Otmica

MARK GIMENEZ OTMICA

ZAHVALE Ţelim zahvaliti svom izdavaču, Rogeru Cooperu, iz Vanguard Pressa, jer u procesu objavljivanja knjige autore smatra partnerima i jer me je uzeo za partnera. Također ţelim zahvaliti svima ostalima u Vanguard Pressu/Perseus Books Group, koji su s toliko ţara radili na ovoj knjizi, Larryju Kirshbaumu i Susanni Einstein iz LJK Literary Managementa, Seanu Garrehyju iz Londona na fantastičnoj naslovnici i Joelu Tarveru iz T Squared Designa u Houstonu na mojoj web stranici.

»Isprva sam plakao. Svake noći. Dugo. Plakao sam ti - dođi i spasi me. Odvedi me kući. Nisi došao.« »Sad sam došao.« Iz The Searchers Alana LeMaya

DAN PRVI 4:59 Ben Brice je otvorio oči i ugledao psa koji je morao mokriti. - Ne brini, Buddy. Još sam ţiv. Ovaj čovjekov najbolji prijatelj još je jednom prešao vlaţnim jezikom preko Benovoga lica kako bi bio siguran. Ben je plahtom obrisao slinu zlatnoga retrivera i pridigao se u sjedeći poloţaj. Zastenjao je. Svaki otkucaj pulsa kroz ţile u njegovoj glavi bio je kao čekić koji mu bubnja u lubanji. Nije se sjećao da je ispio bocu whiskeyja koja je sad stajala prazna na noćnom ormariću. Ali, nikad se ne bi sjećao. Protrljao je gole ruke, promrzle od hladnoće travanjske zore i ustao, ali morao se uhvatiti za vrata kako bi se zadrţao na nogama. Naslonio se na zid i pričekao da se svijet smiri, a zatim otkotrljao ručno sasječenu borovu kladu u glavnu prostoriju kolibice. Buddyja je pustio van kroz straţnja vrata i klonuo na pod. Leţeći u dugim gaćama lica priljubljenog uz grubi vuneni sag, udahnuo je navaho miris koji će zauvijek proţimati indijansko tkanje. Zatvorio je oči i pomislio da ponovno zaspe, ali je znao da bi to bilo uzalud: čitav ţivot ustajanja u pet ujutro neće mu to dopustiti. Pomiren sa sudbinom, skupio je noge, poloţio dlanove na pod ispod prsa, duboko udahnuo i izdahnuo pridiţući se. Tricepsi su mu zadrhtali dok se njegovo kruto tijelo odizalo od saga. Jedan. Srušio se na pod i pomislio da će se onesvijestiti. Ali je udahnuo i izdahnuo i ponovno odigao tijelo. Dva. Natrag na sag. Gore. Tri. Dolje. Gore. Četiri. Na dvadeset i petom skleku uhvatio je ritam, a s pedesetim završio.

Prevrnuo se na leda. Spojio je ruke iza glave, podigao koljena u kutu od devedeset stupnjeva u odnosu na kraljeţnicu, stegnuo mišiće trbuha dok mu se ramena nisu odigla od saga i okrenuo torzo kako bi lijevim laktom dotaknuo desno koljeno, a zatim desnim lijevo. Zatim se spustio na sag. I ponovno odigao, okrenuo nadesno, pa nalijevo. Pa dolje. Pa gore. Desno. Lijevo. I dolje. I tako pedeset puta. Ustao je, uspravio se i otišao do kuhinjskog sudopera. Zabio je glavu pod slavinu i pustio hladnu vodu; skupljao je hrabrost dok je izvorska voda putovala stotinu dvadeset metara iz unutrašnjosti zemlje, da bi zatim prsnula iz slavine i prelila njegovu glavu ledenohladnim mlazom. Obrisao se kuhinjskom krpom, otvorio hladnjak i otpio sok od naranče iz tetrapaka. Zatvorio je vrata hladnjaka i zastao pogledati je - njezinu plavu kosu, modre oči i veseo osmijeh. Vrata hladnjaka bila su prekrivena njezinim fotografijama, nje same i zajedno s obitelji, jedine plavuše u gomili. Ben je izišao kroz straţnja vrata kolibe i ne gledajući ispustio praznu bocu whiskeyja u kantu za smeće prepunu isto tako praznih boca whiskeyja. Dah mu se zamaglio na hladnome zraku. Sad je bio u tenisicama, trenirci, s bejzbolskom kapom navučenom nisko na čelo kako bi zaštitio modre oči od blještavog ranojutarnjeg sunca. Beskonačno nebo bilo je prazno, uz iznimku le-šinara koji je u daljini kruţio oko doručka. Otišao je do vrta, počupao malo korova i zalio uredne gredice vodom iz kantice za zalijevanje. Buddy je lajao, spreman na pokret. - U redu, momče, krenimo. Otrčali su na krševito zemljište oko kolibe, Buddy prvi, Ben zaostajući za njim; tijelo gaje boljelo od šezdeset godina ţivota i trideset godina Jim Beama. Ubrzo mu je Buddy nestao iz vida u grmu pelina. Ali Ben je znao da će svojeg četveronoţnog prijatelja pronaći uz stijenu tri kilometra podalje; kad je Ben stigao, Buddy je već bio ondje, sjedio je i strpljivo čekao da Ben dotrči, sagne se i povrati, kao i svakog jutra.

Ben je ispljunuo ţuč i obrisao usta crvenim rupčićem; kratko je zastao kako bi se pribrao. Njegovo teško disanje bilo je jedino stoje remetilo tišinu krajolika. Svuda oko njega prostirala se nepregledna osama Novog Meksika: visoravan Taos obrubljena snijegom prekrivenim vrhovima planinskoga lanca Sangre de Cristo koji se uzdiţe visoko u modro nebo, zemlja tako lijepa i nemila da bije samo umjetnik ili čovjek koji bjeţi od svoje prošlosti mogao smatrati gostoljubivom. Na sjeveru je bio Colorado, na jugu Albuquerque, na zapadu Taos, a na istoku samotna koliba smještena na blagoj uzvisini, s metalnim krovom koji je bljeskao na suncu. - Kladim se da ću stići prije tebe natrag do kolibe, Buddy. Ben je potrčao prema izlazećem suncu, a Buddy pojurio za njim, oduševljen - to je bio zabavan dio. Pola sata kasnije, Ben se oprao i odjenuo traperice, čizme i košulju od samta, pojeo energetsku pločicu sa zobenim pahuljicama i popio šalicu kave od najjačih zrna dostupnih na Taosu; uz njih je išlo jamstvo da će razbiti maglicu i najgoreg mamurluka, ili imaš pravo potraţivati svoj novac natrag. Izišao je, prošao stazicom pokraj vrta i otišao do radionice u kojoj su na zidovima visjele alatke za obradu drva i ono što su bogataši u Santa Feu smatrali lijepom umjetnošću u obliku pokućstva natrpanog na podu. Privukao je niski stolac bez naslona uz naslonjač za ljuljanje koji je izradio od stabla mesquitea, prešao rukama niz rukonaslon i počeo brusiti neravna mjesta. Buddy je tri puta optrčao radionicu, srušio se na pragu i ondje smjestio. Zvuk brusnoga papira i Buddyjevo hrkanje ubrzo su se stopili u svojevrsnu melodiju, jedinu glazbu u ţivotu Bena Bricea. Sunčeve zrake sad su padale u niskome kutu na pod radionice, jedini dokaz daje prošao još jedan dan Benovog ţivota. Ben je odloţio alat, ustao i protegnuo leda. Izišao je i otišao do zapadnog trijema kolibe, gdje je sjeo u svoj stolac za ljuljanje kako bi promatrao sunce koje se topilo, dok je

nebo iznad Taosa postajalo narančasto, i slušao samotne krikove kojota na koje bi ponekad odgovorio, ostajući ondje dok daleka gradska svjetla ne bi izblijedila i spustila se noćna hladnoća. Njegove bi se misli tad vratile u prošlost, uvijek u prošlost koja je posjedovala njegov ţivot kao banka koja posjeduje hipoteku koja nikad neće biti u cijelosti isplaćena. Razmišljao bi o ţivotu kakav je mogao biti - snovima mladog muškarca, velikoj pustolovini kakva nije bila, smrti brata kojega nikad nije imao, ţeni koja gaje voljela, ali ga je napustila... a zatim bi razmišljao o svojim neuspjesima, svakome pojedinačno, dok ne bi stigao do neuspjeha koji će vječno proganjati njegove noći i posegnuo za bocom. I tako će se njegov ţivot nastaviti dok jednoga jutra više ne odgovori Buddyju. Ali dan još nije završio i njegove misli još nisu bile ondje. Zazviţdao je i Buddy se pojavio i skočio na jedan manji stolac za ljuljanje pokraj Benovoga. Ben je ispruţio ruku i počešao Buddyja po vratu, a zatim prstima pomilovao velika slova urezana u naslon stolca: GRACIE. 17:47 Tisuću dvjesto kilometara dalje, jedna je plavokosa djevojčica trčala nogometnim igralištem u Teksasu. - Trči, Gracie, trči! Gracie Ann Brice je trčala kao dječak, brţe od većine dječaka svoje dobi, i bila mnogo zrelija od svojih deset godina, zbog čega joj se igrati nogomet protiv djevojčica njezine dobi činilo gotovo nepoštenim. Ali bilo ju je zabavno gledati, ako je vaša kći u njezinoj ekipi. Vodila je loptu uz bočnu liniju, pokraj roditelja koji su klicali na tribinama i trenera Wallyja u gornjem dijelu dresa Tornadosica i svojega tate koji ju je snimao kamerom - nakreveljila se u

kameru - istodobno urlajući u mobitel: - Kriste, Lou! Reci onim njujorškim pametnjakovićima daje ta aplikacija moja zlatna koka, daje to moja tvrtka, moja inicijalna javna ponuda - i daje cijena trideset po dionici i ni jedan jebeni peni manje. Više stvari u isto vrijeme, multitasking, tako je on to zvao. Ne gubeći ritam, Gracie je svojom bijelom Lotto kopačkom šutnula loptu i ispalila je preko glave igračice braniča protivničke ekipe i ravno do Brende daleko na drugoj strani igrališta. Zatim se zaustavila i osvrnula prema svojem mršavom tridesetsedmogodišnjem ZD (Značajnom drugom) na bočnoj liniji. Sad je mahao kamerom, gore-dolje, i snimao igralište, nebo, igralište, nebo, posve usredotočen na mobitel. Morala je odmahnuti glavom i nasmiješiti se, onako kako se odrasli smiješe maloj djeci, ali samo onoj s kojom su u rodu. - Bog ga blagoslovio' - rekla je. Njezin je otac bio pravi čudak. Bio je odjeven u crne mokasinke s bijelim soknama, izguţvane beţ hlače, traper košulju dugih rukava koja mu je na leđima virila iz hlača, ţutu kravatu Mickey Mouse (koju mu je ona prošle godine darovala za Očev dan) i nosio uske naočale s crnim okvirom; kovrčava crna kosa izgledala mu je kao da ju je natapirao gurnuvši prst u električnu utičnicu. (Mama je uvijek govorila da izgleda kao Buddy Holly s fen frizurom, ali Gracie nije znala tko je Buddy Holly.) Jedino što je na ovoj slici nedostajalo bio je bijeli štitnik za dţepove natrpan kemijskim olovkama. John R. Brice bio je vrhunski nesposobnjaković, ali Gracie ga je silno voljela, onako kako bi majka voljela dijete s posebnim potrebama. Sad je snimao parkiralište. — Bog ga blagoslovio — ponovila je. — Gracie, pobogu, treba nam jedan gol da izjednačimo! Prestani se zafrkavati i zabij ga!

Isuse, treneru, što se bojiš? Gracie se okrenula od svog tate i usredotočila na igru. Na drugoj strani terena, Brendi je loptu uzimala igračica s brojem dvadeset i četiri, glavna zvijezda Rai-dersica (jedanaestogodišnjakinja) i prava uobraţenka. Brenda je bila bucmasta i ne baš naročita sportašica. U tri sezone koliko su igrale zajedno nije dala nijedan gol. Gracie je iskrivila lice u grimasu kad je ona uobraţenka napala Brendu i srušila je, a zatim joj ukrala loptu. Kao da to već nije bilo dovoljno loše, uobraţenka je tad stala iznad Brende kao što nogometaši to čine nakon vaţnog pogotka i zareţala: - Odustani, debeljuco! Gracie je osjetila kako je preplavljuje vrućina, jednaka kakva ju je preplavila prije nego stoje prebila Ronnija iz ulice zato što je podmetnuo nogu Samu, petogodišnjem vanzemaljcu koji se nastanio u njihovom domu. (Kunu se da joj je brat.) Nakon toga - nakon stoje otrčao dovoljno daleko niz ulicu - Ronnie joj je doviknuo »lezba«, što joj se činilo naročito zlobnom primjedbom budući da je bila zaljubljena u Orlanda Blooma, kao i sve djevojčice u četvrtom razredu. Zaključila je da ju je Ronnie tako nazvao jer je muškobanjasta i jer svoju plavu kosu nosi dječački kratku, ili zato što ima veće mišiće od njega, ili zato što mu moţe raskrvariti onaj njegov veliki debeli nos - ili moţda zato stoje za jedanaesti rođendan ţeljela tetovaţu. Mama je, međutim, rekla da su njezine nadmoćne športske sposobnosti prijetnja Ronnijevoj muškosti, koja je uvijek krhka sastavnica muške psihe. Hm, kako god. Sljedeći put kad je Gracie vidjela tog debila, zaprijetila mu je da će ga ubiti i ostavila mu modricu na oku. - Gracie, ona prodire! Zaustavi je! Uobraţenka je vodila ukradenu loptu terenom prema golu Tornadosica, očito pateći od nekakve kako je to mama zvala? — o, da, smanjene mentalne sposobnosti, misleći da doista moţe stići do gola prije Gracie Ann Brice. Malo sutra. Gracie je ubrzala.

- Pazi na broj devet! - povikao je netko s klupe Raidersica. Gracie je nosila broj devet jer je Mia Hamm nosila broj devet. Treneri biranih ekipa koji su se trenutačno nadmetali za njezin talent rekli su da bi uz dobar trening (s njima) jednoga dana mogla biti dobra kao Mia. Mama je rekla da joj samo laskaju i da bi rekli bilo što samo daje dobiju u svoju ekipu. Ipak, pomisao da bi mogla biti druga Mia Hamm i odvesti američku ekipu do pobjede na Svjetskom kupu bila je, ono, fenomenalna. - Gracie, ne daj joj da puca! Ipak, moţda bi bilo bolje da najprije svoju ekipu dovede do pobjede u kategoriji za djevojčice od deset do jedanaest godina. Ispred nje, uobraţenka je usporavala i traţila najbolji kut iz kojega bi pucala na gol; Gracie joj se jureći pribliţavala s leda i razmišljala, iskreno, za jednu jedanaestogodišnjakinju ima stvarno veliku guzicu. Ali je ujedno imala i doista dobru priliku za niski pogodak. Uobraţenka se uprla lijevom nogom, pognula glavu i zabila desnu ravno u... Zrak? Ništa osim zraka, curo moja!, pomislila je Gracie kliznuvši nogama ispod uobraţenke i izvodeći najfenomenalnije uklizavanje u povijesti djevojačkog nogometa, kojim je odgurnula loptu daleko od gola i ostavila uobraţenku da šutne nogom samo o zrak. Gomila je zaklicala! Ali ne i uobraţenka. - Faul! - viknula je. Faulirala me! No sudac je odmahnuo glavom i rekao: —Nije se ni pomaknula. Gracie je skočila na noge i potrčala za loptom. Između nje i gola Raidersica nalazilo se čitavo igralište i osam braniča, a nije baš imala mnogo vremena. Odlučila se za sporedni put, ali najprije

se morala riješiti nekih od protivničkih igračica obrane. Zato je driblala ravno po sredini terena, mameći braniče sa svojih bočnih poloţaja - cure, dođite mami - dok se pet Raidersica nije okupilo na središnjoj liniji, dovoljno blizu da se uhvate za ruke kao vrtićka djeca u šetnji. Tad je Gracie eksplodirala -kreni ţestoko ravno na njih, zaustavi se na mjestu, okreni ulijevo i naprijed, curo! — i ostavila ih u prašini koja se podigla iza nje kad je pojurila bočnom linijom i ubrzala, beskompromisno jureći uz rub terena, pokraj tribina Tornadosica, roditelja koji su na nogama navijali... - Naprijed, Gracie! - Trči, Gracie! - Zabij gol, Gracie! Trenerove ruke su je poput vjetrenjače bodrile dok je zajedno s njom trčao niz bočnu liniju, ogoljenog trbuha koji se kao ruţičasti ţele bombon ljuljuškao ispod majice dresa — e to je stvarno odvratno — pokraj njezinog Značajnog drugog koji je snimao ostale roditelje na tribinama, Bog ga blagoslovio, pa sve do gola Raidersica i — VAU! — ispucala loptu mimo ispruţenih ruku vratarice u skoku i ravno u mreţu. Izjednačenje! Gracie je podigla ruke u zrak. Pomislila je da raspara gornji dio dresa pa i njega baci u zrak i otkrije moderni crni Nikeov športski grudnjak, ali se predomislila jer nije nosila grudnjak. Mama je rekla da bi joj grudi mogle početi rasti sljedeće godine. Ostale su je djevojke okruţile i čestitale joj i skakutale gore-dolje zajedno s njom... ali su se sve zaledile kad su s bočne linije Raidersica zagrmile one dvije riječi koje su smjesta ušutkale i igračice i gledatelje, i zbog kojih je Gracie imala osjećaj da ju je netko upravo odalamio u trbuh.

- Ne opet — zastenjala je Brenda. Sve su se okrenule prema bočnoj liniji Raidersica kad su one dvije riječi ponovno odjeknule Pro-vje-raaa ga-ći-caaa! – i ostale visjeti nad terenom kao smrad. Muškarac je imao megafon umjesto usta, odvratnjaković! Bio je odjeven u šminkersko odijelo, cerio se kao idiot i pio iz prevelike plastične šalice — a sudeći prema njegovim crvenim obrazima pio je nešto jače od Gatoradea. — Zar on doista misli da ti u gaćicama imaš penis? — upitala je Brenda. — Zna da nisi dječak - rekla je Sally. - Samo je ljubomoran jer si bolja od njegove kćerke, one male uobraţenke. Bio je uobraţenkin otac i veliki glupan, ragbi tata na nogometnoj utakmici djevojčica, koji bocka igračice s bočne linije. Gracie se ugrizla za donju usnicu i suspregnula suze. Već je i od Ronnija, debila iz ulice, bilo dovoljno gadno, ali od odrasle osobe? Poţeljela je da je veća i starija; otrčala bi do tog tipa i isprebijala ga. Pogledala je tatu sa ţeljom da on nešto učini -Tata, učini nešto! Molim te! Ali on nije ništa učinio. Nije ni čuo tu budalu. Bio je u svom Hellen Keller stanju (gluh, tup i slijep na stvarni svijet), lica okrenutog od terena, s telefonom priljubljenim uz uho u jednoj ruci i mašući kamerom u drugoj kao da gnječi mušice uz bazen. Naravno, što bi on ionako mogao učiniti? Velika budala je dvaput viša od njega; zabio bi tatin mozak u tratinu. Gracie je instinktivno dodirnula srebrnu zvijezdu koja je visjela na njezinom lančiću. — Proovjeraa gaaćicaa! Sally je rekla: - Daje tvoja majka ovdje, torpedirala bi njegovu odvratnu guzičetinu u sljedeći tjedan.

Mama definitivno nije bila od onih koji okreću i drugi obraz. Ona je bila od onih koji protivnika očerupaju. Nemoj se naljutiti, osveti se. Mamine riječi mudrosti. Ne baš »batine i kamenje će ti slomiti kosti, ali pogrde te neće povrijediti«, ali njezina je majka ipak bila odvjetnica. Poţeljela je daje Elizabeth Brice, odvjetnica na slobodi (kako ju je njoj iza leđa zvao tata), sad ovdje. No najviše je od svega ţeljela umrijeti. Na bočnoj liniji Raidersica ostali su roditelji odmahivali glavama zgađeni ponašanjem tog idiota, ali bio je prevelik da bi išta rekli i riskirali batine, stoje s ragbi tatom uvijek mogućnost. Majka, očito supruga tog odvratnjakovića, vukla gaje za ruku, očajnički nastojeći odvući njegovu ogromnu guzičetinu s terena. Ĉitavo vrijeme je prosvjedovao: - Sto sam učinio? Pa samo sam se šalio! - Prema nelagodi na licu gospode Odvratnjaković, moglo se zaključiti daje to s gospodinom Odvratnjakovićem već prošla. Brenda je odmahnula glavom i uzdahnula. -Još jedan poremećeni tata na dječjem športskom događanju. Brendine su riječi vratile osmijeh na Gracieno lice i u misli još jednu izvornu country pjesmu Gracie Ann Brice. Okrenula se prema obitelji Odvratnjaković i glasno zapjevala unjkajući poput Tammy Wynette: R-A-Z-V-O-D, hej, ţeno, zar ne vidiš? Tvoj muškarac nije nikakav Orlando B., najbolje da ga čim prije ostaviš.

Djevojčice su se nasmijale. Sudac, prezgodan momak od petnaestak godina, nasmiješio joj se. Roditelji na obje tribine su zapljeskali. Vidi ti to, moţda ima sljedeći hit singl za Dixie Chicks! Gracieno raspoloţenje se itekako popravilo; odvratnjaković je sad bio daleko sjećanje, još jedno bolno ţivotno iskustvo o kojemu će pjevati. Kako kaţu sve country cure, moraš iskusiti bol da bi pjevala o boli, naročito ispred pedeset tisuća vrištavih oboţavatelja koji skandiraju Gra-cie, Gra-cie, Gra-cie... — Gracie! Gracie! To nije bio nikakav vrištavi oboţavatelj. Bio je to vrištavi trener. Gracie se trgnula; zviţdaljka je označila ponovni početak igre dok je trener Wally šizio na bočnoj liniji i mahnito pokazivao na sat na svojoj ruci kao daje upravo otkrio vrijeme. - Vrijeme curi! Treba nam još jedan gol za pobjedu! Gracie, na tebi je! Usredotoči se, prijateljice! Gracie je sluţbeno igrala napadača, ali joj je trener rekao da igra na čitavom terenu. To je zahtijevalo dodatno trčanje, ali je ona mogla izdrţati čitavu utakmicu. Mogla je trčati čitav dan. I sad je trčala, prema bočnoj liniji, prema lopti... ... a zatim tresnula na travu, licem nadolje, ublaţavajući pad rukama i laktovima, i otklizala preko terena usta punih zemlje i trave. — Provjera gaćica! Rezanje s tribina. Gracie se otkotrljala na leđa i ugledala kako joj se ona uobraţenka podrugljivo ceri. Uobraţenka joj je podmetnula nogu s leđa, stoje bio besraman faul i doista jeftin potez, naročito za jednu djevojčicu. Kakva totalna dripulja!

Uobraţenka je otrčala. Gracie je ispljunula zrnatu zemlju i travu i skočila na noge; stisnula je zube i šake, a čitavo njezino metar i trideset i pet centimetara visoko tijelo ispunio je nesavladiv poriv da potrči za uobraţenkom i razbije je nasred nogometnog igrališta broj dva. - Gracie, zabij gol! Ali pobjeda je bila vaţnija od upoznavanje uobraţenkine face s gospođom Šakom. Zato je Gracie umjesto za uobraţenkom pojurila za loptom, jedva zamjećujući krv i peckanje na laktovima. Sally je blokirala loptu ispred gola. Gracie je predvidjela Sallyn udarac i zaustavila loptu bedrom. Jedna brza finta i već je jurila uz bočnu liniju prema golu Raidersica; sudac je drţao korak s njom sredinom terena, a uobraţenka se, lica izobličenog od bijesa, prijeteći pribliţavala. Uobraţenka je imala tehniku, stoje značilo daje Gracie ne moţe jednostavno prestići. Zato je Gracie lagano usporila, dopustila uobraţenki daje sustigne, a zatim snaţno krenula, nadajući se da će uobraţenka pomisliti kako je krenula bočnom linijom kao pri prethodnom golu. Uobraţenka je nasjela na fintu i zakoračila u tom smjeru da bi zaštitila bočnu liniju - bio je to jedan korak previše i Gracie je šutnula loptu između uobraţenkinih raširenih nogu, poput vihora optrčala uo-braţenku i ponovno preuzela loptu. Uobraţenka ju je pokušala pratiti, ali je izgubila ravnoteţu i ţestoko tresnula, ravno na veliku guzicu, i otkotrljala se izvan terena. Gracie ju je pogledala i rekla: - Ţao mi... nije! Zatim je potrčala prema golu - probila se! - i samo je vrata-rica stajala između nje i pobjede Tornadosica u zadnjoj sekundi, i slave za Gracie Ann Brice, novu Miu Hamm. Sudac je stavio zviţdaljku u usta i provjerio vrijeme; ostalo je još samo nekoliko sekundi utakmice. Gracie se namjestila za svoj patentirani moćni udarac - vratarica je ovaj put istrčala kako bije dočekala i

ostavila gol nezaštićen - naciljala tik uz unutarnji dio vratnice, oduprla se lijevom nogom, savršeno tempirala udarac i... ... dodala loptu Brendi u prostoru iza vratarice. Brenda je šut-nula loptu u prazan gol trenutak prije nego što je zgodan sudac puhnuo u svoju zviţdaljku za svršetak utakmice. Tribine Tornadosica buknule su povicima! Vratarica Raidersica sad je promatrala Gracie sa zapanjenim izrazom lica, kao da ţeli reći, prepustila si gol koji je odlučio utakmicu? Gracie je slegnula ramenima. Zaključila je daje Brendi slava potrebnija nego njoj. K vrapcu, Mia Hamm je bila timska igračica. Ostale su se djevojčice okupile oko Brende. Tek što im se nije pridruţila i Gracie, kad je začula muţevan glas: - Broj devet - prava si igračica! Trener komad prolazio je pokraj nje i obratio joj se - i namignuo. O, moj Boţe, strašno mije ţao, Orlando, ali ono, ja sam se totalno zaljubila! Zastala je kao ukopana i otvorenih usta netremice promatrala suca kako odlazi s terena; bio je boţanstven i ona je sanjarila kako jednog petka navečer dolazi nakon utakmice po nju i vodi je u kino - naravno, to bi morao biti film odobren i za djecu jer je njoj samo deset godina, što bi se moglo pokazati malim problemom, ali... natrag u stvarnost grubo ju je gurnuo trener Wally koji je svojom mješinom prolazio pokraj nje. Veliki trbuh mu je poskakivao, širom je raskrilio ruke i plakao kako mala beba. Podigao je Brendu i zagrlio je medvjeđim zagrljajem kao daje godinama nije vidio. Trener Wally bio je Brendin tata. I drugi tate su istrčali na teren i kao medvjedi grlili svoje kćerke. Ali ne i njezin tata. Ponekad, kao sad, Gracie je ţeljela daje više tata, a manje stariji brat koji s njom igra Nintendo i svake subote ujutro vodi nju i Sama u Krispy Kreme i ceri se do boli kad ih mama uhvati kako s balkona njezine sobe bacaju vodene balone na Ronnija i druge dečke koji se pločnikom voze na

koturaljkama i kojima je najgora prijetnja kazne ta da će se morati dopisivati s njom. Za promjenu, ţeljela je da bude pravi otac, da je podigne u naručje i zagrli kao medo, kao daje godinama nije vidio - da bude njezin odrasli, muţevni TATA, za ime Boţje! Potraţila gaje pogledom. - Glupa, glupa štakorlika stvorenja! Lou, reci tim maloumnim luzerima da ću uzeti svoje dionice i otići kući! Reski zviţduk prekinuo je bombastični govor Johna R. Bricea. Osvrnuo se i vidio kako se djevojke svrstavaju jedna uz drugu nasred terena, dok roditelji stoje usporedno s njima, i drţe se za ruke iznad glave kako bi napravili luk. Kriste, pobjednički luk, protokol nakon utakmice koji zahtijeva društveni inţenjering, interpersonalni kontakt s drugim roditeljima. John je razmišljao, moţda ću ga ovog tjedna propustiti, ali je tad opazio da ga Gracie prijekorno promatra i pokazuje mu da joj se pridruţi. Teleportiraj me, Scotty. Mnogo je radije kontaktirao s AI sustavima preko livewarea, iako nije bio ekstremno nedruštven; jednostavno mu je bilo neugodno (Elizabeth bi rekla daje nespretan) kad bi razmjenjivao neki sadrţaj offline, kao i većini hakera koji su veliku većinu svojega ţivota proveli u interakciji s katodnom cijevi umjesto ljudskim bićima. Profesionalna deformacija. Uzdahnuo je i rekao u mobitel: - Predah, Lou... sad je ono s lukom. John je dotrčao i spojio kameru i mobitel iznad glave s tipom koji je izgledao kao s naslovnice časopisa GQ i bio sve što John nije bio: visok, zgodan, s holivudskom frizurom, atletske građe, u uškrobljenoj bijeloj košulji s modernom kravatom zavezanom vještinom stručnjaka i dojavljivačem prikvačenim za pojas - nedvojbeno fakultetski športaš unaprijeđen u posao s nekretninama. Još jedan ragbi tata. - Sjajna utakmica, ha? - upitao je frajer kroz ispruţene ruke.

- Da, sjajna. - Koja je vaša cura? John je ponovno uzdahnuo. Nikad nije propuštao Graciene utakmice i nije mogao ne uţivati jer je njegova kći bila zvijezda medu igračicama, posebice zato što sam nikad nije bio naročit športaš. Zapravo, bio je toliko traljav u športovima da su u srednjoj školi za utakmice tijekom praznika prije birali djevojke nego njega. Mali Johnny Brice. Tek je s deset godina shvatio da mu Mali nije ime. Premotajte dvadeset i sedam godina naprijed i Mali Johnny Brice stoji nasred nogometnog igrališta u pobjedničkom luku nasuprot jednog od onih tipova koji je uvijek bio prvi biran u svaku športsku ekipu i taj ga tip pita tko je njegova kći, a njegova je kći najbolja sportašica na ovome terenu, ali on to ne ţeli reći ovome glupanu kvocijenta inteligencije sobne temperature jer i predobro zna što slijedi. John je skupio hrabrost. — Broj devet — odgovorio je. — Gracie? Tipove su guste obrve poletjele uvis i odmjerio je Johna od glave do pete s onim poznatim smetenim osmijehom. — Gracie je vaša kći? To nije bio prvi put da John podnosi takav smeteni osmijeh na jednoj od Građenih utakmica. Dapače, taj je osmijeh postao redovna pojava na svakoj utakmici otkad su ragbi tate počeli dolaziti na utakmice svojih djevojčica. Prije pet godina, kad je Gracie tek počela igrati nogomet, John je bio jedini tata na utakmicama jer su ragbi tate nedvojbeno mislili, čemu dolaziti kad djevojčice ne mogu čak ni pogoditi jedna drugu? Ali sad je, izvijestila ga je Elizabeth, savezni zakon zahtijevao

ravnopravnost spolova u školskim športovima pa su i djevojčice dobivale stipendije za igranje nogometa, ţenskog bejzbola, odbojke i praktički svih drugih športova osim ragbija. I to je dovelo ragbi tate na nogometne utakmice njihovih kćerkica kao pornografiju u cyber-prostor: Suzie moţda ne moţe biti srednji igrač obrane na Sveučilištu Teksas, ali ako njezina nogometna vještina moţe dragome, starome tati uštedjeti školarinu i smještaj i hranu četiri godine, on će svakako dolaziti na njezine utakmice. Problem je bio u tome što su takvi testosteronom nabijeni tatice sa sobom na nogometno igralište donosili ragbi instinkte, urlali i derali se i upadali u tučnjave s drugim tatama čije su kćerke pokušavale ukrasti Suzinu stipendiju. Potraga za stipendijom za koledţ pretvorila je dječji nogomet u nesmiljeno nadmetanje medu roditeljima. Zato je John uvijek ostajao podalje od svih na bočnoj liniji i nikad se nije miješao s drugim tatama, osim zbog pobjedničkog luka nakon utakmice i onog neizbjeţnog smetenog smješka. Nakon utakmice sljedećeg tjedna, John R. Brice će zabaciti svoja uska ramena, pogledati tipa ravno u oči i reći, Prokleto si u pravu, ona je moja kći! A ja sam jebeni milijarder! - i taj će odgovor zajamčeno obrisati smeteni osmijeh s njegovog samodopadnog lica. Ali, ovog je tjedna Mali Johnny Brice samo slegnuo ramenima. -Da. Tip je odmahnuo glavom kao da razmišlja o jednoj od velikih tajni svemira. - Ja sam igrao ragbi na Penn Stateu, ali moja mala nije u istoj ligi s Gracie. Izgleda da nikad ne znaš odakle to dolazi. - S eBay-a. - Molim? - Kupio sam je na eBayu. Djevojke su prošle pokraj suparničke ekipe, nisko se rukujući kao da se boje da će dobiti uši, kako bi to rekla Gracie, a zatim protrčale kroz luk dok su njihovi roditelji bezumno klicali:

- Super tekma, cure! - Tako treba! - Bravo, Tornadosice! Kad je protrčala i zadnja djevojčica, luk se razdvojio, majke zagrlile, tate pozdravili udaranjem podignutim dlanovima kao da su oni upravo osvojili jebeni Super Bowl, a John R. Brice je stajao nasred prokletog nogometnog igrališta s kamerom i mobitelom u rukama i osjećao se kao vrebalo u chat-roomu, kao i uvijek kad bi došlo do muškog zbliţavanja. Zato je rekao, »odoh ja odavde«, pritisnuo Esc tipku i izišao iz ovog aplikacijskog programa. Gracie je od ekipne mame dobila svoju kartu za popust na štandu s hranom i pićima i pričekala Brendu i Sally. Kad su stigle, Brenda se nagnula k njoj i šapnula: - Hvala ti što si mi prepustila onaj gol. Gracie ju je lagano zagrlila. - Moram reći tati da idemo po sladoled. Prišle su tatibezveznjaku@budimo_streberi.com; urlao je na telefon i snimao svoje cipele, Bog ga blagoslovio. - Harveyjev mozak nije dovoljno širok da bi shvatio vrijednost tehnologije! Lou, ovo je sljedeća velika stvar, kompa! Provukao je telefon i ruku kroz kovrčavu crnu kosu - sad se nakostriješila - i stršao kao, budimo iskreni, kao bezveznjak među odraslima. Ostali su očevi nosili odijela i kravate i uškrobljene bijele košulje i izgledali kao odvjetnici i liječnici, što su i bili. Njezin je tata izgledao kao školarac iz susjedstva. Djevojčice su suspregnule hihot. Tata ju je zamijetio, nasmiješio se i uperio kameru ravno u njezino lice. Gracie je podigla ruku, isključila kameru, pokazala na štand s hranom i pićima i šapnula, »sladoled u kornetu«.

- Bog, dušo - rekao je tata. I zatim u mobitel: - Ne, ne tebi, Lou, mojoj kćerki. Pričekaj sekundu. John R. Brice je čučnuo, ovio ruke oko svoje kćerke i zagrlio je; udahnuo je njezin znojni miris. Tanka je caklina znoja svjetlucala na njezinom zajapurenom licu, kratka plava kosa bila joj je vlaţna i priljubljena uz glavu, a modre oči blistale kao multimedijalni LCD monitor. Odloţio je kameru na travu, prstom otro kapljicu znoja s njezinog obraza i divio joj se. Bila je boţanstvena. Tata ju je promatrao kao daje posve novi hard drive od osam-sto gigabajta, netom izvađen iz kutije. - Gracie, inačica deset-točka-nula - rekao je. - Najbolja vrsta. Gracie se obratila ostalim djevojčicama. - Ja sam zjenica njegovoga oka. - Kaţiprstom je podignula naočale na očevom nosu. - A on je moj najdraţi pametnjaković na čitavom svijetu. Tata se nacerio kao da mu je neugodno. - Odvezala ti se kopačka - rekao je. Namjestila je stopalo kao Pepeljuga koja isprobava staklenu cipelicu. On se sagnuo prema njezinim bijelim vezicama, ali je umjesto njih zgrabio modri rukav svoje košulje. Bio je zamrljan. Podigao je pogled s rukava na njezine ruke. - Hej, pa ti krvariš! Gracie je pregledala ruke i dlanove. Krvarila je, iz oba lakta, na mjestu gdje je udarila o zemlju kad ju je ona uobraţenka srušila. Pogledala je preko terena bočnu liniju Raidersica i uočila kako uobraţenka stoji pokraj svog oca, velikog tikvana. Pogledi su im se sreli; uobraţenka je podigla ruku. Gracie je pomislila da će mahnuti, spremna ostaviti njihovo ogorčeno športsko nadmetanje iza njih; umjesto toga, uobraţenka je isplazila jezik i pokazala Gracie srednji prst. Gracieno se lice zaţarilo, kao da je upravo gurnula glavu u pećnicu - ţeljela je da se ona i uobraţenka nađu negdje nasamo, silno je to ţeljela. Ali to se neće dogoditi sad i ovdje. Ponovno se okrenula tati.

- Ništa strašno - rekla je. Pogledala je prema parkiralištu. -Izgleda da mamino suđenje još nije završilo. Oh, moţda uspije doći na završne utakmice. Hoćeš li s nama na sladoled? Tata je podigao mobitel. - Moram razgovarati s Louom. - Bog, Lou! - doviknula je Gracie telefonu. John R. Brice je promatrao kako djevojčice skakuću i uranjaju u bujicu šarenih tijela koja teče ka udaljenom štandu s hranom i pićima, smještenom na rubu guste šume. Plitka mu je prsa ispunio miris kokica koji je donio povjetarac i nasmiješio se. Doktori znanosti u Algoritamskoj grupi MIT-ovog laboratorija za računalne znanosti u pravilu nisu skloni osjećajima. Osjećajima nije mjesto u virtualnom svijetu u kojemu prevladava logičan, nesmiljen intelekt. Zapravo, najviše što se hakeri pribliţe osjećajima su emotikoni, ASCII znakovi koji prikazuju izraze lica u online komunikaciji. Virtualni osjećaji. Pravi osjećaji pripadaju tom drugom svijetu, toj nevirtualnoj areni bola i stida i samodopadnih bivših športaša unaprijeđenih u trgovce nekretninama, koji je John Brice posjećivao (kao danas), ali ga nije nastanjivao. Ali, dok je tog veličanstvenog proljetnog poslijepodneva sam stajao na nogometnom igralištu otmjenog predgrađa, morao je priznati: osjećao se prilično robusnim! Zašto i ne bi? Po prvi put u ţivotu bio je na vrhu svijeta koji nije bio dostupan pomoću tipkovnice. Za pet dana inicijalna javna ponuda bit će objavljena i Mali Johnny Brice će se osvetiti - sve će imati! - sve o čemu je maštao svih onih samotnih dana i noći u Fort Braggu: dvoje super djece, range rover, veliku kuću, boţanstvenu suprugu koja pristaje na seks dvaput mjesečno (stoje tijekom njegovog pred-bračnog ţivota bila nečuvena učestalost - drugo je opće pravilo da kompjutorski čudaci na MIT-u ne dobivaju mnogo seksa), slavu, bogatstvo, poštovanje, muţevnost i moţda čak i ljubav. Nakon svih

tih godina, nebrojenog seljenja iz jedne vojne baze u drugu, nikad se ne uklapajući medu derištima drugih vojnika, nakon maltretiranja grubijana koji su maštali samo o tome da krenu tragom čizama svojih očeva, nakon ţivota provedenog kao šmokljan u svijetu vojnika - sad je najzad svijet pripadao šmokljanima. Mali Johnny Brice pronašao je svoje mjesto u svijetu. Ali je izgubio Gracie. Sranje. Podigao je naočale i zaškiljio. Uočio je njezinu zlatnu glavicu kako poskakuje medu drugim djevojčicama, kad se naglo zaustavila i okrenula prema njemu. Zadnje zrake zalazećeg sunca osvijetlile su njezino savršeno lice i otac i kći podijelili su jedan od onih rijetkih trenutaka koje ne bi mijenjao za izvorni kod Windowsa. Nasmiješila se i mahnula mu. Volio ju je i zavidio joj. Bila je sve stoje on oduvijek ţelio biti: samouvjerena i nadarena za športove, plava i lijepa, društvena i omiljena, tjelesno snaţna i psihički čvrsta. Bila je posve različita od njega i bila je bolja. Cesto bije, kao sad, promatrao i pitao se kojem je točno dijelu njezinoga DNK on pridonio. Ali to nije bilo vaţno: bila je njegova kći. John je osjetio knedlu u grlu i neobjašnjiv poriv da otrči do nje, podigne je u naručje i ponovno zagrli. No umjesto toga, samo joj je odmahnuo telefonom i taj je trenutak iščeznuo - zaboravio je na Loua. - Sranje. - Prislonio je mobitel na uho. - Oprosti, kompa, mozak mije otkazao. Slušaj, Lou, dok su drugi klinci vani igrali bejzbol, ja sam se u sobi skrivao od nasilnika, probijao kompjutorske šifre i sanjario o tome da postanem milijarder poput velikog Billa. S trideset dolara po dionici bit ću milijarder - a to je karta za sreću! Milijarda dolara kupit će mi sve što sam ikad ţelio!... Moţda čak i ljubav... Da, Lou, i šmokljanima treba ljubav. Stotinu metara dalje, u udobnosti srebrnoga lexusa, kruţeći prepunim parkiralištem u potrazi za praznim mjestom, Elizabeth Brice bockala je prstom rashlađeni zrak: - Istina i pravda zahtijevaju

da oslobodite optuţbe okrivljenog, dobrog i časnog čovjeka koji nije kriv za pljačku svoje banke i skrivanje milijun dolara na inozemnom računu, već je kriv samo zato što se zaljubio u jeftinu drolju... Pogledajte je! Pa to čak nisu ni prave sise! Ona je obična kopačica zlata spremna uništiti njegovu reputaciju, njegovu obitelj i njegovu banku - zbog njegovog novca! Nju okrivite! Zastala je i nasmiješila se prisjećajući se. - Kriva da ne moţe biti krivlja, i oni su to povjerovali - od početka do kraja. Dvanaest dobrih građana s umnim rasponom automobilskog brisača. Uočila je jednu četveročlanu obitelj koja se zaputila prema automobilu u trećem redu sprijeda. Pošla je za njima, uključila ţmigavac kako bi opomenula sve takmace za taj određeni komad pločnika i pričekala da otac i majka uguraju djecu i nogometnu opremu u automobil. Ĉekala je. I čekala. - Isuse Kriste, dajte već jednom uđite u taj jebeni automobil! Pojavila se još jedna obitelj i zastala porazgovarati s onom prvom. To je prelilo čašu. Elizabeth nije imala ni strpljenja pričekati da razgovor Cleaversovih završi, ni ţelje da iz najudaljenijeg dijela betonskog parkirališta hoda na visokim petama. Za to, uostalom, nije bilo potrebe. Skrenula je do prvoga reda i parkirala se na mjestu za invalide, ugasila motor, izvukla modru naljepnicu za invalide iz pretinca i zakvačila je za retrovizor. Nije bila tjelesno hendikepirana. Zapravo, svaki oţenjeni muškarac koji je u tom trenutku prolazio pokraj parkirališta nije mogao ne zamijetiti da je Elizabeth Brice ne samo tjelesno posve zdrava, nego i lijepa; šminka i ugljeno crna kosa ostale su savršene čak i nakon dugog dana na sudu; a njezino vitko tijelo i skladne noge

dodatno je naglašavao po mjeri sašiven kostim s kratkom suknjom. Na suđenja je uvijek odijevala kratke suknje. Elizabeth Brice je diplomirala kao najbolja na svojoj godini na Pravnom fakultetu Harvard, ali je na teţak način naučila da odvjetnice ne dobivaju parnice samo zahvaljujući pameti i napornome radu. Ţenama treba neka prednost, nešto dodatno što će ponijeti sa sobom na sud, nešto čime će izjednačiti šanse, a naročito odvjetnici iz New Yorka koja pokušava dobiti spor u teksaškoj sudnici: stara šala da Teksas ima najbolje ragbijaše, političare i suce koje novac moţe kupiti nije bila šala. Shodno tome, suđenja samo sa sucem bila su više financijski pregovori nego sudska drama — pregovori u kojima su dobri stari domaći dečki neizbjeţno pobjeđivali. Ali suđenja s porotom bila su rizik. Jednostavno nije bilo načina da predvidiš što će učiniti porota od dvanaest pristranih, potplaćenih porotnika koji se nasmrt dosađuju. I zato je većina odvjetnika mrzila suđenja s porotom; međutim, Elizabeth A. Brice ih je oboţavala. Zato stoje imala prednost s kojom se nijedan ćelavi, debeljuškasti domaći juţnjački dobri stari odvjetnik nikako nije mogao nadmetati ispred porote: kratke suknje. Doista kratke suknje koje su protekla dva tjedna otkrivale njezine duge, vitke, na steperu istesane noge poroti sačinjenoj od isključivo muškaraca, isključivo budala, koji su više vremena provodili proučavajući nju nego dokaze krivnje koje je poda-strijela optuţba. Okrivljeni Shay imao je četrdeset i šest godina, bio je oţenjen, s dvoje djece, uvaţeni bankar iz stare dalaške bankarske obitelji; savezna velika porota optuţila gaje prema pedeset točaka za bankovnu i poreznu prevaru, a te su se optuţbe temeljile na nesretnoj činjenici daje savezno osigurana bankovna sredstva upotrijebio kako bi osigurao lagodan ţivot svojoj dvadesetčetvero-godišnjoj recepcionerki/ljubavnici, i taj novac preusmjerio kroz račun u jednoj

banci na Kajmanskim otocima kako bi izbjegao plaćanje poreza. — Zadrţati tu curu sretnom dovoljno je skupo i ako ne platiš porez - povjerio se Shay Elizabeth tijekom jednog od njihovih povjerljivih razgovora odvjetnik-klijent. Vlada je imala snimke, fotografije nadzornih kamera, izvatke računa u banci u inozemstvu i ljubavnicu kao glavnu svjedokinju kojoj je obećan imunitet. Osuda je bila neizbjeţna, ili su bar tako mislili tuţitelji iz Washingtona. Ali oni nisu poznavali Dallas. Drţi pimpek podalje od platnog popisa bilo je načelo koje se u velikom D rijetko poštivalo. Naprotiv, seks sa zaposlenicama nije se smatrao zločinom nego nečim pohvalnim, nečime čime se treba dičiti i za čime treba stremiti, a ne krivično goniti. Kad bi vlada podigla optuţnicu protiv svakog poslovnog čovjeka u Dallasu koji je upotrijebio novac svoje banke ili tvrtke ili ulagača ili grada ili okruga ili drţave kako bi platio ţensku, tad u trgovačkoj komori ne bi ostalo dovoljno novca za partiju remija. Zato je briţno odabrala porotu sačinjenu od sredovječnih bijelaca, muškaraca koji su nekoć moţda imali ljubavnicu ili se nadaju da će je jednoga dana imati ili koji će provesti većinu suđenja zamišljajući da im je ona ljubavnica. Zatim je ispitujući bankovnog stručnjaka i poreznog agenta učinila sve stoje mogla kako bi ispali patetično nekompetentni starci; pozvala je stručnjake koji su (za pozamašne honorare) rastrgali na komadiće svaki dokaz koji je vlada ponudila; u unakrsnom ispitivanju brutalno je smlavila glavnu svjedokinju optuţbe (sirotica je tako marljivo plakala da joj se gusta maškara slijevala niz obraze i curila u kirurški kreiran dekolte); i skratila je suknje deset centimetara. Elizabeth A. Brice, odvjetnica, isposlovala je još jednu oslobađajuću presudu za još jednog krivog klijenta.

Baš kad je odlučila da će odmah u ponedjeljak ujutro podići svoju satnicu na 500 dolara, razdragani glasovi djece i roditelja uz štand s hranom i pićima vratio ju je u sadašnjost. Pogledala je prema štandu i ošinuo ju je hladan večernji povjetarac. Ovi-la je ruke oko tijela, ali je hladnoća koju je osjećala bila u njoj. Neki neodređen osjećaj nelagode zaposjeo joj je misli, kao da joj je vjetar šapnuo u uho. Grace. Zaključala je lexus daljinskim upravljačem i pohitala prema praznom nogometnom igralištu i samotnom gledatelju koji je sjedio na tribinama. * Na kojima je John govorio u mobitel: - Ma nemoj, a što ti znaš o ljubavi, frajeru? Lou, jesi li ti svjestan daje redoslijed podizanja sustava potreban kako bi kod odrasle Amerikanke izazvao orgazam mnogo kompleksniji od redoslijeda paljenja neutronske bombe? Ugledala gaje prije nego stoje on opazio nju. No osjetio je njezinu nazočnost, kao što čovjek osjeća predstojeći usud. - Uzbuna supruţničke jedinice - šapnuo je John u mobitel. Odmaknuo je slušalicu od uha - još uvijek je čuo kako Lou viče, »Ne spominji moje ime!« - podigao naočale i ugledao njezine oči prikovane uz njega kao protonske pucaljke dok se brzim korakom pribliţavala sa sredine terena svojim Elizabeth Brice, odvjetnica, načinom. Strah je poput metka protutnjao njegovim mozgom — Kriste, što sam sad pak učinio pogrešno? Njegova je supruga uvelike izgledala kao i kad su se deset godina ranije upoznali u Washingtonu; sad joj je bilo četrdeset, ali je još uvijek bila luđački privlačna (čak i kad je bila loše raspoloţena, kao sad) i jednako zastrašujuća, savršenog izgleda u najboljem kostimu za završnu riječ (crno na crno na crno), s posvemašnjim nadzorom nad sobom i

svime i svakime koga takne. Elizabeth Brice je bila perfekcionistkinja s neumoljivom potrebom da sve drţi pod nadzorom, tvrdo oţičena u tvornici. Zbog toga su bili posve nespojivi, kao Wintelov program na Macintoshu. I zato se John zapitao, kao što se često pitao: Zašto me zaprosila? Kad je došla, zabila je šake u bokove. - Gdje je Grace? -Jeţi ga, Elizabeth, obećala si joj da ćeš doći barem na jednu utakmicu ove sezone. - Obećala sam klijentu da ću dobiti parnicu i dobila sam je. A sad, gdje je Grace? John je otvorio usta ne bi li podsjetio svoju suprugu daje to isto obećanje svojoj kćerki dala i prekršila prije svake utakmice ove sezone, da je Gracie vaţnija od nekog laţnog kriminalca makar joj plaća četiristo dolara na sat, da... ali večeras je djelovala uzrujanija nego inače, lupkala petom mahnitom brzinom, stoje bio siguran znak daje zbog nečega ozbiljno bijesna. Elizabethina ličnost je bila binarni sustav - isključen ili bijesan. Poţelio ju je upitati, kao stoje uvijek ţelio, Zbog čega si tako bijesna? Ali, kao i uvijek, brzo je zaključio daje diskrecija bolja od bujice zvučnih prostota u usporedbi s kojima bi totalni pad sistema bio pravi uţitak. Zato je radije šutio nego da se izloţi opasnosti od nasumične eksplozije hirovite ćudi svoje supruge; smatrao je to upravljanjem rizikom. Osim toga, Elizabeth mu nije dopuštala seks kad je imala sudske parnice; ovog će mu se vikenda pruţiti prva prilika u više od dva tjedna. Nije si mogao dopustiti daje uprska nepromišljenom paljbom. Uperio je mobitel prema štandu. - Sladoled - rekao je. Trener Wally je odgrizao vrh svojeg sladoleda s okusom trešnje; malo hladnog crvenog soka kapnulo mu je niz podbradak. Obrisao je usta rukavom dresa Tornadosica.

Wally Fagan se udaljavao od štanda s hranom i pićima i uputio ka igralištu kako bi pokupio loptu koju je u uzbuđenju Brendinog pobjedničkog gola ostavio iza sebe. Ponovno je zagrizao sladoled, obrisao sok s brade i zamijetio kako mu se brzo poput daleke grmljavine pribliţava neka ţena tamne kose, u tamnoj odjeći, s mračnim izrazom lica. Graciena mama. Wallyjev se puls ubrzao, ali ne zbog njezine kratke suknje. S Gracienom je mamom razgovarao samo nekoliko puta u protekle tri sezone, ali gaje ta ţena iz nekog razloga uvijek činila nervoznim. Ĉinjenica je daje Wally Fagan bio metar i osamdeset visok i stotinu deset kilograma teţak, no ova ga je vitka ţena koja mu je dolazila ususret plašila do kostiju. Bila je nekih desetak godina starija od njega, ali uvijek je imao osjećaj kao da razgovara sa svojom majkom - Oh, sranje, njezina majka! Zbog toga mu se, sad kad je pomislio na to, učinilo čudno stoje večeras vidi. Pribliţila se i kratko ga pogledala. Wally se pristojno nasmiješio, čekajući da njezinim licem pređe makar i najmanji znak prepoznavanja. To se, međutim, nije dogodilo. Bio joj je posvemašnji neznanac. Wally je razmišljao bi li joj se obratio, budući da ona samo što nije prošla mimo njega. Bez svjesne odluke, to je i učinio. - Isuse, gospodo Brice, nisam očekivao da ću vas večeras vidjeti ovdje. Za tren oka se okrenula prema njemu. — Imala sam parnicu, dobro! Isuse! Njezin je odgovor tako prepao Wallyja da je umalo istisnuo sladoled iz korneta. Odmah je zaţalio što je nije pustio da samo prođe. Sad kad je prekinuo njezino putovanje, odvojila je vrijeme da ga pomno odmjeri: visoke Reebokice, modre hlačice napete na njegovom pozamašnom trbuhu i zlatni gornji dio dresa koji ga

nije u cijelosti prekrivao, bejzbolska kapa Teksaških rendţera sa šiltom na zatiljku, tetovaţa srca na lijevoj ruci i sok od sladoleda od trešnje koji mu kapa niz bradu. - Tko si ti? - strogo je upitala. To je zaboljele Wally je obrisao ljepljivu ruku o dres prije nego što ju je ispruţio. Imala je veoma snaţan stisak. - Trener Wally... Ja treniram Gracienu ekipu. -Oh. Bez isprike. Zurila je u svoju ruku; ljepljivost je prešla na nju. Očito je pokušavala odlučiti hoće li obrisati ruku o suknju; rekla je: - Znaš, Wally, danas sam pred porotom imala vaţan slučaj pa sam zakasnila na Gracienu utakmicu. - Ne, gospođo, mislio sam zbog, uh... znate... vaše majke. Podigla je pogled sa svoje ruke i namrštila se. - Moje majke? Sto s njom? - Oh, Gospode, zar vi ne znate? - Što? Cak ni njegovo iskustvo noćnog konobara u Taco House na saveznoj cesti nije pripremilo Wallyja Fagana za prenošenje ovakve vijesti. Ali previše je otvorio svoja velika usta da bi sad začepio. - Gospođo Brice, vaša je majka imala moţdani udar. Trznula se. — Kad? — Uh, danas, valjda. U bolnici je. Djelovala je zbunjeno. Pokazala je na igralište. Wally je pogledao u tom smjeru; neki je muškarac sam sjedio na tribinama. — Suprug mi nije rekao da mi je majka imala moţdani udar.

— Zar je Gracien tata bio na utakmici? Sad je gledala Wallyja kao daje totalni idiot. — Pa sjedi tamo na prokletim tribinama! Sad je Wally bio zbunjen; skinuo je kapu i počeškao izbrijanu glavu. Nosio je kratku kosu jer se tako nije previše znojio ispod mreţice na poslu. — Ne traţite valjda Gracie? Izdahnula je dovoljno glasno daje on čuje. - Nisam došla na sladoled, Wally. — Ali... ali ona je... otišla. — Kamo je otišla? — U bolnicu, u posjet vašoj majci. — Moja majka ţivi u New Yorku! — Ali, vaš je brat rekao daje imala moţdani udar i došao je po Gracie daje odvede u... Ţena je nasrnula na Wallyja i zgrabila ga za dres, očiju i lica divljih kao u ţivotinje; ščepala ga je tako ţestoko da je na licu osjetio njezin vreli dah kad je zaurlala. —Ja nemam brata! Wally se toliko prepao da mu je pobjegla kapljica mokraće. Ispustio je kornet. Divljakuša gaje pustila i otrčala prema štandu vrišteći kćerkino ime. — Gra-cie! Glas policijskog načelnika Paula Ryana pomiješao se s ostalim glasovima koji su dopirali iz tame svuda oko njega, glasovima policajaca i civila koji su pretraţivali šumu uz park u potrazi za nestalom djevojčicom i on je pomislio, U Post Oaku, Teksas, ne otimaju djecu! — Gra-cie!

Kad je primio poziv, Ryan je zaključio da bogata nogometna mama iz Briarwyck Farmsa ponovno ima napadaj histerije, kao što su često imale zbog svoje izuzetno posebne djece. Njegova supruga, koja je radila kao učiteljica u osnovnoj školi u tom susjedstvu, zvala je to sindromom maloga Isusa, pri čemu je svaka bogataška mama svoje razmaţeno malo derište smatrala drugim Isusom. Nije nimalo sumnjao da će mama primiti poziv na svoj mobitel i saznati daje njezina curica otišla kući s prijateljicom i da ta mama neće reći »ţao mije« ili nešto slično, nego će samo mahnuti i ući u svoj terenac i odvesti se Kod Angela na pizzu nakon utakmice, zaključujući daje policijski odjel njezina privatna zaštitarska agencija koju moţe nazvati kad god ţeli. Ali kad je stigao na mjesto zločina i razgovarao s djevojčinim trenerom, Paul Ryan odmah je znao daje riječ o pravoj otmici: plavokosi muškarac s crnom kapom poimence je traţio baš tu djevojčicu. - Gra-cie! Jedino što je Ryan vidio bilo je metar i pol stabala i raslinje uz tlo osvijetljeno njegovom Magliteovom ručnom svjetiljkom dok je zalazio dublje u mračnu šumu. 23:22 Ĉuje druge oko sebe, ali jedino što sad vidi nejasna su stabla, povijuše i grmlje, gusto i neprohodno - dţungla. Probija se kroz dţunglu u mračnoj noći. Ĉuje daleki krik djeteta. Ubrzava, ali kao da pokušava trčati kroz melasu. Mora poţuriti, dogodit će se nešto strašno, već se događa. Ĉuje nove krikove. Sad je već obliven znojem dok se teškom mukom probija kroz vruću vlagu dţungle. Povijuše ga dave, grane šibaju po licu i rukama, grmlje hvata za čizme, krikovi postaju glasniji, njegovo disanje brţe, lupanje njegovoga srca jače o stijenku grudi...

... i najednom istetura iz mraka na svjetlo. Vatra osvjetljava zaselak, slamnate kolibe gore i plamen pršti iz cijevi pušaka. Ĉuje pucnjeve moćnog oruţja, ljudske vriskove, roktanje svinja i vodenih bufala. Osjeća smrad spaljenog ţivotinjskog mesa. Vidi ţene i djecu koju izvlače iz skrovišta i bacaju u prašinu, ţar njihovih domova u plamenu osvjetljava im prestravljena lica, njihove su azijske značajke tako profinjene i očajne. Gleda kako ih sakupljaju i tjeraju niz prašnjavu stazu, s uplakanim bebama u naručju, dok preklinju za milost... - NE! NE! NE! NE! NE VIJETKONG! NE VIJETKONG! Djevojčica, krhka porculanska lutka s koje je strgnuta odjeća i nevinost, dotetura pred njega, u očajničkom nastojanju da pobjegne divljaštvu koje je guši, gurana velikim dlanovima na velikim rukama. Uţas joj obuzima lice jer je čula priče o tome što ovi muškarci čine lijepim mladim curama kao stoje ona. Traţi sućut na grubim licima i pronalazi je na njegovome. Okreće se ka njemu, nijemo preklinjući za pomoć. Zna da je mora spasiti kako bi spasio sebe: njezin ţivot i njegova duša vise u ravnoteţi dok ona licem pada u prašinu. Jedna je velika ruka grabi, ali je on odguruje i njeţno podiţe njezinu tanku ručicu. Ĉuje je kako jeca na svom materinjem jeziku: — Spasi me. Molim te, spasi me. — Porculanska lutka podiţe glavu prema njemu, polako se okreće u svjetlo i on vidi njezino lice, lice... Gracie. Ben Brice se vrisnuvši probudio i skočivši uspravio u krevetu, dahćući ne bi li došao do zraka. Srce mu je brzo tuklo, prsa, lice i kosa bili slijepljeni znojem, a u ušima mu odzvanjalo. Zvonio je telefon. Posegnuo je za slušalicom i prevrnuo praznu bocu whiskeya. Priljubio je slušalicu uz uho i upitao: — Što se dogodilo Gracie?

DAN DRUGI 33:18 Zora je svitala kad je Ben parkirao stari dţip, dograbio platnenu torbu sa suvozačkog sjedala i munjevito odjurio na terminal zračne luke Albuquerque. U glavi mu je pulsiralo sa svakim neskladnim korakom. Skijaši koji su krenuli kućama nakon zadnjih spustova sezone, tog subotnjeg jutra već su se natiskali oko izlaza. Ugledao je monitor dolazaka i odlazaka. Prvi zrakoplov za Dallas polijeće u šest s izlaza broj osam. - Shvaćam daje slučaj hitan, gospodine - rekla je sluţbenica na izlazu, ali, let je prebukiran i imamo već dvadeset putnika na listi čekanja. Zapravo, svi su naši današnji letovi za Dallas prebukirani. Pogledala je na računalo. - Prvi dostupan let je u ponedjeljak. Suosjećajno gaje pogledala, slegnula ramenima i ispruţila ruku sljedećoj osobi u redu. Ben je podigao svoju torbu, udaljio se od pulta i proučavao putnike koji su čekali, školarce mutnih očiju na povratku na nastavu s proljetnih praznika. Nijedan nije djelovao kao da bi svoje mjesto prepustio neznancu. Ali on je morao stići u Dallas. Uočio je trojicu muškaraca u uniformama koji su kroz glavni hodnik marširali prema izlazu: posada. Muškarac u sredini izgledao je njegove dobi i nosio kapetanske oznake. Prišao im je i presreo ih. Karen, devetnaestogodišnja sluţbenica na izlazu, odmahnula je glavom kad je muškarac zaustavio kapetana Portera. Već šest mjeseci radi na izlazu i priča je uvijek ista: Slučaj je hitan! Kriza! Uvijek bi poţeljela reći, / moj je društveni ţivot takav! Ipak, neuljudnost prema putnicima kosila

se s politikom tvrtke pa bi se samo nasmiješila i slegnula ramenima. Iako, ovaj joj se muškarac činio iskrenim, a ne kao tip koji bi laganjem isposlovao mjesto na prebukiranom letu. Imao je drage oči. Svejedno je podigla slušalicu, u slučaju da mora pozvati zaštitare. Karen je pruţila ukrcajnu propusnicu sljedećem putniku u redu i ponovno pogledala muškarca koji je preklinjao kapetana Portera. Sviđao joj se kapetan Porter, svim se djevojkama sviđao. Zračna je kompanija zapošljavala samo vojne pilote; mlađi su se smatrali neodoljivim pastusima i stalno hvalisali, i očekivali da će svaka zaposlenica na njihovu zapovijed podići suknju. Stariji, kao kapetan Porter, bili su drukčiji. Prema djevojkama su se odnosili s poštovanjem, vjerojatno zato što su i sami imali kćerke istih godina, i nikad se nisu razmetali sobom ili onime što su učinili u vojsci. Mlađi su piloti smatrali kapetana Portera svojevrsnim bogom; rekli su daje bio prava faca u nekom ratu kojega se ona jedva sjećala sa satova povijesti u srednjoj školi te daje tri godine proveo u zarobljeništvu. Karen je zadrhtala na tu pomisao: tri godine bez MTV-a! Muškarac je sad pokazivao na CNN-ov monitor. Karen se nagnula preko pulta kako bi vidjela monitor. Na ekranu je bilo lice plavokose djevojčice, uz natpis DIJETE OTETO, SUMNJA SE NA OTKUPNINU. Djevojčica je bila medena. Karen je ponovno pogledala kapetana Portera, gotovo sigurna da će sa suosjećajnim izrazom lica i rutinskim slijeganjem ramenima otpraviti onoga muškarca -Ja tu ništa ne mogu, ja samo radim ovdje — što je bio univerzalni odgovor na prituţbu svakog putnika koji su svi zaposlenici zračne kompanije brzo svladali. Alije zinula od čuda i posve zaboravila na putnike koji su čekali u redu kad je kapetan Porter odloţio svoje torbe i zagrlio muškarca kao da mu je davno izgubljeni brat, a zatim ga pustio, podigao njegovu platnenu torbu i donio je do Karen. - Karen, ukrcaj brigadirovu opremu - rekao je kapetan Porter. — I skini nekoga iz prve klase.

Karen bi se zaklela da su u očima kapetana Portera bile suze.

8:13 Usprkos majčinom protivljenju, Gracie mu je dolazila u posjet svakih nekoliko mjeseci i mjesec dana svakoga ljeta, sad već pet godina. Da nije bilo njezinih posjeta, jutro kad Ben ne bi odgovorio Buddyju moţda bi već bilo stiglo. Bila mu je potrebna i znao je zašto; i on je njoj bio potreban, ali nije znao zašto. Znao je samo da ih je Bog spojio na način koji on nije shvaćao ni propitivao: njegov je ţivot bio nerazmrsivo povezan uz njezin i, nekako, njezin uz njegov. Ben se sad nalazio na straţnjem sjedalu ţutoga taksija koji je brzinom od stotinu kilometara na sat hitao cestom Dallas North, s Arapom s turbanom za volanom i gradskom bukom s druge strane prozora. U glavi mu je mahnito bubnjalo. Vani je betonski svijet jurio mimo njega; unutra mu se ţeludac stisnuo na pomisao da više nikad neće vidjeti Gracie. Ĉinilo mu se da će povratiti kikiriki i kavu koju je popio u zrakoplovu; ako i nadalje bude promatrao četiri lutkice Dallas Cowboyjsa na kontrolnoj ploči vozila, s prevelikim kacigama na skakutavim glavama, to će se nedvojbeno dogoditi. Stoga je naslonio glavu na sjedalo i zatvorio oči; u mislima se vratio na Gracien zadnji posjet. Sjedili su u stolcima za ljuljanje na trijemu i promatrali zalazak sunca; nakon razdoblja šutnje, ona je rekla: — Mama kaţe da si pijanac. On je odgovorio: — U pravu je. — Ali, kad sam ja ovdje, ne piješ whiskey iz onih boca. — Kad si ti ovdje, ne treba mi piće. — Zašto ne?

— Ne znam. Valjda imam dobre misli kad si ti ovdje. — Onda je to rješenje: moram stalno biti ovdje. Nasmiješio se. — Doista je krasno od tebe što mi to nudiš... - Ne, Bene. Ozbiljno to mislim. Ţelim ţivjeti ovdje s tobom. — Dušo, ovo nije mjesto za djevojčicu. - Onda ti dođi ţivjeti s nama. Kuća je doista velika. — To nije mjesto za mene. Kad si jednom ţivio u dţungli, ne moţeš ţivjeti u stanu. Gracie je neko vrijeme šutjela, a zatim rekla: — Ona te još uvijek voli. Kad je Ben otvorio svoje vlaţne oči, taksi se zaustavljao ispred straţarnice na ulazu u BRIARWYCK FARMS, EKSKLUZIVNU OGRAĐENU ZAJEDNICU, ili je bar tako pisalo na natpisu u visokom ciglenom zidu. Put su im priječila crna ţeljezna vrata, preko čijih je rešetki visilo upozorenje OMETACI POSJEDA BIT ĆE KRIVIĈNO GONJENI. Ben se sjetio otirača koji je imao u roditeljskom domu u Zapadnom Teksasu, na kojemu je pisalo Dobro došli svi. Kad je provjerio Benovu osobnu iskaznicu, čuvar je dao upute taksistu i otvorio automatska vrata. Provezli su se kroz njih i ušli u oazu u betonske pustinje: visoka hrastova stabla zasjenjivala su široku cestu, prostrani zeleni travnjaci, svjetlucava umjetna jezerca okruţena šetnicama i veličanstvena zdanja duboko na velikim parcelama, domovi pred kojima bi većina posjetitelja zadivljeno zinula; ali Ben ih je jedva zamjećivao. Mislio je na Gracie. Taksist je pojačao glasnoću na radiju: »Sinoć u šest sati i petnaest minuta, policija Post Oaka izdala je obavijest o nestaloj djevojčici, uz opis i ţrtve i sumnjivca. Gracie Ann Brice je desetogodišnja bjelkinja, visoka metar i trideset pet i teška trideset i šest kilograma, kratke plave kose i modrih očiju. Sumnjivac je bijelac, između dvadeset i trideset godina starosti, metar i osamdeset visok,

devedeset kilograma teţak, plavokos, i zadnji je put viđen s crnom kapom i u kariranoj košulji. Policija moli sve koji su jučer snimali ijednu utakmicu u Briarwyck Farms parku da donesu svoje snimke.« Arap je u retrovizoru pogledao Bena. — Djevojčica, oteta je. U mojoj zemlji, mi nađemo muškarca - rubom otvorene šake lupio je po kontrolnoj ploči - i odreţemo mu pimpek. A onda mu odreţemo glavu. Taksistove su se oči vratile na cestu - Aah! - a noga snaţno nagazila na kočnicu; Ben je poletio naprijed. Taksi se umalo zabio u policijsku barikadu na Magnolia Laneu; dva policajca u uniformama stala su ispred taksija, s rukama na futrolama pištolja, odmahujući glavama. Taksist se okrenuo na sjedalu i rekao: - Dalje ne mogu. Ben je platio voţnju novčanicom od pedeset dolara i brzo izišao iz vozila. Jutarnje sunce kaţnjavalo mu je oči; opipao je odjeću ne bi li negdje napipao sunčane naočale, a onda se sjetio da ih je ostavio u dţipu. Protrljao je sljepoočnice, ali to nije nimalo ublaţilo bubnjanje u njegovoj glavi. Bilo mu je potrebno jutarnje trčanje da bi istjerao sinoćnje demone, ali to se ovog jutra neće dogoditi. Zato je prebacio platnenu torbu preko ramena, prošao pločnikom uz barikadu i zakoračio u medijski cirkus. Satelitske antene na televizijskim kombijima bile su poredane s obje strane ulice i namamile stanovnike iz njihovih domova već i prije doručka. Djeca, roditelji, snimatelji, izvjestitelji i policajci nagurali su se na ulici i pločniku; njihovi su se glasovi nadmetali s neprekidnim zujanjem televizijskog helikoptera koji je lebdio nisko iznad njihovih glava. Njega je boljela glava.

Ben je nastavio pločnikom, duboko u taj cirkus, pokraj izvjestitelja koji je govorio u kameru: — Gracie je zadnji put viđena u Briarwyck Farms parku u modrim hlačicama za nogomet i zlatnom gornjem dijelu dresa, s imenom ekipe, Tornadosice, na prsima, i brojem devet na leđima. Djeca su se ulicom vozila na biciklima i koturaljkama, tehničari televizijskih i radio postaja postavljali svoju opremu, a fotografi snimali okolna zdanja. Jedan se izvjestitelj obraćao drugoj kameri: - Oteta je sinoć na nogometnoj utakmici u otmjenoj prigradskoj četvrti šezdeset kilometara sjeverno od Dallasa. Roditelji su se šćućurili u male skupine i drţali djecu uz sebe, a na licu im je bio očit onaj strah svojstven roditeljima, strah da bi im netko mogao odvesti djecu u noć. Ben je taj strah vidio i ranije. Na pločnicima i travnjacima raskomotili su se šlampavi (tu gaje riječ naučila Gracie) snimatelji sa sunčanim naočalama i naopako okrenutim bejzbolskim kapama. Ljenčarili su na vrtnim leţaljkama, pijuckali kavu, tuţili se zbog ranojutarnjeg zadatka i nudili stručna mišljenja: — Sigurno je netko iz obitelji. Uvijek jest. Sad je to bila njihova otmica. Gracie Ann Brice bila je vijest. A svijet je čekao vijesti ispred njezine kuće gdje je na tronošcima bilo postavljeno desetak kamera uperenih u kuću na broju šest u ulici Magnolia Lane, dvokatnicu u stilu francuskoga zamka koja je više nalikovala hotelu, nego nečijem domu. Gracie nije pretjerivala: kuća je uistinu bila velika. Ben je krenuo dugom stazom prema ulaznim vratima, ali je zastao kako bi čuo jednog osamljenog izvjestitelja koji se obraćao u kameru: — Gracie je jučer kasno poslijepodne sudjelovala na nogometnoj utakmici ovdje u Post Oaku, nakon koje je otišla do štanda sa sladoledom i otad je nitko nije vidio. Njezini se roditelji nadaju daje Gracie oteta zbog otkupnine, da novac moţe

spasiti njihovu kćerku. Prošlo je tek četrnaest sati od otmice, a već se ulaţu ogromni napori kako bi se pronašli Gracie i muškarac koji ju je oteo. FBI postavlja operativni stoţer, lokalna policija organizira potragu, a u parku u kojemu je oteta Gracie, psi tragači ubrzo će pročešljati šumu... Ben je nastavio do trijema. Šarenom kredom na sivim škri-ljevačkim stubama dječjim je rukopisom bilo napisano VOLIMO TE, GRACIE. Te su riječi na Benovo tijelo imale jednak učinak kao njegovo jutarnje trčanje: stao je uz rub trijema i povratio iza niskog grma. Obrisao je usta crvenim rupčićem i pozvonio na vrata. U unutrašnjosti kuće zvonjava na ulaznim vratima nije se mogla čuti od telefona i glasnih televizora i policajaca koji su se na-gurivali naokolo i FBI-jevih agenata koji su urlali u mobitele i dječačića koji je jurcao po kući u bejzbolskoj uniformi Boston Red Soxa, upirući prstom u sve i vičući »sredite ih!«. U tom je kaosu niz široku galeriju koja se prostirala čitavom širinom kuće hodao visoki crnac. Specijalni agent FBI-ja Eugene Deveraux odjeven u crne kaubojske čizme, modre traperice, sa zlatnom značkom pričvršćenom na široki crni pojas, poluautomatskim pištoljem u futroli za pojasom, modrom najlonskom jaknom s natpisom FBI otisnutim zlatnim slovima na leđima i FBI-jevom kapom. Devereaux je bio agent zaduţen za istragu otmice Gracie Ann Brice. Potraga za otetom djecom bila je njegov ţivot zadnjih deset godina. Pete njegovih visokih čizama odjekivale su pod njegovom pozamašnom teţinom sa svakim korakom na besprijekornom podu od tvrdoga drveta dok je prolazio pokraj umjetnina na oplatom prekrivenim zidovima i pokućstva koje je izgledalo kao da će se slomiti ako se samo nasloniš na njega. Pokraj njega hodao je specijalni agent Floyd, s kaţiprstom uperenim uvis kao da procjenjuje vjetar.

-Je li to najjebenija stvar koju si ikad vidio? Na visokom stropu iznad galerije bio je naslikan mural koji je prikazivao starinski francuski ulični prizor s trgovinama, pješacima, konjima i kočijama; ulica se nastavljala do predvorja gdje se stapala u seoski trg. Sličan se ulični prizor protezao od stropa galerije preko istočnoga krila rezidencije. I bila je to najjebenija stvar koju je Eugene Deveraux ikad vidio. -Jesi li ikad radio na otmici u kojoj je ţrtva ţivjela u ovakvoj kući? - upitao je Floyd. Deverauxa posao nije dovodio u ovakve kuće. Dom tipične ţrtve otmice bio je na kotačima ili u otrcanoj stambenoj zgradi ili jeftinoj unajmljenoj kući; nikad to nije bilo zdanje s umjetninama na zidovima i francuskim muralima na stropu. - Ne. Bogate djevojčice ne otimaju neznanci. Deveraux je bio stručnjak za otmice u FBI-jevom područnom uredu u Houstonu; istraţivao je isključivo slučajeve u kojima su djecu otimali neznanci. Gracie Ann Brice bila je jedanaesta ţrtva te godine, a bio je tek travanj. Zastao je. Na zidu je visio sluţbeni obiteljski portret osvijetljen reflektorom; roditelji i dječak bili su odjeveni u crno, ţrtva u bijelo. Njezina plava kosa bila je u snaţnoj opreci s crnom kosom svih ostalih članova obitelji. Izgledala je kao drago dijete. Na stoliću ispod portreta nalazio se primjerak časopisa Fortune s očevim licem na naslovnici ispod naslova Novi Bill Gates?. Deveraux je podigao časopis i otvorio ga na stranici s člankom o ocu. Isti je obiteljski portret ispunjavao čitavu stranicu časopisa — da ga čitav svijet vidi. Ĉitav je svijet znao da će se John Brice ubrzo silno obogatiti, da ima suprugu Elizabeth, sina Sama i kćerku Gracie. Deveraux je vratio časopis na stolić i rekao: -Moţda je stvarno ugrabljena zbog otkupnine.

Nadao se daje tako. Otmica zbog otkupnine bila je jedina prava šansa daje djevojčica još uvijek ţiva: nitko ne otkupljuje mrtvu djevojčicu. - Otac je propali slučaj - rekao je Floyd. - Mislim da ne moţe suvislo odgovoriti na poziv, ako ga bude. Moţda ćemo morati raditi s majkom... odvjetnicom, hraniteljicom intelektualaca kriminalaca. Iz dubine hodnika, Deveraux je začuo glas, ţenski i odlučan: — Hilda, tvoj je jedini posao Sam. Ţrtvina majka - četrdesetgodišnjakinja vitke grade, intenzivnog izraza lica - pojavila se u dnu galerije, marširajući prema njima sa svojom pratnjom koja je nastojala sačuvati korak: obiteljskom dadiljom, mladom Hispankom; starijom bjelkinjom istočnoeuropskog podrijetla u odori sluţavke; i lokalnim policajcem, mladim, plećatim, mišićavim, s izrazom koji je govorio da bi radije bio u obračunu s meksičkim kartelom droge nego primao zapovijedi od ovakve majke. Bila je odjevena za posao, besprijekornog izgleda u po mjeri šivanome kostimu i cipelama s visokim potpeticama. Frizura joj je bila savršena, a šminka besprijekorna. Bila je ţena koju bi čovjek zamijetio na ulici. I, prstom je bušila rupe u zraku. - Pronađi ga, nahrani ga, prati ga. Nemoj dopustiti da iziđe iz kuće ili ti nestane iz vida. Comprende? - Si, senora. - Mlada je Hispanka napustila pratnju. Majka se obratila sluţavki: - Sylvia, nazovi dobavljača. Ovi ljudi ne mogu pronaći moju kćerku praznoga ţeluca. - Da, gospođo. - Nestala je i prije nego stoje odgovorila. Policajcu: - Maknite one spodobe s mojega travnjaka ispred

kuće. - Pokušat ću, gospodo Brice, ali... - Bez ali. Učinite kako sam rekla. Ubijte ih ako morate. - Uh, da, gospođo. - Mladi policajac nije bio dorastao ţrtvi-noj majci; predao se, odmahujući glavom. Kad se majka pribliţila, Devereaux je zamijetio njezine oči, budne i usredotočene, posve različite od praznih, izgubljenih očiju na kakve je bio navikao na majkama otete djece. Devereaux joj je iskreno kimnuo glavom dok je prolazila pokraj njega u predvorju. Jutro nakon stoje njezina kćerka oteta, a ona je odjevena za sudnicu i posve pribrana izdaje zapovijedi. Devereaux je znao daje to njezin način da se nosi sa situacijom, glumeći da i nadalje posjeduje nadzor nad vlastitim ţivotom. Naravno, nije ga imala; ţivot njezine kćerke — a time i njezin — sad je nadzirao otmičar. - Ţilava ţenska - rekao je Floyd. - Morat će biti - odgovorio je Devereaux — ako curica nije oteta zbog otkupnine.

8:39 Gospode, molim te da je zbog otkupnine. Sama na trenutak, Elizabeth Brice je zastala, naslonila glavu na zid galerije i zatvorila oči. Adrenalin joj je nadirao brzinom kao netom prije izricanja presude, ali danas nije imala kamo otići, danas nije morala zastupati nijednog okrivljenog klijenta, danas nije bilo nijednog svjedoka optuţbe kojega bi nemilosrdno unakrsno ispitala, nikakve završne riječi o istini i pravdi koju će podastrijeti poroti dobrih i lakovjernih građana. Ništa što bi činila osim šetala kućom, nadala se i

molila. Tog jutra, dok se tuširala, izgovorila je svoju prvu molitvu u zadnjih trideset godina. Gospode, molim te da je zbog otkupnine. Duboko je udahnula i sporo izdahnula. Srce joj je lupalo kao daje upravo sat vremena vjeţbala na steperu. Njezino se disciplinirano tijelo predalo strahu, baš kao što se njezin jednako disciplinirani um predao anarhiji, mnoštvu misli koje su joj divljale glavom: Gdje je Gracie? Je li mrtva? Je li ţiva? Tko ju je oteo? Sto joj je učinio? Ţeli li novac? Zašto već nije nazvao traţeći otkupninu? Zna li FBI što čini? Hoće li Gracie ikad doći kući? Zašto ja? Zašto moje dijete? Kako je John mogao dopustiti da je netko otme? Kako? Proklet bio! Osjetila je kako u njoj buja bijes, bijes koji se nalazio tik ispod površine, uvijek spreman izroniti i preuzeti nadzor nad svakom situacijom, bijes koji je teškom mukom potiskivala svakoga dana u ţivotu kao pacijent koji prima kemoterapiju kako bi primorao rak da se povuče. Danas se ta borba pokazala naročito teškom jer je Elizabeth Brice bilo posve neshvatljivo kako je njezina kći mogla biti oteta njezinome suprugu pred njegovim jebenim nosom u jebenom javnom parku! Proklela je supruga sinoć u parku, kad je panika ustupila mjesto bijesu. Ali, najprije se uspaničarila i posve izgubila kontrolu, vrištala, urlala, grabila djecu i roditelje - »Jeste li vidjeli Grace? Jeste li vidjeli Grace?« - trčala naokolo kao muha bez glave i izvikivala Gracieno ime dok joj glas nije promukao. Zatim je na vozačko sjedalo sjeo bijes i okomila se najprije na Johna, a zatim na Gracienog trenera: - Jesi li ti pokazao Grace otmičaru? Kakav si ti to jebeni idiot? Roditelji i policija su pretraţivali park do kasno u noć. Kad je stigao FBI i procijenio kaotična nastojanja da pronađu djevojčicu, proglasio je park mjestom zločina i naredio im svima da odu. Potraga mora biti organizirana, rekli su. Mogli bi se uništiti dokazi. Park i šuma bili su preveliki i

pregusti da bi se mogli pomno pretraţiti noću, a ako Grace nije pronađena nakon osam sati potrage, više nije u parku. Stoga se Elizabeth vratila kući, pomolila ispod tuša i odjenula; bila je budna već dvadeset i sedam sati u komadu, na kofeinu i adrenalinu. Istrenirala je um i tijelo da funkcioniraju bez sna; umor će je shrvati negdje oko trideset i šestoga sata kad njezin um popusti pred tjelesnom iscrpljenošću i kad zaspe. Ali, sad ne. Ne još. Njezino se tijelo umaralo, ali joj je um ostajao budan i bijesan: Prokletstvo, kako je John mogao dopustiti daje netko uzme! Stisnula je dlan u šaku i udarila njome o zid. - Uh, gospodo Brice, jeste li dobro? Zvono na ulaznim vratima ponovno je zazvonilo i Elizabeth je otvorivši oči ugledala mladog policajca sa šalicom kave i krafnom; oko ustaje imao šećera u prahu, a na licu neki nehajan izraz, kao da je ovo početak još jednog rutinskog dana krafni i prometnih zastoja. Bio je sjajan primjer policajaca u malome gradu i razlog kojega je zahtijevala da se smjesta pozove FBI. -Jesam, ali moja kći nije. Idi i pronađi je! Policajac se umalo zadavio krafnom, a zatim okrenuo i ţurno udaljio. Nekoliko je puta duboko udahnula kako bi se pribrala, a zatim odmarširala niz galeriju, odlučna da se od tog trenutka nadalje neće ponašati kao druge majke otete djece, koje ţalobno cmizdre na televiziji i preklinju za siguran povratak svoje djece. Elizabeth Brice, odvjetnica, stat će pred televizijske kamere, ali ne kako bi preklinjala. Stigla je u svečanu blagovaonicu treći put toga jutra. Policijski načelnik Post Oaka i četiri uniformirana policajca nagnuli su se iznad blagovaoničkog stola i proučavali veliku kartu osvijetljenu lusterom iznad stola. Nisu je zamijetili.

— Pretraţit ćemo svaki milimetar — govorio je načelnik Ryan. — Započnite na juţnom kraju, i nastavite prema sjeveru. Svoje tragače uputite da hodaju jedan drugome nadohvat ruke, polako, nije to prokleta utrka. Ako nešto opaze, recite im da podignu jebene ruke i da ništa ne diraju. FBI-jevi dečki će to obiljeţiti i spremiti. - Načelnik Ryan je bio zdepast i trbušast, kao vremešni športaš. Kad je najzad zamijetio Elizabeth koja je stajala na vratima, iskrivio je lice u grimasu: — Ispričavam se na rječniku, gospodo Brice. Podigla je ispruţeni dlan. — Samo je pronađite. — Da, gospođo. Oh, gospođo Brice, treba nam odjeća koju je Gracie nedavno nosila, nešto što nije u međuvremenu oprano. Za pse tragače. - Elizabeth je kimnula glavom. Načelnik se ponovno obratio svojim ljudima: - Budite na poloţaju točno u devet i trideset. Bobby Joe će najprije provesti pse kroz šumu, dok mi pretraţujemo igrališta. Zatim ćemo ponovno pretraţiti šumu - moţda ćemo po danu biti bolje sreće. Elizabeth se okrenula i nastavila koračati. Našla se licem u lice sa srdačnom mladom ţenom u modroj najlonskoj FBI-je-voj jakni, s biljeţnicom i kemijskom olovkom u ruci. Upoznale su se već ranije, ali se Elizabeth nije mogla sjetiti agentičinog imena. — Gospođo Brice, koju boju, veličinu i marku donjega rublja je Gracie imala na sebi? Agentica je postavila to pitanje kao da je pita ţeli li vrhnje u kavi. Elizabeth je potisnula osjećaje. — Ne znam. Jučer sam izišla iz kuće prije nego što je ustala. Imala sam parnicu. Moţda moj suprug zna, pitajte njega. On je dopustio daje netko otme.

Jan Jorgenson, specijalna agentica FBI-ja (na probnome radu), gledala je kako se ţrtvina majka odrješito udaljava otmjenim hodnikom; zvali su ga galerijom. U seoskim kućama u Minnesoti nemaju galerije. Janje šmugnula u kuhinju, uvjerila se daje sama i izvukla proteinsku pločicu iz torbice oko struka; nije jela od sinoć kad je primila poziv, a nije jela krafne. Ovoliko dugo je preţivjela bez hrane samo zato stoje prošli tjedan stvorila zalihu ugljikohidrata za maraton koji je baš tog trenutka trebala trčati. Odgrizla je veliki komad i poskočila - netko ju je snaţno ubo u leda. - Ruke do neba! Dječji glas koji je nastojao zvučati starije. Jan se okrenula i pogledala maloga Bricea, pljunutu sliku svojega oca. Desnu je ruku drţao kao da je pištolj i cerio se. - To sam pokupio od Woodyja, u Priči o igračkama. Nasmijao se i otrčao. Odmahnula je glavom. Njegova je starija sestra oteta, a on se igra kauboja i Indijanaca ili lopova i policajaca ili nečeg takvog. Mali nema pojma što se događa. Janje u četiri brza zalogaja pojela proteinsku pločicu promatrajući maleni televizijski ekran na kuhinjskome pultu; izvjestitelj na travnjaku ispred kuće je govorio: - Otkupnina. John Brice će uskoro postati veoma imućan čovjek... Stare vijesti. Jan je izišla iz kuhinje, ali je i nadalje čula izvjestitelja s kuhinjskog televizora ili onoga u susjednoj prostoriji ili nekih drugih neviđenih televizora u prostorijama pokraj kojih je prolazila, kao da se netko smrtno boji da će mu promaknuti presudne vijesti: - Njegova kompanija, BriceWare-točka-com, sljedeći tjedan nudi dionice u prodaju, zbog čega se očekuje da će John Brice zaraditi više od... Janje ušla u radnu sobu.

- Milijardu dolara? Specijalni agent Eugene Devereaux, agent zaduţen za istragu, ispitivao je ţrtvinog oca. Otac je tupo kimnuo glavom. Onako klonuo na kauču, izgledao je kao da bi se skljokao od umora da mu agenti Floyd i Randall ne sjede svaki s jedne strane, kao podupirači za knjige. Kovrčava crna kosa bila mu je raščupana, hlače i modra traper košulja izguţvani i prljavi, čvor na ţutoj kravati Mickey Mouse spušten dopola, a lice obješeno kao balon iz kojega je iscurila većina zraka. Ĉinio joj se još mršavijim nego zadnji put kad gaje vidjela. Ali, najviše ju je pogodila nevjerojatna tuga u njegovim očima, smeđim očima vidljivim iznad naočala s crnim okvirima, spuštenim nisko na nos, očima muškarca koji se iznenada izgubio i ne snalazi se u grubome svijetu. Tankim je prstima gnječio kravatu kao daje brojanica. - Ona mije darovala ovu kravatu - rekao je ne obraćajući se nikome ponaosob. Telefon spojen na računalo FBI-ja stajao je na stoliću za kavu ispred oca. Jedan je agent sa slušalicama na ušima isprobavao opremu koja će snimiti, uhvatiti i pratiti poziv kojim se bude traţila otkupnina. Ako takav poziv prime. Ako je motiv novac. - Milijardu dolara? — ponovio je agent Devereaux. Otac je pogledao Devereauxa i jedva čujnim glasom rekao: -Moţe je čitavu uzeti ako pusti Gracie. Agent Devereaux je spustio pogled i postrance pogledao ostale agente. - Gospodine Brice, postoji li ikakav razlog zašto bi netko ţelio nauditi vašoj obitelji? Gotovo šapat: - Ne. —Je li vam itko prijetio? -Ne. —Jeste li nedavno otpustili kojeg zaposlenika? -Ne.

- Sumnjate li na ikoga? -Ne. -Jeste li zamijetili kakvog neznanca u kvartu? - Ne. Ona bi vrata trebala zadrţati zle ljude podalje od nas. Agent Devereaux je kratko proučavao oca, očito zaključujući da on nije ni otmičar ni izvor informacija. Tad se obratio njoj. - Da, agentice Jorgenson? - Gospodine, dovršavam podroban opis ţrtvine odjeće. Majka je rekla da bi gospodin Brice mogao imati informacije koje su mi potrebne. Agent Devereaux je kimnuo glavom. — Nastavite.

Jan Jorgenson je ovo bio prvi slučaj otmice djeteta. Već je jedanaest mjeseci radila u FBI-ju, ali oduvijek je pretpostavljala da će se jednoga dana udati i imati djecu; međutim, sad kad je vidjela bol oca zbog gubitka djeteta, bol koju nije mogla ublaţiti ni milijarda dolara, nije bila tako sigurna. Njezino joj se pitanje učinilo strašnim teretom. — Gospodine Brice... John je netremice promatrao agenticu FBI-ja i pokušavao shvatiti njezine riječi. Mozak kao da mu je bio fragmentiran. Nije mogao procesuirati ono što mu se učinilo daje čuo daje rekla. Zašto se raspituje za Gracieno... — Donje rublje?

John se okrenuo prema ostalim agentima, onima koji su postavljali opremu kojom će snimiti kad otmičar nazove i zatraţi otkupninu - milijun, pet milijuna, deset milijuna - nije ga bilo nimalo briga koliko. On će je platiti i Gracie će doći kući. Takav je dogovor! Oči su mu letjele s jednog agenta na drugog, pa trećeg. Svi su zurili u opremu. — Ali, rekli ste... mislio sam... mislio sam daje riječ o novcu. Do tog trenutka, Johnu R. Briceu nijednom nije palo na pamet da njegov novac moţda nije motiv otmice njegove kćerke. Najednom je osjetio mučninu. Lice mu je oblila razarajuća toplina. Pomislio je da će se onesvijestiti. Gornji dio tijela poletio mu je ka stolu dok rukama nije uhvatio glavu. Skinuo je naočale s lica; svijet oko njega bio je nejasna mrlja, ali je slika u njegovoj glavi bila posve oštra: Gracie... i muškarac... i... — Oh, Gospode. Zaplakao je. Nije se mogao suzdrţati. Nije ni pokušavao. Odustao je od borbe. Zvono na ulaznim vratima ponovno je zazvonilo upravo u trenutku kad je Elizabeth ušla u radnu sobu. Petorica turobnih agenata FBI-ja istodobno su je pogledala, a zatim brzo skrenula pogled. Njezin je suprug sjedio između dvojice agenata na sofi. Glavu je obuhvatio rukama; neutješno je plakao. Tijelo joj se zgrčilo od njezinog najvećeg straha. -Je li riječ o Grace? - upitala je. Glavni agent FBI-ja odmahnuo je glavom. Strah je popustio svoj stisak na Elizabethinom tijelu. Hvala Bogu - prodahtala je. Zatim se okrenula suprugu. — Johne, što se dogodilo? Njegovi jecaji nisu jenjavali. Elizabeth mu je prišla i stala iznad njegovog kukavnog lika, razmišljajući bi li ga utješila ili odalamila jer je dopustio da im otmu kćerku. Agenti koji su sjedili

na sofi ustali su i razmjestili se po prostoriji. Preko pognute glave svog supruga, upitala je agenta Devereauxa: - Sto se dogodilo? Agent Devereaux je uzdahnuo. — Morali smo pitati, gospodo Brice. Potreban nam je podroban opis Graciene odjeće, uključujući i... — Donje rublje. Agent Devereaux je kimnuo glavom. - Da, gospođo. Elizabethin je um bio toliko smušen od misli koje su divljale po njemu daje zaboravila daje ona sama agenticu FBI-ja poslala Johnu s tim pitanjem. Spustila je lijevu ruku na rame svojega supruga. -Johne — tiho gaje zazvala. Pogledao ju je crvenim očima; niz lice su mu se kotrljale suze, iz nosa curili šmrklji, a brada mu se tresla. Obrisao je šmrklje o rukav košulje. Njezin mali dečko. John Brice ju je oţenio kad joj je trebao suprug. I bio joj je dobar suprug: nikad je nije osramotio u javnosti niti joj se protivio u privatnom ţivotu; uvijek joj je za rođendan i godišnjicu braka slao cvijeće u ured, iako ona nije bila sklona romantici; i bio je divan otac njihovoj djeci i matematički genij, stoje savršena vještina u umreţenom svijetu. John R. Brice bio je njeţan, briljantan dječak... i posve beskoristan u borbi. U ovakvim situacijama, nije se mogao osloniti ni na što osim svoj doktorat, nije imao unutarnju čvrstoću iz koje bi crpio kad je potrebno biti čvrst i zao i nesmiljen; nije bio kao ona — ona je bez problema mogla uperiti pištolj u glavu otmičara i raznijeti mu jebeni mozak, ako je to potrebno da spasi Grace. John Brice nije bio čvrst ni zao ni nesmiljen. Bio je samo tridesetsedmogodišnji dječak i gledao je kao da gaje upravo prebio nasilnik iz susjedstva i sad mu treba mamica da ga zagrli i utješi. Umjesto toga, pljusnula ga je po obrazu.

—Johne - protisnula je kroz stisnute zube jer se bijes pokrenuo kako bi pobjegla tami - bit će bolje daje riječ o otkupnini. Jer, ako nije... — Eliza... Ponovno gaje ošamarila. — Proklet bio! Dopustio si mu daje odvede! — Gospođo Brice — umiješao se agent Devereaux - to neće pomoći. Njoj je pomagalo. Elizabeth je ponovno podigla ruku, ali ju je crna ruka zgrabila za zapešće. Bijes se okomio na agenta Devereauxa. — Pustite me. Zazvonio je telefon. Agent Devereaux je pustio njezinu ruku i sjeo pokraj Johna. Agent sa slušalicama aktivirao je uređaj za snimanje i kimnuo agentu Devereauxu. Telefon je ponovno zazvonio. — Gospodine Brice — rekao je agent Devereaux. John je ostao u istom poloţaju u kojemu gaje ostavila: lice mu je i nadalje bilo prekriveno rukama kako bi se zaštitio od njezinih udaraca, plakao je i tiho govorio: — Zao mije. Telefon je ponovno zazvonio. — Gospodine Brice, moţete li se javiti na poziv? Njezin se suprug nije ni pomaknuo. Elizabeth je pomislila, Posve je beskoristan u borbi, a zatim pruţila ruku prema agentu Devereauxu. — Dajte meni. Agent Devereaux je podigao slušalicu s postolja i pruţio joj je. Vrpca se okretala. Priljubila je slušalicu uz uho.

