Oslobodite se stida koji vas sputava

OSLOBODITE SE

STIDA

KOJI VAS SPUTAVA

John Bradshaw

OSLOBODITE SE STIDA KOJI VAS SPUTAVA

John Bradshaw Budući da mu korijeni sežu u predverbalno razdoblje našeg života, stid je teško definirati. To je zdrava ljudska snaga koja može postati istinska bolest duše. Postoje dva oblika stida: zdravi stid i toksični stid, koji uništava život. Zdravi nas stid drži čvrsto na zemlji. To je žuto svjetlo koje nas upozorava da smo bitno ograničeni. Zdravi je stid temeljna metafizička granica za ljudska bića. To je emocionalna energija koja nas upozorava da nismo Bog - da smo griješili i da ćemo opet griješiti, da trebamo pomoć. Zdravi nam stid dopušta da budemo ljudska bića. Zdravi je stid dio osobnih moći svakog ljudskog bića. Omogućuje nam da znamo koje su nam granice i da tako djelotvornije upotrijebimo svoju energiju. Idemo boljim smijerom kada znamo koje su nam granice. Ne rasipamo vrijeme na ciljeve koje ne možemo postići ili na ono što ne možemo promijeniti. Zdravi stid omogućuje integriranje umjesto rasipanja naše energije. Toksični stid toliko razara djelovanje našeg autentičnog ja da se i kroz oblike prikrivanja lažnog ja probijaju jasni sindromi stida. Svaki sindrom ima svoju posebnu strukturu. Toksični stid postaje srž neuroza, poremećaja ličnosti, političkog nasilja, ratova i kriminala. Više od svega što znam približava se definiciji ljudskog ropstva. Rad na pretvaranju toksičnog stida u zdravi stid vodi neposredno u duhovnost. Zdravi nam stid govori da smo ograničeni; treba nam pomoć; nismo Bog. Ima netko ili nešto veće od nas. Zdravi je stid izvor duhovnosti. EQ@2009

INDEX Uvod I. DIO

-

PROBLEM

1. Mnogobrojna lica stida 2. Izvori toksičnog stida 3. Skrovišta toksičnog stida II. DIO

- RJEŠENJE

Uvod: Proces eksternalizacije Parabola: Zatočenik u tamnoj spilji 4. Izađite iz skrivanja i izolacije 5. 12 koraka u pretvaranju toksičnog stida u zdravi stid 6. Oslobodite svoje izgubljeno unutarnje dijete 7. Integracija poreknutih dijelova 8. O ljubavi prema sebi samome 9. Izliječite svoje uspomene i promijenite sliku o sebi 10. Suprotstavite se unutarnjim glasovima i promijenite ih 11. Kako prevladati toksični stid u vezama 12. Duhovno buđenje EPILOG DODATAK BIBLIOGRAFIJA

6 10 11 41 112 173 174 177 179 187 199 214 236 250 272 303 324 350 352 356

Naslov originala John Bradshaw HEALING THE SHAME THAT BINDS YOU Copyright © 1988 by John Bradshaw This translation is published under arrangement with Health Communications, Inc., 3201 S.W. 15th St. Deerfield Beach, FL 33442-8124 U.S.A.

ZAHVALA Želim zahvaliti Gershanu Kaufmanu, koji je svojim djelom o stidu počeo istraživati ovo područje. Kaufmanova knjiga »Stid« (Shame) bila je moj glavni izvor za imenovanje demona koji zovem toksični stid. Moja knjiga ne bi bila moguća bez njegovih pionirskih pothvata. Zahvalnost dugujem i anonimnom piscu Hazeldonova djela pod nazivom »Stid« što razumijem zdravi stid kao ono što nas upozorava na naše temeljne ljudske granice, te što razumijem suprotnost »više od ljudskog bića/manje od ljudskog bića«, koja je određujuća za toksični strah. Još nekoliko ljudi bilo mi je važno da razumijem dinamiku stida. To su Sheldon Kopp, Marylin Mason, Merl Fossum i Terry Kellog. Kip Flock, moj prijatelj i kolega-terapeut u Los Angelesu, iznimno mi je mnogo pomogao odrediti pojmove u ovoj knjizi. Kip i ja proveli smo bezbrojne sate razgovarajući i razjašnjavajući pojam stida. Želim zahvaliti kolegama iz Centra za obiteljski oporavak n Houstonu (posebno Mary Bell) na stalnoj potpori.

Zahvaljujem Johnu Daughertyju, Georgu Pletcheru i vele­ časnom Mikeu Fallsu, mojim najboljim prijateljima, što su sa m n o m dijelili svoju bol i ranjivost. To što su me prihvatili bez stida omogućilo mi je da podijelim s njima svoj toksični stid. Zajedničkim smo snagama smanjili moć toksičnog stida u našim životima. Hvala mojim nakladnicima, Peteru Vegsou i Garyju Seidleru, za stalnu privrženost i potpunu potporu mojem radu. Zahvalan sam Marie Stilkind što je brižljivo uređivala ovu knjigu i što me ohrabrivala da vjerujem vlastitu stilu, a zahvalan sam i osoblju iz organizacije Zdrava komunikacija. Moja publicistkinja Diane Glynn i njezina vješta kolegica Jodee Blanco učinile su za promidžbu mojega djela mnogo više od onoga što nalaže puka dužnost. Ova Barbare rukopis radu na više od

knjiga ne bi bila moguća bez iznimna strpljenja Evans, koja je marljivo tipkala i pretipkavala moj (u bilo koje doba dana i noći). Zbog pristupa u ovom materijalu, Barbara je bila za mene mnogo tipkačice.

I, da ne zaboravim (što prečesto činim), najdublje sam zahvalan mojoj Višoj sili čija me Milost spasila od toksičnog stida.

UVOD »I nije ih bilo stid« Knjiga

postanka

Prije deset godina došao sam do jednoga od onih bitnih otkrića koja iz temelja mijenjaju život. Imenovao sam najvažnijeg demona u svojem životu. Dao sam ime »stidu«. To što sam imenovao stid znači da sam postao svjestan goleme razarajuće moći koju je stid imao u mojem životu. Otkrio sam da me cijeloga života stid sputavao. Upravljao je m n o m e p o p u t ovisnosti. Pokazivao sam ga; skrivao ga - suptilno i ne tako suptilno; prenosio sam ga na svoju obitelj, klijente i svoje učenike. Stid je bio nesvjesni demon kojega nikada nisam priznao. Postajući svjestan dinamike stida, spoznao sam da je to jedna od najjačih razarajućih sila u ljudskom životu. Imenujući stid, počeo sam stjecati moć nad njim. Sam po sebi stid nije loš. Stid je normalna ljudska emocija. Zapravo je nužno imati osjećaj stida da bi čovjek uistinu bio ljudsko biće. Stid je osjećaj koji nam daje dopuštenje da budemo ljudska bića. Stid nas upozorava na naše granice. Stid nas drži u ljudskim okvirima dajući nam

na znanje da možemo pogriješiti, da ćemo sigurno griješiti i da n a m je potrebna pomoć. Naš nam stid kaže da nismo Bog. Zdrav stid je psihologijski temelj poniznosti. On je izvor duhovnosti. No ja sam otkrio da se stid kao zdravo ljudsko čuvstvo može pretvoriti u stid kao stanje stvari. I tada on preuzima čitav čovjekov identitet. Imati stid za svoj identitet znači vjerovati da ti biće nije ispravno, da si manjkav kao ljudsko biće. Čim se stid pretvori u identitet, on postaje toksičan i dehumanizirajući. Toksični stid je nepodnošljiv i uvijek iziskuje prikrivanje, lažno ja. Budući da pojedinac osjeća kako je njegovo istinsko ja manjkavo i neispravno, treba lažno ja koje nije ni manjkavo ni neispravno. Čim netko preuzme lažno 'ja', prestaje postojati u duševnom smislu. Imati lažno ja znači prestati biti autentično ljudsko biće. Proces lažnog samooblikovanja ono je što Alice Miller zove »ubojstvo duše«. Kao lažno ja, pojedinac nastoji biti više od ljudskog bića ili pak manje od ljudskog bića. Toksični stid najizrazitiji je postojeći oblik naučenog kućnog nasilja. On razara ljudski život. Toksični stid leži u biti većine duševnih bolesti. Gershen Kaufman piše u svojoj knjizi o stidu: »Stid je osjećaj koji je izvor mnogih složenih i uznemirujućih unutarnjih stanja: potištenosti, otuđenosti, samosumnjičenja, izolirajuće osamljenosti, paranoidnih i shizofrenih pojava, prisilnih poremećaja, podvajanja ličnosti, perfekcionizma, dubokog osjećaja inferiornosti, nedostatnosti ili promašenosti, tzv. graničnih stanja i poremećaja narcizma.« Stid (Shame) Toksični stid toliko razara djelovanje našeg autentičnog ja da se i kroz oblike prikrivanja lažnog ja probijaju jasni sindromi Stida. Svaki sindrom ima svoju posebnu strukturu. Toksični

stid postaje srž neuroza, poremećaja ličnosti, političkog nasilja, ratova i kriminala. Više od svega što znam približava se definiciji ljudskog ropstva. Biblija opisuje stid kao bit i posljedicu Adamova pada. U hebrejskom jeziku Adam znači čovjek načinjen od zemlje. Adam simbolizira sva ljudska bića. Biblija naviješta da on nije bio zadovoljan vlastitim bićem. Htio je biti više od onoga što je bio, više od čovjeka. Nije se pomirio sa svojim bitnim ograničenjima. Izgubio je zdravi stid. Biblija govori da podrijetlo ljudskog ropstva (istočni grijeh) leži u čežnji da budemo nešto drugo nego što jesmo... da budemo više od samih ljudskih bića. U svom toksičnom stidu (gordosti), Adam je želio lažno ja. Lažno ja dovelo ga je do propasti. Pošto je Adam otuđio svoje istinsko biće, počeo se skrivati. »I gospodin Bog pozva Adama... Gdje si?« I Adam reče: »čuo sam tvoj glas u vrtu i sakrih se« (Knjiga postanka 3:9-10). Prije pada i muškarac i žena bili su goli i »nisu se stidjeli« (Knjiga postanka 2:25). Kad su odabrali biti nešto drugo od onoga što jesu, bili su goli i stidjeli su se. Golotinja je simbolizirala njihova istinska i autentična ja. Bili su ono što su bili i time su bili zadovoljni. Nisu imali što skrivati. Mogli su biti potpuno i bez ostatka iskreni. Simbolički i metaforički opis Adama i Eve opis je ljudskog stanja. Čini se da je bezuvjetna ljubav i prihvaćanje sebe najteži zadatak za ljudsku vrstu. Odbijajući prihvatiti naše »pravo ja«, pokušavamo stvoriti snažnija lažna ja ili pak odustati od svega i postati manje od ljudskih bića. To donosi život u prikrivanju i tajnovitosti. Potpuno samoprihvaćanje i ljubav prema sebi jedini je temelj za sreću i za ljubav drugih. Bez potpunog samoprihvaćanja i ljubavi za sebe osuđeni smo na iscrpljujući

zadatak stvaranja lažnog ja. Potrebni su golema energija i velik trud da bi se živjelo s lažnim ja. To bi moglo biti simbolično značenje biblijske tvrdnje da će poslije pada muškarac i žena patiti u svojim prirodnim djelatnostima: žena u rađanju, a muškarac u radu. Kako možemo nadvladati stid koji nas sputava? U čemu je naša nada? To je tema ove knjige u kojoj vam želim prepričati vlastito putovanje u prevladavanju stida. To je putovanje bila najvažnija stvar u mojem životu. Toksični je stid posvuda. Toksični je stid lukav, moćan i zbunjujući. Snaga toksičnog stida obitava u njegovoj tami i tajnovitosti. U I. dijelu ove knjige pokušat ću izvući stid iz njegova skrovišta, ispitati njegova mnogobrojna lica te izložiti njegove korijene i glavne oblike prikrivanja. Pokazat ću kako stid stvara beznadnost i duhovnu propast. U II. dijelu upućujem na sve meni poznate načine smanjivanja toksičnog stida i njegovog ponovnog pretvaranja u zdravi stid. Najiskrenije se nadam da će svakom čitatelju koji je sputan okovima toksičnog stida ova knjiga pomoći kako bi se oslobodio tog prijetećeg neprijatelja.

I. DIO

PROBLEM

1. POGLAVLJE

MNOGOBROJNA LICA STIDA Budući da mu korijeni sežu u predverbalno razdoblje našeg života, stid je teško definirati. To je zdrava ljudska snaga koja može postati istinska bolest duše. Postoje dva oblika stida: zdravi stid i toksični stid, koji uništava život. Što se liče toksičnoga stida, to je tegobno unutrašnje iskustvo neočekivana razotkrivanja. To je dubok rez koji se prvenstveno osjeća iznutra. Dijeli nas od nas samih i od drugih. U toksičnom se stidu odričemo samih sebe. A to odricanje iziskuje prikrivanje. Toksični stid paradira u raznoraznim maskama i krabuljama. Voli tamu i tajnovitost. Upravo je taj tamni aspekt stida dosad izmicao proučavanju. Kako se toksični stid prikriva i maskira, moramo ga istraživati učeći prepoznati njegova mnogobrojna lica i njegove mnogobrojne zbunjujuće oblike prikrivanja u ponašanju. STID KAO ZDRAVA

LJUDSKA

EMOCIJA

Nedavno sam slušao intervju s jednim poznatim sportašem. Otvoreno je govorio o neuspjehu koji je doživio u poznatoj televizijskoj kući gdje su ga zaposlili kao sportskog komentatora.

U glasu mu se moglo osjetiti razočaranje. Zapanjila me njegova otvorenost i poštenje. Izražavao je zdravi stid. Činilo se da je posve svjestan kako, unatoč mnogim uspjesima, ipak ima i bitna ograničenja. STID KAO DOPUŠTENJE DA BUDEMO

LJUDI

Naš nam zdravi osjećaj stida daje na znanje da smo ograničeni. Govori nam da biti ljudsko biće znači biti ograničen. Mi smo, ljudi, zapravo u bitnome ograničeni. Ograničeni smo po definiciji. Nitko od nas nema niti će ikada imati neograničenu moć. Neograničena moć koju nam nude mnogi moderni gurui lažna je nada. Od njihovih programa koji nas pozivaju na neograničenu moć obogatili su se oni, a ne mi. Oni diraju u naša lažna ja i iskorištavaju naš toksični stid. Mi smo, ljudi, konačni. Ograničenje je naša temeljna priroda. Nemile teškoće posljedica su odbijanja da se pomirimo s našim granicama. Zdravi je stid emocija koja nas upozorava na naša ograničenja. Kao i sve emocije, i zdravi je stid energija u kretanju. I kao i sve emocije i on nas potiče na zadovoljavanje naših osnovnih potreba. Jedna od naših osnovnih potreba jest potreba za strukturom. Strukturu osiguravamo stvarajući sustav granica unutar kojih možemo sigurno djelovati. Struktura daje našim životima oblik. Granice i oblik daju nam sigurnost i omogućuju djelotvorniju uporabu energije. Jedna stara pošalica govori o čovjeku koji se »popeo na konja i odjahao u svim smjerovima«. Bez granica nemamo okvira i lako se zbunimo. Idemo ovim i onim putem, gubeći mnogo energije. Gubimo svoj put. Postajemo ovisnici, jer ne znamo kada prestati; ne znamo reći ne.

Zdravi nas stid drži čvrsto na zemlji. To je žuto svjetlo koje nas upozorava da smo bitno ograničeni. Zdravi je stid temeljna metafizička granica za ljudska bića. To je emocionalna energija koja nas upozorava da nismo Bog - da smo griješili i da ćemo opet griješiti, da trebamo pomoć. Zdravi nam stid dopušta da budemo ljudska bića. Zdravi je stid dio osobnih moći svakog ljudskog bića. Omogućuje nam da znamo koje su nam granice i da tako djelotvornije upotrijebimo svoju energiju. Idemo boljim smjerom kada znamo koje su nam granice. Ne rasipamo vrijeme na ciljeve koje ne možemo postići ili na ono što ne možemo promijeniti. Zdravi stid omogućuje integriranje umjesto rasipanja naše energije. STID

KAO

RAZVOJNA

FAZA

Prema Eriku Eriksonu osjećaj stida dio je druge faze psihosocijalnog razvitka. U prvoj fazi dijete mora uspostaviti osjećaj temeljnog povjerenja. To temeljno povjerenje mora biti veće od djetetova osjećaja nepovjerenja. Najbolje ćemo razumjeti zdravi stid shvatimo li ovu fazu uspostave povjerenja u psihosocijalnom razvoju. Od početka moramo znati da možemo vjerovati svijetu. Svijet nam se prvo prikazuje preko naših osnovnih skrbnika. Moramo znati da se možemo pouzdati u nekoga izvan nas tko će nam se naći pri ruci na ljudski predvidiv način. Imamo li skrbnika koji je uglavnom predvidiv, koji je u vezi s nama i odražava sve oblike našeg ponašanja, razvijamo osjećaj temeljnog povjerenja. Kad osjećamo sigurnost i povjerenje, počinjemo razvijati interpersonalnu vezu koja oblikuje most uzajamnosti. Takav je most presudan za razvoj osjećaja vrijednosti. Jedini način na koji dijete može razviti

osjećaj vlastitog ja jest preko odnosa s drugim. Mi smo »mi« prije no što postanemo »ja«. U toj najranijoj životnoj fazi možemo poznavati sebe samo u odrazu očiju naših primarnih skrbnika. Da bismo rasli, svima nam je potreban povezujući most s našim primarnim skrbnikom. INTERPERSONALNI

MOST

Odnos između djeteta i skrbnika postupno se razvija iz obostranog interesa, kao i iz podijeljenih iskustava povjerenja. Povjerenje je zapravo potaknuto činjenicom da počinjemo očekivati uzajamnost reakcije i oslanjati se na nju. Kako povjerenje raste, stvara se emocionalna veza, a ona omogućuje djetetu da se upusti u istraživanje svijeta. Ta veza postaje interpersonalni most između djeteta i skrbnika. Most je temelj za obostrani razvitak i razumijevanje. Interpersonalni most ojačava određena iskustva koja počinjemo prihvaćati i o kojima počinjemo ovisiti. Druga osoba, naš primarni skrbnik, postaje značajna jer su njezina ljubav, poštovanje i briga za nas uistinu važni. Dopuštamo si da budemo ranjivi utoliko što dopuštamo sebi da trebamo drugu osobu. Kad se uspostavi temeljno povjerenje, dijete je u prilici razviti stid. Stid može biti zdrav ili toksičan. RAZVITAK ZDRAVOG

STIDA

S otprilike petnaest mjeseci dijete počinje razvijati muskulaturu. Mora uspostaviti ravnotežu između »oslanjanja i otpuštanja.« Najraniji razvoj mišića uspostavlja ravnotežu pri ustajanju i hodanju, što potiče želju za švrljanjem i istraživanjem. A da bi švrljalo i istraživalo, dijete se mora odvojiti od svojih primarnih skrbnika.

Zapravo, Erikson kaže da je osnovni psihosocijalni zadatak u toj razvojnoj fazi postići ravnotežu između samostalnosti i stida, odnosno sumnje. Ova faza (od 15. mjeseca do treće godine) zove se »strašna druga«, jer dijete počinje istraživati dodirivanjem, kušanjem i ispitivanjem. Dvogodišnjaci su tvrdoglavi. Žele sve učiniti na svoj način (uvijek na oku svojem skrbniku). Kad se dvogodišnjaku pomrse računi (otprilike svake tri minute), jako se razbjesni i ozlovolji. U toj fazi dijete mora uzimati stvari kako bi ih, kroz odlučna ponavljanja, ispitalo. Svijet je potpuna novost - prizori, zvukovi i mirisi - sve to valja usvojiti ponavljajući iskustva. DJETETOVE

POTREBE

Više od svega, dijete treba odlučnog skrbnika, ali takvoga koji ima razumijevanja i čije su vlastite potrebe zadovoljene posredstvom bračnog druga. Takav skrbnik mora riješiti probleme u vlastitim izvornim vezama i mora imati osjećaj samoodgovornosti. Ako je tomu tako, može biti na raspolaganju djetetu i pružiti mu ono što treba. Dijete treba dobar uzor zdravog stida i ostalih emocija. Ono treba skrbnikovo vrijeme i brigu. Više od svega djetetu su potrebne jasne granice. Ono uz sebe mora imati nekoga tko će te granice postaviti. Vanjski nadzor mora biti čvrst, ali i ohrabrujući. Dijete mora znati da se interpersonalni most neće srušiti zbog njegova novog poriva da postupa na svoj način - a to je poriv za samostalnošću. Erikson piše: »Čvrstoća ga mora zaštititi od moguće anarhije njegova još uvijek neuvježbana osjećaja za razlučivanje, njegove nes­ posobnosti da se promišljeno oslanja i otpušta.« Djetinjstvo i društvo (Childhood and Society)

Ako dijete može biti zaštićeno čvrstim, ali dobrostivim granicama; ako ono može istraživati, ispitivati i bjesnjeti, a da pritom ne popusti skrbnikova ljubav, tj. interpersonalni most, ono može razviti zdrav osjećaj stida. Taj se osjećaj može izraziti kao trenutak nelagode zbog normalnih ljudskih neuspjeha ili pak kao strašljivost i stid u nazočnosti stranaca. Takav je osjećaj stida ključan i nužan kao ravnoteža i granica nečije novootkrivene samostalnosti. Zdravi stid nas upozorava da nismo svemogući. Sjećam se početka jednog svojeg predavanja. Kad sam krenuo prema pozornici, netko me blago upozorio da mi je otvoren rasporak na hlačama. Crvenilo i neugoda bili su glas mojeg dobrog stida, koji me upozoravao da se ne zanesem previše. STID

KAO

NEUGODA

I

CRVENILO

U neugodnoj situaciji čovjek je uhvaćen nepripremljen razotkriven je onda kada nije spreman biti razotkriven. Osjeća kako nije u stanju nositi se sa situacijom u nazočnosti drugih. To se može očitovati u neočekivanoj tjelesnoj nespretnosti, interpersonalnoj osjetljivosti ili narušavanju pravila dobrog ponašanja. U takvim se situacijama zacrvenimo, što prati osjećaj zdravog stida. Crvenilo izražava razotkrivenost, neočekivanost, nehotičnu prirodu stida. Helen Lynds u svojoj knjizi »O stidu i potrazi za identitetom« (On Shame and the Search for Identity) piše: »Čovjekov osjećaj nehotice je razotkriven; čovjek je nezaštićen.«

Crvenilo lica izraz je naše ljudske ograničenosti. Sposobnost da pocrvenimo metafora je naše bitno ograničene ljudskosti.

Uz crvenilo se javlja poriv da se »pokrije lice«, »sakrije lice« ili »propadne u zemlju«. Kad se zacrvenimo znamo da smo u nečemu pogriješili. Zašto bismo uopće imali sposobnost pocrvenjeti da greške nisu dio naše prirode? Crvenilo kao izraz zdravog osjećanja stida drži nas čvrsto na zemlji. Podsjeća nas na našu temeljnu ljudsku ograničenost. Ono nas upozorava da se ne zanesemo previše vlastitom savršenošću. STID

KAO

STIDLJIVOST

Stidljivost je prirodna granica koja nas čuva od povrije­ đenosti ili razotkrivanja pred strancem. Mnogi od nas osjećamo stid kada moramo prići strancu. Osjećamo nelagodu, zamucku­ jemo ili čudno govorimo. To može izazvati neugodu. U iskustvu stidljivosti sadržan je zdrav osjećaj stida, oklijevanje da se razotkrijemo. Po definiciji, stranac je netko nepoznat. Netko o kome ne znamo. Stranac nosi prijetnju nepoznatog. Naša je stidljivost naš zdravi stid u nazočnosti stranca. Kao i sve druge emo­ cije i stidljivost nas upozorava da budemo oprezni, da se čuvamo kako ne bismo bili povrijeđeni ili razotkriveni. Stid­ ljivost je granica koja čuva našu unutrašnju bit u nazočnosti stranca. Stidljivost može postati ozbiljan problem kada je ukorijenjena u toksičnom stidu. STID

KAO

OSNOVNA

POTREBA

ZA

ZAJEDNICOM

Stara poslovica kaže: »Jedan kao nijedan«. Ta izreka pod­ crtava našu temeljnu potrebu za zajednicom, odnosno potrebu za vezama, za društvenim životom. Nitko od nas ne bi uspio sam. Mi, ljudska bića, trebamo pomoć. Nitko od nas nije loliko snažan da ne treba ljubav, intimnost i razgovor u zajednici.

Pri rođenju smo simbolički vezani za majku. Najprije smo mi, a tek onda ja. O takvoj izvornoj vezi mnogo toga ovisi. Nakon godinu i pol dana uspostavljanja uzajamnog povjerenja, počinjemo izlaziti kako bismo ispitali svoju samostalnost. Potreban nam je osjećaj stida kako bi nas podsjetio na naše granice. Potreban nam je stid i sumnja kako bismo uravnotežili svoju novootkrivenu samostalnost. Trebat će nam roditelji sve dok ne budemo spremni napustiti dom. Ne možemo zadovoljiti svoje potrebe ako se ne oslanjamo na primarne skrbnike. Zdrav osjećaj stida postoji kako bi nas podsjetio da trebamo pomoć. Ne možemo sami. Nijedno ljudsko biće ne može. Čak i kad steknemo stanovite vještine, čak i kad smo neovisni, još uvijek će nam trebati pomoć. Bit će nam potrebno da volimo i rastemo. Bit će nam potrebno da se skrbimo za druge i da budemo potrebni. Naš stid djeluje kao zdrav znak da trebamo pomoć te da trebamo voljeti i biti u brižnim odnosima s drugima. Bez zdrave oznake stida, ne bismo bili u vezi sa svojim temeljnim potrebama za oslanjanjem na druge. STID

KAO IZVOR KREATIVNOSTI

I UČENJA

Jednom sam prigodom organizirao tečaj s Richardom Bandlerom, jednim od utemeljitelja programa Neurolingvističko programiranje. Bilo je to iznimno iskustvo, koje se ne zaboravlja. Richard nas je zamolio da se sjetimo trenutka iz našeg života kada smo bili sigurni da imamo pravo. Ja sam se prisjetio jednog slučaja sa svojom ženom. Zatražio je da, u pamćenju, prođemo kroz to iskustvo. Tada je tražio da organiziramo iskustvo poput priče na filmu: da ga podijelimo u dijelove, a potom odvrtimo kao film. Zatim smo trebali odvrtjeti film unatrag. Potom je zatražio da ga odvrtimo bez reda - srednji

dio prvi, posljednji dio u sredini itd. Potom smo trebali još jednom proći kroz iskustvo kao što smo to učinili prvi put. Trebali smo osobitu pozornost posvetiti pojedinostima iskustva i našem osjećaju da smo u pravu. Kad sam ponovno prolazio kroz iskustvo, ono više nije imalo naboj kakav je imalo prvi put. Zapravo, jedva da sam osjećao išta od prvotnog intenziteta. Richard nas je uvodio u oblik unutrašnje korekcije zvane rad na submodalnosti. No nije to ono što je meni bilo važno. Važna mi je bila Richardova tvrdnja o kreativnosti. Za mene je kreativnost najveća ljudska moć. Richard Bandler je najavio kako je jedna od najvećih prepreka kreativnosti osjećaj da imamo pravo. Kad mislimo da smo potpuno u pravu prestajemo tražiti nove informacije. Biti u pravu znači biti siguran, a kad smo sigurni, prestajemo biti znatiželjni. Znatiželja i čuđenje u biti su svakog učenja. Platon je rekao da filozofija počinje s čuđenjem. Stoga osjećaj potpune sigurnosti i osjećaj da smo u pravu dovode do toga da prestanemo tragati i učiti. Naš zdravi stid, koji je osjećaj naše bitne ograničenosti i omeđenosti, ne dopušta nam da ikada pomislimo kako sve znamo. Naš je zdravi stid dobar utoliko što nas potiče tražiti nove informacije i učiti nova znanja. STID

KAO

IZVOR DUHOVNOSTI

Abraham Maslow, jedan od pionira psihološkog programa Treća sila, jednom je napisao: »Duhovni je život... dio ljudske biti. To je određujuća odlika ljudske naravi... bez koje ljudska priroda nije potpuna ljudska priroda.« Dalji dosezi ljudske naravi (The Farther Reaches of Human Nature)

Što je duhovnost? Vjerujem da je u vezi s našim načinom života. Vjerujem da je život u stalnom razotkrivanju i razvoju. Stoga je u duhovnosti riječ o širenju i rastu. Riječ je o ljubavi, istini, dobroti, ljepoti, davanju i brizi. U duhovnosti je riječ o cjelovitosti i potpunosti. Duhovnost je naša krajnja ljudska potreba. Nuka nas da nadiđemo svoje granice i postanemo utemeljeni u krajnjem izvoru stvarnosti. Većina ljudi taj izvor zove Bogom. Naš je zdravi stid nužan kao temelj naše duhovnosti. Upozoravajući nas na bitne granice, zdravi nam stid daje na znanje da nismo Bog. Zdravi nas stid usmjeruje prema nekom većem značenju. Daje nam na znanje da postoji netko ili nešto veće od nas samih. Zdravi je stid psihološki temelj naše poniznosti. TOKSIČNI

STID

Scott Peck opisuje neuroze i poremećaje ličnosti kao poremećaje odgovornosti. Peck piše: »Neurotična osoba preuzima previše odgovornosti; osoba s poremećajem ličnosti nedovoljno. Kad su neurotičari u sukobu sa svijetom, automatski pretpostavljaju da su oni u krivu. Kada se osobe s poremećajem ličnosti sukobe sa svijetom, automatski pretpostavljaju da je svijet u krivu.« Put do ljubavi (The Road Less Traveled)

Svi barem donekle poznajemo stanja neurotičnih osoba ili onih s poremećajem ličnosti. Velik nam je problem u životu odrediti i razjasniti naše odgovornosti. Da bismo bili iskreno posvećeni životu u poštenju, ljubavi i stezi, moramo biti pripravni posvetiti se stvarnosti. Takva obveza, prema Peckovim

riječima, »zahtijeva volju i sposobnost trpjeti stalno samoispitivanje«. Za to je potrebno biti u dobrim odnosima sa samim sobom. Upravo to ima osoba koja nije utemeljena na stidu. Zapravo, toksično stidljiva osoba ima neprijateljski odnos prema sebi. Toksični stid - stid koji nas sputava - temelj je i neurotičnih sindroma ponašanja i sindroma poremećaja ličnosti. NEUROTIČNI SINDROMI STIDA

Što je stid koji vas sputava? Otkuda on u vašem životu? Što se događa sa zdravim stidom u tom procesu? Toksični stid, stid koji vas sputava, doživljava se kao sveprožimajući osjećaj neispravnosti i manjkavosti kao ljudskog bića. To više nije osjećaj koji nas upozorava na naše granice, to je stanje stvari, unutrašnji identitet. Toksični stid daje osjećaj bezvrijednosti, osjećaj promašenosti i nedoraslosti kao ljudskog bića. Toksični je stid kada ja prekida s ja. On je poput unutrašnjeg krvarenja. Razotkrivanje pred sobom leži u srži toksičnog stida. Osoba utemeljena na stidu neće razotkrivati svoje unutarnje ja pred drugima, ali što je još značajnije, neće ga razotkrivati ni pred samim sobom. Toksični je stid tako mučan stoga što predstavlja bolno razotkrivanje svoje, kako pojedinac vjeruje, promašenosti pred sobom. U toksičnom stidu ja postaje objekt vlastita prezira, objekt kojemu se ne može vjerovati. Kao objekt kojemu se ne može vjerovati, pojedinac doživljava sebe kao nepouzdanu osobu. Toksični se stid doživljava kao unutrašnje mučenje, bolest duše. Ako sam ja objekt kojemu se ne može vjerovati, tad ja nisam u sebi. Toksični je stid paradoksalan i samogenerirajući.

Stida se stidimo. Ljudi će spremno priznati krivicu, povrijeđenost ili strah, ali ne i stid. Toksični je stid osjećaj izoliranosti i usamljenosti u punom smislu. Osobu utemeljenu na stidu progoni osjećaj odsutnosti i praznine. Toksični je stid malo proučavan. Lako ga je zamijeniti s osjećajem krivnje. Freud je proučavao tjeskobu i osjećaj krivnje, ali je gotovo potpuno zanemario stid. U članku objavljenom u »New York Timesu« pod naslovom »Stid izlazi iz skrovišta i postaje predmetom znatnije pozornosti« (Shame Steps out of Hiding and into Sharper Focus) Daniel Goleman piše: »Psiholozi, po općem priznanju pomalo u neprilici i zatečeni, sa zakašnjenjem se okreću stidu, toj silnoj i moćnoj emociji koja je dosad, nekako, uspijevala izbjeći strogo znanstveno ispitivanje.« STID

KAO

IDENTITET - INTERNALIZACIJA

STIDA

Svako se ljudsko stanje može internalizirati. Kad se to dogodi, emocija prestaje djelovati kao emocija i postaje odlikom naravi. Vjerojatno znate nekoga za koga biste mogli reći da je »ljutita osoba« ili nekoga koga biste nazvali »melankolikom«. U oba slučaja emocija je postala temeljem naravi neke osobe, njezin identitet. Takva se osoba nije naljutila ili je u melankoličnu raspoloženju, ona je ljuta ili je melankolik. Kad je riječ o stidu, internalizacija uključuje barem tri procesa: • poistovjećivanje s nepouzdanim ili na stidu temeljenim uzorima • traumu napuštenosti te sputavanje osjećaja, potreba i nagona stidom • dojmove koji, međusobno povezani u sjećanju, oblikuju kolaže stida.

Internalizacija se ostvaruje postupno i s vremenom. Svako ljudsko biće mora se suočiti s nekim njezinim aspektima. Istinska internalizacija, međutim, nastaje pri stalnom pojačavanju svih triju procesa. Poistovjećivanje s uzorima utemeljenima na stidu Poistovjećivanje spada u normalne ljudske procese. Uvijek imamo potrebu za poistovjećivanjem. Ono nam daje osjećaj sigurnosti. Pripadajući nečemu većem od nas samih osjećamo sigurnost i zaštićenost od šire stvarnosti. Potreba da se poistovjetimo s nekim, da se osjećamo dijelom nečega, da pripadamo nekamo, jedna je od temeljnih potreba. Uz iznimku nagona za samoodržanjem, nijedna druga težnja nije tako jaka kao ova potreba koja počinje s našim skrbnicima ili drugim bliskim osobama i proširuje se na obitelj, društvenu klasu, kulturu, naciju i svijet. U manjoj mjeri ona se očituje u privrženosti političkoj stranci, ili pak u sportskom navijanju. Naša momčad omogućuje nam da doživimo snažne osjećaje pobjede ili poraza. Još od djetinjstva navijam za isti nogometni klub. Kad oni pobjeđuju, pobjeđujem i ja. Kad oni gube, ja se uspaničarim. Ova potreba za pripadanjem objašnjava odanu i često fanatičnu privrženost koju ljudi iskazuju skupini... svojoj skupini. Kad djeca imaju roditelje utemeljene na stidu, poistovjete se s njima. To je prvi korak u dječjoj internalizaciji stida. Napuštenost: nasljeđe prekinute uzajamnosti Stid se internalizira kad nas napuste. Napuštenost je precizan pojam kojim se može opisati kako neka osoba gubi svoje autentično ja i prestaje postojati u duševnom smislu.

Bez odraza u zrcalu djeca ne mogu znati tko su. Odraz im omogućuju njihovi primarni skrbnici, što je presudno u prvim životnim godinama. Napuštenost podrazumijeva gubitak odraza. Roditelji koji su emocionalno zatvoreni (svi roditelji utemeljeni na stidu) ne mogu odražavati i potvrđivati emocije svoje djece. Budući da je najranije razdoblje našeg života predverbalno razdoblje, u njemu sve ovisi o društvenoj vezi. Ako nismo imali nekoga tko odražava naše emocije, nismo mogli znati tko smo. Odražavanje ostaje važno kroz čitav život. Sjetite se neugodnog iskustva koje je većina nas doživjela - razgovora s osobom koja nas ne gleda u oči dok s njom razgovaramo. Dok govorite, ona se vrpolji ili nešto čita. Naš identitet zahtijeva blisku osobu, čije nas oči vide otprilike kao što mi vidimo sami sebe. Zapravo, Erik Erikson definira identitet kao interpersonalan. On piše: »Osjećaj identiteta ega nagomilano je uvjerenje da su nečija unutrašnja istovjetnost i kontinuitet... popraćeni istovjetnošću i kontinuitetom njegova značenja za druge.« Djetinjstvo i društvo (Childhood and Society) Osim • • •

nedostatka odraza, napuštenost zanemarivanje razvojnih potreba svaki oblik zlostavljanja zaplitanje u mrežu prikrivenih roditelja ili potreba obiteljskog

Sputavanje potreba,

osjećaja

i nagona

uključuje sljedeće: za osloncem ili otvorenih potreba sustava. stidom

Sputavanje osjećaja, potreba i instinktivnih nagona stidom najvažniji je činitelj u prerastanju zdravoga u toksični stid.

Biti sputan stidom znači da uvijek kad osjetite bilo kakvu emociju, potrebu ili nagon, osjetite i stid. Dinamička bit vašeg ljudskog života utemeljena je u vašim osjećajima, potrebama i nagonima. Kada su oni sputani stidom, stidite se do same biti. Dojmovi koji, m e đ u s o b n o povezani u sjećanju, oblikuju kolaže stida Kako se iskustva stida nagomilavaju i kako se protiv njih branimo, slike stvorene tim iskustvima zapisuju se u banci pamćenja neke osobe. Budući da žrtva nema vremena ili potporu odžalovati bol zbog prekinute veze, njezine su emocije potisnute, a žalost nerazriješena. U sjećanju joj ostaju verbalni (slušni) dojmovi, baš kao i vizualni, tj. slike postiđujućih pri­ zora. Sa svakim novim postiđujućim iskustvom, novi verbalni dojam i vizualna slika pridodaju se već postojećima i oblikuju kolaže postiđujućih sjećanja. Djeca, osim toga, pamte postupke roditelja kada se oni prikazuju u najgorem svjetlu. Kad mama ili tata, usvojitelj ili bilo tko drugi tko obavlja ulogu skrbnika potpuno izgubi kontrolu, ugrožava djetetov opstanak. Djetetov nagon za preživljavanjem duboko pamti takva ponašanja. Svako sljedeće iskustvo stida koje barem i veoma malo podsjeća na tu prošlu traumu lako može potaknuti sjećanje na riječi i scene iz prošle traume. A tada se bilježi i novo i staro iskustvo. Tijekom vremena ti se prizori stida povezuju i gomilaju. Svaki novi prizor pojačava stari, poput snježne grude koja kotrljajući se nizbrdo, postaje sve veća. Kako vrijeme prolazi, veoma je malo potrebno da bi se aktivirali ovi kolaži postiđujućih sjećanja. Riječ, sličan izraz lica ili prizor mogu ih potaknuti. Katkada nije potreban čak ni vanjski poticaj. Samo prisjećanje može izazvati iznimno

bolno iskustvo. Stid kao emocija sada se zamrznuo i usjekao u bit nečijeg identiteta. Stid je duboko internaliziran. STID KAO

SAMOOTUĐENJE

I

IZOLACIJA

Kad netko pati od otuđenosti, znači da doživljava dijelove svojega ja kao sebi tuđe. Primjerice, ako vam nikada nije bilo dopušteno izražavati ljutnju u obitelji, vaša ljutnja postaje otuđeni dio vas samih. Doživljavate toksični stid kada ste ljuti. Taj vam je dio oduzet ili je odijeljen od vas. No ne možete se riješiti emocionalne snage ljutnje. Ljutnja je samoodržavajuća i samozaštićujuća energija. Bez te energije postajete otirač drugima, onaj koji svima udovoljava. Budući da su vaši osjećaji, potrebe i nagoni sputani toksičnim stidom, sve ste više i više otuđeni. Osjećate se pogrešnim i inferiornim; čini vam se da je vaš život promašen. Nikako ne možete s drugima podijeliti svoje unutrašnje ja, jer ste predmet vlastita prezira. Kad možete sebe prezirati, više niste u sebi. Osjećati stid znači osjećati da vas vide razotkrivena i ponižena. Kad ste predmet samom sebi, okrećete pogled unutra, prateći i ispitujući svaku, pa i najsitniju pojedinost ponašanja. To unutrašnje kritičko promatranje je mučenje. Stvara bolnu napetost koju Kaufman opisuje kao »proizvodnju sputavajućeg i paralizirajućeg učinka na sama sebe«. To paralizirajuće unutrašnje motrenje uzrokuje povlačenje, pasivnost i nepokretnost. Odijeljeni dijelovi našega ja projiciraju se u veze. Često su temelj mržnje i predrasuda. Odijeljeni dijelovi nečijeg ja mogu se manifestirati kroz podijeljenu ili čak višestruku ličnost. To je čest slučaj u osoba koje su doživjele tjelesno i seksualno nasilje.

Osoba podijeljena i otuđena unutar sebe može razviti i osjećaj nestvarnosti. Može imati sveprožimajući osjećaj nepripadnosti, promatranja sa strane. Stanje unutarnje otuđenosti i izolacije prati i kronična depresija. To je povezano s tugom zbog gubitka autentičnog ja. Možda je najdublji i najrazorniji aspekt neurotskog stida odbacivanje sama sebe. STID

KAO

LAŽNO JA

Budući da razotkrivanje sebe pred sobom leži u srži neurotskog stida, nužan je bijeg od sebe. Taj je bijeg povezan sa stvaranjem lažnog ja. Lažno ja uvijek je više ili manje od ljudskog. Osoba s lažnim ja može biti perfekcionist ili površna osoba, obiteljski junak ili žrtveno janje. Kako se oblikuje lažno ja, pravo ja se skriva. Stvarani godinama, slojevi obrane i maski toliko su jaki da pojedinac potpuno gubi svijest o tome tko je zapravo. Veoma je važno uvidjeti da se lažno ja može iskazivati u takvim suprotnostima kakve su, primjerice iznimno sposoban perfekcionist ili pak propali narkoman. Obojica skrivaju dubok osjećaj unutrašnje rastrganosti, rupe u duši. Mogu se tako prikriti da izgledaju p o p u t krajnjih suprotnosti, dok uistinu obojicom upravlja neurotski stid. Zapravo je najparadoksalniji aspekt neurotskog stida u tome što je on osnovni pokretač i iznimno sposobnog i nesposobnog, i junaka i žrtvenog janjeta, i »pravednog« i nevaljalog, i moćnog i jadnog. STID KAO OVISNOST O DRUGOME

Mnogo se pisalo o ovisnosti o drugome. Svi se slažu da je tu riječ o gubitku sebstva. To je stanje kad pojedinac nema unutarnji život. Sreća je samo izvanjska. Dobrohotnost i samopoštovanje su izvanjski. Ne dolaze iznutra. Pia Mellody

ovisnost o drugome definira kao »bolesno stanje u kojemu je autentično ja nepoznato ili se skriva, tako da je osjećaj sebe... vlastite vrijednosti... samopoštovanja i povezanosti s drugima iskrivljen, što stvara bol i iskrivljene odnose«. Nema bitne razlike između te definicije i mojeg opisa internaliziranog stida. Smatram da je internalizirani stid bit ovisnosti o drugome. STID

KAO

GRANIČNI

POREMEĆAJ

Kaufman smatra da su mnoge emocionalne bolesti ukorije­ njene u neurotskom stidu. Čini se očitim da su neki od tih poremećaji povezani sa sindromima stida. To se odnosi na ovisnu ličnost, kliničku depresiju, shizoidne pojave i granični poremećaj. Ja smatram da je toksični stid pojam koji ujedinjuje ono što često predstavlja zbrku psiholoških definicija i distinkcija. Premda mi je jasno da takve iscrpne etiološke distinkcije, dobivene točnom i preciznom razradom, imaju kliničku i psihoterapijsku vrijednost, mislim da su neke od njih kontraproduktivne. Nakon što sam proučavao djela Jamesa Mastersona o graničnim poremećajima i pregledao njegove radne filmove siguran sam da postoji minimalna razlika u liječenju ljudi utemeljenih na toksičnom stidu i Mastersonova liječenja graničnih poremećaja. Uvjeren sam da je Mastersonov granični poremećaj sindrom neurotskog stida. To je skup sljedećih, u glavnim crtama povezanih, simptoma: • poremećaj predodžbe o sebi • teškoće u određivanju i izražavanju vlastitih individualiziranih misli, želja i osjećaja te teškoće u samostalnoj procjeni vlastite vrijednosti • teškoće sa samodokazivanjem.

STID KAO BIT I POGONSKA

SNAGA

SVIH OVISNOSTI

Neurotski je stid srž i pogonska snaga svih kompulzivno/ ovisničkih poremećaja. Moja je općenita radna definicija takvih poremećaja sljedeća: »Patološki odnos prema svakom iskustvu promjene raspoloženja koje ima životno štetne posljedice.« Nagon za ovisnošću povezan je s rastrganim ja, s vjerovanjem da pojedinac nije ispravan kao osoba. Sadržaj ovisnosti, bez obzira na to radi li se o konzumentskoj ovisnosti ili ovisnosti o aktivnosti (poput posla, kupovanja ili kockanja), jest uspostava intimne veze. Radoholik je u ljubavnoj vezi sa svojim radom, alkoholičar s pićem. Oboje modificiraju raspoloženje kako bi izbjegli osjećaj usamljenosti i povrijeđe­ nosti u svojem ranjivom, stidljivom dijelu. Svako ovisničko ponašanje uzrokuje životno štetne posljedice koje, opet, uzrokuju još veći stid. Novi stid pokreće kolo ovisnosti. Slika 1.1. prikazuje kako internalizirani stid pothranjuje ovisnost i kako ovisnosti stvaraju novi stid, pa pojedinac postaje još više utemeljen na stidu. Ovisnici taj ciklus zovu kavezom za vjeverice. Ja sam nekada pio kako bih riješio probleme izazvane pićem. Što sam više pio kako bih olakšao svoju na stidu utemeljenu usamljenost i povrijeđenost, osjećao sam se sve postiđenijim. Stid rađa stid. Krug započinje pogrešnim susta­ vom vjerovanja koje je zajedničko svim ovisnicima - da ih nitko ne bi mogao željeti ili voljeti takve kakvi jesu. Zapravo, ovisnici ne mogu voljeti sebe. Predmet su vlastita prezira. Taj duboko internalizirani stid uzrokuje iskrivljeno razmiš­ ljanje. Iskrivljeno razmišljanje svodi se na uvjerenje da će mi biti dobro ako pijem, jedem, vodim ljubav, više zarađujem, više radim itd. Stid pretvara pojedinca u ono što Kellog naziva »radnim bićem«, umjesto ljudskog bića.

Slika 1.1. Kompulzivno/ovisnički ciklus koji je potaknut stidom i koji obnavlja stid

Vrijednost se procjenjuje prema izvanjskosti, nikada prema unutrašnjosti. Mentalna opsjednutost određenim ovisničkim odnosom prvi je stupanj promjene raspoloženja, jer nas razmišljanje udaljava od emocija. Nakon što smo neko vrijeme opsjednuti, dolazi do drugog stupnja promjene raspoloženja. To je »iživljavanje« ili ritualna faza ovisnosti. Ritual može biti odlazak na piće s dečkima, jedenje na omiljenom skrovitu mjestu ili lutanje u potrazi za seksom. Ritual će završiti tako što ćemo se opiti, nasititi, doživjeti orgazam, potrošiti sav novac itd. Potom slijede osjećaj stida zbog vlastita ponašanja i životno štetne posljedice - mamurnost, nevjera, ponižavajući seks, p r a z a n novčanik. Meta-stid je zamjena afekta transformiranje stida zbog sebe u stid zbog iživljavanja i životno štetnih posljedica. Taj meta-stid pojačava identitet utemljen na stidu. »Ne valjam; nešto nije u redu sa mnom«, ponavljamo poput pokvarene ploče. Što više to ponavljamo, više učvršćujemo pogrešan sustav vjerovanja. Toksični stid pot­ hranjuje ovisnost i sam se obnavlja. STID

I OSJEĆAJ KRIVNJE

Toksični stid valja jasno razlikovati od osjećaja krivnje (i krivnja može biti zdrava i toksična). Zdravi je stid emocionalna osnova naše savjesti. Taj je osjećaj posljedica ponašanja koje se protivi našim vjerovanjima i vrijednostima. Osjećaj krivnje podrazumijeva internalizirana pravila i razvija se nakon stida. Prema Eriksonu, u trećoj fazi psihološkog razvoja, koja počinje poslije treće godine, uspostavlja se polarna ravnoteža između inicijative i osjećaja krivnje. Osjećaj krivnje je, razvojno, zreliji od stida i ne odražava se izravno na nečiji identitet te ne

Slika 1.2. Suprotnost stid - osjećaj krivnje Toksični osjećaj krivnje Izvori i opis

Nedovršeni razvoj zbog iskrivljena super-ega; rezultat perfekcionizma, obiteljskog uplitanja

Osjećaj odgovornosti i moći

Megalomanski osjećaj odgovornosti; biti moćan u sustavu nemoći

Doživljaj

Turobna ozbiljnost; nema mjesta greškama; ne smijem pogriješiti - to bi bilo užasno Pogreška zbog krutosti uloge; pogreška iskrivljenog mišljenja (odgovorni smo za tuđe živote) Mogu biti dobar ako sam savršen i slijedim sva pravila (legalistički pristup) i izvršavam svoju zadaću (ulogu) Nemam pravo na ograničenja, osim unutar svoje krute uloge Kršenje jednostavnog pravila - kao off-sidea; posljedica je velika kazna, poput isključenja iz igre

Osjećaj pogreške Moralnost, Čestitost

Osjećaj za granice Usporedba sa sportom

Zdravi osjećaj krivnje

Toksični stid

Zdravi stid

Nastupa nakon stida; po Eriksonu treća psihosocijalna faza; inicijatva versus osjećaj krivnje; oblikovatelj savjesti Normalan osjećaj odgovornosti; pouzdanost; iskušavanje snage volje

Nedovršeni razvoj: na stidu utemeljeni uzori; trauma napuštenosti; isprepleteni dojmovi stida

Rano se razvija, 15 mjeseci 3 godine; po Eriksonu druga psihosocijalna faza

Neodgovornost; manjak volje; krivi izbor; nesposobnost

Pogrešio sam; prekršio sam svoja pravila; krivo mi je

Ja sam promašen; nema mi pomoći; ne valjam; bezvrijedan sam

Pogrešan postupak; krivi korak; mogućnost popravka

Pogrešni smo u samoj biti; osjećaj da smo manjkavi kao osobe nepopravljivi smo Loš sam; nisam dobar; nisam dorastao; nemoralan sam

Ograničeno moć i odgovornost; proizlazi iz poznavanja granica; potrebna mi je pomoć Mogu pogriješiti i griješit ću; to je normalno, a pogreške se mogu ispraviti U svojoj smo biti ograničeni, pogreška proizlazi iz naše prirodne konačnosti Dobar sam, ali imam svoje granice - dopuštenje da budemo ljudi

Nisam dobro učinio; mogu popraviti štetu

Prekršene moralne granice (vrijednosti) Kršenje pravila igre - kao istrčavanje u out na nogometnom igralištu

Nema ograničenja; ni u čemu nisam dobar Narušavanje same igre; promašenost - nikada neću postići gol

Bitna ograničenost Kršenje pravila, jednostavan prekršaj; sporost

umanjuje

njegov

osjećaj

osobne

vrijednosti.

Proizlazi

iz

integriranog sustava vrijednosti. Fossum i Mason kažu: »Osoba s osjećajem krivnje može reći: "Strašno mi je kad napravim nešto protiv svojih načela." Ili: "Žao mi je zbog posljedica mojega ponašanja." Time su vrijednosti te osobe reafirmirane. Postoji mogućnost popravka, učenja i poboljšavanja. Dok je krivnja bolan osjećaj žaljenja i odgovornosti zbog svojih postupaka, stid je bolan osjećaj u vezi sa sobom kao osobom. Mogućnost popravka stidljivoj se osobi čini isključenom, jer je stid stvar identiteta... a ne pogreške u ponašanju. Iz tog se iskustva ništa ne može naučiti i ne otvaraju se mogućnosti poboljšanja, jer ono samo potvrđuje pojedinčeve negativne osjećaje prema sebi.« Suočavanje sa stidom (Facing Shame) Slika 1.2. pokazuje složenu suprotnost između toksičnog stida, zdravog stida, toksične krivnje i zdrave krivnje. U žarištu je teza da je toksični stid povezan s osjećajem neispravnosti kao ljudskog bića. Popravak se čini nemogućim, jer nikakva promjena zapravo nije moguća. U svojoj krajnjoj biti, toksični stid znači beznađe. POREMEĆAJI

LIČNOSTI

KAO

SINDROMI

STIDA

Narcistička osoba Prema Jamesu Mastersonu glavne kliničke oznake osobe sa narcističkim poremećajem su: »Megalomanija, iznimna zaokupljenost samim sobom te ne­ dostatak zanimanja i sućuti za druge, unatoč njihovom nastojanju da dobiju potvrdu i pohvalu.« Narcistički i granični poremećaji (The Narcissistic and Borderline Disorders)

Osoba s narcističkim poremećajem neizmjerno je motivirana tražiti savršenstvo u svemu što radi. Takva je osoba usmjerena na stjecanje bogatstva, moći i ljepote te na pronalaženje drugih koji će odražavati njezinu veličinu i diviti joj se. Ispod te vječne fasade krije se praznina ispunjena zavišću i srdžbom. Srž te praznine je internalizirani stid. Paranoična osoba Paranoična je obrana poza kojom se nastoji prevladati prekomjerni stid. Paranoična osoba postaje hiperoprezna, predosjećajući i očekujući izdaju i poniženje za koje je sigurna da će uslijediti. Ona osjeća da je osobno ugrožavaju čak i nevini događaji i vječno je na oprezu. Harry Stack Sullivan opisao je ja paranoične osobe kao »osjećaj beznadne manjkavosti«. Izvore osjećaja manjkavosti paranoična osoba traži drugdje. To je kao da se unutrašnje oči stida, prezira i gnušanja projiciraju van. Krivi postupci, pogreške i drugi oblici osobne promašenosti ne mogu biti dio paranoične osobe. Ona ih prenosi sa svojeg unutrašnjeg ja na druge. Prijestupničko ponašanje Kriminal

općenito

Allice Miller uvjerljivo je pokazala kako je kriminalno ponašanje zapravo uglavnom »iživljavanje nesvjesnoga«, tj. ponavljanje doživljenoga u prošlosti. To znači da je prijestupnik nekada i sam bio žrtva u situaciji veoma sličnoj onoj u kojoj sada druge čini žrtvama. Djeca iz obitelji u kojima je bilo nasilničkog ponašanja i zlostavljanja, djeca iz obitelji s visokim stupnjem napuštenosti trpe strahovitu viktimizaciju. Oni, općenito govoreći, ili preuzimaju ulogu žrtve koju će ponovno

i ponovno ponavljati, ili se pak poistovjećuju s prijestupnikom i ponavljaju prijestup na bespomoćnim žrtvama (što su i sami nekoć bili). To se ponavljanje zove »kompulzivno ponavljanje« - nagon za ponavljanjem. U knjizi »Za tvoje dobro« (For Your Own Good) Alice Miller potanko opisuje ponavljanja mladića - narkomana i ubojice djeteta. Premda nitko ne može dokazati da je svaki prijestupnički čin iživljavanje stida zbog napuštenosti, niti je to učinio, mislim da ima dovoljno podataka koji podupiru pretpostavku da je tomu najčešće tako. Nitko nije ponudio nijedno drugo rješenje za vječni problem zločina i kriminala. Nedvojbeno, kriminalci se osjećaju kao društveno izopćeni ljudi i podnose teret golema toksičnog stida. Tjelesno

zlostavljanje

Onaj tko tjelesno zlostavlja druge i sam je nekoć bio žrtva - nemoćna i ponižavana. Roditelji koji tjelesno ponižavaju i zlostavljaju djecu najčešće su i sami u mlađoj dobi bili zlostavljani. Nikada nisu razriješili internalizirani stid u vlastitim životima. Njihove su traume iz djetinjstva ugrađene u niz međusobno isprepletenih sjećanja. Te izvorne prizore sad ponavljaju njihova djeca; oni ih tjeraju na ponavljanje, poput Pavlovljeva refleksa. Kaufman tumači: »Roditelji koji se spremaju zlostavljati vlastitu djecu ponovno proživljavaju situaciju u kojoj su sami bili udarani, ali istodobno je proživljavaju i iz perspektive svojih roditelja. Sada oni igraju ulogu svojih roditelja.«

Zašto roditelji, koji su i sami nekoć bili zlostavljana i udarana djeca, žele biti poput svojih roditelja? Odgovor treba tražiti u dinamici poistovjećivanja. Poistovjećivanje prijestupnika jasno je definirao Bettelheim kao »poistovjećivanje s agresorom«.

Kad su djeca tjelesno povrijeđena i kada duševno pate, žele što prije pobjeći od toga. Stoga se više ne poistovjećuju sami sa sobom nego sa svojim postiđujućim tlačiteljem, pokušavajući zadobiti njegovu moć i snagu. Poistovjećujući se s roditeljem, pojedinac istodobno postaje slabo, zločesto dijete i snažan nasilni roditelj. Unutrašnja slika roditelja-mučitelja budi staru situaciju i posreduje proces. Tjelesno zlostavljanje može potaknuti prisilno ponavljanje zlostavljanja, usmjerenog prema sebi ili svojem supružniku, ili pak prema djeci. Žrtve tjelesnog nasilja mogu, osim toga, i ostati žrtve. Martin Seligman je proveo opsežno istraživanje o onome što on zove »naučena bespomoćnost.« U osnovi, proizvoljno, nasumično i nepredvidivo tjelesno zlostavljanje uzrokuje stanje pasivnosti u kojemu žrtva osjeća kako ne može više ništa učiniti. Uz to se javlja i negativni sustav vjerovanja. Osoba više ne vjeruje u mogućnost izbora. Jednostavnije se vezanost za nasilje može objasniti činjenicom da što se nekoga više tuče, on se sve više i više stidi. Što je stid više internaliziran, snažnije je vjerovanje da smo manjkavi i neispravni. Što više vjerujemo da smo manjkavi i neispravni, ograničenije su nam mogućnosti izbora. Internalizirani stid uništava granice. Bez granica nemamo zaštite. Seksualno

zlostavljanje

Oni koji seksualno zlostavljaju najčešće su ovisnici o seksu. Katkada takve osobe ponavljaju situaciju u kojoj su same bile seksualno ili tjelesno zlostavljane. Seksualno zlostavljanje stvara intenzivan i onesposobljavajući stid koji veoma često stvara podijeljenu ličnost. Počinitelji incesta i seksualnog zlostavljanja poticani su internaliziranim stidom. Kaufman kaže:

»I počinitelj napada ili nasilja utemeljen je na stidu. Takva su djela djela moći i osvete, rođena iz nemoći i potaknuta stidom... taj je prizor nasilja ponavljanje, rekonstrukcija prizora jednake nemoći i poniženja koju je iskusio sam počinitelj od ruke drugog mučitelja... Žrtvu, metu osvete, zbunjuje izvor počiniteljeva stida. Poražavajući i ponižavajući žrtvu počinitelj se trenutačno oslobađa stida.« Viktimizacija se može manifestirati kroz incest, uznemiravanje, silovanje, voajerizam, egzibicionizam, nepristojno ponašanje ili kroz telefonske pozive. U svakom slučaju, riječ je o izražavanju stida i viktimizaciji nevinoga. Megalomanija - onesposobljena volja Toksični stid ima i oblik megalomanije. Megalomanija je poremećaj volje. Može se pojaviti kao narcističko samouveličavanje ili bijedna bespomoćnost. Oba ekstrema odbijaju biti ljudska bića. Oba pretjeruju: jedan je više od ljudskog bića; drugi je to manje. Važno je shvatiti da je onaj koji je manje od ljudskog bića - onaj bespomoćni - također megaloman. Bespomoćnost kaže da mi ništa i nitko ne može pomoći. Ja sam najbolesniji među bolesnima... ja sam »najbolji/ najgori« na svijetu. Megalomanija je rezultat uništene ljudske volje. Volja se prvenstveno onesposobljava kroz postiđivanje emocija. Postiđene i zapriječene emocije sprečavaju punu integraciju intelektualnog značenja. Kada doživimo događaj nabijen emocijama, moramo se emocija osloboditi kako bi intelekt, um i moć prosuđivanja izvukli smisao iz njega. Emocije iskrivljuju mišljenje. Kada su sputane stidom, njihova se energija smrzava i nije moguća puna integracija između uma i volje. Ljudska je volja intenzitet želje podignut na razinu akcije. Volja je apetit. Um (zaključivanje i prosuđivanje) daju

volji oči. Bez uma, volja je slijepa i nema sadržaja. Bez sadržaja volja počinje htjeti samu sebe. Ovo stanje uništenosti uzrokuje ozbiljne probleme. Neki od njih jesu: • Volja hoće ono što se ne može htjeti. • Volja pokušava imati sve pod svojim nadzorom. • Volju se doživljava kao svemoćnu, ili kad ne uspije, kao »bijednu«. • Volja hoće samo za volju htijenja (impulsivnost). • Volja hoće u apsolutnim ekstremima - sve ili ništa. TOKSIČNI

STID

KAO

DUHOVNI

BANKROT

Problem toksičnog stida u krajnjemu je duhovni problem. Ja to zovem »duhovnim bankrotom«. Već sam najavio da je duhovno bit ljudske egzistencije. Mi nismo materijalna bića na duhovnom putovanju; mi smo duhovna bića koja trebaju zemaljsko putovanje kako bi postala potpuno duhovna. Duhovnost je način života - takav koji povećava i proširuje život. Stoga je bit duhovnosti rast i širenje, novost i kreativnost. Bit duhovnosti je bivanje. Bivanje je onaj pobjedonosni udarac kojim trijumfiramo nad ništavnošću. Bitno u bivanju jest zašto je nešto nešto, a ne ništa. Bivanje je temelj svih bića. Odrugojačenje i dehumanizacija Uslijed toksičnog stida, koji je otuđivanje ja od sama sebe, pojedinac se »odrugojačuje«. Odrugojačenje jest pojam koji rabi španjolski filozof Ortega Y. Gasset kako bi opisao dehumanizaciju. On kaže da je čovjek jedino biće koje živi iznutra. Biti uistinu ljudsko biće

znači imati unutrašnje ja i život iznutra. Životinje žive u stalnoj budnosti, uvijek na oprezu, tragajući izvan sebe za hranom i obranom. Kada ljudska bića više nemaju unutrašnji život, odrugojačuju se i dehumaniziraju. Toksični je stid polarnost »više od ljudskog/manje od ljudskog«. Potreba da lažno ja pokrije i sakrije autentično ja iziskuje život u kojemu prevladavaju rad i dostignuća. Sve ovisi o tome kako radimo te o uspjesima koje postižemo, umjesto o bivanju. Bivanje ne traži mjerilo; ono je samo sebi opravdanje. Bivanje je utemeljeno u unutrašnjem životu koji raste u bogatstvu. Toksični stid traži sreću i potvrdu vani, jer je unutrašnjost neispravna i manjkava. Toksični je stid duhovni bankrot. Stid kao bespomoćnost Toksični stid ima osobinu neizlječivosti. Ako sam neispravan, manjkav i pogrešan, nema mi pomoći. Takvo uvjerenje vodi do nemoći. Kako se mogu promijeniti? Toksični stid ima i osobinu cirkularnosti. Stid rađa stid. Vidjeli ste na slici 1.1. kako ovisnici izražavaju internalizirani stid, a onda se osjećaju postiđenima zbog svojega sramnog ponašanja. Funkcionalna autonomija Kad se internalizira, toksični stid je funkcionalno autonoman, što znači da može biti potaknut iznutra, bez ikakvih vanjskih stimulansa. Čovjek može zamisliti neku situaciju i osjetiti dubok stid. Može sam potaknuti spiralu stida kroz unutrašnji razgovor. Što više doživljava stid, sve je postiđeniji i tako u krug. Upravo je značajka slijepe ulice ono što stid čini tako beznadnim. Mogućnost za popravak čini se isključenom ako je čovjek u osnovi neispravan kao ljudsko biće. Pribrojite

tome samoobnavljajuću osobinu stida i uvidjet ćete uništavajuću, duševno razarajuću snagu neurotskog stida. Čitatelj sada već uviđa kako je dramatično za mene bilo otkriće dinamičkog stida. Osvještavajući dinamiku stida, imenujući ga, stječemo stanovitu moć nad njim.

2. POGLAVLJE

IZVORI TOKSIČNOG STIDA OBITELJSKI SUSTAV Uvod Toksični se stid prvenstveno potiče kroz značajne veze. Ako nekoga ne cijenite, teško je zamisliti da vas mogu postidjeti njegove riječi ili djela. Mogućnost toksičnog stida počinje s našim izvornim vezama. Ako su naši primarni skrbnici utemeljeni na stidu, ponašat će se bestidno i prenijeti svoj toksični stid na nas. Nije moguće naučiti vlastitu vrijednost ako se sami ne cijenimo. Toksični stid je višenaraštajni. Prenosi se s jednog naraštaja na drugi. Ljudi utemeljeni na stidu pronalaze druge ljude utemeljene na stidu i vjenčaju se. Kao par, oboje nose stid iz vlastitih obiteljskih sustava. Njihov će brak biti utemeljen na njihovoj stidljivoj biti. Najvažnija posljedica toga bit će nedostatak intime. Teško je dopustiti nekome da vam se približi ako se osjećate neispravnima i manjkavima kao ljudsko biće. Parovi utemeljeni na stidu održavaju neintimnost

kroz lošu komunikaciju, stalne neproduktivne svađe, igre, manipulacije, nadmetanje za stjecanje nadzora, povlačenje, i optuživanje. Kad se takvim, na stidu utemeljenim, roditeljima rodi dijete, sve je već unaprijed jasno. Roditelji trebaju biti uzor. Pružanje uzora odnosi se na mnoga područja: kako biti muškarac ili žena; kako se intimno odnositi prema drugoj osobi; kako priznati i izraziti emocije; kako se pošteno svađati; kako imati osjećaj za tjelesne, emocionalne i intelektualne granice; kako komunicirati; kako se nositi s beskrajnim životnim problemima i kako ih preživjeti; kako biti samodiscipliniran, kako voljeti sebe i drugoga. Na stidu utemeljeni roditelji ne mogu postići ništa od svega toga. Jednostavno ne znaju kako. Djeca trebaju vrijeme i pažnju svojih roditelja. Poklanjati vrijeme nekome dio je ljubavnog truda. To znači naći se djetetu pri ruci, paziti na njegove potrebe više nego na svoje. Ja sam primjerice, provodio dosta vremena sa svojim sinom. Često je to bilo tako da bih ja gledao nogometnu utakmicu na televiziji, dok se on igrao u sobi. Ako bi previše galamio, ukorio bih ga. Provodili smo količinski dosta vremena zajedno, no ono nije bilo utrošeno kvalitetno. Dio ljubavnog truda je i slušanje. Djeca posve jasno izražavaju svoje potrebe i priopćit će nam ih neuvijeno. Moramo ih slušati. To iziskuje popriličnu količinu emocionalne zrelosti. Da bi dobro slušao, čovjek najprije mora imati zadovoljene vlastite potrebe. Ako imate neku potrebu, teško vam je slušati. Potreba je poput zubobolje. Kad smo utemeljeni na stidu, usmjeravamo se jedino na našu bol.

Potrebiti, na stidu utemeljeni, roditelji se ne mogu nikako skrbiti o potrebama svoje djece. Dijete je postiđeno kad god ima neku potrebu, jer se potrebe djeteta sukobljavaju s potrebama roditelja. Dijete raste i odrasta. Ali ispod maske odraslog ponašanja krije se dijete koje je bilo zanemarivano. To potrebito dijete je nezasitno i kada postane odrastao čovjek, ima »rupu u duši«. Kao odraslome, nikada mu nije dosta. Odrasli nastoje da im ono što dobiju bude dovoljno i trude se kako bi sljedeći put više i dobili. Odraslo dijete ne može se zasititi, jer se zapravo radi o potrebama djeteta. Ja sam primjerice, u svojim ranim vezama, uvijek išao predaleko i želio previše. Ako bih sreo neku djevojku i ako bismo se svidjeli jedno drugome, odmah bih počeo pričati o braku, čak i nakon prvog sastanka\ Kad bi se zaljubila u mene, očekivao sam da se skrbi za mene poput majke. Zahtjevna djeca trebaju roditelje. Tako odrasla djeca pretvaraju ljubavnike u roditelje, u nekoga tko će se pobrinuti za njihove potrebe. Najvažnije je da potrebiti, na stidu utemeljeni brakovi, stvaraju potrebite, na stidu utemeljene obitelji. Djeca rastu na tlu stida umjesto u toplom naručju ljubavi. Na stidu utemeljene obitelji djeluju u skladu sa zakonima društvenih sustava. Kad je društveni sustav disfunkcionalan, krut je i zatvoren. Svi članovi takve obitelji upleteni su u vrstu ekstatične zamrznutosti. Oni se brinu o potrebi sustava za ravnotežom. Djeca idu u školu, u crkvu ili sinagogu, odrastajući za život u društvu. Svaki dio tih društvenih sustava dodaje svoj jedinstven doprinos indukcijskom procesu toksičnog stida.

