uvijek vodio skupinu superzvijezda jer sam bio suviše stidljiv i plašljiv da bih govorio sam - superzvijezde bi rekle sve što treba i odgovarale na pitanja iz publike, a ja sam samo šutke sjedio na pozornici poput pravog mistika. Vodio sam ljude poput Vive, Paula, Brigid, Ultre i Allena Midgettea, prezgodnog plesača koji je glumio u nekoliko naših filmova, i činilo se da su na koledžima uvijek svi zadovoljni, iako to što smo radili nisu bila baš "predavanja" - više neka vrst talk showa s mutavim voditeljem. Jedne noći u Max'su sam sjedio između Paula i Allena, sutradan smo trebali otići održati nekoliko predavanja na zapadu, i iznenada mi se nije išlo, imao sam previše posla. Nakon što sam

Tek četiri mjeseca kasnije netko je na jednom od koledža vidio moju sliku u Voiceu i usporedio je s vlastitom fotografijom Allena na pozornici i morali smo im vratiti novac. Kada me novinar tamošnjeg lista nazvao i zamolio za komentar, što sam mogao reći, nego: "U tom trenutku se činilo da je to dobra ideja." No cijela je situacija postala još apsurdnija. Recimo, jednom sam bio na telefonu sa službenikom jednog drugog koledža s te turneje 'i uvjeravao ga da mi je stvarno žao, kada je postao paranoičan i

320

se neko vrijeme žalio, Allen je predložio: "Pa mogu ja glumiti tebe." Nekoliko trenutaka nakon što je to rekao podsjećalo je na onu klasičnu filmsku scena kad svi čuju neku glupu ideju i onda polako shvate da možda i nije tako glupa. Pogledali smo se i pomislili - zašto ne? Allen je bio tako zgodan da bi publici možda bio i draži. Ionako je trebao samo šutjeti i pustiti Paula da priča, kao što sam činio i ja. Na tulumima smo se već godinama igrali "brkanja superzvijezdi", govoreći ljudima da je Viva Ultra, a Edie ja, a ja Gerard - nekad bi ljudi i sami pobrkali, recimo, Toma Bakera (ja, muškarac) i Joea Spencera (Biciklist) i mi ih jednostavno ne bismo ispravili, bilo je zabavnije pustiti ih da griješe, to nam je bilo jako smiješno. Tako da su te antizvjezdane igre s identitetom bile nešto što smo ionako radili, praktički usput. Sljedećeg dana su Paul i Allen, koji je obojao kosu u srebrno, odletili su u Utah i Oregon i još neka mjesta održati predavanja. Kad su se vratili, rekli su da je sve prošlo u redu.

upitao me: "Kako uopće mogu biti siguran da sad stvarno razgovaram s vama?" Razmislivši nekoliko trenutaka, morao sam mu priznati: "Neznam." Ipak, i dalje sam smatrao da je Allen bio puno bolji Andy Warhol od mene - imao je jako visoke jagodične kosti, puna i izražena usta te zakrivljene obrve, bio je luđački lijep i petnaestdvadeset godina mlađi. Baš kao što sam oduvijek htio da me u filmu o mom životu glumi Tab Hunter. Ljudi bi bili puno sretniji da misle da sam bio zgodan poput Allena ili Taba. Mislim, pravi Bonnie i Clyde sigurno nisu izgledali kao Faye i Warren. Tko želi istinu? Tome šoubiznis i služi - dokazuje da nije bitno kakav si, nego kakav misle da jesi. Ipak, iz tog sam iskustva trebao nešto naučiti - da su dani bezbrižnih podvala prošli, da kad potpisujemo stvari poput ugovora, kao što je bio onaj s agencijom za predavanja, ono što mi smatramo šalom drugi ljudi zovu "prevarom". I tako smo se naglo morali početi ponašati odraslije. (No kasnije - već je bila '69. - još sam jednom pretjerao sa šalom, rekavši novinaru časopisa sa Zapadne obale nešto neču­ veno: "Ja čak ni ne radim svoje slike - Brigid Polk ih radi za

322

POPizom: Warholove šezdesete

1967.

mene". To nije bila istina, htio sam biti duhovit. Joyce Haber je

Sredinom studenog je kazališna skupina Play-House of the Ridi-

to citirala u svojoj popularnoj kolumni, otkuda se glasina proši-

culous u Bouwerie Lane Theateru u donjem gradu premijerno

rila u nacionalne časopise i zatim su, što je bilo najgore od svega,

izvela Osvajanje svemira. Bio je to velik društveni događaj u undergroundu jer su u predstavi glumili mnogi ljudi iz naših filmova i iz ekipe u Max'sa - Taylor Mead, Ondine, Ultra Violet, Clau-

počeli nazivati njemački novinari i pitati me za moju "izjavu",

jer su tamošnji kolekcionari koji su imali mnogo mojih radova sad bili u panici da nemaju Warhola nego Polk, itd. I tako sam morao objaviti javni demanti. Fred je urlao na mene jer je bio

323

de Purvis, Beverly Grant, Mary Woronov, Lynn Reyner, Frankie

iscrpljen od odgovaranja na preko atlantske pozive i objašnjavanja ljudima koji su u moje radove uložili stotine tisuća dolara da sam se, ha-h a-ha, samo šalio. Mislim da sam u tom trenutku jednom

Francine. Probe Kose i Osvajanja odvijale su se u isto vrijeme u donjem gradu. Osvajanje je na programu ostalo kratko i naišlo na skroman odaziv publike. Kosa je, naravno, postala ogromnim komer-

za svagda naučio da loša usputna šala u novinama može izazvati jednaku količinu problema kao i neispoštovani ugovor.)

cijalnim hitom i za nekoliko je mjeseci preseljena na Broadway u Biltmore Theater, gdje je na programu ostala godinama. Označila

U studenom je na njujorškom Shakespeare Festivalu održana premijera hipi mjuzikla Kosa, a tog se mjeseca na kioscima i u dućanima

narko-potrepštinama pojavio i prvi broj časopisa Rolling

Stone iz San Francisca, usmjerenog na rokere studentskog tipa. (Drugi - još intelektualniji - rock magazin Crawdaddy je izlazio u Bostonu od početka godine.) I Kosa ,i Rolling Stone su pronašli

je prekretnicu u povijesti kazališta, baš kao što je i Ponoćni kauboj sljedeće godine učinio za film. Postalo je jasno da postoje dvije vrste ljudi koji rade stvari vezane uz kontrakulturu: oni koji žele postati komercijalni i uspješni i svojim radovima prodrijeti u maticu društva, i oni koji žele ostati gdje jesu, izvan društva. Da se istovremeno bude kontrakulturan

odgovarajuću mješavinu kontrakulture ispretne komercijalnosti

i ostvari masovan komercijalni uspjeh, trebalo je govoriti i raditi radikalne stvari u konzervativnom formatu. Na primjer, održati

da bi ostvarili sjajan posao na novom tržištu za mlade.

dobro koreografirano, dobro skladano, antiestablišmentsko "hi-'

Kosa je proširila ideju da je novi veliki kult mladosti izazvan krajem razdoblja ribe i početkom razdoblja vodenjaka - i zaista je

pijevsko događanje" u klimatiziranom, dobro smještenom kazalištu. Ili ono što je učinio McLuhan - napisati knjigu o tome kako

izgledalo da mladi preuzimaju svijet u svoje ruke. Trebalo je istražiti toliko novih tržišta, toliko je novih vrsta ljudi trebalo časopise,

su knjige postale suvišne. Drugi ljudi - oni kojima uopće nije bilo stalo do masovnog

filmove i glazbu s kojima bi se mogli identificirali. Dotad su već svi

komercijalnog uspjeha - radili su radikalne stvari u radikalnom formatu i ako bi se ispostavilo da publika ne razumije sadržaj ili

pametni poslovnjaci shvatili da su klinci zapravo prestali odrastati, da će ostati dio tržišta za mlade. A mnogi pametni ljudi koji su to shvatili i sami su bili klinci. Sad kad su duže ostajali mladi, poslije diplome su mogli postati izvršni grupiji, ako su to htjeli.

formu, to nije bio njihov problem.

Kosa je bila jako "normalna": iako se bavila hipijevskim životnim stilom, nije mu pripadala. Naravno, u početku možda i jest,

324

POPizam: Warholove šezdesete

jer su priču i stihove napisali Jim Rado i Gerome Ragni, a režirao ju je Tom O'Horgan, no brzo je došla u ruke ljudi koji su bili spretni u pravljenju stvari koje dobro prolaze kod široke publike. Poslije Sjaja, slave i zlata puno smo češće viđali Candy Darling te su ona i Jackie počele često dolaziti u Max's - više ih nisu ignorirali i slali na kat. Kad je u studenom izašao album Stonesa Their Satan ic Majesties Request, Candy i ja smo sjedili u stražnjoj prostoriji za okruglim stolom i kad je na džuboksu zasvirao "Citadel", rekla je: ,,0, slušaj. Ovu stvar je Mick napisao za mene i moju prijateljicu Taffy. Slušaj riječi!" Taff)r je bila još jedan gradski transvestit, no nisam ju još upoznao. Candy nije nimalo marila za rokenrol- u glavi su joj bile samo tridesete i četrdesete te filmske' pedesete - pa je bilo stvarno neobično što svojim glasom nalik na Kim Novak priča o rock tekstovima. Budući da preko tih stvarno bučnih razglasa nikad nisam mogao razumjeti ni riječ, pitao sam je što kažu u tekstu. "Sad će biti! Slušaj! 'Candy i Taff)r / Nadam se da ste dobro / Dođite me posjetiti / U Citadeli'. Jesi li čuo? Upoznale smo ih u hotelu Albert." Albert je bio jeftin hotel na uglu 1o. ulice i Pete avenije. "Bile smo na katu iznad njih i pred njihov smo prozor na uzici spustile grožđe. Shvaćaš, Citadel je New York, a pjesma je poruka za nas - Taff)r i mene." "Kako to da one noći u Salvationu nisi pozdravila Micka?" "Bilo mi je previše neugodno", rekla je Candy, "jer uopće ne raspoznajem te Stonese. Koji je Mick?" Projekcija **** u Cinemathequeu u prosincu - prvi i zadnji put da smo ikad u komadu prikazali svih dvadeset pet sati tog filma prizvala je u sjećanje sve one rane dane kad smo snimali filmove

1967.

325

samo zbog zabave i ljepote bilježenja što se događa s ljudima koje poznajemo. (Kao što je istakao jedan recenzent, naši filmovi su možda izgledali poput kućnih snimki, ali naša kuća nije bila nalik ni na jednu drugu.) U to vrijeme nisam tu projekciju doživljavao kao prekretnicu, no sad mi je jasno da je označila kraj razdoblja u kojem smo snimali filmove samo radi snimanja. Sjedili smo u tami Cinemathequea i gledali rolu za rolom materijala koji smo snimali tijekom čitave godine, na svakom mjestu gdje smo bili - u San Franciscu, Sausalitu, Los Angelesu, Philadelphiji, Bostonu, East Hamptonu, po čitavom New Yorku, s prijateljima kao što su Ondine, Edie, Ingrid, Nico, Tiger, Ultra, Taylor, Andrea, Patrick, Tally Brown, Eric, Susan Bottomly, Ivy Nicholson, Brigid, Gerard, Rene, Allen Midgette, Orion, Katrina, Viva, Joe Dallesandro, Tom Baker, David Croland, Banane. Te večeri, gledajući sve to odjedanput, sve sam doživljavao stvarnijim (mislim, nestvarnijim, što je zapravo stvarnije) nego kad se zaista događalo - zamislite Edie IOndinea, šćućurene zajedno na vjetrovitoj, pustoj plaži za tmurnog dana, čuje se samo kamera i vjetar koji raznosi njihove glasove po pješčanim dinama dok pokušavaju zapaliti cigarete. Neki su ljudi ostali na čitavoj projekciji, neki su ulazili i izlazili, neki su spavali u predvorju, neki su spavali u publici, a neki su bili poput mene, nisu ni na sekundu mogli odvojiti pogled od platna. Čudno je bilo to što sam i sam prvi put gledao film - donijeli smo razvijene role ravno u kino. Znao sam da ga više nikad nećemo prikazati u ovoj dugačkoj varijanti pa je to bilo kao da pred nama blješti život, naš život - događao se samo jedanput i više ga nikada nismo trebali vidjeti. Sljedećeg se dana u Cinemathequeu počela prikazivati dvosatna verzija dvadesetpetosatnog filma i to je bilo to - većina filmske

326

POPizom: Warholove šezdesete

vrpce je otišla u skladište i ubuduće smo razmišljali uglavnom o idejama za cjelovečernje filmove koji bi se mogli prikazivati u normalnim kinima.

1968. - 1969.

P

očetkom godine mogao si slušati "Poeziju preko telefo-

na", a u lipnju su već po~tojale i "Demonstracije preko telefona" - nazvao bi broj i snimljeni glas bi ti rekao gdje su tog dana u gradu zakazani javni protesti. Zvijezda mog filma Spavanje, John Giorno, burzovni mešetar koji je postao pjesnik, bio je organizator "Poezije preko telefona", a sponzor mu je bila Liga za arhitekturu. John mi je rekao da ljudi najviše zovu zbog pornografskih pjesama. Astrologija i druge okultne stvari poput numerologije, frenologije i čitanja iz dlana su postajale sve popularnije - mislim, najednom je sve bilo ukrašeno znakovima zodijaka. Novi stil je bilo nasilje - hipij evska ljubav već je bila staromodna. '68. su ubijeni Martin Luther King, Jr. i Robert Kennedy, studenti su na Columbiji zauzeli sveučilište i borili se s policijom, klinci su zakrčili Chicago povodom nacionalne konvencije Demokrata, a od pištolja sam nastradao i ja. Sve u svemu, prilično nasilna godina. Ulazeći

u Factory jednog siječanjskog popodneva čuo sam razbijanje stvari u pozadini i vidio kako Susan u kutu plače: "Što se događa?", pitao sam je. "Tko je otraga?" Ispuhala je nos. "Ondine i Jimmy Smith. Tuku se." Prije nego što sam upoznao Jimmyja Smitha, čuo sam mnoge priče o njemu i sve su imale isti završetak: da se radi o luđaku i štetočini, ali intrigantnom tipu.

POPizom: Warholove šezdesete

1968. - 1969.

Jimmy Smith je bio legenda -luđak na spidu koji je u stanju ukrasti sve, ali pljačka samo ljude koje poznaje. Međutim, radio je to na tako lud način da bi se većina žrtava zainteresirala za njega. Jedne me večeri nazvala Brigid i rekla:

molim te, samo želim otići do hotela po odjeću". S vremenom bi popustio i rekao joj: "U redu, vidimo se tamo za sat vremena". Za sat vremena bi otišao tamo, a Debbie bi naravno klisnula. Drugi scenarij je bio da ga nagovori da ode po pohanu piletinu ili nešto slično i da prije njegovog povratka, iako zaključana, zbriše kroz prozor te bi potjera počela ispočetka. Bio je to osnovni zaplet njihove igre.

330

"Upravo me posjetio Jimmy Smith." (Tada je živjela na Madisonu, u stanu iznad Paraphernalije.) "Što je odnio?" "Pa, nisam još završila inventuru, no recimo samo: sve što je za mene imalo ikakve važnosti u ovom trenutku mog života." "Zašto si ga pustila unutra?" "Lupao mi je po vratima, eto zašto! Rekla sam mu da se gubi pa je provalio. Onda mi je na brzinu uručio dva svežnja crvenih ruža, funtu kavijara Beluga i knjigu pjesama - i za dvije minute je opelješio sve iz stana." ,,Ali zašto ga naprosto nisi zaustavila?" "Zato", posdsjetila me, "što je nasilan." Brigid se spetljala s Jimmyjem Smithom jer je povremeno dopuštala njegovoj djevojci Debbie Dropout da se krije kod nje. Jimmy i Debbie su imali jednu od onih "molim-te-nemoj-me-tući" veza koje su poput igre lovice i skrivača, u kojoj bi ona "pobjegla" negdje u grad a on bi obilazio sve ljude koje zna i pokušavao je "uhvatiti". Ona bi pobjegla, recimo, kod Brigid i vrištala: "Brigid, pusti me unutra! Molim te. Jimmy mi je za petama!", a Brigid bi joj rekla: "Ne dolazi u obzir, Debbie!" Ali naravno da bi je pustila u stan; bio je to dio igre. Prilično brzo došao bi Jimmy i odvukao je kući, gdje bi je lancima svezao za radijator tako da ga više ne može ostaviti, a zatim bi doveo devet-deset jazz udaraljkaša da s njim improviziraju na bongosima - on bi nabavio spid i bubnjali bi po dva ili tri dana. Debbie bi preklinjala: "Molim te, Jimmy,

331

Brigid je zvala Debbie Dropollt "Kraljicom hotelske scene", jer je običavala sjediti na krevetu u hotelskim sobama dok joj barem tri djevojke ugađaju i skaču na svaki njen mig. Nitko nije shvaćao kakvu to moć ima nad njima. Debbie je bila zgodna plavuša. Prije Jimmyja Smitha izlazila je s Paulom Americom. Njena je majka posjedovala više zgrada u Villageu pa je Debbie jedno vrijeme živjela blizu Abingdon Squarea u West Villageu, u stanu na drugom katu gdje su svi navraćali prespavati. Christopher Scott, koji je u to vrijeme bio veoma blizak toj sceni, ispričao mi je nekoliko godina kasnije nešto čega u to vrijeme nisam bio svjestan: "Ti su klinci bili opčinjeni Factoryjem i užim 'Warholovim svijetom"', rekao je, "ali su osjećali da su izvan svega toga. Nisu imali nikakav izravni kontakt s njim pa bi bili u sedmom nebu kad god bi stupili nogom u Factory, kad god bi jedan od njih bio tamo, sama aura toga je bila dovoljna da prežive sljedećih nekoliko mjeseci. Ekipa u Debbienom stanu je čak imala dvije mačke koje je nazvala Gerard i Drella. Nekad bi čekali da se pojaviš u onoj slastičarnici na uglu Zapadne 4. ulice i Charlesa jer su znali da tamo ponekad dolaziš s Henryjem" (Geldzahlerom) .

i 332

POPizom: Warholove šezdesete

1968. - 1969.

Nego, što se tiče Jimmyja Smitha i velike tučnjave u Factoryju između njega i Ondine~: kad je Ondine vidio da Susan plače, još je jednom opalio Jimmyja, a zatim je potrčao tješiti: "Ne plači, Susan, to je samo Jimmy Smith i baš je genijalan!" No Susan je već poznavala Jimmyja. Jednog je dana ušao u Factory i rekao joj: "Ukrast ću ti sav novac." Mislila je da se samo pravi važan i zaboravila je na to. Kasnije je na odlasku ustanovila da u torbici nema ni novčića.

dosta bezopasno. Prilazeći mjestu gdje sam sjedio, iz džepa kožnog kaputa je izvukao komad tkanine: bila je to minica, ali ogromna, broj osamnaest ili dvadeset. "Za Brigid", rekao je i nasmijali smo se, jer je to bio čudan oblik minice - dugački, dugački pravokutnik. Ondine ju je odnio otraga da je pokaže Billyju, a Jimmy je zaboravio na to i otišao.

