Djeca Zemlje knj. 3
AUEL Jean M.
LOVCI NA MAMUTE
Zahvale Nikada ne bih ispričala ovu pripovijest bez knjiga i grañe s...
348 downloads
2901 Views
1MB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
Djeca Zemlje knj. 3
AUEL Jean M.
LOVCI NA MAMUTE
Zahvale Nikada ne bih ispričala ovu pripovijest bez knjiga i grañe stručnjaka koji su radili na nalazištima i prikupljali rukotvorine naših pretpovijesnih predaka; njima pripada moja najdublja zahvalnost. Nekim ljudima dugujem posebnu hvalu. Uživala sam u njihovim raspravama, pismima i člancima, jer su bili ne samo puni činjenica nego su takoñer sadržavali ideje i teorije. Ipak moram naglasiti da oni koji su mi davali obavijesti i nudili pomoć nisu nipošto odgovorni za gledišta ili ideje što se iznose u ovoj priči. Ovo je književno djelo, priča iz moje mašte. Od mene su potekli pojmovi, osobe i opisi kultura. Ponajprije iskreno zahvaljujem Davidu Abramsu, profesoru antropologije i izvanrednom voñi puta, te Diani Kelly, studentici antropologije i magistru meñuljudskih odnosa, koji su sve isplanirali, organizirali i pratili nas na privatnom istraživačkom obilasku nalazišta i muzeja u Francuskoj, Austriji, Čehoslovačkoj i Sovjetskom Savezu. Zahvalnost i velik dug osjećam prema dru Janu Jelineku, direktoru Antropološkog instituta u Brnu, Čehoslovačka, koji je utrošio mnogo vremena da mi pokaže obilje stvarnih nalaza iz Istočne Evrope koji se pojavljuju u njegovoj knjizi Slikovna enciklopedija evolucije čovjeka. Moju je zahvalnost napose zaslužila dr Lee Porter, sa Državnog sveučilišta VVashington, zbog svega onog što je sa svojim američkim akcentom učinila u našem hotelu u Kijevu. Ona je ondje proučavala fosile mamutovih kostiju i sastajala se upravo s osobom do koje smo uzalud pokušavali doprijeti. Probila se kroz sve administrativne zapreke i ugovorila nam sastanak. Zadužio me i dr J. Lavvrence Angel, direktor antropološkog odjela ustanove Smithsonian, zbog mnogih stvari: zbog pozitivnih i poticajnih riječi o mojim knjigama; zbog toga što mi je omogućio da zavirim "iza kulisa" i shvatim neke razlike i sličnosti izmeñu kostiju neandertalca i modernog čovjeka; i posebno zbog toga što mi je preporučio ljude koji mi mogu pružiti daljnje obavijesti i pomoć. Izvanredno cijenim osobite napore dr Ninel Kornietz, ruskog stručnjaka za mlañe kameno doba u Ukrajini, koja se vrlo ljubazno odazvala na moje kratko pismo. S njom smo pregledali nalaze u dva muzeja, a darovala mi je nešto što sam dugo tražila: knjigu o muzičkim instrumentima koje su od mamutovih kostiju pravili ljudi ledenogdoba, te o bilježenju njihovih zvukova. Knjiga je bila na ruskom jeziku, pa sam duboko zahvalna dr Gloriji VEdvnak, bivšoj asistentici dra Angela, koja zna ruski, uključujući i stručnu paleoantro-pološku terminologiju, što je našla prevodioca za tu knjigu, te posebno zato što je pregledala prijevod i umetnula pravilne stručne riječi. Hvala joj i za prijevod članaka s ukrajinskog jezika u kojrma se usporeñuju moderni uzorci tkanja u Ukrajini s nacrtima koji su urezani u rukotvorinama iz ledenog doba. Dorothv Yacek-Matulis me zadužila dobrim, razumljivim i upotrebljivim prijevodom velike ruske knjige o glazbi. Ta mi je graña bila od neprocjenjive koristi. Zahvalna sam i dru Richardu Kleinu, autoru knjige Ukrajinski lovci iz ledenog doba, koji mi je ljubazno pribavio dodatne članke i informacije o praljudima iz tog područja.
Napose sam zahvalna Alexanderu Marshacku, istraživaču Peabodv muzeja arheologije i etnologije sa Harvardskog sveučilišta, piscu knjige Korijeni civilizacije, koji mi je pribavio kopije rezultata svojih mikroskopskih proučavanja ukrajinske umjetnosti i umjetnina iz mlañeg kamenog doba; to je graña iz njegove neobjavljene knjige o istočnoevropskim ljudima iz ledenog doba, djelomično tiskana u časopisu Current Anthropology. Najiskrenije zahvaljujem dr Olgi Soffer, s odjela antropologije na sveučilištu VVisconsin, vjerojatno vodećem stručnjaku u SAD o stanovništvu Rusije u ledeno doba, za dugački, zanimljivi i korisni razgovor u predvorju hotela "Hilton", te za njezin materijal "Obrasci intenzifikacije, kako se vide u Središnjoj ruskoj ravnici u mlañe kameno doba", iz knjige Prethistorijski lovciskupljači: Postanak složenijih društvenih odnosa. Zahvalnost pripada i dru Paulu C. Paquetu, uredniku knjige Vukovi svijeta, koji je prekinuo odmor da bi se odazvao mom pozivu, te dugo sa mnom raspravljao o vukovima i o njihovom mogućem pripitomljavanju. Hvala ponovno Jimu Riggsu, antropologu i predavaču lekcija "O vještinama domorodačkog života". I dalje se služim informacijama koje sam od njega dobila. Zadužile su me i tri osobe koje su spremno pročitale debeli rukopis i dale korisne komentare s čitateljskog gledišta: Karen Auel, koja je pročitala prvu verziju i oduševila se njome, tako da sam znala da imam priču; Doreen Gandv, pjesnikinja i nastavnica, koja je pomnjivo čitala potkraj svoje školske godine ne izgubivši ništa od svoje uobičajene kritičnosti; Cathv Humble, koja mi je opet dala svoje pronicave primjedbe. Posebna hvala Bettv Prashker, mojoj urednici, čija zapažanja veoma cijenim; njezine su opaske i napomene pogañale u srž problema. Nemam dovoljno riječi da zahvalim Jeani Naggar, prijateljici, pouzdanici i neusporedivoj književnoj zastupnici, koja i dalje nadmašuje sva moja najsmjelija očekivanja. Iskreno cijenim napore odjela za opremu i proizvodnju izdavačke kuće Crovvn Publishers, gdje se pažljivim i stručnim radom trajno prave lijepe i dobro načinjene knjige. Zahvalna sam Judithi VVilkes, svojoj tajnici i pomoćnici, o čijoj sam inteligenciji počela ovisiti; ona je preuzela i brigu nad mojom sve opsežnijom korespondencijom, tako da mogu pisati. I Ravu Auelu...
ZEMUNICA LAVLJEG TABORA ULAZNI prostor - spremište drva, oruña, gornje odjeće PRVO ognjište-ognjište za gotovljenje hrane i prostor za okupljanje DRUGO - Lavlje ognjište Talut - glavar Nezija Danug Latija Rugija Ridag TREĆE - Lisičje ognjište Vimez Ranek ČETVRTO - Mamutovo ognjište - prostor za obrede, zborove, odluke, posjetioce Mamut - vrač Ejla Džondalar PETO - Sobovo ognjište Manuv Tronija Tornek N uvija Hartal ŠESTO - Ždralovo ognjište Krozija Fralija Frebek Križavek Tašer SEDMO - Turovo ognjište Tulija - glavarica Brzek Digija Druvez Brinan Tusija Tarneg
Dršćući od straha, Ejla se pripi uz visokog muškarca pokraj sebe dok je promatrala kako se približavaju stranci. Džondalar je zaštitnički obgrli rukom, ali ona se i dalje tresla. "Tako je velik!", pomisli Ejla, zureći u čovjeka na čelu skupine, onoga kojemu su brada i kosa imale boju ognja. Nikada nije vidjela tako krupna čovjeka. Prema njemu je i Džondalar bio malen, iako je muškarac koji ju je zagrlio bio viši od većine ljudi. Riñokosi čovjek koji je dolazio k njima bio je više nego
visok; bio je golem, pravi medvjed meñu ljudima. Vrat mu je bio nabreknut, prsni koš dovoljno širok za dva obična čovjeka, snažne mišice deblje od mnogih muških bedara. Ejla pogleda Džondalara i ne vidje straha na njegovu licu, ali smiješak mu je bio suzdržan. Pred njim su bili stranci, a on je na svojim dugim putovanjima naučio da bude oprezan sa strancima. Ne sjećam se da sam vas dosad vidio - reče krupni čovjek bez uvoda. - Iz kojega ste Tabora? Nije govorio Džondalarovim jezikom, zapazila je Ejla, nego jednim od onih drugih jezika u kojima ju je podučavao. Ne pripadamo nijednom Taboru - reče Džondalar. Mi nismo Mamutovci. - On se odlijepi od Ejle i stupi korak naprijed, ispruživši obje ruke otvorenih dlanova da pokaže kako ništa ne skriva, u znak prijateljskog pozdrava. - Ja sam Džondalar Zelandonac. Došljak mu ne prihvati ruke. Zelandonac? To je čudno... Čekaj, zar nisu dva stranca živjela meñu onim ljudima s rijeke što žive na zapadu? Čini mi se da je tako nekako zvučalo ime koje sam čuo. - "v ZEMUNICA LAVLJEG TABORA ULAZNI prostor - spremište drva, oruña, gornje odjeće PRVO ognjište - ognjište za gotovljenje hrane i prostor za okupljanje DRUGO - Lavlje ognjište Talut - glavar Nezija Danug Latija Rugija Ridag TREĆE - Lisičje ognjište Vimez Ranek ČETVRTO - Mamutovo ognjište - prostor za obrede, zborove, odluke, posjetioce Mamut - vrač Ejla Džondalar PETO - Sobovo ognjište Manuv Tronija Tornek Nuvija Hartal ŠESTO - Ždralovo ognjište Krozija Fralija Frebek Križavek Tašer SEDMO - Turovo ognjište Tulija - glavarica Brzek Digija Druvez Brinan Tusija Tarneg Dršćući od straha, Ejla se pripi uz visokog muškarca pokraj sebe dok je promatrala kako se približavaju stranci. Džondalar je zaštitnički obgrli rukom, ali ona se i dalje tresla. "Tako je velik!", pomisli Ejla, zureći u čovjeka na čelu skupine, onoga kojemu su brada i kosa imale boju ognja. Nikada nije vidjela tako krupna čovjeka. Prema njemu je i Džondalar bio malen, iako je muškarac koji ju je zagrlio bio viši od većine ljudi. Riñokosi čovjek koji je dolazio k njima bio je više nego visok; bio je golem, pravi medvjed meñu ljudima. Vrat mu je bio nabreknut, prsni koš dovoljno širok za dva obična čovjeka, snažne mišice deblje od mnogih muških bedara. Ejla pogleda Džondalara i ne vidje straha na njegovu licu, ali smiješak mu je bio suzdržan. Pred njim su bili stranci, a on je na svojim dugim putovanjima naučio da bude oprezan sa strancima.
Ne sjećam se da sam vas dosad vidio - reče krupni čovjek bez uvoda. - Iz kojega ste Tabora? Nije govorio Džondalarovim jezikom, zapazila je Ejla, nego jednim od onih drugih jezika u kojima ju je podučavao. Ne pripadamo nijednom Taboru - reče Džondalar. Mi nismo Mamutovci. - On se odlijepi od Ejle i stupi korak naprijed, ispruživši obje ruke otvorenih dlanova da pokaže kako ništa ne skriva, u znak prijateljskog pozdrava. -Ja sam Džondalar Zelandonac. Došljak mu ne prihvati ruke. Zelandonac? To je čudno... Čekaj, zar nisu dva stranca živjela meñu onim ljudima s rijeke što žive na zapadu? Čini mi se da je tako nekako zvučalo ime koje sam čuo.
t Da, s njima smo živjeli moj brat i ja - potvrdi Džondalar. Riñobradi je čovjek izgledao kao da razmišlja neko vrijeme, zatim neočekivano skoči na Džondalara i stegnu visokog plavokosog muškarca u svoj kostolomni medvjeñi zagrljaj. Onda smo u rodu! - kliknu on, dok je širok osmijeh davao toplinu njegovu licu. - Tolija je kći moje roñakinje! Džondalar uzvrati osmijeh, donekle potresen. - Tolija! Mamutovka po imenu Tolija bila je družica moga brata! Ona me naučila govoriti vašim jezikom. Naravno! Rekao sam ti. Mi smo u rodu. - On zgrabi ruke koje je Džondalar bio ispružio u znak prijateljstva, ruke koje je prije odbio prihvatiti. -Ja sam Talut, glavar Lavljeg tabora. Ejla je primijetila da se svi smiješe. Talut i njoj dobaci osmijeh, zatim je pogleda s odobravanjem. Vidim da sad ne putuješ s bratom - reče Džondalaru. Džondalar opet položi na nju ruku, a ona opazi kratkotrajan izraz boli koji je naborao njegovo čelo prije nego što je progovorio. Ovo je Ejla - reče Džondalar. Neobično ime. Pripada li narodu s rijeke? Džondalara je zbunila iznenadnost tog ispitivanja, ali se nasmiješio u sebi kad se sjetio Tolije. Ona niska, zdepasta žena koju je poznavao malo je imala sličnosti s tom groma-dom od čovjeka na riječnoj obali, ali oboje su bili izdanci iz istog panja. Imali su jednak izravan pristup, jednaku nesa-mosvjesnu, gotovo uroñenu iskrenost. Nije znao što bi rekao. Teško će objasniti tko je Ejla. Ne, ona je živjela u dolini koja je odavde udaljena nekoliko dana putovanja. Talut je bio u nedoumici. - Nisam čuo da neka žena njezina imena živi u blizini. Jesi li siguran da je ona Mamutovka? - Siguran sam da nije. - Kojemu onda narodu pripada? U ovom kraju živimo
samo mi što lovimo mamute. - Ja nemam naroda - reče Ejla, isturivši bradu s primje som prkosa. Talut je pomnjivo procijeni. Govorila je riječi njegova jezika, ali kakvoća njezina glasa i način kako je oblikovala zvukove bili su... neobični. Nisu bili neugodni, nego neobični. Džondalar je govorio s naglaskom jezika koji mu je tuñ; razlika u njezinu načinu govorenja išla je dalje od naglaska i boje. U Talutu se probudila znatiželja. - No, ovo nije mjesto za razgovore - reče on napokon. - Nezija će na me sasuti pravu Majčinu srdžbu ako vas ne pozovem u posjet. Posjetioci uvijek donose malo uzbuñe nja, a mi već dugo nismo imali posjetilaca. Lavlji će vam tabor iskazati dobrodošlicu, Džondalaru Zelandoncu i Ejli Ničijoj- Hoćete li doći? - Što kažeš, Ejla? Bi li ti bilo drago da ih posjetimo? upita Džondalar, prelazeći na zelandonski jezik tako da mu može iskreno odgovoriti, bez straha da ne uvrijedi strance. Zar nije vrijeme da se upoznaš s ljudima svoga roda? Nije li ti Iza rekla da to učiniš? Da nañeš svoj narod? Nije htio previše navaljivati, ali nakon toliko duge osam-Ijenosti zaželio se posjeta i razgovora. - Ne znam - reče ona, mršteći se neodlučno. - Što će misliti o meni? On je htio doznati kojim ljudima pripadam. Ja više nemam nikoga. Što će biti ako im se ne svidim? - Svidjet ćeš im se, Ejla, vjeruj mi. Znam da ćeš im se svidjeti. Talut te je pozvao, zar ne? Njemu nije bilo važno što nemaš svoga roda. Osim toga, nikad nećeš doznati da li bi te prihvatili, i da li bi se oni tebi svidjeli, ako im ne pružiš priliku. Meñu takvim si ljudima i ti morala odrasti, znaš. Ne moramo dugo ostati. Možemo otići kad god budemo htjeli. - Možemo otići kad hoćemo? - Naravno. Ejla obori pogled, nastojeći donijeti odluku. Željela je poći s njima; osjećala je da je ti ljudi privlače, mučila ju je znatiželja da sazna nešto više o njima, ali je ćutjela kako joj se želudac grči od straha. Podiže oči i pogleda dvoje čupavih stepskih konja što su pasli bujnu travu kraj rijeke, a strah joj se pojača. A što će biti s Njiskom? Što ćemo s njom? Što ćemo učiniti ako je htjednu ubiti? Ne mogu nikome dopustiti da mi dirne Njisku! Džondalar nije razmišljao o Njiski. Upita se što će oni o njoj pomisliti. Ne znam što će oni uraditi, Ejla, ali smatram da je neće ubiti ako im kažemo da je ona nešto posebno i da je ne vodimo radi hrane. - Sjeti se svog iznenañenja i početnog i osjećaja strahopoštovanja kad je vidio u kakvim su odnosima Ejla i njezin konj. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako će oni to primiti. - Nešto mi je palo na pamet. Talut nije razumio o čemu su Ejla i Džondalar razgovarali, ali je znao da se žena nećka i da je muškarac pokušava nagovoriti. Primijetio je takoñer da ona govori s istim neobičnim naglaskom, čak i njegovim jezikom. To je njegov jezik, zaključi glavar, ali nije njezin. Sa stanovitim uzbuñenjem mozgao je o zagonetki te žene, uživao je u toj novosti i neobičnosti; izazivala ga je neobjašnjivost njezina slučaja. Ali
tada je tajanstvo zadobilo posvema nove razmjere. Ejla je zazviždala, glasno i prodorno. Odjedanput, žućkasta kobila i ždrijebe tamnosmeñe dlake dojuriše meñu njih, ravno pred ženu, i stadoše mirno dok ih je ona gladila! Krupni čovjek zatomi u sebi trnce strahopoštovanja. To je nadmašivalo sve što je ikada prije doživio. "Je li ona Mamutovka?", pitao se sa sve većom zabrinutošću. Mnoge od Onih koje služe Majci tvrdile su da čarolijom prizivaju životinje i upravljaju lovom, ali on nikada nije vidio nikoga s tolikom vlašću nad životinjama da bi došle na poziv. "Ona ima jedinstven dar. To pomalo utjeruje strah u kosti, ali koliku bi korist Tabor mogao imati od takva dara. Lov bi bio tako lagan!" Jedva je Talut nadvladao prvu prepast, kad ga ta mlada žena osupnu drugom. Držeći se za kobilinu dugačku i kuštravu grivu, ona se vinu na konjska leña i objaha ih. Usta gorostasnog čovjeka razjapiše se od zaprepaštenja kad je konj pod Ejlom počeo juriti duž riječne obale. Za njima je trčalo ždrijebe, dok se nisu zajedno popeli na uzvisinu i počeli se spuštati u stepu s druge strane. Čuñenje koje je izbijalo iz Talutovih očiju dijelili su i ostali članovi skupine, naročito jedna dvanaestogodišnja djevojčica. Ona se primakla glavaru i naslonila se na njega kao da traži zaštitu. Kako je to učinila, Talut? - upita djevojčica tankim glasom u kojem su se miješali iznenañenje i strah, s dodat kom čežnje. - Onaj mi je konjić bio tako blizu, mogla sam ga gotovo dodirnuti. Talutovo se lice smekša. - Morat ćeš nju pitati, Latija. Ili možda Džondalara - reče okrećući se prema visokom strancu. Ni ja nisam siguran - odgovori on. - Ejla posebno zna kako se postupa sa životinjama. Ona je odgojila Njisku, prihvatila ju je dok je još bila ždrijebe. - Njisku? - To je približan izgovor imena koje je dala kobili. Kad ga ona izgovori, pomislio bi da čuješ konja. Ždrebetu je ime Trkač. Ja sam mu ga nadjenuo, ona je to od mene tražila. To je zelandonsko ime za nekoga tko je brz. Ono takoñer znači onoga tko se trudi da bude najbolji. Kad sam prvi put vidio Ejlu, pomagala je kobili da se oždrijebi. - To je morao biti prizor! Mislio sam da kobila ne bi nikome dopustila da se primakne u tom času - reče jedan iz glavarove družine. Pokazivanje jahanja ostavilo je dojam kojemu se Džondalar nadao, te on pomisli kako je vrijeme da spomene zbog čega je Ejla zabrinuta. - Mislim da bi ona rado posjetila vaš Tabor, Talut, ali se boji da ne pomislite kako su njezini konji obični konji koji se love; a budući da se oni ne plaše ljudi, mogli biste ih vrlo lako ubiti. - To je istina. Sigurno si znao što mislim, ali što sam mogao? Talut je gledao kako se Ejla ponovno javlja na vidiku: sličila je na neku čudnovatu životinju, pola čovjek, pola konj. Drago mu je bilo što se nije s tom prikazom sreo prije današnjeg susreta. To bi bilo... obeshrabrujuće. Upitao se načas kako bi bilo jahati na konjskim leñima, bi li i on tako čudesno izgledao. A zatim, zamišljajući sebe kako objahuje nekog niskog, iako snažnog stepskog konja poput Njiske, glasno se nasmija. Lakše bih ja nosio toga konja nego on mene! - reče. Džondalar se nasmiješi. Nije bilo teško slijediti nit Talutovih misli. Nekoliko se drugih ljudi nasmiješilo, i Džondalar shvati da su i oni vjerojatno razmišljali o jahanju na konju. To nije bilo tako čudno. I njemu je palo na pamet kad je prvi put vidio Ejlu na Njiskinim leñima.
Ejla je vidjela izraze strašnog iznenañenja na licima male skupine ljudi, pa da je nije čekao Džondalar, odmah bi se bila vratila u svoju dolinu. U mladosti je doživjela mnoga neodobravanja zbog postupaka koji su bili neprihvatljivi. A poslije toga uživala je toliko slobode, živeći u samoći, da
rj s se nije htjela izložiti prijekorima zbog toga što se prepušta svojim sklonostima. Bila je spremna reći Džondalaru da on može posjetiti taj narod ako hoće; ona se vraća. Ali kad je stigla do skupine i vidjela kako se Talut još smijucka zamišljajući sebe na konju, ponovno je razmislila. Smijeh joj je postao dragocjen. Njoj nisu dopuštali da se smije dok je živjela s Plemenom; oni su zbog toga postajali razdražljivi i neugodni. Samo se s Darkom, u tajnosti, glasno smijala. Tek su je Mladunče i Njiska naučili da uživa u smijehu, ali Džondalar je bio prvo ljudsko biće koje ga je s njom otvoreno dijelilo. Pogledala ga je dok se lagodno smijao s Talutom. On je podigao pogled i nasmiješio se, a čar njegovih nevjerojatno plavih očiju taknu u njoj duboko mjesto koje zatreperi toplim sjajem i ona osjeti bujno naviranje ljubavi prema njemu. Ne može se vratiti u dolinu, ne bez njega. I sama pomisao na življenje bez njega stisnu joj grlo kao da će je ugušiti, a od neke čudne boli gotovo joj navriješe suze. Dok je jahala prema njima, primijetila je da je Džondalar visok gotovo kao riñokosi čovjek, iako nije toliko krupan, te da je veći od ostale trojice. Ne, jedan je od njih još dječak, primijeti ona. I nije li s njima bila ona djevojčica? Ona se zateče kako kriomice promatra skupinu ljudi, ne želeći zuriti u njih. Njezine tjelesne kretnje dadoše Njiski znak da stane, i ona prebaci noge na jednu stranu te skliznu na zemlju. Oba su konja bila pomalo nemirna dok im se približavao Talut, pa Ejla počeša Njisku i zagrli Trkača oko vrata. Ona je tražila prisno smirenje u njihovoj prisutnosti kao i oni u njezinoj. - Ejla Ničija - reče on, ne znajući pouzdano je li dobro da je tako oslovi, iako je to moglo dobro pristajati ženi s takvim tajanstvenim darom - Džondalar kaže kako se bojiš da bi te konje moglo zadesiti zlo ako doñeš k nama u posjet. Ja ti velim, sve dok je Talut glavar Lavljeg tabora, ništa se neće dogoditi toj kobili i njezinu ždrebetu. Želio bih da nas posjetiš, i da dovedeš konje. - Njegov se smiješak proširi u hihot. - Nitko nam inače neće vjerovati! Sad je bila smirenija, a znala je da Džondalar želi poći u posjet. Nije imala stvarnog razloga da odbije, a još ju je privlačio slobodni i prijateljski smijeh ogromnog riñokosog čovjeka. - Da, dolazim - reče ona. Talut se osmijehnu i kimnu, čudeći se zagonetnom naglasku i njezinom odnosu s konjima koji ulijeva strahopoštovanje. Tko je Ejla Ničija? Ejla je sa Džondalarom logorovala kraj brze rijeke; toga su jutra, prije susreta sa skupinom ljudi iz Lavljeg tabora, bili odlučili da je vrijeme za povratak. Vodeni je tok bio preširok za bezopasni prijelaz, a nije bilo vrijedno truda prelaziti na drugu stranu kad su ionako kanili načiniti krug i vratiti še istim putem. Stepa istočno od doline u kojoj je Ejla živjela sama tri godine bijaše pristupačnija, i mlada žena nije često pravila kružne izlete na zapad, pa joj je to područje bilo prilično nepoznato, lako su bili krenuli prema zapadu, nisu imali na umu nikakvo posebno odredište, pa su uskoro
udarili na sjever, a onda još na istok, mnogo dalje nego što je Ejla dopirala na svojim lovačkim pohodima. Džondalar ju je nagovorio da poñe na istraživački izlet da bi je priviknuo na putovanja. Želio ju je povesti sa sobom u svoj zavičaj, ali taj je zavičaj bio daleko na zapadu. Ona je bila nesklona tome, i plašila se, jer nije htjela napustiti svoju sigurnu dolinu da bi živjela s nepoznatim ljudima na nepoznatom mjestu, lako je željno čekao povratak nakon toliko godina putovanja, Džondalar se bio pomirio s tim da s njom provede zimu u dolini. Dugo bi trajao povratak, vjerojatno cijelu godinu dana, pa bi u svakom slučaju bilo bolje krenuti u proljeće. On nije uopće htio razmatrati nikakvu drugu mogućnost Ejla ga je našla, teško ranjena i gotovo mrtva, na početku toploga godišnjeg doba koje je sada bilo na izmaku, a znala je i tragediju koju je doživio. Zavoljeli su se dok ga je njegovala, iako im je trebalo mnogo vremena da svladaju zapreke koje su meñu njima postojale zbog različitog odgoja. Oni su još učili meñusobno kako se ponašaju i u kakva raspoloženja zapadaju. Ejla i Džondalar dovršiše raspremanje logora, i na veliko iznenañenje radoznalih stranaca natovariše svoju opremu i zalihe na konja, umjesto u košare i vreće koje bi sami nosili, lako su katkad oboje jahali na snažnoj kobili, Ejla pomisli da će Njiska i njezino ždrijebe biti mirniji ako je vide ispred sebe. Stoga su hodali iza skupine; Džondalar je vodio Trkača na dugom užetu koje je bilo privezano za oglav što ga je sam izmislio. Njiska je slijedila Ejlu bez vidljiva povodca. Pratili su tok rijeke nekoliko milja kroz široku dolinu koja se spuštala iz okolnih travnatih ravnica. Trava do pojasa, s teškim i zrelim klasjem, talasala se u zlatnim valovima na obližnjim padinama, odgovarajući hladnom ritmu zraka koji je u snažnim zapusima provaljivao s prostranih ledenjaka na sjeveru. Na otvorenoj stepi, nekoliko povijenih i kvrgavih borova i breza dizalo se duž vodenih tokova, gdje im je korijenje tražilo vlagu koju su otimali suhi vjetrovi. Pokraj rijeke još su se zelenjeli trska i šaš, premda je studeni vjetar šuškao kroz ogoljele grane što ostadoše bez lišća. Latija se držala otraga, pogledavajući od vremena do vremena konje i ženu, sve dok nisu ugledali nekoliko ljudi na okuci rijeke. Tada je pojurila naprijed, želeći biti prva koja će im reći da dolaze posjetioci. Na njezine se povike ljudi okrenuše i razrogačiše oči. Drugi su ljudi izlazili iz nečega što se Ej I i činilo da je široka rupa u riječnoj obali, možda nekakva spilja, ali nimalo nalik na one koje je prije vidjela. Izgledalo je kao da izbija iz padine nasuprot rijeci, ali nije imala slučajan oblik stijene ili zemljanih sprudova. Trava je rasla na tvrdom svodu, ali otvor je bio previše ravan, previše pravilan, i djelovao je vrlo neprirodno. Bio je to savršeno simetričan luk. Odjednom ju je nešto potreslo, na najdubljoj emocionalnoj razini. To nije spilja, a ti ljudi nisu Pleme! Oni ne izgledaju kao Iza, koju je pamtila kao jedinu majku, niti kao Kreb ili Brun, koji su bili niski i mišićavi, krupnih očiju pod izboče-nim lukovima, kosa čela i isturene donje čeljusti bez brade. Ti ljudi izgledaju kao ona. Oni sliče na ljude meñu kojima se rodila. Njezina majka, njezina prava majka, morala je izgledati kao jedna od tih žena. To su Drugi! To je njihovo stanište! Ta spoznaja ispuni je navalom uzbuñenja i srsima straha. Zapanjena tišina dočekala je strance, i njihove vrlo čudne konje, kad su stigli do trajnog zimskog boravišta Lavljeg tabora. A onda su svi istodobno počeli govoriti. - Talut! Što si ovaj put donio? - Gdje si ulovio te konje? - Što si im to učinio? - Kako ih možeš zadržati? - obratio se netko Ejli. - Iz kojega su Tabora, Talut? Bučna i druželjubiva čeljad nahrupi naprijed; svatko je želio bolje vidjeti i dotaknuti strance i konje. Ejla je bila
zbunjena, izgubljena. Nije bila naviknuta na toliko ljudi. Nije bila naviknuta na ljude koji govore, osobito kad svi govore u isti čas. Njiska je uzmicala, strigla ušima, dizala glavu, napinjala vrat, pokušavala zaštititi svoje ustrašeno ždrijebe i pobjeći od ljudi koji su je okruživali. Džondalar je mogao vidjeti da je Ejla smetena i da su konji nemirni, ali to nije mogao objasniti Talutu i ostalim domaćinima. Kobila se znojila, šibala repom, plesala u krugovima. Odjedanput, nije mogla više izdržati. Propela se na stražnje noge, zanjiskala od straha i zaprijetila tvrdim kopitima, odgoneći čeljad od sebe. Njiskina nevolja privuče Ejlinu pažnju. Ona zazva njezino ime zvukom koji je sličio na ohrabrujuće rzanje i dade joj znak kretnjama kojima se sporazumijevala prije nego što ju je Džondalar naučio govoriti. - Talut! Nitko ne smije dotaknuti konje bez Ejlina odo brenja! Samo ona može njima vladati. Oni su pitomi, ali kobila može biti opasna ako je tko izazove ili ako osjeti da joj je ždrijebe ugroženo. Netko bi mogao nastradati - reče Džondalar. - Odstupite! Čuli ste ga - viknu Talut gromkim glasom koji svakog utiša. Kad su se ljudi i konji smirili, Talut nastavi prirodnijim tonom. - Ova žena je Ejla. Ja sam joj obećao da se ništa neće dogoditi njezinim konjima ako nas posjeti. To sam joj obećao kao glavar Lavljeg tabora. Ovo je Džondalar Zelandonac; on nam je roñak, brat Tolijina druga. - Zatim dodade sa samozadovoljnim smiješkom: - Talut je doveo posjetioce! Okolo se čulo odobravanje. Ljudi su stajali i zurili s nes-krivenom znatiželjom, ali dovoljno daleko da izbjegnu opasna konjska kopita. Da su stranci otišli istog trenutka, za njima bi ostalo dovoljno zanimljivosti i priča da potraju nekoliko idućih godina. O novosti da se dva stranca nalaze u njihovom području, živeći s ljudima na rijeci na jugozapadu, govorilo se na Ljetnom saboru. Mamutovci su trgovali sa Šaramudoncima, a kad je Tolija izabrala jednog muškarca s rijeke, Lavlji je tabor još više imao razloga za druženje. Ali nikad nisu očekivali da će neki stranac stupiti u njihov tabor, osobito ne sa ženom koja nekom čarolijom ima vlast nad konjima. - Je li s tobom sve u redu? - upita Džondalar Ejlu. - Uplašili su Njisku i Trkača. Govore li ljudi uvijek u jedan glas kao sada? Muškarci i žene u isto vrijeme? To izaziva pometnju, a k tome su tako glasni. Kako ti znaš tko što kaže? Možda je trebalo vratiti se u dolinu. - Češkala je kobilu po vratu i naslanjala se na nju, ohrabrujući i nju i sebe. Džondalar je znao da se Ejla uznemirila jednako kao konji. Zaprepastila ju je gužva bučne čeljadi. Možda ne bi trebali predugo ostati. Možda bi bolje bilo početi samo s dvoje-troje ljudi zasada, dok se ona ponovno ne privikne na sebi slično društvo, ali što će biti ako se nikad zapravo ne privikne. Pa, sad su tu. Može pričekati i vidjeti. Katkad su ljudi bučni i govore svi u isti mah, ali naj češće govore jedan po jedan. I mislim da će sad biti pažljivi s konjima, Ejla - reče on, dok je ona počinjala rastovarivati košare koje su visile s obje strane životinje, pričvršćene za ormu koju je sama načinila od kožnih traka. Dok je ona bila zaposlena, Džondalar je poveo Taluta ustranu i tiho mu rekao da su Ejla i konji nemirni, te da im treba malo vremena dok se ne naviknu na tolike ljude. -Bolje bi bilo kad bi ih neko vrijeme ostavili nasamo. Talut odmah shvati, pa zañe meñu ljude iz Tabora i svakome ponešto reče. Oni se raspršiše i prihvatiše drugih poslova: jedni su spremali hranu, drugi obrañivali kožu, neki pravili oruñe, tako da su mogli i dalje promatrati ali
to više nije bilo toliko očito. I njima je bilo nelagodno. Stranci su zanimljivi, ali žena s takvom silnom čarolijom mogla bi učiniti nešto nepredviñeno. Samo je nekoliko djece ostalo promatrati sa živim zanimanjem dok su muškarac i žena raspremali stvari, ali djeca nisu smetala Ejli. Godinama nije vidjela djecu, još od vremena kad je napustila Pleme, pa ju je morila jednaka radoznalost kao i njih. Ona skide ormu i Trkačev oglav, zatim potapša i počeša Njisku, onda Trkača. Kad je dobro iščeša-la ždrijebe i čvrsto ga zagrljja, podiže oči i ugleda Latiju kako čeznutljivo promatra mladu životinju. - Bi li voljela dotaknuti konja? - upita Ejla. - Mogu li? - Doñi. Daj mi ruku. Pokazat ću ti. - Ona prihvati Latijinu ruku i nasloni je na čupavi zimski pokrivač poluodraslog konja. Trkač okrenu glavu da onjuši i dirne djevojčicu. Djevojčica ga obdari zahvalnim smiješkom. - On me voli! Voli on i češanje. Ovako - reče Ejla, pokazujući dje tetu najsvrbljivija mjesta na ždrebetu. Trkača je veselila ta pažnja, i on je to pokazivao, a Latija je bila izvan sebe od radosti. Ždrijebe ju je od početka privlačilo. Ejla im je okrenula leña da pomogne Džondala-ru, pa nije vidjela kad se primaklo drugo dijete. Kad se okrenula natrag, zinula je i osjetila kako blijedi u licu. Može li Ridag dotaknuti konja? - reče Latija. - On ne zna govoriti, ali ja znam da to želi. Zbog Ridaga su ljudi uvijek bivali iznenañeni. Latija je bila na to naviknuta. Džondalar! - kriknu Ejla kao da konj njišti. - Todijete, moglo bi biti moj sin! Izgleda kao Dark! On se okrenu i raširi oči od silna iznenañenja. Bilo je to dijete miješanih duhova. Zbitoglavci - koje je Ejla uvijek nazivala Plemenom - bili su za većinu ljudi životinje, pa su mnogi takvu djecu smatrali "grozotom", poluživotinjom i polučovjekom. Bio je preneražen kad je doznao da je Ejla rodila miješanog sina. Majka takva djeteta obično je bila prezrena, odbačena zbog straha da će ponovno privući zle duhove i prouzročiti da j druge žene rode takve grozote. Neki ljudi nisu čak htjeli priznati da takva stvorenja postoje, pa se nipošto nije moglo očekivati da jedno od njih živi ovdje meñu ostalom čeljadi. To je bilo teško prihvatiti. Odakle li je taj dječak došao? Ejla je gledala dijete i ono nju, zaboravivši sve oko sebe. "Slabašan je za nekoga tko napola pripada Plemenu", pomisli Ejla. "Oni su obično koščati i mišićavi. Ni Dark nije bio tako nježne grañe. Boležljiv je", zaključi Ejla promatrajući ga okom iskusne Iječiteljice. "Nevolje od roñenja, vezane uz veliki mišić u prsima koji se steže i rasteže i tjera krv po tijelu", pomisli. Ali te činjenice spremi nagonski u pamćenje; zatim bolje pogleda njegovo lice i glavu, tražeći sličnosti i razlike izmeñu njega i vlastitog sina. Njegove su krupne, smeñe, pametne oči bile kao u Dar-ka, u njegovu je pogledu bilo drevne mudrosti zbog koje je osjetila bol čežnje i čvor u grlu; ali opažala je i tragove patnje, ne samo tjelesne, koju Dark nikad nije upoznao. Ispunilo ju je sažaljenje. "Čelo tog djeteta nije onoliko istaknuto", zaključila je nakon potankog proučavanja. Čak i sa tri godine, kad je ona napustila Pleme, koštani lukovi nad Darkovim očima bili su dobro razvijeni. Darkove oči i istaknute obrve bile su kao u svih članova Plemena, ali čelo mu je ipak bilo kao u tog djeteta. Nije bilo zabačeno niti spljošteno kao u njih, nego visoko i izvijeno kao njezino čelo. Misli joj zalutaše. Dark bi sad imao šest godina, sjetila se, dovoljno da ide s muškarcima kad se vježbaju s lovačkim oružjem. Ali Brun će ga učiti kako se
lovi, a ne Braud. Osjećala je navalu srdžbe kad bi se sjetila Brauda. Nikada neće zaboraviti kako je sin Brunove družice gajio mržnju prema njoj sve dok joj nije oteo dijete i protjerao je iz Plemena. Sklopila je oči dok ju je bol sjećanja sjekla poput noža. Nije željela vjerovati da nikad više neće vidjeti svog sina. Otvori oči, pogleda Ridaga i duboko udahnu. "Pitam se koliko je star ovaj dječak? Malen je, ali mora biti blizu Darkove dobi", pomisli usporeñujući ih opet u sebi. Ridagova je koža bila blijeda, a kosa crna i kovrčava, ali rjeña i mekša nego što je čupava smeña kosa što je najčešća u Plemenu. Najveća razlika izmeñu tog djeteta i njezina sina, primijetila je Ejla, vidjela se na bradi i vratu. Njezin je sin imao dugačak vrat, kao ona, i ponekad se gušio hranom, što se drugoj djeci u Plemenu nikad nije dogañalo; a brada mu je bila uvučena ali ipak uočljiva. Ovaj je dječak imao kratki plemenski vrat i isturenu donju čeljust. Onda se sjetila kako Latija reče da dječak ne zna govoriti. Odjedanput, u trenutku spoznaje, ona je razumjela kakav mora biti život toga djeteta. Jedna je stvar bila za petogodišnju djevojčicu, koja je u potresu izgubila obitelj i poslije dopala meñu čeljad koja nije sposobna potpuno artikulirati govor, naučiti znakove kojima su se sporazumijevali. Sasvim je druga stvar živjeti s čeljadi koja govori a ne moći govoriti. Sjetila se svojih davnih osujećenja kad nije bila sposobna sporazumijevati se s narodom koji ju je prihvatio; sjetila se kako joj je bilo još gore kad nije mogla ništa priopćiti Džondalaru prije nego što je ponovno naučila govoriti. Što bi bilo da nije bila sposobna učiti? Dala je znak dječaku, jednostavnom kretnjom pozdrava, jednom od prvih koje je tako davno naučila. U njegovim se očima pojavio tračak uzbuñenja, zatim je zatresao glavom i promatrao Ejlu u nedoumici. Shvatila je da nikad nije učio plemenski način govorenja kretnjama, ali u njemu su morali ostati neki tragovi pamćenja Plemena. Prepoznao je njezin znak u jednom hipu, u to je bila sigurna. Može li Ridag dotaknuti konjića? - upita ponovno Latija. -" Može - reče Ejla, uhvativši ga za ruku. "Tako je slabašan, tako krhak", pomisli ona i shvati sve ostalo. On nije mogao trčati, kao druga djeca. Nije se mogao pridruživati običnim grubim i brzim igrama. Mogao je samo gledati i željeti. S najnježnijim osjećajima što ih je ikad Džondalar vidio na njezinu licu, Ejla podiže dječaka i posadi ga na Njiskina leña. Davši kobili znak da je slijedi, ona se s njim polako prošeta oko Tabora. Razgovori se utišaše, jer je svatko zurio u Ridaga na konjskim leñima, lako su razgovarali o tome, nitko od njih, osim Taluta i onih koji su s njim bili na rijeci, nije dotada nikoga vidio kako jaše. Nitko nije mogao ni zamisliti takvo čudo. Krupna žena majčinskog izgleda izañe iz čudnovate nastambe, i kad ugleda Ridaga na konju, najprije htjede pohitati k njemu da ga spasi. Ali kad mu se približila, postala je svjesna nijeme drame koja se odigravala. Djetinje je lice sjalo od čuñenja i uživanja. Koliko je puta on zavidnim očima gledao kako druga djeca čine ono što on nije mogao zbog slabosti ili razlike? Koliko je puta poželio da učini nešto zbog čega bi mu se divili, zbog čega bi mu zavidjeli? Sada, po prvi put, dok je sjedio na leñima konja, sva su ga djeca iz Tabora, zajedno sa svima odraslima, gledala željnim očima. Žena iz nastambe vidje sve to i upita se: "Je li ta stranki-nja zaista tako brzo razumjela dječaka? Prihvatila ga tako jednostavno?" Primijetila je kako Ejla gleda Ridaga i znala je da je tako. Ejla opazi kako je ta žena promatra, pa joj se nasmiješi. Ona joj uzvrati osmijeh i pristupi. - Veoma si usrećila Ridaga - reče žena, pružajući ruke da prihvati dječačića kojeg je Ejla skinula s konja. - To je sitnica - reče Ejla. - Ja se zovem Nezija - reče žena s odobravanjem.
- Ja sam Ejla. Dvije se žene pogledaše, promotriše jedna drugu pomnjivo bez imalo neprijateljstva, kao da istražuju osnove za budući odnos. Kroz Ejlin su mozak sijevala pitanja koja je htjela postaviti o Ridagu, ali je oklijevala, ne znajući je li pristojno da se raspituje. Je li Nezija dječakova mati? Ako jest, kako to da je rodila dijete miješanih duhova? Ejlu je opet mučila zagonetka o pitanju koje je proganja od Darkova roñenja. Kako počinje život? Svaka je to žena znala tek kad bi joj se tijelo promijenilo zbog rasta djeteta u njoj. Ali kako ono dospijeva u nju? Kreb i Iza su vjerovali da novi život počinje kad žena proguta muškarčeve totemske duhove. Džondalar je mislio da Velika majka zemlja miješa duhove muškarca i žene zajedno, pa ih zatim stavlja u žensku utrobu kad ona postaje trudna. Ali Ejla je bila stvorila vlastito mišljenje o tome. Kad je primijetila da njezin sin ima neke značajke Plemena, a da druga svojstva ima kao ona, shvatila je da u njoj život nije počeo bujati sve dok Braud nije nasilno u nju prodro. Stresla se od te misli, ali nije mogla zaboraviti koliko je to bilo bolno; postepeno je počela vjerovati da začetak života ima veze s muškarčevim stavljanjem uda unutar mjesta iz kojeg se rañaju djeca. Džondalar je mislio da je to čudnovata ideja, kad mu je to rekla, i pokušao ju je uvjeriti da Majka stvara život. Nije mu sasvim povjerovala. Ejla je odrasla u Plemenu, pripadala je njima iako je bila različita. Premda joj je bilo mrsko kad je Braud ono učinio, on je samo koristio svoja prava. Ali kako je neki muškarac iz Plemena mogao prisiliti Neziju? Njezine misli prekide uzbuna zbog još jedne male lovačke skupine koja je pristigla. Kad se jedan muškarac primaknuo, skinuo je kukuljicu, a Ejla i Džondalar zinuše od iznenañenja. Taj je čovjek bio tamnoput! Boja njegove kože bijaše smeña. Bila je slična boji Trkačeve dlake, koja je inače rijetka i meñu konjima. Ni on ni ona nikad prije nisu vidjeli osobu smeñe kože. Kosa mu je bila crna, guste kovrčice tvorile su vunenu kiku poput runa crne ovce. I oči su mu bile crne; zanosno su blistale dok se smiješio, pokazujući sjajne bijele zube i ružičasti jezik koji su odudarali od tamne kože. Znao je kakav dojam izaziva kod stranaca koji ga prvi put vide, i u tome je uživao. Inače je bio savršeno običan čovjek, srednje visine, palac ili dva viši od Ejle, prosječna stasa. Ali skladnost udova, promišljene kretnje i izrazito samopouzdanje pružali su sliku čovjeka koji zna što hoće i koji ne gubi vrijeme dok to ne postigne. U njegovim se očima pojača sjaj kad je ugledao Ejlu. Džondalar prepoznade u tom pogledu privlačenje. Njegovo se čelo namršti, ali to ne primijetiše ni plavokosa žena ni tamnoputi muškarac. Ona je bila zarobljena novoš-ću neobične boje tog muškarca, pa je u njega zurila s iskrenim dječjim čuñenjem. Njega je privlačila koliko bezazlena nevinost njezina ponašanja toliko i rijetka ljepota. Iznenada Ejla shvati da zuri, pa porumenje obarajući pogled u zemlju. Od Džondalara je bila naučila da je savršeno ispravno što se muškarci i žene izravno gledaju, ali za članove Plemena nije bilo samo nepristojno kad bi netko zurio u drugoga, nego i uvredljivo, osobito za ženu. Uzrok njezine zbunjenosti ležao je u odgoju, u običajima Plemena, kojima su je neprekidno poučavali Kreb i Iza da bi bila prihvatljivija drugima. Ali njezina očevidna nezgoda samo je podžegla zanimanje tamnoputog čovjeka. On je često bio predmet neobične ženske pozornosti. Početno iznenañenje zbog njegova izgleda kao da je budilo znatiželju o tome kakve bi još razlike mogao imati. Katkad se na Ljetnim saborima pitao da li baš svaka žena mora sama otkriti je li on zaista muško kao svaki drugi muškarac. Nije se on bunio protiv toga, ali Ejlina ga je reakcija zanimala baš kao i njegova boja nju. Nije bio naviknuo vidjeti izvanredno lijepu zrelu ženu da se čedno crveni kao djevojčica.
- Ranek, jesi li se upoznao s našim posjetiocima? -javi se Talut, pristupajući k njima. - Još ne, ali čekam... s nestrpljenjem. Na zvuk njegova glasa Ejla podiže oči i zagleda se u njega; u njegovim je crnim očima vidjela želju i blagi podsmijeh. One prodriješe u nju i taknuše mjesta koje je samo Džondalar prije toga dodirnuo. Njezino tijelo odgovori neočekivanim drhtajem koji se oglasi nečujnim dahom na usnama i raširi njezine sivoplave oči. Čovjek se nagnu naprijed, spreman da je prihvati za ruke, ali prije nego što je moglo biti obavljeno uobičajeno predstavljanje, visoki stranac stade izmeñu njih i namrštena lica ispruži obje ruke. ja sam Džondalar Zelandonac - reče on. - Žena s kojom putujem zove se Ejla. Nešto je mučilo Džondalara, nešto u vezi s tamnoputim čovjekom, Ejla je u to bila sigurna. Znala je čitati misli iz držanja tijela, pa je pozorno gledala Džondalara ne bi li uhvatila znakove na kojima će temeljiti svoje ponašanje. Ali tjelesni jezik ljudi, koji toliko ovise o riječima, mnogo je manje rječit od plemenskog jezika, tako da više nije vjerovala svojim zapažanjima. Činilo joj se da je te ljude istodobno lakše i teže čitati, kao što je i sad mogla zaključiti iz nagle promjene u Džondalarovu držanju. Znala je da je ljut, ali nije znala zašto. Čovjek prihvati obje Džondalarove ruke i snažno ih stisnu. Ja sam Ranek, prijatelju, najbolji rezbar u Lavljem taboru Mamutovaca dok je sam - reče on sa samosažalnim osmijehom, pa dodade: - Kad putuješ s tako lijepim dru gom, moraš očekivati da to privlači pažnju. Sad je bio na Džondalaru red da se zbuni. Zbog Raneko-va prijateljskog nastupa i iskrenosti osjećao se kao glupan, i to mu s poznatom boli prizva u misli brata. Tonolana je krasila ista takva prijateljska samopouzdanost, i on je uvijek prvi nastupao kad bi se sreli s ljudima na putovanju. Džon-dalara je mučilo kad bi učinio nešto glupo, uvijek bi ga to mučilo, i nije volio započinjati odnose s novim ljudima na pogrešan način. Sad je, u najboljem slučaju, bio nepristojan. Ali ovaj ga je put ljutnja iznenadila, uhvatila ga je neočekivano. Vreli mač ljubomore bio je nov osjećaj za njega, ili je bio takav da ga nije dotada svjesno doživio. On bi to spremno zanijekao, jer je taj visoki i lijepi muškarac, s nesvjesnim darom da osvaja ljude i velikom vještinom u obradi krzna, bio sviknutiji da žene budu ljubomorne zbog njegove pažnje. "Zašto bi mi smetalo što je neki čovjek pogledao Ejlu", pitao se Džondalar. Ranek je bio u pravu: kad je tako lijepa, to se moglo očekivati. A ona ima pravo sama birati. Ako je on prvi čovjek njezine vrste kojeg je srela, to ne znači da je jedini koji će joj se ikad svidjeti. Ejla ga vidje kako se smiješi Raneku, ali primijeti kako napetost u njegovim ramenima još nije popustila. Ranek se s tim uvijek šali, iako nije naviknut poricati nijednu od svojih ostalih vještina - govorio je Talut dok ih je vodio prema neobičnoj spilji koja je izgledala kao da je grañena od zemlje u riječnom sprudu. - U tom su pogledu on i Vimez slični, kao rijetko koji drugi. Vimez nerado priz naje da je vješt u pravljenju oruña, kao što sin njegova ognji šta ne želi govoriti o svom rezbarenju. Ranek je najbolji rezbar od svih Mamutovaca. - Imate li vješta graditelja oruña? Kalatelja kremena? upita Džondalar s ugodnim iščekivanjem; plamen ljubomo re prošao mu je s mišlju da će se sresti s nekim tko je upućen u njegovo umijeće.
- Da, i to najboljega. Lavlji je tabor poznat po tome. Imamo najboljeg rezbara, najboljeg graditelja oruña i najsta rijeg Mamuta - izjavi glavar. - I dovoljno velika glavara da svatko to prizna, vjerovao u to ili ne - reče Ranek s lukavim smiješkom. Talut mu uzvrati istim smiješkom, poznavajući Ranekovu sklonost da pohvale vlastite rezbarske vještine okrene na šalu. To ipak nije spriječilo Taluta da se nastavi hvastati. Ponosio se svojim Taborom, i nije oklijevao da to svakome obznani. Ejla je motrila istančani odnos izmeñu ta dva čovjeka -stariji je bio golemi div žarkoriñe kose i blijedoplavih očiju, drugi je bio crn i žilav - i shvatila da ih veže duboka ljubav i odanost, premda bijahu toliko različiti u svemu. Obojica su bili lovci na mamute, članovi istog Lavljeg tabora Mamutovaca. Išli su prema nadsvoñenom ulazu koji je Ejla prije opazila. Činilo se da se ulaz otvara prema udubini u humku, ili možda prema nizu udubina, smještenih na padini što se spušta prema širokoj rijeci. Ejla je vidjela ljude kako ulaze i izlaze. Znala je da to mora biti spilja ili nekakvo prebivalište, ali kao da je sve bilo načinjeno od blata; od tvrdo nabijenog blata, s čupercima trave koja je posvuda rasla a najgušća bila pri dnu i sa strana. Trava se tako dobro slagala s pozadinom da se prebivalište, osim ulaza, teško moglo razlikovati od okoline. Kad je bolje pogledala, spazi da je zaobljeni vrh odlagalište nekih čudnovatih naprava i predmeta. Zatim vidje nešto posebno iznad samog ulaznog luka, i zastade joj dah. Bila je to lubanja spiljskog lava!
"L i "! A" i:C Ejla se skrivala u uskoj pukotini gole stijene i gledala golemu lavlju šapu koja se uvlačila da je dohvati. Vrisnula je od boli i straha kad je šapa napipala njezino golo bedro i na njemu ostavila četiri usporedne ogrebotine. Sam duh Velikog spiljskog lava izabrao je nju i obilježio je tako da se vidi kako je on njezin totem - objasnio joj je Kreb, pošto je doživjela mnogo više nego što bi odrastao čovjek izdržao, iako je bila djevojčica stara samo pet godina. Osjećaj da joj pod nogama podrhtava zemlja ispuni je mučninom. Ona strese glavom da odagna to živo sjećanje. - Što ti je, Ejla? - upita Džondalar videći da je nešto muči. - Vidjela sam onu lubanju - reče ona pokazujući ukras nad vratima - i sjetila se kako sam bila odabrana. Spiljski lav je moj totem! - Mi smo Lavlji tabor - objavi Talut ponosno, iako je to već prije rekao. Nije ih razumio dok su razgovarali Džondalarovim jezikom, ali je vidio da pokazuju zanimanje za tali sman Tabora. - Spiljski lav ima veliko značenje za Ejlu - objasni Džondalar. - Ona kaže da duh te velike mačke nju vodi i štiti. - Onda bi ti ovdje moralo biti ugodno - reče Talut zadovoljno, smiješeći se Ejli. Ona opazi Neziju koja je nosila Ridaga i opet pomisli na svog sina. Nadam se - reče ona.
Prije nego što će stupiti unutra, mlada se žena zaustavi da ispita ulazni luk, pa se nasmiješi kad je vidjela s kakvom je savršenom simetrijom napravljen. Bio je jednostavan, ali ona se toga ne bi sjetila. Dvije velike mamutove kljove, od iste životinje ili od dviju životinja jednake veličine, bile su čvrsto usañene u zemlju, a njihovi su šiljci bili okrenuti jedan prema drugome i spojeni na vrhu luka s pomoću šupljeg komada mamutove bedrene kosti. Teška zavjesa od mamutove kože zastirala je otvor koji je bio toliko visok da je čak i Talut, odmičući zavjesu ustranu, mogao ući ne savijajući vrat. Kroz luk se ulazilo u prostrano ulazno područje, gdje je bio još jedan simetrični luk od mamutovih kostiju, zastrt kožom. Oni siñoše u okruglo predvorje kojemu su se debeli zidovi zakrivljivali prema niskom kupolastom stropu. Dok su prolazili, Ejla opazi kako su bočni zidovi, koji su izgledali kao mozaik mamutovih kostiju, pokriveni grubom odjećom koja je visila o klinovima i policama na kojima su bile posude za spremanje i druge potrepštine. Talut povuče unutrašnju zavjesu, proñe kroz luk i pridr-ža zavjesu dok ne proñu gosti. Ejla siñe još niže. Zatim zastade i raširi oči od čuñenja, dok su je zapljuskivali silni dojmovi zbog nepoznatih predmeta, neobičnih prizora i snažnih boja. Velik dio onoga što je vidjela bio joj je nerazumljiv, pa se zadržavala na onome što je mogla shvatiti. Prostor u kojem su se našli imao je veliko ognjište na sredini. Na njemu se pekao golem komad mesa, nabijen na dugačak ražanj. Krajevi ražnja ležali su u žlijebu potkoljenica mladog mamuta, zabijenih u tlo. Rašlje od jelenjeg rogovlja bile su obrañene u obliku ručice i jedan ju je dječak okretao. On se prije nalazio u skupini djece koja su znatiželjno promatrala Ejlu i Njisku. Ona ga prepozna i nasmiješi se. On joj uzvrati smiješak. Bila je iznenañena prostomošću uredne i udobne zemunice, dok su joj se oči privikavale na slabiju unutrašnju svjetlost. Ognjište je bilo tek prvo u nizu ognjišta koja su se redala po sredini tog prebivališta što je bilo dugačko više od osamdeset stopa i gotovo dvadeset stopa široko. Ejla nabroji u sebi sedam ognjišta, pritiskujući neprimjetno prstima bedro i navodeći riječi za brojenje kojima ju je Džondalar naučio. Unutra je bilo toplo. Vatre su zagrijavale unutrašnjost polupodzemnog staništa bolje nego što su obično grijale spilje na koje je Ejla bila naviknuta. Bilo je prilično toplo, "i zapravo, i ona opazi malo dalje nekoliko ljudi u vrlo tankoj odjeći. U daljem dijelu prostorije nije bilo nimalo mračnije. Strop je posvuda bio jednako visok, dvanaestak stopa od poda, a iznad svakog ognjišta bijaše rupa za dim kroz koju je prodiralo svjetlo. Grede od mamutovih kostiju, načičkane odjećom, oruñem i hranom, pružale su se poprijeko, ali središnji dio stropa bijaše načinjen od isprepletenog sobova rogovlja.. Odjednom Ejla osjeti miris od kojeg joj porastoše zazubice. "To je mamutovo meso", pomisli. Nije okusila sočnu i meku mamutovinu otkad je napustila spilju Plemena. Bilo je tu i drugih ugodnih mirisa hrane. Neki su joj bili poznati, neki ne, ali njihova ju je mješavina podsjetila da je gladna. Dok su prolazili duž dobro utabanog prolaza koji je tekao sredinom dugačke prostorije pored nekoliko ognjišta, ona primijeti široke klupe pokrivene krznima, koje su stršile iz zidova. Neki su ljudi sjedili na njima, odmarajući se i razgovarajući. Osjetila je daje promatraju u prolazu. Vidjela je još neke lukove od mamutovih kostiju sa strana i pitala se kamo vode, ali nije htjela pitati. To sliči na spilju, mislila je, na veliku udobnu spilju. Ali lukovi od kljova i velike mamutove kosti upotrijebljene kao stupovi, podupirači i zidovi svjedočili su joj da to nije spilja koju je netko našao. Bila je to spilja koju su oni sagradili!
Prvi prostor, gdje se pripremalo pečenje, bio je veći od ostalih, a takav bijaše i četvrti prostor kamo ih je Talut doveo. Nekoliko golih klupa za spavanje uza zidove, očevidno neupotrijebljenih, pokazivalo je na koji su način napravljene. Kad se otkopavao pod, s obje su strane ostavljena široka uzvišenja koja su opasana dobro položenim mamutovim kostima. Druge su kosti složene preko uzvišenja, pukotine ispunjene suhom travom, a odozgo stavljene velike vreće od meke kože napunjene mamutovom vunom i drugim mekim tvarima. Kad su se tome dodala dva-tri sloja krzna, zemljana su uzvišenja postala topli i udobni ležajevi ili postelje. Džondalar se pitao je li zauzeto ognjište do kojeg su dovedeni. Izgledalo je pusto, ali unatoč praznom prostoru osjećalo se kao da tu netko živi. Žeravica se sjala na ognjištu, krzna i kože bijahu naslagani na jednoj klupi, a suhi plodovi su visili o klinovima. - Posjetioci obično stanuju na Mamutovu ognjištu objasni Talut - ako Mamut nema ništa protiv toga. Upitat ću. - Mogu ostati, to se razumije, Talut. Glas je stigao s jedne prazne klupe. Džondalar se okrenu i zagleda u hrpu krzna koja se pomaknula. Zatim bljesnuše dva oka iz lica koje je, visoko na desnom obrazu, bilo obilježeno tetoviranim crtama preko brazda i nabora nevjerojatne starosti. Ono što je pomislio da je krzno neke zimske životinje bijaše bijela brada. Dva dugačka tanka bedra razmotaše se iz položaja prekriženih nogu i spuznuše preko ruba povišene platforme na pod. - Ne gledaj tako iznenañeno, čovječe iz Zelandonije. Žena je znala da sam ovdje - reče starac snažnim glasom u kojem se nije naslućivala njegova poodmakla dob. - Jesi li znala, Ejla? - upita Džondalar, ali ona kao da ga nije čula. Ejla i starac bijahu upijeni u meñusobnim pogledi ma, zureći jedno drugom u oči kao da kroz njih vide dušu. Zatim mlada žena pade na zemlju ispred starog Mamuta, prekriživši noge i pognuvši glavu. Džondalar je bio začuñen i zbunjen. Ona se služila nijemim jezikom znakova kojim su se, kako mu je rekla, sporazumijevali članovi Plemena. Sjedila je u položaju štovanja koji su zauzimale žene Plemena kad su tražile dopuštenje da nešto kažu. Dotad ju je vidio u tom položaju samo kad mu je pokušavala reći nešto vrlo važno, nešto što nije mogla priopćiti ni na koji drugi način; kad riječi kojima ju je naučio nisu bile dovoljne da mu prenesu ono što je osjećala. Čudio se kako se nešto može jasnije izraziti jezikom kretnji i djelovanja nego riječima, ali još više ga je iznenadilo kad je doznao da se ta stvorenja uopće sporazumijevaju. Ipak bi mu bilo draže da to nije učinila ovdje. Lice mu je pocrvenjelo kad ju je vidio kako se tako javno služi znacima zbitoglavaca, i htio je pohitati da joj kaže da ustane, prije nego što je netko drugi vidi. Taj položaj je u njemu svakako izazivao nelagodnost, jer se činilo da starcu iskazuje štovanje i čast koja se duguje samo Božici, Velikoj majci zemlji. O tome je razmišljao kao o nečem što ostaje privatno, osobno, što se ne iskazuje nikome drugome. Jedna je stvar bila činiti to s njim, kad su bili sami; ali je opet želio da ona ostavi dobar dojam kod ovih ljudi. Htio je da je oni zavole. Nije želio da doznaju njezino porijeklo. Mamut ga oštro pogleda, pa se opet okrenu prema Ejli. Proučavao ju je jedan trenutak, onda se nagnuo i potapšao je po ramenu. Ejla podiže pogled i vidje mudre nježne oči na licu koje je bilo izbrazdano finim crtama i mekim borama. Tetovirani znak ispod njegova desnog oka doimao se u trenutku kao tamna očna duplja iz koje je ispalo oko, te ona u kratkom hipu pomisli da je pred njom Kreb. Ali sveti starac iz Plemena, koji ju je zajedno s Izom odgojio i čuvao, bio je odavno mrtav, Iza isto tako. Pa tko je
onda taj čovjek što je u njoj probudio tako snažne osjećaje? Zašto ona sjedi podvijenih nogu kao žena iz Plemena? kako je on znao točan plemenski odgovor? - Ustani, draga moja. Poslije ćemo razgovarati - reče Mamut. - Treba ti vremena da se odmoriš i nahraniš. Ovo su postelje, mjesta za spavanje objasni on, pokazujući klupe kao da je znao da joj to treba reći. - Ondje leže dodatna krzna i prostirke. Ejla se ljupko pridiže na noge. Pozorni starac vidje godine vježbe u toj kretnji, i dodade još jedan podatak svome sve većem poznavanju te žene. U tom kratkom susretu on je već više znao o Ejli i Džondalaru nego itko drugi u Taboru. I bio je u prednosti pred svima: jedini je on znao odakle je Ejla stigla. Pečena je mamutovina iznesena na velikom pladnju od mamutove zdjelične kosti, zajedno s različitim korijenjem, povrćem i voćem, da se uživa u jelu na kasnom popodnevnom suncu. Meso je bilo sočno i meko kako ga je Ejla upamtila, ali se našla u nezgodi kad se obrok posluživao. Nije poznavala običaje. U nekim prigodama, osobito u svečane dane, žene su u Plemenu jele odijeljeno od muškaraca. Ali obično su sjedili svi zajedno u obiteljskim skupinama, iako su i tada muškarci prvi dobivali jelo. Ejla nije znala da Mamutovci časte goste nudeći im prve i najbiranije komade, te da zbog štovanja Majke žena po običaju kuša prvi zalogaj. Ejla se povukla kad su iznijeli hranu, držeći se iza Džondalara, jer je željela nenametljivo promatrati što drugi čine. Nastao je trenutak pometnje kad je svatko čekao da ona počne, a ona se nastojala izmaknuti da doñe na red poslije njih. Neki članovi Tabora postadoše svjesni onoga što se dogaña, pa se sa zlobnim smiješkom počeše šaliti na račun toga. Ali to Ejli nije bilo smiješno. Znala je da u nečemu griješi, pa je pogledala Džondalara da joj pomogne. I on je nastojao da joj pokaže kako treba početi. U pomoć joj priskoči Mamut. Uzeo ju je za ruku i poveo do koštanog pladnja s debelo narezanom pečenom mamutovinom. - Čekaju da ti prva počneš jesti - reče on. - Ali ja sam žena! - pobuni se ona. - Zato i čekaju da ti prva počneš. To je naš prinos Majci, a bolje je ako tu žrtvu umjesto nje prihvati žena. Uzmi najbolji komad, ne radi sebe, nego da počastiš Majku - objasni starac. Ona ga pogleda, najprije s iznenañenjem, zatim sa zahvalnošću. Uze tanjur, zakrivljeni komad bjelokosti otcijepljen od kljove, te s velikom ozbiljnošću pažljivo izabra najbolji odrezak. Džondalar joj se nasmiješi, potvrdno kimnu, a zatim ostali nagrnuše naprijed da se posluže. Kad je pojela meso, Ejla odloži tanjur na zemlju gdje je vidjela da i drugi ostavljaju svoje tanjure. Pitao sam se da li si nam malo prije pokazivala neki novi ples - reče neki glas iza nje. Ejla se okrenu i ugleda crne oči čovjeka tamne puti. Nije razumjela riječ "ples", ali njegov široki osmijeh bio je prijateljski. Ona mu uzvrati smiješak. - Je li ti itko ikad rekao koliko si lijepa kad se smi ješiš? - reče on. - Lijepa? Ja? - Ona se nasmija i odmahnu glavom u nevjerici. Džondalar joj je jedanput rekao gotovo iste riječi, ali Ejla nije o sebi tako mislila. Otkad je dostigla žensku zrelost, bila je vitkija i viša nego čeljad meñu kojom je odrasla. Izgledala je tako različito, sa svojim visokim čelom i smiješnom kosti ispod usta, koju je Džondalar nazvao bradom, da je uvijek mislila kako je velika i ružna. Ranek ju je sa zanimanjem gledao. Ona se smijala s dječjim zanosom, kao da iskreno vjeruje da je on rekao nešto smiješno. On nije očekivao takvu reakciju. Možda lukavi smiješak, ili znalački poziv kroz smijeh; ali u Ejlinim sivoplavim očima nije bilo varke, a u njezinu načinu zabaci
"T"M vanja glave unatrag i odmicanja dugačke kose nije se krila nikakva lukavost ni samosvijest. Ona se prije gibala s prirodnom Ijupkošću životinje, možda kao konj, ili lav. Oko nje je nešto titralo, nekakvo svojstvo koje se nije moglo izreći, ali u njemu bijaše nešto potpuno čisto i pošteno, a opet duboko tajanstveno. Izgledala je nevino, kao dijete, otvorena svemu, ali je svakim svojim dijelkom bila žena, visoka, divna, neosporno lijepa žena. On je svu pogleda sa zanimanjem i radoznalošću. Njezina kosa, koja je padala u dugačkim i prirodnim valovima, bila je sjajna poput zlata, kao polje zrele trave što se povija na vjetru; oči su joj bile krupne i razmaknute, osjenjene trepavicama koje su bile tamnije od kose. Znalačkim osjećajem kipara on je ispitivao čistu i otmjenu grañu njezina lica, mišićavu ljupkost tijela, a kad su njegove oči stigle do punih grudi i zamamnih bokova, dobile su izraz koji ju je zbunio. Ona pocrvenje i pogleda ustranu. lako joj je Džondalar rekao da je to sasvim u redu, ipak nije bila sigurna da joj se mili izravno gledanje u nekoga. Od toga se osjećala bespomoćnom, ranjivom. Kad je pogledala prema njemu, Džondalar joj je bio okrenut leñima, ali njegovo držanje govorilo joj je više nego riječi. Bio je ljut. Zašto se ljutio? Je li učinila nešto što je izazvalo njegovu ljutnju? - Talut! Ranek! Brzek! Pogledajte tko je došao! - viknu neki glas. Svi se okrenuše da pogledaju. Nekoliko je ljudi stizalo s vrha uzvisine. Nezija i Talut pohitaše uzbrdo, dok je neki mladić pojurio odozgo njima u susret. Sretoše se na pola puta i oduševljeno se zagrliše. I Ranek požuri da pozdravi jednog od onih koji su se približavali, pa premda je njihov pozdrav bio suzdržaniji, ipak je u njemu bilo topline s kojom je grlio tog starijeg čovjeka. Ejla je s osjećajem čudnovate praznine gledala kako i ostali ljudi iz Tabora napuštaju posjetioce u želji da pozdrave roñake i prijatelje koji su se vratili, govoreći i smijući se svi u isti čas. Ona je Ejla Ničija. Ona nema mjesta kamo bi otišla, nema doma kamo bi se vratila, nema plemena koje bi je pozdravilo zagrljajima i poljupcima. Umrli su Iza i Kreb koji su je voljeli, a ona je mrtva za one koje je sama ljubila. Uba, Izina kći, bila joj je prava sestra; vezivala ih je ljubav jače nego krv. Ali Uba bi zatvorila svoje srce i misli kad bi sad vidjela Ejlu; ne bi htjela vjerovati njezinim očima; ne bi povjerovala ni vlastitim očima; ne bi je ni vidjela. Braud ju je na smrt prokleo. Ona je, dakle, mrtva. A da li bi se Dark sjetio nje? Morala ga je ostaviti u Brunovu plemenu. Čak i da ga je mogla ukrasti, opet bi bili samo dvoje. Ako bi se njoj što dogodilo, on bi zatim ostao sam. Bolje je bilo ostaviti ga u Plemenu. Uba ga je voljela, ona će se za nj brinuti. Svatko ga je volio - osim Brauda. Ali Brun ga je štitio, on će ga naučiti kako se lovi. Dark će odrasti jak i hrabar, bit će vješt s praćkom kao ona, bit će brz trkač i... Odjednom opazi jednog člana Tabora koji nije potrčao uz brijeg. Ridag je stajao kraj zemunice, držeći ruku na kljovi, i okruglim očima promatrao veselu skupinu nasmijane čeljadi koja se polako vraćala. Ona ih vidje kroz njegove oči: zagrljeni, držeći djecu, dok druga djeca skakuću i mole da i njih ponesu. "On teško diše", pomisli Ejla, "osjeća preveliko uzbuñenje." Krenu prema njemu i vidje Džondalara koji je pošao u istom pravcu. Htio sam ga donijeti ovamo - reče on. I on je opazio osamljeno dijete, oboje su isto pomislili. Da, učini to - reče ona. - Njiska i Trkač mogu se opet uznemiriti zbog tih novih ljudi. Idem k njima.