MAXOVA PRIČA*

Max je možda najtragičnija osoba koju sam sreo u posljednjih dvadesetak godina otkako radim kao savjetnik. Obratio mi se sa 44 godine. Odmah sam ga zavolio. Činilo se da ga svi vole. Imao je problem kakav nikad prije nisam rješavao. Max je bježao. Bježao je devet puta. U određenom trenutku, uglavnom kad bi mu išlo veoma dobro u životu i kada bi bio pod pritiskom uspjeha, jednostavno bi stavio u automobil neke nužne sitnice i počeo voziti. Sve bi ostavio - odjeću, pokućstvo, obitelj i posao. Max je bio direktor prodaje u nekoj tvrtki. Pri devetom je bijegu ostavio petero djece; svi su imali manje od 17 godina. Došli su živjeti s Maxom pošto se razveo od svoje treće žene. Troje djece je bilo iz njegova prvog braka, četvrto iz drugog, a peto iz trećeg. Dok sam razgovarao s Maxom, duboka je bol njegova života bila očita. Njegov je stid bio još očitiji. Zapravo, Maxov je život bio metafora internaliziranog stida. Utjelovljavao je mnogobrojna lica stida i bio je proizvod najvažnijih izvora stida. Osim toga, pokazivao je mnoge oblike prikrivanja stida. U razgovoru je neprestano skretao pogled. Često se crvenio. Bio je bolno zbunjen i pretjerano napet. Katkada bi me prkosno pogledao u oči i otvoreno mi ispričao o nekim svojim postupcima, ozbiljno se optužujući. Potom bi to popratio dugim, samoobmanjujućim pričama o svojoj pouzdanosti i uspješnosti. Kad bih se blago suprotstavio * Max je složen simbol - vrsta tipičnog predstavnika toksičnog stida. Prikupio sam pojedinosti iz tragičnih života stvarnih, na stidu utemeljenih ljudi. Jedan od njih sada je mrtav - postao je tragičnom žrtvom toksičnog stida.

njegovim pokušajima da se izbjegne suočiti s istinom, postao bi izrazito osjetljiv, zauzeo bi obrambeni stav, a katkada bi se i istinski razbjesnio. Iz svega mi je toga postao jasan njegov očaj, njegova očajnička usamljenost i njegova, na stidu utemeljena, bespomoćnost. Premda je intelektualno bio nadaren i očito je bio dobar direktor prodaje, tijekom svojih bjegova bavio se drugorazrednim poslovima. Bio je čistač, perač posuđa, pomoćnik smetlara, drvosječa, scenski radnik, kuhar u jeftinim gostionicama, a na svojem je posljednjem »izletu«, kako je on nazivao svoje bjegove, skupljao i prodavao aluminijske limenke. Max, premda tjelesno privlačan ženama, na izletima je uvijek ostajao sam i nije se upuštao u seksualne odnose. Bio je visok 190,5 cm i zgodan. Kad me je sreo, već je bio spolno nemoćan. To je, do neke mjere, prouzročila dugogo­ dišnja izolacija i pušenje marihuane. Max je bio ono što Pat Carnes u svojoj knjizi »Izlazak iz sjene« (Out of The Shadows) zove seksualnim ovisnikom prvog i drugog stupnja. Seksualna ovisnost prvog stupnja uključuje sljedeće: • Više ljubavnih veza ili seksualnih partnera. • Kompulzivno samozadovoljavanje uz pomoć pornografije ili bez nje. • Kroničnu potragu za seksualnim zadovoljstvom, bilo heteroseksualne ili homoseksualne prirode. • Fetišističko ponašanje, bestijalnost ili prostitucija. Drugi stupanj uključuje voajerizam, egzibicionizam, nepri­ stojno ponašanje i opscene telefonske pozive. Carnes govori i o trećem stupnju seksualne ovisnosti koji uključuje incest, silovanje i zlostavljanje. Stupnjevi se odnose

na razine viktimizacije i pravnih posljedica koje prate seksualni čin. Drugi i treći stupanj uvijek podrazumijevaju postojanje žrtve i zakonom su kažnjivi. Što se Maxa tiče, on je tijekom svoja tri braka imao više ljubavnih veza. U početku drugog braka upuštao se u voajerizam popraćen velikim osjećajem degradiranosti i stida. Jedanput se sakrio u grane nekog stabla i čekao tri sata samo da bi dvije minute gledao mladu ženu bez ičega na sebi, osim grudnjaka i gaćica. Max je, osim toga, lutao velikim robnim kućama, upuštajući se u suptilne oblike nepristojnog ponašanja. Kad se došao posavjetovati sa mnom, već je potpuno prekinuo sve veze sa ženama. Bio je izoliran i nije imao nikakvu pravu vezu. Pomirio se s neprivlačnim poslom knjigovođe u prodavaonici računala. Sva su Maxova djeca bili ovisnici. Njegova je najstarija kćerka u 26. godini bila već u drugom braku. Bila je ozbiljan skrbnik-ovisnik i miješala je ljubav sa sažaljenjem. Pronalazila je muškarce koji su bili na samom dnu i vraćala ih u normalan život. Njezin je drugi muž bio bivši preprodavač droge u Europi, nekoliko je puta zatvaran zbog raspačavanja narkotika u Francuskoj. Maxova dva sina i kćerka iz drugog braka bili su teški narkomani i imali su velikih teškoća u vezama i u seksu. Najmlađi - dječak iz njegova trećeg braka - bio je s nepunih trinaest godina četiri puta uhićivan i zatvaran zbog nasilna ponašanja izazvanog alkoholom i drogom. Povremeno sam viđao Maxa gotovo sedam godina. Baš kad bih pomislio da smo postigli neki napredak, Max bi odustao (pobjegao bi od mene). Zbližio sam se s Maxom više no što bi to ijedan psihološki savjetnik smio. Max me podsjetio na moj vlastiti stid i ovisnost o drugima. Toliko

sam mu želio pomoći da sam postao pretjerano zainteresiran za rezultat našeg rada. U rujnu 1974. Max je umro. Imao je pedeset dvije godine. I njegov je otac umro upravo u toj dobi. U Maxovoj je ličnosti postojala značajka megalomanske melodramatičnosti. No bio je i istinski velikodušan i plemenit. Njegova je sućut za patnje drugih bila bezgranična. Umro je od emfizema u odjelu za siromašne državne bolnice. Na njegovu sam pogrebu plakao kao nikada u životu. Max je predstavljao sve nas, na stidu utemeljene ljude. Rekao sam da je umro od emfizema. Zapravo je umro od toksičnoga stida. Njegov je internalizirani stid bio izvor njegove ovisnosti o drugima, kemijske i seksualne ovisnosti. Max je bio univerzalno utjelovljenje toksičnog stida. Njegov je život, od početka do kraja, ilustrirao izvore i demonsku snagu toksičnog stida. S pomoću iskustava iz Maxova života istaknut ću ove izvore toksičnog stida: njegovu disfunkcionalnu obitelj, njegove na stidu utemeljene roditeljske uzore, višenaraštajnu postiđujuću obiteljsku povijest, njegovu napuštenost, njegovo školovanje, njegovo vjersko podrijetlo i postiđujuću kulturu koju svi mi dijelimo s njim. DlSFUNKCIONALNE OBITELJI

Toksični stid ima podrijetlo u međuljudskim odnosima, osobito u značajnim vezama. Naše su najznačajnije veze one izvorne. Pojavljuju se u našim izvornim obiteljima. Judith Bardwick to veoma dobro opaža: »Brak, a stoga i obitelj, okolina je u kojoj doživljavamo naša najintimnija i najmoćnija ljudska iskustva. Obitelj je jedinica kojoj pripadamo, u kojoj možemo očekivati zaštitu

od neukrotive sudbine, u kojoj stvaramo beskonačnost kroz našu djecu i u kojoj pronalazimo raj. Građa od koje je sastavljena obitelj mnogo je krvavija i mnogo strasnija nego građa od koje je sastavljeno prijateljstvo; a i cijena je veća.« U tranziciji (In Transition)

Obitelj je okolina u kojoj stječemo prve spoznaje o sebi. Unutrašnji identitet prvo pronalazimo u odražavajućim očima naših primarnih skrbnika. Naša sudbina u velikoj mjeri ovisi o zdravlju naših skrbnika. U Maxovu je slučaju otac, Jerome, bio teški alkoholičar i ženskar - ovisnik o seksu. Jerome je bio utemeljen na stidu. Otac ga je napustio, a odgajala ga je emocionalno incestuozna majka-alkoholičarka. Maxova je obiteljska povijest zastrašujuća. Kad je Max imao osam godina, njegova se majka Felicia razvela od njegova oca Jeromea. Od svoje je osme godine Max bio emocionalno i financijski zanemaren. Njegov je stariji brat, Ralph, preuzeo ulogu Maxova oca. I starija je sestra, Maxine, preuzela roditeljsku ulogu. Oni su bili njegovi mali roditelji. Maxova su se majka i otac vjenčali sa 17, odnosno 18 godina. Vjenčali su se jer je majka bila trudna. Očekivali su Maxovu stariju sestru - Maxine. Felicia je potjecala iz čvrste, religiozne kršćanske obitelji. Obitelj je zahtijevala da je Jerome oženi. Felicia je bila naoko iznimno čedna osoba i emocionalno zatvorena. Nosila je potisnutu seksualnost svoje majke. Njezinu je majku seksualno zlostavljao vlastiti otac (također alkoholičar) i dvojica od njezine devetero braće. Felicijina majka nikada nije govorila o tim incestuoznim činovima i nosila ih je kao svoju sramnu tajnu. Felicia je, iako prividno ispravna i čedna, »iživjela« seksualni stid svoje

majke zatrudnjevši u sedamnaestoj godini. Feliciju je također seksualno zlostavljao djed, majčin otac. Felicia je bila emocionalna supruga svojega oca. Postala je njegova mala žena i pouzdanica pošto joj se majka povukla u hipohondriju. I Jerome je bio emocionalni skrbnik svoje majke. Bio je njezin mali muškarac i postao joj je nadomjesni supružnik. Oba su Maxova roditelja bili nadomjesni supružnici. To znači da su oboje bili žrtve emocionalnog incesta. Oboje su bili ozbiljno utemeljeni na stidu, bili su ovisnici o drugima i ovisnici o alkoholu. Maxova je majka bila pokorna, ali hladna i nesenzualna. Max je rođen pet godina nakon Jeromeova i Felicijina vjenčanja. Nije bio planiran a zapravo niti željen. Radilo se o slučajnoj trudnoći. Max je bio ono što se zove izgubljenim djetetom u teoriji obiteljskih sustava (Sharon Wegscheider-Cruse). OBITELJI KAO

DRUŠTVENI

SUSTAVI

Opazili ste da sam istaknuo riječi izgubljeno dijete, nadomjesni supružnik, mali roditelji. Istaknuo sam ih kako bih pokazao da su to krute uloge uvjetovane potrebama obiteljskog sustava. U svojoj knjizi Bradshaw o obitelji i u istoimenoj seriji emisija na televizijskoj postaji PBS naglasio sam novo razumijevanje obitelji kao društvenih sustava. Obitelji su društveni sustavi koji prate zakone organizma. Prvi je zakon društvenih organizama da je cjelina veća od zbroja njezinih dijelova. Obitelj se definira kao interakcija i međuodnosi njezinih dijelova, a ne kao njihov zbroj. To se holističko načelo može ilustrirati slikom ljudskog tijela. Naše je tijelo cjelovit organički sustav, sastavljen od mnogih podsustava. Tu su živčani, krvožilni, endokrini sustav

itd. Ljudsko tijelo kao organizam nije zbroj njegovih sastavnih dijelova, nego međuodnos tih dijelova. Moje tijelo nije moje tijelo ako je izrezano na dijelove. Primjerice, ako mi odrežete noge od tijela, teško da ćete, pogledavši ih same, povezati te noge sa mnom. U sustavu je svaki dio povezan sa svakim drugim dijelom. Svaki je dio u cijelosti dio i dijelom cjelina. Što se tiče obitelji, ona je kao organizam veća od bilo kojeg svojeg člana. Obitelj se definira odnosima između dijelova, a ne kao zbroj dijelova. Kao društveni sustavi, obitelji imaju svoje sastavne dijelove, uloge i potrebe koje definiraju sustav. Glavni sastavni dio obitelji kao sustava jest brak. Ako je brak zdrav i funkcionalan, i obitelj će biti zdrava i funkcionalna. Ako je brak disfunkcionalan, i obitelj je disfunkcionalna. U Maxovu slučaju, brak njegovih roditelja bio je iznimno disfunkcionalan. Kada je glavni sastavni dio sustava disfunkcionalan, cijeli je sustav izbačen iz ravnoteže. Kada je sustav izvan ravnoteže, počinje djelovati drugi zakon, zakon dinamičke homeostaze. To je zakon ravnoteže. Dinamička homeostaza znači da će, kad god je neki dio sustava izvan ravnoteže, ostatak članova sustava pokušati povratiti ravnotežu. U svojim sam televizijskim emisijama to ilustrirao uporabom mobila. Dodirnete li neki dio mobila, utjecat ćete i na sve ostale njegove dijelove. Ako se jedan dio pomakne, pomaknut će se svi dijelovi. Mobil će se uvijek vratiti u stanje mirovanja. U zdravoj, funkcionalnoj obitelji mobil je u blagom kretanju. U disfunkcionalnoj obitelji, mobil je sklon zamrzavanju i statičnosti. Djeca u disfunkcionalnoj obitelji preuzimaju krute uloge uvjetovane obiteljskom potrebom za ravnotežom. Tako će

primjerice dijete koje nije željeno pokušati uravnotežiti obitelj time što neće izazivati nikakve probleme, što će pomagati, što će težiti savršenstvu, što će biti iznimno odgovorno ili neprimjetno. To je uloga izgubljena djeteta. Istaknuo sam te riječi kako bih pokazao da je riječ o disfunkcionalnoj ulozi. I Max i njegova sestra Maxine bili su izgubljena djeca. Maxov je brat, Ralph, bio zvijezda ili junak, zapravo je težio tome da bude iznimno uspješan kako bi svojoj na stidu utemeljenoj obitelji alkoholičara dao dostojanstvo. Maxovi stariji brat i sestra postali su Maxovi mali roditelji. Kako se Jerome sve više odavao alkoholu, napustio je svu svoju djecu. Budući da u obiteljskom sustavu nije bilo oca, Ralph je preuzeo tu ulogu i postao Maxov mali otac. A budući da obitelj nije imala brak (glavni sastavni dio), Ralph je preuzeo ulogu Felicijina nadomjesnog supruga. U tom sustavu nije bilo priskrbljivača novca, pa su Ralph i Maxine postali iznimno odgovorni skrbnici. Kao dijete, Max je nalazio zaštitu od očeva alkoholizma - neki bi ga rođaci primali u svoju kuću. On je bio zaštićeni. Max je, međutim, to doživljavao kao napuštenost. Od najveće je važnosti ovdje uočiti da su sve navedene uloge zapravo oblici prikrivanja stida. Ralph je prikrivao svoj stid igrajući ulogu zvijezdejunaka. Osim toga, ponašao se bestidno prema Maxu, tražeći od njega da bude savršen. Tražio je pretjeranu disciplinu od Maxa, neprestano ga ocjenjujući prema načelima »mora se« i »treba se«. Ralph je bio stalni izvor stida za Maxa. Max je volio starijeg brata i divio mu se. Svojevoljno je prihvaćao interpersonalni prijenos stida svojega brata. Ralph je, osim toga, bio i iznimno religiozan. Učio je za svećenika. Služio se vjerskom pravednošću kao oblikom prikrivanja svoga

Slika 2.1. Maxova disfunkcionalna izvorna obitelj

stida koji je prenosio na Maxa moralizirajući i procjenjujući ga. Kada strah, bol i usamljenost stida u disfunkcionalnoj obitelji postanu veoma snažni, jedna osoba, često ona najosjetljivija, postaje obiteljsko žrtveno janje. Njezina je funkcija olakšati bol svim članovima obitelji. Prvo je Maxine preuzela tu ulogu zbog Felicije. Ona je postala mamino žrtveno janje. Poslije je Ralph postao žrtveno janje, jer je u pubertetu bio aktivni alkoholičar. Zatim se Ralph pokajao i otišao u svećenstvo. Time je otvoren prostor za Maxa. On je počeo piti i bježati u petnaestoj godini. Njegov je prvi veliki bijeg trajao četiri dana, i završio je na plaži u New Orleansu. Kako su se njegovi bizarni bjegovi nastavljali, obitelj se sve više i više usmjeravala na njega. Razgovarajući o Maxu i neprestano se baveći njime, svi su članovi obiteljskog sustava ublažavali vlastitu bol. Max je postao poput žrtvenog janjeta u židovskom ritualu okajavanja. U tom se ritualu po janjetu razmaže krv i pošalje ga se u pustinju. Tako žrtveno janje okajava za ljudske grijehe. Max je postao žrtveno janje. Doslovno je otišao u smrt noseći stid nekoliko naraštaja svoje obitelji. Svi su članovi Maxova obiteljskog sustava preuzeli određene uloge kako bi stavili pod nadzor Jeromeovu alkoholičarsku ovisnost i Felicijinu ovisnost o drugima. U funkcionalnim obiteljima uloge se odabiru i prilagodljive su. Članovi mogu odlučiti hoće li prestati igrati uloge. U disfunkcionalnim obiteljima uloge su krute. Slika 2.1. pokazuje različite uloge u Maxovoj izvornoj obitelji. Ja sam dodao neke iz mojih zabilješki o Maxu. Uočit ćete da sve uloge prikrivaju na stidu utemeljenu unutrašnju bit. Budući da svaki član sustava ostvaruje svoju krutu ulogu, sustav ostaje zamrznut i

Slika 2.2. Obiteljska povijest bolesti Maxove majke (Felicije)

U svih se kćeri potvrdilo da je majka imala pravo - »muškarci ništa ne vrijede«.

nepromjenjiv. Disfunkcionalne su obitelji zamrznute u stanju nalik na opčinjenost. Stidljiva bit održava sustav zamrznutim. Svi se skrivaju. Uloge prikrivaju istinsko i autentično ja svake osobe. Stid: na stidu utemeljene obitelji i višenaraštajna bolest Jedan od razornih vidova toksičnog stida jest činjenica da se on prenosi s naraštaja na naraštaj. Skriveni i tajni vidovi toksičnoga stida izvori su njegova višenaraštajnog života. Budući da se drži u tajnosti, stid se ne može razriješiti. Obitelji su bolesne koliko i njihove tajne. Tajne su ono čega se takve obitelji stide, a mogu se pratiti naraštajima unatrag. Mogu to biti tajne o samoubojstvima, incestima, abortusima, ovisnos­ tima, javnoj sramoti, financijskoj propasti itd. Sve tajne na kraju izađu na vidjelo. To je snaga toksičnog stida. Bol i patnja stida stvaraju automatske i nesvjesne obrambene sustave. Freud ih naziva raznim imenima - poricanje, idealizacija roditelja, potiskivanje emocija i disocijacija od emocija. Važno je uočiti da ne možemo znati ono što ne poznajemo. Poricanje, idealizacija, potiskivanje, disocijacija postaju, kada se oblikuju, nesvjesni mehanizmi preživljavanja. Budući da su nesvjesni, gubimo dodir sa stidom, bolom i patnjom koju oni prikrivaju. Ne možemo izliječiti ono što ne možemo osjetiti. Stoga se, ako ga se ne liječi, naš toksični stid prenosi kroz naraštaje. Već sam navijestio da su Maxovi i otac i majka dolazili iz obitelji utemeljenih na stidu. Slika 2.2. pokazuje Felicijinu obiteljsku povijest bolesti. Njezina majka potječe iz alkoholičarske, incestuozne obitelji. Felicijina je majka u akutnim stanjima svoje bolesti bila neliječeni, na stidu utemeljeni,

ovisnik o drugima. Bila je agorafobična i hipohondrična. Felicijin je otac poticao stid njezine majke dopuštajući joj da bude bolesna. On je, osim toga, stavio Feliciju u ulogu nadomjesne supruge. Felicia je bila neliječena žrtva emocionalnog i tjelesnog incesta koja je potiskivala svoju seksualnost i nosila neriješene incestuozne probleme svoje majke. Ona ih je nesvjesno iživljavala time što je bila zavodljiva i Ralphu i Maxu. Ralph je, kao stariji sin, postao Felicijin nadomjesni suprug, ponavljajući emocionalni incest. Felicija je idealizirala svojeg oca i poticala je njegovu ozbiljnu ovisnost o drugima i o radu. Sve su se tri Felicijine sestre udale za disfunkcionalne muškarce. Sve su nosile nerazriješeni seksualni bijes svoje majke. Felicijina je majka stalno korila muškarce iz svoje bolesničke postelje. Max se sjećao kako joj je, dok je bio dječak, jedna od najomiljenijih uzrečica bila: »Muškarci hoće samo jednu stvar. Misle penisom.« Ta izjava, izrečena pred mladim muškarcem, ima elemente seksualnog zlostavljanja. I Ralph i Max bili su žrtve Felicijina nesvjesnog seksualnog bijesa i prezira prema muškarcima. Kada je Felicia ostala u drugom stanju s Jeromeom »iživjela je« nerazriješeni seksualni stid svoje majke. Max je ponovio Felicijino »iživljavanje« kad je sa sedamnaest godina njegova djevojka Bridget ostala prvi put u drugom stanju. I Ralph se oženio kad mu je djevojka ostala u drugom stanju. Na slici 2.3. pokazao sam glavne dijelove povijesti bolesti Jeromeove obitelji. Njegova je majka, kao sedmogodišnja djevojčica, vidjela kako joj je vlastita majka izgorjela u požaru. Napustio ju je otac. Poslao ju je da živi sa svoje dvije ujne koje su mrzile muškarce. Bunila se protiv te situacije stalno izazivajući nevolje.

Slika 2.3. Obiteljska povijest bolesti Maxova oca (Jeromea)

Počela je seksualni život veoma rano. Uvijek mi se činilo da je promiskuitetnim ponašanjem iživljavala vrstu seksualne zlostavljanosti. Max nije imao podataka o njezinoj porodici. Tako to nikada nisam mogao provjeriti. Max izrazito nije volio svoju baku, a djeda nikada nije vidio. Jeromeova se majka udala sa šesnaest godina. Muž joj je tragično stradao ne navršivši trideset godina. Poginuo je od strujnog udara dok je radio u elektrani. Jeromeova je majka dobila pozamašan novac kao udovica. Opijala se i zabavljala nekoliko sljedećih godina. Čini se da je bila genetski predodređena za alkoholičarku. Kad se udala za Jeromeova oca, bila je trudna i on se nakon olujnih sedam godina razveo od nje. Jerome je tada imao sedam godina. Otada je vidio oca samo dva puta. Jednom je stopirao 480 km da bi ga vidio, no čim je stigao, strpali su ga na autobus i poslali natrag kući. Drugi put se upleo prst sudbine. Jerome je pročitao u novinama o smrti svojega oca. Otišao je na pogreb, no zamolili su ga da ode, s objašnjenjem da bi njegova nazočnost ondje bila nezgodna. Otac mu se, naime, dvaput ženio i imao je troje djece iz drugog braka. Tako je Jerome rastao bez oca i bio je upleten u mrežu svoje majke, alkoholičarke i seksualne ovisnice. On je bio njezina žrtva emocionalnog incesta. Max je »iživljavao« ovaj uzorak višenaraštajne napuštenosti svojim bjegovima. Oba njegova roditelja, Jeromea i Feliciju, napustili su roditelji istog spola. Oboje su roditelji iskorištavali za svoje potrebe, umjesto da se brinu za njih. Max je susreo svoju prvu ženu, Bridget, na fakultetu. Ona je bila odraslo dijete alkoholičara (ODA) i otac ju je jako volio. Bila je jedinica, lijepa i pametna. Bila je obiteljska

zvijezda i u međunaraštajnom savezu s oba roditelja. Max je bio treće dijete. A treće dijete često nosi dinamiku braka svojih roditelja. Max je doslovno ponovio ranu trudnoću svoje majke i rani brak svojih roditelja. Poslije je napustio svoju djecu, baš kao što je i njegov otac napustio njega. Max je osjećao usamljenost i izolaciju koju su njegovi roditelji iskusili u svom braku. Bridget je bila skrbnik u svojoj obitelji. Doslovno se skrbila o tuzi svojeg oca, duboko ukorijenjenoj izolaciji i depresiji. To je postizala stalnom aktivnošću i veselošću. Bila je voditeljica navijačica u srednjoj školi. Ta je uloga postala toliko kronična da je izgubila svaki dodir sa svojim autentičnim ja. Jednom me prigodom Max zamolio da se sastanem s njom zbog njihove najstarije kćeri. Već sam bio navijestio Maxu kako mi se čini da Bridget potiče neurozu njihove kćeri. Često ju je izvlačila iz neprilika i davala joj novac koji si nije mogla priuštiti. Kad sam razgovarao s Bridget obuzeo me neugodan osjećaj da ne znam s kim pričam. Bila je užasno brbljava i »glumila je«. Toliko je bila uživljena u ulogu da pojma nije imala da glumi. Slika 2.4. pokazuje Maxov obiteljski sustav. Najstarije je dijete nesumnjivo bilo izgubljeno dijete - davala je sve od sebe kako bi se skrbila za sve. Sva su druga djeca izražavala stid obiteljskog sustava. Srednji su sinovi bili teški alkoholičari. Četvrto je dijete također bilo alkoholičar i ovisnik o tabletama. Najmlađe je dijete izražavalo Maxov internalizirani bijes kroz prijestupničko ponašanje. Ukratko, nadam se da čitatelj može osjetiti djelovanje višenaraštajnih uzoraka u Maxovu podrijetlu. Nadam se da shvaćate kako je Max ponovio te uzorke i prenio ih na

Slika 2.4. Povijest bolesti Maxove obitelji

svoju djecu. U pet naraštaja Maxova obiteljskog stabla pet je naraštaja alkoholizma, napuštenosti i ovisnosti o drugima. Četiri su naraštaja seksualnog zlostavljanja i seksualne ovisnosti. Ima ranih trudnoća, ponovnih brakova i razvoda. Maxa je napustio otac Jerome na jednak način na koji je Jeromea ostavio njegov otac. Max je umro u istoj dobi kao i njegov otac. Maxova pet naraštaja duga obiteljska karta nije netipična za obitelji utemeljene na stidu. Na stidu utemeljeni brakovi i roditeljski uzori Iz dosad rečenog trebalo bi biti očito da je glavni izvor toksičnoga stida obiteljski sustav i njegovi višenaraštajni uzorci nerazriješenih tajni. Još jasnije rečeno, takve obitelji stvaraju ljudi utemeljeni na stidu koji se međusobno pronalaze i vjenčaju. Oboje očekuju od drugoga da se skrbi za njih i da igra ulogu roditelja djetetu unutar njega ili nje. Oboje su nepotpuni i nezasitni. Nezasitnost je utemeljena u nezadovoljenim potrebama iz djetinjstva. Kad se sretnu i zaljube dvoje odrasle djece, dijete u svakom od njih očekuje da onaj drugi zadovolji njegove potrebe. Budući da je zaljubljenost prirodno stanje spajanja, nepotpuna se djeca spajaju kao što su to činili i u simbiotskoj fazi djetinjstva. Svaki privremeno ima osjećaj cjelovitosti i potpunosti. Budući da je zaljubljenost uvijek erotična, oboje se u seksualnom zagrljaju osjećaju »oceanski«. Zaljubljenost je moćna kao bilo koji narkotik. Čovjek osjeća potpunost i ekstazu. Nažalost, to stanje ne može potrajati. Ekstatička je svijest vrlo selektivna. Ljubavnici se usmjeravaju na istost i privlači ih novost koju predstavljaju jedno za drugo. Ubrzo se, međutim, počinju javljati prave razlike u socijalizaciji. Dvije

izvorne obitelji podižu svoje na stidu utemeljene glave. Sad počinje bitka! Tko će se skrbiti o kome? Čija će obiteljska pravila pobijediti? Što su osobe više utemeljene na stidu, manje će trpjeti međusobne razlike. »Ako me voliš, učinit ćeš kako ja hoću«, nagovaraju jedna drugu. Ponovno su na sceni stari uzori. Pravila obitelji utemeljene na stidu Svaki obiteljski sustav ima nekoliko kategorija pravila. Postoje pravila o slavljima i o društvenom životu; pravila o dodirivanju i o seksualnosti; pravila o bolesti i odgovarajućoj zdravstvenoj zaštiti; pravila o putovanjima i zanimanjima; pravila o održa­ vanju kućanstva i o trošenju novca. Možda su najvažnija pravila o osjećajima, o međuljudskoj komunikaciji i o roditelj­ skoj ulozi. Toksični se stid svjesno prenosi s pomoću posramljujućih pravila. U obiteljima utemeljenima na stidu pravila svjesno postiđuju sve članove. Općenito, međutim, djeca doživljavaju najjači udarac stida. Pokazivanje moći oblik je prikrivanja stida. Moć je često hijerarhijska. Tata može vikati na bilo koga. Mama može vikati na sve, osim na tatu. Najstarije dijete može vikati na bilo koga, osim na mamu i tatu itd. Najmlađi u obitelji muči mačku. Obiteljska

pravila

disfunkcionalnih

obitelji

1. Kontrola. Čovjek mora stalno nadzirati sve interakcije, osjećaje i osobne postupke... imati sve pod nadzorom glavna je obrambena strategija za stid. 2. Perfekcionizam. Uvijek budi u pravu u svemu što činiš. Perfekcionističko pravilo uvijek podrazumijeva i nametanje mjerila. Strah i izbjegavanje negativnog organizirajuće je

načelo života. Članovi žive u skladu s vanjskom slikom. Nitko nije dorastao. 3. Okrivljavanje - Kad god se ne ostvari naš plan, krivimo za to sebe ili druge. Okrivljavanje je još jedan oblik prikrivanja stida... Okrivljavanje održava ravnotežu u disfunkcionalnom sustavu kad se izgubi nadzor. 4. Uskraćivanje pet sloboda. Pet sloboda, koje je prva definirala Virginia Star, opisuju posve funkcionalnu ličnost. Svaka je sloboda u vezi s nekom temeljnom ljudskom moći... moći zapažanja, mišljenja i tumačenja, moći osjećanja, moći želje i biranja te moći zamišljanja. U obiteljima utemelje­ nima na stidu perfekcionističko pravilo zabranjuje potpuno izražavanje tih sloboda. Ono kaže da ne biste smjeli percipirati, misliti, osjećati, željeti ili zamišljati onako kako to činite. Trebali biste to činiti onako kako to traži perfekcionistički ideal. 5. Pravilo Ni riječi! Ovo pravilo zabranjuje potpuno izražavanje bilo kojeg osjećaja, potrebe ili želje. U obiteljima zasnovanim na stidu članovi žele sakriti svoje istinske osjećaje, želje ili potrebe. Stoga nitko ne razgovara o svojoj samoći i osjećaju unutrašnje rastrganosti. 6. Ne griješite. Greške razotkrivaju oštećeno, ranjivo ja. Priznati grešku znači otvoriti se ispitivanju. Prikrijte vlastite greške, a ako netko drugi pogriješi, posramite ga. 7. Nemogućnost oslanjanja na druge. Ne očekujte pouzdanost u odnosima. Nikome ne vjerujte i nećete se razočarati. Budući da roditeljske razvojne potrebe za pronalaženjem oslonca nisu bile zadovoljene, ni njihova se djeca neće moći osloniti na njih. Nastavlja se ciklus nepovjerenja.

Ova pravila nisu svima vidljiva. Ipak, to su operativna načela koja upravljaju obiteljima utemeljenima na stidu u njihovim međuljudskim odnosima. Ona nastavljaju ciklus stida kroz čitave naraštaje. Pravila roditeljskog ponašanja tipična za većinu obitelji zapadnoga svijeta uzrok su masovnom stidu. Dodajte tomu alkoholizam, incest i tjelesno zlostavljanje, pa ćete dobiti veliku disfunkcionalnost. Alice Miller je sažela ova pravila pod nazivom »otrovna pedagogija«. Pravila kažu: • Odrasli su gospodari djeteta koje o njima ovisi. • Oni, poput bogova, odlučuju što je ispravno, a što krivo. • Dijete se smatra odgovornim za bijes roditelja. • Roditelji uvijek moraju biti zaštićeni. • Djetetovi osjećaji usmjereni prema afirmaciji života prijet­ nja su autokratskoj odrasloj osobi. • Djetetova se volja mora »slomiti« što je prije moguće. • Sve se to mora dogoditi u veoma ranoj dobi, tako da dijete »ne primijeti« i da ne može prokazati odrasloga. Za tvoje dobro (For Your Own Good)

Vjerovanje u apsolutnu roditeljsku moć potječe iz doba monarha i kraljeva. Ono je preddemokratsko i predeinsteinovsko. Pretpostavlja svijet vječnih zakona, svjetonazor deus ex machina. To je bio svijet Newtona i Descartesa. Takav je svjetonazor opovrgnut mnogo puta. Ova otrovna pedagogija opravdava razne metode koje sadrže visok stupanj zlostavljanja i usmjerene su na sputavanje vitalne dječje spontanosti; tjelesno udaranje, laganje, dvoličnost, manipulaciju, taktike zastrašivanja, uskraćivanje ljubavi, izo­ laciju i prisilu sve do mučenja. Sve su te metode toksično posramljujuće.

STID

KAO

STANJE

STVARI

Kada se zdravi stid transformira u toksični, to se zove "procesom internalizacije". Zdravi je osjećaj stida izgubljen, a pojavljuje se stanje zamrznutosti, u kojemu osoba vjeruje da je neispravna i manjkava kao ljudsko biće. Ova transformacija uključuje tri dinamike: prvo, poistovjećivanje s uzorima utemeljenima na stidu; drugo, traumu napuštenosti i stid koji sputava sve ljudske osjećaje, potrebe i nagone; i treće, međusobno povezivanje i uveličavanje vizualnih sjećanja ili prizora; i čuvanje u pamćenju postiđujućih slušnih i taktilnih dojmova. TRAUMA

NAPUŠTENOSTI

Riječ napuštenost, u smislu u kojemu se upotrebljava u ovom tekstu, znatno nadilazi uobičajeno značenje te riječi. Dodajem pojam tjelesne ostavljenosti, što je najčešće značenje riječi. Pri imenovanju naših demona moramo proširiti stara značenja riječi. Želim proširiti značenje riječi napuštenost tako da one uključi oblike emocionalne napuštenosti: uskraćivanje maženja, narcistička prikraćenost, fantazijska vezanost, zanemarivanje razvojnih potreba za osloncem i zaplitanje obiteljskog sustava. Moja definicija napuštenosti uključuje i sve oblike zlostavljanja. Alice Miller u svojoj izvrsnoj knjizi »Drama napuštenog djeteta« (The Drama of the Gifted Child) opisala je paradoksalnu činjenicu da mnogi dobri čestiti, odani roditelji napuštaju svoju djecu. Također je istaknula još jednu podjednako paradoksalnu činjenicu - mnoge iznimno nadarene i iznimno uspješne ljude motivira duboko ukorijenjena depresija, što je posljedica činjenice da su njihova istinska i autentična ja bila posramljena kroz napuštanje u djetinjstvu. Ovo sam već

kao pojavu »rupe u duši«. Djelo Alice Miller proširilo je moje shvaćanje traume napuštenosti. Ona ne rabi stid kao općenito, organizirajuće načelo svojega rada. Lako je, međutim, uočiti da je gubitak autentičnog ja, popraćen depresijom, samo drukčiji opis toksičnog stida. Kad je čovjek napušten, ostavljen je sam. To se može zbiti i pri tjelesnoj odsutnosti, i pri tjelesnoj nazočnosti. Zapravo, p u n o više zbunjuje kad vas napusti netko tko je tjelesno nazočan. Stvarno, tjelesno izbivanje Početak Maxova života obilježila su dva udarca sudbine. Nije bio planirano i istinski željeno dijete. Bio je plod slučajne trudnoće u braku koji je postajao sve disfunkcionalniji. Jeromeova privrženost alkoholu uzela je takva maha da ga je Felicia nekoliko puta pokušala ostaviti, želeći staviti njegov alkoholizam pod nadzor. Četiri su puta živjeli odvojeno u prvih osam godina Maxova života. Max je, osim toga, tijekom ovih razdvajanja bio tri puta odvojen od svoje sestre i brata. On i Felicia živjeli su s njezinim dvjema sestrama, dok su Ralph i Maxine živjeli s Felicijinom majkom. Djetetu je potrebna struktura i predvidivost. Treba mu netko na koga može računati. Sjećam se kako me moj sin, kada je imao oko tri godine, znao zamoliti da mu čitam priču prije spavanja. Njegova je omiljena priča bila The Little Engine that Could i Peter Rabbit Nakon nekog vremena meni su te priče postale prilično dosadne. Pokušavao sam preskočiti stranicu (stari trik - dvije stranice odjednom). Rijetko bih u tome uspio. Za mojeg je sinčića bila prava katastrofa ako je nedostajao i najmanji djelić priče. To bi unijelo nered u njegov svijet. Na mnogo

mnogo dramatičniji način i odvajanje djeteta od obitelji izaziva ozbiljne poremećaje. Dijete treba nazočnost obaju roditelja. Da bi dijete prekinulo povezanost s majkom, treba oca za kojega će se vezati. Vezivanje podrazumijeva zajednički provedeno vrijeme, dijeljenje osjećaja, topline i pokazivanje želje da se bude zajedno. Maxova oca gotovo uopće nije bilo. Kad nije radio, pio je. Posvećivao je veoma malo vremena Maxu. Malo dijete ne može shvatiti da mu je otac teški alkoholičar. Dječje su sposobnosti logičkog mišljenja ograničene. Njihova se prva razmišljanja ostvaruju kroz osjećaje (misao koju osjetimo). Djeca su, osim toga, egocentrična. To ne znači da su sebična U uobičajenom smislu te riječi. Nisu moralno sebična. Čak nisu ni sposobna moralno razmišljati do sedme ili osme godine (takozvana dob razboritosti). No čak i u toj dobi njihovo razmišljanje posve sigurno sadrži egocentričke elemente. Djeca nisu sposobna za čisto altruističko ponašanje do, otprilike šesnaeste godine. Egocentričko razmišljanje znači da će dijete sve doživljavati osobno. Dijete može personalizirati čak i smrt roditelja. Dijete može reći: »Da me je mama uistinu voljela, ne bi otišla k Bogu; ostala bi sa mnom.« Onome što volimo posvećujemo vrijeme. Kada nam jedan od roditelja ne poklanja vrijeme, imamo osjećaj bezvrijednosti. Dijete je manje vrijedno od roditeljeva vremena, pozornosti ili vodstva. Samoživost malog djeteta uvijek egocentrično tumači događaje. Ako mama i tata nisu tu, to je zbog mene. Sa mnom sigurno nešto nije u redu, jer bi inače bili tu. Djeca su egocentrična jer nemaju vremena razviti granice ega tj. unutrašnju snagu s pomoću koje pojedinac brani svoj

unutrašnji prostor. Bez granica, osoba nema zaštite. Jaka granica je poput vrata s unutrašnjom bravom. Slaba granica ega je poput vrata s vanjskom bravom. Dječji je ego poput kuće bez vrata. Djeca su egocentrična po prirodi (a ne po vlastitom izboru). Njihov je egocentrizam poput improviziranih vrata i brave, koji su u upotrebi dok se ne izgrade čvrste granice. Čvrste su granice rezultat poistovjećivanja s roditeljima koji i sami imaju čvrste granice i koji poučavaju djecu oblikovanjem. Djeca nemaju iskustva; ona trebaju iskustvo svojih roditelja. Poistovjećujući se s roditeljem, imaju nekoga na koga se mogu osloniti izvan sebe samih. Kako internaliziraju roditelja, oblikuju pouzdana vodiča unutar samih sebe. Ako roditelj nije pouzdan, djeca neće razviti to unutrašnje bogatstvo. Emocionalna napuštenost Djeca trebaju odraz i jeku. Njih dobivaju iz očiju svojih primarnih skrbnika. Odražavanje znači da imaju nekoga i da taj odražava ono što oni uistinu jesu u bilo kojem trenutku. U prve tri godine svima nam je potrebno da nam se dive i da nas ozbiljno shvaćaju. Trebalo nam je da b u d e m o prihvaćeni zbog onoga što jesmo. Zadovoljavanje tih potreba za odražavanjem ono je što Alice Miller zove našim temeljnim narcističkim zalihama. Te su zalihe posljedica odražavanja u očima roditelja s dobrim granicama. Kada je tomu tako, događaju se sljedeći dinamički procesi: • Agresivni djetetovi poticaji mogu se neutralizirati, jer ne ugrožavaju roditelja. • Djetetova težnja za samostalnošću ne doživljava se kao prijetnja roditelju.

• Djetetu se dopušta iskusiti i izraziti normalne nagone, poput ljubomore, bijesa, seksualnosti i prkosa, jer se ni sami roditelji nisu odrekli tih osjećaja. • Dijete ne mora ugoditi roditeljima i može razviti vlastite potrebe i vlastitu razvojnu brzinu. • Dijete se može osloniti na roditelje i imati koristi od njih, jer su oni odvojeni od njega. • Neovisnost roditelja i dobre granice omogućavaju djetetu da odvoji ja-reprezentaciju od objektne reprezentacije. • Budući da je djetetu dopušteno izraziti ambivalentne osjećaje, ono može naučiti smatrati sebe i skrbnika »i dobrima i lošima«, umjesto da izdvaja određene dijelove kao dobre te ih odvaja od loših. • Moguć je početak istinske objektne ljubavi, jer roditelji vole dijete kao odvojen objekt. Drama nadarenog djeteta (Drama of the Gifted Child) Što se događa ako su roditelji utemeljeni na stidu i ako imaju nezadovoljene potrebe? Tada oni nisu u stanju preuzeti odražavajuću narcističku funkciju za dijete. Dapače, činjenica da su roditelji utemeljeni na stidu jasan je znak da nikada nisu stekli svoje narcističke zalihe.

Takvi

su

roditelji

odrasla

djeca koja još uvijek tragaju za roditeljem ili objektom koji bi

im bio p o p t u n o na raspolaganju.

Za takve roditelje

najprikladniji objekti nardstičkog zadovoljenja njihova su vlastita djeca. Alice Miller piše: »Novorođenče je posve ovisno o roditeljima i budući da mu je njihova skrb nužna za život, čini sve što može kako ih ne bi izgubilo. Od prvog dana života ono će tako usmjeriti sve svoje snage, poput male biljke koja se okreće prema suncu kako bi preživjela.« Drama nadarenog djeteta (Drama of the Gifted Child)

Ono što na stidu utemeljena majka nije mogla pronaći u vlastitoj majci, pronalazi u svojoj djeci. Dijete je netko tko joj je uvijek na raspolaganju. Dijete ne može pobjeći kao što je učinila njezina majka. Dijete može poslužiti kao jeka; potpuno je usmjereno na nju; nikada je neće napustiti; može se u potpunosti nadzirati i nudi potpuno divljenje i intenzivnu pozornost. Djeca imaju zadivljujuću sposobnost uočiti te potrebe roditelja. Čini se da dijete to nesvjesno zna. Preuzimajući ulogu pružanja narcističkog zadovoljenja svojima na stidu utemeljenim roditeljima, dijete osigurava ljubav i osjećaj da je potrebno i da nije napušteno. Taj je proces obrtanje prirodnog poretka. Sada se dijete skrbi o roditeljskim potrebama, umjesto da se roditelji skrbe o dječjim potrebama. Ta je uloga skrbnika iznimno paradoksalna. Želeći osigurati roditeljsku ljubav i izbjeći napuštenost, dijete je zapravo napušteno. Budući da je ono tu zbog roditelja, nema nikoga tko bi odražavao dječje osjećaje i nagone i skrbio se za dječje potrebe. Svako dijete koje odrasta u takvoj okolini smrtno ranjava ova narcistička prikraćenost. A to se može dogoditi i u najboljim obiteljima. Alice Miller piše: »Mnogi ljudi pate od narcističkih poremećaja, a imaju nježne i brižne roditelje koji su ih snažno podupirali; ipak, ti ljudi pate od ozbiljnih depresija. Dolaze na terapiju s uvjere­ njem, u kojem su odrastali, da su imali sretno i zaštićeno djetinjstvo.« Drama nadarenog djeteta (Drama of the Gifted Child) Najčešće su ti narcistički prikraćeni ljudi talentirani, nadareni, iznimno uspješni ljudi koji su primali pohvale i uživali divljenje zbog svojih talenata i uspjeha. Gledajući ih sa strane, svatko

bi rekao da su uspjeli. Snažni su, stabilni i veoma samouvjereni. No zapravo je posve suprotno. Narcistički prikraćeni ljudi dobri su u svemu čega se prihvate i cijene ih zbog njihove nadarenosti i umijeća, ali uzalud. »U pozadini svega ovoga«, kaže Alice Miller, »vreba depresija, osjećaj praznine i otuđenosti te besmislenosti života.« Čim im se oduzme narkotik vlastite veličine, čim više nisu zvijezde i ljudi od uspjeha, takve osobe obuzme dubok osjećaj stida i krivnje. Radio sam s mnogima koji spadaju u ovu skupinu. I sam joj pripadam. Uistinu će teško netko tko naš uspjeh promatra sa strane znati do koje smo mjere zapravo utemeljeni na stidu. Kao djecu, voljeli su nas zbog naših uspjeha i postignuća, umjesto zbog nas samih. Naša su istinska i autentična ja bila napuštena. Što se mene tiče, trebale su proći godine da uspostavim vezu s vlastitim osjećajima - s vlastitom ljutnjom, ljubomorom, usamljenošću i tugom. Taj nedostatak veze s osjećajima rezultat je napuštenosti. Nismo imali nikoga tko bi potvrdio naše osjećaje kroz odražavanje. Dijete može doživjeti vlastite osjećaje samo ako ima nekoga tko će ih u potpunosti prihvatiti, imenovati i dati im potporu. Još jedna posljedica ove emocionalne napuštenosti gubitak je sebe. Kada se neka osoba iskorištava za narcističke potrebe drugoga, razvija se tako da pruža samo ono što se od nje očekuje i konačno se stapa s vlastitim djelom ili izvedbom. Postaje »radno biće« bez osjećaja za svoje autentično ja. Prema Winnicottiju, pravo ja te osobe ostaje u »stanju nekomunikacije«. Već sam opisao ovo kao stanje kada više nismo u sebi. Takva osoba osjeća prazninu, bezdomnost i uzaludnost.

Možda je najteža posljedica emocionalne napuštenosti ono što Robert Firestone zove fantazijska vezanost, a Alice Miller trajnost saveza. Dijete kojemu je bilo uskraćeno iskustvo uspostave veze s vlastitim emocijama najprije svjesno, a potom nesvjesno (kroz unutrašnje poistovjećivanje s roditeljem) ovisi o svojim roditeljima. Alice Miller piše: »Ne može se osloniti na vlastite emocije, ne iskušava ih kroz pokušaje i pogreške, nema osjećaj za vlastite potrebe i do najveće je mjere otuđeno od sama sebe.« Drama nadarenog djeteta (Drama of the Gifted Child)

Takva se osoba ne može odvojiti od svojih roditelja. Fantazijski je vezana za njih. Ima iluziju veze, odnosno uistinu misli da postoji ljubavna veza između nje i roditelja. Zapravo je zbunjena i smetena. To je prije zamka negoli savez. Poslije će se ova fantazijska vezanost prenijeti na druge veze. Takva fantazijski vezana osoba poslije ovisi o potvrdi svojega partnera, svoje djece, svojeg društva. Osobito je ovisna o svojoj djeci. Fantazijski vezana osoba nikada nema stvarnu vezu ili stvarni odnos ni sa kime. Nema stvarnog autentičnog ja za uspostavu veze. Roditelji koji su prihva­ ćali dijete samo kada bi im ugađalo, ostaju poput introjektiranih glasova. Pravo se ja krije od ovih introjektiranih glasova, baš kao što se krilo dijete. »Osama roditeljskog doma« zamijenjena je »izolacijom unutar sebe«. Čest rezultat toga jest megalomanija. Megalomana svuda cijene i ne može živjeti bez divljenja drugih. Iznevjeri li ga njegov dar, nastupa propast. Mora biti savršen, jer će inače pasti u depresiju. Često su najnadareniji među nama upravo takvi. Mnogi veoma nadareni ljudi pate od ozbiljne depresije.

Drugačije i ne može biti, jer je u biti depresije izgubljeno i napušteno dijete unutar nas. »Čovjek je pošteđen depresije«, piše Alice Miller u djelu Drama nadarenog djeteta »kada je samopoštovanje utemeljeno na autentičnosti vlastitih osjećaja, a ne na posjedovanju određenih kvaliteta.« Emocionalna napuštenost je višenaraštajni problem. Dijete narcistički prikraćenih roditelja postaje odrasla osoba s narcis­ tički prikraćenim djetetom i, baš kao što su njega iskoristili, i on će iskoristiti svoju djecu da zadovolji svoje narcističke potrebe. Dijete odrasta i tako se krug ponavlja. Maxovi su roditelji bili narcistički prikraćeni. Jerome je za svoje narcističke potrebe upotrijebio fantazijsku vezanost za alkohol i seks. Felicia se koristila Ralphom kao glavnim sred­ stvom narcističkog zadovoljenja. Postao je obiteljska zvijezda, moralist, pravednik, iznimno uspješan čovjek i svećenik. Maxine i Max bili su izgubljena djeca. Felicia, premda požrtvovna, nikada nije odražavala i potvrđivala njihove osjećaje. Max je ponovio jednak uzorak na svojoj djeci, služeći se njima za svoje narcističke potrebe. Nakon bjegova, odmah bi požurio k njima po nježnost i utjehu. Osobito su mu kćeri bile izvor nježnosti. Nikada nisam vidio nijedno od njegove djece kako izražavaju bijes, povrijeđe­ nost ili ljutnju na Maxa. Oni nikada nisu uspjeli uspostaviti vezu s vlastitim osjećajima. Max bi se razljutio kad sam govorio da ponavlja vlastitu napuštenost na djeci. I njegova su djeca smatrala da su imala dobro djetinjstvo. To je iluzionistička priroda narcističke prikraćenosti. Kada emocionalno napuštena djeca opisuju svoje djetinjstvo, opisuju ga bez osjećaja.

Alice Miller kaže: »Prisjećaju se najranijih sjećanja bez ikakvog suosjećanja za dijete koje su nekada bili. Često iskazuju prezir i ironiju, čak podrugljivost i cinizam. Općenito, postoji potpuna odsut­ nost stvarnog emocionalnog razumijevanja ili ozbiljne procjene uspona i padova vlastitog djetinjstva i shvaćanja vlastitih potreba - osim potrebe za uspjehom. Internalizacija izvorne drame toliko je potpuna da se može nastaviti iluzija dobra djetinjstva.« Drama nadarenog djeteta (Drama of the Gifted Child)

Maxova su djeca idolizirala i idealizirala svojeg oca. Nastavili su iluziju vlastitog sretnog djetinjstva. Sam Max nije pokazivao stvarnu ljutnju na svoje roditelje. Njegov bijes na oca izišao bi na vidjelo samo kad bi se napio. Nije bio otvoreno bijesan na majku. NAPUŠTANJE KROZ ZLOSTAVLJANJE

Svi su oblici zlostavljanja djece oblici napuštanja. Kada roditelj zlostavlja djecu, on ima problem, a ne dijete. Zato je to zlostavljanje. Zlostavljanje je napuštanje utoliko što se djeca, kada su zlostavljana, nemaju na koga osloniti. Ono što se događa navodno je za djetetovo dobro. No uopće se ne radi o djetetu, nego o roditelju. Takve su zamjene teza izluđujuće i potiču stid. U svakom činu zlostavljanja dijete je postiđeno. Mala se djeca, zbog svoje egocentričnosti, smatraju odgovornom za zlostavljanje. »Moji skrbnici ne mogu biti ludi ili emocionalno bolesni; sigurno sam ja«, kaže dijete samo sebi. Dijete mora nastaviti ovu idealizaciju. Dječji su umovi fantazijski, egocentrični i nelogični. Idealizacija im osigurava

opstanak. Ako su moji roditelji bolesni i ludi, kako ću preživjeti? Sigurno sam ja u pitanju. Ja sam lud. Sigurno sa mnom nešto nije u redu, inače ne bi ovako postupali sa mnom. Djetetu se ne pruža prilika. Svako zlostavljanje pridonosi internalizaciji stida. Neki oblici zlostavljanja više postiđuju od drugih. Seksualno zlostavljanje Taj oblik zlostavljanja najviše postiđuje. Da bi se izazvao stid, potrebno je manje seksualnog zlostavljanja od bilo kojeg drugog oblika zlostavljanja. Seksualno je zlostavljanje veoma rašireno. Procjenjuje se da trenutačno ima oko šezdeset mili­ jima žrtava seksualnog zlostavljanja. U posljednjih trideset godina znatno je porasla svijest o tom problemu. U prošlosti je naše znanje o zlostavljanju bilo ograničeno na žrtve incesta iz »priča strave i užasa«. Takve su priče sadržale tjelesno seksualno zlostavljanje koje je uključivalo dodirivanje. Danas smo znatno proširili naše razumijevanje seksualnog zlostavljanja. U knjizi Bradshaw o obitelji pre­ dočio sam materijale o seksualnom zlostavljanju koje sam posudio iz djela Pie Mellody iz terapijskog centra Meadows u Wickenbergu, u Arizoni. Ovo su izvaci iz knjige Bradshaw o obitelji: Seksualno zlostavljanje uključuje čitave obitelji. Može se podijeliti ovako: Tjelesno seksualno zlostavljanje - Uključuje dodirivanje na seksualan način. Opseg postupaka s elementima sek­ sualnog zlostavljanja uključuje seksualizirano grljenje ili ljubljenje: bilo kakvu vrst seksualiziranog dodirivanja ili milovanja; oralni i analni seks; ručno podražavanje spolnih

organa žrtve ili prisiljavanje žrtve da ručno podražuje spolne organe prijestupnika; seksualni odnos. Neprikriveno seksualno zlostavljanje - Uključuje voajerizam, egzibicionizam. Može se događati izvan kuće ili u kući. Roditelji često seksualno zlostavljaju djecu kroz voajerizam i egzibicionizam. Kriterij za obiteljski voajerizam ili egzibicionizam je seksualna uzbuđenost roditelja. Katkada su roditelji toliko nesvjesni vlastite seksualnosti da ne uočavaju svoje seksualno ponašanje. Dijete gotovo uvijek ima stanovit osjećaj odvratnosti prema tome. Jedna mi je pacijentica rekla kako bi otac kriomice zurio u nju kad bi u gaćicama izlazila iz kupaonice. Drugi govore o tome kako nisu imali privatnosti u kući, a najmanje u kupaonici. Imao sam desetak muških pacije­ nata čije su majke pred njima prale intimne dijelove tijela do njihove osme ili devete godine. Djeca mogu osjećati seksualnost u nazočnosti roditelja. To ne spada u seksualno zlostavljanje, osim ako roditelji sami ne potiču takve osjećaje. Sve ovisi o roditeljima. Ovdje ne govorim o roditelju koji ima prolaznu seksualnu misao ili osjećaj. Riječ je o roditelju koji se koristi djetetom za vlastitu svjesnu ili nesvjesnu seksualnu stimulaciju. Prikriveno seksualno zlostavljanje • Verbalno - Uključuje nepristojne seksualne izraze. Otac ili bilo koji drugi blizak muškarac koji zove žene »kurvama« ili »droljama« ili drugim pogrdnim seksualnim izrazima; ili majka ili bilo koja druga bliska ženska osoba koja s podcjenjivanjem govori o muškarcima u vezi sa seksom. To također uključuje

roditelje ili skrbnike koji žele znati o svakoj pojedinosti djetetova seksualnog života, koji ispituju o njegovoj seksualnoj psihologiji ili traže pojedinosti o njegovim ljubavnim sastancima. Skriveno seksualno zlostavljanje uključuje i uskraćivanje odgovarajućih informacija o spolnom životu Neke moje pacijentice nisu znale što im je kada su dobile prvu menstruaciju. Tri moje pacijentice sve do svoje dvadesete godine nisu znale da vagina ima otvor! Skriveno seksualno zlostavljanje jest i kada mama ili tata govore o seksu pred djecom neodgovarajuće dobi. Ili pak kad mama ili tata izriču seksualne primjedbe o intimnim dijelovima djetetova tijela. Radio sam s dva pacijenta koje su majke traumatizirale šalama na račun veličine njihovih penisa, i s pacijenticama koje su očevi ili poočimi zadirkivali zbog veličine grudiju ili stražnjice. •

Prekoračenje granice - Događa se kad su djeca svjedoci roditeljskog seksualnog ponašanja. To je čest slučaj ako roditelji ne zatvaraju ili ne zaključavaju vrata. Isto vrijedi i za djecu kojoj se ne dopušta privatnost. Ulaze im u kupaonicu. Ne uče ih da zaključavaju vrata ili im ne dopuštaju da ih zaključa­ vaju. Roditelji moraju pružiti uzor u dopuštenoj razgolićenosti, odnosno moraju biti primjereno odjeveni nakon što djeca prijeđu stanovitu dob. Djeca su seksualno znatiželjna. Oko treće godine ili između treće i šeste godine počinju primjećivati tijela roditelja. Često su opsjednuta golotinjom.

Majka i otac moraju biti oprezni kada su goli pred malom djecom. Ako joj to nije sredstvo seksual­ nog poticaja, majčina golotinja nije seksualno zlo­ stavljanje. Ona se samo ponaša na disfunkcionalan način. Ne postavlja seksualne granice. Upotreba klistira u ranoj dobi također može biti vrsta zlostavljanja, takva koja vodi seksualnoj disfunkciji. Upotreba klistira može predstavljati prekoračenje tje­ lesnih granica. Emocionalno seksualno zlostavljanje - Takvo zlostavljanje posljedica je međunaraštajne vezanosti. Govorio sam o zaplitanju koje nastaje kad djeca preuzimaju prikrivene potrebe obiteljskog sustava. Veoma je uobičajeno da se jedan ili oba roditelja u disfunkcionalnom braku neodgo­ varajuće vežu za jedno od svoje djece. Takvi roditelji zapravo koriste djecu za zadovoljavanje svojih emocionalnih potreba. Takva veza može lako postati seksualizirana i prožeta romantikom. Kćerka može postati očeva mala princeza, ili sin mamin mali muškarac. U oba se slučaja dijete napušta. Roditelji zadovoljavaju svoje potrebe na uštrb djetetovih. Dijete treba roditelja, a ne supružnika. Pia Mellody daje sljedeću definiciju emocionalnog seksualnog zlostavljanja. Ona kaže: »Kada jedan roditelj s djetetom ostvaruje vezu koja mu je važnija od veze s bračnim drugom, riječ je o emocionalnom seksualnom zlostavljanju.« Katkada se oba roditelja emocionalno vežu za dijete. Dijete se pokušava skrbiti za osjećaje oba roditelja. Radio sam s pacijenticom kojoj je otac znao banuti u sobu usred noći i odnijeti je da spava s njim u spavaonici za goste. Uglavnom je to činio kako bi kaznio svoju suprugu

što je odbijala seks s njim. Kćerka je jako patila zbog pobrkanog seksualnog identiteta. Međunaraštajna vezanost moguća je i kod roditelja i djeteta istog spola. Najčešći oblik takve vezanosti u našoj kulturi predstavljaju majka i kćerka. Majka često pati od seksualizirane srdžbe, tj. boji se muškaraca i mrzi ih. Iskorištava kćerku za svoje emocionalne potrebe i stvara kod kćerke osjećaje gađenja prema muškarcima. Postavlja se pitanje je li roditelj tu kako bi udovoljio djetetovim potrebama ili je dijete tu zbog roditeljevih potreba. I dok djeca mogu izražavati svoju seksualnost u skladu s vlastitim razvojnim stupnjem, svaki put kada odrasli izražava svoju seksualnost s djetetom, riječ je o seksualnom zlostavljanju. Katkada seksualno zlostavljanje dolazi od starije braće ili sestara. Općenito, seksualno ponašanje među djecom jednake dobi nije zlostavljanje. No, kada dijete doživljava seksualno »iživljavanje« od ruku tri ili četiri godine starijega djeteta, riječ je o zlostavljanju. Tjelesno

zlostavljanje

Batina je izišla iz raja - fraza je koja se stoljećima ponavlja kao »biblijsko« opravdanje ili izgovor za tjelesno kažnjavanje. Tjelesno nasilje nad djecom (i ženama) dio je prastare i žilave tradicije. Tjelesno nasilje, s obzirom na toksični stid koji stvara, dolazi odmah iza seksualnog nasilja. Dapače, tjelesno je naisilje iznimno ovisničko. Već sam pokazao da je tu riječ o sindromu stida koji se izražava u poremećaju ličnosti. Prijestupnici su doslovno ovisnici o nasilju, a potiče ih

toksični stid koji osjećaju dok se nasilnički ponašaju. Nasilni su prijestupnici na stidu utemeljeni ljudi. Roditelji koji zlostavljaju djecu jesu izolirani; slabog samopuzdanja; nedostatno osjetljivi za osjećaje drugih; obično su i sami bili žrtve tjelesnog nasilja; uskraćena im je temeljna majčinska skrb; nemaju zadovoljene potrebe za ljubavlju i udobnošću; poriču teškoće i posljedice teškoća; osjećaju da se nemaju kome obratiti za savjet; potpuno su nerealističkih očekivanja od djece; očekuju od djece da zadovolje njihove potrebe za nježnošću i toplinom; kad djeca ne zadovolje njihove potrebe, tumače to kao odbacivanje i reagiraju srdžbom i frustracijom; postupaju prema djeci kao da su mnogo starija no što jesu. Nema valjanih podataka o raširenosti tjelesnog zlostavljanja. Podaci kojima raspolažemo odnose se samo na prijavljene slučajeve. Nemamo uvid u slučajeve kada nije bilo liječnič­ kog pregleda, slučajeve u kojima je obavljen liječnički preg­ led, ali koji nisu identificirani kao zlostavljanje i slučajeve koji su identificirani kao zlostavljanje, ali nisu prijavljeni. Procjenjuje se da na svaki prijavljeni slučaj dolazi 200 ne­ prijavljenih. Vjerovanje da su djeca roditeljsko vlasništvo te da su samovoljna i da im volju treba slomiti vodeća su načela ljudi koji tuku djecu. I žrtva tjelesnog nasilja vezana je za nasilje proizišlo iz stida. U početku se žrtve vežu zbog pukog užasa. No kako se nasilje nastavlja, gube samopoštovanje. Kako gube samopoštovanje, žrtve gube sposobnost odabira. Postaju poput izgladnjele djece koja traže komadiće i mrvice ljubavi. Kako je nasilje iracionalno i impulsivno, često je nasumično i nepredvidivo. Značajka nasumičnosti nasilja uzrokuje ono

što Seligman zove »naučena bespomoćnost«. Naučena je bes­ pomoćnost vrsta mentalne konfuzije. Ljudi više ne mogu misliti ili planirati. Počinju pasivno prihvaćati zlostavljanje. Ne mogu sebi predočiti gore, za dušu pogubno, razaranje ljudskog života. Nasilje je uobičajeno u obiteljskom životu, jer načela otrovne pedagogije promiču i podržavaju tjelesno kažnjavanje. Ono se još uvijek smatra prihvatljivim sredstvom poučavanja djece životu. O prihvatljivosti tjelesnog nasilja svjedoče čak i dječje pjesmice. Tjelesno je nasilje pravilo u mnogim disfunkcionalnim obiteljima. Obuhvaća sljedeće: kad vas lagano udaraju po stražnjici ili prstima; kad vas tjeraju da sami odete po sredstvo mučenja (pojasevi, šibe i sl.); kad vas udaraju šakom, dlanom, pljuskaju vas, vuku, potežu, stežu oko vrata, tresu, udaraju nogom, štipaju, muče škakljanjem; kad vam prijete ostavljanjem; kad vam prijete da će vas staviti u zatvor ili predati policiji; kad ste nazočni nasilju nad roditeljem, braćom ili sestrama. Emocionalno zlostavljanje Emocionalno je zlostavljanje univerzalno. Vjerujem da je svatko bio u nekoj prigodi postiđen emocionalnim zlostav­ ljanjem. Otrovna je pedagogija prilično jasna u pogledu činjenice da su emocije slabe. Moramo biti razumni i logični i ne smijemo si dopustiti da nas ometu emocije. Sve emocije moraju biti pod nadzorom, a osobito valja potisnuti srdžbu i seksualne osjećaje. Nema mnogo ljudi u modernoj Americi koji su odgajani u uvjerenju da je dobro izražavati seksualne osjećaje i/ili osjećaje srdžbe.

SPUTAVANJE

EMOCIJA

STIDOM

Emocije su dio naših temeljnih moći. Imaju dvije glavne funkcije u psihičkom životu. Nadziru naše temeljne potrebe, upućujući nas na potrebu, prestanak potrebe ili njezino zado­ voljenje. Bez emocionalne energije ne bismo bili svjesni naših osnovnih potreba. Emocije nam također daju gorivo ili energiju za djelovanje. Emocije su energija u kretanju. Ta nas energija potiče da uzmemo ono što nam je potrebno. Kad se krše naše osnovne potrebe, srdžba nas potiče na borbu ili bijeg. Srdžba je energija koja nam daje snagu. Tuga je energija koju oslobađamo kako bismo zacijelili rane. Oslobađajući energiju zbog gubitaka povezanih s našim temeljnim potrebama, možemo prevladati šok izazvan gubitkom i prilagoditi se stvarnosti. Tuga je bolna. Pokušavamo je izbjeći. Tuga zapravo oslobađa energiju sadržanu na našem emocionalnom planu. Zadržati je u sebi znači zamrznuti bol u nama. Terapijski je slogan da je tuga »osjećaj koji liječi«. Strah je energija koja se oslobađa kad su naše temeljne potrebe u opasnosti. Strah je energija koja vodi razboritosti i mudrosti. Osjećaj krivnje oblikuje našu savjest. Govori nam da smo prekršili svoje vrijednosti. Potiče nas da poduzmemo korake i promijenimo se. Stid nas upozorava da ne pokušavamo biti manje ili više od čovjeka. Stid nas upozorava na naše temeljne granice. Radost je ushićujući osjećaj koji se javlja kad su nam sve potrebe zadovoljene. Želimo pjevati, trčati i skakati od sreće. Energija radosti pokazuje da je sve dobro.

Kad naše emocije nitko ne odražava i ne imenuje, gubi­ mo vezu s jednom od naših osnovnih moći. Roditelji koji nisu u vezi s vlastitim emocijama ne mogu pružiti svojoj djeci uzor u emocijama. Nedostupni su i zatvoreni. Psihički su zakočeni. Nisu čak ni svjesni svojih osjećaja. Stoga sprečavaju emocije svoje djece. Riječ je o našim najsvetijim tradicijama roditeljskog ponašanja. Ta pravila osobito postiđuju djecu odbacivanjem emocija. Emocije se smatraju slabima. Religija pristaje na "otrovnu pedagogiju". Osobito se srdžba smatra lošom. Srdžba je jedan od sedam smrtnih grijeha. Zbog tih se grijeha ide u pakao. No, prema točnom učenju, smrtni grijeh nije sama emocija srdžbe, nego ponašanje koje je posljedica srdžbe. Ponašanje koje je često povezano sa srdžbom jest vrištanje, proklinjanje, udaranje, javno kritiziranje ili prekoravanje i tjelesno nasilje. Takvi su oblici ponašanja, dakako, nedopustivi. Utemeljeni su na procjeni, a ne na emocijama. Mnogu djecu uče da se stide svoje srdžbe. Djeca često vide roditelje ljute i bijesne. Tako se, i suviše često, prenosi ova poruka: dobro je da roditelji b u d u ljuti, ali ne i da djeca to budu. POTPUNI STID

Kada se srdžba osuđuje kao emocija koje se treba stidjeti, događa se dvoje. Ponajprije, srdžba se povezuje sa stidom. Svaki p u t kad osoba osjeća srdžbu, osjeća i stid. Drugo, kako se zbog srdžbe treba stidjeti, ona se potiskuje. Potiskivanje je primarni obrambeni sustav ega. Kada se jedanput pokrene, djeluje automatski i nesvjesno. Budući da energija srdžbe djeluje nesvjesno, zahtijeva da bude izražena. Što se više potiskuje, srdžba sve više i više raste.

Virginia Satir je to usporedila s držanjem gladnih pasa u podrumu. Što su gladniji, više se trude izići. Sto se više trude izbaviti, više moramo paziti na njih. Potisnuta energija raste i raste i konačno zadobiva vlastiti život. Jednoga dana jednostavno više nema mjesta za gomilanje energije. Jednoga dana energija srdžbe provaljuje. Osoba koja ju je potiskivala otkriva da »nema kontrolu.« Kada silovita provala završi, kaže: »Ne znam što mi je danas. Bože, stvarno sam izgubio kontrolu.« Potisnuta, nerazriješena, stidom sputana energija srdžbe pretvara se u bijes. Bijes je rezultat stidom sputane srdžbe. Kada se tuga osuđuje kao nešto čega se treba stidjeti, ugrađuje svoju energiju u neutješnu bol i očaj. Katkada je temelj samobojstvu. U našoj kulturi djecu uče da se trebaju stidjeti plača. Ako ih i ne uče da je plač nešto čega se treba stidjeti, sprečavaju ga ucjenama i nagradama. Katkada se određuje dopušteno vrijeme za plač, pa nakon što malo plače, djetetu se kaže: »Dobro. Sada je dosta. Dosta si plakao.« Često se djeca osuđuju i ismijavaju zbog plača. Katkada ih izlupaju, govoreći: »Sada imaš zbog čega plakati!« Slično je sa strahom - djecu potiču da se stide straha. Postiđen i odbačen, strah se odvaja i prerasta u potpuni užas ili paranoju. Dopuštenje za tugu i strah često je povezano s rodnim i spolnim ulogama. Dječaci bi trebali biti jaki i ne bi trebali plakati ili se bojati. Djevojčicama se češće dopušta tuga ili strah. Ipak, ne bih išao predaleko s takvim tvrdnjama, jer vjerujem da se u postojećim kulturološkim oblicima roditeljstva svi osjećaji postiđuju. Čak se i radost postiđuje. Kada smo sretni, uzbuđeni i bučni, kore nas. Govore nam: »Ne zanosi se previše; tko visoko leti, nisko pada.« Ili: »Ne zaboravi - u svijetu još

uvijek ima djece koja gladuju.« To se poslije izražava kao stid koji osjećamo svaki put kad smo uistinu sretni, ili kad postignemo velik uspjeh. SPUTAVANJE

SPOLNOG

NAGONA

STIDOM

Vjerojatno nijedan aspekt ljudskih djelatnosti nije toliko disfunkcionalno postiđivan koliko spolnost. Spolnost je srž ljudskog sebstva. Spol nije nešto što činimo, to je ono što jesmo. To je prvo što opazimo na drugome. Spolnost je osnovna činjenica u svih bića. Da ugasimo taj nagon, zatrli bismo čovječanstvo u roku od 120 godina. Naša je spolna energija (libido) naša jedinstvena inkarnacija same životne sile. Kada nam postiđuju spolni nagon, postiđuju nas do same biti. Sva su djeca prirodno znatiželjna u vezi sa spolnošću. Veoma se dobro sjećam kad mi je, kao dječaku, moj mali susjed ispričao kako muškarčev penis ulazi u ženinu vaginu. Bio sam zaprepašten. Činilo mi se nevjerojatnim! Spolnost je pomalo strašna i zbunjujuća za dijete. A djeca prirodno ispituju svoje spolne organe i, u određenoj dobi, upuštaju se u dječje spolne igre. Često sam opisivao sljedeći scenarij da bih pokazao kako se postiđuje naša seksualnost. Jednoga dana trogodišnji Farquahr, istražujući svoje tijelo otkriva nos. Pokazuje na nos i kaže: »Nos.« Majka je ushićena i zove baku kako bi je obavijestila o Farquahrovu genijalnom napretku. Baka dolazi u posjet i traži da Farquahr pokaže svoju novootkrivenu vještinu i on to i učini s neizmjernim ponosom. Svaki put kada pokaže nos obaspu ga pohvalama. Kasnije otkriva i druge dijelove tijela - uši, oči, laktove, pupak... A onda, jedne nedjelje, dok je cijela obitelj u dnevnoj sobi (a u goste je došao svećenik) mali Farquahr otkriva penis! Prilično je

uzbuđen. Misli - ako im se ono s nosom toliko svidjelo, ovo će ih oduševiti. I tako ulazi u dnevnu sobu i ponosno pokazuje svoj penis! Mali Farquahr u cijelom svojem životu još nije vidio takvu zbrku! Mama ga je ščepala za uho i vuče ga po sobi. Lice joj je iskrivljeno od bijesa. Očito je potresena i kazuje mu bez okolišanja da to više nikada ne čini. Govori mu da je to što je učinio loše! Djeca internaliziraju najgore postupke roditelja. Što roditelj više izgubi vlast nad sobom, ugroženija je djetetova sigurnost! Varijacije ovoga scenarija događaju se i u najboljim obite­ ljima. Roditelji čiju su vlastitu seksualnost nekoć postiđivali, ne mogu izići na kraj s prirodnom seksualnošću svoje djece. Kada njihovo dijete istražuje svoju seksualnost, roditelj to ne odobrava ili još gore, izražava gađenje. Cijelim svijetom raširene primjedbe, poput onih: »to je fuj« ili »nikada se nemoj dirati po tom mjestu«, ili: »upristoji se - odjeni odjeću« ili »pokrij to«, povezuju seksualnost s nečim lošim, prljavim i odvratnim. Moramo se odreći dijela nas. Počinjemo seksualnost povezivati sa stidom. Dijete koje odrasta u takvoj obitelji (vjerojatno većina nas) počinje vjerovati i osjećati da je spolnost nešto sramotno. Općenito, veći dio našeg vitalnog, spontanog, instinktivnog dijela života postaje predmetom stida. Djecu se postiđuje jer su prebučna, jer žele nešto ili se preglasno smiju. Velik dio disfunkcionalnog stida ostvaruje se za stolom. Djecu se prisiljava da jedu onda kada nisu gladna. Katkada ih se prisljava da jedu ono što ne vole. Ostaviti dijete za stolom sve dok »ne počisti tanjur« nije neuobičajena pojava u modernu obiteljskom životu. Javno poniženje koje dijete doživljava jer mora sjediti za stolom samo, dok njegova

braća i sestre često to oduševljeno odobravaju, bolno je iskustvo. Imao sam pacijente koji moraju jesti stojeći ili na brzinu zbog postiđujućih prizora što su ih kao djeca doživjeli za stolom. Kada je naš instinktivni život postiđen, prirodna je srž našeg života sputana. To je kao da žir prolazi kroz mučnu agoniju jer postaje hrast, ili da se cvijet stidi jer cvjeta. Naime, zbog toga što su naši instinkti dio onoga što nam je prirodom dano, ne može ih se potisnuti. Kad instinkti postanu sputani stidom, postaju poput gladnih pasa koje treba nadgledati. STID

-

OSNOVNA

EMOCIJA

Stid se naziva osnovnom emocijom jer, pošto se internalizira, on sputava sve druge emocije. Emocionalno stidom sputani roditelji ne mogu dopustiti svojoj djeci da imaju emocije, jer djetetove emocije potiču roditeljeve emocije. Potisnute se emocije često doživljavaju kao prejake, kao da će nas potpuno obuzeti ako ih izrazimo. Tu je i strah da će, izrazimo li naše emocije, nastupiti stid. Postiđivanje i sputavanje emocija bili su ključni dijelovi Maxova internaliziranog stida. Maxa nikada nisu tjelesno zlostavljali. No bio je, nema sumnje, seksualno zlostavljan. Kao treće dijete nosio je majčine i očeve seksualne probleme. Oboje su bili nerazriješene žrtve incesta. Jerome je bio ženskar, premda je to uvijek bila obiteljska tajna. Max mi je nekoliko puta rekao kako je osjećao da se njegova majka Felicia često zavodnički ponašala. Felicia je, nema sumnje, bila emocionalni zlostavljatelj. Zvala ga je ružnim imenima, vikala i korila s prezirom i gađenjem. Najviše od svega, stalno je tjerala Maxa da se brine o njezinim osjećajima.

Slika 2.5. Osnovne potrebe za osloncem

Kritizirala je i omalovažavala njegove osjećaje. Prema Maxovim riječima, govorila je sljedeće: »Zbog čega se ljutiš?« ili: »Nemaš se čega bojati.« »Prestani plakati ili ću ti ja dati pravi razlog za plač.« Max je bio duboko tužan. Mogao je plakati satima. Zaključio sam da je cijeli njegov obiteljski sustav nosio naraštaje nerazriješenog dubokog jada. Sjedeći mu sučelice, mogao sam osjetiti njegovu tugu. NAPUŠTANJE KROZ ZANEMARIVANJE RAZVOJNIH POTREBA ZA OSLONCEM

Kao djeca, imali smo potrebe čije je zadovoljenje ovisilo o drugima. Djeca ovise o drugima i imaju svoje potrebe. Trebaju roditelje 15 godina. Njihove potrebe za osloncem može zadovoljiti samo skrbnik. Slika 2.5. prikazuje te potrebe. Djeca trebaju nekoga tko će ih grliti i dodirivati. Trebaju lice koje će odražavati i potvrđivati njihove osjećaje, potrebe i nagone. Djeca trebaju strukturu s ograničenjima; trebaju predvidivost. Trebaju vezu utemeljenu na uzajamnom povjerenju; treba im spoznaja da na nekoga mogu računati. Djeci treba prostor i mogućnost da b u d u drugačija. Trebaju sigurnost; treba im dovoljno dobre hrane, odjeća, stambeni prostor i odgovarajuća liječnička skrb. Djeca trebaju vrijeme i pažnju svojih roditelja. Trebaju vodstvo u obliku tehnika i strategija za rješavanje problema. Potrebe sputane stidom Zanemarivanjem njihovih potreba djeci se šalje poruka da one i nisu važne, pa djeca gube osjećaj vlastite osobne vrijednosti. Nisu vrijedna nečije skrbi. Stječu osjećaj da nisu važna. Kako im osjećaje stalno odbacuju, djeca više ne vjeruju da se imaju pravo na nekoga osloniti. Zadovoljavanje

potreba za osloncem ovisi o interpersonalnom mostu i uzajamnoj vezanosti. Upravo je interpersonalni most taj koji se ruši kada se netko napušta kroz zanemarivanje. Kako nemamo nikoga na koga bismo se oslonili, počinjemo vjerovati da i nemamo pravo na oslonac. Kada osjetimo neku potrebu, osjetimo i stid. Kako je riječ o temeljnim potrebama, tj. o potrebama bez kojih ne možemo biti potpuni ljudi, moramo ih zadovoljiti na neuspješne načine. Zanemareno dijete može naučiti skretati pozornost na sebe upadajući u nevolju ili ljuteći roditelje. Kada je jako žedno, pit će zagađenu vodu. Znam za djecu čije potrebe za dodirom i stimulacijom budu zadovoljene kad ih se izlupa po stražnjici. Mnogo se pisalo o neuspješnom prilagođavanju. Dovoljno je reći da će, ako joj se ne zadovolje potrebe za osloncem u odgovarajuće vrijeme i u odgovarajućem slijedu, osoba biti zaustavljena u određenim razvojnim fazama. Dijete se domišlja drugačijim načinima zadovoljavanja svojih potreba. Tijekom vremena, kako ga se lišava u zadovoljavanju potreba, ono gubi svijest o njima. Konačno i ne zna što mu treba. Napuštanje kroz zanemarivanje razvojnih potreba za osloncem djeteta bit će presudan čimbenik za razvoj pojedinca u odraslo dijete. Odrastemo; izgledamo kao odrasli. Hodamo i govorimo kao odrasli, ali ispod površine krije se malo dijete koje osjeća prazninu i nezadovoljene potrebe, dijete čije su potrebe nezasitne jer ima dječje potrebe u odraslom tijelu. To je nezasitno dijete srž svih kompulzivno/ovisničkih poremećaja ponašanja. Sto se Maxa tiče, većina njegovih potreba bila je pretvorena u seksualne osjećaje. To objašnjava njegovu ozbiljnu seksualnu ovisnost. To je također temeljna dinamika svih seksualnih

ovisnosti. Kad je osoba napuštena, posebno kroz zlostavljanje, pretvorena je u objekt. Maxa je njegov brat iskorištavao kao sredstvo da prevlada vlastiti stid. Tjelesno ga je napustio otac. Iskoristili su ga u obiteljskom sustavu. Biti korišten znači biti pretvoren u objekt. Postajući objekt drugih, Max je postao objekt samom sebi. Kroz internalizirani stid Max je postao objekt vlastita prezira, kritike, osude i omalovažavanja. Postao je predmetom vlastita odbacivanja. Pretvoriti sebe i druge u objekte znači izgubiti osobnost. Kako se Max više nije mogao doživljavati kao cjelovitu osobu, nije mogao doživljavati ni druge kao cjelovite osobe. Max je provodio sate salijećući žene. Bio je opsjednut ženskim grudima. Nije cijenio žene kao osobe. Stavljao je na kocku svoju obitelj i ugled da bi u robnim kućama dodirivao ženske grudi ili da bi ih voajeristički promatrao. Još jedan dinamički aspekt pretvaranja temeljnih potreba u seksualne jest zadovoljstvo samog orgazma. Kada je netko postiđen napuštanjem, bol je duboka i temeljita. Čovjek se osjeća bezvrijednim; osjeća se bolno poniženim i razotkrivenim. Kada doživi seksualno uzbuđenje i vrhunac, dostupno mu je sveobuhvatno i moćno zadovoljstvo. Zadovoljstvo može zauzeti mjesto bilo koje druge potrebe. U ovom odlomku Kaufman sažima postupak pretvaranja svih potreba u seksualne. Piše: »Dječak koji uči da nikada ne treba ništa emocionalno od svojih roditelja... suočava se s dvojbom svaki put kada se osjeća nezrelim, potrebitim ili na drugi način nesigurnim. Ako je masturbacija bila njegovo načelno sredstvo posti­ zanja dobrog raspoloženja... može se utjecati masturbaciji kako bi se ponovno dobro osjećao u trenucima kada ima potrebe koje nemaju nikakve veze sa seksualnošću.«

Konverzija kao obrambeni sustav ega pretvara bilo koju razvojnu potrebu u potrebu za nečim drugim. To može biti potreba za hranom, novcem ili pretjeranom pažnjom. U Maxovu slučaju to je bila potreba za seksom. Tijekom djetinjstva njegovo je doživljavanje razvojnih potreba postalo vezano za spolni nagon. To je konačno izazvalo pretvaranje emocionalnih potreba u seksualne. Svaki put kad se Max osjećao nesigurnim, tjeskobnim ili potrebitim, ta su se unutrašnja stanja izražavala kao seksualna želja. Max se stalno okretao seksu kako bi zadovoljio potrebe koje seks ne može zadovoljiti. NAPUŠTANJE KROZ

UPLETANJE

POTREBE

U

OTVORENE

OBITELJSKOG

I

PRIKRIVENE

SUSTAVA

Već sam opisao obitelj kao društveni sustav - njegove dijelove, pravila, uloge i zakon dinamičkih homeostaza. Vidjeli ste kako disfunkcionalna obitelj iskorištava svoje članove za održavanje unutrašnje ravnoteže. Što je sustav disfunkcionalniji, zatvorenije su i kruće uloge koje zadaje. U obiteljima koje su kemijski, seksualno ili nasilno disfunkcionalne, potrebe sustava su otvorene. Sustav zadaje članovima obitelji uloge koje će igrati kako bi održali razvnotežu. Sve krute uloge zadane zbog obiteljske disfunkcionalnosti oblici su napuštanja. Da bih bio obiteljski junak, moram biti snažan - nikada ne pokazati uplašeni, ranjivi dio sebe. Junaci se ne bi smjeli bojati. Uloge su poput zadanih scenarija. Propisuju koje osjećaje možete ili ne možete imati. Pošto sam godinama igrao svoju ulogu junaka, više nisam znao tko sam zapravo. Da bih se oporavio, morao sam naučiti napustiti ulogu. Da bih to uspio, morao sam naučiti biti ranjiv. Morao sam naučiti kako ću biti član skupine,

umjesto vođa, kako slijediti umjesto voditi. Budući da uloge održavaju ravnotežu sustava, one i postoje zbog sustava. Djeca se odriču vlastite stvarnosti kako bi se pobrinula za obiteljski sustav - kako bi ga održala cjelovitog i uravno­ teženog... Svaki oblik napuštanja slama interpersonalni most i savez uzajamne intimnosti. Dijete je dragocjeno i neusporedivo. Ako mu se ne prilazi s ljubavlju i poštovanjem, ti osjećaji dragocjenosti i neusporedivosti slabe. U slučaju toksički internaliziranog stida oni potpuno nestaju. Međupovezanost slika Treći se način internalizacije ostvaruje putem slika. Te unutrašnje slike mogu biti slike postiđujuće osobe, mjesta ili događaja. Također mogu biti slike riječi, tj. zvučni dojmovi. Kada čujete nekoga kako izgovara određene riječi, to može potaknuti stara iskustva stida. Pojedinačna se iskustva stida stapaju posredstvom jezika i slika. Kaufman kaže: »Prizori stida postaju međusobno povezani i ojačani.« Kako se jezik, slike i prizori povezani sa stidom stapaju, značenje stida se mijenja. »Stid me je« počinje značiti »Ja sam sramotan, u nekom životno važnom vidu manjkav kao ljudsko biće.« Stid više nije jedan od mnogih osjećaja, nego počinje činiti nečiju bit. Internalizirani stid stvara zamrznuto stanje stvari. Stid više nije emocionalni znak koji dođe i prođe. To je duboko ukorijenjeni, sveprožimajući osjećaj manjkavosti kao osobe. Ta manjkavost u samoj biti čini temelj oko kojega će se doživljavati drugi osjećaji o sebi. Postupno, s vremenom, taj zamrznuti osjećaj nestaje iz svijesti. Tako stid postaje temelj nečijem osjećaju identiteta. Čovjek postaje osoba utemeljena na stidu.