Ronnie Cutrone i njegova cura su znali Jimmyja jer im stalno provaljivao u slabo osigurani stan iznad Bronco Burgera na uglu 22. ulice i Treće avenije. "Otkako smo shvatili da je to on", rekao je Ronnie, "počeli smo ga puštati da uđe. Morali smo, ionako bi provalio. Radio je lude stvari, recimo ušao bi i izvrnuo svaku kantu boje, limenku kave, teglu senfa, nabacao sve na hrpu nasred poda i pitao nije li predivno? No baš kad se naljutiš na njega, učini nešto nevjerojatno, recimo pokloni Betsy dijamantni prsten." "Išao bih s njim ulicom i on bi iznenada nestao u nekom prolazu i trenutak kasnije se provezao u Pontiacu koji je upravo ukrao iz garaže. Zatim bi na semaforu izašao iz auta i ostavio ga tamo, otvorenih vrata i uključenog motora." "Jednog je dana kod nas stvarno pošizio. Bacio me o zid i povikao da mu dam cipele. Nisam znao o čemu govori. Razorio je stan u komadiće da bi pronašao minijaturni par smeđe-bijelih cipela s rođendanske torte mog oca koji sam donio iz Brooklyna... " Tog popodneva kad se potukao u Factoryju prvi sam put dobro promotrio .Jimmyja. Bio je nizak, tamne kovrčave kose i bilo ga je teško zamisliti kako terorizira toliko ljudi - mislim, izgledao je

333

Izgleda da se netko na kraju zasitio njegovog maltretiranja, jer je krajem '68. Jimmy poginuo u padu s petog kata zgrade u donjem gradu. Rekli su da ga je netko uhvatio kako mu provaljuje u stan i malo ga gurnuo. To je morao biti netko tko ga je poznavao, jer kao što su svi znali - "Jimmy je krao samo od prijatelja". Mnogo je ljudi bilo zaljubljeno u Jimmyja, no još su brojniji bili tako ljutiti zbog svega što im je napravio da im je laknulo kad je umro. Poslije njegove smrti, Brigid je upoznala nekoga tko ga je poznavao cijeli život i ta joj je osoba ispričala da je, nevjerojatno, Jimmy Smith bio iz bogate židovske obitelji s Riverside Drivea i da bi svakih nekoliko mjeseci, kad bi ga posve iscrpilo pljačkanje, otišao kući i nekoliko bi ga dana njegova stara guvernanta doslovce polagala u krevet i ušuškavala. Početkom

'68., već su mnogi koji su godinama uzimali spid to počeli raditi rjeđe - čak su i neki od najzagriženijih A-ljudi rekli da im je palo na pamet da prestanu. Tog je siječnja trebao izaći drugi album Velveta, White Light/White Heat. Lou je došao u Factory s promotivnim primjerkom i stavio ga na gramofon. Dok su oko nas treštali stihovi o amfetaminu, kao, "Gle onog luđaka na spidu, gle onog luđaka na spidu, ako ćeš mu pušiti, radi to svaki tjedan", Lou mi je rekao da pokušava prestati,

POPizom: Warholove šezdesete

1968. - 1969.

ali mu Ondine to otežava. "Manje-više sam rekao Ondineuda prestajem i pojavio se kod mene s pet grama i rekao mi da se slobodno poslužim. Lou je sad živio na uglu Sedme avenije i 28. ulice. Bio je jedan od rijetkih stanara u četvrti koja je bila središte trgovine krznom, danju krcata, a noću posve napuštena. "Prošlog sam tjedna kupio biljarski stol u Korvettesu na Herald Squareu", ispričao mi je, "i Sterling i ja smo ga nosili šest blokova do mog stana, gdje nas je gomila provela sate podmećući pod njega kutije šibica. Maraton se nastavio danima. Poslije fajrunta u Max'su smo odlazili k meni i puštali ploče na najglasnije: samo još jedna osoba živi u krugu od četiri bloka. Ironično, živi kat iznad mene. Debeli crni narkos. Kad smo puštali muziku, toliko je skakao da se urušio strop i Ondine se jako uzbudio i plesali smo kolo. Onda je Ondine uzeo onih pet grama i isuo ih na biljarski stol. Bio je na odlasku, a ja sam se zakleo da neću to uzeti. On je rekao: 'Pa dobro, za slučaj da se predomisliš' . Ma zamisli ti njega."

Vera je stalno vozila različite automobile, bijesne Jaguare i druge sportske modele, i znala je cijeli auto rastaviti i ponovo sastaviti. Bila je Portorikanka, no naglasak joj je bio čisti bruklinski. Svake je godine odlazila u Arizonu zbog zdravlja; uvijek je kašljala i tvrdila je da ima tuberkulozu. Bila je doista neobična - manja od metar i pol, s dječački kratkom crnom kosom i bolesnim kašljem, u motorističkoj jakni od crne kože koju je obično nosila preko bijele kute medicinske sestre. Nevjerojatno, znala je izverglati medicinski naziv svake bolesti. Rekla je da je jednom išla na tečaj za medicinskog tehničara, a radila je, mislim, u nekakvom laboratoriju. (Sljedeće je godine uhapšena zbog krađe auta. Ispostavilo se da preuzima ukradene aute na aerodromima i dostavlja ih na dogovoreno mjesto. Svi su mi rekli: "Ma daj, nemoj se praviti glup - znao si da Vera to radi! Bože, čak ti je i rekla!" No kad ti osoba otvoreno kaže "Kradem aute", kako je to učinila Vera, sklon si vjerovati da se zafrkava.)

Krajem siječnja smo otišli u Arizonu snimati Usamljene kauboje. U početku je to trebala biti priča u stilu Romea i Julije, zvana Ramona i julian, no improvizacijom smo brzo došli do filma o kaubojskom gradu sa samo jednom ženom, u kojem su svi muškarci pederi. Glumili su Eric, Louis Waldon, Taylor, Frankie Francine,

Kad smo došli u Tucson, Vera i Eric - kao i kipar John Chamberlain, koji je došao s njima - već su bili tamo. Dočekali su nas na aerodromu s iznajmljenim izletničkim autobusom u kojem je bilo mjesta za otprilike osamnaest ljudi. Svi smo se ukrcali i Vera je započela brzu i drmusavu vožnju autoputom. "Baš voli voziti, zar ne?", komentirao je Eric, čvrsto se držeći. "Cijelim putem je bilo ovako - ženska je luda." Naglo je skrenula s glavne ceste i povela nas preko pustinje, kroz kaktuse, pod zvjezdanim nebom. Dok je autobus štektao, stalno sam mislio: "Što ako se pokvari? Ovdje nas nitko neće naći." Najednom se začuo potmuli udarac, kao da smo se u nešto zabili. Vera je prikočila i izašla. Vratila se s velikim mrtvim orlom, onom simboličnom vrstom koju ne smiješ ubiti.

334

Joe Dallesandro i Julian Burroughs, klinac kojeg smo tek upoznali u New Yorku i navodno sin Williama Burroughsa, te Tom Hompertz, zgodan plavokosi surfer kojeg smo upoznali prethodne jeseni kad smo držali predavanje u San Diegu. Svima smo dali avionske karte do Tucsona, no budući da je čudna djevojka koju smo poznavali, Vera Cruise, slučajno tamo trebala ići autom, rekli smo im da ako žele mogu vratiti karte i zadržati novac te se odvesti s njom, što je Eric i učinio.

I

l

335

337

POPizam: Warholove šezdesete

1968. - 1969.

"Napao je autobus", rekla je u nevjerici. "Zaletio se ravno u njega kao da ga želi podići i odnijeti u gnijezdo - usred noći!" Vožnju smo završili s mrtvim orlom u autobusu. Kasnije ga je Vera stavila u plastičnu vreću za smeće - "da zaustavi raspadanje" - i odnijela ga mjesnom taksidermistu. Taksidermist je obavijestio policiju, a policija ju je zadržala sve dok pregledom nije ustanovljeno da je orao zaista uginuo uslijed sudara s vozilom u pokretu i da nije ubijen ili nešto slično. Ipak ga nisu htjeli Veri vratiti.

Pušikurci! Sad ću vam pokazati tko je ovdje pravi kauboj, boga mu poljubim!" Turisti su pošizili, žurno su odvodili djecu i sve

336

(Vera nas je obavijestila kako to nije prvi put da je neka ptica poginula u napadu na nju - jednom je bila suvozač na motoru, s rukom u longeti u koju se zaletjela ptica i smrskala glavu o gips.) Turistički ranč

na kojem smo odsjeli u Tucsonu vodili su neki starac i njegova supruga, koji su ga upravo nastojali prodati da bi kupili kuću na kotačima i putovali po cijeloj zemlji. Imali su mnogo trofeja, suvenira i fotografija zvijezda poput Deana Martina i Johna Waynea i slika iz filma o O.K.Corralu. Netko je uporno tvrdio da maleni filmski grad koji smo iznajmili za snimanje pripada Johnu Wayneu - izgledao je tako da bi to lako mogla biti istina; tamo je snimljeno mnogo poznatih vesterna i televizijskih serija, turisti su plaćali da dođu gledati kako se kaskaderi u salunu mlate stolcima "baš kao na filmu".

Usamljene kauboje smo počeli snimati na maglovit dan. Dečki su uglavnom izmišljali dijaloge tipa "Jebem ti mater, prljava pederčino, koji ti je kurac?" i usred toga smo vidjeli kako dolazi skupina turista kojima vodič govori: "Sada ćete vidjeti snimanje najnovijeg filma ... " Turisti su umarširali da bi začuli: "Dupedavci!

živo. Ubrzo su scenski tehničari, električari i scenografski radnici oformili krizni štab da nas izbace iz grada, baš kao u pravom kaubojskom filmu. Svi smo stajali na trijemu pred dućanom, osim Erica koji je uz ogradu za vezanje konja radio baletne vježbe, kada je došla skupina pravednika i rekla nam: "Vi izopačeni istočnjaci, gubite se natrag otkud ste došli." Viva im je rekla: "Tko vas jebe." Ostatak dana su nadzirali svaki naš pokret. Helikopterom je došao šerif i s vrha vodotornja nadzirao snimanje dalekozorom, da vidi skida li se netko gol. Ubrzo smo sami otišli, bila je prevelika gnjavaža raditi u takvim uvjetima. Louis je bio šokiran: "Mislim, koji kurac - ovo je pravi vestern, ovako je stvarno bilo na Divljem zapadu." Louis je glumio najstarijeg člana bande, koji je pružao toplu ljubav i brigu svim mlađim članovima. "Ovo je vjerojatno najosjećajniji vestem svih vremena!" No profesionalni filmski kauboji nisu tako mislili. Ili možda jesu. Noć

prije nego što smo otišli iz Arizone nitko nigdje nije mogao naći Erica. Našao sam ga ja, samog u staroj meksičkoj kapelici od dasaka, u velikom praznom polju okruženom brdima. Nije me čuo kako ulazim, stajao sam na ulazu u kapelicu promatrajući ga. Na zidovima su bile stotine fotografija mladih Indijanaca - vojnika iz okoline Tucsona koji su poginuli u Vijetnamu - i kraj svake slike je bila pločica s imenom, svijeća i osobni nakit svakog vojnika. Eric je stajao pred jednom pločicom. Prišao

338

POPizom: Warholove šezdesetE:

sam mu i pitao ga koliko dugo stoji ovdje, a on je odgovorio: "Ima ih toliko." Bio je tamo satima. Krajem '67. su nas obavijestili da će zgradu Factoryja u Istočnoj 47. ulici za nekoliko mjeseci srušiti pa smo morali naći novi prostor.

1968. - 1969.

339

Na kraju je upravo Paul pronašao savršeni atelje. Bio je na Union Square Westu 33, u jedanaestokatnom Union Buildingu. Zauzeli smo cijeli šesti kat s malim balkonom koji je gledao na park. Max's je bio ugao i pol dalje. Fred je napomenuo kako se Union Building spominje u kratkoj priči F. Scotta Fitzgeraida "Svibanjski dan", a na osmom su katu još uvijek uredi Komunističke partije. Kad smo otišli razgledati mjesto, vozili smo se

Paul Morrissey i Fred Hughes su u to doba najviše utjecali na zbivanja u Factoryju i imali su veoma različite zamisli kako bi trebao izgledati. Osobno se nisam mogao odlučiti i reagirao

liftom sa Saulom Steinbergom, koji nam je rekao da je unajmio

sam samo neobaveznim mrmljanjem i gestama. Paul je htio da

ćemo ga urediti. Paul i Fred su, naravno, imali različite zamisli i

novi prostor ima radne stolove, registratore, police i pretplatu na

u tom pogledu - od brave na vratima pa sve do rasvjete. (Billy

variery- da bude pravi ured koncentriran na proizvodnju i distribuciju filmova. Htio je da to bude mjesto gdje klinci neće htjeti

se uopće nije zanimao za preseljenje - došao je u novi prostor jednom, vidio da ima stražnji dio u koji se može smjestiti i otišao

provoditi vrijeme, a ako je u šezdetima postojalo ijedno mjesto na kojem klinci nisu htjeli provoditi vrijeme, bio je to ured.

zadovoljan. A Gerard je bio van zemlje s jednom od svojih bogatih pokroviteljica koja ga je povela na neko putovanje.) No svađa

No Fred je htio da Factory ostane mjesto gdje se miješaju

je utihla onog trenutka kad je Paul uočio da se s prozorskih okvira

umjetnost i biznis. "Slušaj", rekao mi je ljutito, "ti si umjetnik! Što želiš? Iznajmiti sobu sa stolom i pločom na kojoj piše 'Seoski porno filmovi'?"

ljušti bijela boja i da ih treba izbrusiti. To je bilo dobro kod Paula - samo ga pusti da brusi drveninu i zaboravit će na sve drugo.

Fred je uživao u pravljenju filmova koliko i svi drugi, no mis-

Kad se prisjetim tih dana, uviđam da su se najveće svađe u Fac-

lio je da ću se s vremenom sve više vraćati umjetnosti. Napokon sam se složio da bi bilo dobro imati što više mjesta - mjesta za sve

toryju uvijek vodile oko uređenja. U drugim se područjima svatko držao vlastitih interesa, svi su bili opušteni, no kad se radilo o tome kako bi mjesto trebalo izgledati, svi su imali ideje za koje su

čime

bismo se mogli odlučiti pozabaviti. Osim toga, ako bismo našli atelje, mogli bismo nastaviti prikazivati filmove.

Iako nisam znao što točno hoću, znao sam da se ne želim ograničiti na filmove - htio sam raditi sve - a u uredu ne možeš rasti horizontalno, dok u ateljeu možeš. Moj je stil uvijek bio širenje, a ne vertikalni rast. Za mene je ljestvica uspjeha uvijek bila položena, a ne uspravna.

zadnji kat. Sad kad smo našli atelje, sljedeća velika nesuglasica je bila kako

se bili spremni žestoko boriti. Fred se toliko bavio uređivanjem da se prozvao "Frederickom od Union Squarea." Ostavio sam velike otvorene prostore na raspolaganje drugima, da ih podijele po želji, i uselio u malen, uski ured u koji sam se mogao zbiti i nikome ne smetati.

341

POPizom: Warholove šezdesete

1968. - 1969.

Paul je ponekad ujutro, prije dolaska u 47. ulicu, išao brusiti drveninu na Union Square. Jednog se jutra pojavio klinac iz Western Uniona noseći telegram, baš dok je Paul razmišljao kako u prostoru ima previše drvenine da bi je izbrusila samo jedna osoba. Dostavljač je bio pristojan dečko, Paul je zapodjenuo razgovor i doznao da mu je ime Jed Johnson, da se tek doselio u New York iz Sacramenta i da živi s bratom blizancem, Jayom, na suprotnoj strani parka, u peterokatnici s vanjskim stepeništern u 17. ulici. Paul ga je unajmio da mu pomogne srediti prostor. Konačno smo se preselili tek poslije Arizone. Tijekom selidbe smo izgubili veliki zaobljeni kauč koji je bio tako važan dio starog Factoryja. Ostavili smo ga na ulici samo nekoliko sekundi, no netko je odnekud izletjeo i odnio ga. Zatim je Fred shvatio da smo ostavili i veliki stol od hrastovine obojen u srebrno, koji je jako volio, i potrčao natrag na sjever po njega. Tako se zainatio da ga donese da ga je zavezao na kolica - bio je mamutske veličine, otprilike dva metra puta jedan metar - i odvukao ga potpuno sam niz više od trideset blokova Druge avenije. (U tijeku je bio štrajk gradske čistoće i smeće je ispadalo iz svakog zakutka, pedeset tisuća tona smeća prema podacima iz novina.) Svi smo zapravo bili potpuno opsjednuti namještajem - uvijek bi nas potresao gubitak kvalitetnog komada pokućstva - no Fred je zaslužio medalju za ovaj podvig.

prostor više nije samo za čamljenje. U Max'su smo bili češće nego ikad, budući da je bio tako blizu i da sam Mickeyju i dalje plaćao slikama. Max's nam je funkcionirao i kao služba za poruke - ako smo htjeli doći do određene superzvijezde, ostavili bismo joj poruku u Max'su da nazove Factory ili bismo samo proširili priču

340

Svi su na neki način osjećali kako je ova selidba prema jugu više od puke promjene prostora - za početak, srebrno je razdoblje definitivno završilo, sad je sve bilo bijelo. Također, novi Factory definitivno nije bio mjesto gdje se može nastaviti staro ludilo. Iako je "projekcijska sala" imala kauče, stereo, televizor i očito je bila namijenjena ljenčarenju, veliki stolovi pred samim izlazom iz lifta nagoviještali su posjetiteljima da se ovdje odvija posao, da

po stražnjoj prostoriji. Otkad smo u kolovozu '67. prvi put snimali Vivu za Ondineove ljubavi, kosa joj je bila sve punija i raščešljanija dok nije postala pravom pravcatom grivom. Viva je oscilirala između uvjerenja da je ljepotica kojoj nema ravne i strahovanja da su joj određeni djelovi lica i tijela užasno ružni. U veljači '68. je provela tri dana sa l}1nom i Paulom u Švedskoj, prije otvorenja velike retrospektive mojih radova u Moderna Museetu u Stockholmu, i vratila s očajničkom željom da ide na operaciju nosa. Mislio sam da će zaboraviti na to - mislim, Šveđani su izgledali tako savršeno da smo se do povratka svi osjećali pomalo nesigurno u sebe - ali ne, nastavila je mjesecima govoriti o toj operaciji nosa i napokon je upitala Billyja kada bi bio astrološki najpovoljniji trenutak da joj se podvrgne. Napravio joj je nosni grafikon. Za to smo joj vrijeme svi govorili kako ima zaista predivan nos i na kraju ga nije promijenila. No tada je počela buljiti u svoje noge u ogledalu i jadikovati da nisu proporcionalne trupu, što je, moram priznati, bilo točno, ali što onda? Svi imaju mane. Međutim, više od svega ju je brinulo starenje. Još nije imala ni trideset, ali pozorno je proučavala svaku boru za koju bi joj se činilo da ju je dobila u posljednjih tjedan dana. Bila je nevjerojatno opsjednuta prolaskom i ponestankom vremena - rekla je da osjeća kako je već živjela duže nego što bi trebala. Većina naših cura u to vrijeme - osim Brigid,

342

POPizom: Warholove šezdesete

1968. - 1969.

koja je bila istih godina kao i Viva i Ultre koja je bila starija - bile su tinejdžerke, tako da je Viva zaista bila generacijski izdvojena,

U mjesecima između kolovoza, kad je počela glumiti u našim filmovima, i veljače, kad smo preselili Factory, Viva i ja smo bili

no to je bio i jedan od razloga što je bila zanimljivija od kreštavih

nerazdvojni - snimali smo filmove, držali predavanja, davali za-

djevojčica iz Max'sa. U to doba uopće nije postojala popularna

literatura koja bi uvjeravala žene da iskustvo i bore također mogu

jedno intervjue i pozirali za fotografije. Činila se ultimativnom superzvijezdom kakvu smo oduvijek tražili: bila je vrlo inteligen-

biti lijepi. Bile su potpuno same kad bi se pogledale u ogledalo i vidjele da bore dolaze.