— Elizabeth Brice. Začuo se dječji glas. - Smije li se Sam igrati? — Molim? Ne, Sam se danas ne smije igrati! Agenti su izdahnuli i zakolutali očima kao jedan. Elizabeth je pruţila slušalicu agentu Devereauxu i uzdahnula; dječji joj je glas omogućio stanku. Njezin se bijes potrošio, gnjev povukao kao tornado u tamno nebo i sad je promotrila razaranje koje je iza sebe ostavio — svog supruga koji je i nadalje jecao, crvenog i izudaranog lica - a iskrica kajanja pokušala je zapaliti njezinu svijest. No, ona ju je ugasila kao bačenu cigaretu. On je kriv! Dopustio je da je netko odvede! Disanje joj se ubrzalo. Još je jednom bijesno pogledala svog posve beskorisnog supruga i odmarširala iz radne sobe niz galeriju. Upravo je prolazila kroz predsoblje kad se zvono na ulaznim vratima ponovno oglasilo. Zastala je, naglo otvorila ulazna vrata i zagledala se u muškarca na njezinome trijemu. Svatko tko je poznavao njegov ţivot očekivao bi krupnijeg muškarca, grubljeg izgleda. Ali evo ga ovdje, moţda je umjetnik koji je naslikao Zapad i odijevao se u skladu sa svojom slikom, u neuglađenoj odjeći u Santa-Fe stilu, koja je izgledala tako laţno na manekenima u katalogu Neimana Marcusa, ali djelovala posve prirođena ovom vitkom tijelu s isklesanim crtama lica i rumenom koţom, čupavom plavom kosom koja mu je uokvirivala potamnjelo lice i isticala najsjajnije modre oči koje čovjek moţe zamisliti. Izrazito zgodan za jednog šezdesetgodišnjaka, mogao je biti sredovječna filmska zvijezda. A umjesto toga je bio pijanac. Elizabeth Brice se okrenula na peti i udaljila od svog svekra.

8:59 Ben Brice je zakoračio u kuću svojega sina i našao se nasred prometnog raskršća. Brzo se povukao kad su pokraj njega projurili uniformirani policajci i agenti FBI-ja i sluţavka koja je razgovarala prijenosnim telefonom i njegov unuk u bejzbolskoj uniformi za kojim je trčala mlada Hispanka s riječima »Senor Sam, zobena kašica, gotova je!« Ispod njegovih nogu bio je ulašteni pod od tvrdoga drveta; iznad njegove glave nalazila se osvijetljena kupola oslikana mu-ralom. Široka se galerija prostirala od ulaza kroz oba krila rezidencije. Široko stubište uspinjalo se ispred njega do odmorišta na prvome katu. Ispod stubišta nalazio se dnevni boravak s prozorima od poda do stropa, koji su gledali na sjajni modri bazen s vodopadom. Gracie je rekla daje njezin novi dom koštao tri milijuna dolara. Tad je smatrao da se zabunila; ali dok se ovog trenutka osvrtao oko sebe, Ben je mogao povjerovati daje ova kuća koštala tri milijuna, a moţda i više. I to je bilo dobro: njegov će sin moći platiti otkupninu. Ben nije razgovarao s Johnom pet godina, otkad je zadnji put došao u Dallas kad se rodio Sam. Gotovo nije prepoznao mršavog mladog muškarca koji je besciljno doteturao u predsoblje i sad se našao uhvaćen usred brze bujice tijela kao kukac u vrtlogu; izgledao je poraţen i izgubljen, kao oni senilni veterani Drugog svjetskog rata u vojnoj bolnici, bezizraţajnog lica u svijetu koji više nije prepoznatljiv. Ben je spustio platnenu torbu, prišao sinu i uhvatio ga za ramena. —Johne. - Ukočeno gaje pretresao. — Johne. Njegov gaje sin pogledao onako kako bi pogledao posvemašnjeg neznanca i rekao: — Misliš li daje riječ o otkupnini? -Johne, ja sam... Ben. John je podigao naočale i snaţno trepnuo. - Bene? Što ti radiš... Kako si... Tko te je nazvao? — Ti si me trebao nazvati, sine. Sa stubišta se začuo glas. - Ja sam ga nazvala.

Napustila gaje čim se Gracie rodila, odlučna da njezinu jedinu unuku neće odgajati dadilja. Ben je zaključio da je to samo izlika i nije je krivio; daje mogao, samog bi sebe davno napustio. U prvo gaje vrijeme redovito posjećivala, ali je ubrzo razmak između posjeta postajao sve veći. Prije pet godina posve gaje prestala posjećivati, kad je imala dvoje unučadi koju treba odgajati. Sad, kad ju je ugledao na vrhu stubišta, crvene kose i blijede koţe koja je blistala na svjetlu kupole -još uvijek najljepša ţena koju je ikad vidio - ljubav koju je Ben Brice zajedno sa svojom boli pokušao utopiti u whiskeyju vratila se takvom silinom da je pomislio da će ga koljena izdati; umjesto toga, na oči su mu navrle suze - još uvijek je nosila vjenčani prsten. Usrdna katolkinja irskoga podrijetla kakva je bila, nikad se ne bi razvela od supruga, ali više nije mogla ţivjeti s pijancem; usrdni pijanac kakav je bio, nikad ne bi volio drugu ţenu, ali nije mogao ţivjeti bez pića. Spustila se niz stube i Ben je vidio daje noć proplakala. Znao je jer je sam toj ţeni prouzročio mnoge noći suza. Ne zato što bi je ikad dograbio u bijesu. Ben Brice nije bio zao pijanac. Bio je šutljiv. Što je više pio, to se više povlačio u sebe, u duši se boreći protiv demona i ostavljajući svoju suprugu da u suzama utone u san. Njegova je duša bila pomućena njezinim suzama. Nakon pet godina koliko je nije vidio, dodirnuo, zagrlio, ţudio je da je privuče u naručje; ali stajao je paraliziran, kao običan vojnik pred generalom s četiri zvjezdice. Znala je. Prišla mu je i sakrila lice u njegove grudi. Ben ju je čvrsto zagrlio i udahnuo njezin miris kao da to čini prvi put. I na jedan trenutak, kao daje bio trideset i osam godina u prošlosti, kad je svijet još imao smisla. Duboko je uzdahnula, gotovo kao jecaj, i osjetio je kako je njezino vitko tijelo lagano klonulo.

- Oh, Bene. Što ako je ozlijedi? - Vratit ćemo je, Kate. Platit ćemo otkupninu i vratit ćemo je. Stajali su grleći se kao neznanci i pred njima je projurilo trideset i osam godina ţivota - dobri trenuci, loši trenuci, i još loših trenutaka. Ben se uvijek drţao dobrih trenutaka kako bi pregu-rao one loše; njezin je stisak prije deset godina popustio. Dok su tako stajali, nisu morali reći ono što su oboje znali: nijedan trenutak ne bi mogao biti tako loš kao ovaj. - Djede! Ben je pogledao unuka koji gaje čvrsto drţao za noge. Za njim je brzo dotrčala zadihana Hispanka. - Senor Sam, zobena kašica, morate jesti. Odozdo: - Ne ţelim smrdljivu zobenu kašicu! Ben Brice je zagrlio svoju obitelj. Osimjohna. On je otišao. - Kog vraga on radi ovdje? Elizabeth je zaskočila svog supruga čim je zakoračio u kuhinju; lecnuo se i ruke su mu poletjele ka licu, a zatim pale kad je shvatio da ga neće ponovno ošamariti. - Ne ţelim tog pijanca u svojoj kući! John nije odgovorio. Umjesto toga je odsutno ušao u smočnicu, kao da traţi mjesto na kojemu će se sakriti. Ona je zurila u njega i odmahivala glavom: posve beskoristan u borbi. - Gospođo Brice. Na vratima kuhinje bio je agent Devereaux. Ben je stajao u dnu stubišta sa svojom obitelji i mladom Hispan-kom, kad se s Elizabeth pojavio jedan sredovječni agent FBI-ja. Ben je pogledao Elizabeth, a ona je okrenula glavu na drugu stranu.

- Kate - rekla je Elizabeth - hoćeš li agentu Devereauxu donijeti Elizabethinu fotografiju iz naše sobe? I nešto što je jučer imala na sebi, nešto što još nije oprano. Moţda njezinu školsku uniformu. Treba načelniku Ryanu. On je u blagovaonici. - Zatim se obratila Samu: - Jesi li doručkovao? Sam, odozdo: - Pozivam se na četvrti amandman. - Peti. - Što peti? - Pravo je petoga amandmana ne inkriminirati samoga sebe. - Kako god. Elizabeth je uzdahnula i okrenula se Hispanki. - Hilda? Hilda je podignula ruke. - Senora, on trči kao vjetar. Sam, nastojeći se sakriti između Benovih nogu: - Upomoć! Ben je skrenuo razgovor kako bi spasio unuka. Ispruţio je ruku agentu FBI-ja: - Ben Brice. Ja sam Gracien djed. - Eugene Devereaux, FBI. Bio je krupan muškarac s velikim rukama i čvrstim stiskom. Dvojica muškaraca su se pogledali. - Ben Brice - rekao je agent Devereaux. - To mi ime zvuči poznato. Jesmo li se već negdje sreli? Ben je odmahnuo glavom i ponovno skrenuo razgovor na drugu temu. - Jeste li primili poziv sa zahtjevom za otkupninu? - Nismo. - Agent Devereaux se obratio Elizabeth. - Stoje s Gracienim donjim rubljem? - Kate - rekla je Elizabeth - koje je donje rublje Gracie imala na sebi? - Na utakmice nosi Under Armour. - Under što?

Umiješao se agent Devereaux: - Under Armour. Športsko donje rublje. Sva ga djeca danas nose jer ga nose profesionalci. Moja kći ga odijeva ispod bejzbolske uniforme. - Obratio se Kate: - Je li Gracie odjenula športske gaćice? - Da. Modre. I potkošulju bez rukava, modru. Agent Devereaux je pogledao niz galeriju i zazvao: - Agentice Jorgenson! - Mahnuo je rukom i agentica FBI-ja im je prišla. Obratio joj se: - Imamo bijele kopačke Lotto, modre dokoljen-ke, štitnike za goljenice, modre gaćice Under Armour i potkošulju bez rukava, modre hlačice za nogomet, zlatni gornji dio dresa s natpisom »Tornadosice« na prsima i brojem devet na leđima. — Zatim svima ostalima: — Još nešto? - Ogrlica - rekao je Ben i time izazvao oštar Elizabethin pogled. - Kakva ogrlica? - upitao je agent Devereaux. - Srebrni lančić sa srebrnom zvijezdom. -Jeste li sigurni da gaje imala oko vrata? - Siguran sam. Kate je potvrdila znalačkim kimanjem glave. Agentici koja je zapisivala u blok, agent Devereaux je rekao: - I ogrlica. Dajte aţurirani opis medijima. - Da, gospodine - odgovorila je i otišla. Agent Devereaux je pristojno kimnuo Benu i Kate i rekao: — Gospodine Brice, gospođo Brice. Zatim su se on i Elizabeth udaljili galerijom. Ben se obratio Kate. - Zašto se raspituju za njezinu - brzo je pogledao Sama -odjeću? Mislio sam daje riječ o otkupnini. Podignula je dlanove. - Dok ne prime poziv... Sam je povukao Bena za noge. — Djede, što se dogodilo Gracie? Nitko mi ne ţeli reći istinu. Pokazao je na Kate. - Ĉak ni baka.

Ben je čučnuo i našao se licem u lice s minijaturnom inačicom Johna - jednakom kuštravom kovrčavom crnom kosom, istim tamnim očima, istim naočalama s crnim okvirima, iako naočale njegovoga unuka nisu imale stakla; Gracie je rekla daje Sam počeo nositi okvire naočala kako bi bio kao otac. Ben je svom unuku svake godine slao darove za rođendan i Boţić (rukom izrezbarene drvene kojote i konje, i mali stolac za ljuljanje s imenom SAM urezanim na naslon) i razgovarao s njim uvijek kad bi Gracie nazvala; a Gracie mu je slala Samove fotografije koje su bile zalijepljene na hladnjak u kolibi pa je Ben imao osjećaj kao da poznaje Sama, ali dječaka nije vidio otkad se mali rodio. Ben nikad nije bio dobrodošao u kući vlastitoga sina. - Otišla je — rekao je Ben. - Mogu li dobiti njezine stvari? - Molim? - Znaš, kad ode na koledţ, ja ću dobiti njezinu sobu i sve njezine stvari. - Ne, ovo nije tako, Same. Ona nije ţeljela ići. - Zašto je onda otišla? —Jedan ju je muškarac odveo. Nevino lice. - Poštar? - Ne, nije bio dobar čovjek. - Kreten? -Tko? - Loš čovjek. - Da, Same, loš čovjek. - Gdje je sinoć spavala? - Ne znam. -Je li joj kreten dao večeru?

- Ne znam. - Stoje otkupnina? - Novac. - Kreten ţeli novac da pusti Gracie? - Moţda. Samovo se lice razvedrilo. - Onda je u redu. - Zašto? - Zato što ćemo nakon inicijalne javne ponude biti milijarderi.

9:17 Specijalni agent FBI-ja Eugene Devereaux nimalo nije dvojio da je pokućstvo u ovoj jednoj sobi koštalo više od njegove sveukupne imovine. Pošao je za ţrtvinom majkom u otmjeni formalni dnevni boravak u istočnome krilu zdanja; Deveraux nije razlikovao pokućstvo, ali je znao da ovo nije jeftino. Instinktivno je zagurao ruke u dţepove, kao što je činio kad je posjećivao staretinarnice koje je njegova supruga oboţavala, kako ne bi slučajno razbio nešto što si ne moţe priuštiti. — Smjestite se ovdje - rekla je majka. Obuhvatila je čitavu prostoriju mahnušvi rukom. Upotrijebite pokućstvo, prenesite ga u garaţu, spalite za ogrjev. Nije me briga. — Gospodo Brice, inače ne postavljamo operativni stoţer u kući ţrtve, ali... Uperila je prst prema njemu. — Ţelim da bude ovdje! Ţelim u svakome trenutku znati što se poduzima kako bi se pronašla moja kći! Osobno ću nazvati Larryja McCoyja budem li morala! Duguje mi!

Iako to ne bi utjecalo na njegovu odluku, Devereaux se morao zapitati poznaje li gospoda Brice doista predsjednika osobno ili je samo »Larrvjeva prijateljica«, a taj se poloţaj zasluţivao čekom u iznosu od stotinu tisuća dolara za potrebe njegove zadnje kampanje. — ...ali vaša je kuća već umreţena za dvadeset telefonskih i faks linija kao i za internet za računala i trebalo bi nam čitavo jutro da umreţimo neko drugo mjesto. Zato ćemo stoţer smjestiti ovdje. Za sat vremena već ćemo biti spremni za akciju. Devereaux se nadao da neće poţaliti zbog ove odluke. Jer, postojao je dobar razlog da se ne postavi operativni stoţer u domu ţrtve: ako ţrtva ne bude brzo vraćena, osoblje ne moţe beskonačno ostati na vanjskoj lokaciji; operativni stoţer bi morao biti premješten u lokalni područni ured FBI-ja u središtu Dalla-sa udaljenom šezdeset kilometara. A da se to dogodi, roditelji bi se zabrinuli da FBI odustaje od potrage za njihovim djetetom. Međutim, agent Eugene Devereaux nikad nije odustao od potrage ni za jednim otetim djetetom. - Dobro. A sad mi recite, što činite kako biste pronašli moju kćerku? Pošteno pitanje. Devereaux je izvukao ruke iz dţepova i nabrajao na prste. - Dvadeset agenata radi na slučaju puno radno vrijeme, plus deset lokalnih policajaca. Načelnik Ryan obavijestio je medije o otmici čim je Gracie nestala i obavijest je objavljena na NLETS-u, Nacionalnom policijskom telekomunikacijskom sustavu. Svaka redarstvena agencija u zemlji dosad već zna za Gracie. Ubacili smo Gracie u mreţu podataka u Nacionalnom središtu za nestale osobe. Ĉim dobijemo njezinu fotografiju, poslat ćemo je u Nacionalni centar za nestalu i zlostavljanu djecu. Oni će je staviti na svoju web stranicu, a bit će stavljena i na web stranicu FBI-ja.

Otisnut ćemo letke s Gracienom fotografijom i crteţom sumnjivca i distribuirati ih u susjedstvu i medijima. Načelnik Ryan koordinira potragu u parku. Na mjestu zločina je i fbrenzičarska ekipa FBI-ja. Ona će prikupiti i sačuvati sve dokaze i provesti forenzičku analizu mjesta otmice. Postavili smo komunikacijsku opremu koja će snimiti i locirati sve dolazne pozive. Naš tim za brzi početak postavit će operativni stoţer, telefone, računala i telefaksove te koordinirati i pratiti sve tragove na kompjutoriziranom sustavu — a njih će biti na tisuće. Ispitujemo svjedoke koji su sinoć bili u parku i pretresamo susjedstvo. Devereaux je odlučio ne spomenuti da sastavljaju i popis poznatih seksualnih prijestupnika koji stanuju u blizini. - Gospodo Brice, moţemo dovesti psihologa. - Zašto? - Za vas, vašeg supruga, vašega sina. Da vam pomogne da ovo prebrodite. — Ne ţelim pomoć. Ţelim da pronađete moju kćerku. Majka se okrenula, udaljila četiri koraka i naglo ponovno okrenula licem prema njemu; ruke su joj bile prekriţene, a njezine su ga oči pomno odmjeravale. — A kakve su vaše kvalifikacije, agente Devereaux, za pronalaţenje moje kćerke? Neuvijena pitanja nisu vrijeđala Eugenea Devereauxa. — Vjerujte, gospođo, ovo mi nije prvi rodeo. - Dočekao ga je prazan izraz lica. — Stotinu dvadeset i sedam otmica, gospođo Brice. To su moje kvalifikacije. Lice joj se snuţdilo kad je shvatila značenje njegovih riječi; spustila je pogled. — Stotinu dvadeset i sedam — šapnula je. - Gospode Boţe. — Podigla je oči. — Djeca? — Da, gospodo.

— Koliko zbog otkupnine? Oklijevao je. - Nijedno. — Bene, što ako ovo nije zbog novca? - upitala je Kate. Odvela je Bena do kućice uz bazen. Mislila je da će biti bolje da Ben u njoj odsjedne sam. U slučaju da pije. I da se noćne more vrate. I da vrišti, onim izmučenim krikom koji joj je nebrojene noći narušio san. — Odvedi me u park. Kate je odmahnula glavom. — Park je mjesto zločina. Nitko ne smije onamo dok ga ne pretraţe. Bobby Joe Fannin je ispljunuo smeđi duhanski sok. — Dečki, smirite se. Psi su potezali povodce, spremni krenuti u potragu, s mirisom djevojčice svjeţim u nozdrvama. Bobby Joe vodio je okruţnu jedinicu za potragu sa psima, ekipu od šest tragača koje je odgojio otkad su bili štenci. Dobar posao, dobre beneficije, većinu vremena u prirodi. Ne tako dobar kao obrađivanje vlastite zemlje trideset godina ranije kad je njegov djed još uvijek bio vlasnik ove zemlje, ali nije bio loš. Osim pronalaţenja mrtvaca. Bobby Joe nikad nije volio taj dio posla. Zašto gradski ubojice uvijek ostavljaju tijela na selu? Kroz radio stanicu je začuo: — Bobby Joe, javi se. Bobby Joe je skinuo radio prijamnik s pojasa i pritisnuo gumb za govor. - Da, zapovjednice? Jedva je uspio razaznati policijskog načelnika Ryana na drugome kraju parka; odred za potragu rasporedio se u jednoredu preko igrališta. Bobby Joe je radio sam, samo on i psi, stoje bilo još nešto što je volio u svom poslu; nije morao previše raditi s drugim ljudima. U njegovom poslu, drugi su ljudi u blizini samo izazivali probleme: psi mogu nanjušiti ljudski miris, ali ne mogu razlikovati ljudske mirise. Drugo ljudsko biće u blizini skrenulo bi ih s traga nestale djevojčice.

— Bobby Joe, mi se ovdje dolje spremamo krenuti — rekao je načelnik. — Ti počni i povedi pse. Ako nešto pronađeš, pozovi me. Ništa ne diraj, čuješ li? Bobby Joe je odgovorio u radio prijamnik: - Nije mi prvi put, Paulie. Bobby Joe je odrastao s Paulom Ryanom. Kao dječaci zajedno su lovili na ovom zemljištu — jelene, divlje svinje, prepelice - a u ovim istim šumama zečeve, u vrijeme kad je petsto hektara bilo prekriveno šumom. Njegov je djed rekao daje ovo jedna od zadnjih domaćih šuma zvjezdastoga hrasta koje su ostale na visoravnima Teksasa. Ali to je bilo tad, a ovo je sad i ostalo je samo stotinu hektara. A Bobby Joe je u ovim šumama lovio djevojčicu. Ponovno je pljunuo. — Idemo, dečki - rekao je i lagao zazviţdao psima. Krenuli su u šumu, Bobby s povodcima pasa u desnoj ruci i djevojačkom crveno-plavom kariranom školskom uniformom u lijevoj ruci. — Mičite se s jebene trave! Načelnik mu je rekao da usreći majku, pa je policajac Eddie Yates tjerao gomilu izvjestitelja i snimatelja s uređenog travnjaka ispred kuće Briceovih. Pogledali su ga - četvrtasto dvadesetogodišnje lice, oštra kratka kosa, tamne sunčane naočale, nabrekli bicepsi od kojih se rukavi njegove odore samo što nisu rasprsnuli na šavovima — i preselili na pločnik, usput rogoboreći. One riot, one Ranger. Samo što Eddie nije bio teksaški rendţer. Bio je policajac u ophodnji u maloj prigradskoj policijskoj postaji koja čak nije ni imala specijalnu jedinicu — nije joj ni trebala, budući da se najveći zločin koji je grad Post Oak mogao ponuditi sastojao od klinaca koji si ispod tribina dodaju pivo na utakmicama Male lige subotom navečer. Eddie je svoju smjenu obično provodio na radaru na

autocesti, hvatajući vozače koji prebrzo voze i sanjajući o tome da je u specijalnoj jedinici u velikome gradu, u crnoj paravojnoj uniformi, s borbenim vojničkim oruţjem, da nogom ruši vrata kuća u kojima se pakira droga, da mlati gangstere i ratuje protiv droge. Ovoga će ljeta po četvrti put na prijamni ispit na Policijskoj akademiji u Dallasu. Uzvrati, Mali Johnny! Budi muškarac! Samo ti idi, otrči kući mamici, Mali Johnny Brice, jebeni cmizdravle! Sve poruge svih nasilnika u svim vojnim bazama sad su dohrlile natrag. Mali John Brice nije bio dovoljno muško da zaštiti svoju vlastitu kćerku u javnom parku. Jednako kao što onda nije bio dovoljno muško da uzvrati nasilnicima. Kad bi se brigadir vratio sa zadataka, mama bi ga zamolila da prekine premlaćivanja i brigadir bi naredio očevima malih nasilnika da uvedu disciplinu u svoje redove. Ali, zbog toga bi batine postale još gore. Sjećao se batina i lice gaje zapeklo; no danas gaje ţarilo od Elizabethine ruke i bol nije prolazila. Kad je bio mali, povlačio se u sebe, duboko u svoje unutarnje dijete dok je njegovo vanjsko dijete dobivalo batine. Nakon toga bi otrčao kući u svoju sobu. Mama bi uvijek došla i drţala ga u zagrljaju dok je plakao, i sama lijući suze; liječila bi mu rane i govorila da se to više nikad neće dogoditi. Ali, uvijek bi se ponovno dogodilo. Druga su djeca provela djetinjstvo vani, učeći kako da pogode kosu loptu; John je svoje djetinjstvo proveo u sobi, skrivajući se od nasilnika i učeći kompjutorske šifre. Sad je potraţio utočište u svom uredu u kući, odijeljenom u straţnjemu dijelu zdanja; skrivao se od svoje supruge i pokušavao pobjeći strahu i preziru stvarnoga svijeta, kao što je često činio. Ipak, ovog puta nije bilo bijega. Strah i prezir slijedili su Maloga Johnnyja Bricea u njegovom domu.

Zazvonio je telefon. Pustio je da poziv preuzme telefonska sekretarica. Zvao gaje Lou iz New Yorka i ostavio još jednu poruku: -Johne, jesi li dobio moje prethodne poruke? Isuse Kriste, ovdje je na vijestima. Zapanjen sam! Ne znam što bih rekao, kompa. Kako se nešto takvoga moglo dogoditi u javnom parku? Ĉovječe, sav sam... sjebati. Nazovi me. - Sekretarica je zapištala i utihnula. Zato što nisam bio dovoljno muško da je zaštitim, eto kako se dogodilo! Crayjovo superračunalo zauzimalo je prostor u Johnovoj glavi; njegov je um bio sposoban za zamršene kalkulacije i imao gotovo fotografsko pamćenje - ali jučerašnjeg se dana nije sjećao. Zar je prošao samo jedan dan od utakmice? Nalakćen na radni stol, rukama čvrsto drţeći glavu, zatvorenih očiju, John je pokušao rebutati svoje sjećanje: sjedi na tribinama na nogometnom igralištu, razgovara s Louom o inicijalnoj ponudi dionica; Elizabeth je otišla na štand s hranom i pićima kako bi pronašla Gracie; zatim gaje nasmrt prepao prodoran krik - Grace! Ispustio je telefon iz ruke i otrčao do štanda gdje su roditelji povicima dozivali svoju djecu i panika hrlila kroz mnoštvo kao e-mail virus dok panika i on istodobno nisu stigli do Elizabeth. Grace je otišla! Kamo je otišla? Odvedena je! Kući? Ne, prokletstvo! Netko ju je oteo!

Nikad ranije nije vidio Elizabeth uspaničarenu i bez kontrole i to gaje prestravilo. Zatim zvukovi sirena, policija, potraga u šumi. A Gracie nema. I moţda je više nikad neće vidjeti. Maloga je Johhnyja Bricea boljelo ondje gdje oni nasilnici nikad nisu uspjeli dosegnuti.

9:42 Radili ste na stotinu dvadeset i sedam otmica? - upitala je majka. ». Specijalni agent FBI-ja Eugene Devereaux kimnuo je glavom. - Tako je, gospođo. - Ali ni u jednom slučaju nije traţena otkupnina? - Radio sam najednom slučaju kad je traţena otkupnina, ali to je bilo prije trideset godina. I nje bilo oteto dijete. Znao je gdje će ovaj razgovor završiti. Takvi su razgovori uvijek završavali jednako. - Vaš je posao da pronađete otetu djecu, zar ne? - Da, gospodo. - Ĉinite li to? - Ĉinim li što? - Pronađete otetu djecu? Odgovorio joj je kao što je uvijek odgovarao roditeljima, u nadi da neće postaviti logično sljedeće pitanje; većina roditelja nije ga postavljala jer nisu mogli podnijeti odgovor. - Prije ili kasnije. Prema majčinome izrazu lica, vidio je da razmišlja o njegovom odgovoru. Lagano je otvorila usta i prostrijelila ga pogledom. Bila je čvrsta ţenska, dovoljno čvrsta da postavi naredno pitanje.

-Je li ijedno od djece pronađeno... ţivo? Promatrajući majku, Devereaux se ulovio u usrdnoj nadi da je njezino dijete oteto zbog novca, ma koliko to bilo malo vjerojatno. Ali se jednako usrdno nadao sretnom svršetku otmice i svih stotinu dvadeset i sedam puta ranije, svaki put uzalud. Stotinu dvadeset i sedam slučajeva u kojima su djecu oteli neznanci - devedeset i tri završilo je smrću djeteta; ostalih trideset i četvero djece nikad nije pronađeno i pretpostavljalo se mrtvima - naučilo ga je da pruţanje laţne nade obitelj samo čini ţrtvom i drugi put. - Ne, gospodo. Ĉitavo njezino tijelo je klonulo. Fasada opake odvjetnice pala joj je s lica; na jedan kratki trenutak, Elizabeth Brice je bila tek još jedna očajna, razapeta majka, nimalo drugačija od onih sirotinjskih majki ţrtava koje su ţivjele u prikolicama, jer su sad imale nešto zajedničkoga - onu osobitu bol spoznaje daje tvoje dijete u rukama neznanca. Šutjela je neko vrijeme, a zatim progovorila, sporo i tiho. - Ovo neće dobro završiti, zar ne? - Gospodo Brice, kod Gracie je izuzetno mala vjerojatnost da ju je oteo neznanac - iz imućne je, funkcionalne, prigradske obitelji... takvu djecu neznanci jednostavno ne otimaju. A traţiti otkupninu rizičan je poduhvat. Ovdje je jednostavno ne traţe. Međutim, Gracie nije ugrabljena nasumce. Otmičar je ciljao Gracie. Pitao je poimence za nju. Zašto? Od svih djevojčica u parku, zašto je ţelio baš nju? Bobby Joe Fannin se uspuhao, budući daje morao trčati veoma brzo kako bi sačuvao pse u vidokrugu. Nešto su pronašli, sudeći po tome kako su štektali. Duboko u šumi, psi su naglo zastali. Bobby Joe ih je sustigao i pogledao. Pljunuo je.

- Sranje.

11:13 Zadnje jesensko lišće i grančice pucketali su i praskali pod njihovim nogama dok su kroz gustu šumu trčali ususret laveţu pasa, ali Benove su misli bile u drugom vremenu i na drugome mjestu, kad je protrčao kroz šumu do lošega svršetka. Ima dvanaest ili moţda trinaest godina. Odvukli su je u obliţnju šikaru. Čuo je njezine prigušene krike i dotrčao. »Miči se s nje!«, vikne i zabije čizmu u rebra vojnika, obarajući ga s djevojčice. Drugi se vojnik naceri i pokaţe prstom na djevojčicu. »Samo naprijed, poručnice, osladite se i vi.« On pogleda prestravljenu djevojčicu, pa ponovno nacerenog vojnika. Podigne pušku i cijev prisloni na vojnikovu sljepoočicu; s lica vojnika nestane osmijeh. Poriv da povuče okidač nesavladiv je. No umjesto da puca, on se okrene i kundakom puške snaţno odalami vojnika u čelo, na što se ovaj onesvijesti. Ta bi dvojica vojnika bila izvedena pred vojni sud da tog istog poslijepodneva nisu poginula, raznesena nagaznim minama Vijetkonga; njihovi su se samrtni krici uzdizali ponad Tam Nonga dok su nasmrt krvarili jednog vrućeg dana u delti Mekonga. Ispred njega, Elizabeth se spotaknula i ponovno pala; suknja i visoke pete nisu primjerene za teren po kojemu trče. Ben se zaustavio kako bi joj pomogao da ustane. Peta na jednoj cipeli se odlomila; drugu je cipelu bacila, odgurnula njegove ruke i potrčala naprijed, lica izobličenog od straha. Na čelu je sad bio načelnik lokalne policije, kojega su slijedili agent Devereaux, zatim John, Elizabeth i Ben. Načelnik Ryan je krenuo hodajući, briţno odmičući grane kako bi Elizabeth sigurno prošla, ali kad je ona potrčala u šumu, mlatarajući rukama po oštrim granama koje su je

udarale po licu i rukama i nogama, shvatio je da hodanje ne dolazi u obzir. Prestigli su Elizabeth kad je prvi put pala. Sad su bili duboko u šumi. Sudeći po zvukovima automobila koji su se na mahove čuli, u blizini se nalazila neka cesta. Trideset metara ispred njih, policajci u uniformama i agenti FBI-ja nijemo su stajali u krugu, pognutih glava, kao da mole. Načelnik Ryan i agent Devereaux stigli su prvi, a zatim se okrenuli i zaustavili Johna. Ben je vidio kako njegov sin klonulo pada na koljena; potrčao je brţe i srce mu je jače zalupalo. Agent Devereaux je pokušao zapriječiti pogled Elizabeth... - Gospodo Brice, ne biste smjeli... ... ali gaje ona odgurnula u stranu i progurala se u unutrašnjost kruga; vrisnula je i ruke su joj refleksno poletjele k ustima. Noge su je izdale i srušila se na zemlju. Odjeća joj je bila rasparana i prekrivena prašinom i suhim lišćem, na jednoj je nozi imala cipelu, druga je bila bosa, a ruke, noge i lice bilo su joj išarani svjeţim ogrebotinama. Ben je stao iznad nje i teško dišući, zagledao se u zemlju. Svoju je bol zakopao duboko u sebi zajedno sa svim ostalima, čvrsto stisnuvši čeljust tako da su ga zubi zaboljeli. Suma je bila sablasno tiha, kao da su čak i ţivotinje shvatile oskvrnuće kojemu su samo one svjedočile. Elizabeth je puznula naprijed i posegnula rukom za modrim hlačicama za nogomet i bijelom kopačkom koja je leţala na tlu.

6:11 Rezidencija od devetsto kvadratnih metara na broju šest Magnolia Lanea bila je posve nijema kad se spustila noć. Kate je sjedila u svojoj sobi na katu i kroz nijeme suze molila krunicu. Elizabeth je spavala u svom krevetu, podlegavši iscrpljenosti nakon trideset i sedam sati budnosti; prije nego što je zaspala, uspjela je izvući jednu nogu iz rasparanih najlonki. Sam je u svojoj sobi s Hildom gledao Pirate s Kariba: Kletvu Crnoga bisera; Pirati nisu bili za djecu mladu od trinaest godina, pa ih Sam zapravo nije smio gledati, ali Hilda to nije znala — nije znala ni čitati engleski. U Gracienoj sobi, agent Chip Stevens, računalni stručnjak FBI-ja iz agencijske ekipe za kompjutorsku analizu, ili »štreberskog odreda«, strpljivo je proučavao ţrtvino računalo; pregledavao je njezine elektronske poruke, provjeravao koje je web stranice posjećivala i »skidala« s Interneta, i pokušavao utvrditi je li je preko Interneta kontaktirao neki računalno pismen seksualni grabeţljivac. Moţda je zalutala u pogrešan chat-room i namamljena da otkrije osobne informacije koje su počinitelja dovele na njezinu nogometnu utakmicu. Internet je seksualnim prijestupnicima otvorio čitav jedan novi svijet. Gospode, mrzio je otmice djece! Stevens se zadrţao na zadnjoj elektronskoj poruci ţrtve. S jučerašnjim datumom, od [email protected] za gracie@ BriceHome.com. Na zaslonu je Stevens ugledao: ACK. Hm frm NYC. Nsnly dspr8 2 CU. Gd wk @ skl? RdE 4 mg gm? Gm trn? Wldnt ms 4 E9$. Rly. Pstgm, srs fdg n qlty fctm, grilf. CUL8R, alEG8R. XOXO, Kahuna.

Preveo je poruku gospodina Bricea ţrtvi: Bog, ovdje sam. Vratio sam se iz New Yorka. Jedva čekam da te vidim. Dobar tjedan u školi? Spremna za veliku tekmu? Kad je utakmica? Ne bih je propustio za milijardu dolara. Stvarno. Nakon tekme, ozbiljna hrana i druţenje, prijateljice. Vidimo se kasnije, Njofra. Voli te Kahuna. Stevens se nasmiješio. Ţrtva i njezin otac očito su imali svoju vlastitu šalu jer više nitko nije skraćivao svaku riječ poruke ovako kao oni. Pronašao je i ţrtvin odgovor: E9$? ROTFL. PANS 2 ti U abt ski. Am I rdE 4 sccr gm? IMHO, I grok sccr! Gm @ 5. BthrRB[]. MB vprmom wl sho ... Nt! UR my fv prpllrhd n ntr bg rm. Ctch U ofln, dOOd. OnO. Gracie. © Na Stevensove su oči navrle suze dok je čitao njezin odgovor: Milijardu dolara? Valjam se po podu od smijeha. U školi su se dogodile fenomenalne stvari, pričat ću ti. Jesam li spremna za tekmu? Po mom skromnom mišljenju, ja sam nogomet! Tekmaje u pet. Budi ondje ili si papak. Moţda se pojavi i mama utvara... Ne! Ti si moj najdraţi pametnjaković na cijelome svijetu. Vidimo se offline, frajeru. Prijem i gotovo. Gracie. Potpisano emotikonom sretnoga lica. Mora da su ţrtva i njezin otac imali sjajan odnos. Stevens je otro oči rukavom. Postajao bi previše emotivan kad bi radio na slučajevima otmice djece. Dok je sad u ţrtvinoj sobi sjedio među njezinim osobnim stvarima, morao se zapitati o njezinom ţivotu i značenju svakoga predmeta u njezinom ţivotu - na primjer, ovog uokvirenog portreta mladoga vojnika u punoj vojnoj opremi,

sa zelenom beretkom, s mnoštvom odličja na grudima, i kongresnom medaljom časti oko vrata. Tko je taj vojnik i zašto je zasluţio mjesto u prvome redu na radnome stolu jedne desetgodišnje djevojčice, kao prvo što bi vidjela ujutro kad bi se probudila i zadnje navečer prije nego što bi zaspala? Pitanja kao što su ta proganjala bi ga još tjednima nakon što bi tijelo djeteta bilo pronađeno. Osim što je bila otprilike pet puta veća i imala zasebnu kupaonicu nalik na one u otmjenim hotelima, ţrtvina je soba izgledala nevjerojatno slična sobi njegove devetogodišnje kćerke: s posterima na zidovima, istim posterom Orlanda Blooma i Mije Hamm u prirodnoj veličini, trofejima, knjigama, TV/DVD-om, telefonom, kasetofonom, elektronskom klavijaturom, nogometnom loptom i ormarom prepunim odjeće. Gracie Ann Brice je stvarno, ţivo dijete. Ilije to barem bila. Sjedila je ovdje gdje on sad sjedi, pisala zadaću na ovome računalu, gledala televiziju u ovoj sobi, razgovarala s prijateljicama onim telefonom i spavala u onome krevetu, u kojemu sad spava njezin otac, šćućuren u onoj istoj prljavoj odjeći, s djevojčinim medvjedićem u naručju. Nimalo nije djelovao kao onaj genijalac o kojemu je Stevens čitao u članku u časopisu Fortune. Tog mu je dana Stevens zavi-dio: on sam bio je srednje plaćeni kompjutorski genij i zarađivao 51,115 $ godišnje, a Brice je bio kompjutoraš koji samo što nije postao milijarder. Ipak, sad kad je Briceova kćerka oteta i ubijena - nikad nije radio na slučaju otmice djeteta u kojemu dijete nije bilo ubijeno Stevens više nije bio tako zavidan. Ne bi mijenjao svoju kćerku ni za sav novac Billa Gatesa. Procedura FBI-ja zahtijevala je da se ţrtvina soba osigura i zapriječi ulazak svima, čak i članovima obitelji. Ali on nije imao srca probuditi oca, ne nakon onoga što je prošao u zadnja dvadeset i četiri sata. Stoga je agent Stevens tiho radio. Ĉitava je kuća bila u tišini.

U prizemlju je jedanaest ozbiljnih agenata FBI-ja sjedilo uz telefone s izravnom vezom u operativnom stoţeru, i biljeţilo u računalo svaki trag, ma koliko nevaţan, i svaku dojavu, ma koliko nepojmljivu. Ĉekali su. Uglavnom su čekali, budući da su primili tek nekoliko poziva. Agentica Jan Jorgenson sjedila je za jednim od računala i po nalogu pretraţivala bazu podataka ne bi li što više saznala o obitelji; još uvijek je bila potresena nakon stoje nazočila tome kako ţrtvina majka šamara oca, bespomoćnog u očaju. Ako je ovo tipičan slučaj otmice djeteta, Jan ne ţeli postati stručnjakinja kao agent Devereaux. Pogledala gaje na drugom kraju prostorije. Specijalni agent FBI-ja Eugene Devereaux bio je umoran, prokleto umoran. Osobni je mobitel drţao priljubljen uz uho čekajući da netko odgovori na njegov poziv i istodobno razmišljao: što je to, dovraga, s ljudima? Kako ijedan muškarac moţe učiniti nešto takvo djetetu? I ostaviti njezine hlačice za nogomet iza sebe, kao perverznu pozivnicu: Vidite što sam učinio? Da, vidimo -umri i goni se u pakao, bolesni gade! Kad se Devereauxova sedamnaestgodišnja kći javila na telefonski poziv, rekao je: - Bog, dušo, samo sam ti ţelio reći da te volim. — Nasmijala se i odgovorila: Što je bilo, zar umireš? - Negdje duboko u sebi, umirao je. Trener Wally Fagan sjedio je za drugim računalom; pregledavao je fotografije lica četrdeset i dvije tisuće registriranih seksualnih prijestupnika na sluţbenoj drţavnoj stranici seksualnih prijestupnika - fotografije, imena, adresa i zločinačke dosjee -počevši s onima registriranim u njihovome okrugu, u nadi da će prepoznati onog plavokosog muškarca s crnom kapom i kariranom košuljom koji je nakon utakmice pitao za Gracie i ţeleći da mu je nikad nije pokazao. Majka je imala pravo: on je jebeni idiot. U kuhinji je Sylvia Milanevic, sluţavka Briceovih, kuhala svjeţu kavu za agente FBI-ja. Sezdesettrogodišnja useljenica s Kosova, i sama je izgubila dvoje djece u ratu. Davno je zaključila

daje smisao ţivota trpjeti bol: rodiš se, patiš i umreš. Maleni televizor na kuhinjskome pultu bio je uključen: »Prosječno trajanje ţivota djeteta koje otme neznanac jest tri sata nakon otmice. Gracie Ann Brice sad je odsutna već dvadeset i četiri sata...« Sylvia je kroz prozor iznad sudopera pogledala samotan lik uz bazen. Ben je sjedio na vrtnom stolcu. Lice mu je bilo vlaţno od suza, a bol mu izjedala utrobu kao rak. Zatvorio je oči i pomislio na 1964. godinu, kad se kao osamnaestgodišnjak ukrcavao na vlak za West Point. Otac se rukovao s njim i rekao: - Budi na ponos svojoj domovini, sine. - Majka ga je čvrsto zagrlila i na uho mu šapnula: — Bog ima plan za Bena Bricea. — Ben je sad otvorio oči i uperio ih u nebesa iznad glave. - Imaš li još uvijek plan, Boţe?

Dan treći 7:08 Zrake jutarnjega sunca probijale su se kroz kapke prozora prostrane bračne loţnice na drugome katu kuće na broju šest Magnolia Lane. Elizabeth se promeškoljila ispod debelog pokrivača na visokom krevetu na četiri stupa s baldahinom, na koji se moglo popeti samo drvenim stubama. Na usnama joj je zatitrao lagani osmijeh. Nije kriv, ni po jednoj točki optuţnice.

Prevrnula se na leda i zastenjala. Tijelo ju je boljelo. Osjećala se omamljeno, kao daje mamurna, ali nije se mogla sjetiti da je večer ranije išta popila. To je vjerojatno zbog suđenja; nakon dugih suđenja uvijek je bila psihički i tjelesno iscrpljena, naročito kad bi adrenalin pobjede splasnuo. Dvanaest dobrih građana s umnim rasponom automobilskog brisača. Je li danas subota? Ili, nedjelja? Mora daje nedjelja. John i Kate su vjerojatno odveli djecu u crkvu. Ona nije išla u crkvu; religija i zakon bili su opijati za mase u dvadeset i prvome stoljeću, drţeći u šahu seljake s njihovom vjerom u Boga i pravdu. Elizabeth Brice je bila pametnija. Njezina vjera u pravdu zakona okončala je pet godina nakon diplome na pravnome fakultetu, što je kasno za većinu odvjetnika, a Bogu se nije pomolila od... Jučer? Je li jučer molila? Elizabeth je mahnula glavom kako bi razbistrila misli. Duboko je udahnula i shvatila daje gladna. Strašno gladna. Kad je zadnji put jela? Nije se mogla sjetiti. Bilo bi lijepo pojesti obilan doručak u nedjelju ujutro, dok su svi drugi u crkvi, u miru popiti kavu, pročitati novine i iznova proţivjeti pobjedu u sudnici - moţda je objavljen i članak o zapanjujućoj oslobađajućoj presudi Shayju! Tako nadahnuta, protegnula se, zbacila pokrivač i iskotrljala iz kreveta. Tresnula je na drveni pod. Što je pak sad? Noge su joj bile zapletene u najlonke... Najlonke su bile poderane i isparane... Iz jedne je poderane nogavice izvukla sasušeno smeđe lišće... Zašto joj jedna noga nije bila u čarapama? ... Zastoje spavala u čarapama? ... Zašto su joj noge prljave i prošarane svjeţim ogrebotinama? ... A njezine ruke... I dlanovi... Slomljeni nokti... Prljava i poderana odjeća... Zašto je

spavala u odjeći?... Dodirnula je svoje lice... Zastoje otišla u krevet ne skinuvši šminku?... Koji se to vrag događa? Preplavio ju je val mučnine. Otpuzala je na koljenima i rukama do prozora, vukući za sobom nogavicu najlonki kao vjenčani veo, kleknula i provirila kroz prozorske kapke. Dolje, ispred njezine kuće, bila su policijska vozila, televizijski kombiji, kamere i ljudi. Medijski cirkus. Klonula je uza zid. Sjetila se. Grace je nestala. U prizemlju, Ben je ušao u kuhinju s vanjske strane. Kate i Sylvia bile su zaposlene pripremom doručka kojim će nahraniti čitav bataljon ljudi, a miris palačinki, kobasica, jaja i keksa mamio je u kuhinju postojano mnoštvo policajaca i agenata FBI-ja. Ben se probudio u zoru nakon samo nekoliko sati nemirnoga sna. Ĉuo je straţnja vrata, kad je Kate odlazila na ranojutarnju misu kako bi učinila ono što su irske katolkinje stoljećima činile suočene s glađu, siromaštvom, kugom, ratom i zlom: molila. On se istuširao i odjenuo, a zatim izišao i promatrao izlazak sunca iznad stabala, početak još jednog dana bez Gracie — i prvoga dana spoznaje daje novac neće spasiti. Sad je Ben pokušavao natočiti šalicu kave, ali se borio protiv jutarnjeg drhtanja ruku. Kate je uzela vrč s kavom iz njegove ruke, natočila kavu u šalicu, a zatim bez riječi šalicu odnijela na tanjuriću do stola na kojemu je bio posluţen doručak. Ben je sjeo, uhvatio šalicu s obje ruke i pijuckao kavu. Prošlo je pet godina otkad mu je zadnji put skuhala jutarnju kavu, ali Kate se još uvijek sjećala kakva mu je potrebna: u ovoj je kavi bilo dovoljno kofeina da porazi i najgori mamurluk. Ali Ben Brice sinoć nije pokleknuo boci.

Sučelice njemu sjedio je Sam. Još je uvijek bio u uniformi bostonskih Red Soxa, ali mu je sad glava bila omotana modrim šalom. Naizmjence je trpao sirupaste zalogaje palačinki u usta i recitirao replike kao da glumi uloge u nekoj drami: — Ĉekaj! Moraš me odvesti na obalu. Prema kodeksu Reda braće... Sam se lagano okrenuo, kao prema nekom drugom licu; glas mu se promijenio. — Kao prvo, tvoj povratak na obalu nije dio naših pregovora ni dogovora. Stoga ja ne moram ništa. Kao drugo, da bi se gusarski kodeks odnosio na tebe, moraš biti gusar, a ti nisi gusar. A kao treće, kodeks je više nešto što bi se nazvalo smjernicama, a manje stvarna pravila. Dobro došla na Crni biser, gospođice Turner. Ben je pogledao Kate koja je stajala uz štednjak. Rekla je: -Dijalog iz filma. Ima Johnovo pamćenje. Moţe izrecitirati cijele filmove od riječi do riječi. Sam je nastavio. - Dakle, to je to. To je velika tajna pustolovina zloglasnog Jacka Sparrowa. Proveli ste tri dana leţeći na plaţi i pijući rum! Sam je mahnuo rukama kao da su njegovi vilica i noţ boce. — Dobro došla na Karibe, dušo. Kate je rekla: — Sam, je li to iz nekog filma koji nije za mlađe od trinaest godina? Sam se ukočio, punih usta, još uvijek ispruţenih ruku, i najednom razrogačio oči kao daje uhvaćen na djelu. Oči su mu poletjele ka Benu. Ben je odlučio ponovno spasiti unuka. — Navijaš za Red Soxe? Kate je odmahnula glavom i ponovno se okrenula štednjaku; Sam se vratio palačinkama i rekao: — Nakon inicijalne javne ponude. — Nakon čega?

— Tata će mi kupiti Red Soxe kad postane milijarder. — Stvarno? — Da. — Sam je stavio ogroman zalogaj palačinke u usta -obraz mu je sad bio napuhnut kao bejzbol igraču koji u ustima drţi saţvakani duhan - i rekao: - Onda, koliko novaca ţeli onaj kreten? -Koji? - Onaj muškarac koji je odveo Gracie. Ben je pogledao Kate. - Oh. Nije još rekao. Sam je uzdahnuo. - Volio bih da se posere ili makne s kahlice. - Sam! - prekorila ga je Kate. Sam je slegnuo ramenima. — Da, tad bi tata ispunio ček i Gracie bi mogla kući.

7:23 aš grad je izuzetno sigurno mjesto koje bi čovjek nazvao domom! Na drugoj strani grada, policijski načelnik Paul Ryan stajao je u gradonačelnikovom uredu, gledao njegova široka leda i slušao njegov cmizdravi glas dok je Njegovo gospodstvo preklinjalo jednog dalaškog novinara da ne napiše negativnu priču o Post Oaku, Teksas. Ali, dok je njegov um opetovano pritiskao ALT CH gumb na daljinskome upravljaču, misli su mu vrludale između turobnih slika djevojčice koju nije poznavao, a koja negdje leţi mrtva i gradonačelnikovog ćelavog zatiljka, i pitao se koliko je laka potrebno da bi njegova frizura ostala na mjestu. Paul Ryan nikad nije vjerovao muškarcima koji su prikrivali ćele. Gradonačelnik nikad nije dolazio u ured nedjeljom i nikad rano, bez obzira na dan u tjednu. Alije ove nedjelje Ryan došao u sedam i odmah je pozvan u gradonačelnikov ured. Znao je da

gradonačelnik neće biti zadovoljan ovime što se događa, naročito nakon nedavnog slučaja predoziranja heroinom u srednjoj školi. Loše za posao, heroin u srednjoj školi i otmica u parku. A gradonačelnik je bio od glave do pete poduzetan. Njihov se odnos mogao opisati u najboljem slučaju krhkim. Ryan je bio ostatak iz starih dana, iz doba prije nego što su dalaški građevinski poduzetnici otkrili njihov sneni gradić šezdeset kilometara sjeverno od grada i pokupovali otvoreno zemljište na kojemu je on kao klinac lovio i na njemu sagradili ograđene ekskluzivne stambene četvrti koje su obećavale mir i blagostanje, mamac uspješnim sredovječnim ljudima koji su ţeljeli pobjeći od zala gradskoga ţivota. I tako su oni došli u svojim bee-merima i lexusima i hummerima kao kolonija mrava u dvorištu iza kuće danas ih uopće nema, a već sljedećeg dana preuzmu cijeli prokleti grad. Prije deset godina ovo je bila zajednica zemljoradnika s poljoprivrednom bankom i trgovinom krmivom; danas je imala Victoria's Secret ijedan Starbuck. Paul Ryan je mrzio imućne pridošlice. Ali gradonačelnik ih je dočekao raširenih ruku. Jer, gradonačelnik je posjedovao zemlju, ili gotovo čitavu zemlju, naslijedio ju je od tatice ili stekao kupnjom za par penija po dolaru na vjerovničkim draţbama u sušnim godinama kad zemljoradnici nisu uspijevali plaćati dugove banci koju su posjedovali gradonačelnik i njegov tatica prije njega. Otac Paula Ryana počinio je samoubojstvo niti godinu dana nakon stoje gradonačelnikov otac na jednoj takvoj draţbi kupio njihovu farmu. Paul je uzdahnuo. Gradonačelnik je bio nizak, deţmekast gad koji nije uspio ući ni u srednjoškolsku ragbijašku ekipu u kojoj je Paul Ryan bio glavna zvijezda. I baš kao stoje gradonačelnikov tatica nekoć u ruci drţao priznanicu za farmu Ryanovih, sad je gradonačelnik u svojoj ruci drţao priznanicu za karijeru Paula Ryana, karijeru koju je u svako doba mogao prodati

na draţbi: gradska povelja jasno je kazivala da načelnik policije sluţbuje na zadovoljstvo gradonačelnika. A gradonačelnik nije bio zadovoljan. Spustio je slušalicu i bijesno pogledao Ryana. - Paule, zašto si dovraga pozvao FBI? - Da pronađem djevojčicu! Federalci imaju više iskustva i izvora od nas. - Da, ali nemaju nadleţnost! - FBI pomaţe lokalnoj policiji u svim slučajevima otmice djeteta. Gradonačelnice, od silne su pomoći. - Oni dovode medije u moj grad! - Gradonačelnik je uperio prst u Ryana. - Paule, ili pronađi tu djevojčicu ţivu ili je pronađi mrtvu, ali ţelim daje pronađeš, ţelim da netko bude uhapšen, ţelim da čitava ta stvar bude gotova u četrdeset i osam sati ili ćeš biti jebeni čuvar u Wal-Martu!

7:31 Specijalni agent FBI-ja Eugene Devereaux izmaknuo se malom Briceu ulazeći u kuhinju po šalicu kave. Znao je da će mu kofein samo nadraţiti prostatu, ali djevojčica je nestala i trebala mu je injekcija kofeina da se razbudi. U ponoć je otišao u motel i upravo se vratio praznoga ţeluca. Tijekom istrage otmice uvijek bi izgubio pet kilograma. Paklenski način da smršaviš. Devereaux samo što nije izišao iz kuhinje, kad je baka pred njega gurnula tanjur s hranom. Miris gaje podsjetio na doručke koje je pripremala njegova vlastita baka na farmi u Louisiani. Zaključio je kako je bolje da se najede njezine hrane, nego da čitav dan jede krafne. Stoga je sjeo za kuhinjski

stol sučelice djedu; pozdravili su se turobnim kimanjem glave. Djedove ruke tresle su se od jutarnje drhtavice alkoholičara. Nakon stoje Devereaux u tišini pojeo pola posluţenih mu palačinki, djed je upitao: — Zašto bi on ostavio njezine hlačice u šumi? Devereaux je pokušao smisliti neki drugi primjeren odgovor osim onoga zato stoje bolestan gad, kad je kroz kuhinju protut-njao otac kao da se upravo iskotrljao iz kreveta; naočale s crnim okvirima bile su mu nisko na licu i nakrivljene, kovrčava kosa mu je na jednoj strani bila zaleţana, a na drugoj nakostriješena, i još uvijek je bio u onoj istoj prljavoj odjeći. Izišao je kroz straţnja vrata bez ijedne riječi. Nekoliko minuta kasnije, vratio se i prišao ravno Devereauxu; pruţio mu je kameru nalik onoj kakvu je Devereaux za Boţić darovao svojoj supruzi. - Zaboravio sam — rekao je. - Sto ste zaboravili, gospodine Brice? - Snimio sam Gracienu utakmicu. Bila je Michael Jordan u hlačicama za nogomet. Ostale su djevojčice izgledale kao tipične desetgodišnjakinje, pomalo nespretne, klipsale i povremeno se spoticale, ali Gracie je izgledala... da, bila je ljupka, otmjena dapače, sigurnog i ritmičnog hoda, klizila je igralištem u svojim bijelim kopačkama, a onda najednom kao da ju je netko ispalio, protrčala pokraj suparničkih igračica obrane, čitavo se vrijeme igrajući bijelom loptom kao lutkom na koncu koja pleše ispred nje, čas sa strane, zatim naglo daleko ispred nje, kao po zapovijedi. Jednako je postupala i sa svojim protivnicama i pomicala ih kao pješake na šahovnici, laganom fintom ramenom navodila igračicu obrane da potrči u jednom pravcu, samo kako bi bespomoćno promatrala kako Gracie hita u suprotnom, gdje ju je nekim čudom čekala

lopta. Kod rođenih športaša to je uvijek izgledalo jednostavno. Gracie Ann Brice bila je rođena sportašica. Dok je na video snimci promatrao kako ţrtva trči igralištem — njezin osmijeh, njezin duh, njezine nogometne vještine — specijalni agent FBI-ja Eugene Devereaux toliko je silno ţelio pronaći tu djevojčicu ţivu da gaje zaboljele Ţrtva nije ona fotografija koja je razdijeljena medijima; ţrtva je stvarna djevojčica koja samo dva dana ranije nije imala nijednu brigu na svijetu, smiješila se i smijala i igrala nogomet. A igrati je itekako znala. Kao što bi rekla njegova kći, Gracie je bila duša tekme. Zarobila je pozornost publike. Ĉetiri agenta FBI-ja, otac i baka i djed stajali su ispred tri metra širokog projekcijskog platna ugrađenog u zid sobe s kućnim kinom, hipnotizirani slikom ţrtve i svi itekako svjesni da vjerojatno gledaju zadnje trenutke njezinoga ţivota. Slika je bila izvanredno jasna — Agent Stevens, koji je baratao kamerom priključenom na televizor, rekao je da je snimka snimljena »high def« načinom — i uhvatila sve prizore i zvukove na utakmici: igru djevojčica, sučev zviţduk, pozadinske zvukove, a zatim najednom glasno klicanje i »Trči, Gracie, trči!« i očev glas: »Lou, in-zistiram na trideset dolara po dionici!« Kamera se naglo okrenula od nogometnog igrališta prema prepunom parkiralištu u daljini, i jednako naglo vratila na igralište, izazvavši bujicu nejasnih slika. U kadru se ponovno pojavila ţrtva, u krupnome planu, i izbeljila u kameru protrčavši pokraj nje. Devereaux se morao nasmiješiti. Zatim je šutnula loptu na drugu stranu igrališta - »Naprijed Tornadosice!« - i kut snimanja naglo se smanjio, kao daje snimatelj izgubio snagu u ruci; ekran je ispunio par crnih mokasinki na bijelim čarapama. Devereaux je pogledao oca; još uvijek je imao te iste cipele i

čarape. Snimio je vlastite noge. Sad se s vrpce ponovno čuo očev glas: »Lou, da ovdje na igralištu mogu slati elektronske poruke, sad bih poslao Harveyju stvarno gadan virus!« Na ekranu, još jedan nagli grč kamere i krupni kadar velikog bijelog trbuha koji curi ispod zlatnog gornjeg dijela dresa i grohotan glas koji je Devereaux prepoznao kao trenerov - »Gracie, zaustavi je!« Naglo ponovno na igralište: Gracie trči punom brzinom i uklizava, nogama naprijed, i odbija loptu daleko od protivnice koja pokušava zabiti gol, nevjerojatna igra... a onda modro nebo, zatim iznenada ponovno Gracie, koja šutira loptu ispred sebe i juri igralištem mimo svojih protivnica — »Naprijed, Gracie! Gol, Gracie!« - do gola, tek što nije pucala, zamahnula je nogom i... sad ponovno očeve cipele. Svi nazočni u prostoriji čujno su splasnuli; agentica Jorgenson umalo je opalila Devere-auxa u pokušaju da postigne taj pogodak za Gracie. Na vrpci, u pozadini se začulo glasno klicanje... sad zalazeće sunce... i roditelji na tribinama... natrag na nogometnu utakmicu... i vrpca je najednom zanijemila. -Jesmo li izgubili ton? - upitao je Devereaux agenta Stevensa. - Ne bih rekao — odgovorio je Stevens provjeravajući priključak. - Pojačaj ton, vrati vrpcu. Stevens je učinio kako mu je naloţio Devereaux. Na ekranu se ponovno pojavio prizor djevojčica skupljenih nasred terena. U pozadini se začuo prigušen zvuk. - Ponovno. Glasnije. Ponovno isti prizor. Isti zvuk u u pozadini. - Sto je to bilo? Nevjera gaćica? Daj da čujem ponovno. Ovaj se put zvuk čuo jasnije, muški je glas urlao: - Provjera gaćica. - Koji je vrag provjera gaćica? - upitao je Devereaux nazočne.

— Zadirkivao ju je. Sve su se glave okrenule na zvuk glasa iza leđa: na pragu sobe stajala je majka. Izgledala je strašno. Nije se preodjenula; kosa joj je bila divlja i nepočešljana; bluza joj je visjela preko ruba suknje; suknja joj je bila nakrivljena; bila je bosa. Rekla je: — Govorio je da je Gracie zapravo dječak, jer je tako dobra. — Majka je bijesno pogledala oca. - A ti nisi učinio ništa, Johne? Nisi otišao na drugu stranu igrališta i odalamio tog kurvinog sina po njušci? Ja bih to učinila. Otac: — Ja... nisam ga čuo. —Jer si se dogovarao oko cijene s Louom - rekla je majka. Na snimci, Gracie je nepomično stajala nasred igrališta; glava joj je bila pognuta, a ostale su se djevojčice okupile oko nje. — Dopustio si da muškarac kaţe nešto takvoga našoj Grace, dopustio si daje drugi muškarac odvede od mene, jer si se svim silama trudio da dobiješ svojih milijardu dolara. Grace je nestala jer si ti bio na jebenom telefonu! Očev glas na vrpci: — Lou, milijarda dolara uzdiţe ovog šmokljana u muţevnog pastuha u stvarnome svijetu! Majka je promatrala oca, ali ne kao da će ga ponovno odalamiti; sad gaje promatrala pogledom dubokog prezira. — Milijarda dolara neće te učiniti muškarcem, Johne Brice. I neće vratiti Grace. To rekavši, nestala je. Prostoriju je ispunila nelagodna šutnja dok se s vrpce nije začuo očev glas: - Lou, jedini način na koji će šmokljan na ovome svijetu dobiti poštovanje jest ako je bogati šmokljan. Ma koliko pametan bio, bez novca si samo jebeni šmokljan.

Očeva glava bila je toliko pognuta daje Devereaux pomislio da bi se mogla odvojiti od vrata i otkotrljati niz tijelo na pod. Majčine su ga riječi zaboljele više nego njezine jučerašnje pljuske. Uzdahnuo je. To nije bio prvi put da specijalni agent Eugene Devereaux nazoči raspadu braka zbog otmice; i neće biti zadnji. Ali, nikad nije osuđivao roditelje otete, djece, od kojih je većina u ovoj fazi otmice odgovarala zakonskoj definiciji privremene neuračunljivosti. Cesto su optuţivali jedno drugoga. Progurati osjećaje roditelja bilo je dio pošla; FBI-jev protokol u slučaju otmice nazivao je to »upravljanjem obitelji«. Ipak, malo bi obitelji opstalo. Baka je prišla ocu i stala pokraj njega; obgrlila gaje rukom i potapšala po leđima. Devereaux je duboko udahnuo kako bi se iznova usredotočio. Nije se smio zanimati za brak roditelja. Njegova jedina briga bila je djevojčica na video snimci. Ponovno je zurio u zaslon, u trza-ve slike tla, neba, tla, neba, parkirališta, roditelja, gledatelja - Kog to vraga otac radi s jebenom kamerom? — kad je nešto uočio. - Stani! Vrati vrpcu! Stevens je vratio vrpcu. - Ovdje — stani! Slika se zamrznula na ljudima na tribinama i oko njih. Devereaux se pribliţio zaslonu i pokazao na plavokosog bijelca s crnom kapom, u kariranoj košulji. Snimljen je straga, ali Devereaux je znao daje to on. - To je naš čovjek. Pogled na sumnjivca najvećim je dijelom zaklanjao krupniji muškarac koji je stajao pokraj njega: bijelac, visok, zdepast, kratke kose, s velikom tamnom mrljom na lijevoj ruci djelomično vidljivom ispod rukava crne majice. Tetovaţa.

Ocu: - Poznajete li ove ljude? Otac je odmahnuo glavom. — Ne. Stevenu za kamerom: — Povećaj ovaj kadar. — Devereaux je dotaknuo zaslon i nadlakticu krupnog muškarca. — I ovu teto-vaţu. Agentu Floydu: — Dovedite trenera ovamo. Vrpca je ponovno krenula: kadar parkirališta, još malo očevog razgovora o dionicama, još malo igre, Gracie koja s treskom pada na travu — »Hej, podmetnula je nogu Gracie!« - promrmljala je agentica Jorgensen — na vrpci ponovno ţrtva, skakuće i ponovno trči, glasni povici, kamera se ponovno trese, očeva stopala, druga stopala, pa kadar na kojemu se vidi nečija tuđa kamera -»Da, Tornadosice! - još kadrova neba, trave, tribina, par bijelih kopački, jedna razvezanih vezica... - Nisam joj zavezao kopačku - rekao je otac kao da priznaje zločin. ... i sad ponovno krupni kadar ţrtve. Njezino zajapureno lice svjetluca znojem; ruku podiţe prema kameri. - Krvari li? - upitao je Devereaux. Stevens je prevrtio vrpcu. - Krvari, iz lakta. Otac je spustio pogled na svoju ruku; zgrabio je rukav i prevrnuo ga. Svijetlomodra tkanina bila je na nekoliko mjesta zamrljana tamnosmeđim mrljama. Pogledao je Devereauxa. - Ovo je Graciena krv — rekao je. Je li Grace mrtva? Od onoga trenutka u parku u petak navečer kad je trener rekao da se njezin brat raspitivao za Grace — kad je pomisao daje Grace oteta tek poprimila oblik - Elizabeth se molila daje riječ o otkupnini - Ne traţiš otkupninu za mrtvu djevojčicu, čula je kako govori jedan agent FBI-ja - i

ratovala sa svojim umom. Njezin ju je um očajnički ţelio natjerati u mračni svijet, otkriti joj sve mogućnosti, sve moţda i što ako, mučiti je strašnim, opakim, jezivim slikama njezine kćerke podvrgnute izopačenim ţeljama seksualnog grabeţljivca; ali ona im se oduprla, odbila ih, zapriječila im ulaz, odbila gledati... do sad. Grace nije oteta zbog novca. Sjedeći na mramornome podu tuš kade, bezuvjetno se predala mračnoj strani svojega uma i dopustila joj daje kinji tim slikama, da ih prikaţe zorno kao da im sama svjedoči. I Elizabeth Brice se zapitala, kao što se već jednom ranije zapitala: ako si praktički već mrtav, je li samoubojstvo još uvijek smrtni grijeh? - Zašto, Boţe? Para je preplavila kabinu. Elizabethine su noge bile ovijene oko odvoda; suze su joj se miješale s vrućom vodom. Bila je sama u svom očaju i pitala se moţe li prerezati zapešća britvicom koju je drţala u ruci. Zlo je već jednom ranije ušlo u njezin ţivot i navelo je da pomisli na samoubojstvo, da ozbiljno razmisli o različitim načinima na koje bi mogla okončati svoj ţivot kao da čita jelovnik u restoranu. Već je jednom ranije stajala na strmini smrti i virila u bezdan, da bije spasilo dijete. Ovo dijete. Grace je spasila njezin ţivot. Sad, deset godina kasnije, zlo se vratilo po Grace. - Zašto si dopustio da zlo i nju uzme? Ţivjela je samo zbog Grace. Bez Grace, zašto ţivjeti? Zamislila je kako joj krv istječe iz vena i vrtloţi se u odvodu dok sav ţivot ne iscuri iz nje. Prislonila je britvicu uz zapešće i pritisnula oštricu o koţu i tek što nije njome prešla preko vena i prolila krv, kad joj je iznenadni nalet bijesa kao narkotik preplavio mišiće i moţdane stanice, mrţnja i gnjev ponovno su joj osnaţili um i tijelo i podigli je s mramornog poda.

Elizabeth Brice je ţeljela nekoga ubiti, ali ne sebe. Ţeljela je ubiti otmičara. I imala je novac za to.

PODNE U Sjedinjenim Američkim Drţavama dvjesto "djece godišnje umire od ruke seksualnih grabeţljivaca. Ti slučajevi uvijek privuku jednoglasnu pozornost javnosti. Specijalni agent FBI-ja Eugene Devereaux istraţivao je stotinu dvadeset i sedam takvih slučajeva. Shodno tome, bio je naviknut na medijske događaje u koje su se otmice djece neizbjeţno pretvarale. Ali ovaj je slučaj bio drukčiji. Moţda zato što je Gracie bila bogata, bijela djevojčica koja je ţivjela u zdanju s muralima na stropu; moţda zato što je lice njezinoga oca bilo na naslovnici časopisa Fortune; ili je moţda jednostavno bilo manje drugih vijesti. Međutim, slučaj se brzo odvijao, brţe od svega stoje prethodno iskusio. U zraku se osjećala energija, i rasla sa svakim novim satom koji bi prošao bez saznanja o tome gdje se Gracie nalazi. U dvorištu ispred kuće Briceovih okupilo se mnoštvo ljudi, među kojima je i ovog nedjeljnog podneva stajao Devereaux. Sjedne mu je strane stajao lokalni gradonačelnik, a s druge policijski načelnik, a ispred njega su bili mikrofoni postavljeni na stalak, televizijske kamere, izvjestitelji i iza njih, na ulici, stanovnici Briarwyck Farmsa. Stavili su letke s Gracienom fotografijom na svaki automobil, otisnuli majice s Gracienim imenom, privezali ruţičaste vrpce na antene automobila, poštanske sandučiće i stabla, i na svaku majicu i suvratak zakačili bedţ s Gracienim likom. Nekoć se Deveraux u obraćanju medijima osjećao vaţnim, kao crnac, agent, rođen u zabiti Louisijane koji vodi vaţan FBI-jev slučaj; sad su ga ova obraćanja samo umarala. Istupio je.

-Ja sam specijalni agent FBI-ja Eugene Devereaux. FBI radi na ovome slučaju na zahtjev načelnika Ryana. Ako ţrtva ne bude prebačena preko drţavne granice, nadleţnost je isključivo lokalna. Ali, mi smo ponudili svoje resurse kako bi pomogli načelniku Ryanu i njegovoj istrazi. Devereaux je uvijek čuvao privid da je na slučaju glavna lokalna policija. Zakonski je to i bilo tako, ali ne i u stvarnosti. Lokalni policajci kao što je bio načelnik Ryan znali su da bez FBI-ja nemaju ni najmanju šansu pronaći oteto dijete - a nisu imali ništa protiv toga da neuspjeh podijele s FBI-jem kad tijelo djeteta bude pronađeno. - Status naše istrage otmice Gracie Ann Brice jest sljedeći: Gracie je nestala prije četrdeset i dva sata. Odvedena je iz Briarwyck Farms parka ovdje u Post Oaku u petak, pribliţno u šest sati poslijepodne, a otmičar je bijelac, između dvadeset i trideset godina starosti, metar i osamdeset visok i devedeset kilograma teţak, plavokos, s crnom kapom i kariranom košuljom. Foto-robot osumnjičenog već je podijeljen medijima. Istragu vodimo na dva usporedna kolosijeka: prvi je pronaći Gracie, i to nam je primarna zadaća; drugi je identificirati i locirati moguće sumnjivce, počevši s registriranim seksualnim prijestupnicima. Molimo sve građane koji su moţda vidjeli Gracie ili sumnjivca, ili one koji imaju bilo kakvu informaciju da nas kontaktiraju na direktan broj otisnut na letku o Gracienom nestanku. Potrebna nam je vaša pomoć. Ima li pitanja? Devereaux je pokazao na prvog izvjestitelja. - Agente Devereaux, sumnjate li daje u otmicu umiješana obitelj? -Ne. -Jesu li bili na poligrafu? - Ne još. Sljedeći izvjestitelj: — Moţete li potvrditi da su u parku pronađene Graciene hlačice?

- Modre hlačice za nogomet i bijela kopačka pronađeni su u parku. Vjerujemo da su Graciene. Zatim sljedeći, koji nije čekao da ga Devereaux zamijeti. — Imate li ikakvih tragova? - Primamo pozive, pregledavamo videosnimke nogometnih utakmica u petak navečer, izrađujemo profil otmičara... Iz gomile: - Ĉetrdeset i dva sata, a vi imate samo plavokosog muškarca s crnom kapom? Devereaux je umorno uzdahnuo. - Da. Povik iz pozadine: — Je li Gracie seksualno zlostavljana? To je bilo pitanje koje su uvijek postavljali. Zašto? Zašto su ţeljeli znati je li mala desetogodišnja djevojčica silovana? Kog vraga misle da seksualni grabeţljivac radi s njom, vodi je na večeru i u prokleto kino? Itekako dobro znaju što joj je učinio, ali ţele da to on kaţe, kako bi im dao čvrsti mamac straha za večerašnje naslove - strah privlači više gledatelja. Ali on nikad nije pristajao na njihovu igru. Ĉak i da zna, a nije znao, barem nije bilo potvrđeno, specijalni agent FBI-ja Eugene Devereaux to nikad ne bi rekao. Ne dok ne pronađu tijelo. Dok sa sigurnošću ne zna da je dijete mrtvo. Gracie Ann Brice toliko zavređuje. Kilometar i pol podalje, Ben je stajao nasred nogometnog igrališta broj 2, samotan lik u prostranom, praznom parku. Došao je prije nego što FBI ponovno otvori park za večerašnje bdjenje uz svijeće, kako bi prošao istim putem kojim se i Gracie kretala u petak poslijepodne; morao je biti gdje je ona bila. Morao je znati. Ako ne zbog otkupnine, zašto bi netko oteo Gracie? Zbog seksa? Ben Brice je vidio zlo u čovjeku pa je znao daje to moguće. Moţda čak i vjerojatno. Ali ne izvjesno, kao stoje, činilo se, zaključio

FBI. Seksualni grabeţljiva rade sami, rekao je agent Devereaux. Ipak, onaj plavokosi muškarac s crnom kapom nije bio sam; na Gracienoj utakmici bila su dvojica muškaraca. Ben je najprije morao saznati kako je Gracie oteta. Sad se pribliţavao niskim tribinama. Prema Johnovim riječima, Građena je utakmica završila i ona je do njega došla negdje ovdje. Ben se zaustavio. Ostali su roditelji bili na tribinama, a ona dva muškarca odmah iza njih. John je razgovarao s Gracie, a onda je ona s prijateljicama otišla do štanda sa sladoledom. John ih je promatrao čitavo vrijeme do štanda. Ben se uputio u tom smjeru. Kad neznanac otme dijete, očekivano trajanje djetetovog ţivota jest tri sata, tako je rečeno u televizijskom izvješću. Kad je Gracie u petak navečer ovuda hodala, prije nepunih četrdeset i osam sati, jesu li joj bila preostala samo tri sata ţivota? Nešto u Benu govorilo je da nisu. Moţda je to bilo zbog neobičnog načina na koji su njihovi ţivoti bili povezani: znao je da bi on, da je Gracie mrtva, i sam nedvojbeno bio mrtav. Moţda jednostavno nije mogao prihvatiti pomisao daje više nikad neće vidjeti. Ilije moţda, samo moţda, još uvijek bila ţiva. Kad se već skoro pribliţio štandu, Ben se zaustavio i okrenuo, baš kao stoje učinila Gracie kad je mahnula Johnu: nevina djevojčica maše ocu, nesvjesna da ulazi u zasjedu. Ben je provjerio kompas na ručnome satu da provjeri gdje se točno nalazi. Bio je okrenut ka jugu, prema udaljenim nogometnim i ragbi igralištima i domovima iza visokog ciglenog zida uz rub parka. Na istoku su bila teniska igrališta i zid na tom rubu parka. Na zapadu se nalazilo parkiralište, dobrih stotinu metara podalje, predaleko da bi se oteto dijete vuklo kroz gomilu ljudi. Na istočnom i juţnom dijelu parka uzdizali su se zidovi, a na zapadu je bilo parkiralište; malo je vjerojatno daje otmičar pobjegao onuda. Ostajala je samo sjeverna strana.

Kroz šumu. Ben je otišao do straţnje strane štanda. Straţnja strana građevine bila je od čvrste cigle, sa samo jednim vratima i bez prozora. Mala čistina razdvajala ju je od šume. Ben se spustio na ruke i koljena i proučio tlo. Zatvorio je oči i prošao prstima kroz vlati trave kao slijepac koji čita Brailleovo pismo. I znao je. Otmičar ju je ugrabio baš ovdje. Ali, kako ju je namamio samu iza zgrade? I kako to da ruje vrisnuh? Ben je ustao i uputio se u šumu. Jučer je jurio, a um mu je bio zamagljen strahom i mislima iz prošlosti pa se nije usredotočio na okolinu. Sad je koračao polako; očima je pretraţivao tlo, grmlje i stabla, ne bi li pronašao ikakav Gracien trag. Njegove su mu se vještine vratile, a da ih nije svjesno dozvao. Ni deset metara u šumi, Benov je pogled privukao svjetlucavi predmet naglašen sunčevim zrakama kroz krošnju. Ĉučnuo je, odmaknuo nekoliko listova i podigao taj predmet kaţiprstom i palcem. Stavio gaje na dlan lijeve ruke: srebrna zvijezda na potrganom srebrnom lančiću. Sjetio se dana kad je odveo Gracie zlataru u Taosu kako bi joj ovu zvijezdu stavio na lančić. Vlasnik je proučio zvijezdu i rekao: — Prava je. — Gracie je rekla da će je uvijek nositi. Ben je ustao, gurnuo zvijezdu i lančić u dţep košulje i zakopčao zaklopac dţepa. Nastavio je dublje u šumu. Ubrzo je stigao do mjesta gdje su pronađene Graciene hlačice i kopačka; ţuta vrpca za označavanje mjesta zločina bila je omotana oko stabala oko čistine. Otmičar je ugrabio Gracie iza štanda s hranom i pićima i odveo je kroz šumu do ovoga mjesta. Ovdje se zaustavio kako bi... Ben se othrvao osjećajima i usredotočio. Otimač je ostavio njezine hlačice i kopačku ovdje i... što? Odveo je do svog vozila?

Ben je prošao kroz šumu do obliţnje ceste, popeo se na niski nasip i stao na veliku bankinu. Cesta je bila stara i asfaltna je površina bila puna rupa; na njoj su bile samo dvije uske prometne trake, jedva dovoljno široke za dva automobila. Očito nije bila vaţna prometnica. Je li otmičar ostavio vozilo ovdje dok je bio na Građenoj utakmici? Ilije onaj drugi muškarac s video snimke dovezao vozilo ovamo dok je otmičar grabio Gracie i nosio je kroz šumu? Jesu li radili zajedno? Ben se počeo spuštati niz nasip, ali se zaustavio; na bankini se moglo samo stajati, bila je preuska da bi se na njoj parkirao automobil ne zapriječivši cestu. Ĉučnuo je i proučio bankinu na mjestu gdje se moţda automobil zaustavio i čekao da stigne otmičar s Gracie. Zamijetio je kamen koji je svjetlucao. Prstom je dotaknuo sjajni kamen; bio je mokar. Pribliţio je prst nosu i omirisao ga. Ulje. Mali Johnny Brice osjeća okus svoje vlastite krvi koja mu curi iz nosa i usta. Sćućuren je u fetalnom poloţaju na tlu; ruke je ovio oko glave; plače. Ovo su dosad najgore batine, a još nisu gotove. Luther Riđe gaje objašio, udara ga i ruga mu se, ruga mu se i udara ga; njegove su šake kao ţeljezni čekići svaki put kad udare o Johnovo tijelo. Mali Johnny Brice se moli Bogu da mu dopusti da umre kako bi bol prestala. John je otvorio oči. Sag ispod njegova lica bio je mokar. Bio je šćućuren u fetalnom poloţaju na podu svoje garderobe. Svoju je košulju dao FBI-ju i došao gore oprati se. Istuširao se i došao u garderobu kako bi se odjenuo. Ali, slike Gracie i otmičara su se vratile, i ponovno se rasplakao. Nije mogao prestati razmišljati 0 njezinom bolu. Molim te, Boţe, okončaj njezin bol.

Kate je zatekla Johna kako sjedi sam u garderobi, jednako kao što gaje kao dječaka često nalazila samoga u njegovoj sobi. Tad bi ga ozlijedili nasilnici; danas gaje ozlijedila supruga. Tad je bilo loše; danas je bilo gore. Sjela je na pod pokraj njega. Obgrlila gaje rukom, a on je spustio glavu u njezino krilo, baš kao i toliko mnogo puta ranije. Milovala gaje po kosi kao i kad je bio dječak, i rekla iste riječi. -Johne, pokušaj imati vjere. Moraš vjerovati da postoji razlog za ovo, da postoji razlog za sve što nam se u ţivotu događa, čak 1 za loše stvari. Bog ima... John je podigao glavu i naglo se uspravio. - Ne, mama, u krivu si! Bila si u krivu i onda, a u krivu si i sada! Nije bilo nikakvog razloga da me oni nasilnici mlate, i nema razloga zašto bi neki bolesni perverznjak oteo Gracie. Nema razloga, nema plana, nema svrhe, nikakve velike zamisli u svemu ovome - to se nije moralo dogoditi! Riječ je samo o nasumičnim nasilničkim djelima. Zli ljudi čine ruţne stvari. Ti ideš na misu i vjeruješ sve ono sranje koje otac Randy propovijeda - ali to je samo to, mama. Sranje! John je ustao i izišao. Kate Brice je prekrila lice rukama i zaplakala jer svojemu sinu nije mogla pomoći sad, kao što mu nije mogla pomoći ni kad je bio dječak. 13:07 Specijalni agent FBI-ja Eugene Devereaux vratio se u operativni stoţer kako bi proučio povećane snimke dvojice muškaraca s video vrpce i tetovaţu na ruci jednoga od njih. Velika je prostorija bila tiha - i baš to nije valjalo. Ĉetrdeset i tri sata nakon otmice, telefoni bi morali neprekidno zvoniti s vrućim tragovima. Ali telefoni su bili nijemi. Zašto, dovraga, nitko ne zove?

Devereaux je skinuo svoje naočale za čitanje, zatvorio oči i protrljao lice. Kad je otvorio oči, vidio je da mu prilazi agentica Jorgenson. Bila je mišićave građe, kratke smeđe kose, odjevena u modru najlonsku FBI-jevu jaknu, traperice i tenisice, sa smeđim fasciklima pod rukom. Sviđala mu se Jorgensonova. Podsjećala gaje na njegovu vlastitu kćerku; imala je onaj isti športski poskok u koraku i jednaku intelektualnu znatiţelju. Ţeljela je znati. Još uvijek je bila na jednogodišnjem pokusnom radu, ali već je shvatila posao; njega čovjek ne radi zbog slave rješavanja medijski eksponiranog slučaja ili zbog taštine hvatanja najtra-ţenijega zločinca, ili opsesije washingtonskih stručnjaka za odnose s javnošću. On se radi zbog ţrtve. Taj posao se uvijek radi isključivo i samo zbog ţrtve. - Zašto nitko ne zove? - upitala je Jorgensonova kad je stigla do njega; klonula je na stolac. - Je li to normalno? - Nije. - Kao daje isparila. - Desetogodišnja djevojčica ne moţe samo tako ispariti. - Kakve su šanse... da je još uvijek ţiva? - Nisu dobre. Statistički, nema šanse. - Prokletstvo. - Samo obavite svoj posao, agentice Jorgenson. Usredotočite se na dokaze. Kimnula je glavom. - Da, gospodine. Dobri ste pred kamerama. - To je od previše iskustva. Onda, Jorgensonova, što uzgajaju ondje u... odakle ste točno u Minnesoti? - Iz Owatonne. Kukuruz, uglavnom. Za etanol.

- Farmerska kći? - Da, gospodine. - Moj djed je bio farmer. Pamuk. Običavao sam mu pomagati u berbi kad sam bio klinac. To je bio jednostavan ţivot. -Ja sam ţeljela uzbuđenje. - Pa, agentice, pronašli ste ga. - Pokazao je na njezine smeđe fascikle. - Sto imate za mene? - Uzeli smo uzorak krvi članova obitelji kako bismo ga usporedili s krvlju na očevoj košulji. Ĉekamo nalaze DNK analize. - Dobro. Sto još? - Dobili smo izvješća o obitelji. - Nastavite. Devereaux nije očekivao da će izvješća o obitelji otkriti išta značajnoga, ali na teţi je način naučio da rutinske vidove istrage nikad ne smije previdjeti. - U redu - rekla je i otvorila prvi smeđi fascikl. - Otac, on je nekakav genij - doktorat na MIT-u iz algoritama, štogod to bilo, kvocijent inteligencije 190... nisam znala da moţe biti tako visok. -1 ne moţe - komentirao je Devereaux. - Barem ne u Birou. Lagano mu se nasmiješila i nastavila. - Osnovao je BriceWa-re, tvrtku koja će ovog tjedna ponuditi svoje dionice javnosti, ali to sve već znate. Majka i on su se vjenčali prije deset godina. On je bio na MIT-u, ona u pravosuđu D.C.-a, pomoćnica drţavnog javnog tuţitelja. Pet godina. - Ma nemoj? - Da, gospodine. Djevojačko prezime bilo joj je Austin. Odrasla je u New Yorku. Otac joj je ubijen kad je imala samo deset godina.

- Kao sad Gracie. - Diplomirala je pravo na Harvardu kao prva u svojoj generaciji, pred njom je bila sjajna karijera u pravosuđu. No tad je ona dala otkaz, udala se za Bricea i preselila u Dallas. - Ljubav je neprevidljiva. - Neobičan su par, zar ne? Kako gaje samo jučer ošamarila i jutros srezala... —Jorgensonovaje odmahnula glavom. — I kako se obraća lokalnoj policiji, i nama, strašno bijesna, i svima zapovijeda kao da svi radimo za nju. - Netko joj je oteo dijete, agentice. Ne budite toliko strogi. - Bili ste veoma, kako da kaţem, diplomatični s njom. Kimnuo je glavom. - Kod otmica, agentice Jorgenson, morate na umu sačuvati dva pravila. Pravilo broj jedan: ovo nije zapravo naš slučaj. Nemamo nadleţnost, barem ne zakonski gledano. Lokalna policija nas uglavnom sluša, ali tehnički smo pozvani gosti. Zato se i ponašajte kao gošća. Pravilo broj dva: kad mi stignemo na mjesto događaja, dijete je u većini slučajeva već mrtvo, pa ako vas majka ţeli opsovati, recite joj da ste najgluplja policajka na kugli zemaljskoj, recite joj, »hvala vam, gospođo«. Poštujte činjenicu daje izgubila dijete... i daje, kad je vi upoznate, već vjerojatno poluluda. Roditeljima dopustite da slobodno izraze osjećaje. Njima je to potrebnije nego stoje vama potrebno da dokaţete da ste opaka agentica FBI-ja, s posvemašnjom kontrolom nad slučajem. Besmisleno nadmetanje s roditeljima neće vas ni korak pribliţiti pronalaţenju ţrtve ili hvatanju otmičara. A to je vaš posao, agentice Jorgenson. Nemojte dopustiti da vam ego zasmeta u obavljanju vašega posla. - Neću, gospodine. — Namrštila se. — Ali svejedno ćete zahtijevati da ode na poligraf?

- Apsolutno. Ako je FBI angaţiran na slučaju, činimo sve prema pravilima — a pravila nalaţu da roditelji moraju proći po-ligrafsko ispitivanje. Međutim, ja ih zamolim da to učine. Ne naređujem im. I funkcionira jednako dobro. - Pokazao je na fascikl u njezinoj ruci. - Saznajte za koga je radila u Ministarstvu pravosuđa. Poznajem neke ljude. - Saznala sam. Njezin neposredni nadređeni bio je James Kelly. —Jimmy? - Zar ste ga poznavali? - Da, zajedno smo bili na Akademiji. On je navečer učio pravo, a zatim se prebacio u Ministarstvo pravosuđa. Zadnje što sam o njemu čuo, radio je u Los Angelesu... Kako to mislite, zar sam ga poznavao? - Mrtav je. Pregazio ga je automobil prije tri godine. Vozač je pobjegao. - Prokletstvo. Bio je dobar momak. - Devereaux je uzdahnuo. — Dobri umiru mladi. Sto još imate? Jorgensonova je otvorila drugi smeđi fascikl. - Djed, on je umirovljeni brigadir - West Point, Vijetnam. Izgleda daje bio nekakav ratni junak. - Ozbiljno? — Devereaux je čekao da nastavi. Nije. - I...? Slegnula je ramenima. - I ništa, gospodine. Podaci o njemu su povjerljivi. Devereaux je stavio svoje naočale za čitanje i mahnuo rukom kako bi mu agentica dodala fascikl. Pruţila mu gaje; uzeo gaje i otvorio. BRICE, BEN. Pogledom je preletio preko teksta. - Pravi brigadir. Zelena beretka. Sedam puta u Vijetnamu. Šest Srebrnih zvijezda, četiri Brončane zvijezde, osam Grimiznih srca, dvije vojničke medalje, odličje za hrabrost, legija zasluga, medalja časti. Da, rekao bih daje bio nekakav junak. - Zašto su podaci o njemu povjerljivi?

- Zelena beretka; vjerojatno je bio u Kambodţi i Laosu kad su se Johnson i Nixon na televiziji kleli da nijedan naš vojnik nije ondje. - Zar su predsjednici lagali o tom ratu? Nasmijuljio se. — Koliko vi, Jorgensonova, imate godina? - Dvadeset i šest. Odmahnuo je glavom. - I ne sjećam se kako je imati dvadeset i šest. Da, Jorgensonova, predsjednici su lagali o tom ratu, generali također. Ja sam tad radio u korpusu za obuku pričuvnih časnika, prijavio sam se za stipendiju. I dobio sam vraško obrazovanje u Vijetnamu. Otišao sam onamo samo u nadi da ću preţivjeti svoj red. Tipovi kao stoje Brice, oni su odlazili kako bi oslobodili potlačene, baš kao što kaţe moto Zelenih beretki. Oni su vjerovali u to. A za svoja su nastojanja samo bili popljuvani kad su došli kući. — Devereaux je skinuo naočale za čitanje i počeškao bradu ručicom. - Ben Brice... iz nekog mi razloga to ime zvoni u glavi. Saznajte što moţete od Vojske i potraţite sve javne zapise o njemu. — Mislite da bi Graciena otmica mogla imati neke veze s njim? — Nikad se ne zna što s čime ima veze. — Jorgensonova je ustala kako bi otišla. — Ţelim da večeras budete maksimalno budni. Naš bi se dečko mogao pojaviti. — Da, gospodine. Oh, trener je došao pogledati povećane fotografije. — Uvedite ga, nemojte me zvati »gospodine« i pošaljite nekoga da pronađe brigadira Bricea. Otmičar nosi Gracie kroz šumu do ovoga mjesta. Ţuri mu se, boji se da će netko shvatiti daje nema i doći je potraţiti, ili je to moţda već učinio ili čini. Njegov ortak čeka dvadeset metara dalje u vozilu iz kojega curi ulje. Ali, on se zaustavlja, skida njezinu odjeću i siluje je na licu mjesta? S toliko mnogo ljudi u parku, a moţda već i ljudima koji je traţe po šumi? Dok se Gracie otima i

vrišti i vraški opire? Gracie je snaţna djevojčica i nikoga se ne boji — ne bi se opirala samo ako je u nesvijesti ili mrtva. Je li silovao nesvjesnu ili mrtvu ţrtvu? Je lije ovdje ubio? Ne, Gracie Ann Brice nije umrla ovdje. Ben Brice je u svome ţivotu bio na poljima smrti, do koljena duboko u smrti; smrt će zauvijek biti dio njega - vidio je smrt, čuo je smrt, mogao je dodirnuti, okusiti, omirisati i osjetiti smrt. Ali ovdje je nije bilo. Gracie je odavde otišla ţiva. Zašto je onda otmičar ostavio iza sebe njezine hlačice? Ben je zatvorio oči i sjetio se kako je s Gracie radio u svojoj radionici. Urezivala je svoje ime u stolac za ljuljanje, kad je najednom zastala i rekla: - Bene, kako to da ti uvijek znaš kad sam u nevolji, kad te trebam? — Ne znam, lutko. Postoji nešto u našim ţivotima što nas povezuje. Ne znam što i ne znam zašto, ali postoji razlog. Bog ih je spojio. Ben Brice je to znao jednako dobro kao što je znao napraviti stolac za ljuljanje ili ubiti čovjeka. I znao je da njihova veza, dok god mu se ona obraća, nije slomljena. I da je ona još uvijek ţiva. Gracie, pokaţi mi put. Doći ću po tebe. - Brigadiru Brice! Ben je otvorio oči. Sjedio je prekriţenih nogu unutar prostora odijeljenog ţutom policijskom vrpcom, na mjestu gdje su pronađene Graciene gaćice i kopačka. Jedan je mladi agent FBI-ja trčao kroz šumu prema njemu. Stigao je zadihan i rekao: - Brigadiru Brice, agent Devereaux vas treba u operativnom stoţeru!

14:12 Jan Jorgenson je rođena pet godina nakon svršetka Vijetnamskoga rata. Dvadeset i četiri godine kasnije, diplomirala je za učiteljicu na Sveučilištu Minnesota — jedino zvanje za koje su njezini roditelji ţeljeli platiti - i magistrirala na temu zločinačke psihologije. Roditeljima je rekla da školski odbori u čitavoj zemlji smatraju zločinačku psihologiju najrelevantnijim akademskim stupnjom za učiteljsku karijeru u američkim javnim školama. I oni su joj povjerovali. Ĉim je diplomirala, prijavila se za rad u Birou. Njezini su roditelji ţeljeli da bude nastavnica; ona je ţeljela biti Clarice Starling*. I tako je Jan Jorgenson napustila obiteljsku farmu u blizini Owatonne, Minnesota, odvezla se u Quantico, Virginia, i upisala na akademiju Saveznog istraţnog ureda — FBI-ja. Ţeljela je postati profiler, ispitivati i sastavljati temeljite psihološke profile zatvorenih serijskih ubojica, psihopata i seksualnih grabeţljivaca, i izrađivati znanstvene profile sumnjivaca u istragama u tijeku. Ali, kad je diplomirala na Akademiji, dodijeljena je područnom uredu u Dallasu, u kojem je zadnjih jedanaest mjeseci hvatala i ispitivala mlade Arape koji su odgovarali profilu islamskih terorista. Zapravo, ovo je bilo najbliţe što se ikad pribliţila nekome iz Odjela za bihevioralnu analizu, dok je ovako sjedila uz roditelje sučelice dvojici pravih profilera FBI-ja za stolom Briceovih, agenta Baxtera i agenta Brumleyja. Izgledali su kao partneri u računovodstvenoj tvrtki. — Neznanci otimaju djecu zbog seksa. Agent Brumley je netom započeo sastanak s obitelji. Nije morao biti ovako izravan, pomislila je Jan. Majka je očito dijelila njezino mišljenje; pogledom je sad bušila rupe u Brumleyjevoj ćelavoj glavi. Nesvjestan toga, nastavio je dalje. * agentica iz romana Kad jaganjci utihnu

- Ovaj počinitelj ima dugu povijest seksualnih prijestupa, to vam jamčim. Otac ţrtve izgledao je kao da će povratiti; naglo je ustao i gotovo istrčao iz kuhinje upravo u trenutku kad je u nju ušao brigadir Brice i naslonio se na zid. - Sastavili smo profil - rekao je agent Baxter - otisak ličnosti, ako vam je tako draţe, nalik otisku prsta. - Razdijelio je primjerke svima za stolom i zatim pročitao iz svojega: - Vjerujemo daje vrijeme otmice povezano s nekim značajnim stresnim čimbenikom u ţivotu počinitelja, moţda gubitkom posla ili nekim drugim osobnim porazom. I daje otmičar samotnjak, stariji od trideset godina i slobodan, nezreo za svoju dob, bez prijatelja i nesposoban odrţati odnos sa ţenskom osobom svojih godina, vjerojatno zaposlen na poslu koji podrazumijeva djecu, bez društvenih vještina, sklon alkoholu ili drogama, reagira nasilno kad je srdit, slabo se nosi sa stresom, sebičan, paranoidan i impulzivan, napuhanog osjećaja samopoštovanja koji ne moţe podnijeti odbijanje, i gaji antidruštvene teţnje. - Podigao je pogled. - Ovaj ćemo profil dati medijima. Moţda će netko od građana prepoznati nekoga s ovim osobinama. Majka je naglo ustala. - Gospode Boţe - rekla je. - Ja to mogu učiniti. — Podigla je svoj primjerak profila. — Nezrelost, manjak društvenih vještina, sebičnost, paranoja, napuhani osjećaj samopoštovanja, nepodnošenje odbijanja... svaku od ovih značajki mogu prepoznati u nekome koga poznajem. Agent Baxter umalo je skočio sa stolca od uzbuđenja. - U kome, gospođo Brice? - U svakom partneru u mojoj odvjetničkoj tvrtki.

Agent Baxter je izdahnuo i ponovo sjeo na stolac, shvativši da gaje namagarčila. Majka je bacila svoj primjerak profila na stol. - Slušajte, agente Baxter - rekla je - prestanite s tim psihobla-bla sranjem. Tip je perverznjak koji voli jebati curice! Majka je istutnjala iz prostorije. Agent Baxter bio je vidno osupnut. Nakon neugodno duge šutnje, brigadir Brice progovorio je tihim glasom. - Nije bio sam. Bila su dvojica, vjerojatno ona dvojica na video snimci. - Gospodine Brice - rekao je agent Brumley - seksualni grabeţljivci rade sami, to je dokazano. Oni su ono što mi nazivamo »devijanti samotnjaci«. - Bio sam u parku - rekao je brigadir - i učinio sve što i Gracie nakon utakmice. Ugrabio ju je iza štanda i odnio kroz šumu do ortaka koji gaje čekao u vozilu iz kojega curi ulje. Nije radio sam. - Zašto je onda ostavio njezine hlačice u šumi? - upitao je agent Baxter. - Zato stoje ţelio da budu pronađene. Agent Baxter se namrštio. — Zašto? - Zato da biste učinili upravo ovo što činite - krenuli u lov na seksualnog grabeţljivca.

14:27 Gospođo Brice, jeste li dobro? Elizabeth je sjedila u dnevnom boravku - sad operativnom stoţeru FBI-ja — i zurila u agenta Devereauxa koji je sjedio sučelice njoj. — Ne, nisam dobro. Moja kćerka je oteta. — Gospođo Brice, još uvijek mogu dovesti psihologa. -Ne.