FUNKCIONALNA

AUTONOMIJA

Kada se jedanput internalizira, stid se može aktivirati bez ikakva vanjskog poticaja. Više nema potrebe za interpersonalnim događajem koji bi potaknuo stid. Sjećam se kako sam osjetio bolan stid kad sam išao platiti kaznu zbog prekoračenja brzine. Morao sam pred službenikom u policijskoj postaji razotkriti svoju pogrešku. Službenik je bio srdačan, ugodan i smiješio se. Unatoč tome, pojavio se osjećaj stida. SPIRALE

UNUTRAŠNJEG

STIDA

Zadnja je posljedica internaliziranog stida ono što Kaufman zove spirala unutrašnjeg stida. Ovako je opisuje: »Zbiva se uzročni događaj. Može to biti pokušaj da se kome približimo i osjećaj da smo odbijeni. Ili prijateljeva kritička napomena... osoba je iznenada upletena u stid, oči se okreću unutra i doživljaj postaje potpuno unutrašnji, često uz nazočnost vizualnih dojmova. Osjećaji stida plutaju u krugu, beskrajno potičući jedan drugoga. Nataloženi se događaji opetovano unutrašnje smjenjuju, uzrokujući da se osjećaj stida produbi, da apsorbira druga neutralna iskust­ va... sve dok konačno ne proguta ja. Tako stid postaje paralizirajući.«

Spirala je jedan od najrazornijih oblika disfunkcionalnog stida. Kada se pokrene, može potaknuti oslobađanje drugih postiđujućih iskustava i tako još više učvrstiti stid u osobi. Budući da se stid internalizira, strah od razotkrivanja intenzivno se uvećava. Razotkrivanje sada znači da se vidi nečija bitna manjkavost kao ljudskog bića. Biti razotkriven sada znači biti viđen kao nepopravljivo i neizrecivo loš. Pojedinac mora pronaći sredstva da se obrani od takva razotkrivanja. Kako se razvijaju obrambeni sustavi i strategije

prijenosa, internalizirani stid postaje sve manje i manje svjestan. Da sažmemo, internalizacija stida ima četiri glavne poslje­ dice. Oblikuje se identitet utemeljen na stidu; stid je ojačan i zamrznut; stid se samostalno aktivira (funkcionalna autonomija); i konačno, počinju djelovati unutrašnje spirale stida. ŠKOLSKI

SUSTAV

Max je prvih osam razreda išao u privatnu crkvenu školu. Potom je prešao u državnu srednju školu. Njegovo je školsko iskustvo bilo prilično uobičajeno za većinu modernih škola. Postiđivanje je uvijek bilo dio školskog sustava. Sjediti u zadnjoj klupi za kaznu, česta je asocijacija na školske dane. Premda se u većini modernih škola više ne služe takvim kaznama, u školskom sustavu i dalje postoje snažni izvori toksičnog stida. Predavao sam u tri srednje škole i na četiri sveučilišta. Zaključio sam da je obrazovni sustav važna snaga u učvršćivanju internalizacijskog procesa u ljudi utemeljenih na stidu. Perfekcionizam Perfekcionizam je pravilo obiteljskog sustava i glavni je krivac za stvaranje toksičnog stida. To vrijedi i za religijske i kulturne sustave. Perfekcionizam poriče zdravi stid. Pretpostav­ lja da možemo biti savršeni. Takva pretpostavka niječe našu ljudsku konačnost jer poriče činjenicu da smo bitno ograničeni. Perfekcionizam poriče da ćemo često griješiti i da je prirodno griješiti. Perfekcionizam je na djelu kad god apsolutiziramo neko negativno načelo ili standard. Kad se apsolutizira, načelo

postaje mjerilo svega drugoga. Uspoređujemo i prosuđujemo prema tom standardu. U školi su nas mjerili prema savršenom postotku 100*. Kad ga ne bismo uspjeli postići, ocjenjivali su nas slabijim ocjenama, pri čemu je najniža bila »F«. Razmislite načas o simbolizmu ocjene »F«. Mentalno se povezuje s riječima koje počinju sa F. Kad dijete postane failure - promašaj - u školi, neće mu trebati dugo da počne misliti kako je promašen i kao osoba, kako je fuck up - gubitnik. Djeca vrlo brzo stvaraju ovakve asocijacije u školi. Osim toga, povezat će »lošu« ocjenu s pretpostavkom da su loše ili manjkave osobe. A najčešće su djeca koja ne postignu uspjeh utemeljena na stidu i prije no što dođu u školu. Njihova utemeljenost na stidu često je, zapravo, uzrok njihovu školskom neuspjehu. Kad ne uspiju u školi, njihov se internalizirani stid produbljuje. Toksični stid rađa toksični stid. Max je primjer drugog puta, koji u školi izabiru djeca utemeljena na stidu. On je slijedio svojeg brata i sestru, utemeljene na stidu. Postao je iznimno uspješan učenik. Bio je pravi odlikaš. Iznimna uspješnost i perfekcionizam dva su vodeća oblika prikrivanja toskičnog stida. Iako zvuči paradoksalno, i odlikaša i onog koji pada razred može poticati toksični stid. Ja sam bio odlikaš. Bio sam i predsjednik razreda od sedmog razreda nadalje. U četvrtom sam razredu srednje škole bio urednik školskih novina i šesti po uspjehu u cijeloj školi. Sve je to spadalo u moju ulogu junaka. Koliko bi se srednjoškolskih upravitelja obratilo učeniku koji je predsjednik razreda, urednik školskih novina i šesti po uspjehu u školi * U američkom sustavu ocjenjivanja najniža je ocjena F (op. prev)

da bi mu rekli kako mu treba pomoć zbog problema s internaliziranim stidom? Bio sam, osim toga, i evidentirani alkoholičar kad sam pošao u četvrti razred srednje škole. Počeo sam piti s četrnaest godina. Visoki rezultati često su posljedica utemeljenosti u toksičnom stidu. Budući da sam se osjećao neispravnim i oštećenim iznutra, morao sam dokazati da sam u redu trudeći se da budem izniman izvana. Sve što sam činio bilo je utemeljeno na dokazivanju vanjske autentičnosti. Moje je dobro raspoloženje ovisilo o uspjehu. Toksični stid stvara »radna bića«, ljude koji moraju raditi da bi se dobro osjećali. Osjećaju se dobro u vlastitoj koži samo kad postižu uspjehe. Sjećam se kako se jedan na stidu utemeljen pacijent hvalio svojim milijunskim zaradama. Bio je neugodan čovjek. Okrutno je zlostavljao svoju ženu razmećući se pred njom ljubavnim avanturama. Njegov se osjećaj za unutrašnju vrijednost temeljio na njegovu ugledu. Kako se osjećao neispravnim iznutra, morao je dobiti potvrdu izvana. Školski sustav promiče na stidu utemeljeni sustav ocjenjivanja ljudske inteligencije. Bilo bi manje zlo da takav sustav uistinu mjeri inteligenciju. Kao i John Holt, i ja vjerujem da pravi ispit inteligencije nije ono što znate ili iscijedite iz sjećanja na ispitu. Nije riječ o onome što znate učiniti, nego o onome »što činite kad ne znate kako«. Perfekcionizam također rađa uništavajući osjećaj za konkurenciju. Ima, dakako, i zdravih oblika suparništva, Takvo nas suparništvo potiče da budemo bolji, da se razvijamo i rastemo. Ali perfekcionistički sustav kao i današnji školski sustav potiče na varanje i jako iscrpljuje. Ocjene se često javno pokazuju, tako da ih svi mogu vidjeti. A tu je i

sramno prozivanje kada netko dobije »lošu« ocjenu. Svi se huškaju jedni protiv drugih u borbi za postignuće ambicija. Izgubljen je zajednički osjećaj za udružene napore i suradnju. Racionalizam Naše škole pokazuju golemu pristranost u korist izobrazbe uma umjesto cijele osobe. Najviše se ističe zaključivanje, logika i matematika, gotovo se posve zanemaruju emocije, intuicija i kreativnost. Naši učenici postaju memorirajući imitatori i tupi konformisti, umjesto osjećajni stvaratelji. Mnogo je učinjeno u posljednjih nekoliko desetljeća u proučavanju desne moždane polutke. Ta je strana mozga izvor »misli koja se osjeća.« Misao koja se osjeća bit je glazbe i pjesništva. Desna je polutka holistička i intuitivna. Služi se maštom prije negoli memorijom. Učenici koji imaju prirodnu sklonost za tu stranu mozga bivaju kažnjeni. Znam za izvrsne učenike koji su bili bolno stidljivi zbog svojeg intuitivnog i osjećajnog načina spoznavanja. Naša racionalistička pristranost uzrokuje odbacivanje mašte i emocija kao nečega čega se valja stidjeti. Sjećam se kako sam jednom rekao nastavniku svoj »osjećaj« o predočenom prob­ lemu. Rekao mi je da nagađanje nije odlika izobražena uma. Poslao me u čitaonicu kako bih pronašao točne podatke. Ukratko, u našim se školama postiđuju neki najpoticajniji i najkreativniji aspekti ljudske psihe. Postiđivanje m e đ u vršnjacima Sjećam se Arnolda. Bio je sjajan knjigovođa. Pakosno su ga postiđivali u srednjoj školi. Njegova je teškoća bila u tome što je kritizirao žene. Nijedna žena nikada nije bila dovoljno dobra. Kada bi se njegova veza s kojom ženom

zahuktala, Arnold bi počeo tražiti grešku. Bio je velik stručnjak i perfekcionist. Rezultat svega toga bio je da je s četrdeset godina bio prilično imućan, ali bolno usamljen. Arnold je imao neka postiđujuća iskustva u ranu djetinjstvu, zbog autoritarnog i militantnog oca. No to je bilo ublaženo ljubavlju njegove majke, zahvaljujući kojoj nije bio pretjerano stidljiv tijekom ranog i srednjeg djetinjstva. Poslije se njegova obitelj preselila u neki drugi gradić i Arnold je morao započeti drugo polugodište drugog razreda srednje škole u novoj školi. Gradom i školom vladale su klike i imućnici. Arnold je bio iz poprilično siromašne obitelji. U školu je išao autobusom, dok je 95 posto ostalih učenika imalo nove automobile. Arnold je postao žrtveno janje od trenutka kada je kročio u školu. Jedna mu se skupina djevojčica rugala i ismijavala ga. Katkada bi ga gađali najlonskim vrećicama napunjenima vodom ili konjskim izmetom dok je čekao autobus. To se nastavilo do sredine četvrtog razreda. Dvije je godine Arnold doživljavao gotovo kronično postiđivanje. Bilo je to bolno iskustvo. Srednja je škola doba puberteta. A pubertet je doba osjećaja intenzivne izloženosti i ranjivosti. Sve ono što osoba s toksičnim stidom nosi iz djetinjstva bit će stavljeno na ispit u srednjoj školi. Često mladi traže žrtveno janje. Nekoga na koga se svatko može istresti, i na koga mogu projicirati svoj slid. Bila je to Arnoldova sudbina. Zlobno ga je postiđivala skupina vršnjakinja. To objašnjava njegove probleme sa ženama. Skupina vršnjaka postaje poput novih roditelja. Samo što je taj roditelj mnogo krući, i ima nekoliko pari očiju kojima pazi na vas. Tjelesni je izgled iznimno važan. Akne i slaba spolna razvijenost mogu biti tegobni. Prilagoditi se pravilima odijevanja vršnjaka nužno je želimo li da nam se ne rugaju.

Zapravo, može biti strašno ako netko nije tjelesno ili materijalno obdaren. I osnovna škola može biti izvor stida. Djeca mogu biti užasno okrutna. Svako dijete s deformacijom posebno je osjetljivo na ismijavanje. Djeca će se rugati drugoj djeci onako kako su se rugali njima. A ako su dijete postiđivali u kući, pokušat će se riješiti stida prebacujući ga na druge. Djeca vole zadirkivati, a to je velik izvor stida. Zadirkuju obično na stidu utemeljeni roditelji. Oni interpersonalno prenose vlastiti stid zadirkujući svoju djecu. A starija braća i sestre sposobna su za najokrutnije zadirkivanje. Bio sam užasnut slušajući priče pacijenata o zadirkivanju starije braće i sestara. Škola je bila možda jedino mjesto u Maxovu životu gdje nije bio postiđivan. Njegov ga je toksični stid potaknuo da bude odlikaš. Uspio je završiti postdiplomski studij učeći noću. Podnosio je goleme teškoće nastojeći dobiti diplomu. Škola je bila ono mjesto u njegovu životu gdje je osjećao da je nešto postigao. Nažalost, uspjesi ne smanjuju internalizirani stid. Zapravo, što više čovjek postiže, mora postizati još više. Bit toksičnog stida jest da postaje dio nas i nema veze s onim što činimo. RELIGIJSKI

SUSTAV

Maxov je vjerski odgoj bio krut i autoritaran. Od malena su ga učili da je rođen s ljagom grijeha na duši i da je bijedni griješnik. Također su ga poučavali da Bog zna njegove najintimnije misli i da nadgleda sve što radi. Rano traumatsko iskustvo stida nastupilo je za Maxa kada je imao devet godina. Mladi religiozni fanatik u njegovoj

vjerskoj zajednici uhvatio je Maxa kako se dira u crkvenom zahodu i napravio groznu scenu. Odvukao je Maxa u crkvu i rekao mu da se baci pred oltar i moli Boga za oprost. Mnoge vjerske sekte uče da je čovjek nevrijedan i obilježen izvornim grijehom. Izvorni grijeh, kako o njemu poučavaju neke crkve, znači da ste loši od trenutka kad ste rođeni. Učenje o izvornom grijehu objašnjava mnoge odgojne taktike usmjerene na slamanje dječje buntovne volje i »prirodne sklonosti prema zlu«. BOG KAO ONAJ KOJI KAŽNJAVA

Max mi je često govorio kako se nada da će mu Bog oprostiti za zla koja je počinio. I premda je bio iznimno inteligentan, ipak se držao nekih prilično djetinjastih vjerskih uvjerenja. Bog je, nekako, uvijek bio u prednosti, a Max ga nikako nije mogao stići. S izvornim grijehom izgubili ste i prije nego počnete. Često se pitam kako itko može uistinu vjerovati u paklene vatre. Kada čovjek pogleda Maxa, čiji je život bio stalno mučenje, čiji unutrašnji glasovi nikada nisu prestajali svoje neprekidne spirale stida, kakav gori pakao može zamisliti? Zašto bi dobri i pravedni Bog želio da netko poput Maxa gori za sve vijeke vjekova. No Max je u to vjerovao i to je problem za psihoterapeuta. Njegov je stid bio jako pojačan vjerovanjem da Bog zna sve njegove unutrašnje misli i da će ga kazniti za grijehe. PORICANJE

SEKUNDARNE

UZROČNOSTI

Jedno od najpodmuklijih i toksično najpostiđujućih izvrtanja, svojstveno mnogim religijama, poricanje je s e k u n d a r n e uzročnosti. To znači da je, prema nekim crkvenim doktrinama,

ljudska volja nedorasla. Čovjek ne može učiniti ništa vrijedno. Sam po sebi, čovjek je bijedan. Samo kada Bog djeluje kroz njega, čovjek se uzdiže do dostojanstva. Čovjek nikada u tome ne uspijeva sam. Ovakva teologija nema nikakve veze s bilo kakvom istin­ skom židovsko-kršćanskom doktrinom. Većina interpretacija srednje struje smatra da čovjek ima istinsku sekundarnu uzročnost. Toma Akvinski u prologu drugog dijela Summae Theologiae kaže: »Nakon naše rasprave o Bogu okrećemo se čovjeku koji je slika božja, utoliko što čovjek, kao i Bog, ima moć nad svojim djelima.« Ovo je snažna tvrdnja u prilog ljudske djelotvornosti. Ljudska je volja učinkovita. Da bi primio milost, čovjek mora biti spreman prihvatiti dar sudbine. Nakon prihvaćanja, čovjekova će volja igrati glavnu ulogu u procesu posvećivanja. Kriva interpretacija drži čovjeka potpuno neispravnim i manjkavim. Čovjek, kao takav, može samo griješiti. Čovjek je do biti utemeljen na stidu. PORICANJE

EMOCIJA

Vjerski sustav, općenito, ne posvećuje veliku pozornost ljudskim emocijama. Ima, međutim, zajednica i sekti koje su veoma emocionalne. A s vremena na vrijeme, karizmatičke preporoditeljske skupine spontano počinju donositi vitalnost i krepkost u život crkvene skupine. Ali općenito, ne dopušta se iskazivati emocije. Razlikujem dvije vrste vjerskih struktura - jednu zovem apolonijskom, a drugu dionizijskom. Nijedna zapravo ne dopušta istinsko i zdravo izražavanje emocija.

Apolonijska je vrsta religije veoma kruta, stoička i ozbiljna. Može biti i veoma intelektualna. Niti u jednom slučaju nisu poželjni izljevi emocija. Dionizijska je religija karizmatički ili kultni tip zanesena obožavanja. Takve vrste obožavanja naoko daju prednost slobodnom emocionalnom izražavanju, no zapravo se mogu iskazati samo određene vrste emocija. Postoje emocionalni izljevi, no oni nemaju istinske veze s osjećajima. Impulsivni tip religioznosti često je način da se raskine s emocijama. One se izražavaju, ali osoba ih dugo ne doživljava. Iskrene emocije, osobito srdžba, nigdje nisu dopuštene. Jednako vrijedi i za seksualne osjećaje. I religija je pridonijela seksualnom stidu. Neka tumačenja protestantskih reformatora impliciraju da je izvorni grijeh zapravo bio požuda ili seksualna želja. Neka religijska tumačenja izjednačavaju želju sa seksualnošću i kao rezultat toga potpuno zabranjuju bilo kakvu jaku želju. PERFEKCIONIZAM

- RELIGIJSKI

SCENARIJ

Religija je, kroz perfekcionizam, važan izvor postiđivanja. Moralni su imperativi »moraš, trebaš« sankcionirani subjektivnim tumačenjima religijskih otkrića. Biblija se upotrebljava kao opravdanje za sve moguće osude. Religijski perfekcionizam poučava vrstu bihevioralne pravednosti. Tu je religijski scenarij, koji sadrži standarde svetosti i pravedna ponašanja. Ti standardi propisuju kako treba govoriti, kako se odijevati, hodati i ponašati u gotovo svakoj situaciji. Udaljavanje od tih standarda smatra se grešnim. Perfekcionistički sustav stvara bihevioralni scenarij »kako to učiniti na pravi način«. Takvim se scenarijem čovjek uči

kako se treba ponašati ljubazno i pravedno. Zapravo je važnije ponašati se ljubazno i pravedno negoli biti ljubazan i pravedan. Osjećaj pravednosti i svetačkog ponašanja sjajna su sredstva modifikacije raspoloženja osoba utemeljenih na toksičnom stidu. Često su to sredstva interpersonalnog prijenosa vlastita stida na drugoga. RELIGIJSKA

OVISNOST

Modifikacija raspoloženja dio je kompulzivnog/ovisničkog ponašanja. Ovisnost se opisuje kao »patološki odnos prema bilo kojem iskustvu modifikacije raspoloženja koje ima životno štetne posljedice«. Navijestili smo da je toksični stid bit i pogonska snaga svake ovisnosti. Religijska je ovisnost ukorijenjena u toksičnom stidu koji se može modificirati kroz religiozna ponašanja. Čovjek može steći osjećaje pravednosti kroz bilo koji oblik obožavanja. Može postiti, meditirati, služiti drugima, moliti, citirati Bibliju, čitati odlomke iz Biblije, zazivati ime Isusovo ili Jahvino. Sve to mogu biti iskustva modificiranja raspoloženja. Ako je osoba utemeljena na toksičnu stidu, takvo iskustvo može se doživljavati kao iznimno blagotvorno. Sljedbenici bilo kojeg vjerskog sustava mogu reći - mi smo dobri, a drugi, oni koji nisu kao mi, grešnici, loši su. To može razgaliti duše osoba utemeljenih na toksičnom stidu. I nepogrešivost je oblik bestidnog ponašanja. Kako zdravi stid kaže da možemo i da hoćemo neumitno griješiti, stajalište nepogrešivosti postaje vrsta bestidnog ponašanja. Ukratko, religijski su sustavi za mnoge velik izvor toksičnog stida.

KULTURNI

SUSTAV

T. S. Eliot je napisao: »To bijaše čestit bezbožan narod, jedini im spomenik asfaltna cesta i tisuće izgubljenih loptica za golf.« U ovom navodu iz Puste zemlje kao i u Ljubavnoj pjesmi J. Alrreda Prufrocka Eliot je izrekao snažnu optužbu beznadnosti moderna čovjeka. U knjizi Bradshaw o obitelji govorim o samom društvu kao o bolesnom obiteljskom sustavu izgrađenom na pravilima otrovne pedagogije. Ta pravila poriču emocije. To nas izaziva duševnu umrtvljenost, koja vodi ovisnosti. Pravila su to koja potječu iz doba kraljeva. Nedemokratska su i utemeljena na nejednakosti gospodar - rob. Promiču opsesivnu urednost i poslušnost. Kruta su i poriču vitalnost. Dobra se djeca definiraju kao podložna, pažljiva, nesebična i savršeno poslušna, takva pravila ne ostavljaju mjesto vitalnosti, spontanosti, unutarnjoj slobodi, unutarnjoj samostalnosti i kritičkoj prosudbi. Zbog takvih pravila roditelji, čak i oni s dobrim namjerama, napuštaju svoju djecu. Takvo napuštanje stvara toksični stid kakav sam opisao. DRUŠTVO KAO KOMPULZIVNO

I

OVISNIČKO

Naše je društvo veoma ovisničko. Imamo šezdeset milijuna žrtava seksualnog zlostavljanja. Sedamdeset pet milijuna života ozbiljno je pogođeno alkoholizmom, a golem broj i drugim drogama. Ne znam kako na naše gospodarstvo utječu milijarde dolara na koje nije plaćen porez zarađene ilegalnom trgovinom drogom. U više od 15 milijuna obitelji vlada nasilje. Oko šezdeset posto žena i pedeset posto muškaraca imaju poremećene prehrambene navike. Nemamo pouzdanih podataka O radnoj ili seksualnoj ovisnosti. Nedavno sam čitao da je

trinaest milijuna ljudi ovisno o kockanju. Ako je toksični stid pogonska snaga ovisnosti, imamo velik problem sa stidom u našem društvu. Još jedan pokazatelj beznadnosti koja je ukorijenjena u nama i koju proizvodi stid naše je grozničavo pretjerivanje u aktivnostima i kompulzivnost. Erich Fromm je dao opširnu dijagnozu toga u svojoj knjizi Revolucija nade. Naše pre­ tjerivanje u aktivnostima smatra znakom nemira i nedostatkom unutarnjeg mira, što proizlazi iz srži stida. Mi smo radna bića jer nemamo unutrašnji život. Toksični nam stid ne dopušta da se okrenemo svojoj unutrašnjosti. Ondje je za nas previše bolno. Ondje je previše beznadno. Kao što Sheldon Kopp kaže: »Možemo promijeniti ono što radimo, ali ne možemo promijeniti ono što jesmo.« Ako sam neispravan i manjkav kao ljudsko biće, nešto je krivo sa mnom. Nema nade. Mit o uspjehu Netko je jednom rekao: »Uspjehom se smatraju različite stvari u različitim razvojnim fazama - od toga da se kao malo dijete ne popiškite u hlače, do toga da budete omiljeni u školskoj dobi, da seksualno općite u doba rane zrelosti, da se obogatite i steknete ugled u doba kasnije zrelosti, da seksualno općite u srednjim godinama, da budete omiljeni u starosti, da se ne popiškite u hlače kad posenilite.« U ovoj definiciji naglasak valja staviti na zarađivanje, stjecanje ugleda i potrebu da nas vole. Mislim da u najveće tragedije američke m o d e r n e književnosti valja ubrojiti djelo Arthura Millera Smrt prodavača. Miller je uspio iz obična čovjeka stvoriti aristotelovskog tragičnog junaka. Willy Loman je simbol američkog mita o

uspjehu. Živi život utemeljen na uvjerenju da se uspjeh sastoji u zarađivanju novca i u tome da vas vole. Willy umire usamljen i bijedan, oduzimajući si život da bi dobio novac od osiguranja i time dokazao kako je bio uspješan. Aristotel u Poetici kaže da snagu velikog tragičnog junaka čini kombinacija njegove uzvišenosti popraćena nekom tragičnom greškom. Willy je uzvišen. Spreman je umrijeti za svoju sudbinu. No upravo je njegova sudbina tragična greška. On uistinu vjeruje da će čovjek, ako zarađuje novac i ako ga vole, biti uspješan. To znači uspjeti. Mit o uspjehu, osim toga, propovijeda i vrstu divlje individualnosti. Čovjek mora uspjeti sam. Mora biti svojih ruku djelo i svoj čovjek. U tom mitu novac i njegovi simboli postaju mjera uspješnosti. Pedesetogodišnjak sa slabim prihodima mora osjetiti postiđujući žalac takvog sustava vjerovanja. I ma koliko se bunili protiv toga vjerovanja, novac i slava koji uza nj idu, još uvijek igraju golemu ulogu u našim životima. Krute spolne uloge Krute spolne uloge koje su još uvijek prihvaćene u našem društvu mjerni su simboli savršenosti. Postoje prave žene i pravi muškarci. Shema savršenog muškarca i žene uspostavljena je prije našeg rođenja. Muškarci su jaki. Više djeluju, a manje pričaju. Tihi su i odlučni. Pravi muškarac nikada ne pokazuje slabost, emocije ili ranjivost. Pravi muškarci pobjeđuju. Nikada ne daju prednost suparniku. Prave su žene pomoćnice pravog muškarca. Brinu se za domaćinstvo. Osjećajne su, ranjive i krhke. Mirotvorke su. Zauzvrat traže vječnu »romantičnu ljubav«. Iščekuju princa

koji će doći i nagraditi ih za sve čega su se odrekle; nagrada će biti zbrinutost do kraja života. Mnogi vjeruju da takve uloge pripadaju prošlosti. No ja vam predlažem da pogledate kako roditelji odgajaju dječake i djevojčice. Obratite pozornost kako odijevamo djecu različitih spolova i, povrh svega, na dječje igračke. Djetetova igra prethodi odraslom svijetu rada. Još uvijek postoje igračke za dječake i igračke za djevojčice. Promatrajte kako se liberalni majka i otac odnose prema svojoj djevojčici, a potom pogledajte kako se ophode prema svojem dječaku. Neće ih čak niti dodirivati na jednak način. Scenariji naših seksualnih uloga kruti su i podvajajući. Također su postiđujući jer su karikature muškosti i ženstvenosti. Traže pretjerano poistovjećivanje s nekim našim dijelovima, ali ne dopuštaju potpunost i cjelovitost. Svatko od nas potomak je muškarca i žene. Svatko od nas ima i muške i ženske hormone. Svaki je spol određen većinom hormona koje ima. I svakom je spolu potrebna integracija njegove suprotne spolne strane kako bi bio potpun i cjelovit. Krute spolne uloge uspostavljaju standarde koji ne dopuštaju potpunost i cjelovitost. Takvi standardi postiđuju naše suprotne spolne dijelove. Muškarac se izvrgava ruglu ako traži da se prihvati njegova ranjivost. Žena postaje »vještica« ako je nasrtljiva i aktualizira svoju muškost. Mit o savršenoj »desetici« Naša kultura potiče perfekcionistički tjelesni sustav koji okrutno postiđuje tjelesnu neobdarenost. Savršen muškarac ili žena je »desetica«. Film »10« s Bo Derek dao je velik poticaj toj mitologiji.

Savršena »desetica« ima vrlo određene atribute koji uvećavaju seksualno postiđivanje prisutno u našem društvu. Savršena žena »10« ima savršeno oble grudi, nosi grudnjak br. 3 i ima odgovarajuće bokove i stražnjicu. Savršeni muškarac »10« ima mišićavo, preplanulo i po proporcijama savršeno tijelo. Penis mu je dužine 20 cm ili više. Ti su tjelesni ideali prouzročili neizrecive patnje i stid mnogim ljudima. Imam nebrojeno mnogo dosjea muškaraca i žena koji su trpjeli intenzivan stid zbog veličine svojih spolnih organa. U posljednjih dvadeset godina moj je savjetodavni ured bio p r e p u n žena s malim ili potpuno ravnim grudima koje su u srednjoj školi patile i osjećale se izoliranima. Muškarci zabrinuti za veličinu svojih penisa uobičajena su pojava u dokumentaciji savjetodavaca. Spolnost se ili taji ili pak omalovažava. Prave se, naime, šale o veličini spolnih organa u kasnim noćnim televizijskim emisijama i u nastupima klupskih komičara. Max je bio opsjednut mišlju da ima premalen penis. Smatrao se, osim toga, veoma neprivlačnim jer mu je usna bila neznatno deformirana od udarca koji je dobio igrajući bejzbol. K tome, Max je bio bubuljičav u pubertetu. Sve su te tjelesne činjenice uvelike pridonijele njegovu bolu i stidu. I to unatoč medicinskim podacima prema kojima, Max je to znao, prosječna veličina penisa iznosi od 12,5 do 15 cm u erekciji i unatoč neporecivoj činjenici da su žene Maxa smatrale privlačnim. Uspoređivanje s mitskim standardom savršene »10«, važan je izvor seksualnog stida u našem društvu.

Poricanje emocija Naša kultura loše podnosi emocije. Volimo da je svima dobro i da su svi sretni. Rituale veselosti učimo još u ranoj dobi. Sjećam se koliko sam puta rekao ljudima: »Dobro sam«, premda sam zapravo osjećao kao da se cijeli svijet ruši na mene. Često se sjetim senatora Muskiea, koji je plakao za vrijeme svoje političke kampanje za predsjednika. Otada je prešao u povijest. Ne želimo predsjednika koji ima osjećaje. Radije bismo nekoga koji može uzeti stvar u svoje ruke! Emocije nesumnjivo nisu prihvatljive na radnom mjestu. Izražavanje bilo kakvih emocija koje nisu »pozitivne« doživljava se s prezirom. M I T O DOBROM DEČKU I FINOJ DJEVOJCI

Mit o dobrom dečku i finoj djevojci spada u konformističke društvene mitove. Dovodi do pravog paradoksa kad se poveže s onim dijelom mita o uspjehu koji uključuje »jakog individualca«. Kako mogu biti jak individualac, biti svoj čovjek i istodobno se uklapati u društvo? Uklopiti se znači »ne izazivati vraga«, »ne uznemiravaj«. Budi fina djevojka ili dobar dečko. To znači da se često moramo pretvarati. »Uče nas da budemo ljubazni i pristojni. Uče nas da je ponašati se tako (najčešće lagati) bolje nego reći istinu. Naše su crkve, škole i politika neobuzdane u poučavanju neiskrenosti (uče nas da govorimo ono što ne mislimo i hinimo da se osjećamo onako kako se ne osjećamo). Smiješimo se kad smo tužni; nervozno se smijemo kad smo povrijeđeni; smijemo se šalama koje nam nisu smiješne; iz ljubaznosti govorimo ljudima ono što uopće ne mislimo.« Bradshaw o obitelji

Igranje uloga i gluma oblici su laganja. Ako se osoba ponaša onako kako uistinu osjeća i radi po svome, izopćena je. Promičemo pretvaranje i laganje kao kulturan način življenja. Takav život uzrokuje unutrašnju rastrganost. Tjera nas dublje u izolaciju i tugu.

3. POGLAVLJE

SKROVIŠTA TOKSIČNOG

STIDA

»Gdje si, Adame?«

Prema Knjizi postanka Adam se nakon pada počeo skrivati. Pokušavajući biti više od čovjeka, Adam je pao niže od čovjeka. Prije pada Adam nije bio postiđen; poslije pada jest. Toksični je stid prava agonija. To je bol koja se osjeća iznutra, u srži bića. To je mučno i bolno. PROŽIVLJENI

OSJEĆAJ

TOKSIČNOG

STIDA

Toksični stid je posljedica neočekivana razotkrivanja ranjivih aspekata djetetove ličnosti. Razotkrivanje se događa prije ne­ goli dijete ima ikakve granice ega kojima bi se zaštitio. Rana postiđujuća iskustva zbivaju se u situaciji u kojoj dijete nema mogućnost izbora. Proživljeno je iskustvo stida osjećaj da smo razotkriveni i viđeni onda kada nismo spremni na to. Toksični se stid često manifestira u snovima - sanjamo da smo goli na neprikladnim mjestima - ili u nepripremljenosti, kao kada iznenada trebate na završni ispit za koji niste učili.

Slika 3.1. Slojevi obrambenih mehanizama protiv agonije internaliziranog stida

Značajka neočekivanosti postiđujućeg događaja stvara manjak samopovjerenja u djeteta. Kako se toksični stid razvija, dijete prestaje vjerovati vlastitim očima, prosuđivanju, osjećajima i željama. Te sposobnosti oblikuju našu temeljnu ljudsku moć. Nepovjerenje u naše temeljne sposobnosti izaziva osjećaj bespomoćnosti. Budući da su ranjivi dijelovi ličnosti postiđeni, odijeljeni su i odvojeni od našeg osjećaja samih sebe. Posljedica tog procesa samo-odvajanja jest rascijepljeno ja. Mi smo kraj sebe. Postajemo objekt samima sebi. Kada postanem objekt, više nisam u sebi. Odsutan sam iz vlastita iskustva. Osjećam prazninu i razotkrivenost. Nemam granica, a stoga ni zaštite. Moram bježati i skrivati se. Ali nemam se kamo sakriti, jer sam potpuno razotkriven. Gone me i uhvatit će me na prepad. Love me iz trena u tren. Lovac je uvijek nadomak. Ne mogu se niti na trenutak opustiti. Moram se stalno braniti; ne smiju me uhvatiti nespremna. Usamljen sam u najpotpunijem smislu riječi. Agonija ovog kroničnog stanja ne može se dugo podno­ siti. Na najdubljoj razini toksični stid potiče naše temeljne automatske obrambene oblike prikrivanja. Freud ih je naz­ vao našim primarnim obrambenim mehanizmima ega. Čim se ti obrambeni mehanizmi oblikuju, funkcioniraju automatski i nesvjesno, tjerajući naša istinska i autentična ja na prikri­ vanje. Iz ove temeljne srži razvijamo lažni identitet. Postajemo majstori glume. Izbjegavamo našu unutrašnju agoniju i bol, a tijekom godina izbjegavamo naše izbjegavanje. Slika 3.1. pokazuje vam različite slojeve zaštite kojima se domišljamo kako bismo stvorili obrambene mehanizme protiv bitne agonije stida. Svaki je novi sloj progresivno osvješteniji. Najdublji su slojevi - naši obrambeni mehanizmi ega, uloge

i scenariji obiteljskog sustava - automatski i nesvjesni. Svi su slojevi kompulzivni i čini se da svaki karakterističan element našeg štita tajnovitosti ima vlastiti život. PRIMARNI

OBRAMBENI

MEHANIZMI

EGA

Freud je prvi jasno opisao automatski proces koji je u službi samoočuvanja, a aktivira se kada smo suočeni s ozbiljnom prijetnjom. Nazvao je taj proces primarnim obrambenim sustavom ega. Svi se moramo korisititi tim obrambenim sustavima s vremena na vrijeme. Oni bi po svojoj prirodnoj svrsi trebali biti situacijski, prije negoli kronični. Djeca su bespomoćna i nemoćna. Ego im pri rođenju nije izdiferenciran. Svakomu je djetetu potreban razvoj granica i snage ega. Djeca trebaju obrambene mehanizme ega više negoli odrasli. Trebaju ih dok ne razviju čvrste granice. Da bi razvila čvrste granice ega djeca trebaju roditelje s čvrstim granicama. Njih imaju roditelji koji nisu utemeljeni na stidu. Ako je netko u biti neispravan i manjkav kao ljudsko biće, ništa u vezi s njim nije u redu. Toksični je stid bez granica. Bez granica za zaštitu dijete ne može preživjeti. Život bez granica jest poput života u kući bez vrata. To je poput zemlje koja nema granice ili vojsku koja će je braniti. Zajedno s egocentrizmom priroda djeci daje, umjesto granica, i primarne obrambene mehanizme ega. Oni djetetu omogućuju da preživi situacije koje bi inače bile nepodnošljive. PORICANJE

I

FANTAZIJSKA

VEZANOST

Zacijelo je temeljni obrambeni sustav ega poricanje. Suočeni s opasnošću, ljudi poriču stvarnu situaciju ili poriču da ih ona boli ili da ima posljedice na njihov život.

Robert Firestone je šire razradio Freudov pojam poricanja. Opisuje temeljni obrambeni mehanizam ega kao »fantazijsku vezu«, a to je iluzija povezanosti koju dijete stvara prema primarnom skrbniku koji ga postiđuje. Paradoksalno, što se dijete više zlostavlja, ono sve više ustrajava na fantazijskoj vezi. Vezivanje za zlostavljanje jedan je od najzbunjujućih aspekata nastanka stida. Zlostavljanje je obično nepredvidivo, to je vrsta slučajnog šoka. Zlostavljanje oslabljuje osjećaj vlastite vrijednosti i izaziva stid. Kako pojedinac sve više i više gubi samopoštovanje, njegova se mogućnost izbora i alternative smanjuju. Napokon, pojedinac osjeća da više nema izbora i često se prilijepi za onoga tko ga zlostavlja. Fantazijska vezanost (zapravo ropstvo) iluzija je da imamo nekoga tko se brine o nama, tko nas voli i štiti. Fantazijska je veza poput fatamorgane u pustinji. Kada se uspostavi, poričuća fantazijska veza funkcionira automatski i nesvjesno. I nakon mnogo godina, kada stvarnost više ne ugrožava život, veza ostaje. POTISKIVANJE

Svaki nepodnošljiv događaj prate snažne emocije. Emocije su oblik energije u kretanju. Upozoravaju nas na gubitak, prijetnju ili zasićenost. Bit tuge jest u gubitku nečega do čega nam je stalo. Srdžba i strah upućuju na stvarne ili prijeteće opasnosti. Sreća pokazuje da smo ispunjeni i zadovoljni. Svaki put kada je dijete postiđeno kroz neki oblik napuštanja, javljaju se osjećaji srdžbe, povrijeđenosti i tuge. Budući da roditelje utemeljene na stidu stid sputava u svim njihovim emocijama, oni ne mogu podnijeti emocije svoje djece. Stoga ih postiđuju. Potiskivanjem se dječji osjećaji paraliziraju. Nije posve jasno kako djeluje m e h a n i z a m

potiskivanja. U svakom slučaju, povezan je s mišićnom napetošću, s promjenama u ritmu disanja i fantaziranjem. Kada se emocija p o t p u n o potisne, pojedinac se osjeća umrtvljenim. Brisanje subjektivnog iskustva Kaufman uspostavlja neposrednu vezu između sputanosti emocija stidom i potiskivanja kao obrambenog mehanizma ega. Naviješta da poslije razdoblja postiđivanja osjećaja pojedinac počinje ulaziti u svijet onoga što on zove »brisanje doživljaja«. Brisanje doživljaja ekvivalent je potiskivanja. Emocije se doživljavaju iznutra prije no što se otvoreno izraze. Kaufman piše: »I samo doživljavanje određenog osjećaja može se prigušiti ako se sputavajući učinci stida protegnu i na unutrašnje, svjesno registriranje sputanosti stidom. U trenutku kada se ja iznenada osjeća razotkrivenim, makar pred samim sobom, svijest o sadržajima svijesti (i o uzroku) može se izbrisati.«

Ovo brisanje doživljaja obrambeni je mehanizam ega. Postupno, tijekom vremena, učimo ne biti svjesni doživljavanja osjećaja koji stvara stid. Učimo ništa ne osjećati. Psihički smo umrtvljeni. DISOCIJACIJA

Disocijacija je obrambeni mehanizam ega koji prati naj­ razornije oblike postiđivanja - seksualno i tjelesno nasilje. Trauma je tako velika i strah tako užasan da je pojedincu potrebno trenutačno olakšanje. Disocijacija je oblik trenutačne omamljenosti. Obuhvaća mehanizme poricanja i regresije, ali uključuje snažne elemente maštanja. Žrtva incesta jednostavno odluta tijekom iskustava zlostav­ ljanja - zapadne u sanjarenje. To se odnosi i na tjelesno

nasilje. Bol i ponižavajući stid ne mogu se podnijeti - žrtva napušta tijelo. Upravo je zato te oblike viktimizacije tako teško liječiti. Sjećanja su maskirana, ali osjećaji ostaju. Žrtvi se često čini da je poludjela, kao da živi u nestvarnu svijetu. Često ima podvojenu (katkada i višestruku) ličnost. Budući da je veza između nasilja i reakcije na taj čin prekinuta, žrtva misli da je ona, a ne ono što joj se dogodilo, uzrok ludilu i stidu. Disocijacija nije ograničena samo na seksualno i tjelesno nasilje. Emocionalni udarci, ozbiljna trauma, kronična uznemirenost također su katalizirajući čimbenici u nastanku disocijacije. Disocijacija može trajati cijeli život. TRANSFER

Transfer je čvrsto povezan s disocijacijom. Imao sam pacijenticu čiji je otac bio alkoholičar. Noću, pošto bi se zatvorile gostionice, dolazio je u njezinu sobu i zlostavljao je. Poslije se često budila u tri sata ujutro i vidjela taman lik u svojoj sobi. Imala je i česte noćne more o crnom čudovišnom liku koji ju je bockao palcem. Kada je došla na terapiju, pojma nije imala da je bila žrtva incesta. Opetovano su je spolno zlostavljali znatno stariji muškarci. Imala je samo dvadeset šest godina kada je započela s terapijom. Dok smo proučavali stanje u njezinoj izvornoj obitelji, počela je, u stanju lagane hipnotičke regresije, doživljavati hipermneziju - poplavu sjećanja na svoju spavaonicu i oca. U početku su sjećanja bila veoma općenita. Pošto smo ponavljano ispitivali pojedinosti, počela je jecati i rukama pokrivajući lice opisivati kako ju je otac silio na felaciju. Nakon nekoliko mjeseci terapije rekonstruirala je traumu koja je trajala dvije i pol godine a započela je kada

je imala oko četiri i pol godine. Bila je očeva miljenica. Prijetio joj je da će je jako kazniti kaže li ikome. On joj je, osim toga, jedini u obitelji pružao toplinu i pažnju. Čim je povezala emocije s događajem - transfer je prestao i njezino je čudovište s crnim palcem nestalo iz snova. DEPERSONALIZACIJA

S transferom je tijesno povezana depersonalizacija. Depersonalizacija je bihevioralna manifestacija zlostavljanja. Najčešće se ostvaruje u vezi s bliskom osobom s kojom pojedinac više ne doživljava realnost vlastita subjektivnog ja. Doživljava se kao objekt, pa se gubi svijest o unutrašnjem iskustvu. Kako se zlostavljanje nastavlja, pojedinac više ne doživljava stvarnost svojega ja ili svoje okoline. IDENTIFIKACIJA

U slučaju viktimizacije žrtva se često identificira s izvrši­ teljem. Na taj način ona više ne osjeća bespomoćnost i stid poniženosti. I sami su izvršitelji bili žrtve koje su se identificirale s onima koji su ih zlostavljali. Identificirajući se, više ne moraju osjećati stid. KONVERZIJA

Govorio sam o konverziji afekta i potrebe kada sam opisao kako je Max kompenzirao napuštenost izazvanu zlostavljanjem i zanemarivanjem konvertirajući većinu svojih osjećaja i potreba u seksualne misli, osjećaje i ponašanja. Ima i drugih načina na koje nas konverzija brani od toksičnog stida. Osjećajni reketi Već sam objasnio kako se u procesu internaliziranja stida odvajaju vitalni dijelovi ljudske realnosti. Odcijepljeni dijelovi

našeg unutrašnjeg iskustva (naši osjećaji, potrebe i nagoni) traže izražavanje. Oni su poput gladnih pasa zaključanih u podrumu. Moramo ih nekako stišati. Jedan od načina jest putem konverzije. U konverziji osjećaja pretvaramo zabranjeni ili sraman osjećaj u neki drugi, prihvatljiviji ili podnošljiviji. Ovo smo već vidjeli kod seksualnih osjećaja. Naši se stidom sputani osjećaji mogu zamijeniti drugim osjećajima. Često se srdžba blokira u svijesti i konvertira u nešto prihvatljivije ili u osjećaje koji su dopušteni u obitelji, p o p u t povrijeđenosti ili krivnje. Osoba koja osjeća srdžbu više je ne osjeća; osjeća nešto prihvatljivije. Trogodišnji je Herkamer bijesan jer mu je majka obećala da će ga povesti na sladoled, a sada se predomislila. Herkamer bjesni i topće nogama govoreći mami (kao što to trogodišnjaci običavaju) da je mrzi. Mama je osoba utemeljena na stidu i ovisnica je o drugima. Užasava se srdžbe, vlastite ili bilo koga drugoga. Herkamerova srdžba izaziva u njoj bijes prema vlastitim roditeljima. Kako je ta srdžba sputana osjeća­ jem krivnje i stida, zaustavlja vlastite osjećaje stida izaziva­ jući u Herkameru stid i krivicu. Kaže mu kako je boli kad se ljuti na nju. Počinje plakati jer je kao djevojčica naučila konvertirati srdžbu u tugu. Plakati kad su srdite često je sredstvo ucjenjivanja u žena (reket). Prizor iz majčina djetinjstva izgledao je ovako: njezin je otac bio bijesan jer se nije htjela prestati igrati u svojoj sobi i poći na spavanje. Kada je izrazio srdžbu, počela je jecati. Ocu je bilo žao, pa ju je uzeo u naručje i počeo maziti. Dao joj je čašu hladna soka i ljuljao je u naručju dok nije zaspala. Kao mala djevojčica Herkamerova je majka naučila da je tuga prihvatljiva i da joj daje moć. Srdžba nije

prolazila u njezinoj obitelji. Kada joj Herkamer kaže da je mrzi, ona se rasplače i govori da je možda jednoga dana neće zateći u kući kada mu bude trebala. Možda će mu čak reći da će otići i umrijeti! Jadni je Herkamer očajan. Izazvani su njegovi osjećaji napuštenosti, straha i tjeskobe zbog mogućeg razdvajanja. Hita mami, osjećajući strašno grizodušje. Iz njegove je svijesti p o t p u n o izbrisana ljutnja. Njegova je srdžba konvertirana u osjećaj krivnje. Katkad roditelji reagiraju i srdžbom ako njihova djeca izražavaju srdžbu, strah ili tugu. Tada su djetetovi osjećaji ili sputani stidom ili se pak pretvaraju u strah ili užas. Mojim je osjećajem srdžbe većim dijelom života domini­ rao strah. Kad god bih osjetio srdžbu, ona bi konvertirala u strah, sve do užasa. Čak i kad sam bio u stanju izraziti srdžbu, usne bi mi počele drhtati; glas bi mi pukao; tijelo se treslo. Eric Berne, utemeljitelj transakcijske analize (TA) nazvao je taj osjećaj »procesom konverzije«. Somatska

konverzija

Treći je oblik konverzija potreba i osjećaja u neki oblik tjelesnog ili somatskog izražavanja. Potrebe i osjećaji mogu se promijeniti u tjelesnu bolest. Kada je netko bolestan, obično se za njega skrbe. Kada je bolestan, pojedinac se smije osjećati onako loše kako se uistinu osjeća. Ova konverzijska dinamika osobito je jaka u obiteljskim sustavima u kojima se bolesti pridaje pozornost i u kojima se ona nagrađuje. Ja sam kao dijete imao astmu. Često sam, kada bih želio izostati iz škole, izazivao napadaj. Rano sam naučio da bolest izaziva veliko sažaljenje u mojem obiteljskom sustavu.

Pridobiti pažnju na taj način veoma je uobičajena pojava. Kada ljudi žele izostati s posla, ispričaju se bolešću. Bolest pali! Konverzija osjećaja u bolest temelj je psihosomatskih bolesti. U Maxovoj je obitelji bilo nekoliko naraštaja hipohondara. Njegova je prabaka s majčine strane godinama povremeno bolovala. Baka s majčine strane bila je doslovno prikovana za postelju 45 godina, dok je njegova majka, Felicia, stalno vodila bitku s čirem na želucu, kolitisom i artritisom. Max je i sam bio uvelike opsjednut bolešću. Vjerujem da obitelji ne konvertiraju osjećaje i potrebe u stvarne tjelesne bolesti ako za to ne postoje predodređujući, genetički utemeljeni čimbenici, primjerice obiteljska povijest određenih poremećaja kakvi su astma, artritis i stanovita organska slabost. Kada se genetskoj predodređenosti doda roditeljski uzor i nagrađivanje somatskih bolesti, konverzija osjećaja i potreba u tjelesno ili somatsko izražavanje gotovo je zajamčena. PROJEKCIJA

Projekcija je jedno od najprimitivnijih obrambenih me­ hanizama. Najdramatičniji oblici očitovanja projekcije jesu psihotičke iluzije i halucinacije. Kada smo utemeljeni na stidu, projekcija je neizbježna. Naši zatajeni osjećaji, želje, potrebe i nagoni traže izraz. Oni su naši vitalni dijelovi. Jedan od načina da s njima iziđemo na kraj jest da ih pripišemo drugima. Ako poričem vlastitu srdžbu, mogu je projicirati na tebe. Mogu te upitati zašto si ljut. Jedna je moja pacijentica mrzila druge žene. Osobito su je ljutile veoma seksi žene. Bila je voditeljica skupine radnika u kemijskom pogonu. Otac joj je bio muški šovinist i

postiđivao je svoju ženu kod kuće i u javnosti. Kao djevojčica moja je pacijentica bila nestašna. Identificirala se sa svojim ocem. Išla je s njim na pecanje i u lov. S devet je godina mogla »pucati dobro kao bilo koji muškarac«, hvalio se njezin otac. Ta je žena potpuno odbacivala i poricala svoju ženstvenost i seksualnost. Projicirala je svoj unutrašnji stid na druge žene, verbalno ih omalovažavajući zbog njihove seksualnosti i ženstvenosti. Projekcija se koristi kada propadne potiskivanje. To je glavni izvor sukoba i neprijateljstva u ljudskim odnosima. Projekcija je temelj dječjem vjerovanju da su roditelji svemoćni. Djeca su jedinstvena sa svijetom. Pjesma Christophera Morleyja opisuje djecu ovako: Drug si bio ptici, zvijeri i pčeli i nesvjestan poput stabla... Zaneseni istražitelj svakog čula Pošteđen očaja i laži... U tvojim nevinim bistrim očima Savjesti nije bilo ni iznenađenja čudesne zagonetke života ti si prihvaćao. Božanstvo u tebi još uvijek nije nestalo... Sam si bio poput vilenjaka a život tvoj čista poezija.

Ovaj animizam i svemoćnost dio su dječjeg egocentrizma. Oni to lako projiciraju na svoje roditelje. Roditelji su bogovi - svemoćni su. Ispitujući dječake koji su se igrali pikulama o porijeklu njihove igre, Piaget je bio zapanjen shvativši kako djeca vjeruju da su pravila te igre izmislili njihovi očevi. Piaget ih je pitao o njihovim djedovima i Bogu. Dječaci su vjerovali da su njihovi očevi znali pravila igre prije djedova i prije Boga.

Takva projicirana svemoć još je jedan p u t p r e m a razumijevanju potencijala za stid koji se krije u savezu roditelj/dijete. Bogovi su savršeni. Ako roditelj zlostavlja, to ne može biti roditeljev problem (Bog je savršen), mora biti djetetov. SEKUNDARNI

OBRAMBENI

MEHANIZMI

EGA

Freud je opisao druge obrambene mehanizme ega, sekun­ darne. Oni nastupaju kada propadnu primarni obrambeni procesi. To se osobito odnosi na potiskivanje. Primjerice, sramotan osjećaj može početi izlaziti na površinu. Kako je to zastrašujuće, osoba mobilizira drugu crtu obrane. Sekundarni obrambeni mehanizmi često se upotrebljavaju kada primarni propadnu: inhibicija, reaktivna formacija, izbjegavanje, izolacija afekta i okretanje protiv sebe. 1. Inhibicija Jedan bi se moj pacijent, usamljenik, potpuno ukočio kad god bi u disko-klubu pokušao plesati. Tijekom našega rada sjetio se nezgode u vezi s plesom koja se zbila kad mu je bilo 12 godina. Njegova je majka bila povremena alkoholičarka. Jedne je noći došla kući djelomice pijana. Veselo je pustila neku glazbu i pozvala sina da pleše s njom, na što je on pristao. Bio je nespretan i ona ga je postiđivala. U jednom trenutku moj je pacijent osjetio erekciju. Opazivši to, njegova ga je majka počela zadirkivati. Bio je postiđen do srži. Poslije toga njegova nesposobnost da pleše bila je primjer obrambenog mehanizma ega - inhibicije. Inhibirajući mišiće koji su mu bili potrebni za ples, čuvao se od mogućeg sramnog iskustva.

2. Reaktivna formacija Reaktivna se formacija rabi kako bi se potisnuti, uzne­ mirujući osjećaj koji bi mogao izazvati stid, zadržao izvan svijesti. Upotrebljava se onda kada potiskivanje gubi snagu. Tako se, primjerice, često razvije osobina milostivosti kako bi se neutralizirao poriv za okrutnošću. Okrutnost bi potaknula stid. Suprotna okrutnosti je milostivost. Ona jamči da pojedinac neće biti okrutan i da će izbjeći osjećaj stida. Reaktivna formacija uvijek ima neke od značajki samog impulsa čije izražavanje treba spriječiti. Govoreći o ovome, White i Gilliland pišu: »Osobina milostivosti... bit će kruta i neumjesna. Nametat će se drugima u svim okolnostima, s pravom ili ne... imat će prisilan i blago sadistički karakter. Osoba koja izražava takvu reaktivnu milostivost osoba je koja ubija milostivošću.« Elementi psihopatologije (Elements of Psychopathology)

3.

Izbjegavanje Izbjegavanje je ponašanje usmjereno eliminaciji osjećaja, misli ili ponašanja za koje se pojedinac boji da će prouzročiti stid ili su ga već prouzročili. Jedan moj pacijent, student, posvećivao je jako mnogo vremena opsežnim ritualima učenja. Bio je inteligentan, ali je zbog tih rituala postizao loše rezultate na fakultetu. Satima prije početka učenja slagao bi u nizu olovke, knjige, kemijske olovke, notes itd. sve dok ne bi postigao neki složen uzorak. Svaki je predmet trebao biti postavljen tako da ne dodiruje nijedan drugi. Osobito mu je bilo važno tako složiti svoju poveliku zbirku knjiga. Tijekom savjetodavne terapije opazio sam da izbjegava dodire. Bio je jako postiđen kao dječak zbog toga što je

jednom prilikom, kada im je u kuću navratio svećenik, dirao i pokazao svoj penis. Potom ga je majka jednom uhvatila kako masturbira i istukla. Osim toga, rekli su mu da će oslijepiti bude li masturbirao (i meni su to rekli, ali sam u pubertetu bio spreman riskirati). Opsežni rituali nedodirivanja kojima se služio moj pacijent bili su čarobno sredstvo izbjegavanja želje da dira penis i masturbira. 4. Izolacija afekta Izolacija afekta način je pretvaranja osjećaja ili impulsa koji izazivaju stid u misao. Na taj se način osoba može odreći bilo kakve odgovornosti za osjećaj ili impuls. Jednom sam čitao o žrtvi incesta koju je opsjedala sintagma »prokleti Isus«. Ona je bila veoma pristojna kršćanka. Bila je također prilično inteligentna i shvaćala je apsurdnost te misli. Četiri je godine bila žrtvom incesta. Počinitelj je bio ujak - jedini roditeljski lik koji je imala u životu. Ušao je u njezin život kada joj je bilo šest godina. Njezina je majka radila i ostavljala je sa sobaricom koja je bila jako religiozna i stroga. Ta je sobarica emocionalno zlostavljala dijete. Jednom je prigodom djevojčica ljutito posumnjala u njezina religiozna tumačenja, a sobarica ju je duboko postidjela. Osjećala je, osim toga, i bijes prema svojem ujaku. Ipak, jako ga je voljela. On joj je jedini pokazivao ljubav i davao joj darove. Nijedan od tih sukoba nije bio razriješen - njezin bijes, osjećaj krivnje i stid, njezina ljubav za ujaka koji joj je pružao roditeljsku skrb. Svi ti nerazriješeni problemi skupili su se u misao »prokleti Isus«. Misao bi joj jednostavno sinula bez ikakva osjećaja. Ta joj je misao odvlačila pozornost od njezinih bolnih i zbunjujućih osjećaja.

To je prilično dramatičan primjer zbrkanih osjećaja koji se konvertiraju u misaonu shemu. Svaka mentalna zaokupljenost može odvući pozornost od osjećaja. 5.

Okretanje protiv sebe Okretanje protiv sebe obrambeni je mehanizam ega u kojemu osoba odvraća neprijateljsku agresiju s druge osobe i usmjerava je na sebe. Taj je obrambeni mehanizam iznimno čest u ljudi koji su bili napuštani kroz teško zlostavljanje. Budući da dijete očajnički treba roditelja kako bi preživjelo, preokrenut će svoj agresivni bijes zbog zlostavljanosti i zlostavljat će samo sebe. Krajnji je primjer toga samoubojstvo. U takvim slučajevima osoba se toliko identificira s počiniteljem nasilja da ubija počinitelja ubijajući sebe. Češći, ali manje grubi primjeri odnose se na grizenje noktiju, sklonost nezgodama i samoranjavanje. Poslije u životu ljudi si mogu štetiti u društvenom ili financijskom smislu. U svim slučajevima bijes na počinitelja zlostavljanja tako zastrašuje i postiđuje da ga okrećemo protiv sebe. Kako pojedinac raste, ti se primarni obrambeni mehanizmi ega prevode u nove, sofisticiranije razine. Obrambeni mehanizmi ega sekundarnog tipa uključuju racionalizaciju, minimalizaciju, eksplanaciju, sublimaciju, kompenzaciju i raznovrsne oblike bestidnog ponašanja koji se koriste za interpersonalni transfer stida na druge. Iako prvi u poretku samoočuvanja, ti primarni obrambeni mehanizmi ega bit će posljednji u liječenju stida koji vas sputava. Njihova snaga i jakost jesu u činjenici da su automatski i nesvjesni. Bili su najbolje rješenje koje vam se nudilo u određenom trenutku. I održali su vas mentalno zdravima. Doslovno su vam spasili život. Obrambeni mehanizmi

koji su nam jednom spasili život, poslije su postali čuvari našeg toksičnog stida. LAŽNO JA Već sam govorio o rastrgnutosti našega ja kao o najdubljem rezu internaliziranog stida. Kada se stid internalizira, više nemamo osjećaj stida - mi smo stid. Budući da doživljavamo sebe kao oštećene i manjkave, ne možemo se gledati bez boli. Stoga moramo stvoriti lažno ja. Lažno je ja drugi sloj obrane podignut da olakša osjećaj toksičnog stida. Sve velike terapijske škole govore o ovom lažnom ja. Jungovci ga zovu persona (maska). Predstavnici škole koja zastupa transakcijsku analizu zovu ga usvojeno dijete. Bob Subby govori o javnom ja koje suprotstavlja privatnom ja. Svojim sjajnim crtežima ilustrira tu tezu. Slika 3.2. prilagođeni je Bobov crtež. Sićušni lik koji postaje sve manji na stidu je utemeljeno autentično ja. Veći lik jest lažno ili javno ja. Biblija govori o hipokritskim farizejima. U grčkom hipokrit znači glumac, onaj koji hini. Isus nije volio lažne ličnosti. Tečaj est (sada Forum) sukobljava ljudske postupke; njihovu melodramatsku priču. Akt ili priča mitologizirano je ja: ja koje se lažno predstavlja. Dijelim lažno ja u tri kategorije: kulturno lažno ja, životni scenariji te uloge obiteljskog sustava. KULTURNO

LAŽNO

JA

U ranijem sam odjeljku istaknuo naše kulturne spolne uloge govoreći kako one uspostavljaju perfekcionistički sustav mjerenja. Budući da je svatko od nas krajnje jedinstven i

Slika 3.2. Internalizacija stida Preuzeto iz rada Roberta Subbyja o privatnom ja i javnom ja

Proces internalizacije stida

Kako se stid internalizira kroz poistovjećivanje s uzorima utemeljenima na stidu, traumu napuštenosti i međusobno povezane slike stida, privatni, autentični ja postaje sve manji i manji. U osoba utemeljenih na stidu on potpuno nestaje.

neponovljiv, nije nas moguće uspoređivati ili mjeriti. U tom su smislu naše krute spolne uloge postiđujuće. Važno je uočiti dinamiku zaživljavanja spolnih uloga. Sociolozi taj proces opisuju frazom: »društvena konstrukcija stvarnosti.« Razumijevajući proces društvene konstrukcije lakše shvaćamo kako se možemo spremno poistovjetiti s ulogama i učiniti ih našim lažnim ja. Društvena konstrukcija stvarnosti Svi smo mi rođeni u nekom društvenom poretku u kojem već postoji »dogovorena stvarnost.« Tom frazom sociolozi opisuju proizvod naše društvene konstrukcije stvarnosti. Ljudi su bića navika. Budući da mi, ljudi, djelujemo ponavljajući, prisiljeni na to okolnostima povezanima s opstankom, ta nam ponavljanja prelaze u običaj. Takva običajna ponašanja uskoro postaju društveno prihvatljiva. O njima postoji društveno slaganje. Nakon nekog vremena ti društveno usklađeni običajni načini ponašanja postaju ono što sociolozi zovu »legitimiziranim ponašanjem.« Nakon što su neko vrijeme legitimiziram, postaju nesvjesni. Nesvjesne legitimizacije postupno prerastaju u zakone stvarnosti. Više ih ne preispitujemo. Prihvaćamo ih: predvidivi su. Jamče našu sigurnost. Ako ih netko pokuša promijeniti, uzrujamo se. Zapravo, oni uopće nisu stvarnost. Kao što su kulturalni antropolozi stalno isticali, druge kulture djeluju drugačije. Zakoni stvarnosti koji su proizišli iz naših legitimiziranih navika zapravo su »dogovorena stvarnost«, tj. nešto o čemu smo se svi složili kao o konstituirajućoj stvarnosti. Bitan dio dogovorene stvarnosti svake kulture čine njezina shvaćanja o tome što je muškarac, što je žena, te što su

brak i obitelj. Već je pri rođenju dogovoreno kakvi ti i ja moramo biti i kako se moramo ponašati da bismo bili pravi žena i muškarac. Te su tipizirane uloge savršene za identitete utemeljene na stidu. Kada igram ulogu pravog muškarca, obilno sam kulturološki nagrađivan. Te tipizirane uloge često postiđuju dijelove našeg autentičnog ja, koji ne odgovara idealnoj ulozi. Onakve kakve su sada naše su kulturne spolne uloge bile legitimizirane u doba osvajanja američkog zapada. Muškarci su bili lovci i ratnici, a žene su čuvale djecu i kola. Ja, dakako, vjerujem u stanovite biološke osnove spolova. No naše trenutne spolne uloge znatno nadilaze biološke temelje. O n e su karikature svojeg biološkog temelja. Kao što sam već istaknuo, one između ostalog poriču očitu androgenu polarnost u svakog muškarca i žene. Svaki je od nas nastao iz spoja muškarca i žene. Svaki od nas utjelovljuje i ženske i muške hormone. Zdrava osoba ostvaruje ravnotežu između tzv. muških i ženskih odlika. Te uloge ne samo da nas postiđuju, nego i postaju naše skrovište. Prikazujući se za prave muškarce i žene, možemo skriti činjenicu da zapravo pojma nemamo tko smo uistinu. Možemo mijenjati raspoloženje potpuno se uživljavajući u naše uloge. Promjenama raspoloženja u ulozi pravog muškarca ili žene, možemo izbjeći naš bolni stid. ŽIVOTNI

SCENARIJI

Eric Berne, utemeljitelj i izvorni stvaratelj programa trans­ akcijske analize razvio je pojam životnih scenarija. Uočio je da dio stanovništva živi veoma tragično i to zato jer čini se da nemaju izbora. Oni su poput glumaca koji igraju svoj uloge određene scenarijem. Berne je držao da većina stanovnika

živi banalnim ili melodramatskim životom. Melo dramatske je scenarije opisao Thoreau rekavši da mnogi ljudi žive životima tihog očaja. Berne je smatrao da tek manjina živi autentičnim životima. Ti su scenariji poput scenarija za film ili igrokaz. Opisuju određenu vrstu lika. Propisuju što lik treba osjećati, a što ne i kako se treba ponašati u životu. Tragični scenariji često završavaju ubojstvom ili samoubojstvom; ili životom kronične suicidnosti; ili ludilom. Claude Steiner, terapeut transakcijske analize, govori o tri temeljna tragična scenarija: scenarij bez pameti (lud), scenarij bez ljubavi (ubojstvo ili samoubojstvo) i scenarij bez osjećaja (ovisnosti). Ti se tragični scenariji uspostavljaju kroz posuđivanje naših osnovnih moći: znati, voljeti i osjećati. Oblikovati scenarij je komplicirano. Osnovni mehanizam tog procesa ostvaruje se posredstvom izbora koji rezultiraju iz naloga i atribucija, scenarija uzora i životnog iskustva. Nalozi Nalozi potječu od djeteta u roditelju utemeljenom na stidu. Nalozi su obično neverbalni. Preuzimaju oblik poruka nemoj biti; nemoj biti djevojčica; nemoj biti dječak; nemoj biti važan ili uspješan. Svi toksični scenariji sadrže nalog »ne budi ono što jesi«. Nalog postiđuje autentično ja i uzrokuje njegovo raspuknuće. Atribucije Atribucije su osvještenije i obično proizlaze iz verbalnog emocionalnog zlostavljanja. Poruke poput: »Kako možeš biti toliko blesav ili glup?« ili »Za što ti mozak služi?« pripremaju pojedinca za scenarij bez pameti. Poruke poput onih: »Ti

zbilja voliš svoga brata, zar ne?« ili: »Nije moguće je da je moj mali dječak tako zločest« pripremaju pojedinca da nikada ne zna kakve osjećaje ima ili koga voli. Poruke tipa: »Ma, nisi ti zapravo ljut«, ili: »Nemaš zbog čega plakati« umanjuju osjećaje i stvaraju zbrku. Atribucije mogu doći neposredno, kao kada mama kaže za vašeg brata: »To je moje dijete koje se zna ponašati«, a za vas: »On je mali zloćko.« Druge vrste roditeljskih atribucijskih poruka jesu: »Uvijek ćeš imati problema s učenjem, težinom, srdžbom itd.«, »Nikada ništa od tebe«, »Uvijek si bio sebičan. Jadan onaj tko se oženi tobom.« Ili »Svaki je muškarac u ovoj obitelji bio odvjetnik.« Ili »U ovoj se obitelji nijedna žena nikada nije razvela.« Scenarijske nam poruke govore kakvi smo ili koje bismo uloge trebali igrati u životu. Postiđuju nas onakve kakvi autentično jesmo i stvaraju napuknuće u našem ja. Uzori Već sam obradio temu roditeljskih uzora kao dijela pokretnih sila internalizacije stida. Scenarijski se uzori ne ograničavaju samo na roditelje. Mogu doći iz bajki, filmova, s televizije ili od drugih aktualnih kulturalnih ili obiteljskih modela. Žene koje su imale nepristupačne, nasilne očeve mogu se poistovjetiti s likom iz Ljepotice i zvijeri te ponovno i ponovno interpretirati tu bajku udajući se za bestijalna muškarca. Ženama se često nameće magijsko vjerovanje da će, čekaju li dovoljno dugo, sresti princa. Magija ima značenje u životima mnogih ljudi utemeljenih na stidu. Skrivajući se iza maštarija »jednoga dana...«, »barem da...« i »kada...« osoba može proživjeti život čekajući dobru vilu. Fantazijska vezanost priprema ljude za magijske transfere u druge fantazijske veze.

Životna iskustva Iskustva neke osobe pomažu oblikovati scenarij. Pritom su glavni čimbenik zbivanja unutar obitelji. Ako je majka alkoholičarka, dijete može preuzeti ulogu pomoćnika ili spasitelja. Budući da je dijete za tu ulogu nagrađeno pažnjom i pohvalama, ona postaje važna za pečaćenje scenarija spasitelja. Drugo dijete može privlačiti pozornost bolešću, štp može potaknuti scenarij doživotnog bolovanja. Djeca koja odrastaju u disfunkcionalnim obiteljima utemeljenima na stidu mogu naučiti osjećati tjeskobu ili uznemirenost kao životni stil. Poslije se mogu osjećati neugodno ako im predobro ide u životu. ULOGE OBITELJSKOG SUSTAVA

Sve obitelji imaju uloge. Otac i majka igraju svoje uloge: uzora žene ili muškarca, oca ili majke. Roditelji također pokazuju primjerom kako biti intiman, imati osjećaj za mjeru, svladavati probleme, pošteno se boriti. Uloga je djece da budu znatiželjna i da uče. Članovi zdravih obitelji imaju prilagodljive uloge. Majka može biti junakinja, jer je ispekla poseban kolač. Kćerka može preuzeti tu ulogu kada se ponudi da opere suđe. Sin postaje junak ako opazi da iz pećnice izlazi dim i tako spriječi požar. Otac je junak kada povede obitelj na putovanje. Već sam donekle opisao uloge u disfunkcionalnim obiteljskim sustavima. Zapitajte se: »Kako sam ja funkcionirao u svojoj obitelji? Koju sam ja ulogu igrao da održim obitelj na okupu?« U našem Centru za obiteljski oporavak u Houstonu otkrili smo još mnoge uloge obiteljskih sustava osim onih o kojima sam govorio. Neke od njih su roditeljev roditelj, tatin

ili mamin kolega, obiteljski savjetnik, očeva zvijezda, majčina zvijezda, savršeni, svetac, mamin ili tatin pomoćnik, lopov, maza, sportaš, obiteljski mirotvorac, obiteljski sudac, obiteljska žrtva, religiozna osoba, pobjednik, gubitnik, mučenik, supermama, super-suprug, klaun, super-tata, genij, majčino ili očevo žrtveno janje. Predlažemo ljudima da se pokušaju prisjetiti koju su ulogu igrali tako što će je imenovati. Možda otkrijete da ste imali nekoliko uloga. Sa svakom je ulogom povezan proživljeni osjećaj, koji će ostati u vama čak ako i odustanete od uloge. Možda ste bili posebna beba. Bili ste slatki i brzo ste postali obiteljska maskota. Nakon dvije godine na svijet je došao vaš brat i oteo vam ulogu. Zadržat ćete proživljeni osjećaj da ste maskota. Važno je istaknuti da igrajući ulogu, napuštamo svoje istinsko i autentično ja. Uloga je lažno ja. U disfunkcionalnim obiteljima uloge su nužne jer se obiteljski sustav treba uravnotežiti nakon primarne nevolje. Primarna nevolja može biti očev alkoholizam, majčina ovisnost o pilulama ili poremećaj u prehrambenim navikama, očevo nasilje, incest, majčina vjerska ovisnost itd. Svaka uloga svakom članu omogućuje osjećaj stanovite kontrole. Što pojedinac više igra neku ulogu, ona postaje sve kruća. Što pojedinac biva nesvjesniji svojega istinskog ja, njegovo ja sve više puca. Stid koji je ulogu potaknuo njezinim će se igranjem pojačavati. Kakav paradoks! Uloge u obitelji nastaju zbog stida, kao sredstvo njegova nadilaženja, a zapravo ga zamrzavaju i uvećavaju. Stara francuska poslovica kaže: Što više pokušavaš nešto promijeniti, to više ono ostaje isto. Najveći je problem s ulogama u tome što one nemaju učinka. To što sam igrao junaka nije nimalo pomoglo da se moj obiteljski sustav utemeljen na stidu promijeni. To što je

Max igrao žrtvenog jarca i izgubljeno dijete nimalo nije promijenilo njegov disfunkcionalni obiteljski sustav. Moć ovih uloga za osobe utemeljene na stidu leži u njihovoj krutosti i predvidivosti. Ostanak unutar uloge daje pojedincu osjećaj identiteta. Čak i žrtveni jarac ima osjećaj predvidivosti, može biti netko. Upravo je zato tako teško odustati od uloga, osobito uloga junaka, skrbnika, uspješnoga ili zvijezde. One su sredstvo promjene raspoloženja. Čovjek se osjeća dobro u ulozi skrbnika. Kako mogu biti loš i manjkav kada se brinem za sve te ljude? Sjećam se kako sam si to rekao u doba kada sam imao pedeset pacijenata na tjedan. No nisam mogao shvatiti kako ne možemo onim što radimo promijeniti ono što jesmo. Na stidu utemeljena srž viče - oštećen si i manjkav! Nešto s tobom ne valja. Ma koliko radio, ne možeš to promijeniti. Uloge disfunkcionalnih obiteljskih sustava put su prema gubljenju naše stvarnosti. S vremenom činjenica da igramo ulogu postaje nesvjesna. Vjerujemo da smo persona na koju uloga poziva. Vjerujemo da su osjećaji određeni ulogom naši osjećaji. Uloga doslovno postaje ovisnost. KARAKTEROLOŠKI

STILOVI

BESTIDNOSTI

Treći sloj zaštite protiv proživljenog osjećaja toksičnog stida jest »bestidno« ponašanje. To je uobičajena shema za roditelje, nastavnike, propovjednike pravednosti i političare utemeljene na stidu. Besramno ponašanje utjelovljuje nekoliko oblika ponašanja koja služe promjeni osjećaja stida i interpersonalnom transferu nečijeg toksičnog stida na drugu osobu. Teoretičari transakcijske analize zovu ovaj prijenos »vrući krumpir«. Svi su ti oblici ponašanja zapravo obrana od boli toksičnog stida.