tna, no bila je i dobra u pripovijedanju šokantnih priča sa svojim izravnim, prekrasnim pogledom i tim umornim glasom, naj istro-

343

šenijim, najsušim glasom na svijetu. Nije se još ni raspravljalo o ženskim pitanjima; nije bilo velikog, organiziranog ženskog pokreta - mislim sve do '69. ženama je u

Puno je govorila o svojoj obitelji - roditeljima i osmero braće i sestara - i u tim se pričama njen otac obično spominjao kao

ovoj zemlji bilo gotovo nemoguće zakonski pobaciti. Viva je bila neobična za to doba - cura koja bi pogledala u kameru i požalila se na menstrualne grčeve ili rekla muškarcima da su loši u kreve-

fanatičan

tu, da možda misle da su super, ali njoj ne donose nikakav užitak. Viva je prva cura koju smo čuli da tako govori. U to mi je vrijeme Viva bila zaista draga; u njoj sam vidio nešto krajnje ljupko, usprkos svim tužaljkama i uvredama. Baš kad bi to najmanje očekivao, postala bi jako skromna i nesigurna u sebe, Što ju je činilo još privlačnijom. Brinulo bi je što se ne sviđa ovom ili onom klincu ili frajeru i ja bih joj rekao "Ne brini - kad se pros!aviš, moći ćeš ga kupiti" ili "Ionako je vjerojatno peder". No činilo se da Viva konačnu potvrdu uvijek traži od muškaraca. Vrlo je emancipirano govorila, no činilo se da očekuje od muškaraca sitne usluge - recimo, da je uzdržavaju! No bio sam uvjeren da će izaći na kraj s tim problemima i uspjeti u svijetu slavnih. Smatrao sam da ima sve kvalitete - kao imagiju - koje ženu čine istinskom zvijezdom. U travnju je časopis New York objavio pozamašan intervju s njom, koji je vodila Barbara Goldsmith uz fotografije Diane Arbus.

rimokatolik, a njena majka kao luda pristalica Josepha McCarthyja, koja je tjerala djecu da gledaju antikomunistička saslušanja na televiziji od početka do kraja. Završivši katoličku srednju školu, upisala se na Marymount, katolički koledž u Westchesteru u državi New York, a otamo je otišla u Pariz gdje je kao studentica slikarstva živjela u samostanu na desnoj obali. Držala nam je dugačke govore o tome što ne valja s Katoličkom crkvom - uz kritiku svake opatice koju je upoznala u životu, svakog sveće­ nika, svakog biskupa, sve do Pape - no uvijek je tvrdila da strogi odgoj ima jednu dobru stranu: kad napokon kreneš u svijet i poč­ neš raditi sve stvari koje su ti bile zabranjene, puno više uživaš u njima. Često je pričala o fizičkim sukobima koje je imala s ocem, kako bi je naganjao po dvorištu i prijetio joj da će je ubiti. Nikad mi nije palo na pamet da se njen život možda i nije odvijao onako kako ga je opisala. No tada se jednog dana pred Union Squareom 33 dogodilo nešto što me nagnalo na to razmišljanje i moj odnos s Vivom poslije toga zapravo nikad nije bio isti. Bio je to dan snimanja velike "obiteljske fotografije" ekipe iz Factoryja za Eye, novi pop časopis koji je korporacija Hearst lansirala

344

345

POPizom: Warholove šezdesete

1968, - 1969,

za novo tržište mladih. Otišao sam u Factory i kad sam u 16. ulici izašao iz taksija, pred zgradom je stajala Viva, nil pljusku, rukama i nogama udarajući u ulazna vrata te bijesno potežući kvaku. Podigla je pogled i ugledala me - na licu joj je bio maničan izraz. Histeričnim urlanjem je zatražila ključeve Factoryja i požalila se da samo muškarci imaju ključeve: "Uopće me ne poštujete jer sam žensko a vi ste svi gomila pedera!" I onda me, prije nego što sam se uspio izmaći, u glavu pogodila njena torbica: gađala me, stvarno - mislim, nisam mogao vjerovati da je to doista učinila. Na trenutak sam bio zgranut. Zatim sam šutnuo torbicu natrag prema njoj, bio sam tako ljut. "Luda si, Viva!", povikao sam. Jako me uznemirilo što sam vidio da Viva gubi kontrolu. poslije takve scene ne možeš u osobu imati jednako povjerenje kao prije, uvijek imaš na umu da mogu ponoviti takav ispad i opet poludjeti. Ostavio sam Vivu na ulici i popeo se u studio. Kad sam rekao Paulu što se dogodilo, rekao je da uopće nije iznenađen - pola sata ranije nazvala ga je s javne govornice i urlala: "Slušaj, odurna pederčino! Dolazi ovamo i pusti me unutra." Spustio joj je slušalicu. Zbog tog sam se incidenta s Vivom ozbiljno zapitao jesu li za njene probleme s roditeljima zaista bili krivi oni - prvi put mi je svanulo da je možda iskrivila sve te priče o tome kako ju je otac htio premlatiti; možda ga je provocirala, možda ju je napadao samo kad bi ga potpuno izludila, a isto sam se zapitao i o Edienoj obitelji. Uvijek sam bez pogovora prihvaćao Edienu priču da joj je djetinjstvo bilo noćna mora, no sada sam počeo misliti da uvijek treba čuti obje strane.

Fred je uživao u ekscentricima, a Nico je bila prvoklasan primjerak: za početak, dobro se osjećala samo u depresiji. Što je atmosferu oko sebe uspjela učiniti depresivnijom, više bi isijavala srećom. A što je Nico bila čudnija, Fred je bio faciniraniji - naći ženu koja je tako lijepa i tako ekscentrična bilo je utjelovljenje svih njegovih fantazija. Voljela je cijelu noć ležati u kadi okružena upaljenim svijećama i komponirati pjesme za svoj drugi album Marble Index i kad bi se Fred zaista kasno vratio iz Max'sa, još

Nico je u proljeće '68. živjela s Fredom u stanu koji je iznajmio u Istočnoj 16. ulici, otkuda je do Factoryja trebalo samo prošetati preko Union Squarea.

uvijek bi bila u vodi. Fred je često putovao u Eutopu. Kad se jedne večeri vratio u stan s gomilom kofera, doteturao je do dnevne sobe i otkrio da ne može upaliti svjetlo. Vidio je da u drugoj sobi iza ugla titra svjetlo svijeće, a zatim je ušla Nico držeći svjećnjak. "Oh, Nico! Tako mi je žao!", rekao je, shvativši da im je Con Edison očito isključio struju. "Tek sam se sad sjetio da nisam platio račun, a ti si sve ovo vrijeme u mraku!" "Neeeeee, u reeeeedu jeeeee", rekla je, sva ozarena od sreće. Bio joj je to najljepši mjesec u životu, čitavo je vrijeme tumarala po mraku. U svibnju smo Paul, Viva i ja otišli održati nekoliko predavanja na koledžima na zapadu i kad smo već bili tamo, počeli smo snimati surferski film u La JoHi u Kaliforniji. La JoHa je bila jedno od' najljepših mjesta koja sam ikada vidio. Unajmili smo kuću kraj mora i još nekoliko kuća za ljude koji su trebali glumiti u filmu - neki su doletjeli s nama, a s drugima smo se tamo sastali. U La JoHi su svi bili tako sretni da su njujorški problemi o kojima smo obično snimali filmove potpuno iščezli - svi su se

346

347

POPizam: Warholove šezdesete

1968, - 1969,

potpuno opustili. Mislim, nije to bilo kao da idemo snimati u

No tog je dana u jedanaest ujutro još uvijek bio u krevetu. Zvučao je zaista tužno; ukrali su mu predivni ručni sat koji mu

Hamptons, koji je bio samo mali izlet iz New Yorka. Leškarili smo uokolo i na plaži slušali radio, pjesme kao "Cowboys to Cowgids", "A Beautiful Morning", stvari s Hendrixovog albuma Axis. S vremena na vrijeme bih pokušao isprovocirati

je bio nezamjenjiv. Brzo je promijenio temu (njegova filozofija je

neki sukob kako bih ga mogao snimiti, no svi su bili preopušteni

što ranije te godine upoznali smo Susan s Christianom Marquandom, koji se u Francuskoj najprije proslavio kao glumac a zatim

čak i za svađu.

Pretpostavljam da je cijela stvar zato ispala više kao

uspomena na zajednički odmor grupe prijatelja nego kao film.

uvijek bila dići "glavu gore" i zaboraviti na sve) i ispričao mi da je u Max'su čuo da Susan Bottomly i David Croland prekidaju. Ne-

Čak su i Vivine pritužbe bile blaže nego inače.

je postao redatelj. Angažirao ju je u svojoj ekranizaciji romana Terryja Southerna Candy, u maloj sceni u kojoj trči ulicom i viče:

Vrativši se u New York, 3. lipnja, cijelo sam jutro proveo kući na

"Candy! Zaboravila si cipelu!" Ta je scena snimana ovdje, no zatim ju je poveo u Italiju da radi nešto, zaboravio sam što, s Living

telefonu, uglavnom s Fredom, slušajući najnovije tračeve. I Fred je još bio kući. Te su ga noći u 16. ulici, dok se vraćao iz Max'sa,

Theaterom. Upravo se vratila iz Rima, bila je tamo mjesecima.

opljačkala

Fred i ja smo još neko vrijeme telefonirali - bio je ponedjeljak

li (zapravo zahtijevali) "sitnog". Raspoloženje na ulici se izmijenilo

ujutro pa smo trebali rezimirati cijeli vikend - i kad smo završili, već je prošao prvi dio dana.

trojica malih crnaca s noževima. U zadnje su vrijeme čak i hipiji iz East Villagea postali stvarno agresivni kad su te moliu odnosu na prošlo ljeto kad su se svi ponašali posve opčinjeno. "Napali su te pred zgradom?", pitao sam. "Je li Nico to vid-

. l a.;l" Je "Ne", uzdahnuo je Fred. "Kad sam se konačno dovukao do stana, ležala je u kadi kao i obično, potpuno odjevena, i pjevala." Fred je obično ustajao rano ujutro i poput zombija se dovla-

Došao sam na Union Square 33 oko četiri i petnaest. Obavio sam neke poslove po istočnim pedesetima i kako sam bio u prolazu, pozvonio sam prijatelju, kostimografu Milesu Whiteu, u Istočnoj

55. ulici, ali nije bio kod kuće pa sam krenuo u Factory. Dok sam plaćao taksi, vidio sam Jeda kako dolazi ulicom s vre-

čio

u Factory. Nije bilo bitno je li legao u krevet u pet do devet - točno u devet bi trčkarao preko Union Square Parka na posao.

fluorescentnih svjetiljki iz trgovine opremom. Pričekao sam ga nekoliko sekundi, kraj klinca koji se nalaktio na zgradu

Doći

u "ured" Factoryja tako rano nije imalo puno smisla, budući da se tamo ništa bitno nije događalo prije jedan ili dva, no Fre-

s radijom iz kojeg je treštala "Shoo Be Do Be Doo Be Doo Da Day'. Došla je i Valerie Solanas i sve smo troje zajedno ušli u

du to nije bilo važno - htio je sam sebi postaviti dobar primjer. Sjeo bi tamo sa šalicom crne kave, izvadio nalivpero i pisao sam

zgradu.

sebi elegantne podsjetnike u male europske rokovnike od finog

Nisam dobro poznavao Valerie. Bila je osnivačica organizacije "S.CU.M." ("Društvo za ukidanje muškaraca"). Stalno je govo-

papira, pozlaćenih rubova, uvezane u kožu.

ćicom

348

1968. - 1969.

POPizom: Warholove šezdesete

rila o potpunoj eliminaciji muškog spola, tvrdeći da bi rezultirala "nevjerojatnim, uzbudljivim sveženskim svijetom." Jednom mi je u Factory donijela scenarij da ga pročitam zvao se Tebi u dupe. Prelistao sam ga i bio je tako bezobrazan da sam pomislio kako možda radi za policiju i želi me uhvatiti u klopku. Ustvari, kad smo prethodne godine u Cannesu predstavljali Djevojke iz Chelseaja, mislio sam upravo na Valerie Solanas kad sam u intervjuu za Cahier du Cinema izjavio: "Nekad nas pokušavaju uloviti na prevaru. Nazvala me neka djevojka i ponudila mi filmski scenarij ... jako mi se svidio naslov, a i inače sam druželjubiv pa sam je pozvao da ga donese, no bio je tako nepristojan da sam gotovo siguran da je bila policajka..." Novinaru sam ispričao da je otada nismo vidjeli. No kad smo se vratili u New York, počela je nazivati Factory i tražiti natrag svoj scenarij. Ostavio sam ga negdje u studiju, ali ga nisam mogao naći - netko ga je valjda izbacio dok smo bili u Cannesu. Kad sam joj napokon priznao da sam ga izgubio, počela je tražiti novac. Rekla je da živi u hotelu Chelsea i treba joj novac za stanarinu. Jednog rujanskog popodneva je nazvala dok smo snimali scenu za ja, muškarac pa sam je pozvao da dođe i nastupi u filmu te tako zaradi dvadeset pet dolara umjesto da ih dobije na silu. Odmah je došla i snimili smo je u kratkoj sceni na stubištu i ispalo je da je jako zabavna, i to je bilo to. Uglavnom, kasnije je samo sporadično nazivala, s onim istim muškomrzačkim "S.C.U.M."ovskim govorancijama, no više se nisam uznemiravao - zaključio sam da ipak nije policajka. Valjda mi je dovoljno ljudi reklo da je već dosta dugo viđa i da je vjerodostojni fanatik. Bio je jako vruć dan, a dok sam s Jedom i Valerie čekao lift, primijetio sam da ona nosi vunom obrubljenu zimsku jaknu i

349

dolčevitu

te pomislio kako joj je sigurno jako vruće, iako se, iznenađujuće, nije čak ni znojila. Nosila je hlače, prilično ozbiljnog kroja (nikad je nisam vidio u suknji), a po rukama je premetala papirnatu vrećicu, pomalo cupkaj ući na vrhovima prstiju. Primijetio sam još nešto neuobičajeno za nju: kad sam je bolje promotrio, vidio sam da je našminkala oči i usta. Izašli smo iz dizala na šestom katu i iskoračili ravno u studio. Tamo je bio Mario Amaya, likovni kritičar i profesor kojeg sam poznavao od pedesetih. Htio je sa mnom porazgovarati o organizaciji neke izložbe. Fred je pisao neko pismo za svojim stolom u prednjem dijelu prostorije. Paul mu je sjedio preko puta, za jednakim stolom, i telefonirao. Jed je otišao u stražnji dio postaviti f1uorescentnu rasvjetu. Prišao sam Paulu. Svi su prozori na ulicu bili otvoreni - kao i vrata balkona - ali je svejedno bilo jako vruće. Bila je to europska vrsta prozora otvarali su se vertikalno i trebalo ih je učvrstiti poput rolete. No mi smo ih puštali da se slobodno njišu, neučvršćeni pa bi se na povjetarcu pomicali gore-dolje, naprijed-natrag. No toga dana nije bilo vjetra. "Viva je", rekao je Paul i ustajući mi dodao telefon. Viva mi je rekla da je u Kennethovom salonu gdje joj ekipa Ponoćnog kauboja boji kosu u istu nijansu koju ima i Gastone Rossilli, dečko s kojim se pojavljuje u jednoj sceni. Paulov i Fredov stol bili su sastavljeni od niskih metalnih ormarića za spise, spojenih pločama dimenzija tri puta metar i pol - radna je površina bila staklena, tako da si se u njoj mogao ogledati dok nešto pišeš. Nagnuo sam se nad stol da provjerim kako izgledam - od razgovora s Vivom sam pomislio na vlastitu frizuru. Viva je nastavila čavrljati o filmu, kako će glumiti

r 350

POPizom: Warholove šezdesete

1968. - 1969.

I underground filmašicu u sceni tuluma kada Jon Voight upoznaje Brendu Vaccaro. Pokazao sam Fredu da preuzme slušalicu i nastavi razgovor. Dok sam je polagao na stol, čuo sam bučni prasak i okrenuo se: vidio sam Valerie s pištoljem uperenim u mene i shvatio da je pucala.

351

tvorena vrata. Pogledao je kroz prozorčić za projekciju i vidio da Valerie s druge strane pokušava provaliti u sobu. Kad joj to nije pošlo za rukom, otišla je do mog malog ureda - bio je zatvoren pa

Rekao sam: "Ne! Nemoj, Valerie! Nemoj!" Opet je pucala u

je pokušala okrenuti kvaku. Nije joj uspjelo ni to, tamo je vrata pridržavao Jed prestravljeno gledajući pomicanje kvake, no ona to nije znala i mislila je da su zaključana. Zato se vratila u prednji

mene. Pao sam na pod kao da sam pogođen - nisam još shvaćao jesam li ili nisam. Pokušao sam se zavući pod stol. Primakla mi

dio i uperila pištolj u Freda, koji je rekao: "Molim te! Nemoj pucati! Samo otidi!" Činilo se da ju je zbunio - nije mogla odlučiti

se, opet opalila i osjetio sam užasan, užasan bol, kao da je u meni eksplodirala petarda.

hoće li pucati ili ne - pa je otišla do dizala i pritisnula gumb da ga

Ležeći sam gledao kako mi kroz košulju navire krv i čuo još pucanja i vike. (Kasnije - mnogo kasnije - su mi rekli da su mi

i opet uperila pištolj u njega. Baš kad je izgledalo da će povući

dva metka kalibra 32 prošla kroz želudac, jetru, jednjak te lijevo i desno plućno krilo.) Zatim sam ugledao Freda kako stoji nada-

pozove. Zatim se vratila do ugla u kojem se Fred skvrčio na podu obarač, naglo su se otvorila vrata lifta i Fred je rekao: "Evo lift! Samo udi u njega!"

To je i

učinila.

dati umjetno disanje, ali sam mu rekao da prestane, previše me

Kada je Fred pozvao hitnu pomoć, rekli su mu da mora platiti dodatnih petnaest dolara ako želi da upale sirenu. Mario nije

boljelo. Ustao je i požurio do telefona da nazove hitnu pomoć i policiju.

bio teško ranjen, mogao je hodati. Sam je nazvao druga kola hitne pomoći za sebe.

Najednom se nadamnom saginjao Billy. Nije bio tamo tije-

Naravno, u tom trenutku nisam bio svjestan ničeg od svega toga. Nisam ništa znao. Samo sam ležao na podu i krvario. Kad

mnom i prostenjao: "Ne mogu disati." Kleknuo je i pokušao mi

kom pucnjave, došao je tek poslije. Pogledao sam ga i učinilo mi se da se smije, što je nasmijalo i mene, ne znam zašto. No tako me boljelo da sam mu rekao: "Nemoj se smijati, oh, molim te, nemoj me nasmijavati." Ispostavilo se da se ne smije nego plače. Hitna pomoć je došla tek za pola sata. Mirno sam ležao na podu i krvario.

je došla hitna pomoć, nisu imali nosila pa su me stavili u invalidska kolica. Mislio sam da je bol koju sam osjećao ležeći na podu najgora koju čovjek može osjetiti, no kad su me stavili u sjedeći položaj, shvatio sam da sam bio u krivu. Odveli su me u bolnicu Columbia, u 19. ulici između Druge i Treće avenije, pet ili šest blokova dalje. Odjednom je oko mene

Upucavši mene, doznao sam kasnije, Valerie se okrenula i pucala u Marija Amayu, pogodivši ga u kuk. Otrčao je u stražnju sobu i zalupio velika dvostruka vrata. Paul je bio na zahodu i nije ni čuo

pucanje. Izašavši, ugledao je krvavog Marija kako upire o za-

sve bilo puno doktora i čuo sam stvari poput "Zaboravite" i " ... nema šanse ..." a onda sam čuo kako netko izgovara moje ime - bio je to Mario Amaya - i govori im da sam slavan i imam novaca.