Ejla je gledala kako Džondalar uzima crnokoso dijete, podiže ga na ramena i grabi uz brijeg prema ljudima iz Lavljeg tabora. Mladić kojega su Talut i Nezija onako toplo pozdravili, visok gotovo kao Džondalar, pruži ruke prema dječaku i pozdravi ga s očitom radošću, zatim ga prebaci na svoja ramena i krenu prema zemunici. Njega vole, pomisli Ejla, i sjeti se kako su i nju voljeli, usprkos različitosti. Džondalar vidje kako ih ona promatra i nasmiješi joj se. Ona osjeti takvu toplu navalu blagosti prema tom brižljivom i osjećajnom čovjeku, da se zastidje što je prije nekoliko trenutaka sažalijevala samu sebe. Ona više nije sama. Ima Džondalara. Drag joj je zvuk njegova imena, njezine su misli ispunjene njime, njezini su osjećaji vezani uz njega. Džondalar. Prvi čovjek od Drugih kojega je upoznala, kojega se mogla sjetiti; prvi čovjek s licem poput njezina, s plavim očima kakve i ona ima, samo što su njegove još izrazitije - tako plave da je teško bilo vjerovati da su stvarne. Džondalar. Prvi čovjek u njezinu životu koji je bio viši od nje; prvi koji se s njom nasmijao, i prvi koji je prolio suze od boli - za bratom kojeg je izgubio. Džondalar. Čovjek kojega joj je donio njezin totem na dar, u to je tvrdo vjerovala, jer ga je doveo u njezinu dolinu gdje se nastanila nakon odlaska iz Plemena: a doveo ga je baš u vrijeme kad je silno željela poći u potragu za Drugima koji su poput nje. Džondalar. Čovjek koji ju je naučio ponovno govoriti, riječima, a ne samo znakovnim jezikom Plemena. Džondalar, čije su osjetljive ruke mogle oblikovati oruñe, ili počešati ždrijebe, ili podignuti dijete i staviti ga sebi na ramena. Džondalar, koji joj je pokazao radosti njezina tijela, i svoga tijela, koji je voli i koga ona voli više nego što je ikad mislila da je moguće ikoga voljeti. Ona se odšeta prema rijeci, iza okuke, gdje je Trkač bio dugačkim uzetom svezan za posječeno drvo. Obrisa vlažne oči nadlanicom, svladana osjećajima koji su za nju još bili tako novi. Segnu rukom za amuletom, malom kožnatom kesom koja joj je visila o vratu. Opipa obli predmet u njoj i obrati se u mislima svom totemu. "Duše Velikog spiljskog lava, Kreb je uvijek govorio daje teško živjeti sa snažnim totemom. Imao je pravo. Uvijek su kušnje bile tegobne, ali su uvijek bile vrijedne truda. Ova je žena zahvalna za zaštitu i za darove svoga moćnog totema. Za unutrašnje darove, zbog stvari koje je naučila, i za vanjske darove, zbog onih koje je dobila da se brine o njima kao što su Njiska i Trkač, i Mladunče, a nadasve Džondalar." Njiska doñe k njoj kad se približila ždrebetu i pozdravi je blagim rzanjem. Ona nasloni glavu na kobilin vrat. Žena je osjećala umor, iscijeñenost. Nije bila sviknuta na toliko ljudi, na toliko dogañaja, na čeljad koja tako bučno govori svojim jezikom. Boljela ju je glava, sljepoočnice su joj snažno kucale, osjećala je bol u vratu i ramenima. Njiska se na nju naslanjala, a onda se i Trkač pridružio i pritisnuo je sa svoje strane, ali njoj nije smetala njihova težina. - Dosta je! - reče. - Postaješ prevelik, Trkaču, da bih mogla izdržati ovako izmeñu vas. Pogledaj se koliki si. Gotovo si dostigao svoju staru! - Ona ga počeša, zatim protrlja Njisku i pomilova je, primjećujući na njoj osušeni znoj. - I tebi je teško, zar ne? Dobro ću te istrljati i iščetkati kasnije, ali sad ljudi dolaze i vjerojatno će još više pažnje obratiti na tebe. Neće biti tako loše kad se jednom priviknu na tebe. Ejla nije primijetila da je prešla na privatni jezik koji je bila razvila u godinama svog samovanja sa životinjama. On je bio djelomice sastavljen od plemenskih kretnji, djelomice od ozvučenja nekih riječi što su se izgovarale u Plemenu, te od oponašanja životinja i besmislenih riječi kojima su se bili počeli služiti ona i njezin sinčić. Nitko drugi ne bi zacijelo opazio te
znakove rukama, te bi se činilo da ona samo mrmlja posebne vrste zvukova, da gunña i reži i ponavlja slogove. Nitko ne bi pomislio da je to naročit jezik. "Možda će i Džondalar iščetkati Trkača." Odjednom zastade kao da joj je pala na pamet neka zloslutna misao. Ponovno segnu za amuletom i pokuša srediti misli. "Veliki spiljski lave, sad je i Džondalar tvoj izabranik, on nosi na nozi ožiljak tvoga znaka, baš kao što ga i ja nosim." Prebaci misli u drevni nijemi jezik koji se govori samo rukama; to je pravi jezik za obraćanje svijetu duhova. "Duše Velikog spiljskog lava, taj odabrani čovjek ne posjeduje znanje o totemima. On ne zna ništa o kušnjama, ne zna ništa o provjeravanjima moćnog totema, nepoznati su mu darovi i učenje. To je čak i ovoj ženi koja zna bilo teško. Ova bi žena molila duh Spiljskog lava... molila bi za toga čovjeka..." Ejla zastade. Nije znala što ište. Nije željela pitati u duha da ne iskušava Džondalara, nije željela da on proigra dobrobiti koje bi takve kušnje sigurno donijele, a opet nije htjela da mu bude sve olakšano. Budući da je ona prošla kroz velike nevolje i stekla jedinstvene vještine i uvide, počela je vjerovati da dobrobiti dolaze razmjerno sa strogošću iskušavanja. Ona sabra misli i nastavi. "Ova bi žena molila duh Velikog spiljskog lava da pomogne tom čovjeku koji je odabran da spozna vrijednost svoga moćnog totema, da spozna kako je kušanje nužno, bez obzira na to koliko može izgledati teško." Ona napokon dovrši svoje obraćanje i dopusti da joj ruke klonu. Ejla? Ona se okrenu i spazi Latiju. - Da. - Činilo mi se da si... zauzeta. Nisam te htjela pre kinuti. - Završila sam. - Talut bi želio da doñeš i dovedeš konje. Već je svi ma rekao da ne smiju učiniti ništa osim onoga što ti kažeš. Da ih ne smiju plašiti i uznemirivati... Mislim da su se zbog toga neki uznemirili. Doći ću - reče Ejla, zatim se osmjehnu. - Hoćeš li natrag jahati na konju? - upita. Latijino se lice razvuče u široku grimasu. "Kad se tako smiješi, slična je Talutu", pomisli Ejla. - Zar bih mogla? Zaista? - upita djevojčica. - Možda neki neće više biti uznemireni kad vide tebe na Njiski. Doñi. Evo kamena. Pomoći ću ti da uzjašeš. Kad se Ejla pojavila iza okuke, praćena odraslom kobilom s djevojčicom na leñima i veselim ždrebetom iza nje, svi razgovori prestadoše. Oni koji su to vidjeli, premda su i dalje bili puni strahopoštovanja, počeše uživati u izrazima zaprepaštene nevjerice na licima onih koji to nisu vidjeli. Vidiš, Tulija. Rekao sam ti! - reče Talut cmokosoj ženi koja mu je bila slična po stasu, iako različite boje. Bila je viša od Brzeka, čovjeka s posljednjeg ognjišta, koji je stajao kraj nje i držao je rukom oko pasa. Kraj njih su bila dva dječaka iz tog ognjišta, trinaestogodišnjak i osmogodišnjak, te njihova šestogodišnja sestra koju je Ejla nedavno upoznala. Kad su stigli do zemunice, Ejla skide Latiju, a zatim potapša i pomilova Njisku, čije su se nozdrve širile od frkta-nja dok je ponovno njušila mirise nepoznatih ljudi. Djevojčica otrča do riñokosog momka od četrnaestak godina, koji je bio visok gotovo kao Talut i vrlo sličan njemu, samo što mu zbog mladenački dobi tijelo još nije bilo ispunjeno. - Doñi da se upoznaš s Ejlom - reče Latija, vukući ga prema ženi kod konja. On dopusti da ga vuče. Džondalar je dotle priskočio da drži Trkača na miru. - Ovo je moj brat Danug - objasni Latija. - Dugo ga
nije bilo, ali sad će ostati s nama kad je naučio sve o kopa nju kremena. Je li tako, Danug? - Ne znam baš sve o tome, Latija - reče on, pomalo zbunjen. Ejla se nasmiješi. - Pozdravljam te - reče i pruži mu ruke. On se zbog toga još više smete. Bio je sin Lavljeg ognjišta, trebalo je da on prvi pozdravi posjetioce, ali gaje zbunila ta lijepa strankinja koja ima takvu moć nad životinjama. On prihvati ispružene ruke i promrmlja pozdrav. Njiska iskoristi tu zgodu da zafrkće i poskoči, a on brzo ispusti Ejline ruke osjećajući da to, zbog nekog razloga, konj ne odobrava. - Njiska će te brže upoznati ako je pomiluješ i dopu stiš da te onjuši - reče Džondalar, vidjevši mladićevu zbunjenost. Nalazio se u teškoj dobi; više nije bio dijete, a još nije postao zreo čovjek. - Jesi li učio kako se obra ñuje kremen? - upita s namjerom da olakša dječaku sta nje dok mu je pokazivao kako će češati konja. - Ja sam obrañivač kremena. Vimez me poučava još od malih nogu - reče mladić ponosno. - On je najbolji, ali htio je da ja naučim neke druge vještine, i da znam procijeniti sirovi kamen. - Kad se razgovor sveo na poz natije područje, Danugu se vratilo prirodno oduševljenje. Džondalarove oči zasjaše od iskrenog zanimanja. - I ja sam obrañivač kremena, a vještinu sam naučio od čovjeka koji je najbolji u tome. Kad sam bio otprilike u tvojoj dobi, živio sam s njim blizu rudnika kremena koji je on našao. Htio bih se upoznati s tvojim učiteljem. Onda mi dopusti da te predstavim, jer sam ja sin njegova ognjišta i prvi, iako ne jedini, korisnik njegovih oruña. Džondalar se okrenu na zvuk Ranekova glasa i primijeti da ih je cijeli Tabor opkolio. Pokraj tamnoputog čovjeka stajao je onaj s kojim se onako toplo pozdravio, lako su bili jednake visine, Džondalar nije mogao na njima primijetiti nikakve druge sličnosti. Kosa starijeg čovjeka bila je ravna i svijetlosmeña, prošarana sijedim vlasima, oči mu bijahu plave - sve potpuno različito od Ranekovih izrazito neobičnih svojstava. Majka je sigurno izabrala duh nekog drugog čovjeka za dijete njegova ognjišta, pomisli Džondalar, ali zašto je Ona izabrala nekoga tako neobične boje? Vimez, člane Lisičjeg ognjišta u Lavljem taboru, maj store kremena meñu Mamutovcima - reče Ranek s pretjera nom službenošću - upoznaj se s našim posjetiocima. Džondalarom Zelandoncem, istog zanata po svoj prilici. - Džon dalar osjeti prizvuk... nije sa sigurnošću znao čega. Pod smijeha? Ruganja? Nečega. - I s njegovom lijepom drugari com, Ejlom, ženom koja je Ničija, ali je puna čari i tajanstva. - Njegov smiješak privuče Ejlin pogled oprečnošću izmeñu bijelih zubi i tamne kože, dok su mu crne oči iskrile poznatim sjajem.
- Zdravo - reče Vimez, jednostavno i izravno nakon Ranekova svečanog predstavljanja. - Ti obrañuješ kamen? - Da, ja sam kalatelj kremena - odgovori Džondalar. - Donio sam jedan krasan kamen. Tek je iskopan, još se nije nimalo osušio. - ja imam kameni čekić i dobar probojac u naprtnjačireče Džondalar s naglim zanimanjem. - Služiš li se ti probojcem?
Ranek dobaci Ej I i bolan pogled dok se razgovor okretao prema njihovoj zajedničkoj vještini. - Mogao sam ti reći da će se to dogoditi - reče on. Znaš li koji je najgori dio življenja uz ognjište jednog majsto ra za pravljenje oruña? Nije to nevolja što stalno u krznu imaš komadiće kamena, nego što ti je stalno u ušima razgo vor o kamenju. I kad je Danug pokazao zanimanje... Kamen, kamen, kamen... to je sve što sam čuo. - Ranekov topli smiješak protuslovio je njegovoj tužaljci, i svi su to vjerojatno već prije čuli, jer se nitko nije osvrtao na njegove riječi, osim Danuga. - Nisam znao da ti to toliko smeta - reče mladić. - Ne smeta to njemu - reče Vimez mladiću. - Zar ne možeš prepoznati kad Ranek pokušava ostaviti dobar dojam kod neke lijepe žene? - Zapravo, ja sam ti zahvalan, Danug. Dok se ti nisi pojavio, mislim da se on nadao da će od mene stvoriti obrañivača kremena reče Ranek da Danuga oslobodi brige. - Prestao sam se nadati kad sam vidio da te moje oruñe zanima samo da njim režeš bjelokost, a to se zbilo uskoro nakon našeg dolaska ovamo - reče Vimez. Zatim se nasmi ješi i dodade: - A ako misliš da su krhotine kremena napast u postelji, treba da kušaš kakva je prašina od bjelokosti u hra ni. Dva različita čovjeka smiješila su se jedan drugome, i Ejla s olakšanjem opazi da se oni šale, zadirkujući se riječima na prijateljski način. Primijeti takoñer da se oni, usprkos svim razlikama i Ranekovim neobičnim crtama, slično smiješe i da im se tijela giblju na isti način. Odjednom se začula vika koja je dopirala iz zemunice. - Ne miješaj se u to, starice! To se tiče Fralije i mene. Bio je to muški glas, vikao je čovjek s pretposljednjeg, šestog ognjišta. Ejla se sjeti da se s njim upoznala. - Ne znam zašto je tebe izabrala, Frebek! Ja to nikad ne bih dopustila! - vrisnula je žena da mu odgovori. Odjednom neka starija žena izjuri kroz prolaz, vukući uplakanu mlañu ženu. Za njima su išla dva ustrašena dječaka, jedan od sedam godina, drugi od dvije, gole guze i s palcem u ustima. Za sve si ti kriva. Ona te previše sluša. Zašto se ne prestaneš miješati? Svatko odvrati pogled, jer je to viñeno i prije, i to mnogo puta. Ali Ejla je sve s čuñenjem promatrala. Nijedna se žena iz Plemena nikad ne bi tako prepirala s muškarcem. Opet su se dohvatili Frebek i Krozija, ne obraćaj na njih pažnju - reče Tronija, žena s petog ognjišta, Sobova ognjišta. Ejla se sjeti da je to ognjište pokraj Mamutova ognjišta, gdje stanuju ona i Džondalar. Žena je držala sin čića na prsima. Ejla se prije susrela s tom mladom ženom sa susjednog ognjišta i osjetila naklonost prema njoj. Njezin drug Tornek podiže trogodišnju djevojčicu koja se vješala o materine skute, ne prihvaćajući još novo čedo koje je preotelo njezino mjesto na majčinoj dojci. Bili su drag i mio mladi par, i Ejli je bilo drago što oni žive na susjednom ognjištu a ne oni koji su se svañali. Manuv, koji je živio s njima, pristupio joj je da razgovara dok su jeli; rekao je da je on bio muškarac ognjišta dok je Tornek bio mlad, i da je sin Mamutove roñakinje. Rekao je da često boravi na četvrtom ognjištu, i to joj je bilo drago čuti. Uvijek je osjećala posebnu naklonost prema starijima. Nije joj bilo tako ugodno sa susjedima na drugoj strani, s onima kraj trećeg ognjišta. Tu je živio Ranek; on ga je nazvao Lisičjim ognjištem. Nije joj on bio mrzak, ali Džondalar je zbog njega tako čudno postupao. Ipak je to
ognjište bilo maleno, samo s dva muškarca, i zauzimalo je manje mjesta, pa je Ejla osjećala da je bliže Neziji i Talutu, koji su stanovali na drugom ognjištu; a s njima je bio i Ridag. Voljela je i drugu djecu Talutova Lavljeg ognjišta, Latiju i Rugiju, Nezijinu mlañu kćer, Ridagovu vršnjakinju. Sad je upoznala Danuga, pa joj je i on bio drag. Talut se približi s krupnom ženom. S njima su bili Brzek i djeca, pa Ejla pretpostavi da su spareni. - Ejla, htjela bih da se upoznaš s mojom sestrom, Tulijom od Turova ognjišta. Ona je glavarica Lavljeg tabora. - Zdravo - reče žena i ispruži obje ruke. - U Majčino
ime, dobro nam došla. - Kao sestra glavarova, bila je s njim jednaka i potpuno svjesna svoje odgovornosti. Ja te pozdravljam, tulija - odgovori Ejla, trudeći se da ne zuri u nju. Kad je Džondalar prvi put mogao stajati na nogama, ona je sa zaprepaštenjem otkrila da je viši od nje, ali sad se još više iznenadila kad je vidjela ženu višu od sebe. Ejla je uvijek nadvisivala svakog u Plemenu. Ali glavarica je bila više nego visoka, bila je mišićava i snažno se doimala. Samo ju je brat nadmašivao u veličini. Držala se ponosno, pokazujući neporecivu samouvjerenost žene, majke i voñe što se potpuno pouzdava u svoju sposobnost, ostavljajući dojam kakav stvara nečija visina i krupnoća. Tulija se čudila neobičnom naglasku posjetiteljice, ali nešto drugo ju je još više mučilo, pa u skladu s izravnošću njezina roda nije oklijevala upitati. - Nisam znala da će Mamutovo ognjište biti zauzeto kad sam pozvala Branaga da se s nama vrati. On će se ovog ljeta spariti s Digijom. Ostat će samo nekoliko dana, i znam da se ona nadala kako će njih dvoje provesti te dane zajedno, daleko od njezine braće i sestre. Budući da si ti gošća, ona neće pitati, ali Digija bi voljela stanovati na Mamutovu ognjištu s Branagom, ako se ti ne usprotiviš. - Ognjište je veliko. Ima mnogo postelja. Ja se ne proti vim - reče Ejla, osjećajući se nelagodno što je to pitaju. To nije njezin dom. Dok su one razgovarale, jedna mlada žena izañe iz zemunice, a za njom jedan momak. Ejla je dobro pogleda. Bila je njezine dobi, snažna i malko viša! Imala je tamno-smeñu kosu i prijateljsko lice za koje bi mnogi rekli da je lijepo, a očito je bilo da momak kraj nje misli kako je vrlo privlačna. Ali Ejla nije toliko motrila njezinu tjelesnu pojavu, nego je sa strahopoštovanjem zurila u odjeću te mlade žene. Djevojka je nosila nazuvke i tuniku od kože koja se po boji slagala s njezinom kosom: bila je to dugačka, bogato urešena tunika, pritegnuta pojasom da se ne rastvara sprijeda, a boja joj bijaše tamnocrveni oker. U Plemenu je crvena boja bila sveta. Izina kesica je bila jedina stvar crvene boje u Ejlinu posjedu. U njoj su bili posebni korijeni od kojih se pravio napitak za osobite obrede. Još ju je imala spremljenu u torbi s lijekovima gdje je držala različite osu šene trave kojima se služila u čaroliji liječenja. Cijela tunika načinjena od crvene kože? To je bilo teško povjerovati. - To je tako lijepo! - reče Ejla prije nego što su je mogli valjano predstaviti. - Sviña ti se? To je za moje Vjenčanje, kad se budemo sparili. Dala mi ju je Branagova majka, i morala sam je obući da je svima pokažem. - Nikad nisam vidjela nešto slično! - reče Ejla, a oči joj se još više raširiše.
Djevojka je bila oduševljena. - Ti si ona koju zovu Ejla, je li tako? Ja se zovem Digija, a ovo je Branag. On se mora vratiti za nekoliko dana - reče ona s razočaranjem u glasu. - Ali sljedećeg ćemo ljeta biti zajedno. Doselit ćemo se k mojem bratu Tarnegu. On sada živi kod svoje žene i njezine porodice, ali želi osnovati novi Tabor, i zato me je nagovarao da uzmem druga tako da ima glavaricu. Ejla vidje kako se Tulija smiješi i potvrdno kima, pa se sjeti njezina zahtjeva. - Ognjište ima mnogo mjesta, mnogo praznih postelja, Digija. Hoćeš li stanovati na Mamutovu ognjištu s Branagom? I on je posjetilac... ako Mamut nema ništa protiv toga. Ognjište je Mamutovo. - Njegova prva žena bila je majka moje bake. Spavala sam na njegovu ognjištu mnogo puta. Tebi to neće smetati, Mamut, je li tako? - upita Digija ugledavši starca. - Naravno, ti i Branag možete doći, Digija - reče Mamut - ali upamti, možda se nećeš osobito naspavati. Digija se nasmiješi očekujući što slijedi, a Mamut produži: Imamo posjetioce, Danug se vratio nakon čitave godine izbivanja, priprema se tvoje Vjenčanje, Vimez je uspio na svom trgovačkom pohodu... mislim da ima razloga da se večeras svi okupimo na Mamutovu ognjištu i čujemo vaše priče. Svatko se nasmiješio. Očekivali su tu najavu, ali to ipak nije umanjilo njihovo veselje. Znali su da okupljanje oko Mamutova ognjišta znači prepričavanje doživljaja, pripovijedanje priča i možda zabavu, pa su s uživanjem očekivali večer. Željno su očekivali novosti iz drugih Tabora i rado su ponovno slušali priče koje su već znali. A zanimalo ih je i da vide kako će stranci prihvatiti život i pustolovine članova njihova Tabora kad čuju priče o svemu kroz što su prošli. I Džondalar je znao što znači takvo okupljanje, i to mu je zadavalo brige. Hoće li Ejla ispričati svu svoju priču?
Hoće li joj Lavlji tabor i nakon toga biti blagonaklon? Razmišljao je o tome da je povede ustranu i da je upozori, ali znao je da bi se ona zbog toga samo naljutila i uzrujala. U mnogom je pogledu ona bila nalik na Mamutovce: izravna i poštena u izražavanju svojih čuvstava. To ionako ne bi nimalo pomoglo. Ona ne zna lagati. U najboljem slučaju, to bi je moglo navesti da ne govori. Ejla je provela poslijepodne s Njiskom: dobro ju je istrljala mekom kožom i iščešala suhom bodljikavom glavom češlji-ke. To je i nju i kobilu jednako smirilo. Džondalar joj je činio društvo i služio se češljikom da dodirne Trkačeva svrbljiva mjesta dok mu je ureñivao čupavu zimsku dlaku, iako je ždrijebe više voljelo igru nego mirno stajanje. Topli unutrašnji sloj meke dlake prilično se pogustio, i to podsjeti čovjeka da će uskoro nadoći studen, pa poče misliti gdje će provesti zimu. Još nije znao što Ejla misli o Mamutovcima, ali bar su se ljudi iz Tabora i konji privikavali jedni na druge. I Ejla je primijetila da se napetost smanjuje, ali se pitala gdje će konji provesti noć kad ona bude unutar zemunice. Oni su navikli dijeliti spilju s njom. Džondalar joj je stalno govorio da će im biti dobro, jer su konji naviknuti boraviti vani. Ona napokon odluči sputati Trkača blizu ulaza, znajući da Njiska neće otići daleko od svog ždrebeta, te da će je kobila probuditi u slučaju opasnosti. U sumrak je zapuhao hladan vjetar i u zraku se osjećao dah snijega kad su Ejla i Džondalar ušli, ali Mamutovo ognjište u sredini polupodzemnog staništa bijaše ugodno i toplo dok se čeljad okupljala. Mnogi su se zaustavili da uzmu komadić hladnih ostataka od ručka koji su uneseni: bijelih škrobastih oraščića, divlje mrkve, borovnica i narezaka pečene mamutovine. Uzimali su
povrće i voće prstima ili parom štapića koji su služili kao mašice, ali Ejla primijeti da svaka osoba, osim najmlañe djece, ima nož za jelo kojim reže meso. Zanimalo ju je gledati kako netko drži velik komad zubima, a zatim reže mali zalogaj okomitim potezom noža - ne porezavši nos. Mali smeñi mješčići za vodu - sačuvani nepropusni m
mjehuri i želuci raznih životinja - kolali su naokolo i ljudi su iz njih pili s velikim uživanjem. Talut i njoj ponudi da pije. Mirisalo je na vrenje, pomalo neugodno, i ispunilo joj usta slatkastim ali žestokim okusom. Ona odbi drugu ponudu. Nije joj se svidjelo piće, iako se činilo da Džondalar uživa u njemu. Ljudi su se smijali i razgovarali dok su zauzimali mjesta na klupama ili na krznima i prostirkama po podu. Ejlina je glava bila okrenuta da sluša razgovore, kad se razina buke osjetljivo snizi. Ona se osvrnu i vidje starog Mamuta kako šutke stoji iza ognjišta na kojem je gorjela mala vatra. Kad svi razgovori prestadoše, te svatko obrati pozornost na njega, Mamut uze malu nezapaljenu baklju i prinese je plamenu. Uz šištanje zadržanih dahova on zatim prenese goruću baklju do kamene svjetiljke koja je stajala u udubini zida iza njega. Stijenj od suhog lišaja pucketao je u mamutovoj masti, zatim planuo, osvijetlivši maleni izrezbareni kip od bjelokosti koji je prikazivao ženu bujnih oblika. Ejla osjeti drhtaj prepoznavanja, iako nikad nije vidjela sličnu stvar. "To je ono što Džondalar naziva boštvom", pomisli. "On kaže da u tome prebiva duh Velike majke zemlje. Ili dio tog duha, možda. Premalen je to kip da bi u njega stao cijeli duh. Ali koliko je velik taj duh?" Misli joj odlutaše u prošlost do drugog obreda, u vrijeme kad joj je predan crni kamen što ga nosi u kesici za amulete oko vrata. Grudica crnog manganova dioksida sadržavala je duh svakoga u cijelom Plemenu, ne samo njezin duh. Kamen joj je predan kad je postala izlječiteljica, a ona je zauzvrat dala dio vlastitog duha, te ako bi spasila nečiji život, ta osoba nije bila dužna da joj išta slično vraća. To je već bilo učinjeno. Još ju je mučilo pitanje što nisu vraćeni duhovi kad je na nju bačeno smrtno prokletstvo. Kreb ih je uzeo natrag od Ize, kad je stara izlječiteljica umrla, da ne bi s njom otišli u svijet duhova, ali nitko ih nije oduzeo Ejli. Ako ona ima komad duha svakog pripadnika Plemena, je li Braud i na njih onda bacio smrtnu kletvu? "Jesam li ja mrtva?", pitala se kao što se pitala mnogo puta prije toga. Nije mislila da je mrtva. Naučila je da se moć smrtne kletve nalazi u vjerovanju: ako voljene osobe više ne priznaju tvoje postojanje, ako nemaš kamo poći, onda možeš isto tako umrijeti. Ali zašto ona nije umrla? Što joj je pomoglo da se ne preda? I nešto još važnije: što bi se dogodilo Plemenu kad bi zaista umrla? Može li njezina smrt naškoditi onima koje ljubi? Možda i cijelom Plemenu? Kožnata kesica pritiskivala ju je težinom odgovornosti, kao da sudbina cijelog plemena visi o njezinu vratu. Ritmički zvuk trže Ejlu iz sanjarenja. Mamut je komadom roga u obliku čekića udarao po mamutovoj lubanji, oslikanoj geometrijskim linijama i simbolima. Ejla pomisli da otkriva neku kakvoću iznad ritma, pa je pozorno gledala i slušala. Šuplja unutrašnjost pojačavala je zvuk bogatim treperenjem, ali to je bilo više nego jednostavno odzvanjanje instrumenta. Kad je stari vrač udarao po različitim područjima koja su bila obilježena na bubnju od kosti, zvuk i njegova boja mijenjali su se s toliko složenih i istančanih varijacija te se činilo da Mamut izvlači govor iz bubnja, prisiljavajući staru mamutovu lubanju da govori.
Starac poče iz dubine grudi intonirati pojanje u blisko moduliranim tonovima mola. Dok su bubanj i glas pleli zamršeni uzorak zvuka, drugi se glasovi pridružiše s raznih strana prostorije, uklapajući se po ustanovljenom redu, iako su se nezavisno mijenjali. Ritmu bubnja pridruži se sličan zvuk iz drugog kraja prostorije. Ejla pogleda prijeko i vidje kako Digija udara po drugom bubnju od lubanje. Zatim Tornek poče lupkati čekićem od roga po drugoj mamutovoj kosti, po lopatici koja je bila pokrivena ravnomjerno rasporeñenim crtama i krivuljama crvene boje. Duboke rezonancije bubnjeva od lubanje i viši tonovi lopatice ispuniše zemunicu lijepim zvucima. Ejlino je tijelo odgovaralo udarcima, i ona opazi kako i drugi njišu tijelo u ritmu zvuka. Odjednom sve stade. Tišina je bila ispunjena iščekivanjem, ali nikakva se svečanost nije predvidjela. Bilo je to jednostavno okupljanje Tabora da se zajedno provede ugodna večer, čineći ono što ljudi najbolje čine - razgovarajući. Tulija započe objavljujući da je postignut sporazum, te da će se vjenčane svečanosti Digije i Branaga obaviti idućeg ljeta. Izrečene su riječi odobravanja i čestitanja, iako su svi to očekivali. Mladi je par blistao od zadovoljstva. Zatim Talut zamoli Vimeza da im ispriča kako je prošao njegov trgovački pohod, pa su doznali da je u to bila uključena razmjena soli, ambre i kremena. Neki su postavljali pitanja ili iznosili svoje mišljenje; Džondalar je slušao sa zanimanjem, i"
ali Ejla nije ništa razumjela i odlučila je da ga poslije pita o tome. Nakon toga Talut upita kako napreduje Danug, što mladića dovede u nepriliku. - Nadaren je, ima vješt udarac. Još nekoliko godina iskustva, pa će biti vrlo dobar. Žao im je bilo kad je pošao. Dosta je naučio-, vrijedilo je biti odsutan godinu dana izvijesti Vimez. U skupini se začu mnogo riječi odobrava nja. Zatim nastade kratko zatišje, ispunjeno privatnim šapu tanjem, prije nego što se Talut obratio Džondalaru. - Reci nam, čovječe roda zelandonskoga - poče on izazvavši uzbuñeno šuškanje - kako se dogodilo da sad sjediš u prebivalištu Lavljeg tabora meñu Mamutovcima. Džondalar otpi gutljaj pića iz smeñeg mješčića, pogleda ljude oko sebe što su iščekivali njegov odgovor, pa se nasmiješi Ejli. "On je to i prije činio", pomisli ona, pomalo iznenañena, shvativši da se pribire i sprema za pripovijedanje svoje priče. I ona sjede da ga sluša. Duga je to priča - poče on. Ljudi kimnuše; to je upravo ono što žele čuti. - Moj narod živi daleko odavde, daleko na zapadu, dalje od izvora Velike majke rijeke što se ulijeva u Beransko more. I mi živimo pokraj rijeke, kao vi, ali naša rijeka teče u Velike vode na zapadu... Zelandonci su velik narod. Mi smo, kao i vi, Djeca Zemlje; porod smo one koju vi nazivate Muta, a mi Dona, ali to je ista Velika majka zemlja, to je Božica. Mi lovimo i trgujemo, a ponekad odla zimo na dugačka Putovanja. Tako smo moj brat i ja odlučili poći na Putovanje. - Džondalar načas sklopi oči, a čelo mu se nabra od boli. - Tonolan, moj brat... bio je uvijek nasmijan i volio je pustolovine. Bio je ljubimac Majke... Bol je bila prejaka. Svi su znali da to nije gluma radi uvjerljivije priče, lako nije spomenuo, pogañali su što je uzrokuje. I oni su imali izreku da Majka ranije uzima one koji su joj najdraži. Džondalar nije kanio tako pokazati svoje osjećaje. Tuga ga je uhvatila iznenada i ostavila ga u neprilici. Ali takvu zbunjenost svatko razumije. Njegovo nenamjerno
pokazivanje žalosti privuklo je njihovu sućut, pa su prema njemu osjetili toplinu koja nadmašuje normalnu znatiželju i uljudnost koju obično iskazuju miroljubivim strancima. On duboko udahnu i pokuša nastaviti nit svoje priče. U početku je to bilo Tonolanovo putovanje. Namje ravao sam ga pratiti kratak komad puta, do boravišta nekih roñaka, ali onda sam odlučio da mu se pridružim. Prešli smo malen ledenjak, koji je izvor Dunava, Velike majke rijeke, i rekli da ćemo je pratiti do ušća. Nitko nije vjerovao da ćemo to učiniti, ni ja nisam bio siguran u to, ali smo neprekidno išli, gazeći preko mnogih pritoka i susrećući se s mnogo ljudi. Jedanput, u toku prvog ljeta, zaustavili smo se radi lova, i dok smo sušili meso, iznenada smo se našli okruženi ljudima koji su držali koplja uperena u nas... Džondalar je opet bio sabran; držao je cijelo društvo u napetosti dok je prepričavao svoje pustolovine. Dobro je znao pripovijedati, s darom da izazove napetost meñu slušateljima. Ljudi su kimali i mrmljali, čule su se riječi ohrabrenja, često je ponetko uzviknuo od uzbuñenja. "Čak i kad slušaju, ljudi koji se sporazumijevaju riječima ne mogu šutjeti", pomisli Ejla. Ona je bila očarana kao i ostali, ali se u jednom času zatekla kako promatra ljude koji ga slušaju. Odrasli su držali sitnu djecu u krilu, dok su starija djeca sjedila zajedno i gledala čudesnog stranca blistavih očiju. Osobito je Danug izgledao zaneseno; naginjao se naprijed i gutao svaku riječ. Tonolan poñe u klanac, misleći da je siguran kad je lavica otišla. Tada smo začuli lavlji urlik... Što se tada desilo? - upita Danug. Ejla će vam ispričati ostatak. Ja se poslije toga ne sje ćam gotovo ničega. Sve se oči okrenuše prema njoj. Ejla je bila zapanjena. To nije očekivala, nikad nije govorila pred takvom skupinom ljudi. Džondalar joj se smiješio. Iznenada je pomislio da će se najlakše priviknuti na razgovor s ljudima ako je nagna da to čini. To neće biti posljednji put da se od nje traži da ispriča neki doživljaj, a kako je u svačijim mislima još svježa njezina vlast nad konjima, priča o lavu bit će vjerojatnija. To je uzbudljiva priča, on je toga svjestan, i ona će samo povećati njezinu tajnovitost; i možda, ako im se dopadne ta priča, neće morati otkriti gdje je odrasla. Što se desilo, Ejla? - reče Danug, i dalje obuzet pri čom. Rugija se pomalo stidjela i neprestano vrtjela oko svo ga starijeg brata kojega nije bilo tako dugo; ali sjetivši se kako su nekada sjedili i slušali priče, odluči u taj čas da mu se popne u krilo. On je dočeka sa smiješkom i zagrli je odsutna duha, gledajući Ejlu s iščekivanjem. Ejla prijeñe pogledom preko svih lica koja bijahu okrenu
ta prema njoj, pokuša govoriti, ali grlo joj je bilo suho, iako su joj se dlanovi znojili. Da, što se dogodilo? - ponovi Latija. Ona je sjedila pokraj Danuga, držeći Ridaga u krilu. Dječakove krupne smeñe oči bile su ispunjene uzbuñenjem. I on otvori usta da je upita, ali nitko nije razumio njegov zvuk- osim Ejle. Nije razumjela njegovu riječ, nego namjeru. Ona je već slušala takve zvukove, čak je učila da
ih govori. Čeljad u Plemenu nisu bila nijema, samo su bila ograničena u artikuliranju zvukova. Umjesto toga oni su razvili bogat i razumljiv znakovni jezik za sporazumijevanje, a riječima su se služili tek za posebno naglašavanje. Znala je da je dijete moli da nastavi priču, i da za njega riječi imaju značenje. Ejla se nasmiješi i upravi svoje riječi njemu. - Bila sam s Njiskom - poče Ejla. Njezin način izgova ranja kobilina imena uvijek je zvučao kao oponašanje njež nog konjskog njištanja. Ljudi u zemunici nisu shvatili da je izgovorila ime životinje. Umjesto toga mislili su da je priči dodala neki čudesni ukras. Smiješili su se i izgovarali riječi odobravanja, potičući je da nastavi u istom raspoloženju. - Ona će uskoro dobiti malog konja. Bila je vrlo velika reče Ejla, držeći ruke ispred trbuha da pokaže kako je kobila bila breña. To je popraćeno sa smiješcima razumijevanja. Svaki dan jašemo, Njiska mora van. Ne daleko, ne brzo. Uvijek na istok, lako je bilo ići na istok. Previše lako, nikad ništa novo. Jednog dana poñemo na zapad, ne na istok. Vidimo novo mjesto. - Ejla nastavi, upravljajući svoje riječi prema Ridagu. Džondalar ju je učio mamutovski, kao i druge jezike koje je znao, ali ona ga nije govorila tečno kao njegov jezik, koji je prvi naučila govoriti. Njezin je govor bio različit na teško objašnjiv način; borila se da nañe riječi i zbog toga se stidjela. Ali kad se sjetila dječaka koji ništa nije znao izraziti, još više se potrudila. Jer je on to zahtijevao. Čujem lava. - Nije znala zbog čega je to učinila. Možda zbog izraza iščekivanja na Ridagovu licu, ili zbog načina na koji je okrenuo glavu da čuje, ili zbog nekog nagona, ali ona je riječ lav popratila prijetećom rikom koja je svima sličila na pravi lavlji glas. Čula je ustrašene uzdahe, zatim uznemireno šaputanje, na kraju riječi odobravanja nasmiješene skupine. Njezina je vještina oponašanja živo tinjskih zvukova bila izvanredna. To je dodalo neočekivano uzbuñenje njezinoj priči. Džondalar se smiješio i potvrdno kimao. Čujem čovjek kriči. - Ona pogleda Džondalara i oči joj se napuniše tugom. - Stanem. Što činiti? Njiska debela, ima mladog konja. - Ispusti laki njištav zvuk ždrebeta, a Latija je nagradi širokim osmijehom. - Brinem za konja, ali čovjek kriči. Čujem opet lava. Slušam. - Uspjela je nekako ispustiti šaljiv lavlji urlik. - To je Mladunče. Tada idem u klanac, znam konj neće nastradati. Ejla vidje zapitane poglede. Izrečena je riječ bila nepoznata, iako ju je Ridag mogao razumjeti da su okolnosti bile drukčije. Bila je rekla Džondalaru da je to plemenska riječ za mlado stvorenje. - Mladunče je lav - reče ona, pokušavajući objasniti. Mladunče je lav kojeg znam. Mladunče je... kao sin. Idem u klanac, otjeram lava. Nañem jednog mrtvog čovje ka. Drugi čovjek, Džondalar, teško ranjen. Njiska njega nosi u dolinu. - Ha! - reče neki glas vrlo podrugljivo. Ejla pogleda i vidje da je to Frebek, čovjek koji se prije prepirao sa stari com. - Zar hoćeš reći kako si rekla lavu da se odmakne od ranjenog čovjeka? - Ne svakom lavu. Samo Mladunčetu - reče Ejla. - A što je to... to što si izgovorila? - Mladunče je plemenska riječ. Malo dijete, čedo. To sam ime dala lavu kad je sa mnom živio. Mladunče je sada
lav. I konj zna njega. Ne boji se. - Ejla se uzbudila; nešto nije bilo u redu, ali nije znala što. - Ti si živjela s lavom? Ja u to ne vjerujem - naruga se on. - Ti u to ne vjeruješ? - reče Džondalar srditim glasom. Čovjek je optuživao Ejlu da laže, a on je vrlo dobro znao koliko je Ejlina priča istina. - Ejla ne laže - reče on, te ustade da razveže remen kojim su bile stegnute njegove hlače. Spusti jednu stranu hlača i pokaza donji dio trbuha i bedro gdje se ukazaše veliki crveni ožiljci. - Taj me je lav napao; a Ejla me nije samo spasila od njega, nego me je još izliječila. Bez nje ja bih bio pošao za bratom na drugi svijet. Reći ću vam još nešto. Vidio sam je kako jaše na leñima tog lava, baš kao što jaše na konju. Hoće li tko reći da lažem? Nijedan gost Lavljeg tabora nije nazvan lašcem - reče Tulija uprijevši pogled u Frebeka i pokušavajući smiriti stanje ta prema njoj, pokuša govoriti, ali grlo joj je bilo suho, iako su joj se dlanovi znojili. Da, što se dogodilo? - ponovi Latija. Ona je sjedila pokraj Danuga, držeći Ridaga u krilu. Dječakove krupne smeñe oči bile su ispunjene uzbuñenjem. I on otvori usta da je upita, ali nitko nije razumio njegov zvuk - osim Ejle. Nije razumjela njegovu riječ, nego namjeru. Ona je već slušala takve zvukove, čak je učila da ih govori. Čeljad u Plemenu nisu bila nijema, samo su bila ograničena u artikuliranju zvukova. Umjesto toga oni su razvili bogat i razumljiv znakovni jezik za sporazumijevanje, a riječima su se služili tek za posebno naglašavanje. Znala je da je dijete moli da nastavi priču, i da za njega riječi imaju značenje. Ejla se nasmiješi i upravi svoje riječi njemu. - Bila sam s Njiskom - poče Ejla. Njezin način izgova ranja kobilina imena uvijek je zvučao kao oponašanje njež nog konjskog njištanja. Ljudi u zemunici nisu shvatili da je izgovorila ime životinje. Umjesto toga mislili su da je priči dodala neki čudesni ukras. Smiješili su se i izgovarali riječi odobravanja, potičući je da nastavi u istom raspoloženju. - Ona će uskoro dobiti malog konja. Bila je vrlo velika reče Ejla, držeći ruke ispred trbuha da pokaže kako je kobila bila breña. To je popraćeno sa smiješcima razumijevanja. Svaki dan jašemo, Njiska mora van. Ne daleko, ne brzo. Uvijek na istok, lako je bilo ići na istok. Previše lako, nikad ništa novo. Jednog dana poñemo na zapad, ne na istok. Vidimo novo mjesto. - Ejla nastavi, upravljajući svoje riječi prema Ridagu. Džondalar ju je učio mamutovski, kao i druge jezike koje je znao, ali ona ga nije govorila tečno kao njegov jezik, koji je prvi naučila govoriti. Njezin je govor bio različit na teško objašnjiv način; borila se da nañe riječi i zbog toga se stidjela. Ali kad se sjetila dječaka koji ništa nije znao izraziti, još više se potrudila. Jer je on to zahtijevao. Čujem lava. - Nije znala zbog čega je to učinila. Možda zbog izraza iščekivanja na Ridagovu licu, ili zbog načina na koji je okrenuo glavu da čuje, ili zbog nekog nagona, ali ona je riječ lav popratila prijetećom rikom koja je svima sličila na pravi lavlji glas. Čula je ustrašene uzdahe, zatim uznemireno šaputanje, na kraju riječi odobravanja nasmiješene skupine. Njezina je vještina oponašanja živo tinjskih zvukova bila izvanredna. To je dodalo neočekivano
uzbuñenje njezinoj priči. I Džondalar se smiješio i potvrdno kimao. Čujem čovjek kriči. - Ona pogleda Džondalara i oči joj se napuniše tugom. - Stanem. Što činiti? Njiska debela, ima mladog konja. - Ispusti laki njištav zvuk ždrebeta, a Latija je nagradi širokim osmijehom. - Brinem za konja, ali čovjek kriči. Čujem opet lava. Slušam. - Uspjela je nekako ispustiti šaljiv lavlji urlik. - To je Mladunče. Tada idem u klanac, znam konj neće nastradati. Ejla vidje zapitane poglede. Izrečena je riječ bila nepoznata, iako ju je Ridag mogao razumjeti da su okolnosti bile drukčije. Bila je rekla Džondalaru da je to plemenska riječ za mlado stvorenje. - Mladunče je lav - reče ona, pokušavajući objasniti. Mladunče je lav kojeg znam. Mladunče je... kao sin. Idem u klanac, otjeram lava. Nañem jednog mrtvog čovje ka. Drugi čovjek, Džondalar, teško ranjen. Njiska njega nosi u dolinu. - Ha! - reče neki glas vrlo podrugljivo. Ejla pogleda i vidje da je to Frebek, čovjek koji se prije prepirao sa stari com. - Zar hoćeš reći kako si rekla lavu da se odmakne od ranjenog čovjeka? - Ne svakom lavu. Samo Mladunčetu - reče Ejla. - A što je to... to što si izgovorila? - Mladunče je plemenska riječ. Malo dijete, čedo. To sam ime dala lavu kad je sa mnom živio. Mladunče je sada lav. I konj zna njega. Ne boji se. - Ejla se uzbudila; nešto nije bilo u redu, ali nije znala što. - Ti si živjela s lavom? Ja u to ne vjerujem - naruga se on. - Ti u to ne vjeruješ? - reče Džondalar srditim glasom. Čovjek je optuživao Ejlu da laže, a on je vrlo dobro znao koliko je Ejlina priča istina. - Ejla ne laže - reče on, te ustade da razveže remen kojim su bile stegnute njegove hlače. Spusti jednu stranu hlača i pokaza donji dio trbuha i bedro gdje se ukazaše veliki crveni ožiljci. - Taj me je lav napao; a Ejla me nije samo spasila od njega, nego me je još izliječila. Bez nje ja bih bio pošao za bratom na drugi svijet. Reći ću vam još nešto. Vidio sam je kako jaše na leñima tog lava, baš kao što jaše na konju. Hoće li tko reći da lažem? - Nijedan gost Lavljeg tabora nije nazvan lašcem - reče Tulija uprijevši pogled u Frebeka i pokušavajući smiriti stanje
koje je moglo postati neugodno. - Mislim da je očito da si ti bio teško ozlijeñen, a svi smo vidjeli kako žena... Ejla... jaše na konju. Ne vidim zašto bi netko sumnjao u tvoje ili njezine riječi. Nastade napeta tišina. Ejla je bila zbunjena, prelazila je pogledom od lica do lica. Bila joj je nepoznata riječ lažac, i nije razumjela zašto je Frebek rekao da joj ne vjeruje. Ejla je odrasla meñu ljudima koji su se sporazumijevali kretnjama. Više nego znacima, plemenski se jezik služio držanjem i izrazom da dopuni značenje i doda potankosti. Bilo je nemoguće uvjerljivo lagati cijelim tijelom. U najboljem slučaju, netko se mogao suspregnuti da nešto ne spomene, ali i to je bilo svima znano iako se dopuštalo radi čuvanja nečijeg mira. Ejla nije znala kako bi lagala. Nikad to nije naučila. Ali znala je da nešto nije u redu. Mogla je pročitati na licima srdžbu i odbojnost, lako i jednostavno kao da je sve glasno izrečeno. Znala je takoñer
da se suzdržavaju da nešto ne spomenu. Talut vidje kako Ejla promatra tamnoputog čovjeka, a zatim skreće pogled. Ranek ga je podsjetio kako će ukloniti napetost iz društva i omogućiti da se nastavi priča. - To je bila dobra priča, Džondalar - reče Talut, pogle davši usput strogo Frebeka. - Uvijek je uzbudljivo slušati o dugačkim putovanjima. Bi li htio čuti još jednu priču o dugačkom putovanju? - Da, vrlo rado. Društvo se opusti i svi se nasmiješiše. Bila je to najdraža njihova priča, i nije se često pružala prilika da je podijele s ljudima koji je nisu dotada čuli. To je Ranekova priča... - poče Talut. Ejla pogleda Raneka s iščekivanjem. - Ja želim znati kako čovjek smeñe kože dolazi i živi u Lavljem taboru -reče ona. Ranek joj se nasmiješi, ali se okrenu prema muškarcu sa svog ognjišta. - To je moja priča, ali na tebi je da je pripovijedaš, Vimez - reče on. Džondalar je opet sjedio, i nije bio siguran da li mu je drag pravac kojim je krenuo razgovor, ili možda Ejlino zanimanje za Raneka, iako je to bilo bolje nego otvoreno sukobljavanje; a i njega je zanimalo. Vimez se namjesti, kimnu Ejli, nasmiješi se Džondalaru, pa poče. - Imamo mi više zajedničkoga nego što je pozna vanje kamenja, mladiću. I ja sam bio na dugačkom putovanju kad sam bio mlad. Putovao sam najprije na jugoistok, oko Beranskog mora, sve do žala mnogo većeg mora koje leži na jugu. To Južno more ima mnogo imena, jer mnogi narodi žive na njegovim obalama. Putovao sam oko njegova istočnog kraja, zatim na zapad duž južnih žala, kroz šumovite zemlje, gdje je mnogo toplije i kišovitije nego ovdje. Neću ni pokušati da ti reknem sve što mi se dogodilo nastavi Vimez. - To ću sačuvati za neku drugu zgodu. Reći ću ti samo Ranekovu priču. Dok sam putovao na zapad, sretao sam mnoge ljude i ostajao s nekima od njih; učio sam nove stvari, ali onda bi me hvatao nemir pa sam nastavljao putovati. Htio sam vidjeti dokle mogu stići na zapad... Poslije nekoliko godina došao sam do mjesta, koje valjda nije daleko od vaših Velikih voda, Džondalar, jer mislim da se Južno more s njima spaja kroz uzak tjesnac. Ondje sam sreo ljude kojima je koža bila toliko tamna te se činilo da je crna, i meñu njima sam se upoznao s jednom ženom. Ta me je žena privukla. Možda je to isprva bilo zbog njezine razli čitosti... neobične odjeće, boje, blistavih crnih očiju. Njezin je smiješak osvajao... i kako je plesala, kako se gibala... bila je najuzbudljivija žena koju sam ikad vidio. Vimez je govorio izravno, bez pretjerivanja, ali priča mu je bila tako uzbudljiva da joj nije trebalo dodavati dramatike. Ipak se držanje tog snažnog i suzdržanog čovjeka zamjetljivo promijenilo kad je spomenuo ženu. - Kad je pristala da mi se pridruži, odlučio sam ostati ondje s njom. Uvijek me je zanimala obrada kamenja, još dok sam bio mladić, pa sam naučio njihov način pravljenja kopljastih šiljaka. Oni kalaju obje strane kremena, razumi ješ? - To pitanje bilo je upućeno Džondalaru. - Da, dvostruko, kao kod sjekire. - Samo što šiljci nisu bili tako debeli i grubi. Dobru su tehniku imali. I ja sam njima ponešto pokazao, a rado sam prihvatio njihove načine; posve sam se priviknuo kad je nju Majka obdarila djetetom, dječakom. Pitala me je za ime, prema njihovu običaju. Izabrao sam da mu se nadjene ime Ranek. "To sve objašnjava", pomisli Ejla. "Njegova je majka imala crnu kožu."
- Zbog čega si odlučio da se vratiš? - upita Džondalar. - Nekoliko godina nakon Ranekova roñenja počele su nego tek kad sam joj se htjela približiti. Tada sam primijetila da je trudna. Pomislila sam da je možda gladna, pa sam ostavila malo hrane blizu mjesta gdje se skrivala. Ujutro hrane nije bilo, pa sam ostavila još više prije nego što smo raspremili logor. - Učinilo mi se da sam je vidjela nekoliko puta tokom dana - nastavi Nezija - ali nisam bila sigurna. Iduće večeri, kad sam kraj vatre dojila Rugiju, ponovno sam je ugledala. Ustala sam i pokušala da joj priñem. Ona je opet pobjegla, ali micala se s velikom mukom, i ja shvatih da su je uhvatili trudovi. Nisam znala šta da činim. Htjela sam joj pomoći, ali ona je stalno bježala, a bivalo je sve mračnije. Rekla sam Talutu, a on je skupio neke ljude i pošao za njom. - I to je bilo vrlo čudno - reče Talut, dodajući svoj prilog Nezijinoj priči. - Mislio sam da ćemo je morati neka ko opkoliti i uhvatiti, ali kad sam joj doviknuo da stane, ona je jednostavno sjela na zemlju i čekala nas. Činilo se da nije uplašena, pa kad sam joj rekao da doñe, ustala je i pošla za mnom, kao da je znala što treba činiti i razumjela da joj neću ništa nažao učiniti. - Ne znam kako je uopće mogla hodati - nastavi Nezi ja. - Bila je u takvim bolovima. Brzo je razumjela da joj želim pomoći, ali ne znam koliko sam joj bila od pomoći. Nisam uopće bila sigurna hoće li živa roditi dijete. Ipak nijedanput nije vrisnula. Napokon, idućeg se jutra rodilo dijete, sinčić. Iznenadila sam se kad sam vidjela da su u njemu pomiješani duhovi. Odmah se moglo vidjeti da je različito. Žena je bila tako slaba da sam mislila da će se u njoj razbuditi malo više života ako joj pokažem živo dijete, a činilo se da ga žarko želi vidjeti. Ali mislim da je sve bilo prekasno, valjda je već bila izgubila previše krvi. Umrla je prije nego što je sunce odskočilo. - Svi su mi govorili da pustim dijete da umre zajedno s majkom - produži ona - ali tada sam ionako dojila Rugiju, a mlijeka sam imala u izobilju. Nije mi bilo preteško da i njega usput othranim. - Ona ga zaštitnički zagrli. - Znam da je slabašan. Možda sam ga trebala ostaviti, ali Ridag mi je drag kao da je moje dijete. I nije mi žao što sam ga zadržala. Ridag pogleda Neziju krupnim smeñim očima, zatim metnu svoje tanke ruke oko njezina vrata i položi glavu na njezine grudi. Nezija ga je držala i Ijuljuškala. Neki kažu da je on životinja, jer ne zna govoriti, ali on razumije. I nije nikakva nakaza - dodade, dobacivši srdit pogled Frebeku. Samo Majka zna zašto su se u njemu pomiješali duhovi. Ejla se borila protiv navale suza. Nije znala kako će ti ljudi reagirati na suze; njezine vodnjikave oči uvijek su smetale članovima Plemena. Dok je promatrala ženu i dijete, zapljusnule su je uspomene. Čeznula je da zagrli sina, ponosno je tugovala za Izom koja ju je prihvatila i odgojila, iako je ona u Plemenu bila različita kao što je Ridag različit u Lavljem taboru. Ali najviše od svega željela je na neki način pokazati Neziji koliko je ganuta, koliko joj je zahvalna za Ridaga, u njegovo i u svoje ime. Na neki neobjašnjiv način Ejla je osjećala da će se nekako odužiti Izi ako učini nešto za Neziju. - Nezija, on razumije - reče Ejla blago. - On nije živo tinja, nije zbitoglavac. On je dijete Plemena, i dijete Drugih. - Znam da nije životinja, Ejla - reče Nezija. - Ali što je
Pleme? - Ljudi, kao Ridagova majka. Vi kažete zbitoglavci, oni kažu Pleme - objasni Ejla. - Kako to misliš: "oni kažu Pleme"? Oni ne mogu govo riti - ubaci Tulija. - Ne govore mnogo riječi. Ali govore. Govore rukama. - Kako to znaš? - upita Frebek. - Po čemu si tako pametna? Džondalar duboko udahnu i zadrža zrak u plućima, očekujući njezin odgovor. Ja sam prije živjela s Plemenom. Govorila sam kao Pleme. Ne riječima, dok nije došao Džondalar - reče Ejla. Pleme, to su bili moji ljudi, moj narod. Nastade grobna tišina kad su prisutni shvatili značenje njezinih riječi. Hoćeš reći da si živjela sa zbitoglavcima! Živjela si s onim prljavim životinjama! - uzviknu Frebek, skačući na noge i uzmičući. - Nije čudno što ne može pravilno govori ti. Ako je s njima živjela, onda je grozna kao i oni. Ništa drugo nego životinje, svi oni skupa, uključujući i tu tvoju nastranu spodobu, Nezija. Tabor se uzbunio. Ako se netko možda s njim i slagao, Frebek je ipak predaleko otišao. Prekoračio je granice pristojnosti prema posjetiocima, a čak je još uvrijedio glavaro-vu družicu. Ali njemu je odavno smetalo što je njegov Tabor prihvatio "nakazu pomiješanih duhova", a još je bio vruć od netom minule bitke što ju je vodio s Fralijinom majkom. Htio je na nekom iskaliti svoj bijes. Talut je urliknuo braneći Neziju i Ejlu. Tulija je odmah skočila da brani čast Tabora. Krozija se zlobno smješkala i naizmjence hrabrila Frebeka i mrko gledala Fraliju. I ostali su glasno izricali svoja mišljenja. Ejla je prelazila pogledom s jednog na drugoga, želeći rukama pokriti uši da ne čuje njihovu buku. Odjednom Talut viknu da se stišaju. Uzvik je bio dovoljno jak da svi umuknu. Tada se začuo Mamutov bubanj. Njegov je zvuk djelovao na prisutne tako da su se smirili i zašutjeli. Prije nego itko drugi išta rekne, mislim da moramo čuti što Ejla ima reći - reče Talut kad je bubanj utihnuo. Ljudi se nagnuše, željni da što više čuju i doznaju o toj tajanstvenoj ženi. Ejla nije bila naročito voljna da išta više kaže toj bučnoj i gruboj čeljadi, ali osjećala je da nema izbora. Zatim isturi malo bradu i pomisli: "Ako to žele čuti, reći ću im; ali ujutro odlazim." - Ne sjećam se djetinjstva - poče Ejla - samo potres pamtim, i spiljskog lava koji mi je ostavio ožiljke na nozi. Iza kaže da me je našla kraj rijeke... kako se kaže, Mamut? Nisam bila budna. - Bez svijesti. - Iza me našla kraj rijeke, bez svijesti. Imala sam godine kao Ridag, manje. Možda pet godina. Noga ranjena od pandže spiljskog lava. Iza je izlječiteljica. Ona liječi moju nogu. Kreb je Mog-ur... kao Mamut... sveti čovjek... poznaje svijet duhova. Kreb uči mene govoriti na plemenski način. Iza i Kreb... cijelo Pleme... oni se brinu za mene. Ja nisam Pleme, ali oni se brinu za mene. Ejla se upinjala da se sjeti svega što joj je Džondalar govorio o njihovu jeziku. Nije joj bilo drago što je Frebek rekao da ona ne može pravilno govoriti, kao ni ostalo što je rekao. Pogledala je Džondalara. Čelo mu je bilo nabrano. Htio ju je upozoriti da bude oprezna. Nije znala što je razlog njegovoj zabrinutosti, ali možda nije bilo potrebno da se sve spomene.
Odrasla sam s Plemenom, ali otišla... tražiti Druge, kao ja. Ja sam... - Ona zastade da nañe pravu riječ. - Ja sam tada imala četrnaest godina. Iza mi kaže, Drugi žive na sjeveru. Dugo tražim, ništa ne nañem. Onda nañem dolinu i ostanem u dolini, da budem spremna za zimu. Ubijem konja za meso, onda vidim malog konja, njezino čedo. Ja nemam narod. Mladi konj kao dijete, odgajam mladog konja. Poslije, nañem mladog lava, ranjenje. Uzmem i lava, ali on raste, zatim ode, nañe družicu. Živim tri godine u dolini, sama. Onda dolazi Džondalar. Tada Ejla zastade. Nitko ne progovori ni riječi. Njezino objašnjenje, izrečeno tako jednostavno, bez ukrasa, moglo je biti samo čista istina, ali je ipak teško bilo povjerovati. Ono je budilo više pitanja nego što je davalo odgovora. Jesu li je zaista mogli uzeti i odgojiti zbitoglavci? Jesu li oni doista mogli govoriti, ili bar sporazumijevati se? Jesu li mogli biti toliko slični ljudima, toliko čovječni? A što je ona? Ako su je oni odgojili, spada li meñu ljude? U tišini koja je nastupila. Ejla je promatrala Neziju i dječaka, a onda se sjetila dogañaja koji se zbio u početku njezina života u Plemenu. Kreb ju je učio kako će se sporazumijevati znakovima ruku, ali jednu je kretnju sama naučila. Bio je to znak koji se često pokazuje djeci, a djeca ga uvijek upotrebljavaju kad se obraćaju ženama koje se o njima brinu. Sjetila se kako se Iza osjećala kad joj je ona prvi put uputila taj znak. Ejla se nagnu naprijed i reče Ridagu: - Pokazat ću ti riječ. Riječ koju govoriš rukama. On sjede, a u očima mu se pojaviše radoznalost i uzbuñenje. Razumio je, kao i uvijek, svaku riječ koju je čuo, a razgovor o znakovima pobudio je u njemu nejasne osjećaje. Dok su svi gledali, ona načini kretnju, namjeran pokret rukama. On pokuša da je oponaša, mršteći se od zbunjenosti. Zatim, neočekivano, javi mu se razumijevanje iz nekog duboko pokopanog mjesta, i pokaza se na njegovu licu. Sam se ispravljao, dok je Ejla potvrñivala glavom i smiješila se. On se onda okrenu prema Neziji i ponovi kretnju. Ona pogleda Ejlu. - On ti kaže "majko" - objasni Ejla. - Majko? - reče Nezija, pa sklopi oči, razgoneći suze, dok je grlila dijete za koje se brinula od roñenja. - Talut! Talut! Jesi li vidio? Ridag me je upravo nazvao majkom. Nisam se nadala da ću ikada dočekati dan kad će me Ridag nazvati majkom.