Oni su sredstva promjene raspoloženja i postaju ovisnička. Uključuju perfekcionizam, težnju za moći i nadzorom, bijes, aroganciju, kriticizam i p o k u d u , moraliziranje, prezir, pokroviteljstvo, pretjeranu skrb i pomaganje, zavist, udovo­ ljavanje drugima i lijepo ponašanje. Svakim od tih oblika ponašanja usmjeravamo se na drugu osobu i prikrivamo vlastiti problem. PERFEKCIONIZAM

Perfekcionizam proizlazi iz nedostatka osjećaja za granice u osoba utemeljenih na toksičnom stidu. Perfekcionist nema osjećaj za zdrav stid. N e m a unutrašnji osjećaj granica. Perfekcionisti nikada ne znaju kada je nešto dovoljno dobro. Učimo se perfekcionizmu kada nas se vrednuje samo po onome što radimo. Ako roditeljska ljubav i prihvaćanje ovise o uspjesima djece, stvara se perfekcionizam. Uspjeh se uvijek odnosi na ono što je izvan nas. Dijete se uči da uvijek ide dalje. Nema mjesta odmoru i unutrašnjem osjećaju zadovoljstva. Perfekcionizam uvijek stvara neko nadljudsko mjerilo. I bez obzira na to koliko se pojedinac trudio ili koliko bio dobar u nečemu, nikada nije dorastao. Ne biti dorastao prevodi se u usporedbe dobroga protiv lošeg, boljeg protiv goreg. Dobro i loše vode moraliziranju i sklonosti prema stalnom prosuđivanju drugih. Perfekcionizam vodi stalnom uspoređivanju. Kaufman kaže: »Kada je perfekcionizam vrhovno načelo, uspoređivanje sebe s drugima neizbježno završava tako da se osjećamo manje vrijednim.« Uspoređivanje s drugima jedan je od osnovnih načina kojima se osoba i dalje unutarnje postiđuje. Nastavlja činiti sebi unutra ono što joj je napravljeno izvana. Sklonost prosuđivanju drugih i stvaranju usporedbi vodi razornom

natjecateljstvu. Smisao natjecanje jest nadmašiti druge i stvoriti osjećaj da vrijedimo više, umjesto da smo jednostavno najbolji što možemo biti. Natjecanje da bi se bilo boljim od drugih sredstvo je promjene raspoloženja i može postati ovisnost. TEŽNJA ZA MOĆI I

KONTROLOM

Težnja za moći put je prema stjecanju nadzora nad drugima. Moć je oblik kontrole. Kontrola je megalomanski poremećaj o kojemu smo već govorili. Oni koji moraju sve imati pod nadzorom, boje se vlastite ranjivosti. Zašto? Jer biti ranjiv, čini pojedinca otvorenim za postiđivanje. Čuo sam Terryja Kellogga kako kaže da je uvijek zauzimao obrambeni stav bojeći se da će ga uhvatiti nespremna. Ja se prepoznajem u tome. Cijeloga sam života tratio energiju na obranu. Bio je to golem gubitak energije i vremena. Bojao sam se da bi me mogli razotkriti. A kad bi me razotkrili svi bi vidjeli da sam oštećen i manjkav kao osoba. Kontrolom osiguravamo da nas više nitko nikada ne postidi. To obuhvaća kontrolu misli, izraza, osjećaja i djela. Obuhvaća i pokušaj da se nadziru osjećaji, misli i djela drugih ljudi. Kontrola je najgori neprijatelj intimnosti. Ne možemo dijeliti s drugima slobodno ako nismo jednaki. Kada jedna osoba kontrolira drugu, jednakost je narušena. Treba nam kontrola jer nas toksični stid tjera izvan nas samih. Doslovno smo kraj sebe. Objektiviziramo se i doživljavamo nedostatnima i manjkavima. Stoga moramo iseliti iz vlastite kuće. To je kao da živite u dvorištu - budno motrite kako vam nitko nikada ne bi ušao u kuću. Težnja za moći dolazi iz potrebe za kontrolom. Postizanje moći izravan je pokušaj da se nadoknadi osjećaj manjkavosti. Kada netko ima moć nad drugima, postaje manje podložan

postiđivanju. Traženje moći često postaje potpuna posvećenost i životni zadatak. U svojem najneurotičnijem obliku to je potpuna ovisnost. Ljudi troše svu energiju na planiranje, predviđanje, natjecanje, borbu za položaj i napredovanje. Moć je svojstvena određenim ulogama ili položajima. Takve se uloge često traže u poslovima koji pomažu prikriti stid. »Samo da uspijem postati liječnik«, rekao mi je jedan pacijent, »nitko me više ne bi mogao gledati s visoka.« Roditelji, nastavnici, liječnici, odvjetnici, propovjednici, rabini, političari - uloge su koje imaju inherentnu moć. Oni koji teže za moći uvijek pokušavaju maksimalno uvećati moć u odnosu prema drugima. Često traže poslove kojima je moć svojstvena i osiguravaju vlast zapošljavajući ljude koji su nesigurniji i slabiji. Dijeliti moć ono je za što takvi ljudi nisu sposobni. Podjela moći značila bi jednakost - samo ako je iznad drugih može se onaj koji teži za moći osjećati doraslim i superiornim. Za ovisnike o moći, moć je sredstvo osiguravanja od bilo kakvog daljnjeg postiđivanja. Pojedinac može, imajući moć nad drugima, obrnuti ulogu koju je imao u ranom djetinjstvu. Strategija moći često se koristi moći radi traženja osvete. Na stidu utemeljeni roditelji čine svojoj djeci ono što su njihovi vlastiti roditelji činili njima. Ponavljaju vlastitu viktimiziranost na svojoj djeci - ovaj put kao počinitelji. Pokazalo se da su ti roditelji u djetinjstvu i sami bili napušteni i zlostavljani, često na posve jednak način. BIJES

Bijes spada u najprirodnije oblike prikrivanja stida. Gotovo ga možemo smatrati jednim od primarnih obrambenih mehanizama ega. I to bi i bio da nije činjenice da ne bjesne

sva djeca. Neka će djeca izraziti bijes kada su postiđena; druga će ga potisnuti i katkada okrenuti protiv sebe. Kada se bijes rabi kao obrana, postaje karakterološki stil. Bijes štiti na dva načina: ili tako da se druge drži na odstojanju ili pak prijenosom stida na druge. Osobe koje u sebi zadržavaju bijes često postaju gorke i sarkastične. Nisu ugodno društvo. Premda je bijes, izražen kao neprijateljstvo ili gorčina, izvorno trebao zaštiti ja od daljnjih iskustava stida, on se internalizira. Bijes postaje stanje, umjesto jedan od osjećaja. Internalizirani bijes izaziva duboku unutarnju gorčinu. Gorčina razara ja svojom kratkovidnom vizijom i sklonošću prema negativnosti. Bijes se često pretvara u mržnju. Ako osoba s internaliziranim bijesom postigne moć, to može rezultirati nasiljem, osvetom, osvetoljubivošću i kriminalitetom. AROGANCIJA

Arogancija se definira kao uvredljivo preuveličavanje vlastite važnosti. Arogantna osoba modificira raspoloženje s pomoću pretjerivanja. Žrtve arogancije jesu one koje su nejednake u moći, znanju ili iskustvu. Žrtva se osjeća manje vrijednom i nedoraslom u društvu sveznajuće, svemoćne arogantne osobe. Vjeruje da je nedorasla zbog nedostatka znanja, iskustva ili moći. Svi koji su na istoj razini kao i arogantna osoba vide ga jednostavno kao arogantnog. Arogancija je način prikrivanja stida. Nakon dugogodišnje arogancije, arogantna osoba toliko gubi vezu sa stvarnošću da i ne zna tko je zapravo. To je jedna od velikih tragedija prikrivanja stida: ne samo da se osoba krije od drugih, krije se i od sebe.

KRITICIZAM I POKUDA

Kriticizam i pokuda možda su najčešći načini interpersonalnog prijenosa stida. Osjećam li se poniženo i uvrijeđeno, mogu ublažiti taj osjećaj kritizirajući i kudeći druge. Ako potanko raščlanjujem njihov neuspjeh, oslobađam se osjećaja stida. Kriticizam i pokuda načini su obrane od iskustva toksičnog stida. To su djelotvorna sredstva promjene raspoloženja i nakon dugotrajne upotrebe postaju ovisnost. Djeca izložena kritici i kuđenju postiđuju se do biti. Djeca ne mogu prepoznati obrambeno ponašanje roditelja. Kada mama viče na dijete da nikada ne misli ni na koga, osim na sebe, dijete to tumači - loš sam. Majka je možda postiđena zbog prilika u životu, braku i kući. Umjesto da kaže: »Osjećam se tužnom i nezadovoljnom zbog trenutne situacije«, kaže: »Nikada ne misliš ni na koga, osim na sebe.« Dok kritizira i kudi, majka se oslobađa svojega stida. Ali dijete je to koje biva duboko postiđeno. MORALIZIRANJE

Moraliziranje je izdanak perfekcionizma. Moraliziranje je sredstvo pobjeđivanja u duhovnom nadmetanju. Optužujući druge da su loši i grešni, možemo se osjećati pravednima i nadmoćnima. Takav je osjećaj moćno sredstvo promjene raspoloženja i može postati prava ovisnost. Kada se pojedinac koristi perfekcionizmom i moraliziranjem kao sredstvom modifikacije vlastita stida, ponaša se »bestidno«. Djeca koja su žrtve perfekcionizma i moraliziranja moraju nositi stid svojeg bestidnog skrbnika. Nije to samo emocionalno nasilje i ubojstvo duše, to je duhovno nasilje, jer samo je

Bog savršen; samo je Bog bez stida... Ponašati se bestidno znači glumiti Boga. Djeca bestidnih roditelja dobivaju krive temelje za doživljavanje Boga. PREZIR

U preziru je čovjek snažno svjestan druge osobe koju doživljava kao odvratnu. U preziru se ja drugoga potpuno odbacuje. Roditelji, nastavnici i propovjednici skloni moraliziranju često su bestidni, prezirno se odnoseći prema djeci, učenicima i sljedbenicima. Kada skrbnik ili nastavnik prezire osobu pod svojim skrbništvom, ta osoba doživljava sebe kao neugodnu i nedvojbeno se osjeća odbačenom. Dijete uči prezirati sebe introjektirajući skrbnikov glas i poistovjećujući se s prezrivim skrbnikom. Djetetu potpuno nedostaju sredstva za zaštitu. Stoga poistovjećivanje omogućava djetetu osjećaj zaštićenosti. Dijete osuđuje druge, jer je samo osuđivano. POKROVITELJSTVO

Zaštitničkim ponašanjem podupirete, štitite ili branite nekoga tko nije jednak u sposobnostima, znanju ili moći; ali koji ne traži vašu potporu, zaštitu ili obranu. To je način da se stekne osjećaj nadmoći prema drugoj osobi. Kada imamo pokroviteljski odnos prema nekome, ta osoba osjeća stid. Interpersonalni prijenos stida kroz pokroviteljstvo veoma je suptilan. Na površini izgleda kao da pomažete drugome svojom potporom i ohrabrivanjem, no zapravo to nema učinka. Osoba se osjeća postiđenom. Pokroviteljstvo je oblik prikrivanja stida i obično prikriva prezir i pasivno-agresivnu srdžbu.

PRETJERANA

SKRB

I

POMAGANJE

Bez obzira na to koliko čudno zvučalo, skrb i pomaganje drugoj osobi često pojačavaju njezin stid. Biti skrbnik uobičajena je uloga obiteljskog sustava. Skrbnik-pomagač zapravo ne pomaže drugome. Pomagači uvijek pomažu samima sebi. Osoba koja se osjeća oštećenom i manjkavom osjeća se nemoćnom i bespomoćnom. Takva osoba može mijenjati svoje osjećaje manjkavosti pomažući drugima i skrbeći se za njih. Kada se skrbi za druge, osjeća se dobro. Dakle, cilj skrbnika je samo skrbljenje, a ne dobrobit osobe za koju se skrbi. Skrbljenje je djelatnost koja odvraća pozornost od vlastitih osjećaja nedoraslosti. Odvraćanje pozornosti sredstvo je promjene raspoloženja. Skrbljenje i pomaganje kao obrambene strategije protiv toksičnog stida vode do uloga pomagača ili spasitelja. Supruga alkoholičara koja igra ulogu skrbnika zapravo potiče alkoholizam, a time i toksični stid bolesnika. Roditelji često pomažu svojoj djeci ili ih spašavaju, čineći za njih ono što bi učinili za sebe. Djeca se na kraju osjećaju nedoraslima i manjkavima. Spašavanje ili pomaganje je krađa. Njima se od drugoga krade osjećaj uspješnosti i moći te time uvećava toksični stid. UDOVOLJAVATI

SVIMA

I

BITI

DOBAR

I oni dobri, dragi ljudi koji svima udovoljavaju ponašaju se bestidno i prenose svoj stid na druge. U knjizi »Kreativna agresija« (Creative Aggression) dr. Georg Bach i dr. Herb Goldberg ocrtali su do pojedinosti neurotsko ponašanje dobrih ljudi koji svima udovoljavaju. U mnogome je »biti dobar« službeni kulturalni oblik prikrivanja toksičnog stida. »Biti dobar« toliko je svojstveno

Amerikancima koliko i majčinstvo i pita od jabuka. Dobre se osobe kriju iza obrambene fasade milih, omiljenih osoba. Cilj »dobre osobe« dojam je koji ostavlja ona, a ne druga osoba. Biti dobar u prvom je redu sredstvo manipuliranja ljudima i situacijama. Na taj se način izbjegava svaka prava emocionalna veza i intimnost. Izbjegavajući intimnost, osoba može osigurati da je nitko neće vidjeti onakvu kakva uistinu jest - na stidu utemeljena, oštećena i manjkava. Bach i Goldberg u knjizi »Kreativna agresija« (Creative Aggression) sažimaju cijenu dobrote. Ona je samouništavajuća i neposredno postiđujuća za druge jer je neprijateljska. Dobar dečko: 1. Sklon je stvarati ugođaj u kojemu nitko ne može iskreno reagirati. To blokira emocionalni razvoj. 2. Guši razvoj drugih, jer nikada ne reagira otvoreno. To druge lišava prave osobe kojoj će se suprotstaviti. Drugi osjećaju krivnju i stid što se ljute na dobroga. Druga osoba okreće svoju agresiju protiv sama sebe, razvijajući stid. 3. Dobro ponašanje je nestvarno; ozbiljno ograničava vezu. ZAVIST

Možda je Richard Sheridan imao pravo kada je uočio: »Nema u ljudskom srcu snažnije ukorijenjena osjećaja od zavisti.« Dante je naveo zavist kao jedan od smrtnih grijeha, jedan je klasični pisac napisao: »Zavist je glavobolja koju uspješan čovjek zadaje svojim susjedima.« Najuobičajenija je definicija zavisti »nelagoda zbog dobre sreće drugoga«. Takva nelagoda često je popraćena nekim verbalnim izrazima omalovažavanja. Ipak, izrazi zavisti mogu

varirati od pogrda do suptilnih aluzija. Ovo posljednje čini zavist tako misterioznom. Zbog sposobnosti da se prerušava zavist preuzima oblike koje nije moguće prepoznati. Zavidna osoba može skriti svoju zavist i od drugih i od sama sebe. Sjećam se kako sam slušao predavanje jednoga govornika s kojim su me uspoređivali. Uistinu me zadivila snaga i energija njegova nastupa i poruke. Poslije, kad sam o tome govorio drugima čuo sam sama sebe: »Uistinu mi se svidjela njegova snaga i energija... premda moram priznati da sam iznenađen koliko je često morao posezati za svojim bilješkama.« Da ste tada zatražili da prisegnem kako mu nisam zavidan, ja bih to učinio. No zapravo sam bio zavidan i svojom sam sitničavom primjedbom povukao sve pozitivno što sam rekao. Moja me zavist učinila nesvjesnim sadržaja, usredotočio sam se na takve pojedinosti kakvo je čitanje zabilješki. Poslije, kada sam dobro razmislio o govorniku, mislio sam da mu je ponašanje bilo predramatično i egocentrično. Nije mi se sviđala njegova sklonost samoisticanju. To je uobičajena pojava u slučaju kada zavist dolazi u obliku podcjenjivanja ili omalovažavanja. Gotovo uvijek kada je zavist omalovažavajuća, projekcija je naše vlastite sklonosti samoisticanju. Mnogi su mi prilazili nakon predavanja da bi mi rekli: »Sjajno predavanje, ali čini mi se da ste osnovne zamisli pokupili iz tog i tog mjesta..?« Takva je pohvala zapravo isticanje znanja drugog čovjeka. Takvo je nametanje, osim toga, i pokušaj da se izazove zavist u osobi kojoj zavidimo. Ali zavidni poriču da se vole isticati kao što poriču i to da su zavidni. Osim samoisticanja, zavist se može prerušiti i u divljenje ili pohlepu. Što se divljenja tiče, sjećam se kako sam se

zgadio samom sebi kada sam nahvalio osobu kojoj sam zapravo zavidio. Poslije analize, otkrio sam da sam rekao gotovo potpuno suprotno od onoga što sam osjećao. To je krajnja krinka zavisti, izdavati se za vlastitu suprotnost. Leslie Farber je lijepo rekla: »Istinsko divljenje, jer je slobodno od svjesne volje, uvijek izabire šutnju. Ograničeno divljenje zavidnoga zahtijeva jav­ no priznanje, što je žučnija zavist, gorljivije se mora zavidnik dramatizirati kao obožavatelj čija strast... postiđuje šutljivije reakcije drugih.«

Djetinjastiji je oblik zavisti pohlepa. Kada nekomu zavidim, zavidim mu na nekoj stvari ili odlikama koje posjeduje; na mudrosti, hrabrosti, karizmi itd. Zavidnik magijski vjeruje da bi, kada bi imao tu odliku, valjao. Zavist u obliku pohlepe iskorištavaju moderne reklame koje n u d e posthipnotičku sugestiju da smo ono što imamo. U krajnjemu su samoisticanje, divljenje i pohlepa krinke koje zavist rabi da prikrije temeljni problem - toksični stid. Osjećaj nadmoći drugoga sili na kritičko procjenjivanje sebe. Biti utemeljen na toksičnom stidu znači osjećati uništavajuću potištenost. Izvrsnost drugoga pojačava bol raspuknutog ja. U namjeri da izbjegne bol podijeljenog ja, zavist uzima oblik nametljivog podcjenjivanja. Kao što Farber kaže: »To u njemu može potaknuti zavist prema zanosnoj slici koju mu pripisujemo i, svjesnoga neizmjernog nesklada između toga i njegove vlastite predodžbe o sebi, podsjetiti ga još oštrije na njegova ograničenja.«

Zavist kao divljenje i samoističuće omalovažavanje važnosti drugoga načini su prenošenja toksičnoga stida. Zavist kao pohlepa utemeljena je na stidom potaknutom vjerovanju da mogu valjati samo posredstvom nečeg izvanjskog.

KOMPULZIVNO/OVISNIČKA

PONAŠANJA

I PONAVLJANJA KOMPULZIVNO/OVISNIČKA

PONAŠANJA

U knjizi Bradshaw o obitelji prikazao sam niz kompulzivno/ ovisničkih ponašanja, najavljujući da ima mnogo više ovisnika no što većina ljudi misli. Često ograničavamo ovo područje pridajući preveliku pozornost zloupotrebi alkohola i droge. Pia Mellody definirala je ovisnost kao: »svaki proces usmjeren prema izbjegavanju ili prevladavanju nepodnošljive stvarnosti.« Budući da otklanja nepodnošljivu bol, zadobiva najveću važnost. Čini toliko mnogo za nas da oduzima vrijeme i energiju iz drugih područja života. Po tome ima za život štetne posljedice. Biti utemeljen na stidu znači osjećati užasnu bol. Tjelesna je bol golema, ali ima i trenutaka olakšanja. Ima nade za izlječenje. Unutarnji razdor stida i »žalovanje« za našim autentičnim ja kronični su. Nikada ne nestaju. Nema nade za izlječenje jer ste manjkavi. Takvi ste. Nemate vezu sa sobom niti bilo s kime drugim. Potpuno ste sami. U samotnom ste sužanjstvu i kroničnoj boli. Treba vam olakšati ovu nepodnošljivu bol. Trebate nešto izvan sebe što će vas odvojiti od vašeg užasnog stanja. Trebate nešto ili nekoga da vas oslobodi neljudske usamljenosti. Treba vam sredstvo za promjenu raspoloženja. Neizmjerno je mnogo načina da modificirate raspoloženje, no svaki od njih potencijalno vodi u ovisnost. Ako vas oslobodi izjedajuće nelagode, postat će vam prva i najvažnija stvar u životu. Bez obzira na to koji put izabrali za promjenu raspoloženja, bit će to nešto što će postati važnije od svega drugoga u vašem životu.

Je li vas ikada bolio zub? Ne možete misliti ni na koga i ni na što drugo. Postajete »sam zub«. Prepiše li vam liječnik lijek protiv boli, taj će lijek postati važniji od vašeg supruga, rada i obitelji. Sve što mijenja raspoloženje naše kronične boli postat će važnije od bilo čega drugoga. Veza koju ostvarujete sa sredstvom za promjenu raspoloženja morat će biti kronična jer je i bol kronična. Kroničnost će postati životno štetna i patološka. Učinit ćete sve da i dalje ostanete u promijenjenu raspoloženju. Ako vam netko pokuša oduzeti tu vezu, primijenit ćete mentalnu akrobatiku kako biste mu dokazali koliko vam je potrebna. Poricat ćete da za vas ima ikakve štetne posljedice. Vjerovat ćete da vam čini dobro unatoč činjenici da je životno štetna (iluzija). Tako modifikatori raspoloženja koje rabimo da bismo prevladali toksični stid postaju naša ovisnost. Ako ste utemeljeni na stidu, postat ćete ovisnik - nema vam druge. Ovisnosti stvaraju vanjski sloj naše obrane od toksičnog stida. Kao što su Fossum i Mason rekli: »Jedan od aspekata stida koji se da najjasnije identificirati ovisničko je ponašanje.« Ovisnost prikriva stid i pojačava ga, a stid daje pogonsku snagu ovisnosti. Nadalje, ovisnost je uvijek obiteljska bolest. Vidjeli smo to jasno u Maxovoj povijesti bolesti. Ponovno Fossum i Mason pišu: »Ovisnost je središnje organizacijsko načelo obiteljskog sustava - koje održava sustav kao i stid... Pokušamo li riješiti ovisnosti u obiteljima, otvaramo vrata stida u obiteljima.« ORALNE

OVISNOSTI

Neke su promjene raspoloženja bitnije ovisničke od drugih. Tako su kemikalije i hrana u središtu kompulzivno/ovisničkih ponašanja.

Alkohol i druge droge Neke kemikalije imaju bitno ovisnička svojstva. Droga, poput alkolhola, utječe na električke aktivnosti limbičkog sustava (dio mozga koji kontrolira emocionalne reakcije) i ima jaka ovisnička svojstva. Akohol, osim toga, i potiče raspoloženje jer smanjuje inhibiranost. To je kemikalija koja djeluje na mozak i, dužom upotrebom, ozbiljno utječe na tjelesnu kemiju. Istraživači u ovom području zapazili su i složili su se u vezi s jasnim i progresivnim fazama ovisnosti. Govori se o dvije vrste alkoholizma. Jedna je vrsta, čini se, rezultat prirodne genetske slabosti i sklonosti za nepodnošenje alkohola. Druga se stječe tijekom dugotrajne upotrebe. Svi se slažu da je pet do devet puta vjerojatnije da će djeca alkoholičara postati alkoholičarima negoli djeca iz obitelji nealkoholičara. U mojem slučaju, baka s očeve strane i otac, čini se, bili su genetski alkoholičari. Moj je otac postao alkoholičar praktički nakon prvog pića koje je popio. I za sebe vjerujem da sam genetski alkoholičar, tj. i sam sam se propio od prvog pića. Prvi sam put imao alkoholičarske »rupe« u pamćenju u 15. godini. »Rupe« su oblici amnezije. Sjećanja povezana s iskustvima izbrišu se nakon što se dosegne određeni prag tolerancije. »Rupe« u pamćenju jako su upozorenje na genetski alkoholizam. Čini se da spoznaje o genetskom utjecaju pobijaju mišljenje da je toksični stid bit ovisnosti. Premda ne želim reći kako nikada nije bilo slučaja čistoga genetičkog alkoholizma, moram iskreno izjaviti da ja za takav slučaj još nisam čuo. Dvadeset pet sam godina djelatni član terapijske zajednice. Savjetovao sam oko 500 alkoholičara i vodio Palmerov program protiv zlouporabe droga u Los Angelesu četiri godine, a prije toga

bio sam savjetnik u tom programu deset godina. Svih tih godina nisam sreo osobu koja nije imala probleme napuštenosti i internalizirani stid, zajedno s tjelesnom ovisnošću. Pret­ postavljam da to vrijedi i za druga sredstva za umirenje i pilule za spavanje, kao i za stimulanse, halucinogena sredstva, nikotin i kofein. Kao i Fossum i Mason, i ja vjerujem da je ovisnost presložen problem da bi se mogao svesti na jednu jedinu prepoznatljivu »bolest«. Poremećaji prehrambenih navika Poremećaji prehrambenih navika ili ovisnost o hrani također su kombinacija genetskih čimbenika upotpunjenih iskrivljenim emocionalnim funkcioniranjem. Ovisnosti o hrani jasni su sindromi toksičnoga stida. Klinički psiholozi obično dijele poremećaje prehrane u četiri kategorije: pretilost, anoreksija nervosa, bulimija i ono što se zove poremećajem debeo/mršav. Ovisnost o hrani: pretilost Broj pretilih doseže najmanje 34 milijuna, s time da je 60 posto žena i 50 posto muškaraca predebelo. Fossum i Mason definiraju pretilost kao težinu koja za šest kilograma nadmašuje idealnu. Ljudi se najčešće služe snažnim obrambenim mehanizmima racionalizacije kao »isprikama« za pretilost i poriču njezine životno štetne posljedice. Te isprike uključuju poremećaje žlijezda, nasljednost, starenje, trudnoću, način života, društvene obveze i, kako su mi često govorili, krupne kosti. Nedvojbeno postoji stanovita genetska sklonost debljanju. Čini se da nitko točno ne zna u kojoj je mjeri poremećaj uzrokovan genetskim čimbenicima. Ja ću se ograničiti na emocionalne razloge problema.

Jane Middelton-Moz, sjajna klinička psihologinja iz Seattlea, priča kako je jednom prigodom, sjedeći u zračnoj luci, promatrala začetke moguće ovisnosti o jelu. Majka i otac su se svađali. Njihovo je osamnaestomjesečno dijete ležalo na stolcu pokraj njih. Nisu na njega obraćali pozornost. Svaki put kada bi dijete zaplakalo, majka bi mu u usta ugurala bočicu sa sokom. Neka je osoba sjela uz dijete i zabuljila se u nj. Dijete je počelo uplašeno plakati. Majka je pogledala u torbicu i našla još jednu bočicu p u n u mlijeka pa ju je gurnula djetetu u usta. I majka i otac imali su oko desetak kilograma previše. Djetetu se pruža uzor pretjerivanja u jelu. Ono također uči sputavati emocionalno izražavanje i jesti onda kada bi trebalo osjećati (prema »Djeca traume: Otkrivanje odbačenog Ja«; Children of Trauma: Rediscovering the Discarded Self, Jane Middleton-Moz). Barem u jednom svojem dijelu dinamika pretilosti rezultat je odavanja užicima i zlostavljanja - sheme preživljavanja naučene u disfunkcionalnim obiteljima. Pretili su ljudi bili sputavani stidom ili u ljutnji ili u tuzi. Osjećaju se prazno i usamljeno i jedu kako bi bili siti i ispunjeni. Srdžba se manifestira kroz želudac (grč u želucu), a jedenje i osjećaj sitosti uklanjaju srdžbu, zavodeći ljude na pomisao da grč u želucu ima veze sa sitošću umjesto sa srdžbom koju valja izraziti. Pretili se ljudi često ponašaju veselo i sretno kako bi prikrili strah od mogućega stida ako izraze duboku tugu ili srdžbu. U velikoj većini slučajeva dijete za mršavljenje najveća su moguća obmana ljudi koji pate. Devedeset pet posto ljudi vrate kilograme izgubljene tijekom dijete u roku od pet godina. Dijete ističu jedan od najparadoksalnijih aspekata

toksičnoga stida. Držeći dijetu i gubeći težinu, čovjek ima osjećaj da drži problem pod nadzorom i da ga rješava. Kao sto ste vidjeli, kontrola je jedna od glavnih strategija prikri­ vanja stida. Svi oblici prikrivanja pokušaji su da se kontrolira ono vanjsko kako se ono unutrašnje ne bi razotkrilo. Jedna od prekretnica u imenovanju demona koji nazivam toksičnim stidom za mene je bilo otkriće dinamike kontrola/ prepuštanje, koju su izložili Fossum i Mason u svojoj knjizi Facing Shame. Slika 3.3. prilagodba je njihovih spoznaja. Kontrola i pre­ puštanje prirodne su polarnosti u ljudskim djelatnostima. Kao dijete ste, učeći uspostaviti mišićnu ravnotežu, morali naučiti kako se pridržavati i puštati. Poslije ste učili usposta­ viti suptilniju ravnotežu, primjerice u plesanju (tj. neki od nas). Tijekom plesa prepuštate se unutar naučene strukture. Najprije ste učili pojedinačne plesne korake. Činili ste to nezgrapno i svjesno se kontrolirajući. Uskoro ste zaboravili naputke i jednostavno ste plesali. Koraci su postali nesvjesni. Kontrola i prepuštanje nesvjesno su se stopili u dvokorak ili valcer. Kada se zdravi stid internalizira, postaje toksičan te uništava ravnotežu i granice. Postajete megalomanom: ili najbolji ili »najbolji najgori«. S toksičnim stidom vi ste ili više od čovjeka (iznimno uspješan) ili manje od čovjeka (neuspješan). Ili ste iznimni ili ste nitko i ništa. Sve ili ništa. Ili imate sve pod kontrolom (kompulzivnost) ili uopće nemate kontrolu (ovisnost). Ovo dvoje međusobno je povezano i nadopunjava se. Fossum i Mason pišu: »Kada je stid u podlozi kontrole i prepuštanja, čini se da pojačava obje strane te napetosti... Stid čini dinamiku kon-

Slika 3.3 Stidom uvjetovan mehanizam kontrole-prepuštanja Kompulzivnost

Ovisnost

Dijeta-gladovanje Rad Čišćenje Pranje Mentalna sitničavost Izbjegavanje Štednja Obzir Čistunstvo Agorafobija Psihosomatske bolesti

Alkohol (druge droge) Hrana Seks Novac Uzbuđenje Emocije Tjelesno zlostavljanje Seksualno zlostavljanje Verbalno zlostavljanje Ekstatičan osjećaj moralne ispravnosti Oduševljenje Samopovređivanje

Toksični stid prethodi i ciklusu kontrole i prepuštanja

Zamislite savitljivu žicu koja je omotana oko otponaca obaju pištolja tako da se opaljivanjem iz jednog pištolja povlači i otponac drugoga. Kontrola povlači za sobom prepuštanje i obrnuto. Perfekcionizam Moraliziranje Kriticizam Pokuda Prezir Pokroviteljstvo Pobjeđivanje

Iznimno uspješan Izniman Pomoćnik i skrbnik (spasitelj) Potišten Udovoljava ljudima

Usmjeren na sebe Prepušta se užicima Nepredvidiv Gubi samokontrolu Gubitnik Neuspješan

Histerija Dramatične provale osjećaja Ekstatičan Maničan

trole još više zahtjevnom i neopraštajućom, a prepuštanje još više dinamičnim i samouništavajućim. Što se više poje­ dinac kontrolira, to više treba protutežu prepuštanja i što se silnije ili autodestruktivnije prepušta, to više treba kon­ trolu.« Dijete za mršavljenje slijede te promjene kontrole i prepuštanja. Ovisnost je ovisnost. Biti ovisan znači opsesivno se nečemu predavati. Rješenje za ovisnike jest da ne pokušavaju k o n t r o l i r a t i ovisnost. O n i trebaju biti svjesni svoje bespomoćnosti, svjesni toga da nešto ne mogu svladati te da se trebaju predati. Predati se znači suočiti se s činjenicom da ne možemo kontrolirati ovisnost. Upravo zato je ovisnost ovisnost. Poremećaj debeo/mršav Mnogi poremećaji u prehrambenim navikama nisu vidljivi. U poremećaju debeo/mršav čovjek je stalno opsjednut hranom. Mentalna opsjednutost modifikacija je raspoloženja. Odvlači pozornost. Ako vam je to stalno na u m u i ako neprestano razmišljate o jedenju ili nejedenju, možete se odvojiti od svojih osjećaja. Ja osobno patim od tog poremećaja godinama. Prolazim kroz razdoblja kada vježbam, jedem dobru, zdravu hranu bez šećera, a potom (obično nakon višemjesečne samokontrole) pojedem krafnu ili komad kolača od mrkve. Obično to radim na putu. Tada su najizraženiji moja usamljenost i osjetljivost. Obično se tako nagradim za sav naporan rad. Čim pojedem slatkiš, počinje faza prepuštanja. Počinjem opsesivno razmišljati o učinjenom. Zeznuo sam. Pa kada je tako, mogao bih pojesti još nešto. Još samo danas ću si ugađati, a sutra ću se početi kontrolirati! Da, samo što to sutra nikako ne dolazi. Šećer traži šećer. Mentalna opsjednutost

tjera me razmišljati o slatkišima i već sam duboko u ciklusu prepuštanja. Taj ciklus traje obično sve dok mi ne počnu rasti grudi! Tada znam da je vrijeme za dijetu, vježbanje i život bez šećera. I ovdje kao i kod svih kompulzivnih/ ovisničkih oblika ponašanja, nema ravnoteže. Sve ili ništa. Anoreksija

nervosa

U našem kulturnom okružju sve je više žena koje poste, izgladnjuju se. Anoreksija je svakako jedan od najparadoksalnijih i za život najpogubnijih poremećaja u prehrambenim navikama. Najčešći je u bogatim obiteljima, a obolijevaju kćeri u dobi od 13 do 25 godina. Poprima gotovo razmjere epidemije u nekim skupim privatnim školama. Anoreksici najčešće dolaze iz bogatih obitelji u kojima vlada perfekcionizam. Bogate obitelji često su usredotočene na stvaranje dobre slike o sebi. Viši slojevi imaju određen izgled i image koji trebaju održavati. Prevladavaju sljedeće sheme: perfekcionizam; prikrivanje osjećaja (pravilo »ni riječi«; otac sklon kontroli, često tiranin i strog; opsesivna majka koja je potpuno izgubila vezu sa svojom tugom i srdžbom; pseudointiman brak s velikom željom da se ostavi dobar dojam; uplitanje i međunaraštajni savezi. Ti se čimbenici javljaju u raznim kombinacijama. Anoreksična osoba preuzima kontrolu u obitelji izgladnjujući se i gubeći težinu. Ona je metafora onoga što ne valja u obitelji. Ona se kruto kontrolira, poriče sve osjećaje, iznimno je uspješna i ograđena zidom pretvaranja. Postaje žrtveno janje u obitelji. Majka i otac zbližuju se kako se povećava briga za kćerkin život. Ovisnost obično počinje s ciklusima jedenje/prošićenje i s jakom željom za slatkišima. Često je prati intenzivno vježbanje

i depresija. Kako bolest napreduje, uz gladovanje se najčešće javlja upotreba laksativa i namjerno povraćanje. Faze gladovanja prate jake promjene raspoloženja i pomaknuta stanja svijesti. Anoreksija potresno ističe odbijanje da se bude čovjekom, što leži u srži toksičnoga stida. To uključuje preziranje i odbacivanje tijela. Takav se prezir širi do opovrgavanja instinktivnog i emocionalnog života. Anoreksične žene opovrgavaju svoju seksualnost doslovno odbijajući razviti znakove genitalne ženstvenosti (menstruacija i rast grudi). Opovrgavaju svoje emocije odbijajući jesti. Za anoreksike se hrana izjednačava s osjećajima. Kako su svi njihovi osjećaji sputani stidom, odbijanje jela način je odbijanja osjećaja toksičnog stida. Tu je i uplitanje i granična konfuzija u odnosu kćeri i majke. Kći često nosi majčinu potisnutu srdžbu i tugu zbog oca. Ovi se osjećaji doživljavaju kao nesavladivi, jer su duboko potisnuti (sjetite se gladnih pasa). Stoga je glad i izbjegavanje jela obrana od ovih preplavljujućih emocija. Anoreksija je složena i mislim da dići ruke od nje nije klinički opravdano. Volio bih da shvatite kako su ovi ovisnički poremećaji ukorijenjeni u promjeni raspoloženja obiteljskog sustava. Uvjerenje da se može živjeti odbijajući hranu krajnje je opovrgavanje nečije ljudskosti. To je pokušaj da se bude više od čovjeka. Bulilimija Anorektici često rješavaju problem gladovanja kroz bulimički ciklus prežderavanje/pročišćenje. Bulimija se, međutim, može razviti i ako joj uopće ne prethodi anorektično stanje. Nije ograničena samo na žene, jer i mnogi muškarci postanu bulimični zbog ovisnosti o kondicijskim vježbama. Kako bi

zadržali mladalačka tijela, mnogi muškarci »ovisnici o kondicijskim vježbama« počinju povraćati. Kaufman smatra bulimiju i bulimareksiju, kao i anoreksiju sindromima utemeljenosti na stidu. Smatra da toksični stid postoji i u fazi prežderavanja i tijekom pročišćavanja. Kao i Tomkins prije njega, i on smatra pretjerivanje u hrani nadomjestkom za interpersonalne potrebe sputane stidom. »Kada se čovjek osjeća praznim iznutra, gladnim da se osjeti dijelom nekoga, očajnim za čvrstim zagrljajem, žel­ jnim da bude željen i cijenjen - a sve je to postalo tabuom zbog postiđivanja - on se umjesto toga okreće hrani.«

Hrana nikada ne može zadovoljiti čežnju, jer se čežnja pretvara u stid, a tada čovjek jede još više kako bi ublažio stid. Meta-stid, stid zbog jedenja u tajnosti i proždiranja zamjena je afekta, pretvaranje stida zbog sebe u stid zbog jedenja. Ista se dinamika događa kod pretilosti. U bulimiji ciklus proždiranja pojačava stid koji potom potiče ciklus pročišćavanja koji povećava zgađenost nad samim sobom i prezir prema sebi. Povraćanje je reakcija zgađenosti. Odvratna emocionalna situacija često izmamljuje osjećaj mučnine. Kažemo: »Povraća mi se od toga«, ili »Ne mogu to probaviti« ili »To je teško progutati.« Povraćanje može biti svjesno odabrano sredstvo da se održi niska tjeles­ na težine, ali nesvjesno se bulimičari priklanjaju povraćanju kao sredstvu pročišćavanja od sramotne količine hrane koju su proždrli. Povraćajući, čovjek se doslovno kupa u stidu. Tomkins opisuje bulimičko povraćanje kao uvećavanje afekta. Uvećavanjem se afekt maksimalno pojačava, što omogućuje pražnjenje. Povraćanje pojačava poniženje i zgađenost nad sobom. To dovodi toksični stid do vrhunca i javlja se eksplodirajući učinak osjećaja pročišćenosti.

Kaufman piše: »Uvećavanjem osjećaja poniženosti u inten­ zitetu i trajanju, oni se konačne potroše, izgore.« Mnogi na stidu utemeljeni ljudi naizgled su u dodiru sa svojim osjećajima jer izražavaju jake emocije. No, kao što je Cermak istaknuo, emocionalne su provale sredstvo prevla­ davanja osjećaja. To je potpuno isto kao i Tomkinovo uvećavanje afekta. To je mazohistička strategija redukcije kroz intenzi­ fikaciju. Uvećavanje može ići i u potpuno suprotnom smjeru. Osjećaji se mogu pojačavati do točke eksplozije ili umanjiti do točke umrtvljenosti. OVISNICI O OSJEĆAJIMA

Ima i drugih načina promjene raspoloženja, bez kemikalija ili hrane. Već sam opisao emocionalne ucjene kada se nepo­ željan osjećaj zamjenjuje drugim osjećajem koji je dopušten u obitelji. Svaka emocija može biti ovisnička. Najčešća ovisnost o nekoj emociji ovisnost je o onom obliku pojačane srdžbe koju zovemo bijes. Bijes je jedina emocija koja se ne može kontrolirati stidom. Zapravo, pojačana srdžba koju zovemo bijes, srdžba je koja je bila postiđivana. Srdžba, kao i seksualnost, emocio­ nalna je energija koja nas čuva. Srdžba čuva naš ja. Naša je srdžba energija kojom se štitimo. Ona je naša snaga. Kad se srdžba postiđuje, postaje gladan pas koji se ne može zadržati u podrumu. Kada naš identitet postane utemeljen na stidu, koristimo se srdžbom na neuspješan način. Kada se stid internalizira, postiđena srdžba postaje bijes, probija se iz podruma kako bi nas zaštitila i obavlja svoj posao. Bijes straši one koji nas okružuju.

Ovisnost o bijesu Kada bjesnimo osjećamo se cjeloviti iznutra - nismo više rascijepljeni. Osjećamo se moćnima. Svi se boje u našoj nazočnosti. Više se ne osjećamo nedoraslima ili manjkavima. Dok god to ide u našu korist, biramo bijes kao modifikator raspoloženja. Postajemo ovisnici o bijesu. U početku braka bio sam bijesoholik. U svojem toksičnom stidu nisam imao granica. Moja je primarna promjena raspoloženja bila uloga dobrog, brižnog tatice. Dopuštao sam djeci da pređu preko svih mojih granica. Odustao sam od svojih potreba zbog njihovih potreba, osim od potrebe da se prikažem kao divan i dobar tatica. Konačno bi se nešto dogodilo - posljednja kap. Počeo bih bjesniti, vikati i vrištati na ženu i djecu. Dok ovo pišem, zapanjuje me što u to vrijeme nisam opažao koliko je moje ponašanje bilo nasilničko i disfunkcionalno. Bio je to meni jedini poznat način da zaštitim svoje granice, svoju na stidu utemeljenu unutarnju bit. Bijes bi prestao kada bi mi se žena i djeca suprotstavili. Suprot­ stavljanje uvijek ne zaustavlja bijes. Imajte to na u m u ako je prekršitelj tjelesno nasilan. Ipak, mene je zaustavljalo. Radim na svojem bijesu već deset godina. Uvjeravam vas da se to može promijeniti. Vidio sam obitelji uništene bijesom. U jednoj obitelji s kojom sam radio majka je bila bijesoholik. Tiranizirala je obitelj i koristila se bijesom kako bi manipulirala drugima i kako bi sve bilo po njezinom. Otac se upustio u vezu surogatnog supruga s najstarijom kćerki. Kći, viktimizirana tim emocionalnim incestom, nikada nije imala zdravu seksualnu vezu. Imala je dvadeset devet godina. Bilo je i mnogih drugih disfunkcija u obitelji. Strukturalno se nije razlikovala

od alkoholičarske obitelji. Obuhvaćala je funkcionalnih obiteljskih sustava.

sve

uloge

dis-

Ovisnost o tuzi, strahu, uzbuđenju, religijskoj pravednosti i sreći Svaka emocija može biti ovisnička. Većina nas može zamisliti osobu ovisnu o melankoliji ili tjeskobi i strahu. Često srećem ljude koje zovem ovisnicima o »sreći«. Na licima nose zamrznute osmijehe. Nikada nisu ljuti. Smiju se na krivim mjestima i govore samo o veselim i ugodnim stvarima. Osjećaj pravednosti temeljna je modifikacija raspoloženja kod religijskih ovisnika. Religijska ovisnost velik je problem u našem društvu. Možda je čak najpogubnija od svih ovisnosti jer je ljudima teško raskinuti s vlastitim iluzijama i poricanjima. Može li biti ičega lošeg ako se ljubi Bog i daje život za dobra djela i ako se služi ljudskom rodu? Dok ovo pišem, razmišljam o kćeri nekog svećenika, mojoj paciijentici. Bila je stidljiva do srži. Mislila je o sebi kao o »kurvi babilonskoj«. Napustio ju je njezin na stidu utemeljeni, »pravedni« otac svećenik. Bio je toliko zauzet spašavanjem duša da nije imao vremena za nju. Sjećam se kako sam, poslije nekoliko godina, na nekoj konferenciji, vidio tog čovjeka i njegovu pretilu ženu. Još je uvijek bio pompozan i pasivno-agresivan. Takvi su ljudi opasni. Kriju svoj stid pod pokroviteljskom »pravednošću« i prenose ga na svoju djecu i sljedbenike. Ako imate fobiju od srdžbe, odnosno ako se bojite vlastite srdžbe, moguće je da ste stalno tužni. Vaša će tuga biti sredstvo promjene vašeg raspoloženja, odnosno srdžbe. Ako potječete iz disfunkcionalne obitelji i nikada niste znali što možete očekivati, možda ste povjerovali da se život

sastoji od slijeda neočekivanih uzbuđenja. Možda ste naučili stalno tražiti nove i neočekivane doživljaje kako biste stvorili uzbuđenje (ovisnost o uzbuđenju). Ovisnost o stidu Ljudi utemeljeni na stidu uvijek ovise o svojem toksičnom stidu. To je izvor svih njihovih misli i ponašanja. Sve je organizirano kako bi se izbjeglo razotkrivanje. Ne možete skinuti masku i obrambene mehanizme kojima se branite od stida. Toksični stid je mnogo gori od gladnih pasa u podrumu. To je poput stampeda nosoroga, jata gladnih morskih pasa. Ne možete ni na trenutak skinuti krinku. Ovisnost o osjećaju krivnje Možete biti ovisni i o toksičnoj krivnji. Toksična krivnja kaže da nemate pravo biti jedinstveni - biti ono što jeste. Život s toksičnom krivnjom sili vas na stalno preispitivanje. Život je problem koji treba riješiti, a ne misterija koju treba živjeti Toksična krivnja tjera vas da beskrajno radite na sebi te analizirate svaki događaj i postupak. Nikad nema vremena za odmor, jer uvijek treba još nešto učiniti. Krivnja vas tjera da puno mislite. Krivnja nam usto omogućuje da se osjećamo moćnima onda kada smo zapravo nemoćni. »Izludio sam majku«, ili »Kriv sam što je bolesna«, izjave su megalomana. OVISNOST

O

RAZMIŠLJANJU

I misli i mentalne aktivnosti potencijalno su ovisničke. Misaoni procesi dio su svake ovisnosti. Mentalna opsjednutost, stalno propitivanje istoga dio je ovisničkog ciklusa. Već sam spomenuo obrambeni mehanizam ega zvan »izolacija afekta«. Usmjeravajući se na misao koja se stalno vraća, možete izbjeći

bolne osjećaje. Osim toga, možete izbjeći osjećaje i mozganjem, stalno premećući misli u glavi. Možete biti ovisni o apstraktnom mišljenju. Između ostaloga, studirao sam filozofiju. Mnogo sam godina proučavao velike filozofe. Samo po sebi, to nije štetno. No za mene je čitanje i poučavanje filozofije bio bijeg od osjećaja, čitajući Summa Theologiae Tome Akvinskoga ili Kritiku čistog uma Emmanuela Kanta ili pak Wittgensteinevu raspravu o logičkom pozitivizmu, mogao sam modificirati toksični stid. Intelektualiziranje je često sredstvo da se izbjegnu unutarnja stanja sputana stidom. I sam nečiji način intelektualiziranja može biti ovisnički. Generaliziranje i univerzaliziranje drži pojedinca u kategorijama toliko širokim i apstraktnim da nema dodira sa specifičnom, na osjetilima utemeljenom realnošću. Apstraktno poopćavanje sjajan je način da se promijeni raspoloženje. Detaljiziranje Detaljiziranje je još jedan misaoni proces koji služi promjeni raspoloženja. Mnogi opsesivno/kompulzivni tipovi rabe tu vrstu mentalne aktivnosti. Pada mi na pamet primjer iz moje kartoteke. Imao sam pacijenticu čije su izlaganje problema ljudi smatrali dosadnim. Zamolio sam je da mi ispriča o tome. Slijedi prilagođena verzija njezina izvještaja. Rekla je: »Dakle, kada sam krenula ovamo, željela sam obući svoju svilenu plavu bluzu. Ali zaboravila sam da sam je odnijela na čišćenje, jako sam razočarana današnjim čistionicama. Nekada su čistionice bile tako dobre i pristupačnih cijena. Znate, nedavno su uništili dvije dobre jakne mog sina Bobbyja. A Bobbyja je

teško natjerati da se brine o svojoj odjeći. Isti je kao otac. Vole udobnost i šlampavi su. Ali, nije me briga sve dok pospremaju za sobom u kuhinji. To je jedna od mojih fobija - čista kuhinja. Toliko vremena provodim u njoj. Jutros je moj muž ostavio otvorenu kutiju sa zobenim pahuljicama. Voli krupne kukuruzne pahuljice, a Bobby voli onu stariju vrstu... znate one što ste ih mogli... « Ako već niste prestali slijediti njezinu priču, uskoro ćete to učiniti nastavimo li ovako. Nakon petnaest minuta meni se počelo spavati. Bilo mi je dosadno!!! Prekinuo sam je i počeo blago upozoravati na njezinu opsesiju pojedinostima. Bila je ovisnik o pojedinostima. S vremenom sam doznao da joj je otac bio potpuno lud. Držao ju je na puščanom nišanu kod kuće do njezine trideset druge godine. Odrasla je u zapadnom Texasu, u gradiću u kojemu je otac bio šerif. Dopuštao si je nevjero­ jatne stvari. Bio je nasilan i verbalno ju je zlostavljao. Njegova je uobičajena rečenica bila: »Žene trebaju držati usta zatvorena, a noge raširene.« Moja je pacijentica bila žrtva tjelesnog, emocionalnog i seksualnog nasilja. Kada je otišla od oca, nije prestala pričati. Ali njezina pričljivost i sklonost pojedinostima bila je način da izbjegne uništavajući stid i usamljenost. Mentalna je opsjednutost česta u ovisničkim vezama. Opsjednutost ženom alkoholičarkom ili ljubavnikom ili dje­ com ili roditeljima način je da se izbjegnu osjećaji. Veza može biti strahovito ovisnička. Ljudi idu iz jedne loše veze u drugu ili ostaju u istoj koja je razorna i za život štetna. Osjećaj i iskustvo ljubavi moćno je sredstvo modifikacije raspoloženja i može prerasti u ovisnost.

OVISNOST O RADU

Još jedan oblik modifikacije raspoloženja jest onaj koji se postiže ponašanjem ili djelovanjem. Već sam opisao ritualno i magijsko ponašanje koje predstavlja obrambeni mehanizam ega. Određena opsesivno/kompulzivna ritualizirana ponašanja imaju svrhu odvratiti pojedinca od strahova koje osjeća pred nekim sramotnim željama, osjećajima ili impulsima. U uobičajenije oblike djelovanja koji modificiraju raspo­ loženje spadaju rad, kupovanje, gomilanje stvari, seks, čitanje, kockanje, vježbanje, gledanje sportova, gledanje TV-a, kućni ljubimci i briga o njima. Nijedna od tih aktivnosti nije ovisnost ako nema životno štetne posljedice. Ali sve te aktivnosti mogu biti razvijene i, za život štetne, ovisnosti. Svaka nam aktivnost omogućuje da se njome zaokupimo toliko da modificiramo osnovno raspoloženje dok je obavljamo. Ovisnost o radu ozbiljna je ovisnost. Ovisnik koji provodi tisuće sati na poslu možda izbjegava bolne osjećaje usamljenosti i depresije. Znam za pokus proveden s deset direktora raznih tvrtki. Njih su zamolili da tijekom četverodnevnog vikenda izbjegavaju sve što bi ih odvratilo od osjećaja. Nisu smjeli čitati, pušiti, piti, gledati TV, govoriti o poslu, telefonirati, vježbati itd. Do trećeg popodneva ova skupina dinamičnih, veoma uspješnih ljudi počela je osjećati depresiju. Osjetili su prazninu i usamljenost. U mnogim su slučajevima njihova djeca imala velikih teškoća sa zakonom ili zlouporabom droga. Djeca su često nosila njihovu usamljenost i bol. Ista dinamika vrijedi za druge ovisnosti o aktivnostima. Uvijek je riječ o prikrivanju usamljenosti i boli ugniježdene u nutrini toksičnog stida. Toksični stid je razbojnik, crna rupa koja usisava njihove živote, goneći ih na sve veća postignuća.

OVISNOST O VOLJI

Ljudska volja gubi svoju kooperativnu vezu s intelektom zbog kontaminacija koje su posljedica emocija sputanih stidom. Intelektualne radnje percepcije, prosuđivanja i zaključivanja važne su za volju u njezinoj funkciji donošenja odluka. Percepcija, prosuđivanje i zaljučivanje omogućuju volji da pri odlučivanju procijeni alternative. Kada je nečija energija zamrznuta i sputana stidom, intelekt je ozbiljno jednostran i pristran. Volja gubi svoju moć da sagleda alternative; volja gubi oči. Bez očiju, volja je slijepa. Više nema izvorne podatake među kojima bi birala. Bez izvornih podataka, volja nema sadržaj izvan sebe same. Kada ima samo sebe za sadržaj, volja može htjeti samo sebe. To uzrokuje patološki odnos prema vlastitoj volji. U trenucima samovoljne impulsivnosti čovjek više ne osjeća rascijepljenost ili napuklost. Pojedinac se osjeća u vezi sa sobom, osjeća se moćnim i cjelovitim. Kao što Leslie Farber ističe, »volja postaje ja«. To htijenje samo radi htijenja vodi do životno štetne samovoljnosti. Biti samovoljan znači biti sama volja. Ta samovoljnost vodi do usmjerenosti na sebe, kontroliranog ludila, dramatičnih ekstrema i do htijenja onoga što se ne može htjeti (nestvarnost). Samovoljnost nema granica. Takva je samovoljnost bit svih ovisnosti. Svi su ovisnici u krajnjem ovisni o vlastitoj volji. Ovisnost o vlastitoj volji jedan je od načina na koji toksični stid uzrokuje duhovni bankrot. Zato je nužno duhovno liječenje kada se radi o liječenju sindroma toksičnog stida. Nakon ovakvog izlaganja čovjek se može zapitati nisu li svi ovisnici. Stanton Peele nazvao je ovisnost »veliko ujedinjujuće iskustvo ljudske vrste.« Ali ako su svi ljudi

ovisnici/kompulzivni, i ako je sve ovisničko, tada riječ ovisnost gubi svako značenje. Moj je odgovor da moramo razumjeti toksični stid koji pothranjuje ovisničko/kompulzivno ponašanje. Ne upotrebljava svatko pripravke, osjećaje, misaone procese ili aktivnosti ovisnički, jer nisu svi utemeljeni na stidu. Ipak, kada pogledam našu kulturu, školu, religije i naš obiteljski sustav, čini mi se da velika većina ljudi nosi toksični stid. Tko zna postotak i je li on uopće važan? Možda je i opsesivno razmišljanje o takvoj pojedinosti način izbjegavanja stida. U knjizi Bradshaw o obitelji citirao sam Satira i Wegscheider-Crusea, koji procjenjuju da je 96 posto obitelji disfunkcionalnih. Takva statistika ne mora biti točna. (Kako bi to itko mogao znati?) Njezina je svrha privući našu pozornost; iznenaditi ili čak užasnuti. Statistički podatak koji sam spomenuo u vezi s raširenosti ovisništva čini se, međutim, prilično točnim. Riječ je o tako visokim brojkama da bismo, da je riječ o dječjoj paralizi, govorili o epidemiji. PONAVLJANJA

Još jedan način da se prikrije toksični stid jest pradoksalni fenomen zvan ponavljanje ili »iživljavanje«. Primjeri su takva ponašanja: opetovano ulaženje u destruktivne i postiđujuće veze koje ponavljaju ranu traumu zlostavljanosti; neka kriminalna ponašanja; činiti djeci ono što su činili nama kao djetetu i »napadi panike«. Da bi se shvatila ovakva ponašanja, važno je razmotriti prirodu ljudskog ponašanja. Emocije su energija u kretanju. One su energija koja nas pokreće - naše ljudsko gorivo. Naše su emocije, osim toga, poput crvene lampice u automobilu koja nas upozorava na neku našu potrebu, gubitak ili

zasićenje. Naša je srdžba naša snaga; naš je strah naše oštroumlje; naša je tuga naš zalijećujući osjećaj; naš osjećaj krivnje oblikuje našu savjest; naš nam zdravi stid pokazuje naše bitne granice i izvor je naše duhovnosti. Kada su nam emocije postiđene, potisnute su. Potiskivanje je povezano s napinjanjem mišića i plitkim disanjem. Jedna se mišićna skupina pokreće kako bi blokirala energiju emocija koje se stidimo osjećati. Tuga se obično pretvara u lažan osmijeh (reaktivna formacija). Ja sam se često smiješio kada sam osjećao tugu. Čim se energija blokira, više je ne osjećamo. Ipak, ona je i dalje vrsta energije. Dinamična je. Već sam vam dao primjer o tome kako se potisnuta energija pojačava, kao srdžba u primjeru Virginie Satir o gladnim psima u podrumu. U tom primjeru srdžba eksplodira jer se više ne može potiskivati. U ponavljanju se emocionalna energija »iživljava«. Ponašanje koje uzrokuje postiđujući događaj ponavlja se, uz surogate koji repriziraju izvorni postiđujući prizor. Ponavljanje viktimizacije Žrtve incesta često, iz veze u vezu, nastavljaju iživljavati svoju nekadašnju izvrgnutost seksualnom nasilju. Takva je osoba, kao žrtva nasilja, najprije bila iskorištena, a potom ostavljena. Zlostavljanje se često prevodi u poruku kako je seks jedini način da budemo poželjni ili vrijedni. Moram biti seksi, inače sam nitko i ništa. Leander je imala trideset godina. Već se potvrdila kao poslovna žena. Vodila je vlastitu agenciju. Njezin je muž želio da napusti posao kako bi imali djecu. Verbalno ju je postiđivao i prijetio joj je da će joj uništiti karijeru. Mrzila je svojega muža; zahtijevao je od nje oralni seks četiri puta

na tjedan. Leander je imala ljubavnu vezu. Kada sam razgovarao s njezinim mužem, nije mi trebalo dugo da zaključim kako je nasilnik. Govorio je o njoj kao da je objekt. Rekao mi je da ga nije briga što radi sve dok zadovoljava njegove seksualne potrebe i ako mu rodi dijete. Leander je imala ljubavnika ženskara. Tijekom terapije rodila je dijete, odustala od karijere i imala još nekoliko ljubavnih pustolovina. Konačno se razvela, a potom je i dalje išla iz jedne ljubavne pustolovine u drugu. Svaki bi put odabrala dobrostojećeg, bogatog muškarca, ženskara (razina prve seksualne ovisnosti). Svaki je put bila obasuta darovima, seksualno iskorištena i napuštena. I svaki je put ponavljala seksualnu zlostavljanost koju je iskusila od svojeg oca alkoholičara. Od svoje pete do desete godine često je izvodila felacijo na svojem ocu. Bila je njegova miljenica; obasipao ju je darovima. Bio je jedini koji joj je u djetinjstvu pružio ljubav. Leander je bila izrazito zavodljiva. Nosila je odjeću koja je tjerala muškarce da je otprve doživljavaju seksualno. Zahva­ ljujući terapiji shvatila je da je zavođenjem iživljavala stid. Bio je to način da ovlada situacijom u kojoj je prije bila nemoćna; pokušaj da se riješi svoje nerazriješene boli. Svaki put kad bi je muškarac ostavio, mogla je osjećati ono što joj je bilo zabranjeno u izvornoj situaciji. Bojala bi se napuštanja; plakala bi; bila bi ljuta i bijesna na njega. Svako je ponavljanje bilo pokušaj da izrazi svoje osjećaje od kojih se odvojila. U njezinu normalnom, dislociranom stanju nije imala dodira s tim osjećajima. Često joj se činilo da je luda. Ovo kompulzivno ponavljanje, ovaj poriv za ponavljanjem Alice Miller zove »logika apsurdnog«. To se, u manje okrutnim oblicima, događa mnogim ljudima.

Poznavao sam čovjeka koji je odrastao s emocionalno nepristupačnom majkom. Ženio se četiri puta, uvijek emo­ cionalno nepristupačnim ženama. Veoma popularna knjiga »Žene koje previše vole« (Women Who Love Too Much) Robina Norwooda, opisuje mnogobrojne varijacije ovog ponavljanja. Kriminalno ponašanje U djelu o kriminalitetu Alice Miller predstavlja slučaj Jurgena Bartscha, djecoubojice. Ubio je četiri dječaka između 1962. i 1966. Uz neka manja odstupanja, njegov je modus operandi bio isti. Pošto bi namamio dječaka u napušteno atomsko sklonište nedaleko od kuće, pretukao bi ga, zavezao mesarskim konopcem, podražavao mu genitalije istodobno sam mastur­ birajući, ubio bi dječaka davljenjem ili udarcima, razrezao mu tijelo, ispraznio utrobu i zakopao ostatke. Bartsch je svjedočio da je doživljavao seksualni vrhunac dok bi komadao trupla. Čitati pojedinosti o tom slučaju uistinu je mučno. Čovjek osjeća bijes i užas. Takva perverzna osoba zasigurno ima gene zločinca ili kakav patološki seksualni nagon. Ipak, čitajući kako Alice Miller objašnjava pojedinosti Jurgenova djetinjstva, ne možemo tek tako odbaciti njezinu tezu o neposrednoj vezi između Jurgenova kriminaliteta i njegova ranog djetinjstva. Ona kaže: »Svaki zločin sadrži prikrivenu priču koja se može rekon­ struirati iz načina na koji je zločin počinjen i iz njegovih specifičnih pojedinosti.«

Specifične pojedinosti premašuju moj cilj ovdje. Bartsch je bio siroče; usvojen je tek poslije dugotrajne potrage njegovih usvojitelja za pravim djetetom. Jurgen je provodio

sate ritualno tražeći pravog dječaka kojega će ubiti. Jurgena su tukli kao malo dijete. Često je bio plav od modrica. Tukli su ga u istoj sobi u kojoj je njegov otac, mesar, sjekao meso. Tukli su ga i poslije i zaključavali u stari podrum. To je trajalo šest godina. Nisu mu dali da se igra s drugom djecom. Majka ga je seksualno zlostavljala. Kupala ga je sve do njegove dvanaeste godine, podražujući mu genitalije. Kada mu je bilo osam godina, zaveo ga je njegov trinaesto­ godišnji rođak, a poslije, u dvanaestoj godini, učitelj. Njegovi su zločini nosili dojmove svake pojedinosti njegova života. »Iživljavao« je svoju prikrivenu mržnju na dječacima koji su, svi redom, nosili kožne hlače (baš kao i Jurgen dok je bio dijete). Komadao ih je mesarskim nožem baš kao što je činio njegov otac s mesom dok ga je majka šibala i tukla, često mu je davala vlažne poljupce pošto bi ga istukla. I Jurgen je ljubio svoje žrtve. Jurgen je bio žrtva koja je postala krvnik. On budi naš bijes i užas. »Ali«, kao što kaže Alice Miller, »trebalo bi nas užasnuti prvo ubojstvo koje je bilo počinjeno u tajnosti i prošlo nekažnjeno.« Kada se nad djetetom učini nasilje, njegova je normalna reakcija da plače u srdžbi i boli. Srdžba je zabranjena jer će izazvati još veću kaznu. I izražavati bol je zabranjeno. Dijete potiskuje ove osjećaje, poistovjećuje se s nasilnikom i potiskuje sjećanje na traumu. Poslije, odijeljen od izvornog uzroka i izvornih osjećaja srdžbe, bespomoćnosti, zbunjenosti i boli, izražava ove snažne osjećaje protiv drugih kroz kriminalno ponašanje ili djelujući protiv sebe - kroz ovisnost o drogama, kroz prostituciju, psihičke poremećaje i suicid. Ponovno Alice Miller piše: »Netko kome se ne dopušta da bude svjestan onoga što se događa ne može to izreći drugačije osim kroz ponavljanje.«

U manjoj mjeri, svi roditelji koji nisu razriješili vlastite traume iz djetinjstva ponovit će ih na svojoj djeci. Napadi panike Kompulzivna potreba za ponavljanjem jasno nam pokazuje da ljudsko ponašanje ima smisla, bez obzira na to koliko je dehumanizirajuće i bizarno. Svaka pojedinost bolne situacije koja nije preboljena i završena bit će iživljena. To se jasno može vidjeti u napadima panike. Jane Middelton-Moz zove napade panike prozorom prestrašena djeteta. Daje nam dva primjera napada panike i ponavljanja trauma iz djetinjstva. U jednom slučaju žena bi se »uspaničila« kad bi joj se, za vrijeme rekreativnog trčanja, broj otkucaja srca popeo do određene točke. Pokušala je na razne načine ovladati tim paničnim stanjima. Jane Middelton-Moz uspjela joj je pomoći da pronađe nerazriješenu traumu iz djetinjstva koja je ležala u temelju napada panike. Kao djeca koja su odrastala u siromašnom kraju, ona i brat su se mnogo igrali na ulici. Bilo je to opasno jer su njihovom četvrti harale bande. Jednom tragičnom zgodom brata i nju je gonila neka banda. Sjeća se kako je trčala brzo i pobjegla svojim napadačima, ali brat nije uspio i poginuo je. Užas iz prošlosti i nerazriješena bol bivala je potaknuta i reprizira se svaki put kada bi dosegnula istu brzinu trčanja kao dok je bježala pred bandom. Middelton-Moz nam govori o drugoj ženi, koja se razvela od trojice muževa zbog svoje nerazumne ljubomore. Obično nije bila ljubomorna. Njezini bi napadi počeli u doba oko razvoda. Ako se neki od njezinih muževa morao vratiti na

posao kako bi radio noću ili ako je morao poći na poslovni put, dobila bi napad panike, znojila bi se, tresla i užasno se bojala. Kada bi se muž vratio kući, započela bi histeričnu tiradu. Sljedećeg bi dana osjećala duboku grižnju savjesti, shvaćajući koliko je njezino ponašanje bilo pretjerano. Kada joj je Middelton-Moz pomogla da poveže osjećaj panike s događajem iz prošlosti, otkrila je koji to rani prizor ponavlja njezina panika. Živjela je u gradu na srednjem zapadu. Njezin je otac radio s druge strane rijeke koja je dijelila njihov grad od drugoga grada. Jednoga dana, kada je otišao na posao, počela je oluja. Rijeka je nabujala i otac se nije mogao vratiti kući čitav tjedan. Majka joj je bila alkoholičarka, a otac joj je donosio piće! Kada joj je bilo šest godina, a njezinu bratu četiri, tjedan dana su prolazili kroz delirijum tremens sa svojom majkom! Svaki put kada bi je jedan od muževa počeo napuštati, aktivirala bi se ova nerazriješena trauma. Iz ovog ste odjeljka mogli shvatiti opseg i životno pogubnu snagu internaliziranog stida. Njegova moć leži u njegovoj lami i tajnovitosti. Razotkrivajući ovog demona možemo početi uspostavljati obrazovne programe i terapijske pristupe kojima se sprečava internalizacija stida u obiteljima. Možemo pronaći kreativne načine s pomoću kojih će se naše društvo, škole i religije suprotstaviti dinamici oblikovanja identiteta utemeljenog na stidu. Ta je zadaća od presudne važnosti. Pokreće nas prema stvarnom pronalaženju puta za sprečavanje ovisnosti.

II. DIO

RJEŠENJE

UVOD:

PROCES

EKSTERNALIZACIJE

Da bismo izliječili toksični stid, moramo se prestati skrivati. Sve dok skrivamo stid, ne možemo si pomoći. Da bismo izmijenili toksični stid, moramo ga prigrliti. Jedna stara terapeutska izreka kaže: Da bi se izišlo iz hodnika, valja proći kroz njega. Prigrliti stid znači bol. Bol je ono što pokušavamo izbjeći. Zapravo, velik dio našeg neurotičnog ponašanja nastaje zbog izbjegavanja legitimne boli. Pokušavamo pronaći lakši put. To je potpuno razumljivo. Međutim, Scott Peck kaže: »Tendencija izbjegavanja duševne patnje... primarni je temelj svih duševnih bolesti.« U slučaju stida - što ga više izbjegavamo, on postaje sve gori. Ne možemo promijeniti naš internalizirani stid dok ga ne eksternaliziramo. Rad na smanjenju stida lak je, ali i složen. Uglavnom zahtijeva ono što ja zovem metodama eksternalizacije. Metode eksternalizacije su sljedeće: • Izaći iz skrovišta putem društvenih veza, što znači iskrenim dijeljenjem osjećaja s bliskim osobama. • Vidjeti odraz u očima barem jedne nepostiđujuće osobe koja je dio naše nove obitelji. Ponovna uspostava interpersonalnog mosta.

• Raditi na Programu u 12 koraka. • Raditi na smanjenju stida opunomoćivanjem naše traume napuštenosti. To postižemo pišući i razgovarajući o njoj. Osobito pisanje pomaže eksternalizirati prošla postiđujuća iskustva. Potom možemo eksternalizirati svoje osjećaje napuštenosti. Možemo ih izraziti, pojasniti i povezati se s njima. • Eksternalizirati naše izgubljeno unutarnje dijete. To činimo svjesno ostvarujući veze s onim našim dijelovima koji predstavljaju ranjivo dijete. • Učiti prepoznati naše razne odcijepljene dijelove. Kada osvijestimo te dijelove (eksternaliziramo ih), možemo ih prigrliti i integrirati. • Donositi nove odluke da ćemo prihvatiti sve naše dijelove uz bezuvjetno poštovanje. Učiti kako reći: »Volim se zbog...« Naučiti eksternalizirati naše potrebe i želje postajući samosvjesnijima. • Eksternalizirati stara nesvjesna sjećanja na prošlost koja oblikuju kolaže stida; naučiti kako ih prevladati. • Vježbati eksternalizaciju slike o sebi i mijenjati je. • Eksternalizirati glasove u našim glavama. Ti glasovi održavaju u pogonu spirale stida. Raditi na za­ ustavljanju postiđujućih glasova i učiti kako ih zamijeniti novim blagotvornim i pozitivnim glasovima. • Učiti kako da budemo svjesni određenih interpersonalnih situacija koje će najvjerojatnije potaknuti spirale stida. • Učiti kako izići na kraj s kritičnim i postiđujućim ljudima provodeći afirmativne tehnike i stvarajući sidro za eksternalizaciju stida.

• Učiti kako prihvaćati vlastite greške i imati hrabrosti da budemo nesavršeni. • Konačno, učiti kako kroz molitvu i meditaciju stvoriti unutrašnje mjesto tišine u čijem smo središtu smješteni i utemeljeni u osobnoj Višoj sili. Sve su najvažnijih Većina ih vježbati

metode eksternalizacije prilagođene i preuzete iz terapijskih škola. tehnika može se svladati samo vježbom. Morate i utvrđivati kroz ponavljanje.

PARABOLA: ZATOČENIK U TAMNOJ SPILJI Bio jednom čovjek kojega su osudili na smrt. Svezali su mu povez preko očiju i strpali ga u mračnu spilju od deset četvornih metara. Rekli su mu da postoji izlaz i ako ga uspije naći, bit će slobodan. Pošto su na ulaz spilje navalili kamen, zatočeniku je bilo dopušteno skinuti povez s očiju i slobodno tumarati tamom. Određeno je da če se hraniti samo kruhom i vodom prvih trideset dana, a potom ničim. Kruh i vodu su mu spuštali iz male rupe na stropu u južnom dijelu spilje. Strop je bio na oko pet i pol metara od poda. Otvor je bio promjera oko trideset centimetara. Zatvorenik je mogao vidjeti slabaško svjetlo iznad sebe, nedovoljno da osvijetli spilju. Dok je zatvorenik lunjao i puzio po spilji, naletio je na kamenje. Neki su komadi bili poprilično veliki. Pomislio je ako izgradim dovoljno visoku uzvisinu od kamenja i blata, možda bih mogao dosegnuti otvor, proširiti ga i ispuziti van. Kako je bio visok metar i osamdeset centimetara, a s

protegnutim rukama bio je viši za još šezdesetak centimetara, trebalo je naslagati barem tri metra kamenja. Tako je zatvorenik po cijele dane skupljao kamenje i kopao zemlju. Nakon dva tjedna izgradio je oko metar i osamdeset centimetara uzvisine. Pomislio je kako bi, da udvostruči njezinu visinu u sljedeća dva tjedna, mogao pobjeći prije negoli mu uskrate hranu. No budući da je već iskoristio većinu kamenja u spilji, morao je sve više kopati. Kopao je golim rukama. Kada je isteklo mjesec dana, brdo je bilo visoko dva metra i osamdeset centimetara i gotovo je mogao dosegnuti otvor ako bi skočio. Bio je već na izmaku snaga i jako slab. Jednoga dana, baš kada je pomislio kako bi mogao dotaknuti otvor, pao je. Jednostavno, bio je preslab da se podigne i za dva je dana umro. Njegovi su tamničari došli pokupiti tijelo. Odgurali su golem kamen koji je pokrivao ulaz. Kada je u spilju prodrla svjetlost, pokazao se otvor u zidu spilje, širok devedesetak centimetara. Otvor je bio izlaz u tunel koji je vodio s druge strane planine. Bio je to izlaz u slobodu o kojemu su pričali zatvoreniku. Nalazio se na južnom zidu, odmah ispod otvora na krovu. No zatočenik se toliko bio usmjerio na otvor iza kojega je bila svjetlost da mu uopće nije palo na pamet slobodu potražiti u mraku. Oslobođenje je bilo tu, odmah uz uzvisinu koju je gradio, ali bilo je u tami.

4. POGLAVLJE

IZAĐITE IZ SKRIVANJA I IZOLACIJE »Jedan kao nijedan.« drevna izreka. »Bolesni smo koliko i naše

tajne.«

uzrečica iz Programa

Tegobna usamljenost, uzrokovana toksičnim stidom, de­ humanizira. Budući da se osoba sve više usamljuje, ona gubi pogodnosti ljudske povratne informacije. Gubi odraze u oku drugoga koji bi dao tu informaciju. Erik Erikson jasno je pokazao da je oblikovanje identiteta uvijek društveni proces. On identitet označava kao »unutarnji osjećaj istovjetnosti i kontinuiteta, koji se podudara s odrazom u očima barem jedne druge značajne osobe«. Zapamtite, upravo je konta­ minirani odraz u našim značajnim vezama potaknuo naš bolesni osjećaj stida. Da bismo se izliječili, moramo izaći iz izolacije i skrivanja. Drugim riječima, moramo naći skupinu drugih značajnih osoba kojima smo spremni vjerovati. To je velik napor za osobe određene stidom.

Sjećam se kako sam bjesomučno tražio hipnotičara kada mi je rečeno da moram pristupiti Programu u 12 koraka. Užasavala me pomisao na to da sam izložen p o m n o m ispitivanju drugih ljudi. Stid postaje toksičan uslijed preuranjenog razotkrivanja. Razotkriveni smo ili neočekivano, ili prije nego smo spremni na to. Osjećamo se bespomoćnima i nemoćnima. Nije ni čudo da se bojimo ispitujućih očiju drugih. Unatoč tome, jedini izlaz iz bolesnog stida jest u tome da stid prihvatimo... mi se moramo prestati skrivati. PRONALAŽENJE

DRUŠTVENE

MREŽE

Najbolji način da se prestanemo skrivati jest da pronađemo nepostiđujuću, prisnu društvenu mrežu. Ovdje je ključna riječ prisnu. Moramo ući u samu bit stvari, jer se stid u njoj nalazi. Toksični stid prikriva naše najdublje tajne o nama samima; on utjelovljuje naše vjerovanje da smo bitno manj­ kavi. Osjećamo se užasno, ne usuđujemo se s time ni sami suočiti, a kamoli se povjeriti nekom drugom. Jedini način da otkrijemo kako smo krivo procijenili sami sebe jest da se usudimo izložiti nečijem preispitujućem pogledu. Kada u neke ljude imamo povjerenja te doživljavamo njihovu ljubav i prihvaćanje, počinjemo mijenjati mišljenje o sebi samima. Shvaćamo da nismo loši; shvaćamo da smo dopadljivi i prihvatljivi. Prava ljubav liječi i potiče duhovni razvoj. Ako se uslijed nečije ljubavi ne razvijamo, to je uglavnom stoga što je to zapravo imitacija ljubavi. Prava ljubav je bezuvjetno, pozitivno poštovanje. To bezuvjetno, pozitivno poštovanje, koje nam dopušta da budemo cjeloviti i prihvatimo sve svoje dijelove.

Da bismo bili cjeloviti, moramo ponovno sjediniti sve postiđene i odcijepljene aspekte svoje ličnosti. Virginia Satir spominje pet oblika slobode, koji su na raspolaganju kada se osoba osjeća bezuvjetno voljenom. Ti oblici slobode uključuju naše osnovne moći. To su moć spoznaje, moć ljubavi (izbora i želje), moć pokazivanja osjećaja, moć mišljenja i izražavanja te moć zamišljanja i mašte. Kada se osjećamo cjelovitima te potpuno prihvaćamo sami sebe, slobodni smo vidjeti i čuti ono što vidimo i čujemo umjesto onoga što bismo morali ili ne bismo smjeli vidjeti i čuti; slobodni smo misliti izraziti ono što mislimo umjesto onoga što bismo morali ili ne bismo smjeli misliti ili izražavati; slobodni smo osjećati ono što osjećamo umjesto onoga što bismo morali ili ne bismo smjeli osjećati; slobodni smo voljeti (izabrati i željeti) ono što želimo umjesto onoga što bismo morali ili ne bismo smjeli voljeti (izabrati ili željeti); slobodni smo zamišljati ono što zamišljamo umjesto onoga što bismo morali ili što ne bismo smjeli zamišljati. Kada smo bezuvjetno voljeni, to jest prihvaćeni onakvi kakvi jesmo, onda možemo i sami sebe prihvatiti baš onakve kakvi jesmo. Samoprihvaćanje nadvladava rastrganost ličnosti do koje dovodi bolesni stid. Samoprihvaćanje odgovara osobnoj moći i znači da smo sjedinjeni; sva je naša energija u središtu i teče prema van. Pomanjkanje samoprihvaćanja izaziva unutarnju rastrganost i borbu u nama samima. Od pomanjkanja samoprihvaćanja iskačemo iz vlastite kože. Trošimo energiju da bismo se skrili od sebe samih. Zato nam ostaje manje energije za izravno suočavanje sa svijetom. Samoprihvaćanje omogućuje da djelujemo punom snagom.