352

353

POPizom: Warholove šezdesete

1968. - 1969.

Operacija je trajala oko pet sati, a vodili su je doktor Giuseppe Rossi i još četvorica poznatih liječnika. Vratili su me iz mrtvih - doslovno, jer su mi rekli da sam u jednom trenutku bio klinički mrtav. Još danima poslije operacije nisam bio siguran jesam li oživio. Osjećao sam se mrtvim. Stalno sam razmišljao: "Mrtav sam. Ovako izgleda biti mrtav - misliš da si živ, ali si mrtav. Samo mislim da ležim u bolnici."

izvadila bi je iz ormara i dala mu je. Promatrajući ih, zaboravljao sam na vlastitu bol. Jednog od tih prvih dana - nisam razlikovao dan od noći, samo cikluse boli - pogledao sam u lice na vrhu medicinske uniforme kraj mog uzglavlja i ugledao Veru. Tada sam shvatio zašto u bolnici zabranjuju posjete - i najmanji tračak emocije pojačava bol. "Oh, odlazi, Vera", zavapio sam. Obuzela me misao da je došla ukrasti drogu iz ormarića, a nisam htio neprilike.

Dok sam se oporavljao od operacije, odnekud sam čuo da na televiziji ponavljaju riječi "Kennedy", "ubojica" i "pucanje". Ubili su Roberta Kennedyja, ali ja uopće nisam shvaćao da je ubijen drugi Kennedy - mislio sam da ti poslije smrti možda repriziraju neke stvari, poput ubojstva predsjednika Kennedyja. Neke sestre su plakale, a nakon nekog vremena sam čuo riječi poput "ožalošćeni u katedrali Sv. Patricka". Osjećao sam se veoma čudno od te prisutnosti drugog ubojstva i pogreba - ni sam još nisam vidio razliku između života i smrti, a preda mnom su na televiziji pokapali drugog čovjeka. Prvi sam posjet primio neslužbeno - bila je to Vera Cruise, odjevena u medicinsku sestru. Ležao sam u krevetu i trudio se ne razmišljati o boli koja mi je parala tijelo. Bio sam na intenzivnoj njezi pa je sa mnom u sobi bio još netko, mladi klinac kojeg sam poznavao iz Max'sa, koji se predozirao nekom drogom, ali liječnici i njegovi roditelji nisu znali kojom. Rekli su doktoru da su to pokušali saznati od njegove supruge, ali ona je i sama bila tako drogirana da im nije htjela reći. Taj bi klinac povremeno poludio i počeo vrištati i tako sam shvatio da se odvija još jedna drama: dok nikog nije bilo, u sobu je dolazila određena sestra i grlila se i ljubila s tim dečkom. Ona je znala s koje se droge spušta i kad bi mu postalo preteško,

Majka me posjetila s braćom iz Pennsylvanije i nećakom Pauliejem, koji je učio za svećenika. Paulie je ostao s mojom majkom kad su drugi rođaci otišli, jer je slabo govorila engleski i već je bila pomalo luda. U svakom slučaju nije smjela biti sama jer je navikla puštati u kuću svakoga tko pozvoni i kaže da me poznaje. Svaki ju je novinar mogao posjetiti i razgovarati s njom, a ako ne bi bilo nikoga da je spriječi, povela bi ih na kompletan obilazak, puštala im moje vrpce, ugovorila vjenčanje sa mnom ako se radi o curi ili s jednom od mojih nećakinja ako se radilo o muškarcu - mislim, da je moja majka postala domaćica, moglo je doći do svakakvih neugodnosti. Gerard je poslije napada otišao k njoj da je dovede II bolnicu, a prve su je večeri kući odveli Gerard i Viva. Nešto kasnije sam čuo da je mamu posjetila i Grofica, što me potaklo na katastrofična razmišljanja. Ako cijenite svoju privatnost, pazite da vas nikad ne upucaju, jer će vam se osobni život vrlo brzo pretvoriti u kuću otvorenih vrata. Viva i Brigid su bile tako drage da su mi svakog dana zajedno pisale dugačka pisma na žutim listovima, prepričavajući što se

354

POPizam: Warholove šezdesetE:

događa

1968, - 1969,

355

sa svima koje znamo, a kad sam se već mogao javiti na

Brigid: "Proveo sam cijelu noć s njom i njenom jadnom djecom i

telefon, doznao sam više pojedinosti o pucnjavi i danima poslije

svakih je deset sekundi zvala bolnicu da pita je li Andy umro tako da skoči kroz prozor ako jest. Konačno, u šest ujutro, rekli su joj

nje. Brigid je rekla kako je u vrijeme napada, oko četiri popodne, bila u taksiju na putu za Factory iz Lamstonove trgovine "sve po

da misle da će preživjeti i srušio sam se u krevet."

pet i deset centi", gdje je kupila zalihu Rita i Tintexa za taj tjedan (i dalje je "svakog dana bojala"), ali se predomislila i rekla vozaču

Kad sam se za to dovoljno oporavio, pročitao sam sve izvještaje iz novina i časopisa koje su mi svi živi sačuvali. U novinama je

hodnog dana se posvađala s Paulom i nije ga htjela vidjeti - i tako je propustila pucnjavu.

pisalo da je Valerie već ranije tog popodneva došla u Factory i kad su joj rekli da me nema, otišla je van pričekati da se pojavim. Oko sedam navečer, tri sata nakon što je pucala u mene, predala se

Viva mi je rekla da je, kad je na telefonu usred razgovora sa

mladom policajcu na Times Squareu. Predala mu je pištolj, pisalo

mnom začula pucanj, pomislila da se netko igra bičem koji je

je u novinama, i rekla: "Ja sam dijete cvijeća. Traži me policija. Žele me uhvatiti. Imao je previše kontrole nad mojim životom."

da je umjesto toga poveze kući u hotel George Washington. Pret-

zaostao iz dana Velvet Undergrounda, i kad je čula da vičem Valerieno ime, mislila je da kažem "Viva!". Ni kad je na telefon došao Fred i rekao joj da sam pogođen iz pištolja, nije mu vjerovala. Zamolila je nekog drugog u Kenneth'su da nazove i provjeri je li to istina i Jed im je rekao istu stvar. Brigid je rekla da je sljedeće večeri, kad je kod Vive pogledala vijesti, ušla u Max's i ljudi kraj aparata za cigarete su joj rekli: "Pucali su u Bobbyja Kennedyja." Produžila je prema stražnjoj sobi i sudarila se s Bobom Rauschenbergom, koji je silazio s kata, znojan od plesanja. "Rekla sam mu vijesti o Bobbyju Kennedyju", rekla je, "i pao je na pod, naričući: 'Je li to medij?'" "Što je to trebalo značiti?", pitao sam je. "Prvo ti pa Bobby Kennedy", rekla je. "Pištolji."

Policajac ju je odveo u 13. stanicu, samo dva ugla dalje od bolnice gdje su me u tom trenutku operirali. Policajcima u stanici je rekla: "Imam mnogo zamršenih razloga. Pročitajte moj manifest, shvatit ćete što sam." Kasnije, na suđenju je rekla sucu: "Ne pucam često u ljude. Nisam to učinila bez razloga." U novinama su često

citirali i njen manifest S.C.U.M-a.

Kao što sam već rekao, bio sam glavna vijest na naslovnici New York

Daily Newsa - "GLUMICA PUCALA U ANDYJA WARHOLA" - točno u dan šest godina poslije naslova "129 POGINULIH U AVIONU" od 4.6.1962, koji sam otisnuo na svojoj slici. Naslovnica posljednjeg večernjeg izdanja za 4.6.1968. prikazivala je Valerie u pritvoru, kako drži dnevno izdanje novina. U naslovu je

U jednom od pisama Viva i Brigid su mi prepričale da je Louis Waldon uvečer poslije napada došao u bolnicu, i sve su mu cure u čekaonici otrčale reći da mora ići kući k Ivy, jer je rekla da će se

citirana njena ispravka: "Spisateljica sam, a ne glumica."

onog trenutka kad ja umrem ubiti i ona. Kasnije je rekao Vivi i

znavala, morala pucati baš u mene. Pretpostavljam da sam se zatekao

Nisam razumio zašto je Valerie, od tolikih ljudi koje je sigurno po-

356

POPizam: Warholove šezdesete

1968, - 1969,

u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. To dovodi do svih atentata. "Da je Miles White bar bio kod kuće kad sam mu pozvonio", stalno sam razmišljao, "možda bi odustala od čekanja i otišla."

Nasmijao sam se i zaboljelo me. "Oh, molim te, Frede" , morao sam mu reći, "nemoj govoriti ništa smiješno". Čudno kako nasamo možeš pročitati nešto smiješno a da se ne nasmiješ, no čim je netko tamo, reagiraš i fizički. "Nakon barem dva sata prčkanja uokolo - izvukli su svaku ladicu iz svakog ormarića - ugledao sam papirnatu vrećicu nasred stola kraj kojeg je pucala u tebe." "Otišao sam do vrećice i pitao policajca - koji je pregledavao Paul ove fotografije Joea - što je to? Zavirio sam unutra i - jesi li spreman? - u toj je papirnatoj vrećici bio drugi pištolj, adresar i Kotexov uložak!"

Fred me izvijestio što se događalo u policiji. "Odveli su Jeda i mene u 13. policijsku stanicu", rekao je. "Ispitivali su nas do devet navečer. Rekli su nam da smo 'materijalni svjedoci' i bio sam toliko naivan da nisam shvatio da nas zadržavaju kao osumnjičene!" "Štoooo?", pitao sam. "Stvarno - mislim da je to trajalo barem dok nisu uhitili Valerie. Nisu nam htjeli ništa reći. Stalno sam zahtijevao da me izvijeste o tvojem stanju, ali nisu mi htjeli reći čak ni to." Ironično se nasmijao. "Valjda su se nadali da ćemo propjevati." "Nisu odveli Paula i Billyja?" "Ne, samo Jeda i mene, jer smo jedini svjedočili samoj pucnjavi. Poslije je dotrčala Viva, histerična, i nju su neko vrijeme ispitivali - ispričala im je što je čula preko telefona." "Je li policija zatvorila Factory - stavila vrpcu ili tako nešto?", upitao sam ga. Po glavi su mi se valjda vrzmali prizori iz policijskih serija. "Došlo je negdje osam detektiva u civilu i bili su posvuda, trakom su označavali mjesta gdje su bili meci, govorili su stvari kao" - nasmijao se Fred - '''Hajde da izvadimo tanad iz zida'. Prekopali su sve - otvorili sve ladice, pregledali, što ja znam, fotografije iz Spavanja, stare račune iz kafića ... Stalno sam im govorio: 'Znate, te stvari koje pregledavate nemaju nikakve veze s onim što se desilo'. Ali naravno da su nastavili. Pregledavali su kolor folije za "Cvijeće" - sve živo - razbacivali fotografije i dijapozitive, trčali i sudarali se ... poput Policajaca iz Keystonea."

357

"Stvarno?", pitao sam. Prisjetio sam se papirnate vrećice koju je stiskala u dizalu. "Kažeš da je stajao tamo cijelo to vrijeme a policajci nisu čak ni pogledali unutra?" "Tako je." Fred je također spomenuo da mu je trebalo dosta vremena da shvati što se događa kad je Valerie zapucala i najprije je pomislio: "O bože, bombardiraju Komunističku partiju." Kao što sam rekao, komunisti su imali urede na osmom katu. Ovaj me napad primorao da u novom svjetlu razmotrim sve svoje uspomene na dugotrajna poznanstva s luđacima. Ponovo sam razmišljao o djevojci koja je u Factoryju u 47. ulici propucala Merlinke i onom tipu koji je igrao ruski rulet. Sjetio sam se svih ljudi koje sam vidio s pištoljima - jedno ga je vrijeme nosila čak i Vera. No to mi se uvijek doimalo nestvarnim - ili pak samo šalom. I dalje je bilo nestvarno, kao da sam gledao film. Stvarna je bila samo bol- sve oko nje je i dalje bio film. Shvatio sam da je puka slučajnost što se već ranije nije dogodilo ništa strašno. Luđaci su me uvijek fascinirali jer su bili tako

359

POPizom: Warholove šezdesete

1968. - 1969.

kreativni - bili su nesposobni normalno raditi stvari. Obično nisu nikome nanosili bol, bili su poremećeni sami za sebe; no

mogli slušati o zabranjenim temama i vidjeti realistične prikaze

358

kako sam ubuduće mogao razabrati koji su kakvi? Od straha da će opet pucati u mene pomislio sam da nikada više neću uživati u razgovoru s bilo kim tko ima čudne oči. No kad sam o tome razmislio, zbunio sam se jer su tu spadali gotovo svi u čijem sam društvu uživao! Zaključio sam kako je najbolje ništa ne planirati i strpjeti se da vidim što će biti kad stvarno izađem među ljude.

suvremenog života. No sad kad se Hollywood - kao i Broadway - počeo baviti istim tim temama, stvari su se malo promijenile: prije je postojao izbor između crnog i bijelog, a sada više između crnog i sivog. Shvatio sam da time što i Hollywood i underground rade filmove o muškim prostitutkama - bez obzira što pristup ne može biti različitiji - underground ostaje bez važnog aduta, jer ljudi radije idu gledati verziju koja izgleda bolje. Ona je bezopas-

Dok sam bio u bolnici, Paul me izvještavao o tijeku njujorškog

nija. (Ljudi uglavnom izbjegavaju nove vrste stvarnosti; radije samo dodaju detalje staroj. Eto, toliko je jednostavno.) Nisam se mogao osloboditi osjećaja da zalaze na naš teritorij. Zato sam više

snimanja Ponoćnog kauboja Johna Schlesingera. Prije napada po-

nego ikad želio od Hollywooda dobiti novac da napravim film

zvali su me da glumim underground filmaša u sceni velikog tuluma, a ja sam predložio da za tu ulogu radije uzmu Vivu. To im

predivne slike i zvuka, ali s našim vlastitim stavom, da bi nadmetanje bar bilo ravnopravno. Bio sam tako ljubomoran, mislio sam: "Zašto nama nisu dali novac da napravimo, na primjer, Ponoćnog

se svidjelo. Zatim je John Schlesinger zamolio Paula da napravi "underground film" za prikazivanje tijekom scene "underground tuluma", pa ga je Paul snimio s Ultrom. Zatim je agent za casting zamolio Paula da skupi puno ljudi koje smo poznavali - bili su to klinci iz Max'sa - da igraju male uloge i statiraju. Osjećao sam da ležeći u bolnici propuštam dobru zabavu, no svi su me održavali u toku jer su bili tako uzbuđeni što glume u holivudskom filmu.

kauboja? Napravili bismo ga tako stvarnim." Nisam još shvaćao da kada kažu da žele stvarni život, misle na stvarni filmski život! "Nije li to nevjerojatno?", rekao mi je telefonski Paul jedne noći dok sam još ležao u bolnici. "Hollywood sad radi film o

muškoj prostitutki s 42. ulice, a mi smo svoj napravili '65. I svi ti naši sjajni ljudi iz New Yorka cijeli dan sjede na njihovom snimanju - Geraldine, Joe, Ondine, Pat Ast, Taylor, Candy, Jackie, Geri Miller, Patti D' Arbanville - a ne udostoje ih se čak ni upo-

Razmišljajući

o Ponoćnom kauboju bio sam jednako ljubomoran kao i kad sam gledao Kosu i shvatio da su ljudi s novcima preuzeli

trijebiti ..." "Kakav je Dustin?", pitao sam.

teme iz undergrounda i kontrakulturnog života te ih predstavili na profesionalan, komercijalan način. Naša je prednost - mislim,

"O, vrlo je drag".

u početku - bila što nudimo nov, slobodniji sadržaj i pogled na

"Ion je drag ... Kao i Brenda Vaccaro" , rekao je, odsutno. "Svi

prave ljude, i premda naši filmovi nisu bili tehnički dotjerani, do

su vrlo dragi." Zatim se nasmijao, sjetivši se Sylvie Miles. ''A Sylvia

'67. je underground bio među rijetkim mjestima gdje su ljudi

je potpuno nemoguća. Poput prirodne sile."

''A Jon Voight?"

360

361

POPizam: Warholove šezdesete

1968. - 1969.

Osjetio sam da je Paula prilično frustriralo to što je snimivši svoj mali film s Uitrom samo sjedio na tuđem snimanju i gledao što se događa - čeznuo je za snimanjem vlastitog filma. Na kraju krajeva, radio ih je prije nego što je došao u Factory. "Pa, znaš ...", rekao sam mu, "možda smo prerano napravili svoj film. Možda je sad pravi trenutak za film o muškoj prostitutki. Zašto ne snimiš još jedan, ovoga puta može biti u boji." "Upravo o tome sam razmišljao", priznao je Paul.

"Jesi lud? U filmu?" "Niste se ševili?" "Doduše, moram priznati da mu se digao." Zahihotala se. "Ooo! Kako uzbudljivo. Je li bio stvarno velik i čvrst? Što si mu napravila?" "S amo sam ... ", naSmIja .. l " ... samo sam svezal a masnu v ok o a se, njega." "Stvaaarno?", pitao sam. "Svezala si mu je oko kurca? A što si

onda napravila?" U srpnju, dok sam još ležao u bolnici, Paul je počeo snimati Meso, s Jedom kao pomoćnikom. Nisu snimili puno materijala i upotrijebili su gotovo sve što su snimili. Paul je volio duge kadrove. Jednog me jutra ti bolnicu nazvala Geraldine Smith, neposredno poslije snimanja svoje prve scene. "Glumiš u Paulovom filmu?", pitao sam. "Da. Paul me jutros nazvao i rekao da bih mogla doći u Fredov stan jer snimaju neki film. Mislila sam da se radi o nekakvom kućnom filmiću, a dvije prijateljice su me upozorile da ne glumim u filmu Andyja Warhola jer ću ostatak života biti ukleta. Svejedno sam otišla kod Freda i učinila to - znaš kako volim Paula." Geraldine je bila ludo zaljubljena u Paula. "Što si trebala raditi?", pitao sam je. "Paul mi je rekao da mi je Joe muž ili nešto, ne znam točno, i gurnuo me pred kameru i rekao da radim što hoću, pa sam rekla Joeu da ide van i kurva se kako bih svojoj curi mogla platiti abortus." "Tko ti je bila cura?" "Patti." "Patti D'Arbanville je u filmu? Pa to je sjajno! Što je bilo poslije? Jesi li se ševila s Joeom?"

"Pa znaš mene", rekla je.

"Počela

sam se smijati."

Iz bolnice sam 28. srpnja pušten kući. Čitav mi je trup bio u zavojima. Gledao sam u svoje tijelo i bilo me strah - a posebno me bilo strah tuširanja, jer sam onda morao skinuti zavoje, a ožiljci su bili tako svježi; međutim, bili su i nekako lijepi, ljubičasto­ crveni i smeđi. Još tjedan i pol sam morao biti u krevetu i tako sam proveo četrdeseti rođendan, 6. kolovoza. Telefonirao sam raznim ljudima i neki od onih koji su mi prvi put čuli glas poslije napada su se rasplakali. Doista me ganulo što ljudima toliko značim, no nastojao sam što je moguće brže sve vratiti na nivo neobaveznog tračanja.

Jednog me jutra nazvao David Croland i pitao sam ga što je na kraju bilo s njim i Susan Bottomly, jer se ona vratila iz Europe samo dan prije nego što sam ranjen pa nikad nisam čuo ostatak priče.