Zadobila je nadzor nad svojim osjećajima. Um joj je ponovno bio posve budan i bijesan. Imala je plan. A on je zahtijevao bankara, ne psihologa. - Recite mi ako se predomislite. A sad, gospođo Brice, kakvo je Gracie dijete? Vidite, kod takvih je tipova uvijek riječ o nadzoru. Vole zastrašiti svoje ţrtve, učiniti da se osjećaju bespomoćne i stjerane u kut, tako da se oni mogu osjećati moćnima. Sto bi Gracie učinila kad bije netko stjerao u kut? - Borila bi se. - Dobro. To je ključno za njezino preţivljavanje. - Preţivjet će. Agent Devereaux je kimnuo glavom. — Da, gospođo. Dakle, gospođo Brice, i vi ste nekoć radili na našoj strani ulice? -Da. Lagani osmijeh. - Što vas je nagnalo da prijeđete na mračnu stranu? Zastala je. - Ţivot me je odveo onamo. Agent se namrštio i rekao: - Onda shvaćate zašto mi treba poligrafsko testiranje. — Rekli ste da otmica nije bila slučajna, nego ciljana. Zar mislite daje to učinio netko od nas? — Ne, gospođo. Kaţem samo da Biro ulaţe velike resurse kako bi pronašli vašu kćerku i muškarca koji ju je oteo. Ali, već smo se opekli - sjećate se slučaja Susan Smith, koja je rekla da su joj oteli automobil i u njemu djecu? Ispalo je da ih je sama udavila. Moramo isključiti svaku upletenost obitelji. Elizabeth je bijesno pogledala agenta Devereauxa; bijes u njoj pokrenuo se kako bi izbjegla tami. Upravo sam u svojoj kuhinji ostavila dvojicu vaših profilera. Slušala sam kako mi govore daje

grabeţljivac oteo moju djevojčicu zbog seksa. - Tresnula je šakom o stol. - Prokletstvo! A sad mi vi govorite da ţelite da se suprug i ja podvrgnemo poligrafskom ispitivanju? Agent Devereaux je kimnuo glavom. - Da, gospodo. I brigadir Brice i njegova supruga, i osoblje u kući. Gospodo Brice, znam daje to nametanje, ali iz našeg kuta gledanja, uvijek postoji mogućnost daje upleten netko od obitelji. Ĉinjenica je da samo dvjestotinjak djece godišnje otmu neznanci. Ostalo su uvijek članovi obitelji, ili netko blizak. Ispruţio je ruke preko stola i uhvatio njezinu stisnutu šaku. Odbijala je dopustiti suzama da nagrnu. - Gospodo Brice, ja znam da vašu kćerku nije oteo nitko iz obitelji. Ali Washington to ne zna. Upravo sam završio razgovor sa svojim nadređenima i zatraţio da mi odobre dodatne ljude -još deset agenata koji će pomoći da pronađemo Gracie. Tako da sve dobro završi. Pristanke, gospođo Brice, da bi mi Biro dao više ljudi da pronađem vašu kćerku. Učinite to zbog Gracie. -Ja ću to učiniti. Taj se glas začuo iza njih. Elizabeth je izvukla ruke iz ruku agenta Devereauxa i okrenula se. Na vratima je stajao njezin svekar. Poţeljela se usprotiviti samo zato stoje Ben Brice pijanac i ona ga mrzi. Ali, zbog nečega u njegovome pogledu zadrţala je jezik za zubima. Ponovno se okrenula agentu Devereauxu. - Ţelim da to obavite ovdje. Ne ţelim da na televiziji prikazuju kako nas vodite u policijsku postaju. - Već postavljamo uređaje u biblioteci - odgovorio je agent Devereaux. Ben je ušao u biblioteku u kojoj gaje dočekala ispruţena ruka mladog agenta FBI-ja. - Gospodine Brice, ja sam agent Randall.

Randall je imao trideset godina i nosio naočale, nalik na računovođu koji se svim silama trudi biti druţeljubiv. U ruci je drţao gumenu cijev. - Ako biste skinuli košulju, gospodine Brice, ovit ću vam pneumografsku cijev oko prsa. - Agent Randall stao je iza Bena i nastavio prijateljski čavrljati. - Nemate zbog čega biti nervozni. Poligrafski stroj mjeri brzinu vašega disanja, krvni pritisak... Ben je otkopčao manšete svoje košulje, a zatim i gumbe na prednjici. —... puis i znojenje. Vidite, zamisao je, kad netko laţe, tad on... Ben je skinuo košulju s leđa. - Isuse! Ben je osjetio pogled agenta Randalla na svojim leđima; njegovo čavrljanje naglo je prestalo. Nakon jednog trenutka, Randall je s leda obgrlio Bena kako bi prikopčao cijev; ruke su mu drhtale. -Je li vam ovo, ovaj, je li prečvrsto, gospodine Brice? Ne bole vas ovi... leđa? -Ne. Agent Randall vratio se u Benov vidokrug. - Dobro, gdje sam ono stao? Oh, moţete sjesti, gospodine Brice. Ben je sjeo u koţni naslonjač pokraj poligrafa; izgledao je kao prijenosno računalo. Koţa je bila ugodno hladna na njegovim nagim leđima. Agent Randall stao je ispred njega. - Ovo je elektroda - rekao je agent Randall. Uhvatio je Benovu ruku i navukao cjevčicu na vrh Benovog desnog kaţiprsta. - A ovo je obična manšeta za mjerenje tlaka, kao kod liječnika. Agent je ovio manšetu oko Benove desne nadlaktice i udaljio se.

- Dobro, mislim da smo spremni. - Agent Randall sjeo je na stolac iza stroja, Benu s desne strane. Gospodine Brice, postavit ću vam nekoliko osnovnih pitanja da se malo opustite i da utvrdim polazne vrijednosti. Molim vas da dišete ravnomjerno, ostanete mirni i ne udišete duboko. I na svako pitanje odgovorite istinu, da ili ne. Dobro? Ben je kimnuo glavom. Prvo pitanje agenta Randalla: - Je li Ben Brice vaše pravo ime? -Da. —Jeste li vi djed Gracie Ann Brice? -Da. —Jeste li ikad bili na poligrafskom ispitivanju, poznatom kao detektor laţi? -Ne. To je bila laţ. Ben je zatvorio oči i sjetio se svog prvog ispitivanja na detektoru laţi: nag je, ruke i gleţnjevi privezani su mu uz drveni stolac, a očima prati dvije ţice zalijepljene uz njegove testise, koje se po betonskom podu proteţu do baterijskog poljskog telefona s ručicom kojom upravlja nacereni sadist. Mala prostorija smrdi na mokraću i izmet. Ĉasnik sjevernovijetnamske vojske koji provodi ispitivanje odlučan je otkriti laţe li Brice, Ben, brigadir, 32475011, 5. travnja 1946., o nazočnosti američkih trupa u Sjevernom Vijetnamu; američki časnik njegovoga ranga zacijelo ne radi sam ovako blizu Hanoju. Mislio je da će američki brigadir podleći batinama remenom ventilatora. Veliki Ug, kako su Ameri zvali kapetana Lua, pravi je umjetnik s remenima ventilatora; široka brigadirova leđa izrezbario je poput tesara koji urezuje šare u komad drveta. Ali, na njegovo veliko iznenađenje, brigadir je otkrio samo svoje ime, čin, serijski broj i datum rođenja. Međutim, ovo se ispitivanje pokazalo naročito učinkovitim u uvjeravanju nevoljkih Amerikanaca da otkriju svoje tajne; zatvorenici ga zovu sat s Bellouim telefonom. Ti Ameri stvarno uţivaju u

svom crnom humoru. Srećom, prije prijevremene smrti, ujak Ho svoje je časnike obavijestio da se odredbe Ţenevske konvencije ne odnose na američke zatvorenike; budući da između Sjedinjenih Američkih Drţava i Vijetnamske Demokratske Republike nije objavljen rat, nema američkih ratnih zarobljenika, rekao je Ho Si Min. Samo američkih ratnih zločinaca. Koji nikad neće zaboraviti svoj boravak u zatvoreničkom logoru San Bie, ako se pita bojnika Fam Hong Duka. On kimne poručniku Binhu, koji se nasmijulji i okrene ručicu, na što električni naboj pojuri kroz ţice u brigadirove genitalije. Tijelo Amerikanca ukoči se dok kroz njega prolazi struja. Ĉudno, pomisli bojnik. Većina Amerikanaca urla kao vila narikača i izgubi nadzor nad vlastitim mjehurom i crijevima kad ih pogodi struja - zbog toga ona rupa na stolcu i ispod nje kanta - ali brigadir samo zaškrguće zubima i prihvaća bol, silovito poteţući koţne spone na rukama i nogama... - Gospodine Brice! Gospodine Brice! Jeste li dobro? Ben je naglo otvorio oči. Zubi su mu bili čvrsto stisnuti, znojio se i teško disao, a prste zario u koţne rukonaslone naslonjača. Agent Randall stajao je iznad njega. - Brzina vašeg disanja veća je od predviđenih standarda!

108:33 Ĉisti su - rekao je agent Randall. Specijalni agent FBI-ja Eugene Devereaux ţvakao je ručicu svojih naočala za čitanje. S agentom Randallom stajao je pokraj svojega radnog stola u operativnom stoţeru. — Nisam ni mislio daje upletena obitelj. Ali, iz sjedišta su zapovjedili da poštujemo protokol.

— Djed - rekao je Randall. - Leda mu izgledaju kao da gaje netko izrezbario mesarskim noţem. — Bio je brigadir u vojsci. Mora daje bio ratni zarobljenik. — U Vijetnamu? -Da. — Zar su ondje mučili američke zarobljenike? Devereaux se zahihotao. — Predaju li uopće na koledţima povijest? Randall gaje promatrao kao klinac koji ne zna stoje učinio pogrešno. — Da, sjevernovijetnamska vojska mučila je naše dečke, i to ne onako kao u zaljevu Guantanamo, gdje su zarobljenike primoravali da od jutra do sutra slušaju Barryja Manilowa. U Vijetnamu su naše dečke mlatili, ubijali na električnoj stolici, lomili im ruke i noge... Randall je sad gledao mimo Devereauxa prema vratima. -Evo ga — rekao je i udaljio se iz prostorije. Devereaux se okrenuo. Vitak plavokos muškarac koji mu je išao ususret bio je moţda metar i osamdeset visine i osamdeset kilograma teţine, ali sad je u Devereauxovim očima izgledao veći. — Brigadiru Brice... Kratka stanka. — Napravili ste domaću zadaću. — To mi je u opisu posla, gospodine. Brigadir je kimnuo glavom. — Nema potrebe da mi se obraćate s brigadiru. Ili gospodine. - Zavrijedili ste, gospodine. Ja sam bio poručnik, u korpusu za obuku pričuvnih časnika, Teksas, A&M. Naravno, vjeţba na poligonu nije me baš pripremila za Vijetnam. - Ni West Point nije.

Obojica su se nasmiješili, podijelivši misao svojstvenu vojnicima u akciji koji su preţivjeli kako bi to pokušali zaboraviti. Devereaux je stavio naočale za čitanje, ispruţio ruku preko stola i uzeo uvećane fotografije. - Trener nije prepoznao muškarce na ovim povećanjima — rekao je Devereaux. - A ova tetovaţa... u vojsci nisam vidio ništa nalik njoj, iako vi moţda jeste. Gornja polovica je prekrivena rukavom košulje, ali ono što se vidi izgleda kao krilo zrakoplova, osim što ovo ima lubanju i ukriţene kosti. - Pruţio je povećanje tetovaţe brigadiru Briceu. — Provjerit ću je u bazi podataka Biroa o raznim bandama. Mogla bi biti neka bajkerska tetovaţa. Piše »poskok«. Brigadir je naglo zgrabio povećanje iz Devereauxove ruke i zagledao se u sliku kao da gleda u lice samoga Sotone. Iz obraza mu je nestala sva krv. Srušio se na stolac. Povećana fotografija ispala mu je iz ruke i odlepršala na pod. Nagnuo se i rukama prekrio lice. - Brigadiru, je li vam dobro? - Devereaux je podigao povećanje. -Jeste li već negdje vidjeli ovu tetovaţu? Brigadir Brice provukao je prste kroz plavu kosu i polako se uspravio. Udahnuo je i izdahnuo kao da mu liječnik provjerava srce. Progovorio je ne gledajući Devereauxa. - To nije bajkerska tetovaţa. - Kako znate? Mišići brigadirove čeljusti nekoliko su se puta stisnuli i opustili. Otkopčao je manšetu lijevog rukava košulje i podigao ga uz ruku. Nosio je crni vojnički sat. Podlaktica mu je bila preplanula, prekrivena dlačicama izblijedjelim od sunca; nadlaktica blijeda, neoštećena suncem. Međutim, napadna značajka na njegovoj nadlaktici bila su raširena orlova krila urezana crnom tintom u njegovu bijelu koţu; u sredini krila, na mjestu gdje bi trebao biti otvoreni padobran koji označava

vojnikov opstanak u školi skakanja, nalazila se lubanja s ukriţenim kostima. Iznad krila izvijale su se riječi na nekom azijskom pismu, a ispod toga, na engleskome, SOG-CCN; ispod krila, »POSKOK«. Devereaux se nagnuo i prislonio povećanje uz brigadirovu ruku; dio tetovaţe koji se vidio na snimci savršeno je odgovarao donjem dijelu brigadirove tetovaţe. Devereaux se uspravio, skinuo naočale za čitanje i čekao da brigadir progovori. Nije ga poţurivao; nije mogao. Ovaj je muškarac bio pravi američki junak. Kad je brigadir Brice najzad prozborio, pogled mu je ostao uprt u čizme. - Ekipa specijalnih jedinica Poskok obavljala je one tajne operacije o kojima su predsjednici lagali. SOG je bila skupina za proučavanje i promatranje, CCN je bilo sjeverno zapovjedništvo i kontrola. Mi smo obavljali operacije preko granice, u Laosu, Kambodţi i Sjevernom Vijetnamu. Naša je misija bila prekinuti isporuke Ho Si Minu, ubiti časnike sjevernovijetnamske vojske, izvidjeti mogućnost zračnih napada... ali ništa od toga nije bilo sluţbeno. Radili smo neevidentirano. Devereaux je pokazao na azijske znakove na brigadirovoj ruci. - Ove ovdje riječi, jesu li vijetnamske? Brigadir je kimnuo glavom. - Sto znače? Brigadir je kratko oklijevao i rekao: - Ubijamo zbog mira. Nesluţbeni moto Zelenih beretki. - Sad je pogled uperio u Devereauxa. - Prokleto se teško riješiti tetovaţe. Devereaux mu je pruţio povećanu snimku krupnog muškarca. - Ovo je muškarac koji ima tu tetovaţu. Prepoznajete li ga? Zacijelo je teško zaboraviti takvu oznaku.

Brigadir se netremice zagledao u fotografiju krupnog muškarca; Devereauxu se učinilo daje brigadirovim licem preletjela sjenka prepoznavanja. Međutim, brigadir Brice je najzad polako odmahnuo glavom i rekao: - Ne. - Koliko je ljudi imalo ovakvu tetovaţu? - upitao je Devereaux. — Poskok je bio tim od dvanaestorice izviđača i već radio četiri godine prije nego što sam mu se pridruţio. Ţrtava je bilo mnogo. Tetovaţu ima oko dvadeset i pet ljudi, moţda više. Ja sam poznavao samo onu jedanaestoricu s kojom sam radio. — Dakle, izvući ćemo dosjee SOG skupina... - Nikad ih nećete dobiti, ako uopće postoje. - Brigadir je ustao i spustio rukav. - Agente Devereaux, moja supruga zna što sam ja ondje radio, ali moj sin to ne zna. Volio bih da tako i ostane. — Shvaćam, gospodine. Deveraux je pomislio, Samo bi se vijetnamski ratni heroj osjećao obveznim tajiti svoje junaštvo od vlastitoga sina. - Vidio je tetovaţu - rekao je brigadir - ali ne zna što ona znači. I nema pojma za Poskok. - A gospoda Brice? - Elizabeth? Ne. Ona zna da sam sluţio u Vijetnamu, ništa više. Ne bi shvatila. Nitko tko nije bio ondje jednostavno ne moţe shvatiti. — Amen. Brigadir je zakopčao gumbe na manţeti rukava i rekao: -Agente Devereaux, smatrao bih to osobnom uslugom ako pred mojom obitelji ne biste spominjali tu tetovaţu.

Devereaux je kratko promatrao brigadira i odgovorio: — U redu, brigadiru, neka to zasada ostane između nas. Ionako nisam ţelio upoznati javnost s tom tetovaţom, moţda ipak uspijem dobiti imena Zelenih beretki. Brigadir je netremice promatrao Devereauxa, ali činilo se kao da gleda kroz njega. Eugene Devereaux je u Vijetnamu bio u pješadiji. Prašinar. Zelene beretke bile su vojna elita, obučene umijeću ubijanja. Ben Brice nije izgledao kao obučeni ubojica. Tjelesno nije djelovao zastrašujuće, poput Zelenih beretki koje je Devereaux vidio u vojsci. Niti je bio stereotip mačističkog komandosa. Zapravo, djelovao je gotovo prenjeţno da bi činio ono što su Zelene beretke četiri desetljeća ranije činile na jugoistoku Azije. No, u njegovim je očima bilo nešto stoje Devereauxu govorilo suprotno. Njegove modre oči odavale su ga kao nevjerna ţena. 113:14 Gracie trpi bol, preplašena je, plače i moli da bude spašena. A njezin otac ne čini ništa kako bije spasio. Ne zna kako. Umjesto toga, Mali Johnny Brice zuri u sliku svoje kćerke u prirodnoj veličini, pričvršćenu uz bok štanda s jelom i pićima, ispod transparenta s natpisom VOLIMO TE, GRACIE, napisanim velikim slovima; ispod njega su naslagane ruţičaste vrpce, čestitke, ukrašeni baloni i na stotine cvjetnih aranţmana i medvjedića. Štand za jelo i piće sad je spomenik njegovoj kćerki. Gracie je nestala jer njezin otac nije baš neki muškarac. John nije ţelio nazočiti ovome bdjenju, ali su FBI-jevci rekli da je vaţno apelirati na suosjećanje otmičara - ako na televiziji vidi bol koju izaziva Gracienoj obitelji, moţda je pusti. Ali John je mogao misliti samo na Gracienu bol.

Osjetio je ruku na ramenu. John se okrenuo i pogledao u oči svojega oca, muškarca kojega je nekoć zvao brigadirom, a sad Benom, ali nikad ocem ili tatom, koji je nekoć bio junak s obitelji, a sad pijanac sa psom. Majka mu je davno rekla daje njegov otac dobar čovjek kojega je uništio loš rat; da su mu se u Vijetnamu dogodile strašne stvari; daje rat završio, ali Ben Brice nikad nije pronašao svoj mir. John Brice nikad si nije dopustio ni najmanje suosjećanja prema ocu. - Idemo, sine - rekao je Ben, njeţno gurajući sina od improviziranog spomenika. Oči njegova sina ostale su prikovane uz Gracienu sliku. Šapnuo je: — Nisam joj zavezao kopačku. Okrenuvši Johna od postolja zajedno su prošli pokraj gradonačelnika koji je davao izjavu za televiziju - »Sigurno mjesto, predivno mjesto za gradnju doma iz snova i podizanje djece« - i našli se s prednje strane zgrade gdje je jedan mladi svećenik vodio mnoštvo u molitvi. Ben i John našli su se medu stotinama roditelja i djece s bedţevima i majicama s Gracienim likom na leđima i svijećama koje su treperile u noći. Među njima su vrvjeli agenti FBI-ja; nekoliko ih je nezamjetno snimalo bdjenje uz svijeće kamerama veličine dlana. Agent Devereaux je rekao kako nije nemoguće da će se na bdjenju pojaviti i otmičar. — Gospodine Brice. - Jedan plavokosi muškarac i trudna ţena prišli su s leda Johnu, koji se okrenuo i pogledao ih, ali se činilo da ih ne vidi. — Gospodine Brice — iznova mu se obratio mladić - ţelim vam samo reći koliko mi je strašno ţao. Ĉekamo dijete i... Hoću reći... Pogledao je Bena; nije znao što bi rekao. — Hvala vam na podršci - odgovorio je Ben mladiću. Par se udaljio. Na čelu okupljenih, jedna je djevojčica zapjevala: — A-ma-zing Grace, how sweet the sound... - Mnoštvo joj se pridruţilo:

That saved a wretch like me, I once was lost, but now I'm found, Was blind, but now I see... Svjetlo iznad njihovih glava polako je jenjavalo dok nije preostalo samo svjetlo treperavih plamičaka stotina svijeća koje su ljudi, pjevajući, podigli visoko u zrak. Zvijezde u tamnoj vijetnamskoj noći kao da trepere od straha, naizgled se lecajući na zvuk ubojitog oruţja koje puca svom snagom i donosi smrt ovome selu. Ali ne i ovoj djevojčici. Odlučio je daje pod svaku cijenu spasi. Poručnik Ben Brice sad nosi onu porculansku lutku kao nogometnu loptu, izmičući se stoki i trčeći kroz zaselak u plamenu prema dţungli u kojoj je moţe sakriti. Osvrne se i spotakne preko mrtve svinje, pri čemu i on i porculanska lutka padnu u prašinu. Prva se iz nje podiţe porculanska lutka. Prije nego što on uspije stati na noge, njezina glava eksplodira kao zrela lubenica; njezini krv i mozak poprskaju lice i odoru dvadesetdvogo-dišnjeg poručnika. Podigne glavu i ugleda bojnika. Dim njegovog 45-milimetarskog revolvera visi u vlaţnom zraku i zastire tetovaţu Poskoka na njegovoj goloj lijevoj nadlaktici. - Bila je tek djevojčica! - zaurla svom zapovjedniku. - Bila je Vijetnamka - mirno odgovara bojnik, brišući djevojčinu krv s oruţja. - Svi su oni samo Vijetnamci, poručnice. A tvoj je posao ubijati Vijetnamce. SOG pravila su malobrojna ali neprikosnovena: nikad ne ostavljaj člana ekipe iza sebe; nikad ne dopusti da te neprijatelj zarobi; i nikad ne sumnjaj u odluke zapovjednika ekipe na terenu. Bojnik okrene leđa naivnom, idealističnom mladom poručniku koji krši jedno SOG pravilo već pri svojoj prvoj misiji.

- Prekršili ste ratni zakon! I pravila borbe! Bojnik se zaustavi, okrene, i dva koraka kasnije već se nad-vija nad poručnika i bijesno ga promatra, modrim očima koje gore od srdţbe. - Ovdje u šumi, ja sam zakon! Ja određujem pravila! I ja kaţem da trebamo ubijati Vijetkongovce! I stoku kojom se Vijet-kongovci hrane! I paliti kolibe u koje se sklanjaju! Kaţem da ubijamo civile koji pomaţu Vijetkongovce! To su moja pravila borbe, poručnice! Bojnik ispuhne i smiri se. Cučne ispred svojeg najnovijeg učenika. Njegov je bijes već splasnuo i na trenutak Ben misli da će ga bojnik utješiti, moţda ponuditi osobne riječi ohrabrenja jednom mladom vojniku nevičnom ratovanju u moralnom vakuumu; umjesto toga, bojnik prislanja cijev svojega pištolja uz Beno-vu glavu i mirnim glasom kaţe: - Vojnice, dovedeš li ikad ponovno u pitanje moje postupke, ispalit ću ti metak u glavu i pustiti da Vijetkongovci od tebe skuhaju juhu. To ti jebeno jamčim. Bojnik ustane i udalji se kroz dim i vatru i pepeo nošen vjetrom. Ben podigne ruku kako bi obrisao krv s lica i shvati da mu ruka drhti. Ben je bio ponosan kad je saznao da gaje bojnik odabrao da popuni prazno mjesto u ekipi SOG-a. Bojnik je imao trideset i sedam godina i bio ţivuća legenda u Specijalnim jedinicama. Ben Brice imao je dvadeset i dvije godine i bio naivčina. - Sad si prokleti ratnik, Brice - rekao je bojnik kad je Ben u Sajgonu dobio tetovaţu Poskoka. — Jedan od nas. — I bio je ponosan kad su zaskočili konvoj sjevernovijetnamske vojske na putu pruge Ho Si Min kroz Laos, sa zalihama koje će pomoći neprijateljima i oruţjem kojim će ubijati Amerikance. Danas nije ponosan. Poručnik Ben Brice polako ustane i pogleda porculansku lutku, groteskno raširenih ruku i nogu, praznih očiju što ga netremice promatraju, sa zadnjim trenutkom ţivota zaleđenim na licu - licu

koje će ga proganjati u svim noćima do kraja ţivota. Okrene se i udalji, ostavljajući porculansku lutku i svoju dušu da trule u bogatom crnom tlu pokrajine Quang Tri u Juţnome Vijetnamu. Bog ima plan za Bena Bricea, ili je bar tako uvijek govorila njegova majka i tako je i sam uvijek vjerovao, sve do one mračne noći u Vijetnamu. Još i sad, trideset i osam godina nakon tog događaja, Ben bi svake večeri sjeo u svoj stolac za ljuljanje na trijemu kolibice koju je sagradio vlastitim rukama, promatrao kako sunce zalazi nad Taosom i pitao se kakav je to bio Boţji plan i zašto se do te mjere izjalovio. Sad, dok je promatrao zvijezde iznad otmjene kuće svojega sina u predgrađu Dallasa, odgovor na to pitanje poprimao je nejasan obris u njegovoj glavi.

Dan četvrti 6:117 Specijalni agent FBI-ja Eugene Devereaux diskretno je salutirao čuvaru u odori s Gracienom slikom na bedţu kad su se ispred njegove limuzine otvorila vrata Briarwyck Farmsa. Briarwyck Farms bio je američki san, otmjena zajednica u koju se ulazilo kroz crna ţeljezna vrata, okruţena tri metra visokim ciglenim zidom i koju su dvadeset četiri sata dnevno čuvali privatni zaštitari, mjesto na kojemu kuće koštaju najmanje milijun dolara, svi roditelji su uspješni, a sva djeca sigurna. Ali ova vrata i zidovi nisu sačuvali Gracie. Bio je ponedjeljak ujutro - šezdeset sati nakon otmice - i Devereaux je bio zbunjen. Operativni stoţer bio je opremljen telefonima, telefaks strojevima i računalima na RapidStartu, sofisticiranom informacijskom opremom FBI-ja koja je mogla pohraniti, indeksirati, usporediti i pratiti na tisuće tragova istodobno — ali on jednostavno nije imao nijedan trag. Djevojčica je iščeznula.

Devereaux se zaustavio na kriţanju ispred osnovne škole. Ĉuvarica na raskršću sa znakom za zaustavljanje u ruci pomagala je nekolicini djece da predu cestu; preko košulje dugih rukava odjenula je bijelu majicu s Gracienom fotografijom na leđima, ispod natpisa JESTE LI ME VIDJELI? Ispod fotografije nalazio se natpis NAZOVITE 1-800-NESTALI. Ĉuvarica mu je mahnula da prođe. Provezao se pokraj sljedećeg uličnog bloka i skrenuo udesno. Uniformirani policajci postavljeni na kraju Magnolia Lanea prepoznali su Devereauxov automobil i kad je skrenuo već pomicali drvene barikade kojima je bila zapriječena ulica. Skrenuvši, vidio je daje medijski cirkus postao nacionalan. Stigle su nacionalne televizijske mreţe. — Sranje. Ona će to ipak učiniti. 118:49 Gospođo Brice, molim vas, nemojte to činiti. Time ćete izazvati svakog čudaka u drţavi. Neće pomoći. Ovo je igra čekanja. —Ja sam završila s čekanjem. Elizabeth je ostavila agenta Devereauxa u kuhinji. Bio je očito frustriran ţrtvinom majkom koja je odbijala igrati namijenjenu joj ulogu. Šteta, prava šteta. Ţrtva je nestala prije šezdeset ijedan sat i ova majka je završila s čekanjem - čekanjem da prime poziv sa zahtjevom za otkupninu, čekanjem da uhvate otmičara, čekanjem da pas pronađe mrtvo tijelo njezine kćerke, čekanjem daje Bog spasi. Ova majka ţeli svoju kćerku ţivu ili njezinoga otmičara mrtvog. Ili oboje. Stoga ova majka uzima stvari u svoje ruke. Bila je odjevena za sudnicu; frizura joj je bila savršena, a šminka prekrivala tamne podočnjake. Danas neće biti sućuti vrijedna oţalošćena majka, koja izgleda strašno, glas joj drhti, suze se

slijevaju niz lice i ispiru šminku, dok na nacionalnoj televiziji moli perverznjaka da poštedi ţivot njezinoga djeteta. Danas će biti opaka odvjetnica koja dogovara posao, baš kao svakog drugog dana i svaki drugi posao: ti imaš nešto što ja ţelim; ja imam nešto što ti ţeliš. Dogovorimo se, seronjo. Nastavila je galerijom; poznati nalet adrenalina osnaţio ju je za predstojeću izvedbu, jednako kao kad bi ušla u sudnicu na početku suđenja. Sve su se glave okrenule prema njoj kad je ušla u biblioteku, koja je sad nalikovala televizijskome studiju. Tri televizijske mreţe već su bile prisutne sa svojim kamerama i osobljem iza pozornice; domaćini nacionalnih jutarnjih emisija u New Yorku razgovarat će s njom; i ti će razgovori ići uţivo. To su bili Elizabethini uvjeti. — Pet minuta, gospođo Brice! — povikao je jedan mali bezve-znjak sa slušalicama na glavi, s podignutih pet prstiju, kao daje ona gluha. Sjela je pokraj Johna na uski stolac smješten ispred polica s knjigama, pozadinom koja je više odavala dojam odvjetničkog ureda nego doma. Elizabeth je isplanirala ovaj događaj do najsitnije pojedinosti, baš kao da se sprema pogađati s tuţiteljem za slobodu svojega klijenta; jedina je razlika bila u tome što se sad spremala pogađati s perverznjakom za ţivot svoje kćerke. I samo će se ona pogađati. Svom je suprugu dala jednake jasne upute kakve je davala svojim krivim klijentima prije pregovora o blaţoj kazni ako priznaju krivicu: Da nisi pisnuo! John je bio odjeven u crne mokasinke, bijele čarape, traperice, ţutu košulju i šašavu modru kravatu s likovima iz crtica, najsvečaniju koju je imao; kosu je, barem, pokušao malo dovesti u red. Zurio je u prazno. Nagnula se tik do njega i rekla: — Skini kravatu. — Dok je on poslušno skidao kravatu, ona je s njegovog lica uklonila komadiće toaletnog papira na mjestu gdje se pore-zao

brijući se - i ugledala dokaze svojega napada otprije dva dana. U njezine se misli ponovno pokušalo prikrasti kajanje; ovaj put je otškrinulo vrata. Elizabeth je uzdahnula. Uvijek bi se mrzila kad bi se to dogodilo — kad bi bijes provalio. Kad bi se iskalila na Johnu. On to nije zasluţio. Istinu govoreći, nikad ni ne bi zasluţio njezin gnjev. Nebrojeno gaje puta opsovala, ali nikad ranije udarila. Ovaj put je gnjev prešao granicu... i to ju je preplašilo. Netremice je promatrala svog supruga i pitala se mrzi lije upola onoliko koliko ona mrzi samu sebe. Na monitoru u boji u Johnovoj glavi bila je slika otmičara -grubog, debelog, dlakavog, prljavog, zlog i ruţnog — muškarca koji je, kakve li slučajnosti, izgledao baš kao vojnički nasilnici koji su ga terorizirali dok je bio dječak. Ponovno se sjetio tih siledţija, poglavito Luthera Rayja, i zapitao se dokle gaje doveo njegov zadrti ţivot - nedvojbeno do velike prikolice u ruralnome dijelu Alabame. John je uvijek zamišljao Luthera Rayja u naslonjaču s naslonom na spuštanje ispod konfederacijske zastave na zidu i unaprijed se veseli velikome danu kad će se svojim usranim kamionetom odvesti u grad po naknadu za nezaposlene (budući da je otpušten iz lokalne tvornice za preradu peradi), a na povratku kući obilazi odbačene stvari uz rub pločnika i provjerava ne nalazi li se u krupnom otpadu bogataša nešto što bi moglo pristajati u dekor njegove prikolice). Luther Ray bio bi mamuran od sinoćnjeg sastanka s lokalnim ogrankom Ku Klux Klana kad bi otvorio jutarnje novine i pročitao da je John Brice milijarder. — Prokletstvo, je li to naš Mali Johnny Brice? - rekao bi Luther Ray svojoj supruzi koja bi za štednjakom kuhala zobenu kašu za doručak. — Zar je taj cmizdravko jebeni milijarder? -Zatim bi se nasmijao i rekao: — Jebemu, a mi smo tog ţgoljavca lemali iz čiste zabave.

Zatim bi njegova supruga (debela i bez jednog prednjeg zuba) prdnula i rekla nešto kao: — Znaš, Luther Ray, moţda si trebao biti bolji prema Malom Johnnyju i on bi ti dao dobar posao pa djeca i ja ne bismo ţivjeli u jebenoj prikolici. - I otad nadalje, uvijek kad bi se svađali oko novca ili njegovog opijanja (što znači, svakodnevno), njegova bi supruga izrigala tu flamaţu kao zelenu rigotinu iz Egzorcista, podsjećajući Luthera Rayja do kraja njegovoga idiotskog ţivota da Mali Johnny Brice ima milijardu dolara, a on prikolicu. U zadnjih devetnaest godina John je u glavi vrtio razne inačice tog scenarija najmanje jedanput dnevno, smislivši ga tijekom prve voţnje do MIT-a, kad je sam sebi zacrtao cilj da do četrdesete postane milijarder, nakon čega ga je svaki put dodatno dorađivao. Prije nekoliko godina dodao mu je i suprugu. Zato je i bio toliko uporan da postane milijarderom. S procvatom trţišta dionica i nekretnina, svi na svijetu bili su milijunaši. Ali postati milijarder u jednome danu kao oni tipovi s Googlea — to bi još uvijek bila glavna vijest u svim novinama u zemlji, čak i u ruralnoj Alabami. Međutim, sad će ga Luther Ray gledati na televiziji, čut će kako je njegova kći oteta u javnom parku dok je on, njezin otac, bio u neposrednoj blizini, i reći svojoj supruzi: — Nikakav per-verznjak ne bi ugrabio našu Ellie May dok sam ja u blizini i ostao ţiv da se hvali time, u to moţeš biti sigurna. Mali Johnny Brice ima lovu, ali nije muškarac. Nikad nije ni bio. - I supruga će s odobravanjem kimnuti glavom. I bit će u pravu.

— Gospođo Brice! Elizabeth je naglo skrenula pogled s Johna i usredotočila se na zadatak koji ju je čekao - i tog bezveznjaka koji je stajao točno ispred nje; bio je pognut, s rukama na koljenima, okruglog lica ni pola metra od nje. — Najprije ide uvodni dio, tri minute — podigao je tri prsta i pokazao na televizijski monitor s jedne strane. - Moţete ga gledati na onome ekranu. Zatim će DeAnn ići uţivo s vama. — Ĉetiri prsta. - Ĉetiri minute, pa propagandni program. Kad vam dam znak da je stanka, prestanite govoriti. Ne prestanete li, odrezat ćemo vas. Kad se bezveznjak maknuo sa svog mjesta ispred Elizabeth, zatekla se kako gleda ravno u agenta Devereauxa koji je stajao iza kamera; naslonio se na dovratak i netremice je promatrao. Hej, jebeš FBI! Niste pronašli moju kćerku! — Tišina! — povikao je onaj bezveznjak. Pokazao je na televizijski monitor. U eteru su se ponovno pojavili kadrovi jutarnje emisije uţivo. Domaćica je najavila izvjestitelja na terenu, uţivo iz Teksasa, koji je stajao na travnjaku ispred kuće Briceovih, s Gracienim bedţom na reveru, dok se kuća uzdizala iza njega. — DeAnn, Gracie Ann Brice je desetogodišnjakinja — na ekranu je bljesnula Graciena slika u nogometnom dresu - i ovog ponedjeljka ujutro ne zna se gdje je. Oteo ju je plavokosi muškarac s crnom kapom i u kariranoj košulji, nakon nogometne utakmice ovdje u Post Oaku, Teksasu, enklavi imućnih, šezdeset kilometara sjeverno od Dallasa. Stojim ispred tri milijuna vrijedne kuće Graciene obitelji u ovoj zajednici velebnih zdanja. Na monitoru su sad bili kadrovi Briarwyck Farmsa, medijski cirkus ispred kuće Briceovih i njihova kuća. Preko tih kadrova, čuo se glas izvjestitelja: - Park u kojemu je Gracie oteta sad sluţi

kao improvizirani spomenik nestaloj djevojčici. — Sad su se na monitoru vidjeli kadrovi parka i štanda s hranom i pićima, transparent i cvijeće. — Djeca su donijela cvijeće i poruke s molitvama za svoju prijateljicu. Sinoć je ovdje odrţano i bdjenje uz svijeće. Došlo je na stotine ljudi koji su molili za Građen siguran povratak. Njezina je otmica prestravila stanovnike ove zajednice. Izbezumljeno lice jednog susjeda: — To se ne bi smjelo dogoditi na ovakvome mjestu. Ovdje bismo trebali biti sigurni. Glas izvjestitelja preko snimke ekipe za potragu: - Ekipa za potragu već dva dana traţi Gracie bez ikakvog uspjeha. Osim nogometnih hlačica ijedne kopačke, koje su psi tragači pronašli u subotu, nema joj nikakvog traga. Centar za potragu Heidi angaţirao je ogroman broj dragovoljaca koji pretraţuju polja i seoska zemljišta u predgrađima. Na monitoru su se vidjeli zagrljeni ljudi koji su s lica otirali suze. — Ovdje smo jer bi naše dijete moglo biti sljedeće — rekao je jedan od dragovoljaca. - U Gracienoj školi - snimak djece koja stiţu u osnovnu školu Briarwyck Farms — roditelji danas ne puštaju djecu od sebe. Lice mlade ţene iznad natpisa NORA UNDERWOOD, GRACIENA UĈITELJICA U ĈETVRTOM RAZREDU: — U školi se ne bismo trebali moliti, ali danas molimo. I AMY APPLEWHITE, RAVNATELJICA: - Doveli smo stručne savjetnike za krizne situacije, kojima se djeca mogu obratiti i s njima razgovarati o svojim strahovima. I ponovno izvjestitelj uţivo ispred kuće Briceovih, s letkom s Gracienom fotografijom: - DeAnn, prijatelji i susjedi razdijelili su po čitavom kraju na tisuće ovih obavijesti o nestalom djetetu i jednak broj ruţičastih vrpci u znak potpore. Nacionalni centar za nestalu i izrabljivanu djecu stavio je Gracienu fotografiju na svoju web stranicu na www-točka-missingkids-točka-org, jed-

nako kao i FBI na www-točka-fbi-točka-gov. Njezino će lice biti na svim kontinentima. Potvrđeno je daju je oteo neznanac - FBI je poligrafskim ispitivanjima eliminirao upletenost bilo kojeg člana obitelji. Roditelji se nadaju najboljem, ali poboja-vaju najgorega. Većina djece koju otmu neznanci već nekoliko sati nakon otmice završi mrtva. Gracie je nestala prije više od šezdeset sati. Vraćamo se tebi, DeAnn. Elizabeth se okrenula od monitora i uočila Sama koji je sjedio na sofi u dnu prostorije i nepomičnog lica zurio u televizijski monitor. Opazila je strah u njegovim očima. Prokletstvo, gdje je Hilda? Elizabeth je pokušala privući Samovu pozornost kako bi izišao iz prostorije, ali onaj joj je bezveznjak ponovno mahao i pokazivao na monitor. Elizabeth je skrenula pogled sa Sama i pogledala monitor. Sad je na ekranu bilo zabrinuto lice DeAnn, voditeljice u New Yorku, s kaţiprstom priljubljenim uz čvrsto stisnute usne i sporim, tuţnim odmahivanjem savršeno isfrizirane glave. Kakvo suosjećanje već ovako rano ujutro, pomislila je Elizabeth, i to netom prije priloga o liposukciji. Sad će razgovarati s očajnim, uplakanim roditeljima, koji će poslušno sliniti i na nacionalnoj televiziji preklinjati za povratak svoje kćerke, što će nedvojbeno povećati gledanost. Takav je scenarij. Tako bi se stvari trebale odvijati. E pa, DeAnn, čvrsto drţi suknju, curo, jer će današnja emisija biti malo drukčija. DeAnn, iz New Yorka: - S nama su jutros, iz svoje kuće u predgrađu Dallasa u Teksasu, Gracieni roditelji, John i Elizabeth Brice. Bezveznjak im je domahnuo; išli su uţivo. -John Brice je osnivač tvrtke BriceWare-točka-com, koja će za dva dana dati svoje dionice u javnu ponudu, kad će on preko noći postati još jedan od milijardera visoke tehnologije. Elizabeth Brice je

istaknuta krivičarka u Dallasu. Gospodine Brice, otmica vaše kćerke udarna je vijest u današnjem Wall Street Journalu. Samo vas je nekoliko dana dijelilo od ostvarenja vašega sna, a sad vam je oteta kći. Mora da vam je to strašno. Kako se osjećate? Sranje, pomislila je Elizabeth, pripremajući se za Johnov glupi kompjutoraški govor na nacionalnoj televiziji, nešto kao, DeAnn, moj jebeni wetware je gotov! Sprţeni Neki je debil deinstalirao moju kćerku iz moje mreţe i to je krajnje opako i nepristojno! Međutim, John je samo pogledao u kameru i tiho rekao: -Osjećam se praznim. Elizabeth se ponovno zagledala u svog supruga i ugledala neznanca. DeAnn, iz New Yorka: - Sto mislite, zastoje otmičar ostavio Graciene hlačice za nogomet u šumi? I njezinu kopačku? Zasvirala je o sve patetične ţice kako bi izmamila suze. Ali, Johnov ju je odgovor na trenutak zbunio: - Zaboravio sam joj zavezati kopačku nakon utakmice. - Da, dobro, ali očito nije riječ o otmici zbog otkupnine. Vašu je kćerku oteo seksualni grabeţljivac — no Gracie nije imala nijedan od rizičnih čimbenika povezanih uz djecu koja su meta seksualnih grabeţljivaca. Sto mislite, zašto je odabrao vašu kćerku? John je odmahnuo glavom. - Ne znam. Je li bilo kakvih problema kod kuće? Da nije moţda pobjegla? - Ne. Zna daje volimo. DeAnn je sad djelovala vidno frustrirano. — Mislite li da je još uvijek ţiva? -Da. Još uvijek nisu potekle suze. - Gospodine Brice, je li bilo problema u vašem braku? - Mom braku?

Bijes se uskomešao i proširio i zahtijevao svu Elizabethinu snagu da ga suspregne; nastavi li se ova terapijska seansa na nacionalnoj televiziji mnogo duţe, bijes će joj izmaknuti nadzoru. Umiješala se. - DeAnn - rekla je Elizabeth i kamera je zumirala njezino lice. - Nismo ovdje zbog bračnog savjetovanja. Ovdje smo jer je neki neznanac oteo moju kćerku. On ju je odveo, a mije ţelimo natrag. I platit ćemo daje dobijemo natrag. Za informaciju koja dovede do sigurnog povratka moje kćerke, platit ćemo dvadeset i pet milijuna dolara u gotovini. Elizabeth je zamislila kako se gledatelji po čitavoj Americi u čuđenju zagrcaju jutarnjom kavom; upravo je stekla nadzor nad svojom publikom. — Ako ste vidjeli Grace, nazovite nas i bit ćete bogati. Kratka stanka zbog jačeg učinka, ali nedovoljna da se ubaci DeAnn. —Još jedna ponuda, ovaj put otmičaru: pusti moju kćerku ţivu i zdravu, i zauzvrat ćemo ti platiti dvadeset i pet milijuna. Sredstva ćemo doznačiti na posve anoniman račun u banci na Kajmanskom otočju. IRS neće moći ući u trag novcu, FBI neće ući u trag tebi. Novac moţeš prebaciti gdje god ţeliš. Moţeš sjesti u zrakoplov i odletjeti u Costa Ricu, na Tajland ili Filipine, gdje moţeš imati sve djevojčice koje ţeliš. Bit ćeš bogat i slobodan slijediti svoje izopačene ţelje što bi više mogao poţeljeti? Jedino što ţelim je da mi vratiš kćerku. Moja ponuda ostaje otvorena do ponoći u petak, po dalaškom vremenu. Dvadeset i pet milijuna dolara za moju kćerku. Dobra je to ponuda. I bolje ti je daje prihvatiš. Sad se lagano nagnula prema kameri, gledajući u nju svojim najţešćim pogledom za zastrašivanje svjedoka: - Jer ako je ne prihvatiš, ako ne pustiš moju kćerku do navedenoga roka, ako ne moţeš

pustiti moju kćerku jer sije već ubio, čuj ovo i dobro zapamti: mrtav si. Dat ću nagradu za tvoju glavu jednako kao što vlada daje nagradu za glavu Osame bin Ladena: s početkom minutu nakon ponoći u petak, dat ćemo dvadeset i pet milijuna dolara svakome tko te pronađe i ubije kao odvratnu perverznu ţivotinju što jesi. I znaj i ovo: nećeš u zatvor gdje ćeš odsluţiti nekoliko godina i zatim biti pušten samo kako bi silovao neku drugu djevojčicu - to se neće dogoditi! Ili ćeš pustiti moju kćerku, ili ćeš umrijeti. Izbor je na tebi. DeAnn, izbezumljena, u New Yorku: — Gospođo Brice, ovo je nacionalna televizija! Ne moţete... Sad, krupni kadar: — Prihvati ponudu. Prihvati novac. Daj nam Grace. Elizabeth će tu istu ponudu ponoviti i u jutarnjim emisijama drugih televizijskih mreţa.

8:08 Nije li to krasno, naš vlastiti jebeni Powerball loto! — rekao je gradonačelnik. Zavitlao je pritiskivač za papire o zid svog ureda u gradskoj vijećnici. Imao je prilično jaku ruku za jednog debeljka. Policijski načelnik Paul Ryan stajao je na sigurnom, promatrao majku na televiziji i trpio još jedan izljev gradonačelnikovog bijesa. — Dvadeset i pet milijuna dolara! S toliko novca, itekako se pobrinula da njezina mala ostane na svim vijestima svaki prokleti dan! Njegovo gospodstvo sad sije dalo oduška s klamericom. — A mi ćemo ostati na nacionalnoj televiziji dok ti ne pronađeš njezino tijelo ili njezinog ubojicu! — Misliš, otmičara.

— Mislim, ubojicu. Mrtva je baš kao stoje onaj izvjestitelj rekao i ti to dobro znaš. Prokletstvo, Paule, pronađi tog perverznjaka! — Gradonačelnice, pohapsili smo sve seksualne prijestupnike u okrugu, ali... Gradonačelnik je uperio ukočeni debeli prst u Ryanovo lice: - Nikakvo ali, Paule! Pronađi ga, uhapsi ga i skini nas s nacionalne televizije! Jer inače... Paul Ryan je izišao iz gradonačelnikovog ureda zamišljajući se kako dvanaest sati dnevno po parkiralištu vozi golf cart s treperavim ţutim svjetlom i pitajući se kakvu penziju daje Wal--Mart svojim čuvarima.

9:27 Imate li dvadeset i pet milijuna dolara u gotovini? - upitao je specijalni agent FBI-ja Eugene Devereaux majku. Ne gledajući ga, odgovorila je: - Moj suprug je osigurao kredit. Za jamstvo je dao svoje dionice. Za dva dana vrijedit će milijardu dolara. Imamo novac. Prije nego stoje majčina slika izblijedila s televizijskog ekrana, iz svakog su telefaks stroja u operativnom stoţeru izlazili papiri, svjetla na svim telefonima treperila, a desetak federalnih agenata unosilo informacije u računala najbrţe što su mogli tipkati: — Vidjeli ste je, u Houstonu? -Jeste li sigurni daje to bila ona? Gdje točno u Oklahomi? — Arkansas? — Louisiana? — Meksiko? Mislite u drţavi Novi Meksiko ili u Meksiku?

Devereaux će osobno pregledati kompjutorsku analizu informacija i odlučiti koje tragove treba slijediti, s dubokom nadom da su pravovaljani, ali znajući u glavi daje riječ o bezvrijednim pozivima ljudi koji ţele dio nagrade i zovu s informacijama o svakoj plavokosoj djevojčici koju vide, nadajući se da bi baš njihova mogla biti ona prava, kao kad kupuješ listić za loto. Ĉuo je glas agenta Floyda:—Ne, gospodo, ne moţete dobiti nimalo ponuđene nagrade zato što ste blizu. Pa nije ovo bacanje potkova. I agentice Jorgenson: - S kime je? ...Jednom ţenom i jednim muškarcem? ... A vi ste u ovome trenutku zajedno s njima u trgovini ţiveţnim namirnicama u Abileneu? ... Ĉujem da netko kaţe »mama«. Moţda ta djevojčica? ... Pa, gospođo, ako djevojčica tu ţenu zove »mama«, moţda joj je ona majka. Devereaux se okrenuo ţrtvinoj majci. - Evo, gospođo Brice, otkad ste ponudili nagradu, viđena je gotovo petsto puta. — Stajao je nasred operativnog stoţera s majkom. — Super. — Ne, gospođo, ne baš. Nastavi li se tako, neću imati dovoljno ljudi da provjere toliko mnogo tragova. Majka je pogledala Devereauxa kao daje upravo ispričala vic, a on je preglup da ga shvati. — Ni ne očekujem da ih provjerite. Grace ne hoda naokolo po nekom negdje trgovačkom centru — mislite da joj je kupio nove hlačice? Ako je ţiva, s njim je. Ponudila sam nagradu kako bih ga pritisnula da je se odrekne. To nam je jedina prilika daje vratimo ţivu i vi to dobro znate. Devereaux je morao samoga sebe podsjetiti na vlastito pravilo: raspravljanje s majkom neće ga ni korak pribliţiti pronalaţenju djevojčice ili uhićenju otmičara. A djevojčica je ionako najvjerojatnije već mrtva.

130:17 Njezino tijelo, hladno je. Angelina Rojas bila je visoka metar i pol i teška devedeset kilograma. Na sebi je imala ruţičastu trenirku. Kosu je natapirala u zgodan visoki breţuljak iznad okruglog lica na koje je stavila malo dodatne šminke. Danas je ţeljela biti u svom najboljem izdanju. Angelina je ţivjela i radila u dijelu Dallasa nazvanom Mali Meksiko. Inače bi u ovo doba ponedjeljkom ujutro kontaktirala duhove mrtvih rođaka siromašnih Meksikanaca ili im pred-skazivala budućnost iz dlana ili tarot karata. Angelina Rojas, el medium. Bila je vidovnjakinja. Tako je barem pisalo na njezinoj posjetnici. Ali jučer je otvorila nedjeljne novine i na naslovnici ugledala fotografiju nestale djevojčice; privukla ju je. Zagledala se u fotografiju i dodirnula je. Nešto je osjetila i nešto čula. Ovaj put nešto stvarno. Nešto što ju je preplašilo. — LM madre de Dios — rekla je. Majko Boţja. I tako se jutros probudila, sredila se i natjerala Carlosa da odje-ne košulju i daje odveze ovamo. Kad su stigli do velikih vrata, objasnila je čuvaru svrhu svog posjeta, ali ih je on odbio propustiti. Zamolila gaje da nazove sefioru Brice. Kad je i to odbio, Carlos je rekao da će izići iz chevroleta i razbiti mu debelu anglikansku guzicu. Ĉuvar je zaključio daje telefonski poziv pametniji korak nego da ga neki hispano-hombre u mačo chevyju odalami svojom mišićavom lijevom rukom, onoj s tetovaţom Djevice Marije. Stoga je nazvao, ali je na poziv odgovorio senor Brice. On im je dopustio da udu. Carlos je ostao u automobilu na kraju ulice, prije policijske barikade; bio je nervozan zbog činjenice da je u Ameriku imigrirao kroz Rio Grande tik izvan Lareda. Angelina se otputila ulicom do ulaznih vrata kuće - bila je velika kao uredska zgrada koju je nekoć čistila svake večeri, prije

nego stoje postala vidovnjakinja s punim radnim vremenom. Inače je zahtijevala da njezini klijenti plate unaprijed, gotovinom; Angelina nije primala čekove ni kreditne kartice. Njezini ih klijenti ionako nisu imali. No, danas nije marila za novac. Zapravo, nije ţeljela novac. Samo im je ţeljela prenijeti poruku djevojčice i vratiti se kući. Angelina Rojas se pobojala daje moţda uistinu vidovita. Sad je sjedila za kuhinjskim stolom sučelice sefioru Briceu i nekolicini drugih Anglosa; oči su joj bile zatvorene, a uz liceje čvrsto pritisnula djevojčicinu bijelu školsku bluzu, pokušavajući osjetiti dijete. Njezinim pozamašnim tijelom ponovno je prostrujala jeza, jača od one prve. Ali hladno nije bilo Angelini. - Njezino tijelo, veoma je hladno. - Moja kći nije mrtva! Otvorivši oči, Angelina je ugledala ţenu koju je prepoznala s televizije. Majka. Bila je veoma lijepa, čak i ovako bijesna kao sad. - Ne, Sefiora, nije mrtva. Hladno joj je. Trese se. Majka je zakolutala očima. — Oh, za ime Boţje. Više bi nam rekla prokleta Ouija ploča. Došla si samo zbog nagrade. - Ne, Sefiora, ja ne ţelim vaš novac. Ovdje sam jer je djevojčici hladno i doziva. Majka je stavila ruke na bokove onako kako je to činio An-gelinin Anglo kućegazda kad bi kasnila sa stanarinom. - Ma nemoj? A što to doziva? - Doziva nekoga po imenu Ben.

132:24 Bene! Bene! Kate Brice se napinje kako bi vidjela hodnik iz zrakoplova u međunarodnoj zračnoj luci San Francisco; šestogodišnji John stoji pokraj nje. Godina 1975. je i Ben Brice dolazi kući. Prokleti rat je najzad gotov. U hodniku se pojavljuju putnici. Njezine oči pretraţuju gomilu ne bi li u njoj ugledale zelenu beretku, ali njezin se um uţasava reprize onoga što se u ovoj istoj zračnoj luci dogodilo pet godina ranije. Probijali su se kroz guţvu, Ben je bio u uniformi, gurao je Johna u kolicima, ne obazirući se na prošaptane komentare »ubojica djece«. Najednom je pred Bena stao jedan dugokosi mladić i rekao, »Moj brat je poginuo u Vijetnamu zbog časnika kao što si ti!« Zatim je pljunuo Benu u lice. Ben je dograbio mladića za vrat i priklještio ga uza zid, prestravivši mladića, a još više Kate. Takvoga Bena Bricea nikad ranije nije vidjela; njegove modre oči bile su strašno tamne. Bez problema je mogao ubiti mladića i na trenutak je pomislila da će to i učiniti. No umjesto toga, tama se raspršila; obrisao je pljuvačku s lica, pustio preplašenog mladića i rekao: - Zao mi je zbog tvog brata. Vjenčali su se tri dana nakon što je diplomirao na Akademiji. Bilo je to vjenčanje iz bajke u kapeli na West Pointu; nakon obreda, još uvijek u bijeloj vjenčanici, poručnik Ben Brice ju je u svečanoj bijeloj uniformi proveo kroz luk od sablji, prema vojničkoj tradiciji. Njezin brak iz bajke trajao je točno tri tjedna. Dvadeset ijedan dan udatu ţenu, suprugjuje napustio i otišao u Fort Bragg u školu za Specijalne jedinice. Ben Brice je išao u rat. Razmješten je dan nakon Dana zahvalnosti 1968. godine. Otpratila ga je u zračnu luku; više nikad nije vidjela tog muškarca.

Taj prokleti rat uništio je brak iz bajke o kojemu je sanjala kao djevojčica. Danas se moli za nov početak. Evo ga! Iznad mora glava vidi zelenu beretku... i sad njegovo lice, preplanulo i koščato, i tako zgodno. On je opazi i nasmiješi se. Ben se sad okrenuo prema njoj: imao je ono isto lice, još uvijek preplanulo i koščato, još uvijek tako zgodno. No osmijeh je nestao. Išao je prema kućici uz bazen kad ga je zazvala. Vratio se do nje i zajedno su sjeli na trijem iza kuće. — Kad odlaziš? — upitala je. — Kad budem znao gdje je. Kate je proučavala lice svog supruga. - Gracie? Kimnuo je glavom. — Vjeruješ toj vidovnjakinji? Ponovno je kimnuo glavom. — Bene, neobično je daje znala tvoje ime, ali... — Ona je ţiva, Kate. Zaziva nekoga po imenu Ben, rekla je ona vidovnjakinja. Zašto ne mene? Zašto ne svoju majku? Ali za Grace je to uvijek bio Ben. I Elizabeth je uvijek mrzila Bena Bricea jer je on s Grace bio povezan onako kako ona nije. Sad, dok je sjedila sama u svojoj spavaćoj sobi, nije bila ljuta; mislila je na svog oca i njihovu povezanost. Sjećala se vremena koje su proveli zajedno. Arthur Austin bio je odvjetnik, ali on svoj ţivot nije prodavao po satu odvjetničkih usluga pa je imao vremena za kćerku. Tijekom zadnje godine koju su proveli zajedno, kad je ona bila desetogodišnja djevojčica, vodio ju je na najmanje jednu utakmicu Metsa tjedno i često ranije

odlazio iz ureda kako bi stigao na utakmice u radnim danima. Majka nije dobro podnosila vrućinu pa su išli samo njih dvoje. Bila je silno ponosna sjedeći uz svog zgodnog oca u odijelu i kravati, dok je izraţajnim crtama lica i gustom crnom kosom privlačio poglede drugih ţena. Ali, pripadao je njoj. Bili su to veličanstveni dani i vjerovala je da nikad neće okončati. Kako tridesetpetogodišnji muškarac moţe biti ubijen? Kad bi zatvorila oči, još uvijek gaje mogla vidjeti kako leţi u krevetu Katoličke bolnice Svete Marije, sklopljenih očiju, bijele plahte navučene do brade (kako bi prikrila njegove rane, shvatila je mnogo godina kasnije), blijede i hladne koţe, i majku koja joj govori daje vrijeme da se oprosti s ocem. Ali Elizabeth Austin, dobra mala katolkinja, je odgovorila: - Ne, Bog će ga spasiti. -Kleknula je uz njegov krevet i primila ga za hladnu ruku; molila je Boga da spasi njezinoga oca. No, Bog joj je tu molbu odbio. Zanemario je njezine molitve. Napustio ju je. - Nikad ti neću oprostiti — tog je dana rekla Bogu. I nije mu oprostila. Silno joj je nedostajao otac. Ipak, nekako je nastavila ţivjeti, uvijek razmišljajući o svemu što nikad neće učiniti zajedno. To je bilo prije nego stoje u njezin ţivot ušlo zlo. Nakon toga, osjećala je olakšanje što njezin otac nije bio ţiv; srce bi mu se slomilo da je vidio u što se pretvorila njegova vesela desetogodišnjakinja: u četrdesetogodišnju bijesa punu luđakinju koju zauvijek proganja susret sa zlom. Jednako kao što je njezino srce slamala pomisao u što bi se njegova vesela desetogodišnja kćerka pretvorila - da je preţivjela susret sa zlom. Sto ako nije? Kako je priča tog djeteta mogla završiti na ovaj način? Nakon onoga kako je ta ista priča počela? Dala je ţivot ovome djetetu i to je dijete spasilo njezin ţivot. Kako je mogla nastaviti ţivjeti bez tog djeteta? Bez Grace? Kako će Elizabeth Brice ustati jednoga dana - kad, sljedeći tjedan ili tjedan

nakon toga? - odvesti se u ured i ponovno mariti za svoje griješne klijente? Kako će oslobođenje nekog griješnog bogataša ispuniti prazninu u njoj? Zazvonio je njezin privatni telefon. Zvala ju je majka i nudila pomoć na svaki mogući način - stoje značilo nikako. Bilo je dovoljno samo nekoliko minuta nagovaranja da ostane u New Yorku. Kad je otac umro, majci je bilo samo dvadeset i devet godina. Udala se za njega čim je završila srednju školu, dok je on bio na pravnom fakultetu. Nakon njegove smrti, majka se povukla u svoj vlastiti svijet, rijetko izlazila iz kuće, bespomoćna u gruboj stvarnosti. Praktički je njezina majka umrla zajedno s ocem. I Elizabeth Austin je odrasla sama. - Ne ţelim biti jedinac! John je stisnuo Samovo rame i potisnuo suze. Došao je u Sa-movu sobu kako bi utješio petogodišnjeg sina. Sam je najzad počeo shvaćati da moţda više nikad neće vidjeti Gracie. Isto je počeo shvaćati i njegov otac. - Ne ţelim da se isprazni njezina soba - rekao je Sam. - Ţelim samo da se vrati. Nedostaje mi. Obrisao je nos o rukav košulje. - Onaj tip na telki, on je rekao daje vjerojatno mrtva. - Nije mrtva — rekao je John i nastojao zvučati uvjerljivo. — Brzo će se vratiti, kompa. - Ali ti to ne znaš sa sigurnošću, zar ne? - Uh? Zapravo, ne, Same. Ne znam sa sigurnošću. - Znači da to govoriš samo kako bih se ja osjećao bolje, jer sam ja samo glupi klinac. John je pogledao svog malenog sina, neosporiv dokaz da kloniranje funkcionira. - Same, pod A, tvoj kvocijent inteligencije je 160, dakle nisi glup, a pod B, kaţem to jer vjerujem da će Gracie doći kući.

- Zašto? - Što zašto? - Zašto vjeruješ da će doći kući? Sranje, Sam je gađan kao Microsoft prema konkurenciji! - Uh, zato što vjerujem. - U Boga? - Uh, da, tako je. - Dakle, vjeruješ u Boga? John je oklijevao. Ĉinjenica je bila da nije bio siguran da doista vjeruje u Boga. Kao dijete, Mali Johnny Brice često je molio Boga da ga spasi od batina onih nasilnika, ali Bog to nikad nije učinio. I John R. Brice proveo je velik dio svog odraslog ţivota razmišljajući o Bogu, zbog doktorata, hakerske šifre za aplikacijski program i sad radeći na javnoj draţbi dionica. I išao je u crkvu s djecom samo zato što bi mama bila razočarana da ne ide. Prije tjedan dana, da mu je Sam postavio to pitanje, automatski bi izbjegao odgovor i rekao mu kao stariji brat: - Hej, kompa, Bog je jedan od onih duboko filozofskih odabira o kojemu svaki humanoid mora odlučiti za sebe, nešto kao hoćeš li koristiti Windowse ili Mac. Ali, slušaj, ne brini ti sad o tim ozbiljnim stvarima, pričekaj dok ne budeš malo stariji, znaš, kad svoje vlastite dionice staviš u javnu ponudu. Idemo mi sad, frajeru, u kuhinju, baciti se na Rocky Road sladoled. To je bila uloga koju je djeci igrao svih ovih godina i ta mu je uloga, istinu govoreći, bila najdraţa: stariji brat, prijatelj, kom-pić. Od njega se nije traţilo ništa više. Osim toga, s Elizabeth u blizini, uloga gazde kuće bila je već zauzeta.

Ali sad, dok je gledao u Samove oči, vidio je da Sam od njega treba nešto više. U uredu je John bio Veliki Kahuna jer je uvijek imao odgovore na najteţa tehnička pitanja svojih zaposlenika. Ali, njihova se pitanja nisu mogla usporediti sa Samovim: Postoji li Bog? Odgovor na to pitanje nije se mogao pronaći na internet-skom Help izborniku. John je ţelio reći, Sranje, kompa, nemam pojma! No, njegovom petogodišnjem sinu nije trebao stariji brat; trebao mu je zreli, odrasli otac. Zato je John lagao. - Naravno da vjerujem u Boga. - Ali ne znaš postoji li Bog doista, zar ne? Mislim, nemaš nikakav nedvojbeni dokaz Njegovoga postojanja, je li tako? - Nemam. - Ali tvoja vjera u Boga je stvarna? - Da. — Ova druga laţ zahtijevala je kraće razmišljanje. - Dakle, vjeruješ da će se Gracie vratiti kući zato što vjeruješ u Boga, a Bog brine o djeci, je li tako? - Tako je. - Ovaj put nije ni trenutka razmišljao. - Vidiš, zato sam ja zaključio daje Bog izmišljotina. - Same, nemoj to govoriti. Bog nije izmišljotina. - Ako Bog provodi toliko mnogo vremena brinući sad o Gracie, zastoje uopće dopustio daje onaj kreten odvede? John je odustao. - Ne znam, Same. Sam se namrštio i rekao. - Misliš li da taj kreten ţeli više od dvadeset i pet milijuna dolara da bi je pustio? —Ja... ne znam.

Sam je kratko netremice promatrao Johna, a zatim rekao: -Lice ti izgleda bolje. Nego onda kad te mama ošamarila.

138:33 Molim te, uzmi novac. Elizabeth je dodirnula sliku na zaslonu računala i njeţno prešla preko obrisa lica svoje kćerke. Otvorila je web stranicu FBI-ja, Istrage otetih i nestalih osoba na www.fbi/gov/mo-stwant/kindnap/kidmiss.htm. Dvije kolone fotografija i imena djece otete u Saginawu, Teksas; Deltoni, Florida; Santa Feu, Novi Meksiko; Oregon Cityju, Oregon; Jacksonu, Tennessee; Oklahoma Cityju, Oklahoma; Chicagu, Illinois; San Louis Obispu, California; Las Vegasu, Nevada. Gdje su u Americi djeca sigurna? Kliknula je na fotografiju svoje kćerke. Ugledala je istu povećanu Gracienu fotografiju na stranici na kojoj je pisalo: ___________________________________________________ http//www.fbi.gov/mostwant/kidnap/brice.htm OTMICA Post Oak, Teksas GRACIE ANN BRICE OPIS

Dob: 10 Mjesto rođenja: Dallas, Teksas Spol: djevojčica Kosa: kratka, plava Visina: 1.35 m Oči: modre Teţina: 36 kg Rasa: bjelkinja POJEDINOSTI Gracie Ann Brice je oteta nakon nogometne utakmice u pribliţno 18 sati, u petak, 7. travnja, u parku Briarwyck Farms u Post Oaku, Teksas. Zadnji put je viđena u nogometnom dresu, zlatnom gornjem dijelu s natpisom »Tornadosice« na grudima i brojem 9 na leđima, u modrim hlačicama, modrim čarapama i bijelim kopačkama Lotto, sa srebrnim lančićem sa srebrnom zvijezdom. Gracie bi mogla biti u društvu bijelca, starog između 20 i 30 godina, teškog oko 90 kg, plave kose, modrih očiju, s crnom bejzbolskom kapom i kariranom košuljom. U parku se poimence raspitivao za Gracie. NAPOMENE Gracie Ann Brice je mišićave grade, svijetlog tena i kratke kose. Na laktovima moţda ima nedavne ogrebotine. NAGRADA Roditelji Gracie Ann Brice nude nagradu od 25 milijuna dolara za informaciju koja će dovesti do pronalaska njihove kćerke. Osobe koje imaju informacije o ovome slučaju ne bi trebale same ništa poduzimati, nego odmah kontaktirati najbliţi ured FBI-ja ili lokalnu policiju. Za moguća viđenja izvan Sjedinjenih Američkih Drţava, obratite se najbliţem veleposlanstvu ili konzulatu Sjedinjenih Američkih Drţava.

Elizabeth je čvrsto uhvatila obje strane monitora i prislonila lice uz sliku svoje kćerke. - Uzmi novac! Pusti je! Molim te!

23:39 Dijete koje otme neznanac jamči istaknuto mjesto u jutarnjim televizijskim emisijama i spominjanje u večernjim vijestima. Ali kad ţrtvina majka obeća nagradu od 25 milijuna dolara za glavu otmičara, ţivog ili mrtvog, tad to postaje glavna vijest. Prema zapovjedima središnjeg ureda, specijalni agent FBI-ja Eugene Devereaux dao je izjave uţivo za večernje vijesti svih postaja. Usprotivio se daje previše zaposlen potragom za djevojčicom, ali mu je rečeno da naredba dolazi od samoga ravnatelja Whitea. Ĉelništvo Biroa voli da njihovi agenti - posebice tako artikulirani kao stoje on - budu na nacionalnoj televiziji. Dobro je za odnose s javnošću. I za traţenje budţeta sljedeće godine. Devereaux je uzdahnuo; njegova je istraga postala prokleta sporedna predstava od 25 milijuna dolara. Sad je bio u operativnom stoţeru, klonuo na stolcu, premještajući se s lijeve na desnu stranu straţnjice kako ne bi dodatno opteretio upaljenu prostatu dok pregledava najnovije tragove. Još nije pročitao nijedan koji mu je zazvučao istinito. - Prostata? Devereaux je podigao glavu i ugledao brigadira Bricea. - Poznat mi je poloţaj straţnjice - rekao je brigadir.

- I vi imate problema? Brigadir je kimnuo glavom. - Probajte ekstrakt patuljaste palme. - Ĉega? - Patuljaste palme. Bobica patuljaste palme. Ublaţava bolove. Naći ćete ga u svim trgovinama zdrave hrane. - Ĉuo sam za takva mjesta. Brigadir je pokazao na hrpu papira. - Ima li išta? - Da, više od dvije tisuće dojava o viđenju - odgovorio je. -Još nekoliko dana i znat ćemo gdje ţive sve plavokose i modro-oke djevojčice na Jugozapadu. - Mislite da ţele novac? - Bojim se daje tako, brigadiru. - Brigadir je sjeo na susjedni stolac; Devereaux se namjestio na svojemu stolcu. - Nagrade od nekoliko tisuća dolara mogu biti produktivne, ali dvadeset i pet milijuna dolara - to je posve druga priča. Dvije tisuće viđenja, tratimo previše vremena na previše laţnih tragova. - Poloţio je r^iku na hrpu papira. - Sto ako je negdje u svemu ovome doi-sttţi^gđan dobar trag? ' — Smijem li? - Naravno. Evo, ove sam već pregledao. - Devereaux je gurnuo hrpu papira prema brigadiru Briceu i zijevnuo. - Treba vam san. Odmorite malo svoju prostatu. - Spavat ću kad nađemo Gracie. Brigadir gaje nepokolebljivo pogledao. - Vi ste dobar čovjek.

- A vi ste bili sjajan vojnik. - Brigadir nije odgovorio. Tišina je postala neugodna pa ju je Devereaux prekinuo priznanjem američkom junaku. - Ja nisam bio. Ja sam samo ţelio doći kući. Devetnaest dana prije svršetka sluţbe, kao zapovjednik patrole, mislio sam, kakve sam sreće, bit ću zadnji američki vojnik koji će umrijeti u Vijetnamu, kad je najednom iza stabla ni tri metra ispred mene iskočio jedan Vijetkongovac, s oruţjem uperenim u mene. Mislio sam da sam mrtav. Ali njegova puška nije opalila - bila je stara, sa zasunom, nikakve kvalitete. Podigao sam svoju M-16 i upucao ga. Kad sam mu prišao, vidio sam daje običan klinac, moţda četrnaest godina. Izbljuvao sam se. — De-vereauxu je bilo previše neugodno da bi gledao u brigadira. -Većinu odraslog ţivota nosim oruţje, ali je to bio jedini put da sam ubio drugo ljudsko biće. - Zastao je i odmahnuo glavom. Izgleda da smo obojica sad nešto ispovjedili. Nikome dosad nisam ispričao tu priču, čak ni svojoj supruzi. Brigadirov glas bio je gotovo šapat kad je rekao: - Nije lako govoriti o ubijanju... ni ţivjeti s njim. Dvojica su muškaraca šutjela, zadubljeni u vlastite misli o ratu i ubijanju, dok Devereaux nije rekao: - Koliko ste dugo bili ratni zarobljenik? - Brigadir je djelovao zbunjeno pa je Devereaux odgovorio na nepostavljeno pitanje. - Agent Randall, vidio je oţiljke na vašim leđima kad ste bili na poligrafskom testiranju. Brigadir je kimnuo glavom. - Šest mjeseci, jedva dovoljno da se smjestim. - Hanoj Hilton? Odmahnuo je glavom. - Logor u daljoj okolici, San Bie. Kad smo pobjegli, sjevernovijetnamska vojska zatvorila je sve logore i sve Amerikance prebacila u Hanoj. Tad se Devereaux sjetio zašto mu je ime Ben Brice zvučalo poznato.

- Vi ste taj. Vi ste tip koji je spasio one pilote. - Zastao je i zagledao se u Bena Bricea. - Tog ste dana spasili mnogo vojnika. Brigadir Brice nije, pokazivao osjećaje. Skrenuo je pogled i zaškiljio kao da pokušava vidjeti nešto u daljini. Ili u prošlosti. Kad je progovorio, glas mu je bio tih. - Zapovjednik Ron Porter. -Tko? Pogled mu se vratio na Devereauxa. - Jedan od tih pilota, leti iz Albuquerquea. - Brigadiru, dali su vam Medalju časti. Brigadir je uzeo papire, ustao i rekao: - Istina. - Zatim je otišao. Šest mjeseci prije onoga dana kad je ušao u ratni zarobljenički logor San Bie u Sjevernom Vijetnamu, brigadir Ben Brice ţivio je u vijetnamskim dţunglama s Montagnardima, urođenicima poznatim američkim vojnicima kao »Yards«, narod veoma nalik američkim Indijancima. Muškarci su nosili tkanine oko pasa; njihova brončana tijela bila su vitka i mišićava, a crte lica grube i oštre, ali nisu bili nedruštveni ni glupi. Plemenski starješine tečno su govorili francuski, koji su naučili kad je na Francuze došao nesretan red da koloniziraju Vijetnam. Osamnaest milijuna ljudi nazivalo je Vijetnam domom; Montagnarda je bilo milijun, raspršenih u brojnim plemenima. Benovo pleme zvalo se Sedang. Kad su prvi put poslani u Vijetnam, glavni je zadatak Zelenih beretki bio organizirati plemena Montagnarda u civilne paravojne obrambene skupine koje će zaustaviti infiltraciju komunista u Juţni Vijetnam uzduţ zapadnih granica s Laosom i Kambodţom. Ben je trebao gerilu plemena Sedang podučiti taktikama ratovanja; ali oni su tim taktikama podučili njega: kako da preţivi u divljini, kako da lovi divljač i Vijetkongovce na planinama visokim dvije i pol tisuće metara i u gustim dţunglama kojima su bile prekrivene

doline u njihovim podnoţjima, i kako da se kreće noću poput sjene. Pripadnici plemena Sedang bili su rođeni lovci-ubojice. Postao je jedan od njih. Ĉak su mu darovali i rukom izrađenu mjedenu narukvicu koja je predstavljala pripadnost plemenu; bila je to velika čast za jednoga bijelca. Ben Brice postao je »urođenik«. Djelovali su u Sjevernom Vijetnamu, točno ispod sedamnaeste usporednice - demilitarizirane zone koja je dijelila Sjeverni i Juţni Vijetnam, komunistički od slobodnog - kad su uočili jedan američki zrakoplov F-4 Fantom, iz kojega se dimilo, u niskom letu, pogođen u operaciji Rolling Thunder iznad Hanoja. Dvojica članova posade iskočili su netom prije nego što se zrakoplov srušio i eksplodirao u vatrenoj kugli; oba su se padobrana otvorila pa su Ben i Montagnardi krenuli po Amerikance. Međutim, stigli su prekasno; vojnici Sjevernoga Vijetnama već su ih zarobili. Sjevernovijetnamci su odveli pilote do zarobljeničkog logora San Bie. Za mirnih noći, utaboren tisuću metara podalje, Ben je čuo vriskove mučenih Amerikanaca od kojih bi se ledila krv. Sljedećeg bi ih jutra čuo kako pjevaju »Boţe blagoslovi Ameriku«. Ben i Montagnardi su isplanirali kako će ih spasiti, ali je to zahtijevalo da Ben bude zarobljen. Sjevernovijetnamci imali su ustaljene naredbe da ubiju svoje američke zarobljenike ako ih itko pokuša osloboditi. Jedini uspješan bijeg mogao se organizirati iznutra, uz pomoć izvana. Sad, nakon šest mjeseci ratnog zarobljeništva, pobjeći će i uz pomoć Montagnarda sa sobom povesti sto američkih pilota. Ben Brice je i Montagnarde naučio nekoliko stvari, uključujući i kako pravilno koristiti eksploziv C-4. Zajedno su uništili neprijateljska vojna skladišta, prekinuli opskrbne konvoje na pruzi Ho Si Min, postavljali zasjede Vijetkongovcima, ubijali časnike sjevernovijetnamske vojske, dojavljivali koordinate za B-52 Are Lightova bombardiranja i od

sjevernovijetnamske vojske u Laosu ugrabili onog nalickanog vozača marinca. Danas će osloboditi ratne zarobljenike Amerikance. Ostaje ispruţen u istom poloţaju na betonskom podu ćelije u koju je donesen pet sati ranije i čeka jutarnjeg straţara. Ubrzo začuje poznato zveckanje ključeva, toliko poznato da zna točan poloţaj čuvara u hodniku ispred ćelija dok se sve više pribliţava Benovoj. Ĉuvar stiţe i zalupa na vrata ćelije, a zatim pogleda kroz mali rešetkasti otvor i vidi da američki brigadir još uvijek leţi na podu, krv se na njegovim izranjavanim leđima osušila i skorila, a štakori mu grickaju stopala. Ben čuje struganje metala o metal kad čuvar gurne ključ u hrđavu bravu. Ključ se okrene, brava otključa. Vrata se odškrinu. Koraci, pomalo oprezni, pribliţavaju se; čuvar se pita je li najviše pozicionirani američki časnik u zatvoru preţivio sinoćnje brutalno premlaćivanje Velikog Uga i njegov remen ventilatora. Ben se priprema ne reagirati na udarac koji će zacijelo uslijediti i usljeduje; potiskuje stenjanje kad se čuvarova čizma zabije u njegova rebra. Zatvorenik ne reagira pa ga čuvar obilazi i čučne kako bi mu provjerio puis. To je zadnje što će učiniti ţiv. Ben zgrabi čuvara za vrat rukama jakim od rada na naftnim poljima u Zapadnom Teksasu i dţunglama Vijetnama i ušutka svaki zvuk, zbacivši ga na pod. Ben Brice ga ne ubija iz osvete; ubija ga zato što to mora. Ĉuvarov vrat puca kao krhka pileća kost kad mu Ben zavrne glavom. Ben ustaje i po zadnji put promatra svoju ćeliju. Uobičajenom zagušljivom mirisu ćelije pridruţuje se i miris svjeţe mokraće i izmeta kad tijelo čuvara prihvati smrt i preda svoje dostojanstvo. Uslijedit će još smrti. Mora ubijati da bi spasio pilote. U ubijanju ne nalazi nimalo zadovoljstva, ali je vješt umijeću ubijanja. To je ono što zna činiti. Ovo je njegov trenutak u velikoj ljudskoj tragediji poznatoj kao rat u Vijetnamu.

John se provukao ispod ţute policijske vrpce i ušao u Gracienu sobu. Pritisnuo je prekidač za svjetlo na stropu. »Hej, kompa«, uvijek bi rekla kad bi on pokucao na njezina vrata svakoga dana nakon povratka kući. Obično bije zatekao na podu, čitala bi športske stranice ili pisala zadaću ili pjevala neku novu pjesmu. Ali večeras je njezina soba bila prazna. Njezine su stvari još uvijek bile ovdje, ali bez nje nije bilo ţivota u ovoj sobi. Ili ovoj kući. Gracie Ann Brice bila je ono stoje ovoj kući davalo ţivot. Upalio je noćnu svjetiljku i ugasio stropno svjetlo. Zavukao se u njezin krevet. Navukao je pokrivač do brade i zario lice u njezin jastuk. Zagrlio je njezinog velikog laganog medu. Zatvorio je oči, udahnuo miris svoje kćerke i sjetio se. —Jednog ćeš dana pjevati na radiju — rekao joj je jednom, sjedeći baš ovdje na ovome krevetu. Namrštila se i rekla: — Znaš li ti koliko je teško nagovoriti radio postaje da puste pjesme nekog nepoznatog umjetnika? - Ne. Koliko je teško? - Ono, totalno. - Tad ću kupiti gomilu radio postaja koje će puštati samo tvoje pjesme. - To ne moţeš učiniti. - Nakon javne ponude dionica, mogu. Samu ću kupiti Red Soxe. - Ne, htjela sam reći da to ne ide tako. Moram se dugo truditi da bih se probila, tako da imam materijala za svoje pjesme. - Oh, znači tako to ide. - Da, vidiš, Dixie Chicks su se mučile, ono, stvarno dugo i morale se preseliti u Nashville. Pretpostavljam da ću i ja morati.

-1 napustiti me? Nema šanse, prijateljice. Kupit ću mlaţnjak, moţeš letjeti u Nashville na snimanje. Ili ću sagraditi tonski studio ovdje i oni mogu doći k tebi. I doći će. - Da, dobro. Znaš li koliko mnogo sjajnih pjevača preklinju za priliku u country glazbi? - Ne. Koliko mnogo? - Pa... gomila. Odmahnuo je glavom. - Zakon vjerojatnosti ne vaţi za statistički jedinstvene pojave. - Molim? - Samo je jedna Gracie Ann Brice. Pogledala ga je s neobičnim izrazom, kakav na njezinom slatkom licu nikad ranije nije vidio; odmah je pomislio, Sranje, rekao sam nešto pogrešno! Glupane, nikad nisi znao razgovarati s djevojkama! Ali ona gaje najednom zagrlila i rekla: - Ti si najbolji otac kojega bi djevojka ikad mogla poţeljeti. - Kad se odmaknula od njega, velike modre oči bile su joj vlaţne. — Hvala ti što ne ismijavaš moje snove. Obuhvatio je rukama njezino savršeno lice i odgovorio: -Gracie, nepristojni kreteni mogu uništiti tvoj korisnički interfejs, sprţiti ti hardware, iskopčati periferne jedinice, skinuti komponente - ali snovi su patentirana tehnologija. - Molim? - Nitko ti ne moţe oteti snove. Međutim, pogriješio je. Netko je oteo njegove snove.

00:09 Ben je sad sjedio za kuhinjskim stolom i listao hrpu papira o pristiglim dojavama. U ovo je doba noći obično već bio dovoljno pijan da zaspe. I sad je ţelio piće, samo jedan whiskey. Ili dva. Mogao je osjetiti njegovu toplinu u tijelu. Ali za njega više neće biti pića. Dok se iz Taosa vozio u zračnu luku u Albuquerqueu, sam u satima prije svitanja, dao je Gracie svečano obećanje, obećanje koje je sad od njega zahtijevalo da se vrati gotovo četiri desetljeća unatrag kako bi pronašao snagu da izdrţi: kad su ga prebili u San Bieu, mislio je na Kate i Johna i pronašao snagu; sad, kad bi osjetio ţelju za alkoholom, mislio je na Gracie i pronalazio istu takvu snagu. Prišao je hladnjaku, onome komercijalne veličine, skrivenom iza drvene oplate u skladu s kuhinjskim ormarićima. U njemu je našao sok od naranče. Moţda će mu čaša soka ublaţiti ţelju za alkoholom. Otvorio je nekoliko ormarića iznad glave kako bi pronašao čašu; no umjesto nje, pronašao je ormarić s pićima. Netremice je promatrao boce. Ispruţio je ruku i izvadio bocu Jim Beama. Bila je to tek treća noć daje trijezan, ali dok je promatrao dobro mu poznatu etiketu, ţelja za pićem se vratila. Još uvijek je gledao u bocu, kad je začuo: - Bene. Okrenuo se i ugledao svoju suprugu koja je stajala na vratima — i razočaranje u njezinim očima. Vratio je bocu u ormarić i zatvorio ga. - Neću je razočarati, Kate. Za odvjetnika ništa nije veće razočaranje nego kad mu propadne nagodba za klijenta - dobro, za odvjetnika ništa nije veće razočaranje nego kad nije plaćen za svoje usluge i kad mu propadne nagodba za klijenta. Koliko je puta odvjetnik došao za pregovarački stol spreman obaviti posao, ali bi druga strana samo neuvjerljivo slegnula ramenima i okrenula dlanove, praznih ruku? Nema

novca. Ništa što bi stavila na pregovarački stol. Ne moţe se dogovoriti. Leţeći u krevetu, sama, jednako kao što se većinu ţivota osjećala, Elizabeth Brice se sad zapitala: Što ako se otmičar ne moţe dogovoriti? Što ako otmičar nema ništa što bi stavio na pregovarački stol? Tri četvrtine sve djece koju otmu neznanci biva ubijeno unutar prva tri sata nakon otmice. Grace je oteta prije sedamdeset i osam sati. Sto ako je njezina kći mrtva?

149:18 Policajac u ophodnji, Eddie Yates, mrzio je raditi dvostruke smjene, naročito večernje i noćne, od tri poslijepodne do sedam ujutro, ponajviše zato što tad nije mogao provesti četiri sata u teretani podiţući utege. Ali prema načelnikovim naređenjima, svi su policajci u sluţbi radili dvostruke smjene, od nula do dvadeset i četiri diţući iz kreveta seksualne prijestupnike - perver-znjaka ima vraški mnogo, otkrio je Eddie. Nadao se daje ubojica otete djevojčice na njegovom popisu; uhićenje ubojice djeteta izgledalo bi jako dobro u ţivotopisu koji bi dao dalaškoj policiji. Provjerio je ugrađeni zaslon računala kako bi vidio tko je sljedeći pervertit na njegovom popisu: Jennings, Gary M., bijelac, dvadeset i osam godina, plavokos, modrih očiju, visok metar sedamdeset pet, teţak sedamdeset kilograma (k vrapcu, Eddie ga moţe srediti jednom rukom), prije osam godina optuţen za silovanje maloljetnice, izvukao se s nemoralnim ponašanjem, dobio uvjetnu i otad nije dobio ni kaznu za pogrešno parkiranje. Razina rizika 3: nema osnova za sumnju da te ponovno počiniti nedjelo. To je sve što je u natuknici pisalo, ali Eddie je znao čitati između redaka. Ovaj je momak u doba prijestupa imao devetnaest godina, vjerojatno je bio na koledţu; djevojka i on su tulumarili, završili u krevetu i ispalo je da nije punoljetna. Ali mora da je

bila prokleto blizu te dobi, jer mu ne bi dopustili da se izvuče. A sad je do kraja ţivota ţigosan kao seksualni prijestupnik. Eddie je uzdahnuo. Gary Jennings nije bio seksualni prijestupnik; samo je ševio pogrešnu djevojku u pogrešno vrijeme. Što je ono običavala govoriti Eddijeva mama? Da nije bilo milosti Boţje, to sam mogla biti i ja. Da, ovo će biti monumentalno traćenje vremena. Ali svejedno, zašto se Jennings nije prijavio policijskoj postaji, kako je trebao učiniti kad je doselio u grad? Stan 121, u njemu je ţivio Jennings. Podaci prometne policije pokazivali su da Jennings ima crni kamionet Ford F-150 iz '99-e. Eddie se polako vozio parkiralištem stambenog kompleksa dok nije uočio jedan crni Fordov karavan. Tablice su se podudarale. Eddie je parkirao iza karavana i izišao iz policijskog vozila; gurnuo je pendrek u futrolu, iako od Jenningsa nije očekivao nikakve probleme - ali moţe maštati, zar ne? Dograbio je veliku tešku baterijsku svjetiljku - zapravo malj sa svjetlom na vrhu, veoma učinkovitu alatku za obuzdavanje počinitelja, iako on to nikad nije morao učiniti. Uperio je svjetiljku u unutrašnjost karavana i pokušao otvoriti vrata, lagano, kako ne bi aktivirao alarm. Nije bilo potrebe — nisu bila zaključana, kao ni polovica automobila u gradu. U Post Oaku, Teksas, nije ukraden nijedan automobil otkad se Eddie priključio policiji. Ovaj je gradić običan jebeni Mayberry - i Eddie se osjećao kao Barney Fife. Kako se moţeš boriti protiv kriminala kad nema nikakvog kriminala? Upravo zbog toga je Eddie Yates čeznuo za poslom u dalaškoj policiji: ondje, u najopasnijem američkom gradu, imaju pravog kriminala. Eddie je otvorio vrata i svjetiljkom okruţio po unutrašnjosti vozila. Bilo je čisto kao suza. Zavirio je u konzolu i pronašao mobitel. Jennings se nije čak ni zabrinuo da bi ga netko mogao ukrasti.

Teta Bee, jesi li vidjela Opeyja? Eddie je provjerio ispod sjedala. Ništa. Podigao je gumeni otirač na suvozačkoj strani. Ništa. Podigao je otirač ispred vozačkog sjedala i — stoje ovo? Fotografija? Podigao ju je i osvijetlio svojom svjetiljkom. Da, bila je to fotografija, nalik pre-slikama koje dobiješ kad isprintaš fotke kriminalaca s računala. Samo što ovo nije bila fotografija lica nekog zločinca. Ovo je bila slika nage djevojke. Nage djevojčice. Dječja pornografija. Eddie je odmahnuo glavom. K vragu, pogriješio je glede ovog Jenningsa. Ipak je perverznjak. Naravno, slika nage djevojčice u automobilu ne znači daje Jennings oteo malu Briceovu. I kako će objasniti svom deţurnom nadređenom stoje radio u Jenningsovom karavanu? Eddie je kratko razmislio, protrljao rub fotografije na mjestu gdje ju je dotaknuo i vratio fotografiju ispod otirača. Eddie je tiho zatvorio vrata i prišao straţnjem dijelu kamioneta. Jennings je imao odgovarajući poklopac od fiberglasa, onaj s vratašcima, tako da moţeš ukrcati stvari ne skidajući čitavi prokleti poklopac. Probao je otvoriti vratašca; kao stoje očekivao, bila su otključana. Opeyje otišao pecati s tatom, šerife Andy! Eddie je otvorio vratašca i gurnuo svjetiljku i svoju glavu u utovarni prostor. Krenuo je od najbliţeg kuta i kruţio svjetlom po prostoru. Tek što nije izvukao glavu kad - Koji je to vrag? U dalekom kutu utovarnog prostora, izgledalo je kao majica, zlatna s nekim brojem... gornji dio dresa. Adrenalin mu je naglo skočio. Izvukao je glavu i pokušao ostati pribran i smisliti što da učini. Ako ovo prijavi i ispostavi se daje riječ o Jenningsovoj majici za kuglanje, dečki će ga mjesec dana nemilice zadirkivati. S druge, pak, strane, ako je riječ o dresu mrtve djevojčice, mogao bi ze-znuti dokaz, ako pretraţi kamionet bez

naloga. Nejasno se sjećao predavanja o pretraţivanju i zapljeni, nečeg o doktrini »svima pred očima«, odnosno, ako je dokaz posve jasno u vidokrugu, tad je u redu. Eddie se zapitao, Ako mora otvoriti vratašca i gurnuti unutra glavu zajedno sa svjetiljkom, smatra li se to u jasnom vidokrugu? Ne, sranje, nema smisla da ga svi mjesec dana zafrkavaju. Izvući će majicu; ako je majica za kuglanje, neće biti štete. Ako je djevoj-čicin dres, gurnut će ga natrag i poricati da gaje ikad dodirnuo. Eddie je otišao do policijskog vozila, otvorio prtljaţnik i izvukao polugu za gume. Vratio se do kamioneta, gurnuo čitav gornji dio tijela pod poklopac kamioneta i polugom potraţio majicu. Vukao ju je po utovarnom prostoru dok se nije našla na otvoru vratašca. Raširio je majicu, osvjetljavajući je, dok nije pročitao modra slova. Tornadosice. Okrenuo je majicu. Na leđima je bio broj devet. Sad se Eddie zapitao, Smije li policajac na duţnosti traţiti nagradu od 25 milijuna dolara? 152:152 U stanu 121, Gary Jennings nije mogao spavati. Okrenuo se u krevetu i priljubio uz svoju suprugu, prsima uz njezina leda - naviknula se spavati na boku, s jastukom između nogu - i ovio ruku oko njezinog okruglog trbuha. Bila je sedam mjeseci trudna i sad krupnija od njega, ali njemu to nije smetalo. Postat će tata. Gary je poţelio da njegov vlastiti otac moţe vidjeti svoju unuku; umro je od srčanog napadaja prije osam godina, odmah nakon one nemile zgode na koledţu. Njegov je otac umro od stida.

Stidio se svog sina. I Gary ga nije mogao okrivljavati zbog toga. Isuse, stvarno je bio sjeban na koledţu, non-stop tuluma-rio u kući bratovštine, opijao se, igrao golf, zarađivao osamnaest studijskih bodova po semestru i ševio cure - Kog je vraga jedna šesnaestgodišnjakinja radila na prokletom tulumu bratovštine? I danas bi još uvijek bio sjeban da nije pronašao Debbie. Debbie je promijenila njegov ţivot. Rekla je da će zauvijek ostati sjeban ako ne odustane od griješnog puta - no dobro, ona nije rekla sjeban, rekla je izgubljeno dijete, što je on preveo kao sjeban. Ĉovječe, bio je umoran od toga daje sjeban. I rekla je da nikad neće imati novca. Ĉovječe, bio je uistinu umoran od toga daje uvijek bez prebite pare. Stoga je zaključio, dovraga sve, vrijedi pokušati. Mora samo, rekla je Debbie, ići u crkvu, prestati piti pivo i pušiti travu, i otkazati pretplatu na Playboy. I bila je u pravu. Već dvije godine nakon što je prestao ţivjeti grešnim ţivotom, bio je oţenjen, ubrzo će postati otac, i radi na sjajnom poslu. Posao je dobio prije šest mjeseci; sad je još uvijek kompjutorski programer koji radi za druge, »štanca« računalne kodove dvanaest sati dnevno, na Snickersima i Red Bullu. Ali dugo radno vrijeme ubrzo će se isplatiti: njegove su dionice u šest mjeseci narasle i kad budu ponuđene javnosti, vrijedit će milijun dolara. Jedan milijun dolara! Ĉim istekne vrijeme obvezatnog čekanja, unovčit će ih. Desetinu će dati crkvi, Debbie će inzistirati na tome (iako će je moţda uspjeti nagovoriti na 7,5 posto), platiti 15 posto poreza i ostat će mu oko 750.000 dolara neto. Sto tisuća dolara odmah će staviti na stranu za školovanje djeteta, da ne bi bila sjebana, zatim će Debbie kupiti doista lijepu kuću i ostatak upotrijebiti za otvaranje vlastite in-ternetske tvrtke.

Dok je tako leţao pokraj Debbie i unaprijed se radovao budućnosti, licem mu je prošao osmijeh. Napokon je pronašao mjesto u svijetu. Gary Jennings je tonući u san brojao svoje blagoslove. Na zvuk izbijanja vrata iz šarki, Gary je poskočio u krevetu. Debbie se probudila i vrisnula. U njihovu su spavaću sobu banuli neki muškarci, urlajući i upirući u njih zasljepljujuće svjetiljke i oruţje, muškarci u crnim uniformama na kojima je bijelim slovima pisalo POLICIJA.

DAN PETI 6:17 Poručnik Ben Brice nosi crni XM21, snajper opremljen -L noćnim vizirom i prigušivačem. Dvadeset spremnika municije, šest visokoeksplozivnih granata i dvije granate s bijelim fosforom, pištolj kalibra .45 milimetara, eksploziv C-4, potez-na mina i morfij spakirani su u njegovoj opremi. Jedan Uzi, pomoćno oruţje, pričvršćen mu je na naprtnjaču. Dvadeset osam centimetara dugačak noţ pričvršćen mu je remenom uz list na desnoj nozi. Nosi alat za ubijanje jer je on profesionalni ubojica, vojnik specijalne postrojbe Zelenih beretki. UBIJAMO ZA MIR, piše na tetovaţi na njegovoj lijevoj ruci. Tek je sedamnaest dana ovdje, a Ben Brice već je vidio dovoljno ubijanja za čitav ţivot. Ali zna daje ubijanje tek počelo. A nakon ove noći, više nikad neće osjetiti mir. Hoda kroz dim i pepeo gust kao sivi konfeti i izlazi iz zapaljenog zaselka u okrugu Quang Tri u Juţnome Vijetnamu, za sobom ostavljajući onu porculansku lutku i svoju dušu. Zaustavlja se.

Stoji iznad jarka za navodnjavanje; u podnoţju je isprepletena gomila blijedih tijela. Smrad smrti visi u vlaţnome zraku kao gusta magla. Iz podnoţja se uzdiţu zvuči smrti, zadnji dahtaji i hropci umirućih: On ispušta pušku i skače u jarak. Provjerava svako tijelo je li ţivo, sad već mahnit od ţelje da pronađe ţivot, bilo kakav znak ţivota. Ali ovdje nema ţivota. Ovdje je samo smrti. Ĉetrdeset i jedna osoba — starci, ţene i djeca. Ĉizme su mu natopljene krvlju. S ruku mu kapa krv. Krv i mozak one porculanske lutke prianjaju uz njegovu borbenu uniformu kao suveniri smrti. Namočen je smrću. Ispruţi krvave ruke ka nebu i vrisne u spokoj noći: — Zašto, Boţe? Osjeća slabost i zatetura. Zatvori oči. Pada licem nadolje, na onu bijelu plahtu smrti. Ali on ne pada. On lebdi. Otvara oči. Ispod njega, ona blijeda tijela sad su blještavo bijela — zasljepljujuće bijeli svijet, koliko vidi. Iznad njega se otvorio padobran, ali on se ne sjeća naglog trzaja kad se otvorio. Sad jedri, klizi po površini, gotovo moţe ispruţiti ruku i dodirnuti bjelinu, čistu kao naneseni... snijeg. Ĉisti bijeli snijeg. Bijeli svijet dubokog boţanskog snijega. Jedri sve brţe i brţe, sve više i više iznad snijega. U vidokrugu mu se pojavljuju tamni predmeti u podnoţju. Stabla. Visoka, debela stabla zemlje šuma. I među stablima, šćućureno, uzdrhtalo i ovijeno plahtom snijega nalik daru ispod boţičnog drvca, malo Boţje stvorenje. On dolebdi do tog stvorenja i sleti na obje noge. Otkopča padobran i pusti da padne i nestane u dubokome snijegu kroz koji bez imalo napora hoda do promrzlog, uzdrhtalog stvorenja. Sad je u

svečanoj odori, sa zelenom beretkom, i svim odličjima prikvačenim na jaknu, s medaljom časti oko vrata. Skida jaknu, čučne i ovije jaknu oko malog stvorenja; polako ga podiţe iz snijega, uzima u naručje i priljubi uz tijelo, grijući ga. Otire snijeg s lica malog Boţjeg stvorenja i kroz suze vidi nju, Grace, svoj spas. - Bene, probudi se! Imaju ga! Zatim je nestala. Kad je otvorio oči, nad Benom se nadvija-la Kate. - Koga imaju? - Muškarca koji je oteo Gracie. 6:21 Mogao bi biti on. Ali jednostavno nisam siguran. Kroz dvostrano staklo, trener Wally Fagan netremice je promatrao tuţnog mladića u ţutoj zatvorskoj uniformi, koji je sjedio za metalnim stolom prazne sobe za ispitivanje; ruke u lisicama ploštimice je raširio na stol i djelovao ošamućeno i zbunjeno. Imao je plavu kosu i modre oči, ali nije izgledao ni pribliţno onako visok kao muškarac koji je nakon utakmice pitao za Gracie. Ĉinio se drukčijim. - Slušajte, treneru - rekao je načelnik policije - taj tip je osuđeni seksualni prijestupnik i u njegovom smo kamionetu pronašli dječju pornografiju i Gracien nogometni dres - što mislite, otkud mu to? — No da, dobro, tad je to valjda on. Međutim, još uvijek se nešto na njemu nije uklapalo. Ali, Wally jednostavno nije mogao odrediti što. Ben je sjedio na rubu kreveta i trljao gole ruke i prsa, nastojeći potisnuti drhtavicu. - Gracie nije bila s njim, zar ne? — upitao je Kate.