Budući da su osobne veze te koje su uspostavile naš bolesni stid, potrebne su nam osobne veze da bi se taj stid izliječio. To je presudno. Mi se moramo usuditi pružiti ruke i potražiti veze koje nas neće postiđivati želimo li izliječiti svoj stid. Nema drugog načina. Kada pak počnemo razgovarati i priključimo se zajednici, pred nama će biti drugi popravci. Ali prvo moramo uspostaviti prisne veze. Skupine koje su provodile Program u 12 koraka dosad su daleko najuspješnije u liječenju osoba utemeljenih na stidu stidom. Zapamtite, bolesni stid korijen je svake ovisnosti. Skupine s Programom u 12 koraka doslovno su rođene zahvaljujući hrabrosti dviju osoba koje su se usudile izaći iz skrovišta. Jedan alkoholičar (Bill W.) obratio se drugom alkoholičaru (dr. Bob) i povjerio mu kako se užasno osjeća zbog toga kakav jest. Slažem se sa Scottom Peckom, koji taj dijaloški izlazak iz skrovišta smatra jednim od najznačajnijih događaja stoljeća. Programi u 12 koraka uvijek se ostvaruju unutar skupine. Skupina je na prvom mjestu. Budući da smo u svojoj biti društveni, ne možemo živjeti sretno i potpuno bez društvenog okružja. Drugim riječima, nama ljudskim bićima potrebno je da volimo i budemo voljeni. Potrebno nam je da budemo potrebni. To je osnova svega. Ne možemo biti potpuni ako se te potrebe ne zadovolje. Da bismo izliječili svoj stid, moramo se usuditi prići skupini. Moramo biti spremni razokriti svoje ja. Klubovi liječenih alkoholičara uče alkoholičare kako će se predstaviti na seansama: Zovem se X. Alkoholičar sam. Prepoznavanje središnjeg problema p r e s u d n o je za ozdravljenje. Njime osoba verbalno utvrđuje da prihvaća

vlastitu nemoć i nesposobnost djelovanja. Indikativno je da se stid prihvaća time što se predajemo. Ta je predaja bit duhovnog paradoksa koji nam govori da možemo pobijediti tek ako izgubimo. Svakom Amerikancu koji po svaku cijenu želi napredovati to je teško prihvatiti. Kao što vrijedi za većinu duhovnih zakonitosti - to je paradoksalno. Da bismo pronašli vlastiti život, moramo ga izgubiti. To je doslovno pravilo za osobe utemeljene na stidu. Moramo odustati od svojega zavaravajućeg, lažnog ja i od toga da ga branimo želimo li pronaći vitalnu i dragocjenu bit sebe samih. U našem toksičnom stidu leži naše ranjivo i osjetljivo ja. Moramo prihvatiti tminu da bismo pronašli svjetlost. Naše pravo ja živi skriveno u mračnim skrovištima našeg toksičnog stida. Nema života bez smrti ni zvuka bez tišine, nema držanja bez popuštanja ni svjetlosti bez tmine. Ništa nije tako spektakularno kao pogled na ocean koji s hukom zapljuskuje djevičanski bijelu pješčanu plažu u podne sunčanog dana. Gledat ćemo prema pučini i biti opčinjeni. No kada bi to bilo sve, opet bismo propustili nešto spektakularno. Ne bismo nikada vidjeli nebo ispunjeno treperećim svjetlašcima u zvjezdanoj noći. Jer da bismo vidjeli zvijezde, potrebna nam je tmina. Parabola s početka ovog dijela knjige prerađena je verzija priče iz terapijskih krugova. Ta je priča tipična za ljudske težnje. Rješenja uvijek tražimo na očitim mjestima. Nikada nam ne padne na pamet da postoji izlaz u tmini. A to je jedini način borbe protiv bolesnog stida.

UPUTE KAKO

ODABRATI

SKUPINU

Svakako postoje i druge prisne skupine osim one koja provodi Program u 12 koraka. Netko bi mogao takvu skupinu pronaći u svojoj crkvi ili sinagogi. Mnogi su pronašli nepostiđujuću prisnost u psihoterapijskim skupinama ili pojedinačno s terapeutom. Pri traženju skupine prijeko je potrebno obratiti pozornost na sljedeće: • Skupina ne smije suditi niti postiđivati. Kada se pridružujete skupini, budite svjesni da je možete napustiti ako se budete osjetili pretjerano razotkrivenima ili postiđenima. • Skupina mora biti demokratska i ne smije kontrolirati. Svaka se osoba mora moći u njoj ostvariti. Svaka osoba može biti drugačija. To je ono što nijedna osoba utemeljena na stidu nikada nije iskusila. • Vođa skupine mora biti uzor zdravog stida. To znači da se on ili ona ne smije ponašati bestidno (vladarski, perfekcionistički, kruto). Vođa treba biti osoba koja djeluje u skladu s onim što govori. To je istodobno vodič koji je prošao putem kojim skupina ide i može im reći što je iza sljedećeg brda. • Većina ljudi utemeljenih na stidu treba skupinu koja dodiruje i grli uz nužno poštovanje. To znači da nitko ne smije tek tako doći do vas i zagrliti vas. Granice se moraju poštovati. Ako vam tjelesnost daje osjećaj ugroženosti, možete je odbiti bez ikakva objašnjenja. Naučit će vas da pitate ako želite zagrljaj i pitat će vas prije no što vas netko zagrli. • Mnoge od nas postiđivali su u našem predverbalnom životu time što nas nisu dodirivali ili držali u naručju.

Prije nego govorom, interpersonalni se most gradi dodirom i držanjem u naručju. Djeca kojoj je uskraćen dodir i kontakt umiru od vrste pomanjkanja milovanja koje se naziva "mirazam". Marcel Geber, koji se pridružio povjerenstvu UN-a da bi proučavao manjak bjelančevina kod djece u Ugandi, otkrio je da su tamošnje bebe i tek prohodala djeca najnaprednija djeca na svijetu. Izgleda da su majke u Ugandi bez prestanka držale djecu u naručju. Njihova tijela bila su u neprestanom kontaktu i pokretu. •

Naposljetku, skupina mora omogućiti potpuno izražavanje svih osjećaja. To je najvažnija pokretačka snaga zajedničkog procesa. Svakome mora biti omogućeno da otvoreno i slobodno izražava osjećaje. Stid vlada osjećajima, jer ih sve sputava, osim ljutnje. Ali kako smo vidjeli, on pretvara ljutnju u bijes i potpuno ovladava osobom. Kada slobodno izražavamo osjećaje, stid kao da kopni. Budući da stid sputava naše osjećaje, mi psihički zatupljujemo. U prvo je vrijeme teško uspostaviti vezu s našim osjećajima. Možda ćete se ponekad osjećati svladanima. Možda ćete se osjećati i zbunjenima. Ponekad nam bude gore prije negoli nam postane bolje. Važno je osjećati. Naši su osjećaji ono što mi u određenom trenutku jesmo. Kada smo tupi u odnosu prema našim osjećajima, gubimo vezu s onime što jesmo.

Moj je savjet da polako učite prepoznavati i izražavati osjećaje. To je ono što nikada nismo naučili zbog loših uzora u našim nesređenim obiteljima. Osjećaji će nam biti čudni i isprva će nas plašiti. Bojat ćemo se da nas ne svladaju. Neki će morati duže raditi na svojim osjećajima. Za početak i

samo osjećati smanjuje stid. Dijeliti osjećaje s drugima znači biti ranjiv. To znači otvoriti se prema van i izići iz skrovišta. Robert Firestone je ustvrdio da djelujemo kao istinska ljudska bića tek onda kada pronađemo pravo prijateljstvo i živimo u zajednici. Suprotno tome jest živjeti život u iluziji povezanosti. Sve ovisnosti i zapletene veze fantazijske su i vode životu u povučenosti i samougađanju. Takav je život neljudski. Tek u životu dijaloga i zajedništva možemo uistinu živjeti i napredovati.

5. POGLAVLJE

12 KORAKA U PRETVARANJU TOKSIČNOG STIDA U ZDRAVI STID »Program u 12 koraka vjerojatno je duhovni pokret s najbržim uzletom u današnjem svijetu.« Keith Miller

Svoj život dugujem sudjelovanju u Programu u 12 koraka. Prema tome, ja ne mogu biti nepristran kada je riječ o njegovoj sposobnosti da izliječi stid koji vas sputava. Nitko ne ospo­ rava činjenicu da Program u 12 koraka ima dokazanu povijest uspjeha u borbi protiv ovisnosti. Opisat ću svoje shvaćanje kako ti koraci djeluju u izlječenju bolesnog stida. Budući da je bolesni stid pogonska snaga ovisnosti, smatram da će postati jasno zbog čega Program u 12 koraka tako dobro liječi toksični stid. Prvi korak kaže: priznali smo da smo nemoćni protiv dane ovisnosti i da nismo više sposobni upravljati svojim životima. Ovaj korak priznaje najmoćniji aspekt bilo kojeg sindroma stida - njegovu funkcionalnu autonomiju.

Drevna izreka o alkoholu to oslikava: Čovjek uzme piće. Piće uzme piće. Piće uzme čovjeka. Alkohol ima vlastita inherentna kemijska svojstva koja uzrokuju ovisnost. Bolesni stid je internalizirano stanje, koje, kada se internalizira, djeluje jednako kao neka kemikalija. Druga rečenica prvog koraka ističe funkcionalnu autonomiju kompulzivno/ovisničkih poremećaja. U mojoj skupini za potporu ljudima s kompulzivnim poremećajima često govorimo o bolesnom stidu kao jedinki za sebe koja posjeduje vlastitu moć. Suočeni s njime, mi smo nemoćni. Sve osobe koje se liječe dođu, potaknute bolom zbog svoje ovisnosti, do prekretnice u životu. Bol me učinila svjesnim svoje nemoći i nesposobnosti djelovanja. Jedini izlaz bio je da izađem iz skrovišta morao sam se predati. Morao sam prihvatiti svoj stid i patnju. U mojem je slučaju bol postala tako nepodnošljiva da sam bio spreman na sve. Prihvaćanje boli dovelo me do toga da otkrijem svoju bol, nesreću, usamljenost i stid. To je bilo ono što sam se tako dugo bojao učiniti. Kada sam priznao kako se loše zapravo osjećam, ugledao sam prihvaćanje i ljubav u očima drugih kao u ogledalu. Kada su me prihvatili, počeo sam osjećati da nešto značim. Počeo sam prihvaćati samog sebe. Interpersonalni most se popravljao. Drugi korak traži da pružimo ruke za nečim većim od nas samih. On kaže: došli smo do vjerovanja da bi nas neka Sila veća od nas samih mogla vratiti u zdravlje. Već sam spomenuo priču o čovjekovu padu u Knjizi postanka. Knjiga postanka kaže da su četiri vrste veza

raskinute zbog Adamova bolesnog stida: veza s Bogom; veza sa samim sobom; veza s bratom i bližnjim (Kain ubija Abela); te veza sa svijetom (prirodom). Program u 12 koraka ponovno uspostavlja te veze. Drugi korak počinje prihvaćanjem nečega većeg od nas samih. Treći korak kaže: odlučili smo prepustiti svoju volju i svoje živote brizi Boga onako kako mi Boga razumijemo. Iako se Bog svjesno spominje kao Viša sila, ostavljeno je svakoj osobi na volju da odluči kako razumije Boga. Sjećam se mladića koji je svojom Višom silom proglasio jedan hrast. Jednoga je dana utrčao na seansu i rekao: »Upravo su posjekli moju Višu silu!« Skupine koje provode Program od 12 koraka ne nameću nikakav pojam Boga svojim članovima. Ponovna uspostava uzajamnosti s Bogom ima golemu moć izlječenja toksičnog stida. Toksični je stid poremećaj volje. Budući da je onesposobljena, volja postaje megalo­ manska. Kako se osobe utemeljene na stidu ukopavaju u svoje oblike prikrivanja stida, postaju sve bestidnije. Svoje pogreške prikrivaju perfekcionizmom, potrebom za kontro­ lom, optužbama, kritikama, prezirom itd... Biti bestidan znači izigravati Boga. To megalomansko izigravanje Boga duhovna je katastrofa. To je duhovni bankrot. Koraci 2. i 3. ponovno uspostavljaju bitnu vezu ovisnosti čovjeka o Višoj sili. Osobe utemeljene na stidu također ne vjeruju da se imaju pravo oslanjati na nekoga. To je posljedica zloupotrijebljenih potreba za osloncem, koje su rastrgane kroz traumu napuštenosti. Prepustiti svoju volju i život Bogu znači ponovno uspostaviti pravi odnos ovisnosti. Odlaziti na seanse i vjerovati drugim ljudima znači usuditi se ponovno osloniti se na nekoga.

Zdravi stid dopušta da se bude čovjek. Biti čovjek znači biti bitno ograničen. To znači biti konačan, nedostatan i sklon greškama. Zdravi stid daje nam na znanje da nismo Bog i da nam je uistinu potrebna pomoć. Prva tri koraka ponovno uspostavljaju pravi odnos između nas i izvora života. Priznanje naše nemoći i nesposobnosti djelovanja, vjera u to da nam veća sila može vratiti zdravlje, donošenje odluke da odustanemo od potrebe za kontrolom i podvrgnemo svoju volju brizi Boga onakvog kakvog ga mi razumijemo, vraća nam naš zdravi stid i temelji nas u našoj osnovnoj ljudskosti. Odustali smo od bestidnosti i megalo­ manskog ludila vladanja te igranja Boga. Koracima 1 do 3 ponovno se pridružujemo ljudskoj vrsti; prihvaćamo potrebu za zajedništvom i bitnu ograničenost naše ljudske stvarnosti. Scott Peck jednom je odredio emocionalnu bolest kao izbjegavanje stvarnosti po svaku cijenu, a mentalno zdravlje kao prihvaćanje stvarnosti po svaku cijenu. Koraci 1 do 3 vraćaju nas stvarnosti. Korak 4 kaže: proveli smo iscrpnu i neustrašivu moralnu inventuru sebe samih. Unutar toga koraka ponovno počinjemo uspostavljati vezu sa sobom samima i svojim bližnjima (druga i treća raskinuta veza o kojima se govori u priči o čovjekovu padu). Naš obrambeni mehanizam stida sprečavao nas je da se bilo komu otkrijemo. Još tragičnije, taj obrambeni meha­ nizam sprečavao nas je da pogledamo sami sebe. Kao što sam napomenuo, biti utemeljen na stidu znači ne biti u samome sebi. To znači učiniti sebe predmetom otuđenja. Ponovno uspostavljajući odnos povjerenja s Bogom onakvim kakvim ga mi razumijemo, te sudjelujući iskreno i otvoreno u našoj skupini, uspostavljamo vezu sa sobom. Odražavanje

u očima drugih, punih ljubavi i iskrenosti, dopušta nam da prihvatimo sami sebe. Proces ponovnog stapanja sa samim sobom polagan je i postupan. Ja nisam napisao opis četvrtog koraka pune dvije godine nakon što sam počeo provoditi Program u 12 koraka. To nije ni pravilno ni pogrešno. Poduzimanje pojedinih koraka individualan je proces. Program u 12 koraka uglavnom toplo preporučuje da novi članovi dobiju voditelja. Voditelj je, nadajmo se, emocionalno zdrava osoba koja slijedi zdrav program. Ta osoba služi kao uzor te nudi čvrsto vodstvo i pomoć onima koji slijede program. U mojem slučaju, sastavljanje opisa četvrtog koraka moralo je čekati dok sam se borio s prva tri koraka. Moji intelektualni oblici prikrivanja bili su vrlo čvrsti. Bio sam profesor s titulama iz psihologije, filozofije i teologije. Predavao sam sva tri predmeta na sveučilištu. Borio sam se s jednostavnošću Programa u 12 koraka. Dio moje fasade bila je uloga osjećajnog intelektualca koji uviđa zastrašujuću složenost ljudske patnje i boli. Pio sam, jer sam bio toliko svjestan ljudske patnje. Kao što sam već spomenuo, sve su to bile gluposti. Bio je to suptilan način da održim svoje zavaravanje i poricanje. Jednu od najvažnijih pouka u životu dao mi je Abraham Low, osnivač tvrtke Recovery, Inc. On je rekao da je intelektualizirati svoje probleme složeno ali lako, dok ih je rješavati jednostavno ali teško. Intelektualci utemeljeni na stidu vole raspravljati i komplicirati. Kada sam konačno razradio svoj četvrti korak, otkrio sam da je većina mojih grešaka posljedica pića i straha. Uvidio sam da je srž svih mojih problema moj osjećaj

nedoraslosti. U to vrijeme nisam razumio stid. Toksični stid bio je bit svih mojih grešaka. Dok sam radio na svom popisu koraka, uvidio sam da je moj središnji problem u moralu, a ne nemoralu. Zapravo, moji prvi pokušaji završili su dugim popisima nemoralna ponašanja. Moj mi je voditelj pomogao shvatiti kako se stalno bavim moralnim promašajima. U svojoj megalomaniji bio sam ili nadčovječan (izvanredan) ili nečovječan (bijednik). Nikada nisam bio u prvom redu čovjek. Pokušao sam biti više od čovjeka (bestidan). Završio sam kao manji od čovjeka (pun stida). Da bi se natjecao u areni morala, čovjek mora imati volju koja radi punom parom te sposobnost da donosi odluke. Moralni postupci zahtijevaju prosudbu, razum te mogućnost izbora. Smatram da su osobe utemeljene na stidu moralno nedorasle zbog onesposobljene volje. Teško je pripisati p o t p u n u ljudsku moć lažnome ja. To ne znači da osobe određene stidom ne čine stvarno zlo drugima. Ja sam ga svakako činio. U ovom sam koraku preuzeo odgovornost za zlo koje sam učinio, ali sam se suočio sa središnjim problemom. Nakon nekoliko godina ponovio sam taj korak, ovaj put u svjetlu svojega shvaćanja bolesnog stida. Tada sam jasno vidio da je devedeset pet posto stida koji sam nosio u sebi posljedica mojeg problema napuštenosti. Kada sam to shvatio, bio sam spreman nešto i poduzeti. Osobi utemeljenoj na stidu daje nadu spoznaja da je većina stida koji podnosi prenešeni stid. Zapamtite, internalizirani stid čini se beznadnim i neizlječivim. Ako smo u svojoj biti promašeni, puni mana i nedostataka, ne možemo si pomoći. Četvrti korak pomaže nam da se usmjerimo na naše greške na tako da omogućimo njihov popravak. Unutar

četvrtog koraka počinjemo bolesni stid pretvarati u zdravi stid, koji je, u razvojnom pogledu, temelj zdravom osjećaju krivnje. Koraci 5, 6 i 7 kažu: Bogu, sebi samima i drugom ljudskom biću priznali smo pravu narav počinjenih grešaka (korak 5). Potpuno smo spremni da Bog odstrani sve te karakterne nedostatke (korak 6). Ponizno smo zamolili Boga da ukloni naše mane (korak 7). Ove korake navodim zajedno, jer je svaki od njih dio procesa odustajanja od vladarske i megalomanske volje. Svaki od njih je p o m a k prema preuzimanju odgovornosti za naš život i prema odustajanju od potrebe za kontrolom. Svaki od njih je čin nade. Tijekom koraka 5 izlazimo iz skrovišta. Progovaramo o našem stidu. Pričamo Bogu i drugom ljudskom biću o našem stidu (pravoj naravi zla koje smo počinili). Po mojem mišljenju, ovaj korak ne samo da pomaže osobi da se usmjeri na zla koja je počinila kao na pogreške i ponekad strašne postupke, nego joj pomaže i shvatiti da su ti postupci posljedica karakternih nedostataka koji su stidu služili kao obrambeni mehanizam. Time što to kažemo drugom ljudskom biću, mi prihvaćamo bol svojega stida te se izlažemo očima drugoga. Dajemo drugome na znanje koliko krivi smo se zapravo osjećali. Nema više pretvaranja niti krinki. Korak 6 jest čin vjere i nade. Osjećamo se dovoljno dobro da vjerujemo kako će Bog ukloniti te karakterne nedostatke. Barem smo voljni to tražiti i vjerovati da imamo pravo ovisiti o nekome ili nečemu većem od nas samih. Gotovo je s megalomanskim vladanjem i igranjem Boga. Treba nam Božja pomoć. Treba nam pomoć i to znamo i tražimo. Pretpostavka za molbu da se uklone naši nedostaci jest vjerovanje kako smo vrijedni toga da oni budu uklonjeni.

Tijekom koraka 7 ponizno molimo Boga da nas oslobodi naših mana. Ponizno moliti znači biti vraćen svojem zdravom stidu. Znamo da smo podbacili. Ljudi smo i griješili smo (kao svi ljudi). Ali vjerujemo i to da nam se može pomoći. Sposobni smo mijenjati se i razvijati se. Sposobni smo učiti iz svoje patnje i nesreće. Ovim korakom vraćen sam svojem zdravom stidu, kroz koji sam osjetio svoju krivnju. Krivnja oblikuje našu savjest. Biti bestidan znači nemati savjesti. Naša nam savjest kaže da smo podbacili. Prekršili smo vlastite vrline. Osjećaj krivnje potiče nas da se promijenimo. Osoba koja se osjeća krivom boji se kazne i želi se iskupiti. Osoba utemeljena na stidu želi biti kažnjena. Kada sam stupio u dodir sa svojom krivnjom i svojom savješću, bio sam spreman iskupiti se. Koraci 5, 6 i 7 vraćaju nas nama samima. Prihvaćamo sami sebe dovoljno da bismo bili voljni progovoriti o onome što smo skrivili. Imamo dovoljno nade za nas same da smo sposobni moliti našu Višu silu za pomoć. Spremni smo postati odgovorni, popraviti što smo skrivili, krenuti dalje i razvijati se. Koraci 8 i 9 koraci su popravka. Oni kažu: sastavili smo popis svih osoba kojima smo učinili zlo i sada smo se spremni iskupiti (korak 8). Izravno smo se iskupili kod tih osoba kad god je to bilo moguće; osim kada bi tako postupiti zahtijevalo da povrijedimo njih ili druge (korak 9). Prijeđimo sada na treću raskinutu vezu koju smo spomenuli u priči o čovjekovu padu, našu vezu s drugim ljudima. Možda je najveća rana koju osoba utemeljena na stidu nosi nesposobnost za prisnost u nekoj vezi. Ta nesposobnost proizlazi neposredno iz osnovne neiskrenosti koja leži u srži toksičnog stida. Lažno ja, koje se neprestano skriva i puno

je tajni, prepreka je za svaku mogućnost iskrenosti unutar veze. A kao što sam već napomenuo, osobe utemeljene na stidu uvijek izabiru veze s drugim osobama utemeljenima na stidu. Hokejaši se obično ne druže s profesionalnim igračima bridža. Ne poznaju čak ni pravila te igre. Obično tražimo one koji igraju po istim pravilima. Tajnovitost, neiskrenost i igranje igre svakako su sačinjavali bit povijesti mojih veza. Vrijeđao sam žene time što sam se prema njima odnosio kao prema predmetima i igračkama kojima sam mogao lagati, voljeti ih i odbaciti. Sjećam se kako su mi pripadnici moje skupine od 12 koraka rekli da sam okrutan u vezama sa ženama. Upozorili su me da ne izlazim sa ženama unutar Programa. To je pravilo u većini skupina u 12 koraka. Ono nije apsolutno i mnoge dobre veze nastale su među ljudima koji su se upoznali u takvoj skupini. Ali postoji ozbiljna opasnost koja dolazi od određenosti stidom. Obično se savjetuje nekoliko godina liječenja prije negoli muškarac i žena iz skupine počnu izlaziti. Ja sam odmah počeo izlaziti sa ženama iz skupine. A budući da sam bio potpuno rastrojeno odraslo dijete i alkoholičar, uvijek sam birao žene koje su bile jako bolesne. Obično sam ih sažalijevao i mogao sam se osjetiti nadmoćnim i snažnim kada bi se one odmah zaplele u moju mrežu. Poslije, kada bi teret njihove očajničke ovisnosti postajao sve naporniji, jednostavno bih ih se rješavao. To je također bilo vrlo neiskreno i okrutno. Nježan rez pravi gnojnu ranu. Kada bi me suočili s mojom okrutnošću i pasivnim agresivnim bijesom prema ženama, potpuno bih se razjario! Trebale su mi godine da shvatim kako sam zapravo ponovno proživljavao svoj bijes prema vlastitoj majci na taj vrlo razoran pasivan

i agresivan način. Moja uloga junaka, dobrog dečka, bivšeg sjemeništarca oduvijek me zbunjivala. Nakon što sam godinama igrao ove uloge, mogao sam s njima izdržati i detektor laži. Tu su bile i žrtve mojeg patronizirajućeg i autoritativnog ponašanja. Tu su bili studenti koji su morali nositi moj stid dok sam se ja skrivao pod crnom odorom perfekcionizma, svetosti i bezgrješnosti. Moj je brat naročito patio od posljedica moje patronizirajuće svetosti. Bio sam krut sjemeništarac tijekom studija za svećenika. Na početku svog školovanja ponekad bih klečao po šest sati pokušavajući ne pomaknuti ni mišić. U svojoj unutrašnjosti bio sam jako kritičan i to se odražavalo na moje bližnje i obitelj. Tijekom pijanih stanja, bjesnio bih i postajao nasilan. Uništavao sam tuđe vlasništvo te kršio granice i prava drugih ljudi. Svrha krivnje jest potaknuti djelovanje da bi se ispravilo učinjeno zlo. Krivnja oblikuje savjest i potiče nas da popravimo štetu koju smo nanijeli, da krenemo dalje i razvijamo se. Koraci 10, 11 i 12 pomažu nam da zadržimo te ponovno uspostavljene veze. Korak 10 kaže: nastavili smo provoditi osobnu inventuru i odmah smo priznali kada smo bili u krivu. Korak 11 kaže: težili smo da molitvom i meditacijom poboljšamo svoj osobni kontakt s Bogom, onako kako ga mi shvaćamo, moleći jedino za to da spoznamo Božju volju o nama i za snagu da je provedemo. Korak 12 kaže: Nakon što smo doživjeli duhovno buđenje kao posljedicu ovih koraka, trudili smo se da tu poruku prenesemo drugima i da provodimo ove principe u svakom našem činu. Korak 11 nastavlja i produbljuje našu vezu uzajamnosti s Bogom. On potiče vezu utemeljenu na svjesnom kontaktu. To je prava veza. Napravili smo puni krug počevši od

razbijenih izvornih veza koje su nas navele da usvojimo naš stid, a završivši u prijateljstvu s Bogom onakvim kakvim ga mi shvaćamo. Korak 10 je korak održavanja naše veze s nama samima. On nas održava u dodiru s našim zdravim stidom, osjećajem koji nam govori da možemo griješiti i da ćemo to i činiti. Ako budemo neprestano u dodiru s našom temeljnom ljudskošću i našim bitnim ograničenjima, moći ćemo prihvatiti sami sebe. Priznati vlastite pogreške znači prihvatiti i izraziti svoju ranjivost i ograničenost. Takva svijest zauzdava našu sklonost prema megalomaniji i bestidnosti. Korak 12 najavljuje da je duhovno buđenje cilj i proizvod ovih 12 koraka. On naglašava činjenicu da toksični stid i sve njegove krinke završavaju duhovnim bankrotom. Toksični stid je ubojstvo duše. Zbog njega postajemo otuđena radna bića, bez unutarnjeg života i bez unutarnjeg mira. Osobe utemeljene na stidu žude za istinskom unutarnjom tišinom i samoćom. Tišina i samoća znaci su duhovne zrelosti. Oni vode k miru i blaženstvu. Duhovni život je unutarnji život. On se ne može dobiti izvana. Duhovni život je sam sebi nagrada i ne traži ništa do sebe samoga. Kada postignemo unutarnji mir i svjesni kontakt, osjećamo se blaženo. To je znak istine i ljubavi koja nas vodi prema dobroti i transcendenciji. Drevni filozofi nazivali su dobrotu, istinu, ljepotu i ljubav transcendentalnim svojstvima Bića. Korak 12 potiče nas da prenosimo poruku našoj braći i sestrama koji se još uvijek skrivaju iza maske bolesnog stida. Ovaj nas korak zove da provodimo duhovne principe najstrože iskrenosti i služenja drugima u svemu što činimo. On od nas traži da činimo ono što propovijedamo i djelujemo u

skladu s onim što govorimo. Traži da privlačimo druge stvarajući uzor života samodisciplinirane ljubavi i poštovanja. Stvarajući uzor naših ponovno uspostavljenih veza s Bogom, nama samima, našim bližnjima i svijetom, možemo pokazati drugima da postoji izlaz. Postoji nada.

6. POGLAVLJE

OSLOBODITE SVOJE IZGUBLJENO UNUTARNJE DIJETE Vjerojatno bih i ja ostala zarobljena u klopci te prisile da zaštitim roditelje... da nisam došla u dodir s Djetetom unutar sebe, koje se pojavilo kasno u mojem životu i željelo mi ispričati svoju tajnu... sada sam stajala pred otvorenim vratima... ispunjena strahom odrasle osobe od mraka... Ali nisam mogla zatvoriti vrata i zauvijek ostaviti dijete samo... Donijela sam odluku koja mi je trebala potpuno promijeniti život... darovat ću povjerenje tom gotovo autističnom biću koje je preživjelo desetljeća izolacije. Alice Miller, Slike djetinjstva (Pictures of Childhood)

U knjizi »Bradshaw o obitelji« opisujem tri različite faze vlastite redukcije stida i procesa otvaranja prema van. Slika 6.1. predočava vam te faze. Prva je faza ozdravljenja. Pomoću podrške skupine i ozrcaljene ljubavi vratio sam osjećaj vlastite vrijednosti. Usudio sam se izići iz skrovišta i pokazati svoje ja utemeljeno na stidu. Kada sam ugledao odraz samoga sebe u nepostiđujućim očima drugih, osjetio sam se zadovoljan samim sobom.

Slika 6.1. Blaženstvo Neprianjanje Nepostiđeno privatno i javno ja

Treći stupanj

Otkrivanje

Pojavljivanje autentičnog ja

Drugi stupanj

Razotkrivanje

Prvi stupanj

Ozdravljenje iz

Izlazak skrivanja

Privatno ja zarobljeno u okovima stida

Ponovno sam uspostavio vezu sa samim sobom. Nisam više bio potpuno sam i izvan sebe. Skupina i bliske osobe vratili su mi osjećaj veze s drugim ljudima. Proces ozdravljenja promjena je prvoga reda. To znači da sam jednu vrstu ponašanja zamijenio drugom. Prestao sam piti i osamljivati se. Dijelio sam svoja iskustva, snagu i nadu. Progovorio sam i podijelio svoje osjećaje. Počeo sam ponovno osjećati svoje osjećaje. Usmjerio sam svoju ovisnost na tu novu obitelj koju sam pronašao. U meni je još uvijek postojalo ovisno dijete, određeno stidom, koje je novoj skupini pridalo ulogu zaštitničke sigurnosti roditelja. Moj stid bio je manji, ali još uvijek živ. To je bilo očito iz činjenice da sam još uvijek bio kompulzivan i da sam imao problema s prisnošću. Izabirao sam žene za koje sam osjećao da sam im potreban, brkajući ljubav sa sažaljenjem. Gradio sam veze koje su podsjećale na spašavanje, u kojima su drugi postajali ovisnima o meni i vjerovali da sam svemoćan. Počeo sam raditi po 12 sati na dan, i subotom. Više sam pušio i počeo jesti velike količine šećera. Uistinu sam zaustavio za život opasnu bolest zvanu alkoholizam; smanjio sam svoj stid; osjećao sam se zadovoljniji sobom, ali i dalje sam bio opterećen i kompulzivan. Još nisam bio slobodan. Da bih se oslobodio, još uvijek sam se trebao razračunati sa svojom obitelji. Još uvijek sam trebao odrasti i uistinu napustiti svoj dom. Fritz Perls je jednom rekao: »Životni je cilj učiniti pomak od potpore okoline do samopotpore«. Svrha je života postići neovisnost. Neovisnost je utemeljena u zdravom osjećaju stida. Odgovorni smo za svoje živote.

U našim su nas izvornim vezama napuštali i pružali nam loše uzore. To je stvorilo našu osobnost utemeljenu na stidu. Budući da nismo imali autentično ja, mi smo se ili čvrsto vezali za svoje skrbnike fantazijskim vezama, ili se pak ogradili zidovima kako nas nitko ne bi mogao povrijediti. Ti najraniji dojmovi obojili su sve naše sljedeće veze. Jednom sam čuo Wernera Erharda, osnivača programa est, kako kaže: »Dok ne riješimo svoje izvorne veze, nikada nismo uistinu u nekoj drugoj vezi«. Napustiti dom znači raskinuti sa svojim izvornim vezama. A budući da velik dio stida nosimo kao posljedicu tih veza, napuštanje doma moćno je sredstvo za smanjenje stida. NAPUŠTANJE Što

DOMA

znači napustiti dom? Kako

to

učiniti?

Napuštanje doma druga je faza u putovanju prema cjelovitosti. Nazivam je fazom otkrivanja. Ona obuhvaća ostvarivanje dodira s povrijeđenim i usamljenim unutarnjim djetetom, napuštenim prije mnogo godina. To dijete je onaj dio nas u kojem je smještena naša blokirana emocionalna energija. Ta je energija posebno blokirana ako smo bili izloženi ozbiljnim povredama. Da bismo ponovno uspostavili vezu s tim ranjenim i povrijeđenim djetetom, moramo se vratiti unatrag i ponovno iskusiti osjećaje koji su bili zapriječeni. Stvaranje blokova emocionalne energije ozbiljno šteti našoj sposobnosti razmišljanja i zaključivanja. Našem su umu suženi horizonti. Kontaminirani smo u prosuđivanju, opažanju i sposobnosti zaključivanja o konkretnim osobnim događajima

u našem životu. (Čini se da takva emocionalna blokada ne oštečuje apstraktne ili spekulativne oblike mišljenja.) Kada je naša praktična prosudba onesposobljena, tada i volja, koja je izvršitelj naše ličnosti, gubi sposobnost da prepozna alternative te više nije utemeljena u stvarnosti. Emocionalno zatvorena osoba doslovno je ispunjena voljom; ona zapravo postaje samovoljna. A značajke samovolje jesu megalomanija i neukrotiva želja za vladanjem, pa je ona stoga krajnja propast uzrokovana toksičnim stidom. Samovolja je igranje Boga; razularena samovolja je ona o kojoj je riječ u Programu u 12 koraka. Jedini način da mozak oslobodimo iz zatvora i izliječimo svoju kompulzivnost jest vratiti se unatrag i ponovno iskusiti emocije. Blokirane emocije moraju se ponovno doživjeti onakve kakve su bile kada su se prvi put pojavile. Nezadovoljena i neriješena potreba za ovisnošću mora se ponovno odgojiti putem novih pouka i korektivnih iskustava. Nad našim izgubljenim djetinjstvom valja očajavati. Naša je kompulzivnost posljedica onih starih zapriječenih osjećaja (naša neodžalovana bol), koji se uvijek iznova javljaju. Izlazimo na kraj s tim osjećajima tako da ih ponovno proživljavamo ili pak iživljavamo kroz kompulzivne radnje. Možemo ih iživjeti također u obliku depresije ili samoubojstva ili ih pak projicirati na druge osobe, kao što je slučaj u interpersonalnim strategijama za prijenos stida. Moramo napustiti dom i postati svoja vlastita osoba da bismo izliječili kompulzivnost. Čak i kada sam bio u fazi ozdravljenja, ja nisam napustio dom. Nisam otkrio uzroke i okolnosti svojeg bolesnog stida. Nisam radio na svojoj izvornoj boli. Nisam se uhvatio u koštac sa svojom obitelji.

RAD

NA

IZVORNOJ

BOLI

Svaka osoba utemeljena na stidu odrasla je u traumatičnoj obitelji. Traumatična djeca iskuse u kratkom vremenu pre­ više poticaja da bi bila sposobna primjereno ovladati tim poticajima. Svi oblici traume napuštenosti potiču žalobne emocije u djece i istodobno blokiraju njihovo oslobađanje. Nedavno sam u zrakoplovnoj luci promatrao nekog čovjeka i njegovu kćerkicu. Bio sam na šišanju, a on je sjedio dva stolca dalje od mene. Neprestano je grdio dijete i u jednom trenutku je ljutito rekao da s njom uvijek ima problema, baš kao s njezinom majkom. Pretpostavio sam da je rastavljen ili razveden. Dok je izlazio, udario ju je nekoliko puta. To je bilo uistinu bolno gledati. Kada bi djevojčica zaplakala, on bi je ponovno udario. Zatim ju je odvukao do slastičarnice i kupio joj je sladoled da bi je ušutkao. To je dijete već u najranijoj dobi učilo da nije željeno, da je za sve krivo, da nije osoba, da njegovi osjećaji nisu važni i da je odgovorno za osjećaje drugih ljudi. Ne mogu zamisliti gdje bi ta djevojčica mogla naći saveznika koji bi s njom sjeo, priznao joj pravo na tugu i omogućio joj da žaluje. U zdravoj, poštovanja vrijednoj obitelji osjećaji djeteta su priznati. Trauma se mora dogoditi u nekom trenutku odrasta­ nja u svakom normalnom djetinjstvu. Kao što je Alice Miller često pisala: »Ne čini nas emocionalno bolesnima trauma koju smo doživjeli u djetinjstvu, nego nemogućnost da traumu izrazimo.« Kada je dijete napušteno uslijed zanemarivanja, zlostavljanja ili uplitanja, bijes prevladava nad povrijeđenošću i bolom. Djeci je potrebno priznati pravo na bol. Mora im se pokazati kako mogu osloboditi svoje osjećaje. Treba im vrijeme i potpora da ih nauče pokrenuti. Ne bi se svako napušteno

dijete razvilo u osobu utemeljenu na stidu kada bi imalo potporu u nekom savezniku koji bi priznao njegovu bol i dao mu vremena da je riješi kroz žalovanje. Poznajem jednu zdravu obitelj u kojoj je otac bio ozbiljno ozlijeđen u nesreći u kućanstvu. Šestogodišnji sin igrao se vani kada je čuo eksploziju. Na svoj užas, našao je oca u krvi i obogaljenog. Otac mu je rekao neka pozove hitnu pomoć. Dječaka je preuzeo susjed dok mu se majka ne vrati s posla. Bio je u šoku. Majka ga je odvela dječjem terapeutu koji liječi putem igre. Dječak se bojao ići u podrum kuće (gdje se nalazio bojler od kojega je stradao otac). Bio je ljutit na majku jer nije bila kod kuće i na oca jer ga je napustio (odveli su ga u bolnicu). Tijekom sljedećih mjeseci dječak se borio sa svojim osjećajima u simboličnoj igri. Majka i otac bili su sretni što je bio u stanju izraziti ljutnju koju je osjećao prema njima. (Roditelji utemeljeni na stidu osuđivali bi ga jer izražava ljutnju.) Podupirali su ga dok se borio sa svojim strahom od odlaska u podrum, gdje su postavili novi bojler. Dijelili su osjećaje s djetetom. Priznavanje Da bismo se oslobodili boli, potrebno je nekoliko čimbenika. Prvi je priznavanje. Naša trauma napuštenosti iz djetinjstva mora biti priznata kao stvarna ili je nećemo moći razriješiti. Vjerojatno je najsretnija posljedica utemeljenosti na stidu ta da ne znamo koliko depresivni i ljutiti uistinu jesmo. Mi zapravo ne osjećamo svoj neriješeni očaj. Naše lažno ja i obrambeni mehanizmi ega sprečavaju nas da ga doživimo. Paradoksalno je to da su upravo oni mehanizmi obrane koji su nam omogućili da preživimo svoju traumu iz djetinjstva

sada postali prepreke našem razvoju. Fritz Perls jednom je rekao: »Ništa se ne mijenja dok ne postane ono što jest.« Moramo otkriti svoju zamrznutu bol. Sjećam se svoje bake s očeve strane koja me ismijala što sam bio histeričan kada je moj otac izišao van kako bi se napio. Upravo se posvadio s mojom majkom i napustio kuću bijesan, zaklinjući se da će se napiti. Počeo sam plakati i ubrzo izgubio kontrolu nad sobom. Baka me ismijala i postidjela. Rekla mi je da sam mlakonja i da se sredim. Nikada nisam zaboravio to iskustvo. Mnogo godina nosio sam u sebi svoju nerazriješenu bol. Potpora Najveća tragedija jest što znamo da se očaj može izliječiti prirodnim putem kada imamo potporu. Jane Middleton-Moz je rekla: »Ono što znamo o oslobođenju od boli jest da se čitav svijet može izliječiti ako ima potporu.« Ljudi produžavaju svoj očaj zato što nema nikoga tko bi ga priznao i pružio im potporu. Ne možete žalovati sami. Milijuni nas, odrasle djece, to su pokušali. Otišli smo na spavanje plačući u jastuk ili smo se zaključali u kupaonicu. Produžena bol srž je onoga što nazivamo sindromom posttraumatskog stresa. Kada se vojnici vrate iz rata, pate od općih simptoma nesnalaženja u stvarnosti: panike, fizičke otupljenosti, lakog prepadanja, depersonalizacije, želje za kontrolom, noćnih mora i poremećaja sna. Isti ti simptomi uobičajeni su kod djece iz nesređenih obitelji. Oni su simptomi nerazriješene boli. Rad na žalovanju Nakon što je osoba dobila priznanje i potporu, mora doživjeti osjećaje koji nisu dopušteni. To se mora ostvariti u

sigurnoj, nepostiđujućoj okolini. Pri žalovanju se javljaju: ljutnja, grižnja savjesti, povrijeđenost, depresija, tuga i usamljenost. Oslobađanje od boli vrsta je psihičkog posla koji se mora obaviti. Ono varira u trajanju ovisno o intenzitetu traume. Potrebno je dovoljno vremena da bi se taj posao završio. U nesređenim obiteljima nikada nema dovoljno vremena. U našem Centru za obiteljski oporavak u Houstonu održavamo tečaj žalovanja zbog izvorne boli u trajanju od četiri i pol dana. Služimo se ulogama iz obiteljskog sustava kako bismo omogućili ljudima da shvate na koji su način izgubili svoje autentično ja i zaglavili u lažnome ja. Kada osoba doživi ubojstvo vlastite duše, počinje očajavati. Često joj terapeut, koji je tu kako bi olakšao rad, mora pomoći da prihvati te osjećaje jer su oni sputani stidom. Kada se osoba poveže sa svojim istinitim i autentičnim osjećajima, stid se smanjuje. Ovaj rad nastavlja se i nakon tečaja. Može se nastaviti i nekoliko godina. Postoje različite metode za razriješavanje izvorne boli. To se mora provesti želimo li se riješiti očaja i prekinuti život iživljavanja i kompulzivnih radnji. KOREKTIVNO ISKUSTVO

Rad na nerazriješenoj boli obuhvaća ponovno doživljavanje, oslobađanje i integraciju izgubljenog unutarnjeg djeteta. Budući da je zanemarivanje naših razvojnih potreba za osloncem bio glavni izvor toksičnog stida, važno je ponovno uspostaviti odnose. Svaki je razvojni stupanj bio jedinstven i imao vlastite potrebe i dinamiku. U najranijem djetinjstvu bilo nam je potrebno odražavanje bezuvjetne ljubavi. Trebalo nam je da čujemo riječi (koje su kod malog djeteta neverbalne)

poput onih: »Tako sam sretan što si ovdje. Dobrodošao u svijet. Dobrodošao u našu obitelj i dom. Tako mi je drago što si dječak ili djevojčica. Želim biti pokraj tebe, držati te u naručju i voljeti te. Tvoje potrebe su u redu. Dat ću ti sve vrijeme koje ti je potrebno da zadovoljiš svoje potrebe.« Ja obično organiziram male skupine (od šest do osam osoba) s jednom osobom u središtu. Ta osoba daje na znanje ostalim članovima skupine koliko blizu želi da joj oni priđu. Neke osobe žele da ih se njiše i drži u naručju. Neke žele samo lagane dodire. Neke, kojima je bilo uskraćeno milovanje, ne osjećaju se dovoljno sigurnima za takvu bliskost. Svaka osoba postavlja svoju vlastitu granicu. Nakon što je skupina uspostavljena, puštamo uspavanke, a svaki član izriče neku izjavu dok dodiruje ili miluje središnju osobu ili pak samo sjedi pokraj nje. Osobe koje su bile zanemarivane počet će jecati kada čuju riječi koje su im trebale, a nisu ih čule. Ako je osoba bila izgubljeno dijete, često će intenzivno jecati. Te riječi dodiruju prazninu u njezinoj duši. Nakon izjava, raspravlja se o doživljaju. Uvijek nastojim sastaviti mješovitu skupinu, tako da osoba čuje i muške i ženske glasove. Često će osoba izjaviti da joj je posebno godilo čuti muški ili pak ženski glas, jer ga nikada nije čula kao dijete. Ponekad, ako je osobu zlostavaljao jedan od roditelja, neće imati povjerenja u glas koji odgovara spolu tog roditelja. Sudjelovanje u zajedništvu, slušanje izjava, dodirivanje i potpora nude korektivno iskustvo. Preporučam i druge načine na koje se mogu zadovoljiti potrebe iz najranijeg djetinjstva dok se one prerađuju u novim doživljajima. Obično je potreban prijatelj koji će osobi dati fizičku potporu (mnogo dodira) i hraniti je (izvoditi u

restoran). Takvim je osobama potrebno mnogo taktilnog zadovoljenja. Možda će im trebati topla kupka ili umatanje u pokrivač. Možda će poželjeti iskušati i masažu cijelog tijela. Prelazimo na potrebe djeteta koje je prohodalo, ponavljajući skupni postupak. Budući da djeci koja prohodaju treba odvajanje, puštamo osobu da sjedi blizu, ali odvojena od sviju. Obično savjetujem da se provede meditaciju koja vraća unatrag, u kojoj tražim od osobe u središtu da doživljava sebe kao tek prohodalo dijete. Dajem izjave poput: »U redu je što lutaš i istražuješ. U redu je što me napuštaš i odvajaš se od mene. Ja te neću napustiti. U redu je što ispituješ svoje granice. U redu je biti ljutit, zapasti u srdžbu, reći ne. U redu je što ti to radiš i što to radiš na svoj način. Ja ću biti ovdje. Ne moraš žuriti. Dat ću ti sve vrijeme koje ti je potrebno. U redu je što se pridržavaš pa puštaš. Ja te neću napustiti.« Nakon što je svaka osoba čula ove izjave nekoliko puta, ponovno se zajednički raspravlja. Često ljudi iskazuju duboke emocije dok se povjeravaju. Često se prisjete neke epizode napuštanja koju su već davno zaboravili. Neki se počnu boriti s još nerazriješenom boli. Prolazimo kroz sve razvojne stupnjeve do adolescencije. Adolescencija je važna, jer su mnoge osobe iskusile bolno napuštanje i postiđujuće događaje upravo u tom razdoblju. Obično tražim od svakog člana skupine da napiše pismo svojim roditeljima (ili roditelju) u kojem im nabraja sve ono što joj je bilo potrebno, a nije dobila. Wayne Kritsberg traži da pismo napišu nesigurnom rukom. Ponekad ga slijedim u tome. Pisanje nesigurnom rukom pomaže stvoriti osjećaj da ste dijete. Dok osoba čita svoje

pismo drugima, oslobađaju se snažne emocije. Nakon što je pismo pročitano, tražim od članova skupine da središnjoj osobi daju izjave koje odgovaraju nezadovoljenim potrebama, opisanim u pismu roditeljima. Pred kraj radionice tražim od svakog sudionika da se suoči sa svojim izgubljenim djetetom. Ne mogu opisati snagu te vježbe. Snimio sam je na nekoliko kaseta. Nije moguće prenijeti njezinu snagu pisanom riječju. Ocrtat ću tu meditaciju. Možete je snimiti na kasetu i slušati je. Preporučujem ovu ili ovu melodiju u pozadini.

MEDITACIJA:

PRIHVATITE UNUTARNJE

SVOJE DIJETE

IZGUBIJENO

Sjednite uspravno. Opustite se i usmjerite na disanje... Ostanite tako nekoliko minuta i postanite svjesni disanja... Budite svjesni zraka dok ga udišete i dok ga izdišete... Zamijetite razliku između zraka koji ulazi i zraka koji izlazi. Usredotočite se na tu razliku...(jedna minuta). Sada zamislite da silazite niz mnogo stuba. Silazite polagano dok ja odbrojavam od deset naniže. Deset...(deset sekundi) Devet... (deset sekundi) Osam...(deset sekundi) itd. Kada dođete do dna stuba, skrenite nalijevo i koračajte dugim hodnikom s vratima s vaše desne strane i s vratima s vaše lijeve strane. Svaka vrata imaju na sebi neki znak u boji...(jedna minuta). Pogledajte prema d n u hodnika i vidjet ćete jako polje svjetla...Uđite u njega i vratite se kroz vrijeme u ulicu u kojoj ste živjeli prije no što ste navršili sedam godina. Krenite niz ulicu do kuće u kojoj ste živjeli. Pogledajte tu kuću. Zamijetite krov, boju kuće, njezine prozore i vrata... Ugledajte malo dijete koje izlazi kroz ulazna vrata...Kako je

dijete odjeveno? Koje su boje njegove cipele? Priđite djetetu.. Recite mu da ste vi iz njegove budućnosti.. .Recite mu da vi poznajete bolje od svih drugih što je ono sve iskusilo.. Njegovu patnju, njegovu napuštenost... njegov stid... Recite mu da od svih ljudi koje će ikad poznavati, jedino vas nikada neće izgubiti. A sada ga upitajte želi li poći kući s vama?...Ako ne želi, recite mu da ćete ga posjetiti sutradan. Ako želi poći s vama, uzmite ga za ruku i pođite zajedno s njim...Dok budete odlazili, ugledajte svoje mamu i tatu kako izlaze na balkon. Mahnite im na pozdrav. Osvrnite se preko ramena dok se i dalje udaljavate i gledajte kako postaju sve manji i manji dok potpuno ne nestanu.. .Zaokrenite iza ugla i ugledajte svoju Višu silu i najdraže prijatelje kako vas čekaju. Zagrlite sve svoje prijatelje i dopustite da vam Viša sila uđe u srce...Sada pođite i obećajte vašem djetetu da ćete ga susresti na pet minuta svakoga dana. Odaberite točno vrijeme. Posvetite se tom vremenu. Uzmite dijete u ruku i pustite ga da se smanji na veličinu vašeg dlana. Smjestite ga u svoje srce...Sada pođite na neko prekrasno mjesto na otvorenom... Stanite u sredinu tog mjesta i razmišljajte o doživljaju koji ste upravo imali.. .Steknite osjećaj zajedništva unutar sebe, sa svojom Višom silom i sa svim ostalim...Sada pogledajte u nebo; ugledajte ljubičastobijele oblake kako oblikuju brojku pet... Gledaj te kako petica postaje četvorka... i budite svjesni svojih stopala i nogu...Gledajte kako četvorka postaje trojka... Osjetite život u trbuhu i vašim rukama. Gledajte kako trojka postaje dvojka; osjetite život u rukama, licu, cijelom tijelu. Znajte da ćete se ubrzo posve razbuditi i biti sposobni činiti sve potpuno probuđene svijesti gledajte kako dvojka postaje jedinica i potpuno se razbudite, pamteći ovaj doživljaj...

Savjetujem da nabavite svoju fotografiju iz ranog djetinjstva. Najbolja bi bila ona na kojoj još nemate sedam godina. Stavite je u lisnicu ili novčanik. Stavite fotografiju na stol tako da vas podsjeća na dijete koje živi u vama. Mnoštvo podataka upućuje na to da dijete živi u nama potpuno razvijeno. To je dijete najvitalniji i najspontaniji dio nas i treba ga integrirati u naš život. ZADOVOLJAVANJE RAZVOJNIH POTREBA DJETETA U ODRASLOJ

DOBI

Mi prerađujemo svoje razvojne potrebe tijekom cijeloga života. Svaki put kada započnemo nešto novo, pokrećemo svoje potrebe iz najranijeg djetinjstva. Kada postanemo sigurni i steknemo povjerenje u svoju novu okolinu, tek prohodali dio nas želi istraživati i isprobavati. Naša vlastita djeca potiču naše potrebe dok prolaze kroz različite razvojne faze. Kao odrasla osoba imamo priliku pobrinuti se za sebe same u svakoj od tih faza. Kao odrasle osobe možemo stvoriti okružje u kojem ćemo zadovoljiti svoje potrebe. Meni je bila uskraćena očinska ljubav. Stvorio sam skupinu muškaraca koji mi pružaju prijateljstvo, potporu i povratnu informaciju. Naučio sam da kao odrasla osoba mogu upotrijebiti ono što dobivam od drugih da bih zadovoljio svoje potrebe. Djeca nikada ne dobivaju dovoljno. Odrasli uče dok sazrijevaju kako da dobiti dovoljno. Tako i ja mogu prisnost koju ostvarujemo u skupini pretvoriti u doživljaj očinske ljubavi. Ako mi jedan od sudionika posebno mnogo pruža, mogu to iskoristiti za doživljaj očinske ljubavi. Mogu i druge događaje iz svojeg života pretvoriti u doživljaj očinske ili majčinske ljubavi. Kao odrasla osoba mogu naučiti i kako ću dobiti upravo ono što

mi treba. Mogu biti dobar prema sebi i častiti sam sebe blagotvornim poštovanjem i dobrotom. SVEOPĆA POTRAGA ZA UNUTARNJIM DJETETOM

Važno je primijetiti da je potreba za pronalaženjem unutarnjeg djeteta dio putovanja prema cjelovitosti svakog čovjeka. Nitko nije imao savršeno djetinjstvo. Svatko nosi nerazriješene nesvjesne probleme svoje obiteljske povijesti. Putovanje prema unutarnjem djetetu junačko je putovanje. Postati potpuno djelotvorna osoba junačka je zadaća. Duž puta susrećemo se s iskušenjima i teškoćama. U grčkoj mitologiji Edip ubija oca, Orest majku. Napuštanje vlastitih roditelja prepreka je koju moramo svladati na svojem junačkom putu. Ubijanje roditelja simbolički je način da se opiše napuštanje doma i odrastanje. Pronalaženje svojeg unutarnjeg djeteta prvi je skok preko provalije očaja koja nam svima prijeti. Ali pronalaženje unutarnjeg djeteta tek je početak. Uslijed izoliranosti, zanemarenosti i potrebitosti, to dijete je egocentrično, slabo i uplašeno. Mora ga se odgojiti da bi se oslobodila njegova golema duhovna moć.

7. POGLAVLJE

INTEGRACIJA POREKNUTIH DIJELOVA Tijek našeg života je određen...nizom ja koja žive u svako­ me od nas. Ta ja neprestano nam se javljaju - u našim snovima i maštanjima, našim raspoloženjima i bolestima te u mnoštvu nepredvidljivih i neobjašnjivih reakcija na svijet oko nas. Hal Stone i Sidra Winkelman Te se transformacije ne mogu postići tek tako. One su od mene zahtijevale da naučim živjeti ostatak života u neiz­ vjesnosti spoznaje da sam od svega onoga što jesam ujedno i suprotnost. Ne mogu se riješiti svojih demona bez rizika da će i moji anđeli pobjeći zajedno s njima. Sheldon Kopp

Kao osoba nekoć utemelejna na stidu, moram ulagati mnogo truda da bih sam sebe potpuno prihvatio. Dio tog rada na samoprihvaćanju uključuje integraciju naših osjećaja, potreba i želja sputanih stidom. Većina osoba utemeljenih na stidu osjeća stid kada im treba pomoć; kada su ljuti, tužni, uplašeni ili radosni; i kada su seksualno aktivni ili samosvjesni. Ovi bitni dijelovi nas odcijepljeni su.

Pokušavamo djelovati kao da nemamo potrebe. Pretvaramo se da ne osjećamo ono što osjećamo. Mislim na sve one dane kada bih rekao da se dobro osjećam, a bio sam tužan ili povrijeđen. Ili zatupljujemo svoju seksualnost i nastupamo vrlo puritanski ili pak iskorištavamo seksualnost da bismo izbjegli sve druge osjećaje i potrebe. U svakom slučaju odsječeni smo od vitalnih dijelova sebe samih. Ti poreknuti dijelovi najčešće se pojavljuju u našim snovima i projekcijama. To osobito vrijedi za naše seksualne i prirodne instinkte. Evo nekoliko primjera: • Muškarac sanja da je u učionici. Skupina žena ga svlači. Jedna od njih ga seksualno dodiruje i on je snažno uzbuđen. • Sanjam da me progoni divlja životinja. • Sanjam da čovjek s crnom kapuljačom provaljuje u moju kuću. • Žena sanja kako vozi među crnim muslimanskim muškarcima koji joj se kese. Svaki od tih snova predstavlja instinktivnu energiju koja je poreknuta. Snovi su sjajan način da dođete u dodir s tim poreknutim dijelovima sebe samih. Ti dijelovi pokušavaju privući našu pozornost. Neprihvaćeni dio našega ja jest vrsta energije - osjećaj, želja ili potreba, koji je bivao postiđen svaki put kada bi se pojavio. Ovi obrasci energije potisnuti su, ali ne i uništeni. Oni žive u našoj podsvijesti. Jung je ove poreknute dijelove naše ličnosti nazvao našom sjenovitom stranom. Ako ne integriramo svoju sjenu, ne možemo biti cjeloviti.

METODA

DIJALOGA SIDRE

GLASOVA HALA WINKELMAN

STONEA

I

Hal Stone i Sidra Winkelman razvili su djelotvoran pristup nadvladavanju samootuđenja koji je posljedica toksičnog stida. Njihovo se djelo temelji na pretpostavci da je naša ličnost sastavljena od niza ja, koji žive unutar svakoga od nas. Ta su ja posljedica podjele ličnosti, što se prirodno događa u procesu odrastanja. Budući da su naši skrbnici nesavršeni, nijedan od njih nije nas mogao prihvatiti savršenom, bezuvjetnom ljubavlju. Svaki od njih nam je na svoj način postavljao uvjete vrijednosti i mjerio nas u skladu sa svojom slikom svijeta. Pritom su, naravno, odbacivali one dijelove nas koji nisu odgovarali njihovu načinu gledanja na stvari. Ovi dijelovi su tako odcijepljeni i tijekom našeg dugog djetinjstva donekle su se osamostalili. Svaki odcijepljeni dio postao je jedno malo ja. Ta ja nam se neprestano javljaju. Ona se pokazuju u našim snovima i maštanjima, u našim raspoloženjima i bolestima te u mnoštvu nepredvidljivih i neobjašnjivih reakcija na naša životna iskustva. Ova unutarnja ja doživljavaju se kao unutrašnji glasovi. Što više možemo postati svjesni tih unutarnjih glasova, to je veća naša sloboda. Svatko ima ove glasove, ali osobe utemeljene na stidu ih imaju iznimno mnogo, pa tako imaju i veću potrebu za integracijom svojih mnogobrojnih ja. Kao oblici energije, naši poreknuti dijelovi snažno utječu na nas. Osobe utemeljene na stidu obično su iscrpljene veliki dio vremena. One troše mnogo energije da održe lažne maske svojega ja i prikriju svoje poreknute dijelove. Usporedio sam to s držanjem lopte za plažu ispod vode. Virginia Satir spomenuti pojam uspoređuje s čuvanjem gladnih

pasa. Potlačeni dijelovi vrše snažan pritisak time što nas prisiljavaju da stalno djelujemo u smjeru suprotnome od njihova. Naša otuđena ja obično nam se gade, ali na određeni nas način i oduševljavaju. Osnovna pretpostavka Stonea i Winkelmanove jest da su svi naši dijelovi u redu. Ništa ne bi moglo biti pozitivnije i manje postiđujuće. Svaki aspekt svake osobe važan je za njezinu cjelovitost i potpunost. Nema zakona koji bi tvrdio da je jedan dio bolji od drugoga. Naša svijest sa svojim monogobrojnim ja treba djelovati na načelima društvene jednakosti i demokracije. Metoda dijaloga glasova zahtijeva mnogo truda i vježbe. Mogu vam dati tek puki nacrt njezine bogate strukture. Dijalog glasova pretpostavlja svijest kao proces, a ne kao cjelinu. Svijest nije nešto što bismo nastojali postići; ona je proces koji se mora proživjeti. To je evolucijski proces u neprestanoj mijeni, koji teče iz jednog trenutka u drugi. Postoje tri različite razine svijesti: • svjesnost, • doživljaj pod-ličnosti ili unutrašnjih glasova • ego. Razina svjesnosti je sposobnost svjedočenja koja ne sudi ono čemu svjedoči. Pod-ličnost je doživljaj dijela samoočitovanja kao jednog obrasca energije. On može biti tjelesan, emocionalan, mentalan ili duhovan. Primjerice, razjarena osoba možda doživljava svoj stidom sputani bijes, koji je suzdržavala godinama. Njezina razjarenost toliko je preplavljuje da se ona poistovjećuje sa svojim bijesom. Tu nema svjesnosti. Kada osoba postane svjesna toga da je razjarena, može doživjeti svoj bijes. Tada može upotrijebiti svoj Ego da bi postala još svjesnija svojeg iskustva.

Ego je izvršitelj psihe - on pravi izbor. Ego prima svoju informaciju s razine svjesnosti i doživljaja raznih obrazaca energije. Kao što bi Stone i Winkelmanova rekli: »Dok napredujete u procesu svijesti, Ego postaje sve svjesniji. Kao svjesniji Ego, on je u položaju da može ostvariti stvaran izbor.« To je željeni smjer u liječenju stida koji nas sputava. Megalomanska i onesposobljena volja o kojoj sam već govorio zaglibila je u stidom sputanim i neprihvaćenim emocijama. Dok smo razvijali svoje lažno perfekcionističke, vlastoljubive, podilazeće dijelove, naš je Ego izgubio autentičnu izvršiteljsku moć i poistovjetio se s onim što Hal i Sidra zovu Zaštitnik/ Nadglednik. Zaštitnik/Nadglednik često se javlja u obliku pod-ličnosti Perfekcionista, Unutrašnjeg kritičara ili Podilazitelja. Kada se Ego poistovjeti s ovim pod-ličnostima, on gubi sposobnost stvarnog izbora. Ovo poistovjećivanje Ega s Perfekcionistom, Zaštitnikom/ Nadglednikom, Unutrašnjim kritičarem ili Podilaziteljem ono je što sam nazvao Lažnim ja. Najvažniji je problem kako razlikovati svaku od ovih pod-ličnosti od Ega, koji je autentični Izvršitelj ličnosti. Kada smo se poistovjetili s bilo kojom od pojedinih podličnosti, izgubili smo svaki stvarni izbor. Svrha je ostvariti dodir s energijom koju doživljavamo te vidjeti je kao jedan od mnogih obrazaca energije koji se mora integrirati da bi utjecao na svjesni izbor koji oblikuje integrirano djelovanje. Sve pod-ličnosti dijelovi su nas - i valja ih cijeniti i prihvatiti. Svaki naš dio je u redu. Samo trebamo postati svjesni da je glas koji čujemo ipak samo glas. Naša je namjera probuditi proces svijesti i proširiti ga.

Stone i Winkelmanova sažimaju dijalog glasova na sljedeći način: 1. Istraživanje pod-ličnosti ili sustava energije Pod-ličnosti se nazivaju i glasovima. Dijalog glasova uvlači pod-ličnosti u dijalog bez miješanja Zaštitnika/Nadglednika, koji bi kritizirao, bio u neprilici ili vršio pritisak. Svaka podličnost nagovara se neposredno, uz puno priznanje njezine pojedinačne važnosti i njezine uloge kao tek jednog od dijelova potpune ličnosti. Svaka pod-ličnost doživljava život drukčije. Uplašeno Unutarnje dijete primjerice doživljava se kao neugodan osjećaj. Ove pod-ličnosti mogu se promatrati i izvana. Kao obrasci energije mogu se očitovati u tjelesnim pojavama. Vidio sam sudionike svojeg tečaja o Unutarnjem djetetu kako se pred mojim očima mijenjaju: namršteno čelo, napeti obrazi i vilica, stisnute usne, mogu se pretvoriti u dijete raširenih očiju, nasmijano i opušteno. 2. Pojašnjenje Ega Dijalog glasova razdvaja Ego od Nadglednika/Zaštitnika i njegove pratnje pod-ličnosti, koje djeluju pomoću ovog dominantnog obrasca energije. Zapamtite, želja za nadzorom jedno je od skrovišta za osobe određene stidom. Razvoj pod-ličnosti Zaštitnika/Nadglednika jedinstven je za sve ljude. Spomenuta pod-ličnost se razvija da zaštiti ranjivo dijete. Kod osoba utemeljenih na stidu Zaštitnik/Nadglednik kruto se poistovjećuje s Egom. Obrazac energije Zaštitnika/ Nadglednika je Šef. Šef djeluje zajedno s ostalim podličnostima kao što su Nametljivac, Kritičar, Perfekcionist, Posrednici moći i Podilazitelji. Svaka od tih podličnosti može postojati kao dio općeg obrasca Zaštitnika/Nadglednika. To će se razlikovati od jedne osobe do druge.

Kada bilo koja od pod-ličnosti počne preuzimati funkciju liga, terapeut koji je zadužen za pomoć upozorit će vas na to preuzimanje. Zatražit će od osobe da se preseli u drugi fizički prostor i uvući će tu pod-ličnost u izravan dijalog. Na laj način Ego postaje sve izdvojeniji, to jest postaje svjesniji. To znači da počinjemo biti svjesni skrovišta stida. Zaštitnik/Nadglednik, Kritičar, Perfekcionist - oni su ono što sam nazvao maskama koje prikrivaju lažno ja. Oni su lažno ja u tom smislu da se Ego s njima poistovjećuje. Shvatiti da su ti dijelovi ili pod-ličnosti zamrznuti kako bismo preživjeli stid koji smo usvojili znači istodobno razum­ jeti da ti dijelovi nisu ono što mi u biti jesmo. Mi ne sudimo o njima da su oni loši. Oni su jednostavno dijelovi, a ne mi kao cjelina. 3. Poticanje Svjesnosti Glavni dio dijaloga glasova je Svjesnost. Kontekst dijaloga glasova osigurava fizički prostor za svaku pod-ličnost, Ego koji je koordinator i izvršitelj za Svjesnost. Fizički prostor za Svjesnost odvojen je od druga dva dijela. On je točka gdje se može vidjeti i ponovno pregledati sve što se događa, a da se o tome ne sudi. Svjesnost se ne odnosi na odluke ili djelovanje. Ništa se ne smije promijeniti. Svjesnost je mirna točka u kojoj se sve bilježi i prihvaća. U Svjesnosti jasno se promatra drama koju igraju pod-ličnosti u odnosu prema Egu. Osoba ne može sama provoditi dijalog glasova. Na početku potrebna je pomoć terapeuta. Zapravo, to je uzajamni proces i zajedničko poduzimanje. Terapeut i subjekt surađuju u potrazi za pod-ličnostima i pokušavaju razumjeti njihove funkcije. Kako osoba postaje sve vještija u tome, sve je razvijenija njezina osjetljivost na promjene u obrascima energije.

To znači da je proširenja.*

njezina

svjesnost

u

neprestanom

stanju

Ono što možete poduzeti sami jest sljedeća vježba. Preuzeo sam je iz knjige Hala Stonea i Sidre Winkelman i nazvao je: Pomirba sa svima u selu. Ovaj naziv predložio mi je velečasni Mike Falls, episkopalni svećenik kolegija Stephen F. Austin u Nacogdochesu, Texas. Pomirba sa svima u selu • Prisjetite se ljudi koje ne volite. Sastavite popis prema jačini vaših osjećaja. Osoba broj jedan neka bude ona najomrznutija i najvrednija prezira. Napišite redak ili dva ispod svake osobe, u kojima ćete izričito ocrtati karakterne i moralne nedostatke koji su vam odvratni. • Pročitajte još jednom svako ime na popisu. Zastanite i promislite o odbojnim osobinama svake pojedine osobe. Budite svjesni svojih osjećaja dok to činite. Koja od tih osobina jače kod vas potiče pravednost i dobrotu? • Reducirajte te osobe na njihovu najodbojniju karakternu crtu. Evo mojeg popisa: a. Joe Slunk - megalomanski egocentrik b. Gwenella Farboduster - agresivna i bezobrazna c. Maximillian Quartz - licemjer (pretvara se da pomaže ljudima, a čini to za novac) d. Farquahr Evenhouser - služi se krinkom kršćanina da bi prikrio svoju prijetvornost e. Rothghar Pieopia - mlakonja; nema vlastito mišljenje. * Oni koje zanima ova metoda mogu stupiti u kontakt s doktorima Stone i Winkelman, PO. Box 604, Albion, California 95410-0604. Knjiga Prihvaćanje naših Ja može se naručiti na istoj adresi.

• Svaka od tih karakternih crta predstavlja jedan od vaših neprihvaćenih dijelova - jedan obrazac energije koji ne želite integrirati u svoj život ni po koju cijenu. Upravo ste izdvojili osobinu ličnosti koju ne prihvaćate. • Svaki neprihvaćen dio ima suprotnu energiju s kojom se poistovjećuje vaš Zaštitnik/Nadglednik. Potrebno je mnogo energije da bi se taj dio stalno odbijao. To objašnjava snažnu energiju za koju osjećamo da je posjeduju naši neprijatelji. Hal Stone ovu energiju uspoređuje s branom koja je izgrađena da bi se zaustavio protok te energije. Iza te brane je akumulirana prljava voda i sve moguće vrste smeća. Važno je da tu energiju integrirate i da je iskoristite na kreativniji način. Postavite si isto pitanje o svakoj osobi s vašeg popisa. Kako me ova osoba može nečemu naučiti? što mogu naučiti slušajući tu osobu? Ta osoba, koja vam je odbojna, može vam pomoći da proučite dijelove sebe s kojima ste se previše poistovjetili. Na mojem popisu, Joe mi pomaže shvatiti kako sam se previše poistovjetio sa svojom poniznošću. Za mene je to stvarno više prividna poniznost. Gwenella mi pomaže razumjeti da sam se previše poistovjetio s podilaženjem ljudima. Maximillian mi pomaže shvatiti kako sam se previše poistovjetio s time da bez ostatka pomažem ljudima, ne tražeći ništa zauzvrat. Takvo pomaganje nije ljudsko. Ono je proizvod toksičnog stida koji pokušava biti nadčovječan. Farquahr mi pomaže uvidjeti kako sam se previše poistovjetio s nastojanjem da budem savršen kršćanin (što me ponekad sprečava da uopće budem kršćanin), a Rothghar mi pokazuje kako sam se previše poistovjetio s onime što me tjera da budem snažan. Biti snažan je način na koji pokušavam biti više od

čovjeka - odbijam prihvatiti normalnu ljudsku slabost. To je način na koji odbijam svoj zdravi stid. • Dok pregledavate popis, razgovarajte izravno sa svojim neprihvaćenim dijelovima. Zapitajte svaki od njih što misli i kako bi promijenio vaš život kada biste ga prihvatili. Pustite taj dio da vam odgovori. Poslušajte što vam ima reći. Pogledajte svijet iz njegove perspektive. Osjetite novu energiju koju vam donosi. On će zacijelo biti izvor novih zamisli. Možda vam može ponuditi nova rješenja za stare probleme. »Uostalom«, piše Sidra Winkelman »Njegova stajališta vam još nikada nisu bila na raspolaganju.« Možda će vas iznenaditi nova energija koju primate od ove vježbe. Dio sebe samih izvlačite iz skrovišta i tajnovitosti. Svoju sjenu pretvarate u svjetlost. Ne morate se pretvoriti u poreknuto ja. To bi bilo isto ono što ste radili prije poistovjećivanje s jednim dijelom po cijenu isključivanja drugoga. U ovoj vježbi vi učite govoriti postiđenom i poreknutom dijelu sebe i slušati ga. Čineći to, oslobađate energiju koja je bila sputana stidom. ZABAVA

DIJELOVA

DJELO VIRGINIJE

SATIR

Vjerojatno nitko nije obavio važniji pionirski rad na izlječenju bolesnog stida od Virginije Satir. Sjećam se kada sam je prvi put vidio kako radi s obitelji. Njezino priznanje i potpora svakoj osobi bila je vrijedna divljenja. Dok je provodila svoje djelotvorno odražavanje, mogao sam vidjeti kako svaka osoba malo bolje prihvaća sebe. Dok se to događalo, obitelj se zbližavala. Taj je rad bio prekrasan, pa sam čak i zaplakao dok sam je gledao kako radi.

U svojoj knjizi Virginia izlaže prijeko potrebnu metodu kojom se služe terapeuti diljem Amerike. Ta se metoda uglavnom naziva zabavom dijelova. Vidio sam kako različite terapijske škole tu vježbu primjenjuju na različite načine. U sljedećem odlomku prikazat ću vam vlastitu varijantu ove vrlo snažne vježbe. Vjerujem da se ona najbolje provodi sa skupinom ljudi. Tada je djelotvornija. Naročito bih preporučio djelo Joea Crusea i Sharon Wegscheider-Cruse. MEDITACIJA ZABAVA DIJELOVA

Vježba Snimite sljedeće upute na kasetu: Zatvorite oči...Pustite da se vaš um usmjeri na disanje. Provedite dvije do tri minute postajući svjesni svojega disanja. Dok udišete i izdišete, ugledajte brojku sedam kako se pojavljuje na platnu. To može biti crna sedmica na bijelom platnu ili bijela sedmica na crnom platnu. Usredotočite se na sedmicu. Ako je ne možete jasno vidjeti, zamislite da je slikate prstom ili da neki glas izgovara sedam u vaše unutarnje uho, ili pak zamislite sve troje ako možete. Zatim ugledajte, naslikajte prstom, začujte brojku šest; zatim pet; zatim četiri itd., sve do brojke jedan. Dok se usredotočujete na jedinicu, pustite je da se polako pretvori u vrata na pozornici i gledajte kako se ona polako otvaraju. Prođite kroz vrata i ugledajte prekrasno malo kazalište. Pogledajte zidove i pozornicu...(stanka). Pogledajte spušteni zastor (stanka). Sjednite u prvi red i osjetite tkaninu sjedala...Neka to bude vaša omiljena tkanina. Osjetite je dok sjedate. Udobno se smjestite... (stanka)... Ponovno pogledajte uokolo i neka to kazalište bude baš onakvo kakvo vi želite. Zatim ugledajte kako se zastor počinje dizati... Dopustite sebi da osjetite

uzbuđenje koje ide uz takvo podizanje zastora. Kada se zastor digne, vidjet ćete velik natpis na zidu pozornice. On glasi: Revija dijelova tog i tog (stavite svoje ime). Prisjetite se nekog dijela sebe koji vam se uistinu sviđa i ugledajte neku slavnu ličnost ili nekoga koga dobro poznajete, a koji tumači taj dio, kako izlazi na pozornicu. Ja volim svoj smisao za humor i vidim Johnnyja Carsona kako izlazi na pozornicu.. Začujte glasni pljesak. Zatim zamislite neki drugi dio sebe koji vam se sviđa i ponovite postupak. Meni se sviđaju moje karizmatično govorništvo i moja iskrenost i vidim kako John F. Kennedy izlazi na pozornicu. Ponovite postupak dok ne skupite pet osoba na desnoj strani pozornice. Zatim se prisjetite nekog dijela sebe koji ne volite i ugledajte taj dio kako izlazi na pozornicu u liku neke slavne ličnosti ili nekoga koga poznajete. Ja ne volim svoju površnost i pomanjkanje organizacije i vidim jednog mog vrlo zapuštenog prijatelja kako izlazi na pozornicu. Začujte zaglušujuće izraze neodobravanje koji dolaze iz publike. Zatim se prisjetite nekog drugog svojeg dijela koji ne volite. Ja ne volim onaj dio sebe koji je kukavica i plašljivac i vidim osobu za koju zamišljam da je Juda kako izlazi na pozornicu. Naposljetku, nakon što je pet dijelova koje mrzite ili ne volite ili odbijate prihvatiti stalo na lijevu stranu pozornice, zamislite neku mudru i lijepu osobu kako stupa u središte pozornice. Ta osoba može izgledati kao starac s bradom ili pak blistavi mladić kao Isus ili pak topla, ohrabrujuća majka ili bilo tko drugi...Jednostavno pustite da se vaša mudra osoba pojavi na pozornici... Zatim je gledajte kako silazi s pozornice i dolazi po vas... Dok vam prilazi, opazite ono najuočljivije kod nje... Začujte je kako vas poziva da se popnete na pozornicu i ogledate vaše mnogobrojne dijelove. Obiđite

svaku osobu koja tumači neki vaš dio; pogledajte joj u lice. Kako vam svaki od tih dijelova pomaže? Kako vas svaki od tih dijelova ometa ili ograničava, naročito vaši neželjeni dijelovi? Što možete naučiti od svojih neželjenih dijelova? Čemu vas oni mogu podučiti? Sada zamislite da oni komuniciraju međusobno. Zamislite da sjede za stolom i raspravljaju o nekom problemu. Sjetite se nekog problema koji vas trenutno muči. što o njemu kaže vaš smisao za humor? Kako vam to pomaže? Kako vas to ometa? Kako vam vaše pomanjkanje organizacije pomaže? Što bi se dogodilo da jednostavno nemate tog dijela? Što biste izgubili? Kako biste voljeli promijeniti dio koji ne želite prihvatiti? Promijenite taj dio na način da bude korisniji.. .Što osjećate dok mijenjate taj dio?...Sada krenite ukrug i ponovite postupak sa svakim pojedinim dijelom. Mijenjajte ga dok vam ne bude odgovarao. Zatim odšećite do svakog dijela i zamislite da se on stapa s vama. Činite to dok ne ostanete sami sa svojom mudrom osobom na pozornici. Začujte kako vam ona govori da je to kazalište vaš život. To je mjesto kamo možete povremeno doći i ogledati svoje mnogobrojne dijelove. Slušajte kako vam vaša mudra osoba govori da svi ti dijelovi pripadaju vama te da svaki od njih ima svoju suprotnost u vašoj psihičkoj ravnoteži. Odlučite da ćete prihvatiti svoje dijelove; da ćete ih voljeti i prihvaćati te od njih učiti... Gledajte kako vaša mudra osoba odlazi. Zahvalite joj za pouku. Znajte da je možete ponovno dozvati.. .Siđite s pozornice. Budite svjesni tla sjedite u kazalištu i gledate pozornicu gdje se odigrava vaš život. Pustite duh da vidi svaki od vaših svježe izmijenjenih dijelova kako lebdi pokraj vas i osjetite sami sebe kao cjelovit organizam s mnogim aspektima i m e đ u s o b n o dinamičnim dijelovima. Progovorite, začujte sebe kako kažete:

»Volim i prihvaćam cijeloga sebe«. Ponovite to. Prigušite glas dok ustajete da biste izišli iz svojeg kazališta. Iziđite kroz vrata kazališta. Osvrnite se i ugledajte brojku jedan...crnu jedinicu na bijelom zastoru ili bijelu jedinicu na crnom zastoru. Naslikajte je prstom i začujte je ako možete. Ili zamislite jednu od te dvije mogućnosti. Zatim ugledajte brojku dva i učinite to isto. Zatim brojku tri, počnite osjećati život u prstima na rukama i nogama. Neka se popne kroz vaše noge. Ugledajte brojku četiri i osjetite kako vam čitavo tijelo oživljava. Zatim ugledajte brojku pet i znajte da se vraćate u svoje normalno, budno stanje svijesti. Ugledajte brojku šest i recite: »Postajem potpuno svjestan«. Osjetite mjesto na kojem se nalazite i kada ugledate brojku sedam, vratite se potpuno u svoje sadašnje budno stanje svijesti.