"Stvari među nama su postale prelude", rekao je. Još uvijek mu nije bilo lako pričati o tome; shvatio sam da mu jako nedostaje. "One noći kad se vratila", nastavio je, "bilo je užasno vruće i znao sam da će reći da me napušta. Zatim je Nico došla k nama i

362

POPizom: Warholove šezdesete

1968. - 1969.

rekla da si ranjen. Sjedili smo po toj žegi i nismo znali što da radimo - da idemo u bolnicu? Da ne idemo? Napokon je Nico rekla:

mnom više ni riječ, potpisao pristanak da se izložba održi što je prije moguće. Grcao sam od jada, ali ništa nisam rekao."

'Moramo sjeeesti ovdje na pooood i čeeekaaati uz upaaaaljene svijeeeće imoooooliti'. Bio sam tako zbunjen da sam pomislio da

Zatim je u veljači '68. Hoving od Boba Sculla posudio veliku

ustvari ima pravo. Zapalili smo gomilu svijeća i Nico je navukla zastore i sjeli smo na pod. Stan je izgledao kao crkva. Nico se njihala naprijed-natrag, Susan je bila potpuno sluđena jer se vratila s ludog puta u Rim i odmah se dogodila ta nesreća, a ja sam šizio jer sam znao da me Susan ostavlja, a ti si u bolnici - nismo čak ni znali hoćeš li preživjeti. Kad god bismo nazvali bolnicu, tamo su nam rekli: 'Sve su linije pretrpane pozivima zbog njega. Sve što vam možemo reći jest da je situacija krajnje kritična'. I tako smo satima bili na iglama. Sjedili smo cijelu noć. Ujutro je Nico otišla. Opet smo nazvali bolnicu i rekli su da si bolje. Nekoliko sati kasnije, Susan je otišla u Pariz."

363

pop sliku Jima Rosenquista F-JJJ i izložio je pokraj Washingtonovog prelaska Delawarea Emanuela Leutzea. Hovingova ideja je vjerojatno bila sučeliti historiografsku sliku iz šezdesetih sa starijim radom, no Henry je smatrao da je to zadiranje u njegov teren, umjetnost dvadesetog stoljeća, i podnio ostavku. "Dok sam bio na odmoru", ispričao mi je, "Bob Scull i Hoving su razgovarali na nekoj večeri ili već nečem i zaključili su da F-JJJ treba biti izložena u Metu. Istina, to je fascinantna slika - međutim, ja sam kustos umjetnosti dvadesetog stoljeća, a ne Scull ili Hoving. I tako sam predao pismo ostavke, da bi me nekih deset dana kasnije nazvao Hoving i priznao da širom zemlje traži preporuke za moju zamjenu, ali su mu svi rekli da je lud što

Karijera Henryja Geldzahlera u Metu naglo je napredovala u

me želi zamijeniti. I tako sam se pristao vratiti na posao, ali pod uvjetom da imam isključive ovlasti nad umjetnošću dvadesetog

proljeće

'67, kada je postavljen za kustosa umjetnosti dvadesetog stoljeća i tijekom mog oporavka smo imali nekoliko dugih,

stoljeća."

dokonih razgovora, gotovo kao u stara vremena, u kojima mi je

Kad sam se pridigao i počeo sjediti po kući, zamolio sam da mi iz

pružio uvid u interne drame među osobljem muzeja. Između njega i Thomasa Hovinga, direktora Meta, došlo je do sukoba oko

Factoryja donesu materijal Usamljenih kauboja; sate i sate improviziranih scena. Radio sam samo s projektorom i presom, mjesti-

izlaganja ogromne pop slike. Tijekom ljeta '67., ispričao mi je Henry, otišao je u Pariz po-

mično odsjecajući čitave

trajanje od dva sata.

gledati izložbu koju je francuska vlada nudila Metu. "Nevjerojatno što je sve bilo na toj izložbi", rekao je. "Bili

Što se tiče slikanja, nisam još imao snage za rad na velikim plat-

su tu radovi zubara šogora ministra financija, sestrične zaručnice

nima, pa sam izrađivao male portrete Happy Rockefeller, veličine

čuvara

galerije. Vratio sam se i rekao Hovingu da ni pod kojim okolnostima ne možemo uzeti tu izložbu, a on mi je odgovorio

15x18 cm, dok sam gledao televiziju. Vijesti su tog ljeta vrvjele nasiljem. Gledao sam kako sovjetski tenkovi ulaze u Čehoslovač­

da sam potpuno pravu. A onda je, ne razmijenivši o tome sa

ku, a zatim je došla konvencija Demokratske stranke u Chicagu

blokove da bih ga skratio na uobičajeno

364

POPizom: Warholove šezdesete

1968, - 1969,

gdje su se prosvjednici sukobili s čikaškom policijom u velikom parku i na ulicama.

Paul je naravno bio u pravu: bilo je očito da moram izbjegavati nestabilne osobe. No odlučivati s kojim ću se klincima viđati, a s kojima ne, u potpunosti se protivilo mome stilu. Štoviše, imao sam i bojazan koju nikome nisam otvoreno i izravno povjerio: da će bez ludih narkomana koji uokolo brbljaju i rade gluposti nestati moja kreativnost. Na kraju krajeva, oni su bili sve moje nadahnuće još od '64., i nisam znao mogu li nastaviti bez njih.

Već

u rujnu sam se vratio na posao. Oko izranjavanog dijela tijela sam morao nositi teške kirurške korzete, no premda sam se osjećao slijepljeno, bio sam oduševljen što sam ponovno u Factoryju. Međutim, uznemirio bih se svaki put kad bih začuo kako dizalo zastaje pred našim katom. Čekao bih da se otvore vrata da vidim tko je. Odlučili smo na ulazu pregraditi hodnik tako da možemo snimiti ljude prije nego što ih pustimo u glavnu prostoriju i u zid smo ugradili nizozemska vrata - donja polovica je bila zatvorena, a gornja otvorena. Naravno, ove su sigurnosne mjere bile posve simbolične - ne bi zaustavile nikog sa solidnim udarcem nogom, a kamoli s pištoljem. Ipak, barem se činilo da je teže provaliti. U svakom slučaju, dani kad su ljudi mogli slobodno ulaziti nepovratno su prošli. Svi iz Factoryja su se ponašali zaštitnički prema meni - vidjeli su da je u meni još puno straha pa su tjerali sve posjetitelje imalo čudnijeg ponašanja. Shvatio sam da mnogo vremena provodim u malom uredu po strani, skriven iza zatvorenih vrata, u razgovoru s novom tipkačicom koju sam zaposlio. Prije sam obožavao biti s ljudima koji su čudno izgledali i ludo se ponašali - to mi je zapravo bilo pogonsko gorivo - no sad sam umirao od straha da će izvaditi pištolj i upucati me. Vidjevši koliko sam se promijenio, Paul mi je rekao: "Znaš, Andy, uvijek si ohrabrivao ljude ... hm ...". Tražio je pravu riječ. "... krhkoga mentalnog zdravlja da dolaze ovdje. No to donosi samo nevolje, a sada ti", rekao je, pokazavši na moja prsa i trbuh, "to znaš bolje od ikog."

365

Još uvijek sam morao provoditi mnogo vremena u krevetu. Kada bih uvečer poslije Factoryja ipak negdje izašao, vrlo brzo bih se ispričao i otišao kući. Tako sam se mogao probuditi u sedam ujutro te svjež i odmoran sve nazivati da mi ispričaju što se dogodilo poslije mog odlaska. Ova mi je zamjenska navika pružala jednako zadovoljstvo kao i prisustvovanje zabavi. Počeo sam doista uživati u provođenju vremena kod kuće, u krevetu, s gomilom slatkiša, pred upaljenim televizorm, razgovarajući na telefon i snimajući te razgovore. Bilo mi je lakše podnijeti nagli izostanak s ludih scena koje sam volio jer se zapravo više ni nije događalo mnogo toga. Sve je doseglo vrhunac u ljeto '67. i potom se počelo polako opuštati. Jesen '68. bila je vrijeme "Hey Jude" i svi su govorili da je sve "mirnije". Što se tiče Valerie, koliko smo znali, još je bila u zatvoru. Zatim sam se na Badnjak '68. javio na telefon u Factoryju i gotovo onesvijestio kad sam čuo njen glas, kojim je zahtijevala da odustanem od svih optužbi protiv nje, platim joj dvadeset tisuća dolara za sve što je ikad napisala, angažiram je u još filmova i - okrunila je listu najvećim snom svakog luđaka - ugovorim joj gostovanje u emisiji Johnnyja Carsona. Ako to ne učinim, rekla je, "sve se ono može ponoviti".

POPizom: Warholove šezdesete

1968, - 1969,

Moja se najgora noćna mora obistinila: Valerie je bila na slobodi. Anonimni muškarac je za nju položio jamčevinu od deset tisuća dolara. Srećom, prijetila je i drugim ljudima po New Yorku pa je 9. siječnja, došavši na sudsko saslušanje, ponovno uhićena. Pet mjeseci kasnije, otprilike godinu dana nakon napada, na naslovnici Dai!) Newsa sam ugledao naslov: "ATENTATORICA NA WARHOLA DOBILA 3 GODINE". Članak je naveo da se u te tri godine računa i vrijeme koje je Valerie već provela u zatvoru, što je zapravo značilo da kazna vrijedi još samo dvije. Krajem '69. sam primio pismo od Vere Cruise, koja je osuđe­ na za krađu automobila. I nju su poslali u zatvorsku umobolnicu Matteawan, gdje je često viđala Valerie. Vera je tvrdila da Valerie priča kako će se kad izađe "dočepati Andyja Warhola". Čim sam primio Verino pismo, Valerie su pustili iz Matteawana tvrdeći da je izliječena. Nekoliko puta je nazvala Factory, ali je prestala - valjda je pronašla neku drugu zanimaciju jer je više nikada nisam vidio, iako su me ljudi povremeno izvještavali da su je vidjeli na ulici, obično u Villageu.

mnogo vremena na buvljacima i u trgovinama antikviteta i rabljene robe i taj se stil također sve češće susretao - ne samo u ormarima, nego i u stanovima i kućama. Činilo se da su se svi najednom pobojali da je "ručni rad" stvar prošlosti, da nikada više neće moći pronaći takve detalje na odjeći, namještaju, bilo čemu.

366

Do jeseni '68. minice su posve izašle iz mode. Početak godine bio je u znaku dopičnjaka, ali na modernim su se djevojkama već u proljeće vidjele suknje raznih duljina. A uz sve nove priče o suknjama do koljena/listova/poda/nešto između, sve je više žena nosilo odijela s hlačama. Bilo je to doba velikih debata koji će od vodećih restorana dopustiti ulazak damama u hlačama - objavljivane su brojne proturječne priče i intervjui sa svim šefovima sale. Klinci iz Max'sa su uglavnom nosili odjeću iz jeftinih dućana. Dominirao je izgled pakistansko-indijskog-međunarodnog-jet-set­ hipij a, s mnogo utkanih ili prišivenih ukrasa. Ljudi su provodili

,··1 E li

!

367

Na vrpcama koje je prepisivala moja nova tipkačica bili su zabilježeni sati i sati mojih telefonskih i običnih razgovora koje sam snimio poslije onih prvih vrpci s Ondineom i društvom '65. Od vrpci s Ondineom je sastavljena knjiga a, koju je krajem '68. objavio Grove Press. Predstavili smo je kao "roman Andyja Warhola", no zapravo se radilo samo o transkripcijama vrpci s Ondineom, u kojima su promijenjena neka imena (recimo, Ondine je bio Ondine, aKvarni Kvarni, ali ja sam bio "Drella", a Edie "Taxine"). Billy je surađivao s Grove Pressom, pazeći da se otisnuti tekst u svemu podudara stranskipcijom tipkačica iz srednje škole, sa svim njihovim pravopisnim pogreškama. Htio sam napraviti "lošu knjigu", baš kao što sam radio i "loše filmove" i "loše slike", jer kada nešto učiniš točno kako ne treba, uvijek dobiješ nešto neobično.

a nije naišao na pozitivan odjek. (Moja je omiljena kritika

opisala knjigu kao "bakanalijsku trač-partiju".) Priželjkivao sam da netko iz Hollywooda otkupi prava za ekranizaciju tako da Ondine i ja gledamo zgodne glumce poput Troya Donahuea i Taba Huntera kako nas glume. Spomenuo sam to Lesteru Perskom, koji je upravo producirao svoj prvi veliki film (Boom, film u kojem je toliko željela zaigrati Judy Garland i oko kojeg se još '65. svađala s Lesterom i Tennesseejem u Factoryju, napokon je stigao u kina s Elizabeth Taylor u glavnoj ulozi). "Molim te, Andy",

368

POPizom: Warholove šezdesete

1968. - 1969.

je Lester kad sam ga pitao želi li kupiti prava na a, "pokušavam zaboraviti odakle dolazim. Treba mi upotrebijiva literatura, a ne vaše gadosti ..."

Kad je Billy završio pregled tiskarskih špaiti za a, učinio jc ncšto veoma čudno: zaključao se u laboratorij i prestao izlaziti. Nitko ga više nije viđao tijekom dana. Ujutro bismo u smeću nalazili ambalažu hrane iz dostave i prazne čaše jogurta, ali nikad nismo znali izlazi li sam noću po njih ili mu ih donose neki

progunđao

Krajem srpnja sam se s Ondineom i Candy priključio koloni ožalošćenih poštovatelja Judy Garland koja se pred pogrebnim domom Franka Campbella protezala oko ugla 81. ulice iMadisona. Htio sam ih snimati na magnetofon dok čekaju na red da prođu kraj lijesa. Znao sam da će Judyni obožavatelji tamo plakati i govoriti koliko im je značila. Činilo mi se da bi to mogla biti sjajna drama - Ondine i Candy u redu koji se proteže čitavom pozornicom, u kojem svi plaču i smiju se i govore što ih je tamo dovelo. Znao sam da bi nešto tako bilo histerično smiješno i samoj Judy. No tog je dana bilo zaista čudno biti s Ondineom; kao da stojiš s potpuno normalnom osobom. Nije više često dolazio u Factory. Sada je imao stalnog ljubavnika, rekao je da se potpuno očistio od spi da i na neki se način skrasio, postao je poštar - u uniformi državne pošte je raznosio pisma po Brooklynu! Dok smo stajali u redu za Judy, vjerojatno sam ga promatrao razjapljenih usta - nisam mogao vjerovati da se radi o istom čovjeku koji je brbljao i cvilio na spidu u a, smijao se, mucao i bio bezobrazan. Govorio je pristojne, konvencionalne stvari poput "Baš je vruće danas, zar ne?" i kretao se normalno - nije bio pogrbljen, niti je posrtao, niti mu se pjenilo iz usta. Tjednima nisam mogao prestati razmišljati o ovoj novoj Ondineovoj neosobnosti. Razgovorati s njim je postalo kao da razgovoraš sa svojom tetom Tillie. Naravno, bilo je dobro da se skinuo s droge (valjda) i bilo mi je drago zbog njega (valjda), no bio je tako dosadan: to se nije moglo prešutjeti. Sva njegova genijalnost je iščezla.

prijatelji. Isprva se nije činilo da je to tako strašno, mislili smo da samo prolazi kroz neku čudnu fazu, no kad je došlo proljeće, a i dalje nije izlazio, svi su se počeli pitati što se unutra zaista događa. Laboratorij je bio uz zahod gdje smo svi odlazili - sobe je zapravo povezivao velik prebojani prozor i na zahodu si mogao čuti kako se Billy kreće ili nešto radi - a naravno, i on je cijeli dan slušao pišanje, sranje, puštanje vode i pranje ruku. Ponekad bi u laboratorij pustio ponekog posjetitelja, ali uglavnom nije odgovarao na kucanje. Svi su očekivali da nekako nagovorim Billyja da izađe iz labosa, ali nisam. Toliko me ljudi pitalo: "Ne misliš li da čeka da ga zamoliš da izađe?" Ali ja nisam ~mao pojma ni zašto je ušao, kako da ga navedem da izađe? A čak i kad bih mogao, zašto bih to učinio? Činilo mi se da zaista nije u redu da se miješam. Billy je uvijek izgledao kao da točno zna što radi i nisam mu htio smetati; zaključio sam da će izaći kad želi - kad bude spreman. U studenom '69. navršilo se godinu dana otkako se zatvorio u sobičak. Novim je ljudima bilo jako čudno što u laboratoriju živi osoba koju nikad ne viđamo. No kad se situacija razvija postupno, bez obzira kako postala čudna, navikneš se na nju. Povremeno bismo ga preko zatvorenih vrata pitali treba li mu štogod. Čak nisam znao ni je li još uvijek na amfetaminu. No jednog je dana došao Lou Reed i proveo tri sata u laboratoriju s Billyjem. Kad je izašao, izgledao je stvarno prestrašeno.

j

370

POPizom: Warholove šezdesete

"Nisam mu smio dati onu knjigu prošle godine", rekao je Lou, vrteći glavom. Nisam znao o

čemu priča.

"Knjigu Alice Bailey", rekao je. "Zapravo, dao sam mu tri knjige."

Čuo sam već to ime. Ondine ju je često spominjao: pisala je knjige o okultnom.

"Čitao sam njezinu knjigu", rekao je Lou, "no bila je tako komplicirana da sam pomislio da ću je posuditi Billyju da mi prepriča, znaš već, zanimljive dijelove. A kad ono, zatvorio se u sobicu i ne izlazi. Posve je obrijao glavu - kaže da mu dlake rastu prema unutra, a ne prema van - i jede samo vafle od cjelovitog brašna i rižine krekere." "Ali mislio sam da noću izlazi i kupuje hranu u Browniesu." Brownies je bio dućan zdrave hrane iza ugla. "Više ne", rekao je Lou. "Sad pokušava bijelom magijom na-

1968. - 1969.

371

Posljednjih šesnaest mjeseci šezdesetih bile su njihov najčudniji dio. Sve oko sebe sam snimao magnetofonom i polaroidom, ali ništa mi nije bilo jasno. U Kaliforniji se '69. predviđao veliki potres i Danny Fields je otputovao tamo, iznajmio kuću najbližu ovom ili onom rasjedu, objasnivši to riječima: "Želim sudjelovati u katastrofi. Toliko dugo gledam filmove o njima, ,želim znati kakav je to osjećaj."