— Kako si znao? — Angelina je imala pravo. Gracie je hladno. Odveli su je na sjever. - Tko oni? Ben je protrljao lice. - Otmičari. Kate je pritisnula gumb na malenome televizoru. Na zaslonu se pojavila snimka policijske ekipe koja je uz pomoć dvojice policajaca kao ovnom za rušenje bedema srušila vrata stana u utorak rano ujutro. Viknuli su »Policija!« i nagrnuli u stan s izvučenim oruţjem; nekoliko minuta kasnije, jednog su pospanog mladića izveli iz stana pred jaka svjetla medija. Nije izgledao ni najmanje opasno u crvenoj kariranoj pidţami, s rukama u lisicama na leđima, u pratnji dvojice policajaca koji su ga nadvisivali. Izgledao je kao mršavi klinac. Iza njega je išla izbezumljena mlada trudnica u kućnom ogrtaču. Ranojutarnje uhićenje bilo je kao stvoreno za televizijski događaj. Kate je pokazala na zaslon. - Ali, on je otmičar!

6:45 Ne izgleda kao pervertit, pomislio je John promatrajući osumnjičenog kroz prozor sobe za ispitivanje. Nije bio nimalo nalik vojničkim siledţijama; nije bio grub, nabit, dlakav, prljav ni ruţan. Ali, kako uopće treba izgledati pervertit? Policijske fotografije seksualnih prijestupnika u novinama uvijek su prikazivale neobrijane zločince masne kose, s oţiljcima od akni i bez zubiju. Ovaj je tip bio čist i uredan. Zapravo, njegovo mu je lice odnekud bilo poznato, kao da je jedan od onih klinaca koji su netom diplomirali i sad rade za BriceWare.com; ali takva je lica John svakodnevno viđao u svijetu visoke tehnologije - mlada, bijela, muška i blijeda.

John je sad znao da više nikad neće vidjeti Gracie. Više je nikad neće zagrliti ni razgovarati s njom, niti se diviti njezinom savršenom licu. Ovaj tip mu je odnio Gracie. Zauvijek. John je ţelio pobjesniti, ali nije uspio skupiti gnjev. Jedva je uspijevao skupiti snage u klimavim nogama da se ne sruši. Zato se naslonio na staklo i oslonio svom teţinom o njega. Na oči su mu navrle suze. Njezina je patnja sad barem prestala. Uhvatio se kako joj ponovno zavidi: njegova patnja nikad neće prestati. Otmičar nije imao što staviti na pregovarački stol. Nije se mogao dogovoriti. Njezina je nagodba bila mrtva. I Elizabeth je stajala ispred prozora i netremice promatrala otmičara, toliko blizu njega daje mogla ispruţiti ruku i zadaviti tog kurvinog sina, samo da ih nije razdvajalo staklo. Pitala se moţe li se kako uvući u sobu za ispitivanje i istisnuti iz njega zadnji dah prije nego što načelnik Ryan i agent Devereaux uspiju reagirati. Okrenula se kjohnu; bio je naslonjen na staklo, čela priljubljenog uz njega, ruku obješenih uz tijelo, i zurio u otmičara kao klinac koji promatra gorilu u zoološkom vrtu. Elizabeth se ponovno okrenula k otmičaru, zamišljajući ga na svojoj kćerki, dok ona nepomično leţi i nijeme joj se suze slijevaju niz lice, pitajući se zašto ju je Bog zaboravio. Elizabethino je tijelo preplavila vrućina; stisnula je šake. Ĉitavo ju je tijelo boljelo od ţelje da zadavi tog gada. Pogledala je Ryana i Devereauxa koji su stajali nekoliko koraka iza nje, zadubljeni u razgovor, ne obraćajući pozornost na izbezumljenu majku ţrtve uz prozorčić sobe za ispitivanje. Pri-maknula se bliţe vratima. Bilo joj se ubrzalo od iščekivanja. - Dobili smo anonimnu dojavu - rekao je načelnik Ryan specijalnom agentu FBI-ja Eugeneu Devereauxu.

— Trebali ste nabaviti nalog - odgovorio je Devereaux. - Pa-ule, tvoj čovjek je nezakonito pretraţio kamionet - ispod oti-rača i poklopca za utovarni prostor nisu mjesta »svima na vidiku«. Ta fotografija i gornji dio nogometnog dresa neće ni ući u sudnicu. Sto još imaš? - Trener gaje prepoznao. — Bez dvojbe? — Prilično. Devereaux je izvio obrvu. - Prilično nije mnogo u sudnici. Imaš li ikakvih drugih opipljivih dokaza? — Zasad ništa. - U njegovom stanu nije bilo ničeg? -Ne. — I ništa drugo u kamionetu? - Ne... ali vaši ljudi rade na tome, traţe DNK. - Bit će bolje da ga i nadu, Paule, jer ovo što zasad imamo ne moţemo odnijeti pred veliku porotu. Ryan se umalo nasmijao. - Vraga ne moţemo. Velika porota našeg okruga podići će optuţnicu i protiv Greyhoundovog autobusa ako joj mi tako kaţemo! - Šefe! Ususret im je hodnikom trčao jedan policajac. - Šefe! - rekao je policajac kad im se pribliţio. - Imamo ispis njegovih poziva s mobitela. Prošli je tjedan devet puta zvao kuću Briceovih. Elizabeth se već umalo pribliţila vratima sobe za ispitivanje, kad su je prenule policajčeve riječi. Okrenula se prema policajcu, ali je odrješito pokazala na otmičara iza stakla. - Zvao je moju kuću?

- Nijedan od vaših brojeva, gospođo - odgovorio je policajac. - Zvao je Gracien telefonski broj. Naveden je u imeniku. - Vrebao je moju kćerku? To je bila kap koja je prelila čašu. Nagli nalet bijesa ispalio je Elizabeth do vrata i u unutrašnjost sobe za ispitivanje prije no što su ostali stigli reagirati. Otmičar se lecnuo kad se bacila na njega preko stola i završila u njegovom krilu. Prevrnuli su se na stolcu na betonski pod. On nije mogao ublaţiti pad vezanim rukama i nogama. Elizabeth je pala na njegova prsa, najprije koljenima, pa je ostao bez zraka. Zinuo je hvatajući dah, dok gaje ona nemilice udarala po licu, nastojeći mu šakom probiti lice; adrenalin i bijes dali su joj snagu kakvu dotad nikad nije osjetila, a iz usta joj je prskala slina zajedno s riječima: - Proklet bio, gdje je moja kći? Dala je sve od sebe kako bi mu šakom razbila nos. Zaječao je. - Ubio sije, zar ne? Ispruţila je desnu nogu, kao da radi vjeţbu za učvršćivanje straţnjice, a zatim zabila koljeno u njegovo međunoţje u nadi da će mu time natjerati jaja do mozga. Prevrnuo je očima i vrisnuo od bola. - Sad nisi na njoj, seronjo! Zgrabila ga je za vrat i počela daviti gada koji je oteo njezinu kćerku. -Jebeni pervertitu! S leđa su joj se oko struka najednom ovile krupne crne ruke i podigle je s otmičara dok nije visjela u zraku - ali njezine su snaţne ruke i nadalje ostale čvrsto stisnute oko mršavoga vrata pervertita.

Odolijevala je koliko je mogla, ali je najzad morala popustiti. Još ga je jednom gadno odalamila nogom, Nikeovom tenisicom ravno u rebra, na što je gad muklo zastenjao. — Gospodo Brice, kontrolirajte se! Devereauxove ruke bile su ovijene oko torza majke i pokušavao ju je unatraške iznijeti iz sobe za ispitivanje, dok je ona mlatarala nogama, vrištala i pljuvala sumnjivca. Više nije bila napola luda — sad je posve poludjela! Donio ju je do vrata, ali se ona objema rukama uhvatila za dovratak i drţala ga kao da joj ţivot ovisi o tome, zasipavajući sumnjivca uvredama, očiju iz kojih je sijevao divlji gnjev. - Umrijet ćeš, bolesni gade! Umrijet ćeš i otići u pakao! Kriste, nevjerojatno je jaka za svoju veličinu! Devereaux je pokušavao odmaknuti majčine prste s dovratka, istodobno je drţeći jednom rukom. Osjetio je kako se poput stijene tvrd srednji dio njezinoga tijela brzo nadima i steţe; adrenalin je pumpao kao lud. — Sama ću ti uštrcati otrov, jebeni pervertitu! Ubio si moju bebicu! Jebi se! Jebi se! Jebi se! Devereaux je od nje bio teţi najmanje pedeset kilograma, ali neka bude proklet ako moţe izvući ovu ţenu iz prostorije! A nije dolazilo u obzir da ţrtvinu majku uhvati s leđa oko vrata. Zato je odlučio lagano se nagnuti unatrag i provjetiti moţe li se ona i dalje drţati za dovratak dok je on svojom snagom povlači od njega. I dalje se drţala. Prokletstvo! Mora daje to zbog adrenalina, on joj daje ovakvu snagu. Pogledao je načelnika Ryana traţeći pomoć. Ali, načelnik je pokušavao podići s poda sumnjivca, koji je obilno krvario iz nosa i usta, ruku i nogu sputanih ţeljeznim okovima, objema se rukama drţeći za genitalije, i vratiti ga na stolac.

Sumnjivac se teškom mukom podigao na koljena; Ryan je stao iza njega i potegnuo ţeljezni remen oko struka sumnjivca, praktički ga odiţući s poda. Sumnjivac je ustao. Zatim je povratio. Majka je vrisnula: - Uguši se u rigotini, kurvin sine! Kad je Ryan vratio sumnjivca na stolac, ţurno im se pribliţio, ijedan po jedan odmicao majčine prste s dovratka, najprije na desnoj ruci - majka je izvila glavu kako bi još jednom sumnjivcu bijesno dobacila »Jebi se!« — a zatim i na lijevoj. Devereaux se umalo srušio poleđice na hodnik s njom u naručju. Načelnik Ryan je za njima zatvorio vrata sobe za ispitivanje. - Spustite me! - zahtijevala je majka. Devereaux ju je spustio. Odgurnula je njegove ruke i popravila odjeću. Imala je crno-bijelu najlonsku trenirku preko crne majice; lice joj je bilo zajapureno i sjajno od znoja; prsa se nadimala sa svakim dahom. Obrisala je s lica suze, slinu i šmrklje jednim brzim potezom rukava. - Ţelim znati što je činio s njom! - I mi to ţelimo znati, gospođo Brice, ali sad je pod policijskim nadzorom i ne moţete ga batinama natjerati da progovori! - Tad ga vi natjerajte! - Gospođo Brice! Specijalni agent FBI-ja Eugene Devereaux nikad ranije nije podviknuo na majku otetog djeteta. Ali, istini za volju, nikad ranije nije upoznao nijednu majku kao stoje bila Elizabeth. Većina majki bi se jednostavno raspala: neke bi počele ponovno puški, neke piti, treće nisu ustajale iz kreveta, neke bi završile na psihijatrijskom odjelu sa ţivčanim slomom. Elizabeth Brice glavnog je sumnjivca prebila na mrtvo ime. Devereauxu je bilo drago što nije njegova supruga, ali svejedno je bila impresivna ţena.

Sad je hodala naokolo kao ţivotinja u kavezu, puštajući da joj adrenalin oslabi i proučavala tragove krvi na izranjavanim zglobovima; zabila je zglobove u usta i sisala krv. - A sad se svi smirite! - rekao je načelnik Ryan. Nekolicini policajaca koji su dotrčali vidjeti kakva je to strka, rekao je: -Dovedite nekoga tko će počistiti nered... i bolničara za sumnjivca. - Zatim, zadovoljan što se majka pribrala, obratio se mladom policajcu koji je donio vijesti o telefonskim pozivima. - I to je sve? Telefonski pozivi? - Ne, gospodine. Radi za gospodina Bricea. - Molim? - Da, šefe, tip radi za BriceWare. Načelnik se okrenuo ocu: - Vi ga ne poznajete? Većina očeva otete djece preklinjala je Devereauxa za pet minuta nasamo s otmičarom. Ali otac ove ţrtve ostao je na svom mjestu uz prozor tijekom čitavog majčinog napada na sumnjivca. Gospodin Brice je odmahnuo glavom. -Ne. — Šefe - rekao je policajac — telefonska kompanija moţe identificirati odašiljač najbliţi mjestu s kojega je upućen poziv. U blizini zgrade BriceWarea nalazi se jedan takav odašiljač. Načelnik Ryan slegnuo je ramenima Devereauxu kao da mu ţeli reći rekao sam ti. Dok su polako postajali svjesni značenja ove nove informacije, oči svih nazočnih okrenule su se i zaustavile na mladiću koji je krvario i jecao za stolom u sobi za ispitivanje. Majka se okrenula Devereauxu i uperila u njega prst. - Saznajte što je učinio s mojom kćerkom.

7:38 Imate pravo šutjeti. Sve što kaţete, moţe biti upotrijebljeno protiv vas na sudu. Imate pravo na odvjetnika prije ispitivanja i tijekom ispitivanja. Ako si ne moţete priuštiti odvjetnika, imate pravo da vam bude dodijeljen prije ikakvog ispitivanja. Policijski načelnik Ryan podigao je pogled s kartice s koje je sumnjivcu čitao njegova prava i pogledao mladića. - Gary, razumiješ li svoja prava kako sam ti ih pročitao? Soba za ispitivanja bazdila je na sredstvo za čišćenje kojim je dezinficiran pod i stol na koji je Jennings povratio. Ryan je sjedio leđima okrenut dvostranom zrcalu; najednom kraju četvrtastog metalnog stola sjedio je agent Devereaux, a sučelice Ryanu Jennings. Nos mu je bio natečen, a usnice nabrekle; koţa ispod lijevog oka već je postajala ljubičasta. Izgleda da će imati vrašku modricu. Kimnuo je Ryanu. - Sinko, moraš glasno odgovoriti za kasetofon. Kasetofon se nalazio nasred stola. Odlučili su snimiti razgovor na audio, umjesto videovprcu; Jenningsovo pretučeno lice dalo bi njegovom odvjetniku municiju za tvrdnju daje svako priznanje bilo iznuđeno. A nijedan sudac neće povjerovati daje sumnjivca, dok je bio pod policijskim nadzorom, prebila majka ţrtve. - Da - rekao je Jennings. - Da, razumiješ svoja ustavna prava? -Da. - I otklanjaš svoje pravo da tijekom ispitivanja bude nazočan tvoj odvjetnik? -Da.

Jednom kad odvjetnik uđe u prostoriju, svaka nada u priznanje iz nje izlazi. Dobivanje brzog priznanja posebice je vaţno u ovome slučaju jer dokazi prikupljeni u Jenningsonovom kamionetu vjerojatno neće biti prihvaćeni na sudu - no, ponajviše zato što će priznanje skinuti priču o otmici s večernjih vijesti i gradonačelnika s Ryanovih leđa. Zato je Ryan stavio karticu s pravima uhićenika u dţep svoje košulje, sklopio ruke na stolu i tihim glasom, glasom oca razočaranog u sina tinejdţera koji je bez dopuštenja uzeo obiteljski automobil, rekao: - Gary, zašto si oteo Gracie? - Nisam je oteo! - Gospodin Brice je rekao daje za boţične praznike gotovo svakodnevno dolazila u BriceWare. Jesi lije tad prvi put upoznao? - Da... hoću reći, ne! Nismo se upoznali. - što ste onda? - Nismo... ništa! Ja radim za gospodina Bricea, to je sve!!! - Ali vidio sije u uredu? - Da, dostavljala je poštu na koturaljkama. - I znao si daje kći gospodina Bricea? - Naravno, svi smo to znali. -Je li ti gospodin Brice bio dobar poslodavac? - Da, super je raditi za njegovu tvrtku. - Dobra plaća, dobre povlastice? -Da? - Dionice? -Da.

Ryan je uperio palac u dvostrano zrcalo iza sebe. - Gary, gospodin Brice stoji s druge strane onog zrcala, promatra te i sluša sve što govoriš. - Jennings je pogledao prema zrcalu. - Za ime Boţje, sine, barem mu reci gdje je tijelo njegove kćerke daje moţe dolično zakopati. Nemoj je ostaviti u nekom polju, daje škanjci kljucaju. - Ne znam gdje je ona! - Jennings je pokušao ustati, ali su ga ţeljezni okovi na nogama sputali. Okrenuo se zrcalu i rekao: -Gospodine Brice, kunem se Bogom, nisam je ja oteo! - Izgledao je kao da bi se mogao ponovno rasplakati. - Ali, već si jednom učinio nešto slično. Jennings se srušio natrag na stolac. - Ne, ne, ne, to je bilo na koledţu, na zabavi bratovštine, bili smo pijani... Kako sam mogao znati da ona ima samo šesnaest godina? Agent Devereaux mahnuo je rukom Ryanu da mu dodajen-ningsov dosje. Ryan gaje gurnuo nz stol do Devereauxa koji ga je prelistavao dok je Ryan nastavljao s ispitivanjem. - Zakon ne traţi da znaš, nego samo da ţrtva ne bude mlađa od sedamnaest godina kad se seksaš s njom. - Ţrtva? Pa već se sljedećeg vikenda ševila s gomilom tipova na zabavi neke bratovštine — vidio sam je! Ryan je slegnuo ramenima. - Od tebe se zahtijeva da se prijaviš policiji kad doseliš u grad. Ti to, Gary, nisi učinio. - Da, i da moja slika bude ponovno preko cijele naslovnice novina, zajedno s velikim natpisom »seksualni prijestupnik«. Ja sam zauvijek obiljeţen kao seksualni prijestupnik, a ona se udala za liječnika. - Zašto se nisi prijavio?

-Jer nisam ţelio da moja supruga sazna. Ţelio sam čist početak. - Na Jenningsonove oči navrle su suze. - Samo sam se napio na tulumu bratovštine. Bio sam pet dana prestar za nju. Iznimka zakona o statutarnom silovanju u drţavi Teksas navodi da ako je optuţeni manje od tri godine stariji od ţrtve, zločina nema. Jennings je u vrijeme spornoga seksualnog čina imao devetnaest godina, deset mjeseci i dvadeset i sedam dana; djevojka je imala šesnaest godina, deset mjeseci i dvadeset i dva dana. Razlika od pet dana zauvijek gaje učinila seksualnim prijestupnikom. - Zar ti nisi zlostavljač djece? - Nisam! Ryan je posegnuo za dosjeom i iz njega izvukao plastikom omotanu sliku mlade nage adolescentice pronađenu u Jenningsonovom kamionetu. Gurnuo ju je pred Jenningsa. - U tom slučaju, sinko, zašto gledaš ovakve fotografije? Jennings je pogledao fotografiju i lecnuo se. - Nikad ranije nisam vidio tu sliku! - Bila je u tvom kamionetu, ispod otirača. - U mom kamionetu? - Da, sinko, u tvom kamionetu. Posjedovanje dječje pornografije savezni je zločin, Gary - samo zbog te slike bi mogao provesti većinu ţivota u zatvoru. - Ne znam kako je dospjela u moj kamionet. - A njezin dres? Kako je on dospio u tvoj kamionet? - Kakav dres? - Gracien nogometni dres. Bio je u straţnjem dijelu tvog kamioneta, ispod poklopca.

- Njezin je dres bio u mom kamionetu? -Da. - To mora daje neka šala, velika pogreška! - A devet telefonskih poziva koje si uputio Gracie prošlog tjedna, jesu li i oni velika pogreška? - Nikad je nisam nazvao! - Utvrdili smo da su pozivi s tvog mobitela. - Mog mobitela? Ne znam... mobitel ostavljam u kamionetu. Nikad ga ne zaključavam. - Zašto ne? - Zato što ovdje nema zločina, kao što kaţe gradonačelnik! Zaključavate li vi svoj automobil? Moţda se netko koristio mojim mobitelom dok sam bio na poslu. - Oh, dobro, znači netko ti smješta? -Da! Ryan se naslonio na stolcu, prekriţio ruke i proučavao Garyja Jenningsa. Dvadesetosmogodišnjak dječačkog lica i građe, nije izgledao poput tipičnog seksualnog grabeţljivca; zapravo, izgledao je kao Ryanov zet, proktolog u Dallasu. A većina grabeţlji-vaca nije ni pribliţno tako uvjerljiva u svojim tvrdnjama o ne-duţnosti - ovaj mali je doista dobar. Ipak, već je jednom proputovao kroz sustav pa je znao poricati, poricati, poricati; porote to vole kad slušaju snimke s ispitivanja. Ryan je odlučio pojačati pritisak, dati momku nešto o čemu će razmišljati. - Dobro, Gary, da rezimiramo tvoju obranu za porotu: neki seksualni grabeţljivac smišlja Gracienu otmicu tjednima unaprijed. Pretraţi bazu podataka osuđenih seksualnih prijestupnika u drţavi i pronalazi tebe, osuđenog seksualnog prijestupnika koji slučajno do najsitnijih pojedinosti odgovara njegovom opisu i slučajno ţivi samo pet kilometara od parka i slučajno radi za Gracienog oca. Zatim, u tjednu prije otmice, odlazi na tvoje radno mjesto, nalazi tvoj kamionet otključan, podmeće dječju pornografiju u njega i s tvog mobitela devet puta nazove Gracie. Zatim,

kad otme Gracie, siluje je i ubije u šumi iza parka, rješava se njezinoga tijela, vraća do tvog stana i ubacuje njezin nogometni dres u tvoj kamionet kako bi ti smjestio. - Ryan je podigao dlanove. Gary, ti si pametan momak, zar doista očekuješ da će porota odraslih ljudi to povjerovati? Jennings je polako odmahivao glavom, kao da ne vjeruje. -Ne... hoću reći, da! Pretpostavljam daje to mogao učiniti, ne znam. Ali, ja to nisam učinio! - Gary, kome će porota vjerovati kad Gracien trener dođe svjedočiti i uperi prstom u tebe - što je Ryan sad radio - i kaţe »To je muškarac koji je oteo Gracie«? —Jaje nisam oteo! - Dobro, Gary. Zadnje pitanje: što ćemo još pronaći u tvom kamionetu? FBI-jevi najbolji ljudi pretraţuju svaki četvorni centimetar tog vozila - hoće li u njemu pronaći Graciene otiske prstiju, njezinu kosu, njezinu krv? - Ne! Ona nikad nije bila u mom kamionetu! Ryan je ustao i prišao vratima, a zatim se okrenuo kako bi iznio presudan argument zbog kojega će ovaj momak još danas u suzama sve priznati. - Nadam se da si u pravu, sinko, jer ako u tvom kamionetu pronađu njezin DNK, to znači daje ona bila u tvom vozilu i da ćeš ti biti osuđen na smrt. 8:26 Ben je stigao dok su agent Devereaux i načelnik Ryan ispitivali sumnjivca. Mladićevo lice činilo mu se poznatim. Nakon jednog trenutka, Ben ga je smjestio: bio je to onaj mladić koji je sa svojom trudnom ţenom prišao Johnu tijekom subot-njeg bdjenja uz svijeće i izrazio svoje suosjećanje. Ben je stajao uz prozor sobe za ispitivanje kad su iz nje izišli Devereaux i Ryan.

— Seks u pijanstvu? - rekao je agent Devereaux načelniku policije. — To je njegov jedini prethodni prekršaj? On i neka djevojka su se napili na zabavi bratovštine, poseksali, ona se ujutro pokajala i podnijela tuţbu? Jennings je priznao krivnju kako bi dobio blaţu kaznu jer je imao devetnaest godina, a njoj nedostajao mjesec dana do punoljetnosti, i tako dobio uvjetnu? Zar ga to čini seksualnim grabeţljivcem? Načelnik Ryan je slegnuo ramenima. - Nema obrane za sta-tutorno silovanje. Osim toga, priznao je krivnju. — Za nedolično ponašanje s djetetom, Paule, kako sljedećih dvadeset godina ne bi proveo u zatvoru! Ovaj mali u osam godina nije zaradio ni kaznu zbog prebrze voţnje, a sad je najednom odlučio oteti i ubiti dijete? Ben je zakoračio prema njima. — Ne uklapa se u profil. On nije devijantan samotnjak. Oţenjen je, ţena mu je trudna, tek što nije zaradio mnogo novca. U ţivotu ovoga momka nema nijedne loše vijesti koja bi izazvala otmicu, kao što je rekao vaš profiler. — Ben je podigao letak s crteţom sumnjivca koji je bio podijeljen medijima odmah nakon otmice. — Nimalo ne sliči ovom tipu. A trener je opisao otmičara kao metar i osamdeset visokog i devedeset kilograma teškog. Kakav je ovaj mali, metar sedamdeset, šezdeset i pet kilograma? — Vjerojatno je izgledao viši s crnom kapom na glavi - rekao je načelnik Ryan. — Vidite, pukovniče, uhvatili smo lošeg momka, dobro? Trener gaje prepoznao, u kamionu je imao dječju pornografiju i Gracien nogometni dres i prošli je tjedan devet puta nazvao Gracie. — Podigao je dlanove. — Sto biste više htjeli? — Istinu. Oštar pogled. - Zao mije. Zakon vam daje samo osudu.

11:00 Moramo sve po propisima ili će savezni sudac odbaciti smrtnu kaznu. Ni sat vremena nakon Jenningsonovog ispitivanja, lokalni gradonačelnik i načelnik policije stajali su na stubama ispred ulaza u gradsku vijećnicu i proglasili Garyja Jenningsa krivim za otmicu i umorstvo Gracie Ann Brice. Lokalna policija uvijek je očajnički ţeljela što prije okončati slučaj otmice djeteta - jer je otmica djeteta loša za vrijednost nekretnina; međutim specijalni agent FBI-ja Eugene Devereaux odbio je sudjelovati u tome. Mučilo ga je Jenningsonovo vladanje; to nije bilo vladanje seksualnog grabeţljivca. Zar je Jennings tako dobar laţljivac? Moţda. Ali, Devereaux je odlučio pričekati izvješće forenzičke ekipe prije nego što donese ikakav sud o Garyju Jenningsu; pričekat će da vidi jesu li u Jenningsonovom kamionetu pronašli Gracien DNK. DNK nikad ne laţe. Međutim, gradonačelnikova objava dovela je obitelj u operativni stoţer; Devereaux je sad stajao za radnim stolom, sučelice Gracienim roditeljima, baki i djedu. - Sud mora odrediti odvjetnika koji će zastupati Jenningsa, nekoga iskusnog u smrtnim slučajevima, jer će prizivni sud narediti ponovno suđenje ako odvjetnik ne zna što radi. Tako bismo prošli kroz novo suđenje i potratili tri godine. - Moramo pronaći Gracie! - rekla je Elizabeth. Taj dio je Devereaux uvijek mrzio. - Gospođo Brice, ako je Jennings njezin otmičar, Gracie nije bila s njim. Što znači... — Mrtva je - rekla je majka. - Da, gospođo. Ako je Jennings taj tip. — Barem nam moţe reći gdje je.

— Da, gospođo. Ako zna. - Niste sigurni da je on otmičar, zar ne? - upitao je brigadir Brice. — Stvari se ne uklapaju. - Ne, gospodine, stvari se ne uklapaju. - Stavite ga na poligraf — rekao je brigadir. - Ako ga stavimo na poligraf prije nego što mu bude dodijeljen odvjetnik, a ne prođe ispitivanje, znat ćemo da je kriv, ali ništa što saznamo od njega nećemo moći upotrijebiti na sudu. - A, ako prođe? - Oslobađamo ga. Poligrafi se na sudu ne priznaju, ali 95-po-stotno su pouzdani, što je mnogo bolje od porote. - A onaj drugi muškarac sa snimke utakmice? - Brigadiru, ne znam. Moţda nisu bili zajedno. Moţda Jennings ne poznaje tog drugog muškarca, kao što tvrdi. - Koji je vremenski okvir? - upitala je majka. - Nekoliko dana. Sud će danas dodijeliti odvjetnika, sutra će biti podignuta optuţnica. Treba više vremena da stvari učinimo kako valja, ali ako sad zeznemo, njegova će osuda biti odbijena i nikad nećemo smaknuti Garyja Jenningsa zbog umorstva vaše kćerke. 172:48 Dakle, Eddie, sjebao si nogometni dres - rekao je načelnik. -Svima na vidiku? U straţnjem dijelu kamioneta ispod poklopca? Što, ti imaš rendgenski vid?

Pozornik Eddie Yates se preznojavao. Načelnik Ryan nazvao gaje kod kuće i naredio mu da dođe u njegov ured prije smjene. To se nikad ranije nije dogodilo. Eddie je zaključio da mu načelnik ţeli čestitati na odlično obavljenom poslu. Pogrešno je zaključio. -1 ona pornografska sličica, baš zanimljivo, Eddie, jer su jedini otisci koje su na njoj uspjeli pronaći tvoji. Kako to objašnjavaš? Iz pora na Eddijevom licu znoj je izbijao kao kokice. - šefe, ja... - Ušao si u njegov kamionet, pretraţio ga, pogledao ispod oti-rača, izvadio sličicu i vratio je gdje sije našao? Koliko je to glupo? - Sranje, šefe, mislio sam da sam obrisao svoje otiske. - Prokletstvo, Eddie, svom šefu ne bi smio to govoriti! - Ryan je odmahnuo glavom. - Jebemu, Eddie, taj bi gad mogao odšetati zbog tebe! Bolje se moli da FBI-jevci pronađu njezin DNK u njegovom kamionetu. Barney Fife je zajebao i šerif Andy je ljut. - Stvarno mije ţao, šefe. —Jesi li obio vratašca? - O, ne, šefe, kunem se da nisam! Bila su otključana, jednako kao i vrata kamioneta. - Gdje je bio mobitel? - U konzoli. Nije li to glupo? Mislim, ovdje nitko ne zaključava automobile, ali ostaviti u njemu mobitel? Mogao sam ga uzeti, sjesti na parkiralište i potrošiti mu sav kredit, a on to ne bi znao dok ne bi dobio račun. Eddie se nasmijao; šef nije. Umjesto toga, otpravio je Eddija iz ureda. Eddie je prišao vratima i zastao, kao da se nečega sjetio. Nije bio siguran daje sad najbolje vrijeme za to pitanje, ali nije mogao čekati.

— Uh, šefe... Ryan gaje pogledao. — Svejedno ću dobiti nešto love za nagradu? Ryan je oštro trepnuo i rekao: — Jel' ti to mene zajebavaš? Eddie je to shvatio kao ne. Izišao je u trenutku kad je u Rya-nov ured provirila tajnica i rekla: - Stigla je Jenningsova supruga. Bila je, zapravo, klinka. Ryan je ostavio vrata ureda otvorena kako bi ih njegova tajnica mogla vidjeti i čuti, njega i Jenningsovu suprugu. Debbie Jennings je došla kako bi ga uvjerila u neduţnost svog supruga. Podsjetio ju je daje nitko ne moţe primorati da svjedoči protiv supruga; ona je rekla da njih dvoje nemaju što kriti. Imala je dvadeset i pet godina i bila u sedmome mjesecu trudnoće. Vjenčali su se prije dvije godine. Nije imala pojma za njegovu osudu iz studentskih dana. — To ne znači daje zlostavljač djece — rekla je. — Gary nikad ne bi učinio nešto takvoga. Izgledala je kao da od uhićenja nije spavala. Duboko je udisala. -Jeste li dobro? - kimnulaje glavom, ali Ryan baš nije bio siguran. - Gospođo Jennings, gdje je bio Gary u petak navečer? — Sa mnom. Došao je kući malo iza pet, prošetali smo — liječnik ţeli da svaki dan hodam večerali, gledali televiziju. I birali imena za dijete. Ĉekamo djevojčicu. -Jeste li izabrali? -Što? -Jeste li izabrali ime djetetu? — Sarah. — Lijepo ime. — Paul Ryan je ţelio unuče, ali je njegov zet proktolog ţelio porsche. - Gary te večeri nije izlazio iz stana? -Ne.

— Ni vi niste izlazili? -Ne. - Ima li i drugih svjedoka koji će to posvjedočiti? - Obično nam nitko ne ostaje prespavati, zapovjednice. Moţe li itko drugi osim vaše supruge potvrditi gdje ste vi noćas bili? Imala je pravo. - I vaši policajci nisu ništa pronašli kad su nam prevrnuli stan - za ime Boţje, kopali su i po mojoj ladici s donjim rubljem! - Gospodo Jennings, znate li išta o Gracienom nogometnom dresu, kako je ta majica mogla dospjeti u Garyjev kamionet? - Ne. Sto puta sam mu rekla da zaključava kamionet, ali on uvijek kaţe da smo zbog toga i otišli iz grada, jer ovdje nema zločina. Bilo tko ju je mogao staviti u njegov kamionet. - Ne bilo tko, gospodo Jennings. Samo otmičar. Zašto bi on to učinio? - Ne znam. - A telefonski pozivi? - Ne znam. —Je li Gary ikad govorio o Gracie? - Ne. Jedini put u ţivotu kad je razgovarao s gospodinom Briceom bilo je na bdjenju. - A kad je angaţiran? Odmahnula je glavom. - Gary je ondje tek šest mjeseci. Gospodin Brice je većinu tog vremena bio u New Yorku, dogovarao javnu inicijalnu ponudu dionica. - Zastoje Gary otišao na bdjenje?

- Zato stoje ona kći njegovoga šefa. Ĉitav je grad bio na tom bdjenju. - Je li se Garyjevo ponašanje na bilo koji način promijenilo od petka navečer? - Da, jutros u dva ujutro, kad nam je policija razvalila vrata i uperila puške u nas. Izbezumio se. —Je li se nedavno riješio neke odjeće? -Ne. —Je li preko vikenda prao kamionet? - Nije. - Je li Gary ikad pokazao ikakvo neuobičajeno zanimanje za djecu? — Ne. Klinci ga izluđuju. —Je li ikad govorio o djeci kao »čistoj« i »nevinoj«? — Ne. Misli daje djecu moje sestre poslao sam vrag. Zapovjednice, otkud vadite ta pitanja? Iz priručnika za zlostavljače djece? Zapravo je i bilo tako. — Ima li ijednog prijatelja kojeg biste opisali devijantnim ili čudnim? -Jeste li vi bili na njegovom radnom mjestu? Ljudi ondje imaju naušnice u ušima, nosevima, na jezicima, na pupku, bradavicama i genitalijama. To je čudno. Morao se sloţiti s njom. — Gospodo Jennings, imate li Gary i vi, ovaj... normalan bračni odnos? — Mislite, imamo li seksualne odnose? Kimnuo je glavom. — Da, zapovjednice, imamo seksualne odnose. Gary voli seks sa svojom ţenom, ne s malim curicama. Ryan je oklijevao. Nije baš imao uspjeha s njom. Naravno, nije joj rekao za dječju pornografiju. Razmišljao je bi li to učinio, ali je zaključio da će izići na vidjelo na suđenju, moţda i ranije. Znači,

ne moţe se reći daje on namjerno uzrujava. I moţda će tad shvatiti da je njezin suprug kriv i nagovoriti ga da prizna. Paulu Ryanu je bilo potrebno priznanje kako bi sačuvao svoj posao. Zato je izvukao sličicu iz ladice svog radnog stola i stavio je na krilo. — Gospodo Jennings, uţiva li vaš suprug u pornografiji? — O, ne, nikad od mene nije traţio da učinim nešto takvoga... no, dobro, jednom me zamolio da ga stavim u usta, ali sam mu rekla daje to grešno. Nikad više nije to traţio. — Ne, ovaj, htio sam pitati, ima li po stanu pornografskih sadrţaja, znate, časopisa ili filmova? — Ne, otkad je primio Boga u ţivot više ne dobiva ni Playboy. —Je li ikad imao dječju pornografiju? -Ne! — Gospođo Jennings, ovo smo pronašli u Garyjevom kamionetu. Ryan je stavio sličicu na stol i polako je gurnuo prema njoj. Pogled joj se prikovao uz sliku, usta razjapila, kao da će progovoriti, ali iz njih nije izišla nijedna riječ. Pogledala je Ryana, pa ponovno sličicu. Najzad je rekla: — Ovo je bilo u Garyjevom kamionetu? — Da, gospođo, bilo je. Problijedila je. Poloţila je dlanove na stol i odgurnula se sa stolca. Negdje napola puta, najednom je zastenjala i uhvatila se za obli trbuh, nisko dolje. Presavila se i vrisnula od bola. Srušila se. Isuse Kriste! Ryan je skočio na njezinu stranu stola. Niz nage joj je noge curila krv. — Zovi bolničare! - viknuo je tajnici.

14:12 Prijestupnik razine rizika 3 definira se kao onaj prijestupnik kod kojega nema osnova brizi da predstavlja ozbiljnu opasnost za zajednicu ili da će nastaviti sa zločinačkim seksualnim ponašanjem. Gary Jennings bio je prijestupnik razine rizika 3. Elizabeth se spojila na online bazu podataka seksualnih prijestupnika Odjela za javnu sigurnost drţave Teksas. Upisala je u traţilicu Jennings, Gary i kliknula. Na zaslonu se pojavila Jenningsova fotografija i podaci. JENNINGS, GARY MICHAEL Reg.broj datum rođenja 156870021 10.3. 1978. Visina 1.75 m

teţina 70 kg

boja očiju modra

razina rizika 3 boja kose plava

spol M

rasa bijelac

broj cipela 42.5

DRUGA IMENA Jennings, Gary TRENUTAĈNA ADRESA 1100 Interstate 45 Oakville Apartments Stan 121 Post Oak, Texas 78901 PODACI O PREKRŠAJU PREKRŠAJ: nedolično ponašanje/seksualni odnos s maloljetnicom BROJ: 1 SPOL ŢRTVE: ţ

DOB ŢRTVE: 16 god i 11 mjeseci DATUM PRESUDE: 08.07.1998. ROK: 1 GODINA UVJETNO STATUS: NA SLOBODI Ĉetrdeset i dvije tisuće registriranih seksualnih prijestupnika prebivalo je u Drţavi Teksas. I jedan od njih oteo je i ubio njezinu kćerku.

14:30 BriceWare.com Incorporated zauzimao je napuštenu trgovinu mješovite robe u bezličnom trgovačkom centru uz saveznu cestu od bogatog Briarwyck Farmsa. Specijalni agent FBI-ja Eugene Devereaux slijedio je oca kroz automatska klizna vrata u trgovinu, zajedno s agentima Stevensonom i Jorgensonovom. Došli su provjeriti radni prostor Garyja Jenningsa i podatke kadrovske sluţbe. Prostran unutarnji prostor bio je zapravo prazna trgovina mješovite robe. Veliki neonski natpisi MLIJEĈNI PROIZVODI... MESO... KRUH I PECIVA... LJEKARNA... VIDEO KASETE... VOĆE I POVRĆE -još uvijek su osvjetljavali zidove. Sa stropa su visjela fluorescentna svjetla trgovine mješovitom robom i oznake za proizvode na redovima polica. Ali ondje gdje su nekoć bile police s proizvodima, sad su bili redovi niskih kabina iz kojih su izranjale glave. Mladi muškarci i ţene, zapravo mladići i djevojke, klizili su na koturaljkama ili skuterima, sa slušalicama oko glava, ušiju i noseva urešenih naušnicama, ruku i gleţnjeva tetovaţama, s frizurama u svim duginim bojama;

neki su gurali kolica prepuna pošte ili kutija; bili su odjeveni kao da su na rock koncertu, a ne na poslu. Ako je ovdje bio itko stariji od dvadeset i pet godina, Devereaux ga još nije vidio. Radni prostor ove high-tech tvrtke više je nalikovao školskoj kantini vlasnikove kćerke u vrijeme stanke za ručak. A i sam je otac izgledao više kao mršavi tinejdţer, nego kao direktor tvrtke vrijedne nekoliko milijardi dolara. Za pultom KORISNIĈKIH USLUGA mlada recepcionerka ljubičaste kose, s uskim naočalama crnih okvira, naglo je ustala ugledavši oca; njezina neonski crvena košulja nije prekrivala pupak, kroz koji je bio provučen srebrni obruč. Prišla je ocu i poloţila glavu na njegova prsa, a zatim ga obgrlila rukama. Otac ju je ukočeno potapšao po leđima. - Oh, Kahuna - tiho je rekla. Pustila je oca i obrisala oči. - Kako ju je mogao ozlijediti? Izgledao je kao O.K. tip. Mislim, bio je jučer ovdje, kao da nije ništa učinio. - Odmahnula je glavom. - Stvarnije svijet previše nasumičan. - Zagrizla je donju usnicu probušenu piercingotn. - Stvarno će mi nedostajati tvoja curica. Otac je kimnuo glavom i gotovo šaptom rekao: - Terri, reci svima da dionice sutra kreću u javnu ponudu. Zasluţili su. Terri je kimnula glavom. - Dobro, šefe. Ali, samo da znaš -javna ponuda dionica je super i sve to, ali ovdje smo zbog tebe. Ti si faca. Otac je uzdahnuo i nakratko se zagledao u prazno. Zatim je rekao: - Da... ja sam faca. Gdje je Jenningsonova kabina? Mlada je ţena provjerila na računalu. - Keksi i krekeri, kabina broj dvadeset i tri. Devereaux i njegovi agenti pošli su za ocem prema natpisu LJEKARNA i prošli odjeljak s VIDEO KASETAMA gdje se nalazila zbirka stolova za stolni nogomet i zračni hokej, simulatora za

cestovne utrke, sprava za vjeţbanje, aparat za kavu, otvoreni prostor s košarkaškim obručem i desetak aparata za sokove i slatkiše, poredanih uza zid poput sumnjivaca na prepoznavanju. Mladi Hispanoamerikanac platinasto plave kose lupao je po boku aparata s Red Bullom. Otac se zaustavio, pa su se i oni zaustavili. - Prokleti mije aparat opet ukrao novac! - Pogledao je oca. - Oh, ţao mije, šefe. Mislim, ne zbog ovoga, nego zbog, uh, znate čega... Otac je odmjerio mladića i zagledao se u aparat kao što bi se Devereauxova kćerka zagledala u gol prije slobodnog bacanja. Zatim je najednom zamahnuo desnom nogom kao u nekom karate potezu i zabio petu cipele u bok aparata: BUM! Aparat se zaljuljao, smirio i ispljunuo dvije limenke Red Bulla. Hispanac se nasmiješio od uha do uha, dograbio obje limenke i rekao: - Cool! Jednu sam dobio besplatno. - Zatim se obratio ocu: - Prava si faca. Ispruţio je stisnutu šaku ocu. LupnuhVsu se šakama kao profesionalni športaši, a zatim se Hispanac udaljio u jednom smjeru, a oni otputili u suprotnom smjeru. Skrenuli su u prolaz označen s Keksi i krekeri. Stolci u kabinama okretali su se od zaslona računala dok su oni prolazili; iza njih, iz kabina su provirivale glave. Stigli su do kabine broj dvadeset i tri, malenog, tijesnog prostora veličine od moţda metar osamdeset s metar osamdeset; dvije odrasle osobe nisu mogle boraviti u kabini istodobno jer je većinu prostora zauzimalo računalo postavljeno na krhki stol, nekoliko ladica i kutija naslaganih po podu. Zidovi kabine bili su prekriveni ţutim papirićima za poruke, memorandumima tvrtke i fotografijama Jenningsa i njegove supruge koji se smiješe, ljube i grle - ijednom na kojoj Jennings

tapša njezin nabrekli trbuh. Nije djelovao kao psihološka tempirana bomba. Na jednoj je fotografiji imao crnu bejzbolsku kapu. - Stevens - rekao je Devereaux - ti pretraţi kabinu. Saznaj je li Jennings kontaktirao Gracie pomoću svog računala ili odavde posjećivao stranice s dječjom pornografijom, a zatim spremi njegove osobne stvari. - Ocu: - Pokaţite mi dokumentaciju kadrovske. Otac je bez riječi poveo Devereauxa i Jorgensonovu prema tvrtkinom odjelu MLIJEĈNIH PROIZVODA.

17:33 Elizabeth je uperila daljinski upravljač u televizor i pojačala glasnoću. Izvjestitelj je govorio: Osuđeni seksualni prijestupnik sjedi u zatvoru ovog utorka navečer, uhićen u ranojutar-njim satima zbog otmice Gracie Ann Brice prošlog petka. Gary Jennings radio je za ţrtvinog oca, i ondje se navodno upoznao s Gracie. U tjednu koji je prethodio otmici, devet puta je nazvao Gracie. Gornji dio Gracienog nogometnog dresa pronađen je u njegovom kamionetu, zajedno s dječjom pornografijom. Iako to nije potvrđeno, izvori nam kazuju da su u kamionetu pronađeni i tragovi krvi. U tijeku su DNK ispitivanja kako bi se utvrdilo je li ta krv Graciena. Jennings će biti optuţen za otmicu, umorstvo i posjedovanje dječje pornografije. Dok ova zajednica i nadalje ne odustaje od nade, vlasti nesluţbeno priznaju da Gracie Ann Brice smatraju mrtvom.

20:05 Ţiva je. Njihova spona nije prekinuta. Došla mu je. Pokazala mu je put. Na sjeveru je, gdje je hladno. Gdje je na tlu snijeg. Gdje su visoka stabla. Ali, gdje na sjeveru? Ben je na televizoru u kućici uz bazen pronašao program s vremenskom prognozom. Ĉitav sjeverni dio Amerike bio je pod snjeţnim pokrivačem nanesenim kasnoproljetnim snjeţnim olujama. Je li Gracie u Washingtonu ili Montani, ili Minnesoti ili Michiganu, ili Maineu? Nije imao vremena da pokrije svih tri tisuće milja. Trebalo gaje usmjeriti u pravome smjeru. Ben se nadao da će računalni ispis primljenih dojava upravo to i učiniti. Kad se vratio iz policijske postaje, ostatak dana proveo je čitajući 3316 stranica ispisa o dojavama viđenja plavokosih djevojčica. Nijedna nije zvučala obećavajuće. Sve su bile u Teksasu, Louisiani, Arkansasu, Oklahomi, Arizoni i Novom i Starom Meksiku, gdje početkom travnja tlo nije bilo prekriveno snijegom i nigdje u blizini nije bilo visokih šuma. Ben je okrenuo 3317-u stranicu: Idaho Falls, Idaho. Clayton Lee Tucker upravo je namjestio leţajeve kotača kad je zazvonio telefon. Pa, morat će zvoniti. I zvonio je. Deset, petnaest, dvadeset puta — tkogod je zvao, nije odustajao. Kao i obično, radio je dokasna. Otkad mu je umrla supruga, nije imao mnogo drugog posla. Telefon je i dalje zvonio. K vragu, moţda je neka stara gospođa negdje zaglavila. Clayton Lee Tucker nikad nije propustio pomoći nijednoj staroj gospođi kojoj bi se automobil pokvario u njegovom dijelu Idaha.

Clayton je polako odgurnuo svoje sedamdesetpetogodišnje tijelo s hladnog, betonskog poda, osvrnuo se traţeći neku krpu, odustao i obrisao masne ruke o nogavice podstavljenog kombinezona. Odšepesao je onih nekoliko metara udaljenosti od bazena za popravak vozila do stola u trgovini; artritis mu se razbuktao od hladnoće. Podigao je slušalicu. - Benzinska crpka. - Mogu li dobiti Claytona Lee Tuckera? - Dobili ste ga. - Gospodine Tucker, zovem glede one djevojčice. - Pričekajte trenutak, samo da obrišem ulje s ruke. Clayton je odloţio slušalicu na stol i otišao do umivaonika. Istisnuo je koncentrat sredstva za čišćenje na svoje ispucale ruke i oprao ih tekućom vodom. Nakon pedeset godina popravljanja automobila, ruke su mu izgledale kao cestovne karte; svaka je crtica na njima bila ispunjena crnim uljem. Nikad ih neće oprati. Obrisao je ruke i podigao slušalicu. - Oprostite. Jeste li vi iz FBI-ja? - Ne, gospodine. Ja sam djed otete djevojčice. Ben Brice. - I sam imam tri unuka, zato sam i nazvao FBI. - Djevojčicu ste vidjeli u nedjelju, s dvojicom muškaraca? - Da, dovukli su se ovamo, negdje oko osam, osam i trideset, a ulje im je curilo kao iz probušene cijevi. Ja sam jedina budala koja radi nedjeljom navečer. Valjda nemam pametnijeg posla. - Moţete lije opisati?

- Ţuta kosa, neuredna, kratka - isprva sam mislio daje dječak, ali bila je previše lijepa za dječaka. I imala je ruţičastu odjeću. - Zašto mislite daje to ona? - Vidio sam njezinu fotografiju, na Internetu. —Jeste li nazvali zbog nagrade? —Ja ne ţelim vaš novac, Bene. Nazvao sam zato stoje curica izgledala kao ona s fotografije, i zato što je djelovala preplašeno i kao da joj je hladno. - Kakvo je vrijeme kod vas? - Hladnije nego na sjevernom polu. Gore u koridoru imaju više od metar snijega. - Kakvo su imali vozilo? - Blazer iz 1990., na četiri pogona, 350 V-8, bijeli, prljav. Već su neko vrijeme bili na putu, rekli su da idu na sjever. Silno im se ţurilo i htjeli su da radim preko noći. Rekao sam im da se takav popravak ne moţe ubrzati. Završio sam sinoć, u ponedjeljak, negdje oko devet, lijepo je radio. Nemam pomoćnika pa je to najbolje što sam mogao učiniti. Onaj krupni muškarac došao je po vozilo rano jutros. Platio je u gotovini. Kad su otišli, provjeravao sam svoj penzioni račun i vidio obavijest o otetoj djevojčici, s njezinom slikom. Tad sam nazvao. - Moţete li opisati dvojicu muškaraca? - Vozača baš nisam dobro vidio. On je ostao u automobilu s djevojčicom. - A onaj drugi, kakav je? - Izgleda kao onaj guverner Kalifornije, Arnold Schwarze-nberger, stvarno nabildan tip. Vojnička frizura, vojnička odora, vojničke čizme, kratka siva kosa. Viđam ja takve tipove s vremena na vrijeme, pričuvne dečke koji se ţele igrati pravih vojnika. -Jeste li zapisali broj registarskih tablica?

- Nisam. Ali tablica je iz Idaha. -Još nešto? - Pa, nisam baš naročito vičan čitanju s usana, ali zakleo bih se daje rekla potnozite mi. - Gospodine Tucker, uzgajaju li u sjevernom Iđahu boţična drvca? - Ovdje je to najrazvijenija industrija. - Gospodine Tucker, hvala vam na vašem vremenu... Kako ste znali daje onaj drugi muškarac sav nabildan? Clayton se nasmijuljio. - K vragu, vani je minus deset, a on je imao samo crnu majicu. - Zar su mu ruke bile gole? - Da... i imao je najjebeniju tetovaţu koju sam ikad vidio. 21:16 John je ţlicom uzimao večernji obrok: desetak Oreo keksa smrvljenih u mlijeku. Bilo mu je to najdraţe jelo, ali nije mu osjetio okus. Jer više nije ţivio. Samo je formalno ţivio, kao jedna od onih kreacija MIT-ovog laboratorija za humanoidnu robotiku. Ĉitav se dan bavio naizgled ljudskim aktivnostima - jeo, hodao, odveo FBI do ureda - ali, to nisu bile ljudske aktivnosti. Iza njegovih djela nije stajala nikakva svjesna ljudska misao. Mislio je samo na Gracie. Ispljunuo je zalogaj kašastog Orea u kuhinjski sudoper, crnu kuglicu ničega. Kao njegov ţivot. - Ţelite li zapečeni grah za prilog? Utorkom je trener Wally radio kasnu smjenu na drive-through prozorčiću Taco Housea na međudrţavnoj cesti. Stajao je u tijesnoj kabini, primao narudţbe vozača koji su čeznuli za brzim

hurritom, chalupom ili tacom, stavljao hranu u vrećice, uzvraćao novac i svakom gostu postavljao isto pitanje: Ţelite li zapečeni grah za prilog? Preko interkoma: — Ne! U interkom: - Sedam dolara, dvadest i tri centa. Molim vas, dovezite se do prozorčića. Wally Fagan maknuo je prst s gumba interkoma, zgrabio vrećicu i vratio se u kuhinju. - Hej, Wally, faca si, čovječe! - rekao je Juaquin Jaramillo, noćni kuhar. - Strpati onogjebača djece u zatvor, to je stvarno dobro, čovječe. Joaquin je mahnuo prema Wallyju velikom ţlicom iz koje je zapečeni grah curio na betonski pod. — Ĉovječe, da neki kurvin sin pokuša zabiti kurac u neku od mojih kćeri... Joaquin je nastavio svoj neprekidni govor, pomalo u ritmu rapa, grabeći zapečeni grah na dvije tortilje, posipao ih ribanim čedarskim sirom, presavinuo krajeve, smotao ih u uredne burri-tose i omotao papirom s logotipom Taco Housea. — ... napravio bih mu od njega jebeni burrito, zalio ga čilijem i dao psu za večeru, čovječe. Joaquin je to smatrao doista smiješnim. — Shvaćaš što ti hoću reći, čovječe? Wally je kimnuo Juaquinu, stavio u vrećicu ona dva burritosa, čips i umak, i dva Dr Peppersa. Vratio se do prozorčića i ispruţio ruku po novac; vratio je ostatak novca gostima, muškarcu za volanom i ţeni na suvozačkom sjedalu koja se nagnula i promatrala ga. — Vi ste Gracien trener, zar ne? Wally je kimnuo glavom. — Da. — Dobar posao, maknuti onog pervertita s ulice — rekla je. Muškarac je u znak priznanja podigao palac.

Wally im je ispruţio vrećicu s hranom. Uzeli su je, mahnuli mu i odvezli se; na straţnji su prozor zalijepili letak s obavijesti o Gracienom nestanku. Wally im je slabašno odmahnuo. Osjećao je laganu mučninu, i to ne zato što je za večeru pojeo tri Juaquinova burritosa njegov se ţeludac komešao od dvojbe. Nešto na Garyju Jenningsu nije bilo kako valja. Samo nikako nije mogao odrediti što. Wally je u glavi nebrojeno puta odvrtio i prevrtio događaje u petak navečer, nastojeći dokučiti zašto mu se činilo da u Jenningsu nije prepoznao pravog otmičara: Stoji s ekipom uz štand s hranom i pićima nakon utakmice i baca se na svoj sladoled od trešnje... Gracie protrči pokraj njega, nestaje iza štanda... Muškarac, plava kosa, plave oči, crna kapa, karirana košulja, prilazi 1 kaţe, »Ja sam Gracien ujak. Njezina majka, moja sestra, poslala me po nju. Baka je imala moţdani udar. Gdje je Gracie?« Wally odgovara, »Ondje iza štanda.« »Onuda?«, pita muškarac i pokazuje desnom rukom, svojim prstima... Mark Gimenez Interkom se oglasio s još jednim gostom. Wally je ispruţio desnu ruku i kaţiprstom pritisnuo gumb interkoma. - Ţelite li zapečeni grah za prilog? — rekao je. I zaledio se. - To je to! 188:35 Vic Neal, ortak već šest godina, nedavno premješten u dalaški ured Cranea McWarthera, prestiţne odvjetničke tvrtke s 1900 zaposlenika na Wall Streetu, pogledao je svog najnovijeg klijenta šćućurenog u fetalnom poloţaju, licem ka zidu na krevetu zatvorske ćelije.

-Jenningse - rekao je čuvar. - Stigao ti je odvjetnik. Jennings se nije ni pomaknuo. Ĉuvar je slegnuo ramenima, otključao vrata ćelije, dopustio Vicu da uđe i zatim zatvorio i zaključao vrata. Vic je privukao metalni stolac uz krevet, sjeo, stavio aktovku na krilo, otvorio je i iz nje izvadio ţuti blok i kemijsku olovku. Zatvorio je aktovku i na vrhu stranice napisao: Gary Jennings/Drţava Teksas protiv Garyja Jenningsa/'99999.9909. Ime klijenta, klijentov predmet i klijentov broj za fakturiranje, u ovom slučaju trţišni broj tvrtke. Bila mu je to navika koju je usvojio već prvoga dana u tvrtki; odvjetnik Cranea McWort-hera ni ne posere se prije nego što zapiše klijentov broj za fak-turanje. Naravno, ovaj klijent nikad neće dobiti račun. Tvrtka je slučaj preuzela pro bono: besplatno. Odnosno, u korist Crane McWor-therovog marketinškog programa. Medijski eksponiran slučaj kaţnjiv smrtnom kaznom jamčio je neprocjenjiv publicitet tvrtki i odvjetniku koji ga vodi. Kao što je u brojnim prilikama znao istaknuti stari McWhorther, »Klijenti te ne mogu angaţirati ako ne znaju za tebe.« A kako se broj odvjetnika u potrazi za klijentima od Washingtona do Los Angelesea popeo na više od tri milijuna, potreba da budu poznati dosegnula je među učenim članovima komore epidemijske razmjere. Danas se više ne moţeš okrenuti i ne naletjeti na odvjetnika koji nastoji postati poznat. U ime marketinga, odvjetnici se uvlače u svako gradsko vijeće, okruţnu komisiju, građanski odbor, dobrotvornu organizaciju, crkvu, klub, sukob, krizu, prijepor, meteţ, koridor moći, ili slavni slučaj. Vic Neal je odabrao slavne slučajeve, poglavito one kaţnjive smrtnom kaznom; nedavno se prebacio u dalaški ured jer je Teksas smicao zatvorenike brţe od Saddama Huseina u naponu snage. Kad je večeras primio poziv, ţeljno je prihvatio priliku di zastupa seksualnog gra-beţljivca kojemu prijeti kazna smrću smrtonosnom injekcijom.

Crane McWhorter je, prema naputku svog marketinškog savjetnika, počeo prihvaćati slučajeve kaţnjive smrću godinu dana nakon što se Vic pridruţio tvrtki. Isprva je tvrtka preuzimala samo prizive, pročišćenu inačicu zločina. Ĉitanje prijepisa suđenja zbog jezivog umorstva znatno je manje bolno od čitanja krimića, a tvrtkini odvjetnici školovani na Ivy Leagueu nisu se morali susresti licem u lice s hladnokrvnim ubojicom. Prizivni sudovi bave se samo zakonskim tehnikalijama, a ne time jesu li okrivljenici doista počinili zločin, koji bi naravno, uvijek počinili. Ali, na veliki očaj tvrtke, prizivni slučajevi izazivali su minimalno zanimanje javnosti, što i ne iznenađuje budući da se o njima odlučuje godinu ili dvije nakon presude, dugo nakon što je ţrtva iščeznula iz kratkotrajne pozornosti javnosti. Vrijeme kad se moţe poţnjeti pun publicitet jezivog umorstva je vrijeme suđenja, kad su i emocije i zanimanje medija na svom vrhuncu. I zato je tvrtka počela uzimati takve slučajeve u fazi suđenja. Vic je svoj prvi takav slučaj uzeo prije četiri godine, a šesti prošloga ljeta, jednog crnca optuţenog za silovanje i umorstvo bjelkinje u Marfi u drţavi Teksas - u Zapadnom Teksasu bogu iza nogu. Suđenje je trajalo deset dana: deset dana nesmiljene vrućine, deset dana gutanja Gastala nakon meksičke hrane i pohane piletine, deset dana izjava za medije na stubama suda Okruga Presidio nakon iskaza svjedoka svakoga dana, uz desetke izvjestitelja i televizijskih kamera - čak i BBC svih usredotočenih na Vica Neala, branitelja potlačenih! Posebno je uţivao u BBC-jevim reportaţama, jer bi njihov izvjestitelj uvijek rekao nešto kao: - Ian Smythe, iz Marfe, Teksas, zapuštenog mjesta u beskrajnoj pustinji poznatoj kao Zapadni Teksas, prašnjavom mjestašcu koje je poznato samo po tome što su Elizabeth Taylor i Rock Hudson ovdje snimili američki film Div 1955. godine. Danas, pedeset godina kasnije, ovdje u sudnici Okruga Presidio odvija se jedna druga američka drama, u kojoj glavnu ulogu igra otmjeni

mladi američki odvjetnik iz New Yorka, Vic Neal, koji se bori kako bi spriječio Drţavu Teksas da smakne još jednog siromašnog crnca...« Taj je slučaj učinio Vica Neala »istaknutim« parničarom! Okrivljenik - kako se ono zvao? - osuđen je i pogubljen prošle godine. Takva je nedvojbeno i sudbina ovoga okrivljenika. - Gary. - Nije bilo odgovora. - Gary, ja sam Vic Neal, tvoj odvjetnik. Sud mi te je dodijelio. Jennings se polako okrenuo na leđa i uspravio. - Sranje, što ti se dogodilo s licem? Jesu li te murjaci premlatili? Jennings je odmahnuo glavom. - FBI-jevci? To je još bolje. Ponovno odmahivanje glavom. - Majka - rekao je Jennings. - Majka? Elizabeth Brice te isprebi... ona ti je to učinila? Kimanje glavom. - I zabila mi koljeno u jaja. -Jao. Vic je čuo za Elizabeth Brice - odvjetnicu bogataša, tvrdu kao čelik, pogana jezika, super tijela. Krivično pravo je posao za muškarca, a ona se u njega savršeno uklapa. - U tom slučaju, nećemo to moći iskoristiti - Vic je prelistao bilješke. - Jesi li doista imao dionica u vrijednosti milijun dolara? Jennings je kimnuo glavom. - I to si odbacio kako bi poševio gazdinu desetogodišnju kćerku? Znaš, mislim da bi se mogao izvući na neuračuljivost. Malo crnog humora da probije led. Vic se nasmijuljio; Jennings nije.

- Naš je cilj, Gary, spasiti te od smrtne kazne. Da bismo u tome uspjeli, moraš pokazati malo kajanja. Porote to vole. A kajanje ćeš početi pokazivati tako što ćeš policiji reći što si učinio s tijelom djevojčice. -Ja nisam oteo tu djevojčicu! Vic se naslonio na naslon stolca i uzdahnuo. Koliko je samo puta to čuo? Svaki njegov klijent kojemu se smiješila smrtna kazna bio je posve i sasvim neduţan — Namjestili su mi! — sve do onoga trenutka kad su ga privezali uz bolnička kolica i ţarili mu iglu u ţilu, nakon čega je preklinjao Boga da mu oprosti zbog butalnog umorstva četveročlane obitelji jer je htio novi stereo uređaj. - Znaš, Gary, budeš li lagao meni, svom odvjetniku, neću ti moći pomoći. Shvati, u ovome slučaju nije riječ o oslobađajućoj presudi ili zatvorskoj kazni, nego o ţivotu i smrti. Tvom ţivotu ili tvojoj smrti. Ţivot bez uvjetne kazne bio bi velika pobjeda, s obzirom na mnoštvo dokaza protiv tebe. - Ţelim ići na detektor laţi! - Pa, da, Gary, mogao bi to učiniti. I kad ga ne prođeš i drţavni tuţilac kaţe da ga nisi prošao, dobit ćeš smrtnu kaznu bez ikakvog razmišljanja jer će svaki porotnik znati da si kriv i prije nego što počne suđenje. Nećemo imati šanse izazvati suosjećanje ni kod jednog porotnika i svi će ti potpisati smrtnu kaznu. - Alija to nisam učinio! Namjestili su mi! Zašto ne otkrijete tko je podmetnuo onu fotografiju u moj kamionet, i onaj dres, i one telefonske pozive? Ja sam neduţan! - Njezina je krv pronađena u tvom kamionetu, a ti si neduţan? - Graciena krv?

Vic je kimnuo glavom. - FBI je DNK analizom potvrdio da je krv njezina. Mediji su se već dočepali te informacije, ali sluţbeno će biti objavljena sutra ujutro, netom prije čitanja tvoje optuţnice. Zato nemoj ni pomišljati na jamčevinu. Ovo je sad tvoj slatki dom, druškane. - Kako je Graciena krv dospjela u moj kamionet? Oh, kakvo je neduţno lice mogao namjestiti ovaj muškarac! Vic se morao nasmijati. - Oponašanje O.J.-a sačuvaj za suđenje, Gary. Nitko nije podmetnuo krv u bijeli Bronco, niti je itko podmetnuo krv u tvoj crni kamionet. Vic je provjerio svoj sat i ustao. - Slušaj, sad moram ići, vidimo se na čitanju optuţnice. Bit ću na Nightlineu, borit ću se protiv smrtne presude. Kad završim, McFaddenova će plakati kao mala beba koja ţeli svoju bočicu. 22:193 Televizijski programi te večeri bili su kao u večer predsjedničkih izbora, svi usredotočeni na jednu temu: Grace Ann Brice. Neznanci otimaju djecu zbog seksa. Prosječno trajanje ţivota djeteta kojeg otme neznanac je tri sata. Graceina krv u Jenningsonovom kamionetu. Pretpostavlja se mrtvom. Na svakom programu iste riječi, uvijek iznova. Elizabeth je plakala u krevetu kad je u sobu ušao John. Isključila je ton na televizijskom prijamniku i brzo obrisala lice. John je bez ijedne riječi nestao u kupaonici. Uključila je ton i prebacivala s jednog programa na drugi. Ponovno se zaustavila ne Nighđineu. Odvjetnik kojega je sud dodijelio Jenningsu nije tvrdio daje njegov klijent neduţan, samo daje smrtna kazna barbarska. Kako moţe zastupati osvjedočenog pedofila? Njezini klijenti nisu nevini, ali oni kradu samo novac, ne ţivot nekog djeteta.

Petnaest minuta kasnije, John se ponovno pojavio u kariranoj pidţami; kosa mu je bila mokra i začešljana. S naočalama crnih okvira izgledao je kao mršavi Clark Kent. Ponovno je isključila ton na televizoru. Prišao je krevetu i zastao kao da nešto ţeli reći, ali se predomislio i nastavio prema vratima. Prve dvije noći spavao je u Graceinoj sobi; Elizabeth gaje sinoć izbacila iz njihove sobe i gađala daljinskim upravljačem. Bijes. Sad je bila preplašena i sama, i njezino se dijete smatralo mrtvim — Gospode, njezina krv u njegovom kamionetu! — i trebao joj je netko daje zagrli, ali nije se mogla natjerati da zamoli svog supruga, ne nakon onoga što mu je učinila. Sto mu je bijes u njoj učinio. Da ga zamoli, došao bi i zagrlio je. Rekao bi daje voli. Oprostio bi joj. Uvijek joj je opraštao. Kad bi mogla otpustiti prošlost- otpustiti? kad bi ikad mogla pobjeći prošlosti - moţda bi Johna mogla voljeti jednako kao što on voli nju. On je ţelio njezinu ljubav, a ona bi se često zatekla kako ga ţeli voljeti. Postojalo je nešto u Johnu R. Briceu, nešto ispod pročelja superinteligentnog štrebera. Nešto vrijedno ljubavi. Ali nije ga mogla voljeti dok god samu sebe mrzi. Njezina joj prošlost to nije dopuštala. John je zastao na vratima, okrenuo se i rekao: - Bila je i moja kći. Volio sam je jednako kao i ti. Izišao je i zatvorio za sobom vrata. 23:11 Ben je stajao na vratima operativnog stoţera. Agenta Devere-auxa nije bilo, kao ni većine drugih agenata. Mlada agentica s kojom se upoznao - Jorgensonova, učinilo mu se - bila je za jednim računalom, s telefonskim slušalicama na glavi, razgovarala i tipkala. Ali, razina intenziteta aktivnosti operativnog stoţera znanto se smanjila, kao daje bitka gotova.

Ben je odloţio prijepise dojava na Devereauxov stol, izdvojio broj 3317, Idaho Falls, Idaho i na margini napisao: Razgovarao s ovim Claytonom Lee Tuckerom. Rekao je daje na svojoj benzinskoj crpki u nedjelju navečer vidio plavokosu djevojčicu s dvojicom muškaraca, od kojih je jedan imao tetovaţu, mišićav, u crnoj majici. Ako je to bila Gracie, u zatvoru vam je pogrešan muškarac. Pogrešan muškarac je u zatvoru, a Gracie je u Idahou, gdje je hladno i stabla se uzdiţu visoko u nebo i tlo je prekriveno snijegom - bijelim snjeţnim prekrivačem. Ben je znao da FBI neće pustiti Jenningsa na temelju njegovog sna. No, kad Clayton Tucker nedvojbeno identificira muškarce ili tetovaţu ili Gracie s FBI-jevih fotografija, pustit će ga. A ako ga ne puste tada, pustit će ga kad Jennings dobije odvjetnika i prođe na poligraf-skom ispitivanju. Ben Brice je proveo šest mjeseci u zarobljeničkom logoru; zaključio je da jedna noć u gradskome zatvoru neće ubiti momka. - Isuse, mali, stvarno te je dobrano sredila! Jim Bob Basham, zatvorski čuvar u noćnoj smjeni, promatrao je kroz čelične prečke bolesnog pervertita. Šćućurio se na krevetu u ćeliji, glave zabijene u ruke, i plakao. O majčinom napadu na Jenningsa pričalo se u cijeloj gradskoj vijećnici. - Kako su ti jaja? Nije li istina da poţeliš povratiti utrobu kad dobiješ koljenom u jaja? Sranje, dođe mi da povratim već razmišljajući o tome. Pervertit nije odgovorio. Jim Bob je zaključio da nema smisla biti ljubazan prema njemu. - Jenningse, da sam ja na tvom mjestu, molio bih se da dobijem smrtnu kaznu. Pervertit je podigao glavu.

- Da, vidiš, tako te stave u poseban zatvorski blok, odvoje od ostalih zatvorenika. Ako dobiješ doţivotnu, bit ćeš s ostalim zatvorenicima — Latinosima, Arijcima, silovateljima, braćom. I nšta im neće biti draţe nego da ti ispraše guzicu, i to ne onako kako ti je to činila majka. Zbunjen izraz na Jenningsovom licu; glupan nije shvaćao što mu Jim Bob govori. Jim Bob je zaključio da će mu to reći jasnim engleskim, moţda pervertit shvati. - Ti će te tipovi jebati pet puta dnevno, curo. A kad završe s tobom, šupak će ti biti veličine glavne vodovodne cijevi. Jim Bob se nasmijuljio udaljujući se praznim hodnikom. Glavna vodovodna cijev, ta mu je bila dobra. - Da - doviknuo je pervertitu. - Oni jednostavno oboţavaju zlostavljače djece. Nekoliko minuta kasnije, Gary Jennings stajao je sam u svojoj zatvorskoj ćeliji, gotovo u potpunom mraku, na nejasnom crvenom odsjaju znakova za izlaze za nuţdu. Trebalo mu je osam godina, očeva smrt, preseljenje u drugi grad, ţenidba s Debbie i posao da bi prebolio onu nemilu zgodu na koledţu. Ilije barem tako mislio. Sad je znao daje nikad neće preboljeti. Niti će ovo preboljeti. Ujutro će ga kroz gomilu kamera odvesti u sudnicu gdje će ga i sluţbeno optuţiti za otmicu, silovanje i umorstvo Gracie Ann Brice. Njegovo će lice ponovno biti na nacionalnoj televiziji: Gary Jennings, zlostavljač djece, seksualni grabeţljivac, ubojica. I Debbie - sirota, slatka Debbie, ona to ne zasluţuje. Međutim, oni će svejedno gurnuti kamere i u njezino lice i predstaviti je kao suprugu zlostavljača djece, seksualnog grabeţljivca i ubojice, koja nosi njihovo dijete koje će zauvijek biti obiljeţeno kao kćerka zlostavljača djece, seksualnog grabeţljivca i ubojice. Bit će kao kćerka Leeja Harveya Oswalda.

Nije rekao Debbie za osudu iz studentskih dana - što ona sad misli o svom divnom suprugu? I što će njegova kćerka misliti o svom ocu kad sazna sve ovo? Neće biti zaklade za školovanje. Niti dionica u vrijednosti milijun dolara. Ni kuće za Debbie. Ni njegove vlastite tvrtke. Ni budućnosti. Bit će zauvijek osramoćen. Jednako kao i Debbie. Uništen, dapače. Morat će otići u neki drugi grad — ako mu Debbie povjeruje. Ako bude oslobođen. Ali, kako bi mogao biti oslobođen? Graciena krv je u njegovom kamionetu. Dječja pornografija i njezin nogometni dres. Pozivi s njegovog mobitela. Trener koji će u sudnici uperiti prstom u njega. Neporecivi dokazi, rekao je onaj odvjetnik. Tko će povjerovati Garyju Jenningsu, gubitniku? Garyjevo jedino prethodno iskustvo sa zakonom otprije osam godina naučilo gaje daje američki krivični sustav sve samo ne istinoljubiv i pravedan. Zato je na preporuku svojega odvjetnika i pristao priznati krivnju kako bi dobio manju kaznu, i to uvjetnu. — Gary — rekao mu je tad odvjetnik — ako si voljan staviti svoj ţivot u ruke dvanaest građana koji nisu dovoljno pametni ni da se izvuku iz porotničke duţnosti i koji bi radije hvatali ranoju-tarnje posebne ponude u Wal Martu umjesto da sjede na klupi za porotnike i odlučuju o tvojoj sudbini, tad tvoju izjavu moramo promijeniti u nisam kriv zbog neuračunljivosti, jer si jebeno lud! Gary Jennings će nedvojbeno biti osuđen. I onda što? Ĉekanje smrtne kazne, desetljeće u zatvoru prije nego što mu uštrcaju smrtonosnu injekciju? Ili doţivotna bez mogućnosti pomilovanja, čekanje da sljedeći zatvorenik uđe u njegovu ćeliju i siluje ga, da s vremenom dobije AIDS i umre dugom, sporom, bolnom smrću? Debbie će se razvesti od njega i njegova ga kći nikad neće upoznati niti će to ţeljeti. Njegovi su roditelji mrtvi, nema braće i sestara, uskoro neće imati nikoga. Bilo mu je suđeno da umre sam i kao gubitnik.

Tama je obavila njegove misli, a niz lice su mu se slijevale vrele suze. Osjećao se beskrajno sam, beskrajno prazan, bez imalo vjere, nade ili budućnosti. Njegov je ţivot bio završen. To što još uvijek diše samo je tehnikalija. Podigao je pogled. Samo je jedno mogao učiniti. Gary Jennings je otkopčao bijele zatvorske hlače.

DAN ŠESTI 6:02 Dok je prethodne noći leţao u krevetu budan, policijski načelnik Paul Ryan počeo je dvojiti glede glavnog sumnjivca. Je li Gary Jennings doista oteo i ubio Gracie Ann Brice? Svi dokazi govorili su da jest: nogometni dres, pornografska slika, telefonski pozivi, prethodni prekršaj, trenerovo prepoznavanje i sad njezina krv, ali svejedno... jednostavno kao da se nije uklapalo. Bilo je previše savršeno. Svi dokazivali upućivali su na Jenningsa, a nisu smjeli. Zar bi obrazovani zaposlenik računalne tvrtke vrebao gazdinu kćerku? I zvao je sa svog vlastitog mobitela na poslu, ni ne pokušavajući prikriti tragove? Ostavio bi njezin dres u svom kamionetu? I dječju pornografiju ispod otirača? Zar je Jennings doista tako glup? A ako je ona budala od Eddi-ja pronašla Jenningsov kamionet otključan, tko ga je još takvog mogao pronaći? Pomno pretraţivanje kamioneta od strane FBI-jevih najboljih forenzičara pronašlo je tek jednu malenu mrlju krvi, nijedan drugi dokaz daje Gracie bila u tom kamionetu, nijednu njezinu vlas ni otisak prsta ni vlakna s njezine odjeće ni travu s nogometnog terena, ni lišće iz šume. A ni trener nije posve nedvojbeno prepoznao sumnjivca, iako je Jennings odgovarao općenitom opisu.

Naravno, Jenningsova fotografija i adresa stanovanja nalaze se na web stranici seksualnih prijestupnika; svatko tko je htio pronaći plavokosog, modrookog osuđenog seksualnog prijestupnika u okrugu, lako je to mogao učiniti. Ali, baš da radi za ţrtvinog oca? Kakve su šanse za to? I zašto bi itko ţelio namjestiti seksualnom prijestupniku? Nema smisla. U mislima je odvagivao sve prednosti i nedostatke dubljeg čačkanja i brzo zaključio da nema prednosti, barem ne za Paula Ryana. Za njega kao pedesetdvogodišnjaki nije bilo drugog posla u policiji. Došao je do kraja linije. Sedamdeset i pet tisuća godišnje plus beneficije. Još osam godina i zaradit će penziju. Dovoljno da se povuče u kućicu u Sun Cityju, on i ţena. Dobar ţivot, ili bar dovoljno dobar. Je li voljan sve to odbaciti zbog Jenningsa? Zbog tog malog posranca? K vragu, moţda će njegov šminkerski odvjetnik dokazati daje dečko neduţan. Ali, to nije baš vjerojatno u ovako emocionalno nabijenom medijski eksponiranom slučaju otmice djeteta - smrt injekcijom, to je budućnost ovoga momka. Ali nije Ryan kriv za to; takav je zakon! Zašto bi Paul Ryan riskirao svoju financijsku sigurnost zbog ovog momka? I to samo zbog male vjerojatnosti da Jennings ipak nije otmičar? Cak bi i samo jedan korak u tom smjeru stajao Ryana posla — gradonačelnik ne bi bio sretan - i što bi mu nakon svega ostalo? Bio bi nezaposlen i nezaposliv. Bez zdravstvenog osiguranja. Bez penzije. Radio bi u Wal-Martu. Nije mogao smisliti nijedan dobar razlog da pročačka dublje. Osim daje to ispravno. A tu je i beba. Beba po imenu Sarah leţala je na odjelu za novorodenčad u kritičnom stanju, rođena gotovo dva mjeseca prerano. Je li ta beba njemu na savjesti? Prokletstvo, pa nije on stavio ţrtvinu krv i nogometni dres u Jenningsov kamionet! Nije on devet puta nazvao ţrtvu! Nije on dovukao Jenningsovu trudnu suprugu u postaju!

Ipak, on joj je pokazao onu pornografsku sličicu. Zato što je njemu trebalo priznanje kako bi sačuvao posao, jedna bi beba mogla umrijeti. Stoga se Paul Ryan osjećao krivim - i ta gaje krivnja drţala budnim čitavu noć i usmjeravala njegove korake po čitavoj kući dok osjećaj stida nije nadvladao: beba Sarah. U četiri sata ujutro, bilo zbog potrebe za osobnim iskupljenjem ili zbog nedostatka sna, Paul Ryan donio je odluku koja mijenja ţivot: učinit će ispravnu stvar. U šest ujutro, Jennings je to učinio umjesto njega. Ryan je stajao ispred ćelije Garyja Jenningsa i promatrao njegovo beţivotno obješeno tijelo, jedne nogavice bijelih zatvorskih hlača zavezane oko vrata, a druge oko cijevi novog sustava za prskanje koji je grad ugradio prošli mjesec kako bi zadovoljio kriterije. Neduţni sumnjivci ne počine samoubojstvo. 6:200 Bila je srijeda ujutro i trener Wally je zviţdao pribliţavajući se ulazu u Gradsku vijećnicu Post Oaka. Za razliku od većine posjetitelja koji će danas doći platiti prometne kazne, Wally Fa-gan bio je sretan čovjek. Sretan i pomalo ponosan na sebe - k vragu, osjećao se toliko domoljubnim da je poţelio salutirati vlastitom odrazu u staklenim vratima. Došao je osloboditi neduţnog čovjeka. Na ulazu je Wally zastao i provjerio svoj izgled, popravio kopču na kravati koju je stavio na košulju kratkih rukava, u slučaju da budu prisutne kamere. Tko zna, mogao bi dospjeti i na nacionalnu televiziju, a moţda čak i dati intervju Katie Couric. Moţda ga proglase i junakom. Otvorio je vrata i ušao u zgradu. Odmah iza ulaza nalazila se sigurnosna kontrolna rampa s metalnim detektorima, kao u zračnoj luci, za kojom je stajao uniformirani policajac. Wally je počeo

prazniti sadrţaj dţepova u malenu plastičnu posudu, ali je podigao pogled kad im je hitrim korakom pristupio drugi policajac; cerio se kao daje upravo osvojio doţivotnu zalihu krafni. — Kurvin se sin sam dokrajčio! Usta policajca na rampi razjapila su se od čuđenja. - Sereš. - Ne serem. - Nacereni se policajac uhvatio za vrat, isplazio jezik i proizveo zvukove gušenja. Sinoć se objesio u ćeliji. Naravno, moţda se igrao neke perverzne seksualne igre sa samim sobom. Dvojica policajaca veselo su se nasmijala, ali Wallyja je obuzeo osjećaj mučnine. Nije ţelio pitati, ali morao je znati. -Tko? Nacereni policajac se okrenuo prema njemu i rekao: —Jennings. Tip koji je oteo Gracie. - On je... mrtav? - Mrtav da mrtviji ne moţe biti. Učinio je svijetu uslugu. Bez suđenja, bez priziva, bez smaknuća. Slučaj je zaključen. U tom su se trenutku dvokrilna vrata iza Wallyja otvorila i u vijećnicu je nagrnula uzbuđena gomila izvjestitelja i snimatelja. Progurali su se iza Wallyja. -Je li istina? - izvikivali su. - Jennings je počinio samoubojstvo? - Da - odgovorio je prvi policajac i mahnuo im da prođu kroz rampu bez provjere. — Sam je sebi dao smrtnu kaznu. U djeliću sekunde, Wally je u mislima vidio dva alternativna puta u ţivotu između kojih je morao birati, jasno kao da gleda film svojega ţivota. Prvi je put bio da nastavi kroz rampu, ravno do ureda načelnika policije, koji bi mogao biti prepun novinara, stane ispred mikrofona i snaţnih reflektora i kamera i kaţe svijetu ono što zna, ono čega se sinoć na poslu sjetio: muškarac s crnom kapom i kariranom košuljom koji se raspitivao za Gracie nakon utakmice nema kaţiprst na desnoj

ruci. Gary Jennings gaje imao. Imao je sve prste. Jennings nije bio otmičar. Bio je neduţan. Ali sad je mrtav. I to Wallyjevom krivnjom. To će oni reći - načelnik policije, mediji, FBI, Jenningsova trudna ţena, čitav svijet. Wally Fagan će doći na nacionalne vijesti, o da, ali neće ga nazvati junakom. Okrivit će ga za smrt neduţnog čovjeka. Netko uvijek bude okrivljen. Wally je odabrao drugi put. Pokupio je svoje stvari iz plastične posude, zagurao ih u dţepove i izišao iz zgrade, samom se sebi zavjetujući da će svoju tajnu ponijeti u grob. 7:00 Usedam ujutro po teksaškom vremenu, odnosno osam u prizemlju NASDAQ burze u New York Cityju, samo deve-dest minuta prije stavljanja dionica BriceWare.com u javnu ponudu - odnosno, onoga dana kad su se trebali ostvariti njegovi snovi - osnivač, predsjednik, i glavni direktor tvrtke, predsjednik odbora i kreativni genij, John R. Brice, koji se mogao pohvaliti doktoratom iz algoritama na MIT-u i kvocijentom inteligencije 190, leţao je shrvan na kauču radne sobe u svojoj obiteljskoj kući. Šćućurio se ispod deke s logotipom Boston Red Soxa. Njegovo dječačko lice bilo je skriveno u debelim nabori-ma meke koţe na mjestu gdje se kauč spajao s naslonom. Pitao se zašto ga njegova supruga ne voli. I bio je siguran da ga ne voli. Spavali su točno dvjesto četrdeset i devet puta - dvaput mjesečno već deset godina i ona četiri mjeseca koliko su u braku, plus jednom prije braka. Ovako glasno izrečeno, zvučalo je kao mnogo seksa, mnogo više nego što se kao MIT-ovac ikad mogao nadati, jednom svakih petnaest dana. Ali, glavni pucači u bejzbolu pucaju svakih pet dana. Za vašu zabavu, u tom istom razdoblju, Roger Clemens bacao je u tristo dvije utakmice!

Nije mislio da Elizabeth uţiva u seksu s njim, još manje da doţivljava orgazme. Ali, previše se bojao da bije otvoreno upitao. Mali Johnny Brice je postavio to pitanje svojoj jedinoj seksualnoj partnerici prije supruge, šesnaestogodišnjem vojničkom derištu na kojemu su se prije njega izredali svi vojnici u Fort Braggu; nasmijala mu se u lice i rekla, »Treba mi više od pet sekundi, pastuše.« Seks nije utakni i igraj. Za njega je seks bio utakni i moli se, budući da ţenski orgazam nije nimalo trivijalna stvar, što znači da hardware treba pojačati, a software usavršiti za optimalnu izvedbu. Nema smisla kliknuti na ţensku arhitekturu. Nema prozorčića za pomoć. Nikakvog Progasm Wizarda koji će ga provesti kroz postupak. Zato je traţio tehnička rješenja, čak je kupio i korisnički priručnik — Ţenski orgazam — i na vlastiti očaj saznao daje napisati dvadeset i pet tisuća redova šifre mačji kašalj u usporedbi s dovođenjem odrasle ţene do orgazma. Ali, doktor John R. Brice bio je utjelovljenje odlučnosti; svoju je pozamašnu inteligenciju posvetio spoznavanju duboke magije orgazama jer je znao, kao stoje poznavao svoje računalo, da će se, dovede li Elizabeth Brice do orgazma samo jednom — samo jedan jedini jebeni put! — njezina ravnodušnost prema njemu istog trenutka preobraziti u silnu ljubav. I šmokljanima je potrebna ljubav. Proučio je sve preporučene tehnike u priručniku kao da uči za završni ispit na MIT-u, i svaka dva tjedna primjenjivao novu dok ih nije sve iskušao; čak je tijekom seksa u mislima računao algoritme kako ne bi prerano svršio. U hakerskom je svijetu to bilo poznato kao metoda brutalne sile, iskušavanje svakog za-mislivog rješenja nekog problema dok ne pronađeš jedno koje funkcionira. Tu je metodu upotrijebio u brojnim prilikama na poslu i pokazala se veoma uspješnom. Ali, ne i s Elizabeth. Nije nimalo dvojio daje krivnja do pilota, da on jednostavno nije dorastao muškom

zadatku da lijepu i kompleksnu ţenu kao što je Elizabeth dovede do orgazama od kojega će joj se rasprsnuti mozak - kao što kaţu u odjelu tehničke podrške kad kupac nema pojma, PITIS (problem između tipkovnice i stolca). John R. Brice nije imao pojma. A onih nekoliko puta kad je pomislio da njegove tehnike moţda djeluju, kad je osjetio da njezino tijelo reagira na njegov hardware, upravo u trenutku kad mu se učinilo da bi mogla doţivjeti prednaponski udar, ona kao da bi se zaledila, kao da je on izveo neku nedopuštenu operaciju i njezina je kontrolna ploča ugasila program. Učitao bi sadrţaj i izvadio floppy; ona bi ustala iz kreveta i otišla u kupaonicu, ostavivši ga samoga da se guši u neobjašnjivom neuspjehu. Zašto ţene ne svršavaju s porukom o pogreški? Nikad nije zaboravio njezin rođendan, njihovu godišnjicu, Valentinovo ili Majčin dan, i uvijek joj je u ured slao cvijeće i darove. Ĉak se prijavio tvrtkinom osobnom treneru i svakodnevno vjeţbao. Ipak, njegovi napori nisu polučili zamjetan romantičan učinak. Trebao je poslušati Gracien savjet, dograditi grafičku karticu, fora se odijevati, moderno ošišati i riješiti se naočala laserskom operacijom očiju. Rekla je da bi tad bio pravi frajer. Sto je zvučalo dobro. Kad bi mu barem izgled pravoga frajera donio Elizabethinu ljubav. Ali, deset je godina ţivio bez njezine ljubavi i bez kajanja, od trenutka kad je prvi put spustio pogled na Gracie u bolničkoj rađaonici. Nije bilo vaţno što on voli Elizabeth više nego ona njega, jer je Graciena ljubav i više nego nadomještala tu razliku. Sad Graciene ljubavi više nije bilo. I po prvi put u deset godina, on je osjetio tu razliku, osjetio je prazninu u sebi koju nijedna javna ponuda dionica nije mogla ispuniti.

Netko je sjeo na kauč pokraj njega i stavio ruku na njega, preko deke. Molio se daje to Elizabeth, daje sišla kako bi mu rekla da će zajedno preţivjeti bez Gracie, kako bi ga upitala smije li leći pokraj njega i zagrliti ga, kako bi mu šapnula da ga voli iz dubine duše. Ben je sjeo na kauč pokraj Johna, tiho kako ga ne bi probudio, i poloţio ruku na svog sina jedinca. Sjetio se dana 1969. godine, kad su donijeli Johna kući, omotanog u vojničku deku, očajnički trebajući oca. Ali, dobio je samo majku. Mjesec dana kasnije, poručnik Ben Brice vratio se u Vijetnam kako bi oslobodio potlačene. Nije mu uspjelo. Kad je Ben zauvijek otišao iz Vijetnama, John je već krenuo na svoje doţivotno putovanje sve više se udaljavajući od Bena Bricea. Dvije ranjene duše borile su se svaka protiv svojih demona. Vojnički ţivot bio je grub prema Johnu; nije se uklopio s djecom drugih vojnika u bazama u kojima su bili stacionirani tijekom narednog desetljeća dok je vojska pokušavala sakriti vojnika Vijetnamskoga rata s najviše odličja - pokušavala pronaći način da zaboravi i rat i njegove ratnike. Ben bi najradio bio napustio vojsku, ali nije mogao; trebalo mu je dvadeset godina sluţbe kako bi dobio mirovinu kojom će skrbiti za svoju obitelj. A osobite vještine poručnika Bena Bricea nisu baš bile naročito traţene u privatnom sektoru. Barem je Johnov ţivot postao njegov vlastiti kad je iz Fort Bragga i Sjeverne Karoline otišao u Boston i na MIT, sa savršenim rezultatom na prijamnim ispitima i punom stipendijom u dţepu, one iste godine kad je Ben mirno otišao u mirovinu. No, ţivot Bena Bricea nikad neće biti njegov vlastiti; ţivot ratnika zauvijek je imovina rata. John se okrenuo. U njegovim je očima bilo nepobitno razočaranje, kao daje Ben Brice zadnja osoba na kugli zemaljskoj koju bi u tom trenutku ţelio vidjeti. Otac i sin su se nijemo promatrali. Zatim je John progovorio.

- Zašto si došao, Bene? Odrastao sam bez tebe. Jedini put kad bi došao kući bilo je kad nas je trebalo preseliti u drugu bazu, drugu školu, drugoj ekipi nasilnika koja će mlatiti štrebera. A nisi spasio one ljude - izgubio si svoj veliki rat. Bio si američki junak i što si dobio? Ţiviš sa psom. Uspravio se. - Nisi bio uz mene kad sam te trebao. Sad te ne trebam. Sinovljeve riječi pogodile su Bena kao malj po licu. Zaškrgu-tao je zubima kako bi suspregnuo osjećaje. - Znam da ti ne trebam, sine. Iznevjerio sam te i ţao mije zbog toga. Moţda ćeš jednog dana pronaći način da mi oprostiš. - Ustao je. - Ali sad nije riječ o nama, Johne. Riječ je o Gracie. Njoj sam potreban, a ne kanim i nju iznevjeriti. Ujutro idem za Idaho. - Idaho? Sto je u Iđahu? - Gracie. - Bene... - Ona je ţiva. -Jennings nije. Na vratima je stajala Kate. 7:47 Gume lexusa uz škripu su se naglo zaustavile na parkiralištu za invalide točno ispred Gradske vijećnice. Daje ijedan od policajaca koji su stajali na pločniku i zapanjeno promatrali zaustavio ţenu u najlonskoj trenirci i tenisicama, bez imalo šminke, nepočešljane crne kose nemarno zataknute iza ušiju, i upitali je zna li da se nepropisno parkirala, mogla je odgovoriti niječno i prošla bi na poligrafu.

Ţena je potrčala pločnikom i ušla u zgradu, prošla kroz metalne detektore nimalo ne usporivši i aktivirala glasni alarm. Policajac na sigurnosnoj provjeri presreo je ţenu, ali kad ju je prepoznao, povukao se i slijedio je s pristojne udaljenosti. Nastavila je predvorjem do ureda načelnika policije; načelnik je sjedio sam za radnim stolom. - Ţelim ga vidjeti - zahtijevala je ţena. Načelnik je odmjerio ţenu - izgledala je strašno - a zatim uzdahnuo i polako kimnuo glavom. Mahnuo je policajcu na ulazu, pokazujući mu da nije potreban. Ustao je i poveo ţenu hodnicima i kroz vrata do malenog zatvora; ni ona ni on nisu prozborili ni riječ. Osoblje vijećnice prepoznalo ju je dok je prolazila hodnicima, ali i brzo skretalo pogled. Od ulaza do zatvorskog hodnika, ţena je vidjela nekoliko policajaca i FBI-jevih agenata pred vratima otvorene ćelije; fotograf je snimao iz različitih kutova. Kad se ţena pribliţila, u vidokrugu joj se pojavio objekt fotografiranja dok se nije našla tik ispred njega: tijela Garyja Jenningsa koje je mlohavo visjelo obješeno na cijevi. Policajci su pogledali najprije ţenu, a zatim svog načelnika, čekajući upute. Pokazao je glavom; policajci su se razmaknuli i propustili ţenu u ćeliju. Posve se pribliţila Jenningsu koji je visio u bijelom donjem rublju. Oči su mu bile izbuljene, lice blijedo, a gole noge nadute od krvi. Zagledavši se u muškarca koji je oteo, silovao i ubio njezinu jedinu kćerku, ţena je osjetila ljubomoru. Njegovih demona više nije bilo. Ali njezini su se tek smjestili. Jer sad nikad neće znati. Elizabeth Brice je odalamila leš koji se lagano zaljuljao. - Proklet bio! Odnio sije sa sobom u grob! 9:47 Onaj kreten je mrtav? - upitao je Sam svoju baku Kate ustima punim ţitarica. -Da.

-Jesu li ga policajci upucali? - Ne. On je... jednostavno je umro. - Kako će onda pustiti Gracie ako je mrtav? - Ne znam. -Je lije negdje sakrio? - Ne znam. -Je lije zavezao? - Ne znam. - Kad će se vratiti kući? Kate je prišla Samu za stolom. Sjela je pokraj njega i rukama obuhvatila njegovo lišće. Kako mu moţe reći da se Gracie nikad neće vratiti kući? - Bako, zašto plačeš? - Zato što jednostavno ne znam za Gracie. Sad se i Sam rasplakao. - Ali znaš da nije mrtva ili nešto takvoga, zar ne? Zar ne, bako? 14:55 Ţelim sahraniti svoju kći — tiho je rekla majka. Specijalni agent FBI-ja Eugene Devereaux sjedio je za svojim stolom u operativnom stoţeru; pred njim je stajala obitelj ţrtve. Zadnji sastanak s obitelji uvijek je bio teţak, naročito kad ţrtvino tijelo nije pronađeno i vjerojatno nikad neće biti pronađeno. Obiteljima je potreban osjećaj svršetka koji donosi pogreb njihovoga djeteta. Kao otac, poštivao je njihovu tugu zbog nemogućnosti da se oproste s djetetom; ali kao agent FBI-ja, morao se posvetiti sljedećem slučaju. Inače bi zbog mrtve djece poludio. - Pretraţili smo polja uzJenningsov stan. Ništa. Zao mije.

- Znači, to je to? - Gospođo Brice, načelnik Ryan je zaključio slučaj - a slučaj je njegov. Ja nemam neovisnu nadleţnost nastaviti istragu. Osim toga, FBI nema neograničene resurse. — Lice joj se snuţdilo. -Gospodo Brice, proveli smo najpomniju istragu otkad radim za Biro. Nagrada koju ste ponudili, nacionalni publicitet — da je ona negdje vani, netko bije vidio. Obično pronađemo tijelo uz pomoć otmičara. Sad kad je Jennings mrtav, slaba je vjerojatnost da ćemo je ikad pronaći. Zao mi je. Nije rekao gospođi Brice da će tijelo njezine kćerke jednoga dana moţda biti pronađeno, moţda za godinu dana, moţda za dvije, da će ga moţda pronaći neki planinar ili lovac ili farmer ili građevinski radnici; dotad će se ono već raspasti i biti neprepoznatljivo kao Gracie Ann Brice. - Sto je sa svim onim dojavama o viđenjima? - Gospođo Brice, dok niste ponudili nagradu, nismo imali nijednu dojavu. U dva dana otkad ste je ponudili, zaprimili smo ih preko pet tisuća. Tisuću smo provjerili. Ostale jednostavno nisu bile vjerodostojne. Brigadir Brice je upitao: - A Clayton Lee Tucker u Iđahu? On se činio vjerodostojnim. Zar ga nećete ni provjeriti? Devereaux se ţacnuo jer brigadir misli da on nije učinio sve stoje mogao kako bi pronašao Gracie. - Brigadiru, nikad ne bih propustio provjeriti takav trag. Poslali smo Gracienu fotografiju i povećanja s utakmice u naš ured u Boiseu. Jednog sam agenta izvukao iz kreveta jutros u pet sati ujutro po njegovom vremenu kako bi odletio u Idaho Falls i razgovarao s gospodinom Tuckerom. - Stavio je naočale za čitanje i otvorio fascikl na stolu. — Agent Dan Curry je upravo faksirao svoje izvješće. Gospodin Tucker nije mogao identificirati Gracie, muškarce ni... - Tek što nije izgovorio riječ »tetovaţu«, ali se sjetio svojega obećanja brigadiru. — Niti išta glede njih.