RAD NA

SNOVIMA

Drugi način da radite na svojim postiđenim poreknutim dijelovima jest da naučite integrirati i interpretirati svoje snove. Temeljito izlagati o radu na snovima bilo bi preopširno za ovo poglavlje ili ovu knjigu. Ali želim vam reći dovoljno o tome da postanete svjesni kako je rad na snovima moćno sredstvo u integraciji vašeg ja. Svake noći sanjate. Suvremena proučavanja procjenjuju da svatko od nas sanja od jednog ili jednog i pol sata do četiri sata svake noći. Sanjamo da bismo bili u toku sa svojim životima. Svake noći naši su snovi kao činovnici u banci koji svode sve račune. Dijelovi našeg života koje smo odbacili glasno nas dozivaju u našim snovima da bismo ih primijetili. Naši snovi nam govore o tim dijelovima. Pokušavaju privući našu pozornost da bismo ih integrirali. Naši nam

snovi također govore o dijelu nas samih koji treba aktualizirati. Ponekad nam govore i o smrti i umiranju, o nečemu ili o nekoj djelatnosti od koje smo odustali. Takvi snovi mogu naznačiti nov početak te novu i stvaralačku fazu u našem životu. Svatko može zapamtiti svoje snove. Većini nas nitko nije rekao da to možemo. Uzmite komadić papira i napišite: »Noćas ću zapamtiti svoj san.« Stavite ga u džep ili novčanik. Pogledajte papir tri ili četiri puta u danu; i neposredno prije negoli zaspite. Neka vam pokraj postelje bude dnevnik, blok za bilješke ili kasetofon. Kada se probudite i san je još svjež, brzo ga zapišite ili snimite. Snimite svaku pojedinost sna, jer pojedinosti su ključni dijelovi sna. Jezik snova je jezik slika, a ne jezik logičnih misli. San nam uvijek pokušava poručiti nešto što naša svijest ne zna. U Talmudu je zapisano: »San je neotvoreno pismo samome sebi.« Rad na vlastitim snovima je uistinu rad. Velika je greška vjerovati da se može obaviti na brzinu. Slike snova imaju svoje asocijacije. Te su asocijacije dio nas. Njih treba integrirati i usvojiti. Metoda sna često griješi u tome što previše interpretira. Primjerice, pogrešno je vjerovati da svaki put kada sanjate pušku, ona označava muški spolni organ. Postoje čitave knjige o simbolici snova. One mogu biti korisne, ali ne bi se smjele uzimati doslovno. Može se pogriješiti i pri integraciji snova. U tom se slučaju pretpostavlja da ne postoje simbolične asocijacije i da je svaki dio sna poreknut ili neostvaren dio vlastite ličnosti. Dobar rad na snovima uključuje i interpretaciju i integraciju.

Slika 7.1. Bilješke o snu

Radu na snovima moramo se ozbiljno posvetiti, a trebamo i vodiča. Moj najdraži vodič je jungovac Robert A. Johnson. Njegova korisna knjiga zove se » U n u t r a š n j i rad« (Inner Work, izdali Harper and Row). Njezin je podnaslov »Kako koristiti snove i aktivnu maštu za osobni razvoj«. Prvi korak: asociranje Kada ste zapisali svoj san što ste pomnije mogli, sa svim pojedinostima, spremni ste za prvi korak. Zapišite prvu sliku koja se javlja u snu. Sjetite se da je jezik snova drugačiji od |ezika našeg običnog, logičnog uma. Sanjao sam kako upravljam zrakoplovom. Zapisao sam: »Upravljam jednomotornim zrakoplovom. Nalazim se na uzletištu za sportske zrakoplove. Dignuo sam se jednom stranom, ali ne mogu se odvojiti od zemlje. Pokušavam uzletjeti na drugi način. Jasno mi je da cijelo vrijeme idem od juga prema sjeveru, a zatim od istoka prema zapadu ocrtavam savršen križ jednakih krakova (+). Bez obzira na to što činio, ne mogu uzletjeti.« Zapisujem prvu sliku. Upravljanje zrakoplovom (jednomotorac). Za svaki simbol sna podsvijest ima asocijaciju. Jezik podsvijesti može se dekodirati. Zadaća je pustiti da asocijacije dođu spontano. Upitajte se: »Što osjećam o ovoj slici? Koje mi riječi ili ideje padaju na pamet dok je gledam?« To znači da trebate doslovce zapisati sve što spontano asocirate uz tu sliku. Obično će jedna slika izazvati više asocijacija, kao što je prikazano na slici 7.1. Kada iscrpite asocijacije, prijeđite na sljedeću sliku. Moja sljedeća slika bila je uzletište za sportske zrakoplove. Slika je osoba, predmet, situacija, boja, zvuk ili govor. Zapisujem

Slika 7.2.

Slika 7.3.

sliku u središte kruga kao na slici 7.2. Kada sam iscrpio asocijacije, prelazim na sljedeću sliku. Činim isto na slici 7.3., gdje se koristim slikom prekriženih uzletišta. Za mene je to što nisam mogao uzletjeti imalo samo nekoliko asocijacija, jednostavno se nisam mogao odvojiti od zemlje. Nisam mogao činiti ono što sam želio. Također sam imao osjećaj da sam upao u kolotečinu, zaglavio sam. Da biste izabrali jednu od tih asocijacija, pregledavajte ih i čekajte da neka od njih škljocne. Metoda škljocanja radi na načelu čekanja da se jedna od asocijacija napuni naponom ili energijom. Robert Johnson kaže: »Jedini način na koji možemo pronaći bit sna jest otići tamo gdje je energija - asocijacijama, koje su bujica energije.« Zapamtite da su vaši odcijepljeni dijelovi puni energije. Kao i simboli podsvijesti, oni su puni energije. Ponekad nije posve jasno koja asocijacija ima najviše energije. U tom slučaju, ostavite ih na miru neko vrijeme. Često će energija biti tamo kada im se vratite. U mojem snu asocijacije s najviše energije bile su transcedencija, sjemenište, Toronto, mandala i zaglavljenost. A sada ćemo prijeći na drugi korak. Drugi korak: povezivanje slika iz sna s unutarnjom dinamikom U ovom koraku pokušavamo povezati sliku iz sna s našim unutarnjim dijelovima. Da bismo proveli taj korak, vratimo se slici iz sna. Zapitajmo se: »Koji dio mene je to? Tko to u meni tako osjeća ili se tako ponaša? Gdje mogu naći tu osobinu svoje ličnosti?« Zatim zapišite svaki primjer kojega se možete sjetiti.

Većina snova, ali ne svi, izražava sanjačev unutarnji život. Tako zapisujemo primjere iz vlastita života koji odgovaraju događajima u snu. Ja sam primjerice imao osjećaj da sam se zaglavio. Bilo mi je oko 45 godina kada sam to sanjao. Bio sam zaglavljen u vlastitu životu. Trebala mi je nekakva ravnoteža. Mandala je simbol ravnoteže i potpunosti. Bio sam zaglavljen. Nisam znao kamo krenuti. Nedugo prije toga doživio sam stanovit financijski uspjeh, ali to me nije zadovoljavalo. Bio sam na vrhuncu karijere, ali nešto je nedostajalo. San je pokazivao moje unutarnje stanje. Osim toga, skrivao je ključ za rješenje. Riječ Toronto zbunjivala me. U Torontu sam se školovao za svećenika. Postojala je očita asocijacija duhovnosti uz taj grad. A ja sam se uistinu osjećao duhovno zaglavljenim u vlastitu životu. Treći korak: interpretacija Moje je tumačenje bilo da taj san snažno potvrđuje pomanjkanja zadovoljstva u mojoj tadašnjoj duhovnosti. Iako sam podučavao kršćansku teologiju, nešto u meni bilo je duhovno nezadovoljeno. Bio sam zaglavljen i izvan ravnoteže. V

Četvrti korak: rituali koji konkretiziraju san Priznao sam važnost tog sna time što sam porazgovarao sa svojim najboljim prijateljem o svojoj duhovnoj jalovosti. Pustio sam svoj duh da se usmjeri na Toronto. Jednostavno, prihvatio sam tu riječ i pustio da mi misli lebde unatrag, u moje sjemeništarske dane u Torontu. Neko vrijeme nisam dobivao odgovor na tu zagonetku. Jedne sam noći sanjao kako se nalazim u istom jednomotornom zrakoplovu. Taj sam put uzletio s lakoćom.

Odletio sam u Toronto. Prvo što mi se dogodilo kada sam izišao iz zrakoplova bilo je sjećanje na opata kojeg sam upoznao prije 20 godina u samostanu trapista u New Yorku. Radio sam na tom snu i otkrio kako mi moja podsvijest poručuje da će meditacija riješiti moju blokiranu duhovnost. Godinama prije, taj monah trapist ostavio je na mene snažan dojam. Provodio sam sate meditirajući dok sam se školovao za svećenika. Ali nikada nisam imao koristi od toga. Poslije, kada sam pročitao knjigu Roberta Johnsona shvatio sam da sam tada bio premlad i previše neiskusan, da bih mogao meditirati. U toj knjizi Robert Johnson piše o mitu o Parsifalu. On tumači potragu za svetim gralom kao mit koji opisuje razvoj muškarca. Tvrdi da se svi muškarci, kao i Parsifal, nalaze u dvorcu grala u svojim tinejdžerskim godinama. Svi mladići imaju snažnu viziju - ali premladi su da bi znali kako je ostvariti. U Torontu sam se školovao za svećenika. Svoje prve monaške godine proveo sam u Rochesteru u državi New York. Tijekom te godine upoznao sam opata trapista. On je bio najdojmljivija duhovna ličnost koju sam ikad upoznao. Kako su godine prolazile, potpuno sam ga zaboravio. I evo, imao sam 45 godina, bio sam usred krize srednjih godina i moji su me snovi vratili u Toronto, opatu samostana trapista. Imao sam nekoliko snova posrednika, koji su mi pomogli da postanem potpuno svjestan značenja svega toga. Tijekom idućih nekoliko mjeseci postao sam potpuno svjestan da je moj život slijepa ulica ako sam u potjeri jedino za novcem i svjetovnim prestižem. Postalo mi je jasno da moram početi meditirati želim li krenuti dalje te proširiti svoju svijest i kreativnost.

Jedan od mojih tadašnjih uspjeha bio je taj što sam postao članom upraviteljskog vijeća jedne naftne tvrtke. Jedan dio mene - jedan jakim stidom određen dio mene obožavao je to što je u upraviteljskom vijeću. Ali ostali moji dijelovi osjećali su da su na krivom mjestu. Ovi su mi snovi pomogli da počnem meditirati. Gotovo slučajno upoznao sam Dennisa Weavera u Los Angelesu. Kip Flock i ja održavali smo tečaj za socijalne radnike za savjetovanje narkomana. Dennis je bio gostpredavač o temi meditacija. Dennis je meditirao od 1959. ponekad i nekoliko sati na dan. Bio je vođa Pokreta za samoostvarenje u Los Angelesu. Na mene je dojam ostavila njegova dubina i unutarnji mir kojim je zračio. Nedugo nakon toga počeo sam meditirati. To je unijelo veliku promjenu u moj život. Priznao sam svoj san i time što sam otišao u Toronto. Prošetao sam mjestima koja sam nekada poznavao. Molio sam i meditirao u istoj onoj kapelici u kojoj sam molio i meditirao prije. Razlika je bila nevjerojatna. Moji snovi odveli su me na novo mjesto u mojem životu. Moji su snovi u velikoj mjeri pomogli izliječiti moj stid.

8. POGLAVLJE

O LJUBAVI PREMA SEBI SAMOME »Ne trebate biti voljeni, ne po cijenu samoga sebe. Jedina veza koja uistinu zauzima središnje i ključno mjesto u životu veza je sa samim sobom... Od svih ljudi koje ćete upoznati tijekom svog života, vi sami jedini ste čovjek kojeg nikada nećete izgubiti.« Jo Courdet, Savjeti jednog gubitnika (Advice from a Failure)

Najveći je neprijatelj toksičnog stida izjava »Volim samoga sebe«. Reći »Volim samoga sebe« može postati vaše najdje­ lotvornije oruđe u izlječenju stida koji vas sputava. Istinska ljubav prema samome sebi promijenit će vaš život. IZBOR

LJUBAVI PREMA

SEBI

SAMOME

Scott Peck ovako je definirao ljubav: »To je volja za pružanjem sebe da bih potaknuo vlastiti duhovni razvoj i duhovni razvoj drugoga.« Ova definicija gleda na ljubav kao na čin volje. To znači da je ljubav odluka. Mogu izabrati ljubav prema sebi, bez obzira na to kakva je bila prošlost i bez obzira na to što osjećam o samome sebi.

Vježba: osjetimo vlastito ja Pokušajte sljedeće. Zamislite da sjedite u svojem omiljenom naslonjaču. Uistinu se udobno smjestite i opustite. Sada zatvorite oči i zamislite da vama nasuprot sjedi osoba koju trenutno najviše volite i poštujete. (Nemojte odabrati nekoga prema kome gajite bolne osjećaje.) Ta osoba može biti vaš bračni drug, ljubavnik, dijete, roditelj, prijatelj, junak itd. Zatvorite oči i ugledajte tu osobu. Ostanite tako tri do četiri minute... Sad stupite u dodir s osjećajima koje doživljavate kada je ta osoba uz vas. Ja sam osjetio toplinu, vitalnost i divljenje kada sam ugledao svojeg najboljeg prijatelja. To je bio moj osjećaj uz tu vezu. Sada zatvorite oči i ugledajte se kako sjedite nasuprot samima sebi. Ostanite u tom doživljaju tri do četiri minute.. Prvi put kada sam provodio ovu vježbu, osjećao sam kako se počinjem kritizirati. To mi se i sada povremeno događa kada se gledam u ogledalu. Jednostavno obratite pozornost na to što ste osjećali dok ste se gledali. Jedna osoba s kojom sam nedavno radio vidjela je da su joj obrazi predebeli i nije joj se svidjelo kako se drži. Većina nas ima neke negativne osjećaje prema sebi. Ako ste utemeljeni na stidu, a niste ništa poduzeli da biste ga izliječili, vjerojatno ćete doživjeti snažan osjećaj odbojnosti. Odbojnost prema sebi bit je toksičnog stida. Bezuvjetno prihvaćanje samoga sebe Da biste se suprotstavili ovim negativnim osjećajima prema sebi, donesite odluku da ćete sami sebe prihvatiti bezuvjetno. Učinite to činom izbora. »Volim satnoga sebe. Prihvatit ću se bezuvjetno.«

Izgovarajte to glasno i često. To je, naime, bezuvjetna ljubav. Živo se sjećam trenutka kada sam prvi put uistinu prihvatio i volio samoga sebe bezuvjetno. Bilo je to vrijedno strahopoštovanja! Poslije sam čitao knjigu Gaya Hendricksa u kojoj on govori o istoj stvari. Opisao je kako bi prilazio ljudima na svojem tečaju s jednostavnim pitanjem: »Hoćete li se zbog toga voljeti?« Kada sam pročitao razgovor s jednim članom skupine u jednoj od njegovih terapijskih intervencija, najprije sam bio iznenađen. Naravno, neki naši postupci nisu dostojni ljubavi. Dok je Gay išao dalje, pitajući osobu može li se voljeti bez obzira na to što je učinila ili nije učinila, shvatio sam da naša ljubav treba biti tu zbog toga što jesmo, a ne zbog toga što činimo. Ti si vrijedan ljubavi, i točka. Zapamtite da vas toksični stid pretvara u radno biće, jer vam bolesni stid govori da je vaše biće manjkavo i p u n o nedostataka. Ako je vaše biće manjkavo i puno nedostataka, onda vas baš ništa što biste mogli učiniti ne može učiniti vrijednima ljubavi. Ne možete promijeniti ono što jeste. Razumijevanje razlike između bivanja i djelovanja jedna je od najvećih pouka mojeg života. Toliko sam se trudio uspjeti, biti sve bolji i bolji. Ali što god bih učinio, još uvijek bih imao onaj dubok osjećaj manjkavosti koji je oznaka i nternaliziranog stida. Izjava »Volim samoga sebe zbog bilo čega...« snažno je suprotstavljanje glasu stida. Izjava »Prihvaćam samoga sebe bezuvjetno« može promijeniti naše živote. Jedan od najvećih terapijskih uspjeha koje sam ikad imao bilo je rješavanje problema prekomjerne težine jedne gospođe. Uspjeh je bio rezultat ove vježbe. Ona je smatrala da teži 12 kilograma previše. Prezirala je svoje tijelo i

ponižavala se uspoređujući se s drugima i kritizirajući se. Radio sam s njom nekoliko mjeseci, neprestano pobijajući njezine usporedbe i ponižavanja. Pitao bih je: »Hoćete li se zbog toga voljeti?« Bez obzira na to što bi ona rekla, pobio bih je tim pitanjem. Postupno je počela prihvaćati samu sebe onakvu kakva jest. Odbio sam razgovor o dijetama i vježbanju. Znao sam da se neće promijeniti tako dugo dok se ne prihvati upravo onakvom kakva jest. Nije mogla izgubiti kilograme neprestano se postiđujući. Kako bi se problem koji je uzrokovan i motiviran toksičnim stidom i mogao izliječiti pojačavanjem stida? Svaki put kada bi se moja pacijentica uspoređivala ili kritizirala, započinjala bi spiralu stida. Spirala stida pojačavala bi internalizirani toksični stid, a to bi je potaknulo da jede još više kako bi ublažila bol stida. Odvratne usporedbe i samokritika način su da se težina i dalje povećava, a ne da se izgubi. Da biste izliječili stid koji vas sputava, morate početi od prihvaćanja samoga sebe i ljubavi prema samome sebi. Ljubav stvara zajedništvo. Kada donesemo odluku da ćemo se voljeti bezuvjetno, bezuvjetno prihvaćamo sami sebe. Ovo potpuno samoprihvaćanje stvara duh sklada. U skladu smo sa samim sobom. Na raspolaganju nam je sva naša snaga, jer je ne rasipamo na čuvanje gladnih pasa u podrumu (naši poreknuti dijelovi). Moguće je izabrati ljubav prema sebi samome, čak i ako imamo negativne osjećaje prema sebi. Često mi se u određenom trenutku ne bi svidjelo neko od moje djece, ali to ne znači da sam ga prestao voljeti. Ako donesemo odluku da ćemo sebe bezuvjetno voljeti, počet ćemo prema sebi gajiti drukčije osjećaje.

Izabirući ljubav prema sebi, povećat ćemo svoju vrijednost. Prije više godina Sidney Simon i Kirschenbaum napisali su knjigu p o d nazivom »Pojašnjenje vrijednosti« (Values Clarification). Oni su ustvrdili da vrijednost nije vrijednost ako ne posjeduje sedam čimbenika. Tih su sedam čimbenika vrijednosti: • • • • • • •

mora mora mora mora mora mora mora

biti biti biti biti biti biti biti

rezultat slobodnog izbora izabrana između razmotrenih mogućnosti izabrana uz jasno poznavanje posljedica cijenjena i voljena javno proglašena provedena redovito provođena.

Izbor ljubavi prema sebi slobodan je izbor. To je jednostavna odluka. Alternativa je način života određen stidom s katastrofalnim posljedicama. Ohrabrujem vas da glasno izjavite: »Volim samoga sebe« i objavite kako volite i prihvaćate samoga sebe bezuvjetno. Ako redovito budete djelovali u skladu s tim vjerovanjem, povećat će se vaša ljubav prema sebi i osjećaj vlastite vrijednosti. Poklonite si vrijeme i pažnju Ako odlučite voljeti samoga sebe, bit ćete spremni pokloniti si vrijeme i pažnju. Definicija ljubavi Scotta Pecka podrazumijeva ljubav kao naporan rad. Ona uključuje širenje; to znači da se moramo pružiti. Pružiti sebe zahtijeva rad. Raditi na ljubavi znači poklanjati vrijeme samome sebi. Koliko vremena želite provesti sa samim sobom? Odvajate li dovoljno vremena za dobar odmor i opuštanje ili se nemilosrdno tjerate dalje? Ako ste »radno biće«, tjerate se

dalje. Potrebno vam je sve više i više uspjeha da biste bili zadovoljni sobom. Ako ste spremni bezuvjetno voljeti i prihvatiti samoga sebe, dat ćete si vremena da jednostavno budete. Odvojit ćete trenutke kada nema ničega što biste morali učiniti i nijednog mjesta na koje biste morali otići. Dopustit ćete si samoću, poticajno vrijeme osame. Odvojit ćete vrijeme za higijenu i vježbu. Odvojit ćete vrijeme za zabavu. Otići ćete na odmor. Odvojit ćete vrijeme da poradite na svojem seksualnom životu. Bit ćete spremni pružiti si užitak i veselje. Rad na ljubavi rad je na osluškivanju samoga sebe. Slušajte se opažajući svoje osjećaje, potrebe i želje. Morate obraćati pozornost na sebe. To će možda zahtijevati da naučite metode kojima ćete stupiti u dodir sa svojim osjećajima. Možda ćete sudjelovati u skupnoj terapiji, gdje ćete dobiti povratnu informaciju. Da biste poklonili pozornost samome sebi, trebate biti disciplinirani. Disciplina nam pak, kao što je pokazao Scott Peck, dopušta povećati užitak u životu. Ako volite samoga sebe, spremni ste odgoditi zadovoljenje da bi se moglo dogoditi nešto još značajnije za vaš razvoj. Dok sam bio na stidu utemeljen ovisnik o alkoholu, nisam mogao niti pomisliti na to da odgodim zadovoljenje. Kao većina djece traume i nesređenosti, nikada nisam niti pomislio da bih mogao imati dovoljno. Nisam odgađao zadovoljenje, jer moje stidom određeno ja nije vjerovalo da bih mogao dobiti još. Disciplina zahtijeva da govorim istinu i budem odgovoran za vlastiti život. Ako volim samoga sebe, živjet ću u realnosti. Posvetit ću se tome da govorim istinu i budem odgovoran.

Takvo ponašanje povećava moje poštovanje prema sebi. Sviđa mi se takvo ponašanje kod drugih, zašto mi se ne bi sviđalo i kod mene? U našoj Zajednici za ozdravljenje obično kažemo: »Pravi se da je tako dok tako uistinu ne bude.« Ponekad jednostavno moramo odlučiti da ćemo se uživjeti u pravi način osjećanja umjesto da čekamo da budemo raspoloženi za promjenu. To vrijedi i za ljubav prema sebi. Donesite odluku. Izrecite je glasno. Ponašajte se kao da bezuvjetno volite, cijenite i prihvaćate samoga sebe i počet ćete osjećati više ljubavi i prihvaćanja. SAMOPOTVRĐIVANJE Drugi način rada na ljubavi koji će potaknuti vašu ljubav prema sebi samome i izliječiti vaš toksični stid jest postajanje samosvjesnijim. Samosvijest se temelji na ljubavi i poštovanju prema sebi samome. Ona se razlikuje od nasrtljivosti, koja je obično na stidu utemeljeno ponašanje. Postati nasrtljiv znači htjeti željeti pobijediti po svaku cijenu. To često znači postidjeti drugu osobu. Postiđivanje nekoga drugoga ne može poticati ljubav prema samome sebi. Smatram da je samopotvrđivanje i vježbanje samosvijesti jedan od moćnih načina izlječenja stida koji vas sputava. Budući da ste u svojoj nesređenoj obitelji usvojili stid, on je sputao vaše potrebe. Nakon nekog vremena niste više znali što vam je potrebno. Nije bilo načina da naučite kako tražiti ono što želite. Budući da su vaše potrebe za osloncem bile zloupotrijebljene, počeli ste vjerovati da ne možete ovisiti ni o kome. Potpuno ste izgubili osjećaj za svoja prava kao jedinstvenog i neponovljivog ljudskog bića.

Vježba samosvijesti je način da naučite kako postići da se vaše potrebe zadovolje. U vježbi samosvijesti učite kako reći ne i tražiti ono što želite. Učite postavljati nove tjelesne i emocionalne granice te granice htijenja i uma. Knjige kao »Kad kažem 'ne' osjećam se krivim« (When I Say No I Feel Guilty) Manuela Smitha, Fensterheimova »Kažete li 'da' kad želite reći 'ne'?« (Do You Say Yes When You Want To Say No?) i »Vaše savršeno pravo« (Your Perfect Right) Albertija i Emmonsa, sve donose korisne načine da naučite kako čvrsto držati poziciju i postići da se zadovolje vaše opravdane potrebe. Metode predstavljene u tim knjigama zahtijevaju vježbu. Svatko od nas trebao bi stvoriti vlastiti Zakon o pravima. Moramo imati potpuno pravo na ostvarivanje svojih prava. U knjizi »Kad kažem 'ne' osjećam se krivim« Manuel Smith nudi nam sljedeći popis prava. Možete mu dodati i neko svoje pravo. • Imate pravo prosuditi vlastito ponašanje, misli, emocije te pravo da preuzmete odgovornost za njihovo poduzimanje i posljedice. • Imate pravo ne ponuditi nikakvo objašnjenje ni ispriku za svoje ponašanje. • Imate pravo prosuditi jeste li odgovorni za prosudbu problema drugih. • Imate se pravo predomisliti. • Imate pravo griješiti i biti odgovorni za svoje pogreške. • Imate pravo reći: Ne znam. • Imate pravo biti neovisni o dobroj volji drugih prije no što se s njima suočite. • Imate pravo donositi nelogične odluke.

• Imate pravo reći: Ne razumijem. • Imate pravo reći: Baš me briga. »Kad kažem 'ne' osjećam se krivim« (When I Say No I Feel Guilty) Dok volite sebe samog, prisjetite se kako ste voljeli onu osobu u početnoj vježbi. Da ju je netko vrijeđao ili napadao, što biste učinili? Da ste je vidjeli kako vrijeđa ili postiđuje sebe samu, kako biste se za nju pobrinuli? Pomislite na trud i energiju koje ste uložili u ljubav prema vlastitoj djeci. Hoćete li i sebe voljeti na jednak način? Uistinu ste toga vrijedni. Nikada nije postojao netko kao vi. Niti će ikad više postojati netko kao vi. Vi ste jedinstveni, neponovljivi i dragocjeni. PONOVNO

UOKVIRIVANJE

POGREŠAKA*

Osoba određena stidom očajnički pokušava pokazati svijetu masku koja kaže: »Ja sam više od čovjeka.« ili »Ja sam manje od čovjeka.« Biti više od čovjeka znači nikada ne griješiti. Biti manje od čovjeka znači vjerovati da ste sami pogrešni. Da bi se održala ljubav prema samome sebi najvažnije je izlaziti na kraj sa svojim pogreškama na zdrav način. Ponovno uokvirivanje pogrešaka način je da se to postigne. Ponovno uokvirivanje u smislu u kojem koristim ovaj izraz, znači promijeniti vaše tumačenje ili stajalište. Stavljate novi okvir na sliku ili na događaj da biste promijenili način na koji ga promatrate. Ovaj novi okvir promijenit će značenje loga događaja za vas. Ponovno uokviriti pogreške znači naučiti razmišljati o njima tako da ih se prestane smatrati * Velik dio materijala u ovom odlomku inspiriran je knjigom Matthewa McKaya i Patricka Fanninga Samopoštovanje.

katastrofom. Umjesto kao užasnu katastrofu svoje pogreške promatrate kao prirodne i vrijedne dijelove svojeg života. Upravo je to svrha vašeg zdravog stida. Kada ste u dodiru sa svojim zdravim stidom, znate da možete pogriješiti te svoje greške iskoristiti da naučite nešto novo ili kao upozorenja da zastanete i pogledate što činite. POGREŠKE

KAO

UPOZORENJA

Pogreške su kao znak u automobilu koji vas upozorava na opasnosti vožnje bez sigurnosnog pojasa. Ako vas kazne zbog prebrze vožnje, to može biti upozorenje da morate voziti sporije i usredotočiti se na vožnju. Takva pogreška mogla bi vam u krajnjem slučaju spasiti život. Toksični stid, sa svojom maskom perfekcionizma, mijenja ovo upozorenje u moralnu optužbu. Postajete tako zaokupljeni vlastitom obranom protiv unutarnjih kritičnih glasova da vam promakne mogućnost da poslušate na što vas upozorava pogreška. Steknite naviku da svoje pogreške ponovno uokvirite kao upozorenja. Usmjerite se na upozorenje, a ne na krivnju. POGREŠKE

DOPUŠTAJU

SPONTANOST

Svijest o tome da možete griješiti i da ćete griješiti dopušta vam da živite svoj život vitalno i spontano. Zdravi stid uvjet je kreativnosti. Svijest o tome da ćete činiti greške dopušta vam da tražite nove informacije i nova rješenja. Ona vas sprečava da vjerujete kako već sve znate. Strah od grešaka ubija vašu kreativnost i spontanost. Hodate kao po jajima, uvijek se bojite reći što mislite ili osjećate. McKay i Fanning pišu: Ako vam nikada nije dopušteno reći nešto krivo, možda nikada nećete uspjeti reći nešto pravo, reći nekome da ga volite ili nećete uspjeti nekoga povrijediti ili utješiti.

POGREŠKE

KAO

UČITELJI

Nema načina da naučite bilo koju zadaću ili vještinu ne griješeći. Proces učenja definiran je kao sukcesivno približavanje. Promatrajte djecu kako uče hodati. Ona doslovno uče hodati padajući. Svaki put kada padnu, ona prilagode svoju ravnotežu i pokušaju iznova. Svaki promašaj tvori sukcesivno približavanje. Na posljetku, ona prohodaju. Pogreške su vrsta povratne informacije. Svaka nam pogreška govori što moramo ispraviti. Kako ispravljamo pogrešku za pogreškom, približavamo se najdjelotvornijem ponašanju. Kao učitelju poznato mi je da oni učenici koji se boje pogrešaka imaju problema s učenjem. Oni se boje prihvatiti novu građu zbog mogućnosti da je ne razumiju. Takvi učenici prihvaćaju prvi posao koji im je ponuđen. Često ostanu na tom poslu čitav život. Previše se boje naći novi posao jer bi se morali suočiti s novim procedurama i izazovima. Oni neće doći do daljnjeg i višeg obrazovanja jer su im neizbježne pogreške jednostavno previše mučne. McKay i Fanning i ovo lijepo kažu: Uokvirivanje pogrešaka, kao nužna povratna informacija u procesu učenja, oslobađa vas i omogućava vam da se opustite i usredotočite na postupno svladavanje novog za­ datka. Pogreške su informacija o tome što ide, a što ne ide. One nemaju nikakve veze s vašom vrijednošću ili inteligen­ cijom. One su jednostavno koraci prema cilju.

Uobičajene vrste pogrešaka Postoje neke uobičajene vrste pogrešaka. Deset najčešćih jesu: 1. Pogreške u podacima. Vi zapišete telefonski broj kao 529-6188, a on zapravo glasi 529-6185.

2. Pogreške u prosudbi. Odlučite kupiti jeftinije cipele, a one izgube oblik nakon šest mjeseci. 3. Prozirne laži. Kažete da ste bolesni i naletite na svojeg šefa u dućanu. 4 Odugovlačenje. Neprestano odgađate posjet zubaru. Sada je vikend, a vi imate divlju zubobolju. 5. Zaboravljivost. Krenete na zabavni shopping-izlet i zaboravite novac. 6. Propuštene šanse. Zlato koje ste odlučili ne kupiti po $48 po unci sada je $432 po unci. 7. Pretjerivanje. Pojeli ste sve do kraja i sada vam je cijele noći zlo. 8. Rasipanje energije. Radite na rukopisu pod nazivom »Mjesta u srcu« i pojavi se film pod upravo tim naslovom. (To se meni dogodilo.) 9. Neuspjeh u dolasku do cilja. Krećete na ljetovanje na more, a još uvijek ste debeli. 10. Nestrpljivost. Pokušavate povući ribu u čamac, a ona se otrgne s udice. Ovom bi se popisu mogle dodati još mnoge kategorije. Sve je to za ljude. Prirođeno je homo sapiensu. Zajednička nit koja se provlači kroz sve spomenute primjere jest: pogreška je uvijek proizvod pogleda unatrag. McKay i Fanning pišu: Pogreška je sve ono što učinite, a za što poslije, kada o tome razmislite, poželite da ste učinili drukčije. To vrijedi i za sve ono što niste učinili, a za što poslije, kada o tome razmislite, poželite da ste učinili.

Pogled unatrag ono je što je poslije tako jasno. Ključna riječ jest poslije. Buduća interpretacija je ta koja neki čin pretvara u pogrešku. Pogreška je oznaka koju pripisujete u retrospektivi.

U samom trenutku čina uvijek odabirete onaj način koji će najvjerojatnije zadovoljiti vaše potrebe. Prednosti u to vrijeme prividno pretežu nad nedostacima. Naš čin u svakom danom trenutku ovisi o našoj svjesnosti. McKay i Fanning definiraju svjesnost na sljedeći način: Svjesnost je stupanj jasnoće kojom primjećujete i razumi­ jete, svjesno ili nesvjesno, sve one čimbenike koji se odnose na trenutnu potrebu.

Pogreške su rezultat kasnije interpretacije. Stoga pogreške nemaju nikakve veze sa samopoštovanjem. Ako označite svoj izbor kao loš jer je bio pogreška u svjetlu kasnije svjesnosti, na kraju ćete kažnjavati sebe zbog činova koje niste mogli izbjeći. Bolje oznake za vaše prošle pogreške bile bi nepromišljeno, nekorisno ili nedjelotvorno. Ovi su nazivi točnija ocjena vašeg suda. Širenje svjesnosti očito je nužno povezano s problemom grešaka. Ako ste skloni griješiti, mogli biste misliti na širenje svoje svijesti dok se približavate činu. To je najkorisnije rješenje. Beskorisno je zaklinjati se da nikada nećete ponoviti istu pogrešku jer ćete ponovno učiniti isto ne proširite li svoju svjesnost. Izjava da ste uvijek donijeli najbolju odluku koja je bila moguća ne oslobađa vas odgovornosti za vaše pogreške. Odgovornost znači prihvaćati posljedice svojih činova. Svaki čin nosi sa sobom posljedice. Postati odgovorniji znači proširiti svoju svjesnost da biste bili svjesniji posljedica svojeg izbora. Kako otvarate svoj stid prema van, vaša svjesnost raste. Osoba određena stidom ima vrlo nisku razinu svjesnosti jer blokirane i sputane emocije utječu na sposobnost da mislite i budete svjesni. Internalizirani stid stvara vrstu tunelskog

vidokruga, koji opet sužava svjesnost i manifestira se u iskrivljenom mišljenju. Dok osoba liječi svoj stid različitim postupcima otvaranja prema van, svjesnost raste. Vaš mozak počinje izlaziti iz zatvora. NAVIKA SVJESNOSTI

McKay i Fanning opisuju jednostavan postupak koji nazivaju navika svjesnosti. Oni predlažu određena pitanja koja postavljate sami sebi kada promišljate vjerojatne posljedice, kratkoročne i dugoročne, bilo koje značajne odluke koju trebate donijeti. Evo tih pitanja: • Jesam li već doživio ovaku situaciju? • Kakve negativne posljedice sam imao ili bi se one mogle očekivati od odluke koju namjeravam donijeti? • Jesu li posljedice toga vrijedne, kada uzmem u obzir što očekujem da ću dobiti? • Znam li za neku alternativu s manje negativnim posljedicama? Glavna značajka navike svjesnosti jest posvetiti se sebi samome. Posvetite se preispitivanju vjerojatnih posljedica svakog svojeg značajnog čina. To je odluka da volite sami sebe. To je odluka da odvojite vrijeme kako biste odvagnuli i procijenili posljedice svojih izbora. Uostalom, vaši izbori građa su od koje je sastavljen vaš život!

9. POGLAVLJE

IZLIJEČITE SVOJE USPOMENE I PROMIJENITE SLIKU O SEBI Jednoga dana ljudi će shvatiti da se razlikuju jedan od drugoga po obliku svojih uspomena jednako toliko kao i po svojem karakteru. Andre Malraux Naši najbolji osjećaji dolaze od uspomena na vrijeme kada smo se osjećali prihvaćenima s ljubavlju, bez obzira na to što smo činili. S. Kopp

»Sada ću vam pokazati kako možete izmijeniti svoju osobnu povijest«, uskliknuo je terapeut David Gordon. Progutao sam knedlu i pomislio: »Čekaj malo. Znam da možemo promijeniti budućnost novim izborima, ali promijeniti prošlost? Ma hajde!« MIJENJANJE

VAŠE

OSOBNE

POVIJESTI

David Gordon bio je moj prvi učitelj uzbudljivog novog modela promjene koji se naziva neurolingvističko programiranje

Slika 9.1. Predočena stvarnost

(NLP). Tada sam naučio metodu mijenjanje osobne povijesti, koju sam koristio i primjenjivao tijekom posljednjih šest godina. Od svih metoda opisanih u ovoj knjizi, ovu smatram jednom od najdjelotvornijih u liječenju stida koji vas sputava. Slijedi moja prilagodba metode NLP Ovaj postupak nazivam vraćanjem vrućeg krumpira. Najbolje djeluje kod sjećanja koje uključuje nekog skrbnika (roditelja, svećenika, učitelja) koji vas je postiđivao koristeći se nekom od interpersonalnih strategija za prijenos stida. NARAV

SIDARA

Sama metoda temelji se na fenomenu ljudskog progra­ miranja koje sljedbenici NLP-a nazivaju usidravanjem. Sidro je kao tipka za uključivanje na stereo-uređaju koji svira staru snimljenu uspomenu. Sidro oslobađa zvukove, prizore (slike), osjećaje, pa čak ima i okus i miris po staroj snimljenoj uspomeni. Same riječi su sidra. Riječi su otponci koji potiču slike i osjećaje starih uspomena. Zapravo, pogledate li sliku 9.1., možete vidjeti da se stvarnost koju doživljavamo može predočiti samo dok o njoj govorimo. Želim reći da svoje proživljeno iskustvo nikada ne možemo iznijeti točno onako kako se dogodilo. Kada o njemu govorimo, govorimo onako kako smo interpretirali događaj s pomoću dvaju sustava predočavanja - našeg osjetilnog perceptivnog te našeg umnog načina spoznavanja. Osjetima je spoznaja naš prvi i najneposredniji način spoznavanja. Naša umna spoznaja uvijek je dva stupnja udaljena od stvarnosti. Filozof Gottfried von Leibniz učio nas je da su pojmovi (umno znanje) uvijek utemeljeni na opažajima (osjetilnoj spoznaji). Svaka misao koju mislimo sadrži osjetilne podatke. Svaku misao koju mislimo najprije

smo spoznali, vidjeli, čuli, dodirnuli, okusili, omirisali. Pojmovi oslobađaju osjetilne slike vizualne slike, auditivni razgovor sa samim sobom ili osjećaje (kinestetičke reakcije). U slučaju toksičnog stida mnoga se sjećanja bude podsvjesno. Ta sjećanja stida često su zapletena u kolaže slika. Kada je stid već internaliziran, slike se često oslobađaju i bacaju osobu određenu stidom u spirale stida. Kao da te spirale djeluju neovisno o nama. Čini se da žive vlastitim životom. Spirale stida također se oslobađaju unutrašnjim razgovorom sa samim sobom. Takav razgovor utemeljen je na starim vjerovanjima koje imamo o sebi samima i svijetu oko nas. Ta su vjerovanja poticali naši na stidu utemeljeni skrbnici. Auditivne spirale stida jesu posljedica introjektiranih roditelj­ skih glasova koji su izvorno bili stvarni glasovi naših postiđujućih skrbnika. Čujemo ih kao stereo snimke u svojoj glavi. Terapeuti koji primjenjuju metodu transakcijske analize procjenjuju da posjedujemo 25 tisuća sati tih snimki. Vraćanje vrućeg krumpira način je da se stare slike promijene upotrebom kinestetičkih sidara (sidra dodira). To je oblik ponovnog doživljavanja prošlosti uz korektivna pomoćna sredstva. To je također način da se vrati ono što Pia Mellody naziva induciranim ili prenesenim stidom. Kada se skrbnik ponaša bestidno bjesneći, proklinjući, kritizirajući ili presuđujući, mi preuzimamo na sebe stid koji on izbjegava. Dok on izbjegava svoj stid, mi ga moramo nositi. Zapravo je to naš stid, to jest mi doživljavamo postiđenost zbog njihova bestidnog ponašanja. Prihvatili smo njihov sud kao da je problem u nama, a zapravo je bio u njima samima. Na ovaj način mi nosimo njihov stid.

Da bismo razumjeli ovu metodu, dopustite mi da citiram Leslieja Bandlera, jednog od pionira i stvaratelja NLP-a. Osnovna pretpostavka mojeg rada jest da ljudi imaju sva pomoćna sredstva koja su im potrebna da bi proveli promjene koje žele i moraju provesti... Sredstva na koja mislim... leže u svakoj od naših osobnih povijesti. Baš svaki doživljaj koji smo ikad imali može poslužiti kao osnova. Svatko od nas jednom je iskusio samopouzdanje, smjelost, samosvijest ili opuštenost. Zadatak je terapeuta da ta pomoćna sredstva stavi na raspolaganje u kontekstima u kojima su potrebna. Bandler, Grindler, Delozier i ja razvili smo metodu pod nazivom usidravanje, koja čini upravo to. Živjeli su sretno do kraja života (They Lived Happily Ever After)

Leslie zatim objašnjava da, baš kao što određeni poticaji poput stare pjesme, mogu vratiti prošle doživljaje, tako možemo naučiti i namjerno asocirati sjećanje uz pojedini doživljaj. To možemo učiniti prisjećajući se i spajajući palac i prst dok ponovno doživljavamo to sjećanje. Kada se javi asocijacija, dodir palca i kažiprsta oslobodit će doživljaj. Nakon toga možemo ponovno oslobađati doživljaj po želji. Jezik djeluje na jednak način. Sjećam se kako sam prije desetak godina sjedio s prijateljem. Pogledao sam ga i vidio da plače. Upitao sam ga što mu je, a on je rekao: »Bluffy je uginuo«. Bluffy je bio njegov pas. Kada sam to čuo, pomislio sam kako je čudno da odrastao čovjek plače nad smrću obične životinje. Riječ pas nije u meni budila asocijaciju prvog stupnja. Nisam imao iskustvo posjedovanja psa. Kao dijete bojao sam se pasa. Bio sam i raznosač novina! Psi su bili moji prirodni neprijatelji. Za mene nije imalo smisla da netko plače za psom, jer nisam imao osjetilno sjećanje na toplinu prema psu.

Prije nekih osam godina kupio sam sinu malog šetlandskog ovčara. Nazvali smo ga Cully. Kada se vratim kući i Cully me ugleda, on skoči metar u zrak i štekće od veselja. (Nikada nisam imao prijatelja koji bi to radio.) Koliko god ja puta ušao, Cully poludi od zadovoljstva što me vidi. Jako sam se vezao za Cullyja. Sada imam osjetimo iskustvo o tome zašto bi netko plakao ako izgubi psa. Sada to za mene ima smisla. Kada bi mi netko rekao da mu je uginuo pas, riječ pas odmah bi oslobodila moj doživljaj Cullyja. Tako su riječi sidra, koja oslobađaju prošlo osjetimo iskustvo. Kao što Leslie Bandler kaže: Ako tražim od vas da se prisjetite dana kada ste se osjećali uistinu zadovoljni sami sobom, moje riječi vas šalju u potragu kroz vaša prošla iskustva... poznato vam je kako se možete razljutiti sjetite li se neke prošle svađe ili preplašiti sjetivši se nekog strašnog filma ili nesreće. Tako i prizivan­ jem neke uspomene (doživljaj proizveden u nama) ponovno doživljavamo mnoge od onih istih osjećaja koje smo doživjeli kada se ta uspomena oblikovala.

U mojoj verziji metode NLP tražio bih od vas da izaberete neku uspomenu na stid i usidrite je. To ćete učiniti jednostavno tako da zatvorite oči i pustite da vas sjećanje odnese natrag u vrijeme kada su mama ili tata, učitelj ili svećenik prenosili svoj stid na vas. Jedan od mojih pacijenata sjetio se kako su ga postiđivali u drugom razredu. Išao je u katoličku župnu školu i na kraju godine svećenik je dijelio učeničke knjižice. Običaj tog svećenika bio je da baca na zemlju knjižice učenika koji su prošli s dobrim ili dovoljnim. Moj pacijent bio je nedijagnosticirani dislektičar i imao je užasnih teškoća s čitanjem. Dobio je dovoljan iz čitanja i taj dobri svećenik

bacio je njegovu knjižicu na zemlju. Moj pacijent bio je postiđen i ponižen i nikako nije bio u stanju podići knjižicu. Svi su se smijali dok je to dijete prolazilo kroz paklene trenutke postiđivanja. To sjećanje, kao i većinu nerazlučenih mučnih uspomena, bilo je lako usidriti. Usidrio ga je palcem i prstom lijeve ruke. Zatim sam ga upitao kakva pomoćna sredstva ima sada koja bi mu, da ih je imao onda, mogla pomoći da lakše svlada taj doživljaj. Razmišljao je trenutak. Zatim je odlučno rekao: »Sada se znam izraziti i naučio sam biti samosvjestan.« Rekao sam: »Zatvorite oči i mislite na neki trenutak kada ste se dobro izrazili. Ta uspomena može biti iz bilo kojeg dijela vašeg života. Govorite odlučno i jasno i kažite točno ono što želite reći.« Dok je moj pacijent tragao za prošlim doživljajima, vidio sam kako se njegovo lice mijenja. Vilica mu se opustila i djelovao je sigurnije u sebe. Zatražio sam od njega da spoji palac i jedan prst desne ruke. Rekao sam mu da ih tako drži 30 sekundi dok je on ponovno doživljavao vlastitu izražajnost. Zatim sam mu rekao da duboko udahne i opusti se. Predložio sam da misli na neku ugodnu uspomenu iz prošlosti da bi odvojio doživljaj verbalne izražajnosti od sljedećeg sidra koje je bilo pred nama - sidra samosvjesnosti. Sljedećeg trenutka sam rekao: »A sada mislite na vrijeme kada ste uistinu bili samosvjesni.« Posvetio sam mu dovoljno vremena kako bi potpuno ušao u pojedinosti te uspomene. Upitao sam ga: »Tko je sve bio tamo? Što su imali na sebi? Kako ste vi bili odjeveni?« Dok je ponovno proživljavao svoju samosvjesnost, rekao sam mu da spoji palac i isti prst desne ruke i napravi sidro samosvjesnosti na isti onaj način na koji je napravio sidro koje je asociralo verbalno izražavanje.

Rekao sam mu da prste drži tako 30 sekundi, a zatim sam zatražio da duboko udahne i vrati se prethodnoj ugodnoj uspomeni. Do toga smo trenutka: 1. Napravili sidro stida (X) scene iz drugog razreda s učeničkom knjižicom tako da je pacijent spojio lijevi kažiprst i jedan prst lijeve ruke. 2. Napravili sidro sredstava (Y) dodirom desnog palca i jednog prsta desne ruke. Ovo je sidro držalo dva izvora moći koje je moj pacijent sada imao, a koje nije imao u drugom razredu, naime verbalnu izražajnost i samosvijest. Sada smo bili spremni ponovno oblikovati stare uspomene. Možda ćete lakše razumjeti ovaj postupak prisjetite li se jedne pretpostavke iz kibernetike:. da mozak i središnji živčani sustav ne mogu razlikovati stvarne od zamišljenih doživljaja ako je zamišljeni doživljaj dovoljno živopisan i p u n pojedinosti. Većina ljudi može se seksualno uzbuditi s pomoću mašte. To znači da nastaje potpuna kinestetička reakcija, a da nema nijedne druge stvarne osobe u blizini. Paranoidne osobe žive u ugroženom i pretjerano budnom stanju uslijed maštarija i priviđenja koje same stvaraju. Normalne osobe često doživljavaju užasan stres i tjeskobu brinući se o budućnosti - o nečemu što se još nije ni dogodilo. To su sve načini na koje je ponašanje programirano jednostavnom upotrebom mašte. Unutar trećeg koraka, zatražio sam od pacijenta da se vrati u situaciju stida, uz nova pomoćna sredstva verbalne izražajnosti i samosvjesnosti. To se postiže istodobnim dodirom dvaju sidara, X i Y. Kažem pacijentu neka ne mijenja

ponašanje drugih u toj situaciji. Mora se usredotočiti jedino na vlastite reakcije izazvane bacanjem učeničke knjižice. Slobodan je reagirati na bilo kako god želi s pomoću svoje samosvjesnosti i verbalne izražajnosti. Ohrabrujem ga da stvarno kaže svećeniku sve ono što osjeća. Možda mu i predlažem primjerice: »Grozno je što tako mučite i ponižavate dijete. Trudim se koliko mogu. Vi ste bijedan uzor ljubljenja Boga itd.« Najbolje je kada riječi dođu spontano. Mogu se izgovoriti glasno ili prigušeno. Ono što tražim jest prava energija u izražavanju ljutnje zbog stida. Na posljetku tražim pacijenta da svojem bestidnom skrbniku vrati stid koji je godinama nosio umjesto njega. Simbolično vraćanje stida je važno. Kada doživljaj iznutra postane ugodniji, kažem osobi da duboko udahne, opusti se i otvori oči. Pravilno oblikovana sidra Ovaj se postupak može provoditi bez ikoga drugoga. Svaka situaciija može se ponoviti nekoliko puta. Osobno sam radio na više od 100 uspomena na stid. Neke sam situacije ponavljao deset puta. Najvažnije za ovakav rad jest oblikovati dobra sidra pomoćnih sredstava. Oblikovati sidra stida obično je lako zbog visokog napona boli, dok je za dobro oblikovanje sidara pomoćnih sredstava potrebno dosta vremena, prakse i strpljivosti. Uvjeti za dobro oblikovana sidra jesu: Čisto stanje priključivanja. To znači da je najbolje sidro ono s najvišim naponom energije... onda kada osjećaj najjače doživljavate. Dobro odmjereno vrijeme primjene. Sidro moramo uspostaviti (palac i prst) kada je energija na vrhuncu ili blizu njega.

Može se udvostručiti. Možemo provjeriti jesmo li napravili dobro sidro tako da ga testiramo. Kada dotaknemo palac i prst, oslobađa se prošli doživljaj. Ako smo napravili dobro sidro, ono će imati visoki napon. Posljednja točka je ključna. Uvijek testirajte svoje sidro pomoćnih sredstava barem jedanput prije negoli provedete korektivni doživljaj da biste se uvjerili imate li dobro sidro. Više toga u vezi s ovom metodom smatram uzbudljivim. Kao prvo, osoba koja se njome služi iskorištava vlastite mogućnosti. To je presudno za ljude utemeljene na stidu, osobito one ovisne o drugima koji imaju tako slabu svijest o svojoj unutarnjoj snazi i vjeruju da im se mora pomoći izvana. Dobra terapija se i sastoji u tome da osoba iskorištava vlastitu snagu i sredstva. Moć se nalazi u onome kome pokušavamo pomoći. Svi mi imamo u sebi sva sredstva koja su nam potrebna da bismo se promijenili, ali toksični stid blokira svijest o našoj snazi. Sljedeće što mi se sviđa u ovoj metodi jest to što se može testirati. Pred kraj rada sa spomenutim pacijentom zatražio sam ga da se opusti, zatvori oči i vrati se u onu učionicu drugog razreda na dan podjele učeničkih knjižica. Rekao sam mu da dodirom uspostavi prvo sidro koje je napravio lijevim palcem i prstom. Pustio sam ga da osjeti onaj prije usidren doživljaj stida i zatražio da obrati pozornost na svaku promjenu u doživljaju. Opazio sam njegov izraz lica i usporedio ga s onim od prije. Moj je pacijent potvrdio znatnu promjenu u doživljaju. I ja sam je uočio. Kada smo prvi put napravili sidro, njegova je glava klonula, mrštio je čelo, disanje mu je bilo ubrzano i zacrvenio se. Kada ga je isprobao nakon dvije seanse, glava mu je bila uspravno, disanje opuštenije, a boja lica nije mu se promijenila.

To su neurološki pokazatelji koji se podudaraju s njegovim izvještajem o ponovnom doživljavanju stare boli. Ova metoda može se sažeti na sljedeći način: Vraćanje vrućeg krumpira 1. Odvojite tri do pet minuta, zatvorite oči i jednostavno se usredotočite na disanje. Budite svjesni razlike u tome kako osjećate zrak koji udišete i izdišete. Potpuno se opustite. 2. Pustite da vam d u h odlebdi unatrag do trenutka doživljaja stida povezanog s nekom osobom. Dok osjećate nelagodu ili muku tog doživljaja, dodirnite lijevim palcem jedan od prstiju lijeve ruke. Držite 20 sekundi... Duboko udahnite, opustite palac i prst. Prebacite svijest na nešto poznato, primjerice na kuću u kojoj živite. 3. Nakon što ste se usmjerili na nešto poznato, pomislite na pomoćno sredstvo ili nekoliko sredstava koja sada imate, a s pomoću kojih biste, da ste ih imali u trenutku tog doživljaja stida, mogli postupiti drukčije. (Primjerice sada se bolje izražavate. Samosvjesniji ste. Sudjelujete u skupini koja vam daje snagu.) 4. Prisjetite se nekog trenutka kada ste upotrijebili potrebno pomoćno sredstvo (nekog stvarnog doživljaja iz vašeg života) i vratite se u tu uspomenu sa što je više moguće pojedinosti. što ste imali na sebi? Koje je boje bila kosa druge osobe, oči, itd.? 5. Kada ste osjetili to sredstvo (osjećate se samosvjesnima postupate samosvjesno), dodirnite desnim palcem prst desne ruke. Držite 30 sekundi... Duboko udahnite i opustite palac i prst. Ponovite to s bilo kojim drugim pomoćnim sredstvom za koje osjećate da bi vam bilo pomoglo u prošlom doživljaju stida.

6. Pustite da vas svijest odnese u neku sadašnju poznatu situaciju (primjerice u vašu spavaću sobu ili u automobil). 7. Sada zamislite da se spremate vratiti situaciji stida iz prošlosti. Zamislite da se možete vratiti u vremenu sa sadašnjim pomoćnim sredstvima koja ste upravo usidrili. Zamislite da ćete preraditi doživljaj tako da iskoristite sredstva koja ste upravo usidrili. 8. Sada istodobno dodirom uspostavite svoja dva sidra (vaš lijevi palac i prst i vaš desni palac i prst). Vratite se u uspomenu na stid i preradite je. Recite osobi koja vas je postidila kako ste ljuti i sve ostalo što želite reći ili učiniti. (Nemojte ni na koji način mijenjati njihovo ponašanje samo svoje!) Ostanite u tom doživljaju dok se ne promijeni vaš unutarnji osjećaj doživljaja. Ako vam to stvara teškoće, vratite se u sadašnjost i usidrite još pomoćnih sredstava. Zatim se vratite i promijenite uspomenu, služeći se novim sredstvima. Nemojte zaboraviti osobi koja vas je osramotila vratiti njezin stid - stid koji je ona izbjegla ponašajući se bestidno. 9. Pričekajte minutu do dvije, a zatim se bez sidara prisjetite prošlih doživljaja da biste vlastitim osjetimim doživljajem otkrili da li se uspomena uistinu subjektivno promijenila. 10. Kada ste promijenili prošla iskustva, posegnite u budućnost. Zamislite sljedeću situaciju u budućnosti, koja je slična spomenutim prošlim doživljajima. Dok zamišljate buduću situaciju,, zamislite sebe u tim prilikama pomoćnim sredstvima. Nemojte se služiti sidrima. Savjetujem da ovaj slijed uputa zapamtite ili ga snimite na kasetu.

PROMIJENITE

SVOJU

SLIKU

O

SEBI

Druga vrlo djelotvorna metoda kojom se godinama služim jest metoda promišljanje slike o sebi. Temelj tog postupka dugujem Stephenu i Carol Lankton, koji su blistavi sljedbenici Miltona Ericksona i smatraju Ericksona poticateljem metode. U svojoj knjizi »Odgovor iznutra: Klinički okvir Ericksonove hipnoterapije« (The Answer Within: A Clinical Framework of Erickson Hypnotherapy) Lanktonovi prikazuju svoj postupak mijenjanja vlastite slike o sebi. Slijedi moja verzija njihova djela. Naša slika o sebi je kao leća fotoaparata. Ona određuje način na koji promatramo svijet i s njime ostvarujemo vezu. Ona je filtar koji uspostavlja granice našeg iskustva i naših izbora. Osobe utemeljene na stidu imaju negativnu sliku o sebi. U sebi vide mnogo nedostataka. Često osoba utemeljena na stidu nije svjesna svoje negativne slike o sebi zbog lažne krinke svojega ja. Toliko se poistovjetimo sa svojom ulogom ili situacijom da više nismo svjesni svojih najdubljih osjećaja o sebi. Želite li naučiti kako promijeniti svoju sliku o sebi, bit će vam potrebno mnogo truda. Smatrajte to trudom zbog ljubavi. Od vas će se tražiti da vježbate i istinski se tome posvetite. Osnovni proces uključuje upotrebu vizualizacija. Već sam napomenuo kako vizualizacija djeluje. Vaš mozak i središnji živčani sustav ne mogu razlikovati stvarne od zamišljenih doživljaja ako su zamišljeni doživljaji dovoljno živopisni i imaju dovoljno pojedinosti. Vizualizacija će djelovati bez obzira na to vjerovali vi u nju ili ne. Vaša sumnja možda će vas spriječiti u tome da se u njoj okušate, ali neće spriječiti da metoda djeluje kada je konačno upotrijebite.

Riječ upozorenja prije nego počnemo. Svatko je sposoban za unutarnju perceptualizaciju, ali ne može baš svatko vizualizirati. Neki to moraju naučiti. Čini se da je sposobnost vizualizacije u vezi s načinom na koji je nastala vaša mentalna mapa. Ako su se vaši roditelji u velikoj mjeri služili bogatim imaginativnim jezikom, naučili ste vizualizirati. Stoga je prvi korak u upotrebi vizualizacije kojom trebamo promijeniti svoju sliku o sebi taj da naučimo vizualizirati. Slijedi priprema za vježbu promišljanja slike o sebi. UVODNO

UGRIJAVANJE

Prvo se morate opustiti. Najdjelotvornije vizualizacije ostvaruju se dok vaš mozak proizvodi alfa-valove. Ti valovi su posljedica potpune opuštenosti. Kada ste u opuštenom alfa-stanju, snaga vašeg mozga je u povišenom stanju sugestivnosti. Snimite sljedeće upute na kasetu: Sjednite na neko udobno mjesto. Uvjerite se da vam glava ima oslonac i da vam nije prevruće ili prehladno. Za početak se usredotočite na disanje. Prvo jednostavno postanite svjesni disanja. Obično niste svjesni disanja, stoga time što se usredotočujete na disanje pretvarate nesvjesno u svjesno. Budite svjesni onoga što se događa u vašem tijelu dok dišete... Budite svjesni toga kako zrak ulazi i kako izlazi... Obratite pozornost na razliku. Usredotočite se na razliku... Sada zamislite da vidite bijelu paru dok izdišete - kao kada vidite svoj dah u hladnom danu... Počnite s vašim čelom, uočite svaku napetost i udahnite u nju. Ako postoji napetost, izdahnite je. Zamislite napetost kao crne točke u bijeloj pari dok izdišete. Udišite i izdišite dok para ne postane potpuno bijela... Zatim se usredotočite na područje oko očiju. Uočite

svaku napetost i izdahnite je... Zatim prijeđite na mišiće lica... izdahnite svu napetost... Usredotočite se na mišiće vrata... izdahnite svu napetost... Zatim se usredotočite na ramena... izdahnite svu napetost. Zatim se usredotočite na ruke i šake... izdahnite napetost. Zatim se usredotočite na prsa... Nekoliko puta duboko udahnite i izdahnite svu napetost. Zatim na trbuh... izdahnite napetost... Zatim se usredotočite na stražnjicu... izdahnite svu napetost... Zatim na koljena... izdahnite svu napetost... Zatim na listove i gležnjeve... izdahnite svu napetost. Zatim na stopala... izdahnite svu napetost. A sada pustite da vam se cijelo tijelo opusti. Zamislite da ste se pretvorili u šuplju bambusovu trsku. Topla zlatna energija ulazi kroz vrh vaše glave i izlazi kroz nožne prste. Pustite da vam se svaka stanica u tijelu opusti... Sada, dok udišete, ugledajte crnu brojku sedam na bijelom platnu ili bijelu brojku sedam na crnom platnu... Izaberite onu koja vam je lakša... Ako imate poteškoća u tome da je vidite nacrtajte je prije negoli počnete vježbu. Vježbajte tako da gledate crtež, a zatim zatvorite oči i vidite sedmicu na vašem unutarnjem ekranu. Nakon što ste svladali sedmicu, možete početi... Počnite izdisanjem brojke sedam... Sada izdahnite brojku šest, zatim pet, četiri, tri, dva, jedan. Usredotočite se na brojku jedan. Neka se jedinica pretvori u plamen svijeće. Vidite narančasti, crveni, žuti, plavi dio plamena... Pogledajte u središte plamena; osjetite njegovu toplinu i začujte pucketanje vatre. Neka se plamen pretvori u toplu vatru u kaminu... Osjetite toplinu i miris vatre... slušajte kako pucketa... Zamislite da pečete kruščiće... Okusite ih... Neka vam jezik i nepce uživaju u okusu... Sada pustite maštu da vas odnese u sunčani dan... Šetate stazom... (stanka od 10 sekundi)...

Osjećate topao vjetar koji vam dodiruje lice... (10 sekundi)... S vaše lijeve strane su stabla jabuke koja se povijaju pod velikim crvenim plodovima... (10 sekundi)... Prilazite i uberete jabuku... (10 sekundi)... Zagrizite... okusite njezin ukusni sok... Zatim ugledajte drvo naranče... (10 sekundi)... Uberete naranču. Ljuštite je, trljajući palac i prste o unutarnju stranu kore... (10 sekundi)... Omirišite je i okusite njezin ukusni sok... (10 sekundi)... Ispred vas su nizovi žutog cvijeća... (10 sekundi)... Možete osjetiti njihov miris dok im se približavate... maslačci, zvončići... (10 sekundi)... vaše omiljeno cvijeće... Nastavite hodati dok ne dođete na bijelu pješčanu plažu... (10 sekundi)... Izujte cipele i pustite da vam stopala dotakne čisti bijeli pijesak. Osjetite kako vam prolazi kroz prste. Zahvatite rukom pijesak i pustite da iscuri kroz prste... (10 sekundi)... Pogledajte ulijevo i ugledajte stazu... (10 sekundi)... Krenite po toj stazi... S obje strane staze je drveće... (10 sekundi)... Na drveću su ptice... slušajte kako pjevaju i cvrkuću... (10 sekundi)... Slušajte kako vjetar zvižduče kroz lišće... Na kraju staze je maleno jezero... Možete čuti kako voda klokoće... (10 sekundi)... S vremena na vrijeme skoči pokoja riba... (10 sekundi)... S druge strane jezera dolazi stado krava. Možete čuti kako muču... (10 sekundi)... Sjednite uz jezero... Jednostavno se opustite i zamislite da možete vidjeti sebe samoga kako si prilazite... Pogledajte se. Vaša kosa... koje je boje? Pogledajte svoje oči... uši... nos... Pogledajte svoje... cijelo tijelo... Zamislite da ste se okrenuli... Pogledajte se straga... Okrenite se na stranu... Pogledajte svoj profil... Pustite se da polagano odšećete... Sjednite tamo pokraj jezera i razmišljajte o svojoj vlastitoj slici... Polako brojite od sedam unatrag... Pustite da se vratite u svoje normalno budno stanje kada dođete do broja jedan...

Kada budete razmišljali o ovom doživljaju, možda ćete teško vidjeti sliku vlastitog tijela. Većina osoba utemeljenih na stidu ima s time poteškoća. Ako ste ih imali, možete raditi na tome na sljedeći način: Vježba slike tijela Prvi dio ove vježbe provodi se otvorenih očiju i možete se vježbati u svako doba. Stanite pred ogledalo u kojem možete vidjeti cijelo tijelo. Ispitajte svoje lice, čelo, obrve, lice, obraze, osmijeh, usta, madeže, uši, frizuru i boju kose. Vježbajte osmijeh i ozbiljan izraz lica. Vježbajte kako biste postali stručnjak za vlastito lice. Sada učinite to isto za ostatak vašeg tijela. Prelazite pogledom odozgo prema dolje i proučite svoj vrat, ramena, ruke i šake. Ispitajte svoja prsa i trbuh, bokove i noge. Okrenite se i promotrite što je više moguće od svoje stražnje strane. Obratite pozornost na svoje držanje. Uspravite se i polako opustite. Hodajte u mjestu i njišite rukama. Možete uzeti i fotografije samoga sebe i promotriti se u raznim pozama. To nije kritičko procjenjivanje. Nije ni trenutak da sastavite popis onoga što želite promijeniti. Kada ste postali stručnjak za vlastitu pojavu, spremni ste za drugi korak. Provodite ga u krevetu prije negoli ustanete. Vizualizirajte sami sebe kako ustajete. Začujte budilicu. Osjetite ioplinu kreveta. Počnite ustajati, a zatim se vratite pod topao pokrivač. Zatim iziđite iz kreveta. Osjetite hladni pod pod bosim nogama. Pogledajte uokolo po sobi: vaše pokućstvo, osobne stvari, prozore. Odjenite se. Osjetite tkaninu na tijelu dok se oblačite. Zamijetite boju odjeće. Uredite se baš onako kako se inače uređujete - operite zube, umijte se, obrijte, počešljajte. Osjetite vodu, miris kreme za lice ili losiona za

brijanje. Zamijetite svaku bol u svom tijelu. Unesite u tu situaciju što više živopisnosti i pojedinosti. Podsjetite se da još uvijek ležite u krevetu. Otvorite oči i uistinu obavite sve one radnje koje ste upravo zamislili. Budite svjesni stvarnih osjeta i usporedite ih sa svojim vizualizacijama. Pomno uočite sve razlike vaše mašte od stvarnog doživljaja. Provodite ovu vježbu svako jutro tijekom jednog tjedna. Svaki put dodajte pojedinosti koje ste izostavili prethodni dan. Jedan tjedan ove vježbe znatno će obogatiti vaše vizualizacije. Kada ste to savladali, stigli ste do središnje slike o sebi (Central Self-Image - CSI). Vježbajte tako da zatvorite oči i gledate svoju središnju sliku o sebi. Možete vježbati tijekom cijelog dana: na poslu, u autobusu, na ručku, kad god imate minutu ili dvije vremena. (Ali nikada dok vozite automobil.) Promišljanje slike o sebi Prvi korak: Integracija nove snage

u

vašu središnju sliku

o sebi Prvi korak uključuje promatranje vaše središnje slike o sebi. Ako postoji nešto za što mislite da bi moglo biti drukčije (vaše držanje, vaša energija, vaš način oblačenja, vaš izraz lica), budite uvjereni da je to nešto što možete promijeniti. Prisjetite se nekoga tko se smiješi na način na koji biste to vi željeli. Kada vidite osmijeh te osobe, usidrite ga onako kako smo to činili u vježbi vraćanja vrućeg krumpira. Nakon što ste ga usidrili, zatvorite oči i pogledajte svoju središnju sliku o sebi. Dok promatrate svoje lice, aktivirajte sidro željena osmijeha. Držite ga dok ne vidite taj osmijeh na svojem licu. Vježbajte to više puta. Ubrzo biste trebali moći zatvoriti oči i vidjeti sebe kako se smiješite na

poželjniji način. Isto m o ž e t e učiniti i s d r ž a n j e m , samopouzdanjem, pogledom oči u oči, načinom na koji hodate i govorite. Također možete vidjeti sebe kao osobu kakva biste željeli biti. Možete se vidjeti pet kilograma debljima ili mršavijima. Možete se vidjeti kako se ponašate na željene načine. Najvažnije je izdvojiti te osobine i načine ponašanja tako da ne sudite i ne kritizirate. Ako vam je potrebna radikalna promjena, morali biste svoju novu sliku vidjeti kao idealnu sliku. Drugi korak:

dodavanje

bliske

osobe

Drugi korak uključuje dodavanje bliskih veza s ljudima. Vaš na stidu utemeljeni identitet bio je posljedica rušenja interpersonalnog mosta s bliskim osobama. Dobar identitet zahtijeva odraz u očima barem jedne bliske osobe. Stoga se vaša nova slika o sebi mora odražavati u očima nekoga u koga imate povjerenje, čije mišljenje vam nešto znači. Zatvorite oči i pogledajte svoju novu središnju sliku o sebi s dodirom toplog, intimnog povjerenja. Dok gledate sami sebe, uplovite u svoje novo tijelo. Stojite u vlastitim cipelama; gledajte vlastitim očima; osjetite dodir svoje odjeće na tijelu. Dok gledate vlastitim očima, ugledajte povjerljivu prijateljicu, koja vas voli i ne sudi vas, kako vam prilazi. Pazite da je to prijateljica koja će vam uvijek reći istinu (a ne podilaziti). Razgovarajte sa svojom prijateljicom i slušajte kako vam daje povratnu informaciju o vašem osmijehu i vašem novom samopouzdanju. Ugledajte iskreno priznanje u njezinim očima. Recite sami sebi: »Volim svoj novi osmijeh i svoj novi osjećaj samopouzdanja. Uživam u društvu svoje prijateljice i moja prijateljica uživa sa mnom.« Potvrde su odlična pomoćna sredstva u radu na slici o sebi.

Treći korak: Vježbanje scenarija Unutar trećeg koraka prolazite kroz različite scenarije koji se odnose na vrste ponašanja koja biste željeli promijeniti. Primjerice, ja sam mukotrpno radio na promjeni svoje navike da podilazim ljudima. Činio sam to na sljedeći način: Zamislite da razgovarate s dobrim prijateljem. On vas poziva da iziđete na večeru u novi tajlandski restoran. Oduševljen je tamošnjom hranom. Osjećate u sebi potrebu da kažete da i udovoljite prijatelju. Obratite pozornost na vlastito tijelo. Umorni ste i ne uživate baš u tajlandskoj hrani. Prisjetite se kako ste umalo povratili nakon što ste pojeli neko egzotično tajlandsko jelo. Začujte svoj glas kako kaže prijatelju: »Ne, umoran sam i ne volim tajlandsku kuhinju. Vjerojatno ću biti raspoložen za izlazak sutra, ali ne u tajlandski restoran. Morat ćeš naći nekog drugog za tu vrstu jela.« Slušajte kako je vaš prijatelj razočaran. Uspravite se; duboko udahnite i recite mu da znate kako je razočaran i da se veselite nekoj drugoj večeri s njim. Gledajte ga u oči i recite da ne biste voljeli lagati ili pretvarati se kada ste s njim... Zatim gledajte kako odlazi. Dok zatvarate vrata, recite: »Sposoban sam za iskrenost u vezama. Sposoban sam reći što želim i osjećam. Imam pravo na svoje vlastito "volim" i "ne volim". Volim sam sebe kad govorim istinu.« Možete vježbati s različitim situacijama. Neke od njih uče vas da kažete volim te nekome kome želite izjaviti ljubav; da kažete nekome ne, da zatražite povišicu; da se natječete za posao; da vratite robu koju ne želite u trgovinu; da pozovete nekoga na sastanak; da upoznate nove ljude; da uspješno održite planirani govor. Izaberite situacije koje su zatrovane vašim bolesnim stidom.

Lanktonovi predlažu upotrebu pozitivnih scenarija uz snažnu središnju sliku o sebi kako bi se izgradili novi obrasci navika, a da biste nadvladali stresna psihička stanja kada do njih dođe. Primjerice, pomislite da u ponedjeljak morate ići u banku i zatražiti kredit. Dok mislite o tome, mišići vam se napinju, grlo steže i grči vam se utroba. Na prvi znak stresa možete razviti naviku svjesnog usmjeravanja na vašu snažnu, samopouzdanu središnju sliku o sebi i jedan od vaših uspješnih scenarija. Lanktonovi predlažu da postupak ponovite sa šest ili više uspješnih situacija. Kada se obrasci navika izgrade, oni postaju nesvjesni. Počinjete automatski reagirati sa samopouzdanjem i pozitivnim očekivanjima. Želio bih vas podsjetiti na to da je naš identitet utemeljen na stidu oblikovan negativnim situacijama i jezičnim dojmovima. Kolaži uspomena na stid međusobno se povezuju i djeluju nesvjesno. Na sličan način i promišljanje slike samoga sebe (ovaj put pozitivno) uključuje izgradnju pozitivne unutarnje mape koja će upravljati našim radnjama. Znanstvenici su uvjerljivo pokazali da naš uspjeh ovisi o našem unutarnjem sklopu slika. Četvrti korak:

Emanirane

slike

Svrha je četvrtog koraka razviti novu i pozitivnu situaciju iz naših zamišljenih pozitivnih ciljeva. Lanktonovi to zovu emaniranim slikama. Trebate stupiti u sliku sebe kako uživate u željenom cilju i izmaštati novu sliku koja emanira iz one prve. U svojem primjeru odvikavanja od podilaženja zamislio sam kako me te večeri nazvao prijatelj da mi kaže kako cijeni moju iskrenost jer sam odbio ići nekamo kamo zapravo nisam

želio ići. Čuo sam poštovanje u njegovu glasu. Bilo mi je drago zbog toga. Peti korak:

Sezanje

u budućnost

Posljednji korak u promišljanju slike o sebi jest sezanje u budućnost. Ono se postiže pretvaranjem da je željeni budući cilj već postignut. Lanktonovi kažu: Govoreći u sadašnjem vremenu o budućnosti, upućujemo pacijenta da u punoj mjeri uživa u popratnim osjećajima ispunjenja, ponosa, prisnosti itd., koji su prisutni, a zatim da se posveti maštarenju i u mislima prijeđe sve one korake koje je poduzeo da ostvari taj san. S pomoću tog sredstva možemo se iz izmaštane budućnosti osvrnuti unatrag i naučiti nešto važno o tome kako smo ostvarili svoj san. Ove su metode vrlo djelotvorne i djelovat će bez obzira na to vjerovali vi u njih ili ne. Sve što je potrebno jest da vježbate. Toliko energije vam je potrebno da biste skrili svoj stid. Poslužite li se tek sitnim djelićem te energije, ove vizualne metode mogu vam promijeniti život.