Ljudima je bilo tako dosadno da su željeli da se dogodi nešto veliko - u medijima, u zemljinoj kori, bilo gdje, bilo što. Svakog sam popodneva po navici odlazio u Factory i tamo provodio četiri do šest sati, no to me zbunjivalo, jer tamo nisam ni slikao ni snimao filmove. Samo sam sjedio u svome malenom uredu i gledao kako u prednjem dijelu prostorije Paul i Fred vode

novo izgraditi svoju staničnu strukturu, kako je opisano u knjizi

posao. Kad bi navratili očito bezopasni prijatelji prijatelja naših prijatelja, izašao bih da ih snimim i uslikam, a zatim bih se vratio

- igraš se sa staničnim središtima i jedeš, recimo, ovaj jogurt. Tražio sam da mi opiše kako to radi, ali je rekao da to može biti

u ured i čekao da navrati netko drugi. Kad se sad toga prisjećam, čini mi se da me

jako opasno, da će mi reći samo dio, jer ako pogriješim i nešto pođe po zlu, mogu završiti kao on." "Koji ti je dio rekao?" "Samo nekakvu mantru -Aaaaaammmmmmmmm." Stvari su s Billyjem postajale sve čudnije i čudnije. Na zahodu bismo čuli razgovor s druge strane zida i neko smo vrijeme mislili da je s njim u sobicu uselio još netko. Ispalo je da oba glasa pripadaju Billyju. No i dalje sam smatrao da kroz to što mu se događa mora proći sam i vjerovao sam da će mu to nekako i poći

za rukom.

uzbuđivala

sva ta

mehanička

akcija u Factoryju krajem šezdesetih. Možda sam se osjećao zbunjeno, ali zvukovi telefona i bipera i škljocanja fotoaparata i bljeskova f1da i rada montažnog stola i izmjene dijapozitiva na projektoru, a ponajviše od svega pisaće mašine i glasova s vrpce koja se prepisivala - sve mi je to ulijevalo sigurnost. Znao sam da se nešto radi, čak i ako nisam znao što će na kraju ispasti od toga. Bio sam zavidan kada bih čuo da su neki drugi niskobudžetni umjetnici došli do velike love iz izvora koji su im nekad omogućavali čak

i da se posvete isključivo svojoj umjetnosti. I dalje sam osjećao da su naši filmovi, puni neobičnih, smiješnih ljudi koje smo poznavali, potpuno jedinstveni, i nije mi bilo jas-

372

POPizom: Warholove šezdesete

no zašto nam nijedan veliki filmski studio nije pristupio da nas malo pogura. Pitanje koje su sada postavljali svi koji su dolazili u Factory bilo je: "Poznaješ li nekoga tko bi transkribirao vrpce?" Svi, apsolutno svi su sve oko sebe snimali magnetofonom. Strojevi su već preuzeli seksualni život ljudi - dil da i sve vrste vibratora - a sada su magnetofotni i polaroidi preuzimali i njihov društveni život. Brigid i ja smo se uvijek šalili da na početku svakog telefonskog razgovora oboje kažemo "Bok, pričekaj trenutak" i otrčimo uključiti magnetofon. Telefonski sam poticao svaku vrstu histerije koju sam mogao zamisliti samo da bih dobio dobru vrpcu. Kako nisam mnogo izlazio i provodio sam jutra i večeri kod kuće, mnogo sam vremena uložio u telefonsko trača­ nje i izazivanje nevolja i dobivanje ideja od ljudi i pokušaje da shvatim što se događa - i sve sam to snimao. Problem je bio u tome što transkripcija vrpce toliko traje, čak i kad netko to radi puno radno vrijeme. A tih su dana čak i tipkačice snimale svoje vlastite vrpce - kao što rekoh, svi su to radili. Teško je u to povjerovati, no još uvijek je bilo vrlo malo novinara koji snimaju intervjue. Dolazili su s notesima i olovkama i zapisivali ključne riječi tvojih izjava, a zatim ih odlazili kući sastaviti po sjećanju. (Naravno, kad sam rekao "svi su snimali", mislio sam "svi naši prijatelji". Drugi ljudi uopće nisu snimali, čak štoviše, kada bi vidjeli magnetofon, postajali su jako paranoični: "Što je to? .. Zašto snimate? .. Što će vam snimka?" itd, itd.) Vrpce su nudile sjajne mogućnosti intervjua s raznim slavnim osobama pa sam tijekom jednog dužeg zastoja u snimanju filmova počeo razmišljati o časopisu u kojem bi bili samo intervjui prepisani s vrpce. Zatim me jednog dana posjetio John Wilcock i upitao želim li s njim pokrenuti novine. John je već tiskao časopis

1968. - 1969.

373

Other Scenes pa je imao opremu za slog i tisak. U jesen '69. smo zajedno objavili prvi broj časopisa Interview. Novine i časopisi su i dalje slali izvjestitelje da pišu članke o nama i nastojali smo im uvijek ponuditi pokoje novo lice na koje se mogu usredotočiti. Krajem godine to je bila Candy Darling - povjerila bi im da je s nama potpisala "ugovor za više filmova" i izmišljala njihove naslove - Plavuša u frei, Nova cura u Villageu, Nema do momaka iz orkestra, što god bi joj toga dana palo na pamet. (Iako smo rjeđe snimali filmove, nismo oskudijevali u naslovima.) Drugi su plaćali tisuće dolara za publicitet koji smo mi dobivali za filmove koje nismo namjeravali snimiti i superzvijezde koje još nigdje nisu nastupile. Meso se od listopada '68. do travnja '69. uspješno prikazivalo u kinu Garrick u ulici Bleecker. Joe Dalessandro je po gradu stekao poprilično sljedbeništvo - pomoćnik upravnika uGarricku, klinjo po imenu George Abagnalo, rekao nam je da je primijetio kako isti ljudi dolaze gledati film bezbroj puta. Sjajno je prihvaćena i jedina scena s Candy, u kojoj veoma damski sjedi s Jackiejem i naglas čita stare filmske časopise dok Geri, go-go plesačica golih grudi, puši Joeu. U doba prikazivanja Mesa Jackie i Candy su zajedno unajmili sobu u hotelu Albert na uglu 10. ulice i University Placea. Jackie je već izgledao kao žena - s gustom kaniranom kosom, tamnim ružem i haljinama iz četrdesetih s velikim broševima, od kojih je najviše volio onaj na kom Je markazitom bilo ispisano "Nixon". Kad su ga ljudi pitali zašto je "otišao do kraja", Jackie bi im objasnio: "Mnogo je lakše biti čudna cura nego čudan dečko." Na Jackieja kao punokrvnu ženu nije se bilo tako teško priviknuti jer je sve izvodio krajnje komično; no prijelazni stadij je

375

POPizom: Warholove šezdesete

1968. - 1969.

bio prilično sablastan. Počeo je uzimati ženske hormone negdje

nailazila samo na odbijanje i čitavo je vrijeme gajila fantaziju da

'68., i tog je ljeta, kad je Paul snimao njega i Candy za Meso, bio u onom čudnom stadiju pola muškarac-pola žena, ali jako,

će je Hollywood primiti i kad je sva druga mjesta odbace, jer je

374

jako daleko od obojeg. Počupao je obrve i pudrao lice, no time nije puno postigao: probijali su mu se tragovi brade i sićušne

Hollywood nestvaran kao i ona; Hollywood će je sigurno razumjeti. Kad. nije dobila ulogu Myre i uvidjela da ju ni Hollywood ne želi, vidio sam kako postaje ogorčena.

crvene kvržice od elektrolize. (Mnogo je transseksualaca odlazilo uklanjati tjelesne i facijalne dlake u kemijsku školu u središtu Manhattana - tako je bilo jeftinije.) No najjeziviji dio promjene

Kazališta je '69. pomeo val golih predstava. Samo godinu dana

spola nije imao veze s izgledom - bio je to glas. Jackie je radio što i većina muškaraca kad žele oponašati ženu - spuštao je glas do

glumce Living Theatera ako se samo počnu svlačiti. A onda je najednom postalo moderno da glumci budu potpuno goli u dugo-

šapta. No problem je bio u tome što šaputanje nije pomagalo da transvestiti zvuče imalo ženstvenije - zvučali su samo očajnije.

vječnim predstavama s dobrom reklamom, poput Oh! Kalkuto i

ranije policija je dežurala uz scenu u San Franciscu da bi uhitila

Dionis '69.

nedostataka drugih transvestita postajalo je ja-

Tijekom tog razdoblja sam polaroidom snimio na tisuće ge-

sno koliko je Candy posebna, koliko je naporno radila na svojoj ženstvenosti - i koliko je u tome bila uspješna.

nitalija. Kad god bi netko došao u Factory, bez obzira koliko

Proučavanjem

Candy je '69. pretrpjela veliko razočaranje. Ustvari, od njega se nikad se nije oporavila. Čim je u strukovnim novinama pročitala

da se priprema ekranizacija M)'re Breckinridge, Candy

je počela pisati pisma studiju, producentima i svima koji su joj pali na pamet, uvjeravajući ih da je proživjela sve što i Myra te o filmovima iz četrdesetih zna više i od samog Gorea Vidala. Sve je to bilo i točno. Ulogu je dobila Raquel Welch. Sirota Candy ih je u pismima preklinjala da razmisle ponovo. Znala je da je ovo najbolja prilika koju će transvestit ikada dobiti

pristojno izgledao, zamolio bih ga da skine hlače da fotografiram njegov kurac i jaja. Uvijek bih se iznenadio tko pristane, a tko ne. Osobno, volio sam pornografiju i stalno sam je kupovao na tone - stvarno prljave, uzbudljive stvari. Trebalo je samo shvatiti na što se pališ i mogao si kupovati gomile časopisa i filmova koji su bili baš za tebe, kao što kupuješ prave tablete ili pravu konzerviranu hranu. (Bio sam tako lud za pornografijom da sam na prvom izlasku iz kuće poslije operacije s Verom Cruise otišao ravno u peep showove u 42. ulici i kupio zalihu novih časopisa.) Uvijek sam htio snimiti film koji je prikazivao samo jebanje i ništa drugo, kao što je Jelo prikazivalo samo jedenje, a Spavanje

da zaigra u holivudskom filmu. Kada joj nisu odgovorili, nešto se u Candy prelomilo - tu promjenu nisi mogao opaziti ako je

samo spavanje. I tako sam u listopadu '68. snimio Vivu kako se

ne poznaješ jako dobro (na kraju krajeva, u svakom je trenutku u nekoj mjeri glumila). No naglo se morala suočiti s činjenicom da

ševi s Louisom Waldonom. Film sam nazvao Jebanje. Najprije smo ga držali u Factoryju, povremeno ga pokazujući

joj je Hollywood zalupio vrata. Cijelog je života svugdje i od sviju

prijateljima. Zatim, kad su u svibnju Usamijeni kauboji počeli

376

377

POPizom: Warholove šezdesete

1968. - 1969.

gubiti publiku ubrzo poslije premijere, morali smo razmisliti či­ me ćemo ih zamijeniti i pitao sam se bi li to moglo biti Jebanje. I dalje nisam shvaćao što je u pornografiji legalno a što nije, no krajem srpnja, budući da su po čitavom gradu igrali razni pornići, a na svakom su se kiosku mogli kupiti časopisi kao što je Screw, pomislio sam, pa zašto ne, i stavio Jebanje u kino Garrick, promijenivši naslov u Porno film. Igrao je tjedan dana prije nego što ga je konfiscirala policija. Došli su u Village, prosjedili Vivine govorancije o generalu MacArthuru, ratu u Vijetnamu i to kako Louis naziva njene sise "sasušenim marelicama" i kako Viva prepričava da ju je u Hamptonsu maltretirala policija jer nije nosila grudnjak, itd. - i onda su zaplijenili naš film. Zašto, pitao sam se, kad su mogli otići u Osmu aveniju i zaplijeniti U Judynoj ribici ili Tinin jezik? Jesu li oni možda imali više "društvene opravdanosti"? Sve se u principu svodilo na to što žele zaplijeniti a što ne. Sve je to bilo apsurdno.

Dok sam u ožujku u bolnici čekao dodatnu operaciju, u Factory je stigao još jedan telegram od Vive - ovog puta iz Las Vegasa: pisalo je da se udala. Oko tjedan dana kasnije je došla u New York s mužem, francuskim redateljem po imenu Michel kojeg je upoznala u Europi i povela sa sobom u Hollywood. Poželio sam joj sreću u braku. Dok smo razgovarali, povremeno se obraćala mužu, pitajući ga za savjet što da radi s ovim čekom ili onom fotografijom. Rekla mi je da piše autobiografski roman Superzvijezda, u kome će "raskrinkati" underground scenu. Dodala je i da snima taj naš telefonski razgovor za jedno poglavlje romana.

Viva je u studenom '68. htjela otići u Pariz pa sam joj dao povratnu kartu. U siječnju mi je u pismu napisala: "Ako mi ne pošalješ novac, radit ću protiv tebe jednako dobro kao što sam radila i za tebe." Kad mi netko zaprijeti, prestanem ga slušati. Naravno da sam bio razočaran, ali s Vivom sam se navikao na razočaranja. U veljači je poslala telegram u kome je stajala manje-više ista stvar i namjerno sam ga ignorirao. Tada sam čuo da je otišla u Los Angeles glumiti u filmu Agnes Varda Lavlja ljubav. Činilo se da je dobar trenutak da se Viva probije. Sve više je djevojaka oponašalo njen stil - elegantnu baršunastu i satensku odjeću, bluze dužine tunike preko hlača, opušteno držanje i dokono gestikuliranje, a ponajviše kosu - njenu nafrčkanu, bujnu, ogromnu frizuru.

Krajem šezdesetih se činilo da će Hollywood napokon uvažiti naš rad i dati nam novac za visokobudžetni film na 35-milimetarskoj vrpci. (Meso je za to vrijeme doživjelo veliki uspjeh u Njemačkoj. Paul i Joe su ga otišli promovirati i i obožavatelji su ih rastrgali.) Studio Columbia Pictures je htio sklopiti posao s nama i rekli su nam da sastavimo nekakav scenarij ili sinopsis. U to smo vrijeme upoznali Johna Hallowella, pisca iz Los Angelesa koji je intervjuirao filmske zvijezde za Los Angeles Times. John je pisao knjigu Igra istine, u kojoj je svako poglavlje govorilo o drugoj zvijezdi ali su bile povezane u svojevrstan roman u kome je glavni lik bio mali novinar. Posjetio nas je u New Yorku jer je htio završiti knjigu poglavljem o ekipi iz Factoryja. On i Paul su se smjesta sprijateljili i počeli surađivati na sinopsisu koji ćemo poslati u Hollywood - prikazivao je različite aspekte života u Los Angelesu. Pripremali smo ga za mješavinu naših superzvijezda i nekolicine holivudskih zvijezda koje je John obećao privući. John se vratio u Hollywood da bi pridobio ljude za projekt. Uzbuđeno nas je nazivao i slao nam telegrame poput "Raquel jedva čeka" i "Natalie je oduševljena" i zadirkivao sam ga zbog

POPizom: Warholove šezdesete

1968. - 1969.

razbacivanja imenima. (Jednom me zaprepastio - dodao je slu-

Goli u sedlu su bili zaista originalni po holivudskom stilu prika-

šalicu Riti H ayworth. Nažalost, nije nam polazilo za rukom za-

zivanja pobune i odlaska na cestu. (A naravno, bila je to i prva velika uloga Jacka Nicholsona.)

378

podjenuti razgovor, možda smo oboje bili suviše sramežljivi. M~­ mljali smo nešto o umjetnosti - rekla mi je da je jednom naslikala

379

Ipak, moram priznati da u to vrijeme nisam mislio da će

gardeniju. Bila je jako ljubazna, no bilo ju je i tužno čuti jer je

Goli u sedlu postati komercijalni hit, da će ljudi prihvatiti njegov

slabo izgovarala riječi i zvučala pomalo izgubljeno. Rekla je da zna kako bih od nje napravio "najsuper zvijezdu od svih.")

opušten stil. Nisam ni pomišljao kako će u srpnju, kad dođe

U svibnju nam je Columbia poslala avionske karte za L.A. Činilo se da sastanci s predstavnicima studija teku dobro, dok

maštaju - slobodu i putovanje, dilanje droge i bježanje pred policijom.

jedan od njih nije pitao je li njemačka doga koja se spominje u sinopsisu apsolutno neophodna. (Bio je to rutinski holivudski na-

Superzvijezde iz starog Factoryja nisu više puno dolazile u novi

čin

razgovora o budžetu - marljivo je postavljao pitanja da istakne

Factory. Neki od njih su rekli da ih odbija bjelina novog prostora.

kako razmišlja štedljivo.) Kada je Paul rekao da je pas jako bitan jer će jedna od djevojaka biti u vezi s njim, predstavnik studija

Kada su ljudi nazivali da pitaju za njih (novinari raznih časopisa, ili manekenske agencije s ponudama ili naprosto stari prijatelji s kojima su izgubili kontakt), pokušali bismo otkriti gdje žive i po

je bio šokiran. Paul ga je uvjeravao kako neće voditi ljubav pred

u kina, milijunima klinaca ponuditi upravo onu sliku o kojoj

kamerom, no vidjeli smo da je sve propalo. Od studija nismo više čuli ni riječ. Kad smo se vratili u New

gradu bismo im ostavljali poruke. No stvari su se promijenile.

York, John je nazvao da nam kaže kako su odustali od projekta iz "moralnih razloga". "Nije li to krasno?", bio je ciničan. "Iz 'moralnih razloga': oni su moralni koliko i Atila, bič božji."

Krajem '69., nakon čitave godine navlačenja s holivudskim "dane-možda-radimo-ne radimo", nismo mogli dočekati da snimirno novi film.

Putovanje u Los Angeles ipak nije bilo potpuni promašaj vidjeli smo pravu najavu Novog Hollywooda. Peter Fonda i Jack

Paul mi je rekao da mu je dozlogrdilo glamuriziranje droge - naročito u filmovima. Htio je potpuno ukloniti romantiku iz

Nicholson su upravo završili Gole u sedlu. Pogledali smo grubu verziju u Peterovoj kući u kanjonu. Uložili su film u projektor i

drogiranja - snimiti film o džankiju s Lower East Sidea i nazvati ga Smeće. To mi je zvučalo kao dobra ideja i rekao sam mu: "Svakako, samo nastavi."

dok je počinjao, Paul je uključio gramofon i s njega puštao rockpjesme koje su pratile film - još nisu bile na kopiji. (Kasnije ga je Paul zadirkivao: "Sjajne li ideje! Snimiti film o svojoj kolekciji ploča!")

Bilo je uzbudljivo vidjeti kako mladi klinci poput Petera i Dennisa prikazuju vlastito viđenje mladih. Način na koji su koristili rock je podsjećao na određene underground filmove, no

U filmu je glumila nova, mlađa, post-pop skupina klinaca (poput Jane Forth, šesnaestogodišnje ljepotice sjajno izbrijanih obrva i kose namazane Wessonovim uljem). Sva ona moraliziranja i ograničenja prQtiv kojih su se bunile prve superzvijezde izgledala su jako daleko - jednako nestvarno kao što danas svi-

380

POPizom: Warholove šezdesete

ma izgleda Viktorijansko doba. Za ovaj novi val pop više nije bio stvar razmišljanja ili odabira: bio je sve što su ikad poznavali.

POGOVOR Neki od ovih klinaca koji su nam bili tako važni, koji su činili scenu šezdesetih onim što je bila, umrli su mladi u sedamdesetima. Edie je ostala u Kaliforniji i nastojala živjeti mirno. Čak se i udala. No često je bila u bolnici i 1971. je umrla od "akutnog trovanja barbituratima". Mala Andrea Feldman je jednog dana ostavila poruku u stanu svoje obitelji na uglu Pete avenije i 12. ulice. Rekla je da "prelazi na veliku scenu" i bacila se kroz prozor na četrnaestom katu, u rukama stišćući Bibliju i raspelo. Eric Emerson je jednog ranog jutra pronađen nasred Hudson Streeta. Službeno je zaveden kao žrtva odbjeglog vozača, no čuli smo da se predozirao i tamo je samo izbačen - u svakom slučaju, bicikl mu je bio netaknut. Candy Darling nikad nije dospjela u Hollywood. Tennessee joj je dao ulogu u svojoj off-broadwayskoj predstavi Upozorenja malim plovilima, i to je najbliže što je prišla pravom šoubiznisu. 1974. je dobila rak i tjednima umirala u bolnici Columbus, samo nekoliko blokova od Factoryja. U pogrebnom domu Franka Campbella joj je upriličen oproštaj dostojan filmske zvijezde, kakav je oduvijek željela. Kad smo jednog jutra došli u Factory, vrata laboratorija u koji se Billy zaključao prije dvije godine bila su otvorena, a njega nije bilo. Soba je grozno smrdjela.