Brigadirovim licem preletio je izraz zbunjenosti. — Brigadiru, u izvješću agenta Curryja piše i daje gospodin Tucker ţelio razgovarati o vladinom nadziranju neidentificira-nih letećih objekata u Iđahu, jer ih on, kaţe, stalno viđa. I dalje navodi da gospodin Tucker priznaje da mnogo pije od smrti svoje supruge. — Odmahnuo je glavom. — To je problem s velikim nagradama, uvijek privuku luđake. - Zašto je meni u telefonskom razgovoru rekao nešto posve različito? - To se stalno događa. Kad se pojavi agent i zamahne značkom, najednom odluče reći istinu, umjesto neke izmišljotine smišljene kako bi se domogli dijela nagrade. Brigadir kao da nije bio uvjeren pa mu je Devereaux pruţio izvješće agenta Curryja. Uzeo ga je; pogled mu je klizio niz stranicu. Polako je odmahnuo glavom. — Brigadiru, seksualni grabeţljivci ne putuju preko pola drţave kako bi oteli dijete. I ne otmu dijete da bi zatim putovali preko pola drţave. Otmice djece lokalni su zločini koje počine lokalni grabeţljivci protiv lokalne djece. Gracieno je tijelo na nekoliko milja od parka, to vam jamčim. Brigadir je bacio Curryjevo izvješće na stol. — Zao mije, brigadiru, ali tu nema nikakve tajne -Jennings je to učinio. To je jedino vjerojatno objašnjenje Gracienoga dresa, one fotografije, telefonskih poziva, njegovog opisa, trenerovog prepoznavanja i ponajviše krvi - DNK analiza potvrđuje da je Gracie bila u njegovom kamionetu. — Moţda je to krv nekog drugog. — Brigadiru, vjerojatnost da krv nije Graciena je - a to sam provjerio — jedan naprama dvadeset i pet kvadrilijuna, a ja čak ne znam što je kvadrilijun. Otac: - Milijun milijardi.

— Slušajte, gospodine, znam daje to teško prihvatiti, ali seksualni grabeţljivci ne planiraju svoje zločine i ne smještaju nekom drugom kako bi izbjegli uhićenje... a neduţni ljudi koji su uhićeni zbog zločina koji nisu počinili ne vješaju se u pritvoru. Uzmu odvjetnika. — Nije se uklapao u vaš profil. — Ne, gospodine, nije. Ni pribliţno. - Slegnuo je ramenima. — Zastranjenje. Ili oni tipovi iz bihevioralnog nemaju pojma. U svakom slučaju, nije vaţno. Majka je pokazala na prostoriju. Agenti su pakirali svoju opremu. — Znači, odustajete? — Gospođo, nikad ne odustajemo dok ne pronađemo tijelo. Uvijek ćemo promptno reagirati na svaki novi dokaz ili informaciju, to vam obećajem. Ali ne moţemo zauvijek raditi iz vaše kuće, to sam vam rekao kad sam pristao ovdje postaviti operativni stoţer. Sad ga premještamo u područni ured u Dallasu. Agentica Jorgenson će me moći kontaktirati u Des Moinesu... — Des Moinesu? — Otet je jedan petogodišnji dječak... — Zar vi odlazite? — Da, gospođo. Jedan poznati seksualni prijestupnik je ondje na slobodi, a dječak je nestao. Tamo sam sad potreban. — Gospode, ovo je bilo teško. — Slušajte, znam da ovo nije svršetak kakvome ste se nadali. Znam da se svi dijelovi slagalice ne uklapaju, nikad se ne uklapaju. Neke se stvari jednostavno ne mogu objasniti. Nikad ne dobijemo odgovore na sva pitanja. Jednostavno je tako. Ustao je. — Zao mije zbog vašeg gubitka. Mora daje Gracie bila sjajno dijete. Međutim, sad je gotovo.

Deveraux je prelazio očima s jednog člana obitelji na drugog, a oni su svi spuštali pogled kad bi se susreli s njegovim, sve dok nije došao do brigadira Bricea. On nije spustio pogled. - Ne, agente Devereaux - tek je počelo.

15:212 Kad je obitelj izišla iz operativnog stoţera, specijalna agentica FBI-ja Jan Jorgenson ustala je sa svog mjesta i prišla svom nadređenom. Oči agenta Devereauxa bile su tuţne i umorne. Klonuo je na stolcu. Glasno je izdahnuo. — Ako ikad ijedno dijete vratim ţivo — rekao je - gotov sam. Odustajem od lova. Kimnula je glavom. - Malo sam se raspitala o majci u Ministarstvu pravosuđa. — Nastavite. - Zatim je dodao. - Iako to sad više nije vaţno. Janje provjerila zabilješke. - Sef njezinoga odjela bio je pomoćnik javnog drţavnog tuţioca po imenu Raul Garcia... Agent Devereaux je trljao lice. — I što je gospodin Garcia imao reći o gospođi Brice? — Ništa. I on je mrtav. Deveraux je prestao trljati lice. — Zar su obojica nadređenih gospođi Brice u Ministarstvu pravosuđa mrtvi? — Da, gospodine. Garcia je umro prije dvije godine, u Den-veru, ustrijeljen je u otmici automobila. — Isuse. - Devereaux je ustao. - Ovih je dana smrtnost u Ministarstvu pravosuđa doista velika. — I nazvala sam Amy da mi nabavi imena onih vojnika spe-cijalaca. Svi su zapisi uništeni 1972. — Kao što sam i mislio. — Agent Devereaux je podigao svoju aktovku. - Jorgensonova, slučaj je sad tvoj. Ja lovim let za Des Moines.

Deveraux je čitavim putem do zračne luke razmišljao o Gracie Ann Brice. Još jedan ţivot je završio i prije nego stoje započeo. Još je jednu obitelj uništio seksualni grabeţljivac. Još jedan neuspjeh specijalnog agenta FBI-ja Eugenea Devereauxa. Kakvo je dobro uopće ovdje učinio? Imao je pedeset i šest godina. Već deset godina vodi isključivo istrage otmice djece. I to itekako utječe na njega. Supruga gaje preklinjala da se premjesti u Odjel za javnu korupciju: -Sto bi moglo biti zabavnije od istraga korumpiranih političara? - rekla je. Moţda je bila u pravu. Moţda je vrijeme da odustane od lova, nakon stotinu dvadeset i osmero mrtve djece. Blagi Boţe, stotinu dvadeset i osmero mrtve djece! Ne bi mogao ni toliko putovati; korumpiranih političara i više je nego dovoljno i u samom Teksasu. Imao bi više vremena za obitelj. I moţda s vremenom ne bi svake večeri kad legne u krevet i zatvori oči vidio lica mrtve djece. Jorgensonova je parkirala limuzinu ispred terminala za domaće letove i obratila mu se. - Agente Devereaux... - Sad me moţeš zvati Eugene. - Eugene... Mnogo ste me naučili. Hvala. Kimnuo je glavom. - Bila si dobra, Jan. - Znate, većina agenata s kojima sam radila u Dallasu prilično je umišljena, kao da su zbog toga što imaju saveznu značku nešto posebno. Vi niste kao oni. Vi ste drukčiji. - Razlika je u tome što sam ja, Jan, vidio mrtvu djecu, i to izbliza. Nakon toga, umišljenost nestaje. Devereaux je izišao iz vozila, zatvorio prednja vrata, izvukao torbu i aktovku sa straţnjega sjedala, naslonio se na prednji prozor i rekao Jan: — Prikupi neobrađene dokaze, napiši završno izvješće. Pregledat ću ga kad završim u Des Moinesu. Imaš moj broj mobitela, nazovi me ako me trebaš. Tek što se nije okrenuo, kad je Jan rekla: - Vi doista mislite da je Jennings oteo Gracie?

- Ne znam... ali znam daje mrtva. - Da imamo nadleţnost, biste li zaključili slučaj? Specijalni agent FBI-ja Eugene Devereaux se uspravio, kratko promotrio modro nebo, a zatim ponovno nagnuo k prozoru. - Ne bih. 214:45 Ţivot nije bajka. Ali 1968. godine Katherine McCullough to nije znala. Udala se za muškarca svojih snova, samo kako bi ga izgubila zbog noćne more rata. Ben Brice dao je svoje srce i dušu vojsci i tom prokletom ratu, samo kako bi mu srce bilo slomljeno, duša zacrnjena, a rat izgubljen. Kad se vratio iz Vijetnama, pokušao je pronaći mir u boci. I nikad ga nije prestao traţiti. Vojska je pokušala ostaviti i taj rat i njegove ratnike u prošlosti i krenuti dalje u mirnodopskim uvjetima. Vojna vrhuška nije mogla degradirati najodlikovanijeg vojnika, ali mu nije morala dati zapovjedništvo. Ben je rekao da nakon izgubljene utakmice ili rata ne dobiješ paradu. Kad se povukao u mirovinu, Kate je s Benom otišla u kolibu koju je sam sagradio. Nadala se da će mirovina osloboditi Bena; ali on je rat ponio sa sobom u Taos. Nakon nekoliko godina, jednog se jutra probudila i prihvatila istinu: za Bena Bricea rat nikad neće završiti. Nikad neće pronaći mir, do dana svoje smrti. A koliko pije, taj dan nije daleko. Kate Brice je odbila ostati i čekati taj dan. Nije mogla spasiti svog supruga od njega samoga. Zato ga je napustila. Ali sad, dok je hodala po svojoj sobi, osjećala se kao tinejdţerica koja se sprema za prvi sastanak; skupljala je hrabrost da ode k njemu. Morala je leći pokraj njega i osjetiti njegove

ruke oko svojega tijela, još jednom prije nego stoje napusti. Napustio ju je mnogo puta, ali znala je daje ovaj put drukčije. Znala je da se ovaj put Ben Brice neće vratiti. - Kad se vraćaš? Sam gaje promatrao pogledom iz kojega je zračila neduţnost. Ben Brice nije kanio odgovoriti ništa što bi promijenilo taj izraz. — Brzo. Sam je odmahnuo glavom. - Tipičan odgovor odraslih - neodređen. Ben se nasmiješio. Kao da razgovara s Johnom kad je bio te dobi. Sjeo je na Samov krevet. — Nisam neodređen. Samo ne mogu reći sa sigurnošću. — Ali, vratit ćeš se? Ben je kratko razmišljao. Sad je bilo teško biti neodređen. Rekao je ono što je dječak morao čuti. -Da. Mali Johnny Brice bio je sitan, slabašan, bojaţljiv i briljantan. Zadirkivali su ga i rugali mu se, zlostavljali ga i tukli. Bio je povučen i usamljen, bez ijednog prijatelja osim majke i svog Apple-ovog računala. Bio je mamin sin jer mu je otac bio u ratu. Mrzio je svoj ţivot sve do onoga dana kad je stigao na Massachusetts Institute of Technology, gdje su svi bili Mali Johhny Brice. Imao je kvocijent inteligencije 190, zaradio doktorat iz algoritama u Laboratoriju za računalne znanosti, a kad je diplomirao, osnovao je vlastitu tvrtku i dao se na pisanje ubojitog aplikacijskog programa. Deset godina kasnije, danas, postao je milijarder: u 9.30 ujutro, po istočnom vremenu, dionice BriceWare.com krenule su u javnu ponudu po cijeni od 30 dolara po dionici; po svršetku trgovine u 16:00, cijena je skočila na 60 dolara.

John R. Brice vrijedio je dvije milijarde dolara. Ovo je bio dan o kojemu je sanjao otkad pamti za sebe, kao što se tinejdţer unaprijed raduje danu kad će izgubiti nevinost, danu kad će postati muškarac. Za Johna R. Bricea danas je trebao biti taj dan. Ali, dok je sad stajao u spavaćoj sobi svoje tri milijuna dolara vrijedne kuće i zurio u svoj odraz u zrcalu, još uvijek je vidio Maloga Johnnyja Bricea. Svoju muţevnost nije pronašao na Wall Streetu; moţda će je pronaći u Iđahu. Pokušao je zamisliti ţivot bez Gracie. Nije mogao. To nije bio ţivot kakvim je ranije ţivio niti ţivot kakav je ţelio ţivjeti. I bio je to ţivot bez Elizabeth. Gracieno rođenje ih je spojilo; njezina smrt će ih razdvojiti. Elizabeth će ga napustiti, i Sam s njom. Njegova obitelj, njegova tanka spona sa stvarnim svijetom nestat će; a on bi dao svaki dolar svog novostečenog bogatstva da sačuva svoju obitelj. No, znao je da njegov novac ne moţe spasiti njegovu obitelj. Znao je da mu je jedina nada jedan pijanac. Ben Brice je ponudio nadu. Nadu daje nekako, negdje, Gracie ţiva. Nadu da bi se jednoga dana mogla vratiti kući. Nadu da bi njezin otac mogao ponovno rukama obuhvatiti njezino savršeno lišće i pomisliti kako je sjajna. Znao je da to nema smisla. Znao je da u tome nema nimalo logike. Nimalo razuma. Nimalo šanse. Samo osjećaji. I nada. John je čitao o ljudima oboljelima od raka u završnom stadiju koji su odlazili u Meksiko po klistire i druge nadriliječničke terapije, nadajući se čudu. Pitao se koliko očajan čovjek mora biti da bi učinio nešto takvoga, da bi otputovao na tisuće milja s nadom u čudo. Sad je znao. Zato će se John R. Brice iskopčati iz svog virtualnog svijeta cyberprostora i računala i šifre koja gaje odredila i štitila, i odvaţiti se u stvarni svijet, odvojen od svoje tehnologije kao astronaut odvojen od matičnog svemirskog broda, za Benovim snovima i svojom kćerkom. Pun nade.

Po prvi put u ţivotu, John R. Brice slijedit će svog oca. Kuća je bila mračna i nijema, kao u koroti. FBI je spakirao svoje stvari i otišao. Svi su se povukli u svoje sobe kako bi razmišljali o ţivotu bez Grace. Svi osim Elizabeth. Ona je bila u dnevnom boravku i gledala kasne vijesti. Jedan otmičar djeteta bio je mrtav. Sutra će biti pokopan. Ţivot će se nastaviti kao ranije. Ali ne Gracein ţivot. Ili ţivot njezine majke. Njezina je kći bila mrtva. Zlo je ponovno pobijedilo. 217:07 Ben je leţao u krevetu; jedino svjetlo dopiralo je izvana. Ruke je sklopio iza glave, a u mislima su mu se rojila pitanja: Zašto Clayton Lee Tucker nije mogao identificirati Gracie ili muškarce s kojima je bila ili onu tetovaţu? Je li doista luđak? I zašto mu je telefonska linija bila zauzeta čitav dan i noć? Zašto su ona dvojica odvela Gracie u Idaho? I za Bena Bricea najbolnije pitanje od svih: je li se njegova prošlost vratila kako bi proganjala Gracie? Vrata kućice uz bazen su se otvorila i provirila je Kateina glava. — Bene? -Da. Kate je prišla i sjela na rub kreveta; netremice je promatrala svoje ruke i prtljala po pojasu kućnog ogrtača. Dao joj je vremena da skupi hrabrost za ono što mu ţeli reći. — Bene, je li ikad bila riječ o drugoj ţeni? — Ne, Kate, samo o drugom piću. Kate je ustala, razvezala kućnu haljinu i pustila da klizne na pod. Odmaknula je pokrivač i legnula pokraj njega, poloţivši glavu na njegove grudi. Ondje će biti i sutradan ujutro kad se probudi.

Dan sedmi 4:59 Ben Brice je otvorio oči i ugledao ne svog psa koji mora mokriti, nego svoju suprugu koja je spavala uz njega prvi put u zadnjih pet godina. Toplina njezine koţe uz njegovu izazvala je u njegovom umu osjećaj kajanja zbog svih godina koje je izgubio s njom. Bliţila se zora i on je morao krenuti, ali je nastavio nepomično leţati; nije još bio spreman prekinuti ovaj trenutak. Kad je bio mlad i ţivot se još nije poigrao njime, bezbriţno je puštao takve trenutke, siguran da će ih biti još mnogo; sad je svaki takav trenutak čuvao najdulje stoje mogao. Ovio je ruke oko supruge još jedan zadnji put. Ben se sjetio prvog puta kad je Katherine McCullough legla s njim, šestoga lipnja 1968., one noći kad su se vjenčali. On je imao dvadeset i dvije godine i bio poručnik; ona je imala dvadeset godina i bila je djevica. Kad mu je došla te noći i pustila da joj spavaćica klizne s ramena i padne na pod, i kad je stala ispred njega, znao je da nikad neće poţeljeti drugu ţenu. Ali se ţivot ubrzo poigrao s Benom Briceom. Ona gaje napustila, a sad on mora napustiti nju. Pustio ju je i polako se otkotrljao iz kreveta kako je ne bi probudio. Kad se promeškoljila, već je bio odjeven i spreman za odlazak. Prišao joj je, sjeo na rub kreveta i odmaknuo zalutali pramen crvene kose s njezinoga lica. Otvorila je oči i zagledala se u njega kao da mu ţeli pročitati misli. Najzad je rekla: - Ona je doista ţiva. Kimnuo je glavom. - Zašto? Zašto su je oteli? Ben je skrenuo pogled. - Ne znam. - Ne znaš li?

Kate je ustala iz kreveta, navukla svoj kućni ogrtač i čvrsto stisnula pojas oko struka. - Ima li to neke veze s onom tetovaţom? - Misliš, s ratom? - Da, s onim prokletim ratom. Ben je ustao i dograbio svoju platnenu torbu. - Kate, sve ima neke veze s tim ratom. Elizabeth je ispljunula i zadnju kapljicu ţuči u zahodsku školjku i ponovno pustila vodu. Peklo ju je u grlu; sluznica joj je bila nadraţena od jutarnjeg povraćanja. Još uvijek klečeći, dohvatila je bočicu zelene vodice za usta koju je sad drţala uz zahodsku školjku, otpila gutljaj, promućkala ga u ustima i ispljunula u školjku. Potonula je na pod; mramor je bio hladan pod njezinim golim nogama. Poloţila je glavu na zahodsku školjku. Kad se probudila, njezin je um smjesta iskoristio prednost ranih jutarnjih sati, kad je najranjivija, i ponovno je izmučio novim jezovitim slikama njezine kćerke: Graceino tijelo, mrtvo, raspada se odbačeno u nekom jarku, mravi i crvi gmiţu iz njezinih nijemih otvorenih usta i preko blijedih usana, lešinari kljucaju njezine modre oči, a štakori glođu njezino prekrasno lice, nadmećući se za njezino meso... Osjetila je novi nalet povraćanja. Sedam jutara ranije, Elizabeth je u ovoj kupaonici odjenula svoj najbolji kostim za završnu riječ; taj je dan započeo kao svaki drugi, ali je završio s Grace zauvijek nestalom iz njezina ţivota. Kako je to moguće? Kako se ţivot u djeliću sekunde moţe okrenuti protiv nas? Kako ţivot moţe biti tako nepošten? Grub? Okrutan? Zao? Ista sije pitanja postavila i deset godina ranije. Tad nije imala odgovore; ni sad nije imala odgovore. Ali tad je imala Grace. Sad je Grace otišla.

-Ja idem. John je stajao na vratima. Znala je da on ţeli da mu ona priđe, zagrli ga i kaţe mu »volim te«. Njemu je to bilo potrebno, a ona je to ţeljela učiniti. Pokušala se odignuti s poda, ali nije imala snage. On se počeo udaljavati. -Johne, ja... Okrenuo se. Nikad ranije nije mogla glasno izgovoriti te riječi. Nije mogla ni sad. Zlo je takvu ljubav uzelo iz njezinoga ţivota. John je nestao iz vidokruga. Nagnula se iznad školjke i ponovno povratila. Ben i Kate su izišli iz kućice uz bazen i zatekli Johna uz blistavi crveni range rover. Bio je odjeven u traperice i MIT-ov gornji dio trenirke, s tenisicama na nogama. Nije izgledao ni dan stariji nego kad je otišao na koledţ. - Idem s tobom, Bene. Ben je ispruţio ruku i stisnuo sinovljevo rame. - Shvaćam da to ţeliš, sine, ali ovo nije posao za tebe. Ben se okrenuo, ali ga je John uhvatio za ruku. - Znam to, Bene. Ovo je muški posao, a ja nisam baš naročit muškarac. Ali Gracie je moja kći. I ako je ţiva, ţelim je natrag. Ben umalo nije naredio Johnu da ostane kod kuće, ali je u Johnovim očima vidio onu istu istinu koju je osjećao u vlastitome srcu: pronaći Gracie pitanje je ţivota ili smrti, za nju i za njega. - U redu, sine. Obavit ćemo to zajedno.

Ben je prišao suvozačkom sjedalu rovera. Kate se pribliţila Johnu i zagrlila ga. - Ĉuvaj se - rekla je. Zatim je, tišim glasom za koji je vjerojatno smatrala da ga Ben ne čuje, dodala: - Učini točno onako kako ti Ben kaţe i moţda uspijemo vratiti Gracie. Ben zna što treba. 8:23 Krajolik ispred njih bio je bezizraţajan i beskonačan. Bio je četvrtak i nalazili su se negdje u Zapadnom Teksasu. Plan je bio da odlete do Albuquerquea, odvezu se do Benove kolibe u blizini Taosa, pokupe njegovu opremu - onu koju ne moţeš ukrcati u zrakoplov, rekao je - i voze se bez prestanka do Idaho Fallsa kako bi porazgovarali s Claytonom Lee Tuckerom, posljednjom osobom koja je vidjela Gracie ţivu. Benove ruke bile su sklopljene u krilu, oči su mu bile zatvorene, a disanje sporo i ravnomjerno. Domaćica u zrakoplovu izvi-la je obrve prema Johnu kad joj Ben nije odgovorio na pitanje ţeli li kavu, čaj ili sok. - Kavu, bez ičega, za nas obojicu - odgovorio je John. Spustio je Benov pladanj, pa svoj. Domaćica je odloţila šalice s kavom na njihove pladnjeve. John je pio kavu, pretpostavljajući da će letjeti u tišini; ali Ben je otvorio oči i progovorio. - Hvala ti što dopuštaš Gracie da me posjećuje. Rekla mi je daje Elizabeth bila protiv toga, ali si joj se ti usprotivio. Bio je to zapravo jedini put da se John R. Brice usprotivio svojoj supruzi. - Zadnji put kad sam je vidio - nastavio je Ben - odvezli smo se u Santa Fe dostaviti jedan stol. Kad smo stigli, odnio sam stol u galeriju. Ona je ostala vani kako bi provjerila što prodaju Indijanci na

Plazi. Kad sam se vratio, bila je na drugoj strani ulice i stajala pokraj jednog starog Navaho Indijanca kao da su najbolji prijatelji. — Lagani osmijeh. — Na glavi je imala plemensku perjanicu. Nasmiješila se i mahnula mi. Nikad neću zaboraviti izraz njezinoga lica tog dana. - Ben se okrenuo Johnu; oči su mu bile vlaţne. - Sjećaš li se zadnjeg puta kad si joj vidio lice? John je utonuo u sjedalo. Sjećao se. ★ Gracie naglo zaustavi Brendu i Sally. Najednom je veoma vaţno da se okrene i pogledom potraţi tatu. Onaj isti loš predosjećaj ponovno ju je obuzeo, kao noćna mora dok je još uvijek budna. Osjećaj da će joj se dogoditi nešto doista strašno. Onaj isti osjećaj koji ju obuzima već više od tjedan dana, uvijek kad je vani na igralištu tijekom školskog odmora ili na nogometnom treningu ili na povratku kući iz škole. Kao daje netko promatra. Ĉeka. Ĉitavo njezino tijelo obuzimaju ţmarci jeze. Sunce joj udara u oči; ona zaškilji. Ugleda tatu, promatra je s nogometnog igrališta broj dva. Kad bije obuzeo loš predosjećaj, obično bi se pribliţila nekoj odrasloj osobi i taj osjećaj bi nestao. Ali, danas nije. Ne sad. Očajnički ţeli otrčati natrag tati. - Idemo, Gracie - kaţe Brenda povlačeći je za ruku. — Ako ne poţurimo, neće ostati nijedan sladoled od banane. Zaključuje da je budalasta djevojčica, a to je nešto za što je mama rekla da u njezinoj kući nije dopušteno. Nalazi se usred gomile ljudi u parku nakon nogometne utakmice. Loš predosjećaj ne moţe je ovdje dohvatiti. Sigurna je. Nasmiješi se i mahne tati. On joj uzvrati mobitelom. Ţmarci jeze nestaju.

Stiţu do štanda sa sladoledom. Drţeći se za ruke, probijaju se kroz gomilu djece i odraslih. Sally prva naručuje, a za njom Brenda. - Provjera gaćica! Gracie se naglo okrene prema uobraţenki koja stoji metar i pol dalje od nje i zadirkuje je bez nadzora odraslih osoba. Pre-glupo. Uobraţenka shvaća svoju pogrešku. Pogled joj se spušta na Graciene ruke koje su sad gospoda Šaka i njezina sestra blizanka. Osmijeh napušta njezino lice i zamjenjuje ga strah. Uobraţenka počne uzmicati, zatim potrči, ali Gracie je hvata za kosu i prije nego što se nađu iza štanda, same, bez ragbijaškog tate, lajavog debila koji će je spasiti. Gospođo Šaka, upoznajte nos mlade uobraţenke. Uobraţenka pada na pod kao hrpa šećernih štapića. Kakva cmizdravica! A ima jedanaest godina! Uobraţenka se hvata za nos i počinje plakati kao mala beba. Pogleda Gracie; oči su joj iskolačene od straha. Ali, njezin pogled nije na Gracie, ne boji se ona Gracie, nego... Ţmarci jeze su se vratili. Loš predosjećaj se vratio. Sad ju je posve preplavio, guši je kao debela deka na vruć dan. Iza nje je. Njegov je dah na njoj. Okreće se prema njemu. Nešto mokro prekriva joj lice. Pokuša se oduprijeti, ali osjeti neki čudan miris. Svaki ţivac u njezinome tijelu počinje zujati i sad joj se vrti u glavi; ruke joj gube snagu, noge malaksaju, oči se ţele zatvoriti. Sad lebdi, kao da njeţno poskakuje. Ne, ne lebdi; netko je nosi. Ĉuje pucketanje ispod sebe, kao da netko gazi po suhome lišću. Loš predosjećaj je nosi kroz šumu. Gracien um iščezava u tminu; opire se svom snagom kako bi smislila nešto što će je spasiti. Razmišlja o Benu. Doziva ga upomoć, ali iz njezinih usta ne izlazi nijedna riječ. Bene.

Zadnjim atomom snage i volje, Gracie podiţe ruku, hvata svoj lančić oko vrata i ţestoko ga potegne. Ruka joj padne. Prsti ispuštaju lančić. Benova Srebrna zvijezda. Spasi me, Bene... Snaţan udarac prene je iz sna, ali jedva uspijeva otvoriti oči, tek koliko je dovoljno da vidi daje, gdjegod se nalazila, mračno. Ĉuje monotono zujanje motora automobila i osjeća štropotanje guma o cestu ispod njih. Loš predosjećaj vodi je negdje daleko. Vjede teţinom nadmašuju njezinu volju. Više ne moţe drţati oči otvorene. Ponovno tone u onaj svijet mraka... ... I sad se budi. Ali ošamućena je, kao da se ne moţe posve probuditi. Ĉuje glasove. Osjeća miris dima cigarete, brze hrane i znoja. Hvata je mučnina, kao da će povratiti. Usta su joj suha, ali ne oblizuje usnice. Ne pomiče nijedan dio tijela. Umjesto toga, tek neznatno otvori oči. Jutro je. U automobilu je, omotana grubom zelenom dekom leţi na straţnjem sjedalu. Naprijed su dvojica muškaraca. Vozač ima plavu kosu ispod crne kape; odjeven je u kariranu košulju. Drugi muškarac je krupniji i ima ravno ošišanu kosu, kao gospodin Blake, profesor tjelesnog, samo što je njegova kosa sijeda. Lijeva mu je ruka prebačena preko naslona sjedala. Veoma je velika ta ruka. I na njoj je nešto stoje već negdje vidjela. Velika glava krupnog muškarca okreće se prema plavokosom muškarcu i on kaţe: - Taj će šmokljan biti milijarder. - Iz usta mu visi cigareta. - Moţda bismo trebali traţiti otkupninu za ovu trešnjicu. Kladim se da bi platio milijun dolara da mu je vratimo. - Ne bih je dao ni za kakav novac - kaţe plavokosi muškarac. - Suđeno nam je da budemo zajedno.

Krupni muškarac odmahuje glavom i ispuhuje oblak dima. - Samo zato što ti ţeliš biti s njom ne znači da ona ţeli biti s tobom. Jesi li ikad pomislio na to? - Da, razmišljao sam o tome — odgovori plavokosi muškarac. - Naučit će me voljeti. - Koja cura ne bi? Iako, čudne su ţene, znaš, ponekad su strašno tvrdoglave kad treba naučiti voljeti muškarca koji ih je oteo. Plavokosi muškarac pogleda ovog krupnog. - Događalo se i ranije. Krupni muškarac kimne glavom. - Je, događalo se. Kaţem samo da nisi imao iskustva sa ţenama kurve kod Rustyja se ne računaju. I kaţem ti, momče, nesretna ţena... prokletstvo. Postoje samo dvije stvari koje s nesretnom ţenom moţeš učiniti: usrećiti je ili je ubiti. Vjeruj mi na riječ, mnogo je lakše ubiti je. To mu godi. Motor proizvodi čudne zvukove. I grozno smrdi. Ona vidi krovove drugih automobila i ogromnih kamiona koji ih pretječu. Na autocesti su. Sunce sja u desnu stranu automobila. Dakle, idu prema sjeveru. Zato je valjda sad hvata lagana studen, naročito kad... Ne pomičući glavu, Gracie provjerava svoje tijelo. Na lijevom stopalu joj je bijela kopačka, ali desne kopačke nema; još uvijek ima modre dokoljenke i štitnike za goljenice. Opipa se ispod deke i — njezin je nogometni dres nestao! Majica, hlačice - odjevena je samo u donje rublje! Zašto su uzeli njezin nogometni dres? Odgovor joj se nameće: Gospode Boţe, pa oni su me silovali! Ugrize se za jezik ne bi li potisnula osjećaje i čvrsto stisne oči kako bi suspregnula suze. Ali jedna joj bjeţi i otkotrlja se niz njezin obraz, klizne na sjedalo i nestaje u naboru napuklog vinila.

Gracie nije bila posve sigurna što sve podrazumijeva silovanje, ali znala je da ono znači da neki muškarac gurne svoj penis djevojci između nogu bez njezinog dopuštenja (iako nije mogla zamisliti da bi ikad ijednom dečku dala dopuštenje da to učini). Majka s njom još nikad nije razgovarala o seksu i tim stvarima; ono što zna naučila je od gospođe Boyd na satovima zdravstvenog odgoja. Gospođa Boyd je rekla djevojčicama da, kad neki dječak krene na njih na neţeljeni način, trebaju u njega uperiti prst i odlučno reći »Ne! I ne znači ne!« Dječaci i djevojčice zasebno su pohađali satove seksualnog odgoja; djevojčice su se hihotale crteţima penisa u knjizi. Jedini ţivi penisi koje je vidjela bili su Samov, koji je bio doista malen i nije mogao ozlijediti djevojčicu njezine dobi, i tatin, jednom kad gaje zatekla nagog u kupaonici. Bilo mu je strašno neugodno i stvarno se brzo pokrio, ali dobro gaje pogledala. Tatin penis je bio dovoljno velik da bi ozlijedio djevojčicu njezinih godina. Ali nju ondje dolje ništa ne boli. Ne osjeća se nimalo drugačije. Moţda ova dvojica muškaraca imaju malene penise kao Samov i zato je ne boli. Ili je moţda nisu silovali. Ili moţda... zatvara oči i ponovno tone u san... ... Dok je ne probudi lupa vratiju. Neznatno otvara oči. Plavokosog muškarca nema. Onaj krupni se okrene prema njoj; ona brzo ponovno čvrsto zatvara oči. Osjeća njegovu masivnu ruku na deki, trese joj nogu, ne baš njeţno. — Probudi se — kaţe. Ona hini da spava, ali čuje njegov teţak dah dok on izdiše i zna da joj se pribliţava dim cigarete. Zadrţava dah, ali otrovna isparavanje pronalaze put u njezin nos. Zakašlje. Sad se ne moţe pretvarati da spava. Otvara oči. Krupni muškarac je promatra i to ne kao da joj ţeli biti prijatelj. Neopisivo je ruţan.

Nos mu je širok i spljošten, kao da se zabio licem u cigleni zid. Dugačak oţiljak vijugavo mu se spušta niz lijevi obraz. Jedno oko ne izgleda kako treba. Zalisci mu izgledaju kao kosa trenera Wallyja kad mu nakon izbrijavanja počne ponovno rasti. Koţa na njegovome licu je pristava, gruba i rošava, kao kod onog tipa u BriceWareu. (Tataje rekao daje taj tip kao dijete imao grozne akne.) Među zubima je stisnuo cigaretu i sa svakim njegovim dahom izlazi dim. On je najveći čovjek kojega je ikad vidjela i doista izgleda opako. Gracie shvaća da drhti, toliko se boji. Ali u ušima joj odzvanja majčin savjet, kao pjesma na iPodu: Muškarci su kao psi. Na ţeni namirišu strah. Nikad im nemoj dopustiti da osjete miris tvog straha. Nikad im ne dopusti da vide tvoje suze. Uvijek se ponašaj hladnokrvno čak i kad se ne osjećaš hladnokrvno. Zato se Gracie sad ponaša hladnokrvno. - Hoćeš li to ugasiti? - kaţe. - Pasivno pušenje opasno je za zdravlje djeteta. Krupni muškarac frkne kao bik i kroz obje njegove nozdrve iziđe pramen dima. - Ni pribliţno opasno kao ja, bijesan kakav jesam kad ne pušim. Ima pravo, zaključuje Gracie. Dobaci joj Twinkie; on sleti na zelenu deku. Fuj, čak nije zasebno pakiran! Vjerojatno je prekriven ušima. Međutim, gladna je. Pridiţe se, pazeći da joj deka ne sklizne s tijela, iako je pokrivaju hlačice i potkošulja. Glava joj je teška. Nalazi se u terencu, pravom smeću; bez mekanih koţnih sjedala i opreme od trešnjina drveta, bez Harmon Kardonovog stereo sustava i saga u odgovarajućoj boji, bez ugrađenog televizora kao u tatinom novom range roveru i bez CD playera. Ovaj je terenac star i ima sjedala

nalik klupama, i zgnječene limenke od piva i opuške cigareta i zguţvane vrećice brze hrane na golom metalnom podu, guma uz vrata visi na nekoliko mjesta, a grijanje ni u kom slučaju ne radi. Pogleda kroz prozor. Nalaze se na parkiralištu Wal-Marta, daleko od kuće. Prepoznaje ţute registarske tablice na drugim automobilima, jednake onima na Benovom dţipu. U Novom Meksiku su. Gracie uzima Twinkie i shvaća da nije vezana. Ruke i noge su joj slobodne. Proguta Twinkie u tri velika zalogaja. -Hm, imas li jos jedan? — upita krupnog muškarca prije nego što proguta zadnji zalogaj. On se okrene na sjedalu i nagne. Gracie skoči do vrata i mahnito potegne dršku. Ništa. Druga vrata. Krupni muškarac se ponovno okreće prema njoj i dobaci joj novi Twinkie. - Ne trudi se, dušo. Vrata se ne otvaraju iznutra. Nismo glupi. Gracie razmišlja bi li se upustila u raspravu s njim, ali zaključuje da to ne bi bilo pametno. Provjerava obliţnje automobile. Moţda moţe privući nečiju pozornost, lupati po prozoru i vrištati upomoć. Ali nema nikoga... osim onog plavokosog muškarca koji nosi smeđu vrećicu i hoda prema svom smeću od terenca u kojemu se nalazi oteta djevojčica. Ne izgleda mnogo stariji od dečkiju u srednjoškolskoj ragbi-jaškoj momčadi. Tata je prošle sezone odveo Sama i nju na svečanu utakmicu na početku školske godine; plavokosi muškarac je dovoljno zgodan da bi bio kralj utakmice, samo što nosi kariranu košulju koja izgleda kao tatina pidţama. Kraljevi utakmica ne nose karirano. Prilazi prednjem dijelu terenca i podiţe pokrov motora. Iz unutrašnjosti prokulja dim. On se odmakne i mahne rukom kroz dim kao tata kad pokušava peći roštilj, a zatim se nagne ispod

pokrova. Nakon minute, zalupi pokrovom i baci neku ţutu posudu u stranu. Vau, ovaj tip ne reciklira otpad. Plavokosi muškarac obriše ruke o košulju, uđe u automobil s vrećicom i kaţe: - Deset jebenih litara, a još nismo ni na pola puta kući. - Dobaci pakiranje od deset kutija cigareta krupnom muškarcu koji odmah zaroni u njih kao tata u novu vreću Ore-osa. Zatim dodaje vrećicu Gracie. Jedan njegov prst je samo ba-trljak. Ona isprazni vrećicu: ruţičasta trenirka. Uzdahne. - Dovoljno je loše što ste me oteli, ali moja će se mama sad stvarno razbjesniti na vas. - Zašto? - pita plavokosi muškarac. - Zato što me prisiljavate da nosim odjeću iz Wal-Marta. Plavokosi muškarac se zahihota stavljajući mjenjač u brzinu i izveze automobil s parkirališta natrag na Autocestu 666 sjever, piše na znaku. - Sad sam se sjetila - jeste li me, ono, silovali ili nešto slično? Vozilo najednom skrene s ceste ne usporavajući, od čega cigareta krupnog muškarca poleti »Isuse Kriste!« - kaţe on - a Gracie se zabije o sjedalo. Plavokosi muškarac nagazi na kočnice, zaustavi automobil i praktički se uzvere preko naslona svog sjedala. Lice mu je crveno. Uperi tri prsta svoje desne ruke u nju. - Misliš da bih ti ja to učinio? Misliš li da bih ikome dopustio da ti to učini? Ti si čista i ostat ćeš čista! Ako te itko pokuša okaljati, ubit ću ga! Uspravila se. - Skinuo si mi nogometni dres. - Nisam gledao! Osim toga, imaš ono smiješno donje rublje, ništa se ne vidi. Odmah sam te zamotao u deku. - Onda zašto?

- Da skrenem federalce s našeg traga. Nikad te neće odvesti natrag, Patty. - Patty? Moje ime je Gracie. Nemojte mi reći da ste vas dvojica budala oteli pogrešnu djevojčicu? - Ne, uzeli smo pravu djevojčicu - kaţe plavokosi muškarac okrećući se na sjedalu. - To je sad tvoje ime. I Gracie se pita zašto... ... Starac na benziskoj postaji nekako čudno promatra njihov terenac. Ima simpatično lice. Stoji s druge strane crpki i odmahuje glavom, pokazujući na njihov terenac i nešto govoreći krupnom muškarcu koji puši, iako na znaku piše daje pušenje zabranjeno. Pokrov terenca je podignut. Mora da se motor doista zapalio jer u zraku ispod jakog neonskog svjetla lebdi još veći oblak crnoga dima. Gracie je sad u ruţičastoj trenirci. Malo podiţe glavu. Ţeli poviknuti, Pomozite mi! - Ostani dolje - kaţe plavokosi muškarac. Gracie se spusti na sjedalo. Ali starac ju je vidio. I ona je vidjela njega. U Idahu su... ★ ... I glava joj je ponovno teška, nejasne slike i buka svuda su oko nje, guši je gust dim cigarete. Tu je neki krevet u nekoj sobi, ali to nije njezin krevet ni njezina soba. Sjeća se da su je nosili u deki i daje osjetila onaj isti čudan vlaţan miris, i onu istu vrtoglavicu i nemoć da se usprotivi kad su joj ponovno vezali ruke i noge. Spavala je i sanjala i tonula i izranjala iz tame i svjetla, kako joj se činilo danima, dok je televizor neprestano bubnjao i njegov se zvuk miješao s muškim glasovima i mirisom - tacosa? - a ona se pitala hoće li oni ikad otići spavati. - Ja nikad ne bih osvojio milijun dolara, pa pitanja su strašno teška. - To je zato što ti, momče, nikad nisi gled'o telku. - Onaj veliki tip, njega zovu Hoss...

- Bonanza? - Zašto u Iđahu imaju toliko meksičkih programa? - Idi spavati. Smijeh. - Onaj Elmo, baš je smiješan. - Daj ušuti. - Gilligan uvijek nešto uprska i... - Začepi! - Onaj tamo tip, on je doktor i oţenjen je s njom, ali ševi onu plavušu i... - Sapunjare? Momče, ti si kao klinac kad dobije novu igračku. - Hej, Patty je na vijestima! - U ovoj emisiji stave ljude na pusti otok, i svakog tjedna jednog izbacuju glasovanjem. Zadnji koji ostane osvoji gomilu para. Da sam ja u igri, svima koji glasuju protiv mene rekao bih da ću ih ubiti. - To mi se na tebi uvijek sviđalo. - Piše u novinama da su sinoć uhapsili Jenningsa. - Super. Terenac je popravljen, krenimo. Sad su ponovo u onom smeću od terenca i Gracie leţi na straţnjem sjedalu, a kapci su joj teški dok... ... Kad otvori oči, ugleda masno lice prijubljeno uz prozor; cereka joj se, nekoliko mu zubiju nedostaje. - Baš je zgodnička — kaţe.

- Dirt, ukrcaj ono sranje - odgovara mu plavokosi muškarac. Kad se muškarac po imenu Dirt odmakne od automobila, na prozoru ostaje velika masna mrlja od njegovoga lica. Straţnja vrata terenca se otvaraju i muškarci u njega ubacuju zelene metalne kutije s dugačkim, blistavim metalnim spremnicima na kojima piše - USAF - i neka riječ koju ona nikad ranije nije vidjela - NAPALM - a zatim ih prekrivaju teškom ceradom. - A čelnici se pitaju zašto im inventar nikad ne štima - kaţe muškarac bez zubi. Svi se nasmiju kao daje on Jay Leno ili slično... A sad leţi na malenom krevetu u malenoj sobici u malenoj kućici. Plahte smrde na ustajali znoj. Morat će se tjedan dana kupati da ispere taj smrad. Oni misle da ona spava. Na vrhovima prstiju prikrada se vratima i proviri. Ona dvojica muškaraca su u velikoj prostoriji s nekim crvenokosim muškarcem koji u ruci drţi dugačku crnu pušku s teleskopom i miluje je kao djevojku. Piju pivo, puše i smiju se. Krupni muškarac kaţe: - S tom crvenom kosom, nitko neće vjerovati da si Arapin i musliman. - Ionako nije vaţno - odgovori crvenokosi muškarac. - FBI me nikad neće pronaći. K vragu, pa ne mogu ni objema rukama pronaći vlastitu guzicu. Krupni muškarac uperi palac prema sobi i upita: - Juniore, što kaţe cura? Sviđa joj se? Svi se ponovno nasmiju; zatim posve utihnu i krupni muškarac kaţe: - Uskršnja nedjelja, Crveni. Nemoj zajebati. Gracie se vraća do kreveta, legne i pomisli, Zar nije ova nedjelja uskršnja?... ... Vidi natpis na kojemu piše Cheyenne, Wyoming.

Ponovno leţi na straţnjem sjedalu terenca; dvojica muškaraca na prednjim sjedalima djeluju sretno. Onaj krupni kaţe: - Moţeš li vjerovati da se onaj seronja objesio? Jeboga, slobodni smo, partneru. - Znači da moţemo kroz Yellowstone? - upita plavokosi muškarac. - Bilo bi zgodno da ga Patty vidi. - Naravno, Juniore. A nakon toga ćemo je odvesti u Disneyland. - Krupni tip pogleda muškarca kojega oslovljava s Junior kao daje ovaj poludio; ispuhne dim i kaţe: - Pa nije ovo jebeni obiteljski izlet! Obiteljski? Zar ju je ovaj Junior oteo da mu bude... ... Gracie je hladno. Tijelo joj nekontrolirano drhti. Posve je sama. I strašno uplašena. Briţne u plač. Više ga ne moţe susprezati. Ali tek što se nije rasplakala na sav glas, ugleda ga, visoko gore na nebu, lebdi ispod bijelog padobrana. I on vidi nju. Sad se pribliţava, zelena beretka, uniforma, odličja koja blistaju na jakom sunčevom svjetlu, baš kao na slici na njezinom radnom stolu. Spasi me, Bene. On dolazi. I po prvi put otkad je oteta, više se ne boji... 233:51 Kad se probudila, Gracie je drhtala. U snu je odgurnula grubu zelenu deku. Uspravila se, ispruţila ruku i navukla deku do brade. Ponovno su bili na autocesti, ali automobil više nije proizvodio čudne zvukove. Plavokosi muškarac je vozio; onaj krupnije pušio i čitao novine. Vani je tlo bilo prekriveno snijegom. Daleke planine, više od onih u Taosu, uzdizale su se visoko u nebo. Glava joj se napokon razbistrila.

- Gdje smo? - upitala je. — Koji je danas dan? - O, dobro jutro ti ţelim, pospanko - rekao je plavokosi muškarac po imenu Junior. - U Montani smo, Patty. Danas je četvrtak. - Dobro, samo da znaš, to Patty me doista počinje ţivcirati. U retrovizoru je opazila da je Juniorovim licem preletio lagani osmijeh. Nakašljala se. Automobil je bio pun dima cigareta. (Prestaje li ovaj krupni tip ikad pušiti?) Pokušala je otvoriti prozor, ali bio je zaglavljen. Mahnula je rukom kako bi malo raščistila zrak oko sebe i mogla disati. Krupnom je muškarcu rekla: - To su ti štapići za rak. Mogu te ubiti. Muškarac je, ne okrećući se, odgovorio: - Moţe i ţenska koja zanovijeta. Začepi! Zagledala se u tjeme njegove velike glave. - Krasan stav. - U retrovizoru je zamijetila da se Junior ponovno nasmiješio. Vozili su se u tišini dok ona nije rekla: - On dolazi. Muškarac joj je dobacio novine. - Po tebe, curice, nitko ne dolazi. Tvoj slučaj je zaključen. Gracie je uzela novine i raširila ih na krilu kao kad bi kod kuće nakon nastave čitala športske stranice. Na naslovnici je bila njezina fotografija; pokraj nje nalazila se fotografija nekog plavokosog muškarca. Izgledao je tuţno. - Znam ga. Radi za mog tatu. - Više ne radi. Pročitala je o svojoj otmici, potrazi za njom, nagradi koju je ponudila mama. - Vas dvojica Einsteina propuštate dvadeset i pet milijuna dolara da biste zadrţali mene? To mi se čini strašno glupim. - U pravu si, strašno je glupo - odgovorio je krupni muškarac, na što ga je Junior brzo pogledao.

Gracie je nastavila čitati o svom slučaju, istrazi - hej, tatine su dionice otišle na trţište! - uhićenju otmičara, samoubojstvu otmičara i svojim hlačicama za nogomet. - Ostavili ste moje hlačice u šumi? Tako da svi misle da trčkaram naokolo u donjem rublju? To je, ono, totalno odvratno. - Svi misle da si mrtva - rekao je krupni muškarac. Gracie je čitala dalje. — A u kamionetu ovog tipa su pronašli majicu mog dresa? I moju krv? - S laktova - rekao je Junior. - Prilično pametno, ha? Sam sam se toga dosjetio. - O, da, jako pametno. Tip se ubio. - To je bila čista sreća. Dobro smo mu smjestili, ali smo se nadali da ćemo dobiti samo nekoliko dana prednosti. Nismo mislili da će se objesiti. Sad smo slobodni k'o ptičice. U članku je pisalo da se taj Jennings objesio u svojoj zatvorskoj ćeliji i daje policija zaključila njezin slučaj. Gracie Ann Brice smatrala se mrtvom. Njezino tijelo vjerojatno nikad neće biti pronađeno, sad kad se otmičar ubio. Gracie nije shvaćala: Zašto Jenningjednostavno nije rekao policiji daje on nije oteo? Zašto bi se ubio? Sve to joj nije imalo smisla, ali nije promijenilo ono što je znala. - Ne, niste slobodni. On ipak dolazi. Junior je odmahivao glavom. - Taj mlakonja te ne dolazi spasiti, jednako kao što te nije spasio od onog jebenog seronje koji je na tekmi vikao »provjera gaćica«. Da sam to bio ja, ubio bih kurvinog sina. Umalo i jesam. Pojavila se gospođa Šaka. Gracie je poţeljela odalamiti Juniora kao stoje odalamila onu uobraţenku. - Kao prvo, tupsone – nije bila sigurna što ta riječ znači, ali je čula jednog dječaka kako se njome obraća drugome, kojemu se to nije svidjelo - ne zovi mog tatu mlakonjom. On

moţda je pomalo budalast, Bog ga blagoslovio, ali je genijalac, pametniji od vas dvojice humanoida zajedno. Junior: - Koji je vrag humanoid? -1 kao drugo, on nije ni čuo onog idiota. Radio je više stvari odjednom. I kao treće, zar doista misliš daje to prikladan rječnik kojim se govori pred jednim djetetom? - O, sranje, oprosti, dušo - rekao je Junior kao da to doista misli. - Neću više koristiti takve riječi. Krupni se muškarac okrenuo na sjedalu kako bi ga Gracie vidjela. Nije se smješkao. - Ja hoću. Dobro me slušaj, slatkice. Ako je taj tip koji se naziva tvojim taticom dovoljno pametan da shvati kako te Jennings nije oteo i dovoljno glup da te dođe traţiti, izvadit ću svoj Bowie - podigao je nešto što je izle-dalo kao preveliki noţ za odreske - i oderati tog krljaţvca od pimpeka do vrata, a njegovu utrobu upotrijebiti kao mamac za medvjede, razumiješ li? Zato sjedi s mirom, uţivaj u putovanju i začepi već jednom! Bio je krupan i ruţan i zastrašujući i smrdio je. Gracie se za-tresla brada i oči su joj zasuzile. Tek što nije nekontrolirano za-jecala, kad se sjetila svoje majke, najţilavije, najsnaţnije, najopasnije osobe koju je poznavala. Gracie nije bila kao majka, ali to joj je bilo u genima - mogla je biti takva ako mora. Sjetila se još jednog majčinog savjeta: psovke. Neočekivana prostota iz usta ţene, savjetovala ju je majka, plaši muškarce. Gracie se sjetila riječi koju je majka često koristila kad je mislila da Gracie nije u blizini, a ponekad čak i kad je bila u blizini. Izbacila je bradu, nagnula se prema velikom ruţnom, zastrašujućem, smrdljivom muškarcu i hotimice naglasila svako slovo, tako da bi njezina učiteljica engleskoga, gospođa Bradley, bila silno ponosna. -Jebi se. Krupni muškarac ju je gadno pogledao kao daje ţeli odalamiti natrag u prošli tjedan, ali Graciena brada nije popuštala; on je najednom prasnuo u glasan smijeh.

- Gdje si naučila tako govoriti, curo draga? - Od majke. Ona je odvjetnica. Dvojica muškaraca su se pogledali i slegnuli ramenima. - Oh. - I za tvoju informaciju, seronjo... Krupnije muškarac samo odmahnuo glavom. - Prava si mustra, mala. Raduje me što nemam svoja derišta - osim moţda s nekim kurvama u Sajgonu. On je to smatrao smiješnim. - U svakom slučaju, za tvoju informaciju, ne govorim o tati. Govorim o Benu. - A tko ti je, dovraga, taj Ben? - Moj djed. Krupni se muškarac ponovno nasmijao, još glasnije, i pljesnuo Juniora po ruci. - Njezin dedek. Povukao je dim cigarete kao Sam kad sisa Slurpee, ali se zakašljao kao da se guši i lice mu se cijelo zacrvenjelo. - Prokleta angina. — Nagnuo se i nešto potraţio. Kad se ponovno uspravio, u ruci je imao bočicu tableta. Stavio je jednu u usta. Junior je rekao: - Nitko te ne dolazi spasiti, Patty. Mrtva si. - Ben zna da sam ţiva. - Kako on to zna? —Jednostavno zna. Nakon nekoliko minuta, crvenilo je nestalo s lica krupnog muškarca. Prebacio je lijevu ruku preko naslona svog sjedala i rekao: — Sranje, Juniore, dedek nas dolazi ubiti i spasiti svoju slatku malu unučicu. Moţda je najbolje daje odmah predamo.

Strog glas, njezino najbolje oponašanje Elizabeth A. Brice, odvjetnice na slobodi: - Da, to biste trebali učiniti. Jer on je već na putu. A ako vas dvojica idiota imate barem onoliko razuma koliko je Bog podario prašini, pustit ćete me iz ovog automobila da vas on nikad ne dohvati. - Znaš, slatkice — rekao je krupni muškarac — neće me uhvatiti nesanica od straha od tvog dedeka koji dolazi po mene. - Trebala bi te uhvatiti. I on ima jednu takvu. —Jednu što? Sad ju je gledao ravno u oči. Njegov je pogled pratio njezinu ruku kad ju je ispruţila i pokazala prstom na tetovaţu, gotovo dotičući masivnu ruku. -Jednu ovakvu. Muškarac je nabrao obrve. - Tvoj djed ima tetovaţu na kojoj piše »poskok«? - Da, itekako je ima. - Pokazala je palcem iza svojih leđa. -I negdje je iza nas, brzo nas sustiţe. Krupni je muškarac strelovito podigao pogled; zagledao se kroz straţnji prozor terenca, kao da se Ben svojim automobilom zalijepio za njih. Izraz njegovoga lica sad je bio drukčiji. Jer, Ben je doista dolazio. 9:28 Nikad nećemo stići do Idaha u ovome sranju! Pokušaj ponovno! - povikao je Ben ispod podignutog pokrova dţipa. John je okrenuo ključ u bravi i stisnuo papučicu gasa, a motor se ispunio mirisom benzina; Benu je u mislima zabljesnula slika jednog vijetnamskog djeteta natopljenog napalmom. Zrakoplov je sletio u Albuquerque u devet sati ujutro po lokalnom vremenu. Uzeli su svoju prtljagu i pronašli stari dţip na parkiralištu. Ali prokleta stvar ponovno nije htjela upaliti. Ben je

bio ispod pokrova motora i potezao karburator, što bi obično upalilo. John je sjedio u dţipu, nestrpljiv i ţivčan, a svakom je novom minutom postajao sve nestrpljiviji i sve ţivčaniji. Ben je zalupio pokrovom motora i prišao vozačkom sjedalu. John se prebacio na suvozačko mjesto. Ben je ušao, odlučan da dţip ovaj put upali. Okrenuo je ključ u bravi i pritisnuo papučicu gasa do daske. - Hajde, kurvin si... Motor je zakašljao i zahriptao kao pušač koji puši dvije kutije cigareta dnevno, a zatim zabrujao. Ben je brzo ubacio mjenjač u rikverc; dţip je poskočio s parkirališta. Zatim je umro. - Sranje! - sa suvozačkoga sjedala. Ben je ponovno zabio čizmu na gas; dţip je proradio. Brzo je ubacio mjenjač u prvu brzinu prije nego što se dţip stigao predomisliti. Vozilo je zateturalo iz zračne luke, rigajući oblak crnog dima. Kad su se našli na cesti koja je vodila do međudrţavne autoceste, Ben je pogledao svog putnika. John je bio sin svoje majke -imao je iste stroge crte lica, istu kovrčavu crnu kosu, istu krhku građu, isti briljantan um. Nimalo nalik ocu. Benove misli vratile su se natrag u onu noć kad je... - Stani! — povikao je John. Ben je naglo pritisnuo kočnicu. – što je? John je pokazao. — Stani tamo! - Zatim je počeo pritiskati tipke na svom mobitelu kao da zove 911 kako bi prijavio hitan slučaj. - Bok, ovdje Gracie. Ne mogu se javiti na telefon jer sam na spoju s Orlandom Bloomom — da bar! Zapravo, u školi sam ili na nogometnom treningu ili na satu taekwondoa ili jurim E.T.-a po kući. U svakom slučaju, ne mogu odgovoriti na poziv pa ostavi poruku ili slično. Bok. - Stroj je zapištao.

Elizabeth je sad sjedila na Gracienom stolcu za Gracienim stolom u Gracienoj sobi i slušala Gracien glas. On je bio sve što joj je ostalo od kćerke. Ispruţila je ruku i pritisnula gumb i ponovno slušala glas svoje mrtve kćerke. Gracie je rekla: — Ben Brice je junak. Krupni je muškarac polako odmahivao glavom kao što je to činila mama kad se Sam ponašao kao glupan. - Ben Brice - rekao je tihim glasom, gotovo kao da govori o nekome tko je umro. - Kakva je vjerojatnost da će se to dogoditi, Juniore? Prođemo pola drţave kako bi ugrabili ovu malu, a ispadne daje ona unuka Bena Bricea. Jednim potezom, Bog je tebi dao nju, a meni Bena Bricea. Junior je sad promatrao krupnog muškarca kao daje ovaj s nekog drugog planeta. — O kom vragu ti trabunjaš, Jacko? Krupni muškarac po imenu Jacko je odgovorio: — Bojnik je uvijek govorio da nije nikakva slučajnost stoje svjetska nafta na Srednjem Istoku, na istom mjestu gdje su nastale tri svjetske religije. Rekao je, »Bogje tu naftu stavio ondje, Jacko, jer će ona jednoga dana vratiti Zidove, muslimane i kršćane na Srednji Istok za završni obračun. Armagedon u pustinji. Boţji veliki plan.« - Kakve to ima veze s njom? - Ona je moja nafta, Juniore. — Jacko se obraćao Junioru, ali je kvrgavi palac uperio u Gracie. - Ona će dovesti Bena Bricea k meni za završni obračun. - Tko je, dovraga, Ben Brice? Gracie je ponovila: — On je junak. Jacko je prezrivo ispuhnuo dim. - On je izdajnik. Taj nas je izdajnik doveo pred vojni sud. Junior gaje pogledao i namrštio se. - Hoćeš reći... — Da, hoću reći. On je izdao bojnika.

Junior je razrogačio oči, kao baka onaj put kad je pogodila četiri broja na lotu i osvojila šesto dolara. Rekao je: — Mrtav je. —Još nije — rekao je Jacko. — Ali, bit će ubrzo. - Kako ćemo ga pronaći? — Nećemo. On će pronaći nas. - Nikad nas neće naći na onoj planini. — Hoće, Juniore, hoće. Ne znam kako, ali pronaći će nas. Jer smo uzeli nešto što je njegovo. 9:44 E ovo je posao za mene - rekao je John kad je zajedno s Benom ušao u Range Roverov prodajni salon. Nasmiješeni trgovac u košulji kratkih rukava s kravatom na gumicu pojavio se prije nego što su se staklena vrata zatvorila iza njih. - Dobro jutro, gospodo. Ja sam Bob. Prodajni saloni range rovera za Johna R. Bricea bili su kao drugi dom. Kad gaje uočio iz dţipa, raspoloţenje mu se popravilo kao u boţično jutro: novi rover sigurno će ih dovesti do Idaha! John je prišao jednom vozilu u salonu - izvana crnom kao kava — i otvorio vrata — iznutra je bilo obloţeno koţom beţ boje. Vidio je sve stoje morao vidjeti. Okrenuo se Bobu. - Koliko košta? - Pedeset sedam — rekao je Bob. — Prava bagatela za ovakav biser. Nemoguće da je Bob mislio da će glede cijene range rovera preveslati Johna R. Bricea. Kao većina tehnomanijaka, John nije posjedovao stručnost potrebnu za stvarni svijet, stručnost koja zahtijeva tjelesnu spretnost ili društvene vještine; nije znao kako postaviti pločice ili popraviti kotlić koji curi (da i ne spominjemo nešto ozbiljnije) ili učinkovito kontaktirati s nastavnicima svoje djece ili

svojom bračnom druţicom. Ali znao je sve vaţne stvari u ţivotu onako kako ih je odredila njegova generacija: znao je kako napisati računalni program; znao je kako kupovati preko Interneta; znao je kako zaraditi milijardu dolara na intelektualnom vlasništvu; znao je kako usporediti planove telefoniranja mobitelom i znao je specifikacije land rovera. - Land Rover, serija LR3, HSE. Ĉetiri zarez četiri litre, V-8 pogonski dio s Boschovim motroničkim motornim sustavom. Pogon na četiri kotača s elektronskom kontrolom vuče, elektronskom zračnom suspenzijom i antilock kočnicama. Reagira na teren, Active Roll Mitigation i sustavi kontrole dinamičke stabilnosti. Petsto pedeset wata Harmon Kardon Logic 7 surround stereo sustav s trinaest zvučnika i pojačanim subwooferom. Legurni kotači od devetnaest inča. Klima, koţna sjedala, krov za sunce, Bi-Xenonova prednja svjetla, i Urban Jungleova oprema, iako je meni draţa oprema Safari. Ukupna cijena, pedeset šest petsto. Plus trošak prijevoza i prodaje te dodatnih troškova, pedeset sedam i petsto. Mogu kupiti ovo vozilo na Netu i platiti četrdeset i devet i petsto, maksimalno. Budući da mi se ţuri, platit ću pedeset ijednu, u gotovini. Bob je razjapio usta. - Ali, po toj vam ga cijeni dajem besplatno. Slušajte, spustit ću na pedeset i šest. - Nema šanse, frajeru. Pedeset dvije ili nemamo o čemu razgovarati. - Pedeset i pet? - Pedeset i tri, i to je moja konačna ponuda. - Pedeset i četiri. - John se okrenuo kao da će otići. Nakon dva koraka, trgovac je rekao: — U redu, pedeset i tri. - Dogovoreno. — John je prislonio mobitel na uho. — Carol, jesi li još ondje? Pošalji pedeset i tri tisuće na...

- Plus za porez, isprave i dozvolu - rekao je Bob. - Koliko? Bob je tipkao po malom kalkulatoru. - Isprave dva pedeset, dozvola jedan pedeset, porez šest zarez sedam pet posto puta pedeset i tri tisuće... Carol na telefon: - Plus tri tisuće devetsto sedamdeset i sedam dolara i pedeset centi na račun... John je ispruţio telefon Bobu koji je još uvijek računao. - ... to je tri tisuće devetsto sedamdeset i sedam... - Da, znamo - rekao je John. — Izdiktirajte broj svog računa. Vozilo mi treba odmah. - Pokazao je van. — I morate nas osloboditi onog smeća od dţipa. Bob je pohitao s mobitelom. John se okrenuo Benu. - I tako se apgrejdaš do novog luksuznog terenca. Ben je odmahivao glavom, očito zapanjen. - što znači apgrejdati se? 10:36 Smeće — rekla je Jan Jorgenson i zavitlala sasušeni flomaster u koš na drugom kraju svojega ureda. Tog je jutra prvi put nakon otmice došla u ured i pokušala se usredotočiti na dug popis mladih Arapa s boravištem u Teksasu, ali njezine misli nisu napuštale djevojčicu na onoj snimci nogometne utakmice. Njezina ju je slika proganjala. Imala je osjećaj kao da odustaje od Gracie Ann Brice. A ona nije bila od onih koji odustaju. Trčanje maratona naučilo ju je da nikad ne odustaje. Ĉetrdeset kilometara, mozak ti je u magli, tijelo na autopi-lotu, u stopalima nemaš osjećaja,

izgubio si nadzor nad vlastitim crijevima i udaraš u zid — ali ne odustaješ; nikad ne odustaješ. Ako odustaneš, nikad nećeš saznati istinu o sebi. Specijalna agentica FBI-ja (na probnome radu) Jan Jorgenson bila je odlučna saznati istinu o Gracie Ann Brice. Zato je, umjesto da trči tri kilometra stoje inače činila u stanci za ručak, zapisivala u glavnim crtama slučaj Brice na velikoj ploči u svom malenom uredu u središtu Dallasa. Na vrh ploče napisala je GRACIE ANN BRICE, a ispod pet podnaslova: GARY JENNINGS... JOHN BRICE... ELIZABETH BRICE... BRIG. BEN BRICE... DNK. Ispod GARY JENNINGS napisala je BriceWare i krv u kamionetu i dres u kamionetu i 9 telefonskih poziva i trener ga prepoznao i dječja pornografija. Dokaz krivnje. Međutim, FBI-jevi forenzi-čari nisu pronašli nijednu vlas s Graciene glave ni u Jenningso-vom kamionetu, ni u njegovom stanu, ni na njegovoj odjeći; niti njezine otiske u njegovom kamionetu ili njegove na onoj pornografskoj sličici; niti dječju pornografiju u njegovom stanu ili na njegovim računalima. Ni pribliţno nije odgovarao profilu seksualnog grabeţljivca. U prošlosti nije počinio ništa kao što je otmica djeteta, a u budućnosti gaje čekala ţena i dijete i milijun dolara, ali je sve to odbacio kako bi silovao i ubio desetogodišnju kćerku svojega šefa? Kako klinci kaţu, nema šanse. Zatim je zapisala natuknice za JOHNA BRICEA: doktorat, MIT... brak s Elizabeth Austin... preseljenje u Dallas... BriceWare... javna ponuda dionica. Osim bogatstva od milijardu dolara nakon jučerašnje javne ponude dionica, što bi bio mogući motiv otmice, u očevoj prošlosti ništa drugo nije izazvalo njezino zanimanje. Zašto bi itko oteo dijete Johna Bricea?

Uz ELIZABETH BRICE: Rođena u New Yorku... Smith koledţ... pravo na Harvardu... Ministarstvo pravosuđa... napušta Pravosuđe, udaje se za Johna Bricea, seli u Dallas... hraniteljica bogataša. Zašto bi itko oteo dijete Elizabeth Brice? Sad je zapisivala natuknice za BRIG. BENA BRICEA: West Point... Vijetnam... Zelene beretke... Brigadir... Medalja časti... povjerljivi podaci o sluţbi... tetovaţa poskoka. Zašto bi netko oteo unuku brigadira Bricea? Zašto bi itko počinio ovaj zločin? Koji su mogući motivi? Sjela je za svoj stol, koji je bio prekriven informacijama koje je Istraţivački odjel prikupio o brigadiru Briceu iz javnih izvora, preslika novinskih članaka i članaka u časopisima, poredanih od najnovijih do najstarijih. Istraţivački odjel ţutim joj je marke-rom označio svako spominjanje brigadirovog imena. Prelistala je nekoliko članaka. Jedan je bio objavljen 30. travnja 1975., o padu Sajgona, s fotografijom jednog američkog helikoptera koji se uzdiţe s krova američkoga veleposlanstva; na potpornju je stajao vojnik kao vatrogasac na vatrogasnom kamionu i u ruci drţao neki malen predmet. Drugi je članak bio od 7. kolovoza 1972., s fotografijom na kojoj predsjednik Nixon stavlja Medalju časti oko vrata brigadira Bricea na svečanosti u Istočnoj sobi Bijele kuće, jer je Brice sam samcat spasio stotinu američkih pilota iz zarobljeničkog logora; pokraj brigadira je stajala njegova supruga. Jan je preletjela pogledom preko nekoliko članaka iz Stars & Stripes, vojnih novina, a zatim se vratila na članak s naslovnice

Washington Heralda, datiran 12. studenog 1969. Priloţena fotografija prikazivala je izvjestitelje nagurane oko natmurenog brigadira Bricea ispred neke vojne zgrade, samo što tad nije bio brigadir nego mlad poručnik. Letimice je pročitala članak: nešto o ratnom sudu zbog nekog masakra u Vijetnamu. Jan Jorgenson se rodila tek 1980.; shodno tome, Vijetnamski rat nije joj značio nimalo više od Građanskoga rata. Tek što nije krenula na sljedeći članak, kad joj je pogled privukla jedna riječ u petome odlomku članka: poskok. Janinim je ţilama nahrupio adrenalin: brigadir Brice ima tetovaţu poskoka. Onaj neidentificirani muškarac u parku također je imao tetovaţu poskoka. Vojnici izvedeni pred vojni sud bili su pripadnici ekipe specijalaca pod kodnim imenom Poskok. Ĉitala je dalje. Tim specijalaca Poskok, pod vodstvom bojnika Charlesa Woo-drowa Walkera, masakrirao je četrdeset i dvoje vijetnamskih civila 17. prosinca 1968. godine, u seocetu u pokrajini Quang Tri u Juţnome Vijetnamu. Masakr je prijavio poručnik Ben Brice. Kad su se mediji čuli za to, Quang Tri postao je političko pitanje. Kongresnici koji su se protivili ratu zahtijevali su da bojnik Walker bude izveden pred ratni sud. Vojska se opirala: Charles Woodrow Walker bio je ţivuća legenda. Ali, kad je skupina senatora zaprijetila zaustaviti sredstva namijenjena vojsci, vojska se predala i optuţila Walkera i njegove vojnike prema Ĉlanku 118. Kodeksa vojne pravde za umorstvo. Poručnik Ben Brice bio je jedini svjedok optuţbe na vojnome sudu; posvjedočio je daje Walker potaknuo masakr i hladnokrvno ubio jednu djevojčicu. Bojnik Walker u svome je iskazu pred sudom samo morao zanijekati masakr. I slučaj bi bio zaključen. Ţivuća legenda svaki je put jača karta od običnog poručnika. Pretrpana sudnica zanijemila je od iščekivanja kad je tridese-tosmogodišnji bojnik američke vojske, zapanjujuće zgodan muškarac prema fotografiji u koju je Jan sad gledala, uspravno stao na

mjesto za svjedočenje u svojoj uniformi, prsa prekrivenih odličjima, i obratio se članovima vojnoga suda. - Umiranje je, gospodo, velik dio rata. U ratu ljudi umiru. Muškarci, ţene i djeca. Vojnici i civili. Neprijatelji i saveznici. I Amerikanci. Komunističke snage ubile su četrdeset tisuća američkih vojnika u Vijetnamu - četrdeset tisuća, gospodo! A vojska pred sud izvodi mene zbog četrdeset i dvoje mrtvih kosookih? Bojnik omiriše zrak kao pas tragač koji hvata miris lovine. — U ovoj sudnici osjećam pokvareni vonj politike. Tuţitelj ga promatra, oličenje zapovjednika Zelenih beretki: metar i devedeset visok, stotinu kilograma čvrstih mišića, kratka ravno ošišana plava kosa, brončano lice i glas koji odjekuje kao grom. I ima one oči, oči poput modrog kristala koje ti prodiru ravno u dušu; kad prikuje te oči uz tebe, kao da gledaš u samoga Isusa Krista, kaţu njegovi ljudi. Sebe nazivaju njegovim učenicima. Bojnik prikuje pogled na porotnike vojnoga suda. - Kad smo u Drugom svjetskom ratu bombardirali Njemačku u prah i pepeo, samo smo u Dresdenu pobili trideset i pet tisuća njemačkih civila. Kad smo bombardirali Hirošimu i Nagasaki, pobili smo tristo tisuća japanskih civila. Ali nismo oplakivali njihove smrti. Nismo pred vojni sud izveli pilote koji su bacili te bombe niti generale koji su naredili bombardiranje. Slavili smo ih kao junake. Dali smo im odličja i organizirali parade. Jednog smo generala stavili u Bijelu kuću. Međutim, u ovom je ratu, kako sam čuo, drukčije. Ovaj rat nije omiljen u narodu. I na to ja kaţem, pa što onda! Otkad vojska ovog čovjeka mari za mišljenje civila? Je li vama bitno što misli ona razuzdana rulja nezadovoljnika koji prosvjeduju pred vratima ove vojne baze i pali američku zastavu kojoj smo se i vi i ja zarekli sluţiti? Vojnici koji se upravo u ovome trenutku bore i umiru

u Vijetnamu ne brane te civile. Oni brane ovu zemlju! I ja ne kanim dopustiti da mi gomila budala koja izbjegava sluţiti vojni rok govori kad i gdje i koga smijem ubiti kako bih obranio ovu zemlju! A čujem i daje ovaj rat nemoralan, ruţan, okrutan i zao. I na to odgovaram, istina je, takav je. Kao i svaki drugi rat koji je ova zemlja ikad vojevala. Rat, gospodo, nije ni lijepa ni uredna ni simpatična ni čovječna tema za večernje vijesti. Rat je ruţan. Okrutan. Nečovječan. Zao. I potreban za opstanak slobodnoga svijeta! Uperi prst u prozor. - Ona ondje rulja ţeli da Amerika izgubi u Vijetnamu. Ona rulja ţeli srušiti američku vojsku. Mi — vi i ja i ova vojska — ne smijemo dopustiti da se to dogodi! Jer ako to dopustimo, ako dopustimo da ona rulja uništi ovu vojsku, svijet se više neće bojati Amerike. Istina, moţemo ţivjeti u svijetu koji ne voli Ameriku. Moţemo čak ţivjeti i u svijetu koji mrzi Ameriku. Ali, gospodo, ne moţemo ţivjeti u svijetu koji se ne boji Amerike. Ne moţemo ţivjeti u svijetu koji misli da se moţe zajebavati s Amerikom. Jer jednom kad svaki jebeni sitni diktator, pobunjenik, sitni zapovjednik i terorist pomisli da se moţe zajebavati s Amerikom, on će to i učiniti! Gospodo, meni se sudi, ali danas na kocki nije budućnost bojnika Charlesa Woodrowa Walkera. Danas je na kocki budućnost vojske Sjedinjenih Američkih Drţava. Budućnost Amerike. Mene za ubojstvo optuţuje vojska koja uzmiče pred političarima, političarima koji se nikada nisu borili ni u jednom ratu, ali koji uţivaju u slobodi koju rat donosi - slobodi koju im mi dajemo! političarima koji pokušavaju pobijediti na izborima ugađajući toj rulji. Ja, gospodo, pokušavam dobiti rat! Poraziti komunizam i sačuvati mir i prosperitet Sjedinjenih Američkih Drţava!

Bojnik skida jaknu. Otkopčava rukav košulje. Podvine rukav. Pokaţe porotnicima tetovaţu Poskoka na svom bicepsu. I prevodi im vijetnamske riječi: - »Ubijamo za mir«. Gospoda mi, ţelimo li da ova zemlja uţiva u miru i prosperitetu, tad itekako moramo biti spremni ubiti za to! Bojnik sad pokazuje na svog tuţitelja. - Otkad je Truman izdao MacArthura, svaki vojnik na West Pointu zna da će političari uvijek izdati vojsku. To očekujemo. Ali ne očekujemo izdaju jednoga od nas, kolege vojnika. Jednako kao stoje Isus Krist imao Judu Iškariotskoga, tako i ja imam poručnika Bena Bricea. On me izdao. On je vas izdao. Izdao je svoju vojsku. Izdao je svoju domovinu. Jesmo li pobili one kosooke? Prokleto ste u pravu da jesmo! I ubit ću svakog kosookog u Vijetnamu ako je to potrebno da dobijemo rat! Da porazimo komunizam! Bog mi je svjedok, nimalo se ne kajem što sam ubio onih četrdeset i dvoje kosookih! Kajem se jedino što i poručniku Briceu nisam ispalio metak u glavu! Kad je land rover naglo poskočio, Benove su se misli vratile u sadašnjost. - Tu imamo motiv — osvetu. Agentica Jan Jorgenson okrenula je zadnju stranicu članka. Bojnik Walker i devet drugih članova Zelenih beretki bili su oslobođeni optuţbe za umorstvo, ali su osuđeni zbog ponašanja nedoličnog časnicima američke vojske, izgubili su činove i nečasno otpušteni iz vojne sluţbe. Je li Walker oteo Gracie Ann Brice iz osvete brigadiru Briceu? Tko je uopće bojnik Charles Woodrow Walker? I gdje je sad?

11:05 Krupni muškarac po imenu Jacko je govorio: - Sjećam se, jednom smo bojnik i ja uhvatili dvojicu Vijetkongovaca i stavili ih u helikopter, sto pedeset metara u zraku. Bojnik ih je ispitivao - gdje vam je kamp, koliko ljudi i tako dalje. Jedan kosooki je stalno ponavljao, »Doo Mommie«, što na vijetnamskom znači »jebi mater«. Bojniku je najzad prekipjelo pa je dograbio bezveznjaka i izbacio mu guzicu kroz vrata. Ĉuli smo ga kako vrišti čitavim putem do zemlje. Zatim je bojnik zgrabio onog drugog bezveznjaka — kurvin se sin upisao. I progovorio je, dao nam koordinate njihovog glavnog tabora. Ujutro smo pozvali B-52. Izbrisali su s lica zemlje i tabor i oko petsto kosookih zajedno s njim. Jacko se nasmiješio kao da se prisjeća svoje zadnje rođendanske proslave. - Ţivjeli smo za takve dane. Junior je upitao: — Sto ste učinili s onim drugim kosookim? — Oh, i njega smo izbacili iz helikoptera. Sto pedeset metara zarona u neljuštenu riţu. Jacko je sad na licu imao neki sanjarski izgled, kao Sylvia kad bi govorila o svojoj staroj domovini. — Bile su to najbolje godine mog ţivota. Jebote, ubijanje, opijanje i jebanje - nadničaru iz Henryette, Vijetnam nije bio rat, bio je jebeni godišnji odmor. - Odmahnuo je glavom. - Političari su zajebali prilično dobar rat. Sjedili su ispred McDonaldsovog drive-through i čekali svoju narudţbu. Gracie je slušala. Junior je razrogačio oči. — Gospode, kako volim slušati te priče - rekao je. Jacko je nastavio: - Naravno, kad su McNamara i Johnson poslali one vojne obveznike i kad je kod kuće rat postao jebeni televizijski show, znao sam da se moj godišnji na Orijentu pribliţava kraju. Ali nisam znao da se moja vojnička karijera bliţi kraju kad je tim Poskoka upao u pokrajinu

Quang Tri onoga dana u '68. Ili kad smo te iste večeri izišli iz nje. Samo sam slijedio bojnika u selo i slijedio sam ga na izlasku, a u međuvremenu smo sredili nekoliko kosookih. Još jedan dan u raju. Ali vojska je ţrtvovala Poskoke rulji. - Povukao je dim cigarete, ispuhnuo ga i rekao: -Jer poručnik Ben Brice nije mogao drţati jebena usta zatvorena. - Zašto bojnik nije ubio Bricea kad vas je cinkao? - Nakon vojnog suda, CIA nas je za dobru lovu angaţirala u Kambodţi - CIA ne jebe politiku. Nasmijuljio se. - U specijal-cima je bojnik bio odgovoran Predsjedniku. U CIA-i, nije bio odgovoran nikome. Uostalom, Brice je tad već bio domorodac i ţivio u zoološkom vrtu s Yardsima. Nakon rata je jednostavno nestao. Junior je pruţo Gracie bijelu vrećicu. Naručila je Big Mac, pomfrit i mlijeko. Majka joj nikad nije dopuštala brzu hranu. Jacko joj se obratio: - Gdje ţivi tvoj djed? Gracie je pomislila da će se, kaţe li istinu, moţda okrenuti i odvesti u Taos, što bi bilo bolje nego ondje kamo su se uputili. A znala je da Ben ionako nije u svojoj kolibi. — U Taosu. - Koji kurac radi u Taosu? - Izrađuje pokućstvo - stolce za ljuljanje, stolove, radne stolove. Super su. Filmske zvijezde kupuju njegove proizvode. Jacko je to smatrao smiješnim. - Zelena beretka izrađuje stolce za ljuljanje za filmske zvijezde. — Koga, na primjer? - upitao je Junior. Gracie mu nije odgovorila. Umjesto toga je rekla: — Hajdemo u Taos. Odvest ću vas do njegove kolibe.

Jacko je prezrivo frknuo nosom. — Mislim da ću pričekati da on dođe k meni. — Strah te je, ha? Znaš, vas dvojica biste trebali stati i pustiti me da odem prije nego što vas on dohvati. — Ušuti, kurvice! Gracie nije bila sigurna što ta riječ znači, ali je bila prilično sigurna da nije kompliment. Prije nego što se stigla obraniti, Junior je to učinio umjesto nje. - Da je nisi tako zvao! Ona nije nikakva kurvica! Junior je doista opako promatrao Jacka, kao što je Ronnie iz susjedstva promatrao nju onoga dana kad ga je prebila. - Ona je započela! Reci joj da začepi! Eto što dobiješ kad ţeliš ţenu u svom ţivotu - jebena se usta ne zatvaraju! Gracie je izvadila ručak iz vrećice i zapjevala: - Mame, ne dopustite da vaše bebe odrastu u budale... Jacko je uperio pomfrit u nju i rekao: - Vidiš? Što sam ti rekao? Gracie je izvukla mlijeko iz vrećice i na kartonu ispod natpisa NESTALO DIJETE ugledala svoju fotografiju. 11:47 Gume terenca zaškripale su po stazi od prašine i kamenja, i motor V-8 uspeo je land rover strmom uzbrdicom dok su raskošna koţna sjedala ublaţavala udarce putnicima koji su poskakivali na njima, iako to nitko ne bi očekivao zbog elektronički reguliranog pneumatskog ovjesa. Za potrebe voţnje po neravnom terenu, nijedan se drugi terenac ne moţe mjeriti s range roverovim. Johnov

range rover kod kuće bio je frajerski crveni automobil s pogonom na sva četiri kotača, dobar stroj, iako Johnu Briceu nikad zapravo nije palo na pamet da svojim vozilom od 75.000 dolara doista skrene s ceste. Stoga je, kad su se najzad popeli na brdo, John uzdahnuo s ogromnim olakšanjem, a njegove ruke pobijeljelih članaka popustile smrtonosni stisak oko volana kad je zakočio i zaustavio land rover ispred kolibe. Bilo je gotovo podne sedmoga dana otkad je Gracie nestala. Na Benu se i prije nego stoje izišao iz Rovera našao pas. Ben je kleknuo i potapšao psa; ţivotinja mu je polizala lice kao da liţe sladoled na štapiću. - Kako si, Buddy? - Ako psi mogu plakati, Buddy je plakao. Ben je ustao i ušao u kolibu. Ĉovjekov najbolji prijatelj zatim je pozdravio Johna, slineći oko njegovih traperica i Nikeovih tenisica. - Miči se od mene, ti ludi mješance! John se nije osjećao ugodno u blizini pasa; kao dječak nekoje vrijeme imao psa, ali bi ga prokleta zvijer ugrizla svaki put kad bi joj se ukazala prilika. Fido je na kraju odustao od napada na Johna kad je uočio nekakvo stvorenje nalik štakoru i pojurio za njim u grmlje uz kabinu. John je otro traperice i odmjerio Beno-vu kolibu; bila je manja od garaţe za četiri automobila na broju šest Magnolia Lane, ali je svejedno bila pristojna brvnara. S obje strane stuba koje su vodile na trijem bili su zasađeni vrtovi; iz jednoličnih nizova crne zemlje stršale su mladice. Pod trijema bio je načinjen od drvenih dasaka. Kaktusi u ţivopisnim posudama, kamenje neobičnih oblika i oslikane drvene rezbarije kojota i konja bile u poredane uz ogradu trijema. John je prošao trijemom oko kolibe i pogledao smeđi teren koji se prostirao do dalekih planina, bijeli vrhovi kojih su bili u snaţnoj opreci izrazito modrome nebu. Dokle je pogled sezao, na vidiku nije bilo nijednog drugog ljudskog bića, nijedne druge kuće, ničeg drugog. Ovo nije bila ekskluzivna zajednica ograđena zidovima, izgrađena kako bi zapriječila

prilaz masama. Ovo nije bila pomno planirana stambena zajednica s aktivnim udruţenjem kućevlasnika. Ovo nije mjesto na koje dolaziš zbog društvenog inţenjeringa. Ovamo dolaziš kako bi ostatak svijeta ostavio iza sebe. Na zapadnoj strani trijema bila su dva drvena stolca za njihanje; jedan je bio dječji i na naslonu je bilo urezano GRACIE. John je sjeo u njen stolac i zamišljao Bena i Gracie kako sjede ovdje i razgovaraju. Zapitao se što je ona rekla o svom ocu. Uzdahnuo je. Trebao je dolaziti s njom, uvijek ga je molila da pođe, i sjediti u stolcu s imenom JOHN urezanim na naslon i razgovarati sa svojim ocem. Ali njemu je mozak oduvijek bio kao sprţen glede prošlosti - u kojoj nije bilo oca koji će Malog Johnnyja Bricea zaštititi od nasilnika - i toliko usredotočen na budućnost - javnu ponudu dionica koja će ţivot Johna R. Bricea učiniti savršenim — da nikad nije pronašao ni razloga ni vremena da oprosti ili zaboravi. Nadao se daje Gracie oprostila svom ocu. Ustao je i odšetao do straţnjeg dijela kolibe. Tu se nalazio po-vrtnjak i jedna manja građevina do koje se dolazilo kamenom stazom. Vrata su zaškripala kad je John ušao u Benovu radionicu; nedovršeno pokućstvo i alat zauzimali su pod i zidove. Johnov je pogled privukao stolac za ljuljanje. Pogladio je dlanom otmjene drvene rukonaslone i zaobljeni naslon. Sjeo je i zabacio glavu. John je o svom ocu pretpostavio najgore, da će njegovi drveni proizvodi biti nezgrapne tvorevine, a ne umjetnička djela kao ovaj stolac. Jednako kao što je pretpostavio da će pijanac ţivjeti kao pijanac, prljav i neuredan. Ali ova koliba i teren oko nje i radionica bili su briţno odrţavani, kao daje Ben na svom platnom spisku imao neku Sylviju Milanevic. John Brice nije poznavao vlastitog oca. — To je za neku filmsku zvijezdu u Santa Feu. Ben je stajao na vratima.

- Idem u grad po neke stvarčice — rekao je. — U kolibi imaš hrane, ako ogladniš. Ukrcat ćemo što nam treba i krenuti čim se vratim. - Ispruţio je raširen dlan. - Budući da si smeće od mog dţipa zamijenio za novo vozilo, moram posuditi tvoj automobil. John je dobacio ključeve Benu. — Tvoj je.

12:255 Kad je land rover nestao niz brdo, John je ušao u kolibu. Umirao je od gladi; tog je dana pojeo samo svoj uobičajeni doručak od desetak Oreoovih keksa smrvljenih u šalici mlijeka i u zrakoplovu popio crnu kavu. Otišao je do kuhinje na jednome kraju glavne prostorije i osjetio snaţan miris whiskeyja. U sudoperu je bilo pet praznih boca whiskeyja, okrenutih grlićima nadolje. Gledajući te boce, John je bio siguran da slijedi pijanca u lovu na divlju gusku; no sad nije mogao pobjeći kući k Elizabeth. Izvadio je boce i iznio ih van u smeće. Kad se vratio, pretraţio je ormariće ne bi li pronašao nešto pristojno za jelo, ali jedino što je uspio naći bile su energetske pločice od organski uzgojenih ţitarica, brašno od organski uzgojene zobi, integralnu tjesteninu, organski maslac od kikirikija, vitamine i dodatke hrani. Pijanac koji brine o sebi? Otvorio je hladnjak: sok od grejpa, sok od naranče, jogurt, voće, sir i vrećica tjestenine s grahom. Ništa što bi vrijedilo pojesti. I bolje da je tako, jer kad je zatvorio vrata hladnjaka i na njima ugledao magnetima zaljepljene Graciene fotografije, izgubio je apetit. Prošetao je glavnom prostorijom i na radnom stolu u kutu prostorije pronašao gomilu izrezaka iz novina i časopisa o Bri-ceWare.com i njegovom osnivaču genijalcu. Na stolu pokraj starog koţnog

naslonjača uz kamin bio je časopis Fortune s Joh-novom fotografijom na naslovnici, otvoren na stranici s fotografijom Briceove obitelji i Gracienim vedrim osmijehom. Ben je čitavo vrijeme pratio sto se događa s njegovim sinom. Ali sin mu nijednom nije uzvratio poziv niti ga došao posjetiti, uvjeren da mu u njegovim godinama više nije potreban otac. Bio je u krivu. Koliba je imala dvije male spavaće sobe, svaku s minijaturnom kupaonicom. Jedna je bila Graciena soba: njezina odjeća u ormaru, njezine stvari po sobi, indijanska perjanica na krevetu, ţivopisni totemski stup u kutu i drveno uzglavlje na kojemu je urednim slovima bilo urezano Gracie. Obišao je prostoriju dodirujući njezine stvari. Druga je spavaonica bila spartanska, samo s krevetom, drvenom komodom u kutu i noćnim ormarićem. Krevet je bio uredno pospremljen; krajevi pokrivača bili su ravnomjerno zategnuti. Bio je to vojnički krevet jednako onome na kakvome je John spavao do dana kad je otišao na MIT. Nakon tog dana, više nikad u ţivotu nije pospremio vlastiti krevet. U malenom ormaru su visjele traperice, samtaste i flanelske košulje, zimska jakna, i u prozirnoj vreći za odjeću, svečana odora brigadira Vojske Sjedinjenih Američkih Drţava. Na podu su bile teniske za trčanje i čizme. Na polici iznad cipela bilo je nekoliko šešira i kapa, i zelena beretka omotana plastičnom vrećicom. Na noćnom ormariću se nalazio stari telefon na okretanje, svjetiljka s izvijenim vratom, malena uokvirena fotografija mame i hrpa pisama od Gracie. Stari telefon, pisma puţevskom poštom, bez računala u kolibi: njegov je ţivot na svaki mogući način ţivio u prošlosti. John je podigao omotnicu na vrhu; uz rubove omotnice, Gracie je nacrtala mala sretna lica. John je sjeo na krevet i zagledao se u ta sretna lica; vidio je Gracieno sretno lice. Je li doista moguće daje ţiva? Znači, svi kod kuće misle daje mrtva.

Gracie se zapitala hoće li odrţati misu zadušnicu za nju, kao što je bila odrţana za onog dječačića dva ulična bloka dalje, koji je prije godinu dana umro od neke bolesti s kojom je rođen. Oltar će biti ukrašen lijepim cvijećem, otac Randy će odjenuti svoju otmjenu halju, a zbor će pjevati »Amazing Grace«. Mama će izgledati prekrasno u crnoj haljini, a tata će izgledati... Ima li on uopće crno odijelo? Dok je zamišljala njih dvoje zajedno na svom pogrebu, ljepoticu i šmokljana, Gracie se ponovno zapitala kako su uopće završili zajedno... i vole li se. Tata voli mamu, to je, ono, očito. On je u njezinoj blizini štene, uvijek joj liţe cipele. Ali, voli li ona njega? Gracie je mislila da ga ne voli. Jednom je pitala baku, ali baka je rekla: - Naravno da ga voli, ali odrasli ponekad imaju probleme koji ih razdvajaju. - Upitala je baku koji problemi razdvajaju nju i Bena, ali se baka rasplakala pa Gracie više nikad nije postavila to pitanje. No, vratimo se na pogreb. Svi će se poredati u crkvi, starice će plakati, klinci će se međusobno zadirkivati, a njihovi im roditelji govoriti da se stišaju; počet će misa i otac Randy i mi-nistrantice će kroz središnji prored u crkvi prići mjestu gdje će leţati njezin prazan bijeli lijes — da, ţeli bijeli lijes — tik ispred oltara, s njezinom fotografijom u nogometnom dresu, jer je se svi ţele baš takve sjećati. Fora, bio bi to super pogreb. Došli bi svi u gradu, mama i tata, baka i Sam, Sylvia i Hilda, njezine suigračice, trener Wally, klinci iz škole — vjerojatno tog dana ne bi bilo nastave - njezini nastavnici i ravnatelj; svi bi plakali i molili za malu mrtvu djevojčicu. Zvučalo je tako besprijekorno daje umalo poţeljela da moţe biti ondje. Ali neće biti ondje, a neće ni Ben. Jer ona nije mrtva, a on je dolazi spasiti.

Brigadiru, spasili ste mi ţivot. Dok sam leţao u onoj ćeliji u San Bieu, znao sam da više nikad neću vidjeti suprugu ni djecu, ali vi ste mojoj supruzi vratili muţa, a mojoj djeci oca. Vama dugujem ţivot. Bog vas blagoslovio. John je pronašao te kutije u drvenoj komodi; u prvoj je pronašao još na desetke pisama, ali to nisu bila pisma od Gracie. Bila su od vojnih pilota koji su se zaklinjali ţivotima Johnovom ocu. Nije poznavao vlastitog oca. Vratio je pisma u prvu kutiju. Zatim je otvorio drugu kutiju. Izvadio je Benovu uokvirenu diplomu s akademije West Point, vojne potvrde i staklenu kutiju s vojničkim odličjima: osam Grimiznih srca; pet Srebrnih zvijezda s praznim mjestom za šestu; četiri Brončane zvijezde; dvije medalje za hrabrost; kriţ za izuzetnu hrabrost; medalja za zasluge; i u jednoj posebnoj kutijici, Medalja časti, okrugla zlatna medalja s orlom preko riječi valor i zlatnom zvijezdom s rimskim centurionom izrezbarenim u sredini. John je dotaknuo tu medalju s poštovanjem kakvo nikad ranije nije osjetio. Nikad nije gledao na Bena kao na junaka. Junaci Johna R. Bricea bili su Tim Paterson, koji je izmislio DOS, Ray Tomlinson, koji je izmislio elektronsku poštu, i Tim Ber-ners-Lee, koji je izmislio HTML, HTTP i URL koji su napajali Worldwide Web, briljantni ljudi koji su omogućili kupovinu preko Interneta, a ne muškarci koji su se borili u nekom ratu otprije četrdeset godina za koji više nitko nije mario. Kakav je Ben bio tada, kad je bio mlad i snaţan? O čemu je sanjao? Kakvom su se ţivotu mama i on nadali? Jesu li ikad bili sretni? Sto gaje učinilo pijancem? Odgovore na ta pitanja pronašao je u trećoj kutiji. U njoj su bile fotografije: Benov sluţbeni portret na dodjeli diploma na West Pointu, u svečanoj odori visokog okovratnika, iznad slogana Akademije, Duţnost, čast, domovina; Ben i Kate, on u bijeloj uniformi, a mama u vjenčanici,

ispred crkve, pognutih glava ispod luka sablji u rukama drugih vojnika u bijelim uniformama; i druge fotografije s vjenčanja s Benovim kumom i maminom kumom, čiji je izgled zapanjio Johna. Taje ţena, kovrčave crne kose i s nekom neodredivom krhkošću, djelovala Johnu neobično poznato. Na drugoj fotografiji, isti je muškarac stajao pokraj te iste ţene u bolničkom krevetu i drţao u naručju novorođenče; Kate i Ben naginjali su se iza njihovih leđa. Svi su se smješkali kao da su dionice upravo postigle najveću moguću cijenu. John je kopao dublje i pronašao još fotografija: Ben i onaj drugi muškarac netom pristigli u Vijetnam, mladi i revnosni u svjeţe izglačanim uniformama; skupna fotografija, njih obojica s drugim vojnicima i uz donji rub rukom napisane riječi Specijalna ekipa Poskok, 2.12.'68; Ben sjedi na stremenu i visi s uţeta ispod helikoptera koji prelijeće gustu dţunglu; Ben leţi na tlu, rasparanih hlača, s vojnim bolničarem koji mu zavija krvavu nogu; Ben u bolničkom krevetu, sa zgodnom bolničarkom u bijeloj odori sjedne strane i s druge nekim generalom koji na Benov jastuk pričvršćuje Grimizno srce; Ben, u dţungli, s dugom crnom puškom s teleskopom u ruci, čizmom oslonjen o mrtvog vojnika Azijca u crnoj pidţami, s riječima 1000 metara napisanim uz dno; Ben, sad bez osmijeha na licu, jer gaje zamijenila neka grubost koju John nikad ranije na ocu nije vidio, s maskirnom bojom na licu, više ne u čistoj i uškrobljenoj uniformi, već u prljavoj i iznošenoj s odrezanim rukavima, otkriva mišićave ruke i onu tetovaţu. Stoji među Indijancima. Nije isti čovjek. John je shvatio da o ocu ne zna gotovo ništa. Ben Brice je bio junak, to je znao, ali Ben nikad nije govorio o ratu, a John nikad nije pitao. Njegov je otac bio gubitnik. Pijanac. To je bilo sve stoje ikad doista znao o Benu Briceu.