10. POGLAVLJE

SUPROTSTAVITE SE UNUTARNJIM GLASOVIMA I PROMIJENITE IH Svi smo mi u posthipnotičkom transu potaknutom u ranom djetinjstvu. Ronald Laing Stvaramo se ili jadnima ili snažnima. Količina uloženog truda je ista. Don Juan

Gledao sam je u lice. Gotovo je sjajilo. Zračila je; bila je možda najljepša žena koju sam ikada savjetovao. Kada je ušla iz hodnika u moj ured, dirnula me njezina nježna ženstvenost i elegancija. Bila je od one vrste žena za kojom, kako kaže fra Angelico, ne možete osjetiti pohotu. Bila je prelijepa. Kada je počela govoriti o sebi, mislio sam da se poigrava sa mnom, poput onih koji umanjuju vlastitu vrijednost kako bi izmamili kompliment ili pohvalu. »Ja sam užasna majka. Moje dijete zaslužuje bolje. Izgubit ću posao. Ne mogu se priviknuti na računala. Uvijek sam

bila nekako glupava. Ne krivim muža što se želi razvesti od mene. Trebala sam se udati za Sidneyja. On je slijep. Ne bi morao gledati moje tijelo.« Nabrajala je dalje i dalje, kao da se ne može zaustaviti. Govorila je u dva potpuno različita tona. Jedan je bio grub i hrapav. Drugi je bio nekako plačljiv i slabašan. Ostavila je na mene snažan dojam gramofonske ploče koja preskače. Radio sam s njom otprilike godinu dana. Zvala se Ophelia. Iskristalizirala se jasna slika napuštenosti. Njezin je pravi otac bio alkoholičar. Ostavio je majku kada je Ophelia imala tri godine. Prvi ju je očuh nekoliko puta pržio plamenom šibica, govoreći joj da je to primjer kako peku paklene vatre. Jedan ju je drugi muškarac, poočimov brat, vodio na vožnje i radio joj »čudne stvari«. Govorio joj je da je jedina osoba koja joj je ikada uistinu posvetila pozornost. Jednom joj je dao psića. Bila je to jedna od njezinih rijetkih ugodnih uspomena na djetinjstvo. Majka joj je bila konobarica u baru i često je vikala na Opheliju svojim hrapavim glasom. Nju su proglasili najseksepilnijom djevojkom u četvrtom razredu srednje škole i stalno se uspoređivala s Ophelijom. Kada je Ophelia imala trinaest godina govorila joj je: »Bolje ti je da se malo udebljaš u grudima i stražnjici ako želiš da te dečki pozivaju van. Ja sam nosila trojku u tvojoj dobi.« Jedan od majčinih prijatelja došao joj je u postelju i seksualno je maltretirao. Ophelia je o tome govorila s očitom boli, ali istodobno i kao da je riječ o njezinu trijumfu nad majkom. Ukratko, ova je žena bila teško zlostavljana. Bila je duboko utemeljena na stidu i održavala je stid kroz negativan razgovor sa samom sobom koji je pokretao kontinuirane spirale stida.

»UNUTARNJI

GLAS«

Ovaj je negativni razgovor sa samim sobom unutarnji dijalog koji Robert Firestone zove unutarnji glas. Tu su pojavu drugi opisivali na drugačije načine. Eric Berne smatra da je riječ o skupu roditeljskih snimaka koji su poput audio-kaseta. Neki su procijenili da u glavi normalnog čovjeka ima oko 25.000 sati takvih kaseta. Fritz Perls i psihologijska škola gestalt zovu te glasove introjektiranim roditeljskim glasovima. Aaron Beck ih zove automatske misli. Kako god ih zvali, svi mi imamo u glavama neke glasove. Na stidu utemeljeni ljudi osobito imaju dominantne negativne, postiđujuće, samoomalovažavajuče glasove. Robert Fireston piše: »Glas se može opisati kao jezik podmuklog samouništavajućeg procesa koji, do različite mjere, postoji u svakoj osobi. Glas predstavlja vanjsko stajalište prema sebi koje je izvorno izvedeno iz potisnutih neprijateljskih osjećaja roditelja pre­ ma djetetu.« Fantazijska vezanost (Fantasy Bond) Glas u osnovi govori na stidu utemeljenim osobama da nisu vrijedne ljubavi, da su bezvrijedne i loše. Glas podupire predodžbu lošeg djeteta. Glas se može doživjeti svjesno kao misao. Češće, on je samo djelomice svjestan ili je potpuno nesvjestan. Većina nas uopće nije svjesna običajne aktivnosti glasa. Postajemo je svjesni u određenim stresnim situacijama razotkrivenosti kada se aktivira naš stid. Kada pogriješi, čovjek može sama sebe nazvati »pravom budalom«. Ili kaže: »Opet. Baš sam budala.« Prije važnog razgovora za posao glas vas može mučiti ovakvim mislima: »Otkud ti pomisao da se možeš nositi s

odgovornostima kakve donosi ovakav posao? Osim toga, previše si živčan. Primijetit će koliko si živčan.« Glasova se zapravo jako teško riješiti, zbog izvorne napuknutosti interpersonalnog mosta i posljedične fantazijske vezanosti. Kada su djeca napuštena, i što ih se ozbiljnije napušta (zanemaruje, zlostavlja, upliće), to više ona stvaraju iluzije vezanosti s roditeljom. Te iluzije Robert Firestone zove »fantazijska vezanost«. Kako bi stvorilo fantazijsku vezu, dijete mora idealizirati roditelje, a sebe učiniti »lošim«. Svrha te fantazijske veze jest opstanak. Dijete se očajnički oslanja na roditelje. Oni ne mogu biti loši. Ako su oni loši ili bolesni, ono ne može preživjeti. Tako je fantazijska vezanost (koja njih čini dobrima, a dijete lošim) poput fatamorgane u pustinji. Daje djetetu iluziju da ima ljubav i potporu u životu. Godinama poslije, kada dijete napušta roditelja, fantazijska je veza već internalizirana. Održava se s pomoću glasa. Ono što je nekoć bilo izvanjsko - roditeljski vriskavi, prijekorni i kažnjavajući glas, sada postaje unutarnje. Zbog toga proces suprotstavljanja unutarnjem glasu i njegove promjene stvara veliku tjeskobu. Ali kao što Firestone ističe: »Nema duboko ukorijenjene terapeutske promjene bez ove popratne tjeskobe.« U početku ovog posla suprotstavljanja unutarnjim glasovima i njihova mijenjanja valja shvatiti koliko moćni ti glasovi mogu biti. Dijete, usvajajući roditeljev glas, preuzima njegovo subjektivno i, u slučaju roditelja utemeljenog na stidu, iskrivljeno stajalište prema sebi. I kao što je istaknuo Firestone, dijete usvaja »stajališta koja su roditelji imali kada su bili najljući i kada su ih najviše odbacivali. Kćerka ili sin usvajaju osjećaje prezira i degradacije koji leže iza njihovih iskaza.«

Kao djeca odrasla u obiteljima utemeljenima na stidu nismo mogli drugačije nego misliti kako smo loši i nevoljeni. Jednostavno, nismo bili u stanju prihvatiti da su nam roditelji utemeljeni na stidu, da imaju nezadovoljene potrebe ili, u nekim slučajevima, da su nesumnjivo emocionalno bolesni. Glas, također, teži generaliziranju, prelazeći s posve određene kritike na druga područja našeg života. Ako je majka, kompulzivna perfekcionistica sklona urednosti i čistoći, prenijela na dijete svoj stid, taj će se kritički perfekcionizam generalizirati na sve druge loše navike i nedostatke. Djeca će se odnositi prema sebi samima s istom porugom, sarkazmom i prezirom, koje su prenijeli na njih. Glas nije pozitivan vrijednosni sustav. »Prije«, kaže Firestone, »on tumači i uspostavlja vanjski sustav vrijednosti kroz ružno napadanje i kažnjavanje sama sebe.« Glas se može pojavljivati ponovno i ponovno, i to kontradiktorno iniciranjem postupaka i budućim osuđivanjem. Firestone je ponudio dokaze da »u svojem najpatološkijem obliku pacijenti koji imaju sklonosti samoubojstvu ili ubojstvu, govore da su čuli "glasove" kroz prave halucinacije. Glasovi su im naređivali da izraze destruktivne porive.« U manje patološkom obliku, kada glasovi predstavljaju roditeljski vrijednosni sustav, ton je najčešće osvetoljubiv i izaziva osjećaj mržnje prema sebi prije negoli ispravljanje ponašanja. Čak i kada osoba priznaje grešku ili krivu procjenu, odnosno kada priznaje da je u krivu, glas je moralizatorski i kažnjiv. Glas može reći: »Isprika nije dovoljna! Nikad nećeš naučiti. Tako si slab i nespretan. Suoči se s tim - jednostavno nisi dobar. Sada si to dokazao.« Glas pravi kategoričke procjene da je pojedinac manjkav i nedorastao te da se nikada neće promijeniti.

Glasovi su najčešće potaknuti obrambenim mehanizmima naših na stidu utemeljenih, zatvorenih primarnih skrbnika. Baš kao što roditelji utemeljeni na stidu ne mogu prihvatiti vlastite slabosti, želje, osjećaje, ranjivost i potrebu za osloncem, oni ne mogu prihvatiti ni potrebitost, osjećaje, slabost, ranjivost i ovisnost svoje djece. Firestone piše da je glas rezultat »duboko potisnute želje roditelja da razore životnost i spontanost djeteta kad god ono ugrozi njihove obrambene mehanizme.« Moramo se sjetiti da su skrbnici utemeljeni na stidu nekoć i sami bili povrijeđena djeca. Njihovi su bol, poniženje i stid bili potisnuti. Njihova srdžba prema svojim postiđujućim roditeljima nije mogla biti izražena zbog straha od gubitka roditelja. Srdžba je bila okrenuta unutra, prema samom sebi i postala je mržnja prema sebi. Obrambeni mehanizmi roditelja od boli i stida sprečavaju da ti osjećaji izbiju u svijest. Da je roditelj dopustio djetetu izraziti te osjećaje, ugrozio bi vlastite obrambene mehanizme. Roditelj mora zaustaviti djetetova osjećanja potrebitosti i boli kako ne bi morao osjećati jednake vlastite osjećaje. UNUTARNJI

GLAS

KAO

AUTOMATSKE

MISLI

Od presudne je važnosti da naučite poklanjati pozornost svojem unutarnjem dijalogu, svojim vlastitim unutarnjim glasovima. Najrazorniji aspekti vašeg unutarnjeg glasa očituju se kao automatske misli. Zamislite sljedeću situaciju: u prepunom nogometnom stadionu žena glasno viče, ustaje, pljusne muškarca koji sjedi kraj nje i izjuri sa stadiona. Nekoliko ljudi promatra prizor. Svatko drugačije reagira. Jedan je muškarac preplašen; mladić je ljut; žena srednjih

godina je potištena; terapeut je znatiželjan; svećeniku je neugodno. Isti je događaj potaknuo veoma različite emocije u svakom od promatrača. Razlog je u automatskim mislima svakog pojedinog promatrača. Muškarca koji se uplašio njegova je majka kreštava glasa često pljuskala kao dijete. Čuo je glas svoje majke kako viče: »Zar nemaš nimalo mozga?« Ljutiti mladić je pomislio: »Žene smiju nekažnjeno tući muškarce. Baš kao što moja sestra može nekažnjeno tući mene. To jednostavno nije pošteno.« Nedavno razvedeni muškarac srednjih godina misli: »Zar se više nitko ne slaže? To je uistinu tužno.« Terapeut je pomislio: »Pitam se čime je izazvao takvu reakciju?« A svećenik misli: »Nije li ta žena moja župljanka? Kako neugodno!« U svakom slučaju promatračeva je emocija bila rezultat neke misli. Emocionalna je reakcija pratila misao koja je interpretirala događaj. Naš je mentalni život krcat mislima, od kojih su mnoge nesvjesne i automatske. Internalizirani vas stid potiče da se usmjerite na posebnu skupinu automatskih misli, do te mjere da isključujete sve proturječne misli. Ova zaokupljenost stvara vrstu tunelskog vidokruga u kojem mislite samo jednu vrstu misli i opažate samo jedan aspekt okružja. Aaron Beck rabi frazu selektivna apstrakcija da bi opisao tunelski vidokrug. Selektivna apstrakcija znači da se toliko usmjeravamo na jednu skupinu pokazatelja u našem okružju da isključujemo sve druge. Tunelski vidokrug proizvod je toksičnog stida.

SUPROTSTA UNUTARNJIM

VL/AN/E GLASOVIMA

Nadam se da je posve jasno kako negativni glas potiče i pojačava toksični stid. On uzrokuje i uvećava spirale stida. Glas je moćan. Kada se jednom uspostavi, glas postaje ključna dinamika funkcionalne autonomije toksičnog stida. Postoje mnoge tehnike za suprotstavljanje glasovima u vašoj glavi i za njihovo mijenjanje. PRILAGODBA

FIRESTONOVA

DJELA

O

GLASU

Robert Firestone autor je pionirskog rada u identificiranju izvora i destruktivnosti glasa. Razvio je neke učinkovite tehnike kojima pomaže pacijentima da postanu svjesni ovih neprijateljskih misli. On piše da »proces formuliranja i verbaliziranja negativnih misli djeluje tako da smanjuje destruktivni učinak glasa na pacijentovo ponašanje.« U glasovnoj trepiji pacijente se uči eksternalizaciji svojih unutrašnjih kritičkih misli. Na taj način pacijenti razotkrivaju svoje napade na same sebe i konačno pronalaze puteve za promjenu negativnog stajališta u objektivnije, manje kritičko stajalište. Kada se glas eksternalizira kroz verbalizaciju, oslobađaju se snažni osjećaji koji rezultiraju m o ć n o m emocionalnom katarzom popraćenu spoznajom. Povijesno se glasovna terapija razvila iz Firestonovih promatranja »normalnih« i neurotičnih pojedinaca. Firestone je primijetio kako se posebno skupine takozvanih normalnih pacijenata razljute i postanu defenzivne kad im se kaže nešto što tumače kao kritičko ili negativno. »Njihovo obrambeno stajalište«, piše Firestone, »obično nije povezano s točnošću ili netočnošću povratne informacije

koju primaju, nego se podudara s njihovim vlastitim negativnim procjenama samih sebe.« Drugim riječima, što je jača i energičnija njihova obrambena reakcija, vjerojatno su kritičniji prema samima sebi. Firestone je zaključio da »prosudbe i ocjene drugih, kada potvrđuju iskrivljeno mišljenje koje neka osoba ima o sebi, teže stvoriti opsesivni misaoni proces.« Budući da nas već muče naše vlastite kritične misli i napadi na same sebe, osjetimo snažnu ugroženost uvijek kada nas i drugi napadnu na jednak način. Metode eksternalizacije postiđujućega glasa Firestonove se m e t o d e uglavnom upotrebljavaju u individualnoj i skupnoj terapiji. Prihvatio sam te metode tako da ih možete koristiti i izvan terapije. Pokušao sam vam pokazati kako su moćni vaši unutarnji glasovi i zašto ih se ne želite odreći. Ako pri sljedećim vježbama osjetite pretjerano uzbuđenje, odmah prestanite. To znači da ih trebate provoditi s nekim tko je izvježban da vam pomogne. Dnevnik pretjeranih reakcija Prva metoda koju bih vam predložio neposredan je rezultat jednog ranog rada koji je Firestone izveo ispitujući nastanak opsesivnog procesa kritičkoga glasa. Trebate voditi dnevnik svojih pretjeranih obrambenih reakcija. Najbolji se rezultati postižu kada sudjelujete u vrsti skupnog rada. No postupak se može provoditi i jednostavno tijekom vašeg svakodnevnog interpersonalnog života. Svaku večer prije nego pođete spavati, razmislite o događajima toga dana. Kada ste se uznemirili? Kada ste pretjerano reagirali? U kakvoj se situaciji to dogodilo? Tko je

sve bio nazočan? Što vam je rečeno? Je li ono što vam je rečeno slično onome što govorite sami sebi? Tako smo primjerice 16. prosinca ja i moja žena razgovarali o preuređivanju soba u našoj kući. U jednom sam trenutku osjetio kako mi se ton povisuje. Uskoro sam joj bijesno govorio koliko sam opterećen na poslu. Čuo sam sama sebe kako govorim: »Ne očekuj od mene da vodim brigu i o tome. Jedva držim korak s osnovnim obvezama.« Poslije sam unio tu provalu bijesa u svoj dnevnik. Upotrijebio sam sljedeću shemu: Datum: Srijeda, 16. prosinca, 20 sati 45 minuta Predmet Moja žena Sadržaj: Razgovor o preuređivanju sobe u našoj kući. Pretjerana reakcija: Pošto je rekla: »Trebat će mi tvoja pomoć«, ja sam odgovorio razdraženim glasom: »Ne očekuj od mene da vodim brigu i o tome itd.« Unutarnji glasovi: Loš si muž. Ništa ne znaš popraviti. Jadan si. Kuća ti se raspada. Kakav bezveznjaković! Pravi muškarac zna praviti i popravljati. Dobri se očevi brinu za kuću. Od presudne je važnosti da se pozabavite glasovima. Savjetujem vam da se opustite u mirnu okružju. Pomno slušajte što si govorite. Zapišite to, a potom glasno izrecite. Budite spontani pri izricanju. Kada počnete naglas izricati unutarnji glas, možda će vas iznenaditi provala emocija. Fireston u svojem skupnom radu ohrabruje osobu da izrazi sentimente, glasno i emocionalno. Reći će mu: »Reci to glasnije«, ili: »Daj si oduška.« Savjetujem vam da učinite isto. Spontano izrazite sve što vam padne na pamet. Recite to u drugom licu. Dopustite si da uđete u emocionalni napon potaknut glasom.

Odgovaranje

na glas

Kada izrazite glas, možete početi odgovarati na njega. Upućujete izazov i sadržaju glasa i njegovim naredbama. U svoj sam dnevnik upisao da sam dobar muž i da sam izgradio dobar dom. Moja muškost ne ovisi ni o kojem mojem postupku. Puno radim i mogu si priuštiti da mi netko popravi kuću. Unajmio bih nekoga da to učini čak i kada bih sam znao kako. Ja imam pametnijeg posla. Mnogi su valjani ljudi stolari i zidari. Mnogi nisu. Ja uvijek sljedećeg dana ponovim dijalog. Uvijek odgovaram i emocionalno i razumno (logički). Firestone preporučuje da se svjesno ne podčinjavamo glasu i da mu se neposredno suprotstavljamo. Ja sam primjerice, pozvao stolara, rekao mu točno što želim i ostavio ga da radi. Za to sam vrijeme igrao golf, sretan što si mogu priuštiti unajmljivanje radnika koji će mi popravljati po kući. Otkrivanje unutarnje kritike Drugi način za otkrivanje postiđujućih glasova dolazi iz terapije gestalt psihologije. Ja tu metodu zovem jednostavno otkrivanje unutarnje kritike. U svim se ljudima utemeljenima na stidu ostvaruje unutarnji samokritički dijalog, koji se zove igra »samomučenja«. Gotovo uvijek ona je u tolikoj mjeri dio navike da je nesvjesna. Sljedeće će vam vježbe pomoći da je osvijestite i pomoći će vam da postanete cjelovitija osoba te da se prihvatite takvi kakvi jeste. Vježbe sam preuzeo iz knjige »Svjesnost« (Awareness) Johna O. Stevensa. Udobno sjednite i zatvorite oči... Sada zamislite da sjedite ispred sama sebe i da se gledate. Zamislite vlastitu sliku dok

sjedite pred sobom, možda poput slike u ogledalu. Kako ta slika sjedi? što ta slika nosi? Kakav izraz lica vidite? Sada u sebi kritizirajte vlastitu sliku, kao da govorite nekoj drugoj osobi. (Ako pokus provodite sami, govorite glasno.) Recite samom sebi što biste trebali, a što ne biste trebali činiti. Započnite svaku rečenicu sa: »Trebao bih....«, »Ne bih trebao...« ili njihovim ekvivalentima. Sastavite dug popis kritičkih primjedaba. Slušajte svoj glas dok to činite. Sada zamislite da ste zamijenili mjesto sa slikom. Postanite svoja slika i odgovorite na kritike. Što odgovarate na ove kritičke primjedbe? I što izražava boja vašega glasa? Kako se osjećate dok odgovarate? Sada promijenite uloge i ponovno postanite kritičar. Dok vodite taj unutarnji dijalog, budite svjesni onoga što kažete te kako to kažete, svojih riječi, boje glasa itd. Povremeno napravite stanku kako biste samo slušali vlastite riječi i dopustili si da ih doživite. Zamijenite uloge kad god osjetite potrebu za tim, ali ne prekidajte dijalog. Uočite sve pojedinosti onoga što se zbiva u vama dok to činite. Primijetite kako se osjećate, tjelesno, u svakoj ulozi. Prepoznajete li nekoga poznatog u glasu koji vas kritizira i kaže: »Ne bi trebao...« čega ste još svjesni? Nastavite taj tihi dijalog još nekoliko minuta. Opažate li kakve promjene dok nastavljate dijalog? Sada samo tiho sjedite i prođite u mislima kroz dijalog. Vjerojatno osjećate vrstu razdora ili sukoba, neku podjelu između moćnog, kritičkog, autoritativnog dijela sebe koji zahtijeva da se promijenite i drugog, slabijeg dijela sebe koji se ispričava, izmiče i pronalazi izlike. To je kao da ste podijeljeni na roditelja i dijete. Roditelj ili »šef« uvijek vas pokušava promijeniti u nešto »bolje«, a dijete ili »gubitnik«

stalno izbjegava te pokušaje promjene. Slušajući glas koji vas je kritizirao i postavljao vam zahtjeve, možda ste prepoznali glas jednoga od svojih roditelja. Ili je možda zvučao kao glas neke druge osobe iz vašeg života koja vam postavlja zahtjeve, tj. glas supruge ili supruga, šefa ili kakvog drugog autoritativnog lika koji vas kontrolira. Kritički se glas može aktivirati u bilo kojoj situaciji ranjivosti ili izloženosti. Kada se aktivira, pokreće se postiđujuća spirala. A kada se nađe u pokretu, postiđujuća spirala stječe vlastitu moć. Nužno je izvanjštiti taj unutrašnji dijalog, jer njime održavate neprihvaćanje samog sebe i svoju podijeljenost. Ova vam vježba pomaže da osvijestite kritički dijalog. To je prvi korak u izvanjštenju glasa. Drugi je korak uzeti svaku od kritičkih poruka i prevesti ih u konkretno, određeno ponašanje. Umjesto: »Sebičan si«, recite: »Nisam htio oprati suđe.« Umjesto: »Glup si«, recite: »Ne razumijem algebru.« Svaka je kritička tvrdnja generalizacija. Kao takva, neistinita je. U životu svakoga od nas postoje trenuci kada nešto želimo napraviti na svoj način. Postoje područja života u kojima smo svi zbunjeni. Prevodeći ta uopćavanja (ocjene, stanja vrijednosti) u konkretno, specifično ponašanje, možete vidjeti stvarnu sliku sebe i prihvatiti se na uravnoteženiji i integriraniji način. U trećem koraku treba uzeti ove tvrdnje (ocjene, stanja vrijednosti) i suprotstaviti im pozitivne. Primjerice, umjesto da si kažete: »Sebičan sam«, recite: »Nesebičan sam.« Važno je verbalizirati i čuti izrečeno. Preporučujem da pođete nekomu, kolegi sa skupne terapije, najboljem prijatelju, suprugu ili s u p r u z i i da p r e d njim verbalizirate p o z i t i v n e , samoafirmativne tvrdnje. Pazite da osoba kojoj se obraćate bude takva koja nije utemeljena na stidu.

ZAUSTAVITE OPSESIVNE POSTIĐUJUĆE MISLI

Vježbu sam uzeo iz rada Baina, Wolpea i Meichenbauma. Njezina je najveća korist u zaustavljanju prve misli ili misli koja se stalno vraća i potiče postiđujuću spiralu. Ova vježba sastavljena od četiri koraka moja je prilagodba rada Josepha Wolpea. Ovom se tehnikom postiđujuća misao prekida oštrom zapovjedi da se prestane i zamjenjuje se novom, samoafirmativnijom misli. Misli potaknute stidom mogu se podijeliti u tri kategorije: samoomalovažavanje; katastrofičke misli o nesposobnosti da se nosimo s budućnošću; kritičke i postiđujuće misli kajanja i žaljenja. Postiđujuće misli o budućoj bolesti i katastrofi mogu učiniti osobu kronično tjeskobnom. Misli kao što su »samo da nisam učinio to i to« sigurni su putevi za otpočinjanje spirala stida. Isto je sa samoomalovažavajućim mislima kao: »prestidljiv sam da bih stekao prijatelje ili nešto postigao« ili »tako sam glup«. I opsjednutost vlastitim promašajima i ograničenostima potiče spiralu, što rezultira ozbiljnom depresijom. Što ste opsjednutiji nečim, intenzivnija je spirala stida. Zaustavljanje misli ima svrhu zaustaviti spiralu u njezinu izvoru. Zastanite na trenutak i zapišite pet misli koje vas najviše postiđuju. Primjerice, ja sam radio na sljedećih pet misli kada sam prije nekoliko godina provodio ovu vježbu: 1. Hlače su mi tako nategnute da je to odvratno. (Opsjednutost težinom.) 2. Ja sam promašen kao otac. (Opsjednutost roditeljskim dužnostima.) 3. Ozbiljno sam bolestan. (Opsjednutost tjelesnom bolešću.)

4. Kakve koristi? Umrijet ću. (Opsjednutost smrću.) 5. Stvarno sam sebičan. (Opsjednutost moralom.) Pokušajte utvrditi koje vam se to misli stalno vraćaju i neprestano vas postiđuju. Poredajte ih s obzirom na mjeru u kojoj vas uznemiruju i postiđuju. Pod broj 1 stavite misao koja vas najviše postiđuje, potom pod broj 2 onu koja dolazi odmah iza nje itd. Pogledajte brojeve 1, 2 i 3. Sada odaberite jednu od postiđujućih misli na kojoj ćete raditi. Ne morate odabrati najgoru. Važno je da ovom vježbom postignete uspjeh. Stoga odaberite onu misao za koju mislite da je možete nadvladati. Poslije, kada steknete vještinu zaustavljanja misli, možete se vratiti na one misli koje vas najviše postiđuju. Zaustavljanje misli iziskuje istinsku odlučnost da ostanemo mentalno budni. Ne možete samo poželjeti da postiđujuća misao ode, morate je otjerati. To zahtijeva usmjerenost na postiđujuću misao, a potom naglo zatvaranje i pražnjenje uma. Evo četiri koraka za zaustavljanje opsesivne postiđujuće misli. Prvi korak: Zamislite misao Zatvorite oči i predočite si situaciju u kojoj bi se vaša opsesivna misao vjerojatno pojavila. Udubite se u prizor. Ako imate teškoća u vizualiziranju, pokušajte proživjeti osjećaj koji se pojavljuje uz postiđujuću misao. Ili čuti glas koji vam govori misao. Zamislite što više pojedinosti u vezi s prizorom: kakvu odjeću nosite, boje, mirise, osjećaje, zvukove osobe (osoba) u prizoru... Sada počnite slijediti lanac misli koje ste imali pri postiđujućem prizoru. Sjetite se razgovora sa samim sobom. Snažno se udubite u taj prizor prije nego započnete drugi korak. Ako počnete osjećati stid, to je dobar znak, jer ako

možete voljno intenzivirati postiđujuće osjećaje, možete ih voljno i smanjiti. Drugi korak: Prekid misli Misli se mogu prekinuti brojnim tehnikama iznenađenja. Često se upotrebljavaju budilice. Ja se volim poslužiti kasetofonom. Uključite ga i snimite glasno izrečeno STOP. Snimite riječ u raznim vremenskim razmacima, ne kraćima od dvije minute. Sjednite ili ležite i opustite se. Smjestite se blizu kasetofona. Zatvorite oči i ponovno uplovite u doživljenu postiđujuću situaciju. Pozabavite se pojedinostima prizora i pustite da razvije sve svoje tipične asocijacije. Dozovite u sjećanje slike, razgovor sa samim sobom, osobe, itd., potom se upustite u doživljaj stida. Uključite kasetofon kada počnete razgovarati sa samim sobom o prizoru. Kada čujete riječ STOP (trebalo bi biti izrečeno glasno i odlučno), postavite si cilj da vam na 30 sekundi nakon glasno izrečenog STOP um ostane potpuno prazan. Potom pokušajte ponovno. Vratite se svojim bolnim mislima, ponovno uključite kasetofon i kada čujete glasno izrečeno STOP pratite koliko će vam dugo um biti slobodan od bolne misli. Pokušajte ponovno i provjerite može li vam um biti slobodan punih 30 sekundi. Zapamtite da će vam se misli vratiti. Da biste se uvježbali, ostavite kasetofon uključen dok se vraćate na opsesivnu misao. Mijenjajte intervale i kada čujete STOP, pokušajte da vam um bude slobodan punih 30 sekundi. Ponavljajte to. Treći korak: Prekid misli bez pomoći sa strane Sada se morate smjestiti negdje gdje vas neće smetati. Morat ćete vikati STOP ne bojeći se da će vas netko čuti. Navijte budilicu da zazvoni za tri minute. Vratite se opsesivnoj misli. Doživite je sa svim popratnim osjećajima. Kada sat

zazvoni, viknite STOP i provjerite koliko će vam dugo um ostati čist od bolnih osjećaja... Sada navijte sat i pokušajte ponovno; vratite se neželjenim mislima... ako imate teškoća s prekidanjem misli, pokušajte sljedeće dok vičete STOP: možete iznenada skočiti, pucnuti prstima, lupiti ravnalom o stol, podignuti ruku kao prometni policajac ili se poslužiti mojom omiljenom tehnikom - nategnuti i otpustiti gumicu omotanu oko zgloba ruke. Kada uspijete isključiti opsesivnu misao na trideset sekundi, vrijeme je da počnete govoriti STOP normalnim glasom. Kada uspijete zaustaviti misao na trideset sekundi normalnim glasom, počnite ponovno cijeli postupak, ovaj put šapćući. Vježbajte dok ne budete mogli zaustaviti misao šapćući STOP. Kada vam to uspije, zaustavite misao bezglasnom naredbom. Samo zamislite da čujete glasno izrečenu riječ STOP Možete stisnuti glasnice i pomicati jezik kao da naglas govorite STOP. Ovaj put nemojte puštati kasetu niti navijati budilicu. Recite STOP u sebi, u trenutku kada vam opsesivna misao padne na pamet. Jednostavno je isključite u trenutku kada počne, prije nego pokrene spiralu stida. Ako u početku trebate lupiti ravnalom ili nategnuti gumicu, učinite to. Svrha bezglasnog izgovaranja riječi STOP jest da možete zaustaviti opsesivnu misao bilo gdje, a da ne privučete pozornost drugih. Sada vježbajte govoriti STOP u sebi. Pustite da vam misli odlutaju i u trenutku kada se pojavi bolna misao, izbrišite je. Četvrti korak: Zamjenske misli Sada možete zaustaviti postiđujuću misao u trenutku kada to želite. Bez obzira na to kako dobri bili u zaustavljanju misli, misli vam neće ostati prazne duže od trideset do

šezdeset sekundi. Priroda ne podnosi vakuum, stoga se nakon 30 do 60 sekundi stara misao može vratiti ako je ne zamijenite pozitivnom misli. Evo nekih primjera onoga što si možete reći: »Ovo je uznemirujuće, ali ne i opasno«, »Treba ići korak po korak«, »Duboko udahni, stani, opusti se«, »Uskoro će prestati, ništa ne traje vječno. Pusti da prođe.«, »Pozdravi se s prošlošću; dobro je zaboraviti«, »Treba nam hrabrosti da budemo nesavršeni«, »Napravi nešto dobro danas i sve će biti u redu.« Ovo su samo prijedlozi. Odaberite među njima one misli koje vam se sviđaju, a potom izmislite vlastite. Ako sudjelujete u programu u 12 koraka, upotrijebite neki od uobičajenih slogana kao: »Sve u svoje vrijeme«, »I to će proći« itd. Ove se nove pozitivne misli zovu neizravne sarnoafirmativne tvrdnje. Tehniku upotrebe neizravnih samoafirmativnih tvrdnji nakon prekida misli prvi je razvio Meichenbaum. Izvorno je to zvao vježba cijepljenja od stresa. Učinkovite vas sarnoafirmativne tvrdnje podsjećaju na vašu moć da kontrolirate spirale stida i stidljive reakcije. Tvrdnje koje počinju sa »ti« obično su djelotvornije od onih koje počinju sa »ja«. Izricanje tvrdnji u drugom licu uspostavlja distancu između vas i vaših reakcija i podrazumijeva stanovit stupanj vanjske kontrole. Drugo prijeko potrebno za dobre sarnoafirmativne tvrdnje jest usmjeriti se na činjenice. Bol u plućima obično izaziva želučana nadutost, a nije upozorenje na infarkt kojim me Bog kažnjava zbog grijeha iz prošlosti. Povrh svega, zapamtite da je naš stari postiđujući unutarnji razgovor sa samim sobom utvrđivan godinama. Morate vježbati »zaustavljanje« postiđujućih misli i ponavljanje neizravnih

samoafirmativnih tvrdnji. To je vještina i kao sve vještine, iziskuje vrijeme i strpljenje. Bit će zastoja. Počnite, kao da skijate na blagoj padini, s mišlju koja nije od onih što vas najviše postiđuju i koja nije preteška. Osim toga, savjetujem da se služite gumicom na zglobu šake. Kada vam dođe uznemirujuća misao i kada u sebi kažete STOP, istodobno nategnite i pustite gumicu. Potom recite svoju neizravnu samoafirmativnu tvrdnju. R A D ALBERTA

ELLISA

I AARONA

BECKA

Ovo je moja prilagodba rada Alberta Ellisa i Aarona Becka. Ti su nam ljudi znatno pomogli da shvatimo kako možemo izmijeniti misli koje dovode do stida i unutarnjih dijaloga. Premda se ne slažem s Ellisom da su svi osjećaji neposredno povezani s unutarnjim mislima ili razgovorom sa samim sobom, vjerujem da su njegove tehnike moćno sredstvo za popravljanje naše osnovne, na stidu utemeljene predodžbe samih sebe i iskrivljena razmišljanja kakvo takve predodžbe izazivaju. Naš se na stidu utemeljeni identitet zasniva na vjerovanju da smo neispravni i manjkavi kao osobe. Takvo je vjerovanje osnova za razmišljanje utemeljeno na stidu, koje je vrsta egocentričkog tunelskog vidokruga, sastavljenog od sljedećih vrsta iskrivljena mišljenja: Iskrivljeno razmišljanje utemeljeno na stidu Katastrofičnost Glavobolja upućuje na prijeteći tumor na mozgu. Poruka da dođete u šefov ured znači da će vas otpustiti. Katastrofičnost nastaje kao rezultat nedostatka osjećaja za mjeru ili osjećaja osobne vrijednosti. Tada neprestano vrtimo scenarije »što ako...«.

Čitanje misli Kod čitanja misli donosite pretpostavke (bez dokaza) o tome kako ljudi reagiraju na vas. »Znam po njihovim licima da će me otpustiti.« »Ona misli da sam nezreo, inače mi ne bi postavljala ovakva pitanja.« Takve pretpostavke obično potječu iz intuicije, slutnji, nejasnih strahova ili nekih prošlih iskusatva. Čitanje misli je projekcija. Zamišljate da ljudi misle o vama jednako loše kao i vi o sebi. Kao osoba utemeljena na stidu kritični ste prema sebi. Pretpostavljate da su takvi i drugi prema vama. Personalizacija Ljudi utemeljeni na stidu su egocentrični. Uspoređujem to s kroničnom zuboboljom. Ako vas stalno boli zub, mislite jedino na to. Postanete zubocentrični. Slično, ako je vaš ja napuknut i ako ga bolno doživljavate, postajete egocentrični. Ljudi utemeljeni na stidu sve dovode u vezu sa sobom. Nedavno udana žena misli da je svaki put kada priča o umoru, njezin muž zapravo umoran od nje. Muškarac čija se žena žali na sve skuplju hranu, tumači to kao napad na svoju sposobnost da priskrbi za kuću. Personalizacija uključuje naviku stalnog uspoređivanja sebe s drugim ljudima. To je posljedica perfekcionističkog sustava koji pothranjuje stid. Perfekcionistički sustav traži uspoređivanje. »On je mnogo bolji organizator od mene.« »Ona mnogo bolje od mene poznaje samu sebe.« »On sve tako duboko osjeća. Ja sam stvarno površan.« Usporedbe nikad ne prestaju. U podlozi toga je pretpostavka da je vaša vrijednost upitna. Pretjerano poopćavanje Ovo iskrivljenje mišljenja posljedica je megalomanske značajke toksičnoga stida. Jedan krivi šav znači: »Nikada

neću naučiti šivati.« Kada netko ne želi izići s vama znači: »Nitko nikada neće htjeti izići sa mnom.« U ovom iskrivljenju mišljenja pravite širok, uopćen zaključak utemeljen na jednom jedinom događaju ili dokazu. Pretjerano uopćavanje vodi do univerzalnih negativnih tvrdnji, npr.: »Nitko me ne voli... Nikad neću dobiti bolji posao... Uvijek ću se morati boriti... Zašto nikada ne mogu napraviti nešto kako treba... Nitko me ne bi volio kada bi znao kakav sam uistinu.« Druge su karakteristične riječi sve, svaki i svi. Drugi je oblik pretjerana uopćavanja ono što zovemo nominalizacijom gdje se proces pretvara u pojedinačno. »Moj je brak bolestan« primjer je nominalizacije. Brak je dinamičan proces. Samo je jedan njegov aspekt u nevolji, ne cijeli brak. Nedavno sam čuo klasičan primjer. Muškarac je rekao: »Ova zemlja ide k vragu«. Ova zemlja podrazumijeva bezbrojne dinamike, procese i ljude. Taj čovjek nije zadovoljan nekim aspektom svih tih dinamika. Ali cijela zemlja nije samo jedan entitet. Pretjerano uopćavanje vodi prema životu sa sve više ograničenja. Ono predstavlja megalomansko apsolutiziranje koje pretpostavlja da nepromjenjiv zakon upravlja vašim mogućnostima za sreću. Taj oblik deformirana mišljenja pojačava stid. Razmišljanje ili/ili Još jedna posljedica megalomanije utemeljene na stidu polarizirano je mišljenje ili razmišljanje ili/ili. Glavna oznaka ovog iskrivljenog razmišljanja ustrajanje je na dihotomnim izborima: sve percipiramo u krajnostima. Nema srednjega. Ljudi i stvari su ili dobri ili loši, divni ili užasni. Najrazorniji

aspekt ovog iskrivljenog razmišljanja njegov je utjecaj na prosudbu samoga sebe. Ako niste savršeni i bezgrešni, sigurno ste promašeni. Nema mjesta greškama. Jedna samohrana majka, moja pacijentica, bila je odlučna u namjeri da bude savršen roditelj svoje dvoje djece. U trenutku kada je osjetila umor od kućanskih obveza, počela je koriti samu sebe preda mnom. Bila je ogorčena na sebe kao roditelja. Imati pravo Kao osoba utemeljena na stidu, morate stalno dokazivati da su vaša stajališta i postupci ispravni. Zauzimate obrambeni stav. Budući da ne možete pogriješiti, ne zanima vas istinitost drugih mišljenja, nego samo obrana vlastitog. Ta vas deformacija mišljenja uistinu drži u vjeveričjem kavezu, jer rijetko saznate bilo kakvu novu informaciju. Ne dobivate nove podatke koji bi vam pomogli da promijenite svoj sustav vjerovanja u vezi sa sobom. Razmišljanje »moram« Karen Horney je pisala o »tiraniji moranja«. Razmišljanje »moram« neposredan je rezultat perfekcionizma. U ovoj vrsti deformiranog mišljenja polazite od popisa krutih pravila o tome kako biste se vi i drugi ljudi trebali ponašati. Pravila su ispravna i neupitna. Jedna mi je pacijentica rekla da bi je njezin muž morao željeti izvesti na nedjeljne vožnje. »Svaki muškarac koji voli svoju ženu morao bi je izvesti na vožnju u prirodu, a potom na objed u lijep restoran.« Činjenica da njezin muž nije htio to raditi značila je da je sebičan i »misli samo o sebi«. Najčešće karakteristične riječi za ovu deformaciju mišljenja jesu mora i treba. Osoba utemeljena na stidu svojim iskrivljenim mišljenjem uzrokuje da se i drugi i ona sama osjećaju jadno.

Privid kontrole Privid kontrole važan je oblik prikrivanja toksičnog stida. Proizvod je megalomanije i dvojako iskrivljuje mišljenje. Vidite sebe kao bespomoćnoga, vanjski upravljanog ili pak kao svemoćnoga i odgovornoga za sve oko sebe. Ne vjerujete da imate ikakvu stvarnu vlast nad zbivanjima u svojem životu. To vas drži zarobljenim unutar vašeg ciklusa stida. Suprotan privid jest privid svemoćne kontrole. Osjećate se odgovornim za sve i svakoga. Nosite svijet na svojim plećima i osjećate se krivima kada nešto ne ide kako treba. Kognitivna deficijencija ili filtriranje U ovom iskrivljenju mišljenja odabirete jedan element situacije isključujući sve ostale. Pojedinost koju odaberete podupire vaše mišljenje o osobnoj manjkavosti. Jedan moj pacijent, koji je bio dobar upravni savjetnik, dobio je velike pohvale za marketinški izvještaj koji je sastavio. Njegov ga je šef pitao bi li mogao napraviti nov izvještaj u kraćem roku. To je mojeg pacijenta potištilo. Kada sam ga ispitivao, otkrio sam da je opsjednut mišlju kako njegov šef želi reći da je lijen. U svojem, na stidu utemeljenom strahu od manjkavosti uopće nije čuo veliku pohvalu koju je dobio. Filtriranje je način pretjerivanja i »negativiziranja« vaših misli. To pokreće moćne spirale stida. Okrivljavanje i globalno etiketiranje Okrivljavanje je oblik prikrivanja stida i sredstvo njegova prenošenja na druge. Okrivljavanje ide ruku pod ruku s globalnim etiketiranjem. U vašoj prodavaonici drže pokvarenu hranu. Današnje su cijene astronomske. Povučena i tiha djevojka koju ste izveli zapravo je jedna od onih dosadnih

cura koje na plesu uvijek ostanu bez partnera. Vaš je muž beskarakterni glupan. Okrivljavanje i globalno etiketiranje sredstva su s pomoću kojih odvraćate pozornost od vlastite boli i odgovornosti. To su deformacije mišljenja i sprečavaju vas da pošteno pogledate sami sebe i osjetite svoju bol. Upravo će vas vlastita bol natjerati na promjenu. Kako izvanjštiti deformirano mišljenje Da biste se počeli obračunavati sa svojim iskrivljenim razmišljanjima utemeljenima na stidu, vratite se u vrijeme kada ste doživjeli bolnu epizodu stida. Sljedeći postupak u tri koraka pomoći će vam da otkrijete iskrivljenja mišljenja u toj situaciji. Također će vam pomoći da restruktuirate mišljenje. Tri koraka jesu: 1. Pismeno opišite situaciju koja je prouzročila stid 2. Uočite iskrivljenja mišljenja 3. Pismeno opišite iskrivljenja mišljenja i tako restruktuirajte i odbacite razmišljanje utemeljeno na stidu. Čini se da treći korak ljudima zadaje najveće teškoće. Naša su iskrivljena razmišljanja toliko ukorijenjena da teško spoznajemo kako ima i logičnijih načina mišljenja. Slijedi vodič za logičke ispravke opisanih iskrivljenja mišljenja. Katastrofičnost Najlogičnija protuteža katastrofičkom razmišljanju razumna jest procjena stvarnih mogućnosti za neki događaj, odnosno procjena njegove vjerojatnosti u postocima. Kakva je vjerojatnost? Jedan od tisuću (0,1%), jedan od deset tisuća (0,01%), ili jedan od 100.000 (0,001%)?

Čitanje misli Čitanje misli oblik je zamišljanja i fantaziranja. Dugoročno gledajući, najbolje ćete proći ako ne donosite zaključke o ljudima. Gledajte na sva svoja tumačenja o drugim ljudima kao na halucinacije. Upotrijebite tu riječ kada dajete svoje tumačenje. Recite: »Moja je fantastična halucinacija...« Najbolje je da provjerite dokaze za svoje zaključke. Personalizacija Natjerajte se da dobijete dokaze za svoju pretpostavku o tome što je značilo šefovo namršteno lice. Provjeravajte. Odviknite se od uspoređivanja. Nemojte stvarati zaključke ako nemate valjane dokaze. Pretjerano poopćavanje Za pretjerano poopćavanje upotrijebite tehniku tablice u tri stupca: Dokaz za moj zaključak

Dokaz protiv mojeg zaključka

Alternativni zaključak

Napravite memo-karticu na kojoj ćete napisati Nema apsolutnih istina. Ispitajte riječi kao što su: sve, svatko, nikada, uvijek, nitko, svi ponavljajući ih. Recite: »Mislim li uistinu da baš nikada, nikada, nikada, nikada...« itd. Naučite upotrebljavati riječi kao što su: ponekad, možda, često. Provjerite valjanost nominalizacije pitajući se možete li staviti nešto u tačke. Ne možete staviti svoj brak ili svoju zemlju u tačke. Tvrdnje: »Moj je brak loš« i »Ova zemlja ide k vragu«, uključuju iskrivljenje mišljenja zvano nominalizacija.

Razmišljanje ili/ili Upotrijebite i ovdje svoju memo-karticu Nema apsolutnih istina. Razmišljanje ili/ili oblik je apsolutiziranja. Toksični stid podrazumijeva da je nešto više od ljudskog ili manje od ljudskoga. To je temelj njegova megalomanskog razmišljanja. A zapravo nema crnog i bijelog. Svijet je siv. Razmišljajte u postocima. Oko 5 posto vremena ja sam sebičan, ali ostalo vrijeme sam nježan i velikodušan. Imati pravo Imajte svoj vlastiti zdravi stid. Ako uvijek mislite da imate pravo, prestajete slušati i učiti. Stajalište »imam pravo« može se prevladati tako da postanete djelatan slušatelj. Carl Rogers učinio je pionirski rad u razvoju ove vještine. Kao dobar slušatelj obraćate pozornost i na sadržaj i na sam proces. Učite slušati ušima jednako kao i očima. Učite reagirati i provjeravati. Evo jednog primjera. Neki mi je muškarac počeo pričati kako je imao sjajno djetinjstvo i kako je njegov otac bio najbolji čovjek kojeg je ikada sreo. Opisao je kako mu je otac radio od jutra do večeri. Taj je pacijent smatrao da je, budući da je njegov otac tako p u n o radio, opravdano što nije imao vremena za njega. Čak nije mogao doći ni na njegovu utakmicu za školsko državno prvenstvo. Dok je to govorio, počeo je drugačije disati; stisnuo je šake i odvratio pogled od mene. Blago sam ga upozorio na ono što mi je upravo ispričao. Rekao sam mu što sam opazio u njegovu držanju kada mi je govorio o utakmici i upitao ga što misli o tome. Odgovorio je: »O, to nije važno.« Kada je to rekao, njegov mi je glas zvučao ljutito. Zato sam se pozabavio time. Mogao bih vam još dugo pričati o ovom slučaju;

slušajući i provjeravajući, učimo vidjeti stvari onakvima kakvima ih drugi vide. Proces provjeravanja pomaže nam shvatiti stajalište drugoga. Važno je zapamtiti da drugi vjeruju u ono što govore jednako snažno kao što mi vjerujemo našim vlastitim uvjerenjima. Volim se upitati: »Što mogu naučiti iz stajališta druge osobe?« Razmišljanje »moram« Izbjegavajte riječi moram i trebam. Neka vam budu ono što su biku crvene krpe. Prilagodljivi ljudi ne upotrebljavaju te riječi, jer uvijek ima iznimaka i posebnih oklonosti. Krutost je oznaka mentalne bolesti; prilagodljivost je oznaka mentalnog zdravlja. Bez prilagodljivosti nema slobode. Prisjetite se barem tri iznimke od vašeg pravila, a potom zamislite sve moguće iznimke. Privid kontrole Osim u onome što je Bog odredio, sami ste odgovorni za sve što se događa u vašem svijetu. Već sam rekao da su neuroze i poremećaji ličnosti poremećaji osjećaja za odgovornost. Naučiti se odgovornosti i dopustiti drugima tu privilegiju znači živjeti u realnosti. Zapitajte se: »Koje su to moje odluke prouzročile ovakvu situaciju? Kakvu odluku mogu donijeti sada da to promijenim?« Osim toga, ne zaboravite da poštovati druge znači dopusititi im da žive vlastite živote, pate vlastite patnje i rješavaju vlastite probleme. Kognitivna deficijencija ili filtriranje Prestanite rabiti riječi kao što su užasno, strašno, odvratno itd. Napišite frazu: »Nema potrebe da pretjerujem. Mogu se nositi s tim. Mogu to izdržati.« Moja najomiljenija fraza

dolazi iz Abrahamova zakona. Recite si: »Ovo je uznemirujuće, ali nije opasno.« Da biste prestali filtrirati, morate promijeniti središte interesa. Usmjerite se na pronalaženje strategija kojima biste riješili problem umjesto da opsesivno razmišljate o samom problemu. Usmjerite se na teme kakve su opasnost ili gubitak. Potom razmišljajte o onome što je za vas sigurnost ili mislite o vrijednim stvarima koje imate. Okrivljavanje

i globalno

etiketiranje

Prihvatite odgovornost za svoje ponašanje i odluke. Usredotočite se na vlastite probleme. Pogledajte gredu u vlastitom oku, umjesto trun u oku svojega brata. Kada počnete etiketirati, upitajte se: »Što pokušavam izbjeći?« Čak ako i zaključite kako baš ništa ne pokušavate izbjeći, radije budite određeni nego globalni. Moj je šef često konzervativan. Rijetko riskira. To je točno. Zvati ga beskičmenjakom znači ljutiti se što mi je on šef. MIJENJANJE

UNUTARNJIH GIASOVA POZITIVNE TVRDNJE

KROZ

Ovo je doslovno tehnika pozitivnog ispiranja mozga. Njome pokušavamo zamijeniti stara negativistička i kritička stajališta novim, realističnim i pozitivnim tvrdnjama o sebi. Kako većina starih kritičkih glasova dolazi iz nečijeg tuđeg mišljenja o vama, oni predstavljaju subjektivno mišljenje o vama, a ne ono što vi uistinu jeste. Nova će vam stajališta pomoći promijeniti unutrašnji dijalog tako da možete biti onakva osoba kakvom želite biti.

Tehnika pozitivnih tvrdnji traži da napišemo neku pozitivnu tvrdnju o sebi 15 do 20 puta na dan (idealno dva puta). Kada napišete pozitvnu tvrdnju, čekajte svoju prvu spontanu reakciju. Često će ta reakcija biti negativna. Čekajte oko jednu minutu. Ako nema nikakve reakcije, nastavite tehniku pozitivnih tvrdnji, pišući potpuno istu rečenicu koju ste već napisali. Svrha reakcije je izvanjštiti sve negativne, postiđujuće poruke koje imamo u nesvjesnom. Monotonijom ponovnog ispisivanja iste tvrdnje iznenadit ćemo svoje kontrolne mehanizme. Važno je zapamtiti da su neki od najpostiđenijh dijelova naše predodžbe o sebi bili neprestano ponavljani. Primjerice: »Zašto ne možeš biti kao tvoja sestra, brat, itd...« ili: Tako si neuredan, lijen, glup itd.« Evo sheme koja će vam pomoći ostvariti tehniku pozitivnih tvrdnji: Pozitivna tvrdnja 1. Ja, , često sam srdačan i ljubazan. 2. Ja, , često sam srdačan i ljubazan. 3. Ja, , često sam srdačan i ljubazan. 4. Ponovite gornje izjave.

Reakcija 1. Čekajte prvu spontanu reakciju koja vam padne na pamet. 2. Reakcija, kakva god bila. 3. Reakcija, kakva god bila. 4. Reakcija, kakva god bila

Ovo treba činiti 21 dan. Istraživanja su pokazala da je to vrijeme potrebno za najbolji rezultat.

Pozitivno razmišljanje pomaže 1. Svaki dan radite na istim pozitivnim tvrdnjama. Najbolje je to činiti neposredno prije spavanja, ujutro prije posla ili svaki put kad vam nešto »ne ide«. 2. Napišite svaku tvrdnju 10 do 20 puta. 3. Recite i napišite svaku tvrdnju u prvom, drugom i trećem licu, ovako: »Što više ja, drugi.« »Što više ti, drugi.« »Što više on/ona, je vole drugi.«

, volim sama sebe, više me vole , voliš sama sebe, više te vole , voli sama/samu sebe, više ga/

Zapamtite, uvijek trebate staviti vlastito ime u tvrdnju. Pisanje u drugom i trećem licu veoma je važno, jer se i vaše doživljavanje sebe kroz oči drugih ostvaruje na jednak način. 4. Nastavite svakoga dana raditi na pozitivnim tvrdnjama sve dok se one potpuno ne integriraju u vašu svijest. Znat ćete da je tako kada vaš um počne odgovarati pozitivno i kada počnete osjećati kako vladate vlastitim ciljevima. Upotrebljavat ćete svoj um tako da služi vama. 5. Snimite pozitivne tvrdnje na kasetu i pustite ih kad god vam je zgodno. Ja često puštam svoje kasete dok vozim autocestom ili kada legnem u postelju. 6. Dobro je gledati se u zrcalo i glasno izricati pozitivne tvrdnje. Ponavljajte ih dok ne ugledate na svom licu sretan, opušten izraz. Ponavljajte ih dok poptuno ne nestane napetost i grimase s vašeg lica.

7. Služite se vizualizacijom u tehnici pozitivnih tvrdnji. Kako se s vremenom budu gomilale reakcije, možda čete uočiti i neke negativne glasove. Možda ćete, osim toga, čuti neki glas kojega prije niste bili svjesni. Ti negativni glasovi postaju izvorom novih, suprotnih, pozitivnih tvrdnji. Pozitivne tvrdnje za jačanje samopouzdanja 1. Ja,

, volim sebe. Ja sam osoba koju je lako

voljeti. 2. Ja,

, jako se sviđam samom sebi.

3. Ja, , jako se sviđam drugima i drugi se jako sviđaju meni. 4. Ja, , odlučna sam osoba i dopuštam i drugima da budu takvi. 5. Ja, , imam pravo reći »ne« ljudima, a da ne izgubim njihovu ljubav. 6. Što se više ja, sviđaju sami sebi.

, sviđam sebi, to se više i drugi

7. Ja, , privlačan sam i ljudi me vole i što više ponavljam ovu tvrdnju, ona postaje to istinitijom. 8. Ja, , zaslužujem pohvale za svoj uspjeh i postignuća, bez obzira na to jesam li se zbog njih namučio ili ne. 9. Ja,

, sada sam vrijedna osoba, čak i ako sam

11. Ja, , voljen sam i cijenjen bilo da sam sam ili imam nekoga. 12. Ja, , dragocjen sam i neusporediv sviđalo mi se to ili ne.

11. POGLAVLJE

KAKO PREVLADATI TOKSIČNI STID U VEZAMA »Jer postoji samo jedan istinski problem - problem ljudskih odnosa, zaboravljamo da nema nade ili sreće osim u ljud­ skim odnosima.« Antoine de Saint Exupery, Vjetar, pijesak i zvijezde

Česta šala među polaznicima programa u 12 koraka ova je nerijetko citirana tvrdnja: »Mi ne sklapamo veze; uzimamo taoce.« To je jedna od onih šala koje trebaju ublažiti bol što je doživljavaju osobe utemeljene na stidu kada pokušavaju ostvariti vezu. Zaista, rekao bih da je intimnost najveći problem koji proizlazi iz internaliziranog stida. Barem je tako bilo u mojem slučaju. Intimnost iziskuje sposobnost da budemo ranjivi. Biti intiman znači riskirati da izložimo naša unutrašnja ja jedno pred drugim; da ogolimo naše najdublje osjećaje, želje i misli. Biti intimni znači biti baš onakvi kakvi jesmo te voljeti i prihvaćati jedno drugo bezuvjetno. To iziskuje samopouzdanje i hrabrost. Takva hrabrost stvara novi prostor u našoj vezi, istinsku intimnost. Taj prostor nije moj ili tvoj; on je naš.

Kao osobi utemeljenoj na stidu sve mi je to bilo nemoguće. Nisam imao vezu sa samim sobom. Skrivao sam se, ne samo od drugih nego i od sama sebe. Bio sam »radno biće«, jer nisam mogao ući u sama sebe. Nikoga ondje nije bilo. Nisam imao sebe. Moja veza sa samim sobom bila je puna odbacivanja i prezira. Više od svega bojao sam se razotkrivanja. Nisam imao ja koje bih dao drugome. PROBLEMI

OVISNOSTI O DRUGOME

U ODRASLA DJETETA

Već sam govorio da su ovisnost o drugome i toksični stid ista vrsta realnosti. Kada je riječ o vezama, izraz ovisnost o drugome točno definira problem. Fraza odraslo dijete također nam olakšava njegovo shvaćanje. Vezanost i neraskidivost saveza Zbog traume napuštenosti, ljudi utemeljeni na stidu postaju odrasla djeca koja stvaraju odnose ovisnosti o drugome. Tim odnosima dominira strah od napuštenosti. Oni su rezultat »neraskidivosti saveza« o čemu govori Alice Miller. U takvim vezama prevladava vezanost. Kao odraslom djetetu bilo mi je teško raskinuti bilo s čime. Još uvijek imam bilješke od prije trideset godina, s prve godine studija! Imam kutije pune sitnica koje čuvam godinama. Svaka je promjena za mene izuzetno teška. Užasava me pomisao da bih mogao biti napušten. Radije se držim onoga što imam, jer bih mogao i to izgubiti. Iz istoga mi je razloga teško odgoditi užitak za poslije. Možda ga više neće biti. Teško sam se prilagođavao u vezama. Jako sam se namučio dok se nisam riješio potrebe za kontrolom. Nisam mogao zamisliti da ću prekinuti bilo koju vezu. Osim toga, pokušavao

sam svoje veze urediti tako da postanem drugim osobama da me ne mogu napustiti.

toliko

važan

Kontrola Kontrola je velik neprijatelj intimnosti. Po definiciji, intimnost isključuje mogućnost da jedna osoba kontrolira drugu. Kontrola je proizvod vaše onesposobljene volje. To je pokušaj htijenja onoga što se ne može htjeti. Ne možete promijeniti drugu osobu. Ne možete popraviti svoje roditelje, bračnog partnera, ljubavnika ili djecu. Ne možete kontrolirati njihove živote ili njihovu bol. Uplitanje Kada nemate autentično ja, tražite vezu s jedinim ja koji osjećate da imate - sa svojim lažnim ja. Ako ste žrtva, jedina veza o kojoj išta znate veza je s mučiteljem. Suprotno vrijedi ako ste mučitelj. Ja sam bio majčin zamjenski suprug i obiteljski skrbnik. Kao majčin zamjenski suprug, uvijek sam tragao za ženama o kojima bih se mogao skrbiti. To se pretvorilo u ponavljanje fantazijske veze o kojoj sam govorio. Fantazijska veza jest uplitanje u zamku ovisnosti o drugome. Temelji se na neraskidivosti veze uspostavljene traumom napuštenosti. Kada smo jednom fantazijski vezani, imamo samo jednu vezu i neprestano je ponavljamo. Izlaz iz svega ovoga leži u radu na razrješavanju izvorne boli, radu na unutarnjem djetetu, radu na temeljnoj boli. Naša fiksacija na vezanost posljedica je činjenice da su naša autentična ja bila fiksirana i zamrznuta uslijed nerazriješene traume napuštenosti. Svaki put kada našom novom na mašti utemeljenoj vezi ponavljamo staru situaciju, pokušavamo se riješiti boli. Odabiremo sličnu osobe kako bismo dobili novu

priliku za razrješenje. Svaki novi partner predstavlja aspekte jednoga ili oboje naših roditelja. Pokušavamo pretvoriti partnere u roditelje, kako bismo mogli razriješiti sukob i poći dalje. Budući da više nismo djeca, to nam nikada neće uspjeti. Jedini je izlaz u tome da prođemo kroz legitimnu patnju koju zahtijeva rad na boli. Da bismo to učinili, moramo se odreći našeg lažnog ja i otići od kuće. Jedino tako možemo postići svoje istinsko ja. Pretjeranosti u očekivanjima, poštovanju i pridavanju važnosti drugima Budući da je odnos odrastao/dijete nezreo dječji odnos, njegova je posljedica pridavanje pretjerane važnosti i poštovanja drugima. To proizlazi iz potrebe napuštena djeteta da ima brižnog roditelja. Očekivati od partnera da nam pruži ono što nam roditelj nije pružio iluzorno je. To je nerealistično očekivanje i završava razočaranjem i srdžbom. PROJICIRANJE

NAŠIH

POREKNUTIH

DIJELOVA

NA PARTNERE

Jedan od najrazornijih aspekata veza utemeljenih na stidu projiciranje je naših poreknutih dijelova na partnera. U filmu Vrijeme nježnosti izvrsno je opisana istodobna fascinacija i odvratnost koju osjećamo prema poreknutim dijelovima našeg ja. Jack Nicholson glumi muškarca koji se potpuno identificirao sa svojim divljim, impulsivnim, uživanju u seksu sklonim ja. Shirley MacLaine glumi njegovu susjedu - udovicu koja potiskuje seksualnost, sklona je s a m o k o n t r o l i , perfekcionizmu i moraliziranju. Oboje utjelovljuju dva pola toksičnog stida. Jack Nicholson je raskalašen i glumi osobu koja je manje od čovjeka. Shirley MacLaine glumi osobu

koja je »svetija od sveca« i više je od čovjeka. Ovo dvoje imaju mnogo naučiti jedno od drugoga dok žongliraju između privlačnosti i odvratnosti. Konačno, jedno pomaže drugome integrirati ja koje je bilo poreknuto. On njoj dopušta da prihvati svoje seksualno ja, dok ona njega upoznaje s njegovim konzervativnim i brižnim ja. Kad savjetujem ljude u destruktivnim vezama, otkrije se da oni najčešće uspostavljaju veze putem svojih poreknutih dijelova. Velikodušni muškarci obično ožene sebične žene; strasne žene zaljube se u emocionalno nepristupačne muš­ karce. Umjesto da uče jedno od drugoga inkorporirajući svoja poreknuta ja, oni žive s poreknutim ja izraženim u njihovim partnerima. Kako oboje poriču dio koji je izražen u partneru, postaju kritični i ljute se na partnera. Integracija svih dijelova ja prvenstveno je proces samoprihvaćanja. Cjelovitost i potpunost rezultati su potpunog samoprihvaćanja. Cjelovitost je oznaka mentalnog zdravlja. Potpuno samoprihvaćanje znači da smo zadovoljni svakim dijelom našega ja. To je ekvivalentno bezuvjetnoj ljubavi. Kolaži privlačnosti/odvratnosti Svećenik Mike Falls predlaže zanimljivu vježbu. Mike je episkopalni svećenik koji sada radi kao kapelan Koledža »Stephen F. Austin« u Nacogdochesu u Texasu. Mike je dvadesetak godina radio kao psihološki savjetnik. Iznimno je nadaren i intuitivan savjetnik. Kada mu se obrate pacijenti s teškoćama u vezi, Mike im često savjetuje sljedeće: Kaže im da prelistaju niz časopisa i odaberu sve slike ljudi prema kojima osjećaju privlačnost. Zatim trebaju na velikom posteru sastaviti kolaž tih slika. Potom trebaju pre­ listati časopis i odabrati slike ljudi koji ih odbijaju ili su im

odvratni i opet sastaviti kolaž odabranih slika. Kolaž slika koje vas privlače najvjerojatnije su oni vaši dijelovi s kojima se pretjerano poistovjećujete. Slike koje vas odbijaju vjerojatno predstavljaju one vaše dijelove koje poričete. Kada postanete svjesni dijelova koji vas odbijaju, možete uspostaviti dijalog sa svojim poreknutim dijelovima, onako kako je opisano u 4. poglavlju. Ja sam se često koristio ovom metodom, sa sjajnim rezultatima. Dobro je napraviti poster sa slikama ljudi istog i suprotnog spola koji vas privlače i odbijaju. Često se muškarci stide svoje ženstvenosti, a žene svoje muževnosti. Carl Jung je smatrao da dio psihičnosti svake osobe čini njegova spolna suprotnost. Svaki su muškarac i žena jedinstvo muških i ženskih hormona. Muškarci imaju u većini muške, a u manjini ženske hormone. Ženstvenu stranu psihe muškarca Jung zove njegovom animom. Mušku stranu psihe žene on zove njezinim animusom. Integracija anime i animusa od presudne je važnosti za potpunu ljudsku integraciju. Već sam upozorio na to kako kroz naše krute kulturne spolne uloge razvijamo lažna ja, tj. pretjerano se poisto­ vjećujemo s jednim našim dijelom. Muškarce postiđuju u njihovu ženstvenom dijelu tako što ih zovu »tetkicama« ili još gore. Žene postiđuju u muževnom dijelu. Spomenuo sam Vrijeme nježnosti kao film koji dramatično portretira polarnost muško/žensko. Još jedan film, Afrička kraljica, u kojemu glume Humphrey Bogart i Katharine Hepburn sjajno ocrtava tu polarnost. Lik koji glumi Bogart pretjerano je poistovjećen s muškom energijom, a onaj koji glumi Hepburn sa ženskom. Ta dva lika dramatiziraju dina­ miku fascinacije/odvratnosti prema poreknutom ja i oba doživljavaju promjenu potaknutu energijama utjelovljenima

u onom drugom. Oba su filma osvojila Oskare. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko filmova nagrađena Oskarima prikazuju ovu univerzalnu borbu za integraciju i cjelovitost. OPASNE SITUACIJE U VEZAMA

Čini se da određene situacije u vezama jače potiču stid od drugih. Kriticizam i odbacivanje bolni su za sve. Oni su uništavajući za ljude utemeljene na stidu, pa ću im posvetiti posebnu pozornost. Za sada, dopustite mi da opišem određene situacije koje obično pokreću spirale stida. Za njih bismo trebali biti pripremljeni i držati ih na umu. Razgovor s roditeljima Budući da su roditelji partneri iz naše izvorne veze, oni su stalna opasnost od pokretanja starih spirala stida. Ako ste u prošlosti bili ozbiljno postiđivani, pazite čak i kada je riječ o najobičnijem razgovoru s roditeljima. Ako ozbiljno radite na smanjenju stida, bit ćete dobro pripremljeni da izbjegnete zamku. Ako niste prošli kroz takav rad, u opasnosti ste. I sam telefonski razgovor može pokrenuti stare auditivne dojmove. Autoritativni likovi Jedna od čestih značajki djece alkoholičara strah je od autoritativnih likova. To je gotovo uvijek povezano s postiđujućim zlostavljanjem u izvornoj vezi te osobe. Može biti povezano i s postiđujućim izgredima u školi. Znam profesora psihologije koji osjeti stid kada vidi policajca na ulici. Njegova ga je majka plašila govoreći mu da će pozvati policajce koji će ga odvesti u zatvor. Takva praksa nije neuobičajena. Mnogi ljudi utemeljeni na stidu doživljavaju

pretjerane reakcije autoritativnog lika.

stida

zbog

puke

nazočnosti

šefa

ili

N o v e veze U novim se vezama često javlja stid. Najčešće se očituje kroz kritički razgovor sa samim sobom koji obično počinje odmah čim druga osoba ode. Postiđujući glasovi će sugerirati: »Baš si uprskao!« ili »Sjajno, nespretnjakoviću!« ili »Ti i tvoja dosadna priča.« Nove su veze riskantne jer nas razotkrivaju pred nekim pred kim nikada dotad nismo bili razotkriveni. Kada ste vi ili oni ljuti Mnogi ljudi utemeljeni na stidu nedovoljno se ljute. Ne znamo kako bismo izrazili srdžbu i iznimno smo podložni manipulaciji ljutnjom. Sjetio sam se muškarca koji mi se nimalo ne sviđa. Jednog se dana naljutio na mene bez ikakva razloga. Ja sam ga zapravo bio pohvalio. Nekoliko drugih ljudi su mi rekli da je ljubomoran na mene. Kada sam ga pohvalio, ljutito je reagirao. Čuo je nešto posve drugačije od onoga što sam ja rekao. Mučio me taj događaj tjednima. Htio sam ga nazvati i sve izgladiti. Trebalo mi je mnogo pozitivnog, afirmirajućeg razgovora sa samim sobom kako to ipak ne bih učinio. Njegova je ljutnja njegova stvar. Nije imala nikakve veze sa mnom. Većina nas je bila postiđivana kroz srdžbu i bijes. Kada netko izrazi srdžbu, naša je prva reakcija strah. Razne tehnike u odjeljku o kriticizmu mogu jako pomoći da se prevlada bijes. Kada vama nanose bol ili vi nanosite bol drugima Budući da su nama nanosili toliko boli, bojimo se to činiti drugima. Često krivo postupamo kada smo povrijeđeni.

Ako ste imali roditelje koji su manipulirali vama govoreći vam da ste ih povrijedili, bit ćete posebno osjetljivi na povrede drugih. Roditelji utemeljeni na stidu manipuliraju djecom govoreći im da su ih povrijedila svaki put kada im se dječje ponašanje ne sviđa. »Djeco, nikada nećete znati koliko ste povrijedili svojega oca« ili »Ne znam hoću li vam ikada moći oprostiti. Toliko ste me povrijedili.« Često su takve izjave puka manipulacija. Ljudi ih koriste da bi bilo po njihovu. U zdravim vezama je drukčije. Ako sam ti nanio bol, priznat ću svoju grešku. Ali, također, znam da dio tvoje boli proizlazi iz tvoje prošlosti. Uspjesi U knjizi »Čovjek protiv sebe« (Man Against Himself), Karl Menninger opisuje ljude koji su doživjeli pravi živčani slom nakon nekog uspjeha. Neki su se čak i ubili. Ljudi utemeljeni na stidu ne vjeruju da imaju pravo biti sretni. Duboko unutra njihov im toksični stid kaže da nemaju pravo na novac ili zabavu kraj toliko drugih ljudi koji su siromašni ili pate. Uspjeh se ne ograničava samo na materijalnu dobit. Možete osjetiti toksični stid i kada vam iskažu bilo kakvu počast. Često je uzrok tomu u obiteljskom sustavu. Ako su ostali članovi obitelji još uvijek u svojim starim, zamrznutim ulogama i ako jedan član iziđe iz okvira i stvori vlastiti, jedinstven život, ta osoba može osjećati stid što je toliko drugačija i uspješna. Zapamtite, u disfunkcionalnim obiteljima nitko ne bi smio napustiti svoju ulogu u obitelji. Primanje ljubavi i nježnosti Ljudi utemeljeni na stidu imaju velikih teškoća s kom­ plimentima i pohvalama. Duboko u njima toksični stid viče: »Nemaš pravo biti voljen i obasut svom tom pažnjom.« Ako

ste dovoljno dugo radili vježbe iz 5. poglavlja, ste osoba koju je lako voljeti. Vaša bezuvjetna sa samim sobom bit će temelj da svu ljubav i primate prihvatite onako iskreno kako biste i

znat ćete da ljubavna veza pohvale koje trebali.

KRITICIZAM

Prije mnogo godina napisao sam pola knjige o tome kako živjeti s kritičnom osobom. No knjigu nikad nisam uspio završiti. Osjećao sam da je kriticizam velika pošast u ljudskim odnosima i da ljudima treba pomoći da bi se protiv nje obranili. Sigurno je da ljude utemeljene na stidu kriticizam odbija i boli. Istodobno ih i privlači kao sredstvo interpersonalnog prenošenja stida na druge. Nikada nisam vjerovao da ima ikakve vrijednosti u tzv. »konstruktivnoj kritici«. Na našim skupnim terapijama dajemo jedan drugome povratnu informaciju. Povratno opažanje je visoke kakvoće, ali takvo koje nije popraćeno tumačenjem. U skupnoj terapiji povratna informacija može biti iznimno korisna. Ali kriticizam, onako kako ga ja definiram, uvijek je subjektivno tumačenje utemeljeno na iskustvu jedne osobe i u njezinoj osobnoj povijesti. Kao takav, nije osobito koristan. Ja potičem ljude utemeljene na stidu da izbjegavaju kriticizam i nudim sljedeće tehnike s pomoću kojih mogu izići na kraj s kritikom. Pritom je osnovno načelo NIKADA se ne braniti. Ako se branite, izlažete se toksičnom stidu. Budite neodređeni Ovo je prilagodba tehnike preuzete iz samoafirmativne vježbe. U toj tehnici priznajete istinu, mogućnost istine ili vjerojatnost istine. Ne branite se. Jednostavno dopuštate da

tvrdnja kritičara kroz vas prođe kao oblak. Primjerice, pričate s majkom na telefon. Ona kaže: »Tvoja su djeca neposlušna. Imat će problema u školi.« Vi odgovarate: »Imaš pravo. Mogli bi imati problema u školi.« Priznajete mogućnost da ima istine u tvrdnji vaše majke. Potom bi ona mogla reći: »Pa, kada ćeš ih naučiti redu?« Vi kažete: »Naučit ću ih redu kada im to bude trebalo.« To je dovoljno neodređeno a priznaje istinitost tvrdnje. Tražite objašnjenja Traženje objašnjenja način je da pritisnete kritičara uza zid i razotkrijete njegovu namjeru da kritikom prenese stid. Zamislimo da vaša supruga kaže: »Nećeš valjda odjenuti te smeđe hlače.« Vi odgovarate: »Što ti se ne sviđa na tim smeđim hlačama?« što god vam kritičar rekao, tražite objašnjenje. Ako kritičar kaže: »Izgledaju jeftino«, vi kažite: »Što ti se to ne sviđa na jeftinim hlačama?« ili »Zašto ti smetaju jeftine hlače?« Ta pitanja odvode kritičara u odrasli dio njegove ličnosti. Odrastao čovjek nije kontaminiran potisnutim osjećajima. Odrastao je čovjek orijentiran prema logičnosti i objektivnosti. Uobičajeni rezultat ove tehnike jest rasipanje kritičareve energije. Jedno pitanje za drugim razbistrit će stvaran problem koji se krije iza kriticizma. Stvarni je problem ili potpuno subjektivan ili je to kritičarev pokušaj da skrije vlastiti stid i prenese ga na vas. Ova tehnika ne djeluje uvijek. Ipak, što više tehnika imate, raspolažete s više zaštitnih izbora u samoafirmaciji. Suprotstavite se Suprotstavljanje znači to što riječ govori. Suprotstavljate se svojem kritičaru. To je oblik samoafirmacije, pri kojem,

vam savjetujem da slijedite ove upute: 1. Izrazite ono što osjećate. Recite ono što zamjećujete (vidite ili čujete), kako to tumačite, što osjećate i što želite. 2. Koristite poruke »ja«. Preuzmite odgovornost za ono što primjećujete, tumačite, osjećate i želite. 3. Upotrijebite osjetimo percipiranu pojedinost na kritičaru, radije nego riječi procjene. 4. Gledajte osobu ravno u oči. To valja uvježbati. Savjetujem jako stidljivim ljudima da gledaju u neku točku između očiju osobe s kojom razgovaraju. Opisat ću jedan nedavni primjer suprotstavljanja. Baš sam kupio novi BMW To je najskuplji automobil koji sam ikada imao. Kod mene u nekoj mjeri postoji kulturalni stid zbog siromašnog djetinjstva. Kada se nađem u blizini koga bogatog, moj stid iziđe na vidjelo. Počnem se osjećati inferiorno, kao da mi tu nije mjesto. Taj isti stid javlja se i kada ja imam nešto (kao novi BMW) skupo. Još je gore ako sam s nekim jako siromašnim. Iako sam puno radio na ovome, još uvijek mi se događa s vremena na vrijeme. Kada sam pokazao automobil jednom rođaku, izrekao je kritički komentar. Rekao je: »Pa, stvarno je lijep. Kladim se da bi jedna čitava obitelj mogla živjeti godinu dana od novca koji si dao za ovaj auto.« Kada sam to čuo, potpuno sam se izgubio. Osjetio sam stid. Neki mi je glas govorio: »Mogao si kupiti upola jeftiniji auto i dati nešto novca siromašnima.« Puno sam radio na svojim glasovima. Ovom sam se glasu suprotstavio sljedećim riječima: »Volim se zbog toga što slavim svoj život dobrim, novim automobilom.« Pogledao sam rođaka i rekao mu: »Ovo što si rekao tumačim

time da ti nije drago što mi dobro ide u životu. Na neki je način moj uspjeh potaknuo stid u tebi. Žao mi je zbog tvojega stida i poslat ću ti primjerak moje nove knjige o nadilaženju stida.« U tom je trenutku rođak počeo dugu, obrambenu tiradu o mojoj osjetljivosti. Rekao je kako nije mislio ništa loše i da sam ga krivo shvatio. Rekao je da mu je jako drago zbog mene; da sam zaslužio to što imam. Složio sam se s njim i odvezao se dalje. Suprotstavljanje može potaknuti bijes vašeg kritičara. U tom slučaju ja jednostavno kažem: »Bit će mi drago porazgovarati s tobom kada prestaneš bjesnjeti« i odem. U susretu s nasrtljivom ili vrijeđajućom kritikom povlačenje je primjer samoafirmativnog ponašanja. Zavarajte protivnika Tehnika zavaravanja protivnika preuzeta je iz stare tele­ vizijske serije Detektiv Kolumbo. Detektiva ima raznih veličina, oblika i stilova. Kolumbo je nespretan i zapuštena izgleda. Neprestano postavlja pitanja. Izgleda kao da se boji ljudi koje ispituje. Čovjek bi rekao da mu potpuno nedostaje smisao za praktično. Ipak, ima duboke inteligencije u njegovoj navodnoj glupavosti. Nikada ne propušta ni najbeznačajniju pojedinost. Sve provjerava. On je majstor konkretne, specifične pojedinosti. Kada zavaravate svojega kritičara, pravite se glupi i postavljate mnogo pitanja. Kažete: »Hm, da vidim jesam li shvatio... ti misliš da bih trebao promijeniti frizuru... što ti se to ne sviđa na mojoj frizuri?« Kada vam odgovore na takvo pitanje, postavite novo na isti način. Namjera je doći do dna i razotkriti njihovu subjektivnost. Uzrok kriticizmu obično je u toksičnom stidu, a ne u vašoj frizuri. Zavaravanjem se

izbjegavate braniti i tjerate drugu osobu iz njegova kritičkog, roditeljskog oblika prikrivanja. Priznajte Ova je reakcija korisna kada ste nesumnjivo i neopozivo učinili ono za što vas kritiziraju. Ako ste prolili mlijeko recite: »Da, prolio sam mlijeko.« Jednostavno to priznajte. NEMOJTE ništa dodavati, nemojte primjerice reći: »Baš glupo od mene!« Deseti korak u Programu u 12 koraka kaže: »Kada pogriješimo, odmah to priznajemo.« To je korak održavanja. Njegova je namjera da nas drži usmjerenima na naš zdravi stid. Mi možemo i hoćemo griješiti. Ne moramo se ispriča­ vati za to. Greške su dio naše ljudskosti. Samopotvrđujte se Ovu tehniku možete upotrijebiti kada razgovarate s rodi­ teljima ili bilo s kojom kritičnom osobom. Ja se volim njome služiti u telefonskom razgovoru. Ako, dok pričate, druga osoba postane kritična, stavite ruku preko telefonske sluša­ lice i recite glasno: »Što god mi rekao i učinio, ja sam ipak vrijedna osoba.« Stalno ponavljajte tu rečenicu. Možete, osim toga, i usidriti ovu pozitivnu tvrdnju. Kada je glasno izreknete, zamislite sebe kako stojite visoki, samouvjereni i gledate drugu osobu u oči. Kada osjetite moć i snagu ovoga, spojite palac i bilo koji prst lijeve ruke. Držite ih spojene dok ne osjetite moć samopotvrđivanja. Poslije, dok budete sjedili u šefovu uredu, ili negdje drugdje gdje vas autoritativna osoba kritizira, možete aktivirati sidro spajajući palac i prst lijeve ruke. Možete čuti vlastiti samopotvrđujući glas dok gledate u autoritativni lik.