Promijenilo se raspoloženje u Taboru. Nitko nije znao što bi rekao ili mislio. Tko su ti stranci što se tako naglo pojaviše u njihovoj sredini? Lakše je povjerovati čovjeku koji kaže daje došao s nekog dalekog mjesta na zapadu, nego ženi koja kaže da je provela tri godine u obližnjoj dolini, i što je još neobičnije, da je prije toga živjela sa zbitoglavcima. Ženina je priča ugrožavala cijelo ustrojstvo udobnih vjerovanja, a ipak je bilo teško posumnjati u njezine riječi. Nezija je odnijela Ridaga u postelju, sa suzama u očima, pošto je znacima izgovorio svoju prvu tihu riječ. Svi su to shvatili kao znak da je završeno pripovijedanje priča, pa su pošli prema svojim ognjištima. Ejla iskoristi zgodu da klizne napolje. Navukavši krzneni ogrtač preko glave, ona izañe iz zemunice. Njiska je prepozna i blago zafrkta. Pipajući put kroz tamu, voñena frktanjem i otpuhivanjem Ejla nañe kobilu. "Je li sve u redu, Njiska? Je li ti udobno? A Trkač? Vjerojatno vam nije nimalo bolje nego meni", reče Ejla u mislima, razgovarajući više sa sobom nego s konjima. Njiska zamah-nu glavom, pažljivo se pomaknu, zatim položi glavu na ženino rame, a Ejla zagrli njezin čupavi vrat i nasloni čelo na kobilu koja
joj je tako dugo bila drugarica. Trkač se odmah priljubi k njima, pa su tako utroje uživali trenutak odmora od svega neobičnog što su tog dana doživjeli. Kad je Ejla vidjela da su konji dobro, odšetala se dolje do riječne obale. Ugodno je bilo biti izvan nastambe, daleko od ljudi. Ona duboko udahnu. Noćni je zrak bio hladan i suh. Iskrice naboja zapucketaše joj u kosi dok je skidala krznenu kukuljicu, protezala vrat i osvrtala se. Mladi mjesec, izbjegavajući velikog pratioca koji ga je vezao uza se, okrenuo je svoje sjajno oko prema dalekim dubinama koje su sa svojim treperavim svjetlilima obećavale neograničenu slobodu, a davale su zapravo samo svemirsku prazninu. Visoki tanki oblaci skrivali su manje zvijezde, dok su se jače samo zaogrtale velom blistavog koluta, pa se čañavo crno nebo osjećalo bliže i mekše. Ejla je bila smetena, razdirale su je sukobljene emocije. To su oni Drugi koje je tražila. To je narod u kojem se rodila. Odrasla bi s takvim ljudima, u sigurnosti, kod kuće, da nije bilo potresa. Umjesto toga odgojilo ju je Pleme. Poznavala je plemenske običaje, ali navike njezina naroda bile su joj strane. Ipak, da nije bilo Plemena, ona uopće ne bi odrasla. Ne može se k njima vratiti, ali ne osjeća ni da ovdje pripada. Ovi su ljudi tako bučni, tako nesreñeni. Iza bi rekla da se ne znaju ponašati. Kao onaj Frebek, koji je govorio preko reda, ne tražeći dopuštenje, a zatim su svi vikali i govorili u isto vrijeme. Mislila je da je Talut voña, ali i on je morao vikati da bi ga ostali čuli. Brun nikad nije morao vikati. Jedini put kad ga je vidjela da viče bilo je u prigodi kad je nekoga upozorio na blisku opasnost. Svi su u Plemenu uzdizali voñu na neku razinu pažnje; Brun je samo davao znak, i već je za tren oka svatko bio pozoran. Nije joj bio drag ni način kako su ti ljudi govorili o Plemenu, nazivajući ih zbitoglavcima i životinjama. Zar nitko ne može vidjeti da su i oni ljudi? Malo različiti, možda, ali svejedno ljudi. Nezija je to znala. Usprkos onome što su ostali rekli, ona je znala da je Ridagova majka bila žena, i da je dijete koje je rodila samo nejako čedo. Doduše, miješan je kao moj sin, pomisli Ejla, i kao Odina kćerčica na Plemenskom zboru. Kako je Ridagova majka mogla dobiti dijete s tako pomiješanim duhovima? Duhovi! Da li doista duhovi prave čeda? Da li duh muškarčeva totema nadjačava ženin duh i uzrokuje da u njoj raste dijete, kako se vjeruje u Plemenu? Ili velika majka bira i slaže duhove muškarca i žene, pa ih zatim stavlja u ženu, kako vjeruje Džondalar i ova čeljad? Zašto sam ja jedina koja misli da muškarac, a ne duh, začinje rast čeda u ženinoj utrobi? Muškarac, koji to čini svojim udom... svojom muškošću, kako veli Džondalar. Zašto bi se inače muškarci i žene spajali? Kad mi je Iza govorila o svom lijeku, rekla je da on jača njezin duh, pa je tako uspijevala da ne dobije dijete kroz tolike duge godine. Možda je tako djelovao lijek, ali ja ga -. i ,
nisam uzimala kad sam živjela sama, a nikakvo se dijete u meni nije začelo samo od sebe. Tek kad je došao Džondalar ja sam pomislila da potražim onu zlaćanu nitastu biljku i korijen antilopine kadulje... Kad mi je Džondalar pokazao da to ne mora boljeti... kad mi je pokazao kako divno može biti muškarcu i ženi zajedno... Pitam se što bi se bilo dogodilo da sam prestala uzimati Izin tajni lijek? Da li bih imala dijete? Da li bih dobila Džon-dalarovo dijete? Ako on stavlja svoju muškost onamo, odakle dolaze djeca? Razmišljanje joj donese toplinu u lice, zasvrbješe je bradavice. Danas je prekasno, pomisli. Već sam uzela lijek, jutros, ali što će biti ako sutra
popijem samo običan čaj? Da li bih mogla začeti Džondalarovo dijete? Ipak ne bismo morali čekati. Mogli bismo noćas pokušati... Ona se nasmiješi sama sebi. "Ti samo želiš da te dirne, da metne svoja usta na tvoja usta, i na..." Ona uzdrhta od užitka, sklopivši oči i prepuštajući tijelu da se sjeća kakve osjete on može u njemu probuditi. Ejla? - začu se neki glas. Ona se trže na taj zvuk. Nije čula Džondalarove korake, a njegov se glas nije podudarao s njezinim trenutnim osjećajima. To je razbilo čaroliju. Nešto ga je mučilo. Nešto mu nije dalo mira otkad su stigli; tako bi rado doznala što je to. - Da? - Što radiš tamo? - odsiječe on. A što to ona radi? - Osluškujem noć, i dišem, i razmišljam o tebi - odgovori ona, objašnjavajući najtočnije što je mogla svoje raspoloženje. Džondalar nije očekivao takav odgovor, iako ni sam nije znao kakav je očekivao. Borio se protiv čvora srdžbe i strepnje od kojeg mu se grčio želudac otkad se pojavio onaj tamnoputi čovjek. Činilo se da je Ej I i zanimljiv, a Ranek je neprestano u nju zurio. Džondalar je pokušao zatomiti svoju ljutnju i uvjeriti samog sebe kako je glupo misliti da u tome ima išta ružno. Njoj su potrebni novi prijatelji. Ako je on bio prvi u njezinu životu, to ne znači da mora ostati jedini muškarac kojeg će ikada upoznati. Ali kad je Ejla upitala Raneka o njegovu podrijetlu, Džondalar je osjetio da gori od bijesa i da dršće od hladnog užasa u isti mah. Zašto bi željela doznati više o tom očara vajućem strancu ako je ne zanima? Visoki se muškarac odupro porivu da je zgrabi i s njom pobjegne, a mučilo ga je pitanje zašto se tako osjeća. Ona ima pravo birati prijatelje, a oni su samo prijatelji. Samo su razgovarali, samo su se gledali. Kad je izišla sama, Džondalar je vidio kako je prate Ranekove crne oči, pa je brzo prebacio ogrtač preko leña i pohitao za njom. Vidio ju je kako stoji kraj rijeke, i zbog nečega, ne znajući ni sam razloga tome, osjećao je da ona misli na Raneka. Njezin ga je odgovor najprije iznenadio, zatim se opustio i nasmiješio. Morao sam znati da ću dobiti potpun i iskren odgo vor, ako upitam. Dišeš i osluškuješ noć! Ti si divna, Ejla. Ona mu uzvrati osmijeh. Nije znala što je učinila, ali on se zbog nečeg nasmiješio i radost se vratila u njegov glas. Povratila joj se prijašnja toplina, i ona poñe prema njemu. I u mrkloj noći, pri svjetlosti koja je jedva obasjavala lice, Džondalar je po njezinim kretnjama osjetio kako je raspoložena, pa joj je jednako odgovorio. Sljedećeg je časa bila u njegovu zagrljaju, sljubljenih usta, pa su joj sve sumnje i brige odletjele iz misli. Ići će bilo kamo, živjet će sa svakim narodom, učit će najčudnije običaje, samo dok ima svoga Džondalara. Čas kasnije ona ga pogleda. - Sjećaš li se kad sam te pitala koji je vaš znak? Kad sam željela doznati kako da ti kažem kad poželim da me dodimeš, da osjetim tvoju muškost u sebi? - Da, sjećam se - reče on s lukavim smiješkom. - Rekao si da te poljubim, ili da jednostavno pitam. Ja te sad pitam. Možeš li probuditi svoju muškost? Bila je tako ozbiljna, tako bezazlena i tako privlačna. On savi glavu da je poljubi i zadrža je tako blizu da je gotovo mogla vidjeti njegove plave oči i ljubav u njima. Ejla, moja smiješna, moja lijepa ženo - reče on - znaš li koliko te ljubim? Ali dok ju je držao, prostrijeli ga osjećaj krivnje. Ako je toliko ljubi, zašto mu smetaju njezini postupci? Kad je onaj Frebek ustuknuo od nje s gañenjem htio je umrijeti od stida što ju je doveo, što bi i njega mogli
povezati s njom. Trenutak kasnije on je mrzio sebe zbog toga. On je ljubi. Kako se može stidjeti zbog žene koju ljubi? Onaj tamnoputi čovjek, Ranek, on se nije stidio. Onaj
noge, zatim dohvati njegov ud i uvede ga u vlažne, čežnjive dubine. Duboko udahnu dok je ulazio u nju, i začu stenjanje kao da se guši, zatim osjeti kako njegovo koplje tone u nju da je ispuni, dok se pripijala uz njega. Čak i u zanosu on se divio njezinu čudu, divio se kako pristaju jedno uz drugo, kako je njezina dubina dovoljna za njegovu dužinu. Osjećao je kako ga njezine stidne usne potpuno ovijaju, i gotovo u istom trenutku dosegnu vrhunac. Časak se borio da ga suzbije, da uspostavi nad njim vlast po običaju, ali onda se prepusti. Zaroni unutra, pa još jedanput, pa još jedanput, a zatim s neopisivim drhtanjem osjeti rast do čudesnog vrhunca i kriknu njezino ime. - Ejla! Oh, moja Ejla, moja Ejla. Ja te volim! - Džondalar, Džondalar, Džondalar... Završi nekoliko posljednjih pokreta, zatim stenjući zaroni lice u njezin vrat i stisnu je ležeći mirno, ugašeno. Ona je osjećala kako joj kamen probada leña, ali prijeñe preko toga. Nakon nekoliko časaka on se pridiže i pogleda je pod soborn, dok mu se čelo boralo od zabrinutosti. - Žao mi je - reče on. - Zašto ti je žao? - Bio sam prebrz, nisam tebe pripremio, nisam i tebi pružio Užitak. - Ja sam bila spremna, Džondalar, osjetila sam Užitak. Zar te nisam pitala? Ja imam Užitak u tvojem Užitku. Imam Užitak u tvojoj ljubavi, u tvojim snažnim osjećajima prema meni. - Ali to nisi osjetila u istom času kad i ja. - Nije mi bilo potrebno. Imala sam različit osjećaj, različit Užitak. Da li je to uvijek potrebno? - upita ona. - Nije, mislim da nije - reče on mršteći se. Zatim je poljubi i produži poljubac. - I ova noć još nije prošla. Doñi, ustani. Ovdje je hladno. Idemo potražiti toplu postelju. Digija i Branag već su navukli i zatvorili svoje zavjese. Bit će razdvojeni do sljedećeg ljeta, pa su željni jedno drugoga. Ejla se nasmiješi. - Ali nisu željni koliko si ti bio željan. -Nije mogla vidjeti, ali pomisli da se on zacrvenio. - Volim te, Džondalar. Sve volim, sve što činiš. Čak i tvoju žudnju... - Ona potrese glavom. - Ne, to nije točno, to nije prava riječ. Riječ koju tražiš glasi gorljivost, rekao bih. njegov način kako ju je gledao, s bijelim sjajnim zubima i blistavim crnim očima, nasmijan, privlačan, izazovan... Kad su mu došle te misli, Džondalar se morao boriti da ih progna iz sebe. Stalno ih je morao tjerati iz glave. Toliko ju je volio da nije mogao podnijeti pomisao da bi ona mogla poželjeti nekog drugog, možda nekog tko zbog nje nije u neprilici. Volio ju je više nego što je mislio da je moguće ikoga voljeti. Ali kako to da se zastidio zbog žene koju voli? Džondalar je ponovno poljubi, jače, stežući je do boli, zatim s jednakim žarom poče joj cjelivati grlo i vrat. Znaš li ti kako se osjećaš kad nikad prije nisi volio nijednu ženu, da bi napokon doznao da se možeš zaljubiti? Ejla, možeš ii ti naslutiti koliko te volim? Bio je tako ozbiljan, tako gorljiv, da je osjetila bolan strah, ne za sebe nego za njega. Voljela ga je, više nego što je mogla riječima izraziti, ali ta
ljubav što je on osjeća prema njoj nije ista stvar. Ona nije bila toliko jača, koliko upornija, punija zahtjeva. Kao da se bojao da će izgubiti ono što napokon posjeduje. Totemi, osobito jaki totemi, znali su osjetiti i iskušati baš takve strahove. Željela je naći načina da suzbije izlijevanje njegove moćne strasti. Mogu osjetiti koliko si spreman - reče ona. Ali on nije odgovorio veselijim raspoloženjem, kako se nadala. Umjesto toga poljubio ju je žestoko, stisnuo ju je tako da su joj rebra pucala. Zatim je zavukao ruke u njezin ogrtač, ispod tunike, tražeći grudi, pokušavajući da razveže vrpcu na njenim hlačama. Nikad ga nije vidjela takvoga, nikad nije tako tražio, žudio, molio u velikoj hitnji. Obično je bio blag, pazeći više na njezine potrebe. Poznavao je njezino tijelo bolje nego ona, i uživao je u svom znanju i vještini. Ali ovaj put su njegove potrebe bile jače. Znajući što je posrijedi, ona mu se predala i potonula u moćnom izrazu njegove ljubavi. Bila je spremna za njega kao što je i on bio spreman za nju. Ona razveza vrpcu i spusti hlače, zatim mu pomože da on skine svoje. Prije nego što je bila svjesna toga, ležala je na tvrdom tlu kraj riječne obale. Uhvatila je slabašnu svjetlost blijedih zvijezda prije nego što je sklopila oči. Bio je na njoj, ustima je pritiskivao njezina usta, prodirući jezikom, istražujući, kao da njime može naći ono što je tako željno tražio svojim toplim i ukrućenim udom. Ona mu se otvori, zinu i raširi - Volim tvoju gorljivost. Da, to je točno. Bar tvoj jezik poznajem bolje nego mamutovski. - Ona zastade. - Frebek je rekao da ne govorim ispravno. Džondalar, hoću li ikad naučiti ispravno govoriti? - Ni ja ne govorim pravilno mamutovski. To nije jezik s kojim sam rastao. Frebek samo želi stvarati neprilike - reče Džondalar pomažući joj da ustane. - Zašto svaka Spilja, svaki Tabor, svaka skupina mora imati nekog smutljivca? Ne obraćaj pažnju na njega, nitko ne drži do njega. Ti vrlo dobro govoriš. Zapanjen sam načinom na koji prihvaćaš jezike. Uskoro ćeš govoriti mamutovski bolje nego ja. - Moram naučiti kako se riječima govori. Drugo mi ništa sad ne preostaje - reče ona blago. - Ne poznajem nikoga tko govori jezikom u kojem sam rasla, nikoga više. Ona načas sklopi oči dok je osjećaj grozne praznine prodi rao u njezinu unutrašnjost. Ona se nelagodno strese i poče oblačiti hlače, a onda zastade. - Čekaj - reče i ponovno ih skide. - Davno, kad sam prvi put postala ženom, Iza mi je rekla sve što žena iz Pleme na mora znati o odnosima izmeñu muškaraca i žena, iako je sumnjala da ću ikad naći druga i da će mi to znanje biti potrebno. Možda Drugi ne vjeruju na isti način, čak ni znakovi izmeñu muških i ženskih nisu isti, ali večeras je prva noć moga spavanja meñu Drugima, pa mislim da bih se morala očistiti nakon naših Užitaka. - Što hoćeš time reći? - Idem se oprati u rijeci. - Ejla! Hladno je. Mračno je. Može biti opasno. - Neću daleko. Ostat ću na obali - reče zbacujući sa sebe ogrtač i svlačeći donju tuniku preko glave. Voda je bila hladna. Džondalar je promatrao s obale, pošto se smočio upravo koliko je bilo dovoljno da dozna kako je hladno. Njezin osjećaj da se u toj zgodi zbilo nešto posebno naveo ga je da se sjeti običaja očišćenja prilikom Prvih obreda, pa je zaključio da ni njemu neće naškoditi malo pranja. Drhtala je kad je izišla iz vode. On je zagrli da je ugrije. Obrisao ju je čupavim bizonovim krznom svog ogrtača, zatim joj je pomogao da obuče tuniku i ogrtač.
Osjećala je živost, svježinu i bodrost dok su se vraćali u zemunicu. Većina se spremala za počinak kad su ušli. Vatre su bile smanjene, glasovi stišani. Prvo je ognjište bilo praz no, premda se još vidjelo mamutovo pečenje. Kad su polako prolazili kroz Lavlje ognjište, Nezija ustade i zadrža ih. Htjela sam ti samo zahvaliti, Ejla - reče bacivši pogled na jednu od postelja kraj zida. Ejla pogleda za njom i vidje tri male spodobe ispružene na istom širokom ležaju. Latija i Rugija dijelile su postelju s Ridagom. Danug je uzeo drugu postelju, ispruživši se u snu, a Talut je nalakćen čekao Neziju, smiješeći joj se s treće. Ejla mu kimnu i uzvrati smiješak, ne znajući točno što bi trebalo odgovoriti. Dok se Nezija zavlačila natrag k svome riñokosom divu, oni prijeñoše u sljedeće ognjište, nastojeći da proñu tiho i nikog ne uznemire. Ejla osjeti da je netko promatra, pa svrnu pogled prema zidu. Dva sjajna oka i smiješak pratili su ih iz mračne udubine. Ona osjeti da se Džondalaro-va ramena ukrućuju, pa brzo odvrati pogled. Učinilo joj se da čuje tiho smijuckanje, zatim pomisli da je taj zvuk potekao od hrkanja s kreveta kraj suprotnog zida. Na prostranom četvrtom ognjištu jedna je postelja bila zastrta teškom kožnom zavjesom, zaklanjajući prostor od prolaza, iako su se mogli čuti zvukovi i primijetiti pokreti iza zavjese. Ejla primijeti da većina drugih spavaćih mjesta u dugačkoj nastambi ima slične zavjese, zavezane za grede od mamutovih kostiju ili za bočne stupove, iako sva nisu bila zatvorena. Mamutov ležaj sučelice njihovoj postelji bio je otvoren. Ležao je na njemu, ali ona je znala da ne spava. Džondalar zapali komadić drveta na žeravici koja je tinjala na ognjištu, zakloni plamen dlanom i odnese ga do uzglavlja njihova uzvišenja. Tu je u zidnoj udubini ležao plosnat kamen, s udubljenjem koje je dopola bilo ispunjeno mamutovom mašću. Zapali stijenj od usukanog tršča-nog lišća, i blago svjetlo obasja mali lik Majke iza kamena svjetiljke. Zatim razveza vrpce koje su držale zavjesu oko njihova kreveta, pa kad koža spuznu, dade Ejli znak. Ona se zavuče i pope na povišeni ležaj načinjen od meka krzna. Sjedeći na sredini, ograñena zavjesom i obasjana treperavim svjetlom, osjećala je osamljenost i sigurnost. Bilo je to njihovo privatno mjestašce. Sjetila se spiljice koju je našla dok je bila djevojčica, gdje se znala sklanjati kad je željela biti sama. Tako su pametni, Džondalar. Ja se ovoga ne bih sjeti la. " r j Džondalar se opruzi kraj nje, uživajući u njezinoj radosti. - Drago ti je što je zavjesa spuštena? Oh, da. Čovjek se osjeća kao da je sam, iako zna da su okolo drugi ljudi. Da, drago mi je. - Njezin je smiješak upravo blistao. On je privuče k sebi i blago je poljubi. - Tako si lijepa kad se smiješiš, Ejla. Ona pogleda njegovo lice, obliveno ljubavlju; privlačne oči, ljubičaste pri plamičku umjesto njihova običnog plavetnila; dugačku kosu, rasutu po krznima; jaku bradu i visoko čelo, tako različito od bezbrade čeljusti i spljoštena čela u članova Plemena. - Zašto režeš bradu? - upita ona, dodirujući strnište na čeljusti.
- Ne znam. Mislim da je to stvar navike. Ljeti je ovako hladnije, nije toliko svrbljiva. A zimi je obično pustim da naraste. Toplije mi je lice kad sam vani. Zar ti se ne sviña kad je obrijana? Ona se namršti od zbunjenosti. - Nije moja stvar da to kažem. Brada je muškarčeva, da je reže ili ne reže, po volji. Pitam te samo zato što nikad nisam vidjela nikoga da je reže, dok nisam tebe upoznala. Zašto pitaš da li mi se to sviña ili ne sviña? - Pitam te zato što ti želim ugoditi. Ako voliš bradu, pustit ću je da naraste. - To nije važno. Tvoja brada nije važna. Ti si važan. Ti mi se sviñaš... Ne. - Ona Ijutito potrese glavom. - Ti mi daješ sviñanje... Užitak... da, s tobom uživam - ispravi se. On se nasmiješi promatrajući kako joj se u mislima isprepleću te dvije slične riječi. - Ja bih ti htio pružiti Užitak. -Ponovno je privuče i poljubi. Ona se ispruži kraj njega. On se pridiže, sjede i pogleda je. - Kao prvi put - reče. - Tu je čak i boštvo koje će nad nama stražariti. - Pogleda u udubinu gdje je stajala majčinska figura od bjelokosti, obasjana svjetlom plamena. Ovo je prvi put... u stanu Drugih - reče ona, skla pajući oći, osjećajući buñenje slasti i svečanost trenutka. On joj obuhvati lice rukama i poljubi je u oba očna kapka, zatim poče promatrati ženu o kojoj je mislio da je najljepša žena koju je ikad vidio. Bilo je u njoj nečega neobičnog. Kosti njezina lica bile su više nego u zelandon skih žena, oči su joj bile šire razmještene. Obrubljivale su ih guste trepavice, tamnije od guste kose koja se zlatila kao jesenska trava. Čeljust joj je bila čvrsta, brada malo izboče-na. Imala je ravan ožiljak na grlu. On ga poljubi i osjeti kako ona treperi od užitka. Odmaknu se malo i opet je pogleda, zatim poljubi vršak njezina finog ravnog nosa, i kutak punih usana gdje su se zakrivljivale u tračak osmijeha. Mogao je osjetiti kako je napeta. Poput kolibrića, nepokretna ali puna treperavog uzbuñenja koje se ne vidi nego se samo osjeća, držala je sklopljene oči, ležeći mirno i čekajući. Promatrao ju je, uživao je u trenutku, zatim joj je ljubio usta, otvarao svoja i tražio prolaz za jezik, i osjetio da ga ona prihvaća. Nije bilo prodiranja ovaj put, tek blago traženje, a zatim prihvaćanje njezina jezika. On sjede i vidje njezine otvorene oči i smiješak. Skide tuniku i pomože njoj da skine svoju. Spustivši je blago na leña, nagnu se i čvrsto prihvati ustima bradavicu, i poče sisati. Ona zadahta dok je udar uzbuñenja kroz nju strujao. Osjeti vlažno treperenje meñu nogama, pa se čudila zašto Džondalarova usta na njezinoj bradavici bude podražaje na mjestu koje nije dotaknuo. Lizao joj je dojku i lagano griskao, dok se ona nije pridigla prema njemu, a tada ju je snažno usisao u usta. Ona zastenja od užitka. On dohvati drugu dojku, pomilova njezinu punu oblinu i izbočenu bradavicu. Ona je već teško disala. On napusti njezine dojke i poče joj ljubiti vrat i grlo, nañe joj uho i liznu školjku, zatim dahnu u šupljinu, milujući joj ramena i grudi objema rukama. Ona se sva strese od drhtaja. Poljubi je u usta, zatim toplim jezikom prijeñe polako preko njezine brade, spusti se sredinom grla, izmeñu dojki, sve do pupka. Njegova je muškost ponovno narasla, uporno je napinjala svezane hlače. On najprije odveza njezine vrpce i svuče joj dugačke hlače, pa se vrati na pupak, napredujući istim smjerom. Osjeti meke dlačice, zatim jezikom nañe vršak njezine tople pukotine. Osjetio je kako poskakuje kad je stigao do male, tvrde izbočine. Kad je prestao, njoj se ote lak uzvik žaljenja. Tada odriješi svoje vrpce, skide hlače i oslobodi svoj propeti ud. Ejla sjede i uze ga u ruku, klizeći po njegovoj punoj dužini, osjećajući toplinu, glatku kožu, tvrdu punoću.
Bilo mu je drago što nju ne plaši njegova veličina, kako je uplašila mnoge žene kad su ga prvi put vidjele, pa čak i poslije. Ona se nagnu k njemu, a on osjeti kako ga njezina topla usta obuhvaćaju. Osjećao je uzbuñenje dok se ona micala dolje-gore, i bilo mu je drago što ga je tako lišila najjače žudnje, inače se ne bi mogao više svladati. Ejla, ovaj put želim pružiti tebi Užitak - reče i odgurnu je. Ona ga pogleda raširenih očiju koje su sjale u polutami, poljubi ga i složi se. On je prihvati za ramena i položi je na krzna, pa je opet stade ljubiti u usta i po vratu, budeći ponovno u njoj žmarce Užitka. Obuhvati obje dojke rukama, stisnu ih bliže, pa poče lizati jednu i drugu bradavicu, i udubinu izmeñu njih. Zatim njegov jezik nañe pupak i poče oko njega kružiti u sve široj spirali, dok nije stigao do mekih dlačica na brežuljku. Prebaci se izmeñu njezinih nogu, raširi joj bedra, a zatim razmaknu stidne usne i polagano liznu. Ona se potrese, napola sjede, kriknu, a on ponovo osjeti svoju snagu. Volio je pružiti njoj Užitak, osjećati kako odgovara na njegovu vještinu. Bilo je to slično izvlačenju lijepe oštrice iz komada kremena. Posebno ga je ispunjavala veseljem spoznaja da joj je on prvi pružio Užitak. Prije je poznavala samo silu i bol; tek on je u njoj razbudio Dar užitka koji je Velika majka zemlja dala svojoj djeci. On ju je nježno pretraživao, znajući gdje leže osjeti uživanja, nadražujući ih jezikom i sežući svojim spretnim rukama unutar nje. Ona se počela gibati prema njemu, kričeći tiho i tresući glavom, i on je znao da je spremna. Pronañe tvrdu dražicu, poče je lizati, njezin se dah ubrza, a i njegova nabrekla muškost tražila je nju. Začu se njezin vrisak, on osjeti vlažnost, ona ga pograbi. Džondalar... aaah... Džondalar! Bila je izvan sebe, nesvjesna ičega drugog osim njega. Željela ga je, željela je oćutjeti njegovu punoću u sebi. Bio je na njoj, pomagala mu je, vodila ga je, zatim je skliznuo unutra, i ona osjeti naboj koji ga je doveo do neizrecivog vrhunca. On se izvuče natrag, zatim opet zaroni, duboko, duboko; svega ga je obuhvatila. On opet povuče natrag, pa gurnu unutra, pa opet gurnu, pa opet gurnu. Htio je izvući ud, htio je da to traje. Želio je da nikad ne završi, ali nije mogao izdržati. Sa svakim novim snažnim guranjem osjećao je da se bliži svršetak. Znoj je svjetlucao na njihovim tijelima pri žmirkavoj svjetlosti dok su usklañivali ritam, tražili hod, micali se u bilu života. Dišući teško, nastojali su postići savršeno podudaranje u svakom njihaju, stremeći, trepereći, ulažući svu želju, svaku misao, sve osjećaje. Zatim, gotovo neočekivano, napetost dosegnu vršak. U provali koja ih je oboje nadmašila, oni stigoše na vrh i probiše se na drugu stranu u grču radosti. Stiskali su se jedan tren, kao da se žele meñusobno prožeti, a onda malaksaše. Ležali su nepokretno, hvatajući dah. Svjetiljka je prskala, plamen se smanjivao, zatim naglo bljesnuo, da bi potom posvema zamro. Čas kasnije Džondalar se prevrnu i leže pored nje, osjećajući da njime vlada polusvjesno stanje izmeñu sna i jave. Ali Ejla je još bila posve budna, oči su joj bile širom otvorene u tamu, slušala je po prvi put nakon toliko godina zvukove ljudi. Iz susjedne postelje dopirali su tihi glasovi, muški i ženski, a malo dalje čulo se hrapavo disanje usnulog vrača. Čula je kako neki muškarac hrče na susjednom ognjištu, dok je s prvog ognjišta dopirala nepogrešiva smjesa rezanja i vrištanja Taluta i Nezije koji su dijelili Užitke. Iz drugog je pravca stizao dječji plač. Netko je utješno govorio dok se plač nije naglo izgubio. Ejla se nasmiješi: nema sumnje da je djetetu ponuñena sisa. Još dalje čuli su se glasovi prigušene srdžbe, zatim stišavanje buke, a još dalje odzvanjao je prodoran kašalj.
Noći su uvijek bile najgore vrijeme tijekom njezinih samotničkih godina u dolini. Po danu je uvijek mogla naći nešto da bude zaposlena, ali noću ju je teško pritiskivala grozna šupljina njezine spilje. U početku, dok je čula samo vlastito disanje, jedva je mogla i spavati. U Plemenu je uvijek netko bio u blizini; najgora moguća kazna bila je samoća, kad su nekoga odvajali da bude po strani, osuñujući ga na izbjegavanje, na progonstvo, bacajući na njega smrtno prokletstvo. Ona je predobro znala da je to zaista najteža kazna. Sad je to još bolje znala. Ležeći u mraku, slušajući zvukove života oko sebe, osjećajući Džondalarovu toplinu pokraj sebe, prvi put otkad je srela te ljude, koje je oduvijek nazivala Drugima, osjetila se kao kod kuće. - Džondalar? - zazva tiho.
- Hmmmmmm. - Spavaš li? - Još ne - promrmlja on. - Dobri su ovo ljudi. Imao si pravo, morala sam doći i upoznati ih. Njegov se mozak brzo razbistri. Nadao se da joj ljudi njezine vrste neće biti strašni, kad se jednom s njima upozna i na njih navikne. On je odavno otišao od svojih, Putovanje na povratku bit će dugačko i teško, ona treba da mu se pridruži. Ali njezina dolina je postala dom. Nudi joj sve što je potrebno za opstanak, i ona je ondje uredila svoj život, služeći se životinjama umjesto ljudi koji su joj nedostajali. Ejla nije željela poći; naprotiv, željela je da Džondalar ostane. - Znao sam da će ti se svidjeti, Ejla - reče on toplo, uvjerljivo - samo ako ih upoznaš. - Nezija me podsjeća na Izu. Što misliš, kako je Ridago va majka postala trudna s njim? - Tko zna zašto joj je Majka dala dijete miješanih duho va? Majčini su putovi uvijek nedokučivi. Ejla je šutjela neko vrijeme. - Ja ne mislim da joj je Majka dala miješane duhove. Mislim da je upoznala muškarca koji pripada Drugima. Džondalar se namršti. - Znam da misliš da muškarci imaju neke veze sa začetkom života, ali kako je zbitoglavka mogla poznavati nekog čovjeka? - Ne znam kako, ali žene iz Plemena nikad ne putuju same, nikad se ne udaljavaju od Plemena, i uvijek bježe od Drugih. Muškarci ne žele da im se Drugi primiču ženama. Oni misle da se dijete začinje od duha muškarčeva totema, pa ne žele da se muški duh Drugih previše približi. I žene ih se boje. Na Plemenskim zborovima uvijek se čuju nove priče o članovima koje su zlostavljali ili ranili Drugi, napose o ženama. Ali Ridagova se majka nije plašila Drugih. Nezija je rekla da ih je pratila dva dana, i pošla je za Talutom kad joj je dao znak. Svaka bi druga žena iz Plemena pobjegla od njega. Morala je prije toga poznavati nekog od njih, i taj je s njom dobro postupao, ili barem nije bio grub, jer se nije bojala Taluta. Kad joj je bila potrebna pomoć, zašto je pomi slila da će je dobiti od Drugih? - Možda je to učinila samo zato što je vidjela da Nezija ima dojenče - napomenu Džondalar. Možda. Ali to ne objašnjava zbog čega je bila sama. Jedini razlog kojeg se mogu sjetiti je kletva i prognanstvo iz njezina plemena. Rijetko pada kletva na žene. One po svo joj naravi ne privlače prokletstvo. Možda je to imalo neku
vezu s muškarcem izmeñu Drugih... Ejla umuknu na trenutak, zatim zamišljeno dodade: -Ridagova je majka sigurno silno željela svoje dijete. Trebalo je mnogo hrabrosti da se približi Drugima, čak ako je i upoznala muškarca prije toga. Predala se tek kad je vidjela dijete i pomislila da je izobličeno. Ni Pleme ne voli djecu miješanih duhova. - Kako možeš biti tako sigurna da je upoznala nekog muškarca? - Došla je ka Drugima da rodi dijete, što znači da nije imala plemena koje bi joj pomoglo; a zbog nečeg je mislila da će joj Nezija i Talut pomoći. Sigurna sam daje poznavala čovjeka koji je s njom dijelio Užitke... ili koji je samo olakšavao svoje potrebe. Imala je mješovito dijete, Džonda lar. - Zašto misliš da muškarac začinje život? - Ako dobro razmisliš, Džondalar, sam ćeš uvidjeti. Pogledaj momka koji je danas stigao, Danuga. On potpuno sliči na Taluta. Samo je mlañi. Mislim da ga je Talut začeo kad je dijelio Užitke s Nezijom. - Misliš li da će imati još jedno dijete zato što su noćas dijelili Užitke? - upita Džondalar. - Užici se često dijele. Oni su Dar Velike majke zemlje, i njoj se iskazuje čast kad se često dijele. Ali žene nemaju djecu svaki put kad podijele Njezin Dar. Ejla, ako čovjek cijeni Majčine Darove, ako je časti, onda Ona može odlučiti da njegov duh pomiješa s duhom žene s kojom se sparuje. Ako je to njegov duh, dijete može sličiti na njega, kao što je Danug nalik na Taluta, ali Majka o tome odlučuje. Ejla se namršti u mraku. To pitanje nije riješila. - Ne znam zašto žena ne dobije dijete svaki put. Možda se Užici moraju podijeliti nekoliko puta prije nego što se čedo zač-ne, ili možda se to dogaña u odreñeno vrijeme. Možda samo onda kad je duh muškog totema naročito jak, pa može poraziti ženski duh; ili možda Majka bira, ali ona bira muškarca i pojačava njegovu muškost. Možeš li pouzdano reći kako Ona bira? Znaš li kako se duhovi miješaju? Zar se ne bi mogli miješati unutar žene kad se dijele Užici? - To nikad nisam čuo - reče Džondalar - ali mislim da bi moglo biti tako. - Sad se on mrštio u mraku. Šutio je tako dugo da je Ejla pomislila kako je zaspao, ali on tada prozbo ri: - Ejla, ako je istina to što misliš, možda začinjemo dijete svaki put kad dijelimo Majčine Darove. - Da, i ja mislim tako - reče Ejla, oduševljena idejom. - Onda moramo prestati! - reče Džondalar i naglo sje de. - Ali zašto? Ja želim imati čedo koje ćeš ti začeti, Džon dalar. - Ejlino je očajanje bilo očevidno. Džondalar se okrenu i zagrli je. - I ja to želim, ali ne sada. Dalek je put do moga doma. Mogao bi potrajati godinu, dvije. Mogao bi biti opasan, osobito ako bi putovala s djetetom. Zar se onda ne možemo vratiti u moju dolinu? - upita ona. Džondalar se bojao da nikad više ne bi napustili dolinu, kad bi se onamo vratili da ona rodi dijete u sigurnosti. Ejla, mislim da to ne bi bilo dobro. Ti tada ne bi smjela biti sama. Ja ne bih znao kako da ti pomognem, potrebne su žene uz tebe. Žena može umrijeti pri poroñaju - reče, a glas mu se stisnu od strepnje. On je to jednom davno vidio.
Istina je, shvati Ejla. I ona je bila na rubu smrti kad je rañala svoje dijete. Bez Ize ne bi preživjela. Sad nije vrijeme za djecu, makar bila i Džondalarova. Da, pravo imaš - reče ona, osjećajući teško razoča ranje. - Može biti teško... ja... ja bih željela da kraj mene budu žene... On opet umuknu neko vrijeme. - Ejla - reče, a glas mu je gotovo napuknuo od muke. - Možda... možda ne bismo trebali dijeliti istu postelju... ako... Ali time častimo Majku, ako dijelimo Darove - promuca on. Kako mu je mogla reći da zapravo ne moraju prestati dijeliti Užitak? Iza ju je opomenula da to nikad nikome ne rekne, osobito ne muškarcima, da čuva tajnu tog lijeka. - Mislim da ne moraš zbog toga brinuti - reče ona. Nisam baš sigurna da li muškarac uzrokuje nastanak djeteta, a ako Velika majka bira, ona može izabrati svako vrijeme, zar ne? - Da, i to me je zabrinjavalo. Ali ako izbjegavamo Nje zin Dar, to bi je moglo naljutiti. Ona očekuje da je mi časti mo. - Džondalar, ako Ona bira, onda bira. Ako se to dogo di, možemo donijeti odluku kamo ćemo. Ja ne bih željela da Nju uvrijedimo. - Da, imaš pravo, Ejla - reče on s olakšanjem. S primjesom žaljenja Ejla odluči uzimati i dalje tajni lijek koji sprečava začeće; ali te je noći sanjala da ima djecu, neku s dugačkom i plavom kosom, drugu koja su nalik na Ridaga i Darka. Pred zoru je njezin san poprimio drukčije razmjere, postao je zloslutan i nadzemaljski. U snu je imala dva sina, braću kojima nitko ne bi rekao da su braća. Jedan je bio visok i plav, kao Džondalar, a drugi, stariji, bijaše Dark iako mu nije vidjela lice zbog sjene. Braća su se približavala jedan prema drugome sa suprotnih strana puste, neplodne i vjetrovite ravnice. Nju je morila velika tjeskoba; nešto užasno moralo se dogoditi, nešto što je trebalo spriječiti. Zatim, sa strašnim udarom grozote, ona spozna da će jedan od njenih sinova ubiti drugoga. Kad su se primakli bliže, ona pokuša da ih stigne, ali se pred njom ispriječio debeo, klizak zid. Bili su gotovo jedan kraj drugoga, ruku podignutih za udarce. Ona vrisnu. Ejla! Ejla! Što ti je? - upita Džondalar, drmajući je da se probudi. Odjedanput se Mamut nañe kraj njega. - Probudi se, dijete. Probudi se! - reče starac. - Taj je san znamenje, poruka. Probudi se, Ejla! - Ali jedan će umrijeti! - kriknu ona, još ispunjena uzbuñenjem iz sna. - Nije to ono što ti misliš, Ejla - reče Mamut. - To ne mora značiti da će jedan... brat umrijeti. Moraš se naučiti kako se tumače snovi da se dozna njihovo pravo značenje. Ti imaš Darovitost; ona je vrlo jaka, ali nedostaje ti vježbe. Ejlin se vid razbistri i ona vidje dva zabrinuta lica kako je promatraju, oba muška lica, jedno mlado i lijepo, drugo staro i mudro. Džondalar je držao komad zapaljena drveta s ognjišta, da joj olakša buñenje. Ona sjede i pokuša se nasmijati. - Je li ti sada dobro? - upita Mamut. - Da, da. Žao mi je što sam vas probudila - reče Ejla, vrativši se zelandonskom govoru, jer je zaboravila u tom času da starac ne razumije taj jezik. - Još ćemo o tome razgovarati - reče on, smiješeći se blago, i vrati se u svoju postelju.
Ejla opazi da se zavjesa drugog zauzetog ležaja spušta, dok su se ona i Džondalar ponovno smještali na svojoj postelji, i bješe pomalo smetena što je izazvala takvu pometnju. Stisnu se uz Džondalarov bok, naslonivši glavu u šupljinu ispod njegova ramena, zahvalna zbog njegove topline i prisutnosti. Bila je gotovo usnula, kad joj se oči ponovno širom otvoriše. - Džondalar - reče ona šapatom - kako je Mamut znao da sam sanjala o svojim sinovima? O tome kako jedan drugog ubija? Ali on je već spavao. Ejla se probudi u trzaju, zatim se umiri i poče slušati. Ponovno je čula glasan jauk. Netko je trpio velike muke. Ona zabrinuto odmaknu zavjesu ustranu i pogleda po zemunici. Krozija, starica sa šestog ognjišta, stajala je s ispruženim rukama koje su iskazivale molećivi očaj nastojeći pobuditi sažaljenje. - On bi mi grudi izbo! On bi me ubio! Okrenuo bi moju vlastitu kćer protiv mene! - Krozija je vrištala kao da umire, hvatajući se rukama za prsi. Neki su stali i promatrali. - Dala sam mu svoje meso. Meso svoga tijela... - Dala! Ništa ti meni nisi dala! -viknu Frebek. -ja sam platio Svadbarinu za Fraliju. - To je bilo ništavno! Za nju sam mogla mnogo više dobiti - odsiječe Krozija, ali njezina kuknjava nije više bila iskrena kao vrisak od boli. - Došla je k tebi s dvoje djece. To je dokaz Majčine naklonosti. Ti si svojom škrtošću snizio njezinu cijenu. I cijenu njezine djece. Pogledaj je sad! Opet je blagoslovljena. Dala sam ti je od ljubaznosti, od dobrote svoga srca... - I zbog toga što nitko drugi ne bi primio Kroziju, čak ni s njezinom dvostruko blagoslovljenom kćeri - dodade neki glas iz blizine. Ejla se okrenu da vidi tko je to rekao. Smiješila joj se djevojka koja je jučer nosila onu lijepu crvenu tuniku. - Ako si namjeravala dokasno spavati, ne smiješ se na njih obazirati - reče Digija. - Danas su rano počeli. - Ne. Ustajem - reče Ejla. Pogleda oko sebe. Postelja je bila prazna; nigdje nikoga u blizini, osim dvije žene. Džondalar ustao. - Nañe svoju odjeću i poče se oblačiti. Probudim se, mislim da je žena ranjena.
- Nitko nije ranjen. Bar se to ne vidi. Ali meni je žao Fralije - reče Digija. - Teško je biti u takvom procijepu. - Zašto viču? - upita Ejla tresući glavom. - Ne znam zbog Čega se stalno bore. Pretpostavljam da jedno i drugo žele Fralijinu naklonost. Krozija stari i ne želi da Frebek smanji njezin utjecaj, ali Frebek je tvrdoglav. On prije nije imao mnogo, a sad ne želi izgubiti ono što je stekao. Fralija mu je donijela znatan položaj, usprkos svojoj niskoj Svadbarini. Posjetiteljica je očito pokazala zanimanje, pa Digija sjede na postelju dok se Ejla oblačila i nastavi priču. - Ipak ne bih rekla da ga je odbacila. Mislim da joj je stalo do njega, iako katkad zna biti neugodan. Nije bilo lako naći drugog muškarca, onoga tko bi primio njezinu majku. Svatko je vidio kako je bilo prvi put, nitko više nije htio imati posla s Krozijom. Ta starica može kričati koliko hoće o tome kako je dala kćer. Ona je snizila Fralijinu vrijednost. Meni bi bilo strašno da me tako vuku na dvije strane. Ali ja sam sretna. I kad bih išla u osnovani tabor, umjesto što započi njem novi sa svojim bratom, Tulija bi bila dobrodošla.
- Tvoja majka ide s tobom? - reče Ejla čudeći se. Razumjela je da se žena seli u tabor svoga druga, ali za nju je bilo novo da sa sobom vodi majku. - Željela bih da poñe, ali mislim da neće htjeti. Ona bi radije ostala ovdje. Ne zamjeram joj. Bolje je biti glavarica svog tabora nego nečija majka u tuñem taboru. Ipak će mi nedostajati. Ejla je slušala s udivljenjem. Nije razumjela ni pola onog što je Digija rekla, a nije bila sigurna ni da li shvaća drugu polovinu. - Tužno je napustiti majku, i ljude - reče Ejla. - Ali ti uskoro imaš druga? - Oh, da. Sljedećeg ljeta. Na Ljetnom saboru. Majka je napokon sve sredila. Odredila je tako visoku Svadbarinu da sam se bojala da oni neće pristati, ali na kraju su se složili. Ipak mi je jako teško čekati. Samo kad Branag ne bi sad morao otići. Ali oni ga očekuju. Obećao je da će se odmah vratiti... Dvije mlade žene poñoše zajedno prema izlazu; Digija je druželjubivo brbljala, Ejla ju je pohlepno slušala. U predvorju je bilo hladnije, ali tek kad je odmaknula zastor na ulaznom luku i osjetila udar hladnog zraka na licu, Ejla je shvatila koliko je temperatura pala. Hladan je vjetar lepršao njezinom kosom i udarao u tešku mamutovu kožu na ulazu, nadimljući je u iznenadnim naletima. Oštra poprečna struja zraka nosila je sitne pahuljice, ubacivala ih u pukotine i šupljine, zatim ih ponovno podizala i njima zasipala otvoreni prostor. Ejlu je peklo lice od uboda sitnih komadića leda. Ali unutra je bilo toplo, mnogo toplije nego u spilji. Ona je obukla krzneni ogrtač samo na izlasku, ne bi joj trebala dodatna odjeća da je ostala unutra. Začu Njiskino njištanje. Kobila i ždrijebe, koje još bijaše sputano, bili su najdalje što su mogli otići od ljudi i njihovih poslova. Ejla poñe prema njima, zatim se okrenu Digiji i nasmiješi se. Djevojka joj uzvrati smiješak i poñe tražiti Branaga. Kobila se naoko veselila Ejlinu dolasku, frktala je i mahala glavom da je pozdravi. Žena skide Trkačevo putilo i poñe s njima do okuke rijeke. Njiska i Trkač postadoše mirniji kad im se Tabor izgubio iz vida, te nakon uzajamnog iskazivanja privrženosti počeše pasti suhu travu. Prije nego što će krenuti natrag, Ejla zastade kraj grmlja. Razveza vrpcu kojom je oko pasa vezala donji komad odjeće, ali nije znala što će s nogavicama, bojeći se da ih ne smoči dok bude mokrila. Ta ju je nevolja pratila otkad je počela nositi takvu odjeću. Načinila je opremu za sebe prošlog ljeta, krojeći je prema Džondalarovoj odjeći koju je sašila po uzoru na odjeću koju je lav razderao. Ali nije nosila tu opremu sve dok nisu krenuli na svoj istraživački izlet. Džondalaru je bilo tako drago kad je vidio da nosi odjeću nalik na njegovu, umjesto udobnog kožnog omotača kakav obično nose žene u Plemenu, pa je odlučila da mu ugodi. Ali nije otkrila kako će na lak način obavljati tu osnovnu potrebu, a njega nije htjela pitati. On je muškarac. Kako bi on mogao znati što žena treba činiti? Ona svuče tijesne hlače, zbog čega je morala skinuti i obuću - visoke mokasine koji su se omotavali oko donjeg dijela lista - pa raširi noge i nagnu se po starom običaju. Poskakujući na jednoj nozi dok je pokušavala obući hlače, ona pogleda glatku površinu rijeke i promijeni mišljenje. Svuče ogrtač i tuniku preko glave, skide amulet s vrata i primače se riječnoj obali. Obred čišćenja morao bi se ispuniti, a ona je oduvijek uživala u jutarnjem plivanju. Namjeravala je isplahnuti usta i oprati lice u vodi. Nije znala kojim se sredstvima ljudi peru. Kad je bilo potrebno, ako bi hrpe drveta ostale pod ledom i goriva ponestajalo, ako bi vjetar žestoko puhao kroz spilju, ili ako bi se voda tako tvrdo smrznula da bi je teško bilo razbiti i
za piće, ona je mogla biti i bez pranja, ali draže joj je bilo da bude čista. A u podsvijesti još joj je bio prisutan obred, ispunjenje ceremonije očišćenja nakon njezine prve noći u spilji, odnosno zemunici Drugih. Ona pogleda vodu. Struja je brzo tekla sredinom glavnog korita, ali led je u tankim prozirnim korama pokrivao mlake i mirnije riječne zakutke, bijeleći se na rubovima. Jedan obalni rt zadirao je u rijeku tvoreći miran zaljev izmeñu sebe i obale. Na muljevitom kraju rta rasla je osamljena breza patuljaste visine. Ejla poñe k zaljevu i zagazi u vodu, lomeći savršenu ledenu krpicu koja ju je pokrivala. Ona duboko udahnu zbog drhtanja kojim je potrese studena voda, i uhvati se za granu male breze da sigurnijim korakom zakorači u maticu. Oštar je vjetar udarao po njezinoj goloj koži, stvarajući na njoj ježurce, dok ju je kosa udarala po licu. Ona stisnu uscvokotale zube i dublje zagazi. Kad joj je voda doprla do pojasa, zapljusnu se po licu, zatim ponovno duboko udahnu i zagnjuri u vodu do grla. Unatoč dahtanju i drhtavici, ona je bila naviknuta na hladnu vodu, pa sa žaljenjem pomisli kako će uskoro biti nemoguće kupati se u rijeci. Kad je izišla, rukama je stresla vodu sa sebe i brzo se obukla. Toplina je uskoro zamijenila jaku hladnoću dok se vraćala uz padinu, osjećala je svježinu i novu snagu, smiješila se umornom suncu koje je časomice sinulo s naoblačenog neba. Kad se primakla Taboru, zaustavila se na rubu izgažene površine blizu nastambe i počela promatrati nekoliko skupina ljudi koji su se bavili različitim poslovima. Džondalar je razgovarao s Vimezom i Danugom, a ona nije dvojila o predmetu razgovora trojice kalatelja kremena. Nedaleko od njih četvorica su razvezivala trake koje su napinjale jelenju kožu na četvrtastom okviru od mamutovih rebara; koža je sad bila meka, savitljiva i gotovo bijela. Pokraj njih je Digija snažno nabadala i rastezala drugu kožu, napetu na sličnom okviru; u ruci je imala glatko zaobljenu drugu rebrenu kost. Ejla je poznavala kako se obrañuje koža da postane podatna, ali razapinjanje na okvir od mamutovih kostiju bilo je za nju novost. Zanimalo ju je to pa je promatrala pojedinosti postupka. Niz malih rupica bio je prosječen duž ruba kože, slijedeći njezine obrise, zatim je kroz svaku rupicu provučeno uže i svezano za okvir da se koža napne. Okvir je bio naslonjen na nastambu i mogao se prevrnuti da bi se radilo i s druge strane. Digija se oslanjala svom težinom na kolac od mamutova rebra, gurajući zaobljeni kraj u napetu kožu sve dok se ne bi učinilo da će dugački kolac proći na drugu stranu, ali jaka rastezljiva koža ugibala se bez kidanja. Nekolicina drugih bijaše zauzeta poslovima koje Ejla nije poznavala, ali ostali su ljudi spremali ostatke mamutovih kostiju u jame iskopane u zemlji. Posvuda su bile razasute kosti i kljove. Ona pogleda u pravcu nečijeg poziva i vidje Taluta i Tuliju kako dolaze u Tabor noseći na ramenima veliku zakrivljenu bjelokosnu kljovu koja se još držala za mamutovu lubanju. Većina kostiju nije potjecala od životinja koje su oni ubili. Neke su potjecale od slučajnih nalaza u stepi, ali najviše ih je dolazilo s gomile kostiju koja se stvarala na svakoj oštroj okuci rijeke, gdje su pobješnjele vode odlagale ostatke životinja. Tada Ejla opazi još jednu osobu koja je promatrala Tabor stojeći nedaleko od nje. Smiješila se dok je pristupala Rida-gu, ali se iznenadila kad je vidjela da joj on uzvraća smiješak. Ljudi iz Plemena nisu se smiješili. Izraz koji je pokazivao gole zube obično je značio neprijateljstvo na licu s plemenskim crtama, ili krajnju uznemirenost i strah. Njegov se smiješak načas činio neumjesnim. Ali dječak nije odrastao s Plemenom, on je naučio prijateljsko značenje tog izraza. - Dobro jutro, Ridag - reče Ejla, načinivši istodobno pozdravne kretnje Plemena s malom izmjenom koja je značila da se obraća djetetu. Ona opet primijeti iskru razumijevanja u njegovim očima. "On se sjeća!", pomisli Ejla. "On posjeduje sjećanja, u to sam sigurna. On zna znakove, samo bi ga na njih trebalo podsjetiti. Nije kao ja. Ja sam ih morala učiti."
Sjetila se Krebove i Izine zabezeknutosti kad su otkrili kako ona vrlo teško pamti, za razliku od plemenske djece. Morala se jako truditi da uči i pamti, dok je drugoj djeci trebalo samo jedanput pokazati. Neki su mislili da je Ejla glupa, ali kad je porasla, naučila je kako se brzo pamti, da ne bi s njom gubili strpljenje. Ali Džondalara je zapanjila njezina vještina. Kad se usporedi s Drugima kao što je ona, njezina je uvježbana memorija bila čudo i pojačavala je njezinu sposobnost učenja. Divio se njezinu daru da brzo uči jezike, na primjer, i to bez ikakva vidljiva napora. Ali stjecanje te vještine nije bilo lako, te premda je naučila kako se brzo memorira, nikad nije u cijelosti shvatila što je zapravo plemensko sjećanje. Nitko od Drugih nije to mogao shvatiti; to je bila osnovna razlika meñu njima. Članovi Plemena imali su mozak čak i veći od ljudi koji su došli poslije njih, a njihova inteligencija nije bila manja, nego različita vrsta inteligencije. Učili su iz sjećanja koje je na neki način bilo slično instinktu, samo svjesnije, a pohranjivalo se u pozadini njihovih mozgova sadržavajući već na roñenju sve što su njihovi preci znali. Nisu morali učiti znanje i vještine koje su potrebne za život, oni su ih se sjećali. U djetinjstvu ih je samo trebalo podsjetiti na ono što su već znali da bi se naviknuli na postupke. Kao zreli ljudi, znali su kako se izvlači pohranjeno pamćenje. Lako su se sjećali, ali sve novo mogli su shvatiti tek uz mnogo napora. Čim bi nešto novo naučili, ili razumjeli neki novi pojam, ili prihvatili novo vjerovanje, nikad to više ne bi zaboravili i sve bi prenosili na potomstvo; ali učili su sporo, još sporije se mijenjali. Iza je razumjela, ako nije shvatila, razliku meñu njima dok je Ejlu poučavala vještinama vidari-ce. Strana djevojčica nije se mogla sjetiti dobro kao oni, ali učila je mnogo brže. Ridag reče neku riječ. Ejla ga nije odmah razumjela. Zatim je prepozna. Bilo je to njezino ime! Njezino ime izrečeno onako kako joj je nekada bilo blisko, kako su ga izgovarali članovi Plemena. Poput njih, dijete nije bilo sposobno za potpuno artikuliranje govora; mogao se oglasiti, ali nije mogao tvoriti neke važne zvukove koji su potrebni za grañenje jezika ljudi s kojima je živio. Bili su to isti glasovi s kojima se Ejla mučila, zbog pomanjkanja vježbe. Riječ je o ograničenom glasovnom aparatu Plemena, i onih koji su bili prije njih; upravo to ograničenje prisililo ih je da razviju bogat i razumljiv jezik ručnih znakova i kretnji kojima su izražavali misli svoje bogate i razumljive kulture. Ridag je razumio ljude s kojima je živio; on je razumio bit jezika Drugih. Samo nije mogao učiniti ništa da oni razumiju njega. Zatim dječak napravi kretnju koju je prošle noći uputio Neziji; nazvao je Ejlu majkom. Ejla osjeti kako joj srce jače udara. Tu joj je kretnju posljednji uputio njezin sin, a Ridag je toliko sličio Darku da je na trenutak pomislila kako vidi svog sina u njemu. Htjela je vjerovati da je on Dark, dolazilo joj je da ga podigne i privine na grudi, da ga nazove njegovim imenom. Ona sklopi oči i potisnu želju da ga glasno zovne, tresući se od napora. Kad je ponovno otvorila oči, Ridag ju je promatrao upućenim, drevnim i žudnim pogledom, kao da je razumije, i kao da zna kako ona njega razumije. Koliko god je željela, Ridag ipak nije bio Dark. On to nije bio nimalo više nego što je ona mogla biti Digija; on je bio on. Kad se opet svladala, duboko udahnu. Bi ii htio još riječi? Još znakova rukama, Ridag? - upita ona. On potvrdi glavom, oduševljeno. Sjećaš se majke od prošle noći... On odgovori ponavljanjem znaka koji je onako ganuo Neziju... i nju.
Znaš li ovo?- upita Ejla, načinivši pozdravnu kretnju. Mogla je vidjeti kako se bori sa znanjem kojim već gotovo vlada. - To je pozdrav. To znači dobro jutro ili zdravo. A ovo je - ona pokaza novu kretnju, malo različitu od već upotrijebljene - kad se starija osoba obraća mlañoj. On se namršti, zatim načini kretnju, pa joj se nasmija svojim divnim smiješkom. Načini oba znaka, malo se zamisli, načini treći i pogleda je upitno, ne znajući je li zaista išta postigao. Da, tako je, Ridag! Ja sam žena, kao majka, a to je način kako se pozdravlja majka. Ti se sjećaš! Nezija opazi Ejlu i dječaka zajedno. On joj je nanio veliku bol nekoliko puta kad bi se zaboravio i pokušao previše učiniti, tako da je uvijek bila svjesna gdje se dječak nalazi i što radi. Pošla je prema mladoj ženi i djetetu, pokušavajući shvatiti i razumjeti što čine. Ejla je opazi, primijeti njezin izraz znatiželje i zabrinutosti, pa je zovnu. Pokazujem Ridagu plemenski jezik, jezik Majčina naroda - objasni Ejla. - Kao riječ prošle noći. Nasmiješivši se široko i pokazavši velike zube, Ridag načini namjernu kretnju prema Neziji. Što to znači? - upita ona, gledajući Ejlu. - Ridag kaže: Dobro jutro, majko- objasni mlada žena. - Dobro jutro, majko? - Nezija načini kretnju koja je donekle bila slična Ridagovoj. - Ovo znači Dobro jutro, majko? - Ne. Sjedni. Ja ću ti pokazati. Ovo - Ejla načini znakznači Dobro jutro, a ovako - načini isti znak s malom prom jenom - znači Dobro jutro, majko. Može taj isti znak uputiti i meni. Tada bi to značilo: majčinska ženo. Ovako bi učinila - Ejla napravi još jednu varijaciju znaka rukom - kad bi htjela reći Dobro jutro, dijete. A ovako - Ejla nastavi praveći novu varijaciju kretnje - bi rekla Dobro jutro, sine. Vidiš! Ejla ponovi sve kretnje, dok je Nezija pozorno promatrala. Žena osjeti malo samosvijesti i opet pokuša, lako u znaku nije bilo istančanosti, bio je jasan i Ejli i Ridagu kao pokušaj da se izgovori Dobro jutro, sine. Dječak, koji je stajao pokraj nje, ovi joj tanke ruke oko vrata. Nezija ga zagrli, boreći se s teškom mukom da zadrži potop suza; Ejla se iznenadi videći da su i Ridagove oči vlažne. Od svih članova Brunova plemena samo su se njezine oči vlažile od emocija, iako su i njihovi osjećaji bili jednako jaki. Njezin je sin mogao izgovarati glasove kao i ona, bio je potpuno sposoban za govor; srce je zabolje kad se sjeti kako ju je zvao kad je bila prisiljena otići; ali Dark nije mogao prolijevati suze da izrazi tugu. Poput svoje plemenske majke, Ridag nije mogao govoriti, ali kad bi mu se oči napunile ljubavlju, u njima su blistale suze. - Nikad prije nisam mogla s njim razgovarati, nikad mu nisam mogla uputiti nijednu riječ, a da bih pouzdano znala da me razumije - reče Nezija. - Da li bi htjela naučiti još neke znakove? - upita Ejla nježno. Žena potvrdi, držeći dječaka i ne usuñujući se prozboriti od straha da se ne rasplače. Ejla joj pokaza drugu skupinu znakova slična značenja, dok su se Nezija i Ridag trudili da ih zapamte i ponove. Zatim načini nove znakove. Nezijine kćeri Latija i Rugija, te Tulijina najmlaña djeca Brinan i mala Tusija, koja je po dobi bila najbliža Rugiji i Ridagu, doñoše da vide što se dogaña, a zatim im se pridruži i Fralijin sedmogodišnji sin Križavek. Uskoro su se svi zaneseno bavili nečim što im je izgledalo kao neka čudesna nova igra: razgovaranje rukama.
Ali za razliku od većine dječjih igara u Taboru, u ovoj je igri Ridag bio najbolji. Ejla ga nije mogla dovoljno brzo učiti. Jedva mu je trebala jedanput pokazati, a on je već sam dodavao varijacije - nijanse i finije pojedinosti značenja. Imala je osjećaj da je u njemu sve čekalo u savršenom redu, jedro i napeto da prsne, i čim se načinio najmanji otvor, sve se oslobodilo i pokuljalo van bez mogućnosti da se zaustavi. Sve je bilo još uzbudljivije zbog njegovih vršnjaka koji su zajedno s njim učili. Prvi put u životu Ridag se mogao izraziti, i toga mu nije bilo dovoljno. Djeca s kojom je rastao brzo su prihvatila njegovu sposobnost da tečno "govori" na taj novi način. I prije su se oni s njim sporazumijevali. Znali su da je različit, da ima teškoća s govorom, ali još nisu bili prihvatili mišljenje odraslih koji su zbog toga smatrali da je manje inteligentan. A Latija, poput svake starije sestre, godinama je prevodila njegovo "mumljanje" odraslim članovima Tabora. Kad su svi već dovoljno naučili da bi se mogli ozbiljno igrati, Ejla primijeti kako ih Ridag ispravlja, i kako se oni obraćaju njemu za potvrdu značenja znakova i kretnji. Ridag je zauzeo nov položaj meñu svojim vršnjacima. Sjedeći i dalje pokraj Nezije, Ejla ih je promatrala kako meñusobno izmjenjuju strelovite znakove. Smiješila se, zamišljajući što bi Iza rekla o djeci Drugih koja govore plemenskim jezikom, vičući i smijući se u isto vrijeme. "Stara vidarica bi to na neki način razumjela", pomisli Ejla. - Ti si sigurno u pravu. On tako govori - reče Nezija. Nikad ga nisam vidjela da išta tako brzo uči. Nisam znala da zbito... Kako ih nazivaš? - Pleme. Oni kažu Pleme. To znači... porodica... čeljad... ljudi. Pleme Spiljskog medvjeda, to su ljudi koji štuju Velikog spiljskog medvjeda. Vi kažete Mamutovci, lov ci na mamute koji štuju Majku - odgovori Ejla. - Pleme... Nisam znala da mogu tako govoriti, nisam mogla ni zamisliti da je moguće toliko reći rukama... Nikad nisam vidjela tako sretna Ridaga. - Žena je oklijevala; Ejla osjeti da pokušava naći način kako bi još nešto rekla, pa joj ostavi vremena da sredi misli. - Iznenañena sam kako si ga brzo prihvatila - nastavi Nezija. - Nekim ljudima smeta što je miješan, a većini je neugodno zbog njega. A ti kao da si ga već poznavala. Ejla zastade prije odgovora; proučavala je ženu i razmi sijala što bi rekla. Zatim donese odluku i reče: Poznavala sam nekoga poput njega... mog sina. Mog sina, Darka. Tvog sina! - u Nezijinu je glasu bilo iznenañenja, ali Ejla ne osjeti nikakve odbojnosti koja je bila onako očita u Frebekovu glasu kad je prošle noći govorio o zbitoglavcima i Ridagu. - Ti si imala miješanog sina? Gdje je? Što se s njim dogodilo? Tuga obuze Ejlino lice. Dok je bila sama u dolini, držala je misli o sinu duboko zakopane u sebi, ali one su se razbudile kad je ugledala Ridaga. Nezijino je pitanje izbacilo bolne uspomene i osjećaje na površinu, iznenadilo ju je. Sad se morala s njima suočiti. Nezija je bila otvorena i iskrena kao i ostali u Taboru, pa je njezino pitanje došlo prirodno, ali ona je bila svjesna stoje njime potaknula. - Žao mi je, Ejla. Morala sam imati na umu... - Nemoj se zabrinjavati, Nezija - reče Ejla, trepćući da suzbije suze. - Znam da naviru pitanja kad spomenem sina. To... boli... kad pomislim na Darka. - Ne moraš govoriti o njemu. - Jedanput moram i govoriti o Darku. - Ejla zastade, zatim se opusti. - Dark je s Plemenom. Kad je umrla Iza...