John je vratio fotografije u kutiju, jednu po jednu, ali pogled mu je oklijevao na bolničkoj fotografiji muškarca i ţene s no-vorođenčetom. Taj isti muškarac bio je na ranim fotografijama s Benom, ali ni na jednoj kasnijoj. Promatrajući tog muškarca i ţenu, u Johnu se uzburkalo nešto neobično, kao jedan od onih deja vu trenutaka. Njeţno je dodirnuo ţenu na slici. John nije znao koliko je dugo zurio u tu fotografiju prije nego što je podigao glavu i zamijetio da Ben stoji iznad njega. John mu je pruţio fotografiju. - Tko su ovi ljudi? - upitao je. Ben je neko vrijeme šutio. Prešao je rukama preko lica i zatim kroz kosu. Na kraju je rekao: - Tvoja majka i otac. 13:260 Moj tata kaţe da je ţivot nasumičan — rekla je Gracie. - Molim? — upitao je Jacko, ne okrećući glavu. — Nasumičan. Znaš, stvari se događaju bez ikakvog posebnog razloga. Kaţe da ţivot nema smisla i ne treba ga ni imati. Moja mama kaţe daje ţivot sjeban, ali ona ima nekih problema. — O čemu ti, dovraga, naklapaš? - Riječi i dim istodobno su izišle iz njegovih usta. Uzdahnula je. — Govorim da ste me vas dvojica tupoglavaca otela ni ne znajući da je Ben moj djed, a prije mnogo godina, tijekom Benovog rata, učinili ste nešto loše, a Ben vas je tuţio i zbog toga uvalio u nevolju. — Kako znaš da smo učinili nešto loše? — Zato što znam da Ben nije. A sad Ben dolazi po mene i otkrit će da me je oteo baš onaj isti tip kojega je razotkrio. Mislim, kakva je vjerojatnost da se to dogodi? E sad, moj bi tata -a on je

matematički genij — rekao daje to nasumično, ono što obični ljudi zovu slučajnošću ili srećom. Ali ja ne mislim tako. Ja mislim da se to moralo dogoditi. — Sudbina? — Boţji plan. Vidiš, Nana - moja baka — ona ide na misu, ono, skoro svaki dan. I uvijek mi govori, »Bog ima plan za tebe, Gracie Ann Brice. Bog ima plan za sve nas.« Ona kaţe da slučajnost i sreća ne postoje, da se sve što se događa u našim ţivotima i treba dogoditi jer je dio Boţjega plana. Dakle, to što ste me vas dvojica oteli i što me Ben dolazi spasiti nije nikakva slučajnost. To je dio Boţjega plana. Jacko je izdahnuo dim kroz obje nozdrve. — Znaš, slatkice, ne znam kakav je Boţji plan, ali moj je plan rasporiti tvog djeda. - Roger Dalton bio je brat kojeg nikad nisam imao - rekao je Ben. - Zajedno smo bili na West Pointu, zajedno otišli u Vijetnam. - Zastao je. - Instruktori na akademiji su nam rekli da će to biti naša velika pustolovina. Nije bila. Johnove su oči ostale prikovane uz fotografiju njegovoga oca i majke; majka ga je drţala u naručju, a otac izgledao neobično snaţan i muţevan. Negdje u genima Johna Bricea postojala je muţevnost. - Rodio si se tjedan dana prije nego što smo raspoređeni na duţnost. Na letu za Sajgon, Roger je rekao, »Ako mi se išta dogodi, budi otac mojemu sinu.« Dva tjedna kasnije, poginuo je. - Kako je umro? - Vojničkom smrću. Benov je glas zadrhtao. John je ţelio saznati više, ali je zaključio da sad nije vrijeme za to. - Sto se dogodilo s mojom majkom?

- Mary, ona je bila pametna baš kao ti. Ali, kad je Roger umro, njezin um kao da to nije mogao podnijeti. Jednostavno je bila previše krhka da se uklopi u ovaj svijet. - Kao ja. - Umrla je kad si imao šest mjeseci. Mi smo te posvojili. —John Roger Brice. — Ben je kimnuo glavom. - Gdje su pokopani. - U Iowi. Odande su bili. - Kad ovo završi, mislim da ću otići u Iowu. Je li njegovo ime na Zidu u Washingtonu? - Pretpostavljam da jest. Ja nisam smogao hrabrosti otići onamo. - Moţda ću otići u Iowu i nakon toga do zida. Moţda ćeš ti poći sa mnom. - Moţda. John je ponovno pogledao fotografiju. - Uvijek sam mislio da je Gracie naslijedila oči i kosu od tebe. Hoće li traţiti svoju kćerku u svakoj plavokosoj i modrookoj djevojčici koju vidi na ulici, u trgovačkom centru i u restoranima? Hoće li se pitati kako njezina kći izgleda sa svakom godinom koja prođe, kao one slike simulacija starenja djece nestale pet ili deset ili petnaest godina na stranici missingkids.com? Hoće li zauvijek sačuvati nadu daje njezina kći još uvijek ţiva, negdje? Hoće li postati jedna od onih kukavnih majki izgubljene djece koje je viđala na televiziji, čuvati Gracienu sobu točno ovakvom kakva je sad, zauvijek vjerujući da će se ona jednoga dana vratiti u nju? Začulo se zvono na vratima. Elizabeth je još uvijek bila u kućnom ogrtaču i u kćerkinoj sobi, a glavom joj je prelijetalo ogromno mnoštvo misli dok je nastojala zamisliti ţivot bez Grace. Zvono se ponovno oglasilo.

Srce joj se zaledilo. Zatim je brzo zakucalo; ubrzano je udahnula. Ustala je. Znala je. Ona je! Grace je! Došla je kući! Elizabet je poput strijele izjurila iz sobe i potrčala dugim hodnikom pa stubama do prizemlja i predsobljem do ulaznih vrata koja je naglo otvorila, spremna zagrliti svoju kćerku i drţati je u naručju i plakati s njom i nikad je više ne pustiti. Ali ti nisi Grace. Na trijemu je stajala mlada ţena u crnoj haljini; njezino napaćeno lice djelovalo je odnekud poznato. Elizabeth je trebalo neko vrijeme daje smjesti. Supruga GaryjaJenningsa. Elizabeth je klonula uz dovratak. Bila je apsolutno sigurna da je to Grace. Sad, po prvi put nakon otmice, pomislila je da moţda pluta prema ludilu, pluta na splavi niz rijeku koja sporo teče, uporno i neumoljivo prema brzacima gdje će se rasprsnuti na stijenama da bi na kraju bila bačena preko ruba strmog vodopada i nagnana duboko u tamu iz koje više nikad neće izroniti. Taje pomisao bila primamljujuća. - Gospođo Brice, strašno mi je ţao zbog Gracie. Ali, moj je suprug nije oteo. Gary nikad ne bi učinio nešto takvoga. Tek što nije otišla, ali je zastala kad je Elizabeth rekla: - Vaše dijete. Okrenula se i odgovorila: — Liječnici kaţu da će biti dobro. Otišla je do automobila koji je čekao, ušla i odvezla se. Ulica je bila nijema i prazna; nekoliko ruţičastih vrpci privezanih uz poštanske sandučiće lepršalo je na povjetarcu i nekoliko raštrkanih letaka s obavijesti o nestalome djetetu skakutalo je po cesti kao djeca koja se igraju školice. Televizijski kombiji, policijska vozila, kamere i reporteri i znatiţeljnici su otišli, vratili se svojim ţivotima kao da svijet prije sedam dana nije nepovratno izmijenjen; očevi i ambiciozne majke vratili su se u svoje urede, majke

kućanice na satove tjelovjeţbe i u kupovinu, djeca u školu, izvjestitelji novim pričama, a televizijske kamere u New York. Cirkus je krenuo dalje. Elizabeth se okrenula i zatvorila vrata svog ţivota. 14:38 John je promatrao kako Ben otvara vrata trezora ispod poda radionice i zatim kleči sa svjetiljkom uperenom u mračni prostor ispod njega. — Mrzim štakore — rekao je. Zadovoljan, skočio je u rupu. Glava mu se nalazila ispod razine poda. Izvukao je tri dugačka metalna spremnika. Zatim se i sam izverao. Ben je krpom obrisao prašinu s jednog od spremnika. Otvorio je brave i podigao poklopac. U unutrašnjosti spremnika, uredno smješteni u za njih predviđena mjesta, nalazili su se crna puška, kutije streljiva, dva teleskopa, jedan normalne veličine i drugi preveliki, crna cijev, nešto za što je John mislio daje prigušivač, koţni povez za rame, dva spremnika municije i gruba mjedena narukvica. Ben je stavio narukvicu na lijevi članak i izvadio pušku na koju je stavio onaj manji teleskop i prigušivač. Napunio je spremnik i gurnuo ga na njegovo mjesto s donje strane puške, a zatim s obje strane pričvrstio povez. Ustao je i izišao. John je krenuo za njim. Pred ogromnim, otvorenim prostorom, Ben je kleknuo, podigao pušku do ramena, čvrsto uhvatio donju stranu lijevom rukom, ispruţio desni lakat od tijela i naciljao desnim okom. Zvuk pucnja bio je prigušen. Ben je nešto progunđao, namjestio teleskop, naciljao i ponovno opalio. Još jednom je namjestio teleskop, još jednom opalio.

— U što pucaš? — U onaj cholla kaktus, petsto metara dalje. John je nakosio naočale kako bi bolje vidio, ali neuspješno. -Sranje, ja ga ni ne vidim. - Unutra, u jednoj od ostale dvije kutije, pronaći ćeš teleskop za uočavanje. John se vratio u radionicu i otvorio ostale spremnike. U jednom se nalazio noţ s riječju Poskok urezanom u sjajnu oštricu, dva kompleta pločica s imenom, jedna na kojoj je pisalo Ben Brice i druga s imenom Roger Dalton, mala strojnica s remenom za rame i teleskop za uočavanje. John je uzeo očeve pločice s imenom i stavio ih oko vrata. Zatim je izvadio teleskop i istrčao van iz radionice. Ben je rekao: - Izravnaj cijev, prema onom kamenju. John je pogledao u teleskop, namjestio fokus i uočio kamenje. — Imam ga. - Iza toga, kaktus. - Sa ţutim cvijetom? -Da. Stojeći iza Bena, John je izračunao da teoretska vjerojatnost da će pogoditi taj cvijet s udaljenosti od pet stotina metara - 1640 stopa - mora biti jedan naprama milijun, čak i u posve mirnim uvjetima, a naročito kad je riječ o šezdesetgodišnjem... u Johnov se um ušuljala ta pomisao... pijancu. Puška je opalila; ţuti se cvijet u cijelosti odvojio od kaktusa. —Jeţi ga, Bene, pa to je fenomenalno! Mora da si bio nepogrešiv strijelac! Prema Benovom izrazu lica, John je znao daje rekao upravo nešto što nije smio. Ben je ustao, prišao velikom kamenu i sjeo na njega; nekoje vrijeme zurio u prašinu. Najzad je progovorio: - Sjevernovijetnamski časnici nisu nosili oznake. Nisi mogao raspoznati običnog pješaka od generala, pa bi sjedio ispred njihovog tabora, moţda kilometar dalje, i promatrao ih kroz dvogled

dok ne bi razabrao tko je zapovjednik, ponekad samo zato što je u dţepovima imao više cigareta. Zatim bi čekao da on sjedne i počne jesti, i uperio bi teleskop u njega. A kad bi to učinio, izigravao bi Boga. Ti si odlučio da više nikad neće vidjeti ţenu i djecu ili čak da sljedećeg dana, zato što je rođen u Hanoju a ne u Houstonu, zasluţuje metak u čelo. Promatrao si posljednje trenutke njegovoga ţivota, posljednji osmijeh na njegovom licu, posljednji dim cigarete koji bi povukao i pritisnuo si obarač. I njegov je ţivot bio okončan. Pogledao je Johna. — Nisam ubijao za Boga ili domovinu, ni za ona odličja, čak ni da porazim komunizam. Isprva jesam, ali na kraju, kad sam znao da je rat izgubljen, ubijao sam kako bi se što manje američkih momaka vratilo kući u mrtvačkim vrećama. Kao što se tvoj otac vratio. Zato sam ostao ondje, Johne. Zato nisam bio uz tebe kad si me trebao. John je pogledao prema Novom Meksiku i osjetio kako mu se oči pune suzama. — Ja sam trebao biti uz Gracie. Trebao sam spustiti slušalicu Louju i otići na sladoled s njom. Trebao sam je zaštititi. - Polako je odmahnuo glavom. - Bene, ja sam je jednostavno pustio da ode. — Ne, sine, nisi je ti pustio da ode. Oni su je oteli. - Ben je ustao i ponovno je bio brigadir s onih fotografija. - A mi se spremamo vratiti je natrag. Nakon mature u srednjoj školi, momci u Henryetti, Oklahoma, ili odlaze na koledţ zahvaljujući stpendijama zbog umješnosti u ragbiju, počinju se baviti zemljoradnjom kao i njihovi očevi prije njih ili se pridruţuju vojsci. Jack Odell Smith bio je krupan i snaţan i igrao ragbi za srednjoškolsku momčad Henryette, ali bio je izbačen iz većine utakmica zbog nesportskog ponašanja. A oranje ga nikad nije privlačilo. Zato se, ni mjesec dana nakon mature pri dnu razrednog popisa, Jack O. Smith pridruţio Vojsci Sjedinjenih Američkih Drţava.

Jacko nije bio utjelovljenje vode, ali bio je vjeran sljedbenik i drţao gubicu zatvorenom, što su karakterne osobine koje se u vojsci ovoga čovjeka uvelike cijene. Te karakterne osobine, uz njegovu tjelesnu snagu, temperament i sposobnost da ubija bez kajanja, priskrbile su mu mjesto u skupini za obuku specijalnih jedinica u Fort Braggu. Ondje je upoznao bojnika Charlesa Woodrowa Walkera. Jack Odell Smith pronašao je svoje mjesto u ţivotu. Bojnik Charles Woodrow Walker oduvijek je smatrao da će njegovo mjesto u ţivotu biti Bijela kuća. - Jacko - rekao je -američki narod su ovce. U mirnodopsko vrijeme, samo ţele pasti travu i osjećati se debelo i sretno. Ali kad na pašnjake dođu vukovi, ţele se osjećati sigurnima. »Vodite ljubav, ne rat« zvuči dobro kad je rat deset tisuća milja podalje. No, kad rat dođe kući u Ameriku, a to će se dogoditi, američki narod će se obratiti vojnom junaku da im pomogne da se osjećaju sigurnima. Obratit će se meni. Ali, nakon toga je pročitana presuda: kriv. Ratni zločinci ne postaju predsjednici. Jack Odell Smith ne bi se nazvao čovjekom koji razmišlja. Razmišljanje je oduvijek prepuštao bojniku. Ipak, sad, dok se vozio u njihov planinski kamp s unukom Bena Bricea na straţnjemu sjedalu, ulovio se kako razmišlja o tome kako jedan događaj moţe promijeniti tijek povijesti: što bi se dogodilo daje poručnik Ben Brice poštivao vojnički kodeks? Ekipa Poskok nastavila bi tajne operacije u Laosu, Kambodţi i Sjevernom Vijetnamu. Rat bi dobili profesionalni ratnici. Vojnike bi na povratku kući dočekala dobrodošlica dolična junacima. Nitko ne bi znao za Quang Tri jer iz Quang Tria nitko nije ţiv izišao. A bojnik Charles Woodrow Walker bio bi u Bijeloj kući jer je 11. rujna rat došao kući u Ameriku. Sad se poručnik Ben Brice vraćao kući u postrojbu Poskok.

Gracie je vidjela Benovu tetovaţu previše puta i on joj je čak dopustio daje dodirne, ali nikad joj nije ţelio reći zašto ju je dao istetovirati niti što te neobične riječi znače. Rekao joj je samo da su na vijetnamskome. Dok je sad promatrala te iste riječi na Jackovoj tetovaţi, vidjela je svoju priliku. - što znače ove vijetnamske riječi na tvojoj tetovaţi? Jacko je ispuhnuo dim i rekao: - Ubijamo za mir. Gracie je često pitala Bena o tom ratu — ţeljela je znati zastoje on pijanac — ali je on odbijao govoriti o tome. — Dušo - uvijek bi rekao - o lošim ćeš stvarima u ţivotu naučiti dovoljno brzo. Nema potrebe da ja taj dan dodatno ubrzam.

DAN OSMI 16:42 Ja sam još bio na obuci pričuvnih časnika kad je izbilo ono sranje s Quang Trijem. Specijalna agentica Jan Jorgenson upravo je izvijestila svog nadređenog o najnovijim spoznajama glede otmice Gracie Ann Brice. Agent Devereaux još je bio u Des Moinesu. Dječak koji je ondje otet pronađen je mrtav. Povedena je potraga za njegovim otmičarem, osuđenim zlostavljačem djece puštenim na uvjetnu slobodu. Po treći put. - Istraţujem bojnika Walkera - rekla je Jan. - Zašto? - Zato što je brigadir Brice sluţio pod Walkerovim zapovjedništvom u postrojbi Poskok. Zato što ima tetovaţu Poskoka, a i onaj muškarac u parku je imao istu takvu tetovaţu. Zato što su ti vojnici

počinili masakr, Brice je svjedočio protiv njih, a Walker izjavio daje trebao ubiti Bricea. Zato što ste vi rekli da ne biste zaključili slučaj. - Znam, Jan, ali zar ti doista misliš da je Walker čekao gotovo četrdeset godina da se osveti brigadiru Briceu? I nekako saznao da njegova unuka ţivi u ograđenoj zajednici u Post Oa-ku, Teksas, oteo je, smjestio Jenningsu i zatim odveo malu Bog zna gdje? Sad kad je svoju teoriju čula glasno izrečenu, doista joj je za-zvučala prilično apsurdno. - Ĉak i ako se Walker ţelio osvetiti brigadiru Briceu, kako bi ga povezao s Gracie i kako bi je pronašao? I ako se ţelio osvetiti, zar ne bi jednostavno ubio brigadira Bricea? Zašto bi oteo njegovu unuku? - Ne bi. Pretpostavljam da ste u pravu, Eugene, ali ova povezanost s Poskokom je strašno velika podudarnost. 269 Uzdahnula je. Taj danje došao. -Je li Ben ubijao ljude u svom ratu? - Naravno da jest. Bio je snajperist. - Jacko je povukao dim cigarete, ispuhnuo ga i rekao: - Tvoj djed je bio izdajica, ali ovo mu moram priznati: bio je vraški strijelac. Mogao je smjestiti metak kosookom između očiju s udaljenosti od tisuću metara. Gracie je ušutjela. Jer sad je znala nešto što radije ne bi znala, kao onda kad je čitala knjigu unaprijed i pročitala kraj. Znala je što će Ben morati učiniti i ta ju je spoznaja rastuţila. Zaključila je daje whiskey pio kako bi zaboravio svoj rat; sad je znala daje pio kako bi zaboravio daje u svom ratu ubijao ljude. Nije ţeljela da zbog nje pije još više svog whiskeyja. Jacko je rekao: - Da, prava je šteta što je izdao svoju postrojbu i sad ga moram ubiti.

Gracien je glas zvučao neobično, čak i njezinim vlastitim ušima, kad je odgovorila: - Ne, nećeš ti ubiti Bena. On će ubiti tebe. I Juniora. Dvojica muškaraca dugo nisu rekla ni riječ. 22:33 John nije pozvao Bena na svoju dodjelu diploma na MIT-u zbog one proklete tetovaţe Poskoka. Brinuo se da bi je netko vaţan za njegovu buduću poslovnu karijeru mogao vidjeti i saznati da je njegov otac bio u vojsci i borio se u Vijetnamu: u to je vrijeme među profesorima na elitnim školama na Sjeveroistoku prevladavalo uvjerenje da su samo juţnjački luđaci, pripadnici manjina i gubitnici išli u Vijetnam. Bojao se da bi, zato što je njegov otac bio gubitnik, netko mogao pomisliti da je i John Brice gubitnik. O Benu nikad ni s kime nije razgovarao, čak ni s Elizabeth. Nikad joj nije rekao za tu prokletu tetovaţu. U svakom slučaju, ona je znala daje Ben Brice gubitnik; i daje i njezin suprug gubitnik. Međutim, sad dok je gledao Bena koji je spavao na suvozačkom sjedalu dok je John R. Brice, milijarder, vozio nov, 53.000 dolara vrijedan land rover nakrcan oruţjem kao jebena američka konjica kroz rezervate Navaho Indijanaca na sjeverozapadu Meksika, s crvenim liticama koje su se prijeteći uzvisivale na mjesečini, John je shvatio da su njegovi profesori bili seronje. Jednako kao i on. I njegova supruga. Ben Brice nije bio gubitnik. Dvije tisuće kilometara sjevernije, Junior je zaustavio Blazer ispred svoje kolibe na jednoj planini u Iđahu po imenu Crveni greben. Dao bi sve na svijetu da bojnik iziđe kroz ta vrata i vidi Patty. Spavala je na straţnjem sjedalu. - Imam je — rekao je Junior.

Jacko je nešto progunđao i nestao u tami, uputivši se prema svojoj kolibi. Junior je otvorio straţnja vrata i nagnuo se u vozilo. Gurnuo je ruke ispod Patty i podigao je. Izvukao ju je iz automobila. - Hodat ću - pospanim je glasom rekla Patty, trljajući oči. Junior se njeţno nagnuo dok njezina stopala nisu dotaknula tlo. Lagano ju je pridrţavao kako bi bio siguran daje stabilna. -Jesi li dovoljno budna? - Mislim da jesam. — Zatim gaje snaţno odalamila u nos i potrčala u mrak. Prokletstvo, bila je brza za djevojčicu. I snaţno je udarala. Junior nije potrčao za njom jer se uputila ravno prema Jac-kovoj kolibi. I naravno, nedugo zatim, Junior je začuo vrisak. Nakon jednog trenutka, Patty se ponovno pojavila, prebačena preko Jackovog ramena kao vreća stajskog gnojiva. Ispustio ju je pred Juniorove noge. Junior je uzdahnuo. - Patty, smrznula bi se prije jutra. Ako ponovno pobjegneš, morat ću te naučiti lekciju koja ti se neće svidjeti. Ne ţelim to učiniti, ali učinit ću za tvoje dobro. Ovo je sad tvoj dom, Patty, moraš to prihvatiti. Bit ćemo zauvijek zajedno. Patty je pogledala Juniora. - U tvojim snovima, gorštače - rekla je. Kate se promeškoljila u krevetu. Osjetila je kako netko šuška pokraj nje. Sam. - Nana, ponovno me uhvatila jeza. - Nešto si ruţno sanjao? - A-ha. O Gracie. - Imaš li Barneyja? - Da.

Ugurao je igračku Barneyja između njih i čvrsto je zagrlio. Nakon jednog trenutka, učinilo joj se daje zaspao, ali je njegov glasić prekinuo tišinu. - Nana, neće valjda i mene oteti neki muškarac? Podbočila se na lakat i dodirnula njegovo glatko lice. - Ne, Same. To se neće dogoditi, obećajem ti. - Dobro. Zatvorio je očice.

DAN OSMI 7:10 Gracie je otvorila oči. Leţala je u toplome krevetu s pokrivačem navučenim do brade, ne hrapavom zelenom dekom iz terenca, već debelom, mekom dekom koja je djelovala nova novcata. Plahte su bile flanelske i mirisale čisto i svjeţe. Jastuk ispod njezine glave bio je tvrd. Strop iznad nje bio je nizak, i nije bilo lepeze s otmjenim malim svjetlima niti nebeskomodre boje s bijelim oblacima ni šminkerske štukature kao u njezinoj sobi kod kuće. Zidovi i strop bili su drveni, od običnih drvenih dasaka s bijelom ţbukom u pukotinama kao medu balvanima u Benovoj kolibi. Krevet je bio gurnut uz jedan zid tijesne prostorije. Na zidu iznad kreveta bio je prozorčić; sunce je prodiralo zrakom svjetla u sobu. Plinska peć modro je svjetlucala u kutu. Ormara nije bilo, samo vješalica s nekom zimskom odjećom. Uz uznoţje kreveta nalazio se metalni stol s petrolejskom svjetiljkom, nalik onoj koju je tata kupio prošlog ljeta za prvo godišnje kampiranje obitelji Brice. Ali mama je imala suđenje, a tata ponudu dionica, pa su i svjetiljka i šator i ostatak opreme za

kampiranje leţali na hrpi u dnu garaţe. Postavljena na stolu bila je nova Barbika, još uvijek u kutiji. Od ovoga je već doista počinje podilaziti jeza. Uočila je dvoja vrata; jedna su vodila u kupaonicu. Vidjela je zahodsku školjku, ali nije bila kao ona mramorna s odgovarajućim bideom u njezinoj kupaonici kod kuće. Ova je bila nisko uz pod i ispod daske imala odjeljak — kamperski WC. Druga su vrata bila zatvorena. Njezin ormar kod kuće bio je veći od ove sobe. Ali ova je sobica bila ugodna, poput njezine sobice u Benovoj kolibi, gdje je poţeljela da je sad, sigurna i zaštićena s Benom, unaprijed se radujući danu koji će zajedno provesti u njegovoj radionici ili penjući se po brdima ili vozeći se u grad na večeru. Poţeljela je daje sigurna s Benom. Poţeljela je zaplakati, ali je odbila dopustiti suzama da nagrnu. Umjesto toga, odmaknula je deku i umalo glasno vrisnula: bila je odjevena u ruţičastu flanelsku pidţamu. Ono, ruţičastu da ruţičastija ne moţe biti! Stoje s tim tipom i ruţičastom bojom? Nejasno se sjećala da se preodjenula u pidţamu, ali ne i da je nazula guste zelene vunene sokne. Kleknula je, obrisala vlagu s prozora i priljubila lice uz staklo; bilo je hladno. Vani je snijeg prekrivao tlo, a sige visjele s grana visokih stabala, ali ta stabla nisu bila nimalo slična stablima kod kuće. Bila su boţična drvca. U daljini, između stabala, zamijetila je neko kretanje... i zatim glavu... i - vau, kroz snijeg je tapkao jelen! Bambi! Oh, kako je sladak, moţda ga kasnije moţe nahraniti i... Bambi je najednom zadrhtao, zatim su mu noge klecnule i srušio se. Moj Boţe! Gracie je čula jeku, kao glasan prasak. Bambi je samo leţao. Zatim je snijeg oko Bambija postao crven; to se crvenilo proširilo sačinjavajući rječicu koja je presijecala snijeg i tekla nizbrdo. Pratila je pogledom crvenu

rijeku dok u nju nije stala jedna velika čizma i raštrkala to crvenilo na sve strane kao kad Sam skoči u lokvu blata. Dvojica muškaraca s dugim puškama prišla su Bambiju; veliki debeo muškarac podigao je glavu jelena i odmah je ispustio. Cerio se. Gracie se srušila na krevet i zavukla ispod pokrivača. Moram pobjeći prije nego što i mene ustrijele! - Patty? — Netko je pokucao na vrata. - Jesi li budna? Junior. Izvirila je glavom ispod pokrivača. - Ne, ali Gracie je budna. - Ugrijao sam ti vodu za kupku. Jesi li pristojno odjevena? - Pristojno koliko djevojčica moţe biti u ruţičastoj pidţami. Vrata su se otvorila i Junior je ušao; nosio je dvije velike kante vrele vode i bio odjeven u novu kariranu košulju. - Što, propao ti je posao preprodaje kariranih košulja? - upitala je. - Molim? - Nema veze. - Ovdje nemamo tekuće vode ni struje - rekao je nestaju-ći u kupaonici - ali ti svejedno mogu srediti vruću kupku svaki tjedan. Ĉula je kako izlijeva vodu u kadu. - Svaki tjedan? Ja se kupam svaki dan. Junior se pojavio na pragu sa širokim osmijehom na licu. -Baš kao moja mama. Donosio sam joj vruću vodu svakoga jutra. Ova kada, bila je njezina. I sve one ţenske stvari u kupaonici. - Kratko je zastao kao da se prisjeća dobrih vremena. Zatim se naglo prenuo. - Sad su tvoje. Kad se okupaš, doručak će biti spreman. I imam veliko iznenađenje za tebe. - Veće od otmice?

- Slušaj, Patty, moraš zaboraviti na to. Stoje učinjeno, učinjeno je. - Pokazao je na sobu. — Sviđa ti se tvoja soba? Uredio sam je prije nego što smo došli po tebe. Sve je novo - plahte, pokrivači — hej, sviđa ti se ona Barbika? Nju sam posebno naručio. —Ja se ne igram s lutkama. Pokazao je na vješalicu s odjećom. - Nabavio sam ti i zimsku odjeću. - Kako si znao koji broj nosim? - Znam sve o tebi, Patty. - Osim mog imena. Ime mije Gracie Ann Brice. Prvi put tog jutra strogo ju je pogledao. - Ne. Ime ti je Patty... Patty Walker. Jednako kao mojoj mami. - Zatim se naglo ponovno nasmiješio. - Napravi popis svega ostalog što ti je potrebno. Nabavit ću ti sljedeći tjedan kad odem u grad. - Imam i ja iznenađenje za tebe - dobila sam mjesečnicu. Trebaju mi tamponi. Junior se zacrvenjeo kao tata onaj put kad gaje zatekla nagog. - Uh, dobro, ja ću, ovaj, kupit ću ih. Koliko... ovaj... koliko ti ih treba - jedan, dva? - Halo! Ĉitava kutija. I trebam ih danas, i to brzo, jer ću inače sve zakrvariti! - Oh, sranje, nemoj to učiniti! Dobro, ići ću, uh, otići ću u grad i danas ću ti ih donijeti. Samo, zapisi što točno, tako da znam što trebam traţiti. — Izišao je odmahujući glavom i mrmljajući sebi u bradu. - Isuse, zašto se nisam toga sjetio? Blagi Boţe, pričajmo o smanjenim mentalnim sposobnostima. Naravno da nije dobila mjesečnicu. Na satu seksualnog odgoja učili su o mjesečnicama i tamponima i svemu tome, ali prema gospodi Boyd, ona vjerojatno ima još dvije godine do prve mjesečnice. Ali, kako bi jedan neuki gorštak to

mogao znati? Bez struje ne moţe gledati Discovery Channel. A ona je ţeljela da on još danas ode u grad. Jer bi Ben danas mogao biti u gradu. 7:13 Devetsto kilometara juţnije, crni je land rover vozio brzinom od sto deset kilometara na sat na autocesti 1-15 Sjever. Benu su se tresle ruke. Ĉvrsto je stisnuo koţom presvučeni volan i sakupio unutarnju snagu pomoću koje je prebrodio remen ventilatora kojim gaje u logoru San Bie mlatio Veliki Ug. Nije smio iznevjeriti Gracie. Bio je petak ujutro; u četiri sata iza ponoći volan je preuzeo on. John se zavukao na straţnje sjedalo i zaspao. To je bilo prije više od tri sata, što je dovoljno vremena da u mislima iznova preţivi ţivot koji je Bena Bricea odveo iz Zapadnog Teksasa na West Point, od Duţnosti, časti i domovine do Quang Trija i one porculanske lutke. Za sat vremena stići će u Idaho Falls i razgovarati s Claytonom Leejem Tuckerom na njegovoj benzinskoj crpki. On je zadnja osoba koja je Gracie vidjela ţivu. Zazvonio je Johnov mobitel. Kad je odzvonio tri puta, John se probudio, iščeprkao mobitel iz dţepa i odgovorio. - Da... Tko je to?... Lou?... Sranje, koliko je sati?... O, da, u New Yorku je kasnije... Molim?... Utah, valjda... - Idaho - rekao je Ben. - Oh, Idaho - ponovio je John, uspravljajući se na sjedalu i trljajući lice. - Ne znam, Lou, koliko god je potrebno... Sto? ... Cijena je porasla, koliko?... Ĉovječe, rasturaš, pa mi smo u jebenoj crnoj rupi...

Molim?... Tri milijarde? ... Lou, ne čujem te... Lou? ... Lou? ... — John se namrštio mobitelu i prekinuo vezu. -Mobitel je crknuo. Gurnuo je mobitel natrag u dţep i stavio naočale. Prebacio se na suvozačko sjedalo, nagnuo i zaronio u vrećicu grickalica koju je kupio na zadnjoj benzinskoj crpki na kojoj su se zaustavili. — Lou, moj investicijski bankar na prodaji dionica. Kaţe da se dionice prodaju po devedeset. Trostruki sam milijarder. - Kad se uspravio, u jastima mu je bio napola zaguran Oreov keks. -Zašto se onda ne osjećam kao pravi muškarac? Kada je bila kao ona u Benovoj kolibi. Gracie je zakoračila u nju, sjela i kliznula dok joj voda nije dodirnula bradu. Bio je divan osjećaj sjesti u vruću vodu; koţa joj se najeţila od ugode. Nije se mogla sjetiti kad se zadnji put kupala. Zatvorila je oči i zaronila. Kad je izronila, zagladila je kosu prstima. Trebao joj je šampon. Uz kadu se nalazio drveni stolić s čistim ručnicima i krpicama za pranje i srebrnom kanticom nalik onoj u Samovim igračkama za pijesak, samo što je ova kantica bila puna sapunčića i šampončića s natpisima Best Western Inn i Motel 6. Gracie je zatvorila oči i pokušala se sjetiti, ali jedino čega se uspjela prisjetiti bili su nejasni prizori iz neobičnih soba. Istisnula je sadrţaj jedne bočice šampona na dlan. Miris ju je podsjetio na maminu kupaonicu; jedini razgovor majka-kći obavile su dok se majka namakala u velikom jacuzziju jedne večeri nakon neke presude. Mama je izlila čitavu bocu kuglica za ublaţavanje stresa u vodu i ubrzo je čitava kupaonica mirisala na eukaliptus. Gracie je sjedila na podu dok je mama leţala glave naslonjene na jastuk, zatvorenih očiju, i davala joj majčinske savjete: - Gracie, muškarci su kao psi. Na ţeni nanjuše strah. Nikad im nemoj dopustiti da nanjuše tvoj strah. Nikad im ne dopusti da vide tvoje suze. Ponašaj se hladnokrvno čak i kad se tako ne osjećaš. Psuj. Nemoj poludjeti, vrati

im istom mjerom. Ako momak ne prihvaća ne kao odgovor, odalami ga u jaja. — Ali nije joj dala nikakav savjet što da učini ako je neki ludi gorštak otme i odvede u planinsku kolibu u Iđahu. Gracie je ostala u kadi dok se voda nije ohladila. Izišla je i obrisala se jednim od ručnika. Uredno poslagani na toaletnom stoliću bili su češalj i četka s odgovarajućom kopčom za kosu, četkicom, kremom za zube i malo pakiranje pudera za djecu. Puder za djecu nikad nije bio tako ugodan na koţi kao sad. Otvorila je vrata kupaonice i preplavila ju je hladnoća. Ovi-la se rukama i pohitala do vješalice s odjećom i brzo odjenula. Osjećaj je bio silno neobičan. Sva je odjeća bila njezine veličine: dugo donje rublje, debele hlače od samta, karirane flanelske košulje, vunene čarape i gojzerice. Vjerojatno je izgledala kao pravi kreten - »Lijepa u kariranom? Ne bih rekla.« Iako, gojzerice su bile prilično fora. Zavezala je vezice i ustala. Gorštakinja. Prišlaje vratima, ovila prste oko kvake i polako je okrenula. Otvorila su se. Na vratima nije bilo brave. Odškrinula ih je i osjetila miris doručka koji se pripremao. Poţeljela je daje kod kuće i da Sylvia kuha u kuhinji. Kad je izišla iz sobe u dugačku pravokutnu prostoriju, znala je da nije kod kuće. Po prostranoj sobi bili su raštrkani stolovi i stolci, na zidovima visjele karte i grafikoni, uz jedan zid bili naslagani veliki metalni spremnici s natpisom AMERIĈKA VOJSKA na boku, a nasred prostorije se nalazio neuredan stari kauč. Vrata u dnu prostorije su se otvorila i na njima se pojavio Junior. Tiho ih je zatvorio iza sebe i kad se okrenuo, opazio je. — Vidi ti nju, baš si zgodna. — Stoje u ovim vojnim kutijama? — Topništvo. Zašto si se ošišala tako kratko? Izgledaš kao dječak.

— Nogometna sezona. Što je to? Junior je prišao kuhinjskom prostoru. — Što je što? — Topništvo. — Oh... ručni bacači granata, eksplozivi, streljivo, detonatori, napalm, takve stvari. Doručak je spreman. Junior je postavio dva mjesta s papirnatim tanjurima, plastičnim vilicama, noţevima i šalicama, i ubrusima na malom sklopivom stolu. Kuhao je na malom plinskom štednjaku; u straţnjem kutu garaţe kod kuće imali su jedan isti takav, samo posve nov. Podigao je krpom crnu tavu i stavio joj na tanjur kajganu s komadom mesa. Umirala je od gladi. — Mama me je naučila kuhati — rekao je. Sjela je i kušala jaja. Za jednog momka, pekao je doista dobru kajganu. Junior joj se pridruţio za stolom. Već je stavila pun zalogaj kajgane u usta kad je Junior pognuo glavu i sklopio ruke. - Dragi Boţe, hvala ti na ovoj ovdje hrani. I hvala ti što si Patty doveo ovamo. - Podigao je glavu. Jedimo. Progutala je. — Bog me nije doveo ovamo. - Naravno da jest. - Halo, Zemlja zove gorštaka - Bog ne otima djecu. - Ne, On to ne čini. On nam je samo pokazao put. - Zvakao je otvorenih usta. — Bog ţeli da budemo zajedno. Nasmiješio se, ispruţio ruku i poloţio je na njezinu; osjetila je nešto što nije ţeljela osjetiti. Naglo je povukla ruku. - Misliš?

- Da, mislim. Gracie je zareţala meso i stavila zalogaj u usta. - Dakle, slijedio si me čitav prošli tjedan? Nacerio se. - Da. - Gledao si me u školi i na odmoru i na treningu? -Da. - I zvao si me, zar ne? -Da. - I svaki put bi spustio slušalicu? -Da. - Znači, samo si čekao priliku da me ugrabiš? -Da. - Zašto nakon utakmice? - Zato što tvoja mama nije bila ondje. - Pokazao je vilicom na meso. - Dobro se jede, zar ne? Pretpostavila je daje »dobro se jede« gorštački izraz za »ukusno je«. Kimnulaje glavom. - Je li to kobasica? - Divljač. - Što je to? - Srnetina. Gracie je ispljunula meso.

8:09 Clayton Lee Tucker ispljunuo je mlaz smedega soka u mjedenu pljuvačnicu. Obraz mu je nabrekao od velikog komada duhana za ţvakanje, a lice se naboralo kao upotrijebljena aluminijska folija. Lice mu je bilo za nijansu tamnije od kolo-masti; crne naočale bile su nakošene na gomoljastome nosu; ruke su mu bile kvrgave. Ben je znao kako pijanac izgleda ujutro; Tucker

se nije uklapao u taj opis. I nije izgledao kao netko tko je sklon viđenju neidentificiranih letećih objekata na nebu Ida-hoa. Proučavao je povećanja i Gracienu fotografiju. Tuckerova servisna crpka, smještena odmah uz međudrţavnu cestu broj 15 u Idaho Fallsu bilo je otrcano mjesto koje je vonjalo na benzin i kolomast, kao podsjetnik na dane kad si na benzinskoj crpki mogao dati da ti poprave automobil, a provjera guma bila besplatna. Ispred crpke bio je parkiran kamion neke telefonske kompanije. Tucker je podigao pogled i ponovno pljunuo. - Nema nikakve dvojbe - rekao je. - To je ta mala. John se srušio na stolac. Ben je upitao: - A muškarci? - Za njih nisam siguran, ne po ovim fotografijama - odgovorio je Tucker. - Ali, to je ta tetovaţa, u to sam siguran. Ben je skinuo jaknu i podvinuo lijevi rukav kako bi otkrio svoju tetovaţu Poskoka. — Ova tetovaţa? Tucker je pljunuo i nakosio glavu kako bi kroz naočale bolje pogledao tetovaţu. - Kako to da i vi imate istu? - Gospodine Tucker, zašto to niste rekli FBI-ju? - Nisu me nazvali. - Ne, gospodine, mislio sam na onog agenta koji je u srijedu ujutro došao ovamo i pokazao vam ove fotografije. - Nije ovdje bio nikakav FBI-jevac. Sad prvi put vidim te fotografije. - Zar se nikakav FBI-jev agent nije raspitivao o ovim muškarcima i djevojčici? Niste razgovarali s njim o neidentificira-nim letećim objektima? Niste mu rekli da pijete?

Tucker je bio očito osupnut. Pljunuo je. — Jedini put kad sam s ikime razgovarao o toj djevojčici bilo je kad ste me vi nazvali. K vragu, pa telefon mi je još otad u kvaru. - Podigao je slušalicu i pruţio je Benu. Nije bilo signala. Pokazao je van. — Telefonska kompanija ga sad popravlja, kaţe daje linija bila prerezana. Vjerojatno klinci. —Jesu li oni muškarci rekli kamo su se zaputili? - Na sjever. Auto im je sagorijevao ulje kao rafinerija, pitali su me hoće li izdrţati još osamsto kilometara. Nema šanse, rekao sam, prsten je spaljen, imali ste sreće što ste dospjeli i ovoliko daleko. Ako ulje ude u komoru za izgaranje, nevolja. Poslao sam ih dolje u motel. — Pokazao je niz sporednu cestu. — Odvezli su se, onaj krupni se vratio i ostavio terenac. Ja sam došao oko šest ujutro sljedećeg dana - mislim daje bio ponedjeljak - rastavio stroj i završio kasno te iste večeri. Krupni tip gaje pokupio sutradan ujutro — odnosno u utorak. Platio je gotovinom. - Imali su tablice Idahoa? -Da. - Osamsto kilometara sjeverno odavde, ali još uvijek u Iđahu? - To bi značilo da su tik uz granicu, gore u koridoru. - Gdje uzgajaju boţična drvca? -Da. - Gdje snijeţi? -Da. - Imam kartu — rekao je Ben. Ben je raširio kartu Idaha na pultu. Tucker je rekao: - Znate, vidio sam nešto na telki o onim milicijama i Ku Klux Klano-vima i nacistima, kako imaju tabore u planinama gore na sjeveru. ' - Na nekom određenom mjestu? Tucker se nagnuo i stavio prst na Idaho Falls, a zatim ga povukao prema sjeveru, uzduţ 1-15 i potom 90, čitavim putem do Coeur d'Alene; njegov lijevi prst ostavio je lagani trag masnoće

na karti. Zatim se okrenuo ka sjeveru, na drţavnoj autocesti 95, čitavim putem do... - Bonners Ferry - rekao je, kucnuvši prstom po karti. 8:34 Ţiva je, Bene! Kad su se vratili na autocestu, slike njegove kćerke kovitlale su se Johnovom glavom kao DVD na brzom premotavanju unaprijed; srce samo što mu nije probilo stijenku prsne šupljine. - Moram nazvati Elizabeth! Izvukao je mobitel iz dţepa. - Sine, ne treba nam da nas zaustavi prometna patrola, ne s ovime što vozimo u prtljaţniku. - Molim? - John je spustio pogled na brzinomjer. — Sranje. - Vozio je sto pedeset kilometara na sat. Odmaknuo je nogu s papučice gasa. Kad su se rover i njegov puis spustili na sto dvadeset, John je pogledao Bena. — Bio si u pravu. Ben je samo kimnuo glavom i ispruţio ruku. — Daj mi ga. John je pruţio mobitel Benu. - Kućni broj je na brzom biranju, pritisni... Ben je spustio prozor i bacio kroz njega mobitel. John je u retrovizoru promatrao kako telefon pada na cestu i razmrskava se u komade. - Sranje, Bene! Zašto si to učinio? - Zato što odsad nadalje ne zovemo kući, ne zovemo FBI, ne zovemo nikoga. - Zašto ne? Moramo im reći da je ţiva! - Oni to već znaju. - Kako? Pa tek smo razgovarali s Tuckerom.

-Johne, meni nije trebao Tucker da mi kaţe da je ona ţiva. Znao sam da je ţiva. Ali, rekao mi je nešto što nisam znao. — Okrenuo se Johnu. - FBI je lagao da ga je posjetio. - Što bi to trebalo značiti? - To bi trebalo značiti da znaju da je ona ovdje gore. - Zašto bi FBI lagao da je Gracie ţiva ovdje gore u Idahu? - Zato što ne ţele da mi dođemo ovamo i umiješamo im se u posao. Zato su prerezali Tuckerovu telefonsku liniju. Love muškarce koji su oteli Gracie, ali iz nekog drugog razloga. I voljni su ţrtvovati je kako bi ih se dočepali. - Ţrtvovati je? Hoćeš reći... Isuse... Sto bi to tako opakog ti muškarci mogli činiti da bi FBI ţrtvovao Gracie kako bi ih ščepao? Šesto pedeset kilometara sjeverno, Junior je rekao: - Ĉim očistim ovaj nered, pokazat ću ti tvoje veliko iznenađenje. Nakon toga ću te provesti po mojoj planini, prije nego što odem u grad po tvoje, ovaj, ţenske stvari. - Nasmiješio se od uha do uha. -Hoću reći, po našoj planini. Gracie mu se slabašno nasmiješila i besciljno prošetala prostorijom; pokušala je razbistriti misli. Ovo je čudno. Mladi ju je gorštak oteo, ali prema njoj je silno ljubazan. Ugodna soba, vruća kupka, nova odjeća, dobar doručak — no, dobro, osim posluţenog Bambija. Gracie je pokazala na vrata kroz koja je ranije ušao Junior. — Što je ondje? Nasmiješio se. - Tvoje veliko iznenađenje. Uh-oh, pomislila je Gracie. Apartman za mladence. Brzo je nastavila obilazak. Na kratkome zidu uz kuhinju nalazile su se fotografije jedne ţene, zapravo djevojke, s nekim starijim muškarcem koji je izgledao kao Junior i dječakom koji je bio Junior.

- To je moja mama — rekao je Junior iz kuhinje. - Vau, bila je prelijepa. - Da. Umrla je stvarno neočekivano kad sam bio tek klinac. Pokopana je ondje iza kuće. - Zakopao si majku u dvorištu? - Ne... bojnik ju je zakopao. Skrenula je i zaputila se uza dugi zid: na njemu je bilo još fotografija, na jednoj od kojih je bio muškarac sličan Junioru s odličjima na uniformi i zelenom beretkom na glavi, kao Ben na fotografiji na njezinome radnom stolu. Na pločici s njegovim imenom pisalo je WALKER. I fotografije vojnika u dţungli i u gradu sa zgodnim ţenama koje su izgledale kao gospođa Wang, nastavnica matematike; smiješile su se, ali su im oči bile tuţne. A Junior je doista bio obziran za jednog momka. Čak je i pokucao na vrata njezine sobe prije nego to je ušao! To se kod kuće nikad nije događalo. Mama bi samo upala kad god bi joj se prohtjelo. Nakon tih fotografija, na zidu su bili veliki noţevi, jedan otmjeni mač i koţno uţe nanizano smeţuranim... ušima? Ovo je stvarno odvratno! Odvratila je pogled od tih ušiju i pogledala kartu Sjedinjenih Američkih Drţava koja se nalazila sljedeća na zidu. Crnom su bojom bila označena razna mjesta, s datumima i imenima: Kelly, Epstein, Goldburg, Garcia, Young, Ellis, McCoy. A Junior se zakleo da je nije ni dodirnuo ni pogledao i rekao da bi ubio svakoga tko to pokuša. Što se činilo neobičnim za jednoga otmičara. Odnosno, ako je nije oteo zbog toga i nije je oteo zbog novca, zašto ju je oteo? Uz kartu Sjedinjenih Američkih Drţava nalazila se fotografija snimljena iz zraka nalik onima njihovoga susjedstva koje joj je pokazao tata — Catoctin Mountain Park, pisalo je na oznaci—i sve je bilo označeno: ulaz, velika lovačka kuća po imenu Aspen, manje kolibe, štale, bazen, streljana za

gađanje glinenih golubova, kuglana, teretana i sauna, igralište za bacanje potkova, kapela, sletište za helikopter, sigurnosne provjere. To bi bilo stvarno fora mjesto za kampiranje. Moţda bi na svoje odgođeno prvo godišnje kampiranje obitelj Brice mogla otići onamo. Od svakog punkta sigurnosne provjere do jedne manje fotografije pričvršćene na zidu bile su povučene crne linije, a na tim su fotografijama bila niska zdanja i vojnici s puškama i psima na povodcima. Vau, ovi se itekako ozbiljno trude da svi plate svoju pristojbu za kampiranje! Još je jedna crna linija bila povučena od ulaza do fotografije ulaza s velikim metalnim vratima i imenom mjesta napisanim bijelim slovima na ploči obješenoj između dva stupa: CAMP DAVID. Ovo je sve, ono, stvarno čudno, ali ona se ne moţe othrvati pomisli da moţda Junior ipak nije tako loš tip. Naša planina, rekao je. Shvatila je da stoji pokraj nje. Kad se nasmiješio, bio je nekako sladak, samo što mu je zube trebalo ozbiljno srediti. Obgrlio ju je rukom oko ramena i ona je nije odmaknula. Pokazala je na koţno uţe na zidu. - Jesu li to... - Uši. Bojnik, on ih je odrezao s mrtvih kosookih. Darovao mi ih je za Boţić, kad sam bio negdje tvojih godina. - A ja sam se nadala novim kopačkama. - Pokazala je na karte na zidovima. — Sto je sve ovo? Junior je uperio prst prema crvenoj zastavi sa sabljom u obliku polumjeseca i čekićem, i licu muškarca s rijetkom bradom te rekao: — Komunistička zastava iz Sjevernog Vijetnama. To je Ho Si Min glavom i bradom. A ono je šljem sjevernovijetnam-ske vojske, a ona crna pidţama, to su nosili Vijetkongovci. Ono je bojnikov noţ Bowie i njegov Colt kalibra 45. - Sto su sve ove fotografije, i karta kampa David? - Pokazala je rukom. - Ovo ime mi je poznato. McCoy. Ĉemu sluţi sve ovo?

- Oh... ubit ćemo Predsjednika. 8:287 Petsto kilometara juţnije, John je odalamio volan dovoljno snaţno da zaboli. - Kako ćemo je spasiti, Bene? Kako ćemo je pronaći bez pomoći FBI-ja? - Skrivaju se u planinama - odgovorio je Ben. - Kako znaš? - Dobar vojnik bio bi ondje. - Vojnik? Ben je kimnuo glavom. - Johne, ne znam zašto FBI ţeli te ljude — moţda su rasisti, nacisti ili jednostavno luđaci — ali znam zašto ti ljudi ţele Gracie. Nisam bio siguran dok Tucker nije prepoznao tetovaţu. — Zastao je. - Riječ je o ratu. - Ratu? - John se umalo nasmijao. - Bene, moraš pustiti taj rat. - Pokušao sam. Ali on ne ţeli pustiti mene. John je odlučio udovoljiti Benu. - U redu, kakve veze ima Gracie s tvojim ratom? Ben je neko vrijeme bezizraţajno gledao ispred sebe. Zatim je rekao: — Dogodio se masakr, tisuću devetsto šezdeset i osme, u provinciji Quang Tri u Juţnome Vijetnamu. Američki vojnici ubili su četrdeset i dvoje civila. - I onda? - Bio sam ondje? - Nisi valjda... - Ne, nisam.

- A moj otac? - Ne. Ali naša postrojba jest. Postrojba Poskok. Onaj krupni tip u parku, on je imao tetovaţu Poskoka — on je bio ondje. On je ubio te ljude. — Zar si ti znao tog tipa? — Da, poznavao sam ga. — Zašto nisi rekao FBI-ju? — Zato što sam znao da ako on ima Gracie, FBI ga ne moţe zaustaviti. Nitko ne moţe zaustaviti Zelenu beretku... osim Zelene beretke. — Ali, ti nisi rekao FBI-ju, pa su zaključili njezin slučaj. — To je dobra stvar, Johne. — Zašto? — Zato što me ti muškarci koji su oteli Gracie neće očekivati. John je promislio o tim riječima, nesiguran je li riječ o planu ili tlapnji pijanca. — U redu, dakle taj je tip prije mnogo godina pobio gomilu ljudi u Vijetnamu - kakve to ima veze s Gracie? —Ja sam ga prijavio... masakr. — Sto se dogodilo? — Vojska je zbog mojeg svjedočenja izvela te vojnike pred vojni sud. -I? — Oni se sad osvećuju.

Sad se John nasmijao. - Molim? Nakon četrdeset godina, oni se vraćaju zbog osvete? Dugo je to vrijeme za gajenje kiv-nje, Bene. — Koliko si ti dugo kivan na nasilnike koji su te kinjili? Nekoliko milja su se vozili u tišini, a onda je John rekao: —Je li moj otac umro ondje? — Da, umro je. — Kako? -Johne, neke je stvari najbolje ostaviti u prošlosti. — Ali nije u prošlosti, zar ne? Ne, ako je zbog toga prije osam dana oteta moja kći. - Ĉekao je Benov odgovor, ali on nije dolazio. Pogledao je Bena. - Bene, imam pravo znati. Dok se noć spušta na Indokinu 17. prosinca, 1968., postrojba specijalnih jedinica Poskok, dvanaest Zelenih beretki na povratku s uspješnog tajnog upada u Laos, spušta se niz škriljevačko pročelje planine Co Roc i prelazi rijeku Xe Kong natrag u Juţni Vijetnam; pet su kilometara juţno od demilitarizirane zone u provinciji Quang Tri. Obavještajna izvješća ukazuju da komunističke snage sad ulaze u Juţni Vijetnam izravno kroz četrnaest milja široko demilitarizirano područje. Postrojba specijalaca Poskok dobila je zadatak da presretne neprijatelja na sedamnaestoj paraleli. To je teritorij Indijanaca, uporište vijetnamskih komunista, u koje se nijedna redovna vojna postrojba ne usudi kročiti. Naravno, u postrojbi Poskoka nema ničeg redovnog; stoga se oni odvaţuju u noć. Ali, tiok ostaju u Vijetnamu, noć pripada Charliju. Bojnik uspravno hoda, nijemo vodi svoju ekipu kroz dţunglu u koloni jedan po jedan, kad njegov glas najednom prekine tišinu. - Zasjeda!

Vojnici se bacaju na tlo djelić sekunde prije nego što nastane pravi pakao, a neprijateljska vatra nahrupi sa svih strana. Ušetali su ravno u zasjedu mnogo jače vojske. Priklješteni su u unakrsnoj vatri bez mogućnosti bijega. Da nije bilo bojnikovih oštrih instinkta i čula mirisa - namirisao je prodoran miris kambod-ţanske cigarete kakve su Vijetkongovci rado pušili - Vijetkon-govci bi imali još dvanaest Amerikanaca koje bi dodali svom dnevnom popisu ţrtava u izvješću Hanoju. Leţeći na leđima, dok su meci kalašnjikova praskali iznad njihovih glava i probijali ţbunje u dţungli trgajući sa njega lišće kao konfete, Zelene beretke su naizmjence praznili svoje spremnike na neprijatelja, samo kako bi Vijetkongovcima dali do znanja da su još uvijek ţivi, a svom bojniku vremena da smisli neki »idi dođavola« plan - novi plan kad onaj izvorni ode do-đavola, kao sad. Stoje on i učinio. - Na moju zapovijed - rekao je bojnik svojim ljudima, oštro mahnuvši rukom ka zapadu. — Jacko, Ace - postavite naga-zne mine. Kapetan Jack O. Smith, koji se nikad ne udaljava od bojnika, i kapetan Tony »Ace« Gregory otpuzali su na sjeveroistok i jugoistok. Bojnik se pribliţio svojim najnovijim učenicima, koji su tek sedamnaest dana bili u Vijetnamu, i rekao: - Brice, Daltone, kad ja krenem, vas dvojica se ponašajte kao hemoroi-di i zalijepite mi se za guzicu. — I nasmiješio se. Pod ţestokim i veoma vjerojatno kobnim napadom Vijetkongovaca u mračnoj dţungli u Jugoistočnoj Aziji, bojnik Charles Woodrow Walker se nasmiješio. Njegovi mladi učenici su pomislili, zato i jest ţivuća legenda. I znali su kakav je osjećaj slijediti u boj velike generale o kojima su učili na West Pointu - Leeja ili Granta ili Pattona ili Mac-Arthura ili Eisenhowera. Bojnik je prvi koji će pasti kad uđu i zadnji koji će napustiti tlo kad iziđu; hoda uspravno, u najopasnijem poloţaju; umro bi za svoje ljude, i oni za

njega. Preţivio je više od stotinu tajnih misija u Laosu, Kambodţi i Sjevernom Vijetnamu; većina zapovjednika specijalnih postrojbi ne potraje ni desetak. On je ratnik-bog. Benu je rekao: — Neka ti ovo bude lekcija, poručnice. Trebali smo smaknuti onu staricu prije nego što nas je imala prilike cinkati lokalnim Vijetkongovcima. - Dok su bili kod rijeke, uočili su samotan lik na obali koji ih je promatrao. - Sredi ga -rekao je bojnik poručniku Briceu, snajperistu postrojbe. Ben je naciljao taj lik i vidio daje riječ o običnoj starici koja je punila vrčeve vodom. Izvijestio je bojnika. — Onda sredi nju — rekao je bojnik. - Ali, bojniče, ona nije borac. Veoma je stara, vjerojatno ni ne vidi da smo Amerikanci. — Bojnik gaje pogledao, odmahnuo glavom i rekao: - Krenimo dalje. - Prije trideset minuta, Ben Brice se osjećao dobro jer je starici spasio ţivot. Dvojica kapetana su se vratila. - Charlie će pojesti malo olova — rekao je kapetan Smith nacerivši se. Kapetani su postavili na-gazne mine na put kojim su bjeţali; kad Vijetkongovci krenu za njima, mine će ih zaustaviti. Mala pravokutna kutija od lijevanog ţeljeza, s aktivnom stranom na kojoj je urezano PREDNJI DIO PREMA NEPRIJATELJU kako neki napušeni novak ne bi digao u znak čitav svoj vod, M18A1 nagazna mina naročito je učinkovito sredstvo za ubijanje; nakon detonacije daljinskim upravljačem ili ţicom, mina raštrka sedam stotina čeličnih kuglica u kutu od šezdeset stupnjeva i ubije svakoga u okrugu od pedeset metara. Kuglice mogu doslovce prerezati tipičnog pedeset kilograma teškog vijetnamskog komunista na dva dijela. Bojnik puni novim spremnicima svoje dvije puške. Veterani postrojbe izvlače dvije ručne granate svaki. Dok svijetleće zrno zuji kroz tamu iznad njihovih glava kao vatromet, Brice i Dal-ton se pogledaju i nervozno kimnu glavama. - Idemo ubiti nekoliko kosookih - kaţe bojnik. S leđa zavitla dvije granale. Ostali ga slijede. Buka granata koje eksplodiraju zaglušujuca je; dţungla oko njih najednom je ovijena bijelim dimom.

Svaka druga granata bila je Willie Pete, granata s bijelim fosforom. Na obuci su ih upozorili da takve granate ne bacaju na mjestima gdje bi ih dim mogao obaviti, ali očito postoji iznimka kad si okruţen neprijateljima. Zelene beretke najednom ustaju i trče ka zapadu, ravno na Vijetkongovce, koji ih ne vide dok dolaze; bojnik Charles Wo-odrow Walker predvodi napad s puškom u svakoj ruci te Brice-om i Daltonom tik iza leđa. Kad stignu do neprijateljske linije, zapucaju na preplašene Vijetkongovce; bojnik puca iz obje puške istodobno. Ben puca iz svog rezervnog oruţja, Uzija. Iza leđa čuju detonaciju nagaznih mina i samrtne krike Vijetkongovaca. Nitko se ne osvrće. Amerikanci trče kroz mračnu noć, jedva videći čovjeka ispred sebe, slijedeći samo zvuk teškog disanja i čizama koje lupaju tratinom. Trče petnaest minuta. - Stani! Bojnikov glas probija tamu. Njegove ruke grabe Bena i naglo ga guraju s puta. Ostali stiţu i skrivaju se. Nitko se ne smije; nitko ne govori. Ben nijemo zahvaljuje Bogu na bojniku, a zatim mu srce preskoči: Gdje je Roger? Ni bojnikove misli nisu daleko iza njegovih. - Gdje je Dal-ton? - šapne Benu. - Bio je tik iza mene. —Jacko — kaţe bojnik - provjeri. Kapetan Smith kimne glavom i nestane u noć. Nakon trideset minuta, vrati se. - Sčepali su ga, bojniče. Idu na sjever. - Prokletstvo! - Bojnik ustane. — Krenimo.

Vraćaju se natrag prema mjestu na kojem ih je dočekala zasjeda, u mislima vrteći posljedice kršenja jednoga od tri apsolutna pravila usađena u svakog pripadnika specijalne postrojbe od prvoga dana obuke: nikad ne dopusti da te Vijetkongovac zarobi ţivog. Prate Vijetkongovce kroz dţunglu do zaselka. Po ulasku u zaselak, jasno je daje Vijetkong bio ovdje; na licima seljaka očit je strah. Amerikanci pročešljavaju zaselak pretraţujući svaku kolibu i skrovište ne bi li pronašli ikakvog traga Daltonu ili Vijetkongovcima. Seljaci se šćućure na hrpu; majke privinu djecu. Surađuju ali su napeti, kao što bi se i očekivalo kad si suočen s jedanaestoricom krupnih i teško naoruţanih američkih vojnika usred teritorija Vijetkonga. — Nema Vijetkong! Nema Amer! U središtu zaselka, jedan starac stoji pokraj velikog kotla koji se kuha nad otvorenom vatrom; to je zajednički kotao nuoc mama, ljutog ribljeg umaka koji Vijetnamci stavljaju preko riţe. Promiješa umak dugačkom drvenom kuhačom. Djeluje nasmrt preplašen i jedva pomiče kuhaču. Amerikanci ne pronalaze ni Daltona ni Vijetkongovce. Odjekne glas kapetana Smitha. Pronašao je tragove Vijetkongovaca koji vode izvan zaselka u susjednu dţunglu. Zelene beretke daju se u potjeru, svjesni da vjerojatno trče ravno u drugu zasjedu ili podmetnuti eksploziv, ili___ — Prokleto sranje! - Dalton. Ben Brice dolazi zadnji i nailazi na svoje sudrugove rame uz rame, leđima okrenute k njemu. Jedna mu pomisao zaokuplja um: mora daje Roger. Priprema se da se ponovno suoči sa smrću, a zatim se progura naprijed. I u tom trenutku, njegov se ţivot zauvijek mijenja. Njegovi romantični pojmovi o ratu i ratnicima koje je usvojio na West Pointu zauvijek nestaju. Njegova djetinja vizija

dobra i zla zauvijek je promijenjena. Njegova neduţnost je izgubljena. Tako se i događa kad se čovjek suoči sa zlom u drugom čovjeku. Poručnik Roger Dalton, pripadnik Zelenih beretki američke vojske, visi sa stabla obješen glavom nadolje, nag i rasporene utrobe, crijeva mu vise u vatricu koju su Vijetkongovci zapalili kako bi Amerikanci bolje vidjeli njihovu rukotvorinu. Njegovih genitalija nema. Nema ni njegove glave. Jedini zvuk je zvuk vatre koja cvrči sa svakom kapljicom njegovih tjelesnih tekućina. Znaju daje to Dalton po svjeţoj tetovaţi Guja na njegovoj lijevoj ruci i pločici s imenom isprepletenom s vezicama čizama ispod tijela, stoje tipična mjera predostroţnosti ako staneš na na-gaznu minu i noga ti bude otkinuta; te su pločice omogućavale bolničarima da iznova spoje muškarca i nogu, ako ne doslovno, a ono bar za vreću za leš. Ali to nije bila mjera predostroţnosti u slučaju da ti Vijetkongovci odreţu glavu. Bojnikovo lice je natmureno. — Eto zašto ubijamo kosooke. Nakon dugog trenutka, podčasnik Nunn pita svojim juţnjačkim zatezanjem: — Ali, bojniče, gdje mu je glava? Bojnikov izraz se mijenja, kao daje doţivio otkrovenje. - Prokletstvo! Okreće se poput munje i trčeći vraća prema zaselku. Njegovi ljudi izmjenjuju zbunjene poglede, zatim potrče za svojim vođom. Ben Brice pogleda ono što je ostalo od njegovoga najboljega prijatelja i povrati. Bojnik i devetorica bijesnih, naoruţanih, adrenalinom gonjenih Zelenih beretki vraćaju se u zaselak i trče ravno prema onome starcu uz zajednički kotao nuoc mama. On ih čuje kako se pribliţavaju; plače jer zna svoju sudbinu. Bojnik odguruje starca od kotla i grabi drvenu kuhaču.

Promiješa sadrţaj kotla, koristi kuhaču i svoj dugački noţ kako bi iz kotla nešto izvukao: glavu Rogera Daltona, razrogačenih očiju, još razjapljenijih usta, u kojima su nagurane njegove genitalije. Bojnikovo se lice izobličuje od bijesa i on ispušta ţivotinjski krik koji odjekuje kroz dţunglu oko zaselka. Zatim se obraća starcu i zaurla: - Nema Vijetkong? Nema Vijetkong? - Njegova ruka proleti pokraj starčeva lica kao da gaje kanio udariti, ali je promašio. Na starčevom se licu zamjećuje iznenađenje, a zatim se u tankoj liniji preko njegovoga vrata pojavljuje krv. Starac pada. Bojnik mu je prerezao grkljan svojim Bowie noţem. Poručnik Ben Brice koristi svoj Bowie kako bi spustio tijelo najboljega prijatelja i okrivljuje samoga sebe - da je poslušao bojnikovu zapovjed i smaknuo onu staricu, Roger bi još uvijek bio ţiv - kad začuje paljbu iz zaselka. Kao da mu je Bog šapnuo u uho: odmah zna što se događa. Ostavlja prijatelja i potrči natrag u zaselak, probijajući se kroz vruću, sparnu dţunglu, dok ne naiđe na pokolj koji ne moţe zaustaviti i porculansku lutku koju ne moţe spasiti. 9:18 Johnove suze zamrljale su glatku beţ koţu volana. Zaustavio je land rover uz rub autoceste nedugo nakon što mu je Ben počeo pričati o pokolju u Quang Triu. Sad je njegovo čelo počivalo na volanu. - Bojnik je bio najsjajniji čovjek kojeg sam ikad upoznao -rekao je Ben. — Briljantan, rođeni vođa, bez imalo straha za vlastitu sigurnost, apsolutno uvjeren da je Americi određeno pobijediti komunizam u svijetu. Mogao je biti jedan od najvećih vojnika u povijesti. Duboki uzdah.

- Kad se čovjek toliko mnogo godina svakodnevno bori protiv zla, moţda i sam postane zao. Moţda čovjek ne moţe biti okruţen tolikom mrţnjom, a da i sam ne zamrzi. Ja sam se odupro mrţnji. Bojnik... njega je mrţnja izjela. Postao je upravo ono zlo protiv kojega se borio. - Gdje je on sad, bojnik? -Mrtav je. - Zapovjeđeno nam je da odemo u rat, ali nam nije bilo dopušteno da ga dobijemo. Zapovjeđeno nam je da ubijamo, ali smo izvedeni pred vojni sud zbog ubijanja. Zapovjeđeno nam je da pobijedimo komunizam u Jugoistočnoj Aziji, samo kako bismo doţivjeli da taj isti komunizam pobijedi kod kuće. Trideset godina komunističke vladavine Amerikom, i u što se pretvorila naša nekoć velika nacija? U nemoralno društvo koje ne zavrjeđuje svoju vojsku. Civile koji zahtijevaju slobodu besplatno. Političare koji obećavaju mir i napredak bez ikakve cijene, ţivot u kojemu su svi troškovi plaćeni i koji je posvećen traţenju sreće. Političare koji odbijaju izvršiti svoju duţnost, ali sad zahtijevaju od vojske da vojuje tude ratove kad to sluţi njihovim političkim ambicijama. To je Amerika danas. Svi mi - vojnici Sjedinjenih Američkih Drţava — poloţili smo svečanu zakletvu da ćemo braniti ovaj narod od svih neprijatelja, vanjskih i domaćih. I branili je jesmo - Hladni rat je završen, Carstvo zla više ne postoji, komunizam je poraţen. Ali sad prijetnja Americi dolazi iznutra. Od domaćih neprijatelja. Od onih među nama koji ţele Ameriku podčinjenu Ujedinjenim narodima, podčinjenu međunarodnim zakonima i sudovima, koji ţele likvidirati američku vojsku - jer smo mi zadnja obrana Amerike. Mi ne moţemo dopustiti da se to dogodi. Ja neću dopustiti da se to dogodi. Ne dok u meni postoji snage da povučem okidač. Sedam dana u svibnju, s bojnikom Charlesom Woodrowom Walkerom u glavnoj ulozi.

Specijalna agentica FBI-ja Jan Jorgenson gledala je staru, zrnatu videosnimku pred vojni sud izvedenog ratnog zločinca bojnika Charlesa Woodrowa Walkera. Bio je zgodan, karizmatičan govornik i vođa urote koja je trebala svrgnuti američku vladu. Zapovijedao je osobnom vojskom bivših vojnika. Djelovao je nezamijećeno, davno prije 11. rujna, još u doba kad je FBI-jev zaslon domaćeg radara bio pun ne islamskih ekstremista, nego kućnih ekstremističkih skupina Arijevske nacije, Nacionalnog saveza, Poretka, Klana, skinheadsa, desničarskog pokreta: gomile idiotskih bijelaca koji su do te mjere mrzili crnce i Zidove da su se povukli u planine Idaha i Montane kako bi ţivjeli bez struje i tekuće vode i crnaca i Zidova. Ali, dok se FBI bavio vikend ratnicima koji ne bi mogli svrgnuti ni vlastita gradska vijeća čak ni da im je ţivot ovisio o tome, Walker i njegovi ratnici, pravi vojnici koje je američka vlada obučila da svrgnu vlade drugih drţava, prošli su posve nezamijećeno. Walker je bio jasna i prisutna opasnost Americi: razljućena Zelena beretka moţe biti najgora noćna mora jedne nacije. FBI moţda nikad ne bi ni saznao za Walkerovu zavjeru dok vojni puč ne bi započeo, da mu prije dvanaest godina netko nije poslao ovu video snimku s anonimnom, rukom napisanom porukom koja je glasila: Patty Walker je rekla da, ako je ne vidim tri mjeseca, to znači da ju je bojnik ubio i da ovo pošaljem. Zato šaljem. Na paketu je bila poštanska marka Bonners Ferryja, Idaho. FBI je poslao ekipu u Bonners Ferry. Uzbunili su lokalnu policiju i bolnice. Traţili su Walkerov tajni planinski kamp, ali bezuspješno. Zato su čekali da im se posreći. Dvije godine kasnije, posrećilo im se. Walker je ušao u bolnicu u Bonners Ferryju, noseći u naručju sina koji je umirao. Bolnica je izliječila dječaka i nazvala Fe-deralce; FBI je bez ikakvih problema uhitio Walkera i prebacio ga

zrakoplovom do najstroţe čuvanog zatvora u Leavenworthu, Kanzasu, gdje je trebao čekati suđenje zbog izdaje. Suđenje do kojega nikad nije došlo. Walkerovi su ljudi oteli visokopozicioniranog drţavnog sluţbenika za taoca i zaprijetili da će ga slati u komadima dok Walker ne bude oslobođen. Ravnatelj FBI-ja Laurence McCoy to je odbio — dok nije dobio prvu ratu. McCoy je pustio Walkera, koji je zatim nestao u Meksiku. I ondje je njegov ţivot okončao. Tri tjedna kasnije, bojnik Charles Woodrow Walker umro je od srčanog napadaja. Washington je poslao cjelokupan dosje o bojniku Walkeru - videosnimku, fotografije i obavještajna izvješća o Walkeru i njegovim sljedbenicima. Njihove vojne karijere postale su strogo povjerljiva informacija, jednako kao i podaci o brigadiru Bri-ceu. Nigdje se nije spominjala postrojba Poskoka ni tetovaţa Poskoka. Zadnja stavka u dosjeu bila je preslika njegove osmrtnice iz New York Timesa. Jan se zamislila. Njezina teorija o osveti nije drţala vodu. Bojnik Charles Woodrow Walker bio je mrtav već deset godina. 16:05 Bonners Ferry, Idaho, broj stanovnika 2600, nalazi se na juţnoj obali rijeke Kootenai, dvadeset i četiri milje od kanadske granice, na 550 metara nadmorske visine, ugnijeţden između tri planinska lanca s vrhovima koji se uzdiţu 2500 metara visoko u nebo. Izvorni stanovnici »Nila Sjevera«, pod kojim je imenom poznata ova plodna riječna dolina, bili su pripadnici plemena Kootenai, koji su se ondje nastanili još u pretpovijesno doba. Bijelci su u ovaj dio Idaha došli na putu za Kanadu tijekom zlatne groznice 1863.; ostali su rušiti visoka stabla koja su prekrivala

devedeset posto zemljišta. Stoljeće i pol kasnije, pleme Kootenai posjeduje jedinu kockarnicu u gradu, potomci lovaca na zlato uzgajaju boţična drvca, a sjeverni Idaho postao je utočište rasista, neonacista i desničarskih fanatika u borbi protiv vlade. Jedino je ova zadnja činjenica Benu bila poznata kad je parkirao land rover ispred suda Graničnog okruga. John i on su kroz ledenu bljuzgavicu ušli u kamenu dvokatnicu. Pronašli su šeri-fov ured; u njemu je iza do struka visoke drvene pregrade sjedila jedna bucmasta sredovječna ţena. Iza njezinog radnog stola nalazila su se vrata na kojima je pisalo ŠERIF J. D. JOHNSON. Na zidu uz vrata visjele su uokvirene fotografije, a na svakoj od njih bio je jedan visok, markantan muškarac sa sve rjeđom i sve sjeđom kosom — i jedna fotografija na kojoj je taj isti muškarac imao gustu crnu kosu, na mjestu koje je Benu bilo i predobro poznato. — Došli ste platiti kaznu? — upitala je ţena. — Ne, gospođo — odgovorio je Ben. - Mi smo... — Podnijeti prijavu? — Ne, gospođo. — Zbog sudskog procesa? John je poloţio ruke na pregradu i nagnuo se preko nje. - Zaboga, gospođo, traţimo jebene naciste koji su oteli moju kćerku! Ţena se zagledala u njega preko naočala. - Dobro. Vrata iza nje su se otvorila i pojavio se onaj muškarac s fotografija, u uniformi koja mu je pristajala kao daje čitavog ţivota nosio uniformu. - Louann - rekao je muškarac - večeras sam occupado. Reci Codyju daje on glavni. Zamijetio je Bena i Johna; ponovno je pogledao ţenu.

- Šerife, ova su gospoda došla zbog nekih nacista - rekla je kao daje riječ o rutinskom zahtjevu. Šerif je odmjerio Bena i Johna kao pravi policajac - vjerojatno su djelovali neuredno, nakon gotovo dvadeset i četiri sata na cesti - a zatim obišao pregradu. Lagano je šepesao u hodu. Ben je ispruţio ruku. - Šerife, ja sam Ben Brice. A ovo je moj sin, John. Šerifova kosa bila je uredno začešljana i mirisao je na kolonjsku vodicu, kao da se upravo osvjeţio u uredu. Rukovao se s njima. -J. D. Johnson. Kakva je to priča o nacistima? Ben mu je pruţio Gracienu fotografiju. - Moja unuka je oteta. Šerif je proučio fotografiju. - Ona djevojčica u Teksasu. -Zatim je odgovorio na Benovo nepostavljeno pitanje. »NLETS, policijski teletype. - Mislimo daje drţe negdje ovdje - rekao je Ben. - A ja sam mislio da se otmičar objesio. - Nije je on oteo. - Ĉini se da FBI misli da jest. - U krivu su. - A-ha. Šerif se počešao po četvrtastoj bradi; na jednodnevnoj bradi noktima je proizveo zvuk nalik struganju brusnim papirom. - I vi mislite da ju je neki nacist doveo ovamo? -Ĉuli smo da mnogo njih ţivi u ovome području. Šerif je uzdahnuo. - To je činjenica.

- U nedjelju navečer bila je u Idaho Fallsu, imamo pozitivnu identifikaciju, s dvojicom muškaraca u maskirnim uniformama, krenuli su petsto milja sjeverno u bijelom terencu s registarskim tablicama Idaha. - To bi ih smjestilo baš negdje ovdje, zar ne? - Slušajte, šerife, ako biste nam mogli dati nekoliko minuta svog vremena, pogledati nekoliko fotografija... Šerif je slegnuo ramenima. - U redu, gospodine Brice. Sutra ujutro, čim dođem u ured. - Bismo li to mogli sad, šerife? Hitno je. - I moja godišnjica je hitna. Vodim ţenu na večeru i moram otići po narukvičicu koju sam joj kupio... - Krenuo je prema vratima. - U šest ujutro, gospodine Brice. Ruka mu je već bila na kvaki kad je Ben rekao: - Jeste li vi vozili helikopter u Da Krongu? Šerif se zaustavio kao ukopan. Njegovo se grubo lice okrenulo; izraz na njemu bio je upitan. - Na zidu - rekao je Ben. Šerif je prišao zidu i skinuo uokvirenu fotografiju s kukice. - Tu smo ja i moj časnički namjesnik. On je došao kući u vreći za mrtvace. - Zastao je, očiju još uvijek prikovanih uz fotografiju; grubim je prstima njeţno otresao prašinu sa stakla. Pročistio je grlo i okrenuo se Benu. - J. D. Johnson, kapetan, Mornaričko pješaštvo. - Ben Brice, brigadir, specijalac, Zelena beretka. 12. veljače, 1971., kapetan J. D. Johnson upravljao je UH-1D helikopterom koji je prevozio sedam marinaca u borbeno područje u blizini granice s Laosom u dolini Da Krong. Pilotirao je prvim helikopterom u V-formaciji s još četiri druga. Rezervno oruţje leţi mu između nogu kako bi mu

intimni dijelovi tijela bili zaštićeni od paljbe sa zemlje. Juri brzinom od šezdeset čvorova na tisuću dvjesto stopa visine. Učinio je ovo već na stotine puta i svaki se put sigurno vratio. Uoči zeleni dim koji označava prostor za slijetanje. Strmo spušta Huey i čuje kako prateći zrakoplovi ispaljuju rakete u okolno drveće; pripremaju prostor za slijetanje, jureći iznad piste tako da paljba bude stalna dok se trupe iskrcavaju. Još jedno vatreno slijetanje. Vidi svijetleće metke ispaljene u njegov helikopter. Njegov artiljerac otvori paljbu svojom M-60. Trideset sekundi da iskr-ca čete i izgubi se odavde. Brzo se spušta, podiţe kljun helikoptera da uspori brzinu u zraku i lebdi tri stope iznad zemlje dok vojnici iskaču iz helikoptera na obje strane; na ovim helikopterima nema vrata. Svi iskoče i on ponovno zaroni kljunom kako bi dobio na brzini i podigao se. I baš dok se izvlači iz stabala, helikopter eksplodira. Kad se probudi, čuje glasove koji govore vijetnamski. Kapetan J. D. Johnson je ratni zarobljenik. Noć se spustila na Juţni Vijetnam i on se pita je li se njegov časnički namjesnik izvukao ţiv. Vezanje i sjedi u kutu zemljanog bunkera udubljenog u obronku brda; pogođen je metkom u lijevu nogu. Svojim ograničenim poznavanjem vijetnamskoga jezika, zaključuje da će neki vod sutra odvesti zarobljenog Amerikanca u sjevernovijetnamski logor u Laosu. Sljedeće večeri već je u Laosu; to je prva noć trodnevnog mar-ša do onog sjevernovijetnamskog zarobljeničkog logora. Oslonjen je o stablo; ruke su mu vezane na leđima. Noga mu je slomljena i rana se zagnojila. Obilno se znoji od vrućice i ne moţe jasno razmišljati. Osim čuvara koji sjedi nekoliko metara dalje, njegovi zarobitelji spavaju u sivim slamnatim kolibama i mreţama za

ljuljanje obješenim između stabala, posve nezabrinuti da bi njihov američki zarobljenik mogao pokušati pobjeći. J. D. Johnson, iz Bonners Ferryja, Idaho, nikad nije računao da će umrijeti u nekoj prokletoj dţungli u Laosu. Ĉuvar se najednom sruši licem nadolje bez ijednog zvuka; iz vrata mu kapa krv. J. D.-ove ruke padaju; uţe kojim su bile vezane je prerezano. Pred njim se pojavljuje jedno lice - Isuse! Prokleti Indijanac! Podiţe ga kao da u njemu nema više od dvadeset kilograma, a ne osamdeset i pet i prebacuje preko golog ramena. Nijemo hodaju između sjevernovijetnamskih vojnika koji hrču u mreţama za spavanje. Hodaju cijelu noć, njegova glava poskakuje u ravnomjernom ritmu, njegove oče vide samo trag koji ostaje iza Indijančevih bosih stopala dok putuju kroz dţunglu; njegov um tone u nesvjesticu i budi se iz nje, ovijen prekrivačem groznice. Kad se probudi, sviće zora. I nebo se razdanjuje. Komadić plavetnila visoko u zraku. I neki američki glas pokraj njega, koji traţi Medevac: - Ponavljam, Johnson, J. D., marinac... Vid mu se zamagljuje; odmahuje glavom, ali ga groznica sti-šće poput škripa. Tko su ovi ljudi? Pokušava se usredotočiti na Amerikanca. On je vojnik. Ponovno gubi svijest. Osvijesti se, probuđen tutnjanjem helikoptera koji se pojavljuje iz rupe u oblacima, s crvenim kriţem na bijelom četverokutu na kljunu helikoptera: Medevac američke vojske. Na oči mu dolaze suze. J. D. Johnson neće umrijeti u nekoj prokletoj dţungli u Laosu, barem ne danas. Netko ga podiţe s tla i buka helikoptera postaje glasnija. Njegovo lice nije uz naga smeđa prsa onog Indijanca, nego uz američku vojnu uniformu. Vidi kako se iznad njega vrti propeler i čuje još američkih glasova...

- Prokletstvo, ti si onaj o kome svi govore! Brigadir Zelenih beretki koji ţivi u dţungli s Indijancima! Ti si jebena legenda! ... i smještaju ga u helikopter. Hvata onu američku uniformu i sa svom snagom koja mu je preostala u tijelu, pribliţava lice vojnikovim prsima, pločici s njegovim imenom i razabire ime koje nikad neće zaboraviti: BRICE. 16:33 Ako si bijelac i bijesan na cijeli svijet, velika je vjerojatnost da ćeš Idaho zvati domom. Šerif se naslonio na škripavi stolac na okretanje iza svog metalnog radnog stola; predomislio se i odlučio odmah razgovarati s njima. Ben i John su sjedili na metalnim stolcima s posje-titeljske strane stola. - Ova je drţava postala jebena meka za takve ljude - bijele rasiste, skinheadse, paravojne formacije, neonaciste - svaki jebeni čudak u ovoj zemlji dolazi u Idaho, ţivi u planinama i mrzi sve koji ne izgledaju kao on. - Odmahnuo je glavom. - Nekoć su ljudi dolazili ovamo pecati. Pruţio je fotografije natrag Benu. - Ovdje ih ţivi čitava gomila, pukovniče, ali ja nikad nisam vidio nijednoga nalik ovoj dvojici. Uglavnom ostaju u planinama. Oni ne gnjave nas, mi ne gnjavimo njih. Ben je pokazao na kartu Graničnog okruga na zidu iza šerifa. - Imate li ikakvu ideju gdje su njihovi kampovi? Šerif je ustao i prišao karti. - Prije trinaest, četrnaest godina, prije nego što su imali prave teroriste kojima će se pozabaviti, FBI-jevci su poveli rat protiv tih tipova. Ovdje su organizirali operativni stoţer i nadlijetali planine traţeći njihove kampove. Tri tisuće četiristo četvornih kilometara u Graničnom okrugu, mnogo prostora za skrivanje. Federalci su otkrili četiri kampa istočno od grada, sedam zapadno, sve

duboko u unutrašnjosti od nepopločanih cesta. U ovo doba godine, trebat će vam pogon na sva četiri kotača da se uspnete blatnjavim cestama jer se snijeg topi. A čak i ako se popnete, s ceste nećete vidjeti mnogo. Kampovi su gore u planinama, zaštićeni stablima. Ako je vaša curica u jednom od tih kampova, neće je biti lako pronaći. A dovesti je dolje u grad, bit će gotovo nemoguće. Šerif je stavio prst na kartu. — FBI je devedeset i druge pokušao dovesti jednog od tih tipova s grebena Ruby, jedan je zapovjednik poginuo. Doveli su ekipu za spašavanje talaca iako nije bilo talaca, postavili jedanaest snajperista na tu planinu i rekli im da pucaju bez upozorenja. I pucali su. Ubili su tipovu suprugu. Upucali je u glavu dok je u naručju drţala dijete. Na kraju mu je vlada platila tri milijuna dolara. — Okupljaju li se negdje kad dodu u grad? — U jednom lokalu juţno od grada, Rustyjevoj taverni i pečenjarnici, ali nemojte jesti ondje. U toj se rupi samo pije. Ima i nekoliko cura. Gadno mjesto, ali ostavljamo ih na miru sve dok ne pucaju jedni u druge. Ben je ustao. - Šerife, zahvalan sam vam na vremenu koje ste nam posvetili. Moje isprike vašoj supruzi. —Trideset i četiri godine braka, već se naviknula da stalno kasnim. Dvojica sredovječnih muškaraca, vojnici jednog zaboravljenog rata, rukovali su se; pomislili su da se zagrle, ali su odoljeli tom porivu. Ben i John već su bili na vratima kad je šerif ponovno progovorio. — Brigadiru, ako vas smijem pitati, što dvojica zaluđenih nacista koji ţive u Iđahu ţele od vaše unuke?

Ben je nakratko oklijevao i zatim odgovorio: - Namiriti stari račun. Šerif je proučavao Bena; kimnuo je glavom. — Još nešto, brigadiru. Većina tih momaka su samo bijeli tikvani koji ne znaju napisati ni vlastito ime i sretni su uspiju li navečer pronaći put kući. Ali nekolicina njih nisu tek dječaci koji se igraju vojnika. Ako idete traţiti svoju djevojčicu, budite spremni. —Jesam. Lagani osmijeh na šerifovom licu. - I očekujem da jeste. I brigadiru... hvala vam. Za ono onda. Ben je kimnuo glavom. I na pamet mu je pala jedna zamisao. — Šerife, bi li se ovdje negdje mogao izajmiti helikopter? - Zapravo, jedan klinac u Naplesu ima helikopter. Dicky, koristimo ga za potrage i spašavanja kad se turist izgubi plani-nareći po šumi. Nazvat ću ga. — Okrenuo se prema svom telefonu, ali se zaustavio. — Znate što, nadimo se ovdje sutra u šest ujutro i zajedno ćemo se odvesti do njega. Mislim da bi mi koristilo malo zraka. - Šest ujutro — rekao je Ben. - Doći ćemo. - Provjerite svoj sat, brigadiru. Ovdje smo na pacifičkom vremenu. Šerif je ustao, prišao im i otvorio vrata. - Znate, brigadiru, postoji jedna dobra stvar u tome da svoju djevojčicu traţite bez Federalaca. -Koja? - Ne morate brinuti da će je oni ubiti.

307:52 Upravo ste se mimoišli s njim - rekao je vlasnik trgovine. - Bio je tu nema ni pola sata. Mali ne razlikuje tampon od karamele. - Nasmijao se vlastitim riječima. Trgovina mješovitom robom na Glavnoj ulici bila je u vlasništvu njegove obitelji već duţe od pedeset godina. Bilo je to mjesto na kojemu si mogao kupiti hranu, gnojivo, odjeću i tampone. - Kao dječak koji traţi kondome. Dao mije papirić s imenom proizvoda — vlasnik se sagnuo ispod pulta. Ben je čuo kako šuška po kanti za smeće. - Da, evo ga. Lupio je glavom o donju stranu pulta i zatim ponovno izronio, trljajući ćelavu glavu jednom rukom, a u drugoj drţeći komadić bijeloga papira. Na papiriću su bile napisane dvije riječi Tampax tamponi — a ispod tih riječi bilo je nacrtano nasmiješeno lice. - To je njezin rukopis — rekao je Ben. - I njezin »smješko« - dodao je John. Vlasnik je lagano pognuo glavu i upitao: - Krvarim li? Ben je odmahnuo glavom. - Moţete li ga opisati? - Plava kosa, modre oči, otprilike vaše visine, ali zdepasti-ji, oko dvadeset i pet godina. Viđam ga nekoliko puta godišnje. Ĉudak. - Zašto? - Po onome što kupuje - odjeću za curice, ruţičastu pidţamu, Barbiku... - Gracie se ne igra s lutkama - rekao je Ben. John je zaškrgutao zubima: — Bagbiter.* - Nije uzeo vrećicu. Zagurao je kutiju ispod jakne kao daje neki časopis s golim ţenskama i otišao... Usput, sad sam se sjetio. Prije nekoliko mjeseci kupio je časopis Fortune. Sjećam se jer * Bagbiter / biting the bag — pad programa kompjutera izazvan nespretnim rukovanjem

nije izgledao kao ulagač. Moţda još uvijek imam jedan primjerak. - Ponovno se sagnuo i čeprkao ispod pulta. - Da, evo ga. - Uspravio se sa časopisom Fortune u ruci. Pogledao je naslov-nicu sjohnovom fotografijom i zatim Johna. - Vidi, ovaj ovdje izgleda baš kao vi. - Ponovno je pogledao naslovnicu. — Pa to i jeste vi. — Otvorio je časopis na stranici sa člankom i obiteljskim portretom Briceovih. — Stajao sam baš ovdje i čitao članak o vama kad gaje on samo zgrabio iz mojih ruku. —Jeste li zamijetili u kojem se smjeru odvezao iz grada? — Sjeverno. Parkirao se baš ondje gdje ste vi sad parkirani. Uputio se ka sjeveru, siguran sam. Ben je zahvalio vlasniku na vremenu koje im je posvetio pa su se John i on okrenuli kako bi otišli. — Oh, još nešto - rekao je vlasnik. Okrenuli su se ponovno prema njemu. - Nedostaje mu jedan prst, ovaj. - Vlasnik je upi-rao palac desne ruke u strop. Ben i John su izišli iz trgovine. Obilazili su grad, pokazivali fotografije vlasnicima svih trgovina u Glavnoj ulici. Trgovina mješovitom robom bila je četvrto mjesto na kojemu su se zaustavili. Ben je rekao: - Nije kupio tampone za mrtvu djevojčicu. - Tampone - rekao je John. - Nisam znao da joj već trebaju. - Ne trebaju joj. Samo je ţeljela da on ode u grad. — Zašto? - Zato što je znala da ću ja... da ćemo mi doći po nju. Pametna je ona djevojčica, Johne. - Ben se okrenuo ka sjeveru; rumenilo zalaska sunca sad je već pomalo blijedjelo. - I tu je negdje. 308:01 Gracie već satima nije čula nikakve zvukove iz susjedne prostorije, otkad je Junior pokucao na njezina vrata i zamolio je da iziđe kako bi joj objasnio zašto moraju ubiti Predsjednika. Ona je to

odbila pa je on rekao da ide u grad po njezine »ţenske stvari«. Ĉula je kako se kamionet bučno udaljava. Junior je otišao. Sad je njezina prilika za bijeg. Uspije li pobjeći, Ben neće morati piti više whiskeyja kako bi zaboravio daje ubio Juniora i Jackoa. Sklonila je sve što se nalazilo ispred vrata njezine sobe. Odš-krinula je vrata i provirila. Velika je prostorija bila prazna. Polako je izišla. — Bog, slatkice. Gracie je poskočila začuvši glas iza svojih leda. Naglo se okrenula. Između nje i vrata njezine sobe sad je stajao onaj krupan, debeo, ruţan muškarac: muškarac koji je ubio Bambija. Dah mu je vonjao na alkohol; smrad njegovoga tijela zaustavio bi promet. —Jesi li ikad dodirnula jedan ovakav? — upitao je debeljko. Gracie je spustila pogled na njegove ruke kojima se drţao za međunoţje. U rukama je drţao penis. Nije bio smeţuran i mlohav kao tatin onoga dana u kupaonici; bio je ljubičast i sav na-brekao kao da će se rasprsnuti. I bio je itekako dovoljno velik da ozlijedi djevojčicu njezine dobi. Sjetila se nečega stoje gospođa Boyd rekla o erekciji, da dječakov penis postane tvrd kako bi ušao u djevojčinu... — Ako me samo dotakneš, Junior će te ubiti! —Junior sad nije ovdje, zar ne? Sad se sjetila savjeta gospođe Boyd sa sata seksualnog odgoja. Uperila je prst u muškarca i rekla: Ne! A, ne znači ne! Samo se nasmijao. — Meni ne znači. Pomislila je da se mora sjetiti reći gospodi Boyd da »ne znači ne« ne funkcionira baš najbolje s krupnim debelim ruţnim muškarcima na planini u Iđahu. Na kraju se sjetila majčinog savjeta: Ako dječak ne prihvata ne kao odgovor, odalami ga u jaja. Gracie je pretpostavila da se taj savjet

odnosi na krupne debele ruţne muškarce. Stoga gaje teškim gojzericama snaţno odalamila u jaja, svojim najboljim taekwondo udarcem — ali je debeljko samo jauknuo i zamahnuo rukom. Sudeći po pogledu koji joj je uputio, uspjela gaje samo strašno razbjesniti. Sad joj je preostalo samo jedno. Pobjeći. Hladan ju je zrak šokirao kad je stigla na vrata kolibe. Debeljko je nikad ne bi uhvatio da se nije poskliznula na ledu. Njegov vreli dah sprţio joj je vrat kao sušilo za kosu. Rukama ju je zgrabio za odjeću. Odigao ju je s tla. — Vrati se unutra, curice. Bubba nije imao djevicu još otkad... Ĉula je tup udarac i debeljko je zastenjao. Pustio ju je i pala je na tlo. Podigla je pogled i vidjela Juniora koji je zamahivao lopatom i ponovno udarao debeljka po glavi. — Bubba, kurvin sine! Bubba je pao na koljena; oči su mu se zacaklile, glava krvarila. Juniorovo lice bilo je divlje; već je ponovno zamahnuo kad je Jacko uhvatio lopatu prišavši mu s leda. - Juniore, nemoj nam sad ubiti jedinog stručnjaka za municiju - rekao je Jacko. - Samo je pijan. - Ispao je! — zaurlao je Junior. Odalamio je debeljka po imenu Bubba nogom u trbuh. - Gubi se s moje planine! - Junior je dobacio Bubbi sveţanj ključeva. Bubba je uzeo ključeve, otpuzao na sigurnu udaljenost, a zatim se teškom mukom uspravio na noge i oteturao do starog kamioneta. Ušao je i brzo se odvezao niz planinu.

17:11 Oh, Juniore, spasio si me! Patty ga je čvrsto zagrlila. U njezinim lijepim modrim očima caklile su se suze. Još otkad je Junior vidio njezinu fotografiju u onome časopisu, znao je da moraju biti zajedno. I sad su bili. - Tako sam se prepala! Mislila sam, moj Boţe, ovaj će me silovati, gdje je Junior? I onda si se pojavio - i bio si totalno fenomenalan! — Obrisala je suze o njegovu košulju. — Ooh, kako mi se sviđa ta tvoja košulja. Karirano mije najdraţi uzorak. Pogledala je Juniora onako kao što ona Mary Ann gleda profesora u seriji Gilligan koju je vidio u motelu. Zatim je rekla četiri riječi od kojih su Junioru na oči navrle suze. - Ti si moj junak. Ponovno gaje zagrlila, zarivši lice u njegove grudi. Juniorovo srce samo što nije eksplodiralo, bio je presretan. Njezin zagrljaj bio je vrijedan gubitka Bubbe i njegove umješnosti s eksplozivima. Patty se odmaknula i stisnula njegove bicepse. - Vau, baš si snaţan, Juniore. Totalni frajer. Hej, slušaj, strašno mije ţao zbog onoga jutros, što sam se onako uzrujala i to. Mislim, za ime Boţje, pa nismo mi republikanci. Sigurna sam da imate veoma dobar razlog da ubijete Predsjednika. - Naredio je da bojnik bude ubijen. - Taj bojnik, to je tvoj tata? -Da. - Eto vidiš. To je totalno dobar razlog. Mislim, tko bi te mogao kriviti što si malo bijesan. - Sad ćemo mu vratiti istom mjerom. - Nana uvijek kaţe, što je dobro za gusku, dobro je i za gu-sana. Nisam baš sigurna što to znači. Uhvatio ju je za ruke. - Patty, jesi li spremna za svoje veliko iznenađenje?

Pogledao je prema vratima spavaće sobe uz kuhinju; očima je pratila njegov pogled i brzo ih vratila na njegovo lice. - Da, naravno, ali, hm, zašto mi ga ne bi pokazao kasnije, moţda nakon večere. Najprije me malo provedi po tvojoj planini. Hoću reći, našoj planini. Prije nego što se smrači. - U redu, valjda moţe pričekati. - Naravno da moţe. Nasmiješio se; rekla je našoj planini. - Naravno, dobro. Patty se na licu pojavio neki čudan izraz. — Uh. Jesi li mi donio tampone? - Oh, da. Junior je otišao do kuhinjskog stola i vratio se s kutijicom ţenskih stvarčica. — Evo ih. Patty je uzela kutijicu i rekla: - Odmah se vraćam. Nestala je u svojoj sobi. Njezino tako izravno govorenje o tim ţenskim stvarima — mjesečnici, tamponima, krvarenju — u Junioru je izazvalo strašan osjećaj nelagode. Nikad nije pomislio da bi to mogla biti redovna tema razgovora; nadao se da neće. Nakon nekoliko minuta, ona se vratila iz sobe. - Sad je bolje. I, hej, oprosti što sam te nazvala tupsonom, dok smo se vozili ovamo. - Nema veze, draga, nazivali su me i mnogo gorim imenima. Junior se sagnuo i rukama obuhvatio njezino lijepo lišće. Zatim ju je poljubio u čelo. - Patty, sanjao sam o ovome danu... - Da, gospođa Boyd nam je pričala o takvim snovima na satovima zdravstvenog odgoja. Prokletstvo, evo je, opet počinje s time. - što? O, ne, nisam mislio na to.