Smirite kritičara Služim se ovom metodom kada sam siguran da sam nenamjerno prešao granice druge osobe. Cilj smirivanja jest dopustiti drugoj osobi da izrazi svoje osjećaje, a da pritom ne okrivljujemo i ne branimo sami sebe. Smirivanje je ponašanje posve jednako kao i aktivno slušanje. Recimo, primjerice da sam ostavio svoj automobil pred garažom i tako zapriječio izlaz ženinu autu. Odlazim trčati. Kada se vratim, žena je uznemirena i bijesna. Kaže: »Moram kod zubara i kasnim. Trebao si me pitati prije negoli si otišao hoće li mi trebati auto.« Ja kažem: »O, osjećam u tvojem glasu uznemirenost i ljutnju. Odmah ću maknuti svoj auto«, ili »Čujem frustraciju u tvojem glasu«, ili »Znam kako je to uznemiravajuće.« Smirivanje je oblik odgovornosti. Omogućuje nam da priznamo pravo drugome da bude ljut zbog naše pogreške i da provedemo razumna poboljšanja. Time izbjegavamo pokretanje spirale stida. Nenamjerno povrijediti nekoga - to je dio ljudskosti. Kada sve drugo propadne - zbunjujte Ovu tehniku preporučujem u neintimnim vezama. To je tehnika za kojom valja posegnuti kada isprobate sve druge metode. Upotrijebite je kada se osjećate ranjivima i kada se ne možete suprotstaviti ili tražiti razjašnjenje. U zbunjivanju trebate upotrijebiti kakvu pompoznu ili malo poznatu riječ, riječ izvan konteksta. Primjerice, kolega iz ureda kori vas što ste se predugo zadržali na ručku. Ne želite svađu ili obračun. Već ste preživjeli sličnu situaciju s tom osobom i završila je besplodnim monologom. Zato je gledate i kažete: »Bože, promet je bio tako besmislen danas.«

Nepoznata riječ ili riječ upotrijebljena izvan konteksta često može izvrsno zaustaviti protivnika. Sada možete vidjeti zbunjen pogled na licu druge osobe. Njegov je um zabavljen traženjem značenja onoga što ste upravo rekli. Vi se samo nasmiješite i otiđite. Ta tehnika uključuje veseli, djetinjasti dio u vama. Možete osjetiti veselje dok gledate zbunjenost druge osobe. Time stječete kontrolu. Prisjetite se da je kriticizam oblik prikrivanja stida i sredstvo kontrole druge osobe. Zbunjivanje je tehnika koja vam omogućuje da zadržite kontrolu. Umjesto zauzimanja defenzivnog stava, možda doživite trenutak za­ dovoljstva. Ništa ne djeluje u svakom trenutku. Ako neka od ovih tehnika ne daje rezultat, pokušajte s drugom. Sve su te tehnike potpora za vašu zaštitu od interpersonalnog prijenosa stida. ODBACIVANJE

Ništa nema veći potencijal za poticanje bolnog stida od odbacivanja. To vrijedi za sve veze. Ali za ljude utemeljene na stidu odbacivanje je ravno smrti. Odbacili smo sebe i ako nas još netko odbaci, to dokazuje ono čega se najviše bojimo - da smo manjkavi kao osobe. Odbacivanje za nas znači da smo zaista neželjeni i nevrijedni ljubavi. Postoje različiti stupnjevi odbacivanja - od onoga kada nam se prodavač ne nasmiješi pa do situacije da nas odbaci i ostavi voljeni partner. Bol takva odbijanja doživljava se fizički, jednako kao i emocionalno. Boli kao nož u grudima. Iskusio sam ga samo jedanput; i sigurno ne bih želio da se ponovi. Bio sam s mnogim svojim pacijentima dok su prolazili kroz bol ove vrste razdvajanja.

Sve tehnike koje sam nabrojio mogu nam pomoći prevladati bol zbog slomljena srca. Što više pojedinac radi na razrješavanju izvorne boli te napuštanju fantazijske vezanosti i obiteljske upletenosti, više će biti u stanju nadvladati odbacivanje. Ako je netko još uvijek fantazijski vezan i upleten u krute veze, odbacivanje je jednako smrti. Za fantazijski vezanu osobu, odbacivanje djeluje na ranjeno i usamljeno dijete u toj osobi, koje nikada nije razriješilo izvornu bol. Zato, ja svim srcem savjetujem da radite na izvornoj boli i djetetu u sebi kako biste olakšali bol zbog mogućih gubitaka u budućnosti. Što se više diferencirate i odvojite, lakše ćete proći razdoblje odvajanja i usamljenosti. Savjetujem knjigu Judith Viorst »Nužni gubici« (Necessary Losses). Ona pokazuje ono što ja zovem filozofijom gubitka. Pomoći će vam da prihvatite činjenicu kako su gubici nezaobilazan dio ljudskog života. Jednom sam mislio i sam o tome napisati knjigu. Želio sam je nazvati Bolujem, dakle jesam. Želio sam pokazati da dobro živjeti znači dobro žalovati. Sve što ste u životu radili jednom je prestalo. Život je stalno rastajanje. Žalovanje je proces koji završava stvari. Dovršiti rad na žalovanju znači biti ponovno rođen. Znači, živjeti dobro znači znati dobro žalovati. Kada prolazite kroz bol zbog osobnog odbacivanja, treba vam legitimizacija, društvena potpora i vrijeme. Trebate blis­ ku osobu koja će vas voljeti i biti uz vas. Treba vam netko tko će odražavati i potvrđivati vaše osjećaje. Bolje je ako imate više od jedne bliske osobe. To je prednost Programa u 12 koraka ili bilo koje skupine za potporu. Bol prolazi kroz sve faze koje sam opisao: šok, poricanje, emocionalno ucjenjivanje, depresiju, srdžbu, grižnju savjesti,

tugu, usamljenost itd. I za prolazak kroz faze žalovanja treba vremena. Najgore što možete učiniti jest da utrčati u novu vezu nadajući se da ćete njome sve popraviti. Vidio sam takve slučajeve s katastrofalnim rezultatima. Nove veze prikrivaju bolnu srž i slažu novi sloj nedovršene boli. Treba proći vremena da bi se odžalovao gubitak. Držite se veza u kojima dobivate nježnost i potporu. Vi ste vrijedna i dragocjena osoba, unatoč tome što vas je druga osoba ostavila. Konačno, zapamtite da je vaš »internalizirani stid« posljedica toga što su vas u djetinjstvu napuštali. Bili ste nezaštićeno, nezrelo dijete s nezadovoljenim potrebama i preživjeli ste unatoč svemu. Dakle, preživjet ćete i ovaj put. Upotrijebite »sirenu stida« Manja odbacivanja dio su »užasa životne svakodnevice«. Ja se služim prilagodbom jedne tehnike za koju sam prvi put čuo iz opisa Terryja Kelloga. Ona pomaže prevladati odbijanja na koja nailazimo u svakodnevnom životnu. Uklju­ čuje stvaranje »sirena stida«. Sirena stida jest vrsta sidra. Kada vas netko omalovažava, ne primjećuje, kritizira ili vas na neki način postiđuje, učinite sljedeće: • Zamislite da imate sirenu koju možete uključiti povukavši se za uho (bilo koje). Kada se povučete za uho, čujete sirenu koja vrišti: »Stid, stid, stid, stid, stid«. Kad to čujete jasno i glasno... • recite si: »To je samo osjećaj... Ja sam uistinu vrijedna osoba...« Recite si to nekoliko puta. Na taj način eksternalizirate internalizirani stid. Vraćate ga iz stanja stvari u osjećaj. Osjećaji rastu i smanjuju se. Javljaju se i prestaju.

• Nazovite barem jednu osobu iz svoje najvažnije skupine za potporu (ili se nađite s njom ako je to moguće). Zamolite je da potvrdi da ste dobra i ljubavi vrijedna osoba. Recite: »Kaži mi da sam dobra i ljubavi vrijedna osoba.« To obnavlja interpersonalni most. Ako se naviknete koristiti »sirenu stida«, postat će to vaša druga priroda. Uočio sam da sam, koristeći sirenu stida, sve manje pretjerano reagirao kada bi me omalovažavali i kritizirali. LJUBAV JE TRUD

Još sam mnogo toga činio kako bih se oslobodio stida u svojim interpersonalnim odnosima. Proveo sam stotine sati učeći i vježbajući učinkovite tehnike komunikacije. Prošao sam nekoliko tečaja i seminara za razvoj samosvijesti i svjesnosti. Sve je to uvećalo moje vještine održavanja veze. Putovanje u paru Neprestano ponavljam svoje uvjerenje da je ljubav trud. To znači da moram donositi odluke da bi mi se trud isplatio. Prije deset godina gotovo sam razvrgnuo brak. Bila bi to tragična greška. Sjetite se da ljudi utemeljeni na stidu pate od megalomanijskog stajališta sve-ili-ništa. Ako ne ide po mojem, otići ću. Sve ili ništa! Moj je vlastiti brak živi dokaz zaključaka do kojih je došla Susan Campbell u svojoj knjizi »Putovanje u paru« (The Couples Journey). Susan je napisala tu knjigu na teme­ lju opsežnog proučavanja mnogih parova koji su živjeli zajedno duže od dvadeset godina. Otkrila je da su svi ti parovi prošli kroz slične faze i borbe na putu do intimnosti.

Romantična faza Svaki je par nekada bio zaljubljen. To je bila romantična faza, za koju je karakterističan nestanak svih ograda. Ljudi se osjećaju zaneseno i moćno. Par osjeća da može osvojiti svijet! Ubrzo poslije vjenčanja počinje nova faza. Borba za moć U toj se fazi vraćaju stare ograde. Više nema stapanja različitosti. U igru ulazi obitelj svake osobe. To je faza kada upoznajete stvarne međusobne razlike: pravila o novcu, seksu, bolestima, djeci, društvenom životu i roditeljstvu. Ta faza kod većine parova traje deset godina. Slijedi razdoblje smirivanja. Neko vrijeme sve teče mirno i rutinski. Ali starenje, odlazak djece i proces individualiziranja dovodi do treće faze. Prihvaćanje sebe u drugome i osobne odgovornosti Za ovu je fazu značajno duševno traganje, potraga za osobnom odgovornošću i krajnjim smislom. Muškarci se individualiziraju prigrlivši svoju žensku stranu. Žene prihvaćaju svoju mušku stranu. Prigrle svoje potrebe za samoostvarenjem. Kako je svaki od partnera postajao sve potpuniji, počela je nova, plodna faza. Plato intimnosti Kako su sada oba partnera u sebi potpuna, mogu prići jedno drugome iz želje, a ne iz potrebe. Više nema »krpanja« manjkavosti onog drugoga. Nova je veza utemeljena na izboru i odluci, umjesto na fantazijskoj vezanosti proizišloj iz potrebitosti. Oboje mogu velikodušnije voljeti. Oboje daju jer to uistinu žele. Pojavio se novi plato intimnosti. Vratile su se

neke značajke faze zaljubljenosti. Oboje su očarani jedinstvenošću i različitošću onog drugog. Oboje postaju dragi prijatelj onog drugog. Oboje su vezani jer duboko poštuju i cijene onog drugog. Putovanje prema intimnosti obilježava je sljedeće: zdrav sukob; učenje pregovaranja i poštene borbe; strpljenje, trud i hrabrost da se usudi biti individuom. Povrh svega, ovo je putovanje obilježeno spremnošću da se prigrli disciplinirana ljubav. Najvažnije je zapamtiti da je prihvaćanje ljubavi i intimnosti u vezi dinamičan proces. Takav proces ima svoje plime i oseke. Obilježen je sukobom i individualizacijom. Na kraju, ipak se isplati. Kao i St. Exupery, i ja vjerujem da: »Nema sreće, osim u ljudskim odnosima.«

12. POGLAVLJE

DUHOVNO BUĐENJE »Stvorio si nas za sebe, Gospode, i naša su srca nemirna dok ne nađu počinak u tebi.« Sv. Augustine

Rad na pretvaranju toksičnog stida u zdravi stid vodi neposredno u duhovnost. Zdravi nam stid govori da smo ograničeni; treba nam pomoć; nismo Bog. Ima nešto ili netko veće od nas. Zdravi je stid izvor duhovnosti. Kada znamo svoje granice, znamo da ima nešto veće od nas. U Programu u 12 koraka to nešto veće zove se Viša sila ili Bog, kako ga vi razumijete. Ja osobno zovem tu silu Bogom. Nadalje, vjerujem da takva sila mora biti veća od osobne moći. Vrhunac ljudskog života jest osobnost podije-ljena u zagrljaju intimne ljubavi. Ako je Bog Viša sila, Bog ne može biti ništa manje od našeg ljudskog ispunjenja. Ja vjerujem da duhovnost podrazumijeva osobno jedinstvo s osobnim Bogom. Moj način postizanja toga jedinstva jest kroz vezu s Isusom Kristom.

Za osobu utemeljenu na stidu »duhovno buđenje« nije moguće dok se ne obavi rad na »izvanjštenju.« Bez tog rada naš ego ostaje napuknut i otuđen. POTPUNA

LJUDSKA

SVIJEST

Sve vježbe koje sam opisao u prethodnim poglavljima povezane su s obnavljanjem vašeg ega-ja i integriranjem vaših otuđenih energija. To je posao koji morate obaviti na vašem putovanju prema cjelovitosti. Ali, morate znati da vaš ego-ja nije vaše istinsko ja. Slika 12.1. uobičajen je način predstavljanja cjelovitosti ljudske svijesti. Mali je krug u središtu vaš ego-ja. Predstavlja vašu ključnu psihosocijalnu granicu. To je sužena svijest i u vezi je s uspostavom socio-kulturnog identiteta. Glavna briga ega jest preživljavanje, a njegova je svrha ega ispuniti naše potreba za osloncem i preživljavanjem. Kada nam je ego snažan, znamo da naše temeljne potrebe mogu biti zadovoljene. Znamo da smo u stanju dobiti dovoljno hrane, odjeće, topline, ljubavi i zaštite. Snažan je ego nužan za preživljavanje. Drugi je krug u vezi s pohranjivanjem našeg trenutnog i prošlog iskustva. Također predstavlja skladište naših zabra­ njenih osjećaja, potreba i poriva. Taj se krug zove i krug nesvjesnog ili podsvjesnog. Svi dijelovi nas koji su bili postiđivani i odcijepljeni žive u podsvjesnom. Podsvijest je prebivalište naših podličnosti. Carl Jung je taj dio svijesti nazvao našom sjenom. Kada integriramo sjenu, spremni smo za rast. Rast vodi potpunom opsegu svijesti. Na slici 12.1. vanjski krug predstavlja taj puni opseg svijesti. Stone i Winkelman zovu to razinom svjesnosti. Transpersonalni psiho­ lozi često zovu taj krug parasvjesnim ili umom više svijesti.

Parasvjesno je područje naših istinskih bića i istinskih ja. Kada se jednom dostigne, ta razina svijesti djeluje transformirajuće. Na toj višoj razini svijesti sve vidimo i doživljavamo drugačije. To je razina otkrića. Tu nalazimo novo ja - sada bolje ja. Na slici 6.1. nazvao sam to otkriće radom treće faze. DUHOVNO BUĐENJE

Ta proširena svijest može se opisati kao »duhovno buđenje«, bit kojega je rast i širenje svjesnosti. Bit duhovnosti jest cjelovitost i potpunost. Opasno je i protuproduktivno raditi na tom proširenju dok se niži ja (ego) ne ujedini. Duhovni majstori često govore o procesu integracije ega kao o putovanju u pustinju. U Bibliji Isus odlazi u pustinju na četrdeset dana i četrdeset noći prije početka svojega duhovnog rada. Mistici govore o »tamnoj noći duše«. To je faza pripremanja prije stupanja na »put sjedinjenja«, zapravo na put blaženstva - koji je stanje istinske intimnosti s Bogom. Duhovni nam učitelji također kažu da ćemo, ne završimo li rad na egu, biti ponovno odvučeni u njega. Većina rada na egu rad je na sputanoj i zamrznutoj energiji prouzročenoj razvojnim zastojem. Ako energija ne bude oslobođena i odmrznuta, povući će nas natrag u ego. Vidjeli ste da jedan od najvažnijih načina na koji se smrznuta i stidom sputana energija prerađuje jest kroz ponavljanje. To se može zbiti čak i s duhovnošću ako se ne dovrši rad na egu. DUHOVNO

PONAVLJANJE

Pokazao sam vam kako pobožnost i pravednost mogu biti oblici prikrivanja toksičnog stida. Posljedice pobožne pravednosti jesu perfekcionizam, kriticizam i okrivljavanje.

Slika 12.1. Potpuni opseg ljudske svijesti

Slika 12.2 Hijerarhija ljudskih potreba

Što se mene tiče, otkriti kako određeni stil duhovnosti nije istinska duhovnost, najsigurnije se može primjenom sljedećeg kriterija: koliko u njoj ima kritičnosti ili moralizatorstva? Bez obzira na to koliko molili i radili, ako postoje nezadovoljene potrebe ega, stalno ćemo padati natrag na razinu nezadovoljene potrebe, sve dok ona ne bude zado­ voljena. Tako sam primjerice ja, premda deset godina nisam pio i premda sam poučavao teologiju i istraživao prastare duhovne mudrosti, ipak bio kompulzivan. Bio sam kompulzivan u vezi s mojom duhovnosti. Dijete u meni još uvijek je bilo ozlijeđeno i neizliječeno. Još sam bio u »nezasitnoj potrazi« za ispunjenjem praznine u mojoj psihi. Takva se potraga znatno razlikuje od zdrave čežnje za Bogom o kojoj je pisao sv. Augustin. Pitanje kompulzivnosti pitanje je nezadovoljenih razvojnih potreba. Premda se sveci mogu doimati kompulzivno, bit njihove čežnje za Bogom nije u prisili. Ona proistječe iz više ljudske potrebe. To je potreba za bitkom a nastaje kada su naše potrebe za osloncem odgovarajuće zadovoljene. Slika 12.2. pokazuje vam moju verziju onoga što je Abraham Maslow zvao hijerarhijom ljudskih potreba. Donja polovica piramide prikazuje vaše ljudske potrebe za osloncem. Maslow ih je zvao potrebama deficijencije. Zadovoljenje tih potreba ovisi o drugima. Kada se potrebe ne zadovolje, energija koja bi trebala nastati iz njihova zadovoljenja biva zamrznuta. Ta se energija stalno izražava u primjerima kompulzivne projekcije ili ponavljanja. Prema Maslowu, te su osnovne ljudske potrebe hijerarhične. Neće vas brinuti pitanja strukture i stimulacije ako vam je hladno, ako nemate hranu ili krov nad glavom. Isto vrijedi

za potrebe bića. Nećete tražiti istinu, ljepotu ili Boga ako još niste završili posao na svojem egu. Duhovnost je osnovna ljudska potreba. Zbog nje razvijamo naš ego. Viša stvarnost uvijek objašnjava nižu. Ego služi kao temelj od kojeg treba poći dalje. Ego utemeljen na stidu boji se gubitka kontrole. Na oprezu je; ne smije biti uhvaćen na prepad. Snažna struktura ega dopušta vam da ostavite staro i pođete dalje. Moramo ostaviti staro da bismo se razvili. Kao što ćete uskoro vidjeti, meditacija, put prema proširenju svijesti, zahtijeva snažan ego. Da biste dobro meditirali, morate biti spremni odustati od potrebe za kontrolom. Snažan, integriran ego je poput potisne rakete koja vam omogućuje da odete u svemir više svijesti. MEDITACIJA

Jedan od načina da dostignete višu svijest jest putem meditacije. Istinska je meditacija krajnje nadilaženje toksičnog stida. Meditacija smjera prema trenutačnom ujedinjenju s Bogom. Tjelesna ljubav daje vam svijest o ujedinjenju. Istinska vas ljubav dovodi do izvora svih jedinstava. Molitva vam omogućuje da uspostavite dijalog s izvorom jedinstva, a meditacija da budete ujedinjeni s izvorom jedinstva kroz odnos blaženstva. TEHNIKE

Mnogo je načina meditacije. Svi podrazumijevaju neku tehniku. Važno je razumjeti da tehnike nisu cilj meditacije. Nema cilja meditacije u uobičajenom smislu riječi. Meditacija je potraga za trenutačnom intimnošću s Bogom. Razne tehnike imaju za cilj stvoriti uvjete za takvu intimnost. Glavno ozračje ovog intimnog ujedinjenja zove se »tišina.«

Bez obzira na to koju tehniku meditacije upotrebljavali, cilj je stvoriti »tišinu«. Tehnike su raznovrsne; od jednostavne svijesti o disanju do vježbi okretnih derviša. Između to dvoje stoje mandale, mantre, glazba, manualne vještine, vizualizacija i masaža. Izbor tehnike ovisi o osobnim sklonostima. Nijedna tehnika nema veću vrijednost od druge, a svaka ima svrhu odvući vas od razmišljanja i apsorbirati svu vašu svjesnu pozornost. Nakon mnogo vježbanja možete stvoriti stanje bez misli. To se stanje zove tišina. Kad se stvori tišina, aktivira se neiskorištena mentalna sila. To je oblik intuicije. Uz pomoć te sile čovjek može neposredno spoznati Boga. Duhovni učitelji prilično jedinstveno svjedoče o tome. O tom intuitivnom znanju govore kao o »ujedinjujućoj svijesti«, o Božjoj svijesti ili višoj svijesti. To je neposredno ujedinjenje s Bogom. U tom jedinstvu čovjek »spoznaje« sebe onakva kakav uistinu jest. To »znanje« nije posredovano. Uz pomoć takve unutarnje vizije čovjek stječe nove uvide i spoznaje. TRI PUTA

DO

VIŠE SVIJESTI

Sada ću dati sažetak triju pristupa višoj svijesti (meditacije više sile). Savjetujem da snimite naputke za meditaciju na kasetofonu. PONOVNO OBLIKUJTE

SVOJ ŽIVOT KROZ OČI VAŠEG

MAGIČNOG

DJETETA

Uvod - mit o magičnom djetetu Slika 3.1. pokazuje različite slojeve prikrivanja toksičnog stida. U središnjem krugu je dijamant, koji predstavlja ono što Wayne Kritsber zove »magično dijete«. Magično je dijete

psihička energija koja se odupire teroru toksičnog stida, a pojavljuje se kada zagrlimo povrijeđeno dijete u nama. Kroz ponovnu uspostavu roditeljskog odnosa otkrivate da je postojao dio vašeg autentičnog ja koji je trpio. To je onaj vaš dio zbog kojega ste kupili ovu knjigu i koji vas potiče da tražite izlječenje od stida koji vas sputava. Magično dijete je onaj je dio vas koji se može smijati i usred boli; koji se može zabavljati i uživati u bogatstvu života unatoč vašem toksičnom stidu. Magično je dijete dio na koji vas Biblija poziva kada kaže: »Osim ako ne budete kao mala djeca.« Magično dijete je srž vaše biti. Magično dijete je ono na što, kako ja to razumijem, misle učitelji zena kada govore o »umu početnika«. Magično je dijete ono što vas čini vama. Kada pjesnik Gerard Manley Hopkins piše »Ja sam ono što činim, zbog toga sam došao«, on govori o toj ključnoj psihičkoj energiji. Kao teolog, vidim magično dijete kao sliku Boga u nama. To je onaj naš dio koji je nalik na Boga. Kada vas je stvarao, Bog je tražio sve moguće načine na koje bi očitovao svoju stvarnost. Postali ste utjelovljenje jednog od tih načina. Ovakvo je razmišljanje mitsko. Mitovi su načini na koje struktuiramo značenje transcendentalnih realnosti. Upotreb­ ljavamo mitove i simbole kada govorimo o Bogu. Sav je Božji govor mitski i simboličan. Pitanje Boga ne može se zaobići. Zahtijeva ga naš zdravi stid. Ne možemo izbjeći razgovor o Bogu. Paul Tillich običavao je koriti svoje učenike kada bi govorili da je Božji govor samo simboličan. Simboli su dio stvarnosti koju pokušavaju opisati. Simboli su više holistički nego logički. Više od pola Starog zavjeta napisano je u

simbolima (tj. u vizijama, snovima, parabolama, psalmima itd.). Simboli su građa mita. U mitu je svatko od nas jedinstvena i neponovljiva kreacija Boga i svatko od nas utjelovljuje neke aspekte Božanske stvarnosti. Svatko je od nas došao na svijet kako bi očitovao taj jedinstveni dio Božje stvarnosti. To činimo bivajući ono što jesmo. Što smo više istinski mi, to smo više istinski nalik na Boga. Da bismo bili istinski mi, moramo prihvatiti našu vječnu misiju i sudbinu. Ona se sastoji u očitovanju, na potpuno ljudski način, naše sličnosti s Bogom. Ja slijedim Isusa Krista, jer je on za mene savršen izraz toga. Magično dijete zna našu sudbinu. Jedanput kada završimo rad na oslobađanju od stida, na raspolaganju nam je naše magično dijete i možemo nastaviti svoje putovanje do sebstva i istinskog bivanja. Naša nas je trauma napuštenosti izbacila s kolosijeka. Na trenutak smo izgubili svoj put. Ipak, naše nas je magično dijete potaknulo da radimo na izlječenju. Kada razriješimo svoju bol, nastavljamo putovanje. Reintegriramo naš ego-ja i uspostavljamo granice ega. To oblikuje naš ljudski identitet. Ipak, čak i kada nam je egoidentitet potpuno obnovljen, čak i kada je pozitivan i životno afirmativan, on je društveno i kulturalno ograničen. Određen je vremenom; ograničen je jezikom i sputanom svjesnošću. Naše je istinsko ja vječno i trajno. Opstaje kroz sve promjene. Preživljava kao naše magično dijete. Pozivam vas da, služeći se tim mitom, proširite svoju svijest uz pomoć svojeg magičnog djeteta. Budući da je taj vaš dio bio živ, ali skriven, vrijeme je za rast i razotkrivanje. Sljedeća meditacija može vam pomoći da to razotkrivanje nastavite.

Meditacija

magičnog

djeteta

Pronađite neko mirno mjesto na kojemu vas neće prekidati. Podignite telefonsku slušalicu ili isključite zvonjenje. Pronađite udobnu sjedalicu. Sjednite uspravno. Nemojte prekrižiti ruke ili noge. Izaberite vrijeme kada niste previše umorni. Meditacija je najdjelotvornija kada vaš um proizvodi alfa i theta moždane valove. Ti valovi stvaraju izmijenjeno stanje svijesti koja prebiva između sna i buđenja. To je ispravno okružje meditacije. Snimite

sljedeće:

Najprije se usredotočite na disanje... Disanje je život. Ono simbolizira osnovni ritam života, pridržavanje i otpuštanje. Usredotočite se na to kako udišete... i izdišete... zamislite ocean čiji se valovi uzdižu (dok udišete zrak), dosežu vrhunac i spuštaju se (dok izdišete zrak). Čujte snagu oceana dok se valovi spuštaju i prelijevaju na obalu... (činite to dvije minute)... Sada dopustite da vam misli preplavi disanje... Budite svjesni svojih pluća dok udišete... i izdišete... Samo budite poptuno svjesni disanja... (jedna minuta)... Sada budite svjesni zraka koji ulazi i izlazi... Budite svjesni razlike u zraku dok izlazi i ulazi... Je li hladniji ili topliji dok ulazi?... a dok izlazi?... (jedna minuta)... Sada udahnite kroz čelo i osjetite svaku moguću napetost u njemu, pa je izdahnite... Ponovite... Sada udahnite kroz područje oko očiju... osjetite ima li tu napetosti i izdahnite je... Ponovite. Sada dišite oko usta i čeljusti; osjetite ima li napetosti i izdahnite je... Ponovite. Nastavite taj postupak s vratom, ramenima, rukama, šakama i prstima, prsima, želucem, stražnjicom, koljenima, listovima, stopalima i nožnim prstima... A sada, neka vam se čitavo tijelo opusti... Opustite svaki mišić i svaku stanicu...

Zamislite da ste šuplji iznutra, kao bambusova stabljika... Udahnite toplo, zlatno sunčevo svjetlo kroz vrh glave; neka vam prođe kroz cijelo tijelo; pa ga izdahnite kroz prste na nogama... Ponovite to nekoliko puta... Sada zamislite da stojite u podnožju triju stuba koje vode do vrata... Stavite sve svoje brige u zamišljenu loptu od sunčeva svjetla... Oblikujte loptu rukama... Stavite sve brige u zamišljenu loptu sunčeva svjetla i zakopajte ih... Možete ih poslije ponovno uzeti... Uspnite se uz stube i otvorite vrata... Vidjet čete nove stube koje vode do drugih vrata... Načinite novu loptu od sunčeva svjetla i stavite u nju sve svoje predrasude i kruta stajališta; potom zakopajte loptu... možete ih ponovno uzeti kada završite... Uspnite se uz sljedeće tri stube i otvorite vrata... Vidjet ćete nove stube koje vode do novih vrata... sada zamislite novu loptu sunčeve svjetlosti oblikujući je spojenim dlanovima. Ovaj put stavite u nju svoj ego. Uključite sve uloge koje igrate... Stavite ih u loptu, jednu po jednu... Sada otvorite vrata i iziđite na trijem... Zamislite da gledate u beskraj svemira... Gledajte ravno pred sebe i vidjet ćete kako se počinju oblikovati stube svjetla... Kada se stubište potpuno oblikuje, pogledajte na vrh stuba... Ondje će se pojaviti vaše magično dijete... Dijete će početi silaziti prema vama... Opazite sve pojedinosti na magičnom djetetu. Sto ima na sebi?... Pogledajte njegovo lice dok vam se približava... Promotrite njegove oči... kosu. Kada dijete stane na trijem, zagrlite ga... Osjetite vezu s ovim moćnim dijelom sebe... Popričajte... Prođite u mislima kroz svoj život... Trenutak kada ste začeti... Kako se vaša majka tada osjećala?... A otac?... Promotrite njihovo sjedinjenje i vaše začeće s Božjeg stajališta. Zapitajte magično dijete o smislu svojega postojanja... Zašto ste na svijetu? Tko ste? U čemu je vaša posebnost i

jedinstvenost?... Koji jedinstveni dio Boga očitujete?... U čemu ste drugačiji od ostalih?... Prihvatite sve što vam magično dijete kaže... Odgovor može doći u riječima... Ili kroz simbol ili kolaž simbola... Ili kroz snažan doživljaj... Samo prihvatite ono što doznate... čak i ako ne razumijete smisao toga. Ako dobijete jasan odgovor na pitanje o smislu svojeg postojanja, razmotrite svoj život iz tog ugla... Razmotrite važne osobe koje su utjecale na vaš život. Možda ćete zaključiti da je netko za koga se činilo da je u prošlosti na vas negativno utjecao zapravo bio dio vašeg plana ili božanske svrhe. Možda, osim toga, nekoga za koga ste mislili da je na vas pozitivno utjecao u prošlosti sada doživite kao manje važnoga za vašu istinsku sudbinu. Prođite kroz sve događaje svojega života, korak po korak... Promotrite ih sve kao dio većeg plana i svrhe... Pogledajte ih sa stanovništa magičnog djeteta... Vrtite film svojega života sve do sadašnjeg trenutka... Što doživljavate sada?... Osjetite nazočnost djeteta u sebi... Steknite osjećaj jedinstva i međusobne povezanosti svojega života... Obuhvatite sve to sa šire točke gledišta... Ugledajte sve... Cijeli svoj život... drugačije nego ikada dosad... (jednu minutu)... prigrlite svoje magično dijete... Recite mu kada ćete ga ponovno sresti (bolje što prije)... Poslušajte ga dok vas uvjerava da je tu kako bi vas vodilo... Vaše je dijete vaš saveznik... Bilo je uz vas u svim vašim teškim trenucima... Sada je vrijeme za sazrijevanje i rast...Vidite kako se vaše dijete penje magičnim stubama svjetla... Kada nestane, razmišljajte dvije minute o njemu... Dopustite si da usnete san integracije... Dopustite da se cijeli vaš život okupi u jednoj ujedinjenoj svrsi... Osjetite spremnost da se obvežete na odanost svojoj svrsi... Sada, u onome što su samo dvije minute na satu, ali je za nesvjesno zapravo sve vrijeme na

svijetu, sanjajte svoj san... (dvije minute tišine na kasetofonu)... Počnite osjećati mjesto na kojem sjedite u sobi... Osjetite odjeću koju nosite... zrak na licu... zvukove u sobi... Osjetite kako vas preplavljuje osjećaj vrijednosti i valjanosti... Recite si da nikada nije bilo nikoga poput vas... (10 sekundi)... Podijelite se s drugima... (10 sekundi)... Vratite se kroz vrata i niz stube... Uzmite loptu sunčeva svjetla sa svojim egom... Reintegrirajte ego... Osjetite kako se vraćate u svoje normalno stanje svijesti... Prođite kroz vrata i spustite se niz stube... Odlučite želite li ponovno uzeti svoja stara stajališta i predrasude... Ako tako odlučite, izvadite ih iz lopte sunčeve svjetlosti... Ako ne, prođite kroz treća vrata, niz stube i pričekajte... Odlučite želite li ponovno uzeti svoje brige... Zapamtite da su mnoge brige izrazi straha i da ima mudrosti u njima... Mudro je osjećati neke stvari... Odlučite želite li samo neke ili želite sve svoje brige... One koje želite uzmite iz lopte sunčeve svjetlosti... Ostale ostavite zakopane... Pođite do nekog lijepog mjesta koje poznajete i zagledajte se u nebo... Pogledajte kako bijeli oblaci oblikuju broj tri... Osjetite svoja stopala i ruke; osjetite kako vam se život vraća u cijelo tijelo... Osjetite kako vam se svaka stanica i mišić bude... Vidite kako vjetar otpuhuje broj tri, a novi oblaci oblikuju broj dva... Osjetite kako se vraćate u normalno b u d n o stanje... Pogledajte kako vjetar otpuhuje broj dva i novi oblaci oblikuju broj jedan... Kada vidite broj jedan, otvorite oči i potpuno se probudite... Uvijek odsjedite nekoliko minuta poslije meditiranja. Dopustite si da integrirate iskustvo. Dijelovi iskustva mogu se vratiti poslije tijekom dana. Meditacija je unutarnje iskustvo. Osjećaj nije uobičajen, čak je veoma čudan u početku.

Unutarnji život ima vlastiti jezik. Unutarnje iskustvo izražava se u slikama, simbolima i osjećajima. Kao osoba utemeljena na stidu, rijetko sam bio u svojem unutarnjem dvorcu. Bio sam prezauzet vlastitom obranom. Bio sam toliko zauzet čuvanjem vanjskoga da nikada nisam ušao unutra. Živio sam vani. Za meditaciju je potrebno vrijeme i vježba. U svojoj megalomaniji i impulsivnosti želio sam sve odjedanput. Želio sam da se brane otvore i da se pojavi Bog... Moje magično dijete često je znalo ispuhati moju megalomaniju. Služio sam se njime kao unutarnjim vodičem. Sjećam se kako sam ga jedanput pitao što trebam učiniti kako bih riješio duhovnu dvojbu u kojoj sam se našao. Njegov je odgovor bio: »Počni tako što ćeš očistiti svoj radni stol.« Bio sam užasno razočaran tim odgovorom. Želio sam da mi kaže neka pođem u trapistički samostan ili neka postim sedam dana. Da očistim stol. Glupost! Put duha veoma je jednostavan. Jednostavan, ali težak. Put ego-intelekta složen je. Analiziranje i intelektualiziranje su složeni, a istodobno laki. Odgovor o svrsi vašeg života često je jako jednostavan. Za mene je svrha u tome da budem osoba kakva trebam biti. To znači da trebam biti ja. To je jedino oko čega se ne moram truditi. Biti ja znači da se volim na načine koje sam opisao. To uključuje i ljubav prema drugima, jer ne bih mogao uistinu biti ja ako se ne bih želio razvijati i rasti, a to se može postići samo kroz ljubav. POGLEDAJTE

SE

KROZ

OČI

SVOJE VIŠE

SILE

Ovo je kratka meditacija. Može se završiti u deset do petnaest minuta. Omogućuje vam da se pogledate sa stajališta vaše više svijesti ili Više sile.

Upotrijebite svoje unutarnje iskustvo Boga, onako kako ga vi razumijete. Snimite sljedeće upute na kasetofonu: Zatvorite oči i usredotočite se na disanje... (10 sekundi)... Budite svjesni svojega disanja... kako udišete zrak... i izdišete. Usredotočite se na različitost doživljaja pri udisanju i izdisanju... Je li zrak hladan dok udišete?... Je li topao dok izdišete?... Osjetite razliku najjače što možete... (30 sekundi)... Sada nekoliko puta veoma duboko udahnite... dok udišete i izdišete, vidjet čete broj pet... (20 sekundi)... Sada vidite broj četiri... (20 sekundi)... Sada vidite broj tri... (20 sekundi)... Sada vidite broj dva... (dvadeset sekundi)... Sada vidite broj jedan... Vidite kako se broj jedan pretvara u vrata i kako se vrata otvaraju... (10 sekundi)... Vidite dugi zavojit hodnik koji vodi do polja svjetlosti... Prođite niz hodnik, i promotrite sa svake strane vrata... Na svakim je vratima znak... Pođite prema polju svjetlosti... (10 sekundi)... Pođite kroz polje svjetlosti do stare crkve ili hrama... (10 sekundi)... Razgledajte to sveto mjesto... (20 sekundi)... Sjednite na neko udobno mjesto i dopustite nekoj simboličnoj slici vašeg Boga ili Više sile da uđe u crkvu ili hram. Pustite slici da vam priđe i sjedne preko puta vas... Budite svjesni da je to biće istine, ljepote, dobrote i ljubavi... Zamislite da možete isploviti iz svojega tijela i uploviti u to biće... Kada se budete mogli vidjeti kako sjedite preko puta sebe, načinite kmestetičko sidro s pomoću palca i prsta desne ruke. Držite sidro dok činite sljedeće: Zamislite da ste Viša sila. Vi ste Stvoritelj života, ljubavi i svih ljudi na zemlji. Gledate u sebe u ovom trenutku. Vidite se očima same Ljubavi. U samom ste srcu i u m u Ljubavi. Možete se vidjeti potpuno i savršeno. Počinjete prepoznavati kakvoće i aspekte sebe koje nikada prije niste vidjeli... (20 sekundi)... Vidite i čujete ono što Viša sila voli

kod vas... (20 sekundi)... Osjećate se potpuno i bezuvjetno prihvaćenim... (30 sekundi)... Držeći sve što vaša Viša sila voli u vama, posebno one svoje aspekte kojih niste bili svjesni, polagano se vratite u svoje tijelo. Budite potpuno vi. Pustite sidro palca i prsta. Osjetite svu ljubav i vrijednost koju predstavljate. Zahvalite svojoj Višoj sili i pođite s mjesta na kojem sjedite. Kada dođete do ulaza, ugledajte prizor lijepe prirode. Uđite u nj. Osjetite se dijelom svemira. Osjetite se bitnim dijelom prirode. Vi trebate biti tu... (30 sekundi)... Pogledajte u nebo i vidite oblake u obliku broja jedan - recite si da ćete zapamtiti taj divan osjećaj. Uočite kako se oblak pretvara u dvicu - zatim tricu - osjetite svoje ruke i stopala. Budite svjesni svojega tijela. Vidite kako oblaci oblikuju četvrticu. Sada se vraćate u svoju normalnu b u d n u svijest. Vidite peticu i lagano otvarate oči. Stanje bez misli - stvaranje tišine Ova meditacija smjera prema rastu vašeg bića. Kada ste u vezi sa svojim bićem, jedinstveni ste sa svime što postoji. Više nema odvojenosti. Bez odvojenosti nema objekta ili događaja izvan vas koji trebate ostvariti. Jedan je majstor meditacije, Suzuki Rashi, rekao: »Sve dok vježbate meditaciju radi nečega, to nije istinska vježba.« U meditaciji si dopuštamo da jednostavno budemo. Što manje mislimo i radimo, to više jednostavno jesmo. Budući da je Bog, onako kako ga ja razumijem, samo Bivanje, dopustiti si da budemo znači ući u savez s Bogom. U ovoj meditaciji možete početi doživljavati čiste trenutke jednostavnog bivanja. Ti se trenuci doživljavaju kao otvoreni i prostrani jer su lišeni osobnih potreba, značenja i tumačenja. Taj veći prostor jedan je od načina da se opiše tišina.

Meditacija nas može naučiti kako stupiti u vezu s tim većim prostorom ili tišinom. Budući da taj prostor leži iza stalne potrage za osobnim značenjem, on može utjecati na radikalnu promjenu u našem načinu života. U žargonu ljudi utemeljenih na stidu to znači da ćete prekinuti sa svojom neprestanom budnošću i pretjeranim oprezom. Meditacija vas može odvesti do tog obuhvatnijeg osjećaja životnosti, koji nema veze ni sa čime što činimo; to je u vezi s onim što jesmo. Kao što kaže Jacquelyn Small: »Ništa se ne mora učiniti; samo treba nešto biti.« Stvaranje stanja tišine ili stanja bez misli zahtijeva disci­ pliniranost. Najbolje je to usporediti sa stijenom u moru. Tijekom godina more izjede stijenu. Opisat ću jedan od mnogih načina da se postigne stanje bez misli. Počnite ovu meditaciju služeći se napucima za meditaciju magično dijete. Da biste stvorili stanje bez misli, trebate slijediti svoju svjesnost kamo god ona pošla. Počnite s disanjem i pustite da vam misli dolaze i odlaze. Ne pokušavajte ih kontrolirati ili usmjeravati u ugodnijim smjerovima. Svaki put kada postanete svjesni svojih misli, blago vratite svoju svijest na usmjerenost na disanje. Počnite tako što ćete biti svjesni zraka koji vam prolazi kroz nosnice. Osjetite njegov dodir. Primijetite u kojem dijelu nosnica osjećate dodir zraka kada udišete, a u kojem kada izdišete. .. Budite svjesni topline ili hladnoće zraka... Dišite kroz čelo i postanite svjesni svakog doživljaja koji pritom osjetite... Pođite dalje; budite svjesni svakog doživljaja oko očiju, oko usta... u vratu i ramenima... Samo budite svjesni doživljaja... Nastavite kroz cijelo tijelo. Nemojte izostaviti nijedan njegov dio.... Možda otkrijete da su neki vaši dijelovi potpuno bez

doživljaja... Usredotočite se na te dijelove. Ako se ne pojavi nikakav doživljaj, nastavite dalje... Kada dođete do nožnih prstiju, ponovite sve iz početka... činite to desetak minuta... Tada postanite svjesni svojega tijela kao cjeline. Osjetite ga kao jedinstvenu cjelinu različitih vrsta doživljaja... Sada se vratite dijelovima - usredotočite se na oči, usta, vrat itd... Potom ponovno budite svjesni tijela kao cjeline. Sada obratite pozornost na dubok mir koji vas je prekrio... Svjesni ste dubokog mira svojega tijela... Vratite se nekom dijelu, a potom opet mirnoći... Pokušajte ne micati nijedan dio tijela... Svaki p u t kada osjetite poriv za time, oduprite mu se, ali ga budite svjesni koliko god možete. To može biti iznimno teško u početku. Možete postati napeti. Samo budite svjesni napetosti... Budite je svjesni i napetost će nestati... (jedna minuta). Sada zamislite da ulazite u sveto mjesto... Pođite prema kružnom oltaru na zemljanom podu... U blatu je zakopana knjiga i vi znate gdje je ... Iskopajte je i prelistavajte dok ne nađete stranicu koja vas privlači.. Možda ćete na njoj vidjeti simbol... Možda ćete imati snažan doživljaj u vezi s nečim što ćete vidjeti... ili ćete možda pročitati nešto što vas zaokuplja... Prihvatite sve što vam dođe i vratite knjigu gdje ste je našli... Iziđite iz svetog mjesta i pratite se pogledom dok izlazite... Ugledajte simbol ili poruku koju ste dobili iz knjige kao da je na ekranu... Ako je ono što ste doživjeli bio osjećaj, zamislite da taj osjećaj zadobiva neki oblik. Ugledajte sebe kako dolazite u vezu sa svojim simbolom, osjećajem ili porukom... (1 minuta)... Sada pustite da čitav obzor postane tamniji i tamniji, sve dok ne nastupi potpuni mrak... Gledajte u mrak... (1 minuta)... Sada ugledajte svjetlo svijeće usred

mraka... Gledajte kako plamen svijeće raste te postaje jači i jači, sve dok ne osvijetli čitav krajolik... Gledajte polje p u n o čiste, bijele svjetlosti; pustite da vas svjetlo upije... Dopustite si da uplovite u svjetlo... Nemojte biti ničega svjesni.. Nema ničega, osim golemog beskraja praznine... uplovite u »ništavilo«... (3 minute)... Sada ugledajte kako se oblikuje broj jedan na obzoru; potom broj dva. Veoma polako, ugledajte tricu, četvrticu, peticu, šesticu; kada vidite broj sedam, otvorite oči. Sjedite u sanjarenju nekoliko minuta. Biti »bez misli« znači biti bez ikakva mentalnog sadržaja. U tišini, zaustavljate sve unutarnje glasove. Isključujete mentalno brbljanje. Um je ispražnjen i usmjeren ni na što. Takvo je stanje čistog bivstva. Bivstvo je temelj svih bića. Svako je biće specifičan oblik bivstva. Svako je nešto. Kada um dosegne stanje ništavila, ide iza svih stvari, do temelja svega. Kada idete iza nečega, dolazite do mjesta iza bilo kakvog oblika bića. Dolazite do čistog bivstva. Stoga, dolazeći do ništavila, zapravo dolazite do temelja svega. Postajete ujedinjeni sa samim bivstvom. U takvom ste stanju povezani sa svime. JEDINSTVENA

SVIJEST

-

BLAŽENSTVO

Na ovoj ste točki došli do ujedinjujuće svijesti. U ovom stanju nema podjele ni razdvajanja. Sve su dihotomije sintetizirane. To je stjecište suprotnosti. Padaju velovi pojavnoga. Vidite međupovezanost svih svijesti. To je stanje znano i kao blaženstvo. Stanje čiste radosti i mira. U njemu je sve promijenjeno. Sva vaša egocentrična shvaćanja transcendirana su. Ne postajete bolji; postajete drugačiji. Vidite cijeli svoj život kao savršen; kao nešto što se moralo dogoditi. Stječete uvid u cijelu slagalicu, ne samo u njezin dio.

Integritet ega Dolazite u ono što Erik Erikson zove integritetom ega. Integritet ega znači da se potpuno i bezuvjetno prihvaćate. Erikson kaže: »To je prihvaćanje nečijeg jednog i jedinog životnog ciklusa kao nečega što se moralo zbiti... onaj tko je stekao integritet spreman je braniti vrijednost svojega načina života usprkos svim prijetnjama«. S integritetom ega možete iskreno reći: »Da moram proživjeti svoj život ponovno, sve bih isto učinio!« Integritet ega potpuno je prihvaćanje sebe, potpuno nadilaženje toksičnoga stida. Kada se takvo stanje iskusi, nema suprotnosti. Žeđate za njim. To je domovina ljubaznija od doma, kako je rekao Thomas Wolf. Sinteza suprotnosti U stanju blaženstva stvari više ne vidite u suprotnostima. Nema nas i njih. Doživljavate jedinstvo. Granice ega na čijem ste stvaranju tako teško radili postale su sama struktura koja vam je omogućila da transcendirate sve granice. Naivni misticizam vašeg magičnog djeteta proširio se u refleksivni misticizam odrasloga. Osjećate jednost sa svim stvorenim. Svjesni ste da je razdvojenost iluzija. Viša sila Mističari i fizičari kažu nam da nam je u dostupna Viša sila. Povezanost s ukupnom sviješću daje nam i znanja moćnija od svega što smo ikada preduvjet potreban za takvo znanje jest svake kontrole ega.

stanju blaženstva sredstvo spoznaje zamišljali. Jedini oslobađanje od

UM

IZNAD

MATERIJE

Fizičari nam također kažu da su i um i materija oblici energije (kvantna teorija). Materija je manje isijavajući oblik energije; vibrira na nižoj frekvenciji. Um ili svijest jest energija više frekvencije; može udomiti materiju i snažno na nju djelovati. To može uključivati pojave poput psihokineze. Dolores Kieger poučavala je tisuće ljudi kako će olakšati bol kroz polaganje ruku. To se postiže koncentracijom i razvijanjem kinestetičke osjetilne izražajnosti. Svatko to može naučiti. Um može stvoriti događaje izvan sebe upotrebom mašte. To uključuje i stvaranje bogatstva. To također uključuje moć uma da izliječi tijelo. MOLITVA

Molitva može snažno utjecati na događaje u prirodnom poretku. Molitva ovisi o razini duhovnosti. Molitva ovisi o Bogu, kako mi razumijemo Boga. U molitvi se odričemo kontrole i dopuštamo djetinjem povjerenju i vjeri da se pojave. INTENCIONALNOST

SVIJESTI

Sva je svijest intencionalna. »Ništa ne ide besciljnim stopama«, rekao je pjesnik. Ja sam navijestio da ljudi »imaju smisla« bez obzira na to kako nam bizarno njihovo ponašanje izgledalo. Kada smo u višoj svijesti, ujedinjeni smo s ukupnom sviješću. Sudjelujemo u svrhovitosti ukupne svijesti. Mnogi fizičari i transpersonalni psiholozi vjeruju da za sve nas ima neki plan. Kada se osvrnemo na naše živote, često shvatimo da takav plan uistinu postoji. Znao sam s dvanaest godina stvari koje su mi se uistinu dogodile u životu. Tijekom

godina postalo mi je jasno da ne trebam kontrolirati događaje, oni uvijek idu meni u prilog. Berry Stevens to zove »plutanjem niz rijeku«. Naš ego, sa svojom ograničenom vizijom ne može vidjeti šumu od drveća. Neprianjanje Duhovni su majstori uvijek prakticirali neprianjanje. Kažu nam da naša patnja proizlazi iz našeg prianjanja. Ono u što emocionalno investiramo izaziva bol. Buduči da svemu u ljudskom životu dođe kraj, emocionalna je bol nezaobilazna sve dok emocionalno investiramo. U filmu Grk Zorba glavni lik pokazuje to neprianjanje kada je upoznao veliku nesreću. Potpuno se posvetio projektu izgradnje kanala za prijenos trupaca niz planinu. Radio je s golemom upornošću i trudom. Nakon mnogo mjeseci teškoga rada projekt je bio spreman za ispitivanje. Dok su trupci plutali niz planinu, kretanje je izazvalo prejaku silu i kanal je propao. Zorba je bio zapanjen. Užasnuo se. A potom se počeo smijati. Smijao se i smijao. A zatim je počeo plesati. Plesao je i plesao! Smijanje i plesanje bili su vrsta kozmičkog smijanja i kozmičkog plesa. Iz perspektive ujedinjujuće svijesti nijedan događaj nema važnosti. Važna je samo cjelina. Cjelina je bit mudrosti. »Planina je planinaru jasnija iz zrakoplova«, kaže pjesnik. Dijelove možemo razumjeti tek kada vidimo cjelinu. Kao što kaže Asri Aurobindo: »Moraš znati ono najviše da bi mogao uistinu razumjeti najniže.« Ujedinjujuća vizija i neprianjanje plodovi su blaženstva. Ima i drugih plodova koji proistječu iz duhovnog blaženstva. Neki od njih su spokoj, samoća i služenje.

Spokoj Spokoj obilježava ono što je Robert Frost nazvao jahati laganim kasom. U spokoju, vaš će život postati manje problematičan i spontaniji. Djelovat ćete bez neprestanog analiziranja i mozganja. Prestat ćete stalno tražiti smisao. Prestat ćete pretjerano reagirati; nećete više biti stalno na oprezu. Uživat ćete u svakom trenutku. Prihvaćat ćete bogatstvo života, iz trena u tren. Vidjet ćete, čuti, znati što trebate i želite; znat ćete da vaše potrebe mogu biti zadovoljene. Spokoj mijenja život u djetinju viziju, gdje je sve novo. Oni koji su spokojni vole Zemlju i sve stvari. Sam život je divno opravdanje za sebe. Samoća Svatko je od nas sam. To je jaka i čvrsta granica našeg materijalnog stanja. Samoća je životna činjenica. Kako prihvaćamo svoju samoću određuje hoće li ona biti toksična ili blagotvorna. Toksičnu samoću potiče toksični stid Posljedica je vlastite rastrganosti. Blagotvorna samoća je plod blažene duhovnosti. Proizlazi iz jedinstva s Bogom, dajući nam trenutačno znanje o sebi. Iz takvoga znanja proizlazi ljubav za sebe, samoprihvaćanje i shvaćanje vlastite vrijednosti. Budući da se volite i cijenite, želite biti sa sobom nasamo. To je samoća. Kada znate radosti samoće, želite je sve više; također je želite za svoje voljene. Umjesto svoje stare, na stidu utemeljene posesivnosti, postat ćete zaštitnik svoje i samoće svojih voljenih. Goethe je to dobro rekao: Kada čak i dvoje najintimnijih ljudskih bića shvate da među njima ostaje beskonačna distanca, mogu stvoriti divan život jedno uz drugo, uspiju li voljeti tu međusobnu udaljenost koja omogućuje obojima da vide drugoga u CJELINI. Dobar je brak onaj u kojemu svaki imenuje drugoga čuvarem svoje samoće.

Samoća je moguća jer ste završili rad na svojem egu, posebno rad na svojoj izvornoj boli. Završivši taj rad, prihvatili ste svoju odvojenost. Strah od odvojenosti ono je zbog čega ste uopće i ostali fantazijski vezani. Fantazijska je vezanost iluzija; iluzija da će vas vaši roditelji uvijek štititi. Kada jedanput prihvatite svoju odvojenost i samoću, shvaćate da je vaš ego dovoljno jak da se pobrine za vas. Vaš je ego dovoljno jak da sami preživite. To je, također preduvjet za meditaciju. Kada iskusite blaženo jedinstvo s Bogom kroz meditaciju, upoznajete svoje istinsko ja. Također shvaćate da ima mjesto na kojemu nikada niste sami. S takvom svijesti, samoća je najpoželjnija. Služenje Duhovno blaženstvo sintetizira životne polarnosti. što više samoće upoznajete i u njoj uživate, više ćete željeti služiti drugima na način koji uvećava vašu duhovnost. Kao što kaže Ken Wilber: Intuitivno odluci da iskonskim zavetujem

osjetiti i znati svoje istinsko ja privrženost je aktualizirate to ja u svim bićima, u skladu s zavjetom. Ma koliko nebrojeno bilo bića, ja se da ih oslobodim.

Služenje može također značiti odlučnost da se klanjamo na način koji odgovara našim vjerovanjima. Možda poželite otići ponovno u svoju staru crkvu i vjersku zajednicu. Ako odete, imat ćete nove mogućnosti i proširenu svijest. Tada ćete možda vidjeti klanjanje i ritual kao načine da utjelovite svoju religioznu tradiciju. Ako vam je draža sakramentalna crkva, možete sudjelovati u komemoraciji moćnih djela Boga, onako kako ga vi razumijete. Kada sudjelujete u simboličnom ponavljanju kolektivnog sjećanja vaših predaka na njihova

Boga, možete se doživjeti kao dio prošlosti i dio žive tradicije. Možete doživjeti svoje postupke u sadašnjosti kao privođenje prošlosti u sadašnjost i sadašnjosti u budućnost. Služiti znači skrbiti se za druge i vraćati ono što ste primili. Dvanaesti korak potiče sudionike da prenesu svoje duhovno buđenje na druge koji pate od toksičnog stida. Svi mi koji smo izišli iz skrivanja moramo donijeti svjetlost drugima. Prenošenje poruke izvodi se kroz pružanje uzora, a ne kroz moraliziranje. To čine oni koji slijede ono što propovijedaju. To znači da nema gurua. Ima samo onih koji su odmaknuli malo dalje duž puta. Svaki put kada pretvorite nekoga u gurua, odstupate od svoje vlastite moći. Služenje i ljubav za druge proizlaze neposredno iz služenja i ljubavi za sebe. Ja volim moto dominikanskih svećenika: proslijedite drugima ono što ste sami dokučili. Uistinu ne možemo dati ono što nemamo. Ne možemo učiti našu djecu da se trebaju cijeniti ako smo sami utemeljeni na stidu. Služenje je istinska oznaka i plod duhovnog blaženstva. U blaženstvu znamo ono što je Paul Claudel mislio kada je pisao: »Ne bih mogao bez ijednoga od moje braće... U srcu najjadnijeg bijednika, najprljavije prostitutke, najbjednijeg pijanca, ima besmrtna duša sa svetim stremljenjima, koja, lišena danje svjetlosti, klanja se noću. Čujem ih kako go­ vore kada ja govorim i kako plaču kada se ja spustim na koljena. Bez ijednoga od njih ne mogu. Baš kao što je mnogo zvijezda na nebu i njihova je moć izračunavanja iznad mojih sposobnosti, toliko je i živih bića... Sve ih trebam u mojem štovanju Boga. Mnogo je živih bića, ali nema nijednoga s kojim nisam u zajednici u svetom vrhun­ cu gdje zajedno izričemo Oče naš.«

PUNOMOĆ Blaženstvo rađa punomoć. Odmičemo od našeg djetinjastog vjerovanja da ćemo uvijek biti žrtve djetinje spontanosti i optimizma. Prihvaćamo našu maštu i kreativnost. Odbijamo više ikada biti žrtve. Postajemo umjetnički stvaratelji naših vlastitih života. Preuzimamo rizik. Trudimo se oko onoga što ustinu želimo. Sada, na kraju ove knjige najiskrenije se nadam da ste postigli mnogo u nadilaženju stida koji vas sputava. To čineći, otvorili ste se fantastičnim, ali ograničenim, mogućnostima ljudske prirode. Takve mogućnosti imaju uzor u veličanstvenom izljevu ljudskog stvaralaštva. Naši su slavni glazbenici bili ograničeni zakonima glazbene ljestvice, ali unutar tih granica raznolikost njihovih skladbi gotovo je nevjerojatna. Naši su veliki slikari bili ograničeni svojim slikarskim platnima, ali šetnja muzejom može biti predivno iskustvo. Unutar naših ljudskih granica očekuje nas još čuda. Vi ste jedno od njih!

EPILOG U srcu stida leži strah od razotkrivanja. Kada dopustimo da naš stid bude razotkriven pred drugima, razotkriveni smo pred sobom. Kao što kaže autor knjige »Stid« (Shame): »Razotkrivanje pred sobom leži u srcu stida: otkrivamo, u iskustvu stida, najosjetljivije, najintimnije i najranjivije dijelove sebe.«

U tom smislu, nadilaženje stida koji vas sputava otkrivajuće je iskustvo. Budući da stid obitava u samoj srži vašeg bića, kada ga prigrlite, počinjete otkrivati tko ste zapravo. Stid istodobno i prikriva i razotkriva naše najistinskije ja. Nadilaženje toksičnog stida je, osim toga, i revolucionarno. Kada istinski osjetite svoj toksični stid, dobij ate poriv da ga promijenite. To se može dogoditi samo ako odlučimo izići iz skrovišta. Moramo odmaknuti od našeg jada i prigrliti svoju bol. Moramo se osjećati onoliko loše koliko nam je uistinu loše. Takav nas osjećaj tjera da se promijenimo. To je revolucionarno. Toksični stid, sa svojim megalomanskim stajalištem više od čovjeka/manje od čovjeka, problem je koji uključuje poricanje ljudske konačnosti. Biti čovjekom zahtijeva hrabrost, jer biti čovjekom znači biti nesavršenim. Alfred Adler prvi je upotrijebio frazu: hrabrost da se b u d e

nesavršenim. Potrebna vam je hrabrost da biste bili nesavršeni. Naše obitelji, religije, škole i kultura utemeljeni su na perfekcionističkim sustavima, a perfekcionizam je najvažniji uzrok toksičnog stida. On nas priprema za mjerenje, što nas opet priprema na stalno razočaranje. Perfekcionizam je bez granica. Nema mjere. Nikad ne možete učiniti dovoljno. Potrebna je hrabrost za bitke s tim perfekcionističkim sustavima. Ali, isplati se! Hrabrost da se bude nesavršen udomljuje način života obilježen spontanošču i humorom. Jedanput kada prihvatite činjenicu da su greške prirodni proizvodi ograničene ljudske svjesnosti, prestajete hodati po jajima. Više se usuđujete i osjećate se slobodnijim da istražujete i budete kreativni. I, najvažnije, više ćete se smijati. Osjećaj za humor može biti krajnji kriterij za odmjeravanje koliko se neka osoba izliječila od toksičnog stida. Biti u stanju smijati se događajima, drugim ljudima i sebi zahtijeva istinsku humanost. Da biste imali smisla za humor, morate nadvladati polarnost više od čovjeka/ manje od čovjeka. To zahtijeva da budete žongler paradoksima. Osjećaj za humor utemeljen je na jukstapoziciji protuslovnosti. Imati smisao za humor znači prihvaćati život manje turobno i više ozbiljno. Kao što je Walter O' Connell tako dobro napisao: »Humor proizlazi iz rješavanja ljudskih paradoksa.« Svaki ljudski paradoks ima dvije krajnosti. Kroz ponovno ujedinjavanje tih krajnosti stječemo energiju i nadu. Oni su plodovi našeg humora. To nam također daje osjećaj za perspektivu i ravnotežu. Omogućuje nam da se smijemo i našim prenapuhanim egoima, i našim greškama. Dopustite sebi da uživate u svakoj minuti svakoga dana svojega života. Jašite laganim kasom, kao što bi rekao Robert Frost. Pođite putem prosvjećenja. Znat ćete da ste stigli kada zablistate svjetlom.

DODATAK PORUKA

PSIHOTERAPEUTIMA

Sve je veća svijest o nedostatku proučavanja stida u modernoj psihologiji. Joseph Campos, psiholog na sveučilištu u Illinoisu kaže: »Znamo premalo o stidu. Ta je emocija bila zanemarena u psihologiji.« A to je jako utjecalo na uspjeh psihoterapije u liječenju ljudi utemeljenih na stidu. Dr. Donald Nathanson, psihijatar na Sveučilištu Hahnemann u Philadelphiji, kaže: »Stid je skriveni problem u psihoterapiji, ali njegovu su važnost mnogi psihoterapeuti podcijenili.« Dr. Nathanson nedavno je održao tečaj o temi: Stid u psihoterapiji na godišnjem sastanku Američke udruge psihijatara. Helen Block Lewis, psihologinja na Sveučilištu Yale, bila je među prvima koji su proučavali toksični stid u psihoterapiji. Proučavajući zapise više od sto osamdeset psihoterapijskih seansi, dr. Lewis je otkrila sljedeće: »Kada psihoterapeut nije uspio prepoznati pacijentov osjećaj stida, pacijentovi su se problemi produžili i pogoršali. Kada je terapeut prepoznao stid i pomogao pacijentu suočiti se s njime, liječenje je bilo kraće.« Rad dr. Lewis potvrđuje moja iskustva i kao pacijenta i kao terapeuta. U jednom trenutku svojega života, kada sam

bio očajan i zbunjen, pošao sam na tromjesečnu terapiju i pokorno slušao psihijatra te marljivo uzimao tablete za smirenje i spavanje koje mi je on prepisao. Šest mjeseci nakon završetka tretmana, prevezli su me u bolnicu. Ozbiljno sumnjam u djelotvornost tradicionalnog liječenja mentalnih bolesti kada je riječ o raznim sindromima toksičnog stida. Možda preciznije razumijevanje toksičnog stida može omogućiti neke nove i inovativne pristupe. Sljedeća tablica moj je prilog raspravi koja se rasplamsava. Na njoj se uspoređuju toksični stid i toksični osjećaj krivnje. Problem je složeniji nego što ga ja predstavljam. Ipak, moja predstavka jasno predlaže drugačiji model liječenja stida i krivnje. Moja tablica nudi opće smjernice za liječenje toksičnog stida. Obnova interpersonalnog mosta uvjet je bez kojega nije moguće liječiti ljude utemeljene na stidu. U tome može biti rješenje problema. Martin Bubber je davno rekao da u svakom psiho­ terapijskom modelu liječi zapravo veza Ja i Ti. Kada se uspostavi interpersonalni most, pacijent će prihvatiti terapeutovo neoptužujuće prihvaćanje. Savjetujem da se toksično postiđivani ljudi upute u skupni rad što je prije moguće. Skupina je od presudne važnosti, bez obzira na to o kakvom se specifičnom sindromu stida radi. Čini se da skupina pruža osjećaj da smo važni i značajni, onako kako to terapija jedan-najednoga ne može. Cermak je istaknuo prednosti skupne psihoterapije. On vjeruje kako ta terapija osigurava »okružje u kojemu se pitanja ovisnosti o drugima spontano javljaju«. Ljudi će se u skupini ponašati slično kao u stvarnom životu. Bit će nepovjerljivi, kontrolirat će se, trudit će se udovoljiti drugima,

kritizirat će itd. Kada spoznaju da takva ponavljanja odražavaju nesvjesne uzorke obrane od toksičnog stida, skupina može postati laboratorij za alternativno ponašanje. (Dijagnosticiranje i liječenje ovisnosti o drugima.) Programi u 12 koraka najbolji su saveznici terapeutu. Nadam se da će moje poglavlje o snazi 12 koraka da reduciraju toksični stid malo rasvijetliti to pitanje. Vjerujem da bi bilo korisno razviti programe u 12 koraka za sve sindrome toksičnog stida. Već kruže šale o tome. Primjerice: Pokušali su pokrenuti anonimnu skupnu terapiju za paranoičare, ali nitko nije htio reći mjesto održavanja! Šalu na stranu, skupine u 12 koraka teško će liječiti stidljivce s poremećajima ličnosti. No nisu li svi pristupi za liječenje poremećaja ličnosti teški? Jamčim vam da mnogi alkoholičari boluju od poremećaja ličnosti i uspijevaju se oporaviti na sastancima klubova liječenih alkoholičara. Vjerujem da ljudi utemeljeni na stidu moraju raditi kako bi promijenili i kolaže vizualnih postiđujućih sjećanja i auditivnih dojmova koji uskladištavaju unutarnje glasove koji aktiviraju spirale stida. Na posljetku, rekao bih nešto onim kliničkim psiholozima koji se mršte na riječ duhovno. Programi u 12 koraka postigli su nezapamćen uspjeh u liječenju ovisnosti. Dvanaesti korak čini kristalno jasnim da čovjek nije izliječio svoju ovisnost dok ne doživi duhovno buđenje. Milijuni ovisnika na putu prema oporavku koji se koriste tim korakom podatak su dovoljan da natjera svakog znanstvenika koji zaslužuje svoju plaću da istraži tu duhovnost. Toksični je stid duhovni bankrot u smislu koji sam definirao. Izlječenje tog stida zahtijeva duhovno buđenje u smisli koji sam definirao.

Dodatak I Toksični stid

Toksična krivnja

Biti u dobrim odnosima s terapeutom

Ovo je uistinu bitno. »Interpersonalnimost« mora biti ponovno uspostavljen.

Bliski odnosi su korisni ali ne i nužni.

Suprotstaviti se poricanju

Moramo se suprotstaviti svojim krinkama. Odnosi moraju biti dovoljno dobri da zahtijevaju odustajanje od potrebe za kontrolom Rad na osjećajima je nužan. Osjećati bilo koji osjećaj znači djelovati na smanjivanje stida. Konačno, treba provesti rad žalovanja zbog »izvorne boli«. Kada se obnovi »interpersonalni most« - blago se suprotstavite lažnoj slici sebe.

Nije važno.

Rad na osjećajima

Suprotstaviti se lažnim uv|erenjima Skupina u 12 koraka Sustav slika i samopotvrđivanje

Ovo je najdjelotvorniji oblik liječenja za sve oblike ovisnosti (a možda i za sve sindrome stida). To je ključno za ponovno iscrtavanje mape vizualnih i auditivnih kolaža stida.

Krivnja je često oblik prikrivanja ljutnje. Tome se moramo suprotstaviti i provesti rad na ljutnji. »Megalomaniji« se valja suprotstaviti od početka. Megalomanija je vezana za krivi osjećaj super-odgovornosti i poreknute jedinstvenosti. Nije bitno. Afirmativne tvrdnje korisne su kada se mijenjaju kriva uvjerenja.

Duhovnost

Ključno za povjerenje. Svrha nadilaženja duhovnog bankrota jest »duhovno buđenje«.

Krutom Bogu koji kažnjava, kao i moralizatorstvu često se treba suprotstaviti i uputiti im izazov.

Skupna terapija

Skupina je ključna za stalno napredovanje. Ona omogućuje da se razotkriju tragovi ovisnosti o drugima, koji se nužno javljaju u skupnom radu.

Može biti korisno, ali nije presudno

Osjećaj toksičnog stida i toksične krivnje mogu biti prilično slični. Osoba može doživjeti toksični stid i krivnju istodobno. Toksični stid i krivnja mogu nastati iz istog ponašanja.

BIBLIOGRAFIJA Robert, and EMMONS Michael. Your Perfect Right. San Luis Obispo California: Impact Publishers.

ALBERTI

George and GOLDBERG Herbert. Creative Agression. New York: Doubleday & Co. BACH

Leslie. They Lived Happily Ever After. Meta Publications, 1978. BANDLER,

A.T. Cognitive Therapy and Emotional Disorders. New York: New American Library, 1979. BECK,

Pat. Out of the Shadows: Understanding Sexual Addiction. Irvine, California: CompCare Publications. CARNES,

Timmen. Diagnosing and Treating Co-dependence. Minneapolis, Minnesota: Johnson Institute. CERMAK,

Lorie, and MIDDELTON-MOZ, Jane. After the Tears. Pompano Beach, Florida: Health Communications, 1986. DWINELL,

Albert. A New Guide to Rational Living. North Hollywood, California: Wilshire Books, 1975.

ELLIS,

ERIKSON,

Erik H. Childhood and Society. New York: W.W. Norton.

Leslie. The Ways of the Will and Lying, Despair, Jealously, Envy, Sex, Suicide, Drugs and the Good Life. New York: Harper Colophon, Harper & Row.

FABER,

Robert. The Fantasy Bond. New York: Human Sciences

FIRESTONE,

Press. Susan. Betrayal of Innocence. New York: Penguin Books.

FORWARD, FOSSUM,

M. and MASON, M. Facing Shame. New York: W.W.

Norton. Gay. Learning to Love Yourself. Englewood Cliffs, New Jersey: Prentice Hall. HENDRICKS,

Robert. Inner Work. New York: Harper & Row.

JOHNSON,

Gershen. Shame. The Power of Caring. Cambridge, Massachusetts: Schenkman Books.

KAUFMAN,

KOPP,

Sheldon. Mirror, Mask and Shadow. New York: Bantam

Books. Wayne. Adult Children and Alcoholics Syndrome: From Dis-covery to Recovery (1988). Pompano Beach, Florida: Health Communications. KRITSBERG,

Stephen and LANKTON, Carol. The Answer Within: A Clinical Framework of Ericksonian Hypnosis. New York: Brunner/ Mazel.

LANKTON,

Helen Merrell. On Shame and the Search for Identity. Eugene, Oregon: Harvest House Publications. LYND,

Robin. Women Who Love Too Much. New York: St. Martin's Press, 1985. NORWOOD,

MASLOW,

Abraham. The Farther Reaches of Human Nature.Esalen.

James. The Narcissistic and Borderline Disorders. New York: Brunner/Mazel. MASTERSON,

MEICHENBAUM,

D. Cognitive Behavior Modification. New York:

Plenum Press. Matthew, DAVIS, Martha and FANNING Patrick. »Thoughts and Feelings« The Art of Cognitive Stress. New Harbinger Publications. MCKAY,

Matthew, and FANNING Patrick. Self Esteem. New Harbinger Publications

MCKAY,

Jane and DWINNEL, Lorie. After the Tears. Pompano Beach, Florida: Health Communications, 1986. MIDDELTON-MOZ,

Jane. Children of Trauma: Rediscovering the Discarded Self. Deerfield Beach, Florida: Health Communications, 1989.

MIDDELTON-MOZ,

Alice. Pictures of Childhood. Toronto: Collins Publishers.

MILLER,

Stanton, and BRODSKY Archie. Love and Addiction. New York: Signet: New American Library.

PEELE,

Virginia. Conjoint Family Therapy: Your Many Faces. Palo Alto, California: Science and Behavior. SATIR,

SIMON, S.B., HOWE, L.W., and KIRSCHENBAUM, H. Values Clarification: A Handbook of Practical Strategies for Teachers and Students. A & W Visual Library.

Jacquelyn. Transformers. Marina del Rey, California: Devors Publishers. SMALL,

SMITH,

Manuel. When I Say No, I Feel Guilty. New York: Bantam

Books. STEVENS,

John O. Awareness. Real People Press.

Hal, and WINKELMAN, Sidra. Embracing Our Selves. Marina del Rey, California: Devors Publishers. STONE,

Robert. Lost in the Shuffle: The Co-dependent Reality. Pompano Beach, Florida: Health Communications, 1987. SUBBY,

VIORST,

Judith. Necessary Losses. New York: Simon & Schuster.

Sharon. Choicemaking (1985) and Learning to Love Yourself (1987) Pompano Beach, Florida: Health Communications WEGSCHEIDER-CRUSE,

Robert, and GILLILAND. Elements of Psychopathology: The Mechanisms of Defense. San Diego, California: Grune & Stratton.

WHITE,

Charles L. Healing the Child Within. Pompano Beach, Florida: Health Communications.

WITHFIELD,

WILBER

Kenneth. No Boundary. Boston: Shambhala Publications.

Janet G. Adult Children of Alcoholics. Pompano Beach, Florida: Health Communications. WOITITZ,

WOLPE,

J. The Practice of Behavior Therapy. New York: Pergamon

Press.

~OO~