moja majka, kao što si ti Ridagu... rekla je da idem na sjever, da nañem svoje ljude. Ne Pleme, nego Druge. Dark je bio malo dijete. Nisam pošla. Poslije, kad je Dark imao tri godine, Braud me otjerao. Nisam znala gdje Drugi žive, nisam znala kamo poći, nisam mogla uzeti Darka. Dala sam ga Ubi... sestri. Ona voli Darka, brine se o njemu. Sad je njezin sin. Ejla stade, ali Nezija nije znala što bi rekla. Htjela je postavljati još pitanja, ali nije željela navaljivati kad je očevidno bilo da je toj mladoj ženi vrlo teško govoriti o sinu, o djetetu koje je voljela ali ga je morala ostaviti. Ejla sama nastavi govoriti. Tri godine su prošle od tada. On sad ima... šest godina. Kao Ridag? Nezija potvrdi: -Još nema punih sedam godina otkad se Ridag rodio. Ejla umuknu. Činilo se da duboko razmišlja. Zatim opet nastavi. - Dark je kao Ridag, ali drukčiji. Oči ima kao Pleme, usta ima kao ja. Dark izgovara riječi, Dark može govoriti, ali Pleme ne može govoriti. Bolje bi bilo da Ridag može govoriti, ali ne može. Dark je jak. - Ejla podiže pogled u daljine. - On brzo trči. On je najbrži, jednog dana trkač, kako kaže Džondalar. - Kad je pogledala Neziju, oči su joj bile ispunjene tugom. - Ridag je slab. Od roñenja. Slab je u...? - Metnu ruku na grudi, jer nije znala pravu riječ. - Katkada teško diše - reče Nezija. - Disanje nije teškoća. Teškoća je krv... ne krv... tum-tum - reče lupkajući šakom po prsima. Bilo joj je nela godno što ne zna riječ. - Srce. To i Mamut kaže. Ima slabo srce. Kako si to znala? - Iza je bila vidarica, izlječiteljica. Najbolja izlječiteljica u Plemenu. Mene je učila kao kćer. Ja sam kao ona, izlječi teljica. Džondalar je rekao da je Ejla vidarica, prisjeti se Nezija. Bila je iznenañena kad je Čula da zbitoglavci uopće razmišljaju o liječenju, ali onda nije znala ni da mogu govoriti. A dovoljno se bavila Ridagom da bi spoznala kako i bez govora on nije glupa životinja, kako su mnogi drugi mislili. Ako Ejla i nije Mamut, ipak nema razloga da ne bi mogla znati nešto o liječenju. Dvije žene pogledaše uvis kad izmeñu njih pade neka sjena. - Mamut želi da doñeš i s njim razgovaraš, Ejla - reče Danug. Bile su toliko zanijete razgovorom da nisu opazile kako im se približava taj visoki mladić. - Ridag je tako uzbuñen zbog nove igre rukama kojoj si ga naučila - nastavi on. - Latija kaže da želi da te upitam bi li i meni htjela pokazati neke znakove. Da. Da. Pokazat ću ti. Svakog ću naučiti. - I ja želim još više naučiti iz tvojih ruku - reče Nezija, dok su obje ustajale. - Ujutro? - upita Ejla., - Da, sutra ujutro. Ali ti nisi još ništa jela. Možda će sutra biti bolje da najprije nešto pojedemo - reče Nezija. Doñi sa mnom, dat ću ti nešto, za tebe i za Mamuta. - Gladna sam - reče Ejla. - I ja sam - dodade Danug. - A kad ti nisi gladan? Ti i Talut zajedno, mislim da biste vas dvojica mogli pojesti mamuta - reče Nezija s ponosom u očima, gledajući svog velikog i jakog sina. Dok su dvije žene i Danug išli prema zemunici, ostali su pošli za njima kao da im je to bio znak za jelo. U ulaznom
prostoru svi svukoše gornju odjeću i povješaše je po klinovima. Bio je to svakidašnji obrok izjutra, kad su neki kuhali i pekli na svom ognjištu, a drugi se okupljali oko prvog velikog ognjišta gdje je bilo još nekoliko manjih mjesta za vatru. Neki su jeli ostatke pečene mamutovine, drugi su imali ribu ili zelen u gustoj juhi s divljim zrnjem koje su brali sa stepskih trava. Ali kuhali oni na svom ognjištu ili ne, većinom su na kraju dolazili u zajedničku prostoriju da skupa piju vrući čaj prije nego što će ponovno izići. Ejla je sjedila kraj Mamuta i s velikim zanimanjem promatrala što se zbiva. Još ju je iznenañivao stupanj buke od toliko ljudi što se smiju i govore u isti mah, ali već se privikavala. Još se više iznenañivala zbog lakoće s kojom su se žene kretale izmeñu muškaraca. Nije postojala nikakva stroga hijerarhija, nikakav red u pripremanju ili služenju hrane. Činilo se da svi sami sebe poslužuju, osim onih koji su pomagali najmanjoj djeci. Džondalar im pristupi i spusti se na prostirku od suhe trave do Ejle, držeći pažljivo objema rukama nepropusnu šalicu bez drške, spletenu od jukina lišća različitih boja, u kojoj je donio vruć čaj od metvice. - Ustao si rano jutros - reče Ejla. - Nisam ti htio smetati. Tako si tvrdo spavala. - Probudila sam se kad sam mislila da je netko ranjen. Ali Digija mi je rekla da ona starica, Krozija, uvijek glasno razgovara s Frebekom. - Prepirali su se tako glasno da sam ih i ja vani čuo reče Džondalar. - Možda je Frebek smutljivac, ali ne znam da li bih mu toliko zamjerio. Ta starica kriješti gore nego sojka. Kako itko može s njom živjeti? - Mislila sam da je netko ranjen - reče Ejla zamišlje no. Džondalar je upitno pogleda. Znao je da ne ponavlja kako je pogrešno pomislila da je netko ranjen. - Imaš pravo, Ejla - reče Mamut. - To su stare rane koje još peku. - Digiji je žao Fralije. - Ejla se okrenu prema Mamu tu, osjećajući da mu može bez nelagode postavljati pita nja, iako nije htjela pokazati svoje opće neznanje. - Što je Svadbarina? Digija kaže da je Tulija tražila za nju visoku Svadbarinu. Mamut pričeka s odgovorom, pribirući pomnjivo misli u želji da ga ona shvati. Ejla je s iščekivanjem promatrala sijedog čovjeka. - Mogao bih ti dati jednostavan odgovor, Ejla - reče starac - ali to je zamršenije nego što se čini. Mnogo sam godina o tome razmišljao. Nije lako razumjeti i shvatiti sebe i svoje ljude, čak ako si i onaj kojemu drugi dolaze po odgo vore. - On sklopi oči s izrazom usredotočivanja misli. - Ti razumiješ položaj, zar ne? - poče. - Da - reče Ejla. - U Plemenu voña ima najviši položaj, zatim najbolji lovci, onda ostali lovci. I Mog-ur ima visok položaj, ali to je različito. On je... čovjek duhovnog svi jeta. - A žene? - Žene imaju položaj družica, ali vidarica ima svoj poseban položaj. Džondalar je bio iznenañen Ejlinim odgovorima. Uza sve što je od nje doznao o zbitoglavcima, teško je mogao vjerovati da oni razumiju tako složen pojam kao što je svrstavanje u različite meñusobne položaje. - Tako sam i mislio - reče Mamut tiho, zatim nastavi objašnjavati. - Mi častimo Majku, onu koja stvara i održava sav život. Ljude, životinje, biljke, vode, stijene, zemlju; Ona je sve rodila, Ona je sve to stvorila. Kad prizivamo duh mamuta, ili duh jelena, ili duh bizona, kad ištemo dopušte
nje da ih lovimo, znamo da im je Majčin duh dao život; znamo da Njezin duh tvori nove mamute, jelene i bizone koji se rañaju da nadomjeste one koje nam je Ona namijeni la za hranu. - Mi kažemo da je to Majčin Dar života - reče Džon dalar sa zanimanjem. Htio je otkriti koliko se mamutovski običaji podudaraju s običajima Zelandonaca. - Muta, Majka, izabrala je žene da nam pokaže kako je primila duh života u sebe da stvara i donosi novi život koji zamjenjuje one koje pozove natrag k sebi - nastavi sveti čovjek. - Djeca uče o tome dok rastu slušajući legende i priče i pjesme, ali ti si iznad tog sada, Ejla. Volimo slušati priče i kad ostarimo, ali ti moraš razumjeti maticu koja ih pokreće, i što leži ispod njih, da bi mogla shvatiti razloge mnogih naših običaja. Kod nas nečiji položaj ovisi o majci, a Svadbarina je način da se pokaže vrijednost. Ejla potvrdi glavom, očarana. Džondalar joj je pokuša " vao protumačiti što je Majka, ali Mamut je postigao da to izgleda tako razumno, tako lako shvatljivo. - Kad muškarci i žene odluče sklopiti vezu, muškarac i njegov Tabor daju mnoge darove ženinoj majci i njezinu Taboru. Majka ili glavarica Tabora odreñuje cijenu, ona kaže koliko darova traži za kćer, ili pokatkad sama žena može odrediti svoju cijenu, ali to ovisi o mnogim stvarima. Nijedna žena ne želi biti potcijenjena, ali ni cijena ne smije biti tolika da je njezin izabrani muškarac i njegov Tabor ne mogu ili ne žele platiti. - Zašto se plaća za ženu? - upita Džondalar. - Zar ona na taj način ne postaje trgovačka roba, kao sol ili kremen ifi. ambra? - Vrijednost žene je mnogo više. Svadbarina je cijena koju muškarac plaća za povlasticu življenja sa ženom. Dobra Svadbarina svakome je korisna. Ona ženi daje visok položaj; svakome govori kako visoko o njoj misli muškarac koji je želi, i koliko je cijeni njezin Tabor. To je počast za njegov Tabor, i omogućuje im da pokažu kako su uspješni i kako mogu platiti cijenu. To je počast za ženin Tabor, time mu se iskazuje poštovanje i priznaje ugled, a usput dobiva nešto čime će nadoknaditi gubitak ako ih ona napusti, kao što neke djevojke čine da bi se pridružile nekom novom Taboru ili otišle živjeti u muškarčevu Taboru. Ali što je naj važnije, pomaže im platiti dobru Svadbarinu kad neki njihov momak traži ženu, pa mogu pokazati svoje bogatstvo. - Djeca se rañaju s majčinim položajem - nastavi Mamut - pa im visoka Svadbarina donosi korist, lako se Svadbarina plaća darovima, a neki darovi pripadaju mla dom paru da započnu zajednički život, prava vrijednost je položaj i ugled žene u svom Taboru i u svim drugim Tabori ma; tu vrijednost ona daje svom drugu i svojoj djeci. Ejla je i dalje bila zbunjena, ali Džondalar je potvrñivao da počinje shvaćati, lako se pojedinosti nisu podudarale, odnosi meñu srodnicima i vrijednosti u njegovu narodu bili su vrlo slični. - Kako se zna vrijednost neke žene? Kako se odreñuje dobra Svadbarina? - upita Zelandonac. - Svadbarina ovisi o mnogim stvarima. Muškarac će uvijek nastojati da nañe ženu s najvećim mogućim položa jem, jer kad napusti majku, preuzima položaj svoje družice, koja je majka ili će to postati. Žena koja je već dokazala
svoje majčinstvo ima veću vrijednost, tako da se žene s djecom uvelike žele. Muškarci će često pokušati povisiti vrijednost svoje buduće družice jer je to u njihovu korist; dva muškarca koja se natječu za neku ženu visoke vrijednosti mogu objediniti sredstva, ako se nagode i ako ona pristane, i tako još više povećati njezinu Svadbarinu. - Katkad će se jedan muškarac spojiti s dvije žene, naro čito s dvije sestre koje se ne žele odijeliti - nastavi starac. On tada dobiva položaj žene koja ima višu vrijednost i uživa opću naklonost, što mu opet povećava položaj. Time poka zuje da je sposoban brinuti se o dvije žene i o njihovoj budućoj djeci. Djevojčice blizanke smatraju se posebnim blagoslovom, one se rijetko rastavljaju. - Kad je moj brat našao ženu meñu Šaramudoncima, došao je u rodbinsku vezu s jednom Mamutovkom, zvala se Tolija. Ona mi je jedanput rekla da je bila ukradena, iako je na to pristala - reče Džondalar. - Mi trgujemo sa Šaramudoncima, ali naši običaji nisu jednaki. Tolija je bila žena visokog položaja. Pustiti je da ode meñu strance značilo je dati ženu koja nije samo vrijed na sama po sebi nego još odnosi sa sobom vrijednost koju je primila od svoje majke; umjesto da se ta vrijednost sačuva meñu Mamutovcima, ona će je predati svome drugu i svojoj djeci. To se ničim ne može nadoknaditi, iako su oni za nju platili dobru Svadbarinu. Ona je za nas bila izgubljena, kao da je njezina vrijednost od nas ukradena. Ali Tolija je bila zaljubljena i odlučila je spojiti se s onim mladim Šaramudoncem, pa da bi se to nekako riješilo, dopustili smo joj da bude ukradena. - Digija kaže da je Fralijina majka odredila nisku Svad barinu - reče Ejla. Starac promijeni položaj. Mogao je vidjeti kamo njezino pitanje cilja, pa je znao da odgovor neće biti lak. Ljudi su većinom poznavali svoje običaje po nagonu i ne bi ih znali jasno rastumačiti kao Mamut. Mnogi bi na njegovu mjestu nerado objašnjavali vjerovanja koja su obično ovijena mnogoznačnim pričama, bojeći se da bi ih takvo izravno i potanko izlaganje kulturnih vrijednosti lišilo tajanstva i moći. I njemu je bilo pomalo nelagodno, ali on je već bio izvukao neke zaključke i donio odluke u vezi s Ej lom. Htio je da ona što prije shvati pojmove i značenje njihovih običaja. Majka se može preseliti na ognjište svakog svoga djeteta - reče on. - Ako to učini, a obično ne želi dok ne ostari, pridružit će se kćeri koja još živi u istom Tabo ru. S njom se obično seli i njezin drug, ali on može po želji otići natrag u Tabor svoje majke, ili pak živjeti sa sestrom. Muškarac se obično osjeća bliskiji s djecom svo je družice, s djecom svog ognjišta, jer živi s njima i poučava ih, ali djeca njegove sestre su njegovi nasljednici, i kad ostari oni se za njega brinu. Obično se starci rado primaju, ali ne uvijek, na žalost. Fralija je jedino Krozijino dijete koje joj je preostalo, pa kamo poñe kći, tamo će i ona. Život nije bio blag prema Kroziji, pa ni ona nije stje cala dobrotu s godinama. Ona je zajedljiva i mrgodna, muškarci ne žele s njom dijeliti ognjište. Poslije smrti Fralijina prvog čovjeka morala je sniziti kćerinu Svadbarinu, i to je pojačalo njezinu ogorčenost. Ejla potvrdi da razumije, zatim se zabrinuto namršti. - Iza mi je pričala o starici koja je živjela u Plemenu prije nego što su mene našli. Došla iz drugog plemena. Drug umro, nije imala djece. Nije imala vrijednost, nije imala
položaj, ali uvijek je imala hrane, uvijek mjesto kraj vatre. Da Krozija nema Fraliju, kamo bi pošla? Mamut razmisli časak o pitanju. Htio je dati Ej I i potpuno istinit odgovor. Krozija bi bila u nevolji, Ejla. Obično onoga tko nema roda usvoji neko ognjište, ali ona je tako neugodna, da bi malo bilo onih koji bi je prihvatili. Vjerojatno bi našla dovoljno hrane i ležaj u svakom Taboru, ali nakon nekog vremena svi bi je otjerali, baš kao što su ih prognali iz njihovog Tabora kad je umro Fralijin prvi drug. Stari vrač nastavi govoriti s grimasom na licu. - Ni Fre-bek nije jako ugodan. Položaj njegove majke bio je vrlo nizak, tako da nije imao s čim početi. Njegov Tabor nije želio Kroziju, i nikome nije bilo stalo do toga ako ih napusti. Nisu htjeli ništa za nju platiti. Zato je Fralijina Svadbarina bila tako niska. Ovdje se nalaze samo zbog Nezije. Nagovorila je Taluta da ih zagovara, i tako su primljeni. Nekima je ovdje zbog toga žao. Ejla kimnu da razumije. Sad joj je stanje biio malo jasnije. - Mamut, što... Nuvija! Nuvija! O, Majko! Ona se guši! - iznenada kriknu neka žena. Nekoliko je čeljadi stajalo naokolo dok je trogodišnja djevojčica kašljala i pljuvala, boreći se za dah. Netko udari dijete u leña, ali to nije pomoglo. Drugi su gledali i pokušavali dati savjet, ali svi su bili bespomoćni dok su promatrali kako djevojčica sve teže udiše i sve više modri u licu. Ejla se progura kroz skupinu i dohvati dijete koje je već gubilo svijest. Podiže djevojčicu, sjede na zemlju i položi je preko krila, zatim zavuče prste u njezina usta da vidi može li napipati zapreku. Kad od toga nije bilo uspjeha, Ejla ustade, prevrnu dijete, obuhvati je rukom oko pasa i pusti da joj se glava i ruke prevjese; zatim je oštro udari izmeñu lopatica, ali bez uspjeha. Djevojčica je mlohavo visila i sve više gubila boju. Svi su se odmaknuli i bez daha promatrali ženu koja je znala što čini, vodeći borbu na život i smrt da odstrani zapreku iz djetetova grla. Djevojčica je prestala disati, iako joj je srce još kucalo. Ejla je položi na zemlju i kleče kraj nje. Na zemlji je ležao komad odjeće, njezin mali ogrtač, i ona ga smota pod glavu djevojčice da joj usta budu otvorena. Zatim stisnu njezin nosić, položi usta na usta djevojčice i uvuče zrak u sebe koliko god je mogla, stvarajući snažan isisni pritisak. Držala je zrak u sebi sve dok i sama nije gotovo ostala bez daha. Odjedanput, uz mukao šum, ona osjeti da joj nešto doleti u usta i zamalo ne sjede u njezino grlo. Ejla podiže usta i ispljunu komadić hrskavice s mesom. Duboko udahnu, odmače kosu da joj ne smeta, ponovno pokri usta nepomičnog djeteta svojim ustima i udahnu životvorni dah u mirna pluća. Malene se prsi nadignuše. Ona to učini još nekoliko puta. Odjednom djevojčica poče ponovno kašljati i pljuvati, da bi nakon toga uvukla dugački, hrapavi udisaj. Ejla pomože Nuviji da sjedne i nastavi normalno disanje; tek tada je postala svjesna Tronije koja je jecala s olakšanjem videći da joj je kći još živa. Ejla obuče tuniku preko glave, zabaci kukuljicu i pogleda niz red ognjišta. Na posljednjem, Turovu ognjištu, vidje Digiju kako stoji pokraj vatre i četka gustu kestenjavu kosu motajući je u punñu; usput je razgovarala s nekim na povišenom ležaju. Posljednjih su se dana Ejla i Digija sprijateljile i obično su zajedno izlazile ujutro. Digija zabode dugačku iglu od bjelokosti u kosu, mahnu Ej li i doviknu: -Čekaj me, idem s tobom. Tronija je sjedila na postelji kraj susjednog ognjišta, doje-ći Hartala. Nasmiješi se Ejli i dade joj znak da pristupi. Ejla prijeñe na područje Sobova ognjišta, sjede kraj nje i nagnu se da poškaklje dijete i da mu guguče. On se
načas prepustio, smijuckao se i lupkao nogama, zatim se opet privinuo uz majku i nastavio sisati. - On te već poznaje, Ejla - reče Tronija. - Hartal je sretno, zdravo dijete. Brzo raste. Gdje je Nuvija? - Manuv ju je ranije izveo. Toliko mi pomaže, drago mi je što je došao da s nama živi. Tornek ima sestru s kojom je on mogao živjeti. Ali Manuv gotovo cijelo vrijeme provodi s mojom djevojčicom i ne može joj ništa odbiti. Osobito sad, kad smo je umalo izgubili. - Mlada majka podiže dojenče na rame da ga lupne po guzi, zatim se opet okrenu Ejli. Zapravo nisam još imala prilike da s tobom nasamu govo rim. Htjela bih ti još jedanput zahvaliti. Toliko si nas zaduži la... Jako sam se bila uplašila da je ona već... Još me progone ružni snovi. Nisam znala što bih učinila. Ne znam što bih sa sobom da tebe nije bilo ondje. - Ona se zagrcnu i suze joj udariše na oči. - Tronija, nemoj govoriti. Ja sam vidarica, ne treba zah valjivati. To je moj... ne znam riječ. Imam znanje... to je potrebno... za mene. Ejla vidje Digiju kako dolazi kroz Ždralovo ognjište i primijeti da je Fralija gleda. Imala je duboke podočnjake, izgledala je umornije nego obično. Ejla ju je i prije promatrala; Fralija je po njezinu sudu bila u poodmakloj trudnoći i više nije trebalo da pati od jutarnjih tegoba, ali ona je i dalje redovito povraćala, i to ne samo izjutra. Poželjela je da je bolje pregleda, ali Frebek je podigao strašnu galamu kad je to spomenula. Smatrao je da to što je nekoga spasila od gušenja nije nikakav dokaz da išta zna o liječenju. Nisu mu bile dovoljne njezine riječi da ga uvjere, a nije želio da neka strankinja daje Fraliji loše savjete. Time je Krozija dobila nov razlog da se s njim svaña. Napokon, da bi prekinula njihovo gloženje, Fralija je izjavila da joj je dobro i da ne mora ići k Ejli. Ejla se nasmiješi toj ženi u procijepu, uze usput prazan mijeh za vodu i uputi se s Digijom prema izlazu. Dok su prolazile kroz Mamutovo ognjište, pa zatim kroz Lisičje, Ranek ih je slijedio pogledom. Ejla je pouzdano osjećala da ih prati kroz Lavlje ognjište i područje gdje se kuha i peče hrana, sve do unutrašnjeg luka, i jedva se suspregnula da se ne osvrne. Kad su razmaknule vanjski zastor, Ejla zažmiri zbog neočekivano sjajna sunca na nebeskom plavetnilu. Bio je to jedan od onih toplih jesenskih dana što dolaze kao rijedak dar da se pamte u doba kad podmukli vjetrovi, bijesne oluje i oštra zima postanu svakidašnja pojava. Ejla se zadovoljno nasmiješi i naglo se sjeti, premda na to nije godinama pomislila, da se Uba rodila jednog takvog dana, prve jeseni koju je provela u Brunovu plemenu. Zemunica i ravan prostor ispred nje bili su ukopani u padini okrenutoj prema zapadu, na pola puta prema rijeci. S ulaza se pružao širok vidik, i ona zastade časak da promotri okolicu. Brza rijeka svjetlucala se i iskrila, žuboreći tiho u igri sunčeva svjetla i vode, a prijeko, u podaljoj omaglici, nazirala se slična kosina. Široka i brza rijeka, koja je prokopavala kanal kroz prostrane otvorene stepe, bijaše omeñena bedemima izlokane zemlje. Od zaokružene gornje visoravni do široke donje poplavne ravnice, fino praporno tlo bilo je razrovano dubokim vododerinama; posvuda su se vidjela djela kiše, otopljenog snijega i cijeñenja velikih sjevernih ledenjaka za vrijeme proljetnih zatopljenja. Poneki zeleni ariš i bor stajali su uspravni i ukočeni u svojoj osamljenosti, raštrkani meñu gušticima bezlisnog grmlja pri zemlji. Niže, kraj riječne obale, trska se miješala s rogozom i šašom. Pogled uzvodno sprečavala joj je okuka rijeke, ali Njiska i Trkač pasli su na vidiku, zadržavajući se u visokoj suhoj travi koja je pokrivala ostatak krajolika. Komadić blata pade kraj Ejlinih nogu. Ona pogleda uvis, iznenañena, i susrete se sa Džondalarovim plavim očima. S njim je bio Talut i široko se osmjehivao. Začudila se videći još nekoliko ljudi na krovu nastambe.
- Doñi gore, Ejla. Pružit ću ti ruku - reče Džondalar. - Ne sada. Poslije. Tek sam izišla. Zašto ste se gore popeli? - Stavljamo zdjelaste čamce iznad rupa za dim - objas ni Talut. - Što? - Idemo. Ja ću ti objasniti - reče Digija. - Još malo pa ću se preliti. Dvije mlade žene krenuše skupa prema obližnjoj jaruzi. Grubo ukopane stepenice vodile su do nekoliko velikih mamutovih lopatica, koje su imale rupu u sredini i stršale iznad dubljeg dijela suhe jaruge. Ejla stade na jednu lopaticu, razveza donji dio odjeće, spusti hlače i čučnu iznad rupe, naporedo s Digijom, čudeći se ponovno kako se sama nije dosjetila da zauzima taj položaj kad je imala toliko muke s odjećom. Bilo je to jednostavno i očito kad je prvi put vidjela Digiju da tako čini. U tu su se jarugu ispražnjavale i noćne posude, a bacali su se i drugi otpaci, jer su proljetne bujice sve ispirale. Popeše se i poñoše dolje do rijeke. Zaustaviše se kraj široke vododerine, kojoj je po sredini tekao potočić čiji je izvor već bio zaleñen. Kad doñe novo godišnje doba, kroz to će korito opet bučati bujica. Gornji dijelovi nekoliko mamutovih lubanja ležali su okrenuti i poredani kraj vode, zajedno s grubim kutlačama duge drške, načinjenim od nožnih kostiju. Dvije žene napuniše lubanje vodom iz rijeke, a Ejla isu iz kesice osušene latice plavih cvjetova sapunike na svoj i na Digijin dlan. Trljajući vlažnim dlanovima stvarale su pjenušavu, pomalo zrnastu tvar koja je ostavljala blag miris na čistim rukama i licu. Ejla otkide grančicu, istanji slomljeni kraj i upotrijebi ga za čišćenje zubi; tu je naviku preuzela od Džondalara. - Što je zdjelasti čamac? - upita Ejla na povratku, dok su izmeñu sebe nosile bizonov želudac pun vode. - Njima se služimo za prijelaz preko rijeke, kad nije uzburkana. Počne se s okvirom od kostiju i drveta, u obliku zdjele, gdje mogu sjesti dva do tri čovjeka; zatim se to obloži kožom, obično turovom kožom, a dlaka se okrene na vanjsku stranu i dobro namaze mašću. Od rogovlja megacerosa naprave se vesla... to je za guranje preko vode.
- Zašto stavljaju zdjelaste čamce na vrh nastambe? nastavi Ejla pitati. - Tamo ih uvijek stavljamo kad se njima ne služimo, ali zimi njima natkrivamo rupe za dim da kiša i snijeg ne prodiru unutra. Oni su ih vezivali kroz rupe da ih vjetar ne odnese. Ali mora se ostaviti mjesta za izlazak dima, i treba ih tako učvrstiti da se mogu iznutra pomicati i slobodno tresti ako se nagomila snijeg. Dok su hodale, Ejla pomisli kako je sretna što poznaje Digiju. Uba joj je bila sestra i voljela ju je, ali Uba je bila mlaña, bila je Izina prava kći; uvijek je meñu njima bilo neke razlike. Ejla nikad nije imala nikoga svoje dobi, tko bi razumio sve što kaže, s kim bi imala toliko zajedničkoga. Spustiše teški mijeh za vodu i stadoše da se malo odmore. - Ejla, pokaži mi kako se znacima kaže Volim te, tako da to mogu reći Branagu kad ga ponovno vidim - upita Digija. - Pleme nema takva znaka - reče Ejla. - Zar se oni meñusobno ne vole? Iz tvojih priča oni su toliko slični ljudima da sam mislila kako se vole. - Da, oni vole jedni druge, ali oni su mirni... ne, to nije prava riječ.
- Mislim da tražiš riječ istančani - reče Digija. - Istančani... u pogledu iskazivanja osjećaja. Majka može reći djetetu: Ti me ispunjavaš srećom - reče Ejla, pokazujući Digiji odgovarajući znak - ali žena neće biti tako otvorena, tako očevidna... - Ejla zastade ispitujući vrijed nost ove druge riječi, pa nakon Digijine potvrde nastavi: Očevidna kad se to tiče osjećaja prema muškarcu. Digija pokaza zanimanje. - Što će učiniti? Ja sam Branagu morala pokazati što osjećam prema njemu kad sam vidjela da me gleda na Ljetnom saboru, baš kao što sam i ja njega gledala. Da mu to nisam mogla reći, ne znam što bih učinila. Žena iz Plemena ne govori, ona pokazuje. Žena obavlja poslove za muškarca kojeg voli, priprema hranu koju on voli, kuha njegov najdraži čaj izjutra kad se probu di. Šije odjeću na poseban način, podstavlja je mekim krz nom, ili mu oblaže pokrivala za noge. Najbolje je kad žena unaprijed zna što on želi. Tako pokazuje da pazi na njega, da uči njegove navike i raspoloženja, da se brine. Digija potvrdi. - To je dobar način da nekom kažeš kako ga ljubiš. Lijepo je činiti nešto posebno za drugoga. Ali kako žena zna da on nju voli? Što muškarac čini za ženu? - Jedanput je Guv sam sebe izvrgnuo velikoj opasnosti da ubije snježnog leoparda koji je prijetio Ovri kad se previ še primakla njegovoj spilji. Ona je znala da je Guv to učinio zbog nje, iako je kožu dao Krebu, a Iza je od nje načinila pokrivač za mene - objasni Ejla. - To je istančano! Nisam baš sigurna da bih to razumje la. - Digija se nasmija. - Kako ti znaš da je on to za nju učinio? - Ovra mi je rekla, poslije. Onda nisam znala. Bila sam mlada. Još sam učila. Znaci rukama nisu sav plemenski jezik. Mnogo više se kaže licem, očima, tijelom. Držanje u hodu, okretanje glave, stezanje mišića na ramenima, to govori mnogo više nego riječi, ako samo znaš što znači. Dugo vremena sam učila jezik Plemena. - Ja sam se iznenadila videći kako brzo učiš mamutovski! Mogu te promatrati. Svaki dan si sve bolja. Voljela bih da imam tvoj dar za jezike. - Još nisam kako treba. Mnoge riječi ne znam, ali raz mišljam o tome kako se riječi izgovaraju na plemenski način. Slušam riječi i promatram kako izgleda lice, osjećam kako riječ zvuči, pazim kako se tijelo giba... i pokušavam zapamtiti. Kad pokazujem znakove rukama Ridagu i drugi ma, tada i ja učim. Učim vaš jezik. Moram učiti, Digija dodade Ejla sa žarom koji je isticao njezinu ozbiljnost. - To nije za tebe samo igra, zar ne? Kao što su za nas kretnje rukama. Smiješno je pomisliti da možemo poći na Ljetni sabor i meñusobno razgovarati, a da to nitko drugi ne zna. - Sretna sam što je to svima zabavno i što žele još više naučiti. To je za Ridaga. On sad uživa, ali to nije igra za njega. - Ne, ne bih rekla da je igra. - Podignuše opet mijeh s vodom, a Digija tad zastade i pogleda Ejlu. - Nisam mogla razumjeti zašto gaje Nezija htjela zadržati. Poslije sam se na njeg navikla i zavoljela ga. Sad je on jedan od nas, i nedosta jao bi mi da ga nema, ali nikad nisam pomislila da bi možda poželio govoriti. Nisam ni slutila da mu to pada na pamet.
Džondalar je stajao na ulazu u zemunicu i promatrao dvije mlade žene zanijete razgovorom dok su se približavale; drago mu je bilo vidjeti da se Ejla tako dobro snalazi. Kad je o tome razmišljao, stalno se čudio kako su od tolikih grupa s kojima su se mogli sresti naišli baš na onu koja ima meñu svojim članovima dijete miješanih duhova, pa su je zbog toga još radije primili. Ipak je u nečemu imao pravo. Ejla nije ni trenutka tajila svoje porijeklo. "No, bar im nije ništa rekla o svom sinu", pomisli on. "Jedna je stvar otvoriti srce prema siročetu kao što je učinila Nezija, a sasvim druga prihvatiti ženu čiji se duh miješao s duhom nekog zbitoglavca da bi nakon toga rodila nakazu. Uvijek postoji prikriveni strah da bi to ona mogla ponovno učiniti, pa ako na sebe navuče pogrešne vrste duhova, oni bi se mogli proširiti i na druge žene oko nje." Odjedanput visoki muškarac promijeni boju. "Ejla ne misli da je njezin sin nakaza", pomisli s užasom. Kad mu je prvi put to rekla, on se udaljio s gañenjem, i zbog toga je bila bijesna. Nikad je nije vidio tako srditu; njezin sin je njezin sin, ona se za njeg sigurno ne stidi. Ima pravo. "Dona mi je rekla u snu. Zbitoglavci... Pleme... to su takoñer Majčina djeca. Pogledaj Ridaga. Mnogo je bistriji nego što sam mislio da može biti netko poput njega. Malo je različit, ali on je ljudsko stvorenje, i to vrlo drago." I on je proveo neko vrijeme s dječakom, otkrio je koliko je inteligentan i zreo, čak pomalo i lukav i zajedljiv, osobito kad mu se spomene njegova različitost ili slaboća. Džondalar je vidio obožavanje u dječakovim očima kad god bi ih podignuo prema Ejli. Ona mu je rekla da su dječaci Ridagove dobi u Plemenu privrženiji muškarcima, ali možda je istina da je on zbog slabosti zreliji od svojih godina. "Ona je u pravu. Znam da je u pravu kad to kaže o njima. Ali samo da prestane govoriti o njima. Bilo bi mnogo lakše. Nitko nikad ne bi doznao da im to ona sama nije rekla..." "Ona o njima razmišlja kao o svom narodu, Džondalar", naruga se sam sebi, osjećajući da se opet crveni, ljut zbog vlastitih misli. "Kako bi se ti osjećao kad bi ti netko rekao da ne govoriš o ljudima koji su te odgojili, koji su se o tebi brinuli? Ako se ona njih ne stidi, zašto ih se ti stidiš? Nije uopće bilo strašno. Frebek je ionako smutljivac. Ali ona ne zna što joj ljudi mogu učiniti, njoj i svima koji su s njom. Možda je bolje što to ne zna. Možda se to neće ni dogoditi. Već je uspjela naučiti većinu ljudi u Taboru da govore kao zbitoglavci, uključujući i mene." Kad je Džondalar vidio da gotovo svi žele naučiti kako se sporazumijevaju u Plemenu, počeo je i on dolaziti na improviziranu pouku gdje je svaki čas netko postavljao pitanja. Uhvatio je sama sebe kako uživa u toj novoj igri, dobacujući znakove na daljinu, praveći nijeme šale, kao što je činio dok bi jedno govorio a drugo pokazivao iza nečijih leña. Bio je iznenañen dubinom i punoćom tog nijemog govora. - Džondalar, sav si crven. O čemu razmišljaš? - upita ga Digija peckavim tonom kad su se primakle. Pitanje ga zateče nepripravna, podsjetivši ga na stid, pa porumenje još više zbog smetenosti. - Valjda sam bio preblizu vatri - promrmlja i okrenu se. "Zašto Džondalar govori riječi koje nisu istinite?", čudila se Ejla, primjećujući da mu se čelo naboralo i da su mu se plave oči pomutile prije nego što ih je skrenuo ustranu. "On nije crven od vatre. Crven je od osjećaja. Čim pomislim kako počinjem nešto spoznavati, on učini nešto što ne razumijem. Promatram ga, pokušavam biti pažljiva. Sve izgleda divno, a zatim je bez razloga ljut. Vidim da se ljuti, ali ne znam zbog čega se ljuti. To je poput igara, kad se jedna stvar kaže riječima a druga znacima. Kao kad Raneku kaže nešto lijepo, a tijelo mu govori da se srdi. Zbog čega Ranek u njemu budi
srdžbu? A sada, nešto ga muči, ali on veli da je crven zbog vatre. U čemu griješim? Zašto ga ne razumijem? Hoću li to ikad naučiti?" Okrenuše se da uñu u zemunicu i gotovo se sudariše s Talutom koji je upravo izlazio. - Pošao sam po tebe, Džondalar - reče glavar. - Ne želim izgubiti ovako lijep dan, a Vimez je na povratku pomalo izviñao. Kaže da je prošao pokraj zimskog krda bizona. Poslije jela idemo u lov na njih. Bi li nam se htio pridružiti? - Da, rado! - reče Džondalar veselo. - Zamolio sam Mamuta da ispita vrijeme i potraži krdo. Kaže da su znakovi dobri, i da krdo nije odlutalo daleko. Rekao je još nešto, ali to nisam razumio. Rekao je: "Put koji vodi van vodi i unutra". Razumiješ li ti što od toga? - Ne razumijem, ali to nije neobično. Oni koji služe Majci često govore stvari koje ne shvaćam - nasmiješi se Džondalar. - Oni govore sa sjenom na jeziku. - Ponekad se pitam da li i oni sami razumiju ono što kažu - reče Talut. - Ako idemo loviti, htio bih ti pokazati nešto što bi moglo biti korisno. - Džondalar ih povede do ležaja na Mamutovu ognjištu. Podiže nekoliko lakih kopalja i spravu koja bijaše nepoznata Talutu. - Ovo sam napravio u Ejlinoj dolini, i otada smo samo pomoću toga lovili. Ejla je stajala straga i gledala, osjećajući strašnu napetost koja je u njoj rasla. Silno je željela da i nju uključe, ali nije znala kakvo mišljenje imaju ti ljudi o ženama kojejove. Lov je bio uzrok velike njezine patnje u prošlosti. Ženama u Plemenu bilo je zabranjeno loviti, nisu smjele ni dodirnuti lovačko oružje, ali ona se naučila rabiti praćku usprkos tabuu, pa je podnijela strogu kaznu kad su je otkrili. Poslije su se s tim pomirili, čak su joj dopustili da lovi s ograničenjima, da bi utažila svoj moćni totem koji ju je štitio. Ali njezin lov je bio još jedan razlog da je Braud mrzi; to je naposljetku pridonijelo njezinu prognanstvu. Ali lovljenje pomoću praćke povećalo je njezine nade u opstanak kad se našla sama u stepi, ohrabrivši je da usavrši svoju vještinu. Ejla je preživjela zahvaljujući vještinama koje je naučila kao žena u Plemenu, a uroñena inteligencija i hrabrost omogućile su joj da se brine o sebi. Ali lovljenje je za nju postalo više nego sigurnost o kojoj ovisi i odgovornost za život; ono je bilo znamen nezavisnosti i slobode kao njegovih prirodnih posljedica. Ona se toga neće lako odreći. Ejla, zašto i ti ne uzmeš svoj bacač koplja - reče Džondalar, pa se opet okrenu prema Talutu. -Ja imam više snage, ali Ejla je vještija nego ja, ona ti bolje može pokazati što se ovim može postići. Zapravo, ako želiš vidjeti što je točnost, moraš pogledati kako se ona služi praćkom. Mislim da joj vještina s praćkom daje prednost i s ovim oružjem. Ejla odahnu - nije ni znala da je bila prestala disati - i poñe uzeti svoja koplja i bacač dok je Džondalar nastavio razgovor s Talutom. Još je bilo teško povjerovati kako je lako taj plavooki muškarac prihvatio njezinu želju i sposobnost da lovi, i kako je naravno izricao pohvale njezinoj vještini. On je valjda pretpostavio da će Talut i Lavlji tabor isto tako prihvatiti njezino sudjelovanje u lovu. Ona pogleda Digiju, pitajući se kako će ona to primiti. Moraš javiti majci ako ideš iskušavati novo oružje, Talut. Znaš da će i ona htjeti da ga vidi - reče Digija. - A ja bih isto tako mogla uzeti svoja koplja i uprtnjaČu. Šator takoñer, jer ćemo vjerojatno vani noćiti.
Poslije doručka Talut dade Vimezu znak i čučnu pokraj komadića meke zemlje blizu jednog od manjih ognjišta u prostoru za kuhanje, gdje je padalo dovoljno svjetlosti kroz rupu za dim. U zemlju je bilo zabodeno oruñe načinjeno od jelenje nožne kosti. Bilo je oblikovano kao nož, ili kao istanjeni bodež, s ravnim tupim bridom koji je vodio od koljen-skoga zgloba do vrška. Držeći ga za zglobnu jabučicu, Talut poravna zemlju ravnim bridom, zatim poče šiljkom vući znakove i crte o glatkoj površini. Nekoliko se ljudi skupi oko njih. - Vimez kaže da je vidio bizone nedaleko od tri kamenita brežuljka na sjeveroistoku, blizu pritoke male rijeke koja se u nju ulijeva uzvodno - poče glavar objašnjavati dok je crtao grubu kartu područja. Talutova karta nije bila toliko približna vizualna slika koliko shematski crtež. Nije bilo potrebno točno prikazati mjesto. Ljudi iz Lavljeg tabora poznavali su cijeli kraj, i njegov je crtež bio samo pomagalo koje će ih podsjetiti na mjesto koje već znaju. Sastojao se od dogovorenih znakova i crta koji su predstavljali istaknute predmete na zemlji ili razumljive pojmove. Na njegovoj karti nije bio naznačen tok rijeke preko područja; njihova perspektiva nije imala nikakve srodnosti sa ptičjim pogledom. Povukao je cikcak linije da označi rijeku, zatim ih pripojio ravnoj crti da pokaže pritoku. U razini tla njihova otvorenog ravnog krajolika rijeke su bile vodena tijela, koja se kadšto spajaju. Znali su odakle stižu rijeke i kamo teku, i da se rijeke mogu pratiti do odreñenih mjesta, ali tako se mogu pratiti i druga obilježja, a gomile stijena će se vjerojatno teže promijeniti. U kraju koji je bio tako blizu ledenjaka, a cpet podložan promjenama godišnjih doba kao na nižoj zemljopisnoj širini, led i trajno smrznuto tlo uzrokovali su drastične promjene krajolika. Osim najvećih meñu njima, potop ledenjač-kog otapanja mogao je mijenjati tok svake rijeke od jednog proljeća do drugog jednako lako kao što su se zimski ledeni bregovi pretvarali u ljetne močvare. Lovci na mamute poimali su svoj životni prostor kao meñupovezanu cjelinu u kojoj su rijeke samo jedan element. Talutov crtež nije bio zamišljen ni da crtama daje dužinu rijeke ili staze u miljama ili koracima. Takve dužinske mjere nisu mnogo značile. Oni su udaljenosti shvaćali prema vre menu koje je potrebno da se nekamo stigne, a ne prema razmaku izmeñu dva mjesta, pa je bolje bilo ucrtati niz linija koje pokazuju koliko treba dana ili neke druge znakove za mjerenje vremena. I tada bi neko mjesto moglo biti jednima bliže a drugima dalje, ili bi isto mjesto moglo biti različito udaljeno u različita godišnja doba zbog promijenjenih uvjeta putovanja. Kad je putovao cijeli Tabor, udaljenost se mjerila količinom vremena koja je bila potrebna najsporijim članovima. Talutova je karta bila savršeno jasna ljudima iz Lavljeg tabora, ali Ejla je u nju gledala kao u čudo. - Vimez, reci mi gdje su bili - reče Talut. - Na južnoj strani pritoke - odgovori Vimez, uzimajući crtaći nož i povlačeći još neke crte. - Tlo je kamenito, sa strmim gromadama, ali poplavna ravnica je široka. - Ako nastave put uzvodno, duž te strane nema mno go izlaza - reče Tulija. - Mamut, što ti misliš? - upita Talut. - Rekao si da nisu daleko odlutali. Stari vrač uze nož i nekoliko trenutaka pričeka zatvorenih očiju. - Postoji potok koji se ulijeva, izmeñu druge i posljednje gromade - reče i povuče liniju. - Oni će vjerojatno krenuti tim putem, misleći da vodi napolje. Znam to mjesto! - reče Talut. - Ako ideš uzvodno, poplavna se ravnica suzuje i zatim prestaje, opkoljena str mim liticama. To je dobro mjesto za stupicu. Koliko ih ima? Vimez uze crtaći pribor, povuče nekoliko crta duž ruba, zamisli se, pa dodade još jednu. - Ovoliko sam ih vidio, to mogu sigurno reći. - Zatim zabode nož u blato. Tulija uze kost za crtanje i dodade još tri crte. - Ja sam vidjela one koji su zaostali, jedan je bio prilično mlad, ili možda bolestan.
Danug uze kost i povuče još jednu crtu. - Mislim da je bio blizanac, jer sam vidio još jednog postrani. Jesi li ti vidjela dva, Digija? - Ne sjećam se. - Ona je gledala samo Branaga - reče Vimez s blagim osmijehom. - To je mjesto otprilike pola dana odavde, zar ne? upita Talut. Vimez potvrdi. - Pola dana, ali dobra hoda. Onda bismo odmah morali poći. - Glavar zastade i zamisli se. - Već dugo nisam bio na toj strani. Htio bih znati kako leži zemlja. Pitam se... - Ako bi netko htio potrčati naprijed, mogao bi izvidjeti mjesto i javiti nam na pola puta - reče Tulija, pogañajući što njezin brat želi reći. - Daleko je za trčanje... - reče Talut i pogJeda Danuga. Visoki i vitki mladić htjede progovoriti, ali Ejla ga preteče. - Nije daleko za konja. Konj brzo trči. Ja mogu poći na Njiski... ali ne poznajem mjesto - reče ona. Na Talutu se vidjelo da je iznenañen, ali zatim se široko nasmiješi. - Mogao bih ti dati kartu! Nešto ovakvo - reče pokazujući crtež na tlu. Pogleda oko sebe i opazi pločicu razbijene bjelokosti kraj ognjišta, zatim izvuče oštri kremeni nož. - Pogledaj, idi na sjever dok ne stigneš do velike rijeke. On poče urezivati cik-cak crte da obilježi vodu. - Tu je još jedna manja koju moraš najprije prijeći. Nemoj da te ona zbuni. Ejla se namršti. -Ja ne razumijem kartu - reče. - Nikad prije nisam vidjela kartu. Talut pogleda s razočaranjem, zatim baci ulomak bjelokosti natrag na hrpu. Zar ne bi netko mogao poći s njom? - predloži Džondalar. - Konj može ponijeti dvoje. Ja sam s Ejlom udvoje jahao. Talut se ponovno nasmiješi. - To je dobar prijedlog. Tko želi poći? Ja ću poći! Ja znam put - javi se jedan glas, a za njim se požuri i drugi: -Ja znam put. Upravo sam otamo došao. To su Latija i Danug istodobno viknuli, a još su neki bili pripravni poći. Talut pogleda jedno i drugo, zatim slegnu ramenima i okrenu se k Ejli. - Ti biraš. Ejla pogleda mladića Džondalarove visine, s riñom kosom kao u Taluta i prvim dlačicama brade. Zatim pogleda visoku, tanku djevojčicu, koja još nije zrela ali se približava djevojačkoj dobi, zagasito plave kose koja bijaše malo svjetlija nego u Nezije. Iskrena se nada vidjela u oba para očiju. Nije znala koga bi izabrala. Danug je bio gotovo muškarac. Pomisli da bi morala njega uzeti, ali Latija ju je po nečemu podsjećala na vlastiti život; osim toga, sjetila se čeznutljiva pogleda djevojčice kad je Latija prvi put vidjela konje.
Mislim da Njiska ide brže ako nije velika težina. Danug je muškarac - reče Ejla i toplo mu se nasmiješi. Mislim da je Latija bolja za ovaj put.
Danug kimnu i zbunjeno se povuče, tražeći kako da izañe na kraj s iznenadnom navalom zbrkanih emocija koje su ga neočekivano zapljusnule. Bio je bolno razočaran što je Latija izabrana, ali Ejlin blistavi osmijeh kad ga je nazvala muškarcem natjerao mu je krv u obraze i ubrzao kucanje srca, dok su mu se prepone nelagodno zategle. Latija potrča da se obuče u laku i toplu jelenju odjeću koju je nosila na putovanjima, da spremi putnu torbu, uzme hrane i mješčić za vodu koji joj je pripremila Nezija; bila je vani, spremna za polazak, prije nego što se Ejla obukla. Promatrala je zatim kako Džondalar pomaže Ejli da priveže košare Njiski sa strana pomoću orme koju je ona izmislila. Ejla metnu putnu hranu koju joj je dala Nezija u košaru povrh drugih stvari, zajedno s vodom, a Latijinu torbu smjesti u drugu košaru. Zatim se uhvati za Njiskinu grivu i vinu se na njezina leña. Džondalar pomože djevojčici. Sjedeći ispred Ejle, Latija je odozdo gledala ljude svoga Tabora, a oči su joj blistale od sreće što se nalazi na leñima tamnožutog konja. Danug im se primaknu, pomalo bojažljivo, i pruži Latiji ulomak bjelokosti. Evo, dovršio sam kartu koju je Talut započeo, da vam bude lakše pronaći mjesto - reče. - Oh, Danug, hvala! - reče Latija i obujmi ga oko vrata da ga zagrli. - Da, hvala ti, Danug- reče Ejla, dobacujući mu smije šak od kojeg srce jače tuče. Danugovo lice pocrvenje gotovo kao njegova kosa. Dok su žena i djevojčica odmicale uz brijeg na kobili, mahao im je, a dlan mu je pokazivao znak Vratite se. Džondalar, stežući jednom rukom napeti vrat mladog konja, koji se dignute glave otimao da poñe za njima, prebaci drugu ruku preko mladićeva ramena. -To je vrlo lijepo od tebe. Znam da si želio poći. Siguran sam da ćeš drugi put imati prilike da jašeš. - Danug mu samo kimnu. Gn toga časa nije razmišljao baš o jahanju konja. Kad su stigli do stepe, Ejla dade konju znak istančanim pritiskom i kretnjama tijela, a Njiska udari u brz trk, hitajući na sjever. Zemlja se prašila ispod hitrih kopita, a Latija je jedva mogla vjerovati da juri preko stepe na konjskim leñima. Smiješila se od ushićenja kad su krenuli, i taj se smiješak još vidio na njezinu licu, iako je katkad zatvarala oči i naginjala se naprijed da osjeti vjetar na obrazima. Bila je neopisivo oduševljena, nikad nije ni sanjala da bi nešto moglo biti tako uzbudljivo. Ostali lovci krenuše za njima malo poslije njihova odlaska. Pošli su svi koji su bili sposobni i voljni da se pridruže. Lavlje je ognjište dalo tri lovca. Latija je bila mlada i tek joj je odnedavno dopušteno da se pridruži Talutu i Danugu. Uvijek je željela ići, kao i njezina mati dok je bila mlaña, ali Nezija nije više često pratila lovce. Ostajala je da se brine o Rugiji i Ridagu, a pomagala je pripaziti i na drugu nejaku djecu. Otkad je posvojila Ridaga, rijetko je odlazila u lov. Lisičje ognjište imalo je samo dva muškarca, a lovili su i Vimez i Ranek; ali s Mamutova ognjišta nije bilo nikoga, osim posjetilaca Džondalara i Ejle. Mamut je bio prestar. lako je želio poći, Manuv je ostao da ih ne usporava. Ostala je i Tronija, s Nuvijom i Hartalom. Osim povremenih hajki, gdje su i djeca mogla pomoći, ni ona nije više išla na lovačke pohode. Tornek je bio jedini lovac sa Sobova ognjišta, kao što je Frebek bio jedini lovac sa Ždralova ognjišta. Fralija i Krozija ostale su u Taboru s Križavekom i Tašerom. Tulija je gotovo uvijek našla načina kako da se pridruži lovačkim družinama, čak i kad je imala malu djecu, a Turo-vo je ognjište bilo dobro zastupljeno. Osim glavarice, pošli su Brzek, Digija i Druvez. Brinan se jako trudio da uvjeri majku kako bi i on trebao poći, ali ona ga je ostavila kod Nezije, skupa sa sestrom Tusijom, obećavši mu da će uskoro biti dovoljno star za lov. Lovci poñoše uz padinu zajedno, a kad su se dohvatili travnate ravnice, Talut ih povede oštrim korakom.
- I ja mislim kako je dan previše lijep da bi se gubio uzalud - reče Nezija, odlažući čašu i govoreći skupini koja se sabrala ispred ulaza u prostor za kuhanje, kad su lovci otišli. Pijuckali su čaj i dovršavali doručak. - Zrnje je zrelo i suhe, pa sam željela da se popnemo i beremo kad je ovako lijep dan. Ako poñemo do onih borova pokraj potočića, možemo vaditi borovo sjemenje iz češera, bude li vremena. Tko želi poći? - Nisam sigurna da li Fralija smije tako daleko ići - reče Krozija. - Oh, Majko sveta - reče Fralija. - Malo hodanja će mi koristiti, a kad se pogorša vrijeme, svi ćemo morati stalno biti unutra. A to će uskoro doći. Ja bih rado pošla, Nezija. - Pa, onda bi dobro bilo da i ja poñem, da ti pomog nem oko djece - reče Krozija, kao da prihvaća veliku žrtvu, iako joj je bila draga misao o izletu. I Tronija se htjela pridružiti. - Krasna ti je ta ideja, Nezija! Sigurna sam da mogu staviti Hartala u nosiljku, tako da mogu ponijeti i Nuviju kad se umori. Ništa mi nije draže nego provesti dan vani. - Ja ću nositi Nuviju. Ne moraš nositi oboje - reče Manuv. - Ali mislim da ću prvo skupljati borovo sjemenje, a zrnje ću vama prepustiti. - Mislim da ću vam se i ja pridružiti, Nezija - reče Mamut. - Možda Ridag neće imati ništa protiv starčeva društva, pa će me poučiti još kojem Ejlinu znaku, kad je u tome tako dobar. - Ti si vrlo dobar u znakovima, Mamut-javi mu Ridag kretnjama. - Brzo učiš znakove. Možda ćeš ti mene pouči ti. - Možda možemo poučavati druge - uzvrati Mamut znacima. Nezija se smiješila. Starac nikad nije postupao s djetetom miješanih duhova različito nego s ostalom djecom u Taboru, osim što je pokazivao više razumijevanja za njegovu slaboću, pa joj je često pomagao oko Ridaga. Činilo se da meñu njima vlada posebna prisnost, i ona pomisli da Mamut ide s njima samo zato da dječak bude zauzet dok ostali budu radili. Znala je takoñer da on neće dopustiti da Ridaga tjera na brži hod. Kad vidi da se dječak previše muči, možda će usporiti korak i tužiti se na svoju starost. To je i prije činio. Kad su se svi skupili ispred zemunice, noseći košare i kožne pokrivače, mješčiće i hranu, Mamut iznese kipić zrele žene od bjelokosti i zabode ga u zemlju ispred ulaza. Izreče neke riječi koje nitko nije razumio osim njega i načini nekoliko prizivnih kretnja. Svi će poći iz Tabora, stanište će ostati prazno, pa je zazivao duh Mute, Velike majke, da im čuva i štiti prebivalište u njihovoj odsutnosti. Nitko ne bi prekršio zabranu ulaska obilježenu kipom Majke na vratima. Nitko se ne bi usudio primiti na sebe posljedice koje bi po općem vjerovanju nastale. Kad bi se netko našao u strašnoj nuždi - kad bi bio ranjen, ili zatečen vijavicom, pa nužno trebao zaklon - odmah bi se pobrinuo da umilostivi strašnog i osvetoljubivog zaštitnika. U najkraćem roku platio bi taj čovjek, ili njegova obitelj, ili Tabor kojem pripada, mnogo veću vrijednost svega Čime bi se poslužio. Darovi bi se dali članovima Mamutova ognjišta da se molbama i objašnjenjima ublaži Duh Velike majke, uz obećanje budućih dobrih djela i nadoknada. Mamutova je radnja bila djelotvornija od svake brave. Kad se Mamut okrenuo od ulaza, Nezija podiže košaru na leña i namjesti traku preko čela, zatim uze Ridaga i posjede ga na svoj široki bok da ga ponese uz padinu; potom okupi Rugiju, Tusiju i Brinana, uputi ih ispred sebe i poñe prema stepi. Ostali poñoše za njima, i uskoro je druga polovina Tabora gazila
otvorenom ravnicom da provede dan u skupljanju zrnja i sjemenja koje je zasijala i njima ponudila Velika majka zemlja. Rad i prinos skupljača cijenio se jednako kao rad lovaca, ali ni jedno ni drugo nije se sastojalo samo od rada. Druženje i zajednički trud pretvarali su rad u zabavu. Ejla i Latija u trku prijeñoše jedan plitki potok, ali pred idućim vodenim tokom, koji bijaše malo širi, usporiše konja. - Idemo li duž ove rijeke? - upita Ejla. - Ne bih rekla - reče Latija, zatim baci pogled na ploči cu od bjelokosti sa znakovima. - Ne idemo. Pogledaj ovamo, to je potok koji smo pregazile. ovaj moramo prijeći. Onda skrećemo i sljedeći vodeni tok pratimo uzvodno. - Ovdje ne izgleda duboko. Je li dobro mjesto za prije laz? Latija pogleda uzvodno i nizvodno. - Gore je bolje mjesto. Moramo samo skinuti obuću i podvrnuti nogavice. Poñoše uz potok, ali kad su stigli do plitkoga gaza gdje se voda pjenila oko isturenih stijena, Ejla nije stala. Skrenula je Njisku u vodu i prepustila joj da bira put kojim će pregaziti. Na drugoj strani kobila opet prijeñe u trk, a Latija se nasmiješi. Nismo se ni smočile! - kliknu djevojčica. - Tek nas je nekoliko mlazova poprskalo. Kad su stigle do sljedećeg potoka i skrenule na istok, Ejla uspori korak daše Njiska odmori, ali i sporiji konjski kas je bio toliko brži od ljudskoga hoda, ili stalnog trčanja, da su brzo napredovale. Zemljište se mijenjalo, postajalo je kamenitije i postepeno se uzdizalo. Kad se Ejla zaustavila i pokazala prema potoku koji se ulijevao sa suprotne strane, tvoreći široki znak V s potokom uz koji su napredovale, Latija se iznenadila. Nije očekivala da će tako brzo vidjeti pritoku, ali Ejla je primijetila njezinu zbunjenost i to je očekivala. Tri velike granitne mase mogle su se vidjeti s toga mjesta: jedna strma litica s druge strane vode, te još dvije na njihovoj strani, uzvodno i odmaknuto pod stanovitim kutom. Slijedile su svoj ogranak vodenog toka i opazile da se on savija prema gromadama, a kad su se približile prvoj, vidješe da voda protječe izmeñu njih. Kad su minule pokraj gro-mada i odmakle dalje uzvodno, Ejla opazi nekoliko čupavih bizona kako brste još zelenu trsku i šaš kraj vode. Pokaza prstom i šapnu Latiji na uho. - Ne govori glasno. Gledaj. - Eno ih! - reče Latija kroz prigušen krik, nastojeći svla dati svoje uzbuñenje. Ejla pogleda oko sebe, zatim opljunu prst i podiže ga uvis da odredi pravac vjetra. - Vjetar puše prema nama od bizona. Dobro. Ne treba ih uznemiriti dok ne budemo spremni za lov. Bizon poznaje konja. Na Njiski možemo prići bliže, ali ne previše. Ejla upravi konja, pažljivo izbjegavajući životinje, da provjeri zemljište uzvodno, pa kad je to obavila, vrati se istim putem. Velika stara ženka podiže glavu i poče ih gledati, lijeno preživajući. Vršak njezina lijevog roga bio je slomljen. Žena uspori hod i prepusti Njiski da poprimi svoje prirodno kretanje, dok su jahači zadržavali dah. Kobila se zaustavi i spusti glavu da popase nekoliko vlati trave. Konji obično ne pasu ako su uznemireni, i ta kretnja kao da je umirila ženku. I ona opet poče pasti. Ejla promaknu pokraj maloga krda što je brže mogla, zatim potjera Njisku trkom nizvodno. Kad su stigli do onih gromada, skrenuše opet na jug. Kad su pregazili idući potok, zaustavili su se da napoje Njisku i sebe, a onda opet nastaviše prema jugu. Lovačka je družina bila upravo iza prvog potočića, kad Džondalar osjeti kako Trkač nateže povodac u smjeru oblaka prašine koji se gibao prema njima. On potapša Taluta i
pokaza prstom. Glavar pogleda naprijed i vidje kako Ejla i Latija jure prema njima na Njiski. Lovci nisu dugo čekali da konj i jahači stignu meñu njih i naglo stanu. Smiješak na Latijinu licu pokazivao je zanos, oči su joj blistale, a obrazi gorjeli od uzbuñenja dok joj je Talut pomagao sjahati. Zatim Ejla prebaci nogu preko konjskog vrata i skliznu na zemlju, dok su svi stajali naokolo. - Zar niste mogle naći mjesto? - upita Talut, odražava jući glasno zabrinutost svih prisutnih. Još jedna osoba reče nešto slično u isto vrijeme, ali posve različitim tonom. - Nisu ništa našle. Znao sam da jurnjava na konju neće nimalo koristiti - naruga se Frebek. Latija mu odgovori s iznenañujućom ljutnjom. - Što ti to znači "nisu ništa našle"? Našle smo mjesto. Vidjele smo i bizone! - Nećeš valjda reći da ste već bile tamo i natrag? - upita on, odmahujući glavom u nevjerici. - Gdje su sad bizoni? - upita Vimez kćer svoje sestre, zanemarujući Frebeka i ublažujući njegovu podlu primjed bu. Latija poñe do pletenih bisaga na lijevom Njiskinu boku i izvadi pločicu iscrtane bjelokosti. Zatim izvadi kremeni nož iz kesice o pojasu, sjede na zemlju i poče dodavati nove znakove na karti. - Južni ogranak teče izmeñu dviju gromada, ovuda reče. Vimez i Talut sjedoše kraj nje potvrñujući njezin navod, dok su Ejla i ostali stajali oko njih. - Bizoni su bili na drugoj strani gromada, gdje se otvara ravnica i gdje još ima zelene hrane uz vodu. Vidjela sam četiri mala... - Urezi vala je četiri usporedne crte dok je govorila. - Mislim da ih je pet - ispravi je Ejla. Latija pogleda Ejlu i potvrdi, zatim dodade još jedan znak. - Imaš pravo, Danug, što se tiče blizanaca. I oni su mladi. Zatim sedam ženki... - Podiže pogled prema Ej li tražeći potvrdu, pa kad Ejla kimnu, djevojčica dodade još sedam usporednih crta, malo duljih od onih prijašnjih. -Samo četiri imaju tele, mislim. - Razmisli trenutak. - Još ih je bilo, ali dalje. Pet mladih junaca - pridoda Ejla. - I dva, tri druga. Nisam sigurna. Možda neke nismo vidjele. Latija povuče pet većih crta, malo dalje od prvih, zatim dodade još tri crte, izmeñu dviju skupina, nastojeći da one budu malo manje. Zasiječe zatim znak Y na kraju niza da istakne kako je gotova, jer je urezala potpun broj bizona koje su one nabrojile. Neki njezini znaci presijecali su ranije ureze, ali to nije bilo važno. Prijašnji su znakovi već ispunili svoju svrhu. Talut uze bjelokost od Latije i zagleda se. Zatim pogleda Ejlu. - Jesi li možda zapazila kojim smjerom idu? Uzvodno, mislim. Išle smo oko krda, pažljivo, nismo ih uznemirile. Nema tragova na drugoj strani, trava još cijela reče Ejla. Talut kimnu i zastade, očevidno razmišljajući. - Kažeš da ste išle oko njih. Jeste li išle daleko uzvodno? - Da. - Koliko se sjećam, poplavna se ravnica sužavala i nestajala, a visoke stijene su zatvarale potok, pa nije bilo izlaza. Je li sad tako? - Da... ali možda postoji izlaz. - Izlaz? - Prije visokih stijena strane su strme, drveće, gusto bodljikavo grmlje. Ali blizu stijena korito je suho. Kao strma
staza. To je izlaz, mislim - reče ona. Talut se namršti, pogleda Vimeza i Tuliju, zatim se glasno nasmija. - Put koji vodi van je put koji vodi i unutra! To je Mamut rekao! Vimez pogleda s nerazumijevanjem, ali časak potom nasmija se shvativši. Tulija pogleda obojicu. Tada se i na njezinu licu pojavi tračak razumijevanja. - Naravno! Možemo ući unutra s te strane, podići ogra du da ih stjeramo u stupicu, zatim ih zaobići s druge strane i nagnati - reče Tulija, objašnjavajući usput svima. - Netko će morati paziti da nas ne nanjuše i ne krenu nizvodno dok mi budemo dizali ogradu. - To zvuči kao dobar posao za Danuga i Latiju - reče Talut. - Mislim da im Druvez može pomoći - dodade Brzek. A ako mislite da treba još pomoći, poći ću ja. Dobro! - reče Talut. - Poñi s njima, Brzek, i krećite se uzvodno. Ja poznajem prečac kojim se može stići na onu stranu. Odavde ćemo presjeći ravnicu. Vi ih držite na oku pu, pa čim načinimo stupicu, vratit ćemo se naokolo i pomoći vam da ih natjerate u nju. Suho korito potoka bilo je pokriveno stvrdnutim blatom i oblucima, a prolazilo je kroz strmi klanac obrastao gustim grmljem. Korito je vodilo do ravne ali uske nizine koja se pružala duž brzice što se probijala kroz kamenje u nizu niskih vodopada. Ejla je jedanput prošla kroz klanac pješice, a zatim se vratila po konje. Njiska i Trkač bili su naviknuti na strmu stazu koja je vodila do njihove spilje u dolini, tako da im silazak nije stvarao nikakve poteškoće. Ona skide opremu s Njiske da bi mogla slobodnije pasti. Ali Džondalar nije želio skinuti Trkačev povodac, jer ni on ni Ejla nisu imali vlasti nad ždrebetom, a ono je već bilo dovoljno veliko da im pobjegne kad ga spopadnu njegove mušice. Budući da mu povodac nije smetao pasti, ona pri-sta,de da mu se ne skida oglav, iako bi joj draže bilo da mu dade potpunu slobodu. Po tome je ona uviñala razlike izmeñu Trkača i njegove majke. Njiska je uvijek dolazila i odlazila po Ejlinoj želji, jer tada nije imala nikoga drugoga pa je cijelo vrijeme provodila s njom. Trkač je imao Njisku i manje je bio u dodiru s Ejlom. Možda bi ona ili Džondalar morali više vremena provoditi s njim, i nastojati da ga pouče, pomisli ona. Ograda se već podizala kad je Ejla stigla da pomogne. Gradila se od svega što im je dolazilo pod ruku; slagali su i isprepletali kamenje, kosti, stabla i granje. Bogati i raznoliki životinjski svijet hladnih ravnica stalno se obnavljao, a kosti razasute krajolikom često su nošene proljetnim bujicama i slagane na velike hrpe. Kratko istraživanje nizvodno otkrilo je nedaleko odatle gomilu kostiju, pa su lovci vukli velike bedrenjače i prsne koševe prema žarištu aktivnosti: u područje blizu dna suhog korita koje su ograñivali. Ograda je morala biti dovoljno čvrsta da zadrži krdo bizona, ali nije
smjela ostati kao trajna grañevina. Poslužit će samo jedanput, a u svakom slučaju neće izdržati dulje od proljeća kad se potok pretvara u silovitu bujicu. Ejla je gledala kako Talut uzmahuje ogromnom sjekirom s pozamašnom kamenom glavom, kao da drži igračku. Svukao je košulju i obilno se znojio dok je krčio put kroz šuma-rak, obarajući svako drvo s dva-tri udarca. Tornek i Frebek, koji su ih odvlačili, nisu mogli održavati s njim korak. Tulija je
nadgledavala kako se drveće slaže. Imala je sjekiru koja bijaše malo manja od sjekire njezina brata, i njome je rukovala jednako lako, presijecajući drvo popola ili razbijajući kost po mjeri. Malo se muškaraca moglo pohvaliti snagom kakvu je imala glavarica. - Talut! - zovnu Digija. Nosila je prednji dio cijele zakrivljene mamutove kljove koja je bila duža od petnaest stopa. Vimez i Ranek podupirali su srednji i stražnji dio. -Našli smo neke mamutove kosti. Hoćeš li prebiti ovu kljovu? Riñokosi se div nasmiješi. - Ovaj stari behemot sigurno je dugo poživio! - reče on i opkorači kljovu kad su je spustili na zemlju. Talutovi se mišići napeše dok je podizao strašnu sjekiru, a zrak se ispuni praskom dok su iveri i komadići bjelokosti letjeli na sve strane. Ejla je bila očarana samim promatranjem tog snažnog muškarca koji je s tolikom lakoćom vješto razmahivao masivnim oruñem. Ali to je još više zapanjivalo Džondalara, zbog nečeg o čemu nikad nije razmišljao. Ejla je bila naviknutija gledati muškarce kako obavljaju djela u kojima je potrebna čudesna snaga mišića, lako je bila viša od svih članova Plemena, oni su bili mišićavi i izvanredno jaki. Čak su i njihove žene bile izrazito snažne, pa je Ejla u ranoj mladosti morala izvršavati mnoge ženske dužnosti koje su zahtijevale snagu, dobivši tako neobično jake mišiće unatoč tanjim kostima. Talut odloži sjekiru, podiže stražnju polovicu kljove na rame i ponese je prema ogradi koju su podizali. Ejla uze sjekiru da je iskuša, i vidje da njome ne bi mogla rukovati. I Džondalaru je bila preteška da bi njome mogao spretno vladati. Bilo je to oruñe kojim se mogao služiti samo veliki glavar. Njih dvoje podignuše drugu polovicu kljove na ramena i poñoše za Talutom. Džondalar i Vimez ostadoše da pomažu podupirati veće komade kljova kamenjem; ti će komadi predstavljati bitnu branu protiv pobješnjelih bizona. Ejla poñe s Digijom i Rane-kom po nove kosti. Džondalar se okrenu za njima: morao se prisiliti da proguta srdžbu kad je vidio kako tamnoputi čovjek hoda kraj Ejle i govori nešto zbog čega su se ona i Digija smijale. Talut i Vimez primijetiše zajapureno lice svog mladog i lijepog posjetioca, i razmijeniše značajan pogled, ali nijedan ne reče ni riječi. Posljednji element ograde bijaše kapija. Debelo mlado drvo okresanih grana postavljeno je okomito na jednoj strani otvora u ogradi. Iskopana je rupa za temelj, a okolo je složen humak kamenja kao potporanj. Stup je bio ojačan kožnim trakama koje su privezane za teške mamutove kljove. Sama kapija načinjena je od bedrenjača, grana i mamutovih rebara, privezanih čvrsto za unakrsne kolce odsječene po mjeri. Zatim je nekoliko ljudi držalo kapiju, dok su drugi privezivali njezin kraj za okomiti stup, služeći se unakrsnim vezovima koji su dopuštali da se kapija okreće na kožnim šarkama. Cromade kamenja i teške kosti složene su na drugom kraju, spremne da se nabace ispred kapije kad se ona zatvori. Bilo je poslijepodne, sunce je još stajalo visoko, kad je sve bilo spremno. Zahvaljujući složnom zajedničkom radu, trebalo je iznenañujuće malo vremena da se podigne stupica. Okupili su se oko Taluta i ručali suhu putnu hranu koju su ponijeli sa sobom, praveći daljnje planove. - Najteže će biti natjerati ih kroz kapiju - reče Talut. Ako jednoga nagnamo, drugi će ga vjerojatno slijediti. Ali ako proñu mimo kapije i počnu se vrpoljiti na malom prostoru na kraju, udarit će prema vodi. Potok je ovdje brz, neki ga možda neće pregaziti, ali mi od toga nemamo koristi. Izgubit ćemo ih. U najboljem slučaju možemo se nadati da ćemo nizvodno naći njihove strvine. - Onda ih moramo zaustaviti - reče Tulija. - Ne smije mo im dopustiti da promaše stupicu. - Kako? - upita Digija. - Mogli bismo podići još jednu ogradu - predloži Fre bek. - Kako znaš da bizoni neće skrenuti u vodu, kad doñu
do ograde? - upita Ejla. Frebek je pogleda s izrazom nadmoćnosti, ali Talut progovori prije njega. To je dobro pitanje, Ejla. Osim toga, nemamo više dovoljno materijala za podizanje ograda - reče Talut. "Siti tf.ft Frebek je mrko pogleda. Osjećao se kao da je zbog njezina pitanja ispao glup. - Bilo bi korisno sve što možemo izgraditi, ali mislim da netko mora biti na tome mjestu da ih natjera unutra. Bit će to opasno mjesto - nastavi Talut. - Ja ću tamo stati. To je dobro mjesto za upotrebu ovog bacača kopalja o kojem sam ti govorio - reče Džondalar, pokazujući neobično oružje. - To ne daje koplju samo veći domet već mu daje i veću snagu nego kad se rukom baca. Ako je hitac točan, jedno koplje iz blizine može životinju na mjestu usmrtiti. - Zaista? - reče Talut, gledajući s obnovljenim zanima njem Džondalara. - Morat ćemo o tome više razgovarati poslije lova. Ali, da, ako hoćeš, možeš zauzeti onaj položaj. Mislim da ću i ja ondje biti. - I ja ću - reče Ranek. Džondalar namršteno pogleda nasmiješenog tamnoputog čovjeka. Nije bio baš siguran da li želi biti na straži s čovjekom koga tako očito zanima Ejla. - I ja ću biti s vama - reče Tulija. - Ali umjesto da se pravi nova ograda, dovoljno je da podignemo posebni zaklon za svakoga da stane iza njega. - Ili da bježi iza njega - našali se Ranek. - Zbog čega misliš da nas oni neće na kraju natjerati? - Kad je riječ o natjerivanju, sad kad smo se dogovorili što ćemo ovdje raditi, ostaje nam da vidimo kako ćemo ih ovamo dovesti - reče Talut, gledajući koliko još ima sunca. - Dugačak je zaobilazni put do njih. Možda nam nije ostalo dovoljno danjeg svjetla. Ejla je sve vrlo pažljivo slušala. Sjećala se kako su plemenski lovci pravili planove, osobito kad je ona počela loviti praćkom, jer se željela pridružiti. Ovaj put i ona spada meñu lovce. Primijetila je kako je Talut obratio pažnju na njezinu prijašnju primjedbu, a sjetila se i kako su spremno prihvatili njezin prijedlog da poñe u izviñanje. To ju je ohrabrilo da još nešto predloži. Njiska je dobar gonič - reče ona. - S njom sam mno go puta tjerala krda. Mogu zaobići bizone, naći Brzeka i druge, zatim brzo dotjerati bizone ovamo. Vi čekajte, pa ih nagnajte u stupicu. Talut pogleda Ejlu, zatim lovce, pa opet Ejlu. Jesi li sigurna da možeš to izvesti? - upita on. - Sigurna. - A obilazak oko njih? - upita Tulija. - Oni su dosad vjerojatno osjetili da smo ovdje, i jedino ih Brzek i omladina sprečavaju da ne odu. Tko zna koliko će ih dugo moći zadržavati. Zar ih nećeš potjerati natrag, u pogrešnom prav cu, ako poñeš prema njima odavde? - Ne bih rekla. Konji ne uznemiruju bizone, ali mogu ići naokolo, ako hoćete. Konj ide mnogo brže nego čovjek reče Ejla.