- Svejedno. Hajdemo pogledati našu planinu. Nasmiješila mu se od uha do uha i kad su izišli već je posve zaboravio na onaj razgovor o tamponima. - Da razmislim - rekao je stavljajući ruke na bokove i okrećući se u svim smjerovima dok je razmišljao koje bi bilo najbolje mjesto kojim bi započeo obilazak njihove planine. Što bi se najviše dojmilo Patty? - Oh, znam, najprije ću ti pokazati rječicu. To mije najdraţe mjesto na svijetu. Hej, jesi li ikad vidjela prave medvjeđe tragove? Kad se okrenuo, nje nije bilo. Vidimo se! Kakav gubitnik! Zar doista misli da ću se udati za njega? Apartman za mladence -je li to ono njegovo veliko iznenađenje? Malo sutra. Gracie je trčala niz planinu kao da trči nogometnim igralištem prema golu; tampone je drţala kao štafetu. Imala je dobru brzinu na zemljanoj cesti, iako je na njoj bilo blatnjavih dijelova koje nije vidjela dok se ne bi poskliznula. No, svaki je put uspjela ostati na nogama. Sunce je zalazilo; cesta je postajala sve tamnija i sve nepreglednija zavijajući između stabala i niz planinu. U podnoţju je ugledala glavnu cestu; bila je blizu. Vidjela je kako prolazi neki automobil. - Upomoć! Zvuku njezinoga disanja sad se pridruţio još jedan zvuk -zvuk kamioneta. Junior dolazi. Morala se spustiti na glavnu cestu... Zvuk kamioneta ju je dostizao... Ubrzala je, bilo je teško trčati nizbrdo... Stoje to na cesti?... Nekakva metalna ploča kakve koriste kod kuće kad popravljaju ceste... Buka iza nje sad se dodatno pribliţila... sustigla je... Brzo se osvrnula preko ramena i zapela nogom o nešto...

Skotrljala se i tamponi su poletjeli; muklo je udarila o tlo i kotrljala se dok o nešto nije udarila glavom. Zatim se sve zamračilo. Kad je Gracie otvorila oči, glava ju je boljela, bilo joj je hladno i bila je na nekom novom mjestu. Skučenom mjestu. U kutiji. Vidjela je stabla u visini. Iznad nje je izronilo jedno lice. Junior. U tom je trenutku shvatila što joj čini. - Molim te, Juniore, strašno mije ţao! Neću više bjeţati, obe-ćajem! Nemoj mi to činiti, molim te! Juniorovo lice bilo je nepokolebljivo. -1 meni je ţao, Patty, jer si upropastila moje veliko iznenađenje. Sad te moram naučiti lekciju. Noć ili dvije ovdje dolje i više nećeš bjeţati. I mene je bojnik običavao stavljati ovdje dolje kad mi je trebalo razbistriti glavu i nije mi nimalo škodilo. - O, ne, baš ti nije nimalo škodilo - samo si postao bolesni psihopat! Nakon toga ju je ovila tama. 314:36 Središte Dallasa nakon pet poslijepodne bilo je napušteni grad, posebice petkom navečer. Odvjetnici i bankari povukli su se u predgrađa gdje će provesti vikend, otišli kući ţenama i djeci. Specijalnu agenticu FBI-jaJan Jorgenson čekao je samo prazan stan, pa je trčala po praznim ulicama središta grada, što nije preporučljiva ruta za većinu dţogera. Ali, većina dţogera ne nosi poluautomatski Glock u torbici oko struka - iako, ovo je Teksas; moţda ga i nose. Svaki dan ovog tjedna propustila je svoje uobičajeno trčanje u stanci za ručak. Trebala joj je tjelovjeţba. Trčanje bi joj razbistrilo glavu i omogućilo joj da razmišlja. Dosad je u svim razmišljanjima nailazila na slijepu ulicu.

Teorija o osveti jednostavno nije drţala vodu. Da, brigadir Brice imao je tetovaţu Poskoka. Da, onaj muškarac u parku imao je tetovaţu Poskoka. Da, Brice je bio u postrojbi Poskoka pod zapovjedništvom bojnika Walkera. Da, Brice je svjedočio protiv Walkera i drugih vojnika postrojbe Poskoka. Ali, to je bilo prije gotovo više od četrdeset godina. I bojnik Walker bio je mrtav. Morala se suočiti sa činjenicama: jednostavno ne postoji nikakva veza između bojnika Charlesa Woodrowa Walkera i brigadira Bena Bricea i otmice Gracie Ann Brice. Postoje samo slučajnosti slučajnosti veličine prokletog kita, ali svejedno samo slučajnosti. Nakon šest kilometara, ponovno se osjećala dobro u vlastitom tijelu. Izišla je iz zgrade Biroa na zapadnom rubu središta grada, trčala istočno Glavnom ulicom, usporavajući kako bi bacila pogled na izloge Neimana Marcusa na zadnjim zrakama dnevnoga svjetla — dok je bila malena, uvijek je voljela ići u kupovinu s mamom u Američki trgovački centar - i zatim istrčala na autostradu. Skrenula je sjeverno u Aveniju Ross, zatim zapadno pokraj simfonijskog centra i muzeja koje je osmislio LM. Pei, zatim juţno nekoliko uličnih blokova, pa zapadno po Elm Streetu, pokraj nebodera u obliku svemirskog broda i jednog s rupom u sredini — u krnje tu fora? - i zatim u Dealey Plaţu, pokraj School Book Depositoryja do travnatog humka koji je ostao nepromijenjen četrdeset godina, točno do mjesta gdje je ubijen jedan američki predsjednik... Zastala je kao ukopana. Okrenula se i pogledala prozor na šestome katu School Book Depositoryja. Sćućuren na tom prozoru - na mnogo većoj udaljenosti nego što je mislila - Lee Harvey Oswald uperio je repetirku na metu u pokretu i ispalio tri pucnja u šest sekundi, pogodivši Kennedyja s dva metka u promjeru od dvadeset centimetara, jednim u vrat, a trećim u glavu. Sad dok je stajala ovdje, shvaćajući kakav je strijelac za to potreban - tri pucnja, ne manje - odmahnula je glavom. Nema

šanse. Federalci su izabrali lakši put. Nikad nisu istraţili onkraj očite veze... I sinulo joj je: i ona je počinila isti grijeh. Jan se vratila u zgradu Biroa za manje od pet minuta, protrčavši pokraj sigurnosne provjere i kimnuvši glavom Redu, noćnom čuvaru - osjetila je njegov pogled na straţnjici - i uspela se dizalom na treći kat, a zatim potrčala hodnikom nijemih FBI-je-vih ureda. Jedini zvukovi koje je čula bili su lupanje njezinih stopala i srca. Otvorila je vrata svog ureda, upalila svjetlo, prišla radnom stolu, otvorila Walkerov dosje, brzo prelistala stranice... očima je brzo pretraţivala stranice traţeći imena... imena pomoćnika drţavnog tuţitelja... tuţitelja u slučaju Walker otprije deset godina... — Moj Boţe. Pronašla je jedno ime: Raul Garcia. I još jedno: James Kelly. I treće: Elizabeth Austin. 23:21 lizabeth je sjedila u gotovo mračnoj radnoj sobi svoje veleb-'ne kuće i pila ţestoko piće. Sad je shvaćala Bena Bricea. Kate je rekla daje on pio kako bi pobjegao prošlosti. Kako bi zaboravio i mogao zaspati. Koliko će ona morati popiti kako bi pobjegla od svoje prošlosti? Kako bi zaspala. Kako ne bi razmišljala o budućnosti koja ju je dovela do ove sadašnjosti. Do današnjega dana. Do ovoga ţivota. Ţivota bez Grace. Prije deset godina stigla je u Dallas oboruţana samo dojmljivim pismima preporuke Ministra pravosuđa Sjedinjenih Američkih Drţava i direktora FBI-ja koji su potvrđivali Elizabethinu pravničku genijalnost, nevjerojatnu odlučnost i izvanrednu hrabrost pod iznimnim osobnim

pritiskom. Imala je trideset godina, tek se udala, bila je dva mjeseca trudna i bjeţala od svoje prošlosti, najbrţe i najdalje stoje mogla. Dallas, Teksas, činio se dovoljno dalekim. Pet godina ranije diplomirala je pravo na Harvardu; odbila je tvrtke na Wall Streetu zbog posla u Ministarstvu pravosuđa. Ţeljela je biti jedna od dobrih momaka. Ţeljela je stavljati loše momke u zatvor. Ţeljela je koristiti zakon kako bi ljudi bili sigurni, kako nijedna druga desetogodišnjakinja ne bi morala pretrpjeti očevo ubojstvo. Ali, nije bila sigurna. Njezina kći nije bila sigurna. Nitko nije siguran. Zlo se ne povinuje pravilima zakona. Zlo donosi vlastita pravila.

DAN DEVETI 317:15 Nam Yen! Nam Yen! Viče na vijetnamskome - Ostani dolje! Ostani dolje! -kako im propeleri koji se okreću ne bi odsjekli glave. Nagurani su na krovu Veleposlanstva gdje se Huey uspravio i uspaničario jer čuju sjevernovijetnamske tenkove na rubovima grada i paljbu bitke između komunista i zadnjih juţnovijetnamskih snaga u zračnoj luci Tan Son Nhut. Jedna sjevernovijetnamska raketa prozuji iznad njihovih glava i eksplodira na Thong Nhat bulevaru točno ispred zidova Veleposlanstva i njihova se panika ude-seterostručuje. Šest katova ispod njih, još nekoliko tisuća juţnovijetnamskih civila naguralo se na teritoriju Veleposlanstva; njih još stotine veru se preko visokog betonskog

zida oko zgrade, samo kako bi zapeli o bodljikavu ţicu, sjedinjeni u očajničkoj ţelji da pobjegnu iz svoje zemlje u rasulu i u svojoj naivnoj vjeri da će ih Amerikanci spasiti. Kraj je blizu i oni to znaju. Ono što ne znaju jest da će ovaj Huey biti posljednji američki helikopter koji će odletjeti iz Vijetnama. Ikad. Srijeda, 30. travnja, 1975.: pad Sajgona. On od ponoći stoji na krovu američkog veleposlanstva u središtu Sajgona i ukrcava na tisuće izbjeglica u stalno nadolazeće mornaričke helikoptere koji će ih prevesti do brodova Sedme flote koji čekaju uz obalu Juţnog kineskog mora - operacija Ufestali vjetar, njegova zadnja misija u Vijetnamu. Sad je jutro i vrijeme je isteklo. Ovaj je helikopter došao iz U.SS Midwaya po nekolicinu preostalih američkih vojnika i američku zastavu koja vijori iznad Veleposlanstva — Bez civila! Tako mije naređeno! — rekao je pilot; ali on se pozvao na svoj čin i uperio oruţje u pilota. Zato je u odjeljku za vojnike sad šćućurena gomila izbjeglica pred komunizmom, koji iza sebe ostavljaju sva svoja svjetovna dobra, jer svjetovna dobrane znače ništa bez slobode; motor se zahuktava, djeca plaču, ţene jauču, sirene vrište, a ispred Veleposlanstva rijeka izbjeglica napušta Sajgon u kamionima, autobusima, na skuterima i biciklima; pljačkanje već počinje. Još jedna raketa eksplodira još bliţe i mornarički pilot viče posljednjem američkom vojniku da ukrca guzicu u helikopter, gospodine! Umjesto toga, on posljednje mjesto u helikopteru prepušta jednoj tinejdţerici koja putuje sama, nedvojbeno ostavši siroče u ratu; on će stajati na potpornju tijekom leta do Midwayja. Podiţe je u helikopter, bosa joj se stopala pridruţuju stopalima još četvero drugih ljudi koji vise kroz otvorena vratašca, sjeti se djece koja se voze na straţnjoj ogradi kamioneta u Zapadnom Teksasu i zapita se čine li to još uvijek. Okrene se i poviče, »Thoi! Du roik - Nitko više! To je sve! -onima sljedećima u redu, mladoj ţeni s djevojčicom u naručju, sudeći po crtama lica jednom ameroazijskome djetetu koje je njezin

američki otac napustio. Ţena je od onih Vijetnamki kakve su američkim vojnicima bile najdraţe, vitka i glatke koţe s blagim smeđim očima i punim usnama, sad posrnuli anđeo; oko vrata joj visi srebrno raspelo. Pogledi im se susreću i ţena u njegovom vidi istinu: Amerikanci se neće vratiti spasiti njezinu obitelj. Njihova sloboda danas završava. Dok motor Hueyja sve glasnije turira i propeleri se okreću sve brţe i stroj počinje moćno podizati svoj ljudski teret, ţena poljubi dijete i pruţi ga njemu. On oklijeva i prihvaća dijete. Slobodnom rukom otrgne oznaku s imenom prišivenom na njegovu uniformu i srebrnog orla, oznaku brigadira vojske Sjedinjenih Američkih Drţava, i uti-skuje ih oboje u ţenin krhki dlan kako bi mogla pronaći svoje dijete ako preţivi ili kako bi mogla umrijeti znajući da će njezino dijete ţivjeti slobodno u Americi. Zakorači na potporanj i slobodnom rukom potraţi u kabini nešto za što bi se uhvatio; dijete je šćućureno u njegovoj drugoj ruci, majušnim prstićima čvrsto se drţi za njegovu uniformu, smeđe su joj oči razrogačene i gledaju ga, glava joj je priljubljena uz njegove grudi. Dok se helikopter uzdiţe s krova, njegov pogled ni na trenutak ne napušta onu ţenu; suze se slijevaju niz njezino lice, jedno lice među tisućama ostavljenim na tlu Veleposlanstva, ruku ispruţenih Amerikancima, samome Bogu, preklinjući da budu spašeni, znajući kakva će im biti sudbina u rukama komunista, kako će završiti jer su vjerovali Amerikancima, jer su katolici, jer vjeruju u Boga. I on zna. Dok promatra te očajne ljude koje Amerika i Bog sad napuštaju, oči mu se pune suzama. Ben Brice došao je u njihovu zemlju kako bi oslobodio potlačene. Podbacio je. Zatvara oči, posramljen - stidi se samoga sebe, svoje domovine, i svog Boga. - Brigadiru!

Ben naglo otvara oči. I ne vidi onu majku Vijetnamku, već Misty, Dickyjevu punašnu djevojku u uskoj trenirci i s osmijehom na licu, koja im maše dok se helikopter uzdiţe od zemlje. Šerif je odrţao riječ. Dočekao ih je točno u šest ujutro i odvezli su se do otvorenog polja juţno od grada gdje su uz jedan stari helikopter zatekli Dickyja sa zrcalnim naočalama i Caterpillar kapom okrenutom naopačke i Misty u trenirci. Benov sin milijarder unajmio je Dickyja i njegov leteći stroj za to jutro. - Budi sjećanja, zar ne, pukovniče! Šerif se okrenuo prema Benu s prednjeg sjedala helikoptera; morao je urlati kako bi ga Ben čuo od buke motora. Ben je ki-mnuo sa straţnjeg sjedala; John je sjedio pokraj njega. Šerif se nasmijao. - Samo što ne sjedite na kahlici da vam ne raznesu pimpek! Vijetkongove AK-47 granate lako bi probile Hueyjev aluminijski trup; postalo im je zabavom pucati na američke helikoptere koji su im letjeli iznad glave. Stoga je mudar običaj tijekom zračnih napada u Vijetnamu bio u helikopteru sjediti na kacigi kako bi na sletište stigao s neoštećenim intimnim dijelovima. Oklop za guzicu, tako su to zvali. Šerif je pruţio kartu natrag Benu: - Označio sam kampove! Dicky je zaronio kljun helikoptera kako bi povećao brzinu. Ubrzo su letjeli iznad veličanstvenog krajolika sjevernog Idaha. Ben je pogledao Johna; John je djelovao kao da mu je mučno. Rekao je: - Mislim da ću povratiti. ★ Specijalna agentica FBI-ja Jan Jorgenson osjećala je mučninu u ţelucu.

Došla je rano ove nedjelje ujutro kako bi provjerila podatke o svima uključenim u postupak protiv Walkera otprije deset godina — sucu, tuţiteljima i agentima FBI-ja - ali je saznala jedino da je većina njih mrtva. Savezni okruţni sudac Bernard Epstein, sedamdeset i dvije godine, utopio se prije tri godine dok je bio sam u svom čamcu za pecanje na jezercu uz kuću u sjevernom Michiganu u kojoj je provodio mirovinu, kad se čamac prevrnuo. Stariji pomoćnik drţavnog tuţitelja James Kelly, pedeset i sedam godina, glavni tuţitelj u slučaju Walker, umro je te iste godine kad gaje pregazio autorriobil dok je rano ujutro dţogirao u svom susjedstvu u Los Angelesu. Automobil je bio ukraden. Nijedan sumnjivac nikad nije uhićen. Pomoćnik drţavnog tuţitelja Raul Garcia, četrdeset i osam godina, broj dva u tuţiteljskom timu, ustrijeljen je i ubijen prije dvije godine u navodnoj otmici automobila u predgrađu Den-vera. Nije bilo svjedoka. Ni sumnjivaca. Pomoćnik drţavnog tuţitelja William Goldburg, četrdeset godina, počinio je samoubojstvo prije četiri godine u Cleve-landu, Ohio. Prostrijelio si je glavu. Upravo je prihvatio novi posao za jednu odvjetničku tvrtku. Njegova je ţena čekala njihovo prvo dijete. Bivši pomoćnik direktora FBI-ja Todd Young, šezdeset ijedna godina, voditelj jedinice za unutarnji terorizam, poginuo je na skijanju prije pet godina. Vješt skijač na poznatoj kosini, Suicide Six skijaškom području u Vermontu, Young se izgubio u snaţnoj mećavi. Pronađen je nakon dva dana; lubanja mu je bila smrskana, naizgled od udarca o stablo. Specijalni agent FBI-ja Theodore Ellis, pedeset i pet godina, umro je prije tri godine u nesreći u lovu u Maconu, Georgia. On je bio zaduţen za lov na Walkera. Agenti FBI-ja, savezni tuţitelji i sudac, njih šestorica sveukupno - svi su bili mrtvi. Na različitim mjestima, s različitim uzrocima smrti, a povezivala ih je samo jedna zajednička nit:

bojnik Charles Woodrow Walker. Koji je i sam bio mrtav. Deset godina nakon Walkerove smrti, svaki je veći vladin igrač u njegovom slučaju bio mrtav - osim direktora FBI-ja Laurencea McCoyja, sad predsjednika Laurencea McCoyja, i pomoćnice drţavnog tuţitelja Elizabeth Austin, sad Elizabeth Brice. Njegova je ruka obuhvaća s leđa i obujmljuje joj dojke preko spavaćice. Elizabethina prva pomisao je, Zar su već prošla dva tjedna? Da, shvaća ona, prošla su dva tjedna otkad mu je zadnji put dopustila seks; mora da zapisuje datume u svom BlackBerryju. Nije zainteresirana, ali on je dobar otac djeci i ona ne ţeli da on traţi seks od neke štreberice na poslu koja bi mu (a) mogla dati nešto više od samo dobrog provoda, ili (b) zaključila da bi van-bračno dijete uskoro milijardera moglo biti financijski isplati-vije od tvrtkinog plana porasta primanja ili (c) odmamiti ga od djece. Zato baca saţetak prije suđenja na noćni ormarić, skida gaćice i priljubi golu straţnjicu uz njega. On to voli s leđa, voli se zabijati u njezinu čvrstu guzu. Tako neće izdrţati dugo; nikad ne izdrţi. Ona zatvori oči, računajući da će se već za najviše pet minuta vratiti svom saţetku, ako je prošlo iskustvo ikakav pokazatelj. Ali, ovaj put on ne ulazi odmah. Umjesto toga, i drugom rukom klizne ispod nje i gurne nogu među njezine. Isprepleteni su između svilenih plahti. Jedna njegova ruka klizi niz njezin bok, preko bedra i niz nogu; ruka mu je mekana kao ţenska. Druga je njeţna na njezinoj dojci. Obično joj zavrće bradavice kao da pokušava ugoditi stereo range rovera; večeras je miluje kao da zna što čini. Je li netko sa strane učio njezino štene novim trikovima? Ruka na njezinom bedru klizne prema unutra i polako krene prema trbuhu. Njezine se genitalije instinktivno stisnu, očekujući njegov uobičajeni napad: trljat će joj klitoris kao da pokušava

zapaliti vatru dvama štapovima, a zatim će zabiti prst u nju romantičnošću mehaničara koji provjerava ulje u automobilu. Iznenadi se kad joj se s usana otme tiho stenjanje. Večeras nije napao njezin klitoris. Umjesto toga, prstima gaje okrznuo kao lagani povjetarac. Oni sad kruţe po donjem dijelu njezinoga trbuha i vraćaju se ponovno istim putem. Kad to učine, bez svjesne misli ili namjere, ona se priljubi uz njegovu ruku. Vrelina se proširi njezinim tijelom,kroz njezine prepone, preko trbuha i dojki, uz vrat, sve do mozga. Oblizne usne. Njegov je jezik lagan na njezinom zatiljku, ne kao njegovo uobičajeno oponašanje labradora koji slini po njoj, već njeţan i zadirkujući. Ţeli ga upitati, Tko te je to naučio? Ali ne ţeli da on prestane. Ispruţi ruku iza sebe i uhvati ga za straţnjicu. Ĉvršća je nego stoje pamti. Ĉitavo njegovo tijelo je čvrsto, bolje tijelo nego što bi čovjek pomislio; je li njezin mali šmokljan vjeţbao u tvrtkinoj teretani? Rukom klizne niz njegov torzo i pronađe ga. Posve je spreman. Na njezino veliko iznenađenje, i ona je spremna. Uvodi ga u sebe; ovaj put kroz njezine usne proklizi grleno stenjanje. Prevrne se na trbuh i podigne na koljena. On klekne iza nje i za-rine se u nju, zatim se povlači, zarine ponovno, njegovi pokreti postaju sve brţi dok se ne zabija u nju svom snagom, duboko u nju, i ona osjeća kako u njoj raste pritisak i strast, i svi joj ţivci vibriraju i tek što se nije dogodilo, oh, moj Boţe, ona je na rubu veličanstvene dubine orgazma po prvi put otkad... I njezina se prošlost vraća, rastjeruje sadašnjost, preuzima nadzor nad njezinim umom i isključuje njezino tijelo. Za nju je gotovo. Večeras neće doţivjeti orgazam, niti ikad više. Prošlost je posjeduje.

Elizabeth se probudila u suzama koje su joj se slijevale niz lice. Nekontrolirano se rasplakala. Grace je nestala, a ona je okrivila Johna. Sad ni Johna nije bilo. Johna koji je Grace volio dovoljno da slijedi jednog pijanca u Idaho, nadajući se protivno svakom razumu da bi ona još uvijek mogla biti ţiva. Ostavio je milijardu dolara iza sebe kako bi pronašao svoju kćerku. Sve je stavio na kocku za nju. Učinio je što bi muškarac učinio. Nikad nije smatrala Johna Bricea dovoljno muškarcem i nikad mu nije dala dovoljno ljubavi kao suprugu. Zasluţio je više. Naletjeli su jedno na drugo prije deset godina u Ministarstvu pravosuđa. Doslovce. On je naišao iza ugla pognute glave i zabio se u nju, srušio je na pod; papiri koje je nosila razletjeli su se na sve strane. Pogledala gaje i pretpostavila daje potrčko, student kojega je odjel unajmio za obavljanje sitnih poslova. Ne, rekao je, ja sam kandidat za doktorat na MIT-u, algoritmi, Laboratorij računalnih znanosti. Došao je u D.C. kao savjetnik na nekom vladinom projektu, nešto u vezi s računalnim sustavom odjela. Djelovao je čudno, ali bezopasno. Zatim ju je počeo uhoditi. Elektronskim porukama. Sljedeći dan i svaki dan kad bi stigla u ured, čekala bije nova elektronska poruka. Iz nekog razloga, nije zahtijevala da prestane i odustane. Iz nekog razloga, počela im se čak i radovati. U njegovim je riječima bilo nečeg. Zatim je zlo došlo po nju. Nakon toga je zaglibila u očaj i pomisli o samoubojstvu i ubojstvu. Njezin katolicizam - iako je dvadeset godina mirovao - nije joj dopuštao nijedan od ta dva izlaza: katolkinju bi ovo prvo odvelo u vječnost u prokletstvu, a ovo drugo u doţivotnu krivnju. I baš kad je pomislila da nema nade, on se pojavio na vratima njezinoga ureda. Odvela je Johna Bricea na večeru, napila ga i iskoristila. I kad gaje zaprosila, bila je trudna.

A on je volio to dijete više nego sam ţivot. Elizabeth Brice je obrisala lice i odlučila: voljet će svog supruga. Ali, ne moţe ga voljeti sve dok je njezina prošlost posjeduje. Uspravila se. Postoji samo jedno mjesto na koje čovjek moţe otići kad je u posjedu zla. 7:325 Idaho! - povikao je šerif. - Svi ti luđaci dolaze u Idaho! Sad su kruţili iznad četvrtog kampa. Prva tri kampa zapadno od grada davno su napušteni. Ben je ponovno koristio dvogled, naginjući se kroz otvorena vratašca i pregledavajući kamp: nekoliko kabina; pohabana vozila i trošan autobus podignut na cementne ploče; drva za ogrjev na hrpi; neuredan dvosjed ispred jedne kolibe i naslonjač ispred druge; pramičci dima koji se uzdiţu od jelena koji se peče iznad otvorene jame; i tri muškarca, pet ţena i četvero djece, svi kao iz filma Deliverance. Ali, nijedan bijeli terenac. Ben je ţelio pomnije pogledati, pa je izvukao ART teleskop koji je skinuo s puške i stavio u naprtnjaču. Kroz moćnu optiku mogao je vidjeti je li se muškarac tog jutra obrijao britvom ili električnim aparatom za brijanje; muškarci u ovome kampu nisu se obrijali nijednom ni drugim. Bili su bradati i rijetke kose, nijedan nije bio plavokos ni kratko ošišan, i bili su odjeveni u traperice i flanelske košulje, a ne u vojničke uniforme. Nigdje se nije vidjelo nikakvo oruţje ni vojna oprema. Nisu bili bivši vojnici, još manje bivše Zelene beretke. Stanovnici u podnoţju zamijetili su helikopter. Djeca su uperila prste u nebo i svi su se okupili i razjapljenih usta promatrali kao da svjedoče pomrčini sunca. Kroz teleskop, Ben je zamijetio prljavu djecu, umorne ţene i krezuba usta. Djelovali su siromašni kao crkveni miševi. Konfederacijska zastava lijeno je vijorila na visokome stupu koji se uzdizao iznad kampa. Jedan

od muškaraca otkopčao je jaknu i zatim košulju; njegov ogroman trbuh bio je prekriven tetovaţama, a na prsnom oklopu, gdje Superman nosi svoje S, bila su tri krupna slova ispisana krasopisom: KKK. Vjerojatno je bio veliki čarobnjak ovog malog klana. Dicky je povikao: - Ovi me ljudi podsjećaju na jedan vic koji sam čuo u gradu: Ako se muţ i ţena presele iz Alabame u Idaho, jesu li još uvijek zakonski brat i sestra? - Koliko ćeš je ostaviti ondje dolje? Jacko je zatekao Juniora kako sjedi za stolom, kao daje netko pregazio njegovog psa. - Dovoljno dugo daje ukrotim. - Ona nije konj. - Povukao je dug dim cigarete, ispuhnuo ga i odmahnuo glavom. - Kog si vraga očekivao, da će te voljeti i da ćete ţivjeti zajedno do kraja ţivota? Jacko je uzdahnuo. Sin nije ni blizu onome kakav mu je bio otac. Moţda bi Junior ispao drukčiji daje imao mamu koja bi ga odgajala; umrla je nenadano kad je Junior bio tek dječačić. Jacko se oduvijek smatrao pomalo odgovornim. Na bojnikovu zapovijed, ispalio joj je metak u glavu i zakopao je iza kuće jer je postala sigurnosna opasnost. Naravno, Jackoa je mama napustila kad je Jacko imao samo pet godina jer je njegov tata bio stalno pijan i tukao je, a on je svejedno ispao u redu. - Slušaj, momče, u toj kutiji je dvadeset i pet milijuna. Ako je kaniš pustiti da umre ondje dolje, barem uzmi novac! Junior gaje samo bijesno pogledao. Jebi ti ovo, pomislio je Jacko. Bilo bi lijepo imati novac, ali ono što je vaţno jest da će djevojčica, ţiva ili mrtva, dovesti Bena Bricea k njemu. Za muškarca Jackovih godina, namiriti stari dug bilo je mnogo veće zadovoljstvo od novca. Zgrabio je ključeve blazera s čavla uz vrata.

- Idem do Crestona. Jacko je izišao i provjerio blazer kako bi se uvjerio da u prtljaţniku nema više oruţja i opreme. Zadnje što mu treba jest da mu neki kanadski policajac na granici pretraţi vozilo i pronađe kanistar napalma: Sranje, policajce, to nije moj napalm! Ušao je, pokrenuo vozilo i krenuo niz planinu. Jednom mjesečno vozio je dvadeset i četiri milje do Kanade. Imao je anginu: previše cuge, crvenoga mesa i duhana, tako je rekao liječnik. Iako ga to neće spriječiti da odustane od ičega od toga. Stoga je uzimao tablete nitroglicerha svaki put kad bi se angina razbuktala, stoje bilo gotovo svakodnevno. Sto dolara mjesečno za recept, ali upola jeftinije u Kanadi. Zato je nitroglicerin kupovao preko granice. Pa nije baš da neka teroristička skupina koja planira ubiti Predsjednika ima. jebeno zdravstveno osiguranje. - Doktore Vernon? - Da, agentice Jorgensoa, imam karton. Postojala je veza između bojnika Charlesa Woodrowa Walkera i Elizabeth Brice i otmice Gracie Ann Brice, specijalna agentica FBI-ja Jan Jorgenson bila je sigurna u to. Ali, Walker je bio mrtav. A samo su dvije osobe upletene u Walkerov slučaj bile još uvijek ţive: Elizabeth Brice — Jan će razgovarati s njom kasnije, licem u lice - i predsjednik McCoy. Nije računala da će moći razgovarati s njim. Zato je nazvala bolnicu u Iđahu u koju je Walker prije deset godina doveo svog sina. Doktor Henry Vernon još uvijek je bio šef hitne sluţbe i jedina druga osoba za koju je znala daje vidjela bojnika Charlesa Woodrowa Walkera ţivog. - Taj dan nikad neću zaboraviti - rekao je liječnik. - FBI je uhitio najtraţenijeg čovjeka u Americi u mojoj hitnoj sluţbi. - Moţete li opisati Walkera?

- Krupan muškarac, plava kosa, modre oči — nikad neću zaboraviti njegove oči, način na koji me je promatrao. Najeţio sam se. Rekao je daje bio u inozemstvu, a kad se vratio, pronašao sina u stanju u kakvome je bio i odmah ga dovezao. - Zar mu je sin umirao? - Arthropod envenomation. Ugriz pauka. Hobo pauka. Ljudi ga uvijek miješaju sa smeđim pustinjakom jer je učinak ugriza veoma sličan, ali pustinjaci su ovdje gore veoma rijetki. — Ĉula je šuškanje papira. - Da vidimo, evo ga: Charles Woodrow Walker, mladi, bijelac, četrnaest godina, sa simptomima jake glavobolje, vrućice, drhtavice, mučnine, bolova u zglobovima i ne-krotičnom lezijom koţe na cijelome prstu, izjedenom do kosti. Nikad nisam vidio leziju u tako uznapredovaloj fazi. Primili smo dječaka u bolnicu, dali mu intravenoznu infuziju, antibiotike, steroide i dapson, ali prst je trebalo amputirati kako se nekroza ne bi proširila. Palac na desnoj ruci. Dječak toliko dugo nije bio liječen da sam pomislio da neće preţivjeti. Kad je FBI odveo njegovog tatu, otišao sam provjeriti kako mu je. Nije ga bilo. Zaključio sam da će umrijeti na planini. Nemamo podataka da je ikad kasnije bio liječen ovdje. Bojnik Walker bio je mrtav, a vjerojatno i njegov sin. - Doktore, hvala vam na pomoći, ja... Doktore, kako je izgledao dječak? - Krupan, kao njegov tata. S istom plavom kosom, istim modrim očima. 7:37 Dicky je upirao prstom i izvikivao svojim putnicima iz drugoga grada, nadglasavajući buku motora: - Farma Elk Mountain. Uzgajaju hmelj za Budweiser!

Ispod njih, uz rijeku koja je vijugala dolinom, prostiralo se poljoprivredno zemljište načičkano komadićima snijega. Nad-letjeli su svih sedam poznatih kampova zapadno od grada i sad su letjeli u smjeru istoka. - Najbolji ribolov u čitavom okrugu! - povikao je Dicky. -Divovske pastrve, šarenke, grgeči, bjelice! A gore u planinama, lov na krupnu divljač — losove, jelene, čak i medvjede! Nekoliko minuta kasnije: - Kootenai, nacionalni rezervat za ţivotinje! Tri tisuće hektara, nekoliko stotina različitih vrsta! Ljeti se ovdje mogu vidjeti bjeloglavi orlovi! Šerif je nijemo odmahivao glavom. Sad se okrenuo Dickyju i rekao: — Dicky, začepi gubicu i leti! Zvučiš kao jebena trgovačka komora! Nisu oni turisti koji su došli gledati ptice! Traţe svoju djevojčicu! Telefon je zvonio. Zvonio i zvonio. Elizabeth Austin bila je mlada pomoćnica drţavnog tuţitelja u postupku protiv Walkera. Iako je pred njom bila obećavaju-ća budućnost u Ministarstvu i visoko mjesto u Odjelu, naglo je dala ostavku samo dva tjedna nakon stoje bojnik Walker umro u Meksiku. Dva tjedna nakon toga, udala se za Johna Bricea i preselila u Dallas. Kao daje bjeţala — ali, od čega? Ili koga? Odgovor na to pitanje bio je na pomolu u nekom zakutku glave specijalne agentice FBI-ja Jan Jorgenson, ali ga ona još nije mogla uobličiti riječima. Morala je saznati više o Elizabeth Brice, pa je u dosjeu potraţila imena suradnika i pronašla telefonski broj Margie Robbins u bazi podataka saveznih sluţbenika; trenutačno je bila zaposlena kao pravna pomoćnica u Odjelu za poljoprivredu, a ranije je radila u Ministarstvu pravosuđa. Bila je subota ujutro pa je Jan nazvala kućni broj Robbinsonove. Nakon stoje telefon zazvonio desetak puta, javio se tih glas.

- Halo? - Margie Robbins. —Ja sam. - Gospođo Robbins, moje ime je Jan Jorgenson, agentica sam FBI-ja. Istraţujem otmicu Gracie Ann Brice. - O, da, Elizabethine kćerke. Strašna tragedija. Pun pogodak. — Poznajete Elizabeth Brice? - Preţivala se Austin kad sam ja radila za nju. Nisam ni znala da je riječ o njezinom djetetu dok na televiziji nisam vidjela Elizabeth. - Radili ste za nju u Pravosuđu? - Pet godina. Bila sam njezina tajnica. Jesu li pronašli tijelo njezine kćerke? - Nisu, gospođo. - Mislila sam daje slučaj zaključen. - Pokušavam razjasniti još neke nedovršene sitnice. Pričajte mi o gospođi Brice. - Oh, Elizabeth je bila divna osoba, pomalo ozbiljna i pomalo tuţna, zapravo, kao da joj nešto u ţivotu nedostaje. Nikad nije govorila o tome, samo je jednom spomenula da joj je otac ubijen dok je još bila dijete i da nakon toga više nikad nije otišla u crkvu. Toga se sjećam. Ali bila je sjajna pravnica, i silno artikulirana. Svi smo govorili da će jednoga dana biti drţavna tuţiteljica. Ali, to je bilo prije onog slučaja. - Bojnika Walkera? - Da, slučaja Walker. - Gospodo Robbins, znate U da su osim predsjednika McCoya i Elizabeth Brice, svi drugi iz ekipe koja je radila na tuţbi protiv Walkera mrtvi? — Nije bilo odgovora. — Gospođo Robbins?

- Ne, nisam to znala. Nešto sam pročitala o sucu, o nekakvoj nesreći u čamcu. I gospodinu Garciji u Denveru. Tko još? -James Kelly, William Goldburg... - Bill? Zadnje što sam čula, otišao je kući u Ohio. - Todd Young, Ted Ellis, iz FBI-ja. - Svi su mrtvi? - Da, gospodo. - To je učinio Walker. - On je mrtav, gospodo Robbins. - Zlo kao što je on nikad ne umire. — Ĉujan uzdah. — Taj je slučaj uništio sve koje je dotaknuo, posebice Elizabeth. Više nikad nije bila ista. -Je li zato tako naglo otišla iz Pravosuđa? - Zar vi ne biste? Koja bi se ţena mogla tek tako vratiti na posao, kao da se ništa nije dogodilo? Kad su je spasili... - Spasili? Od čega? - Od bojnika Walkera - bila je njegova taokinja. 8:16 Sto trideset sedam metara spusta! - uzviknuo je Dicky. - Ljudi odasvud dolaze ovamo na rafting na brzacima Moyie! Nadletjeli su još tri od četiri kampa istočno od grada. Sad su bili na putu ka četvrtome, sjevernije. Dicky je kruţio iznad dubokog kanjona premošćenog visećim mostom s

dvije prometne trake; u podnoţju su se vidjeli brzaci na mjestu gdje je rijeka tut-njala kroz uski kanjon. Ben je pronašao kanjon na karti: Riječni most Moyie. Dicky je okrenuo helikopter istočno. Ubrzo su se našli iznad sljedećeg kampa. Dicky je spustio helikopter, stotinu metara iznad stabala, i lebdio. Ovaj kamp nije bio velik kao neki drugi; imao je samo sedam koliba, nekoliko vozila, nijedan bijeli terenac. Ali, u njemu je vladao neki red koji je odmah privukao Benovu pozornost. Kolibe su bile poredane kao vojne barake, okrenute ka pošljunčanom području na kojem su bila parkirana vozila. Iz zraka, između stabala se zamjećivao sigurnosni perimetar, nasipi raspoređeni na pedeset metara jedan od drugoga u polukrugu stotinu metara nizbrdo od koliba; napadačima koji bi se uspinjali, ti nasipi ne bi bili vidljivi. A uzduţ zemljane ceste koja se uspinjala planinom, u pravilnim razmacima bile su postavljene metalne ploče preko širokih, ljudskom rukom iskopanih jaraka; kad se te ploče uklone, jarci bi onemogućili prolaz svim vozilima, osim moţda tenku Patton. Ceste s jarcima bile su uobičajena taktika Vijetkongovaca. Ovaj je kamp bio spreman za bitku. Ben je bolje promotrio kamp kroz teleskop i zatim na karti zaokruţio mjesto po imenu Crveni greben. Znao je da je ovo kamp kojeg su traţili, zbog njegove urednosti, sigurnosnog perimetra, ceste s jarcima i ţeljeza za ţigosanje. ★ Specijalna agentica FBI-ja Jan Jorgenson istrčala je iz savezne zgrade u središtu Dallasa i pretrčala preko ceste do svog automobila na parkiralištu. Ostatak subote provest će u Post Oaku, Teksas.

Bojnik Charles Woodrow Walker je mrtav. Njegov se sin smatra mrtvim. Sin koji bi danas imao dvadeset i četiri godine, što je pribliţna dob otmičara. Sin koji je imao plavu kosu i modre oči, baš kao otmičar. Sin koji je bio visine otmičara, onako kako gaje prvotno opisao trener. Ali, još uvijek je postojao prst koji nedostaje. 8:52 Ben je otkopčao pojas kojim je bio vezan i iskočio iz helikoptera prije nego što se potporanj spustio na pistu. Sagnuo se kako ga ne bi dohvatio propeler koji se okretao i otrčao do šerifova patrolnog vozila. Rastvorio je kartu na pokrovu motora, koristeći dvogled i teleskop kako bi pričvrstio krajeve da ih propeler ne otpuše. Pridruţio mu se šerifi rekao: - Već sam vidio takav teleskop, na puški jednog snajperista u Vijetnamu. Ben nije odgovorio; umjesto toga je pokazao na kamp smješten na Crvenom grebenu i upitao: Koliko je duga voţnja do ovoga kampa? — Oko sat vremena, rekao bih, ovisno o tome koliko je blatnjava cesta. Zar ste nešto primijetili? Ben je kimnuo glavom. — Ţeljezo za ţigosanje na vratima jedne kolibe. — Ţeljezo za ţigosanje? — Postrojba Zelenih beretki nosila je isto takvo ţeljezo, P za Poskok. -I? — Vijetkongovci su bili budisti i konfucijanci, štovaoci predaka. Vjerovali su da će vječnost provesti s precima, ali samo pod uvjetom da su pokopani kako dolikuje. Ako nisu pokopani ili su

im tijela unakaţena, nema sjedinjenja s obitelji. Zato su im specijalci rezali uha i druge dijelove tijela, obiljeţavali ih na neki način. Poskoci su im ţigosali čela. Psihološki rat. Šerif je nešto progunđao i rekao: — Neka sam proklet. — I zatim: - Kako bi zaţarili ţeljezo za ţigosanje usred dţungle? — Zapalili bi kocku C-4 eksploziva. Bez detonatora neće eksplodirati. Šerif se naslonio na vozilo, skinuo šešir i prešao rukom preko glave. — Ĉuo sam govorkanja o takvim sranjima, ali mislio sam da su to samo glasine. — Bila je istina. — Ben je ponovno obratio pozornost na kartu. —Ja sam bio u postrojbi Poskoka. Šerif je neko vrijeme nijemo stajao. Ben je na sebi osjećao še-rifov pogled. Zatim je šerif rekao: Svejedno, brigadiru, treba mi više od ţeljeza za ţigosanje kako bih dobio nalog. Ben je pogledao šerifa. — Meni ne treba nalog. PODNE Trener Wally je ručao sa suprugom i kćerkom za kuhinjskim stolom prije odlaska na svoju smjenu u Taco Houseu. Sa svog mjesta za stolom kroz prozor je pogledao prilaz ispred kuće. Vidio je kako se na njemu zaustavlja crna limuzina. Vidio je kako iz automobila izlazi jedna mlada ţena. Vidio je kako oblači najlonsku jaknu kojom će prekriti pištolj u futroli na boku. Wally Fagan odloţio je vilicu i odgurnuo tanjur. Najednom je izgubio apetit. —Ja sam agentica Jorgenson, FBI - rekla je mlada ţena stojeći na trijemu i Wally Fagan je odmah znao daje odabrao pogrešan put. Došla je po istinu i on će joj reći istinu. I njegov će se ţivot zauvijek promijeniti.

335:05 Bene, ako si siguran da je ona ondje, hajdemo odmah po nju! John je sjedio sučelice Benu za stolom uz prozor lokalne zalogajnice na Glavnoj ulici. Ben je odmahivao glavom. - Johne, nećemo se odvesti gore u planinu, pokucati na vrata i vratiti s njom. Oni nam je neće jednostavno predati. Morat ćemo je oteti. A to je noćna operacija. - Onda čim se smrači. Nemojmo tratiti vrijeme u Rustyje-voj rupčagi! - Sine, u Rustyjevu rupčagu idemo zbog male vjerojatnosti da bi nam se u subotu navečer moglo posrećiti, da bismo mogli nešto saznati o tim ljudima. Nakon ponoći ćemo se odvesti u planinu, izvidjeti situaciju u kampu, isplanirati napad i u zoru ih napasti. Treba nam element iznenađenja i ne smijemo riskirati slučajan pucanj dok je Gracie s njima. John se naslonio i uzdahnuo. Ben je u pravu; ovo nije posao kojemu je vičan. Bio je običan početnik u muškim stvarima. Sjetio se majčinih riječi: Učini točno onako kako ti Ben kaţe, i moţda uspijemo vratiti Gracie. Ben zna što treba. John je progutao odvratnu kavu - zar ovi ljudi nisu čuli za Starbucks? Ulicom su prolazili_dobri građani Bonners Ferryja, nesvjesni činjenice daje u tom istom trenutku njegova kćerka zatočenica na planini sjeverno od grada. - Bene, misliš li daje Gracie dobro? - Ţiva je, Johne. - Misliš li da su ti muškarci... znaš... misliš li da oni... s Gracie... Benov pogled najednom je postao oštar. — Da nisi to izgovorio, Johne. Nemoj ni pomisliti na to. - Ne mogu ne razmišljati o tome, Bene... niti se zapitati hoće li ikad više biti ista.

-Johne, slušaj me. Štogod da su učinili Gracie, pomoći ćemo joj da prebrodi. Ona je jaka, u umu. Mi ćemo je srediti. Odvest ću je u Taos. Ţivjet će sa mnom dok ne bude spremna biti ponovno s ljudima. Ben je stisnuo čeljust; okrenuo se i pogledao kroz prozor. - Bene, ţelim ubiti te ljude. - Ako bude trebalo ubijati, ja ću to učiniti. To je ono što znam. Ben je naglo ustao i nestao kroz vrata i prije nego što je John uspio išta zaustiti. Skočio je i ostavio novčanicu od deset dolara na stolu. Kad je izišao, osvrnuo se po pločniku i uočio Bena, odmaklog već pola uličnog bloka dalje. John je potrčao kako bi ga sustigao. - Što se dogodilo? - upitao je. - Onaj muškarac ispred nas - plavokos, maskirne hlače, metar i osamdeset, devedeset kilograma. Plavokosi je muškarac ušao u trgovinu duhanom. John i Ben sjeli su na klupicu ispred trgovine, kao dva obična momka koji uţivaju u lijepom proljetnom danu, a ne kao otac i njegov otac u potrazi za muškarcima koji su oteli njegovu kćerku. Nakon deset minuta, muškarac je izišao iz trgovine s cigarom u ustima i nastavio hodati pločnikom. Krenuli su za njim. Dva ulična bloka kasnije, stali su kao ukopani. Muškarcu su pritrčale dvije male djevojčice; sagnuo se i onu manju podigao u naručje. Prišla je ijedna ţena i poljubila muškarca. Obiteljski čovjek. - Mama, sad imam obitelj.

Junior je stajao ispred groba svoje mame na maloj čistini iza kolibe koju je drţao savršeno urednom. Gotovo svakoga dana bi došao ovamo i razgovarao s mamom. Ponekad bi mu odgovorila. - Pa naravno da ću je pustiti van, mama. Sutra ujutro. Dvije noći u kutiji morale bi joj izbiti iz glave pomisao na bijeg. Strašno je slatka, nije li, mama? Junior je odrastao kao mamin sin koji ţeli biti poput svog oca. Ali, bojnik ih je ostavljao mjesecima same - zbog posla, rekao je. Junior nikad nije išao u školu u gradu; bojnik to nije dopuštao. Zato gaje mama naučila gotovo sve što je znao, osim onoga što gaje bojnik naučio o pucanju, lovu i mrţnji prema Ţidovima. Ĉudno, ali mama je djelovala najsretnija kad je bojnik bio na poslovnom putu. Samo jetad mogla otići u grad i vidjeti svoje prijatelje; vodila je Juniora sa sobom, smijala se i pjevala dok je kuhala, a njih dvoje bi sjedili ispod stabla i ona bi mu glasno čitala poeziju. Junior i njegova mama sve su radili zajedno. Bila je prekrasna. A onda je više nije bilo. I Junior više nikad nije pročitao nijednu pjesmu. - Ti uzmi ovog. Ja ću onog s druge strane ceste. John je promatrao kako Ben čeka da automobil prođe da bi pretrčao na drugu stranu ulice. John je klonuo na najbliţu klupu. Pratili su svaki bijeli terenac na Glavnoj ulici. Ona tri koja su dosad vidjeli pripadali su jednoj starici, jednoj tinejdţerici u najuţim trapericama koje je John na ţeni ikad vidio ijednom starom tipu koji je ţvakao duhan. Bilo je gotovo pet sati. Sunce će ubrzo zaći za planine i krasan proljetni dan ponovno će se pretvoriti u zimsku noć. Gracie će biti hladno.

18:47 Gary Jennings je imao svih deset prstiju kad je jednu nogavicu svojih zatvorskih hlača zavezao oko cijevi na stropu svoje ćelije, a drugu oko svog vrata, i iskoračio sa zatvorskog leţaja. Nevin čovjek bio je mrtav. Sto je značilo da bi Gracie Ann Brice mogla biti ţiva. Specijalna agentica FBI-ja Jan Jorgenson sad je znala da Građena otmica nema nikakve veze s brigadirom Briceom i osvetom zbog Vijetnamskoga rata. Imala je veze s Elizabeth Brice i sinom koji ţeli osvetiti smrt svojega oca. Moţda je Charles Wo-odrow Walker mladi zaključio daje njegovog oca ubila savezna vlada pa će jednostavno ubiti sve odgovorne. Ali, zašto nije ubio i Elizabeth Brice? Zašto je umjesto toga oteo njezinu kćerku? I je li kovao planove za umorstvo predsjednika? Jan Jorgenson uletjela je u nešto štoje nadmašivalo njezino iskustvo. A iskustvo joj je u ovome itekako bilo potrebno. Trebao joj je agent Devereaux. Njegov ju je mobitel po peti put toga dana uputio na govornu poštu. - Eugene, ponovno je Jan. Subota je, još malo pa će sedam sati po dalaškom vremenu. Molim vas, nazovite me čim budete mogli. Jennings je bio neduţan. Ali, Gracie bi mogla biti ţiva. Prekinula je poziv. Sjedila je na sofi u radnoj sobi Briceovih i čekala gospođu Brice. U glavu su joj nagrnula nova pitanja: Ako je bojnikov sin otmičar, gdje je sad? Ako je Gracie ţiva, gdje je ona? Bojnik i njegov sin nekoć su ţivjeli u Iđahu; moţda sin još uvijek ţivi ondje. Brigadir Brice je mislio daje Gracie u Iđahu zbog onog poziva koji je tvrdio daje viđena u Idaho Fallsu. Ali, agent Curry je osobno

ispitao izvor u Iđahu i izvijestio da taj izvor ne moţe identificirati ni Gracie ni muškarce, ni onu tetovaţu. Ĉudno. Janje morala razgovarati s izvorom u Iđahu. Za to joj je bio potreban ispis tragova koji se nalazio na njezinom radnom stolu šezdeset kilometara juţna od mještana kojemu se trenutačno nalazila. Nije postojala velika vjerojatnost daje itko u uredu u ovo doba u subotu navečer - osim čuvara. Reda je dobila čim je mzvala. Nedvojbeno je sjedio za pultom u predvorju zgrade i gledao televiziju, jednako kao svake večeri prethodnog tjedna kad je ona, dugo nakon svršetka radnoga vremena, odlazila kući. Imao je pedeset godina i bio je usamljen. Svake joj se večeri udvarao. - Rede, ovdje agentica Jorgenson. - Hej, bog! Vidio sam da si otišla. - Imam hitan slučaj. Moţeš li mi pomoći? - Ţeliš da dođem k tebi? - Uh, ne. Ţelim da odeš u moj ured. - Oh. Dobro, mislim da bi za minutu-dvije mogao otići onamo. Da, čim Kolo sreće završi. Jan Jorgenson je imala okruglo lice, krupne oči i robusnu građu kakva priliči djevojci s farme u Minnesoti. Da je kobila, nazvali bije rasnom. Većina muškaraca smatrala ju je zgodnom. Nosila je kratku frizuru, bila visoka metar šezdeset i osam, i teška pedeset i osam kilograma čvrstih mišića. (Mišići su teţi od sala.) Muškarci bi često na prvi pogled zaključili daje lezbijka - zbog mišićavih je nogu hodala nekako previše muškarački -ali, ona je bila stopostotna heteroseksualka. Samo što još nije pronašla muškarca koji bi bio vrijedan toga da ga pusti između nogu. A Red, čuvar, nije bio takav muškarac, iako je ţelio biti. Jan nije bila od onih ţena koje bi namjerno mamile muškarce, no taj joj je ispis doista bio potreban.

Zacvilila je u slušalicu. - Znaš, Rede, kad ovaj slučaj bude zaključen, imat ću više slobodnog vremena i moţda bismo mogli... - Idem odmah gore u ured! - Oh, dobro. Na mom stoluje hrpa računalnih ispisa s gomilom ţutih naljepnica na stranicama. Potraţi mi, molim te, ispis iz Idaho Fallsa, počni straga. Kad ga pronađeš, nazovi me s telefona u mom uredu na ovaj broj. Dala je Redu broj svog mobitela i on je krenuo, vjerojatno spakiravši u dţep i nešto veće od sveţnja ključeva. Pomislila je da se mora sjetiti promijeniti broj mobitela kad ovo završi. Red ju je nazvao za manje od deset minuta. Clayton Lee Tucker, Idaho Falls, Idaho. Dao joj je broj. Red je rekao: - Bog, dušo. Da povratiš. Janje provjerila telefonski sustav Briceovih; deset ulaznih telefonskih linija. S toliko mnogo linija, mogu si priuštiti međugradski poziv u Idaho. Pritisnula je gumb i nazvala, nadajući se da Tucker radi dokasna. Kad je telefon trinaesti put zazvonio, javio se neki muškarac. - Halo? Halo? Radi li ovaj telefon? - Clayton Lee Tucker? - Da. Nisam znao da mi telefon ponovno radi. - Zatim nekom drugom: - Evo me odmah! Ponovno u slušalicu: - Imam mušteriju. - Gospodine Tucker, ja sam agentica Jan Jorgenson iz FBI-ja. Istraţujem otmicu Gracie Ann Brice. —Jučer su bili ovdje. - Brigadir Brice i otac? -Da. - U koliko sati?

- Odmah nakon što sam došao, oko osam. - Mislite li daje djevojčica koju ste vidjeli doista Gracie? - Oh, siguran sam u to, sad kad sam vidio njezine fotografije. - Zbog čega ste se predomislili? - Otkad? - Od onoga puta kad vam je agent FBI-ja pokazao te iste fotografije? - Kao što sam im rekao, ovdje nije bio nikakav agent FBI-ja. Molim? Jan je pokušala razmisliti o tome, ali Tucker ju je prekinuo. - Imam mušteriju. - Gospodine Tucker, kamo su se brigadir Brice i njegov sin zaputili kad su otišli od vas? - U Bonners Ferry. Gore u Graničnom okrugu. * - Zamjenik šerifa Cody Cox - odgovorio je glas. — Zamjenice, ovdje agentica Jan Jorgenson, FBI, zovem iz Dallasa. Moram razgovarati sa šerifom. — Šerifom Johnsonom? Izišao je sa svojom gospođom, imaju godišnjicu. Zapravo, godiširjica im je bila jučer, ali šerif je imao posla pa... —Jesu li se brigadir Ben Brice i John Brice našli sa šerifom? — Naravno da jesu. Jutros su se provezli naokolo u Dickyje-vom helikopteru. Šerif je rekao da brigadiru duguje ţivot. — Zamjenice, moram razgovarati sa šerifom. Hitno je. — Dajte mi vaš broj - pronaći ću ga i reći mu da vas nazove. Elizabeth je zatvorila vrata radne sobe. Na njezinoj sofi sjedila je agentica Jorgenson.

— Što je to tako hitno, agentice Jorgenson? Baš sam se zaputila u crkvu. Mlada je ţena duboko udahnula i rekla: - Pričajte mi o bojniku Charlesu Woodrowu Walkeru. — On je mrtav. -Jeste li znali daje imao sina?

342:30 Blagoslovi me, oče, jer sam zgriješila. Prošlo je trideset godina od moje zadnje ispovjedi. Na Veliku subotu uvijek je mnogo ljudi dolazilo na ispovijed. Otac Randy je dosad već odslušao oko četrdesetak ispovijedi anonimnih ispovjednika koji su klečali s druge strane ispovje-daonice u katoličkoj crkvi svete Anne, nabrajajući rutinske grijehove za koje im je on određivao rutinske pokore: deset Očenaša i deset Zdravomarija. Ali, kad je začuo glas ove ispovjed-nice, ţivnuo je, iz dva razloga: trideset godina dugo je vrijeme između ispovijedi i moglo bi zahtijevati nerutinsku pokoru; i ţenin mu je glas zvučao neobično poznat. Njezine sljedeće riječi potvrdile su njegove sumnje. - Oče, zlo me posjeduje. I sad zlo posjeduje i moju kćerku. -Glas ju je izdavao. — Oče, Grace bi mogla biti ţiva! U njegovoj je ispovjedaonici bila Elizabeth Brice. Otac Randy poznavao je Gracie, sirotu djevojčicu, i ostatak njezine obitelji. Viđao ih je svake nedjelje ujutro. Ali, Elizabeth Brice nikad nije kročila nogom u njegovu crkvu. - Gracie bi mogla biti ţiva? -Da! - Kako to mislite, daje zlo posjeduje?

- Odveo ju je u Idaho! - Idaho? Tko? - Sin samoga vraga. Ramena oca Randyja klonula su. Sin samoga vraga? Sirota majka vjerojatno ima ţivčani slom. Odlučio je biti njeţan prema njoj. - Zašto je prošlo trideset godina od vaše zadnje ispovjedi? - Moj otac je ubijen kad mije bilo samo deset godina. Okrivila sam Boga. - Trideset godina? -Da. - I trideset godina nistebili na misi? -Ne. - Ni na pričesti? -Ne. - Trideset ste godina ţirjeli bez vjere? -Da. - Kako to da ste sad došli? - Ţelim se vratiti kući. Ţelim da se moja kći vrati kući. Ţelim da nam Bog da drugu priliku. Nije bilo lako biti katolički svećenik ovih dana. S toliko mnogo svećenika osuđenih zbog seksualnih napada na djecu i s katoličkom crkvom kao omiljenom metom odvjetnika tuţitelja, često je razmišljao o tome da da otkaz. Kakvo dobro on čini? Provodi više vremena davajući sudske iskaze, nego šireći Boţju riječ kroz mise i svoju web stranicu, kompaktne diskove, audiovrpce i majice. I vjeruje li itko više doista u Boga? U sotonu? Da uistinu postoji svakodnevna borba između dobra i zla koja se odvija u našim dušama i za naše duše? Je li u petnaest godina spasio ijednu dušu? Sad gaje obuzeo neki neobičan osjećaj i znao je: Bog mu daje njegovu priliku. - Zlo me je uzelo prije deset godina — rekla je gospođa Brice. — Ne ţeli pustiti moj ţivot.

- Zato što vi nemate moć boriti se protiv zla. Vjera je naša jedina obrana od zla - protiv zla se borimo vjerom. - Ali, zašto moju kćerku? Otac Randy je sad izrekao riječi koje nije razumio: — Zato što Gracie i vas povezuje jedna spona, spona sa zlom koja mora biti prekinuta. - Da, istina. Oče, kako ću prekinuti tu sponu? - Nećete. Da bi ta spona bila prekinuta, netko mora umrijeti. - Ne! Nemoj uzeti nju! Ţena je skočila na noge, projurila kroz vrata i otvorila vrata njegove strane ispovjedaonice. Bacila se na njega i zgrabila veliko srebrno raspelo koje je visilo na njegovoj halji. U očima je imala divlji pogled. - Boţe, uzmi mene umjesto nje! — Patty, čuješ li me? Nije bilo odgovora. Juniorova usta bila su na otvoru rupice za zrak, a dlanove je ovio i oko rupice i oko svojih usta, tako da ga je sigurno čula. Samo je bila tvrdoglava. —Jesi li naučila svoju lekciju? Još uvijek nije bilo odgovora. - Kaţnjavaš me šutnjom, je li? I ja sam to pokušavao činiti bojniku kad bi me stavio dolje u kutiju, ali ne bi upalilo, a ne pali ni sad sa mnom. Ĉuješ li me? Tišina iz dubine. — U redu, vidjet ćemo koliko ćeš biti tvrdoglava nakon još jedne noći tamo dolje. Junior se uspravio i vratio u kolibu.

20:29 Kad je specijalna agentica FBI-ja Jan Jorgenson ušla u svoj stan, dočekala ju je zronjava telefona. Javila se; zvao je šerif J. D. Johnson iz Graničnog okruga, Idaho. Potvrdio je da su brigadir i John Brice u Bonners Ferryju. - Misle daje djevojčica negdje gore na planini. Na mjestu koje zovu Crveni greben. - I ja mislim da je gore. - Mislio sam daje FBI zaključio slučaj kad se otmičar objesio. - Bili smo u krivu. Šerife, jeste li ikad čuli za bojnika Char-lesa Woodrowa Walkera? - Prokletstvo, naravno da sam čuo za njega. Vaši su ga ljudi uhapsili u ovdašnjoj bolnici, kad ono, prije deset godina? Ne znam što se nakon toga dogodilo s njim. - Umro je u Meksiku. Znate li daje bio izveden pred vojni sud? - Nešto sam čuo, zbog nekog masakra u Vijetnamu? - Da. U mjestu Qang Tri. Brigadir Brice je svjedočio protiv njega. - Nemojte mi reći daje taj bojnik pripadao ekipi pod tajnim imenom Poskok. - On im je zapovijedao. - Prokletstvo. Brigadir Brice je pronašao njihov kamp. Rekao mije daje riječ o namirenju staroga duga. Vjerojatno je na to mislio. - Sin bojnika Walkera oteo je djevojčicu, ali ne zbog brigadira Bricea. Oteo ju je zato stoje njezina majka bila jedna od tuţitelja u slučaju protiv njegovoga oca. Ostali su svi mrtvi, osim gospode Brice i Predsjednika. - Predsjednika?

- Da, predsjednika McCoya. On je tad bio direktor FBI-ja. - U svakom slučaju, brigadir Brice je pronašao vašeg momka i to je vjerojatno dobro. - Zašto dobro? - Zato što on ne mora postupati prema našim propisima. — Na indijanskom području, poručnice, sami donosimo pravila. Pravilo broj jedan, ne drţimo se usranih pravila zapovjedništva, a posebice ne pravila borbe koja kaţu da na neprijatelja ne smijemo pucati ukoliko on prvi ne zapuca na nas. Nitko neće slobodno pucati u postrojbu Poskoka. Ubijamo ih prije nego što oni ubiju nas. Pravilo broj dva, oni svi izgledaju jednako, neprijatelji koje bismo trebali ubiti i civili koje bismo trebali spasiti. Redovni vojnici sjevernovijetnamske vojske bit će u uniformama. Ali Vijetkongovci neće. Oni su gerilci, očevi i sinovi seljaka. Vani u grmlju, nećeš znati hoće li te neki seljak dočekati s dobrodošlicom ili će te ustrijeliti, dok to ne učini. Kad god imalo dvojiš, upucaj kosookog. Pravilo broj tri, savjest je opasna stvar u ratu u kojemu se puca. Zbog savjesti moţeš poginuti - to je tvoja stvar. Ali zbog tvoje savjesti mogu poginuti i članovi tvoje ekipe — a to je moja stvar. Savjest ostavi ovdje u Sajgonu. Ne nosi je sa sobom na teren. Tamo vani nema dobrog i lošeg. Tamo ili ubiješ neprijatelja ili se vratiš kući u mrtvačkoj vreći. Bojnik dovrši ručak i odgurne tanjur. - Pravilo broj četiri, i najvaţnije pravilo koje trebaš zapamtiti: u ovome se ratu ne boriš za američki narod. Jebe se njima za tebe i za ovaj rat i za ove ljude i komunističku prijetnju svijetu. Oni doma puše travu i vode ljubav, a ne rat, uţivaju u miru i napretku koji im mi omogućujemo. Nikad ne očekuj podršku od civila.

U ovome se ratu boriš za svoju vojsku. Vojsku West Pointa. Jer je tvojoj vojsci itekako stalo do ovoga rata i do zaustavljanja komunizma na sedamnaestoj usporednici. Tvoja vojska shvaća prijetnju komunizma. Tvoja vojska zna da američki civili neće stati iza borbe protiv komunizma u svijetu sve dok ruske atomske bombe ne eksplodiraju iznad New Yorka. Onda će uplakani doći k nama da ih spasimo, i da sačuvamo njihov mir i napredak te da se borimo za njihovu slobodu. I mi ćemo to učiniti - činimo već sad, samo što oni to ne znaju. Ali tvoja vojska to zna. Tvoja će te vojska braniti, tvoja te vojska neće napustiti kad prigusti, tvoja te vojska nikad neće izdati. Bojnikove kristalno modre oči prodirale su u Benove. — A ti, poručnice Ben Bnce, nikad ne smiješ izdati svoju vojsku. — Da, gospodine. 1. prosinca 1968. U američkom baru u ulici Tu Do u Sajgonu, Juţni Vijetnam, bučno je zbog rock-and-roll glazbe, hihotavih azijskih lutkica i pijanih američkih časnika. Poručnik Ben Brice osjeća strahopoštovanje prema muškarcu koji mu sjedi sučelice za stolom. Charles Woodrow Walker diplomirao je na Akademiji petnaest godina prije Bena, ali Ben zna sve o njemu, jednako kao i svaki kadet koji je pohađao West Point nakon bojnika. Charles Woodrow Walker je, kaţu, sljedeći MacArthur. — Htio sam te u svojoj ekipi — kaţe bojnik — jer tvoj zapovjednik u Fort Braggu kaţe da si najbolji snajperist kojega je ikad vidio. Dobio si tetovaţu Poskoka, sad dobivaš ovo. - Bojnik gurne dugački, plosnati paket preko stola. — Dobro došao u specijalnu postrojbu Poskok. Ben otvara paket. U njemu je blistavi Bowie noţ u čiju je dugu oštricu urezano POSKOK. — Svi članovi postrojbe Poskok imaju ovakav Bowie noţ. Zabij ga kosookom u trbuh i jamačno ćeš mu upropastiti čitav jebeni dan.

— Da, gospodine. Bojnik daje Benu malu identifikacijsku karticu s Benovom fotografijom, imenom, činom, krvnom grupom i serijskim brojem — i masno otisnutim riječima: ZAPOVJEDNIŠTVU VOJNE POMOĆI VIJETNAM STUDIJSKIM I PROMATRAĈKIM SKUPINAMA OSOBA KOJA NOSI OVU ISPRAVU POSTUPA PO IZRAVNIM ZAPOVJEDIMA PREDSJEDNIKA SJEDINJENIH AMERIĈKIH DRŢAVA! NEMOJTE GA ZADRŢAVATI NI ISPITIVATI! - Tvoja karta za slobodan izlaz iz zatvora - kaţe bojnik. Odgovorni smo izravno Predsjedniku. Nitko neće zajebavati Poskoka. - Da, gospodine. Bojnik popije svoje pivo i kaţe: - Akademija je, Brice, sjajna škola. Ali, zaboravi sve što si ondje naučio. Ratovi o kojima su te oni učili, Prvi i Drugi svjetski rat, Koreja, oni nisu ovaj rat. Sve što si tamo naučio ovdje ne vrijedi ni pišljivog boba. U ovom je ratu napalm tvoj najbolji prijatelj. Za njihovim se stolom zaustavi jedan sredovječni američki časnik s po jednom barskom vijetnamskom damom pod svakom rukom. Ben vidi tri srebrne zvijezde, skoči na noge i salutira general pukovniku. Bojnik jedva podiţe pogled i odmah se vrati svom pivu. - Veliki bojnik Charles Woodrow Walker - petlja u govoru general. - Legenda, prema vlastitome mišljenju. Bojnik otpije gutljaj piva i kaţe Benu: - Zadnji put kad mije sajgonski komandos prekinuo večeru, raspalio sam mu guzicu u sljedeću lunarnu novu godinu. Djevojke se zahihoću, a general zacrveni u licu: - Ustani i salutiraj mi, prokletniče! Nadređeni sam ti po činu!

Bojnik sad posveti punu pozornost generalu, koji se lagano lecne. - Kao prvo, generale, ja ne salutiram časnicima straţnjih eša-lona koji se komunistima u ovome ratu nisu pribliţili više od toga da jebu ove Vijetnamke. I kao drugo, dok god sam ondje, nadređeni mi je samo Predsjednik. Ako ti to ne odgovara, nazovi njega. Ĉini se kao da će general eksplodirati, ali ne kaţe ni riječ i samo izjuri iz bara. - Američki vojnici umiru u ovom trenutku boreći se protiv komunista. A ovaj general sjedi ovdje u Sajgonu, laţe novinarima o broju poginulih i više gazabrinjava Walter Cronkitenego Ho Ši Min. Prezirno odmahne glavom. — Krećemo u zoru, helikopterom do Dak Toa, upoznati ekipu. Zatim idemo do LangVeia, uzeti opremu, i sljedeći dan u Laos. U Tchepone, trideset kilometara u indijanskom području. Obavještajci kaţu da prugom ide veliki konvoj. Mi ćemo ga zaustaviti. Ben je previše uzbuđen da bi jeo. Bojnik je već izveo više od stotinu misija na neprijateljskom području. Stotinu! A, Ben Brice će biti u sljedećoj. Velika pustolovina počinje. — To je rat zbog kojega si prošao deset tisuća milja kako bi se došao boriti u njemu. - Nasmiješi se, kao da je ispričao šalu. Što kaţeš, poručnice - sad ti je zadnja prilika da se predomisliš, ostaneš ovdje u Sajgonu i zabavljaš se? Bojnik ispruţi ruku i uhvati prekrasnu mladu Vijetnamku koja prolazi pokraj njihovoga stola. Privuče je sebi na krilo. — Evo, na primjer, Ling. Vijetnamke su najljepše ţene na svijetu. Ţeliš li jednu? Ja častim. Njihovom stolu po drugi put te večeri prilazi vlasnica bara, madame Le, otmjeno odjevena i prekrasna, obavijena oblakom parfema opojnijeg od bourbona, poloţi profinjenu ruku s uređenim,

crveno nalakiranim noktima na Benovo rame i govori na engleskome koji je naučila u najboljim školama u Francuskoj: — Vas kauboje nisam ovdje viđala. Ben je nekoliko puta brzo trepnuo kako bi razbistrio glavu nakon bojnika, američkog bara, azijskih lutkica i Sajgona; a kad se ponovno usredotočio, gledao je u ruku neke ţene na svom ramenu, ruku koja je bila sve samo ne profinjena, s noktima iz-griţenim do koţe. Podigao je pogled do ţeninoga lica; imala je ten alkoholičarke s borom za svaku godinu ţivota. Vonjala je na duhan i jeftin whiskey. Nije bila madame Le. — Momci, jeste za malo društva? — Isturila je tusti bok prema njima. — Nedjeljom navečer dajem poseban popust za dvojicu - i nasmiješila se najsmjernije stoje moguće bez jednog prednjeg zuba. - Ne, hvala - odgovorio je Ben. Ţena se činila uvrijeđenom. Zato se primorao na osmijeh i dodao: Ništa osobno. Suzila je oči i pogledavala čas Bena čas Johna. - Mi smo homoseksualci — blebnuo je John. - Da, mi smo, ovaj, bavimo se filmom. - Oh — rekla je ţena. Djelovala je zadovoljno i otišla. Ben se obratio Johnu. - Mi smo homoseksualci? John je slegnuo ramenima. - Hej, pa riješili smo je se. Sjedili su na barskim stolcima u Rustyjevom baru već duţe od sat vremena. Bar je bio prava rupčaga. Country glazba treštala je iz dţuboksa. Podovi su bili drveni, prekriveni piljevinom. Neonska svjetla blještala su iznad šanka, a iza šanka se nalazio televizor isključenog tona. U jednome kutu bara bili su nagurani bilijarski stolovi. Nekoliko grubih muškaraca i još grubljih ţena bili su jedini gosti.

Ben je u zrcalu iza šanka opazio daje ona ţena otišla iskušati sreću za stolom s četvoricom grubijana. Pokazala je rukom na Bena i Johna i nešto rekla muškarcima. Nasmijali su se. Svrnuo je pogled na ulazna vrata. Ušao je krupan muškarac, bijelac, moţda nekoliko godina mlađi od Bena, u uniformi, čizmama i staroj vojničkoj jakni, doteturao do šanka i srušio se dva stolca dalje od Bena. Lice mu je bilo isprebijano. - Koji ti se to vrag dogodio, Bubba? - upitao gaje šanker. -Junior me pogodio jebenom lopatom. Bubba je govorio juţnjačkim naglaskom. Skinuo je jaknu. Imao je majicu kratkih rukava, koja je otkrivala dio tetovaţe kakvu si mogao dobiti samo u Sajgonu. Šanker je stavio pivo i tri čašice tekile ispred Bubbe, a da ovaj nije ništa naručio. Bubba je iskapio prvu tekilu, stresao se kad je tekila proradila i rekao: - Ale, Junior me izbacio iz kampa. Šanker Al se nasmijao. - Što si učinio ovaj put? Bubba je obrisao usta rukom. - One vijetnamske curice nisu bile ništa starije, ne znam zastoje tako ljut. Ima mengu, dovoljno je stara za jebanje. Ben je uhvatio Johnovo koljeno kako John ne bi reagirao. Bubba je progutao i drugu ţesticu. — Gdje ću, dovraga, noćas spavati? — Vrati se gore - rekao je Al. Treća čašica i odmahivanje glavom. — Ne mogu. Planina je minirana. — U redu, Bubba - rekao je šanker Al. - Moţeš spavati ovdje, ali ne na jebenom bilijarskom stolu kao zadnji put. - Al se okrenuo i udaljio, odmahujući glavom. - Minirana. - Dok je prolazio pokraj Bena i Johna, rekao je: — Ovi dečki ne znaju da je rat završio prije više od trideset godina.

Ben je smišljao strategiju s Bubbom kad je začuo pijani glas: - Hej, lutkice, što kaţeš na jedno pušenje? Ben se okrenuo. Jedan od onih grubijana, najkrupniji u društvu, stajao je pokraj njega; ruka mu je bila na Johnovom ramenu. Johnovo lice bilo je skamenjeno. Mali Johnny Brice je dobivao gadne batine najmanje jednom tjedno, ponekad dvaput. Ali, najbliţe što se John R. Brice ikad našao tučnjavi bilo je prije dvije godine kad se poremećeni im-becil u crnom beemeru nabio na njega na naplatnim kućicama i razbio Johnovu novu corvettu, a zatim iskrcao svoju ogromnu tjelesinu i nazvao Johna idiotom! Ne razmišljajući o mogućim posljedicama, John je odgovorio: — Ja sam idiot! Ja imam kvocijent inteligencije 190, doktorat na MIT-u i vlastitu internetsku tvrtku čije ću dionice ponuditi javnosti! Kakve ti akademske titule imaš, frajeru? - To je frajera ušutkalo. Međutim, sad je Johnu palo na pamet da navođenje njegovog kvocijenta inteligencije, akademskih titula i iznimno uspješne javne ponude dionica moţda ne bi imalo jednak učinak na ovog golemog tupoglavca u seoskom Iđahu kao što je imalo u predgrađu Dallasa. Zbog toga gaje naglo paralizirao dobro mu poznat strah od muške inferiornosti. Mali Johnny Brice očekivao je pomoć od Bena. — Odlazi - obratio se Ben muškarcu. U Benovim očima John nije vidio nimalo straha kojeg je sam osjećao. Alije kreten bio previše pijan da bi to zamijetio. Zakoračio je prema Benu; John je znao daje to pogreška. Muškarčeve su se oči najednom iskolačile i grleno je zastenjao. John je spustio pogled. Benova čizma bila je usađena u muškarčevo među-noţje. Muškarac se savio, kao starac kojega bole leđa, i rukama

uhvatio za genitalije, a lice mu se izobličilo od onog posebno stravičnog bola koji se povezuje s udarcem u jaja. Ben je ustao, ščepao ga za ramena, okrenuo i njeţno gurnuo prema njegovom stolu. Muškarac je odteturao; njegovi druškani su mu hihoćući pomogli da sjedne. Mali Johnny Brice je ţelio biti muškarac kao Ben. Ben je sjeo i kimnuo glavom Bubbi. - Ne podnosim nepristojne pijance - rekao je. Bubba je ispio svoje pivo, podrignuo i rekao: - Ni ja. - Ova tvoja tetovaţa - rekao je Ben. - Highlands ili Delta? - Delta. A ti? - Highlands - odgovorio je Ben. - Zelena beretka? -Da. - Vrag ti mater! Koliko si dugo bio na terenu? - Sedam godina. Bubba je odmahnuo glavom. -Ja sam dobio samo dvije ture. Ostao bih čitav prokleti rat, ali sam upao u malu nevolju. - Kakvu nevolju? - Ubojstvo pogrešnih ljudi, eto kakvu nevolju. - Bubba je zastao. - Sedamdeset i prve, noćna operacija juţno od Cao La-nha, područje slobodne paljbe. Rock-and-roll. Područje slobodne paljbe značilo je daje sve što se kreće lovna divljač, muškarac, ţena, ili ţivotinja. Rock-and-roll je značilo da se pucalo na sve, bez iznimke i odabira. - Kad je svanulo, vidjeli smo da nismo ubili nijednog Vijet-kongovca, samo ţene i djecu. - Slegnuo je ramenima. - Sranja se događaju, čovječe, bio je to rat s pucanjem. Vojska je otpustila moju

guzicu zbog svog onog lošeg publiciteta oko Quang Tria i My Laja. - Bubba je teško uzdahnuo i rekao: - Bile su to najbolje godine mojega ţivota. - što si radio nakon vojske? - upitao je Ben. — Vratio se kući u Mississippi, ali više nije bilo kao ranije, sve to sranje o građanskim pravima, crnčuge koji se ponašaju kao da su vlasnici prokletog mjesti, federalci nas zajebavaju. Zato sam došao ovamo na zapad, skompao se s ovim dečkima i otad sam ovdje. Imamo kamp na Crvenom grebenu. Puna desetina. Svi Zelene beretke osim Juniora. Dvanaestorica muškaraci. - Taj Junior, to je tip koji te izbacio iz kampa? Bubba se namrštio i kininuo glavom. - Seronja. Nikad nije ni bio u vojsci. Alije planina njegova. — Pa što vi dečki radite utaboreni gore u planini? Bubba se povjerljivo nagnuo prema Benu; dah mu je vonjao na tekilu. — Spremamo se promijeniti svijet, kompa. Prva liga. — Bubba je pogledao mimo Bena i rekao: Tvoj prijatelj ţeli još. Ben je kratko pogledao u zrcalo iza šanka i vidio kako mu se onaj krupni grubijan pribliţava gotovo trkom; mahao je bocom piva kao palicom. Kad je podigao bocu iznad Benove glave, Ben se naglo okrenuo udesno. Boca se razmrskala na šanku umjesto na Benovoj glavi. Ben je zario petu čizme u muškarčevo desno koljeno; oštar zvuk označio je pucanje ligamenata. Muškarac se srušio, tresnuo na pod i svinuo od bola. Ben je sjeo natrag pokraj Bubbe, koji je prezirno frknuo nosom na pijanca na podu. — Taj se više neće utrkivati. — Ispruţio je mesnatu ruku. - Ja sam Bubba. Ben se rukovao s njim. - Buddy.

Bubbino lice se razvedrilo. - Moj tata se zvao Buddy, što kaţeš na to? Sto te dovodi u Idaho, Buddy? — Lov. — Znaš, Buddy, ovdje se prokleto dobro lovi — jelene, planinske lavove, medvjede. Sam sam jučer ubio krasnog srndaća. Junior će mi za dan ili dva dopustiti da se vratim, kad se smiri oko one svoje kujice. Bi li htio doći gore, malo loviti, upoznati dečke? Ben je uputio Bubby najsrdačniji osmijeh koji je uspio izmamiti na lice. — Bubba, ništa mi ne bi bilo draţe nego da upoznam tvoje dečke. Sto kaţeš na još jednu rundu, kompa? 23:03 John je vozio land rover. Ben je bio na straţnjem sjedalu s krupnim tipom iz Rustyjevog bara; pravo mu je ime bilo Archie, ali svi su ga zvali Bubba. Povraćao je kroz prozor. Bubba je bio mrtav pijan kad su najzad izišli iz Rustyjevog bara. Ben je u Bubbu izlio čitavu bocu tekile, ali sam je nije ni liznuo. Bubba nije imao gdje spavati osim u baru, pa je Ben predloţio da prespava kod njih. Bubba je prihvatio i ušao u rover. Bubba je uvukao glavu natrag u automobil i rekao: — Jebi me - zatim mu je glava klonula, usta se razjapila i glasno je zahrkao. Sat vremena kasnije, stigli su do Mosta na rijeci Moyie koji je nadsvođavao duboki klanac koji su tog jutra vidjeli iz helikoptera i nad kojim je Dicky kruţio pet minuta, od čega je John bio vraški blizu tome da ispovraća utrobu. - Stani sa strane - rekao je Ben.

John je zaustavio rover i ugasio motor. Na cesti u to doba noći nije bilo drugih vozila. Ben je izišao iz automobila, prišao Bu-bbinoj strani i otvorio vrata. Ispljuskao je Bubbu ne bi li se ovaj probudio i izvukao ga iz automobila. -Jesmo li stigli? - upitao je Bubba. — Moram pišati - rekao je Ben. — A ti? Bubba je progunđao. John je prišao njihovoj strani automobila, a Ben pomogao Bubbi da odtetura do ograde mosta. Bubba se naslonio na nisku ogradu, uhvatio ravnoteţu i počeo mokriti po vlastitim stopalima. Prostenjao je od olakšanja. U podnoţju se na mjesečini vidjela rijeka brzica koja se razbijala o stijene. — što mi... radimo ovdje? Hladan je zrak polako oţivljavao ono što je ostalo od Bubbinog mozga. - Bubba, kakvo oruţje vi dečki imate u kampu? - upitao je Ben. — Stingerice... ručne baače raketa... napalm... Bubbine su riječi izlazile polako i supijano, i dok je govorio, lagano se njihao. — Kako je miniran perimetar? Bubba je okrenuo glavui nasmijao se. - Eksplozivima... po-teznim minama... — Ona djevojčica u vašem kampu, ima li plavu kosu? — A-ha... prava slatkica. — Zašto je Junior ţeli? — Kaţe daje njoj... mjesto s njim... Kaţe daje ona njegova... - Bubba je završavao posao, - Alije ona... obična pičkica. — Pijano se nasmijao. - I sam sam pokušao dobiti malo... a mala me gadura odvalila ravno u... jebena jaja. - Okrenuo se; oči su mu bile tek uski prorezi na debelome licu, no

cerio se i u rukama drţao penis. - Junior je ţeli za sebe, ali stari će Bubba dobiti svoj dio, itekako hoće. — Mislim da neće, Bubba.. Iznenadnim, odrješitim pokretom, Ben je zabio šaku u Bub-binu Adamovu jabučicu i nabio ga o ogradu. Bubba se zagrcnuo, a ruke su mu poletjele prema grlu. Ben je zgrabio Bubbine noge i snaţno ih podigao, prebacivši Bubbu preko ograde. John je razjapio usta promatrajući kako Bubbino krupno tijelo pada stotinu trideset metara i nestaje u klancu. Nije mogao vjerovati vlastitim očima. — Sranje, Bene! Pa ti si ga ubio! Ben je gledao preko ograde; kimnuo je glavom. — Osim ako stvarno dobro ne odskakuje. — Moramo pozvati FBI! -Johne, ako se umiješa itko od predstavnika zakona, ti će je ljudi ubiti. Ili će je ubiti FBI pokušavajući ubiti njih. - Ben je podigao pogled s klanca i pogledao Johna. - Sine, zakon neće spasiti Gracie. Ti i ja ćemo. John se pokušao pribrati: Ben zna što treba. 00:31 Trideset minuta kasnije, ponovno su se zaustavili; pretraţivali su područje uz zemljanu cestu koja se uspinjala planinom. John nije imao pojma što traţe. Ben se uspeo cestom, toliko daleko da je John vidio samo svjetlo njegove dţepne svjetiljke. Benovo je svjetlo najednom velikom brzinom počelo skakutati prema njemu. Zatim mu se u vidokrugu pojavio i Ben. - Ovo je mjesto koje traţimo - rekao je Ben.

- Kako znaš? Ispruţio je ruku. John je uperio svjetiljku u Benov dlan, na kojem se nalazio neki malen, bijeli predmet, na omotu kojega je bila otisnuta jedna jedina riječ: Tampax. - Rekao sam ti. Pametna je ona djevojčica. 1:18 Svjetlo mjesečine koje se odraţavalo od snijega pruţalo je dovoljnu vidljivost Benu ijohnu da se uspnu strmom phninom; prolazili su gustom šumom visokih borovih stabala, između velikih kamenih gromada i dubokih klanaca. Na glave su stavili crne vunene kape, a lica premazali crnom bojom, na ruke navukli crne rukavice i odjenuli crne tople kombinezone; nepomični, stopili bi se sa stablima. Preko Benovog ramena visio je snajper; uz jednu mu je nogu bio pričvršćen pištolj kalibra 45 mm, a uz drugu Bowie noţ. Naprtnjača na njegovim leđima bila je puna municije, teleskopa za noćno promatranje i transformator, s ubačenom automobilskom baterijom kao prijenosnim jump-starterom koji je prebacio iz dţipa u novi land rover u Albuquerqueu. John je nosio vreću za spavanje. Ben je očima pretraţivao tlo, ali misli su mu bile najednom američkom vojniku, devetnaestgodišnjaku, koji je bio unovačen ravno iz srednje škole, i koji je u ophodnji u vijetnamskoj dţungli razmišljao o svojoj djevojci kod kuće, umjesto o tlu po kojemu korača. Zakoračio je nogom i u trenutku kad je shvatio daje zapeo o ţicu skrivenu u grmlju, spoznao je svoju sudbinu: silnom će ga snagom probiti štap od bambusa; ravno ispred njega luk će ispaliti strijelu točno u njegove grudi; ploče s čavlima zaprljanim izmetom naglo će iskočiti i zabiti mu se u lice; ili će se na njega srušiti ogromna šiljasta klada podignuta visoko na stabla.

Ben je uočio ţicu pedeset metara izvan sigurnosnog perime-tra. Inače bi tu ţicu bilo gotovo nemoguće vidjeti u šumi; ali sad se isticala na bijelome snijegu. - Sjedni - šapnuo je Ben Johnu koji se odmah srušio na tlo. - Ne miči se. Ja imam nekog posla. Ben se udaljio od sina i krenuo za ţicom kroz stabla. 2:17 Sedam mrtvih vijetnamskih komunista poslagano je u urednom redu kao sardine u konzervi; uredan, crni P utisnut im je na čela uţarenim ţeljezom za ţigosanje. Poručnik Ben Brice nikad neće zaboraviti miris spaljenog ljudskog mesa. Benu je sad u kriţu teleskopa bilo to isto ţeljezo za ţigosanje: koristeći ambijentalno noćno svjetlo, pojačivač na baterijski pogon proizvodio je sliku sedamdeset i pet tisuća puta bolju od ljudskoga oka. Snajperist je mogao uočiti kretanje neprijatelja na udaljenosti do šesto metara. Kad su se u Vijetnamu počeli koristiti noćni teleskopi, noć više nije pripadala Charliju. John se zakopao u vreću za spavanje, bio je mrtav umoran nakon dvosatnog uspinjanja i smrzavanja na temperaturi ispod nule. Ben je stajao iza jednog stabla i pomoću teleskopa promatrao kamp kako bi pronašao najbolji poloţaj s kojega će pucati. Ispred glavne kabine bio je parkiran bijeli terenac. Na vratima susjedne kabine visjelo je ţeljezo za ţigosanje. Ispred ostalih kabina bili su parkirani stari kamioneti, blokirajući liniju paljbe prema vratima kabina s mjesta na kojemu se sad nalazio. Drveće je pruţalo zaštitu s istočne, zapadne i sjeverne strane kampa. Zadovoljan rasporedom kampa, Ben je podigao teleskop i promotrio prostor iznad kampa na obje strane. Greben oko pet-sto metara zapadno od kampa bio bi idealan snajperski poloţaj da mu je gađanje iz snajpera jedini zadatak; ali njegov je zadatak bio spašavanje. Morao je biti bliţe kampu.

Tek što nije spustio teleskop, kad je na tom klancu nešto zamijetio: neko kretanje. Nezamjetno golom oku, ali zamjetno kroz noćni teleskop. Moţda neka ţivotinja. Pomnije je promotrio to mjesto. Nije bila ţivotinja. ★ Pete O'Brien bio je bijesan kao ris. Niski poloţaj na ovometotemskom stupu značio jesubotnje noći na planini. Sranje se kotrlja nizbrdo u Birou, a nigdje brţe nego u Ekipi za spašavanje talaca. Prislonio je dvogled za noćno promatranje uz oči. Petea O'Briena, s petogodišnjim radnim stazom u FBI-ju, ali novajliju u ovoj sedmeročlanoj ekipi snajperista, ponovno je zadesila cjelonoćna smjena. Zapovjednik ekipe i stariji djelatnici odvezli su se humveejem u Coeur d'Alene gdje će provesti noć; u ovome trenutku, spavaju u toplim krevetima uz nepoznate ţene, dok je Pete ovdje gore na ovoj jebenoj planini i smrzava se. Barem je prestalo puhati. Noć je tako mirna i tiha da čuje lupanje vlastitog srca. Ako se išta na ovoj planini mrdne, on će to znati. Pete je pomislio na djevojčicu. I pomislio je na geslo njegove Ekipe za spašavanje: Servare vitas. Spašavati ţivote. I na misiju ekipe: spasiti američkog građanina kojega su zatočile neprijateljske snage. Da on ima kćerku i da ju je neki neprijateljski seronja oteo, itekako bi očekivao od FBI-jeve elitne Ekipe za spašavanje talaca da spasi njezin ţivot ili umre pokušavajući to učiniti, a ne da fotografira dok nju siluju ili ubijaju. No, Pete O'Brien je dobio stroga naređenja da samo promatra »krizno područje«, odnosno nekolicinu koliba, i da loše momke koji drţe djevojčicu cilja fotografskim aparatom, umjesto snajperskom puškom.

Pa ona je taokinja! A mi smo Ekipa za spašavanje talaca! A ne Ekipa za fotografiranje talaca! Niti Ekipa nade da će se taokinja izvući! Ili, Ekipa »taokinju sad vjerojatno siluju, ali mi imamo vaţnija sranja o kojima treba voditi računa«! Ovo je sranje! Sto moţe biti vaţnije od ţivota jedne djevojčice? Trebali bismo razvaliti vrata one kolibe i spasiti joj ţivot! Ili umrijeti pokušavajući. Pete je bio bijesan! Pete O'Brien se pridruţio ekipi kako bi spašavao ţivote. No, nakon stoje ubijena ona majka na Crvenom grebenu i ona djeca na Mount Carmelu u Wacu puštena da umru, Ekipi za spašavanje talaca bile su srezane sve ovlasti. Nisu smjeli ispaliti nijedan metak, niti popisati se bez odobrenja nekog šefica u središnjem uredu. A zatim su tornjevi blizanci World Trade Centra zadali smrtni udarac Ekipi za spašavanje talaca: ta je ekipa stvorena s posebnom svrhom spašavanja putnika koje teroristi otmičari zrakoplova drţe kao taoce. Ali, ako su teroristi otmičari zrakoplova voljni zabiti zrakoplov zajedno s njima i njihovim taocima ravno u poslovne zgrade, od kakve je koristi Ekipa za spašavanje talaca? Taje spoznaja toliko urušila moral da su visokoobučeni i testosteronom nabijeni snajperisti subotom navečer ganjali fu-fice umjesto kokali loše momke. I to je strašno jedilo Petea. Ekipa za spašavanje talaca bila je bolje obučena, bolje opremljena i bolje financirana od ijedne druge civilne jedinice za provedbu zakona u Americi - pa mi letimo naokolo u vlastitom C-130, za ime Boţje! — ali, nikad ni na koga ne pucamo! Nikad nikoga ne spašavamo! Nikad ništa ne činimo!

Pete O'Brien bio je doista bijesan kao ris! Nosimo maskirna odijela i boju na licu i štitnike za tijelo i MP-5 i M-16 i devet milimetarske poluautomatske puške, ali ne činimo jebeno ništa! Imamo Bradleyjeva oklopna vozila i helikoptere, naočale za noćno promatranje i dvoglede, teleskope, imamo granate za omamljivanje i eksplozive za razvaljivanje vrata, imamo crne paravojne uniforme i polipropilenske gaće, imamo puške kalibra 50 mm s mecima koji će ti raznijeti čitavu glavu - ali nemamo muda. Mi smo gomila jebenih birokrata karijerista usranih kao grlice da ćemo zajebati i morati se suočiti s administrativnom revizijom, ili sluţbenom istragom, ili saslušavanjem pred Kongresom, pa zatim i gubitkom posla i penzija umjesto da učinimo ono što je ispravno: riskiramo i spašavamo ţivote. To je pogrešno! Pete O'Brien je dodirnuo pušku pokraj sebe. Bio je obučen FBI-jev snajperist, školovan u Školi za snajperiste u Marinci-ma, iako je tek trebao pritisnuti okidač na ljudsko biće. Škola za snajperiste naučila ga je kako će slijediti metu a da sarn pritom ne bude opaţen, leţati u zasjedi danima ako je potrebno dok mu se ne ukaţe prilika za pucinj, kamuflirati se tako daje ostatku svijeta blato, močvara, šuma, grmlje, sve samo ne FBI-jev snajperist, čekati onaj jedan trenutak kad će se meta pojaviti, da bi pritisnuo okidač, ubio lošeg momka i spasio ţivote. Jedino što je Pete O'Brien ţelio bila je prilika da učini ono što jebio obučen činiti bolje od ikoga drugog na svijetu. Osjetio je nešto hladno na obrazu, hladno kao čelik. Kao cijev pištolja. 3:30 To je ona - rekao je agent FBI-ja. Agent O'Brien gledao je Gracienu fotografiju osvijetljenu Benovom dţepnom svjetiljkom. Ben je usmjerio svjetlo na agentovu kartu kampa. Agent je

pokazao glavnu kolibu objema rukama, koje je Ben vezao ljepljivom vrpcom. Nikad nije odlazio od kuće bez ljepljive vrpce. - Bila je u toj kolibi, zadnji put kad smo je vidjeli. - Kad je to bilo? - U pet poslijepodne, prekjučer. Pokušala je pobjeći. Nije joj uspjelo. - I vi joj niste pomogli? Agent je uzdahnuo. - Ne, gospodine. - Zašto? - Zapovjedi s vrha. Samoga vrha. - Koliko je ljudi u kampu? -Jedanaest, svi su su legli. Jučer su se dvojica potukla, jedan je otišao i više se nije vratio. Ne znamo što mu se dogodilo. - Mi znamo. Agente, zašto FBI tako silno ţeli ove ljude, da je voljan ţrtvovati desetogodišnju djevojčicu? Mladi je agent odmahnuo glavom. - Kunem se Bogom, ne znam. Izgleda da nisam medu onima koji to trebaju znati. Ali, u glavnoj su kolibi nagomilali dovoljno oruţja da bi mogli započeti rat. I izgledaju kao pravi vojnici. — Odmahnuo je glavom. — Sto god smjerali, mora daje riječ o nečemu doista vaţnom. Ben je ugasio svjetiljku. - Sine, na svijetu ne postoji ništa vaţnije nego što je izvući moju unuku odatle ţivu.

5:364 Eugene, ona je ţiva! - Tko? - Gracie! Jučer sam vas osam puta zvala na mobitel. Specijalna agentica FBI-ja Jan Jorgenson napokon je uspjela dobiti agenta Deverauxa na. fiksni broj hotela u Des Moinesu u kojemu je odsjeo. - Samo sekundu - rekao je Eugene. Zatim: - Sranje, baterija mobitela mi se ispraznila.. Radili smo dokasna, uhvatili smo počinitelja. Dobro, kakva je to priča o Gracie? - Ţiva je. - Počni od početka. - U redu. Kad je bojnik Walker nečasno otpušten iz vojske... - Stanite. Zar si ti nastavila istraţivati Walkera? - Eugene, imala sam loš predosjećaj. - U redu, Jan. I ja sam imao takve predosjećaje. - U svakom slučaju, on se sklonio na neku planinu u Iđahu, oţenio, dobio sina. Planirao je vojni puč. Prije dvanaest godina dobili smo anonimnu videovrpcu. Posrećilo nam se, uhvatili smo ga u Iđahu, prije deset godina. Vrhunska tajna. - Mora biti kad ja nikad nisam čuo za to. - Mora biti. Uglavnom, prije nego stoje izveden na sud — oh, Elizabeth Brice bila je jedna od tuţitelja iz Ministarstva pravosuđa - njegovi su pristaše uzeli taokinju i zaprijetili da će je vratiti u komadima ako Walker ne bude pušten. - Da pogodim - taokinja je bila Elizabeth Brice.

- Da. I tako je McCoy pustio Walkera, a Walker je pustio nju. - I što se dogodilo Walkeru? - Umro je u Meksiku. Od srčanog napada. Kojeg je vjerojatno ubrzalo nekoliko CIA-inih metaka. — Vjerojatno. Poanta je, on je prošlost. — Samo što je imao sina, u to doba četrnaestgodišnjaka, odnosno, danas bi imao dvadeset i četiri godine. Plava kosa, modre oči. Uhvatili smo Walkera kad je doveo dječaka u bolnicu. Morali su mu amputirati palac na desnoj ruci, zbog ugriza pauka. Kad je Walker uhićen, dječak je nestao. Liječnik je pretpostavio daje umro na planini. — Od ugriza pauka? — Hobo pauka, nalik smeđem pustinjaku. Moţe biti smrtonosan, ako se ne liječi. -Jesi li provjerila malog? — Ništa. Ali, ima još. Sve osobe koje su bile umiješane u proces protiv Walkera — sudac, tri pravnika Ministarstva, uključujući i vašeg prijatelja, James Kelly i dvojica agenata — svi su mrtvi. Svi, Eugene, osim... — Elizabeth Brice i Larryja McCoyja. -Da. — Isuse. — Ima još. — Toga sam se i bojao. — Ĉovjek koji je identificirao otmičara, Gracien nogometni trener, sjetio se nečeg o otmičaru što nam nije otkrio kad se Jennings objesio. — Što to? — Otmičar nije imao palac na desnoj ruci.