382

POPizom: Warholove šezdesete

U njoj su bile doslovno tisuće opušaka, a zidove su prekrivale karte nalik astrološkima. Očistili smo nered i obojili crne zidove u bijelo. Nekoliko tjedana kasnije smo iznajmili fotokopirni aparat i to je postala soba za fotokopiranje. Otprilike godinu dana kasnije netko nam je rekao da ga je vidio u San Franciscu, no po-

INDEKS

sljednje što sam ja od njega vidio i čuo je poruka koju je ostavio na zidu te noći kad je otišao. Pisalo je:

****,283,301,324

I I y

a, 367-369 Abagnalo, George, 373 Agnelli, Marella, 258 Allen, Peter, 152 Allen, Woody, 142 Amaya, Mario, 349-351 America, Paul, 98,157,158,331 American Ballet Theather, 77 Amos, Stanley, 73, 74, 80, 196-200, 213,242,261,272 Amram, David, 45 Anderson, Eric, 136 Andress, Ursula, 142 Angelli, Gianni, 52 Animals, 92 Anthology Film Archives, 67 Antonio, Emile de ("De"), 11-15, 18-22,33,37,38,43-45,66,67, 113,115,116 Antonioni, Michelangelo, 279 Arbus, Diane, 342 Ari (Nicov sin), 243 Arman, 179 Arthur (klub), 145, 153, 181,237, 249,253

Ashberry, John, 25 Ast, Pat, 359 Atlantic Monthly, 121 Baby Jane. Vidi Holzer, Baby Jane Bacall, Lauren, 258 Baez, Joan, 288 Bailey, Alice, 370 Bailey, David, 41,80,81, 105 Baker, Tom, 228, 297, 307, 320, 325 Balart, Waldo, 143, 144 Baldwin, Billy, 258 Banana, 202 Bananas, 325 Band, The, 138 Bankhead, Tallula, 258 Bardot, Brigitte, 279, 312, 317-319 Barr, Alfred, 284 Barzini, Benedetta, 234, 271 Barzini, Luigi, 234 Battcock, Gregory, 47, 93 Beach Boys, 123, 306 Beatles, 43, 80, 81, 92, 104, 115, 167,173,270,296,308,309 Beaton, Cecil, 161,257,258 Beatty, Warren, 35, 251, 321

384

POPizom: Warholove šezdesete

Bellamy, Dick, 45, 93 Bellamy, Ralph, 312 Bennett, Joan, 152 Benton, Robert, 256 Berenson, Marisa, 126 Bergen, Candice, 165 Berlin, Brigid, 130. Vidi i Polk, Brigid (Brigid Berlin) Berlin, Richard E., 131, 132 Berlin, Richie, 131, 199 Bernhardt, Sara, 280 Biciklist, 306, 313, 320 Bičevi,202

Big Brother and the Holding Company, 231, 232 Billie (DJ u Ondinu), 251 Billy. Vidi Name, Billy Binghamtonska Ptičica, 84, 100, 151 Black, Karen, 203 Blackburn, Paul, 71 Bludnica, 116-118, 183,202 Blum, Irving, 34 Bonnie and Clyde, 256, 273, 313 Bono, Sonny and Cher, 208 Boom, 130,367 Bottomly, Susan. Vidi International Velvet (Susan Bottomly) Bourdon, David, 31, 32, 35, 36, 47,51,71,83,114,166-168, 260,261 Brakhage, Stan, 67 Brandt, Jerry, 281 Brice, Fanny, 151 Brigante, Luis, 267 Brigid. Vidi Polk, Brigid (Brigid Berlin) Bringing It All Back Home, 136 Brothers, Joyce, 318

Indeks

Brown, Tally, 325 Browne, Jackson, 242, 273 Bruce, Lenny, 157 Buckley, Tim, 242, 273 Buffalo Spring6eld, 251 Burroughs, Julian, 334 Burroughs, William, 130,334 Byrds, 147, 180,207 Cafe Bizarre, 96, 180 Cafe Figaro, 96, 136, 193, 195,307 Cafe La Mama, 73 Cafe Le Metro, 71, 117 Cafe Nicholson, 133, 162 Cafe Rienzi, 136 Cafe Winslow, 73 Caffe Cino, 73, 96, 316 Cage, John, 12, 285 Cahiers du Cinema, 348 Cale, John, 181, 185, 189, 196, 226,237,242,254,261,297 Callas, Maria, 87, 96, 163 Camel, Donald, 142 Camp, 202 Campbell's Soup Company, 162 Canby, Vincent, 268 Candy, 347 Cannes Film Festival, 277-279, 348 Capote, Truman, 247, 254-257 Capucine, 142 Cardin, Pierre, 214 Carey, Ted, 15 Carlisie, Kitty, 65 Carmichael, Stokely, 275 Carpenter, Scott, 145 Carson, Johnny, 365 Cass, Mama, 207, 313 Cassen, Jackie, 194, 195 Cassini, Igor, 52

I

Castelli, Leo, 15, 17,32-34,142, 259. Vidi i Leo Castelli Gallery Castel's (klub), 142, 143 Castro, Fidel, 143, 144 Castro, Raul, 143, 144 CBS, 44 Cedar bar, 23-25 Cerf, Phyllis and Bennett, 258 Chagall, Marc, 143 Chamberlain, Elaine, 61 Chamberlain, John, 61, 95,299, 335 Chamberlain, Wynn, 41, 42, 46, 49-53, 56-62 Cheetah (klub), 205, 206, 235, 275 Cheetah magazin, 313 Chelsea Hotel, 233, 234, 239, 300, 348 Christopher, Jordan, 181 Christopher, Sybil Burton, 145 Church (diskoteka), 37 Churchill, Winston, 190 CiaoA1anhauan, 299 Cinematheque, 148, 155, 179, 180, 182,185,190,244,312,324, 325 Cino, Joe, 73 Clanton, Jimmy, 252 Clark, Dick, 252 Clarke, Shirley, 66, 267 Clift, Montgomery, 132 Club 82, 200 Cohen, Leonard, 106, 273 Colin-Dufresne, Isabelle, 276. Vidi i Ultra Violet (Isabelle CollinDufresne) Collins, Judy, 182 Collins, Rufus, 93 Columbia Pictures, 377, 378

385

Commentary časopis, 65 Cooke, Hope, 57 Cooper, Gary, 152 Cooper, Gloria Vanderbilt, 258 Cooper, Maria, 152 Copper Kettle, 105 Coquelin, Olivier, 52, 205 Corso, Gregory, 46, 312 Cosby, Bill, 318 Country Joe & the Fish, 304 Courreges, 146, 170 Coward, Noel, 52 Crawdaddy, 322 Crawford, Broderick, 39 Crawford, Joan, 38, 205 Crne Pantere, 302, 303 Croland, David, 234, 236-238, 241,249,253,277,279-281, 325,347,361 Crowther, Bosley, 245 Cruise, Vera, 334, 352, 366, 375 Crysler, Walter, 98 Crystals, 30, 158 Cukor, George, 150 Cunningham, Merce, 186, 282, 284,285 Curtis, Jackie, 292-296, 315-317, 324,359,373,374 Cutrone, Ronnie, 200-204, 233, 237,251,252,332 Četrnaestogodišnjakinja, 118

Dali, Salvador, 142, 277 Dallesandro, Joe, 310, 311, 325, 334,357,359,360,373,377 Dama u tami, 64 Dandridge, Dorothy, 240 Daniel, Clifton, 258

386

POPizam: Warholove šezdesete

D'Arbanville, Patti, 307, 312, 359, 360 D' Arcangelo, Allan, 288 Darling, 153 Darling, Candy (Jimmy Slattery), 292-296,315-317,324,359, 368,373,374,381 Darnell, Linda, 240 Dave Clark Five, 92,253 Davis, Bette, 145 De. Vidi Antonio, Emile de ("De") Dean, James, 240, 310 Debbie Dropout, 101,330,331 Deegan, Denis, 62, 122, 123 de Kooning, Bill, 246 de la Renta, Oscar, 258 Delon, Alain, 182 de Menil, John, 282, 288 de Menil, Philippa, 282, 285 de Menil obitelj, 282-287 Deneuve, Catherine, 57, 142 De Niro, Robert, 317 Devon, 251, 311 Dickinson, Angie, 254 Diggers, 304 Dine, Jim, 21, 288 Dion, 30 Dionis u '69, 375 di Prima, Diane, 103, 110, III Djevojke iz Chelseaja, 39, 239, 240, 244,245,263,267,268,271, 275,277,279,301,312,313, 317,348 Dodd, Johnny, 110, 197 Dolce Vita, La, 182,282,312 Dom (diskoteka), 194, 195,201204,207,208,213,231,242, 243,272,273,281,282 Donahue, Troy, 35, 59, 367

Donovan, 180,207 Doon,25~251,297

Dorleac, Franc;:oise, 57, 142 Douglass, Adele Astaire, 258 Downtown, 30 l Dracula, 47, 93 Draisin, Dan, 43 Drifters, 30 Druids, 249 Duchamp, Marcel, 27, 60, 61, 65, 92 Duchamp, Teen~ 61 Dunaway, Faye, 321 Dvorci od pijeska, 64 Dyke, Dorothy, 192 Dylan, Bob, 54,135-138,147, 150, 154, 182, 184, 186-189, 200,201,206,208,231,306 Eastman, Linda, 309 East Village Others, 165, 204 Eastwood, Clint, 70 Eddie Španjolac, 101 Edie. Vidi Sedgwick, Edith Minturn ("Edie") Electric Circus, 281, 282 Eliscue, Lita, 165 Elkon, Robert, 34 Elliot, Jack, 242 Ellison, Ralph, 259 El Morocco, 287 Emeretta, 311 Emerson, Chris, 278 Emerson, Eric, 152,204,205,233, 237-239,252,261,277-282, 296,310,325,334-337,381 Emerson, Erica, 278 Empire, 104, 116, 185,202 Epstein, Brian, 313

Indeks

387

Eric. Vidi Emerson, Eric Erupting Plastic Inevitable (E.P.L). Vidi Exploding Plastic Inevitable (E. P. I.) Esquire, 234, 256 Exploding Plastic Inevitable (E.P.L), 190,213,242,243,252,273, 281,282 Eye časopis, 343

Frankenthaler, Helen, 98, 257, 260 Franklin, Aretha, 274, 297 Fraser, Robert, 281 Fred. Vidi Hughes, Fred Freddy. Vidi Herko, Freddy Freeman, Mali Joey, 163, 187, 202, 206,214,269-271 Fuck. Vidi Blue Movie Fuller, Buckminster, 288

Fairbanks, Douglas, Jr., 52, 173 Faison (menađer), 237 Farber, Manny, 65 Farrow, Mia, 258, 274 Feldman, Andrea, 307, 308, 311, 325,381 Felker, Clay, 105 Fellini, Federico, 67 Ferus galerija, 40, 50, 59, 209 Fields, Danny, 122, 125, 134, 136, 192, 193,209,371 Film Comment, 256 Film Culture, 103 Film-Makers' Coop, 51, 62, 66, 69, 140,179,244,267 Finkelstein, Nat, 190 Fitzgerald, F. Scott, 339 Five-Spot (klub), 24 Flavin, Dan, 247 Fonda, Jane, 59,142,267 Fonda, Peter, 59, 378 Ford, Charles Henri, 38-40, 72 Ford, Henry, 258 Ford, John, 150 Ford, Ruth, 38 Francine, Frankie, 323, 334 Frank, Robert, 45 Frank Campbell pogrebni dom, 368,381

Gablik, Susi, 83 Galbraith, John Kenneth, 258 Garland, Judy, 128-134,316,367, 368 Garnet Mims and the Enchanters, 52 Garson, Greer, 312 Gary, 304, 305 Gary Lewis i Playboys, 92, 252 Gaslight cafe, 75, 96 Gaye, Marvin, 30 Geldzahler, Henry, 26, 34, 64, 82, 95-101,108,174,255,283,331, 362 Genet, Jean, 103 Gerard. Vidi Malanga, Gerard Gernreich, Rudi, 166 Gerry and the Pacemakers, 92 Ginsberg, Allen, 46, 55, 112, 130, 187, 188, 243, 312 Giorno, John, 48, 49, 329 Giulietta i duhovi, 67 Glenn, John, 88 Godard, Jean-Luc, 114 Goldie and the Gingerbreads, 106 Goldsboro, Bobby, 104 Goldsmith, Barbara, 342 Goli restoran, 313 Goli u sedlu, 63, 64, 378, 379

388

Indeks

POPizom: Warholove šezdesete

Goodman, Amy, 311 Goodwin, Tommy, 123, 124 Gore, Lesley, 52, 92 Grady, Panna, 160 Graham, Bill, 208-211 Graham, John, 276 Graham, Katherine, 258 Graham, Virginia, 82 Grant, Beverly, 323 Green, Sam, 47, 93,134-136,138, 161-166,170,171 Griffin, Merv, 317-319 Grissom, Virgil, 88 Grofica, 76, 84, 100, 101, 126, 128,130,147,172,187,188, 198,203,240,241,317,353 Grossman, Al, 136, 138, 182, 184, 242 Grove Press, 102,271,367 Guest, Freddy, 152 Guest, Stephanie, 152 Guest, Winston, 152 Guevara, Che, 143 Guthrie, Woody, 54 Gutman, Walter, 45 Gymnasium, 37, 273-275 Haber, Joyce, 322 Hale, Robert Beverly, 259 Hallowell, John, 377, 378 Hamilton, George, 258 Hamilton, Richard, 92 Hansen, Al, 101 Hardin, Tim, 242, 273 Hardy, Franc;:oise, 57 Harper's Bazaar, 152 Harrison, Rex, 52 Hartford, Huntington, 105, 152, 188,189

Hartley, Pat, 311 Haslam, Nicky, 41, 80, 105, 106 Hayward, Leland, 58 Hayworth, Rita, 378 Hearst korporacija, 131, 343 Heather, 233, 251, 278 Hebb, Bobby, 252 Hedy (Kradljivica), 118 Heller, Trude, 275 Hendrix, Jimi, 249, 311, 346 Henry. Vidi Geldzahler, Henry Henry Geldzahler, 183 Henry Hudson Baths, 235 Herko, Freddy, 75, 76, 79, 84, 87, 108,114,170,197 Herman's Hermits, 92 Heyman, Ken, 146 Hill, James, 64 Hill, Jerome, 64, 70 Hip, Bagel, 96, 136 Hockney, David, 51 Hodes, Barbara, 236 Hoffman, Dustin, 359 Hoffmann, Susan, 30 l. Vidi i Viva (Susan Hoffmann) Holliday, Judy, 154 Hollies, 92 Holzer, Baby Jane, 80, 81, 93, 104106,152,163,167,183,187, 212 Hompertz, Tom, 334 Hopkins, Miriam, 129 Hopper, Brooke, 58-60 Hopper, Dennis, 51, 58-60, 63, 378 Houseman, John, 62 Hoving, Thomas, 272, 289, 362, 363 Howe, James Wong, 173 Hudson, Rock, 82, 173

Hughes, Fred, 282-288, 293, 313, 314,322,338-340,344-351, 354,356,357,360,371 Hunter, Tab, 321, 367 Hyland, Brian, 252 Il Mio, 237, 249 Imitacija Krista, 312, 317 Indiana, Robert, 49,50,94 Ingrid. Vidi Superstar, Ingrid International Velvet (Susan Bottomly), 146, 154,233,234, 237,238,249,253,254,275, 277,279,281,325,347,361 Interview, 373 Intransit, The Andy Warhol Gerard Malanga Monster Issue, 271 Iolas, Alexandre, 162 Irving Blum galerija, 34 Ivan. Vidi Karp, Ivan Ja, muškarac, 297, 298, 306, 313, 320,348 Jack. Vidi Smith, Jack Jackson, Martha, 17,21 Jagger, Mick, 80, 81, 104, 105, 270,306,315,324 James, Jimmy. Vidi Hendrix, Jimi Jane. Vidi Holzer, Baby Jane Janis, Sidney, 34, 61, 94 Janis Gallery, 24, 61 Jason, 253, 254 Javits, Jacob, 112 Javits, Marion, 112, 152 Jay and the Americans, 104 Jaynettes, 52 Jebanje, 375, 376 Jed. Vidi Johnson, Jed Jefferson Airplane, 208, 231, 297

389

Jew,

116, 185,202,375 Jimi Hendrix Experience, 250 Joey. Vidi Freeman, Little Joey John. Vidi Cale, John Johns, Jasper, ll, 12, 15,20,21, 36,95,285,288 Johnson, Betsey, 232, 297 Johnson, Jay, 340 Johnson, Jed, 340, 347-351, 354, 356,360 Johnson, Lady Bird, 142 Johnson, Lynda Byrd, 258 Johnson, Lyndon Baines, III Johnson, Philip, 94, 111,282,284, 285 Johnson, Ray, 71, 83, 95 Johnston, Jill, 78, 112 Jonas. Vidi Mekas, Jonas Jones, Brian, 130, 132, 186-189, 269,270,302,315 Jones, LeRoi, 243 Joplin, Janis, 232 Journal American, 152 Judson, Lester, 65 Judson Church, 71-79, 86, 110, 111,114 Judson galerija, 21 Juffe, Mel, 152-156 Kafka, Ernie, 102 Kaleidoscope (butik), 235 Karp, Ivan, 15-18, 26, 28-34, 42, 98, 107, 108, 145 Katrina, 325 Kauč, 202 Kelly, Ellsworth, 95, 257, 260 Kelly, Grace, 57 Kennedy, Jacqueline, 52, 83, 92, 151,310

390

Indeks

POPizam: Warholove šezdesete

Kennedy, John F., 43, 82, 352 Kennedy, Robert, 329, 352, 354 Kennedy, Rose, 258 Kenneth (frizer), 52, 349, 354 Kerouac, Jack, 45, 46,55,312 Kettle of Fish, 75, 96, 136 King, Martin Luther, Jr., 275, 329 Kinks, 43, 92 Kline, Franz, 25 Klingman, Ruth, 71, 95, 104 Knickerbocker, Suzy, 258 Koch, Kenneth, 25, 39, 246, 247 Koch, Larry, 246, 247 Konj, 118 Kosa, 74, 322,323, 358 Koturaijka, 109 Kradijivac cvijeća, 51, 55,67 Kradijivica iz dućana, 202 Kroli, Jack, 245 Kuhinja, 118, 271 Kvarna Rita, 84, 100, 116, 151, 157, 198,367 Lamarr, Hedy, 62 Lamkin, Marguerite, 112, 113 Lancaster, Mark, 92-98 Lane, Mark, 243 La Rod, Rodney, 275, 277, 281 Larson, Jack, 62 Lawford, Pat Kennedy, 258 Leary, Timothy, 210, 243, 244 Le Club, 52, 172 Lee, Dickey, 16 Leigh, Vivian, 276 Leo Castelli galerija, 15, 17,33,34, 92, 107, 112, 127, 186,202,277 Leslie, Alfred, 45 Lester. Vidi Persky, Lester LeSueur, Joe, 246

Leutze, Emanuel, 363 Levine, Naomi, 47, 61-63, 93,170 Levi Strauss & Co., 319 Lewis, Barbara, 254 Lice, 202 Lichtenstein, Roy, 15-17,25,29, 30,32,34,58,94,95,257,260 Life, 31, 60,125,135,164,174, 260,261,269 Limba (klub), 204 Lindbergh, Charles, 180 Lindsay, John, 179 LInterdit, 52 Little Anthony and the Imperials, 30 Little Joey. Vidi Freeman, Little Joey Little Stevie Wonder, 30, 43 Living Theater, 61, 64, 104,347, 375 Lloyd, Horatio Gates, 162 Lloyd, Lally, 162 Loeb, Arthur, 122 Longworth, Alice Roosevelt, 258 Loren, Sophia, 145 Los Angeles Times, 377 Lou. Vidi Reed, Lou Lovci u mutnom, 53, 57 Loving You, 310 Lovin' Spoonful, 213, 270 Lugosi, Bela, 208 Lumet, Sidney, 173 Luna, Donyale, 308 Lupe, 118, 160, 191 Lyon, Nelson, 214 Lyons, Donald, 121, 132, 136, 148, 166 Lyons, Leonard, 53