- Ona ima pravo! To nitko ne može poreći. Ejla može ići na konju okolo brže nego mi pješice - reče Talut, pa se namršti i zamisli. - Mislim da je moramo pustiti da radi kako je namislila, Tulija. Da li je doista važno hoće li nam ovaj lov uspjeti? Koristilo bi, napose ako zima bude duga i teška, i veći bismo izbor mesa imali, ali već smo zapravo dovoljno svega napripravili. Neće nam naškoditi ako ne uspijemo. - To je istina, ali velik smo posao obavili. - Ne bi bilo prvi put da poduzimamo velik posao i da se vraćamo praznih ruku - reče Talut i opet se zamisli. - Naj gore što nam se može desiti jest gubitak krda; a uspijemo li, mogli bismo se gostiti bizonovim mesom prije noći, i krenuti doma prije zore. Tulija potvrdi. - U redu, Talut. Pokušat ćemo kako ti kažeš. Hoćeš reći, kako Ejla kaže. Naprijed, Ejla. Vidi možeš li nam dotjerati te bizone. Ejla se osmjehnu i zazvižda Njiski. Kobila zanjišta i pojuri prema njoj, a za njom Trkač. - Džondalar, drži Trkača ovdje - reče ona i potrča u susret konju. - Ne zaboravi svoj bacač koplja - zovnu on. Ona se zaustavi da uzme bacač i nekoliko kopalja iz košare, zatim se s uvježbanom i lakom kretnjom uzvinu na Njiskina leña i odjuri. Džondalar je neko vrijeme imao pune ruke posla sa ždrebetom kojemu se nije mililo ostajati i propuštati uzbudljivo trčanje s majkom. Ali to mu je dobro došlo, jer nije imao vremena primijetiti izraz na Ranekovu licu dok je promatrao kako Ejla odlazi. Žena na konju golih leña jahala je poplavnom ravnicom duž šumna potoka koji je vijugao kroz krivudav klanac omeñen strmim liticama s obje strane. Nisko grmlje zaklonjeno suhom travom penjalo se uz padine i polijegalo po vjetrovi tim prijevojima, ublažavajući goletan izgled krajolika, ali ispod tankog sloja nanesenog lesa koji je ispunjavao pukotine ležala je kamenita jezgra. Ogoljelo kamenje koje se mjestimice vidjelo na padinama otkrivalo je granitni karakter predjela, nad kojim su dominirali goli stjenoviti vrhovi gro-mada. Ejla uspori kad se približila području gdje je vidjela bizone, ali njih više nije bilo na onom mjestu. Namirisali su, ili možda čuli ljude koji su gradili stupicu, pa su promijenili pravac. Opazila je životinje upravo kad je zalazila u sjenu jedne gromade, a odmah iza malog krda vidje i Brzeka kako" stoji pokraj nečega što je izgledalo kao gomila kamenja. Zelenija trava usred golog vitkog drveća kraj vode namamila je bizone u usku dolinu, ali kad su prošli pored dvostruke gromade niz potok, drugog im izlaza nije bilo nego da se vrate istim putem. Brzek i mlañi lovci vidjeli su bizone kako izmiču držeći se vode, iako su se povremeno zaustavljali da pasu. Oni su ih nagnali natrag, ali to je tek privremeno zaustavilo bizone i navelo ih da se zbiju zajedno i da odlučnije krenu kad idući put pokušaju napustiti dolinu. Odlučnost i osujećenost mogle su ih dovesti do bezglave jurnjave. Četvorica su poslana da životinjama spriječe odlazak, ali svi su znali da su bespomoćni ako nastane jurnjava. Oni ih ne bi mogli vratiti unutra. Trebalo je uložiti mnogo napora da ostanu gdje jesu, jer Brzek nije htio da jurnu u željenom pravcu dok se ne dovrši stupica. Gomila kamenja iza koje je stajao Brzek bijaše složena oko debele grane. Na njoj se vidio komad odjeće koji je lepršao na vjetru. Tada Ejla opazi još nekoliko gomila oko uspravljenih kolaca ili kostiju, rasporeñenih ravnomjerno izmeñu gromade i vode, a na svakoj se vijorio komad krznenog pokrivača ili odjeće ili šatorskog krila. Poslužili su se i grančicama, grmljem, svime što se može gibati na vjetru. Bizoni su nervozno buljili u te čudnovate prikaze, ne znajući koliko su im pogibeljne. Nisu se željeli vratiti putem kojim su došli, ali nisu htjeli ni naprijed krenuti. Katkad bi neki bizon jurnuo prema jednoj od tih gomila, ali
bi ustuknuo kad bi na njoj nešto zalepršalo. Bili su smeteni, stajali su upravo ondje gdje je Brzek želio da stoje. Ejla se čudila toj mudroj zamisli. Pritjerala je Njisku uz gromadu, obilazeći polako bizone da ne naruši osjetljivu ravnotežu. Primijetila je onu staru kravu slomljena roga na čelu krda. Nije joj bilo drago što je zatvorena, izgledala je spremna za proboj. Brzek opazi Ejlu, pogleda iza sebe prema ostalim lovcima, zatim opet vrati pogled prema njoj i namršti se. Nije želio da im ona nakon tolikih napora otjera bizone u pogrešnom pravcu. Latija se primače njemu, i oni tiho izmijeniše nekoliko riječi, ali on je i dalje motrio ženu i konja, sve dok im se ona nakon beskrajno duga trenutka nije pridružila. - Gdje su ostali? - upita Brzek. - Čekaju - reče Ejla. - A što čekaju? Ne možemo ovdje čuvati bizone dovi jeka! - Čekaju da mi natjeramo bizone. - Kako ih možemo natjerati? Nema nas dovoljno! Oni će ionako uskoro provaliti. Siguran sam da ih nećemo dugo zadržati ovdje, a još manje smo sposobni da ih vratimo. Morali bismo ih natjerati u bezglavu jurnjavu. - Njiska će ih tjerati - reče Ejla. - Konj će tjerati bizone! Tjerala ih je i prije, ali još je bolje ako ih i vi tjerate. Danug i Druvez, koji su stajali podalje i pazili na krdo, bacajući katkad kamenje na životinju koja bi se okomila na lepršavu stražu, primaknuše se da čuju. Bili su zapanjeni poput Brzeka, ali njihova smanjena budnost pružila je govedima priliku i okončala razgovor. Krajem oka Ejla vidje kako jedan golemi junac poskoči, a za njim još nekoliko njih. Začas bi sve bilo izgubljeno, ako bi se sabijeno krdo oslobodilo. Ona okrenu Njisku, baci koplje i bacač, te pojuri za njim, grabeći usput tuniku s jedne gomile. Ona potrča ravno na životinju, naginjući se i mašući joj tunikom ispred nosa. Njiska se ponovno okrenu dok je Ejla udarala junca kožom po licu. Njegov sljedeći pokret vrati ga prema uskoj dolini, sučelice životinjama koje su ga pratile, dok je za njim hitala Ejla na Njiski, udarajući kožnom tunikom. Još jedno govedo pokuša umaknuti, ali Ejli poñe za rukom da i njega vrati. Njiska kao da je znala koji će bizon opet pokušati bijeg, ali u tome su se miješali Ejlini nesvjesni znaci i kobilin nagonski osjećaj, dok su se zajedno ispreča-vali na putu čupavoj životinji. Ejlino vježbanje Njiske nije isprva bilo svjesno. Prvi put se našla na njezinim leñima od ." . V-t " pukog poriva, i nije joj bilo ni na kraj pameti da njome vlada ili da joj upravlja hod. To se dogodilo postepeno, kako je raslo uzajamno razumijevanje, a upravljanje se obavljalo kroz napetost Ejlinih nogu i istančano pomicanje njezina tijela. Iako se ona naposljetku svjesno služila tim sredstvima, ipak je uvijek bilo i nesvjesnog meñudjelovanja žene i konja, tako da su se često gibali kao jedan organizam, kao da dijele jedan razum. Čim se Ejla pokrenula, ostali su shvatili što se zbiva i potrčali da zaustave krdo. Ejla je u prošlosti ganjala životinjska stada, ali bez njihove pomoći ne bi mogla vratiti bizone. Velike grbave životinje bijaše mnogo teže kontrolirati nego što je mislila. Ona bi ih suzbila, ali nikad nije pokušala
da ih natjera u pravcu kamo ne žele poći. Izgledalo je kao da ih neki nagonski osjećaj upozorava na zamku koja ih čeka. Danug dohrli u pomoć Ejli, da zajedno vrate one koji su prvi jurnuli, iako se ona toliko usredotočila na zaustavljanje mladog junca da ga je jedva primijetila. Latija vidje kako bježi jedno tele blizance, pa istrže grančicu s gomile i pojuri da mu stane na put. Udarila ga je po nosu i vratila se natrag, dok su se Brzek i Druvez oborili na kravu kamenjem i mahanjem krzna. Napokon su njihovi odlučni napori promijenili smjer jurnjave. Nekoliko je goveda uspjelo umaknuti, ali većina bizona tutnjila je duž poplavnog područja rječice, i to uzvodno. Odahnuli su s olakšanjem kad je krdo minulo pokraj granitnih gromada ali morali su ih stalno goniti. Ejla je zastala samo da sjaše, pokupi koplje i bacač, pa da se opet baci na konja. Talut je upravo popio nekoliko gutljaja iz mješčića kad mu se učinilo da je čuo daleki tutanj, nalik na tihu kotrljavu grmljavinu. Ispruži glavu niz rijeku i poče osluškivati, jer se nije nadao da će išta tako brzo čuti, a nije bio siguran ni da li će uopće čuti bizone. Zatim leže i nasloni uho na tlo. - Dolaze! - viknu i skoči na noge. Svi užurbano potražiše koplja i potrčaše na dogovorena mjesta. Frebek, Vimez, Tornek i Digija rasporediše se duž strme padine s jedne strane, spremni da se spuste iza krda i navale kamenje na kapiju kad se zatvore vrata. Tulija, koja je bila najbliža kapiji sa suprotne strane, spremno je čekala da zatvori vrata kad bizoni uñu u obor. U prostoru izmeñu ograde i bučnog potoka, Ranek je stajao nekoliko koraka daleko od Tulije, a Džondalar nekoliko koraka od njega gotovo na rubu vode. Talut je zauzeo mjesto još dalje i stajao je na vlažnoj obali. Svatko je imao komad kože ili krzna da njime maše prema nadolazećoj životinji, nadajući se da će je tako skrenuti ustranu, ali svatko je takoñer podignuo koplje, lagano ga potresao i zatim čvrsto stegnuo oko hvatišta, držeći ga u pripravnosti - svatko osim Džondalara. Usko, plosnato, drveno oružje koje je držao u desnoj ruci, bilo je dugačko jedan lakat i ižlijebljeno po sredini. Imalo je kuku na jednom kraju i dvije kožnate omče s obje strane za prste na prednjem kraju. Držao ga je vodoravno i stavljao sulicu u žlijeb; sulica je bila poput lakog koplja, imala je perje na tupom kraju, a na šiljku oštru kost. Držeći lagano sulicu s dva prva prsta provučena kroz omče, on zataknu komad kože za pojas, pa podiže drugu sulicu lijevom rukom, spreman da je ubaci na mjesto za drugi hitac. Zatim počeše čekati. Nitko nije govorio. U tihom iščekivanju i sitni zvuči glasno su odjekivali. Ptice su brbljale i dozivale se. Vjetar je šumio meñu suhim granama. Voda je pljuskala i žuborila izmeñu kamenja. Muhe su zujale. Bubnjanje papaka postajalo je sve glasnije. Onda se odjedanput začu mukanje i pištanje i urlikanje iznad sve bliže grmljavine, pomiješano s ljudskim povicima. Oči su se naprezale da vide znakove prvog bizona iza okuke rijeke, ali kad se pojavio, nije bio sam. Cijelo je krdo naglo zatoptalo iza ugla, i ogromne, čupave, tamnosmeñe životinje s dugim crnim smrtonosnim rogovima usmjeriše se prema njima. Svatko napregnu svu snagu, čekajući napadaj. Na čelu je bio veliki bik koji zamalo nije pobjegao na slobodu prije nego što je počelo dugo proganjanje. On ugleda zatvoreni prostor ispred sebe i skrenu prema rijeci - i prema lovcima koji su mu stajali na putu. Prateći krdo ustopice, Ejla je držala labavo svoj bacač koplja dok je gonila životinje, ali kad su se primakli posljednjoj okuci, podigla ga je u izbačajni položaj, ne znajući što će se dogoditi. Vidjela je da bik skreće... i da srlja ravno na Džondalara. Drugi su ga bizoni pratili. Talut pojuri prema životinji, mašući tunikom, ali dugo-grivi je bizon već vidio dosta lepršavih stvari i nije se dao smesti. Ne razmišljajući dulje, Ejla se nagnu naprijed i pota
knu Njisku da jurne svom brzinom. Izbjegavajući druge bizone, ona se primače velikom biku i izbaci sulicu, baš kad je i Džondalar hitnuo svoju. Treće je koplje poletjelo gotovo u isti mah. Kobila minu pored lovaca, poprskavši Taluta kad su joj kopita zagazila na rub vode. Ejla je uspori i zaustavi, zatim se brzo okrenu natrag. Dotle je sve bilo svršeno. Veliki je bik bio na zemlji. Oni iza njega usporiše trk, a oni koji su bili najbliži liticama nisu imali kamo nego u ograñeni prostor. Kad su prvi prošli kroz otvor, ostali su ih slijedili uz malo poticanje. Tulija je posljednje govedo pogurala kapijom, a čim su se vrata zatvorila, Tornek i Digija navališe kamen s vanjske strane. Dok su Vimez i Frebek vezivali vrata za dobro učvršćeni stup, Tulija je dovaljala još jedan velik kamen do prvoga. Ejla sjaha s Njiske, osjećajući i dalje uzbuñenje. Džondalar je klečao pokraj bika, zajedno s Talutom i Ranekom. - Džondalarovo je koplje probolo vrat sa strane i prošlo kroz grkljan. Mislim da bi i ono samo ubilo bika, ali to bi učinilo i tvoje koplje, Ejla. Nisam ni vidio da dolaziš - reče Talut, pomalo zaprepašten njezinim činom. - Tvoje se kop lje duboko žarilo, ravno kroz rebra. - Ali to je bilo opasno, Ejla. Mogla si nastradati - reče Džondalar. Glas mu je bio ljutit, ali to je bila reakcija na strah koji je osjetio kad je shvatio što je učinila. Zatim pogle da Taluta i pokaza treće koplje. - Čije je ovo koplje? Dobro je izbačeno, zabolo se duboko u prsi. I ono bi ga zaustavilo. - To je Ranekovo koplje - reče Talut. Džondalar se okrenu prema tamnoputom čovjeku, pa se obojica odmjeriše. Mogli su se razlikovati, moglo ih je suparništvo dovesti i do sukoba, ali oni su prije svega bili ljudi koji su dijelili lijepi ali surovi prvi svijet i znali da ovise jedan o drugome da bi opstali. - Dugujem ti zahvalnost - reče Džondalar. - Da je moje koplje promašilo, tebi bih dugovao život. - Samo kad bi i Ejla promašila. Taj je bizon trostruko ubijen. Nije imao sreće kad je jurnuo na tebe. Čini se da je tebi suñeno živjeti. Ti si sretan, prijatelju; tebe zacijelo štiti Majka. Jesi li tako sretan u svemu? - reče Ranek, zatim pogleda Ejlu s udivljenjem u očima. Za razliku od Taluta, Ranek ju je vidio kako dolazi. Pre-zirući opasnost od dugih oštrih rogova, lepršave kose, sa srdžbom i užasom u očima, upravljajući konjem kao da je produžetak njezina tijela, bila je kao duh osvetnik, kao svaka majka svakog stvorenja koja oduvijek brani svoj porod. Činilo se kao da uopće nije važno što konj i ona svakog časa mogu biti probodeni. Bilo je to kao da je ona sam Majčin duh koji s lakoćom može vladati bizonima kao što njezino tijelo vlada konjem. Ranek nikada nije vidio ništa nalik na nju. Bila je sve što je oduvijek želio: lijepa, jaka, neustrašiva, brižljiva, pouzdana. Bila je utjelovljenje savršene žene. Džondalar vidje kako je Ranek gleda, i utroba mu se zgrči. Može li Ejla to ne vidjeti? Može li ne odgovoriti? Bojao se da je ne izgubi, da mu taj privlačni tamnoputi čovjek ne otme Ejlu, a nije znao što da protiv toga poduzme. Stežući zube i mršteći čelo od srdžbe i osujećenosti, okrenu se, ne bi li nekako prikrio osjećaje. Viñao je on muškarce i žene koji su postupali poput njega, i žalio ih je, a pomalo i prezirao. Bilo je to ponašanje djeteta, neiskusnog djeteta kojemu nedostaje znanja i mudrosti o svijetu. Mislio je da je iznad toga. Ranek mu je htio spasiti život, a muškarac je. Može li ga okriviti što mu se Ejla sviña? I nema li ona pravo da sama bira? Mrzio je sam sebe zbog takvih osjećaja, ali pomoći nije bilo. Džondalar istrže sulicu iz bizona i udalji se. Pokolj je već bio počeo. Iz sigurnosti koju im je pružala ograda, lovci su izbacivali koplja u životinje koje su mukale i stenjale, vrpoljeći se unutar stupice. Ejla se pope i nañe pogodno mjesto da stane, dok je Ranek ispred nje
snažno i točno zavitlao koplje. Krupna krava posrnu i pade na koljena. Druvez baci drugo koplje na isto govedo, a stiže i treće, iako Ejla nije točno znala tko ga je hitnuo. Krupna životinja se stropošta na zemlju. "Ovdje bacači koplja ne daju nikakvu prednost", zaključi ona. "Sasvim je djelotvoran njihov način s ručnim kopljima." Odjednom neki bik jurnu na ogradu, grunuvši u nju svom svojom golemom težinom. Drvo napuče, kožno remenje popusti, stupovlje se izvali. Ejla osjeti kako se ograda trese i skoči s nje, ali trešnja se nastavila. Bizonu su se zapleli rogovi! Drmao je cijelu ogradu pokušavajući da se oslobodi. Ejla pomisli da će se sve raspasti. Talut se pope na poljuljanu ogradu i jednim udarcem svoje teške sjekire razbi lubanju silne životinje. Krv ga popr I i SKi. ska po licu, mozak se prosu po travi. Bizon se svali i rogovima povuče oslabljenu ogradu i Taluta na njoj. Veliki glavar spretno odskoči s urušene grañe prije nego što je pala na zemlju, zatim poñe nekoliko koraka i zadade drugi kostolomni udarac posljednjem bizonu koji je još stajao na nogama. Kapija je odigrala svoju ulogu. - Sad dolazi posao - reče Digija, pokazujući prema ograñenom prostoru. Popadale životinje ležale su na tlu kao humci tamnosmeñe vune. Ona priñe najbližoj, izvuče oštri kremeni nož iz korica, opkorači joj glavu i zasiječe grkljan. Iz žile kucavice šiknu svijetlocrvena krv, zatim poče sporije teći, stvarajući grimiznu lokvicu oko usta i nozdrva. Nestaja la je polako u sve širem krugu, praveći crnu mrlju na zemlji pepeljuši. - Talut! - zovnu Digija kad se primakla sljedećoj hrpi čupava krzna. Dugačko koplje još je drhtalo. - Doñi, okon čaj muke ovom govedu, ali ovaj put nastoj sačuvati malo mozga. Želim ga upotrijebiti. -Talut brzo svrši sa životinjom koja je patila. Zatim je došao krvavi posao vañenja utrobe, deranja kože i rasijecanja mesa. Ejla se pridružila Digiji i pomogla joj prevrnuti veliku kravu da dopru do njezine mekše donje strane. Džondalar poñe prema njima, ali Ranek je bio bliže, pa im se prvi primaknuo. Džondalar je promatrao, pitajući se da li će im trebati pomoć ili bi četvrti samo smetao. Počevši od čmara, oni rasijekoše trbuh sve do grla, odrezavši usput vime puno mlijeka. Ejla dohvati jednu stranu a Ranek drugu, da rastvore prsni koš. Kosti škripnuše i otvor zinu, a Digija se gotovo pope unutar još tople šupljine da bi skupa izvukli unutrašnje organe - želudac, crijeva, srce, jetru. Brzo je to urañeno, tako da utrobni plinovi, koji će se uskoro početi oslobañati, ne ukaljaju meso. Zatim se prihvatiše kože. Očito je bilo da im nije potrebna pomoć. Džondalar vidje kako se Latija i Danug muče s rebrima manje životinje. On pomaknu Latiju ustranu, prihvati objema rukama i rastvori koš jednim snažnim zamahom u ljutnji. Ali razrezivanje je tegoban posao, pa kad su stigli do deranja kože, njegova se srdžba već istopila u naporima. Ej li nije bio nepoznat taj postupak; ona gaje sama obavljala, mnogo puta. Koža se nije toliko rezala s trupla koliko se gulila. Kad bi se obrezala oko nogu, lako se odvajala od mišića, pa je bilo djelotvornije i čistije iznutra gurati šakom ili izvana potezati. Gdje su ligamenti bili spojeni i gdje je lakše bilo sjeći, služili
su se posebnim nožem deračem s drškom od kosti i kremenom oštricom koja je bila britka s obje strane ali je imala zaokružen i tup vrh, tako da ne probada kožu. Ejla je toliko bila naviknuta na noževe bez drške i drugo oruñe da se osjećala nespretno držeći oštricu s produžetkom, iako je već mogla reći da će spretno upravljati napravu s polugom čim se malo privi-kne. Tetive s nogu i stegna su izvučene; žile su imale široku uporabu od šivanja do zapinjanja zamki. Koža će postati stavljena koža ili krzno. Duga čupava dlaka pretvarala se u užad ili špagu različite debljine, u mreže za lovljenje riba ili hvatanje ptica i manjih životinja. Svi su mozgovi sačuvani, takoñer papci da se skuhaju s kostima i otpacima kože za ljepilo. Cijenjeni su bili i rogovi koji su sezali do šest stopa. Čvrsti krajevi, koji su sezali do trećine dužine roga, mogli su se upotrijebiti kao poluge, klinovi, pro-bojci, bodeži. Šuplji dijelovi postajali su stožaste cijevi za raspirivanje vatre ili lijevci za mješine u koje su spremali tekućine, sjemenje ili prašinu. Sredina roga, s malo čvrstog dijela za dno, mogla je poslužiti kao čaša za piće. Uski poprečni kolutovi mogli su biti kopče, narukvice ili prstenovi. Nos i jezik bizona smatrali su se biranim zalogajima, kao i jetra, a nakon njihova odstranjivanja tijelo se rasijecalo na sedam komada: dva stražnja dijela, dva prednja dijela, raspolovljena sredina i veliki vrat. Crijeva, i želuci i mjehuri oprani su i smotani u kože. Poslije će se napuhati da se ne smežuraju, pa će služiti za kuhanje ili spremanje masti i tekućina, te kao plutače za ribolovne mreže. Svaki dio životinje bio je koristan, ali nisu se uzimali svi dijelovi svake životinje; samo najbiraniji i najpotrebniji. Samo onoliko koliko se moglo nositi. Džondalar je bio odveo Trkača uz padinu i na veliku ždrebetovu žalost privezao ga za drvo, da ga ukloni s puta i od opasnosti. Njiska ga je našla čim su bizoni stjerani u obor i Ejla ju je pustila da ode. Džondalar je otišao po njega pošto je pomogao Latiji i Danugu oko prvog bizona, ali Trkač se držao podalje od mrtvih životinja. Ni Njiski nisu bile drage, ali ona je bila naviknutija. Ejla ih -,? vidje kako dolaze, a tada primijeti da Brzek i Druvez idu nizvodno, pa se sjeti da su im u žurbi, dok su vračali bizone i tjerali ih u zamku, ostale dolje stvari. Ona poñe za njima. Brzek, idete po stvari? - upita ona. On joj se nasmiješi. - Da. I odjeća nam je ostala. Pošli smo onako naglo... Ne kažem da mi je žao. Da ih nisi okrenula, sigurno bi nam pobjegli. Izvela si pravi podvig s tim konjem. Ne bih vjerovao da nisam vidio. Ali zabrinut sam zbog stvari. Vidio sam vučje tragove dok smo čekali, i bili su svježi. Vukovima je drago žvakati kožu, kad je nañu. I lasice su dosadne kad je nanjuše, ali vukovi će to učiniti za zabavu. - Ja mogu poći po stvari i odjeću na konju - reče Ejla. - Toga se nisam sjetio! Kad završimo, ostat će im ovdje dosta hrane, ali ne bih htio da nam propadnu svežnjevi. - Svežnjeve smo sakrili, sjećaš li se? - reče Druvez. Ona ih neće naći. - Tako je - reče Brzek. - Mislim da ćemo sami morati poći. Zna li Druvez gdje se nalaze? - upita Ejla. Dječak pogleda Ejlu i potvrdi glavom. Ejla se nasmiješi. - Hoćeš li poći sa mnom na konju? Dječakovo se lice razvuče u širok osmijeh. - Mogu li? Ona pogleda prijeko u Džondalara i susrete se s njegovim pogledom. Zatim mu dade znak da doñe s konjima. On hitro dojuri. Uzet ću Druveza i otići po svežnjeve i stvari koje su ostale dolje kad smo počeli tjerati bizone - reče Ejla, govo
reći zelandonski. - Pustit ću i Trkača da poñe. Jedan dobar trk može ga smiriti. Konji ne vole mrtve životinje. I Njiski je to u početku bilo teško. Imao si pravo kad si predložio da mu ostavimo oglav, ali moramo početi razmišljati o njego vim vježbama da postane kao Njiska. Džondalar se nasmiješi. - To je dobra zamisao, ali kako se to radi? Ejla se namršti. - Nisam sigurna. Njiska me sluša zato što to hoće, zato što smo prijateljice, ali ne znam što će biti s Trkačem. On voli tebe, Džondalar. Možda bi tebe htio slušati. Mislim da oboje moramo pokušati. - Ja sam spreman - reče on. - Bilo bi mi drago da jednog dana mogu jahati na njemu kao što ti jašeš na Njiski. - I meni bi to bilo drago, Džondalar - reče ona, sjeća jući se s koliko je toplih ljubavnih osjećaja željela i nadala se da bi taj plavokosi čovjek, ako zavoli Njiskino ždrijebe, mogao ostati u njezinoj dolini, s njom. Zbog toga ga je molila da ždrebetu nadjene ime. Brzek je čekao dok su stranci razgovarali jezikom koji nije razumio, postajući pomalo nestrpljiv. Napokon reče: -No, ako idete po stvari, ja se vraćam da im pomognem oko bizona. - Čekaj malo. Pomoći ću Druvezu da uzjaše, pa ću poći s tobom - reče Džondalar. Pomogoše mu obojica i otpratiše ih pogledom. Sjene su već bivale dulje kad su se vratili, i oboje požuri-še da pomognu ostalima. Poslije, dok je ispirala dugačka crijeva na rubu rječice, Ejla se sjetila kako je derala i rasijecala životinje sa ženama u Plemenu. Odjedanput shvati da je to prvi put kako lovi kao prihvaćeni član lovačke skupine. kad je bila mlaña, željela je ići s muškarcima, iako je znala da je ženama zabranjen lov. Ali muškarci su bili toliko štovani zbog hrabrosti, i tako su uzbudljivo o tome pripovijedali, da je ona maštala o sebi kao lovcu, osobito kad je željela pobjeći od neugodnih ili teških prilika. To je bio nedužan početak nečega što je dovelo do stanja koja su bila mnogo teža nego što je mogla pomisliti. Kad joj je dopušteno da lovi praćkom, premda je drukčiji lov i dalje ostao tabu, ona je često slušala i gledala dok su muškarci raspravljali o strategiji lova. Muškarci u Plemenu nisu gotovo ništa drugo radili nego lovili, odnosno raspravljali o lovu, pravili lovačko oružje i sudjelovali u lovačkim obredima. Žene su razrezivale i derale životinje, pripremale kože za odjeću i pokrivače, čuvale i pekle meso, te pravile posude, užad, prostirke i razne kućanske predmete; osim toga skupljale su biljne plodove za hranu, liječenje i druge uporabe. Brunovo je Pleme imalo gotovo jednak broj ljudi kao Lavlji tabor, ali lovci su rijetko kad ubili više od jedne ili dvije životinje odjedanput. Stoga su morali često loviti. U ovo doba godine plemenski su lovci gotovo svaki dan izlazili da priprave što više zaliha za zimu. Otkad je ona ovamo stigla, to je prvi put što itko iz Lavljeg tabora lovi, i kao da nitko nije bio zabrinut zbog toga, iako se ona čudila. Ejla zastade da pogleda kako muškarci i žene deru i rasijecaju cijelo malo krdo. Kako su na svakoj životinji radile po dvije-tri osobe, posao je bio obavljen mnogo brže nego što je Ejla mislila da je to moguće. To ju je navelo da razmišlja o razlikama izmeñu njih i Plemena. "Mamutovke love", pomisli Ejla, "to znači da ima više lovaca. Istina je da ima devet muških lovaca i samo četiri žene, ali razlika je očita. S više lovaca mogu uspješnije loviti, baš kao što mogu brže oderati i rasjeći životinje kad svatko radi." To je imalo smisla, ali ona je osjećala da postoji još nešto; činilo joj se da nedostaje bitna karika, da treba izvući neko temeljno značenje. Mamutovci su drukčije i razmišljali. Nisu bili tako strogi, tako vezani pravilima za ono što se smatralo ispravnim i što se ranije činilo. Uloge su se miješale, ponašanje muškaraca i žena nije bilo strogo raziučeno. Činilo se da više ovisi o osobnim sklonostima, o onom što je najkorisnije zajednici.
Džondalar joj je rekao da medu njegovim ljudima nikome nije zabranjeno loviti; ali nikoga nisu ni prisiljavali da lovi, iako je lov svima važan i većina u njemu sudjeluje. Očito su i Mamutovci imali slične običaje. Pokušavao joj je objasniti da ljudi mogu imati druge vještine i sposobnosti koje su jednako vrijedne, pa je pokazivao sebe kao primjer. Pošto je naučio kalati kremen i stekao glas kao vrstan kala-telj, mogao je razmjenjivati svoje oruñe i šiljke za sve što mu treba. Nije mu bilo uopće potrebno da lovi, osim ako to ne bi sam poželio. Ali Ejla još nije posve razumjela bit. Kakav obred muško-sti imaju ako im nije važno da li muškarac lovi ili ne? Muškarci u Plemenu bi propali kad ne bi vjerovali da je za njih najvažnije loviti. Dječak nije postajao zreo čovjek dok ne bi ubio prvu veću životinju. Tada se Ejla sjeti Kreba. On nikad nije lovio. Nije mogao loviti, nedostajalo mu je oko i ruka, i bio je hrom. Bio je najveći Mog-ur, najveći sveti čovjek u Plemenu, ali nikad nije ubio životinju, nikad nije imao svoj obred muškosti. U vlastitom srcu nije bio muškarac. Ali ona je znala da je bio. lako se već spuštao mrak kad su dovršili posao, nijedan krvlju poprskani lovac nije oklijevao svući odjeću i poći prema rječici. Žene su se prale malo uzvodno od muškaraca, ali ostale su dovoljno blizu da se meñusobno vide. Smotane kože i komadi mesa složeni su na hrpe, a oko njih naloženo nekoliko vatara da odgone četveronožne grabežljivce i strvinare. Naneseno drvo, srušena stabla i zeleno granje, koji su poslužili za gradnju zapreka, ležali su na hrpi u blizini. Meso na ražnju peklo se iznad jedne vatre, a naokolo su već bili podignuti niski šatori. Temperatura je naglo pala čim ih je pokrila tama. Ejla se obradovala različitim komadima neprikladne odjeće koje su joj posudile Tulija i Digija, dok se njezina gornja odjeća sušila pokraj vatre nakon pranja od krvavih mrlja. Provela je neko vrijeme s konjima, provjeravajući je li im dobro i jesu li se smirili. Njiska je stajala upravo na rubu svjetlosti od vatre na kojoj se peklo meso, ali najdalje što je mogla od mesa koje je trebalo prenijeti u zemunicu, i od hrpe otpadaka izvan vatrenog kruga, odakle se već povremeno moglo čuti rezanje i kevtanje. Pošto su se lovci dobro najeli bizonova mesa, koje je izvana bilo hrskavo i tvrdo, a meko i nedopečeno pri kosti, naložiše veliku vatru i sjedoše oko nje pijući vruć čaj od trava i razgovarajući. - Trebalo je da je vidite kako vraća krdo - govorio je Brzek. - Ne znam koliko bismo ih još mogli zadržati. Postajali su sve nemirniji, i siguran sam da bi nam umaknuli kad je onaj bik pojurio. - Mislim da moramo Ej I i zahvaliti za uspjeh ovog lova - reče Talut. Ejla porumenje od neuobičajene pohvale, ali stidlji-vost je samo djelomice bila razlog njezinoj promjeni boje u licu. To što su je prihvatili i iskazali koliko cijene njezinu vještinu i sposobnost natjeralo joj je krv u obraze. Cijeli život je čekala da bude tako primljena. A pomislite kakva će to priča biti na Ljetnom saboru! - dodade Talut. Razgovor se prekide. Talut uze suhu granu koja je već tako dugo ležala na zemlji da je kora na njoj labavo visila, slomi je popola preko koljena i metnu oba komada u vatru. Uzvinu se slap iskara, obasjavajući lica ljudi koji su skupa sjedili oko plamena. - Lovovi nisu uvijek ovako sretni. Sjećate li se onog puta kad smo gotovo uhvatili bijelog bizona? - upita Tulija. - Kakva šteta što nam je umaknuo. - Taj je sigurno bio pod Majčinom zaštitom. Već sam mislio da je gotov. Jesi li ikad vidio bijelog bizona? - upita Brzek Džondalara. - Čuo sam o njima, i vidio sam kožu - odgovori
Džondalar. - Bijele se životinje smatraju svetima meñu Zelandoncima. - I lisice? I zečevi? - upita Digija. - Da, ali ne toliko. Čak i kokoške kamenjarke, kad su bijele. Mi vjerujemo da to znači da ih je dodirnula Dona, tako da su nam one životinje koje se rode bijele, i ostanu bijele tokom cijele godine, mnogo svetije - objasni Džonda lar. - I za nas bijele imaju osobito značenje. Stoga Ždralovo ognjište ima tako visok položaj... obično ga ima - reče Tulija, bacivši pomalo prezriv pogled na Frebeka. - Veliki sjeverni ždral je bijel, a ptice su posebni Mutini glasnici. I bijeli mamuti imaju posebne moći. - Nikad neću zaboraviti lov na bijelog mamuta - reče Talut. Pogledi puni iščekivanja potaknuše ga da nastavi. Svi su bili uzbuñeni kad je izviñač javio da je vidio bijelu ženku. To je najveća Majčina počast od sviju kad nam dade bijelu mamuticu, a kako je to bio prvi lov Ljetnog sabora, donio bi svima sreću ako bismo je uspjeli uloviti - objasni on gostima. - Svi lovci koji su željeli poći u lov morali su proći obre de očišćenja i posta da bi bili prihvaćeni - nastavi Talut. - I Mamutovo je ognjište stavljalo tabue na nas, ali svi smo željeli biti izabrani. Ja sam bio mlad, malo stariji nego što je Danug, ali bio sam visok kao on. Možda sam zbog toga izabran, i ja sam u nju zabio koplje. Kao što se ne zna tko je ubio bizona što je nasrnuo na tebe, Džondalar, tako nitko nije znao koje je koplje usmrtilo mamuticu. Mislim da Majka nije željela da neki Čovjek ili neki Tabor dobije preveliku čast. Bijela je mamutica bila svačija. Bolje je bilo tako. Bez zavisti i mržnje. - Čuo sam o vrsti bijelih medvjeda koji žive daleko na sjeveru - reče Frebek, ne želeći ostati izvan razgovora. Možda nijedan čovjek i nijedan Tabor nisu htjeli preuzeti svu čast koju donosi ubijanje bijele mamutice, ali to ipak nije isključilo svaku zavist i svaku mržnju. Svi koji su bili izabrani za lov stekli su samo time viši položaj nego što ga je Frebek naslijedio roñenjem. - I ja sam o njima čuo - reče Danug. - Dok sam bio u rudniku kremena, došli su nam u posjet Sunganci da trguju. Jedna je žena pripovijedala priče, bila je dobra pripovjeda čica. Pričala nam je o svjetskoj Majci, o ljudima koji prate sunce po noći, o mnogim različitim životinjama. Spomenula je i bijele medvjede. Oni žive na ledu, rekla je, i jedu samo životinje iz mora, ali kažu da su blagi, kao veliki spiljski medvjed koji ne jede meso. Ne kao mrki medvjedi. Oni su zli. Danug nije vidio da ga Frebek srdito gleda. Nije ga htio prekinuti, samo mu je bilo drago da i on nešto rekne u zajedničkom razgovoru. Ljudi iz Plemena jedanput su se vratili iz lova i pričali o bijelom nosorogu - reče Ejla. Frebek je i dalje bio ljut pa se i na nju namršti. - Da, bijeli su rijetki - reče Ranek - ali i crni su nešto posebno. - Sjedio je malo dalje od vatre, pa mu se lice jedva
moglo vidjeti u tami, osim bijelih zubi i obješenjačkog sjaja u očima. - Ti si zaista rijedak, i više si nego sretan kad možeš svakoj ženi na Ljetnom saboru, koja je znatiželjna, omogu ćiti da dozna koliko si rijedak - primijeti Digija. Ranek se nasmija. - Digija, mogu li ja pomoći ako su Majčina djeca tako radoznala? Ti ne bi valjda htjela da ikoga razočaram? Ali ja nisam govorio o sebi. Mislio sam na crne mačke. - Crne mačke? - upita Digija. - Vimez, ja se nejasno sjećam velike crne mačke - reče on okrećući se čovjeku s kojim dijeli ognjište. -Znaš li ti išta o tome? - To je zacijelo ostavilo jak dojam u tebi. Nisam mislio da to pamtiš - reče Vimez. - Bio si vrlo malen, ali tvoja majka je vrisnula, jer si se nekamo odgegao. Kad te je ugle dala, vidjela je tu crnu mačku, nalik na snježnog leoparda, kako skače s drveta. Mislila je da skače na tebe, ali možda ju je otjerao njezin vrisak, ili nisi bio njezin plijen. Samo je produžila, ali majka je dotrčala k tebi, i poslije toga dugo vremena nije te puštala s pogleda. - Je li bilo mnogo takvih crnih životinja u tim krajevima gdje si bio? - upita Talut. - Ne previše, ali bilo ih je. Boravile su u šumama i lovile po noći, tako da ih je teško bilo vidjeti. - To je bilo rijetko kao što je ovdje rijetko moguće vidje ti bijele, zar ne? Bizoni su tamni, takvi su i mamuti, ali oni nisu zapravo crni. Crno je nešto posebno. Koliko ima crnih životinja? - reče Ranek. v" ,-V. si - Hladno je bilo prošle noći. Meso se počinje smrzavati -reče Digija privezujući stražnji but na drvenu uprtnjaču. - To je dobro - reče Tulija. - Ali ima ga više nego što možemo ponijeti. Jedan ćemo dio morati ostaviti. - Zar ne bismo mogli na ostatak naslagati gomilu kame nja od ograde? - upita Latija. - Možemo, i vjerojatno bi trebalo to učiniti, Latija. To je dobra ideja - reče Tulija, pripremajući teret za sebe koji je bio tako golem da se Ejla pitala kako će ga nositi, iako je neobično snažna. - Ali možda se nećemo po njega vratiti prije proljeća, ako se promijeni vrijeme. Da je bliže zemuni ci, bolje bi bilo. Životinje ne dolaze u blizinu, i mogli bismo paziti. Ali ovdje na otvorenom, ako neka životinja kao stoje spiljski lav, ili čak i odlučna lasica, zaista hoće meso, ona će naći put do njega. - Da li bismo mogli preliti ga vodom i zamrznuti? To bi ga zaštitilo od životinja. U smrznutu je gomilu teško prodri jeti čak s polugama i toljagama - reče Digija. - To bi spriječilo životinje, doduše, ali kako ćeš sprije čiti sunce, Digija? - upita Tornek. - Ne možeš biti sigurna da će hladnoća potrajati. Još je prerano. Ejla je slušala i promatrala kako se gomila bizonova mesa smanjuje dok je svatko uzimao koliko može ponijeti. Ona nije bila naviknuta na višak, na tolike količine da svatko može uzeti i probrati samo najbolje dijelove. Uvijek je bilo u izobilju hrane dok je živjela s Plemenom, i dovoljno koža za odjeću, pokrivače i druge potrebe, ali ništa se nije bacalo. Nije znala koliko će se
ponijeti, ali već je toliko toga bilo odbačeno na hrpu otpadaka da ju je mučila misao što će još nešto ostati, a nitko se neće o tome brinuti. Ona opazi kako Danug uzima Tulijinu sjekiru, uzmahuje - Danas, dok sam išla s Druvezom, vidjeli smo crnog vuka - reče Ejla. - Nikad prije nisam vidjela crnog vuka. - Je li doista bio crn? Ili samo taman? - upita Ranek s velikim zanimanjem. - Crn. Svjetliji na trbuhu, ali crn. Vuk samotnjak, mislim - dodade Ejla. - Nisam vidjela druge tragove. U čoporu, on bi imao... nizak položaj. Možda bi otišao, našao drugog samotnjaka, stvorio novi čopor. - Nizak položaj? Kako ti znaš toliko mnogo o vukovi ma? - upita Frebek. U njegovu je glasu bilo tragova poruge, kao da joj ne vjeruje, ali ipak je iz njegova pitanja izbijalo zanimanje. - Kad sam učila loviti, lovila sam samo mesoždere. Samo praćkom. Promatrala sam pažljivo, dugo. Učila sam kako žive vukovi. Jedanput sam vidjela bijelog vuka u čopo ru, vučicu. Ostali vukovi nisu bili kao ona. Ona ih je napu stila. Ostali vukovi ne vole vuka drukčije boje. - Bio je to crni vuk - reče Druvez, želeći obraniti Ejlu, naročito nakon uzbudljivog jahanja na konju. - I ja sam ga vidio. Isprva nisam bio siguran, ali poslije sam vidio da je vuk, i to crni vuk. I mislim da je bio osamljen. - Kad je riječ o vukovima, noćas bismo morali stražariti. Ako je u blizini taj crni vuk, to je još jedan razlog više reče Talut. - Možemo se smjenjivati, ali netko mora biti budan i paziti cijelu noć. - Treba da se malo odmorimo - reče Tulija ustajući. Sutra nas čeka dugo pješačenje. - Ja ću biti na prvoj straži - reče Džondalar. - Kad se umorim, probudit ću nekoga. - Možeš probuditi mene - reče Talut. - I ja ću stražariti - reče Ejla. - Zašto se ne pridružiš Džondalaru? To je dobra ideja da imaš druga dok si na straži. Možete jedno drugom poma gati da ne zadrijemate.
Daiiug se namršti. Nije mu se previše milio tok razgovora. - Ne razumijem reče i pogleda ustranu. - Mi sad razgovaramo - reče Ejla. - Riječi ne govore, ali znakovi govore... Ti želiš jahati na konju. Je li istina? - Pa... da, drago bi mi bilo. - Onda... pojasi konja. - Ozbiljno govoriš? Mogu li zaista jahati? Kao što su Latija i Druvez jahali? Ejla se nasmiješi. - Doñi ovamo. Treba velik kamen da se prvi put popneš. Ejla potapša i pomilova Njisku, obraćajući joj se jedinstvenim jezikom koji se meñu njima prirodno razvio: bila je to mješavina plemenskih znakova i riječi, besmislenih zvukova koje su izmislili ona i njezin sin i proželi nekakvim značenjem, te životinjskih zvukova koje je ona savršeno oponašala. Rekla je Njiski da Danug želi jahati, pa neka to bude uzbudljivo ali bez opasnosti. Mladić je bio naučio neke znakove što ih je Ejla pokazivala Ridagu i Taboru, pa se iznenadio što shvaća nekoliko onih koji su bili dio njezina sporazumijevanja s kobilom, ali to ga je ispunilo još većim strahopoštovanjem. Ona zaista razgovara s konjem, ali poput Mamuta koji zaziva duhove, služi se mističnim, moćnim i čudnovatim jezikom.
Bez obzira na to koliko je Njiska razumjela, ipak je shvatila da se od nje traži nešto posebno kad je Ejla pomogla mladiću da uzjaše. Osjetila ga je kao čovjeka kojeg je već prije upoznala i prema kojemu je imala povjerenja. Njegove su dugačke noge visile nisko, u njima nije bilo nikakvih znakova upravljanja ili zapovijedi. - Drži se za grivu - uputi ga Ejla. - Kad želiš poći, nagni se malo naprijed. Kad želiš usporiti ili stati, uspravi se i sjedi. - Zar ti nećeš jahati sa mnom? - reče Danug, a glas mu zadrhta od straha. - Nisam ti potrebna - reče Ejla, zatim lupnu Njisku po sapima. Njiska pojuri iznenada i brzo. Danug se trže natrag, zatim zgrabi grivu i poleže naprijed, hvatajući se oko njezina vrata u strahu za život. Ali kad je Ejla jahala, naginjanje naprijed davalo je znak da se ide brže. Snažni konj sa hladnih ravnica jurnu niz poplavnu nizinu, koja mu je već postala poznata, preskačući srušena stabla i grmlje, izbjegavajući oštro kamenje i rijetko drveće. njome lagano kao i ona, presijeca jedno drvo popola i meće komade na posljednju vatru. Ona mu priñe. - Danug - reče mu tiho. - Hoćeš li mi pomoći? - Ovaj... da - promuca on zbunjeno, osjećajući kako mu lice postaje crveno. Njezin je glas bio tako dubok i zvučan, a neobični naglasak tako čudnovat. Iznenadila ga je; nije vidio da mu prilazi, pa ga je jako smela blizina lijepe žene. - Trebaju mi... dva kolca - reče Ejla, podižući dva prsta. - Mlado drveće nizvodno. Hoćeš li ih odsjeći za mene? Ah... svakako. Odsjeći ću dva drveta za tebe. Dok su koračali prema okuci rijeke, Danug se malo opustio, ali stalno je pogledavao na plavu glavu žene koja je išla pola koraka ispred njega. Ona izabra dvije ravne mlade johe jednake debljine, a kad ih je Danug oborio, ona mu reče da okreše grane i odsiječe vrhove tako da budu jednake dužine. Do tada se gotovo sva stidljivost visokog mladića izgubila. Sto ćeš s njima učiniti? - upita Danug. - Pokazat ću ti - reče ona, zatim glasnim zapovjed nim zviždukom zovnu Njisku. Kobila dojuri. Ejla ju je još prije opremila ormom i pletenim bisagama, očekujući sko ri odlazak, lako se Danugu činilo smiješno vidjeti kožni pokrivač preko konjskih leña i par košara o remenju sa strana, ipak je opazio da to životinji ne smeta niti je uspo rava. - Kako si je pridobila da to radi? - upita Danug. - Što radi? - Pa, dolazi na tvoj zvižduk. Ejla se zamisli. - Nisam sigurna, Danug. Dok nije došlo Mladunče, bila sam sama u dolini s Njiskom. Ona mi je bila jedini prijatelj. Rasla je pokraj mene, pa smo učile... jedna od druge. - Je li istina da možeš s njom razgovarati? - Mi smo se upoznale, Danug. Njiska ne govori kako ti govoriš. Učila sam... njezine znakove, signale. Ona je učila moje. - Hoćeš reći, kao Ridagovi znakovi? - Malo drukčije. Životinje i ljudi imaju znakove, i ti imaš znakove, Danug. Ti izgovaraš riječi, a znakovi govo re više. Tako govoriš i kad ne znaš da govoriš.
Isprva je Danug bio tako skamenjen da je mogao samo stisnuti oči i čvrsto se držati. Kad je shvatio da nije pao, iako je mogao osjetiti snažne konjske mišiće na kojima je poskakivao u trku, malo je rastavio očne kapke. Srce mu je tuklo od uzbuñenja dok je promatrao kako oko njega promiču drveće, grmlje i zemlja, uskovitlani u brzom susljeñivanju. Držeći se i dalje, podiže glavu da pogleda oko sebe. Jedva je mogao povjerovati da je tako daleko odmakao. Velike granitne gromade uz potok bile su točno ispred njega! Nejasno začu prodoran zvižduk daleko iza sebe, i odmah primijeti razliku u konjskom trku. Tada Njiska proñe pokraj stijena, lagano uspori, okrenu se u širokom krugu i krenu natrag. Premda se i dalje čvrsto držao, Danug je sad bio manje ustrašen. Htio je vidjeti kamo idu, pa zauze malo uspravniji položaj, što je Njiska shvatila kao znak da uspori trk. Smiješak na Danugovu licu kad se primaknuo podsjeti Ejlu na Taluta, osobito kad je bivao zadovoljan sam sa sobom. Mogla je vidjeti zrela muškarca u dječaku. Njiska se zaustavi, a Ejla je povede do kamena da Danug može sići. Bio je tako uzbuñen da je jedva mogao govoriti, ali nije mogao prestati da se smiješi. Nikad nije razmišljao o jahanju na konju, to je nadilazilo njegovu maštu, pa je to iskustvo nadmašilo sva njegova najsmjelija očekivanja. Nikad to neće zaboraviti. Njegov izraz lica navodio je Ejlu na smiješak kad god bi ga pogledala. Ona priveza kolce uz Njiskinu ormu, pa se vratiše na mjesto logorovanja; Danug se i dalje smješkao. - Što ti je? - upita ga Latija. - Zašto se tako čudno smijuckaš? - Jahao sam na konju - odgovori Danug i navede Latiju na radostan smiješak. Gotovo sve što se moglo ponijeti s poprišta lova privezano je na leñne uprtnjače ili zamotano u kože koje su po dvojica trebala nositi na ramenima pošto se kroz svezano mjesto provuče jak kolac. Preostalo je još mesa i smotanih koža, ali ipak manje nego što je Ejla mislila da će biti. Kako je bilo za vrijeme lova i mesarenja, tako se i nošenje u Tabor lakše obavljalo u zajedničkom radu. Neki vidješe da Ejla ne priprema za sebe teret koji će nositi, pa su se pitali kamo je odlutala, ali kad ju je Džonda-lar ugledao kako se vraća s kolcima, znao je što smjera. Namjestila je kolce tako da im se deblji krajevi ukrste točno iznad košarastih bisaga, povrh kobiljeg grebena, da bi ih zatim pričvrstila za ormu i pustila tanje krajeve da se vuku po zemlji iza konja. Izmeñu ta dva kolca privezala je privremenu platformu od šatorskih krila, poduprijevši ih granama. Ljudi su stali da je gledaju, ali tek kad je počela prenositi ostatke lovine na nosiljku, svatko je shvatio stoje nakanila. Napunila je i košare, a posljednji je komad stavila na svoju uprtnjaču da ga sama nosi. Kad je svršila posao, na logorskom tlu ništa više nije preostalo; tome su se svi začudili. Tulija pogleda Ejlu i konja, očevidno pod dojmom košara i nosiljke. - Nikad nisam pomislila da bi konj mogao nositi teret-reče ona. -Zapravo, nikad mi nije palo na pamet da bi konj mogao poslužiti za bilo što drugo osim za hranu, sve do sada. Talut baci prašinu na vatru i zagrnu je sa svih strana zemljom daje sasvim ugasi. Zatim podiže tešku uprtnjaču na leña, prebaci torbu preko lijevog ramena, uze koplje i poñe. Ostali lovci krenuše za njim. Džondalar se od prvog dana čudio zašto Mamutovci nose svežnjeve samo na jednom ramenu. Kad je namjestio uprtnjaču da mu udobno legne na leña, i zatim prebacio torbu preko ramena, odjedanput je shvatio. Na taj su način mogli nositi krcatu uprtnjaču na leñima. "Vjerojatno često nose velike terete", pomisli. Njiska je hodila iza Ejle, držeći glavu u blizini ženina ramena. Džondalar je vodio Trkača i koračao pokraj nje. Talut zaostade s čela, nastavi hodati pokraj njih i razmijeni s njima nekoliko riječi. Dok su ljudi klipsali pod
teškim teretima, Ejla primijeti kako povremeno bacaju poglede na nju i njezina konja. Malo poslije Talut poče pjevušiti ritmički napjev ispod glasa. Uskoro je glasno oblikovao zvukove u skladu s koracima: Hus-na, dus-na, tiš-na, kiš-na. Pek-na, sek-na, ha-na-nja. Hus-na, dus-na, tiš-na, kiš-na. Pek-na, sek-na, ha-na-nja! Ostali mu se pridružiše, ponavljajući slogove i napjev. Zatim, držeći isti napjev i ritam, Talut sa šaljivim smiješkom pogleda Digiju i poče pjevati riječi. Digija bi nešto htjela? Branaga i ležaj mek. Zašto ide mrka čela? Hladna krzna slab su lijek. Digija je pocrvenjela, ali se nasmijala, a svatko se smijuckao znajući o čemu je riječ. Kad je Talut ponovio prvo pitanje, skupina mu se pridruži u odgovoru, a poslije drugog pitanja svi su otpjevali završetak. Zatim su veselo pjevali pripjev. Hus-na, dus-na, tiš-na, kiš-na. Pek-na, sek-na, ha-na-nja. Ponovili su to nekoliko puta, a zatim Talut smisli nove stihove. Kako Vimez živi zimi? Kremen kala, želi smijeh. Što li Vimez ljeti primi? Sam da bude, to je grijeh. Svatko se smijao osim Raneka. On je upravo urlikao. Kad je skupina ponovila te stihove, Vimez je usprkos svojoj smirenosti porumenio zbog toga nježnog peckanja. Dobro je bio poznat običaj tog majstora da iskoristi Ljetne sabore i nadoknadi samački život koji je vodio zimi. Džondalar je uživao u zadirkivanju i šali poput ostalih. Bilo je to nešto što bi i njegov narod mogao činiti. Ali Ejla isprva nije razumjela o čemu je riječ, osobito kad je opazila kako je Digija zbunjena. Onda je vidjela da je sve to prožeto smijehom i dobrodušnim raspoloženjem, a zadirkivanja su se primala bez ljutnje. Počinjala je shvaćati humor u govoru, a smijeh je sam po sebi bio zarazan. I ona se smiješila kad su se stihovi uputili na račun Vimeza. Kad su svi zamuknuli, Talut ponovo poče pripjev sastavljen od ritmičkih slogova. Svatko mu se pridruži, veseleći se unaprijed. Hus-na, dus-na, tiš-na, kiš-na. Pek-na, sek-na, ha-na-nja! Talut pogleda Ejlu, pa poče s prigušenim smiješkom: Tko za Ejlom žarko žudi? K njoj u krevet žele dva. Tko će ljubit bujne grudi? Crn il bijel, to ona zna. Ej I i je bilo drago što je uključena u šalu, pa premda nije bila posve sigurna da razumije značenje stihova, porume-njela je zbog toga što su namijenjeni njoj. Sjećajući se sinoćnjeg razgovora, pomislila je da se crno i bijelo mora ticati Raneka i Džondalara. Ranekov oduševljeni smijeh potvrdi njezinu sumnju, ali Džondalarov usiljeni smiješak nije joj dao mira. On ovaj put nije uživao u šali. Tada Brzek prihvati pripjev. U njegovu je glasu čak i Ejlino neizvježbano uho otkrilo istančanu i izrazitu kakvoću boje i tona. On se takoñer nasmiješi Ejli, dajući time znak tko će biti žrtva njegovih peckavih stihova. Ejla mora birat boju: Crna snaga, bijela moć. Kome dati ljubav svoju? Dva se nude njoj za noć! Dok je svatko ponavljao njegovu kiticu, Brzek pogleda Tuliju, a ona ga nagradi pogledom nježnosti i ljubavi. Ali Džondalar se namršti, jer nije bio sposoban niti hiniti da uživa u šali koja je krenula takvim smjerom. Mučila ga je i pomisao da bi Ejlu s nekim dijelio, naročito s privlačnim rezbarom. Ranek povede pripjev, ostali mu se pridružiše. Hus-na, dus-na, tiš-na, kiš-na. Pek-na, sek-na, ha-na-nja! Nije gledao nikoga, u početku, želeći produžiti napeto iščekivanje. Zatim se široko nasmija prema Talutu, začetniku podrugljive pjesme, i svatko se nasmija unaprijed, očekujući da Ranek ubode žalcem onoga tko je druge dovodio u nelagodan položaj.
ti: Tko je velik, mudar, važan? Lavlji tabor mu je krug. Tko je visok, riñ i snažan? Talut, svakoj ženi drug. Krupni glavar grohotom se smijao prikrivenom značenju stihova, dok su ostali glasno ponavljali kiticu, zatim sam povede pripjev. Dok su pješačili prema Lavljem taboru, ritmička je pjesma održavala ujednačen korak, a smijeh je olakšavao napore koje im je zadavalo nošenje plodova uspješnog lova. Kad je ušla, čula je razgovor koji se ticao nje i konja. Povukla je unutrašnji zastor i stupila u prostoriju s ognjištem za pripremanje hrane. Čeljad su sjedila naokolo, odmarajući se, jedući i razgovarajući, ali razgovori prestadoše kad se ona pojavila. Bilo joj je neugodno što svi u nju zure. Tada joj Nezija pruži tanjur od kosti, a razgovor opet započe. Ejla krenu da uzme hranu, zatim zastade da pogleda oko sebe. Gdje je meso koje su upravo donijeli? Nigdje nije vidjela ni traga mesu. Znala je da je spremljeno, ali gdje? " Nezija iziñe iz zemunice i spusti zavjesu iza sebe. Pogleda preko rijeke. Sunce je bilo nisko na zapadnom nebu, spremajući se da potone iza oblaka na obzorju. Baci pogled uz padinu, ne znajući ni sama zbog čega. Zaista nije očekivala da će se lovci tako brzo vratiti; otišli su tek jučer i neće ih biti barem dvije noći. Nešto je navede da opet pogleda uzbrdo. Kakvo je to gibanje na vrhu staze koja vodi u stepu? - To je Talut! - kliknu videći poznati obris na nebu. Zavuče glavu u zemunicu i viknu: - Vratili su se! Talut i svi drugi! Vratili su se! - Zatim jurnu uz padinu prema njima. Svatko istrča iz zemunice da pozdravi lovce na povratku. Pomogoše im da skinu s leña teške nosiljke, jer je svatko nosio dio ulova. Ali najveće iznenañenje pružio im je konj koji je za sobom vukao mnogo veći teret nego što ga je itko mogao ponijeti. Čeljad se okupila oko Ejle dok je vadila još više mesa iz košara. Sva je lovina smjesta unesena u zemunicu, idući s ruke na ruku, i stavljena u spremište. Ejla se pobrinu za konje, kad su već svi bili u nastambi, skidajući ormu s Njiske i oglav s Trkača, lako se vidjelo da nema nikakvih posljedica što provode noći na otvorenom i sami, žena je još osjećala bol kad ih je svake večeri ostavljala same i odlazila da provede noć u zemunici. Dok vrijeme potraje razmjerno blago, neće biti loše. Malo hladnoće ne može škoditi, ali to je doba neočekivanih promjena. Što će biti ako se podigne oluja? Gdje će se tada konji skloniti? Podiže zabrinut pogled u nebo. Visoko iznad njezine glave plovili su pramenovi oblaka. Sunce je netom zašlo, ostavljajući za sobom blještave tragove na nebeskim isparenjima. Ejla je stajala i gledala sve dok nestalni preljevi nisu iščeznuli a nebo se zaogmulo blagim sivilom. Ejla odmaknu tešku mamutovu kožu i najprije potraži konje. Uvjerivši se da im je dobro, pogleda naokolo tražeći Digiju. Bilo je rano, ali Digija je obećala da će joj pokazati kako Mamutovci Štave i obrañuju kožu. Ejlu je posebno zanimalo kako dobivaju crvenu boju, kao na Digijinoj tunici. Džondalar je rekao da je njemu sveta bijela boja; Ejli je crvena sveta, jer je bila sveta Plemenu. Mast za bojenje lica, načinjena od crvenog okera i sala spiljskog medvjeda, upotrebljavala se u obredu davanja imena; komadić crvenog okera bio je prvi predmet koji je ulazio u vrećicu za amulete i davao se u vrijeme kad bi se saznalo koji je totem dotične osobe. Od početka do kraja života crveni se oker rabio u mnogim obredima, uključujući i posljednje - pokop. Vrećica u
kojoj su bili korijeni za pravljenje svetog pića bijaše jedina crvena stvar koju je Ejla ikad imala; ona joj je, pored amuleta, bila najveće bogatstvo. Nezija iziñe iz zemunice noseći velik komad kože pokriven mrljama od duge uporabe, te vidje Ejlu i Digiju zajedno. - Hej, Digija, baš sam tražila nekog da mi pomogne reče ona. - Htjela sam skuhati gulaš za sve nas. Lov na bizone bio je tako uspješan. Talut kaže da bi to trebalo proslaviti. Hoćeš li mi pomoći? Stavila sam vruće ugljevlje u rupu pokraj glavnog ognjišta i metnula okvir iznad toga. Tamo je vreća suhe mamutove balege koju ćemo pomiješati s ugljevljem. Po vodu ću poslati Danuga i Latiju. - Uvijek ću ti pomoći kad pripremaš svoje gulaše, Nezija. - Mogu li ja pomoći? - upita Ejla. - I ja - reče Džondalar. Upravo je pristupio da razgo vara s Ejlom pa je čuo o čemu je riječ. - Ti mi možeš pomoći da iznesem hranu - reče Nezija i okrenu se da se vrati u nastambu. I Oni poñoše za njom prema jednom luku od mamutovih kljova; takvi su se lukovi nizali duž zidova u zemunici. Ona odmaknu tvrdu mamutovu kožu s koje nije obrijana dlaka. Dvostruki sloj crvenkasta krzna, s finim donjim dlačicama i dugačkom vanjskom dlakom, dijelio je spremište od glavne prostorije. Iza njega je visila druga zavjesa, a kad Nezija i nju odmače, oni osjetiše navalu hladnog zraka. Kad su zavirili u polumračnu prostoriju, vidjeli su skrovište poput manje sobe. Bilo je oko tri stope niže od razine poda, a gola zemlja blago se dizala do stropa. Prostorija je bila puna smrznutih komada raznovrsnog mesa. - Spremište! - reče Džondalar, pridržavajući tešku zav jesu dok je Nezija silazila. - I mi spremamo smrznuto meso za zimu, ali nam nije ovako pri ruci. Naša su skloništa izgra ñena pod nagnutim liticama, ili pred spiljama. Ali u njima je teško čuvati smrznuto meso, pa ga držimo vani. - Pleme čuva smrznuto meso u skrovištu, pod gomilom kamenja - reče Ejla, shvativši sad što se dogodilo s bizonovim mesom koje su donijeli. Nezija i Džondalar bijahu iznenañeni. Nikad nisu pomislili da članovi Plemena spremaju meso za zimu. Stalno su se čudili kad bi Ejla spomenula njihove djelatnosti koje su izgledale tako napredne, toliko ljudske. Ali tada je i Džonda-larova napomena o njihovim staništima iznenadila Ejlu. Ona je pretpostavljala da svi Drugi žive u jednakim nastambama, nije ni slutila da su zemunice grañevine koje su jednako strane njemu kao i njoj. - Ovdje nema dovoljno kamenja da se prave gomile reče Talut gromkim glasom. Svi pogledaše riñokosog diva koji im se približavao. On pridrža jednu zavjesu, da pomog ne Džondalaru. - Digija mi je rekla da ćeš kuhati gulaš, Nezija - reče sa zadovoljnim smiješkom. - Došao sam da pomognem. - Taj čovjek nanjuši hranu prije nego što se počne kuhati! - reče Nezija veselo, prekapajući po dnu spremišta. Džondalara su još zanimale takve prostorije. - Kako to da meso ostaje ovako smrznuto? U zemunici je ipak toplo - reče Džondalar. Zimi je sva zemlja smrznuta kao kamen, ali ljeti se dovoljno smekša da se može kopati. Kad gradimo zemuni cu, sa strana kopamo dovoljno duboko da bismo stigli do tla koje je uvijek smrznuto. Tu spremamo hranu, jer je hladno
čak i ljeti, iako nije uvijek mrzlo. U jesen, čim se vrijeme pogorša, tlo se počne smrzavati. Tada će se zamrznuti i meso u jamama, pa ga počinjemo spremati za zimu. Mamu-tovo krzno čuva toplinu s jedne strane i hladnoću s druge strane - objasni Talut. - Baš kao na mamutu - dodade sa smiješkom. - Daj, Talut, uzmi ovo - reče Nezija pružajući mu velik komad crvenkastosmeña mesa s debelim slojem žućkaste slanine na jednoj strani. - Ja ću uzeti - ponudi se Ejla, pružajući ruke da primi meso. Talut dohvati Nezijine ruke, pa iako se nije moglo za nju reći da je malena, snažni ju je muškarac izvukao iz jame kao da je dijete. - Ohladila si se - reče on. - Moram te malo zagrijati. On je obujmi i pridiže, gurajući glavu oko njezina vrata. - Prestani, Talut. Spusti me! - vikala je Nezija, premda joj je lice sjalo od radosti. - Imam posla, sad nije pravo vrijeme... - Reci mi kad je pravo vrijeme, pa ću te pustiti. - Imamo posjetioce - prosvjedova ona, ali ga zagrli oko vrata i nešto mu šapnu na uho. - Obećala si! - zagrmi Ijudeskara, spusti je na zemlju i potapša po velikoj stražnjici, dok je zbunjena žena poprav ljala odjeću i nastojala povratiti dostojanstven izgled. Džondalar se nasmiješi Ej I i i obuhvati je oko struka. "Opet se igraju", pomisli Ejla, "govoreći jedno riječima, a radeći drugo kretnjama." Ali ovaj put je razumjela šalu i snažnu ljubav koja povezuje Taluta i Neziju. Odjednom ona shvati kako i oni pokazuju ljubav bez očitih znakova, kao članovi Plemena, jer govore jedno a misle drugo. Ta nova spoznaja došla je na pravo mjesto i riješila mnoga pitanja koja su mučila Ejlu, pomažući joj da bolje razumije šalu. Taj Talut!.- reče Nezija, pokušavajući dati ozbiljan ton glasu, ali ju je izdavao zadovoljan smiješak. - Ako nemaš nikakva drugog posla, možeš pomoći da se donese korijenje, Talut. - Zatim dodade, obrativši se mladoj ženi: Pokazat ću ti gdje ga držimo, Ejla. Majka je ove godine bila darežljiva. Bila je dobra ljetina i mnogo smo ga iskopali. Zaobiñoše jedan ležaj i doñoše do drugog zastrtog luka u zidu. Korijenje i voće držimo na većoj visini - reče Talut posjetiocima, odmičući zastor i pokazujući im košare pune kvrgavih zemnih oraha kestenjaste boje, žućkastih divljih mrkava, sočnih lukovica, tvrdih gomoljika i drugih plodova, složenih na tlu dublje prostorije. - Dulje traju ako su na hladnom, ali smrzavanje ih smekšava. I kože čuvamo u ovakvim jamama, dok ih netko ne obradi, skupa s kostima za oruñe i malo bjelokosti za Raneka. On kaže da je bjelokost tako svježija i lakša za obradu. Ostala bjelokost i kosti za vatru spremaju se kraj ulaza ili se čuvaju u vanjskim jamama. - To me je podsjetilo da mi treba mamutova kost za gulaš. Ona mu daje gustoću i poseban okus - reče Nezija puneći veliku košaru raznom zeleni. - A gdje sam stavila ono sušeno cvijeće luka? - Uvijek sam mislio da su potrebni kameni zidovi da se preživi zima, kao zaštita od najljućih vjetrova i oluja - reče Džondalar ispunjen divljenjem. - Mi gradimo skloništa u spiljama, uza stijene, ali vi nemate spilja. Nemate čak ni dovoljno šume za drvo od kojeg biste pravili skloništa. Sve ste to napravili od mamuta! - Zato je Mamutovo ognjište sveto. Lovimo i druge životinje, ali naš život ovisi o mamutima - reče Talut. - Kad sam boravio kod Brecije, u Vrbovu taboru na
jugu, nisam vidio ovakvih grañevina. - Zar poznaješ i Breciju? - prekide ga Talut. - Brecija i neki ljudi iz njezina Tabora izvuklisu mene i brata iz živog pijeska. - Ona je stara prijateljica moje sestre - reče Talut. - I u rodu su, preko Tulijina prvog čovjeka. Zajedno smo rasli. Oni svoje ljetno prebivalište nazivaju Vrbovim taborom, ali dom im je Losov tabor. Ljetna su prebivališta lakša, nisu ovakva. Lavlji tabor je zimsko prebivalište. Vrbov tabor često odlazi na Beransko more po ribu i školjke, i po sol kojom trguje. Što ste tamo radili? - Tonolan i ja prelazili smo deltu Velike majke rijeke. Ona nam je spasila život... . - Tu priču moraš poslije kazivati. Svatko će rado slušati o Breciji - reče Talut. Džondalaru sinu da se većina njegovih priča odnosi i na Tonolana. Želio to ili ne želio, govorit će i o svome bratu. To neće biti lako, ali morat će se na to naviknuti, ako uopće želi govoriti. Prolazili su kroz područje Mamutova ognjišta koje je, osim središnjega prolaza, bilo odreñeno mamutovim kostima i kožnim zavjesama, kao i sva ostala ognjišta. Talut opazi Džondalarov bacač koplja. - Oboje ste se istakli u lovu - reče glavar. - Ovo je zaustavilo bizona u bijegu. - Ovo će učiniti mnogo više nego što si vidio - reče Džondalar zaustavljajući se da uzme oružje. - Ovime možeš i jače i dalje baciti koplje. - Zaista? Možda nam možeš i to pokazati - reče Talut. - Rado bih to učinio, ali morali bismo poći gore u ste pu, da dobijemo bolji dojam o dometu. Mislim da ćeš se iznenaditi. - Zatim se Džondalar okrenu prema Ejli i dodade: - Zašto i ti ne bi ponijela svoj bacač? Vani Talut vidje sestru kako ide prema rijeci, pa je zovnu i reče joj da idu promatrati Džondalarov novi način bacanja koplja. Krenuše uzbrdo, a kad su se dohvatili otvorene ravnice, većina Tabora bila je s njima. - Dokle možeš izbaciti koplje, Talut?- upita Džondalar kad su stigli do mjesta koje bijaše zgodno za bacanje. Možeš li mi to pokazati? - Naravno, ali zašto? - Zato što ti hoću pokazati kako ga ja mogu baciti dalje nego ti - reče Džondalar. Opći smijeh poprati njegovu izjavu. - Bolje bi ti bilo da izabereš nekoga drugoga s kim ćeš se mjeriti. Znam da si krupan čovjek, vjerojatno si i jak, ali nitko ne može baciti koplje dalje od Taluta - reče Brzek. Zašto mu ne pokažeš, Talut? Daj mu lijepu priliku da vidi s kim se natječe. Zatim se može mjeriti sa svojom vrstom. Ja bih mu se mogao dobro oduprijeti, možda bi to mogao i Danug. - Ne - reče Džondalar sa sjajem u očima, jer je njegov poziv prerastao u natjecanje. - Ako je Talut najbolji meñu vama, onda samo Talut dolazi u obzir. A kladio bih se da mogu dalje baciti koplje... samo što se nemam u što kladi ti. Zapravo, kladio bih se da će s pomoću ovoga - reče Džondalar podižući tanku spravu načinjenu od drveta - i Ejla baciti koplje dalje, brže i točnije nego Talut. Džondalarovu izjavu poprati žamor iznenañenja meñu okupljenim članovima Tabora. Tulija pogleda Ejlu i Džon-dalara. Bili su previše mirni, samopouzdani. Morali bi sami
i I
T znati da nisu par njezinu bratu. Sumnjala je da bi se i s njom mogli ravnopravno nositi. Bila je malo niža od toga plavokosog mladića, a možda jača, iako bi on zbog dužih ruku mogao biti u prednosti. Što to oni znaju više nego ona? Tulija istupi naprijed. - Ja ću ti ponuditi okladu - reče ona. - Ako pobijediš, dajem ti pravo da zahtijevaš razumnu nagradu od mene, pa ako je to u mojoj moći, bit ćeš nagrañen. - A ako izgubim? - Ti ćeš meni učiniti istu stvar. - Tulija, jesi li sigurna da želiš uložiti sve što se može naknadno zahtijevati? - upita Brzek svoju družicu sa zabri nutim izrazom lica. Takvi neodreñeni uvjeti bili su visok ulog i redovito su značili više od uobičajenih oklada. Ne zbog toga što bi pobjednik zaiskao neobično visoku nagradu, iako se i to dogañalo, nego zato što je poraženi morao biti siguran da je zahtjev ispunjen i da više ništa ne duguje. Tko zna što taj stranac može zatražiti? - Sve što se može naknadno zahtijevati? Da - odgovori ona. Ali ona nije rekla kako vjeruje da nipošto ne može izgubiti, jer ako bi se zaista dogodilo to što on tvrdi, oni će dobiti pristup novom vrijednom oružju. A pobijedi li ona, zna što će tražiti. - Što ti kažeš, Džondalar? Tulija je bila lukava, ali Džondalar se smiješio. I prije se kladio na buduće zahtjeve; to je uvijek pojačavalo uzbudljivost natjecanja i zanimanje gledalaca. Htio je s nekim podijeliti tajnu svog izuma. Htio je vidjeti kako će izum biti prihvaćen i kako će se uklopiti u opći lov. To je bio drugi korak u ispitivanju njegova novog lovačkog oružja. S malo iskušavanja i vježbe svatko se može njime služiti. To je njegova odlika. Ali ipak treba vremena da se nauči nova tehnika, a to zahtijeva iskreno oduševljenje. Oklada će pomoći da se to oduševljenje probudi... a on će imati pravo da od Tulije zahtijeva što hoće. U to nije nimalo sumnjao. Slažem se - reče Džondalar. Ejla je promatrala njihovu igru. Nije točno razumjela tu okladu, samo je znala da je neko natjecanje posrijedi, ali je shvatila da se iza svega toga krije nešto veće. Postavimo ciljeve u koje će se gañati, i odredimo bilježitelje - reče Brzek, preuzimajući vodstvo natjecanja. Druvez, ti i Danug donesite dugačke kosti za stupove. Smiješio se promatrajući dječake koji su jurili niz padinu. Danug, tako sličan Talutu, nadvisivao je drugog dječaka, iako je bio samo godinu dana stariji, ali i Druvez je u svojoj trinaestoj godini već pokazivao zdepastu i mišićavu grañu, nalik na Brzeka. Brzek je bio siguran da su taj mladić i mala Tusija plodovi njegova duha, baš kao što su Digija i Tarneg vjerojatno potekli od Darneva. Nije bio siguran za Brinana. Osam je godina prošlo od njegova roñenja, ali još je bilo teško išta reći. Možda je Muta izabrala nečiji drugi duh, pored duhova dvojice muškaraca s Turova ognjišta. Sličio je Tuliji, imao je riñu kosu njezina brata, ali Brinan je ipak bio različit. Dar-nev je isto tako mislio. Brzek osjeti da mu
se steže grlo, odjedanput svjestan odsutnosti svog sudruga. "Bez Darneva je sasvim drukčije", pomisli Brzek. Prošle su već dvije godine, a on i dalje tuguje, zajedno s Tulijom. Kad su mamutove bedrene kosti - s crvenim lisičjim repovima i košarama od raznobojne trave na vrhu - pobijene u zemlju da obilježe liniju bacanja, u cijelom se Taboru počelo osjećati neko svečano raspoloženje. Od stupa do stupa postavljani su snopovi trave, meñusobno povezani užadi, tvoreći tako široku stazu. Djeca su trčala bacalištem, gazeći travu i ističući još više prostor za natjecanje. Drugi donesoše koplja, a tada se netko dosjeti da staru vreću za spavanje nabije suhom travom i mamutovom balegom, da na njoj nacrta ugljenom likove i da je upotrijebi kao pokretnu metu. Za vrijeme tih priprema, koje kao da su same po sebi bile sve opsežnije, Ejla poče spravljati doručak za Džondalara, Mamuta i sebe. Uskoro su joj se pridružili svi članovi Lavljeg ognjišta, pa je Nezija mogla početi kuhati svoj gulaš. Talut je ponudio svoje piće za ručak, a svi su to shvatili kao posebnu prigodu, jer je on svoju bozu iznosio samo pred goste i prilikom nekih proslava. Tada Ranek najavi da će spremiti svoje posebno jelo, a Ejla se iznenadi saznavši da on umije i kuhati, dok su svi ostali bili zbog toga napose zadovoljni. Tornek i Digija rekoše da će i oni nešto učiniti, ako se već sprema slavlje. Ejla nije razumjela što su oni najavili, ali ostali su pozdravili njihovu ponudu s većim veseljem nego Rane-kovu poslasticu. Kad je doručak završen i sve pospremljeno, zemunica je ostala prazna. Ejla ju je posljednja napustila. Kad je za sobom spustila vanjsku zavjesu, primijetila je da je već minu iiisl " M;.. lo pola jutra. Konji su bili malo bliže nego obično, a Njiska je mahala glavom i frktanjem pozdravljala ženu. Koplja su bila ostavljena na stepi, ali ona je imala uza se svoju praćku, zajedno s pregršću oblutaka koje je izabrala na šljunkovitom nanosu na okuci rijeke. Nije imala pojasa na kožuhu da zatakne praćku, niti zgodna džepa da u njemu nosi kamenje. Tunika i kožuh bili su joj poprilično široki. Cijeli je Tabor bio obuzet natjecanjem, gotovo svi su već bili na brijegu, nestrpljivo iščekujući početak. I ona krenu gore, kadli spazi Ridaga koji je strpljivo čekao da ga netko primijeti i ponese, ali oni koji su to obično činili - Talut, Danug i Džondalar - već su bili u stepi. Ejla se nasmiješi djetetu i poñe da ga uzme, zatim se nečega sjeti. Okrenu se i zazvižda Njiski. Kobila i ždrijebe dotrčaše do nje, a izgledali su tako veseli, da Ejla postade svjesna kako se njima malo bavi u posljednje vrijeme. Toliki su joj oduzimali vrijeme. Stoga odluči da svakog jutra jaše, bar dok bude trajalo lijepo vrijeme. Zatim podiže Ridaga i posjede ga na kobilina leña da ga Njiska uznese uz strmenit uspon. - Drži se za grivu da ne padneš na leña - upozori ga. On potvrdno kimnu, zgrabi rukama gustu crnu kuštravu dlaku na luku vrata svijetlosmeñeg konja i ispusti glasan krik od zadovoljstva. Kad je Ejla stigla do bacališta, u zraku se tjelesno osjećala napetost. Po tome ona shvati da je natjecanje postalo ozbiljna stvar, usprkos svim znacima svečanosti. Oklada je bila najbolji dokaz tome. Ona ostavi Ridaga na Njiski da ima dobar pregled zbivanja i zadrža se kraj oba konja da ih smiruje ako bude potrebno. Oni su se sad lagodnije osjećali meñu tim ljudima, ali Ejla je znala da kobila sluti napetost, a Trkač je uvijek ćutio majčino raspoloženje. Ljudi su se naokolo vrzmali očekujući dogañaj, neki su izbacivali svoja koplja duž dobro ugažene staze. Nije bilo odreñeno vrijeme za početak nadmetanja, ali svi su istodobno napustili stazu i smirili se, kao daje netko dao znak. Talut i Džondalar stajali su izmeñu dva stupa i okom mjerili stazu. Tulija je bila
pokraj njih. Ako je Džondalar u početku rekao da se kladi da će i Ejla baciti koplje dalje nego Talut, ta je primjedba izgledala toliko neumjesna da je zanemarena, pa je ona sve to promatrala sa strane. Talutovo je koplje bilo veće i dulje od svih drugih kopa lja, kao da je njegovim snažnim mišićima bilo potrebno nešto teško i masivno za bacanje, ali Ejla se sjeti da su koplja u Plemenu bila još teža i deblja, iako malo kraća. Za razliku od plemenskih kopalja, koja su bila načinjena za zabijanje iz blizine, ova su koplja, kao i Džondalarovo, bila napravljena za bacanje kroz zrak, pa su sva imala pera na stražnjem kraju; u Lavljem taboru najčešće su stavljali po tri pera, dok je Džondalar upotrebljavao dva. Koplja koja je ona za sebe napravila dok je živjela sama u dolini imala su oštre šiljke, otvrdnute paljenjem na vatri, poput kopalja koja je vidjela u Plemenu. Džondalar je pravio šiljke od kosti i pričvršćivao ih na svoja koplja. Lovci na mamute ipak su radije upotrebljavali kremene šiljke. Zadubljena u pažljivo promatranje kopalja koja su držali različiti ljudi, Ejla je gotovo propustila vidjeti Talutov prvi hitac. On se bio povukao nekoliko koraka, zaletio se i snažno izbacio koplje. Ono je fijuknulo pokraj promatrača i palo na zemlju uz čujan udar; šiljak mu se zario u tlo, a držalo zatitralo od sraza. Divljenje Tabora nesumnjivo je pokazivalo što ti ljude misle o dobačaju svoga glavara. Čak je i Džondalar bio iznenañen. Očekivao je da će Talutov hitac biti dugačak, ali Ijudeskara je nadmašio njegove pretpostavke. Nije bilo čudno što su svi sumnjali u njegov uspjeh. Džondalar prijeñe cijelu udaljenost da vidi koliki hitac mora nadmašiti, zatim se vrati na liniju izbačaja. Držeći bacač vodoravno, položi koplje u žlijeb koji je tekao cijelom dužinom sprave i zatakne rupicu izdubljenu na kraju koplja u izbočenu kuku koja je stajala na stražnjem dijelu bacača. Provuče dva prsta kroz kožnate omče na početku sprave, što mu je omogućilo da drži u ravnoteži koplje i bacač. Pogleda Talutovo koplje nakraj bacališta, odmače se i zamahnu. Dok je vitlao, stražnji se kraj bacača podiže i zapravo produži njegovu ruku za dvije stope, dodajući novi potisak prilikom izbačaja. Njegovo koplje prošišta kraj gledalaca i na sveopće iznenañenje promače kraj koplja njihova glavara. Palo je dobar komad staze dalje od njega i kliznulo ledinom, jer se spustilo pljoštimice pa se nije zabolo. Uz pomoć te sprave Džondalar je podvostručio vlastiti domet, te premda nije dvostruko prebacio Talutov hitac, ipak ga je obilato nadmašio. Iznenada, prije nego što se Tabor osvijestio od prenera ženja i zabilježio razliku izmeñu hitaca, još jedno koplje poletje niz bacalište. Tulija se osvrnu i vidje Ejlu na izbačaj-noj crti s bacačem u ruci. Pogleda zatim naprijed upravo u času kad je koplje palo. lako Ejla nije dosegla Džondalarov hitac, ipak je dobrano prebacila Talutovu veliku daljinu. Izraz Tulijina lica govorio je da ona ne vjeruje vlastitim očima.