— Prokletstvo. — Ima toga još. Muškarac koji je nazvao iz Idaho Fallsa pozitivno je identificirao Gracie u bijelom terencu s dvojicom muškaraca, od kojih je jedan imao tetovaţu Poskoka. — Stani. Poslao sam agenta u Boise... — Dana Curryja. — Da, Curryja. Otišao je do tog izvora i pokazao mu povećane fotografije. U njegovom izvješću piše da tip nije prepoznao ni Gracie ni muškarce ni tetovaţu. — To je ono što piše u njegovom izvješću, Eugene. Ali, ja sam nazvala izvor. Curry ga nikad nije posjetio. Eugene je kratko šutio. - Smrdi na cinkaroša. - Imate loš predosjećaj? - Da, imam loš predosjećaj. Sluţbeno iznova otvaramo istragu otmice Gracie Ann Brice — a ako su je odveli preko drţavne granice, tad mi imamo sareznu nadleţnost. Slučaj je sad moj. Obavijestit ću Washington, čim nazovem Stana. - Direktora? -Jednogjedinog. Sto drugo? - Brigadir Brice i otac pratili su otmičare do sjevernog Ida-ha, planine po imenu Crveni greben u blizini Bonners Ferryja. To mjesto je nacionalno kmipiralište za sve one nabrijane arijevske tipove, milicije i slične čudake. A veoma je blizu grebenu Ruby. - Oh, sjajno. Dvije stvari, Jan: kao prvo, ako Walkerov sin ubija sve koje smatra odgovornima za očevu smrt, da ne kani moţda ubiti i Predsjednika? - Agent Curry nije na vlastitu ruku prešutio dokaz u slučaju otmice.

- Nije. - Eugene, ako su krenuli na McCoyja i mi to znamo, ta bi planina bila pod dvadesetčetirisatnom prismotrom, ne bi li? - Apsolutno. - S Ekipom za spašavanje talaca? -Da. - Koja je druga stvar? - Zašto su oteli Gracie?

DAN DESETI 6:00 Ĉetiri godine prije nego što će postati predsjednik Sjedinjenih Američkih Drţava, direktor FBI-ja Laurence McCoy doručkuje u blagovaonici Senata s vođom parlamentarne većine, i pokušava uvjeriti senatora da budţet Biroa svakako treba povećati, usprkos tome što su snajperisti ubili onu ţenu na grebenu Ruby. Ţurno im prilazi pomoćnik i šapne mu nešto na uho. McCoy se ispriča. Nešto je iskrsnulo. Na putu iz Capitola, McCoyju ukratko objašnjavaju situaciju. Elizabeth Austin, pomoćna tuţiteljica u ekipi koja vodi slučaj protiv bojnika Charlesa Woodrowa Walkera, oteta je kad se sinoć vratila kući. Rukom pisana poruka navodi da će biti vraćena u komadima ako bojnik ne bude pušten iz najstroţe čuvanog zatvora u Leavenworthu, Kansas. Daju mu dvadeset i četiri sata. Ekipa za spašavanje talaca već je pokrenuta.

Otmica saveznih sudaca i tuţitelja u borbi protiv narko bossova i terorista svakodnevna je pojava u Kolumbiji i Meksiku i drugim zemljama trećega svijeta. Ali ne u i Sjedinjenim Američkim Drţavama. To se ovdje ne bi smjelo dogoditi; jer ako se dogodi, i ako vlada popusti zahtjevima otmičara, pravilo zakona u Americi će umrijeti. A, ako se to dogodi dok je on direktor FBI-ja, i njegov san o ţivotu u Bijeloj kući svakako će umrijeti. - Ne pristajem! Direktor McCoy je u svom uredu u sjedištu FBI-ja, okruţen svojim zamjenikom, specijalnim agentom zaduţenim za Ekipu za krizne situacije i zapovjednikom Ekipe za spašavanje talaca. - Pustite Walkera - kaţe Tom Buchanan, zapovjednik Ekipe za spašavanje talaca. - Stavit ćemo mu transponder u cipelu, pratit ga dok ne pusti taokinju i onda će ga moji snajperisti ubiti. - Kao što su ubili onu majku na grebenu Ruby? Sranje, Tome, zbog tvojih sam jebenih snajperista bio na dva saslušavanja pred Kongresom i jebenoj saveznoj sudskoj parnici! A vođa kongresne većine rekao je da zaboravimo povećanje budţeta! Larry McCoy okreće leta svojim sugovornicima i zagleda se kroz prozor. U daljini se vidi Bijela kuća, prostorno samo nekoliko uličnih blokova dalje,ali politički dovoljno blizu daje dodirne. Odluka koju u tom trenutku donese odredit će hoće li Laurence McCoy ikad stanovati u toj zgradi. Ponovno se okreće. — Walker ostaje gdje jest Larry McCoy ispušta vrećicu za dokaze s patetnim zatvaračem. Nije mislio da će to doista učiniti. Ako novinari saznaju daje savezna tuţiteljica - i uz to, mlada ţena — taokinja bivših speci-jalaca u tajnim operacijama, i daje oni komadaju i šalju u Washington u plastičnim vrećicama, njegova politička karijera je gotova. S druge strane, ako pusti Walkera, a

Walker ubije druge neduţne građane, njegova politička karijera je gotova. Klasična washingtonska situacija u kojoj u svakom slučaju gubiš. - Iščupali su ih kliještima - kaţe zamjenik direktora. McCoy pogleda vrećicu za dokaze u kojoj su kutnjaci Elizabeth Austin. Frank Kane, djelatnik Ekipe za spašavanje talaca, sjedi u svom automobilu ispred najstroţe čuvanog saveznog zatvora u Leaven-worthu, Kansas. Prvi put u svojoj desetogodišnjoj karijeri u FBI-ju nije naoruţan. Odvest će zatvorenika do mjesta na kojemu će ga pustiti. U Kaneove cipele, u vozilo i u zatvorenikove cipele stavljeni su transponderi. U tom istom trenutku, C-130 Ekipe za spašavanje talaca s desetak operativaca i dovoljno oruţja da zauzme kakvu manju drţavu leti iznad njega na visini od šest kilometara; pratit će zatvorenika transponderima, sletjet će na jebenu autocestu budu li morali i ubit će bojnika Charlesa Woodrowa Walkera i njegove suurotnike. Odnosno, kad Elizabeth Austin bude puštena. - Stani ovdje - kaţe bojnik. Po bojnikovim uputama, vozili su se četrdeset i pet kilometara zapadno od Leavenwortha raznim seoskim cestama. Kane je sad skrenuo uz napušten štand s povrćem uz cestu. Ispred njega je parkiran noviji crni karavan; na pokrovu motora sjedi mladi Hispanac. Zamijenit će vozila. Kane izlazi iz svog automobila, nezabrinut što ga ostavlja zajedno s u njega ugrađenim transponderima. Predvidjeli su boj-nikov potez; transponderi u njihovim cipelama i nadalje će voditi Ekipu za spašavanje talaca u helikopteru. Prilaze karavanu. - Ključevi - kaţe bojnik i ispruţi ruku.

Kane dobaci ključeve svog automobila bojniku. Bojnik se obrati mladiću na španjolskome i pruţi mu ključeve. Mladić skoči s karavana, prilazi limuzini, ulazi i kreće natrag prema Leavenworthu. - Vozi - kaţe bojnik. Kane kimne glavom, otvori vrata i spremi se zakoračiti. — Nag. Kane se ukoči. - Molim? Bojnik strgne svoju košulju i baci je na tlo. - Skini odjeću. - Ţelite da vozim nag? - Siguran sam da mi niste gurnuli transponder u guzicu. Ali, osim toga, ne mogu biti siguran gdje ste ih postavili. Ne brini - ovaj automobil ima dobro grijanje. Na Kaneovom se licu jasno vidi o čemu razmišlja. Bojnik se zahihoće. - Sto misliš, kako smo pronalazili pilote u Sjevernom Vijetnamu? Nisu predvidjeli ovaj potez. Kane pokušava smisliti kako da se izvuče, ali ništa mu ne pada na pamet. Otkopča jaknu. Frank Kane se smije. Ne zato što se dvojica odraslih muškaraca voze nagi kroz kanzaška sela u nedjelju ujutro u veljači, nego bojnikovim erotskim i ratnim pričama iz Vijetnama. - Tri Vijetnamke odjednom? Bojnik slegne ramenima. — Ako si dovoljno muško. Sat vremena kasnije i Frank Kane se sa svakim novim kilometrom sve više divi bojniku Charlesu Woodrowu Walkeru. Bojnik je vraški muškarac. Zašto bi se takav čovjek okrenuo protiv vlastite domovine? Bojnik mu čita misli. - Izdaja. Znaš nešto o tome, je li tako, Frank? - Na što mislite?

- Na greben Ruby. Bio si ondje, obavljao svoju duţnost prema svojoj domovini, branio svoju domovinu od svih neprijatelja, inozemnih i domaćih. Mi, pošlo je po zlu i tvoja domovina okrivljuje tebe. - Otkud vi to znate? Naša imena nisu bila objavljena. Bojnik se nasmiješi. - Frank, ja imam svoje ljude u svim granama vojske, aktivne časnike koji čekaju moju zapovijed, spremni iznova uspostaviti poredak u Americi. I imam svoje ljude u snagama za provedbu zakona - koliko bivših vojnika je u tvojoj Ekipi za spašavanje talaca? - Većina su bivši vojnici Bojnik kimne glavom. - Znao sam da ćeš mi biti pratitelj i prije nego što si to sam saznao. - Zar doista planirate vojni puč? —Ja to radije nazivam promjenom reţima. Ti si dobar čovjek, Frank, kad si prihvatio ovaj zadatak da spasiš taokinju. Za to treba muda. U mojoj administraciji ima mjesta za dobrog čovjeka kao što si ti. Franku Kaneu na pamet padne jedna zamisao. Okrivljuju ga za greben Ruby. Glave će padati. A njegova bi mogla biti jedna od njih. Zašto ne bi promijenio ekipu prije nego što ga sreţu, kao profesionalni ragbijaš koji s drugom momčadi sklopi bolji dogovor? Zašto bi mario za odanost svojoj domovini kad njegova domovina nije ni najmanje odana njemu? Frank Kane uzdahne. Ipak mari. Stalo mu je. Njegov će ga odgovor vjerojatno koštati ţivota, ali svejedno kaţe: - Ne, hvala, bojniče. Sad se nalaze stotinu osamdeset i sedam milja u srcu Kanzasa, Bogu iza leda. - Stani - kaţe bojnik.

Kane skrene uz bankinu ceste i ugasi motor. Na raskršću su dvaju seoskih cesta. Pred njim se miljama u svim smjerovima proteţu snijegom prekrivena polja. Bojnik ispruţi ruku i izvadi ključeve iz motora. - Guzicu van iz vozila - kaţe. Kane otvori vrata i iziđe na hladnoću. Obilazi vozilo i dolazi do bojnika, dvojica nagih muškaraca u Kanzasu. - Sto sad? — pita Kane. - Dolazi moj helikopter. Promatra u daljinu, visoko u nebo. Kane zaškilji i gleda kako crna točkica brzo postaje sve veća. Za manje od minute, Kane prepoznaje naoruţani helikopter Apache koji leti nisko uz zemlju. - Nisko leti - kaţe bojnik. - Ispod radara. Helikopter stiţe u oblaku prašine i snijega podignutog zapu-hom propelera. Kane zamjećuje daje pilot odjeven u vojnu uniformu. I da su rakete helikoptera usmjerene u karavan. - Moţda bi bilo bolje da se udaljiš od vozila - kaţe bojnik. - Gdje je Austinova? - pita Kane. - Oslobodit ćemo je. -Kad? - Uskoro. - Kako mogu biti siguran? - Imaš moju riječ, Frank. Bojnik zakorači na potporanj helikoptera. Ispruţi ruku u helikopter i dobaci Kaneu zelenu deku. Zatim mu salutira, kao što Predsjednik salutira svojoj posadi na Juţnom travnjaku dok ulazi u predsjednički helikopter. Odiţe se s tla kao bog.

I dok Frank Kane pokušava shvatiti prizor kojemu svjedoči, nagom bojniku Charlesu Woodrowu Walkeru kojega naoruţani helikopter Apache podiţe sa zemlje usred Kanzasa, iz helikoptera doleti raketa i razmrska karavan u komadiće. Elizabeth Austin je zaključana u sobici nečega što nalikuje maloj kolibi. Kroz majušni prozor vidi pijesak i kaktuse u pustinji. Negdje je na jugoistoku, blizu Meksika, ili moţda u Meksiku. Zadnje čega se sjeća jest daje zakoračila u vlastitu kuću. Kad se probudila, leţala je u krevetu u ovoj prostoriji, u bolovima. Dva njezina zuba bila su izvađena. Ispljunula je krv i pokušavala razgibati čeljust ne bi li ublaţila pulsirajući bol, kad su se vrata otvorila i u sobicu ušao bojnik Charles Woodrow Walker. Zatvorio je vrata i zaključao ih. Elizabeth pomisli, On nezaključana da ja ne bih izišla; zaključava da oni ne udu. - Oprosti zbog zubiju - kaţe bojnik. - McCoy ne bi poslušao razum. - Odmahne glivom. - Političar. Dok je tako stajao u crnoj majici dugih rukava, trapericama i čizmama, nepočešljaae plave kose, glatko obrijanog lica, uspravnog vojničkog drţanja, Walker je djelovao kao utjelovljenje muškarca kakav je nekoć bio, odabranog na West Pointu, karizmatičnog vode, legende Zelenih beretki; ali ne muškarca kakav je sad, najopasnijeg muškarca u Americi. On je netremice promatra i ona opazi kako mu se u pogled uvlači zlo. Proučava je - još uvijek je odjevena u onu istu bluzu i suknju kostima - kao da pokušava donijeti odluku. Odlučio je. - Skini se. - Idi dovraga. Prilazi joj, hvata je za bluzu i raspara. Ona zamahne šakom ka njegovom licu; on se ni ne trudi zaustaviti njezin udarac. Na njega on ne djeluje.

- Olakšaj si - kaţe on. - Ali učinit ćeš što ja ţelim. Sljedeći nestaje njezin grudnjak i ona stoji ispred njega. Ne uzmiče i ne plače. Neće. On promatra njezinu ljepotu i počinje ubrzano disati; modre oči postaju mu tamne. Pribliţava se; ona ga udara koljenom u medunoţje. On je snaţno ošamari i sruši na krevet. Lice i čeljust ţare je od bola; na oči joj naviru suze. On dograbi njezinu suknju i strgne je zajedno s donjim rubljem. Oči su mu razrogačene i diše kao divlja zvijer. Otkopčava pojas; hlače mu padaju na pod. Ona ga ne gleda; ne mora. On je hvata za kukove, okreće na trbuh i podigne joj bokove. Ona zatvara oči i čvrsto stisne zube i zastenje kad se on snaţno zabije u nju. Lakne joj kad to ne potraje dugo. Ali to neće biti zadnji put. Svaki put je grubo. Uvijek je uzima straga, kao da ne ţeli vidjeti njezino lice dok je siluje ili ne ţeli da ona vidi njegovo. Nikad se ne razodjene; samo spusti hlače. Nikad je ne pokuša zagrliti ili pomilovati ili osjetiti. Samo je jebe. Kao ţivotinja, divlja zvijer. Kad završi s njom, brzo odlazi i bez ijedne riječi, gotovo kao da se stidi onoga stoje učinio. Ipak, čini to ponovno. I još jednom. I još jednom. Svaki put mu se opire, ali bezuspješno. Ne moţe ga pobijediti silom. On je prirodna sila. Njezina volja slabi. Bojnik sad kontrolira njezin ţivot. Njegovo zlo je nesavladivo. Nakon desetog puta, ona kaţe: — Volim te. Dva tjedna nakon toga, bojnik i njegovi ljudi odvode je preko granice u Meksiko. Putuju u San Jose del Cabo. On kaţe da će ondje ţivjeti zajedno i zauvijek. - Mora umrijeti! Mora umrijeti brzo i gadno ili ćemo se pretvoriti u još jednu jebenu Kolumbiju! Direktor FBI-ja Laurence McCoy oslobodio je Walkera samo kako Walker ne bi odrţao riječ i pustio Elizabeth Austin. Prošla su dva tjedna, a Austinove nije bilo. Bojnik Charles Woodrow Walker mora umrijeti. McCoyjev san o Bijeloj kući ovisi o tome.

Ali, McCoy ne zna gdje je Walker ni kome moţe vjerovati. Walker je rekao da ima svoje ljude u FBI-ju. Zato će se McCoy za ovaj posao obratiti nekome izvan Biroa. Kaţe direktoru Središnje obavještajne sluţbe Sjedinjenih Američkih Drţava: — Pronađite i ubijte tog kurvinog sina! Mlada Amerikanka sjedi na terasi kafića i pijucka kavicu, tako vedra i lijepa u prozračnoj bijeloj haljini, s bijelim šeširom i tamnim sunčanim naočalama. Moţda je neka filmska zvijezda. Da, zaključuje Juan, zacijelo je filmska zvijezda. Mnoge su filmske zvijezde pijuckale kavicu u njegovom kafiću u Baja California, ali ona je nedvojbeno najljepša od svih. Juan joj donosi novu šalicu svoje najbolje kave. Ona zrači. On moţe samo sanjati o tome da ima tako prekrasnu ţenu kao Što je ona. Uzdahne. Morat će se zadovoljiti time da već nekoliko tjedana dolazi u njegov kafić. Danas je sama; onog krupnog plavokosog Amerikanca nema nigdje na vidiku. Ni njihovih tjelesnih čuvara. Juan očajnički ţeli razgovarati s njom, ali nikako ne uspijeva prikupiti hrabrost. Odlaţe šalicu kave na stol ispred nje. - Gracias — kaţe ona i onesvijesti se. Jorge Hernandez, doktor medicine, zasluţio je liječničku diplomu na Sveučilištu Guadalajara 1965. godine, u vrijeme kad je u Sjedinjenim Američkim Drţavama pobačaj bio nezakonit. Od 1965. do 1973. Jorge je specijalizirao abortuse za Amerikanke. Otvorio je klinike za pobačaje u pograničnim gradićima od Ma-tamorasa do Tijuane. Slučaj Roe protiv Wadea okončaoje njegovu karijeru abortusa. Zatvorio je klinike i preselio u Sanjose del Cabo, na pecanje. Zadnji pobačaj koji je izveo na Amerikanki bio je prije trideset godina. A ova je Amerikanka zacijelo došla zbog pobačaja. Jorge na njezinoj ruci ne vidi vjenčani prsten. Kad otvori oči, potapša je po ruci. - Gdje sam?

- U bolnici - odgovara Jose. - Jeste li došli zbog pobačaja? - Molim? Ne! - Ali trudni ste, to znate? Po izrazu njezinoga lica, Jorge vidi da ona to ne zna. Ţena kaţe: — Treba mi telefon. Bojnik Charles Woodrow Walker zaustavlja dţip ispred skrovite kuće uz obalu u blizini San Josea del Cabo. Ulazi u kuću. Nije ga bilo dva dana; otputovao je do granice, ali je ondje samo saznao daje njegovo lice još uvijek na naslovnici svih američkih novina. Zato je svoje ljude poslao na sjever. On će još mjesec dana ostati u Meksiku, a zatim se sa svojim ljudima sastati u Iđahu. I objavit će rat Americi. Dotad će uţivati u seksu s Elizabeth. Charles Woodrow Walker bio je rođen za rat i seks. Posjedovao je mentalnu čvrstoću za ubijanje i tjelesne atribute za seks, što je bila kombinacija koja mu je osiguravala veliku moć nad oba spola. Muškarci bi umrli za njega, a ţene mu se podastri-jevale. Nikad mu nije bilo dosta seksa i ubijanja. A za Charlesa Woodrowa Walkera će i jednoga i drugoga u ţivotu biti još. Prije nego što ode, ubit će Elizabeth. Ona ga voli, jednako kao što su ga prije ili kasnije voljele sve njegove ţene, ali ona predstavlja sigurnosnu opasnost. Ţene su uvijek sigurnosna opasnost. Charles Woodrow Walker volio je rat i seks, ali nikad ţenu. - Elizabeth! Nema odgovora. On prolazi kroz kuću do straţnjeg trijema. Pogledom pretraţuje plaţu od sjevera do juga. Prazna je, osim jedne ţene koja stoji uz rub vode. On odlazi na plaţu. Elizabeth osjeti njegovu nazočnost i okrene se.

Bojnik hoda prema njoj. Po izrazu njegovoga lica zna što će joj učiniti. On se smiješi, ali najednom zastane i nakrivi glavu, kao daje čuo neki dalek zvuk. I evo ih. Tri crna helikoptera uzdiţu se iznad stabala i okruţe bojnika, lebdeći tik iznad plaţe; tri snajperske puške uperene su u bojnika Charlesa Woodrowa Walkera. On pogleda svaki od tri helikoptera, a zatim ponovno Elizabeth. - Izdala si me. - Silovao si me. Iz bolničkog je kreveta nazvala direktora FBI-ja McCoyja i postavila klopku bojniku Charlesu Woodrowu Walkeru. Rekla je McCoyju gdje se ona nalazi i gdje će biti bojnik. - Duţnik sam ti, Elizabeth - rekao je McCoy. - Upravo si me učinila predsjednikom. - Rekla si da me voliš - kaţe bojnik. - Lagala sam. - Ne, nisi lagala. Ti si moja, Elizabeth. Uvijek ću te posjedovati - tvoj um, tvoju dušu, tvoj ţivot. Nikad me se nećeš osloboditi. I jednog ću dana doći po tebe. Ali, neću te ubiti. Još ću te gore povrijediti. Uzet ću ono što najviše voliš. Jamčim ti. Ponovno pogleda prema helikopterima i prezirno slegne ramenima. - Oni me mogu ponovno uhapsiti, ali ne mogu me zarobiti. Svejedno ću doći po tebe, Elizabeth. Jednog ću dana doći. Naceri se i to je cerek Sotone. No, osmijeh nestane s njegovoga lica kad ona kaţe: - Nisu te došli uhapsiti. Ona se okrene. Odjeknu tri pucnja. Elizabeth Austin odlazi ne osvrćući se, ali znajući da je njezin ţivot zauvijek promijenjen. Zlo ju je uzelo za sebe. Zlo ju je obujmilo, oskvrnulo i posadilo svoje sjeme u nju. To zlo je sad mrtvo. Ali, treba li umrijeti i dijete u njoj?

Otkad joj je doktor Hernandez rekao daje trudna, svakoga je dana razmišljala o tome di ubije ţivot koji nosi u sebi. Razmišljala je i o tome da ubije sebe - ali je najprije morala ubiti Walkera. Sad je on mrtav i ona je slobodna ubiti i sebe i dijete koje nosi. Očajnički ţeli umrijeti. Ali, ne moţe oduzeti ţivot koji raste u njoj. Ne moţe ubiti dijete. Dijete zasluţuje ţivjeti i stoga i Elizabeth mora ţivjeti kako bi mu podarila ţivot. Dijete je sve što je dijeli od samoubojstva. To dijete spašava njezin ţivot. To dijete je njezina milost. Njezina Grace*. Sad čuje djetetov plač. Pretvara se u tiho cviljenje. Zatim posve utihne. Dijete je ponovno u mraku, jednako kao dok je bila u Elizabeth. Svejedno, Elizabeth sad ne moţe spasiti ţivot tog djeteta i dijete ne moţe spasiti Elizabethin ţivot. Samo ih jedan muškarac moţe obje spasiti. Ĉuje glas, onaj poznati glas zla: - Kao što sam obećao, uzeo sam ono što najviše voliš. Sad ću posjedovati nju, jednako kao što sam posjedovao tebe. Elizabeth se probudila, uspravila u krevetu i vrisnula: - Ne! Ben je naglo otvorio oči. Ogledao se oko sebe. Učinilo mu se daje čuo vrisak. Pogledao je na sat: četiri ujutro. Ustao je i prišao Johnu, koji je još uvijek bio šćućuren u vreći za spavanje. Ĉučnuo je pokraj sina. Sjetio se onih kasnih noći nakon rata kad je sjedio na rubu sinovljevog kreveta, promatrao ga kako spava i slušao njegovo disanje, razmišljajući o tome koliko ga silno voli, ali znajući da gaje iznevjerio kao otac. Johna je ţivot odveo na drukčiji put, put za koji je Ben smatrao da se više nikad neće ukrstiti s njegovim. Ipak, njihovi su putevi sad bili isti. Ben je stavio ruku na usta svog sina kako ovaj ne bi vrisnuo. John se uz trzaj probudio, preplašen; kad je shvatio daje to Ben, opustio se. - Vrijeme je - šapnuo je Ben. Agent FBI-ja O'Brien leţao je vezan ljepljivom vrpcom i spavao.

6:15 SREDIŠNJE VRIJEME, DES MOINES Što, dovraga, ţeliš reći tad kaţeš da znaš sve to? — povikao je u slušalicu specijalni agent FBI-ja Eugene Devereaux. Agenti FBI-ja, pa čak ni veterani kao stoje bio on, nisu smjeli psovati direktora FBI-ja, pa čak ni političkog seronju kao stoje bio Stanley White - jer direktor uvijek jednim prstom u zraku odmjerava političke vjetrove, a drugi mu je zabijen u vlastitu guzicu. Ali, Devereaux nije imao strpljenja za protokol, ne nakon što je veći dio sata proveo nastojeći pronaći direktora - bio je u zračnoj luci Chicago Midway, u mlaţnjaku Biroa, netom prije leta natrag u D.C. - kako bi mu rekao sve stoje saznah agentica Jorgenson, a sad mu direktor na to odgovara da već sve zna. - Znamo daje djevojčica ondje - rekao je direktor. - Ekipa za spašavanje talaca drţi to mjesto pod prismotrom već tri mjeseca. Naši su ljudi na toj planini od nula do dvadeset i četiri. - Meta je McCoy. - Da. Vjerujemo da planiraju atentat na Predsjednika. Larry je naredio da bojnik Walker bude ubijen. - Onda odite tamo i uhitite ih! I izvucite Gracie! - Ne moţemo. Sve što im sad moţemo prišiti je nezakonito posjedovanje oruţja. Treba nam još dokaza. - A Gracie, stoje s njom? Oteli su je i prevezli preko drţavne granice - to je savezni zločin! Ona je dokaz! Stane, ona je kći Elizabeth Austin. - Austin? Djevojčica se preziva Brice. - Da, ali majčino je djevojačko prezime bilo Austin dok je radila u Ministarstvu pravosuđa. Bila je jedna od tuţitelja u slučaju protiv Walkera. Bila mu je taokinja. - Isuse, to nisam znao. -Da.

- Slušaj, Eugene, prije nego što napadnemo, moramo identificirati i locirati sve umiješane u tu zavjeru. Mogli bi imati operativce i izvana. Neću dopustiti da Predsjednik bude ubijen dok sam ja glavni. - Pa ćeš zato ţrtvovati malu! - Predsjednikov ţivot je vaţniji od ţivota te djevojčice. - Predsjednika moţeš osigurati! - Ne od tih ljudi, Eugene. Oni su obučeni ubojice, najbolji. Ti su frajeri išli u Sjeverni Vijetnam ubijati generale — oni mogu ubiti svakoga! - Moţe i brigadir Brice. -Tko? - Brigadir Ben Brice, Gracien djed. Zelena beretka. Tip koji je ušetao u zarobljenički logor San Bie i spasio one pilote. - Sjećam se toga. Dobio je Medalju časti. - On je bio jedan od njih, Stane. Bio je u Walkerovoj postrojbi. Svjedočio je protiv Walkera kad je izveden pred vojni sud. - Sereš? - I sad je otišao po Gracie u Idaho, na temelju neke bezvezne dojave koju smo primili iz Idaho Fallsa. Barem sam ja mislio da je bezvezna jer je agent Curry izvijestio da izvor ne moţe identificirati ni Gracie ni muškarce s kojima je bila. Stane, zar je tvoj agent podnio laţno izvješće o pozitivnoj identifikaciji u slučaju otmice djeteta? To je ometanje pravde! - Ne kad je riječ o nacionalnoj sigurnosti. Eugene, nismo smjeli ugroziti operaciju. - Znaš, Stane, mislim da ta vaša operacija ne samo da neće biti ugroţena, nego tek što se nije raspala.

- Kako to misliš? - Mislim, brigadir Brice već ima vašeg momka. Stan se nasmijao. - Vraga ga ima. Nikad neće pronaći njihov kamp. I nama je trebalo gotovo četiri godine. - Bonners Ferry. Na planini po imenu Crveni greben. Stan se više nije smijao. — Tko... kako si znao? - Nisam znao. Brigadir Brice je znao. I sad je tamo. — Isuse Kriste, ako on sad uđe, zajebat će čitavu operaciju - i pri tome sam biti ubijen! - Stane, ja se ne bih kladio protiv brigadira Bricea.

4:37 PACIFIĈKO VRIJEME, BONNERS FERRY Ben je izvadio upaljače iz eksploziva postavljenih oko peri-metra kampa, a zatim namjestio vlastitu napravu; doveo je ţicu do mjesta na kojemu su se nalazili iza izdanka stijene, gdje će John biti siguran. Mogao je odvući ţicu i do mjesta s kojega će on pucati i sam aktivirati eksploziv, ali ovako će John imati nekog posla koji će ga zadrţati izvan linije paljbe. Kad John pritisne okidač, električni naboj će pojuriti ţicom i aktivirati eksploziv. A koliko su ovi vojnici eksploziva postavili, pola planine postat će prošlost. No, to je bio plan B.

7:00 SREDIŠNJE VRIJEME, DALLAS Specijalna agentica FBI-ja Jan Jorgenson ţeljela je odletjeti u Idaho, ali joj je agent Devereaux rekao da ne mrda iz Dalla-sa dok on i direktor White ne stignu u Bonners Ferry. Ţelio je da ona s vijestima, ma kakre bile, stigne do gospode Brice prije novinara. Zato je sjedila u svom uredu i pitala se: Zašto su oteli Gracie? Pogled joj se zaustavljao na svakoj od natuknica na ploči: GARYJENNINGS... JOHN BRICE... ELIZABETH BRICE... BRIGADIR BEN BRICE.. DNK. Shvatila je da nikad nije pregledala izvješće DNK krvi pronađene u kamionetu i na košulji Johna Bricea, kao ni analizu DNK članova obitelji. Otvorila je dosje, pronašla izvješće i pregledala stranicu. Zaledila se. - Moj Boţe. Zato su je oteli. Pogledala je na sat: sedam ujutro po dalaškom vremenu, pet u Bonners Ferryju. Janje podignula slušalicu i počela birati broj. Akademija FBI-ja smještena je u bazi Marinaca u Quanticu, Virginija, na posjedu od četiristoosamdeset hektara kojeg ma-rinci dijele s drugim FBI-jevim jedinicama, uključujući i Ekipu za spašavanje talaca. Budući daje u neposrednoj blizini, pitom-ci Akademije upoznaju operativce Ekipe. Većina njih su mači-stički seronje koji vole izigravati opake momke. Ali, ne i Pete O'Brien. Pete je bio dobar momak. On je mario. Jan i Pete izišli su tri puta tijekom njezinih trinaest tjedana obuke na Akademiji. Pete je i sam bio na obuci za snajperista Ekipe za spašavanje talaca pa mu je slobodno vrijeme bilo jednako ograničeno kao i njezino. Onda je ona diplomirala i prebačena u Dallas; Pete je s Ekipom odletio u Španjolsku uhititi jednog međunarodnog bjegunca — zapravo, oteti ga, budući da je agent FBI-ja u Španjolskoj imao otprilike jednaku nadleţnost kao i čistač nakon borbe s bikovima.

Razgovarali su prije tri mjeseca, netom prije nego stoje Pete otišao na neku dugu misiju; bila je toliko tajna da joj nije mogao reći kamo ide. Janje nazvala sve koje je poznavala u Ekipi za spašavanje talaca i na kraju probudila Rayja, operativca Ekipe i Peteovog prijatelja. Prvi put kad su Pete i ona izišli, s njima su bili i Ray i još jedna staţistica. Janino je srce poskočilo kad je Ray najzad rekao daje Pete u Iđahu. Nakon što gaje uvjerila daje riječ o doista hitnom slučaju, Ray joj je dao Peteov broj satelitskog telefona. Specijalna agentica FBI-ja Jan Jorgenson nije namjeravala nikome dopustiti da ţrtvuje Gracie.

5:09 PACIFIĈKO VRIJEME, BONNERS FERRY Tiho isprekidano zujanje prekinulo je Benove misli. - Moj satelitski telefon - rekao je agent O'Brien. - U torbi mije. Ja sam zapovjednik ekipe. Ako se ne javim, poslat će konjicu. Ben je kimnuo glavom. Izvukao je telefon iz O'Brienove torbe i dodao mu ga. O'Brienje objema rukama privukao telefon uz uho i rekao: - O'Brien. - Pete? - upitala je Jan Jorgenson. - Tko je to? -Jan. -Jan, odakle ti ovaj broj? - Od Rayja. - Zašto? —Jesi li u Bonners Ferryju? -Da. - Na planini Crveni greben? -Da. - Pete, ovo je vaţno. Bivši vojni brigadir po imenu Ben Brice i njegov sin su...

- Tik pokraj mene. - Doista? - Da. Sad, da tako kaţem, primam zapovjedi od brigadira, ako znaš što time mislim. Mislim da znam. Daj mi da razgovaram s brigadirom Briceom. Uslijedila je kratka šutnja. Zatim: Brice. - Pukovniče, ovdje agentica Jorgenson, FBI. - Sjećam vas se. - Gracie je ţiva. - Znam. - Na toj je planini. -1 to znam. - Otmičar je Charles Woodrow Walker—mladi — bojnikov sin. Brigadir je šutio. - Brigadiru? - Nisam to znao. Dakle, sin se osvećuje umjesto oca? - Da, gospodine, ali nije riječ o ratu. Kuju zavjeru da ubiju predsjednika McCoyja. Kad je McCoy prije deset godina bio direktor FBI-ja, Walker je uhićen. Njegovi su ljudi uzeli za taoca jednu saveznu tuţiteljicu. McCoy je pustio Walkera u zamjenu za nju. - Elizabeth. - Da, gospodine. Nakon toga je McCoy naredio da ubiju Walkera. Sredili smo ga u Meksiku. I sad sin ţeli Predsjednika mrtvog. - Ali, zašto su oteli Gracie? Statički elektricitet na liniji.

- Brigadiru, gubimo satelitsku vezu i zato me slušajte, vaţno je. Direktor u ovom trenutku leti k vama. Za nekoliko sati, planina će vrvjeti FBI-jevim agentima. Zrtvovat će Gracie da se dočepaju tih ljudi. - Neće imati priliku. Još statičkog elektriciteta. - Brigadiru? - Tu sam. - O'Brienje dobar čovjek i odličan strijelac. Dopustite mu da vam pomogne. - Zašto su oteli Gracie? -Brigadiru, još nešto: ne uzimajte zarobljenike. Ubijte te ljude, sve do posljednjeg, i spalite im kamp do pepela. - Zašto? —Jednostavno to učinite. Za Gracie. Satelitska veza se prekinula. Ben je ubacio telefon u torbu agenta O'Briena. - Bili ste brigadir u vojsci? - upitao je O'Brien. Ben je kimnuo glavom. - Što je rekla Jan? - Smjeraju ubiti Predsjednika. - Znao sam da je nešto razno. - I da bi tvoj direktor ţrtvovao Gracie da ih se dočepa. - Pokvarenjak. - O'Brienje odmahnuo glavom. — Brigadiru, dajte da vam pomognem. Znam pucati. - Ĉuo sam da znaš. - Ben je promatrao oči agenta O'Briena i u njima vidio nešto, ono nešto što su ljudi nekoć zamjećivali i u očima Bena Bricea. - Time bi se oglušio o zapovijed.

- Brigadiru, FBI-j^ saru se pridruţio da bih spašavao ljude kao što je Gracie. Ben je izvukao noţ iz futrole i prerezao vrcu kojom su bile vezane O'Brienove ruke. - Zauzmi poloţaj zapadno od kampa i ostani ondje. - Okrenuo se svom sinu i dao mu pištolj kalibra 45 mm. — Johne, ti ostani ovdje. Aktiviraj eksploziv kad vidiš moju raketu i zatim čučni. Kad ovo eksplodira, kamenje će pljuštati na sve strane. -Pogledao je sina u oči. - Bez obzira što se dogodilo, Johne, ne napuštaj ovaj poloţaj, je li jasno? John je kimnuo glavom.

7:25 SREDIŠNJE VRIJEME, DALLAS Elizabeth Brice je zakoračila u svetište katoličke crkve. Prošla je središnjim prolazom sa Samom i Kate, između drvenih klupa punih vjernika na misi u sedam i trideset ujutro. Oči su joj bile prikovane uz raspelo ovijeno bijelim plastom visoko iznad oltara. Oltar je bio ukrašen palminim granama i bijelim uskršnjim ljiljanima. Na oslikanim prozorima bile su prikazane postaje kriţnoga puta. Glave su se okretale prema njoj; djeca su pokazivala prstom; roditelji nudili nijemo saţaljenje. Stigli su do napola prazne klupe blizu oltara; Sam i Kate prvi su zauzeli mjesta. Elizabeth je stajala uz klupu. Vratila se na uskršnju misu. Došla je moliti se Bogu i moliti za Bena Bricea. Samo Bog i Ben Brice sad mogu spasiti njezinu kćerku.

5:30 PACIFIĈKO VRIJEME, BONNERS FERRY

Ben mora ubiti te ljude da bi spasio Gracie. Nikad nije uţivao i ubijanju. Ali, ubijanje je bilo nešto čemu je bio vičan. Zauzeo je poloţaj iza palog stabla na koje je naslonio pušku. Bio je samo tristo metara udaljen od kampa; jasno je vidio sve kolibe. Plan A bio je jednostavan: poslati metak u glavu svakom muškarcu kad iziđe iz svoje kolibe. S prigušivačem i uz malo sreće, mogao bi posmicati čitav kamp prije nego što popiju jutarnju kavu. Ben je prislonio oko uz teleskop i promotrio kamp.

7:32 SREDIŠNJE VRIJEME, DALLAS Začula se crkvena glazba. Ministrantica s uskršnjom svijećom prišla je središnjim prolazom između klupa. Za njom su išle još dvije ministrantice sa svojim svijećama na dugim drţačima, i zatim jedan ministrant s raspelom, đakon koji je drţao Bibliju iznad glave i na kraju otac Randy. Pogledi su im se susreli dok je prolazio.

387:35 PACIFIĈKO VRIJEME, BONNERS FERRY Ujednoj se kolibi upalilo svjetlo. Ben je uperio teleskop u tu kolibu. Pred očima mu se pojavio lik koji se ocrtavao na svjetlu. Sa samo tristo metara udaljenosti i bez vjetra, bio bi to lak pogodak. Vrata kolibe su se otvorila i na prag je izišao muškarac; zijevnuo je, protegnuo se i pruţio Benu savršenu priliku za pogodak, prikladno osvijetljen s leda. Ben je namjestio objektiv teleskopa dok vodoravne oznake nisu uokvirile metin torzo i glavu; kriţ optičkog nišana usmjerio je u glavu

mete. Već duţe od trideset godim nije uperio teleskop na drugo ljudsko biće. Ubojstvo drugog ljudskog bića nešto je s čime ţiviš do kraja ţivota. Ţivio je s ubojstvima koje je počinio tad, a ţivjet će i s današnjim ubijanjem. Ben je duboko udahnuo, izdahnuo i pritisnuo okidač. Muškarac je pao. Dobar snajperist uvijek nastavlja motriti metu koju je srušio jer će njegovi drugovi često provjeriti tijelo ili odnijeti oruţje. To je pogreška. Pogreška koju je činio drugi muškarac u kolibi. No, on se brzo povukao natrag u kolibu, izvan vidika, gurnuo pušku kroz vrata i ispalio dva metka u zrak odjeknuli su po čitavoj planini kao fliper. Prokletstvo! Ben je i nadalje ciljao teleskopom mjesto na kojem će se pojaviti onaj drugi muškarac kad proviri glavom kroz vrata, stoje Ben znao da će učiniti. Kad se to dogodilo, Ben je ponovno pritisnuo okidač. Dvojica manje, još ih je devet ostalo. Jacko nije poskočio kad je čuo dva pucnja. Nasmiješio se. Ben Brice je došao k njemu. Bio je na ovoj planini i umrijet će na ovoj planini. Jack Odell Smith osvetit će se za bojnika. Njegova sudbina je blizu. Uspravio se u krevetu i zapalio cigaretu. Nastavi s planom B. Ben je lijevom rukom ispalio svijetleću raketu u zrak i brzo se vratio na svoj poloţaj za pucanje. Na vratima druge kolibe pojavio se jedan muškarac. Metak gaje pogodio u čelo. Trojica manje, još ih je ostalo osam. John je vidio raketu i pritisnuo detonator.

Šerif J. D. Johnson uvijek je ustajao u osvit zore. Dvadeset godina ţivota po vojničkom rasporedu pobrinulo se za to. Danas je morao rano ustati. Išao je u planinu sjeveroistočno od grada, planinu koju je volio promatrati dok pije svoju prvu jutarnju šalicu kave, kao sad, kako bi pronašao brigadira Bricea i njegovoga sina. Ili kako bi pronašao ono što je brigadir Brice ostavio iza sebe. Tek što se nije okrenuo od prozora, Crveni greben je eksplodirao kao rimska svijeća. Ĉitava se planina zatresla. Ben je sad bio ispod debla, zaštićen od kamenja koje je pljuštalo i grana stabala. Pričekavši nekoliko sekundi da padnu oveći komadi stijena, vratio se na svoj poloţaj za pucanje i kroz maglicu prašine i snijega koje je eksplozija podignula u zrak, naciljao kamp. Eksplozija je imala ţeljeni učinak: kaos je zavladao kampom. Muškarci u dugim gaćama izletjeli su iz koliba; glave su im se trzale dok su pokušavali locirati napadače. Nasumce su pucali i skrivali se iza vozila. Ben je smaknuo još dvojicu prije nego što su se uspjeli zakloniti. Petorica manje, još ih je ostalo šest. Upravo je ciljao još jednog muškarca, krupnog tipa koji je čučnuo iza bijelog terenca ispred glavne zgrade, kad se taj isti tip vratio u vidokrug s projektilom na ramenu, uperenim ravno u Benov poloţaj. Kapetan Jack O. Smith bio je vješt vojnik: prigušivač je sprečavao bljesak otvora cijevi pa nije znao Benov točan poloţaj; jednostavno je uperio raketu u mjesto s kojega bi sam pucao da napada kamp. Nalet adrenalina katapiitirao je Bena u trk prije nego stoje kapetan ispalio raketu. Trčao je istočno brojeći do pet i zatim zaronio ispod najbliţeg skrovišta upravo u trenutku kad se tlo iza njega zatreslo od eksplozije. — Bene!

Mali Johnny Brice je čučao, a u ušima mu je još odjekivalo od prve eksplozije. Druga eksplozija čula se točno s mjesta na kojemu je bio Ben. Ben mu je rekao da se ne miče sa svog poloţaja, bez obzira što se dogodilo, A mama mu je rekla da čini točno ono što mu Ben kaţe i da će moţda vratiti Gracie ţivu. Ali ni on ni ona nisu mu rekU što da učini ako Bena raznesu na komade! John je pogledao svoju desnu ruku, onu u kojoj je drţao pištolj kalibra 45 mm koji mu je dao Ben i koja je drhtala kao list na vjetru. Iz pištolja je pucao desetak puta, tamo iza Benove kolibe; nije pogodio ništa što je ciljao. Nije ništa ni okrznuo. Ovo nije posao za njega. Usrao se od straha u Iđahu! John R. Brice, alfa šmokljan, s doktoratom iz algoritama, kvocijentom inteligencije 190 i trostruki milijarder, gurnuo je naočale na nos, duboko udahnuo i potrčao prema mjestu na kojemu se nalazio Ben. Da Ben Brice brani ovaj kamp, učinio bi što i svaki dobar vojnik: nadmudrio bi neprijatelja. Zapadna ruta bila je prestrma; napad će doći s istoka. Ĉim se nebo raščistilo od komadića stijena koji su još uvijek padali, Ben se uspravio i potrčao ka istoku, trčeći kroz šumu jednako kao što je trčao kroz šume u Vijetnamu. Ti će instinkti zauvijek biti dio njega, inistinkti zbog kojih je... ... sad čučnuo iza debelog stabla. Razabrao je neki zvuk, i njegov um i tijelo reagirali su automatski. Isključio je zvuk vlastitog disanja i osluškivao. Ĉuo je teške korake koji su škripali na zaleđenim ostacima snijega; neprijatelj se sad pribliţavao. Ben je ispruţio ruku i uhvatio velik, plosnat kamen, teţak nekoliko kilograma. Koraci su već stigli tik do njega, sve bliţi i bliţi i bliţi — sad!

Ben je iskoračio i zabio kamen u nezaštićeno lice krupnog muškarca s puškom M-16. Onesvijestio se i prije nego stoje tresnuo na tlo. Ben gaje objahao. Nije smio riskirati da se muškarac osvijesti i vrati u bitku. Dok je muškarcu lomio vrat, razmišljao je samo o tome da spašava Gracie. Opipao je dţepove muškarčeve jakne i pronašao dvije fragmentacijske granate. Stavio ih je u dţep svoje jakne. Šestorica manje, još ih je ostalo pet. John je udahnuo dim i iskašljao ga. Stabla su pougljenila i dimila se uzduţ linije na kojoj su detonirali eksplozivi. Na Beno-vom poloţaju bio je malen krater. Ben je preţivio eksploziju. Ili se razletio u megabajtove. John je nastavio trčati. Sumnjivac je čučao iza starog kamioneta i punio prokleti ručni bacač granata! Na tlu pokraj njega bila je MP-5 automatska strojnica! Specijalni agent FBI-ja Pete O'Brien bi se kladio da taj kamion nije propisno registriran u prometnoj policiji Idaha! Pete je stajao dvadeset metara iza sumnjivca. Adrenalin mu je pumpao dvostrukom brzinom; cijev puške uperio je u leđa sumnjivca. Tek što nije pritisnuo okidač, kad su mu se vrišteći vratili glasovi instruktora na Akademiji: - Agent FBI-ja ne smije ubiti građanina s leđa! - Pravila sluţbe FBI-ja nalaţu da se sumnjivcu pruţi prilika za predaju! - Moraš poviknuti »FBI! Baci oruţje! Da, mislim na taj ručni bacač granata!« - Sumnjivci imaju ustavna prava! Naravno, naredi li ovom sumnjivcu da odloţio oruţje, Pete će mu dati priliku da ga ubije. Ali to je »agent koji uhićuje« učinio na svakoj vjeţbi na obuci na Akademiji; i svaki se »sumnjivac« predao. Međutim, ovo nije bila neka bezvezna vjeţba izreţira-na u Hoganovoj aleji na Akademiji s laţnim

zločestim momcima i laţnim mecima, kad nitko zapravo ne umire ako netko zajebe. Ovo je bilo stvarno, jebeni obračun na jebenoj planini u jebenom Idahu s gomilom do zuba naoruţanih terorista koji drţe zatočenu jednu djevojčicu i smjeraju atentat na predsjednika Sjedinjenih Američkih Drţava! Na Akademiji su rekli da će se 99 posto agenata FH-ja povući u mirovinu, a da nikad nisu pucali iz sluţbenog oruţja na sumnjivca, a još manje ikad ubili sumnjivca. Pete O'Brien je uzdahnuo; on neće biti jedan od tih agenata. Ustrijelio je sumnjivca s leđa. Dvaput, kako bi bio siguran da neće podnijeti tuţbu zbog kršenja građanskih prava. Ben je čuo dva pucnja sa zapadne strane kampa. S poloţaja na kojemu je bio agent O'Brien. Morao je zaobići kamp. Potrčao je ka sjeveru, još dublje u šumu, a zatim skrenuo zapadao. Naišao je na prvu kolibu. Primicao se od stabla do stabla dok se nije našao s istočne strane kolibe. Prislonio je leđa uz vanjski zid kolibe i klizeći uza zid došao do prozorčića na straţnjem dijelu. U kutu prostorije ugledao je šćućurenog muškarca; imao je poţutjele duge gaće i sačmaricom prepiljene cijevi upirao je u vrata. Ben se odmaknuo, izvukao igle dvaju fragmentacijskih granata i ubacio ih kroz prozor. Ĉuo je eksploziju sačmarice dok je trčao u zaklon i bacao se na tlo. Nakon eksplozije, osvrnuo se. - Sranje! John je umalo nagazio muškarca koji je leţao u snijegu. Ruke i noge bile su mu raširene, kao daje pokušavao napraviti anđela u snijegu i prekinuo upola posla; glava mu je bila nakošena na neki groteskan način, kao daje pokušao pogledati iza sebe. Ovo je ono u čemu je Ben vješt. Ben je još uvijek ţiv. John je pomno zaobišao tijelo i potrčao dublje u šumu, prema kolibama.

Ben je zaključio da mu je preostalo ubiti još četvoricu, moţda trojicu ako je O'Brien ubio onoga na zapadnoj strani. Jedan je bio kapetan Jack O. Smith. Drugi je bio plavokosi muškarac koji se skrivao iza hrpe drva naslagane iza glavne kolibe pedeset metara od mjesta na kojemu se nalazio Ben, i drţao pištolj velikog kalibra. Benu je on bio potreban ţiv, barem dok ne pronađu Gracie. Ben je spustio kriţ optičkog nišana s muškarčeve glave na njegovu ruku, onu u kojoj je drţao pištolj, i pritisnuo okidač. Junior nikad nije bio u pravom puškaranju. Prirodno je pretpostavio da će biti neustrašivi kučkin sin jer je bojnik bio takav. Pogrešno je pretpostavio. Sav se tresao i bojao se da će se pomokriti u gaće. Charles Woodrow Walker, mlađi, bio je kukavica. Ĉim je započelo puškaranje, otrčao je iza kolibe i sakrio se iza hrpe drva, nadajući se da će Jacko i ostali srediti Federalce. Drţao je svoj Magnum 357 trideset centimetara od lica, kad je nestao, zajedno s njegovim srednjim prstom. — Ustani, nisi ozlijeđen — rekao je Ben, udarajući nogom plavokosog muškarca sklupčanog u fetalnom poloţaju na tlu; muškarac je podigao krvavu desnu ruku i ječao kao vojni obveznik nakon prvoga dana na vojnom poligonu. - Gdje je ona? Prije nego stoje muškarac uspio izustiti »jebi se«, Benovaje čizma već bila u njegovim ustima. Kad gaje muškarac ponovno pogledao, iz usta mu je curila krv. Ispljunuo je krv i rekao: — Ti nisi FBI-jevac. - A ti nisi tvoj tatica, Juniore.

- Ben Brice. Ti si izdao bojnika. - Sam seje izdao. Gdje je Gracie? - Nikad je nećeš pronaći. Ben je ščepao Juniora za ovratnik i povukao ga na noge, a zatim gurnuo prema straţnjim vratima kolibe. - Otvori ih - rekao je Ben, dovukavši Juniora do vrata. Junior je polako otvorio vrata. Drţeći Juniora lijevom rukom ispred sebe, a pušku u desnoj, Ben je ušao u kolibu. Blagovaonica je bila prazna. Na jednoj strani prostorije nalazila su se dvoja vrata. - Gracie! - Nije ovdje. Vukući Juniora za sobon, Ben je provjerio dvije male spavaće sobe najednom kraju kolibe. Gracie nije bilo traga. Ben se osvrnuo po blagovaonici. Uz jedan zid bile su naslagane visoke kutije s vojnom opremom: strojnicama, minobacačima, ručnim bacačima raketa, LAWS raketama, C-4 eksplozivom, detonatorima i napalmom. Najednom su zidu bile karte i grafikoni i fotografija iz zraka Camp Davida. - Kakve veze ima Gracie s Predsjednikom? - Nikakve. - Zašto ste je onda oteli? - Zato što je ona moja sestra. Na te Juniorove riječi, Ben je naglo okrenuo glavu. Daje nije pomaknuo tih nekoliko centimetara, metak velikog kalibra raskolio bi mu lubanju kao mačeta lubenicu. Ovako gaje metak samo okrznuo, kao da ga je netko odalamio daskom po glavi. Srušio se na pod. Osjetio je kako mu niz

lice kaplje topla krv. Jedna je velika čizma izbila pušku iz Benove ruke; jedna je velika ruka izvukla noţ Bowie iz futrole privezane uz njegov bok i strgnula vunenu kapu s njegove glave. - Trebao sam te ubiti prije trideset i osam godina. Kapetan Jack O'Smith stajao je iznad Bena. Ben se s mukom podigao na noge. - Kako? - upitao je Ben Juniora. Junior je kimnuo glavom kapetanu. - Pokaţi mu. Kapetan Smith gurnuo je Bena prema zatvorenim vratima uz kuhinju. — Otvori ih. Ben je okrenuo kvaku i gurnuo vrata. Otvorila su se, u mračnu prostoriju. Junior je prošao pokraj njega i upalio petrolejsku svjetiljku. Stajao je uz krevet; podigao je svjetiljku iznad kreveta. I Ben gaje ugledao. Bojnika Charlesa Woodrowa Walkera. Njegovo tijelo ispod pokrivača bilo je krhko, lice upalo, a plava kosa prorijeđena. Oči su mu bile zatvorene. Nije se ni pomaknuo, kao da je... - Paraliziran - rekao je Junior. - To mu je učinio McCoy. - Mislio sam daje mrtav. - Kad smo oteli onu ţensku i postigli da puste bojnika - rekao je kapetan - otišli smo u Meksiko. Bojnik nas je poslao natrag ovamo, rekao da će nam se pridruţiti za mjesec dana. Dva mjeseca kasnije, još ga nije bilo pa smo se Junior i ja odvezli u Meksiko. Lokalno stanovništvo još uvijek je pričalo o crnim helikopterima i krupnom plavokosom muškarcu pronađenom na plaţi. Rekli su daje odveden u bolnicu. Tamo smo ga pronašli, ovakvog. Dobio je tri metka, jedan u vrat, taj mu je prerezao leđnu moţdinu. Već je deset godina u ovom krevetu.

Bojnikove oči su zatreptale i otvorile se, usredotočile i pogledale svakog od trojice posjetitelja, da bi se na kraju zaustavile na Benu. Kad mu se u očima pojavilo prepoznavanje, Benu se učinilo da su se bojnikove usnice pomaknule. Junior se nagnuo iznad kreveta. - Ţeli ti nešto reći. Ben je prišao krevetu. Koţa na bojnikovom licu sad je bila ovješena i nestalo je punoće. Ali svojim je modrim očima još uvijek mogao prodrijeti čovjeku u dušu. Pokušao je nešto reći. Ben se nagnuo i prislonio uho uz bojnikova usta. Bojnik je govorio šaptom i uz velik napor. -Junior mije pokazao... fotografiju... časopis... Elizabeth... djevojčica... plavokosa... moja... ona pripada... meni... posjedo-vat ću... njezin ţivot... kao što sam... posjedovao tvoj... i njezine... majke. - Silovao si Elizabeth. Lagani osmijeh. - Jednako kao... one male Vijetnamke... Razlika je... njoj nakon toga... nisam poslao... metak u čelo... Sad je Ben shvatio. Bojnik je bio njegova veza s Gracie i njezina s njim. Onu porculansku lutkicu nije mogao spasiti. Trideset i osam godina kasnije, Bog mu daje drugu priliku. Ben se uspravio. - Posjedovao si moj ţivot, bojniče, to je činjenica, a moţda si posjedovao i Elizabethin. Ali, Gracie nećeš imati. To ti jebeno jamčim. Bojnikove modre oči u trenu su potamnjele. Skrenule su s Bena na kapetana. Ben se okrenuo prema kapetanu. Kapetan mu je prilazio s Bowiem. Priljubivši se uz vanjski zid John je obilazio veliku kolibu i preplašeno se osvrtao na sve stane, a srce mu je lupalo tako glasno da ga se moglo čuti. Došaoje do prozora i provirio. Brzo se odmaknuo.

U kolibi, Ben je stajao mneki krevet; u krevetu je leţao neki blijedi starac. Pokraj Bena bio je plavokosi mladić s puškom u ruci; na suprotnom kraju prostorije stajao je krupni muškarac s tetovaţom. Ona dvojica s nogometne utakmice. Muškarci koji su oteli Gracie. Krupni je u ruci drţao velik noţ. Malom Johnnyju Briceu tresle su se ruke. Poriv da podvije rep i pobjegne postajao je sre jači, kad je čuo kako onaj krupni muškarac govori: - Izvadit ću ti utrobu jednako kao što su oni Vijetkongovci rasporili tvog kompića Daltona. John je dotaknuo očeve identifikacijske pločice oko svog vrata i upravo u tom trenutku, kasnije će to shvatiti, onaj je Mali Johnny Brice najzad pronašao svoju muţevnost na planini u Iđahu. Njegove misli i tijelo su se smirili. Napustio gaje sav strah. Više se nije bojao: nije se bojao neuspjeha, nije se bojao nasilnika, nije se bojao smrti. U njegovim je genima bilo muškosti i on ju je pronašao, ili je ona pronašla njega. John je podigao ruke, drţeći pištolj objema rukama, onako kako mu je pokazao Ben, a zatim stao ispred prozora i ispalio metak. Staklo se rasprsnulo. John je pritiskao okidač najbrţe što je mogao dok se sve nije zamračilo. Jacko je osjetio pogodak u rame. Već u sljedećem trenutku, Brice gaje snaţno odalamio nogom po gleţnjevima i izbio mu tlo pod nogama. Jacko je tresnuo na drveni pod. Prije nego što je uspio išta učiniti, Brice gaje odvalio nogom u usta, raskrvarivši ih. Ali, Jacko je oduvijek volio okus vlastite krvi. Međutim, nije se sjećao daje Brice bio ovako dobar. Ipak, nije bio dovoljno dobar. Jacko se najednom otkotrljao i brzo ustao, s noţem u ruci.

Prokletstvo, naviru mu neka lijepa sjećanja! Krenuo je prema Briceu, uzbuđen od pomisli da će izvaditi utrobu nenaoruţanom izdajniku stjeranom u kut. Pogledao je bojnika. Oči su mu caklile i smiješio se. Ovo je moja sudbina! Kad je ponovno pogledao Bricea, vidio je kako bojnikova noćna posuda leti zrakom prema njegovome licu. I Jacko je pomislio, Sranje, nadam se da ju je Junior ispraznio! Ali nije. Jacko je zaustavio noćnu posudu rukama — mokraća i izmet razlili su se po podu i po njemu - prekasno shvativši da je to bila finta, da mu se Briceova čizma snaţno pribliţava i da je ne moţe zaustaviti. Brice je petom pogodio Jackoa posred grudi i zabio njegovih stotinu dvadeset kilograma o suprotni zid kolibe. Sranje! Jacko se iznenadio jakim bolovima koje je najednom osjetio u grudima. Mnogo je puta dobio udarac u grudi, ali nikad nije osjetio ovakav bol. Sranje! Pomislio je da će bol nestati, ali nije. Samo se pogoršao i proširio niz njegovu lijevu ruku; iz desne mu je ispao noţ. Sčepao se za grudi. Sranje! I u tom je trenutku shvatio: ima prokleti srčani napadaj! Baš pravi čas za jebeni srčani napadaj! I shvatio je istinu: nije njemu suđeno srediti Bena Bricea; Benu Briceu je sudbina dokrajčiti njega. Srušio se na koljena, hvatajući zrak. Pogledao je Bricea i poţelio veći jebi se, ali nije imao daha kako bi izgovorio te riječi. Posljednji je put pogledao bojnika; oči su mu bile razrogačene, nije mogao vjerovati što se događa. Iz Jackove glave nestale su sve misli i najednom je osjetio vrtoglavicu. Svjetlo se zamutilo. Po prvi put u ţivotu, Jacko nije imao ni atoma snage, čak ni toliko da ostane na nogama. Pao je licem nadolje na drveni pod. Razabrao je čizme, tek nekoliko centimetara od svog lica. I čuo je glas Bena Bricea. - Tko kaţe da stari vojnici nikad ne umiru?

Njegova posljednja pomisao prije nego stoje i zadnja kapljica ţivota iscurila iz njega na podu kolibe u sjevernom Iđahu i kapetan Jack Odell Smith iz Henryette, Oklahoma, susreo svog Stvoritelja, bila je: Oh, doista jebeno smiješno. * Vani se John svim silama trudio ustati. Lecnuo se. Imao je osjećaj kao da gaje netko opalio tarom po glavi. Otkotrljao se na trbuh kako bi lakše ustao i - srarip! - našao se licem o lice s muškarcem koji je leţao pokraj njt-ga, otvorenih praznih očiju. Johna je prenerazila puka ruţnoća muškarčevoga lica — i sjekira uglavljena u njegovu lubanju. —Jeste li dobro? Podigavši pogled, John je ugledao agenta O'Briena. - Da, hvala. - Gdje je brigadir? - Unutra... sranje! John se pridigao i oteturao u kabinu, ravno u onu spavaću sobu; agent O'Brien bio je tik iza njega. Onaj krupni muškarac leţao je potrbuške na podu. Ben se nagnuo iznad njega, s rukama na koljenima. - Bene, jesi li dobro? Ben se polako uspravio, kao da ga boli. -Jesam. A vi, dečki, jeste li ozlijeđeni? - Ne — odgovorio je John. Pokazao je prema krevetu. — Tko je to? - Bojnik Charles Woodrow Walker - rekao je Ben. - Mislio sam daje mrtav. - Bit će.

Ben se obratio agentu O'Brienu: - Koliko ste ih sredili? - Dvojicu. Ben je kimnuo glavom. - Sad nam još ostaje samo Junior. - Onaj plavokosi? -Da. - Odvezao se u bijelom kamionetu - rekao je agent O'Brien. - Pogodio sam ga s četiri metka, ali malog sam izgleda promašio. - Rekao je daje nikad nećemo pronaći. - Idite vi za njim - rekao je O'Brien. - Ja ću potraţiti vašu djevojčicu.

6:19 PACIFIĈKO VRIJEME, BONNERS FERRY Ben je stavio mjenjač starog kombija u ler i on i John su se odvezli niz planinu do land rovera parkiranog uz rub ceste prema gradu. Ben je znao gdje će pronaći Juniora. Bijeli kamionet bez straţnjeg stakla — agent O'Brien gaje za dlaku promašio - bio je parkiran ispred Vijećnice Graničnog okruga, između šerifovog policijskog vozila i jednog crnog lexusa s novim papirnatim tablicama. Potrčali su stubama u vijećnicu i hodnikom do šerifovog ureda. Recepcionerka ih je samo pogledala - crni kombinezoni, boja na licu, i krv - i odmah podignula slušalicu. Šerif Johnson se pojavio i prije nego što ju je spustila. - Brigadiru, jeste li dobro? Ben je kimnuo glavom i obrisao krv s lica. - Gdje je Junior? - U ćeliji. Priznao je.

-Je li rekao što je učinio s Gracie? Šerif je odmahnuo glavom. - Pozvao je odvjetnika. Traţi imunitet. Šerif im je pokazao da pođu za njim i proveo ih kroz jedna vrata. Iza vrata su se nalazile četiri zatvorske ćelije. Tri su bile prazne. U četvrtoj je na zatvorskom leţaju sjedio Junior; desna ruka bila mu je zavijena. Na stolcu pokraj Juniora, s aktovkom u krilu, sjedio je neki debeli muškarac u trenirci, koji je izgledao kao daje netom ustao iz kreveta. Pogledao je Bena i upitao: - Tko si sad pak ti, Rambo? Šerif je otključao vrata ćelije. Debeljko je rekao: - Moj klijent će otkriti gdje je djevojčica u zamjenu za potpuni imunitet. - Normane, samo okruţni tuţitelj moţe zajamčiti imunitet od sudske tuţbe, to znaš. A on se neće vratiti do sutra. - Onda ćemo razgovarati sutra — rekao je odvjetnik Norman i s treskom zatvorio svoju aktovku. Ustao je. Junioru: — Ne otvaraj gubicu i sutra ćeš odavde izići kao slobodan čovjek. Norman je krenuo premai/ratirna, ali Ben mu je zapriječio izlaz. - Moja unuka je na toj planini. Do sutra će umrijeti. Norman je slegnuo ramenima. - Samo radim svoj posao. - Nije ti baš neki posao. - Alije plaća dobra. - Norman se nasmiješio. - Zao mije zbog vaše unuke, ali ona nije moja briga. - Moja je - rekao je Ben.Zatim je odalamio odvjetnika Normana po ustima. Norman se srušio kao vreća krumpira. S poda: - Tuţit ću! Šerife, ţelim podnijeti prijavu zbog napada! Vi ste mi svjedok! - Pao si i udario licem opod.

- Molim? - Ĉuo si me, Normane. A sad nosi svoju guzicu iz mog zatvora. Norman se s mukom podigao na noge i izjurio. - Još ćete me čuti zbog ovoga! Kad su se vrata iza Normana zatvorila, šerif se obratio Benu. -Mrzim odvjetnike. Imao sam rođaka, on je postao odvjetnik. Ĉitava ga se obitelj odrekla. - Pustite ga — rekao je Ben. Šerif se lecnuo. - Molim? Brigadiru, zašto bih ga dovraga pustio, pa priznao je i... Shvatio je. Šerif je znatiţeljno promatrao Bena; lagano se nasmiješio. Polako je kimnuo glavom. - U redu, brigadiru. Ponekad pravila jednostavno ne funkcioniraju. Junior je pogledavao čas šerifa, čas Bena. Naglo je razrogačio oči. - Kog vraga time mislite, ne moţete me pustiti! Priznao sam! Kriv sam! Oteo sam je! Šerif je podigao dlanove. - Juniore, djevojčice nema, dakle nema dokaza na temelju kojih bih te zadrţao. Sinko, dobio si svoja ustavna prava. Ovo je Amerika. Šerif je ščepao Juniora i izbacio ga iz ćelije. Zatim gaje izgurao kroz ured i ulazna vrata. Stajali su na stubama vijećnice. - Sretno, brigadiru. Ali, bit će bolje da poţurite, dolazi FBI. Nazvao me tip s poljskog aerodroma, kaţe da dolazi direktor glavom i bradom.

7:12 PACIFIĈKO VRIJEME, BONNERS FERRY Tijekom voţnje natrag na planinu, Junior je šutio. Kad su stigli, do vozila je dotrčao agent O'Brien. - Nisam je uspio pronaći. Nije ni u jednoj od koliba ni vozila. Pretraţio sam u krugu od pedeset metara - ništa. Ben je izvukao Juniora iz vozila. - Gdje je ona? —Jebi se — odgovorio je Junior. Ben je snaţno udario Juniora šakom u lice. Junior se srušio na tlo. Ben ga je s trzajem povukao na noge i osjetio oštar bol u trbuhu. —Juniore, nemam vremena za igrice. Ako ţeliš ostati ţiv, reci mi gdje je ona. - Slobodno me ubij, nikad je nećeš pronaći. - Slušaj me, sinko, nisi ti dovoljno ţilav za ono što ću ti ja učiniti. Gdje je ona? Ben je zgrabio Juniorovu desnu ruku i zavrtao mu je na leđima dok Junior nije pao licem na tlo. Ben mu je zario koljeno u leđa, strgnuo zavoj s Juniorove desne ruke i pritisnuo je dlanom o tlo, s raširenom palcem i dva preostala prsta. —Johne, dodaj mi onu sjekiricu. John je prišao hrpici drva i uzeo sjekiricu. Vratio se i pruţio je Benu. Juniorove su oči bile raskolačene dok je promatrao najprije sjekiricu, a zatim svoju ruku. - Ne moţeš to učiniti! Imam prava! Ovo je Amerika! -Juniore, izgubio si svoja prava kad si oteo Gracie. Ben je snaţno zamahnuo sjekiricom. John je skrenuo pogled. Junior je vrisnuo. Kad je Junior otvorio oči, sjekirica je bila zarivena u zemlju jedva dva centimetra od desne ruke. Još uvijek je imao batrljak palca i dva prsta. Prva pomsao koja mu je pala na pamet bila je da ne moţe dopustiti da izgubi još jedan prst jer će tad morati masturbirati lijevom rukom.

- Sljedeći put neću promašiti, Juniore. Junior je zaključio sljedeće: vjerojatno će odguliti dvije do pet godina u saveznom zatvora zbog posjedovanja oruţja. Nema šanse da ga na bilo koji način povezu s umorstvima onoga suca, tuţitelja ili agenata FBI-ja.Ĉak ni s McCoyjem. Sranje, ako to učine, mogao bi sve svaliti na bjnika! Naravno, otmica bi mu mogla donijeti još jednu osuduna dvije do pet godina, ali malu nije ni dodirnuo i spasio ju je od Bubbe, to bi trebalo malo olakšati. Onaj ljigavi odvjetnik, Norman, sigurno će to moći nekako iskoristiti: brat se sjedinjuje i davno izgubljenom sestrom, pokazat će poroti fotografije njedne sobe, ona će posvjedočiti da joj je pripremao vruće kupke i doručak i, što je najbolje od svega, morat će svjedočiti i Elizabeth Austin. Ljigavi Norman, odvjetnik, razapet će tu kučku, upropastiti joj karijeru, obitelj, ţivot. A osim toga, kad suđenje završi, Junior moţda bude imao sklopljen dogovor za film. Moţda ga bude glumio sam Tom Cruise. - Tamo je straga. John je krenuo za Juniorom i Benom iza kolibe. Junior je naglo zastao uz hrpu drva. - Ovdje - rekao je. Junior je pokazivao na hrpu drva. John nije shvaćao, ali Ben je prislonio rame uz drva i prevrnuo hrpu. Kleknuo je na tlo i mahnito bacio preostale klade u stranu. Iz zemlje je virila uska cijev za zrak. Ben je podigao pogled. - Zakopao sije? Junior je slegnuo ramenima. - Trebalo ju je malo disciplinirati. Johnovo se čitavo tijelo počelo tresti, ali ne od straha. Ĉitav ţivot pod tiranijom nasilnika i batinama, ţivot neuzvraćanja, stida i tuge, ţivot koji je proveo kao šonjo — sve poniţenje i bol sad

su nagrnuli i preplavili Johna kao plimni val. Osjetio je kako mu se lice zaţarilo. Junior ga je promatrao s onim zabavljenim osmijehom, koji je John Brice itekako dobro poznavao. - Što, pa ti joj čak nisi ni tata — rekao je. John je spustio pogled. Uvijek je mislio da je Gracie naslijedila plavu kosu i modre oči od Bena. Ali nije mogla; John je bio posvojen. Dakle, kosu i oči je naslijedila od... John je najednom sve shvatio. Sve se posloţilo: Elizabeth, njezin nestanak prije deset godina, njezina iznenadna promjena ponašanja prema njemu kad se vratila, vjenčanje na brzinu, preseljenje u Dallas, Gracieno rođenje osam mjeseci nakon toga. Sad je znao istinu. Međutim, nije bila vaţna. Jedina istina koja je bila vaţna bila je Gracie tamo dolje. Podigao je pogled ka Junioru. - Volim je od dana kad se rodila i voljet ću je dok ne umrem. To me čini njezinim tatom. - Ma nemoj? Vidjet ćemo što će biti kad na mom suđenju sazna istinu. Ali, Johnov um kvocijenta inteligencije 190 bio je daleko ispred sirotog Juniora. - Neće biti nikakvog suđenja, Juniore. John je prislonio pištolj uz Juniorovu glavu i ustrijelio ga. - To nisam vidio - rekao je agent O'Brien. John je obrisao Juniorovu krv sa svojega lica, ispustio pištolj, pao na koljena i pridruţio se Benu, kopajući rukama. Za nekoliko minuta došli su do metala. Gracie je bila zakopana u metalnoj kutiji za streljivo američke vojske. Na vrhu kutije bila je izbušena rupa i kroz nju uvučena cijev za zrak. Otresli su preostalu zemlju s vrha. Otvorili su zasune i podigli poklopac. Gracie je nepomično leţala u kutiji; oči su joj bile zatvorene, a ruke preklopljene preko prsa. Lice joj je bilo prljavo. John je ispruţio ruku i njeţno joj dodirnuo lice. S obraza mu se otkotrljala suza i pala na njezino lice.

- Oh, Gracie, zlato. - Izvadimo je odatle - rekao je Ben. Uhvatili su je za jaknu i hlače i njeţno podigli iz kutije, a zatim poloţili na tlo. Ben joj je provjerio puis. - Ţiva je. Brzo, odvezimo je u grad! Ben je podigao Gracie i zastenjao; odnio ju je do land rovera. Njezine ruke i noge beţivotno su visjele. Agent O'Brien potrčao je ispred njih, otvorio straţnja vrata i ušao. John je skočio na vozačko sjedalo. Ben je dodao Gracie O'Brienu i zajedno su je poloţili preko straţnjeg sjedala. Ben je zatvorio vrata. - Okreni rover i budi spreman pojuriti. Ben je otrčao u glavnu kolibu. Nekoliko minuta kasnije, istrčao je, dotrčao do ro-vera i uskočio. - Kreni! John je snaţno pritisnuo papučicu gasa. - Bene, gdje ti je puška? Ben je tiho odgovorio: - Više mi nije potrebna.

7:27 PACIFIĈKO VRIJEME, BONNERS FERRY Direktor FBI-ja Stanley White volio je letjeti brzinom od osamsto kilometara na sat u Biroovom mlaţnjaku IIB Executive - samo najbolje za vladu Sjedinjenih Američkih Drţava! - s koţnim sjedalima, zrnastom oplatom od brestovog drveta, vrhunskom avionikom, dometom od 5500 kilometara, kabinom visokom metar i osamdeset, stoje više nego dovoljno za njegovih metar sedamdeset i pet. Ovog jutra, umjesto da iz Chicaga leti natrag za D.C., bio je na putu za Bonners Ferry, na 2500 kilometara dugačkom letu u trajanju od tri sata, uključujući i brzo zaustavljanje u

Des Moinesu kako bi pokupio agenta Devereauxa koji je sad sjedio na sjedalu iza Stana. Njegovo se raspoloţenje nije poboljšalo od njihovog ranijeg razgovora. - Pripremite se za slijetanje, šefe - rekao je pilot kroz interkom. Stanje pogledao kroz prozor ka istoku. Spuštali su se u dolinu okruţenu planinskim lancima, u zračnu luku Graničnog okruga sjeverno od Bonners Ferryja, Idaho. U tom trenutku, jedna je planina eruptirala kao vulkan. - Isuse! Vrh planine je čitav bio obavijen ogromnom vatrenom kuglom narančastocrvenog plamena nalik onome kakav je White vidio samo jednom ranije, kad je vojska FBI-jevim jedinicama za borbu protiv terorizma demonstrirala razornu moć napalma. Iza leda je začuo glas agenta Devereauxa: - Ne bih se kladio protiv brigadira Bricea, Stane.

7:39 PACIFIĈKO VRIJEME, BONNERS FERRY Vozili su se preko mosta na rijeci Moyie; Graciena glava bila je u Benovom krilu. Milovao joj je lice. Posegnuo je u svoj kombinezon, otkopčao dţep košulje i izvukao Srebrnu zvijezdu i lančić. Utisnuo ju je u njecin dlan. Ovila je prste oko nje, gotovo refleksno. Gracie stoji na pragu dvostrukih vrata koja se lagano otvaraju prema velikom svijetu iza njih, prekrasnom svijetu koji je doziva. Ona zakorači - ali joj pogled privuče nešto sjajno na tlu. Sagne se i podigne tu stvarčicu, Srebrnu zvijezdu na srebrnom lančiću - i vrata se zatvore. Otvorila je oči. Svjetlo je bilo prejako; zaškiljilaje. Nešto joj je zaklonilo oči. Nakon jednog trenutka, vid joj se razbistrio i ugledala je Benovo lice. Nasmiješila se.

- Znala sam da ćeš doći - rekla je.

9:40 SREDIŠNJE VRIJEME, DALLAS Specijalna agentica FBI-ja Jan Jorgenson otvorila je dvostruka vrata na ulazu u svetište katoličke crkve. Sve su klupe bile prepune. Promotrila je vjernike, ali s mjesta na kojemu je stajala nije uspijevala uočiti gospođu Brice. Prošla je središnjim prolazom između klupa. Noge su joj drhtale, a na oči joj navirale suze. Glave su se okretale prema njoj; shvatila je da je još odjevena u sluţbenu jaknu s natpisom FBI velikim, zlatnim slovima. Pribliţila se prvome redu i uočila gospođu Brice, u drugome redu sprijeda, na zadnjem mjestu uz prolaz. Mali Brice i baka sjedili su pokraj nje. Janje prišla gospođi Brice i stala pokraj nje, dok su joj se niz lice slijevale suze. Elizabethin je pogled bio prikovan na veliko raspelo iznad oltara, kad je shvatila daje svećenik naglo prekinuo misu. Skrenula je pogled ka njemu. Netremice ju je promatrao. Ministrantice su je promatrale. Svi su je promatrali. Okrenula se prema Kate; rukama je prekrila usta, oči su joj bile razrogačene i gledala je u Elizabethinom smjeru, ali ne u nju — u nekoga iza nje. Elizabeth se okrenula i ugledala agenticu Jorgenson, kojoj su se niz lice slijevale suze. Elizabethino se srce zaledilo od straha. Ustala je i iskoračila iz klupe. Jorgensonova je obrisala lice. I nasmiješila se. — Gracie je na sigurnom.

Iz nogu joj je nestala sva snaga i Elizabeth se srušila na koljena. Suze su joj preplavile oči. Ponovno je pogledala raspelo. Njihova spona sa zlom bila je prekinuta.

8:409 PACIFIĈKO VRIJEME, BONNERS FERRY Bit će provedena puna istraga, gospodine Brice! Direktor FBI-ja White i njegova pratnja stigli su nekoliko minuta nakon što je Gracie dovedena u bolnicu. Sad je niski, ćelavi muškarac upirao prstom u Bena. - Brigadir Brice - rekao je agent Deveraux. - Omeli ste saveznu istragu u tijeku! Stajali su ispred Graciene sobe - Ben, direktor, šerifi agenti Devereaux i O'Brien. John i liječnik bili su u sobi s Gracie. Direktor se sad okomio na agenta O'Briena. - O'Briene, vi ste motrili kamp. Koji se to vrag dogodio? Agent FBI-ja Pete O'Brien nije ni trepnuo pred direktorovim ubojitim pogledom. Tog je jutra Pete naučio razliku između ispravnog i pogrešnog. Naučio je da čak i Savezni istraţni ured moţe pogriješiti i daje pogriješio. Sad je morao donijeti vaţnu odluku: morao je odabrati hoće li reći istinu, što bi inače bilo ispravno učiniti, i u kojem bi slučaju brigadir Brice i John Brice vjerojatno bili uhićeni i optuţeni za umorstvo, a oni bi teroristi nastavili ţivjeti u medijima, što bi bilo loše; ili će lagati, što bi inače bilo pogrešno, ali bi tad Briceovi odveli Gracie kući i sretno ţivjeli, a pečena tijela terorista istrunula na onoj smrdljivoj planini, što bi bilo dobro. Lako je odlučio. - Sranje, šefe, znam samo da sam sjedio na poloţaju i najednom začuo gadnu eksploziju. Mislio sam da je vulkan! Zbrisao sam niz planinu. Ovi su me ljudi povezli do grada. Mora da su saznali

da smo im za petama pa su se dignuli u zrak, počinili samoubojstvo. - Neduţno je slegnuo ramenima. - Još jedan Waco, šefe. Direktor je trepnuo. — Hm. ★ Ben se okrenuo kad je iz Graciene sobe izišao liječnik. -Jeste li vi direktor FBI-ja? - upitao je liječnik Whitea. -Jesam - odgovorio je White. - Moţda biste ţeljeli čuti što djevojčica ima reći. Pošli su za liječnikom u Gracienu sobu. - što je, Gracie? - upitao je Ben. Glas joj je bio tih. - Koji je danas dan? - Uskršnja nedjelja — odgovorio je Ben. - Ubit će Predsjednika. Direktor je kimnuo glavom. - Smjerali su ubiti McCoyja. Ţeljeli smo biti sigurni da imamo sve igrače, ali tvoj se djed pobrinuo za to. - U igri je još jedan čovjek - rekla je Gracie. - Crvenokos, s crnom puškom. On će ubiti predsjednika McCoyja u Camp Davidu na Uskršnju nedjelju. Danas. Direktor se naglo okrenuo prema agentu O'Brienu. - U tom kampu nije bilo nijednog crvenokosog muškarca — rekao je O'Brien. Sad je direktor sumnjičavo pogledao Gracie. - Kako ti znaš sve to? - Vidjela sam ga — odgovorila je Gracie. — U Wyomingu. Spominjali su da će učiniti da izgleda kao da su to učinili muslimani. Direktor je pogledao na sat. - Gospodine? -Da?

- Poţurite. Direktor je istrčao kroz vrata, a za njim i ostali agenti. Šerif J. D. Johnson stajao je na vratima sobe u kojoj je leţala djevojčica. Doktor Sanders, brigadir i otac stajali su uz njezin krevet. Doktor se okrenuo i prišao vratima. Smiješio se. - Bit će u redu — rekao je otvarajući vrata i izišao. Brigadir se nagnuo iznad kreveta i poljubio djevojčicu, a zatim prišao šerifu. Djelovao je pomalo blijed; vjerojatno je bio samo umoran. — Trik ţivota, brigadiru, ţivjeti je dovoljno dugo da ţivot ispadne kako treba. Brigadir se srušio na pol. J.D. je povikao da dovedu doktora Sandersa. Kleknuo je, otkopčao brigadirov kombinezon i ugledao njegovu krvavu košulju. Ĉuo je djevojčicin prodoran krik. - Bene!

Dan petnaesti 411:35 Trči, Gracie, trči! Specijalna agentica FBI-ja Jan Jorgenson (više ne na probnome radu) stajala je u blizini gola na jednoj strani nogometnog igrališta, gola prema kojemu je sad trčala Gracie Ann Brice. Šutirala je loptu ispred sebe, a za njom su trčale igračice suparničke ekipe. Roditelji su navijali na tribinama. - Do gola, Gracie! - Naprijed, Gracie, zabij gol!

Gracie je najednom presjekla preko igrališta i potrčala ravno prema Jan; šutnula je loptu mimo vratarice koja se bacila za njom, ravno u mreţu. Mnoštvo je zaklicalo. Janje zapljeskala. Gracie je zalet doveo na nekoliko metara od Jan. Zaustavila se i tek što se nije okrenula, kad joj se pogled susreo s Janinim. Gracie ju je netremice promatrala, s upitnim izrazom lica, kao da se pita jesu li se već negdje srele. Ostale su djevojčice okruţile Gracie i odvukle je. Negdje na pola igrališta, Gracie se okrenula. Jan ju je pozdravila podignutim palcem. Nisam odustala od tebe, Gracie Ann Brice. Nije ţeljela ovaj zadatak u dalaškom područnom uredu, ali sad je razumjela. Bilo joj je suđeno da bude ondje za Gracie. Bilo joj je suđeno da pronađe svoje mjesto u ţivotu. Ona nije Clarice Starling. Ona je Jan Jorgenson i hvata let do St. Louisa gdje će se pridruţiti agentu Deverauxu. Šestogodišnju djevojčicu oteo je neznanac. Roditelji na tribinama klicali su njegovoj kćerki. Ali, nitko nije klicao glasnije od Johna Bricea. - Naprijed, Gracie! Faca si! Budi faca, dušo! John R. Brice sad je vrijedio 3.5 milijardi dolara, ali odlučio je da Samu neće kupiti Boston Red Soxe, niti će Gracie kupiti gomilu radiopostaja. Neće lupiti čak ni mlaţnjak. Međutim, napisao je ček na deset milijuna dolara supruzi Garyja Jenningsa. Rekla je da će se s djetetom vratiti u Nebrasku gdje će ţivjeti s roditeljima na farmi. Reklaje da će s vremenom biti dobro. Rekla je da se molila za Gracitn povratak. I Gracie se vratila kući. Gracie se vratila, nasilnici nestali, a sa njima i Mali Johnny Brice. John R. Brice sad je biomuškarac. Drugačiji muškarac. Ora gaje planina promijenila. Na toj je planini spoznao mnogo toga o sebi. I o ţivotu. Oduvijek se čvrsto drţao teorije daje ţirot tek beskonačan slijed slučajnosti, nasumičnih događaja bez ikakvog značenja i povezanosti; oduvijek je vjerovao da su ljudska bića kao

molekule koje se nasumce odbijaju jedne o druge ti atmosferi. S kime ćemo se sudariti nije ništa drugo doli obična slučajnost. Bila je tek slučajnost da su Ben Brice i Johnov pravi otac obojica spavali u istoj sobi na West Pointu, što ih je obojicu odvelo u Vijetnam i postrojbu specijalaca po imenu Poskok i bojnika Charlesa Woodrowa Walkera. Bila je tek slučajnost da Ben nije ustrijelio onu staru Vijet-namku uz rijeku, što je dovelo do zasjede i umorstvaJohnovog pravog oca i do masakra koji je doveo do vojnog suda na kojemu je zbog Benovog svjedočenja osuđen bojnik Walker. Bila je tek slučajnost da su Ben i Kate posvojili Johna, što je dovelo do vojnih baza i vojničkih sinova koji su maltretirali Johna, što je Johna dovelo do njegove sobe i Appleova računala i računalnih šifri, što gaje pak dovelo do MIT-a i Ministarstva pravosuđa i Elizabeth. Bila je tek slučajnost da je pauk hobo ugrizao Juniora, što je dovelo do uhićenja bojnika Walkera i Elizabethine otmice i do Gracie, što je Elizabeth dovelo Johnu, i do toga da se sin čovjeka koji je optuţio Walkera oţeni majkom njegovoga djeteta. Bila je tek slučajnost da je John razgovarao telefonom s Louom i daje Elizabeth zbog suđenja kasnila u park, što je dovelo Gracie do štanda sa sladoledom bez roditelja i u Juniorovu klopku. Bila je tek slučajnost da je Juniorovo smeće od terenca trebalo popravak, što ih je dovelo na benzinsku crpku Claytona Leeja Tuckera i do toga da on prepozna Gracie i nazove FBI, što je Bena i Johna dovelo do Tuckera i do Bonners Ferryja. Bila je tek slučajnost daje Bubba ušao u Rustyjevu pečenjarnicu, zahvaljujući čemu su prošli mimo eksplozivnih naprava i popeli se na planinu po imenu Crveni greben i došli do agenta O'Briena

koji je spasio Johnov ţivot kako bi John mogao spasiti Benov ţivot kako bi Ben mogao spasiti Gracien ţivot kako bi Gracie mogla spasiti Predsjednikov ţivot. Bio je to tek beskonačan slijed slučajnosti. To je oduvijek bila njegova teorija o ţivotu. Oduvijek je bio totalno u krivu. Ţivot nije nasumičan. Slučajnosti ne postoje. Ljudska su bića više od običnih molekula koje skakuću oko ţivota bez svrhe. Skakućemo oko ţivota s nekom svrhom. Suđeno nam je sudariti se s određenim ljudima tijekom ţivota, drugim ljudima koji će promijeniti sadrţaj i tijek naših ţivota. Suđeno nam je biti upravo ono što jesmo. Johnu R. Briceu bilo je suđeno biti suprug Elizabeth, otac Gracie i Samu, i sin Rogeru i Mary, i sad Benu i Kate. Bilo mu je suđeno biti upravo ono što danas jest: muškarac koji jednog krasnog proljetnog dana stoji na nogometnim tribinama sa svojom obitelji. I osjećao se prilično robusno zbog toga. John je ponovno povikao: - To, Gracie! Samo tako, curo! Tooo! Budi faca, dušo! Ti si faca! Tooo! Elizabeth se nagnula prema suprugu i poljubila ga. Šapnula mu je u uho: - Volim te. Kad se vratio iz Idaha, u njegovim je očima vidjela daje saznao istinu o njoj i o Grace. Ali nije govorio o tome. Sinoć, dok je leţala u krevetu s njim, spomenula je tu temu, ali joj je on stavio prst na usta. - Nije me briga kako je Gracie došla u moj ţivot - rekao je. -Jedino što mije vaţno jest daje ona u mom ţivotu i da nam se vratila. Prošlost — moja, tvoja, Graciena — umrla je na onoj planini. Rekao je da nikad neće govoriti o onome što se njoj dogodilo prije deset godina niti o onome što se dogodilo na onoj planini u Idahu. To je sve sad prošlost i Elizabeth Brice najzad moţe ostaviti

prošlost iza sebe. Silovanje koje je doţivjela prije deset godina sve otad posjedovalo je njezin ţivot. Ali više ne. Jer to joj je silovanje dalo bolji ţivot — ţivot djeteta. Grace je toga bila vrijedna. Gracie je vodila loptu po terenu, ali nije se mogla usredotočiti, ne dok se njezin značajni dugi tata ponašao kao budala na bočnoj liniji, viče i navija i sad kao da nekako smiješno pleše. Bog ga blagoslovio, ima ritma tao stijena. Moţda je bilo bolje dok je tata tijekom njezinih utakmica obavljao sto poslova odjednom... Ne, ovo je bolje. Totalno bolje. Nasmiješila mu se pro-trčavši pokraj njega. Sad je sve bilo drukčije. Sve je bilo bolje. Ĉinilo se da njezini roditelji zapravo vole jedno drugoga nikad ranije nije vidjela daje mama poljubila tatu - i to u javnosti! Tata je bio novi čovjek, ono, pravi odrasli muškarac, muţevan otac, a ne više stariji brat (iako je obećao da će ih svake subote ujutro voditi u Krispy Kreme). Otkad je došla kući, barem ju je deset puta snaţno zagrlio. A mama - vau, mama je bila potpuna neznanka. Zagrlila je Gracie i plakala kao kišna godina kad su izišli iz zrakoplova. Nije ni zastala razgovarati s novinarima koji su ih čekali. Jučer je čak došla u školu i ručala s Gracie. To se nikad ranije nije dogodilo. I nije bila bijesna na čitav svijet. Bila je sretna. Više neće biti odvjetnica. Ali, svejedno nije dopuštala da si Gracie za jedanaesti rođendan da napraviti tetovaţu. I Gracie se promijenila. Bila je drugačija djevojčica nego prošli put kad je igrala na ovom igralištu. Bila je oteta, zakopana i spašena. Vidjela je stvari koje nijedna učenica četvrtoga razreda nikad ne bi trebala vidjeti i upoznala ljude koje nijedna učenica četvrtoga razreda nikada ne bi trebala upoznati i saznala stvari koje nijedna učenica četvrtoga razreda nikada ne bi trebala saznati. I razgovarala je s Predsjednikom Sjedinjenih Američkih Drţava. Uhvatili su muškarca s crvenom

kosom i dugom puškom, i Predsjednik je nazvao da zahvali. Pobrinula se dati mu do znanja da je za demokrate. Nasmijao se i rekao da nema ništa protiv. Bila je sretna što vidi i Sama, iako joj je bio dovoljan samo jedan pogled na njezinu sobu da bi shvatila da je kopao po svim njezinim stvarima. Odlučila je da ga neće ubiti, barem ne zasad. Njezina je obitelj napokon bila zajedno. - Gracie, prema golu! Trener Wally se uzrujao. Zato je Gracie ubrzala, predriblala dvije obrambene igračice, stigla do gola i raspalila loptu visoko u gol, tik uz lijevu vratnicu. Bio je to Gracien treći gol, a još uvijek je bilo prvo poluvrijeme. Ostale djevojčice su se okupile oko nje. Njezina je ekipa uspjela ući u doigravanje. Igrom slučaja, njihove su prve protivnice bile Raidersice. Ekipa one uobraţenke. Njezin debilni otac, gospodin Odvratnjaković glavom i bradom, ponovno je stajao na bočnoj liniji u otmjenom odijelu, i pio iz velike plastične čaše. Gospođa Odvratnjaković stajala je pokraj njega kao zatvorska čuvarica. Ĉovjek bi pomislio da će ta kretenčina znati kad ne treba izazivati. Ali, prevario bi se. - Prooo-vjee-raa gaa-ćii-caaa! Igračice i gledatelji najednom su utihnuli. Brenda je zastenjala. — Ne opet. Međutim, ovaj je put za Gracie bilo drugačije. Nije imala osjećaj kao da ju je netko udario u trbuh. Nije se ugrizla za donju usnicu i borila protiv suza. Nije poţeljela umrijeti, ni da je veća i starija pa da moţe prebiti tog tipa, niti da tata nešto učini, ni da Elizabeth Brice, odvjetnica na slobodi... - Sranje, Gracie - rekla je Brenda. - Tvoja majka! Gracie je okrenula glavu od velike kretenčine i vidjela kako njezina majka stisnutih šaka maršira sredinom nogometnog igrališta i pokraj igračica, ravno prema gospodinu Odvratnjakoviću. Gracie

je s bočne linije začula Samov visoki glas: — To, tučnjava! - Pogledala je i vidjela kako tata trči za mamom, ali ona će odalamiti gospodina Odvratnjakovića prije nego stoje on uspije zaustaviti. Gracie je iza leđa čula Sallyn veseli glas: - Tvoja će mama torpedirati njegovu debelu guzičetinu u sljedeći tjedan! Prije petnaest dana, Gracie bi platila da moţe gledati ovu tučnjavu. Ali sad je bila drugačija. Potrčala je i presrela majku. Elizabeth Brice više nije bila četrdesetogodišnja luđakinja ispunjena bijesom. Više nije bila opaka ţenska koja brani bogate klijente i koja je voljna odjenuti kratku suknju kako bi dobila parnicu. Više nije bila grubi i opaka i nesmiljena. Ali, još uvijek je bila majka. A najopasnije stvorenje ni svijetu jest majka čijem djetetu prijete, vrijeđaju ga, maltretiraju ili ga šikaniraju. Elizabeth Brice će odalamiti tog seronju ravno po gubici. - Mama, stani! Najednom se pojavila Gracie; uhvatila je Elizabeth za ruku i zaustavila je upravo u trenutku kad im je pritrčao John. - Mama - molila je Grace - mogu se sama pobrinuti za ovo. - Ne, Grace, ja sam ti majka. Ja ću to srediti! - Ne - rekao je John. - Ja sam ti otac, ja ću to srediti! - Ne! Vi oboje - slušajte! Sad sam velika cura. Mogu se sama pobrinuti za to! Elizabeth se zagledala u modre oči svoje kćerke. Njezin se bijes raspršio kao da gaje otpuhao blag povjetarac. I Grace je bila drukčija.

- Velika si cura, zar ne? - Da, majko, jesam. -1 sigurna si da ne ţeliš da prebijem tog tipa? - Sigurna sam. John je upitao: - Smijem li gaja prebiti? - Ne! Imam sve pod kontrolom. Elizabeth se nasmiješila. Zatim se i Grace nasmiješila. I Elizabeth Brice je u očima svoje kćerke vdijela da Grace doista ima situaciju pod kontrolom. Nagnula se prema kćerki i šapnula: -Neka bude dobro. Mama i tata su otišli s igrališta, a zgodan je sudac zazviţdao za nastavak utakmice. Gracie je brzo otela loptu jednoj Raidersici i šutnula je u visokom luku preko obrambenih igračica do Brende, koja je stajala nečuvana uz bočnu liniju Raidersica. Brenda je preuzela loptu i vodila je po bočnoj liniji. Gracien je um brzo smislio kut napada. Za ono što je kanila, bio je potreban precizan odabir vremena. Potrčala je preko igrališta prema bočnoj liniji Raidersica, na mjesto gdje će se susresti lopta i... Brenda je šutnula loptu po bočnoj liniji upravo u trenutku kad je Gracie stigla na pravo mjesto, usredotočena na loptu poput laserske zrake, zabijajući vezice svoje bijele Lotto kopačke u loptu, svom snagom, snaţno je odašiljući... ... ravno u glavu gospodina Odvratnjakovića. Zateturao je. Plastična čaša poletjela mu je iz ruke i tekućina se razlila po njegovom skupom odijelu, a on je tresnuo na svoju veliku guzičetinu. Ostali su se roditelji glasno nasmijali. Gospođa Odvratnjaković mu se cerila.

Gracie je prišla kretenčini. -Ja sam djevojčica. - Zarila je palčeve u pojas hlačica, kao da ih kani spustiti. — Ţeliš provjeriti? Gospodin Odvratnjaković je odmahnuo glavom. - Nisam ni mislila. Gracie se vratila u igru. Sam je stajao na bočnoj liniji Tornadosica; bio je strašno razočaran. Jeţi ga, ţelio je vidjeti pravu tučnjavu. Rasplakao se kad je Gracie došla kući jer mu je laknulo da nije mrtva ili nešto slično. Bilo je dobro ponovno imati stariju sestru. Međutim, ipak se nadao da ona neće otkriti da joj je, dok je nije bilo, kopao po stvarima u sobi. Kate Brice je stajala pokraj Sama. Nakon trideset i osam godina, najzad je imala svoj brak iz bajke. Pogledala je svog supruga. Nije bila u pravu: Ben Brice se vratio. Rat je za Bena Bricea najzad završio. Sjedio je u invalidskim kolicima, s Kateinom rukom na svom ramenu i Buddyjem na tlu pokraj kolica. Liječnici su rekli da moţe na utakmicu, ali samo pod uvjetom da ostane u kolicima. Usprotivio se, ali se brzo predomislio; došao bi ovamo čak i da su morali dogurati bolnički krevet. Gracie je sigurna. A on je pronašao svoj mir. Pogledao je Johna i Elizabeth. Preţivjeli su i proţivljena nesreća učinila ih je jačima. Sad su bili jedno. - Hvala, tata - rekao je John. — Oprosti što sam te upucao. - Nisi bio prvi. Elizabeth se sagnula, poljubila Bena u obraz i šapnula mu na uho: - Hvala ti, brigadiru Ben Brice, što si spasio Grace.

Ben je promatrao Gracie koja je jurila igralištem. Njegova se prošlost zapravo vratili - West Point; škola za Specijalne snage; zapovjednik Ron Porter; kapetan Jack O. Smith; šerif J. D. Johnson; poručnik Roger Dalton; bojnik Charles Woodrow Walker; Quang Tri i ona porculanska lutka - ali ne kako bi progonili Gracie, kao što se on pobojavao. Njegova se prošlost vratila kako bi je spasila. Komadići njegovoga ţivota koji se naizgled nikad nisu uklapali, sjeli su na svoje mjesto kao zamršena slagalica, kako bi sačinili čitav jedan ţivot koji je tek sad shvatio. Pomislio je na taj ţivot i sjetio se svoje majke. Ĉitavo je vrijeme bila u pravu. Bog je doista imao plan za Bena Bricea. KRAJ 12.03.2010.