Ljepota, serija, 138, 156 Maas, Willard, 39, 40, 253 MacLaine, Shirley, 142 MacLise, Angus, 212 Magnani, Anna, 53 Mailer, Norman, 98, 258 Malanga, Gerard, 40-42, 50-53, 61, 62,70,72,83,85,93-97,106, 109,114-117,122,123,126, 130,134,140,141,144,148150,153,157-159,163,166, 168,171,179-193,202,204, 214,231,234,237,248,250, 253,256,271,277,280,285, 287,297,300,313,314,320, 325,331, 339, 353 Malcolm X, 126 Mandingo, 58 Mansfield, Jayne, 190 March; Nancy, 64 Margaret, princeza, 81 Mariso!' 49, 50, 94, 138 Marquand, Christian, 347 Martha and the VandelIas, 30 Martha Jackson galerija, 17,21 Marvel Comics, 311 Marvin, Louis Beech, III, 63 Masque (klub), 154 Mathis, Johnny, 20 l Max's Kansas City, 161, 245-248, 277,287,296,307,311,312, 315,320,323,324,334,339, 341,342,345-347,352,354, 358,366 Mayer, Louis B., 133 Mayor, the. Vidi Rotten Rita McCalls, 258 McCarthy, Joseph, 12, 44, 45, 343

391

McCartney, Pau!' 281, 309 McDarrah, Fred, 112 McDowell, Roddy, 258 McIlhenny, Henry, 161 McLuhan, Marshall, 323 Mead, Harry, 54 Mead, Taylor, 41, 46, 50-55, 59-64, 67,312-314,323,325,334,359 Mekas, Adolph, 68 Mekas, Jonas, 44, 61, 65-69, 103, 104,155,174,179,183,267 Menken, Marie, 39, 40, 129, 253 Meredith, James, 52 Merlow, Frankie, 53 Merrick, David, 258 Meso, 292, 311, 360, 373, 374, 377 Meyer, Russ, 274 Meyers, Frosty, 304 MGM, 128, 130, 133,207,214, 268,289 Michael (Vivin muž), 377 Midgette, Allen, 320, 321, 325 Might, Mary (Mary Woronov), 202,212,237,323 Miles, Sylvia, 359 Milk Train Doesn't Stop Here Anymore. Vidi Boom Miller, Geri, 359, 373 Miller, Henry, 102 Mineo, Sa!, 59 Minnelli, Liza, 152 Miracles, 52 Moja kurviea, 157,202,268,271, 298 Monet kazališni nakit, 165 Monroe, Marilyn, 35, 38, 92, 99, 311 Montez, Mario, 39, 47, 117, 140, 157,240,292

392

POPizom: Warholove šezdesete

Moon, Melinda, 152 Moore, Gene, 12 Moore, Marianne, 258 Moreau, Jeanne, 57 Morrison, Jim, 207, 250-252, 278, 297,301,311 Morrison, Sterling, 181, 185, 194, 237,26],334 Morrissey, Paul, 148-150, 157, 159, 166,170-174,179-182,185, 186,189-195,203-214,231, 237,242-244,253,255,256, 267,268,273,275,277,285292,301-306,310-314,317, 320,338-341,344,345,349, 350,356-360,364,365,371, 374,377-379 Morse, Tiger, 71, 152,234-236,312 Moscow Mules, 155 Moses, Robert, 94 Motherwell, Robert, 20, 98, 288 Murray the K, 30, 43, 180 Myra Breckenridge, 374 Name, Billy, 75, 80, 84-88, 93, 97-102, 109, 111, 114, 116, 140, 141, 151, 158, 163,213,301, 302,313,314,333,339,341, 350,356,367,369,370,381 Neuwirth, Bobby, 136, 184 New American Cinema Group, 66 Newman, Barnett, 23 Newman, David, 123,256 Newsweek, 60, 212, 245 New York, 105,342 New York Daily News, 29, 355, 366 New York Herald Tribune, 105, 184 New York Times, 158, 184,231, 245,257,259,260,268

Nicholson, Ivy, 170, 325, 354 Nicholson, Jack, 378, 379 Nicholson, Johnny, 133 Nicky. Vidi Haslam, Nicky Nico, 154, 181-192,201,202,206, 212,242,252-256,261,273, 275,282,297,301,312,314, 317,325,344-346,361,362 Nimbus, 73 Noguchi, Isarnu, 38 Noonan, Steve, 242 NoreIco, 151 Normalna ljubav (Normal Love), 46,103 Novak, Kim, 324 Nurejev, Rudolph, 104, 129, 132 O'Hara, Frank, 25, 39, 246 Oh! Kalkuto!, 375 O'Horgan, Tom, 74, 78, 196,324 Oldenburg, Claes, 21, 61, 71, 138, 179,288 Oldenburg, Patty, 61, 138 Oldham, Andrew, 182 Olga Grozna, 200 Olitski, Jules, 257, 260 Ondine (diskoteka), 126, 157, 172, 249-251,278,307 Ondine ("Papa Ondine"), 76, 84, 87,93,99-101,114,126-128, 149, 163, 169, 186, 192, 198, 203,239,251,271,272,283, 301,302,323,325,329,332334,359,367,368,370 Ondineove ljubavi, 301, 310, 341 O'Neal, Ryan, 207 Orion, Vještica Bleecker Streeta, 110,302,325 Orlovsky, Peter, 187

Indeks

Ormsby-Gore, Jane, 106 Other Scenes, 275, 373 O'Toole, Peter, 142 Otvori vrata i vidi ljude, 64

Paklene naranče, 104, 157 Paley, Babe, 258 Palmer, John, 104 Paolozzi, Christina, 152 Papa Pavao VI, 168-170 Paraphernalia (butik), 146,212, 236,237,330 Parker, Bonnie, 256 Paul. Vidi Morrissey, Paul Paul, Steve, 151 Paulie (Warholov nećak), 353 Peabody, Endicott, 121 Peck, Gregory, 187 Pepper (glumica), 233, 239 Peppermint Lounge, 31, 151 Persky, Lester, 82,121, 128-130, 133,157,275,277,279,367, 368 Peterson, HaI, 123 Picasso, Pablo, 95, 107, 144,258 Picasso, Paloma, 144 Picker, David, 268 Piće, 116 Pierce, Bradley, 315 Pile, Susan, 212, 231, 232, 243, 271,297,313,314,329,332 Plamena stvorenja, 103, 104 Playboy, 274 Plaza Hotel, 254, 257 Pleshette, Suzanne, 59 Plimpton, George, 258 Poljubac, serija, 69, 94, 202, 243 Polk, Brigid (Brigid Berlin), 130132,154,233,240,241,312,

393

317-322,325,330,331,333, 341,353-355,372 Pollock, Jackson, 23-25, 95, 246, 286 Ponoćni kauboj, 268, 323, 349, 358, 359 Poons, Larry, 288 Poor Richard's (klub), 212 Pope, the. Vidi Ondine ("Pope Ondine") Porter, Fairfield, 15 Povećanje, 268, 279 Povuci me za tratinčicu, 45 Pratt, Eliot, 45 Presley, Elvis, 105, 107, 167,288, 310 Price, Vincent, 318 Probna snimka, 156, 157 Prowse, Juliet, 130 Purvis, Claude, 323 Pušenje, 70, 104, 202 Quinn, John, 83 Rabanne, Paco, 203, 233, 273 Rado, Jim, 324 Radziwill, Lee, 258 Ragni, Gerome, 324 Rainer, Yvonne, 71 Rauschenberg, Robert, ll, 12,20, 21,35-38,71,179,288,354 Reed, Lou, 180, 181, 185, 189, 192-194,198,199,201,206, 208,209,212,237,242,251, 254,261,333,334,369,370 Regine, 142 Rene, 325 Resnick, Mi!ton, 25 Reyner, Lynn, 323

394

POPizam: Warholove šezdesete

Rice, Ron, 51, 55, 67,117 Richards, Keith, 105,270,297,315 Rivers, Clarisse, 138 Rivers, Johnny, 208 Rivers, Larry, 23-26, 46, 138, 161, 246,247 Robbertson, Robbie, 138 Robbins, Jerome, 258 Roberta, 308 Rock, Momi, III, 132,205 Rockefeller, Happy, 363 Rockefeller, Nelson, 172, 284 Rodriguez-Soltero, Jose, 117 Rogosin, Lionel, 66 Rolling Stone (diskoteka), 275 Rolling Stone časopis, 322 Rolling Stones, 80, 92, 96, 104106,147,167,182,186,187, 269,270,315,324 Romney, Henry, 104 Rona, 296 Ronettes, 30, 42, 52, 105 Ronnie. Vidi Cutrone, Ronnie Rose, Patrick Tilden, 312, 314, 325 Roosewelt, Eleanor, 240 Rosenquist, James, 26, 71, 72, 112, 288,363 Rossi, Giuseppe, 352 Rossilli, Gastone, 349 Roth, Philip, 258 Rothchild, Charlie, 207, 242 Rothko, Mark, 45, 50 Rothschild, Pauline de, 203 Rubin, Barbara, 179, 180, 183, 185,190,191 Rublowsky, John, 145 Ruby, Jack, 268 Ruskin, Mickey, 245, 247, 287, 311,341

Russian Tea Room, 115, 155 Rydell, Charles, 64, 65, 70 Saarinin, Eero, 121 Saarinen, Lily Swann, 121 Sachs, Gumher, 279 Sagan, Frans:oise, 142 Salam, Dick, 44 Salvation (klub), 275, 315, 324 Sam the Sham and the Pharoahs, 252 Samoubojstvo, 170 San Remo Coffee Shop, 75, 76, 84, 114, 121,248 Sansegundo, gosp., 95 Sapunica: Priča olesteru Perskyju, 81,82 Saxon, John, 59 Scene, 151-153 Schlesinger, John, 358 Schneider, Romy, 142 Schrader, Don, 38 Scott, Cristopher, 174, 331 Scott, Zachary, 38 Screw časopis, 376 Scull, Bob, 93, 111-1l3, 363 Seull, Ethel ("Spike"), 111-113 S.CU.M. (Društvo za ukidanje muškaraca), 347, 348 Searchers, 92 Sedgwick, Edith Mimurn ("Edie"), 121-126, 130-144, 151-156, 160,163-168,170,171,179, 182-184,212,249,256,297, 302,320,325,344,367,381 Sedgwick obitelj, 121, 124,344 Sellers, Peter, 142 Selznick, David O., 258 Seyrig, Delphine, 46

Indeks

Shangri-Las,42 Shatzberg, Jerry, 105, 106,269, 270,315 Shepard, Alan, 88 Sheppard, Eugenia, 199 Shore, Stephen, 140, 158, 202, 269 Show, 105 Shrimpton, Chrissy, 80 Shrimpton, Jean, 41, 80, 142 Sidney Janis galerija, 34, 61, 94 Signe (pjevačica), 208 Simmons, Jack, 207 Sinatra, Frank, 130,258 Sirota mala bogatašica, 139 Sjaj, slava i zlato, 294, 295, 315, 316,324 Slattery, Jimmy, 294. Vidi Darling, Candy (Jimmy Slattery) Slick, Grace, 208 Slugger Ann, 295 Smith, Dick, 98 Smith, Geraldine, 307-311, 359, 360 Smith, Howard, 204 Smith, Jack, 41, 46, 61, 93, 103, 117, 179,240 Smith, Jimmy, 329-333 Smith, Michael, 114 Snovi isnovidenja, 148 Solanos, Valerie, 347, 348, 350, 351,354-357,365,366 Solomon, Paul, 317, 320 Sonnabend, Ileana, 17, 35, 142 Sonnabend, Michael, 17,35 Sonny, 200, 208 Somag, Susan, 114, 285 Southern, Terry, 347 Spaniels, 194 Spavanje, 48, 59,69, 116,202, 329,356,375

395

Spector, Phil, 30, 306 Spencer, Joe, 320 Srca od limuna, 51 Srebrni George, 86, 10 1, 102, 199, 261-263 St. Phalle, Niki de, 162 Stable galerija, 37,40, 49 Stamp, Terence, 142 Stanley (vlasnik Doma), 74, 80, 194,196-200,213,242,261, 273 Stanleyjev Dom. Vidi Dom (diskoteka) Stanley Kornjača, 84, 198 Stansbury, Hope, 316 Starfucker, Kathy, 251 Stark, Peter, 151 Stark, Ray, 151 Stavak procedure, 44 Stein berg , Saul, 339 Stella, Frank, 18, 19, 94, 95, 288 Sterling. Vidi Morrison, Sterling Stern, Rudy, 194, 195 Stettheimer, Carrie i Florine, 26, 27 Stevenson, Adlai, 21 Stevenson, Borden, 52 Stockwell, Dean, 59 Sugar Plum Fairy, 1'57, 1'58 Sullavan, Margaret, '58 Sullivan, Billy, j II Sullivan, Ed, 77, 78, IO-i, lO'), 2(),), 294 Sunda.y, 4:~, -i-i Supcrstar, Ingrid, l 'U. I ')-i, 170, 188-190, 197,202,212., 2-i(), :)2.'5 Suprcl11cs, 71, II 'l. l2-i, 2.8(), j07 Susann;l, 190, I () I Sweet, Blanche, 17J

396

POPizom: Warholove šezdesete

TaffY,324 Tamblyn, Russ, 59 Tanager galerija, 21 Tape, 151 Tarzan i jane, donekle ponovo zajedno, 62, 64, 69 Tavel, Ronnie, 117, 118, 140, 143, 157 Taylor. Vidi Mead, Taylor Taylor, Elizabeth, 42, 131, 145, 258,367 Teeny Weeny (butik), 234 Tenth of Always (klub), 201, 253, 254 Thomas, Yvonne, 50 Throggs, 250 Time, 51, 60,125,164,174,184, 212 TinyTim, 54 Tommy, 200 Tommy James iShondells, 275 Tr~h(Smeć~, 148,379 Trinaest najijepših momaka, 109 Trip (klub), 207, 208 Truman, Margaret, 258 Tucker, Maureen, 181, 196,237, 261 Turtles, 147,275 Twiggy, 270, 274 Twombly, Cy,38 Ultra Violet (Isabelle CollinDufresne), 275-277, 299-301, 319,320,323,325,342,358,

360 United Artists, 268 Usamijeni kauboji, 284, 334, 336, 363,375

Vaccaro, Brenda, 350, 359 Vadim, Roger, 142, 267 Vanderbi!t, Wendy, 152 Varda, Agnes, 376 Vtzriety, 31,269,289,338 Vartan, Sylvie, 57 Vee, Bobby, 92 Vehr, Bill, 117 Velez, Lupe, 160 Velvet Underground, 74,168,179186,190-193,195,196,201, 202,205-214,231-233,237239,241,242,255,259,261, 282,285,287,303,333,354 Venecijski bijenale, 257, 259, 283 Verushka, 154 Vidal, Gore, 374 Village Voice, 31, 41, 61, 67, 75, 78, 112,114,174,189,197,201, 204,260,317,321 Vinton, Bobby, 52 Vinyl, 148, 149, 156, 157, 185, 191 Vitti, Monica, 279 Viva (Susan Hoffmann), 298-301, 317,320,325,337,341-346, 349,353-356,358,375-377 Vogue, 41, 105, 125, 144,212 Voight, Jon, 350, 359 Vrt zemaijskih slavina, 78 Wagstaff, Sam, 83, 93 Waldon, Louis, 298, 334, 354, 375 Walker, Robert, Jr., 59 Walsh, Ed, 212, 232 Wanger, Walter, 152 Ward, Eleanor, 34, 37, 38, 46 Warholova majka, 13,353 Waring, Jimmy, 72 Warwick, Dionne, 30, 92, 149

Indeks

Washington Post, 164 Wayne, John, 150,336 Wehrer, Ann, 192 Wehrer, Joseph, 192 Wein, Chuck, 124, 141, 144, 166, 170,299 Welch, Raquel, 374, 377 Wesselmann, Tom, 21, 26 Whiskey A Go-Go (klub), 208 White, David, 186 White, Miles, 347, 356 Whitman, Robert, 179 Whitney, David, 127, 129, 186 Wilcock, John, 190,275,372 Williams, Danny, 190,202 Williams, Esther, 144 Williams, Neil, 95 Williams, Tennes 53, 54, 129, 130, 133,170,367,381 Wilson, Tom, 206 Wirtschafter, Buddy, 150 Wolfe, Tom, 105, 106, 167

Wonder, Little Stevie, 30, 43 Won-Ton, 85 Wood, Natalie, 378 Woodlawn, Holly, 293, 317 Woronov, Mary. Vidi Might, Mary (Mary Woeonov) Wright, Frank Lloyd, 208 Wynn. Vidi Chamberlain, Wynn Yardbirds, 92, 252 Young, La Monte, 179 Young Rascals, 193,297 Zal (glazbenik), 270 Zanuck, Darryl, 173 Zimmerman, Vern, 51 Zou Zou, 142 Zox, Larry, 288

Život juanite Castro, 39,118,140, 143

Andy Warhol i Pat Hackett POPizom Warholove šezdesete

NAKLADNIK

Naklada LJEVAK d.o.o. ZA NAKLADNIKA

Petra Ljevak LEKTURA I KOREKTURA

Barbara Matejčić PRIJELOM

Ana Pojatina Tiskanje dovršeno u studenom 2009.

TISAK

Feroproms

www.naklada-Ijevak.hr

Andy Warhol i Pat Hacke tt Šezdesete je pomela kulturna oluja - pop art, psihodelija, Bob Dylan, underground filmovi - a u New Yorku je u središtu bio Andy Warhol. Njegov studio, atelje na Manhattanu poznat kao Factory, bio je fokalna točka scene šezdesetih, mjesto gdje je stvorio velika platna s limenkama juhe i kulturnim simbolima koji su definirali pop art, i gdje su se mogli zateći svi, od Lou Reeda i Velvet Undergrounda do Edie Sedgwick. Tamo su snimljene Djevojke Iz Che/seaja i drugi Warholovi klasici, i tamo je sam Warhol pomno promatrao to posve nevjerojatno doba. O njemu je napisao knjigu Popizam koja je i danas zanimljiva zbog svoje anegdotainosti, duhovitosti i iskrenosti. Intrigantna poput najboljeg telefonskog trača, istovremeno duhovita i mudra, POPizam - kOja pNi put izlazi na hNatskom jeziku SVjedočanstvo je insajdera o dekadi koja je promijenila svijet. Američki

umjetnik Andy Warhol (1927. - 1987.) rođen je kao dijete rusinskih emigranta iz Slovačke. Proslavila ga je limenka s Campbellovom juhom i izjava kako će u budućnosti svatko biti slavan 15 minuta. Sam je na početku karijere uređivao izloge trgovina, pisao oglase i novinske reklame. Svijet je osvojio idejom kako je sve dopušteno, vodio se principom umnogo je lijepo, jako mnogo je jako lijepo" pa tako i Coca-Cola, Marilyn Monroe, Elisabeth Taylor i električna stolica mogu biti lijepe ako se umnože dovoljno puta.

ISBN 978-953-303-146-0

II 789

II

31 460

www.naklada-Ijevak.hr StENe SCPoplrO CorbiS

-u

o-+

:r:

o()

tD =+ -u

o -u ~.

3