- Imaš pravo zahtijevati što hoćeš od mene, Džondalar -reče Tulija. - Dopuštam da sam možda pomislila kako postoji bar mala mogućnost da pobijediš Taluta, ali nije mi bilo ni na kraj pameti da bi to mogla učiniti jedna žena. Voljela bih vidjeti taj... ah... kako to zovete? - Bacač koplja, ne znam kako bi se drukčije nazvalo. Ideju sam dobio od Ejle, kad sam je jednog dana promatrao kako upotrebljava praćku. Razmišljao sam kako bi dobro bilo da mogu baciti koplje jednako daleko i brzo i točno kao ona kamen iz praćke. Onda sam počeo razmišljati kako da to izvedem - reče Džondalar. - prije si govorio o njezinoj vještini. Da li je zaista tako dobra? - upita Tulija. Džondalar se nasmiješi. - Ejla, zašto ne uzmeš praćku i ne pokažeš Tuliji?
Ejlino se čelo nabra. Nije bila naviknuta na javna pokazivanja. Usavršila je svoje umijeće u tajnosti, a kad su joj poslije preko volje dopustili loviti, uvijek je izlazila sama. Bilo bi neugodno i plemenu i njoj zbog njih kad bi je vidjeli gdje se služi lovačkim oružjem. Džondalar je prvi čovjek koji je s njom zajedno lovio, i prvi koji je vidio na djelu njezinu samouku vještinu. Gledala je nasmiješenog muškarca nekoliko časaka. On je bio opušten, pun povjerenja. Nije mogla vidjeti nikakvih znakova koji bi je odvraćali da ne pristane. Ona klimnu glavom i poñe da uzme praćku i vrećicu oblutaka od Ridaga kome ih je dala kad je bila odlučila hitnuti koplje. Dječak joj se smiješio s Njiskinih leña, osjećajući uzbuñenje i radost zbog pometnje koju je izazvala. Ona pogleda oko sebe tražeći ciljeve. Opazi pobijene mamutove rebrene kosti i najprije na njih nacilja. Zvučni, gotovo glazbeni prasci kamenja koje je udaralo po kostima potvrdili su da je bez sumnje pogodila stupce, ali to je bilo previše lagano. Osvrnu se da pronañe nešto teže za metu. Bila je naviknuta tražiti ptice i manje životinje u lovu, a ne predmete koje će gañati. Džondalar je znao da ona može učiniti mnogo više nego što je pogañanje stupova, pa sjetivši se jednog popodneva tek minulog ljeta, odlomi dvije grude zemlje. - Ejla - zovnu Džondalar. Ona se okrenu, pogleda niz bacalište i vidje ga kako stoji raširenih nogu, s rukama na boku, držeći po grudu zemlje na svakom ramenu. Ona se namršti. Učinio je nešto slično i prije, s dva kamena, a njoj nije bilo drago da ga vidi kako se izlaže opasnosti. Kamenje iz praćke moglo je biti vrlo opasno. Ali kad je bolje razmislila, shvatila je da opasnost nije stvarna koliko je prividna. Dva nepomična predmeta moraju biti lak cilj. Godinama nije promašila takav hitac. Zašto bi sad promašila, samo zbog toga što slučajno čovjek pridržava te ciljeve, čovjek kojega voli? Ona sklopi oči, duboko udahnu i kimnu potvrdno. Uzevši dva oblutka iz vrećice koja je ležala na tlu kraj njezinih nogu, spoji dva kraja kožne trake i stavi jedan kamen u izderani džepić u sredini, držeći drugi kamen u pripravnosti. Zatim podiže pogled. Nervozni mir titrao je iznad promatrača i ispunjavao prostor oko njih. Nitko nije govorio. Činilo se da nitko i ne diše. Sve je bilo tiho, osim zaglušne napetosti u zraku. Ejla se usredotoči na čovjeka s grudama zemlje na ramenima. Kad je krenula naprijed, cijeli se Tabor sledio. Gibljući se lako j hitro poput uvježbana lovca koji ne daje nikakva znaka o svojim namjerama, mlada žena zavrti praćku i ispusti prvi kamen. Prije nego što je oblutak stigao do cilja, ona je pripremala drugi. Tvrda gruda zemlje na Džondalarevu desnom ramenu rasprsnu se od udarca tvrñeg predmeta. Zatim, prije nego što je itko bio svjestan da ga je izbacila, drugi kamen stiže za prvim, razbijajući u komadiće sivkastu grudu prapora na lijevom ramenu tako da se podigao oblačić prašine. Dogodilo se to tako brzo da su neki promatrači pomislili da je kamenje promašilo, ili da je posrijedi nekakva varka. Bila je to varka, varka vještine koju nitko nije mogao oponašati. Nitko nije učio Ejlu kako da se služi praćkom. Učila je sama, promatrajući potajno muškarce iz Brunova plemena, zatim se usavršavala kroz pokušavanje i vježbanje. Razvila je tehniku brzometnog dvostrukog hica kao sredstvo samoobrane kad je jedanput promašila prvi hitac i jedva umakla napadu risa. Nije znala da bi većina ljudi rekla kako je to nemoguće; nikoga nije bilo da joj to kaže. lako nije bila svjesna toga, mala je vjerojatnost postojala da će ikada ikoga sresti tko bi joj bio dorastao u toj vještini, ali to joj nije bilo ni važno. Nju nije zanimalo da se s nekim natječe da bi se vidjelo tko je bolji.
Natjecala se samo sama sa sobom; jedina joj je želja bila da poboljša svoju vještinu. Poznavala je svoje sposobnosti, pa kad je razmišljala o novim tehnikama, kao što je dvostruki hitac ili lov na konju, iskušavala je nekoliko različitih pristupa, dok ne bi našla najpovoljniji način koji bi zatim uvježbavala dok ne bi njime ovladala. U svakoj ljudskoj djelatnosti mali broj ljudi može, kroz koncentraciju i vježbu i duboku želju, postići takvu vještinu da se izdigne iznad svih ostalih. Ejla je bila takav vještak sa svojom praćkom. Nastao je trenutak tišine dok se promatračima vratio dah, a zatim se začuo žamor iznenañenja i pljesak Raneka koji se udarao rukama po bedrima. Uskoro je cijeli Tabor pljeskao na isti način. Ejla nije znala što to znači, pa je pogledala Džondalara. On je blistao od ushićenja, te ona poče osjećati da je pljesak znak odobravanja. I Tulija je pljeskala, iako malo suzdržanije nego drugi, ne želeći pokazati koliko je zadivljena, premda je Džondalar pouzdano znao što osjeća. Ako mislite da je to bilo nešto, pogledajte ovo! - reče on i sagnu se po dvije nove grude zemlje. Vidio je kako ga Ejla promatra i drži dva nova kamena u pripravnosti. On baci obje grude uvis, istodobno. Ejla izbaci jedan hitac za drugim, a naokolo se rasu prašina i komadići zemlje. On baci još dvije grude, ona i njih pogodi prije nego što su pale na zemlju. Talutove su se oči sjajile od uzbuñenja. - Dobra je! - reče on. - Sada ti baci dvije grude uvis - reče mu Džondalar. Zatim uhvati Ejlin pogled i sam uze dva grumena zemlje i pokaza joj ih. Ona segnu u vrećicu i izvadi četiri kamena, držeći po dva u svakoj ruci. Zahtijevala bi se izvanredna usklañenost da se samo napuni praćka i hitnu četiri hica prije nego što četiri grude zemlje padnu na tlo, ali učiniti to s dovoljno točnosti da se grude pogode zacijelo će biti kušnja za njezinu vještinu. Džondalar ču kako se Brzek i Manuv klade! Manuv se kladio na Ejlu. Otkad je spasila život maloj Nuviji, on je bio siguran da Ejla može učiniti sve što hoće. Džondalar izbaci snažnom desnicom grude, jednu za drugom, a Talut hitnu uvis svoje dvije najviše što je mogao. Dvije prve grude, jedna Džondalarova i jedna Talutova, pogoñene su vrlo brzo. Prašina je padala nakon rasprsnuća, ali trebalo je dodatno vrijeme da se druga dva kamena premjeste iz ruke u ruku. Druga Džondalarova gruda već je padala, dok se Talutova usporavala dosežući vrhunac luka, prije nego što je Ejla mogla ponovno pripremiti praćku. Pogledala je niži cilj koji se ubrzavao u padu i izbacila kamen. Gledala je kako kamen pogaña, oklijevajući dulje nego što bi smjela prije nego što je ponovno dohvatila slobodni kraj praćke. Morala bi se požuriti. Gipkom kretnjom Ejla metnu posljednji kamen u praćku, a zatim, brže nego što je itko mogao povjerovati, uzmahnu njome ponovno i razmrska zadnji grumen zemlje malo prije nego što je udario o tlo. Taborom se prolomiše uzvici odobravanja i čestitanja, praćeni pljeskom dlanova o bedra. - To je bila prava predstava, Ejla - reče Tulija s mnogo tople pohvale u glasu. - Nikad nisam vidjela ništa slično tome. - Hvala ti - odgovori Ejla, porumenjevši kako zbog glavaričina odgovora tako zbog svoga pothvata. Oko nje se skupilo mnogo ljudi da joj iskažu divljenje. Ona se stidljivo smiješila, zatim potraži pogledom Džondalara, osjećajući se nelagodno usred tolike pažnje. On je razgovarao s Vimezom i Talutom koji je držao Rugiju na leñima i Latiju za ruku. Džondalar vidje da ga ona gleda i nasmiješi joj se, ali nastavi
razgovor. - Ejla, kako si naučila da se tako služiš praćkom? upita Digija. - I gdje? Tko te je naučio? - upita Krozija. - Ja bih to rado naučio - reče Danug plašljivo. Visoki je mladić stajao iza drugih i gledao Ejlu s obožavanjem u oči ma. Čim ju je ugledao, Ejla je u Danugu probudila mlade nački nemir. Mislio je da je ona najljepša žena od svih što ih je ikad vidio, i da je Džondalar, kojemu se divio, vrlo sretan čovjek. Ali nakon njegova jahanja na konju, te nakon njezina današnjeg pokazivanja vještine, njegov pupoljak zanimanja sad se naglo rastvorio u bujan cvijet. Ejla mu se zavodljivo nasmiješi. - Možda ćeš nam dati neke upute - napomenu Tulija kad nam ti i Džondalar pokažete svoje bacače koplja. - Da. Ne bih imao ništa protiv toga da se mogu tako služiti praćkom, ali bacač koplja izgleda vrlo zanimljivo, ako je samo dovoljno točan - dodade Tornek. Ejla ustuknu. Pitanja i gužva oko nje budili su u njoj nemir. - Bacač koplja je točan... ako se njime točno rukuje - reče ona, sjećajući se koliko su se marljivo ona i Džondalar vježbali na toj spravi. Ništa nije točno samo po sebi. Uvijek je tako. Ruka i oko tvore umjetnika, Ejla - reče Ranek, hvatajući je za ruku i gledajući je u oči. - Znaš li koliko si bila lijepa, koliko ljupka? Ti si prava umjetnica s praćkom. Njegove je crne oči prikovaše, prisiliše je da u njima vidi jaku privlačnost i izvukoše iz žene odgovor koji je drevan kao sam život. Ali njezino je srce kucalo zajedno s upozorenjem; to nije pravi čovjek. To nije muškarac kojeg voli. Nije se mogao zanijekati osjećaj što ga je Ranek iz nje izvukao, ali taj osjećaj je bio drukčije naravi. Ona silom skrenu pogled, pogleda u stranu oko sebe tražeći Džondalara... i nañe ga. On je u njih zurio, a njegove žive plave oči bijahu pune vatre i leda i boli. Ejla istrže ruku iz Ranekova stiska i odmače se. To je bilo previše. Sva ta pitanja i gužvu, zajedno s emocijama koje su izmicale ispod njezine vlasti, nije mogla više podnijeti. Želudac joj se grčio u čvor, grudi su joj se nadimale, grlo ju je boljelo; morala je otići odatle. Vidje Njisku i Ridaga na njoj, pa ne razmišljajući pokupi vrećicu s kamenjem i odjuri prema kolibi. Vinu se na njezina leña i zaštitnički zagrli dječaka dok se naginjala naprijed. Po znacima pritiska i kretnji, i po tanahnim, neobjašnjivim nitima razumijevanja izmeñu konja i žene, Njiska osjeti njezinu potrebu za bijegom, pa udari u brz trk preko otvorene ravnice. Trkač ih je slijedio, držeći korak s majkom bez ikakve teškoće. Ljudi u Lavljem taboru bijahu zaprepašteni. Nitko nije imao pojma zašto je pojurila prema svom konju, a rijetki su je vidjeli u punom trku. Žena dugačke plave kose uzvijorene na vjetru, pripijena uz kobilu koja juri iz sve snage, pružala je divnu i zastrašujuću sliku; mnogi bi rado bio zamijenio mjesto s Ridagom. Nezija je osjećala laganu jezu zbog njega, ali se smirila znajući da Ejla neće dopustiti da mu se desi ikakvo zlo. Dječak nije znao zašto ga je zapala ta rijetka nagrada, ali oči su mu blistale od ushićenja, lako mu je srce žestoko tuklo od uzbuñenja, nije osjećao nikakva straha, jer ga je Ejlina ruka štitila; samo se bez daha čudio toj jurnjavi protiv vjetra. Bijeg s mjesta njezine nelagodnosti i prisni dodir s konjem pomogli su da popusti Ejlina napetost. Kad se smirila, osjeti pod rukom Ridagovo srce koje je kucalo posebnim, nerazgovijetnim zvukom, pa osjeti kratkotrajnu zabrinutost. Upitala se je li mudro postupila kad ga je povela sa sobom, a zatim spozna da njegovo bilo ne mora značiti strah, iako je nenormalno.
Ona uspori konja, načini širok krug i krenu natrag. Kad su se približavali bacalištu, proñoše pokraj para planinskih kokoši, skrivenih u visokoj travi; njihovo šareno ljetno perje još se nije mijenjalo u zimsko bijelo. Kad su ih konji poplaši-li, kokoške uzletješe, a Ejla po običaju spremi praćku. Tada vidje da Ridag drži u rukama dva oblutka koja je izvadio iz vrećice što ju je imao ispred sebe. Ejla ih uze, usmjeri Njisku bedrima i obori nisko leteću pernatu divljač, jednu za drugom. Zaustavi Njisku, podiže Ridaga i s njim u naručju skliznu s kobile. Spusti dječaka na zemlju i potraži ptice, zavrnu im vratovima i s nekoliko vlaknastih stabljika visoke trave sveza im noge zajedno, lako su planinske kokoške mogle letjeti brzo i daleko, nikad nisu odlazile na jug. Umjesto toga dobivale su gusto bijelo perje koje ih je prikrivalo i grijalo, pa su mogle preživjeti ljuto godišnje doba hraneći se sjemenjem i grančicama; kad bi zapuhao ledeni sjeverac, kopale su rupice u snijegu i čekale da proñe nevrijeme. Ejla ponovno posadi Ridaga na Njiskina leña. - Hoćeš li držati kokoške? - upita ga znakovima. - Dopustit ćeš mi? - uzvrati on znacima, a nesuzdržana radost govorila je više nego kretnje njegovih ruku. Nikad nije . trčao samo radi užitka u trčanju; sad je prvi put osjetio što to znači. Nikad nije lovio niti je stvarno razumio složene osjećaje koji se rañaju kad se inteligencija i vještina spoje u naporima za održanje pojedinca i naroda. Sad se tome približio najviše što je mogao. Ejla se nasmiješi i prebaci ptice preko konjskog grebena ispred Ridaga, zatim se okrenu i poñe pješice prema bacalištu. Njiska poñe za njom. Ejli se nije žurilo da se vrati, još je bila uznemirena zbog Džondalarova Ijutitog pogleda. Zašto se tako ljuti? U jednom se času smiješio, bio je tako zadovoljan... dok su se svi vrtjeli oko nje. Ali kad je Ranek... Ona porumenje, sjetivši se crnih očiju i meka glasa. "Drugi!" pomisli i potrese glavom kao da želi razbistriti mozak. "Ne razumijem te Druge!" Vjetar joj je puhao s leña i bacao kosu preko lica. To joj je smetalo pa ju je odmicala rukom. Nekoliko je puta razmišljala o tome da ponovno spleće kosu, onako kako ju je nosila dok je bila sama u dolini, ali Džondalaru je bilo drago da je nosi raspuštenu, pa ju je pustila da slobodno pada. Katkad joj je to stvaralo nevolje. Zatim s tračkom ljutnje opazi da još drži praćku u ruci, jer je nema kamo zadjenuti. Nije mogla nositi ni svoju kesicu s lijekovima zbog te odjeće koju voli Džondalar; prije ju je uvijek privezivala za pojas kojim je pritezala ogrtač. Podiže ruku da odmakne kosu ispred očiju i opazi praćku. Zastade i prebaci kožnu traku preko glave, omotavši njome čelo. Kad je slobodni kraj zavukla ispod namotaja, osmjehnu se sama sebi od zadovoljstva. Uspjelo je. Kosa joj je i dalje slobodno padala niz leña, ali praćka ju je stezala i nije dopuštala pramenovima da joj padaju preko očiju; osim toga, glava je izgledala kao sasvim dobro mjesto za nošenje praćke. Mnogi su ljudi pomislili da je Ejlino skakanje na konja, brzo jahanje i povratak s kokoškama dio njezina pokazivanja kako se rukuje praćkom. Nije ih željela razuvjeravati, ali se čuvala da ne pogleda Džondalara i Raneka. Džondalar je znao da je uznemirena, kad se okrenula i odjurila, i bio je siguran da je on tome kriv. Bilo mu je žao, grizao se u nutrini, ali i sam je imao muke boreći se s nepoznatim uzburkanim osjećajima, a nije znao kako da joj to kaže. Ranek nije shvatio dubinu Ejline nevolje. Znao je da u njoj budi neke osjećaje, slutio je da je i sam možda pridonio njezinu neobuzdanom trčanju prema konju, ali mislio je da su njezini postupci bezazleni i ljupki. Otkrio je da ga je time još više privukla, pa se pitao koliko su jaki njezini osjećaji prema krupnom plavokosom muškarcu. Kad se vratila, djeca su trčala gore-dolje po bacalištu. Nezija doñe po Ridaga, uzimajući i ptice. Ejla pusti konje da odu. Oni se udaljiše i počeše pasti. Ejla poče gledati kako prijateljska prepirka navede nekoliko ljudi na
neslužbeno bacanje koplja, a zatim to prijeñe u djelatnost koja je bila izvan kraljevstva njezina iskustva. Počeli su neku igru. Razumjela je natjecanje, nadmetanje u kojem se iskušavaju potrebne vještine - tko će brže trčati ili dalje baciti koplje -ali nije shvaćala djelatnost kojoj je cilj jednostavno uživanje, sa slučajnim iskušavanjem ili poboljšavanjem bitnih vještina. Iz zemunice je izneseno nekoliko obručeva. Bili su veliki toliko da bi pristajali uz bedro, a načinjeni od vlažne sirove kože koja je obrezana i osušena te čvrsto omotana vlaknima juke. Naoštrene sulice s percima - laka koplja, ali bez šiljaka od kosti ili kremena - bile su takoñer dio opreme. Kolutovi su se kotrljali po zemlji, sulice su bacane na njih. Kad bi netko zaustavio kolut bacivši koplje kroz rupu i prikovavši ga za zemlju, povici i pljeskanje dlanova o bedra iskazivali su odobravanje. Ta igra, koja je uključila riječi za brojenje i ono što se nazivalo klañenjem, izazvala je veliko uzbuñenje; i Ejla je bila očarana. Igrali su se muškarci i žene, ali su kotrljali kolutove i bacali koplja kao da se jedni drugima suprotstavljaju. Napokon, stiglo se do nekog svršetka. Nekoliko ljudi ode natrag u zemunicu. Meñu njima je bila i Digija, sva crvena od uzbuñenja. Ejla im se pridruži. - Ovaj dan kao da se pretvara u svečanost - reče Digi ja. - Natjecanja, igre, a izgleda da ćemo imati i pravu goz bu. Nezijin gulaš, Talutova boza, Ranekova poslastica. Što ćeš ti učiniti s kokoškama? - Ja ih volim pripremiti na poseban način. Što misliš, mogu li to učiniti? - Zašto ne? Gozba će biti još bolja ako budemo imali neko posebno jelo. Prije nego što su stigli do zemunice, pripreme za gozbu bile su očite po divnim mirisima kuhanja koji su dopirali s draškavim obećanjima. Velika je odgovornost ležala na Nezijinu gulašu. On je mirno vreo u velikoj koži za kuhanje, uz povremenu brigu Latije i Brinana, iako se činilo da je svatko na neki način uključen u spremanje hrane. Ejlu je zanimalo kako se sprema gulaš, pa je promatrala dok su se Nezija i Digija o njemu starale. U velikoj rupi iskopanoj kraj ognjišta nalazilo se goreće ugljevlje, poredano po pepelu od prijašnjih vatara koji je pokrivao dno. Po ugljevlju se posipao sloj smrvljene mamutove balege, a iznad toga stavljao se veliki debeli komad mamutove kože, poduprt okvirom i napunjen vodom. Tinjajući komadi ugljena ispod balege počinjali su zagrijavati vodu, a kad bi balegu zahvatio plamen, dotle bi već dovoljno žara izgorjelo te se koža više ne bi naslanjala na oganj nego bi visila o okviru. Tekućina je polako prodirala kroz kožu i sprečavala da se koža ne zapali, a voda je polako stizala do vrenja. Kad bi gorivo ispod kože za kuhanje posvema sagorjelo, gulaš se održavao na temperaturi vrenja dodavanjem riječnog kamenja koje se grijalo na ognjištu; taj su posao obavljala djeca. Ejla uze kokoške i izvadi im utrobu kremenim nožićem. Nožić nije imao drške, ali stražnji mu je dio bio istupljen da ne poreze ruku, dok je pri vršku imao udubinu. Držao se palcem i kažiprstom sa svake strane, dok se srednjak oslanjao o udubinu radi lakšeg upravljanja. Nije to bio nož za teži posao, služio je samo za rezanje mesa ili kože, i Ejla se na nj privikla tek kad je stigla ovamo, ali smatrala je da je vrlo upotrebljiv. Ona je kokoške uvijek pripremala u jamici obzidanoj kamenjem, gdje bi gorjela vatra i ugasila se prije polaganja ptica i zatvaranja otvora. Ali u ovom kraju nije bilo lako naći veće kamenje, pa je odlučila da rupu nad kojom se krčkao gulaš prilagodi svojoj potrebi. Nije bilo godišnje doba za zelen koju je rado uzimala - podbjel, koprivu, lobodu - a nije bilo ni jaja, inače bi njima napunila ptičju utrobu; ali trave iz njezine kese s lijekovima bile su dobre i kao začin, a poseban će okus dodati i sijeno kojim je omotala pečenke. Možda to nije bilo baš točno Krebovo najmilije jelo kad ga je zgotovila, ali smatrala je da kokoške moraju imati dobar okus.
Kad je završila čišćenje ptica i ušla u zemunicu, vidjela je Neziju kraj prvog ognjišta kako loži vatru. - Htjela bih ispeći kokoške u rupi, kao što si ti kuhala gulaš. Mogu li dobiti žeravice? - upita Ejla. - Naravno. Treba li ti još nešto? - Imam suhih trava. Treba mi svježe zeleni za punjenje ptica. Pogrešno doba godine. - Možeš pogledati u spremište. Ima povrća koje bi mož da htjela upotrijebiti, a imamo i soli - ponudi joj Nezija. "Soli", pomisli Ejla. Nije kuhala sa solju otkad je napustila Pleme. - Da, voljela bih sol. Možda i povrće. Pogledat ću. Gdje ću dobiti žeravicu? Ja ću ti dati, čim ovo krene. Ejla je promatrala Neziju kako pali vatru, isprva bez osobite pažnje, ali zatim je poče zanimati. Znala je da nemaju dovoljno drveta, ali o tome nije zapravo razmišljala do tada. Ložili su kosti, a kost se ne da lako zapaliti. Nezija je donijela malo žeravice s drugog ognjišta i njome potpalila vatricu od korova i iverja koje se skuplja za potpalu. Dodala je malo suhe balege, što je ojačalo plamen, a zatim ubacila strugotine i komadiće kosti. Oni nisu dobro primali plamen. Nezija je puhala- u vatru da je razgara i stalno micala ručicu koju Ejla nije prije opazila. Čula je lagano zviždanje vjetra, primjećivala je kako pepeo leti naokolo, a zatim je vidjela kako plamen bukti svjetlije. Uz jači plamen komadići kostiju počeše se najprije paliti na rubovima, zatim liznuše vatreni jezici. Ejla odjedanput shvati gdje je izvor onoga što ju je mučilo, nečega što je jedva primjećivala ali joj je smetalo od dolaska u Lavlji tabor. Bio je to miris dima. Povremeno je i sama spaljivala suhu balegu, bio joj je poznat jetki vonj toga dima, ali njezino osnovno gorivo bilo je biljnog porijekla; bila je sviknuta na miris dima od drveta. Gorivo u Lavljem taboru bilo je životinjskog porijekla. Miris goruće kosti imao je različita svojstva, podsjećao je na pečenku koja se predugo ostavi na vatri. Pomiješan s mirisom suhe balege, koja se takoñer rabila u velikim količinama, taj miris je bio oštar i prožimao je cijelo naselje. Nije bio neugodan, samo joj je bio neobičan, i to je u njoj budilo laku nelagodu. Sada kad je otkrila uzrok, neka neodreñena napetost je popustila. Ejla se smiješila gledajući Neziju kako dodaje kosti i namješta ručicu da bi vatra jače buktila. - Kako to činiš? - upitala je. - Kako raspiruješ vatru? - Vatra mora disati, a vjetar je vatrin dah. To nas je poučila Majka kad je odredila da žene budu čuvarice vatre. To možeš vidjeti kad svoj dah daješ vatri; kad u nju pušeš, , vatra se razbuktava. Mi kopamo jarak ispod ognjišta sve do vanjskog prostora, da kroza nj stigne vjetar. Jarak je obložen životinjskim crijevima koje se napušu zrakom prije nego što se osuše, zatim natkrit kostima prije nego što se ponovno nagrne zemlja. Jarak ovog ognjišta teče onuda, ispod onih prostirki od trave. Vidiš? Ejla pogleda za Nezijinom kretnjom i kimnu potvrdno. - Dolazi dovde - nastavi žena pokazujući joj šuplji bizonov rog koji je virio iz otvora u ognjišnoj rupi, ispod razine poda. - Ali svaki put ti nije potrebna jednaka jačina vjetra. Ona ovisi o vanjskim prilikama i o tome koliku vatru želiš. Vjetar se smanjuje ili povećava ovdje - reče Nezija pokazujući joj ručicu koja je bila spojena s prigušivačem od lopatične kosti. Bilo je to vrlo jednostavno po izvedbi, ali ideja je bila genijalna, pravo tehničko dostignuće, bitno za opstanak. Bez toga lovci na mamute ne bi mogli
živjeti na subarktič-kim stepama, osim na nekoliko izoliranih lokacija, unatoč obilju divljači. U najboljem slučaju, bili bi samo sezonski posjetioci. U zemlji koja je gotovo lišena drveća, s oštrim zimama kakve su vladale u doba ledenjaka, ognjišta sa strujom zraka omogućavala su im da lože kosti, jedino gorivo dostupno u dovoljno velikim količinama da im osigura boravak cijele godine. Pošto je Nezija zapalila vatru, Ejla zaviri u spremišta da vidi hoće li naći nešto čime bi napunila svoje kokoške. Privlačila su je nekakva sušena ptičja jaja, ali njih bi vjerojatno trebalo namakati, a nije znala koliko to traje. Pomisli da se posluži divljom mrkvom ili zrnjem grahorice, ali zatim promijeni nakanu. Za oko joj zape pletena posuda u kojoj je još bilo zobene kaše i zeleni što ih je sama kuhala tog jutra. Jelo je bilo spremljeno da ga pojede tko poželi, pa se zgusnulo i sleglo. Ona ga okuša. Ako nema soli, ljudi vole izrazite začine, pa je ona u kašu umiješala metvicu i kadulju, dodajući luk i divlju mrkvu, zajedno sa zrnjem raži i ječma. S malo soli, pomisli ona, i sjemenom suncokreta koje je vidjela u ostavi, dodajući sušenog ribiza... i možda podbjela, i ružinih latica iz vrećice s lijekovima, to bi mogao biti dobar nadjev za kokoške. Ejla pripremi i napuni ptice, zamota ih u svježe požnjevenu travu, pa ih zatr " ,m pa u rupu sa žeravicom od kosti i sve pokri pepelom. Zatim poñe vidjeti što druga čeljad rade. Mnogo se posla obavljalo kraj ulaza u nastambu gdje se okupila većina stanovnika Tabora. Kad se približila, opazi da je nabrana velika hrpa stapki sa zrnjem. Neki su ljudi mlatili, gazili i trli snoplje da istresu zrnje iz klasja. Drugi su odstranjivali pljevu bacajući zrnje uvis s pomoću lopata od vrbova pruća, da bi vjetrić otpuhao lakše ljuske. Ranek je stavljao žito u stupu načinjenu od izdubljene mamutove stopalne kosti koja je produžena dijelom nožne kosti. On uze mamutovu kljovu, prebijenu poprijeko, koja je služila kao tučak i poče tucati zrnje. Uskoro Brzek skide gornji kožuh, stade sučelice njemu, i poče hvatati tešku kljovu za svaki drugi udarac, tako da se posao stalno smjenjivao meñu njima. Tornek poče lupati dlanovima u istom ritmu, a Manuv ga prihvati glasom i poče pjevati jednolični pripjev. A-ja, vo-vo, Ranek mlati žito, da! A-ja, vo-vo, Ranek mladi žito, haj! Zatim se Digija uključi na izmjenične udare, u skladu s početnom frazom. E-je, ne-ne, Brzeku je lako, je! E-je, ne-ne, Brzeku je lako, hej! Uskoro su i drugi pljeskali rukama o bedra; muški su glasovi pjevali s Manuvom, ženski su se pridružili Digiji. Ejla je osjećala snažni ritam i pjevušila ispod glasa, ne znajući bi li im se pridružila, ali uživala je u tome. Nakon nekog vremena Vimez skide kožuh, primače se Raneku i zamijeni ga tako da se nije izgubio ni jedan udarac. Manuv je istom brzinom promijenio pripjev i pri sljedećem zamahu otpjevao novi stih. No-no, vi-mi, Vimez hvata tučak, hoj! Kad se vidjelo da se Brzek umorio, na njegovo je mjesto uskočio Druvez; Digija je promijenila pjesmu, a zatim je došao na red Frebek. Onda su se zaustavili da provjere napredovanje posla: izasuli su mljeveno zrnje u sito od spletena rogoza i prosijali ga. Zatim je novo zrnje stavljeno u stopu, ali ovaj put Tulija i Digija uzeše tučak, a Manuv složi pripjev za obje; ali ženski je dio pjevao falsetom što je izazvalo mnogo smijeha. Nezija preuze kljovu od Tulije, a Ejla nesvjesno stupi pored Digije, praćena smiješkom i kimanjem. Digija udari tučkom i ispusti ga. Nezija dohvati kljovu i podiže je dok je Ejla stupala na Digijino mjesto. Ejla začu "Hu!" dok se kljova spuštala na
zrnje, pa prihvati taj debeli, lagano savijeni bjelokosni tučak. Bio je teži nego što je očekivala, ali ga podiže i u istom času začu kako Manuv pjeva. A-ja, va-va, Ejla dobro došla, da! Njoj gotovo ispade mamutova kljova. Nije očekivala spontani izraz prijateljstva, pa je pri sljedećem udarcu, kad je cijeli Lavlji tabor pjevao, muško i žensko, bila tako ganuta da nije mogla spriječiti suze. Bilo je to više nego jednostavna poruka topline i prijateljstva; bilo je to prihvaćanje. Našla je Druge, oni su joj iskazali dobrodošlicu. Tronija zamijeni Neziju, a nakon nekog vremena priñe im Fralija, ali Ejla odmahnu glavom i trudna žena ustuknu. Ejli je bilo drago što je trudnica tako spremno prihvatila njezin savjet, ali to potvrdi sumnju da se Fralija ne osjeća dobro. Nastaviše tucati žito sve dok Nezija nije stala da izaspe brašno u sito i ponovno napuni stupu. Ovaj put Džondalar pristupi da obavi svoj dio mučnog i teškog posla oko ručnog tucanja divljeg žita, koji se ipak olakšava zajedničkim naporima i šalom. Ali on se namršti kad i Ranek priñe bliže. Odjedanput napetost izmeñu crnoputog čovjeka i plavokosog posjetioca nabi prijateljsku atmosferu podmuklom strujom neprijateljstva. Svatko je to osjetio kad su ta dva muškarca, izmjenjujući tešku kljovu, počeli hvatati ritam. Dok su oni"ubrzavali udarce, otegnuta je pjesma zamukla, ali neki promatrači počeše lupkati nogama, te topot postade glasniji i oštriji. Neprimjetno su Džondalar i Ranek pojačavali snagu napo-redo s brzinom, te njihov posao postade natjecanje snage i volje, umjesto da bude zajednički radni napor. Tučak je tako snažno udarao o dno stupe daje odskakao; drugi gaje hvatao u zraku i ponovno njime udarao. Znoj je orosio njihova čela, slijevao se niz lica i punio im
oči. Namakao im je tunike dok su jedan drugog tjerali, sve brže i snažnije, mlateči teškim tučkom po zrnju, jedan za drugim, naprijed-natrag. Činilo se da će zauvijek tako potrajati, jer nisu odustajali. Teško su disali, pokazujući znakove iscrpljenosti i umora, ali ne htjedoše popustiti. Nijedan nije htio ustuknuti pred suparnikom; izgledalo je da bi svaki od njih radije prije umro. Ejla je bila izvan sebe. Oni su pretjerali. Pogleda Taluta s panikom u očima. Talut dade znak Danugu i njih dvojica pristupiše tvrdoglavim ljudima koji su izgledali kao da žele ubiti jedan drugoga. Vrijeme je da prepustite mjesto drugima! - zagrmi Talut, odmičući Džondalara ustranu i hvatajući tučak. Danug ga istrže Raneku kad je odskočio od dna stupe. Oba su muškarca bila tako omamljena od iznemoglosti da nisu ni znali da je nadmetanje svršeno, dok su teturali boreći se s dahom. Ejla je poželjela da im pohi-ta u pomoć, ali neodlučnost je zadrža. Znala je da je na neki način ona razlog njihove bitke, pa kojemu god bi prvom prišla, drugi bi se osramotio. I ostali su bili zabrinuti, ali nitko nije htio pomoći. Ako izraze zabrinutost, bojali su se da će to biti potvrda kako natjecanje izmeñu ta dva muškarca nije samo igra nego suparništvo, a nitko ipak nije želio da cijelu stvar shvati tako ozbiljno. Dok su se Džondalar i Ranek oporavljali, pažnja se vrati na Taluta i Danuga koji su još tucali zrnje i natjecali se. Bila je to prijateljska utakmica, ali jednako napeta. Talut se smješkao svojoj mlañoj kopiji dok je bjelokosnim tučkom treskao po mamutovoj stopalnoj kosti. Danug se nije smiješio nego je odlučno uzvraćao udarac. - Svaka ti čast, Danug! - kliknu Tornek. - Nema nikakva izgleda - otpovrnu Brzek. - Danug je mlañi - reče Digija. - Talut će prvi malaksati. - Nema on Talutove žilavosti - usprotivi se Frebek. - još nema Talutove snage, ali žilavosti ima - reče
Ranek. Napokon je toliko povratio dah da se pridruži komentarima, lako je još bio iscrpljen, promatrao je novo natjecanje kao pokušaj da nadmetanje izmeñu njega i Džon dalara ne ostavi dojam onako pogubna naprezanja. - Naprijed, Danug! - viknu Druvez. Uspjet ćeš! - dodade Latija, ponesena oduševljenjem, iako nije bila svjesna kome to upućuje, Danugu ili Talutu. Odjedanput, nakon snažnog Danugova udarca, stopal-na kost napuče. - Sad je dosta! - ukori ih Nezija. - Ne morate tako žestoko mlatiti da razbijete stupu. Sad nam treba nova, a mislim da je ti moraš napraviti, Talut. - Ja mislim da imaš pravo - reče Talut, blistajući od zadovoljstva. - Dobra je to borba bila, Danug. Ojačao si dok si izbivao iz Tabora. Jesi li vidjela toga dječaka, Nezija? - Pogledajte ovo! - reče Nezija, iskrećući sadržaj stu pe. - Zrnje je samljeveno u prah! A željela sam da se samo smrvi. Htjela sam ga peći i spremati. Ovo se sad ne može peći, još manje sačuvati. - Koje je vrste to zrnje? Pitat ću Vimeza, ali mislim da je narod moje majke pravio nešto od zrnja zgnječenog u prah - reče Ranek. - Uzet ću ga malo, ako nitko drugi neće. - To je pretežno pšenica, ali pomiješano je malo raži i ječma. Tulija već ima dovoljno za hljepčiće od mljevena zrnja koje svatko voli, samo ih treba ispeći. Talut je htio dodati malo žita škrobu od trščanog korijenja za svoju bozu. Ali možeš uzeti sve, ako želiš. Zaradio si ga. - I Talut ga je zaradio. Ako želi, može ga uzeti - reče Ranek. - Uzmi koliko ti treba, Ranek, ja ću uzeti što ostane reče Talut. - Moj škrob od trščanog korijenja koje sam namočio počinje vreti. Ne znam što bi se desilo kad bih dodao ovaj prah, ali moglo bi biti zanimljivo da se pokuša i vidi. Ejla pogleda Džondalara i Raneka da se uvjeri kako je s njima sve u redu. Kad je vidjela da Džondalar svlači znojnu tuniku, zapljuskuje se vodom i odlazi u zemunicu, znala je da nije pretrpio nikakvih štetnih posljedica. Tada se osjeti pomalo glupo što se toliko brinula o njemu. On je jak, snažan muškarac, neće mu naškoditi malo naprezanja, kao ni Raneku, Ali izbjegavala je obojicu. Zbunjivali su je njihovi postupci, osjećaji su joj bili uzburkani, trebalo joj je vremena da razmisli. Na nadsvoñenom ulazu u zemunicu pojavi se Tronija, izgledala je uznemireno. Držala je Hartala na boku, a s druge strane košarice i drugi pribor za spremanje jela. Ejla pohita k njoj. I J".ff" - Da ti pomognem? Da držim Hartala? - upita. - On, hoćeš li? - reče mlada majka, pružajući svoje čedo Ej li. - Svatko nešto peče i kuha, pa sam i ja htje la nešto spremiti za svečanost, ali stalno me nešto spre čavalo. Onda se probudio Hartal. Nahranila sam ga, ali njemu se više ne spava. Tronija je našla mjesto kraj velikog ognjišta na otvorenom. Držeći dijete, Ejla je promatrala Troniju kako sipa očišćeno sjeme suncokreta u plitki tanjur od kosti koji je izvadila iz jedne košarice. Komadom zglobne kosti - Ejla pomisli da kost potječe od dlakavog nosoro-ga - Tronija zgnječi sjeme u kašu.
Pošto je zgnječila još nekoliko pregršti sjemena, napuni drugu košaricu vodom. Uze dvije ravne koštane palice, koje su bile izrezbarene i oblikovane za tu svrhu, te jednom rukom spretno povadi vrelo kamenje iz vatre. Uz šištanje i oblake pare ubaci kamenje u vodu, izvuče ohlañene komade i dodade novo vruće kamenje, a voda poče vreti. Zatim ubaci kašu od suncokretova sjemena. Ejla je bila radoznala. Toplina je oslobañala ulje iz sjemenja, a Tronija ga je velikom kuhačom kupila i prelijevala u drugu posudu, ovaj put načinjenu od brezove kore. Kad je pokupila sve što je mogla, ubacila je smrvljeno divlje zrnje nerazaberiva sastava i sitno crno sjeme lobode u kipuću vodu, začinjajući sve to travama i dodajući novo vruće kamenje da se nastavi vrenje. Posude od brezove kore stavljene su ustranu da se hlade dok se maslac od suncokretova sjemena ne stvrdne. Ona pruži malo smjese Ej I i na vršku kuhače da kuša, i ona uvidje da je jelo vrlo ukusno. - Naročito je dobro na Tulijinim lepinjama - reče Tronija. - Zato sam ga htjela napraviti. Kad sam već imala vrelu vodu, pomislila sam kako bi dobro bilo da napravim i nešto za sutrašnji doručak. Nikome nije do kuhanja nakon velike svečanosti, ali djeca, ako nitko drugi, hoće jesti. Hvala ti što si mi pomogla oko Harta la. - Nemoj zahvaljivati. Bilo mi je drago. Dugo nisam držala dijete - reče Ejla i shvati da je to istina. Zatekla je sebe kako pozorno gleda Hartala, usporeñujući ga u mislima s djecom u Plemenu. Hartal nije imao čeonih lukova, ali oni nisu bili sasvim razvijeni ni kod plemenske dojenčadi. Čelo mu je bilo ravnije i glava okruglija, ali čedo nije bilo toliko različito u tako ranoj dobi, osim što se Hartal smijao i gugutao, dok plemenska djeca nisu stvarala toliko zvukova. Dijete se poče malo koprcati kad mu je majka pošla oprati pribor. Ejla ga je Ijuljuškala na koljenu, zatim ga okrenula k sebi da ga vidi. Govorila mu je i promatrala njegove odgovore. To ga je zabavljalo neko vrijeme, ali ne zadugo. Kad je htio ponovno zaplakati, Ejla mu zazvižda. Zvuk ga iznenadi, i on prestade plakati da bi slušao. Ona ponovno zazvižda, ovaj put oponašajući pticu. Ejla je provela mnoga dugačka popodneva u svojoj samotničkoj dolini vježbajući ptičje zvižduke i pozive. Bila je tako vješta u oponašanju ptičjeg pjeva, da su neke vrste dolazile na njezino zviždanje, ali te ptice nisu živjele samo u onoj dolini. Dok je zviždala da zabavi dijete, nekoliko je ptica sletje-lo u blizini i počelo kljucati zrnje i sjemenje koje se prosulo iz Tronijinih košara. Ejla ih primijeti, ponovno zazvižda i pruži prst. Nakon početnog nećkanja, jedna hrabra zeba skoči na njezin prst. Pažljivo, uz zviždukanje koje je smirivalo i privlačilo pticu, Ejla je uhvati i prinese to sitno stvorenje djetetu da ga vidi. Ushićeno smijuckanje i pružanje debeljuškaste ručice otjeralo je pticu. Zatim, na svoje iznenañenje, Ejla začu pljesak. Zvuk udaranja po bedrima navede je da podigne pogled: vidjela je lica većine čeljadi Lavljeg tabora koja su joj se smiješila. - Kako to činiš, Ejla? Znam da neki ljudi mogu oponašati ptice, ili životinje, ali ti to tako dobro izvodiš da i njih možeš zavarati - reče Tronija. - Nikad nisam vidjela nikog s tolikom vlašću nad životinjama. Ejla pocrvenje, kao da je zatečena u času kad radi nešto... ne, zatečena u trenutku kad je različita. Unatoč svim osmijesima i odobravanju, osjećala se nelagodno. Nije znala kako bi odgovorila na Tronijino pitanje. Nije znala kako bi im objasnila da čovjek, kad je potpuno sam, ima napretek vremena da nauči zviždukati kao ptica. Kad nemaš nikoga na svijetu da mu se obratiš, jedan konj pa čak i lav mogu biti dobro društvo. Kad ne znaš da li na svijetu postoji itko sličan tebi, tražiš dodir s nekim živim bićem na sve moguće načine.
U poslovima Lavljeg tabora zavladalo je zatišje u rano poslijepodne, lako je njihov glavni dnevni obrok obično bio oko podne, ljudi su većinom preskočili ručak, ili su uzeli nešto od onoga što je preostalo od doručka, očekujući gozbu koja je obećavala da će biti sjajna unatoč tome što nije bila predviñena. Ljudi su se odmarali; neki su drijemali, drugi su od vremena do vremena provjeravali hranu, neki su tiho razgovarali, ali u zraku je lebdjelo uzbuñenje i svatko se veselio iznimnoj večeri. U zemunici su Ejla i Tronija slušale Digiju koja im je kazivala pojedinosti svog posjeta Branagovu Taboru i.nabrajala pripreme koje se vrše za njihovo sjedinjenje. Ejla je isprva slušala sa zanimanjem, ali kad su dvije mlade Mamutovke počele govoriti o ovom roñaku ili o onom prijatelju, dakle o njoj nepoznatim osobama, ona ustade s napomenom da ide pogledati kokoške, te iziñe. Digijin govor o Branagu i sko-rom Vjenčanju navede Ejlu da razmišlja o svom odnosu sa Džondalarom. Rekao joj je da je voli, ali nikad nije predložio da se sjedine, niti je govorio o Vjenčanju, pa se pitala zbog čega je tako postupio. Doñe do rupe u kojoj su se pekle njezine ptice, provjeri je li još toplo, a zatim opazi Džondalara s Vimezom i Danu-gom sa strane, gdje su obično radili, daleko od staza kojima se ostali redovito služe. Znala je o čemu razgovaraju, a da i nije to znala, mogla je pogoditi. Područje je bilo posuto neobrañenim ulomcima i oštrim krhotinama kremena, a nekoliko velikih komada obradiva kamena ležalo je na tlu pokraj tri majstora za oruñe. Često se pitala kako mogu toliko vremena trošiti na razgovore o kremenu. Zacijelo su dosad rekli sve što se imalo reći. Dok još nije bila osobito vješta, prije nego što je Džon dalar stigao, Ejla je sama pravila svoje kameno oruñe koje je zadovoljavalo njezine potrebe. Kad je bila mlada, često je promatrala Druga, kalatelja kremena u Plemenu, pa je učila oponašajući njegovu tehniku. Ali kad je vidjela kako to Džondalar čini, znala je da je njegova vještina mnogo veća; iako je postojala sličnost u odnosu prema toj vještini, a možda i u sposobnosti, Džondalarovi su proizvodi daleko nad-mašivali plemenske proizvode. Zanimalo ju je kakvim se postupcima služi Vimez, i htjela je zamoliti da ga jedanput promatra dok radi. Pomisli da je sad dobar trenutak za to. Džondalar je bio svjestan njezine prisutnosti čim je izišla iz zemunice, ali je nastojao da to ne pokaže. Bio je siguran da ga izbjegava od trenutka kad je pokazivala svoju vještinu s praćkom, pa nije želio da joj se nameće. Kad je krenula prema njima, osjetio je grč nemira u želucu, plašeći se da ne promijeni mišljenje i ne skrene na drugu stranu. - Ako ne smetam, htjela bih promatrati kako pravite oruñe - reče Ejla. - Naravno. Sjedni - reče Vimez smiješeći se u znak dobrodošlice. Džondalar vidljivo odahnu, izravnaše mu se bore na čelu, popusti ukočenost čeljusti. Danug pokuša nešto reći kad je sjela kraj njega, ali zbog njezine nazočnosti ostade bez riječi. Džondalar prepozna pogled obožavanja u njegovim očima i nasmiješi se blagonaklono. Zaista mu je taj mladić postao drag, a znao je da mu mladenačka ljubav nije nikakva prijetnja. Mogao se praviti da mu je kao stariji brat. - Da li se svi služe tvojom tehnikom, Džondalar? - upita Vimez, očito nastavljajući razgovor koji je Ejla prekinula. - Više ili manje svi. Većina ljudi kala oštrice s priprem ljene jezgre za drugo oruñe: dlijeta, noževe, strugače ili šiljke za manja koplja. - A što je s većim kopljima? Lovite li mamute? Ponekad - reče Džondalar. - Mi nismo u tome tako usmjereni kao vi. Šiljci za veća koplja prave se od kosti; ja volim upotrijebiti prednju jelenju nogu. Dlijetom se izravna ju kvržice, zatim se struže dok se ne prelomi u zglobu.
Poslije toga pravi se oblik po želji, a oštri šiljak se dobiva upotrebom vlažnog pješčenjaka. Ejla mu je pomagala praviti kopljane šiljke od kosti i bila je zadivljena njihovom djelotvornošću. Ti su šiljci bili dugački i smrtonosni, zabijali su se duboko kad bi se koplje Js-V snažno hitnulo, osobito uz uporabu bacača. I koplja su bila mnogo lakša od kopalja koja su se upotrebljavala u Plemenu: Džondalarova su koplja u prvom redu bila namijenjena bacanju na daljinu, a ne zabijanju iz blizine. Koštani šiljak se duboko zabija - reče Vimez. - Ako pogodiš u vitalno mjesto, smrt brzo nastupa, ali nema mno go krvi. Kad se radi o mamutu ili nosorogu, mnogo je teže doprijeti do vitalnog mjesta. Krzno je debelo, koža je čvrsta, pa ako pogodiš izmeñu rebara, ostaje još mnogo slanine i mesa da se probije. Oko je dobar cilj, ali ono je maleno, i stalno se miče. Mamut se može ubiti ako mu zabiješ koplje u grlo, ali to je opasno. Moraš mu se previše približiti. Kremeni šiljak na koplju ima oštre rubove. On se lakše probija kroz jaku kožu, pušta dosta krvi, a to oslabljuje životinju. Ako ti je zgodno da ih raskrvariš, najbolje je gañati u crijeva ili mjehur. To neće biti brzo, ali je mnogo sigurnije. Ejla je bila očarana. Pravljenje oruña je dovoljno zanimljivo, ali još nikad nije išla u lov na mamute. Imaš pravo - reče Džondalar - ali kako uspijevaš da ti veliki kopljani šiljak bude ravan? Kojom god tehnikom kalaš oštricu, ona je uvijek zakrivljena. Takva je priroda kremena. Ne možeš baciti koplje sa zakrivljenim šiljkom, smanjit će se točnost hica, prodornost će biti manja, a vjerojatno će se izgubiti i pola snage. Zbog toga su kremeni šiljci maleni. Dok oklešeš ljusku s donje strane da bi dobio ravan šiljak, malo što od nje ostane. Vimez se smiješio, klimajući potvrdno glavom. To je istina, Džondalar, ali dopusti mi da ti nešto pokažem. Stariji čovjek uze težak kožnati smotak iza sebe i razve-za ga. Izvadi veliku sjekiru, zapravo malj divovske veličine, načinjen od cijelog komada kremena. Donji mu je kraj bio zaobljen, ali s druge je strane bio oštar i donekle zašiljen. - Sigurno si pravio i ovakve stvari - reče Vimez. - Da - reče Džondalar smiješeći se - pravio sam sjeki re, ali nikad tako velike. To je valjda načinjeno za Taluta. - Da, htio sam je nasaditi na dugačku kost za Talu ta... ili možda za Danuga - reče Vimez i namignu mladi ću. - Njima se razbijaju mamutove kosti ili lome kljove. Traži se snažan čovjek da njima uzmahuje. Talut rukuje ovakvom sjekirom kao štapićem. Mislim da i Danug već može isto tako njome vladati. - Može. On je za mene sjekao kolce - reče Ejla, gleda jući Danuga s izrazom štovanja, što na njegovu licu izazva rumenilo i stidljiv smiješak. I ona se služila takvim sjekirama, sama ih je i pravila, ali nikad nisu bile tako velike. - Kako ti praviš sjekiru? - nastavi Vimez. - Obično počnem tako da čekićem odvalim debelu
ljusku, pa je obrañujem s obje strane dok ne dobijem oštricu i šiljak. - Narod Ranekove majke, Aterijanci, prave kopljane šiljke obradom s dvije strane. - Dvostrane šiljke? Kalane s obje strane poput sjekire? Ako želiš da bude kako-tako ravan šiljak, moraš početi s velikim komadom, ne smiješ uzeti tanku ljusku. Zar to onda ne bi bilo previše nespretno za kopljani šiljak? - Jest, šiljak je donekle debeo i težak, ali je svakako bolji nego sjekira. I vrlo je koristan u lovu na ove životinje. Istina je, meñutim, da za ranjavanje mamuta ili nosoroga moraš imati kremeni šiljak koji je dugačak i ravan, a k tome jak i tanak. Kako bi ti to napravio? - upita Vimez. - Dvostrano. To je jedini način. Na tako debeloj ljusci upotrijebio bih pritisak da uklonim kvržice s obje strane reče Džondalar, pokušavajući da u mislima stvori sliku o takvom oružju. - Ali to bi zahtijevalo strahovitu vještinu. - Točno. Problem je u vještini, a važna je i kvaliteta kamena. Da. Kamen bi morao biti svjež. Dalanar, čovjek koji je mene učio, živi u blizini ogoljene vapnenačke litice koja na razini zemlje ima u sebi kremena. Možda bi koji njegov kamen bio dobar. Ali i tada bi bilo teško. Pravili smo dobre sjekire, ali ne znam kako bi na taj način mogao načiniti pristojan kopljani šiljak. Vimez dohvati drugi zavežljaj omotan mekom kožom. Razveza ga pomljivo i pokaza nekoliko kremenih šiljaka. Džondalarove se oči raširiše od iznenañenja. Pogleda Vimeza, zatim Danuga, koji se ponosno smiješio zbog svog učitelja, a zatim uze jedan šiljak. Okretao ga je nježno u ruci, gotovo milujući lijepo obrañeni kamen. Kremen je bio gladak, sklizak, doimao se gotovo nauljeno, a sunčano je svjetlo blistalo na mnogim kristalnim plohama. Predmet je imao oblik vrbova lista, bio je gotovo savršeno simetričan u svim dimenzijama, a pružao se dužinom njegova ispruženog dlana od zapešća do vrška prstiju. Počinjući kao šiljak na jednom kraju, širio se do mjere od četiri prsta u sredini, zatim se opet sužavao u šiljak na drugom kraju. Okrenuvši ga sječimice, Džondalar opazi da taj šiljak doista nema karakterističnu zakrivljenost kremenog oruña za sječenje. Bio je savršeno ravan, a presjek mu je imao debljinu malog prsta. On znalački opipa oštricu. Bila je vrlo oštra, tek neznatno nazubljena zbog uklanjanja mnogobrojnih tankih Ijuski-ca. Prijeñe lagano jagodicom prsta po površini i osjeti male brazdice koje su ostale nakon plošne obrade koja je šiljku dala tako gladak i točan oblik. - Ovo je previše lijepo da bi se upotrebljavalo kao oružje - reče Džondalar. Ovo je umjetničko djelo. Taj se komad ne upotrebljava kao oružje - reče Vimez, zadovoljan zbog pohvale majstora istog zanata. Načinio sam ga kao uzorak da pokažem tehniku. Ejla je istezala vrat da vidi savršeno obrañeno oruñe u mekoj koži na zemlji, ne usuñujući se da ga dodirne. Nikad nije vidjela tako lijepo napravljene šiljke. Bili su raznih veličina i oblika. Osim listolikih šiljaka, bilo je asimetričnih koji su se oštro sužavali na jednoj strani u izduženu kuku da bi se na nju nasadila drška i tako dobio nož; bilo je i drugih simetričnih šiljaka tupa vrha koji su jednako mogli poslužiti kao vrh koplja ili kao nož. Da li bi željela da ih pobliže pogledaš? - upita Vimez.
Njezine oči zasjaše od čuñenja dok ih je uzimala, jedan po jedan, rukujući njima oprezno kao da su drago kamenje. Zamalo da to i nisu bili. - Kremen je... gladak... živ - reče Ejla. - Nikad nisam vidjela ovakav kremen. - Otkrila si tajnu, Ejla - reče Vimez smiješeći se. - To omogućuje da se načine ovakvi šiljci. - Imate li ovakva kremena u blizini?- upita Džondalar s nevjericom. - Ni ja nisam nikad vidio sličnu vrstu. - Ne, bojim se da ga nemamo. Možemo nabaviti kre men dobre kakvoće. Jedan veliki Tabor na sjeveru živi pokraj dobra rudnika kremena. Ondje je bio Danug. Ali ovaj je kamen posebno obrañen... na vatri. - Na vatri!? - uskliknu Džondalar. - Da. Na vatri. Toplina mijenja kamen. Od zagrijavanja postaje tako gladak - reče Vimez gledajući Ejlu - tako živ. Grijanje mu daje ta posebna svojstva. Govoreći to, Vimez podiže komad kremena koji je pokazivao nedvojbene znakove da je bio u vatri. Bio je čañav i ocrnjen ugljenom, dok je vanjska vapnenasta kora imala mnogo dublju boju kad je napukla pod udarcem njegova čekića. Prvi put to se zbilo slučajno - nastavi Vimez. Komad kremena je Vatra je bila velika, raspaljena. Znate li koliko je jaka vatra kost? Ejla potvrdi glavom da zna. Džondalar slegnu ramenima, jer nije pozornost, ali kad je Ejla dala znak da joj je to poznato, i on njezin odgovor. - Htio sam izgurati kremen iz vatre, ali Nezija nije dopustila; kremen joj je dobro došao kao oslon za pečenku koju je pripremala. S pečenke je kapala mast po kremenu i uskoro je planula, oštetivši Nezijin bjelokosni pladanj. Nači nio sam joj poslije nov pladanj, jer nam je taj slučaj bio tako sretan. Ali isprva sam gotovo odbacio kamen. Bio je sav ovako spaljen, i nisam ga htio upotrijebiti sve dok mi nije ponestalo materijala. Kad sam ga raskolio, pomislio sam da je uništen. Pogledajte samo, vidjet ćete zbog čega - reče Vimez i oboma pruži po komad kremena. - Kremen je tamniji, i ostavlja klizak dojam - reče Džondalar. - Dogodilo se da sam pravio pokuse s aterijanskim šilj-. cima za koplja, nastojeći da poboljšam njihovu tehniku. Budući da sam samo iskušavao nove ideje, mislio sam da nije važno ako je kamen nešto slabije kakvoće. Ali čim sam ga počeo obrañivati, primijetio sam razliku. Bilo je to usko ro nakon mog povratka, Ranek je još bio dječak. Otada sam stalno usavršavao obradu. - O kojoj vrsti razlike govoriš? - upita Džondalar.
pao u vatru. na kojoj gori obraćao prihvati
Pokušaj ga obrañivati, sam ćeš vidjeti. Džondalar uze svoj čekić, ovalni kamen nazubljen i okrznut od uporabe koji je lagodno ležao u njegovoj rucj, te poče odbijati vapnenaČku koru u pripremnom dijelu obrade. Kad se kremen jako zagrije prije obrade - nastavi Vimez dok je Džondalar klesao - kontrola nad materijalom je mnogo veća. Pritiskom se mogu odstranjivati vrlo mali iveri, koji su mnogo tanji i dulji. Kamenu možeš dati gotovo svaki oblik koji poželiš. Vimez omota lijevu ruku komadom stare kože da je
zaštiti od oštrih rubova, zatim namjesti drugi komad kre-mena, nedavno odvaljen od spaljene gromade, da pokaže na djelu ono što govori. Desnom rukom uze kratak zašiljeni obrañivač od kosti. Oštri kraj kosti nasloni na rub kremena i snažno pritisnu: od kamena se odvoji malen, dugačak, tanak iver. On ga podiže. Džondalar mu ga uze iz ruke, zatim sam izvede sličan pokus, očevidno iznenañen i zadovoljan ishodom. Ovo moram pokazati Dalanaru! To je nevjerojatno! On je poboljšao neke postupke; prirodno je nadaren za obradu kamena, kao ti, Vimez. Ali ti možeš obrijati ovaj kamen ako želiš. Je li tome uzrok grijanje? Vimez kimnu. - Ne bih rekao da ga baš možeš obrijati. Ipak je to kamen, njega nije lako obraditi kao kost, ali ako ga znaš obrañivati, vatra ti olakšava posao. Pitam se što bi se desilo pri neizravnoj obradi... Jesi li pokušavao upotrijebiti komad kosti ili roga sa šilj kom koji će usmjeriti snagu udarca čekićem? Na taj način možeš dobiti mnogo dulje i tanje oštrice. Ejla pomisli kako i Džondalar ima prirodan osjećaj za obradu kamena. Ali u njegovu oduševljenju i spontanoj želji da to čudesno otkriće podijeli s Dalanarom ona osjeti i nešto drugo - snažnu želju da se vrati u zavičaj. U svojoj dolini, dok je oklijevala da se suoči s nepoznatim Drugima, mislila je da Džondalar želi otići samo zato da bi živio s drugim ljudima. Nikad prije nije shvatila koliko je jaka njegova želja da se vrati svome domu. Došlo joj je to kao otkriće, kao nenadana spoznaja; znala je da nikad ne bi mogao biti istinski sretan na nekom drugom mjestu. lako joj je silno nedostajao sin i narod koji je voljela, Ejla nije osjećala sjetu u Džondalarovu smislu, kao žudnju da se vrati na poznata mjesta, gdje su poznati ljudi, gdje su običaji bliski. Znala je da se nikad neće vratiti u Pleme koje je napustila. Za njih je ona mrtva. Kad bi je vidjeli, mislili bi da je zao duh. A sad je znala da se ne bi meñu njih vratila i kad bi mogla, lako je u Lavljem taboru provela tek kratko vrijeme, već se osjećala mnogo udobnije i ugodnije nego tokom svih onih godina što ih je provela u Plemenu. Iza je imala pravo. Ona nije pripadala Plemenu. Ona se rodila meñu Drugima. Izgubivši se u razmišljanju, Ejla je propustila dio dalj njeg razgovora. Osvijestila se kad je čula kako Džondalar izgovara njezino ime. ... mislim da je tome slična Ejlina tehnika. Ona ju je meñu njima naučila. Vidio sam neka njihova oruña, ali nisam vidio kako se prave sve dok mi to ona nije pokazala. Ne može se reći da nemaju vještine, ali dalek je put od prethodnog oblikovanja jezgre do posrednog udarca, i u tome leži razlika izmeñu oruña s teškim sječivom i oruña s lakom oštricom. Vimez se nasmiješi i potvrdi glavom. - Jest, kad bismo samo mogli naći način kako se prave ravne oštrice. Kako god je napraviš, rub noža nikad nije oštar ako se naknadno obrañuje. Razmišljao sam o tome - reče Danug, uključujući se u njihovu raspravu. - Kako bi bilo urezati brazdu u kosti ili rogu, pa onda unutra učvrstiti male oštrice? Dovoljno male da budu gotovo ravne? Džondalar se načas zamisli. - Kako bi ti to napravio? - Zar ne bi mogao početi s malom jezgrom? - reče Danug, s neznatnim oklijevanjem.
- To bi moglo ići, Danug, ali teško bi bilo obraditi malu jezgru - reče Vimez. - Mislio sam da bi možda trebalo početi s većom oštricom, koja bi se razbila na manje... Ejla shvati da oni i dalje razgovaraju o kremenu. Činilo se da im toga nikad nije dosta. Stalno ih je očaravao materijal i njegove mogućnosti. Što su više učili, to se više budilo njihovo zanimanje. Ona je mogla cijeniti kremen i izradu oruña; pomislila je kako su šiljci koje je pokazao Vimez finiji od svih što ih je dotada vidjela, i po ljepoti i po mogućnosti uporabe. Ali nikad nije čula da se o tome tako potanko raspravlja. Zatim se prisjeti kako je bila očarana izlječitelj-skom predajom i vidarskom vještinom. Časovi koje je provela s Izom i Ubom, kad ih je Iječiteljica poučavala, spadali su meñu njezine najsretnije uspomene. Ejla opazi Neziju na izlazu iz zemunice, pa ustade da vidi može li joj pomoći, lako su se tri muškarca nasmiješila i nešto dodala dok je odlazila, ona pomisli kako nijedan od njih vjerojatno nije ni primijetio da ih je napustila. Ali nije bilo baš tako. lako nijedan muškarac nije rekao ništa naglas, u njihovu je razgovoru nastala stanka dok su je gledali kako odlazi. "Lijepa mlada žena", pomisli Vimez. "Pametna i puna ,"-. " i,., L" -! znanja, a sve je zanima. Imala bi veliku otkupninu, da je Mamutovka. Kakav bi položaj donijela svom drugu i ostavila u nasljedstvo djeci!" Danugove su se misli uglavnom kretale po istoj crti, iako nisu bile tako jasno oblikovane. Vrzmale su mu se po glavi nejasne ideje o Svadbarini i Vjenčanju, čak i o sparivanju, ali nije smatrao da ima ikakvih izgleda. Uglavnom je želio da bude u njezinoj blizini. Džondalar ju je još više želio. Da je mogao smisliti ikakvu pametnu ispriku, bio bi ustao i pošao za njom. Ali bojao se da ne bude previše nametljiv. Sjećao se svojih osjećaja prema ženama koje su previše uporno pokušavale pridobiti njegovu ljubav. Umjesto toga on ih je izbjegavao i žalio. Nije htio da ga Ejla sažalijeva. Želio je njezinu ljubav. Grlo mu se stegnu od gnjeva kad vidje kako iz zemunice izlazi tamnoputi muškarac i smiješi joj se. Pokuša progutati gvalju, svladati srdžbu i osujećenje koje ga je obuzelo. Nikad nije upoznao takvu ljubomoru, mrzio je sam sebe zbog toga. Bio je siguran da bi ga Ejla mrzila, ili bi ga žalila, što je još gore, kad bi znala kako se osjeća. Segnu rukom za velikim komadom kremena i raskoli ga jednim udarcem čekića. Komad je imao grešku, po sredini mu je tekla žila vapnenca, ali Džondalar je po njemu i dalje udarao, razbijajući ga na sve manje i manje dijelove. Ranek je vidio Ejlu kako dolazi od kalatelja kremena. Nisu se mogli zanijekati osjećaji uzbuñenja i privlačnosti svaki put kad bi je vidio. Od prvog časa privlačilo ga je savršenstvo oblika koje je ona predstavljala njegovu poimanju lijepoga; nije to bila samo lijepa žena za oči, nego još više istančana i nesvjesna dražest njezinih kretnji. Imao je oštro oko za takve pojedinosti, i nije mogao na njoj zamijetiti ni najmanjeg traga poze ili afektacije. Držala se samosvojno, iz nje je izbijalo samopouzdanje koje se činilo toliko prirodnim da je on pomišljao kako se s njim i rodila, a stvaralo je takvo osobno svojstvo da ga on nije mogao nikako drukčije shvatiti nego kao prisutnost. On joj se toplo nasmiješi. Taj se smiješak nije mogao lako zanemariti, i Ejla mu uzvrati jednako topao pozdrav. - Jesu li ti pune uši razgovora o kremenu? - reče Rariek, izgovarajući posljednju riječ s prizvukom poruge. Ejla zapa zi tu nijansu, ali pomisli da je Ranek htio biti samo duhovit, šaljiv. - Da. Govore o kremenu. O pravljenju oštrica i oruña. O šiljcima. Vimez pravi divne šiljke.
- Ah, izvadio je svoje blago, je li? Imaš pravo, divni su. Nisam uvijek siguran je li on toga svjestan, ali Vimez je više nego vješt kalatelj. On je umjetnik. Ejlino se čelo nabra. Sjetila se da je on već prije upotrijebio tu riječ: njome se poslužio da opiše način kako se ona služi praćkom, pa nije bila sigurna da li je razumjela riječ onako kako ju je on uporabio. Jesi li ti umjetnik? - upita ona. On se lukavo naceri. Njezino je pitanje pogodilo srž onoga što je u njemu bilo najjače. Njegov je narod vjerovao da je Majka najprije stvorila duhovni svijet, i da su duhovi svih stvari bili savršeni. Zatim su duhovi proizveli svoje živuće kopije, da napuče obični svijet. Duh je model, obrazac prema kojem se stvaraju sva bića, ali nijedna kopija ne može biti savršena kao original, čak ni duhovi ne mogu načiniti savršene kopije, i zato je svaka od njih različita. Ljudi su jedinstveni, oni su bliži Majci nego drugi duhovi. Majka je rodila kopiju nalik na sebe i nazvala je ženskim duhom, zatim iz njegove utrobe rodila muški duh, baš kao što se svaki muškarac raña iz utrobe žene. Potom je Velika majka htjela da se duh savršene žene miješa s duhom savršena muškarca, i tako se rodilo toliko mnogo različitih duhova djece. Ali Ona je birala koji će se muški duh miješati sa ženskim duhom prije nego što bi udahnula životni dah u žensku utrobu od kojeg nastupa trudnoća. A malom broju svoje djece, muške i ženske, Majka je dala posebne darove. Ranek je za sebe govorio da je rezbar, čovjek koji reže predmete nalik na žive ili duhovne stvari. Rezbarstvo je korisno. Ono personificira živuće duhove, tako da se mogu vidjeti, opipati, a oni su bitni u nekim obredima, nužni u ceremonijama koje izvode vračevi-mamuti. Velik ugled uživaju ljudi koji su sposobni napraviti takve predmete; oni su nadareni umjetnici koje je Majka izabrala. Mnogi su ljudi mislili da su svi rezbari, zapravo svi koji mogu načiniti ili ukrasiti stvari tako da budu nešto više od običnog oruña, redom umjetnici, ali po Ranekovu mišljenju svi umjetnici nisu jednako nadareni, ili možda ne posvećuju jednaku pažnju svom radu. Životinje i likovi koje oni prave obično su kruti. On je osjećao da su takvi prikazi uvreda za duhove, uvreda za Majku koja ih je stvorila. Za Ranekove je oči najfiniji i najsavršeniji primjerak svega bio lijep predmet; a sve što je lijepo odražava najfiniji i najsavršeniji duhovni uzorak koji je u srži svega na svijetu. To je bila njegova vjera. Povrh toga, u dubini svoje estetske duše, osjećao je da ljepota ima svoju unutrašnju vrijednost, te da mogućnost za ljepotu postoji u svemu. Dok su neke djelatnosti i stvari mogle biti jednostavno uporabne, on je osjećao da je umjetnik svatko tko u svom poslu postigne savršenstvo, te da plodovi takva rada sadrže bit ljepote. Ali umjetnost je ležala kako u plodovima tako i u djelatnosti. Umjetnička djela nisu samo završeni produkti, nego misao, djelovanje, postupak pri njihovu nastanku. Ranek je tražio ljepotu kao svetu prisutnost u nečemu, tražio ju je svojim vještim rukama ali još više uroñenom osjetljivošću oka. Osjećao je potrebu da se njome okružuje, i počeo je promatrati Ejlu kao umjetničko djelo, kao najfiniji i najsavršeniji izraz žene što se može zamisliti. Nije ona bila lijepa samo po svojem izgledu. Ljepota nije nepomična slika; ona je bit, ona je duh, ona je ono što daje život. Ljepota se najbolje izražavala kretnjom, ponašanjem, ostvarenjem. Lijepa žena je bila potpuna i dinamična žena. lako on sve to nije izgovorio s toliko mnogo riječi, Ejla je za njega počinjala predstavljati savršeno utjelovljenje izvornog ženskog duha. Ona je bila bit žene, srž ljepote. Crni čovjek nasmijanih očiju i ironična duha, naviknut da prikriva svoje najdublje žudnje, trsio se da ostvari savršenstvo i ljepotu u svom radu. Ljudi su ga zbog njegovih napora proglasili najboljim rezbarom, umjetnikom prvog
reda, ali on, kao mnogi pravi perfekcionist, nikad nije bio posvema zadovoljan svojim ostvarenjima. On sam sebe ne bi nazvao umjetnikom. Ja sam rezbar- reče Ejli. Zatim, videći zabunu u nje nim očima, dodade: - Neki će ljudi svakog rezbara nazvati umjetnikom. - Oklijevao je trenutak, pitajući se kako će ona prosuditi njegov rad, zatim reče: - Bi li htjela vidjeti neke moje radove? Da - reče ona. Jednostavna izravnost njezina odgovora zaustavi ga na trenutak, zatim zabaci glavu i glasno se nasmija. Naravno, što bi drugo ona rekla? Oči su mu se caklile od ushićenja. Dade joj znak da uñe u zemunicu. Džondalar ih je gledao kako prolaze kroz nadsvoñeni ulaz i osjećao kako se na njega spušta neka težina. Sklopio je oči i pustio da mu glava klone na prsa u očajanju. Taj visoki i lijepi muškarac nikad nije patio zbog pomanjkanja ženske pažnje, ali kako nije shvaćao zbog čega im je tako privlačan, nije vjerovao u to svoje svojstvo. Bio je kala-telj kremena, ugodnije se osjećao sa fizičkim nego s metafizičkim stvarima, a najbolji je bio u primjeni svoje znatne inteligencije pri razumijevanju tehničkih aspekata pritiska i loma homogenih kristala kremena. Svijet je shvaćao u fizikalnim okvirima. I svoju je osobnost izražavao tjelesno; vještije se služio rukama nego riječima. To ne znači da se nije znao izraziti, samo nije bio posebno nadaren govorom. Znao je dobro ispripovjediti priču, ali nije bio brz u dvosmislenim odgovorima i šalama. Bio je ozbiljan i povučen čovjek koji ne voli govoriti o sebi, iako je bio osjetljiv slušatelj kojemu su se drugi rado povjeravali. U zavičaju je bio na glasu kao vrstan majstor, ali njegove ruke nisu samo znale vješto oblikovati tvrdi kamen u fino oruñe nego su bile jednako upućene u. tajne ženskog tijela. Bio je to drugi izraz njegove tjelesne naravi, pa premda to nije bilo tako javno vidljivo, ipak je bio jednako poznat po tome. Žene su ga progonile, a na račun njegova "drugog" zanata zbijale su se šale. Bila je to vještina koju je naučio dok je učio oblikovati kremen. Znao je gdje treba dotaknuti, prihvaćao je i uzvraćao istančane signale, uživao je u davanju Užitaka. Njegove ruke, njegove oči, cijelo njegovo tijelo govorilo je rječitije" od svih riječi koje je ikad izgovorio. Daje Ranek bio žensko, nazvao bi ga umjetnikom. Džondalar je razvio iskrenu odanost i toplinu prema nekim ženama, uživao je u njima posvema tjelesno, ali nikad nije volio dok nije sreo Ejlu, a nije bio siguran da li ona njega iskreno ljubi. Kako bi mogla? Nije imala osnove za usporedbu. On je bio jedini muškarac kojeg je upoznala prije nego što su stigli ovamo. Shvatio je da je rezbar izniman čovjek sa znatnim šarmom, vidio je na njemu znakove sve veće sklonosti prema Ejli. Znao je da je Ranek sposoban t. osvojiti Ejlinu ljubav. Džondalar je proputovao pola svijeta dok nije našao ženu koju može ljubiti. Sada, kad ju je napokon našao, hoće li je tako brzo izgubiti? Ali, je li zaslužio da je izgubi? Da li bi je mogao dovesti u svoj zavičaj, kad zna što njegovi sunarodnjaci osjećaju prema ženama poput nje? Unatoč svoj svojoj ljubomori, počeo se pitati da li je on prava osoba za nju. Rekao je sam sebi da želi biti pošten prema njoj, ali u dubini srca pitao se bi li mogao podnijeti mišljenje da ponovno ljubi pogrešnu ženu. Danug vidje da je Džondalar snužden i pogleda Vimeza smućenim pogledom. Vimez mu samo kimnu s razumijevanjem. I on je jednom ljubio ženu čudnovate ljepote,
ali Ranek je bio sin njegova ognjišta kojemu je već odavno došlo vrijeme da nañe ženu s kojom će se smiriti i podignuti obitelj. Ranek povede Ejlu do Lisičjeg ognjišta, lako je tim prostorom prolazila nekoliko puta dnevno, namjerno je izbjegavala radoznale poglede u privatne kutove; bio je to jedan od plemenskih običaja koji je prenijela u Lavlji tabor. U otvorenom sklopu zemunice, privatnost nije bila toliko osigurana zatvorenim vratima koliko obzirima, poštovanjem i meñusobnom snošljivošću. - Sjedni - reče on i pokaza joj krevetno uzvišenje pokriveno mekim krznima. Ona pogleda oko sebe, sad kad je mogla zadovoljiti radoznalost, lako su dijelili ognjišta, dva muškarca koja su živjela na suprotnim stranama središnjeg prolaza imala su potpuno različite životne prostore. S druge strane ognjišta, kalateljev dio je imao izgled bezlične jednostavnosti. Sastojao se od uzvišenja s nabijenim vrećama i krznima, a kožnata zavjesa obješena iznad njega izgledala je kao da nije razvezivana godinama. Nekoliko komada odjeće visilo je s klinova, a još više ih je bilo na hrpi kraj zida, iznad uzglavlja. Radni dio zauzimao je najveći dio prostora, ograničenog gromadama, odlomljenim komadima i krhotinama kre-mena oko mamutove nožne kosti koja je služila kao sjedalo i nakovanj. U podnožju postelje vidjelo se mnogo različitih I kamenih i koštanih čekića i dlijeta. Jedini ukrasni predmet! bio.je bjelokosni kipić Majke u zidnoj niši, a do njega je još j na zidu visio bogato ukrašeni pojas i na njemu ostaci suknje od suhe trave. Ejla je i bez pitanja znala da je to pripadalo Ranekovoj majci. Naprotiv, rezbarova je strana bila ukusno raskošna. Ranek je bio skupljač, ali vrlo istančan i probirljiv. Sve je bilo pomnjivo probrano i izloženo tako da pokaže svoja najbolja svojstva. Krzna na krevetu pozivala su prste da ih dirnu, a zatim ih nagrañivala iznimnim dodirom mekoće. Zavjese s obje strane, viseći u pažljivim naborima, bile su od baršunaste jareće kože tamnosmeñe boje, a mirisale su neznatno ali ugodno po borovu dimu koji im je dao boju. Pod je bio pokriven prostirkama od neke aromatske trave iznimno isprepletene u raznobojnim motivima. Na produžetku ležaja bile su košare razne veličine i oblika; u većim je bila odjeća složena tako da se vide ukrasi od niski ili perja i krzneni dodaci. U drugim košarama bile su rezbarene bjelokosne narukvice i kolutovi, a na klinovima su visile ogrlice od životinjskih zubi, slatkovodnih i morskih školjaka, od valjkastih komadića vapnenca, od prirodne i obojene bjelokosti, zajedno s privjescima. Na zidu je bila velika ploča od mamutove kljove, ukrašena neobičnim geometrijskim crtežima. Čak je oružje za lov, što je visilo o klinovima pokraj gornje odjeće, pojačavalo opći dojam. Što je više gledala, to je više vidjela, ali ruke su joj privlačile rezbarene stvari pokraj radnog područja i lijepo izrañeni Majčin kip od bjelokosti koji je stajao u niši. Ranek ju je gledao, opažajući gdje se zadržavaju njezine oči i znajući što najviše promatra. Kad se njezin pogled spustio na njega, on joj se nasmiješi. Sjede za radnu klupicu - donji dio mamutove nožne kosti zabijene u zemlju toliko da ravni, pomalo udubljeni zglob koljena bude malo iznad visine grudi kad on sjedne na podnu prostirku. Na zakrivljenoj vodoravnoj radnoj površini, usred mnoštva kremenih dlijeta i noževa, ležao je nedovršeni lik ptice. Na ovom komadu sad radim - reče on, promatrajući izraz na njezinu licu dok joj je pružao pticu. Ona pažljivo položi bjelokosni kipić na dlan, pogleda, ga, zatim ga prevrnu i pomnije se zagleda. Zatim ga s upitnim pogledom okrenu na jednu stranu, te ponovno na drugu. To je ptica kad gledam ovako - reče ona Raneku. Ali kad gledam s ove strane, to je žena!
I - Divno! Odmah si to zapazila. To je nešto što pokušavam načiniti. Htio sam pokazati pretvorbu Majke, promjenu Njezina duhovnog oblika. Želim je pokazati kad uzima na se ptičji oblik da odleti iz svijeta duhova, ali i dalje kao Majka, kao žena. Hoču objediniti oba oblika istodobno! Ranekove su crne oči blistale, bio je tako uzbuñen da gotovo nije mogao brzo govoriti. Ejla se" smiješila njegovu oduševljenju. Bila je to njegova strana koju prije nije vidjela. Obično je izgledao mnogo slobodnije, bezbrižnije, osobito kad se smijao. U jednom trenutku Ranek ju je podsjetio na Džondalara kad je razrañivao ideju bacača koplja. Oni ljetni dani u dolini činili su se sad tako daleki. Džondalar se više nije smijao, ili ako bi se kadgod nasmijao, već idućeg bi časa bio ljut. Odjedanput osjeti da Džondalaru ne bi bilo drago što se ona nalazi tu, u razgovoru s Ranekom, slušajući ga kako govori s užitkom i uzbuñenjem, i ona se zbog toga rastuži i pomalo naljuti. - Ejla, tu si - reče Digija prolazeći Lisičjim ognjištem. - Sad će početi glazba. Doñi sa mnom. I ti, Ranek. Digija je na putu kroz zemunicu pokupila većinu članova Lavljeg tabora. Ejla opazi da ona i Tornek nose lubanju i lopaticu koji su obojeni crvenim poredanim crtama i geometrijskim likovima, te da se Digija ponovno poslužila onom neobičnom riječju. Ejla i Ranek poñoše za njima. Pramičci oblaka jurili su preko sve tamnijeg neba na sjever i podizao se vjetar, rastvarajući krzno na kukuljicama i kožusima, ali na to se nije obazirao nitko od onih što su se okupljali u velikom krugu. Vanjsko ognjište, načinjeno od zemlje i nekoliko kamenova da se iskoristi sve jači sjeverac, gorjelo je sve jačom vatrom, jer se stalno dodavala kost i poneko drvo, ali vatra se gotovo nije ni vidjela od ognjenog žara kojim je buktio zapad. Neke velike kosti koje su izgledale kao da su slučajno ostavljene naokolo dobiše predviñenu ulogu kad su se Digija i Tornek pridružili Mamutu i sjeli na njih. Digija metnu obilježenu lubanju na dvije veće kosti, tako da je ostala podignuta iznad tla. Tornek zadrža obojenu lopaticu u okomitom položaju, te kucnu po njoj na nekoliko različitih mjesta bati-ćem od rogovlja, ugañajući položaj. Ejla je bila začuñena zvukovima koje su stvarali; bili su to posvema različiti zvukovi od onih koje je čula u zemunici. Osjećao se ritam bubnjeva, ali ovaj zvuk je imao razgovijetne tonove, kakve nikad prije nije čula, a opet joj je sve to imalo nekakvo nametljivo poznato svojstvo. Raznoliki tonovi podsjećali su je na zvukove glasova, nalik na one koje je kadšto sama sebi pjevušila, samo mnogo razgovjetnije. Je li to glazba? Odjedanput neki glas zapjeva. Ejla se okrenu i vidje " Brzeka kako zabačene glave proizvodi glasan zavijajući krik što para zrak. On snizi glas do niskog vibrata koji steže Ejlino grlo čudnim osjećajima, da bi završio oštrim i visokim piskom koji ostade u zraku kao nedovršeno pitanje. Kao odgovor, tri glazbenika počeše brzo udarati po mamutovim kostima, ponavljajući Brzekove zvukove tako da su se s njima podudarali u tonu i osjećaju koje Ejla nije umjela objasniti. Uskoro se i ostali pridružiŠe pjevajući, ne riječima nego tonovima i zvukovima, praćeni instrumentima od mamuto-vih kostiju. Nakon nekog vremena glazba se promijeni i postupno zadobi različitu kvalitetu. Postala je sporija, slobodnija, a tonovi su izazivali osjećaj tuge. Fralija poče pjevati visokim ugodnim glasom, ovaj put riječima. Pričala je o ženi koja je izgubila druga i dijete. To je duboko ganulo Ejlu, podsjetilo ju je na Darka, i njezine se oči ispuniše suzama. Kad je podigla pogled, vidjela je da nije jedina raznježena: još više se rastužila kad je vidjela kako Krozija ukočeno zuri ispred sebe, bez ikakva izraza na starom licu, dok joj se potoci suza slijevaju niz obraze.
Kad je Fralija ponavljala posljednji dio pjesme, Tronija joj se pridruži, a za njom Latija. Pri sljedećem ponavljanju fraza je izmijenjena, a s njima zapjevaše Nezija i Tulija, oglasivši se zvonkim altom. Fraza se još jedanput mijenjala, novi su se glasovi uključivali u pjesmu, a glazba je ponovno promijenila ugoñaj. Postala je priča o Majci, i legenda o narodu, o svijetu duhova i općem početku. Kad su žene stigle do mjesta gdje se raña muški duh, muškarci im se pridružiše, pa se glazba smjenjivala izmeñu ženskih i muških glasova, a duh prijateljskog nadmetanja proze pjesmu. Glazba je postala brža, s naglašenijim ritmom. U sve većem zanosu Talut skide kožuh i uskoči usred skupine topćući nogama i pucketajući prstima. Praćen smijehom, usklicima odobravanja i pljeskom, Talut je nastavljao junački ples žestoko udarajući nogama i visoko poskakujući u ritmu glazbe. Brzek mu se pridruži s jednakim poletom. Dok su se njih dvojica umarala, Ranek uñe u krug. Njegov brzonogi ples, protkan složenijim kretnjama, izazva još više usklika i pljeska. Prije nego što se zaustavio, zovnuo je Vimeza; ovaj se najprije ustručavao, ali na poticaje sa strane poče plesati pokazujući kretnje koje su bile bitno različite od dotada viñenih plesnih pokreta. Ejla se smijala i vikala s ostalima, uživajući u glazbi, pjevajući i plešući; oduševljenje i šala ispunjavali su je dobrim raspoloženjem. Druvez uskoči pokazujući akrobatske sposobnosti, zatim Brinan pokuša da ga oponaša. Njegovu je plesu nedostajalo gipkosti starijeg brata, ali svi su mu pljeskali zbog napora koji su naveli Križaveka da mu se pridruži. Tada Tusija poželje zaplesati. Brzek se nasmiješi, uhvati je za ruke i zavrti se s njom. Talut se ugleda na Brzeka, nañe Neziju i uvede je u krug. Džondalar pokuša potaknuti Ejlu da se uključi, ali ona ustuknu; zatim vidje kako Latija blistavim očima gleda plesače, pa mu dade znak da nju zamoli. Bi li mi htjela pokazati korake, Latija? - upita Džonda lar. Ona se zahvalno nasmiješi visokom muškarcu, podsjetivši Ejlu na Talutov smiješak, te ga uze za obje ruke i krenu s njim prema ostalima. Bila je vitka i visoka za svojih dvanaest godina, i dražesno se gibala. Usporeñujući je s drugim ženama, Ejla pomisli kako će Latija jednog dana biti vrlo privlačna. Još neke žene počeše plesati, a kad je opet glazba promijenila ugoñaj, gotovo svi prilagodiše korake novom ritmu. Ljudi počeše pjevati, a Ejla sama od sebe stupi naprijed i pruži ruke da s ostalima zatvori krug. Nalazeći se izmeñu Džondalara i Taiuta, kretala se naprijed i natrag, napredujući u krugu, plešući i pjevajući, dok ih je glazba tjerala da se pomiču sve brže i brže. Napokon, s posljednjim usklikom, glazba prestade. Svi su se smijali, razgovarali, hvatajući dah, kako plesači tako i glazbenici. - Nezija! Zar ta hrana još nije gotova? Cijeli dan je mirišem, već skapavam od gladi! - viknu Talut. - Pogledajte ga - reče Nezija, pokazujući svoju gromadu od čovjeka. - Baš se vidi da skapava! - Svi se nasmijaše. - Da, hrana je gotova. Samo smo čekali da svi budu sprem ni za jelo. - Pa, ja sam spreman - odgovori Talut. Dok su neki išli po posude za jelo, drugi iznesoše hranu koju su pripremili. Svatko je imao svoj pribor za jelo. Tanjuri su bili načinjeni od bizonove ili jelenje karlice ili lopatice, čaše i zdjele mogle su biti pletene nepropusne košarice ili čeone kosti od jelena s kojih su uklonjeni rogovi. Školjke i puževi, koje su dobivali od ljudi što žive kraj mora ili odlaze na morsku obalu, zajedno sa solju, služili su kao manje zdjelice i kutlače, dok su se najmanje školjke upotrebljavale kao žlice. Mamutove zdjelične kosti služile su kao pladnjevi. Hrana se služila velikim kutlačama načinjenim od kostiju ili rogova, a ljudi su se pri jelu služili
manjim zašiljenim kostima i noževima od kremena. Sol je bila rijetka u ovako dalekoj unutrašnjosti, a posluživala se zasebno u neobičnoj i lijepoj školjci. Nezijin je gulaš bio ukusan kao stoje miris najavljivao da će biti; uza nj su jeli Tulijine hljepčiće od samljevenog zrna koji su se ubacivali u kipući gulaš da se skuhaju, lako dvije ptice nisu mogle previše nasititi gladni Tabor, svatko je kušao Ejline kokoške. Njihovo je meso nakon pečenja u zemljanoj peći bilo tako meko da se gotovo raspadalo. Njezina mješavina začina, iako neobična nepcima Mamutova-ca, lijepo je primljena u Lavljem taboru. Svi su je jeli. Ejfi je bio dobar žitni nadjev. Pri kraju jela Ranek iznese svoje djelo i iznenadi svakoga, jer to nije bio njegov uobičajeni specijalitet. Umjesto toga dijelio je redom hrskave kolačiće. Ejla okusi jedan, zatim segnu po drugi. - Kako to praviš? - upita ona. - Dobro je. - Sumnjam da ćemo ih ponovno lako ispeći, osim ako se ne budemo svaki put natjecali. Uzeo sam žito samljeveno u prah, pomiješao ga s otopljenom mamutovom mašću, zatim dodao borovnica i isprosio malo Nezijina meda, pa sve to zajedno ispekao na vrelom kamenju. Vimez kaže da je narod moje majke upotrebljavao svinjsku mast za kuha nje, ali ne sjeća se kako se to činilo. Budući da se ja ne sjećam ni da sam vidio svinju, mislio sam da će mi dobro poslužiti i mamutova masnoća. - Ništa nema ovakav okus - reče Ejla. - Kolačić se raspada u ustima. - Zatim se zamišljeno zagleda u muškarca tamne kože i crnih očiju i guste kovrčave kose koji je, una toč svome čudnovatom izgledu, bio Mamutovac kao i svaki drugi član Lavljeg tabora. - Zašto kuhaš? On se nasmija. - Zašto ne? Samo smo dvojica na Lisič-jem ognjištu, a ja u tome uživam. Ipak priznajem da mi je draže jesti s Nezijine vatre. Zašto to pitaš? - Muškarci u Plemenu ne kuhaju. - Mnogi muškarci ne kuhaju, ako ne moraju. HP Ne, muškarci u Plemenu nisu sposobni kuhati. Ne znaju kako se to radi. Nemaju pamćenja za kuhanje. Ejla nije bila sigurna da li je sasvim jasna, ali tada doñe Talut nalijevajući svoje piće, a ona opazi kako je Džondalar drži na oku nastojeći da ne izgleda uznemireno. Ona pruži čašu od kosti da je Talut napuni bozom. Nije joj se naročito svidjela kad ju je prvi put kušala, ali svi su drugi toliko uživali u tom piću te ona odluči pokušati još jedanput. Kad je Talut svima natočio, uzeo je svoj tanjur i vratio se po treću porciju gulaša. - Talut! Zar ideš opet po gulaš? - reče Nezija tonom koji nije bio posve prijekoran, a Ejla je već počinjala shvaća ti da Nezija na taj način izražava svoje zadovoljstvo s veli kim glavarom. - Ali ti si nadmašila samu sebe. Ovo je najbolji gulaš što sam ga ikad jeo. - Opet pretjeruješ. Govoriš tako samo zato da te ne nazovem izjelicom. - Čuj, Nezija - reče Talut odlažući tanjur. Svi su se smiješili i razmjenjivali znalačke poglede. - Kad kažem da si najbolja, onda zaista mislim da si najbolja. On je podiže uvis i poče je trljati bradom po licu. Talut! Ti si veliki medvjed. Spusti me. On učini kako mu je rečeno, ali je pomilova po grudima i gricnu je za usnu resicu. - Mislim da imaš pravo. Kome je više potreban taj gulaš? Mislim da ću
završiti večeru zajedno s tobom. Zar nisam i prije održavao obećanja? odgovori on s hinjenom nevinošću. - Talut! Grozan si kao bik kad se pomami! - Prvo sam bio proždrljiva lasica, zatim medvjed, a sad sam tur - zagrmi on kroza smijeh. - Ali ti si lavica. Doñi na moje ognjište - reče praveći pokrete kao da će je podignuti i odnijeti u zemunicu. Odjednom ona se predade i glasno se nasmija. - Oh, Talut. Kako bi život bio dosadan bez tebe! Talut se nasmiješi, a ljubav i razumijevanje u njihovim očima širili su naokolo toplinu dok su se meñusobno gledali. Ejla osjeti taj žar, te duboko u duši shvati da je njihova prisnost nastala tokom učenja da prihvaćaju jedno drugo kroz cijeli život dijeleći zajednička iskustva. Ali njihovo zadovoljstvo ispuni je nemirnim mislima. Hoće li ona ikad upoznati takvo prihvaćanje? Hoće li ona ikad ikoga tako dobro razumjeti? Sjela je i bavila se tim mislima, zureći preko rijeke; dijelila je trenutak tišine s ostalima dok se pusto prostranstvo pred njima širilo u prizoru prožetom strahopoštovanjem. Sjeverni su se oblaci prilično proširili dok su članovi Lavljeg tabora završavali gozbu, odražavajući sjaj sunca koje je brzo tonulo. U žarkom blještavilu svoje slave oblaci su proglašavali nadmoć vrh dalekog obzora, objavljujući pobjedu sjajnim zastavama narančaste i grimizne boje, ne mareći za mračnu stazu druge strane dana. Moćni prizor letećih boja koje su se prelijevale u brončanom blistavilu bio je vrlo kratkotrajan. Neumoljivo nastupanje noći pomračilo je nestalnu sjajnost i pretvorilo ognjene tonove u krvave sjenke karmina. Plamena ružičasta boja osula se u tamno sivilo, ponegdje se još vidio pepeljasti purpur, da bi naposljetku posvuda zavladalo čañavo crnilo. S nadolazećom noći ojačavao je vjetar, a zemunica je počinjala vabiti svojom toplinom i zaklonom. Pri sve slabijoj svjetlosti svatko je svoje posuñe čistio pijeskom i ispirao vodom. Ostatak Nezijina gulaša preljeven je u zdjelu, a velika koža za kuhanje očišćena je na isti način, zatim obješena preko okvira da se suši. Unutra su svi poskidali gornju odjeću i objesili je o klinove, a na ognjištima je raspirena i nalo-žena vatra. Tronijino dojenče, Hartal, pošto je nahranjeno i zadovoljeno, brzo je zaspalo, ali trogodišnja Nuvija, boreći se s očima koje su joj se sklapale, htjela se pridružiti ostalima koji su se počinjali okupljati oko Mamutova ognjišta. Ejla ju je podigla i držala u naručju dok nije klonula, a zatim ju je usnulu vratila Troniji prije nego stoje mlada majka napustila svoje ognjište. Na Ždralovu ognjištu Ejla primijeti da dvogodišnji Fralijin sin Tašer, premda je već jeo iz materina tanjura, želi sisu, ali je ubrzo od nje odustao, što Ejlu uvjeri daje mlijeko njegove matere zasušilo. Upravo je padao u san kad ga je probudila prepirka izmeñu Krozije i Frebeka. Fralija je bila preumorna da bi trošila snagu na ljutnju, pa ga je digla i zadržala na rukama, ali na licu sedmogodišnjeg Križaveka vidjelo se mrgoñenje. On poñe s Brinanom i Tusijom kad su naišli kraj ognjišta. Zatim su našli Rugiju i Ridaga, te petero djece podjednake dobi poče razgovarati riječima i znacima, praskajući često u smijeh. Nabili su se na praznu postelju pokraj ležaja koji su dijelili Ejla i Džondalar. Druvez i Danug stajali su zajedno kraj Lisičjeg ognjišta. Uz njih je bila Latija, ali oni nisu s njom razgovarali, a možda je nisu ni vidjeli. Ejla vidje kako ona naposljetku okreće glavu momcima i pognute se glave polako vraća k mlañoj djeci. "Djevojčica još nije mlada žena", pomisli Ejla, "ali nije daleko od te dobi. Sad su joj potrebne druge djevojčice s kojima bi razgovarala, ali u Lavljem taboru nema djevojčica njezinih godina, a momci se na nju ne osvrću."
Latija, hoćeš li sjesti kraj mene? - upita ona. Latija se razvedri i sjede kraj Ejle. Ostatak Turova ognjišta proñe duž zemunice. Tulija i Brzek pridružiše se Talutu koji je razgovarao s Mamutom. Digija je sjela Ej I i s druge strane i nasmiješila joj se. - Gdje je Druvez? - upita ona. - Uvijek sam znala: ako želim naći njega, dovoljno je da nañem tebe. - Oh, on razgovara s Danugom - reče Latija. - Sad su stalno zajedno. Bilo mi je tako drago kad mi se vratio brat, jer sam mislila da ćemo nas troje imati toliko toga zajednič koga za razgovor. Ali oni sada žele samo razgovarati u dvoje. Digija i Ejla razmijeniše poglede, razumjevši jedna drugu. Došlo je vrijeme kad se na dječja prijateljstva treba gledati u drugom svjetlu, kad ih treba pretvarati u odnose starijih osoba gdje se ljudska stvorenja poznaju kao muškarci i žene; ali to je vrijeme znalo biti puno pometnje i samoće. Ejla je na ovaj ili onaj način bila isključena i udaljena veći dio svog života. Razumjela je što znači biti osamljen, čak i. kad je čovjek okružen osobama koje ga vole. Poslije, u svojoj dolini, našla je načina da olakša još strasniju osam-Ijenost; i sjeti se čežnje i uzbuñenja u djevojačkim očima kad god bi pogledala konje. Ejla pogleda Digiju, zatim Latiju da je uključi u razgovor. - Danas imamo toliko posla. Mnogo dana smo tako zauzeti. Treba mi pomoći: bi li mi pomogla, Latija? - upita Ejla. - Da ti pomognem? Svakako. Što želiš da učinim? - Prije sam svaki dan češala konje, a zatim jahala. Sad više nemam toliko vremena. Možeš li mi pomoći? Pokazat ću ti. Latijine se oči raširiše. - Hoćeš da ti pomognem u brizi oko konja? - upita ona kroz iznenañeni šapat. - Oh, Ejla, mogu li? - Da. Dokle god budem ovdje, to bi mi jako pomoglo - odgovori Ejla. Svi su se okupili oko Mamutova ognjišta. Talut i Tulija i još neki razgovarali su o lovu na bizone s Mamutom. Starac je već obavio obred Viñenja, pa su raspravljali da li bi ga trebalo obnoviti. Budući da je lov bio onako uspješan, pitali su se da li bi novi lov bio uskoro moguć. Starac pristade da ponovno pokuša. Veliki glavar dijelio je prisutnima bozu, provrelo piće koje je pravio od škroba i trščanog korijenja, dok se Mamut pripremao za Viñenje. Ejla je popila gotovo svu količinu provrelog napitka koju joj je Talut dao vani, ali se osjećala pomalo krivom što je neznatan dio prolila. Ovaj put omirisa čašu, zamućka napitak nekoliko puta, duboko udahnu i popi. Talut joj se nasmiješi i ponovno natoči. Ona mu uzvrati bezličan smiješak i popi drugu čašu. On joj u prolazu napuni i treći put čašu. Ona je nije htjela, ali već je bilo prekasno da odbije. Sklopi oči i proguta jako piće. Sve više se navikavala na okus, ali još nije shvaćala zašto se svima to piće toliko sviña. Dok je čekala, uhvati je vrtoglavica, poče joj šumjeti u ušima, pogled joj se zamagli. Nije primijetila kad je Tornek započeo ritmički udarati po mamutovoj lopatici; činilo joj se da se bubnjanje zbiva unutar nje. Potrese glavom i pokuša usredotočiti pozornost. Gledala je Mamuta i vidjela kako nešto guta, a imala je neki neodreñeni osjećaj da to nije dobro. Htjela ga je zaustaviti, ali je ostala na mjestu. On je Mamut, trebalo bi da zna što čini. Visoki mršavi starac sijede brade i dugačke bijele kose sjede prekriženih nogu iza drugog bubnja od lubanje, uze batić od rogovlja i nakon jednog trenutka slušanja poče udarati zajedno s Tornekom, a zatim se začu otegnuta pjesma. Napjev prihvatiše i drugi, i uskoro je većina prisutnih bila uključena u hipnotičko stanje koje se održavalo uzastopnim pjevanjem u pulsirajućem ritmu s malim promjenama tona koji se izmjenjivao s aritmičkim bubnjanjem što je
imalo više tonalnih varijacija nego glasovi. Pridruži im se još jedan bubnjar, ali Ejla opazi da Digija nije više pokraj nje. Udaranje po bubnjevima slagalo se s udaranjem u Ejlinoj glavi. Tada ona pomisli kako čuje više zvukova nego što ih stvaraju bubnjevi i glasovi. Promjenljivi tonovi, razne kaden-ce, promjene visine i snage bubnjanja, počeše sugerirati glasove, ljudske glasove, koji su joj govorili nešto što je mogla tek nepotpuno razumjeti. Pokušala se koncentrirati, napinjala se da sluša, ali mozak joj nije bio bistar, pa što je jače pokušavala to se činilo da su dalje glasovi i bubnjevi od njezina razumijevanja. Napokon ustade i predade se nekoj čudnovatoj i uskovitlanoj omamljenosti koja je prijetila da je proguta. Zatim jasno začu bubnjeve, i odjedanput je nešto odnese sa sobom. Putovala je brzo preko pustih i smrznutih poljana. Na praznom obzoru koji se pružao daleko ispod nje sve je bilo zavijano snijegom, sve osim nekih najizrazitijih oblika. Polako je postajala svjesna da nije sama. Jedan je suputnik promatrao isti prizor i na neki neobjašnjiv način imao vlast nad njihovom brzinom i pravcem. Tada, jedva zamjetljivo, poput udaljenog krijesa, poput točke koja pokazuje stranu svijeta, začuše se glasovi što poju i bubnjevi što govore. U hipu jasnoće ona začu riječ, izgovorenu vilinskim stakatom koji se približavao visini, tonu i treperenju ljudskog glasa. - Polaaakooo...Polaaakooo ooovdjeee... Ona osjeti da se njihova brzina smanjuje, a kad pogleda dolje, vidje nekoliko bizona na livadi kraj visoke riječne obale. Krupne su životinje stajale strpljivo na snažnom vjetru, snijeg se hvatao za njihova čupava krzna, glave su im se spuštale kao da ih pretežu masivni rogovi ispruženi u prostor oko njih. Samo je para iz njihovih nozdrva davala znak da su to živa bića a ne neravnine zemljišta. Ejla osjeti da im se primakla: bila je dovoljno blizu da je mogla prebrojiti krdo i vidjeti svaku životinju napose. Jedno june učini nekoliko koraka gurajući se prema majci; stara ženka sa slomljenim vrškom lijevog roga potrese glavom i otpuhnu; jedan je bik kopao tlo, gurajući ustranu snijeg, zatim griskao otkriveni čuperak uvele trave. U daljini se moglo čuti zavijanje; vjetar, možda. Kad su se odmakli, vidik se ponovno proširio, i ona uhvati obris tihih četveronožnih prilika koje su se prikradale s nekim ciljem. Rijeka je tekla izmeñu dviju gromada ispod zbijenog krda. Uzvodno, na poplavnom području gdje su bizoni potražili sklonište, zemlja se sužavala izmeñu litica i rijeka je jurila kroz strmo ždrijelo od golih stijena, zatim otjecala u brzacima i malim vodopadima. Jedini je izlaz bio strmi kameniti klanac, ispust za proljetne poplave, koji je vodio gore u stepu. Dooom... Dugački samoglasnik te riječi odzvanjao je u Ejlinu uhu s pojačanim vibracijama, a zatim se opet počela gibati, hitajući preko ravnica. Ejla! Je li ti dobro? - reče Džondalar. Ejla osjeti kako joj grč steže tijelo, zatim progleda i vidje par uznemirenih plavih očiju koje su je promatrale s izrazom zabrinutosti. - Uh... Da, mislim da mi je dobro. - Što se dogodilo? Latija kaže da si pala na leña, zatim se ukočila i počela trzati. Poslije toga si zaspala, ništa te nije moglo probuditi. - Ne znam... - Pošla si sa mnom, Ejla, naravno. - Okrenuše se i vidješe Mamuta.
- Pošla sam s tobom? Kamo? - upita Ejla. Starac je istraživački pogleda. "Uplašena je", pomisli. "Nije ni čudo, jer to nije očekivala. To je strašno prvi put, kad nisi na to spreman. Ali nisam se sjetio da je pripremim. Nisam očekivao da će njezina prirodna sposobnost biti toliko velika. Nije uzela ni poticajno sredstvo. Njezin dar je tako moćan. Mora se uvježbati, radi vlastite zaštite, ali koliko joj sad mogu reći? Ne želim da pomisli kako je njezin Dar breme koje mora nositi cijeli život. Želim da zna da je to posebno blago, iako sa sobom nosi veliku odgovornost... ali Ona ne podjeljuje blago onima koji ga ne mogu prihvatiti. Majka mora imati posebnu nakanu s ovom mladom ženom." - A kamo misliš da smo pošli, Ejla? - upita stari vrač. - Nisam sigurna. Van... Bila sam u olujnom vjetru, vidjela bizone... i slomljeni rog... pokraj rijeke. - Jasno si vidjela. Iznenadio sam se kad sam te osjetio kraj sebe. Ali morao sam shvatiti da će se to dogoditi, znao sam koliko si moćna. Ti si nadarena, Ejla, ali potrebna ti je vježba, vodstvo. - Nadarena? - upita Ejla sjedajući. Ona osjeti srhe, a zatim trenutačan udar straha. Ona ne želi nikakve darove. Želi samo druga i djecu, kao Digija, kao svaka druga žena. -Kakav je to dar, Mamut? Džondalar vidje da je njezino lice blijedo. Izgledala je tako uplašeno, tako ranjivo. On je obgrli rukom; htio ju je zaštititi, sačuvati, htio ju je voljeti. Ejla se nagnu u toplinu njegova zagrljaja i osjeti da popušta napetost u njezinu tijelu. Mamut osjeti tu istančanu vezu, pa i to uze u obzir dok je razmišljao o toj mladoj tajanstvenoj ženi koja se naglo pojavila u njihovoj sredini. Zašto baš meñu njima, pitao se starac. Mamut nije vjerovao da se Ejla slučajno našla u Lavljem taboru. Slučaj i podudarnost nisu imali značajnu ulogu u njegovu poimanju svijeta. Mamut je bio uvjeren da sve ima svrhu, da je sve nekamo usmjereno, da sve ima razlog postojanja, razumio on to ili ne, pa je bio uvjeren da je Majka imala razlog da Ejlu uputi k njima. On je mudro proniknuo u neke njezine sposobnosti, a sada, kad je doznao nešto više o njezinu porijeklu, pitao se da li je djelomično i zbog njega poslana k njima. Znao je da će je on bolje razumjeti nego itko drugi. Ne znam točno kakav je to dar, Ejla. Majčin dar može imati različite oblike. Čini se da ti imaš dar liječenja. Vjerojatno je i tvoj odnos prema životinjama poseban dar. Ejla se nasmiješi. Ako je čarolija liječenja koju je naučila od Ize neki dar, to joj ne smeta. Ako su Njiska i Trkač i Mladunče bili Majčini darovi, ona joj je za njih zahvalna. I prije je vjerovala da ih je Duh velikog spiljskog lava poslao k njoj. Možda i Majka ima s tim neke veze. A prema onom što sam danas doznao, rekao bih da imaš i dar Viñenja. Majka je bila obilna u darovima prema tebi - reče Mamut. Džondalarovo se lice nabra. Prevelika pažnja Done nije osobito poželjna. Njemu su prečesto govorili u kolikoj je milosti; to mu nije donijelo previše sreće. Odjednom se sjeti riječi starog sjedokosog izlječitelja koji je služio Majci meñu Šaramudoncima. Šamud mu je jednom zgodom rekao da ga je Majka tako obdarila da ga nijedna žena ne može odbiti, da ga ne može odbiti ni sama Majka - to je bio njegov dar -ali ga je upozorio da bude oprezan. Majčini darovi nisu jednostavni blagoslovi, čovjek koji ih dobije ostaje Njezin dužnik. Znači ii to da je i Ejla Majčina dužnica? Ejla nije bila sigurna da joj je taj posljednji dar naročito drag. -Ja ne poznajem Majku, ni njene darove. Mislim daje Njisku poslao Spiljski lav, moj totem.
Mamut je bio iznenañen. - Spiljski lav je tvoj totem? Ejla primijeti izraz na njegovu licu i sjeti se kako je ljudima u Plemenu bilo teško povjerovati da žena može imati tako moćan muški totem koji je štiti. Da. To mi je rekao Mog-ur. Spiljski lav me je izabrao, on me je obilježio. Pokazat ću ti - objasni Ejla. Ona odriješi vrpcu i spusti skut hlača koliko je trebalo da se na lijevom bedru vide četiri paralelna ožiljka od lavlje šape, dokaz nje zina susreta sa spiljskim lavom. "Znaci su stari, odavno su zacijelili", pomisli Mamut. "Morala je biti vrlo mlada. Kako je djevojčica mogla uma-knuti spiljskom lavu?" - Kako si dobila te ožiljke? - upita starac. - Ne sjećam se... ali imam san. Mamut se zainteresirao. - Imaš san? - potače je da nastavi. - Vraća mi se katkada. Nalazim se na mračnom mjestu, mjesto je maleno. Svjetlo prodire kroz uzak otvor. Zatim ona sklopi oči i proguta pljuvačku - zatim nešto pokriva svjetlost. Ja sam uplašena. Onda ulazi velika lavlja pandža, oštri nokti. Ja vrištim i budim se. - Ja sam nedavno sanjao spiljskog lava - reče Mamut. Zato me je toliko zanimao tvoj san. Sanjao sam čopor spilj skih lavova, kako planduju na suncu u stepi jednog vrućeg ljetnog dana. Bila su dva lavića. Žensko se mladunče poku šavalo igrati s mužjakom, s velikim lavom riñe grive. Mlada ženka podiže šapu i udara ga po licu, nježno, kao da ga želi samo dodirnuti. Veliki je mužjak odbacuje ustranu, zatim je pritišće velikom prednjom nogom i liže je dugačkim hrapa vim jezikom. Ejla i Džondalar slušahu kao očarani. Zatim, iznenada - nastavi Mamut - dolazi do strke. Na njih juri stado sobova. Lavovi isprva misle da ih sobovi napadaju, jer snovi često imaju dublje značenje nego što se misli, ali oni su preplašeni i bježe čim ugledaju lavove. U toj gužvi mladi lavić je pregažen. Kad je sve prošlo, lavica pokušava podignuti mladunče, ali ne može ga osvijestiti, pa naposljetku odlazi sa ženskim mladunčetom i ostalim čla novima čopora. Ejla je sjedila u stanju potpune zaprepaštenosti. - Što ti je, Ejla? - upita Mamut. - Mladunče! Mladunče je bilo to lavlje mlado. Ja sam gonila sobove, lovila sam ih. Poslije sam našla lavića, bio je ranjen. Donijela sam ga u spilju, izliječila ga. Odgojila sam ga kao dijete. - Spiljski lav kojeg si odgojila bio je pregažen za vrijeme jurnjave sobova? - Sad je Mamut bio na redu da se zaprepa sti. To nije mogla biti puka podudarnost ili sličnost prilika. To ima neko strahovito značenje. Osjećao je da san o spilj skom lavu treba tumačiti prema simboličkoj vrijednosti, ali u tome je bilo više značenja nego što je isprva pomislio. To je nadmašivalo Viñenje, to je bilo jače od svakog njegova dotadašnjeg iskustva. Morat će duboko o tome razmisliti, pa osjeti da mora još više podataka doznati. - Ejla, da li bi mi htjela odgovoriti... Prekide ih glasna prepirka. - Tebi nije stalo do Fralije! Nisi platio ni poštenu Svadbarinu! - vrištala je Krozija. - A tebi nije stalo ni do čega drugoga osim do tvog
položaja! Već mi je dosta slušanja o njezinoj niskoj Svadbarini! Platio sam koliko si tražila, kad nitko drugi nije htio ni toliko platiti. - Sto kažeš? Nitko drugi nije htio platiti? Molio si me za nju. Rekao si da ćeš se brinuti o njoj i o njezinoj djeci. Rekao si da ćeš me rado primiti na svoje ognjište... - Pa zar nisam? Zar nisam to učinio? - viknu Frebek. - Ti to nazivaš iskrenim primanjem? Kad si pokazao imalo štovanja? Kad si mi iskazao čast kao majci? - Kad si ti pokazala štovanje prema meni? Što god kažem, ti uvijek imaš nešto protiv toga. - Da si ikad rekao išta pametno, nitko ti ne bi imao što prigovoriti. Fralija zaslužuje više od toga. Pogledaj je, puna je Majčina blagoslova... - Majko, Frebek molim vas, prestanite se svañati umiješa se Fralija. - Želim se odmoriti... Izgledala je ispijeno i blijedo, zadavala je Ejli brige. Dok se svaña razbuktavala, vidarica je mogla vidjeti koliko ona škodi trudnoj ženi. Ustala je i pošla do Ždralova ognjišta. Zar ne vidite da to smeta Fraliji? - reče Ejla, kad su starica i muškarac zastali da čuju što ona ima reći. - Njoj je potrebna pomoć. Vi joj ne pomažete. Zbog vas je bolesna. Nije dobro da se svañate, to škodi trudnoj ženi. Može izgubiti dijete. I Krozija i Frebek počeše je gledati s iznenañenjem, ali Krozija se brže snašla. - Eto vidiš, nisam li ti rekla? Ti se ne brineš za Fraliju. Čak ne želiš da razgovara s ovom ženom koja zna nešto o tome. Ako izgubi dijete, ti ćeš biti kriv. - Što ona zna o tome! - procijedi Frebek. - Nju su odgojile životinje, što ona može znati o liječenju? Osim toga, dovela je i ovamo životinje. I sama je životinja. Imaš pravo, ne dopuštam da Fralija doñe u blizinu ove nakaze. Tko zna kakve je zle duhove donijela u našu zemunicu. Ako Fralija izgubi dijete, ona će biti kriva! Ona i njezini prokleti zbitoglavci! Ejla zatetura natraške kao da je dobila udarac po glavi. Snaga uvredljivog napada oduzela joj je dah, a svi članovi Tabora ostadoše bez riječi. U zlokobnoj tišini ona ispusti plačan jecaj, okrenu se i pojuri prema izlazu. Džondalar zgrabi njezin i svoj kožuh, pa pohita za njom. Ejla se progura pored teške zavjese na vanjskoj strani nadsvoñenog ulaza i osjeti hladan nalet vjetra. Oluja koja je mrko prijetila cijeli dan nije donijela ni kišu ni snijeg, ali je žestoko puhala i fijukala izvan debelih zidova zemunice. Kako ne bijaše nikakvih zapreka koje bi spriječile divlje nalete, razlika u atmosferskom tlaku zbog velikih zidova ledenjaka na sjeveru stvarala je vjetrove orkanske jačine koji su slobodno puhali preko otvorenih stepskih širina. Ona zazvižda Njiski i začu rzav odgovor u blizini. Izašavši iz mračne zavjetrine, kobila i ždrijebe pojaviše se iza zemunice. - Ejla! Nadam se da nisi pomišljala na jahanje po ovak vom olujnom vjetru - reče Džondalar, izlazeći iz nastambe. - Evo, donio sam ti kožuh. Ovdje je studeno. Već si se sigurno smrznula. - Oh, Džondalar. Ja ne mogu ovdje ostati - zaplaka Ejla. - Obuci kožuh, Ejla - nastavi on, pomažući joj da ga navuče preko glave. Zatim je obujmi rukama. On je još
mnogo ranije očekivao to što je Frebek upravo učinio. Znao je da se to moralo dogoditi, kad je tako otvoreno govorila o svom odgoju. - Ne možeš sad otići. Nipošto po ovakvom vremenu. Kamo bi pošla? - Ne znam. Nije me briga - reče ona kroz jecaje. - Što dalje odavde. - A što će biti s Njiskom? I s Trkačem? Po ovakvu nevre menu ne smiju ostati vani. Ejla se pripi uz Džondalara bez odgovora, ali na drugoj razini svijesti osjeti da su konji potražili sklonište pokraj zemunice. Mučiio ju je što nema spilje u kojoj bi im ponudila zaštitu od ružna vremena, kako su bili sviknuti. I Džondalar je bio u pravu. Nipošto ne smije otići po takvoj olujnoj noći. - Ne želim ostati ovdje, Džondalar. Cim se proljepša vrijeme, želim se vratiti u dolinu. - Ako želiš, Ejla, vratit ćemo se. Kad se vrijeme proljep ša. Ali sad, vratimo se unutra. ti; - Pogledaj koliko se leda nahvatalo na njihovim grivama -reče Ejla pokušavajući rukom otresti komadiće leda koji su grozdasto visili o čupavoj Njiskinoj dlaci. Kobila je frktala, šireći oblak tople pare u hladnom jutarnjem zraku koju je brzo raznosio oštri vjetar. Oluja više nije prijetila, ali oblaci su i dalje bili tmurni. - Ali konji uvijek borave vani, i zimi. Oni obično ne žive u spiljama, Ejla - reče Džondalar, nastojeći da mu govor bude uvjerljiv. - I mnogi uginu zimi, kad je ružno vrijeme, makar bili na zaklonjenu mjestu. Njiska i Trkač oduvijek su imali toplo i suho mjesto kad im je bilo potrebno. Oni ne žive sa sta dom, nisu navikli da cijelo vrijeme budu pod vedrim nebom. Ovo nije dobro mjesto za njih... a nije dobro ni za mene. Rekao si da možemo otići kad god poželimo. Ja se želim vratiti u dolinu. - Ejla, zar nismo ovdje dobro primljeni? Zar većina ljudi nije bila s nama ljubazna i velikodušna? - Da, bili smo dobrodošli. Mamutovci nastoje biti veli kodušni sa svojim gostima, ali mi smo ovdje samo posjeti oci, i došlo je vrijeme da odemo. Džondalaru se namršti čelo dok je obarao pogled i grebao nogom po zemlji. Htio je nešto reći, ali nije znao kako bi počeo. - Ejla... ovaj... rekao sam ti da bi se moglo desiti nešto poput ovoga ako budeš... ako budeš pričala o... ljudima s kojima si živjela. Većina ne misli o njima onako kako ti misliš... On podiže pogled. - Da nisi ništa pripovijedala o... Ja bih bila mrtva da nije bilo Plemena, Džondalar! Želiš li reći da se trebam stidjeti ljudi koji su se brinuli o meni? Misliš li da je Iza bila manje vrijedna od Nezije? -zagrmi Ejla. Ne, ne, nisam to htio reći, Ejla. Ne kažem da bi se morala stidjeti, samo želim reći... naime... ne moraš o njima pričati pred ljudima koji jednostavno ne razumiju. Nisam sigurna da i ti razumiješ. O kome bih trebala pričati, po tvome mišljenju, kad me ljudi pitaju tko sam? Tko
je moj narod? Odakle sam došla? Ja više ne pripadam Pleme nu; Braud me je prokleo, za njih sam mrtva. Ali željela bih biti meñu njima! Oni su me bar na kraju prihvatili kao izlječiteljicu. Oni mi ne bi smetali da pružim pomoć ženi kojoj je ta pomoć potrebna. Znaš li ti kako je strašno vidjeti da ona pati, a ne dopuštaju ti da joj pomogneš? Ja sam izlječiteljica, Džondalar! - reče ona kričeći od osujećene bespomoćno sti, pa se srdito okrenu prema konjima. Latija izañe iz zemunice, vidje Ejlu kraj konja i bodro se primače. - Mogu li ja pomoći? - upita kroz širok osmijeh. Ejla se sjeti kako je iskala njezinu pomoć prošle večeri, pa pokuša da se sabere. - Mislim da mi pomoć sad nije potrebna. Neću ostati, uskoro se vraćam u dolinu - reče, prešavši naglo na jezik koji razumije djevojčica. Latija je bila slomljena. -Oh... pa... mislim da onda smetam - reče i poñe natrag prema ulazu. Ejla primijeti njezino razočaranje. - Ali konjima treba iščetkati dlaku. Puna je leda. Možda mi danas možeš pomoći? - Oh, da - reče djevojčica i ponovno se nasmiješi. Kako da ti pomognem? - Vidiš li one suhe stabljičice iza zemunice? - Misliš li na ovu češljiku? - upita Latija, kidajući tvrdu stapku s okruglim bodljikavim vrškom. - Da, ja ih uzimam na riječnoj obali. Vršak je dobra četka. Slomi, ovako. Omotaj ruku komadićem kože. Lakše se drži - objasni Ejla. Zatim je odvede do Trkača i pokaza joj kako se drži češljika i češlja čupava zimska dlaka na ždrebetu. Džondalar je stajao u blizini da ga smiruje dok se ne navikne na nepoznatu djevojčicu, a Ejla se vratila da nastavi timariti Njisku. Latijina je prisutnost privremeno okončala njihov razgovor o odlasku, i Džondalar joj je bio zahvalan. Osjećao je da je rekao više nego što je smio, i to na ružan način, pa je sad ostao bez riječi. Nije želio da se Ejla nañe u takvoj situaciji. Možda poželi da nikad više ne napusti svoju dolinu ako se onamo vrati. Koliko god ju je volio, nije znao da li bi mogao provesti ostatak života bez drugih ljudi. Mislio je da to i ne treba. Ona se tako dobro prilagoñavala. Ne bi joj bilo teško da se navikne na koje god mjesto, da živi i sa Zelandoncima. Samo kad ne bi govorila o... ali ona ima pravo. Što bi trebalo da kaže kad je netko pita odakle je? Znao je da bi svatko pitao za njezin narod, kad bi je poveo sa sobom u Zelandoniju. - Da li uvijek odstranjuješ led iz njihove dlake, Ejla? upita Latija. - Ne uvijek. U dolini, kad je ružno vrijeme, konji doñu u spilju. Ovdje nema mjesta za konje - reče Ejla. - Uskoro odlazim. Vraćam se u dolinu, kad se proljepša vrijeme. U zemunici je Nezija prolazila kroz prostor za spremanje hrane i primicala se izlazu, ali kad je došla do vanjskog dijela nadsvoñenog luka, začula je njihov razgovor i zastala da čuje što govore. Pobojala se da će Ejla poželjeti da ode nakon sinoćnje neugodnosti, a to je značilo prestanak učenja govora pokretima za Ridaga i za cijeli Tabor. Žena je već zapazila razliku u odnosu ostalih prema dječaku, jer su sad mogli s njim razgovarati. Osim Frebeka, naravno. "Žao mije što sam molila Taluta da ga primi meñu nas... Samo, gdje bi sad bila Fralija da to nisam učinila? Nije joj dobro, teško podnosi ovu trudnoću." - Zašto moraš otići, Ejla? - upita Latija. - Mogli bismo napraviti sklonište za njih. - Dobro kaže Latija. Ne bi bilo teško podignuti šator, ili naslon, ili nešto slično u blizini ulaza, da se zaštite od najlju ćih vjetrova i snijega - dodade Džondalar. - Mislim da Frebek ne voli da mu životinje budu tako blizu - reče Ejla. - Frebek je samo jedna osoba, Ejla - reče Džondalar.
- Ali Frebek je Mamutovac, a ja nisam. Nitko nije pobio njezinu tvrdnju, ali Latija se zacrvenje od stida zbog svoga Tabora. U zemunici Nezija pohita natrag do Lavljeg ognjišta. Talut se upravo budio; zbacio je sa sebe krzna, spustio ogromne noge preko ruba ležaja i sjeo. Češkao je bradu, protezao ruke i širio usta u strašno zijevanje; zatim pokaza na licu grimasu jake boli i uhvati se rukama za glavu. Podiže pogled i vidje Neziju, pa se krotko nasmiješi. - Sinoć sam popio malo više boze - objavi, pa ustade i navuče tuniku preko glave. - Talut, Ejla namjerava otići čim se proljepša vrijeme reče Nezija. Krupni čovjek zaurla. - Toga me je bilo strah. Šteta. Nadao sam se da će s nama provesti zimu. - Zar ne možemo ništa poduzeti? Zašto bi ih Frebekova zlovolja otjerala, kad svi drugi žele da ostanu? - Ne znam što bismo mogli učiniti. Jesi li s njom razgo varala, Nezija? - Nisam. Čula sam je kako govori. Rekla je Latiji da nema gdje zakloniti konje, a oni su bili naviknuti dolaziti u spilju kad god bi se pogoršalo vrijeme. Latija reče da bismo mogli načiniti zaklon, a Džondalar napomenu šator ili nešto slično pokraj ulaza. Zatim je Ejla dodala kako misli da Fre bek ne želi životinje u svojoj blizini, a znam da nije mislila na konje. Talut poñe prema izlazu, a Nezija za njim. Vjerojatno bismo mogli nešto načiniti za konje - reče on - ali ako ona želi poći, ne možemo je prisiliti da ostane. Ona nije Mamutovka, a i Džondalar je Zel... Zela... ili tako nešto. Nezija ga zaustavi. - Zar je ne bismo mogli primiti meñu Mamutovce? Ona kaže da nema svog naroda. Mogli bismo je usvojiti, a onda biste ti i Tulija mogli prirediti svečanost njezina uvoñenja u Lavlji tabor. Talut umuknu razmišljajući. - Nisam siguran, Nezija. Ne možeš bilo koga proglasiti Mamutovcem. Svatko bi se morao s tim složiti, a trebali bismo imati dobre razloge da to objasnimo Vijeću na Ljetnom saboru. - Talut odgurnu vanjski zastor i pohita prema jaruzi. Nezija ostade pred ulazom promatrajući Talutova leña, zatim prebaci pogled na plavokosu ženu koja je češljala gustu dlaku svijetlosmeñeg konja. Proučavajući je pažljivo, Nezija se pitala tko je zapravo ona. Ako je Ejla izgubila obitelj na južnom poluotoku, oni su mogli biti Mamutovci. Nekoliko je Tabora provodilo ljeto kraj Beranskog mora, a poluotok nije mnogo dalje, ali sumnja je morila tu postariju ženu. Mamutovci su znali da je to područje zbitoglavaca, i u pravilu su se držali izvan njega, a i ona je imala neka svojstva po kojima nije sličila na Mamutovce. Možda su njezini preci bili Šaramudonci, oni ljudi s rijeke s kojima je boravio Džondalar, ili možda Sungajci, ljudi koji žive na sjeveroistoku, ali tko zna jesu li oni ikad putovali na jug sve do mora. Možda su to bili nepoznati stranci koji su se selili. Teško je reći, ali jedno je sigurno. Ejla nije zbitoglavka... a oni su je ipak bili prihvatili. Brzek i Tornek iziñoše iz zemunice, za njima Danug i Druvez. Kretnjama pozdraviše Neziju kako ih je Ejla učila; to se počinjalo ukorjenjivati u Lavljem taboru, a Nezija se trudila da ih na to potakne. Ona uzvrati jutarnji pozdrav i nasmiješi se. Tada se pojavi Ridag, koji joj takoñer domahnu i nasmiješi se. Ona ga prihvati na ruke i pomilova ga, ali tada joj iščeznu smiješak s lica. Ridag nije izgledao zdravo. Bio je natekao i blijed, činilo se da je umorniji nego obično. Možda je bio bolestan.
Džondalar! Tu si - reče Brzek. - Napravio sam bacač. Idemo ga iskušati gore u stepi. Rekao sam Torneku da će mu mala šetnja pomoći da razbije glavobolju od sinoćnjeg obilnog pića. Bi li pošao s nama? Džondalar pogleda Ejlu. Izgledalo je da tog jutra neće ništa riješiti, a Trkaču je potpuno godila Latijina pažnja. U redu. Uzet ću svoj bacač - reče Džondalar. Dok su ga čekali, Ejla primijeti kako Danug i Druvez izbjegavaju Latijine napore kojima je pokušavala privući njihovu pozornost, iako joj se riñokosi momak stidljivo smješkao. Latija je s tugom u očima promatrala kako njezin brat i roñak odlaze s muškarcima. - Mogli su me pozvati da poñem s njima - promrmlja tiho, zatim se odlučno okrenu da nastavi četkati Trkača. - Želiš naučiti kako se upotrebljava bacač koplja? upita Ejla, sjećajući se davnih dana kad je gledala kako odla ze lovci i željela da poñe s njima. - Mogli su me zovnuti. Uvijek pobjeñujem Druveza u igri kolutova i sulica, a sad me nisu htjeli ni pogledati - reče Latija. - Ja ću ti pokazati, ako želiš, Latija. Kad očetkamo konje - reče Ejla. Latija pogleda Ejlu. Sjetila se kako je ta žena pokazivala upotrebu bacača i praćke; tada je primijetila da joj se Danug smiješi. Nešto joj sinu u glavi. Ejla ne želi privlačiti pažnju na sebe; ona jednostavno čini što želi činiti, ali je u tome tako dobra da svi moraju obraćati pozornost na nju. Željela bih da mi pokažeš, Ejla - reče ona. Zatim upita: - Kako to da si tako izvrsna? Hoću reći, izvrsna s praćkom i bacačem? Ejla razmisli, zatim reče: - Ja to silno želim, zatim dugo vježbam... dugo, dugo. Talut se vrati s rijeke, mokre kose i brade, napola sklopljenih očiju. - Oooh, moja glava - reče s pretjeranim jaukanjem. - Talut, zašto si smočio glavu? Na ovakvom ćeš vreme nu oboljeti - reče Nezija. - Već sam bolestan. Zamočio sam glavu u hladnu vodu da se nekako riješim ove glavobolje. Oooh... - Nitko te nije silio da onoliko piješ. Uñi unutra i osuši se. Ejla ga zabrinuto pogleda, pomalo iznenañena što Nezija pokazuje tako malo sažaljenja prema njemu. I ona je osjećala malu glavobolju kad se probudila. Je li to posljedica pića? One boze koja je svima tako draga? Njiska podiže glavu i zarza, zatim je gurnu njuškom. Led nije naškodio konjima, iako se mogao nahvatati još više, ali njima je bilo drago češanje i ljudska pažnja, pa je kobila primijetila da je Ejla stala izgubivši se u mislima. Njiska, prestani. Želiš malo više pažnje, je li? - reče ona, posluživši se uobičajenim oblikom sporazumijevanja sa svojom životinjom. lako je to već čula, Latija je opet bila iznenañena savršenim oponašanjem Njiskina rzanja; primijetila je i govor kretnjama, iako ih nije posve razumjela. - Ti znaš razgovarati s konjima? - reče djevojčica. - Njiska je prijateljica - reče Ejla, izgovorivši kobilino ime na Džondalarov način, jer se Činilo da ljudi u Taboru radije čuju običnu riječ nego njisku. - Dugo vremena, jedi
na prijateljica. - Ona potapša kobilu, zatim pogleda ždrijebe pa i njega potapša. - Mislim da je dosta četkanja. Sad ćemo uzeti bacač i idemo vježbati. Uñoše u zemunicu, prošavši kraj Taluta koji je jadno izgledao, i stigoše do četvrtog ognjišta. Ejla uze bacač i pregršt sulica, a na izlazu opazi ostatak čaja od lepezastog ranjenika koji je skuhala protiv jutarnje glavobolje. Suhi cvijet i krhki listići biljke još su visili o stabljici koja je rasla kraj češljike. lako je mirisan i aromatičan dok je svjež, ovaj je ranjenik rastao kraj rijeke gdje su mu kiše i sunce ispili snagu, ali ju je podsjetio na ono što je prije osušila i spremila. Imala , ?-" fi." -" je glavobolju i lake grčeve u želucu, pa je odlučila da uzme čaj od ranjenika i vrbove kore. "Možda će i Talutu pomoći", pomisli ona, iako je zbog njegove glasne jadikovke dvojila o tome hoće li njezin napitak izliječiti tako jaku glavobolju. Ipak je njezino sredstvo imalo veliku snagu. Uzmi ovo, Talut. Za glavobolju - reče ona izlazeći. Talut se slabašno nasmiješi, uze čašu i ispi tekućinu, ne očekujući previše, ali osjećajući zahvalnost zbog sažaljenja koje mu nitko drugi nije htio udijeliti. Plavokosa žena i djevojčica krenuše uzbrdo zajedno, idući prema ugaženom zemljištu gdje se održavalo natjecanje. Kad su stigle napogled stepe, vidješe kako se četiri muškarca koja su pošla ranije vježbaju na jednom kraju; one poñoše na suprotan kraj. Njiska i Trkač doñoše za njima. Latija se nasmiješi tamnosmeñem konju koji je rzao i mahao glavom. Zatim je počeo pasti pokraj svoje majke, dok je Ejla počinjala pokazivati Latiji kako se baca koplje. - Drži ovako - reče Ejla, držeći usku drvenu spravu koja je bila dugačka oko dvije stope u vodoravnom polo žaju. Ona stavi prvi i drugi prst desne ruke u kožnate petIje. - Zatim metni gore koplje - nastavi ona, naslanjajući tijelo koplja, možda dugačko šest stopa, na brazdu usječe nu duž sprave. Pričvrsti kuku koja je služila kao stražnji zapor za deblji kraj koplja, pazeći da ne zgnječi perca. Zatim, držeći snažno koplje, uzmahnu natrag i izbaci ga. Dugački slobodni kraj bacača podiže se da bi koplje polet jelo s većom brzinom i snagom. Ona pruži spravu Latiji. - Ovako? - reče djevojčica držeći bacač kako joj je Ejla objasnila. - Koplje leži u ovoj brazdi, a prste metnem u petlje da ga pridržim, dok kraj naslonim na stražnju kuku. - Dobro je. Sad baci. Latija hitnu koplje prilično daleko. - Nije tako teško -reče djevojčica zadovoljna sama sa sobom. Nije. Baciti koplje nije teško - složi se Ejla. - Teško je poslati koplje kamo želiš da ode. Hoćeš reći, teško je gañati. Kao sulicom kroz obruč. Ejla se nasmiješi. - Tako je. Treba vježbe da sulica proñe obruč... da proñe kroz obruč. Primijetila je kako dolazi Frebek da vidi što rade muškarci, i zbog toga je odjedanput postala svjesna svoga netoč nog govora. Još nije govorila tečno. "I meni treba vježbe", pomisli. "Ali zar je to važno? Ionako neću ostati."
Latija je vježbala pod Ejlinim nadzorom, i obje su se toliko zanijele da nisu primijetile kad su muškarci prišli bliže, prestali bacati koplja i počeli gledati njih. Dobro je, Latija! - kliknu Džondalar, kad je djevojči ca pogodila metu. - Možda ćeš biti bolja nego svi ostali! Mislim da su se ovi momci umorili vježbajući, pa su umjesto toga htjeli doći bliže i gledati kako ti to činiš. Danugu i Druvezu je bilo neugodno. Bilo je istine u Džondalarovu peckanju, ali Latija se radosno smiješila. Bit ću najbolja od svih. Vježbat ću dok to ne postig nem - reče ona. Zatim svi zaključiše da su imali dosta vježbe za prvi dan, pa se sjuriše prema zemunici. Kad su se primakli ulazu, iznutra izleti Talut. Ejla! Došla si. Što je bilo u onom piću koje si mi dala? - upita dolazeći prema njoj. Ona ustuknu korak natrag. - Ranjenik, malo lucerke, zatim listovi maline, i... - Nezija! Čuješ li ti ovo? Saznaj kako ona to sprema. Otjeralo mi je glavobolju! Osjećam se kao nov čovjek! - On pogleda oko sebe. - Nezija? - Otišla je na rijeku s Ridagom - reče Tulija. - On jutros izgleda umorno, i Nezija mu nije dala da ide daleko. Ali on je htio poći s njom... ili samo biti s njom... nisam točno razumjela njegove znakove. Obećala sam joj da ću doći i pomoći nositi vodu ili njega. Baš sam krenula. Tulijine riječi privukoše Ejlinu pažnju zbog nekoliko razloga. Osjećala je zabrinutost zbog djeteta, ali je k tome osjetila promjenu u Tulijinu držanju prema njemu. On je sad za nju bio Ridag, a ne samo "dječak", i govorila je o onome što je on rekao. Postao je za nju osoba. - Pa... - reče Talut oklijevajući, iznenañen što Nezija nije pokraj njega, a zatim se nasmija koreći sam sebe zbog sebičnosti. - Hoćeš li meni reći kako to praviš, Ejla? - Hoću - reče ona. - Reći ću ti. - Ako želim i dalje praviti bozu, moram znati i kako se pravi lijek za iduće jutro - reče on razdragano. Ejla se nasmiješi. Usprkos njegovoj krupnoći, u njemu je bilo nešto blago. Ona nije sumnjala da golemi riñobradi glavar ne može biti strašan kad se naljuti. Bio je spretan i brz Jivil X i nadasve snažan, a nije mu manjkalo ni inteligencije, ali resila ga je i nježnost. On se opirao ljutnji, lako se nije skanjivao napraviti šalu na nečiji račun, često se smijao i vlastitim slabostima. Ljudske je probleme rješavao s iskrenom brigom, a njegovo se zanimanje protezalo i izvan Lavljeg tabora. Odjedanput prodoran jauk privuče svačiju pažnju prema rijeci. Ejla odmah pojuri niz padinu; nekoliko čeljadi pohita za njom. Nezija je klečala nad malenim tijelom i gorko plakala. Tulija je stajala kraj nje s izrazom rastresenosti i bespomoćnosti. Kad je Ejla stigla, ugledala je Ridaga bez svijesti. - Nezija? - reče Ejla, pitajući izrazom lica što se desilo. - Hodali smo uz strminu - reče Nezija. - On je počeo teško disati. Pomislila sam daje bolje ako ga ponesem, ali dok sam spuštala mijeh s vodom, čula sam ga kako kriči od boli. Kad sam pogledala, on je već ležao kao sada.
Ejla se prignu i pomnjivo pregleda Ridaga, prislanjajući ruku i uho na njegove grudi, opipavajući mu vrat i čeljusti. Pogleda Neziju s tugom u očima, zatim se okrenu glavarici. Tulija, ponesi Ridaga u zemunicu, na Mamutovo ognji šte. Požuri! - zapovjedi ona. Ejla potrča ispred njih i proñe ispod nadsvoñena ulaza. Dojuri do podnožja svog ležaja i poče kopkati po svojim stvarima dok nije našla neobičnu kesicu koja je bila načinjena od cijelog vidrina krzna, zajedno s nedirnutim nogama, repom i glavom. Iskrenu njezin sadržaj na postelju i poče tražiti meñu smotuljcima i vrećicama, obraćajući pažnju na oblik i boju smotka, na vrpcu kojom je svezan svaki pojedini komad, te na broj čvorova i veličinu razmaka meñu njima. Misli su joj se rojile u glavi. "To je srce, znam da ga muči srce. Nije kucalo kako treba. Što da radim? Ne poznajem dovoljno srce. Nitko u Brunovu plemenu nije imao poteškoća sa srcem. Moram se sjetiti što mi je Iza govorila. I ona druga žena na Plemenskom zboru, ona je imala dvoje čeljadi u svom plemenu sa srčanim teškoćama. Iza je uvijek govorila: prvo razmisli što ne valja. On je blijed i natekao. Teško diše, osjeća bolove. Bilo mu je slabo. Srce mora teže raditi, mora praviti jače stiske. Što je najbolje upotrijebiti? Obični kužnjak? Ne bih rekla. A možda kukurijek? Ili velebilje? Crnu buniku? Naprstak?... lišće naprstka. On je tako jak. Mogao bi ga usmrtiti. Ali on će umrijeti ako mu ne dam nešto jako od čega će mu ponovno proraditi srce. Zatim, koliko toga treba uzeti? Hoću li ga prokuhati ili samo namočiti? Oh, da mi se sjetiti kako je to Iza činila. Gdje mi je naprstak? Zar ga nemam?" Ejla, što se dogodilo? Ona podiže glavu i ugleda Mamuta kraj sebe. Ridag... njegovo srce. Nose ga. Tražim... jednu biljku. Visoka stabljika... cvijeće visi... grimizno, iznu tra crvene točke. Veliki listovi, pod prstima kao krzno, s donje strane. Od toga srce... gura. Znaš biljku? Ejla se osjećala ukočeno zbog oskudnosti rječnika, ali bila je jasnija nego što je mislila. - Naravno, to je naprstak. On je vrlo jak... - Mamut je promatrao Ejlu kako sklapa oči i duboko diše. - Da, ali to je potrebno. Moram se sjetiti koliko... Evo vrećice! Iza mi je rekla da je uvijek imam... Tada uñe Tulija noseći dječaka. Ejla strže krzno sa svog ležaja, prostrije ga na zemlju kraj vatre i naredi ženi da položi dijete. Nezija je stajala iza nje, ostali su se tiskali naokolo. Nezija, skini mu gornje krzno. Raskopčaj ga. Talut, ovdje ima previše čeljadi. Mjesta - nalagala je Ejla, ne zna jući da izdaje zapovijedi. Otvorila je kožnatu kesicu i pomirisala sadržaj, zatim zabrinuto pogledala starog vrača. Onda svrnu pogled na dijete u nesvijesti, a lice joj se odlučno stegnu. - Mamut, treba jaka vatra. Latija, daj kamenje za kuhanje, zdjelu vode, čašu za piće. Dok mu je Nezija razvezivala odjeću, Ejla je stavljala smotak krzna s druge strane da mu podigne glavu. Talut je odmicao ustranu ljude da Ridag ima više zraka i da Ejla ima više prostora za rad. Latija je brižljivo ložila vatru koju je Mamut zapalio, trudila se da što prije zagrije kamenje. Ejla provjeri Ridagovo bilo; teško gaje bilo naći. Nasloni uho na njegov prsni koš. Disanje mu je bilo plitko i hrapavo. Trebalo mu je pomoći. Ona mu pomaknu glavu unatrag, da napravi prolaz za zrak, zatim prisloni usta na njegova da mu udahne zrak u pluća, kao što je uradila s Nuvijom.
Mamut ju je neko vrijeme promatrao. Izgledala mu je premlada za toliku Iječiteljsku vještinu, i zacijelo je u jednom trenutku oklijevala, ali to je prošlo. Sad je bila mirna, usredotočena na dijete, izdajući naredbe sa smirenom sigurnošću. On kimnu glavom, zatim sjede iza bubnja od mamutove lubanje i poče odmjereno udarati, prateći zvukove bubnja tihim pojanjem koje je čudnovato djelovalo i opuštalo napetost što je prožimala Ejlu. Pojanje su brzo prihvatili ostali članovi Tabora; ono ih je smirivalo i u njima budilo osjećaj da blagotvorno pridonose liječenju. Tornek i Digija uzeše svoja glazbala, a zatim se pojavi Ranek s bjelokosnim obručima koji su zveckali. Glazba bubnjeva i pojanja i zveketa nije bila glasna ni zaglušna, nego je blago odzvanjala i smirivala ljude. Napokon je voda uzavrela, a Ejla odmjeri količinu suhog naprstkova lista na dlanu i posu ga po grgoljavoj vodi u zdjeli. Zatim pričeka, puštajući da se listići namoče i pokušavajući zadržati mir, dok joj napokon boja i unutrašnji osjećaj nisu rekli da je gotovo. Tada nali malo vrele tekućine u čašu. Zatim metnu Ridagovu glavu u krilo i na trenutak sklopi oči. Taj se lijek nije mogao s lakoćom uzimati. Pogrešna bi ga količina usmrtila, a jakost je u lišću svake biljke bila različita. Ona otvori oči i ugleda dva živa plava oka, puna ljubavi i zabrinutosti, pa se zahvalno nasmiješi Džonda-laru. Prinese čašu ustima i zamoči jezik u tekućinu, kušajući jakost napitka. Zatim metnu gorko piće na dječje usne. On se zagrcnu pri prvom gutljaju, ali to ga lagano osvijesti. Pokušao se nasmiješiti kad je prepoznao Ejlu, ali umjesto toga na licu mu se javi bolan grč. Ona ga navede da još pije, polako, motreći pažljivo promjene na njemu: temperaturu kože, boju puti, micanje očiju, dubinu disanja. I članovi Lavljeg tabora gledahu s velikom zabrinutošću. Nisu ni bili svjesni koliko im je to dijete značilo sve dok nije došao u opasnost njegov život. S njima je odrastao, bio je jedan od njih, a odne-davno su počeli shvaćati da nije toliko ni različit. Ejla nije ni zapazila kad je prestalo bubnjanje i pojanje, ali smireni zvuk Ridagova dubokog disanja grmio je kao urlik pobjede u grobnoj tišini zemunice ispunjene silnom napetošću. Ejla začu laki šum pri njegovu drugom dubokom udisaju i osjeti kako pomalo jenjava njezina zabrinutost. Ritam se opet začu, ovaj put u promijenjenom tempu, jedno dijete zaplaka, javiše se tihi glasovi. Ona odloži čašu, provjeri bilo na dječakovu vratu, opipa mu grudi. Disanje je bilo lakše, bolovi manji. Ona podiže pogled i vidje kako joj se Nezija smiješi kroz pune oči suza. Nije bila sama. Ejla je držala dijete sve dok nije bila sigurna da mu je udobno, a zatim ga je zadržala od puke želje. Kad bi napola sklopila oči, već bi mogla zaboraviti čeljad oko sebe. Mogla je gotovo zamisliti da je taj dječak, koji je toliko sličan njezinu sinu, zaista dijete koje je ona rodila. Suze koje su kvasile njezine obraze tekle su koliko zbog nje same i sina za kojim je čeznula toliko zbog djeteta koje je držala u krilu. Naposljetku Ridag zaspa. Liječenje ga je izmorilo, kao i Ejlu. Talut ga uze i odnese ga na postelju, a zatim Džondalar pomože njoj da ustane. Stajao je kraj nje obujmivši joj ramena, a ona se naslanjala na nj, osjećajući iscrpljenost i zahvalnost zbog njegove pomoći. Suze olakšanja sjale su u očima većine okupljenih ljudi, ali teško je bilo naći prikladne riječi. Nisu znali što bi rekli mladoj ženi koja je spasila dijete. Smiješili su se, potvrdno kimali, toplo dodirivali njezine ruke; neki su nešto mucali, čuli su se samo nerazumljivi zvukovi zahvalnosti. Bilo je to više nego dovoljno za Ejlu. U tom bi joj času bilo neugodno da je čula previše riječi pohvale i zahvaljivanja. Kad je Nezija provjerila da Ridag udobno leži, prišla je Ej I i da s njom razgovara. - Mislila sam da je umro. Ne mogu vjerovati da sad spava - rekla je. - Dobar je bio taj lijek.
Ejla kimnu. - Da, ali jak. Mora uzeti svaki dan, malo, ne previše. Mora uzeti zajedno s drugim lijekom. Ja ću pomiješati za njega. Ti od toga pravi čaj, ali prije neka prokuha. Pokazat ću ti. Daj mu čašicu izjutra, drugu prije spavanja. Više će mokriti po noći, dok ne proñe oteklina. Hoće li ga taj lijek izliječiti, Ejla? - upita Nezija, ne krijući nadu u glasu. Ejla joj dotaknu ruku i pogleda je u oči. - Ne, Nezija. Nijedan mu lijek ne može pomoći - odgovori čvrstim glasom u kojem je odzvanjala tuga. Nezija snuždeno spusti glavu. Znala je to oduvijek, ali Ejlin je lijek učinio takvo čudo, pa se ipak ponadala. Lijek će pomoći. Ridag će se bolje osjećati. Neće ga toliko boljeti - nastavi Ejla. - Ali nemam mnogo toga. Ostali su mi lijekovi u dolini, a nećemo dugo ići onamo. Ali Mamut poznaje naprstak, možda ga ima. Tada progovori Mamut: - Ja imam dar Viñenja, Ejla. ..
Malo imam dara za liječenje, ali Mamut iz Vučjeg tabora je dobar izlječitelj. Možemo poslati nekoga da zamoli malo tog lijeka, kad se razvedri. To će ipak potrajati nekoliko dana. Ejla se nadala da ima dovoljno lijeka koji potiče srce, smatrala je da će njezino lišće naprstka potrajati dok netko ne nabavi drugo, ali je još više željela da ostale njezine trave budu kraj nje. Nije se pouzdavala u tuñe metode. Uvijek je pomnjivo sušila široko lišće, polagano, na suhom i mračnom mjestu, izvan domašaja sunca, da u njemu ostane što više djelotvornih sastojaka. Željela je zapravo da ima uza se sve svoje ljekovite prerañevine, ali one su stajale pohranjene u njezinoj spilji u dolini. Ejla je uvijek nosila uza se vidrino krzno s lijekovima, po uzoru na Izu; u toj je vrećici imala razno korijenje i koru, cvjetove, lišće, plodove i sjemenje. Ali to je bilo tek malo više od prve pomoći. U spilji je imala cijelu malu farmakopeju, premda je živjela sama i nije imala nikakve prilike da se posluži tim lijekovima. Ona je zbog vježbe i navike skupljala ljekovito bilje koje se pojavljivalo u odreñeno godišnje doba. To je kod nje bilo priroñeno gotovo kao hodanje. Poznavala je mnoge druge uporabe biljnog svijeta oko sebe, od vlakana za uzice do hrane, ali nju su najviše zanimala ljekovita svojstva. Teško je mogla proći pokraj neke travke kojoj je poznavala ljekovitu narav da je ne ubere, a znala je na stotine takvih trava. Toliko je bila prisna s vegetacijom da su je uvijek zanimale nepoznate biljke. Tražila je sličnosti s već poznatim biljkama, slagala ih je u kategorije unutar većih kategorija. Mogla je odrediti srodne vrste i porodice, ali dobro je znala da vanjska sličnost ne mora nužno značiti slično djelovanje, pa je oprezno vršila pokuse na sebi, ispitujući ih s iskustvom i znanjem. Bila je oprezna s doziranjem i načinom pripremanja. Ejla je znala da otopina, načinjena lijevanjem vrele vode po raznom lišću, cvijeću i bobicama, a zatim ostavljena da se slegne, sadrži u sebi aromatične i nepostojane glavne sastojke i srži. Iskuhavanje je izvlačilo smolaste i gorke sastojke i bilo je prikladnije za tvrñe tvari kao što su kore, korijenje i sjemenje. Znala je kako se dobivaju glavna ulja, sokovi i smole iz trava, kako se prave masti, sirupi, tonici, melemi i ulja uporabom životinjske masti ili sredstava za zgušnjava nje. Znala je kako se miješaju sastojci i kako se pojačavaju ili razblažuju po potrebi.
Isti postupak usporeñivanja meñu biljkama mogao se primijeniti i na otkrivanje sličnosti meñu životinjama. Ejlino poznavanje ljudskog tijela i njegovih funkcija došlo je kao rezultat dugačke povijesti izvlačenja zaključaka nakon pokušaja i pogrešaka, a široko razumijevanje životinjske anatomije potjecalo je od rasijecanja ulovljenih životinja. Njihova se povezanost s ljudima mogla vidjeti kad bi se dogodila kakva nesreća ili ozljeda. Ejla je bila botaničar, farmaceut i liječnik; njezina se magija sastojala od naslijeñenog ezoteričnog predanja koje se poboljšavalo od generacije do generacije tijekom stotina, tisuća, možda milijuna godina postojanja skupljača plodova i lovaca čiji je opstanak ovisio o dubokom poznavanju zemlje na kojoj su živjeli i njezinih plodova. Oslanjajući se na taj izvor nepisane povijesti, koji joj je postao dostupan kroz učenje od Ize, a sama ga je obogatila uroñenim analitičkim talentom i intuitivnom percepcijom, Ejla je mogla dijagnosticirati i liječiti većinu bolesti i ozljeda. Ona je oštrim kremenim nožem ponekad obavljala i manje operacije, ali njezina je medicina više ovisila o vrlo složenim djelotvornim sastojcima ljekovitog bilja. Bila je vješta, lijekovi su joj bili djelotvorni, ali ipak nije mogla obaviti velike kirurške zahvate da bi otklonila uroñenu srčanu manu. Dok je Ejla promatrala usnulog dječaka koji je toliko sličan njezinu sinu, osjetila je duboko olakšanje i zahvalnost pri pomisli da je njezin Dark bio jak i zdrav poslije roñenja; to ipak nije ublažilo njezinu bol kad je morala reći Neziji da nikakav lijek ne može pomoći Ridagu. Poslije podne Ejla je pretraživala svoje smotke i vrećice trava da pripremi mješavinu koju je obećala Neziji. Mamut ju je opet tiho promatrao. Više nitko nije mogao sumnjati u njezinu izlječiteljsku vještinu, čak ni Frebek, koji možda još ne bi to priznao, ili Tulija, koja nije toliko glasna ali je, to je starac vrlo dobro znao, vrlo skeptična. Ejla je izgledala kao obična mlada žena, vrlo privlačna čak i za njegove ostarjele oči, ali on je bio uvjeren da se u njoj krije mnogo više nego što itko sluti; sumnjao je da i ona sama poznaje puni doseg svojih mogućnosti. "Kakav je težak i divan život provela!" razmišljao je. "Naizgled je tako mlada, a po iskustvu je već starija nego što će mnogi ljudi ikada biti. Koliko je s njima živjela? Kako se toliko izvještila u medicini?" pitao se. Znao je da se takva vještina teško uči, da čovjek mora biti roñen za to, a ona je bila došljak meñu njima. Tu je zatim njezin neočekivani dar Viñenja. Koji se još talenti kriju u njoj? Koje još neupotrijeb-Ijeno znanje posjeduje? Koje neotkrivene tajne? "Njezina se snaga javlja u prijelomnim trenucima", pomisli starac, sjetivši se kako je Ejla izdavala zapovijedi Tuliji i Talutu. "Čak je i meni nareñivala. I nitko se nije usprotivio! Vodstvo joj je priroñeno. Kroz kakva je iskušenja prošla da je tako mlada već stekla toliku snagu duha? Majka ima neki plan za nju, u to sam siguran. Ali što je s onim mladim čovjekom, sa Džondalarom? I on je u velikoj milosti, ali njegovi darovi nisu iznimni. Što je Ona s njim nakanila?" Ejla je spremala ostatak svojih trava kad je Mamut pozornije pogledao njezinu vrećicu od vidrina krzna. Bilo mu je poznato. Mogao je sklopiti oči i vidjeti slično krzno koje ga je zapljusnulo poplavom uspomena. - Ejla, mogu li to vidjeti? - upita Mamut, želeći bolje razgledati krzno. - Ovo? Moju medicinsku torbu? - začudi se ona. - Oduvijek sam se pitao kako izgledaju. Ejla mu pruži neobičnu torbu i primijeti artritične kvrge na njegovim dugačkim, tankim, staračkim rukama. Stari šaman pažljivo pregleda torbu. Pokazivala je tragove izlizanosti; odavno je ima. Nije načinjena šivanjem i spajanjem komada, nego je uzeta koža jedne jedine životinje. Umjesto da se razreze vidrin trbuh, kako se obično postupalo pri deranju životinje, samo joj je bio presječen grkljan, a glava je ostala spojena preko komada kože na leñnoj strani vrata. Kosti i utroba izvučeni su
kroz taj prorez, dok je mozak iscijeñen tako da se lubanja malo spljoštila. Cijela je koža zatim obrañena, a oko vrata izbušene su rupice kamenim šilom da bi se kroz njih provukla vrpca kojom se zatvara otvor. Tako se dobila torba od glatkog, nepropusnog vidrina krzna s netaknutim nogama i repom, dok je glava ostala da služi kao svojevrstan poklopac. Mamut joj vrati torbu. - Jesi li ti to napravila? Ne. Iza je napravila. Ona je bila Iječiteljica u Brunovu plemenu, moja... majka. Učila me od djetinjstva, gdje rastu biljke, kako se pravi lijek, kako se upotrebljava. Bila je bolesna, nije mogla ići na Plemenski zbor. Brun je morao imati izlječiteljicu. Uba bila premlada, ostala samo ja... Mamut kimnu s razumijevanjem, zatim je oštro pogleda i reče: - Koje si ime malo prije izgovorila? - Ime majke? Iza. - Ne. Drugo ime. Ejla časak promisli pa upita: - Uba? - Tko je Uba? - Uba je... sestra. Ne prava sestra, ali kao da mi je sestra. Ona je Izina kći. Sad je ona Iječiteljica... i majka je... - Je li to često ime? - prekide je Mamut glasom u kojem je titralo uzbuñenje. - Ne... ne bih rekla... Kreb je dao ime Ubi. Majka Izine majke imala je isto ime. Kreb i Iza su djeca iste majke. - Kreb! Reci mi, Ejla, o tom Krebu: je li imao kljastu ruku i je li hramao u hodu? - Da - odgovori Ejla u čuñenju. "Kako Mamut to može znati?" pitala se. I je li bio još jedan brat? Mlañi, ali snažan i zdrav? Ejla se namršti zbog tih upornih Mamutovih pitanja. Da. Brun. On je bio voña. - Velika majko! Ne mogu vjerovati! Sad razumijem. - Ja ne razumijem - reče Ejla. - Ejla, doñi. Sjedni. Želim ti nešto ispričati. Povede je do mjesta kraj ognjišta, blizu svog ležaja. Sjede na uzvišenje, a ona se spusti na podnu prostirku i pogleda ga s izrazom iščekivanja. Nekoć, prije mnogo, mnogo godina, dok sam bio vrlo mlad, doživio sam nešto čudnovato što je promijenilo moj život - poče Mamut. Ejla osjeti neko neobjašnjivo treperenje pod kožom, a činilo joj se kao da već zna što će starac reći. Manuv i ja potječemo iz istog Tabora - nastavi Mamut. - Njegova je majka izabrala jednog moga roñaka za druga. Rasli smo zajedno, pa smo po momačkom običaju razgovarali da zajedno krenemo na Putovanje, ali onog ljeta kad smo se spremali poći on se razbolio. Teško se razbolio.. Željno sam očekivao naš polazak, kanili smo se zadržati nekoliko godina, pa sam se iskreno nadao da će ozdraviti, ali bolest se otegla. Naposljetku, potkraj ljeta, odlučio sam poći sam na Putovanje. Svi su me odvraćali od toga, ali nisam htio odustati. Htjeli smo zaobići Beransko more - produži starac - a zatim nastaviti istočnom obalom velikog Južnog mora, kao što je Vimez učinio. Ali već se bližio kraj lijepog godišnjeg doba, pa sam odlučio presjeći poluotok i stići do istočnog
planinskog lanca. Ejla potvrdi glavom. Tim je putem Brunovo pleme išlo na Plemenski zbor. Nikome nisam rekao što sam naumio. Bilo je to područje zbitoglavaca, znao sam da bi mi svi prigovorili. Mislio sam da ću izbjeći svaki dodir ako budem oprezan, ali nisam računao na slučajne nezgode. Ni danas ne znam pouzdano kako se to desilo. Išao sam duž strme riječne obale, bila je to gotovo klisura, i znam da sam se okliznuo i pao. Vjerojatno sam neko vrijeme bio bez svijesti. Osvijestio sam se kasno predvečer. Boljela me je glava i nije mi bila bistra, ali mnogo gore mi je bila ozlijeñena ruka. Kost je bila iščašena i slomljena, trpio sam velike bolove. Teturao sam niz rijeku neko vrijeme, ne znajući ni sam kamo idem. Izgu bio sam svoj svežanj i nisam ni pomišljao da ga tražim. Ne znam koliko sam dugo hodao, ali već se bilo smračilo kad sam ugledao vatru. Nisam uzeo u obzir da se nalazim na poluotoku. Kad sam ugledao ljudske prilike kraj vatre, kre nuo sam prema njoj. Mamut odahnu, zatim nastavi priču: - Mogu zamisliti njihovo iznenañenje kad sam doteturao meñu njih; ali tada sam već bio u tolikom bunilu da nisam znao gdje sam. Moje je iznenañenje nastupilo kasnije. Probudio sam se u nepoznatoj okolini, ne znajući kako sam tamo dospio. Kad sam primijetio zavoj na glavi i drvene rašlje na ruci, sjetio sam se pada i pomislio kako sam imao sreće što sam naišao na Tabor s dobrim vidarom, ali tada se pojavila neka žena. Možda ti možeš zamisliti, Ejla, kako sam se zaprepastio kad sam shvatio da se nalazim u nekom njihovu plemenu. I Ejla je bila zaprepaštena. - Ti! Ti si čovjek sa slomljenom rukom? Poznaješ Kreba i Bruna? - izgovori ona s izrazom nevjerice. Svladaše je osjećaji i suze potekoše iz kutova njenih očiju. Bilo joj je sve to kao nekakva poruka iz prošlosti. - Čula si o meni? - Iza mi je rekla. Prije njezina roñenja, njezina majka je liječila čovjeka sa slomljenom rukom. Čovjeka koji je pripa dao Drugima. I Kreb mi je to rekao. On mi je rekao da me je Brun prihvatio u Pleme zato što je od onog čovjeka, od tebe, Mamut, naučio da su i Drugi ljudi. - Ejla zastade, pogleda bijelu kosu, naborano staro lice, starca kojemu su svi iskazivali štovanje. - Iza sad stupa svijetom duhova. Ona nije bila roñena kad si došao. A Kreb... bio je dječak, još ga nije izabrao Ursus. Kreb je bio vrlo star kad je umro... Kako to da si ti još živ? - I ja sam se pitao zbog čega mi je Majka podarila toliko mnogo godišnjih doba. Mislim da mi je upravo sada dala odgovor. "mi"? p CV-: .ti" - Talut? Spavaš li? - prošapta Nezija ogromnom glavaru na uho i prodrma ga. - Ha? Što se dogodilo? - upita on, naglo probuñen. - Pst. Nemoj probuditi sve ostale. Talut, ne možemo dopustiti da Ejla sad ode. Tko će se drugi put pobrinuti za Ridaga? Mislim da bismo je morali usvojiti, da postane član
naše obitelji, da postane Mamutovka. On podiže oči i ugleda njezin pogled u kojem se zrcalila rumen vatre s ognjišta. - Znam da se brineš o dječaku, Nezija. I ja se brinem. Ali, je li tvoja ljubav dovoljan razlog da neki stranac postane naš član? Sto bih rekao na Vijeću? Nije riječ samo o Ridagu. Ona je Iječiteljica, dobra Iječiteljica. Imaju li Mamutovci toliko dobrih Iječitelja da je možemo tako lako pustiti da ode? Pogledaj što se desilo tek za nekoliko dana. Spasila je Nuviju od smrti davljenjem... Znam da je Tulija rekla kako je to mogla biti samo naučena tehnika, ali tvoja sestra ne može to reći za Ridaga. Ejla je znala što čini. Upotrijebila je znanje liječenja. Ima pravo i kad onako govori o Fraliji. I sama mogu vidjeti da teško nosi plod, a one borbe i svañe neće joj pomoći. A sjeti se još svoje glavobolje. Talut se nasmiješi. - To je bilo više nego izlječiteljska čarolija. Bilo je čudesno! - Pst! Probudit ćeš cijelu zemunicu. Ejla je više nego izlječiteljica. Mamut kaže daje ona i neizvježbana vidjelica. A pogledaj njezin odnos prema životinjama: ne bih se začu dila da je i zazivačica. Pomisli kakvu bi korist imao Tabor kad bi se pokazalo da nema samo dar viñenja nego i priziva nja životinja! - Ti to ne znaš, Nezija. Samo nagañaš. - Dobro, ne moram nagañati kad je riječ o njezinoj vještini s oružjem. Znaš da bi postigla veliku Svadbarinu kad bi bila Mamutovka, Talut. Sa svim što ima ponuditi, reci mi da li bi bila vrijedna kao kći tvog ognjišta. Hmmm. Kad bi bila Mamutovka, i k tome kći Lavljeg ognjišta... Ali možda ona ne želi biti Mamutovka, Nezija. Što ćemo s tim mladićem, sa Džondalarom? Očito je da meñu njima postoje jaki osjećaji. Nezija je i o tome razmišljala, pa je imala spreman odgovor. - Pitaj i njega. - Oboje! - prasnu Talut i sjede. - Pst! Stišaj glas. - Ali on ima svoj narod. Kaže da je Zel... Zel... tako nekako. - Zelandonac - šapnu Nezija. - Ali njegov narod živi daleko odavde. Zašto bi se upuštao u tako dugačak put ako može naći dom kod nas? Mogao bi ga svejedno pitati, Talut. Oružje koje je izumio moralo bi biti dovoljan razlog za Vije će. A Vimez kaže da je izvrstan graditelj oruña. Ako mu moj brat dade preporuku, znaš da ga Vijeće neće odbiti. - To je istina... ali, Nezija - reče Talut i opet leže kako znaš da bi oni htjeli ostati? - To ne znam, ali ti ih možeš pitati. Bilo je kasno jutro kad je Talut izišao iz dugačke nastambe i primijetio kako Ejla i Džondalar odvode konje iz Tabora. Nije bilo snijega, ali jutarnji se mraz još posvuda vidio u kristalnoj bjelini, a njihove su glave bila obavijene parom od disanja. Statički je elektricitet pucketao u ledenom zraku. Žena i muškarac bili su obučeni za studen, nosili su kožuhe s kukuljicama na glavi, dok im je na nogama krzno bilo tijesno omotano i uvučeno u obuću koja je bila pričvršćena uz donji rub hlača. Džondaiar! Ejla! Zar odlazite? - zovnu on, trčeći da ih stigne. Ejla potvrdno kimnu, a Talutu iščeznu smiješak s lica.
Samo ćemo malo izvesti konje u šetnju - objasni Džondalar. - Vratit ćemo se poslije podne. Zaboravio je reći da takoñer traže malo samoće, mjesto gdje bi mogli na miru razgovarati, bez smetnji, o tome hoće li se vratiti u Ejlinu dolinu. Odnosno, mjesto gdje bi Džondalar mogao nagovoriti Ejlu da se ne vraća.
- Dobro. Rado bih priredio vježbanje s onim bacačima koplja, kad se proljepša vrijeme. Htio bih vidjeti kako se upotrebljavaju i što bih ja mogao učiniti s njima - reče Talut. - Mislim da bi se mogao iznenaditi - odgovori Džondalar smiješeći se- kad bi vidio što se s bacačem može učiniti. - Ali oni ne bacaju sami. Siguran sam da dobro služe vama, ali nama je potrebna vježba, a bojim se da prije pro ljeća neće biti previše vremena za vježbanje - reče Talut zabrinuto. Ejla je čekala, oslonivši ruku na kobilin hrbat, odmah ispod njezine kratke tvrde grive. Iz rukava njezina kožuha visila je o uzici teška krznena rukavica. Uzica je prolazila kroz cijeli rukav, zatim kroz rupicu na šiji, pa niz drugi rukav, da bi na kraju opet bila privezana za drugu rukavicu. Zahvaljujući toj uzici, kad bi ustrebala vještina gole ruke, rukavice su se lako mogle skinuti bez straha da će se izgubiti. U zemlji s tako velikom studeni i tako jakim vjetrovima, izgubljena rukavica mogla je značiti izgubljenu ruku, ili izgubljeni život. Mladi je konj frktao i poskakivao od uzbuñenja, gurkajući nestrpljivo Džondalara glavom. Svi su bili tako željni puta, čekali su da razgovor završi samo zbog pristojnosti. To je Talut znao, ali je ipak odlučio nastaviti s pitanjima. - Nezija je sa mnom sinoć razgovarala, a ja sam jutros razgovarao s nekim ljudima. Bilo bi korisno da imamo neko ga pri ruci tko će nam pokazati kako se upotrebljava to oružje za lov. - Tvoja je gostoljubivost bila više nego plemenita. Znaš da bih vrlo rado svakom pokazao kako se upotrebljava bacač koplja. To je prilično mala naknada za sve što si za nas učinio - reče Džondalar. Talut kimnu, zatim nastavi: - Vimez mi kaže da si izvrstan kalatelj kremena, Džondalar. Mamutovcima će uvijek dobro doći netko tko proizvodi dobro oruñe. I Ejla posjeduje mnoge vještine koje bi dobro poslužile svakom Taboru. Ona nije samo korisna s bacačem koplja i praćkom, tu si imao pravo - Talut se okrenu od Džondalara prema Ej I i -nego je još izlječiteljica. Htjeli bismo da ostanete s nama. Nadao sam se da ćemo možda zimovati s vama, Talut, i cijenim tvoju ponudu, ali ne znam što Ejla misli o tome - odgovori Džondalar i nasmiješi se, osjećajući da Talutova ponuda nije mogla doći u bolji čas. Kako bi ona sad mogla otići? Sigurno više vrijedi Talutov poziv nego Fre-bekova neugodnost. Talut nastavi, upućujući svoju opasku mladoj ženi. -Ejla, ti sad nemaš svoj narod, a Džondalar živi vrlo daleko, možda dalje nego što bi htio putovati kad bi našao dom ovdje. Voljeli bismo da oboje ostanete, ne samo preko zime, nego zauvijek. Pozivam te da postaneš jedna od nas, i ne govorim samo u svoje ime. Tulija i Brzek rado bi usvojili Džondalara za Turovo ognjište, a Nezija i ja želimo da ti postaneš kći Lavljeg ognjišta. Budući daje Tulija glavarica, a ja sam glavar, to bi vam donijelo visok položaj meñu Mamutovcima. - Hoćeš reći da nas želite usvojiti? Želiš da postanemo
Mamutovci? - protisnu Džondalar, pomalo zapanjen, i pocrvenje od iznenañenja. - Hoćete mene? Želite me usvojiti?- upita Ejla. Slušala je razgovor i mrštila se prateći smisao, ali nije bila sigurna da vjeruje to što čuje. - Želite da Ejla Ničija postane Ejla Mamutovka? Krupni se čovjek nasmiješi. - Da. Džondalar je ostao bez riječi. Gostoljublje prema došljacima može biti pitanje običaja, ili ponosa, ali nijedan narod nije imao običaj pitati strance da se pridruže njihovu plemenu, njihovoj obitelji, bez velikih razloga. - Ja... ovaj... ne znam... što da kažem - reče on. - Vrlo sam počašćen. Velika je čast to što nas pitaš. - Znam da vam treba malo vremena da o tome razmisli te, jedno i drugo - reče Talut. - Začudio bih se kad vam ne bi trebalo. Nismo to svima spomenuli, a cijeli se Tabor mora složiti, ali to neće biti nikakav problem kad se uzme u obzir što sve donosite. Osim toga, zagovaramo vas Tulija i ja. Htio sam najprije pitati vas. Ako pristajete, sazvat ću opći zbor. Tiho su promatrali velikog glavara kako se vraća u zemunicu. Htjeli su naći mjesto za razgovor, nadajući se da će riješiti probleme koji su se počeli javljati meñu njima. Talutov neočekivani poziv dodao je posve novu dimenziju njihovim mislima, odlukama koje je trebalo donijeti, zapravo njihovu životu. Ne rekavši ni riječi, Ejla uzjaha na Njisku, a Džondalar se vinu iza nje. Praćeni Trkačem, krenuše uz brežuljak prema otvorenoj stepi, svako zanijeto svojim mislima. " f li Vi Jč ," Ejla je bila neizrecivo ganuta Talutovom ponudom. Kad je živjela s Plemenom, često se osjećala strankinjom, ali to nije bilo ništa u usporedbi s bolnom prazninom, s očajnom osamljenošću koju je upoznala bez njih. Od časa kad je napustila Pleme do Džondalarova dolaska bila je potpuno sama. Nije imala nikoga, nikakav osjećaj pripadnosti, nikakva doma, nikakva naroda, a znala je da nikad više neće vidjeti Pleme. Zbog potresa je ostala siroče, prije nego što ju je našlo Pleme; potres na dan njezina izgona dao je tom činu dubok osjećaj konačnosti. U sebi je nosila duboki elementarni strah, kombinaciju prvobitnog užasa od micanja zemlje i grčevite boli djevojčice koja je sve izgubila, čak i spomen na one kojima je pripadala. Ničega se Ejla nije bojala kao podrhtavanja zemlje. Ono joj je uvijek izgledalo kao znak promjena u njezinu životu, naglih i snažnih promjena kao na zemljinoj površini. Bilo je to gotovo kao da joj sama zemlja govori Što treba očekivati... ili kao da dršće od sažaljenja. Ali kad je prvi put izgubila sve svoje, Pleme je postalo njezin rod. Sada, ako želi izabrati, može ponovno imati svoj narod. Može postati Mamutovka, neće više biti sama. Ali što će biti sa Džondalarom? Kako bi on mogao izabrati narod pored svoga? Da li bi htio ostati i postati Mamu-tovcem? Ejla je u to sumnjala. Bila je sigurna da se on želi vratiti u svoj zavičaj. Ali on se bojao da će se svi Drugi ponašati prema njoj kao Frebek. On ne želi da ona govori o Plemenu. Što će biti ako poñe s njim, a oni je ne htjednu prihvatiti? Možda su svi u njegovu narodu poput Frebeka. Ona se ne bi ustručavala spominjati Izu i Kreba i Bruna i svoga sina, ne bi smatrala da se njih treba stidjeti. Ne bi se sramila ljudi koje je voljela!
Želi li poći u njegov zavičaj i izložiti se opasnosti da se prema njoj odnose kao prema životinji? Ili želi ostati ovdje gdje je žele, gdje je prihvaćaju? Lavlji je tabor uzeo čak i dijete miješanih duhova, dječaka poput njezina sina... Odjedanput joj mozgom sijevnu misao. Ako su primili jednoga, da li bi primili i drugoga? Onoga koji nije slab ni bolestan? Onoga koji bi mogao naučiti govoriti? Mamutov-sko se područje prostire sve do Beranskog mora. Nije li Talut rekao da ondje netko ima Vrbov tabor? Poluotok na kojem živi Pleme nije daleko odande. Ako postane Mamutovka, možda bi, jednog dana, mogla... Ali što će biti sa Džondalarom? Što će biti ako on ode? Ejla pri toj misli osjeti duboku bol u želucu. Da li bi mogla živjeti bez Džondalara? Pitanja su je mučila, rvala se s mislima. I Džondalar se borio sa svojim protuslovnim željama. Jedva je i razmislio o ponudi, samo je želio naći razlog da je odbije a da pri tom ne uvrijedi Taluta i Mamutovce. On je Džondalar Zelandonac i njegov je brat imao pravo: nikad ne bi mogao biti ništa drugo. Želio se vratiti doma, ali to je bila više dosadna bol nego neka hitnja. Njegov je zavičaj tako daleko, trebala bi cijela godina da se proputuje sama udaljenost. Duševnu mu je muku zadavala Ejla. lako nikad nije oskudijevao sa sklonim družicama, koje bi većinom rado bile zasnovale trajnu vezu, nikad nije našao ženu kakvu je želio - dok nije sreo Ejlu. Nijedna žena u njegovu narodu, nijedna od onih s kojima se upoznao na putovanjima nije bila sposobna prouzročiti u njemu ono stanje koje je vidio kod drugih a sam ga nije mogao osjetiti. Kad je nju sreo, zavolio ju je više nego što je mislio da je moguće. Ona je bila sve što je ikad poželio od žene, i više od toga. Nije mogao ni zamisliti život bez nje. Ali on je znao i što znači navući nemilost na sebe. Sva svojstva koja su ga privukla- njezina kombinacija nevinosti i mudrosti, čestitosti i tajanstva, samopouzdanja i ranjivosti -bila su posljedica istih okolnosti koje bi mogle biti uzrokom da sam osjeti bol nemilosti i prognanstva. Ejla je odrasla u Plemenu, meñu ljudima koji su različiti na neobjašnjiv način. Za većinu ljudi koje poznaje, ono što Ejla naziva Plemenom nisu ljudska stvorenja. Oni ih smatraju životinjama, vjeruju da ih je stvorila Majka radi njihovih potreba. Sličnosti su se priznavale, ali očevidne ljudske karakteristike Plemena nisu pomogle da se razviju prisni osjećaji bratstva. Više su se smatrale prijetnjom, pa su se naglašavale razlike. Za ljude poput Džondalara članovi Plemena su bili neizrecivo životinjska vrsta koja čak nije uključena u hram stvorenja Velike majke zemlje, kao da su se okotili od nekog velikog nepremjerljivog zla. Ali više je bilo priznavanja zajedničkih ljudskih osobina na djelu nego na riječi. Džondalarova se vrsta doselila na plemensko područje prije nekoliko naraštaja, često oduzimajući dobra prebivališta blizu bogatih pašnjaka i lovišta, odgoneći Pleme u druge krajeve. Ali kao što vučji čopor dijeli područje izmeñu sebe, i svatko brani svoj dio od drugoga, tako je prihvaćanje granica meñu područjima bilo prešutno priznavanje da su jednaki. Džondalar je uspio shvatiti, otprilike u vrijeme kad je shvatio svoje osjećaje prema Ejli, da je sav život stvorila Velika majka zemlja, uključujući i zbitoglavce. Ali, premda ju je ljubio, bio je uvjeren da bi Ejla meñu njegovim narodom bila izopćenik. Nije ona samo zbog svog života meñu njima bila najniži stvor. Smatrali bi je neizrecivom nakazom, koju je osudila Majka, zbog toga što je rodila dijete miješanih duhova, pola životinju a pola čovjeka. Taj tabu je bio zajednički. Svi narodi koje je Džondalar upoznao na putovanjima držali su se tog vjerovanja, premda neki jače nego drugi. Neki ljudi nisu čak ni dopuštali postojanje takvih potomaka, dok su drugi držali da je riječ o neugodnim šalama. Zbog toga je on bio onako preneražen kad je zatekao Ridaga u Lavljem taboru. Bio je siguran da Neziji nije bilo lako, i zaista, ona je trpjela žalce kritike i predrasuda. Samo je žena vedra
samopouzdanja i sigurna u svoj položaj mogla stati nasuprot klevetnicima, pa su njezina iskrena sućut i čovještvo napokon odnijeli pobjedu. Ali ni Nezija nije spominjala sina o kojem joj je Ejla govorila, kad je pokušavala nagovoriti ostale da je prime. Ejla nije znala koliko je boli Džondalar osjetio kad ju je Frebek ismijao, iako se nadao da će se to zbiti. Ali, to žestoko protivljenje podsjetilo ga je na drugo vrijeme kad su ga osjećaji bili zanijeli, otkrilo je njegovu vlastitu duboku i zakopanu bol. Ali još gora je bila njegova reakcija. I to ga je sada peklo. Džondalar se i sad crvenio od krivnje što mu je, u jednom trenutku, bilo strašno krivo što je povezan s njom, kad ju je Frebek napao. Kako može voljeti neku ženu i stidjeti se zbog nje? Od onog strašnog doba kad je bio mlad, Džondalar se uvijek borio da sam sobom vlada, ali činilo mu se da je nesposoban nadjačati sukobljene strasti koje su ga sad mučile. Želio je povesti Ejlu u svoj zavičaj. Želio je da se ona upozna s Dalanarom i ostalim ljudima iz njegove Spilje, i s njegovom majkom Martonom, te s njegovim starijim bratom i mlañom sestrom, da s njom osnuje novo ognjište, mjesto gdje bi mogla imati djecu njegova duha. Nikoga drugoga na svijetu nije želio, ali se kolebao pri pomisli kakva bi se sramota svalila na njega kad bi doveo doma takvu ženu, a ni nju nije htio izvrgnuti tome. Osobito ako se to nije moralo dogoditi. Samo kad ne bi govorila o Plemenu, nitko ne bi znao. Ali, što bi rekla kad bi je netko upitao tko je njezin narod? Odakle stiže? Narod koji ju je odgojio bio je njezin jedini narod, osim ako... ne prihvati Talutovu ponudu. Tada bi mogla biti Ejla Mamutov-ka, baš kao da se rodila meñu njima. Njezin poseban način izgovaranja nekih riječi bio bi tek naglasak. "Tko zna", pomisli on. "Možda ona i jest Mamutovka. Njezini su roditelji mogli to biti. Ona ne zna tko su oni bili... Ali ako postane Mamutovkom, mogla bi odlučiti da ostane. Što ako tako odluči? Da li bih ja mogao ostati? Da li bih mogao prihvatiti ove ljude kao svoj narod? Tonolan je mogao. Je li on volio Tamiju više nego ja Ejlu? Ali Šaramudonci su bili njezin narod. Ona je ondje bila roñena i odgojena. Mamu-tovci nisu nimalo više Ejlin rod nego moj. Ako bi mogla biti sretna ovdje, mogla bi biti sretna i sa Zelandoncima. Ali ako postane jedna od njih, možda ne bi htjela poći sa mnom. Ne bi joj bilo teško naći nekoga ovdje... Siguran sam da Ranek ne bi imao ništa protiv toga." Ejla je osjećala da je on sve više posvaja, i pitala se zbog čega je tako. Primijetila je grmlje na vidiku, pomislila da je to vjerojatno rječica, pa je potjerala Njisku prema njoj. Konji su namirisali vodu i nije ih trebalo poticati. Kad su stigli do vodenog toka, Ejla i Džondalar sjahaše i potražiše udobno mjesto da sjednu. Voda je na rubovima već imala leda i oni su znali da je to tek početak. Bijeli rub koji se gradio, sloj po sloj, od tamne vode koja se još pjenila u sredini, bivat će sve deblji kako vrijeme bude odmicalo, dok se dva ruba ne spoje i ne stišaju uzburkanu maticu, držeći je okovanu do početka novog ciklusa. Onda će vode još jedanput provaliti u novom naletu osloboñenja. Ejla otvori kutijicu od sirove kože koja se stvrdnula, te izvadi malo suhog mesa koje je po njezinu mišljenju bilo turovo, zajedno s košaricom borovnica i sitnih šljiva. Zatim izvadi sivi oblutak željeznog pirita i komad kremena da naloži vatru i skuha čaj. Džondalar se ponovno čudio lakoći s kojom je upaljena vatra pomoću tog ognjenog kamena. Bilo je to čudo, prava čarolija. Nikad nije vidio ništa slično dok se nije upoznao s Ejlom. Obluci željeznog pirita nañeni su na kamenitoj riječnoj obali u njezinoj dolini. Ona je slučajno otkrila da se iz željeznog pirita može izvući iskra, dovoljno trajna da zapali vatru, ali bila je spremna da to otkriće iskoristi. Njezina se vatra bila ugasila. Znala je kako se dobiva vatru dugim postupkom kojim se većina ljudi služila, vrteći štapić na podlozi od drveta dok se od
trenja ne razvije dovoljno topline da drvo plane. Ali shvatila je kako će primijeniti novi princip kad je slučajno uzela komad željeznog pirita, umjesto svog čekića za kalanje kremena, i iskresala prvu iskru. Džondalar je tu tehniku naučio od Ejle. Dok je radio s kremenom, često je viñao iskrice, ali smatrao je da su to živi kameni duhovi koji se oslobañaju pri obradi. Nije mu palo na pamet da njima pokuša zapaliti vatru. Ali on tada nije bio sam u dolini niti je živio na rubu opstanka; obično je bio meñu ljudima koji su uvijek imali zapaljenu vatru. Iskre od njegova kremena obično su bile kratka vijeka pa ni onako ne bi mogle zapaliti vatru. Ejlina slučajna kombinacija kremena i željeznog pirita stvorila je iskru koja se mogla pretvoriti u vatru. On je smjesta razumio vrijednost postupka s ognjenim kamenom i dobrobiti koje mogu nastati kad je čovjek sposoban tako brzo i lako dobiti vatru. Dok su jeli, smijali su se Trkačevim šalama dok je uvlačio majku u igru "ulovi me", a zatim su se oba konja izvalila na leña, udarajući nogama po zraku, ležeći na pješčanoj obali koja ih je štitila od vjetra i omogućavala da ih grije sunce. Izbjegavali su razgovor o mislima koje su ih opsjedale, ali smijeh ih je umirio, a odijeljenost i samoća podsjeti ih na dane prisnosti u dolini. Kad su počeli pijuckati topli čaj, bili su spremni upustiti se u ozbiljniji razgovor. - Latija bi uživala gledati konje kako se igraju - reče Džondalar. - Da. Ona zaista voli konje. - Ona voli i tebe, Ejla. Sve više ti se divi. - Džondalar je malo oklijevao, zatim nastavi: - Mnogi te vole i dive ti se ovdje. Ti ipak ne bi htjela poći natrag u dolinu i živjeti sama, jeli? Ejla se zagleda u šalicu u ruci, zaljulja posljednje kapi čaja zajedno s talogom lišća, pa srknu. - Pravo je olakšanje što smo ponovno sami, samo ti i ja. Nisam znala kako može biti dobro kad odeš od svih tih ljudi; osim toga, u spilji su neke moje stvari koje bih željela imati uza se. Ali, imaš pra vo. Sada, kad sam se srela s Drugima, više ne želim živjeti sama. Volim Latiju, i Digiju, i Taluta, i Neziju, svakoga... osim Frebeka. Džondalar odahnu s olakšanjem. Prva i najveća zapreka lako je preskočena. Frebek je samo jedan. Ne možeš dopustiti da ti jedna osoba sve pokvari. Talut... i Tuli-ja... ne bi nas pozvali da ostanemo da im ti nisi draga, da ne osjećaju kako im možeš ponuditi nešto što je zaista vrijedno. - I ti imaš nešto vrijedno da im ponudiš, Džondalar. Želiš li ti ostati i postati Mamutovac? - Bili su s nama ljubazni, mnogo ljubazniji nego što to gostoljublje zahtijeva. Mogao bih ostati, cijelu zimu, čak i dulje, i bio bih sretan da im pružim sve što mogu. Ali njima nije potrebno moje kalanje kremena. Vimez je mnogo bolji od mene, a Danug će uskoro biti isto tako dobar. I već sam im pokazao kako se upotrebljava bacač koplja. Vidjeli su kako je bacač načinjen. S malo vježbe, mogu se njime služiti. To su i željeli. A ja sam Džondalar Zelandonac... On se zaustavi, a oči mu poprimiše neusredotočen pogled kao da zuri u veliku daljinu. Zatim pogleda natrag na put kojim su došli i čelo mu se nabora dok je pokušavao smisliti neko objašnjenje. - ja se moram vratiti... jednog dana... ako ništa drugo, bar da majci kažem kako mi je brat poginuo... i da Zelandoni dadem mogućnost da pronañe njegov duh i odvede ga na drugi svijet. Ne bih mogao postati Džondalar Mamutovac znajući da ne mogu zaboraviti svoju obavezu. Ejla ga pomnjivo pogleda. Znala je da ne želi ostati. Nije to bilo zbog njegovih obaveza, iako je i njih mogao osjećati. On se želio vratiti u zavičaj. - A ti? - reče Džondalar, nastojeći da mu glas i izraz ostanu neutralni. Želiš li ti ostati i postati Ejla Mamutovka? Ona sklopi oči, tražeći načina da se izrazi, osjećajući da ne poznaje dovoljno riječi, ili pravih riječi, osjećajući zapravo da riječi nisu dovoljne. - Otkad me je Braud prokleo, nisam
imala svog naroda, Džondalar. Zbog toga sam se osjećala praznom. Volim Mamutovce i poštujem ih. S njima se osjećam kao sa svojima. Lavlji je tabor... kao Brunovo pleme... to su većinom dobri ljudi. Ne znam tko su bili moji prije Plemena, mislim da to nikad neću ni saznati, ali katkad noću pomislim... poželim da to budu Mamutovci. r Ona ozbiljno pogleda tog čovjeka, njegovu ravnu plavu kosu koja se isticala na tamnom krznu kukuljice, njegovo zgodno lice koje je smatrala lijepim iako joj je rekao da to nije prava riječ za muškarca, njegovo jako senzitivno tijelo i velike izražajne ruke, njegove plave oči koje su bile tako iskrene, i tako pomućene. - Ali, Džondalar, ti si došao prije Mamutovaca. Ti si odagnao prazninu i ispunio me ljubavlju. Želim biti s tobom, Džondalar. Tjeskoba napusti njegove oči, na njezino se mjesto useli opuštena i blaga toplina na koju je Ejla bila naviknuta u dolini, a zatim se javi ona magnetska i silna želja na koju je njezino tijelo samo od sebe odgovaralo. Bez ikakva svjesnog htijenja priljubila se uz njega, osjetila njegove usne na svojima i njegove ruke oko ramena. Ejla, moja Ejla, tako te volim - kriknu on kroz grčevit jecaj koji je bio ispunjen strepnjom i olakšanjem. Stezao ju je na grudi, snažno ali nježno, dok su sjedili na zemlji, kao da je nikad neće pustiti iz zagrljaja, ali u strahu da će se ona oteti. Popustio je stisak tek toliko da joj podigne lice prema svome, pa joj poče ljubiti čelo, oči, vršak nosa, zatim usta, dok ne osjeti da u njemu raste želja. Bilo je hladno, nisu imali topla mjesta da se sklone, ali on ju je želio. Odveza uzicu na njezinoj kukuljici, otkri joj grlo i vrat, dok rukama segnu ispod njezina kožuha i tunike, nañe toplu kožu i pune dojke, s tvrdim i nabubrelim bradavicama. Tiho stenjanje ote joj se s usana dok ih je milovao, stežući ih čvrsto. Odveza uzicu na njenim hlačama i zavuče ruku da nañe dlakavi brežuljak. Ona se stisnu uza nj kad joj je pronašao topli vlažni razrez, osjećajući stezanje i kucanje. Zatim ona poče pipati ispod njegova kožuha i tunike, napipa uzicu, odriješi je, pa segnu za njegovim nabreklim udom i kliznu rukom niz to koplje. On duboko uzdahnu od zadovoljstva kad se ona prignula i uzela ga u usta. Osjećala je glatkoću njegove kože na jeziku, uvlačila ga je najdublje što je mogla, zatim ga gurala van pa opet unutra, stalno trljajući njegovo toplo zakrivljeno koplje rukama. Čula ga je kako stenje, kako počinje kričati; zatim je duboko udahnuo i blago je odgurnuo. - Čekaj, Ejla, želim tebe - reče on. - Morala bih skinuti obuću i ovijače s nogu - reče ona. - Ne, nemoj, prehladno je. Okreni se. Sjećaš li se? - Kao Njiska i njezin ždrijebac - šapnu Ejla. Ona se okrenu, kleče. U jednom času taj položaj ju je podsjetio ne na Njisku i njezina žudnog žñrijepca, nego na Brauda, kad ju je povalio i silovao. Ali Džondalarov ljubavni dodir nije bio takav. Ona spusti hlače, ogoljujući toplu, čvrstu stražnjicu, i otvor koji ga je mamio kao cvijet pčele svojim mekim laticama i dubokim ružičastim ždrijelom. Poziv je bio gotovo prejak. Osjetio je navalu pritiska koji je bolno zahtijevao oslobañanje. Nakon trenutka suzdržavanja, on čučnu iza nje da joj bude toplije dok miluje njezinu glatku punoću, dok istražuje zamamnu spilju i rubove i listove tople vlažnosti i Užitka svojim nježnim i znalačkim dodirom, dok mu njezini krici i novi zapljus topline ne rekoše da se više ne suzdržava. Zatim razmače njezine dvojne brežuljke i uvede nabreklu i spremnu muškost u duboki i željni otvor njezina žen-stva s bolnim Užitkom koji odjeknu u
njihovim zajedničkim krikovima. On ga izvuče, gotovo do kraja, pa opet zaroni, vukući je k sebi, uživajući u njezinom dubokom obuimanju. Ponovno se povuče i zaroni, pa opet, pa opet, dok napokon ne svrši u velikom prasku, u silovitom oslobañanju. Nakon nekoliko završnih udara koji su napunili krajnju mjeru, ostajući i dalje duboko u njezinoj toplini, on je obuhvati rukama te se oboje svališe na bok. Čvrsto ju je stezao, pokrivajući je svojim tijelom i kožuhom dok su se neko vrijeme odmarali. Naposljetku se rastaviše i Džondalar sjede. Vjetar je ojačavao, a Džondalar zabrinuto pogleda sve masivnije oblake. - Morala bih se malo očistiti - reče Ejla ustajući. - Ovo su novi uvijači za noge, dala mi ih je Digija. - Kad se vratimo, možeš ih ostaviti vani da se smrznu, pa ih poslije iščetkaj. - U rijeci još ima vode... - Ledena je, Ejla! - Znam. Brzo ću biti gotova. Tražeći put po ledu, ona čučnu kraj matice i opra se rukama. Kad se vratila na obalu, Džondalar doñe iza nje i obrisa je krznom svoga kožuha. - Ne želim da ti se to smrzne - reče, smiješeći se i tapšući je krznom, pa je zatim pomilova. - Mislim da ćeš se brinuti da bude dovoljno toplo reče ona, vežući uzicu i popravljajući kožuh. JA BP-. l-. f To je bio Džondalar kojeg je voljela. Čovjek koji ju je mogao ugrijati i potresti pogledom svojih očiju ili dodirom ruke; čovjek koji je poznavao njezino tijelo bolje nego ona, koji je mogao iz njega izvući osjećaje za koje nije ni znala da postoje; čovjek zbog kojega je zaboravila boi i poniženje koje joj je zadalo prvo Braudovo prodiranje, koji ju je naučio što su Užici i kakvi moraju biti. Džondalar kojeg je voljela bio je zabavan, pun pažnje i ljubavi. Takav je bio u dolini, i sada kad su ostali sami. Zašto je onako različit u Lavljem taboru? - Vrlo brzo učiš riječi, ženo. Uskoro ću imati s tobom poteškoća i u mom vlastitom jeziku! - On je obuhvati oko pasa i pogleda je očima koje su bile pune ljubavi i ponosa. Dobra si u jeziku, Ejla. Ne mogu vjerovati kako brzo učiš. Kako to postižeš? - Moram. Ovo je sad moj svijet. Nemam naroda. Ja sam mrtva za Pleme, ne mogu se vratiti. - Mogla bi imati narod. Mogla bi biti Ejla Mamutovka, ako to želiš. Želiš li? - Ja želim biti s tobom. - Možeš i dalje biti sa mnom. Ako te netko usvoji, to ne znači da ne možeš jednog dana... otići. Mogli bismo ostati ovdje... neko vrijeme. Ako bi se meni nešto slučaj no desilo, a znaš da bi moglo, ne bi bilo loše imati svoj narod. Ljude koji te hoće. - Hoćeš reći, ti ne bi imao ništa protiv toga? Protiv toga? Ne, ne bih imao, ako sama to želiš. Ejla pomisli da je otkrila malo oklijevanja u njegovu gla su, ali zvučao je iskreno.
Džondalar, ja sam samo Ejla, nemam svog roda. Ako me usvoje, imat ću nekoga. Bit ću Ejla Mamutovka. Odmače se od njega i dodade: - Moram o tome razmisliti. Ona se okrenu i poñe prema zavežljaju koji je nosila. "Ako ću uskoro otići za Džondalarom, ne bi trebalo da pristanem", pomisli. "To ne bi bilo lijepo. Ali on je rekao da bi rado ostao. Neko vrijeme. Možda, ako počne živjeti s Mamutovcima... možda će promijeniti mišljenje i poželjeti da ovdje osnuje svoj dom." Ejla se usput pitala da li to sama pokušava naći neku ispriku. Zavuče ruku pod kožuh da dotakne amulet, pa posla misao svome totemu. "Spiljski lave, željela bih da postoji neki način po kojem bih znala što je pravo. Volim Džonda lara, ali želim takoñer pripadati svom narodu. Talut i Nezija žele da me usvoje, žele da postanem kći Lavljeg... da, Lavljeg ognjišta. I članica Lavljeg tabora! Oh, Veliki spiljski lave, jesi li me ti vodio cijelim dosadašnjim putem, a ja uopće nisam na to obraćala pažnju?" Okrenu se na peti. Džondalar je još stajao na mjestu gdje ga je ostavila, promatrajući je bez riječi. Odlučila sam. Učinit ću to! Bit ću Ejla iz Lavljeg tabo ra, bit ću Mamutovka! Opazi trenutačno mrštenje na njegovu licu prije nego što se razvuklo u smiješak. - Dobro, Ejla. Drago mi je zbog tebe. - Oh, Džondalar. Hoće li to biti dobro? Hoće li sve biti kako treba? - Nitko ti ne može na to odgovoriti. Tko bi mogao zna ti? - reče on pristupajući joj. - Nadam se da hoće... za nas oboje. - Privinuše se Časkom jedno uz drugo. - Mislim da bismo se morali vratiti. Ejla dohvati kutiju s hranom da je spremi, ali nešto joj zape za oko. Kleknu na jedno koljeno i podiže tamnozlatni kamen. Obrisa ga i bolje ga pogleda. Potpuno zarobljen unutar glatkog kamena, koji se već počinjao grijati na dodir, nalazio se čitav krilati kukac. Džondalar! Pogledaj ovo. Jesi li ikad išta slično vidio? On joj ga uze iz ruke, razgleda ga pomnjivo, zatim pogleda nju s primjesom strahopoštovanja. - Ovo je jantar. Moja majka ima sličan komad. Ona ga veoma cijeni. Ovaj je možda i bolji. - Primijeti da Ejla zuri u njega. Izgledala je zaprepašteno. Mislio je da nije izgovorio ništa tako strašno. - Sto ti je, Ejla? Znak. To je znak od moga totema, Džondalar. Duh Velikog spiljskog lava kazuje mi da sam donijela pravu odlu ku. On hoće da postanem Ejla Mamutovka! Snaga vjetra bivala je sve jača dok su Ejla i Džondalar jahali natrag, pa premda je tek bilo minulo podne, sunčevo je svjetlo bilo potamnjeno oblacima praporne prašine koja se dizala sa zaleñenog tla. Uskoro su jedva nazirali put kroz pješčanu oluju. Oko njih su se prolamali blijesci munja u suhom ledenom zraku, a gromovi su urlikali i ječali. Trkač uplašeno ustuknu kad munja sijevnu u blizini praćena zaglušnim praskom. Njiska zabrinuto zarza. Oni sjahaše da smire usplahireno ždrijebe i nastaviše pješice vodeći konje. ii Kad su došli nadomak Taboru, vjetrovi su već imali orkansku jačinu, podižući žestoku pješčanu oluju koja je pomračila nebo i bičevala njihovu kožu. Kad su se sasvim primakli zemunici, ugledaše neku spodobu u burnom sumraku koja je držala nešto što je lepršalo i napinjalo se kao da je živo.
- Stigli ste. Već sam se počinjao zabrinjavati - viknu Talut, nadjačavajući zavijanje i grmljavinu. - Što to radiš? Možemo li pomoći? - upita Džondalar. - Načinili smo zaklon za Ejline konje kad nam se učini lo da se sprema oluja. Nisam očekivao suhu oluju. Vjetar je srušio zaklon. Mislim da je bolje da ih uvedete unutra. Mogu biti u ulaznoj prostoriji - reče Talut. - Dogaña li se ovo često? - upita Džondalar, hvatajući jedan kraj velike kože koja je trebala poslužiti kao zaklon od vjetra. - Ne. Nekih godina uopće nemamo pješčanih oluja. Smirit će se kad padne dobar snijeg - reče Talut. - Tada ćemo imati samo jake snježne mećave - završi u smijehu. Uñe u zemunicu, zatim pridrža tešku mamutovu kožu da bi Ejla i Džondalar mogli uvesti konje. Konji su bili uznemireni pri ulazu na nepoznato mjesto, prepuno toliko nepoznatih mirisa; ali bučna im je oluja bila još manje draga, i imali su povjerenja u Ejlu. Čim su se sklonili s vjetra, nastupilo je trenutačno olakšanje i konji su se brzo primirili. Ejla je bila zahvalna Talutu što se za njih pobrinuo, iako je pomalo bila iznenañena. Dok je prolazila kroz drugi nadsvoñeni prolaz, Ejla postade svjesna koliko je premrzla. Vani su joj odvraćala pažnju peckava zrnca pijeska, ali temperatura ispod ledišta vode i snažan vjetar toliko su je ohladili da se smrzla do kosti. Vjetar je i dalje bjesnio oko dugačke nastambe, tresući poklopcima iznad rupa za dim i zavijajući ispred teških zastora na ulazu. Iznenadni zapuši podizali su prašinu i raz-jarivali vatru na ognjištu za pripremanje hrane. Ljudi su bili u skupinama na području prvog ognjišta, dovršavajući večernji obrok, pijuckajući čaj od trava, razgovarajući, čekajući da Talut započne. Napokon on ustade i zakorači prema Lavljem ognjištu. Kad se vratio, nosio je bjelokosni štap, viši od njega, deblji pri dnu, zašiljen na vrhu. Bio je ukrašen malenim žbičastim predmetom nalik na kotač, koji bijaše pričvršćen za štap na trećini dužine, počevši od vrha. Gornja polovica je bila urešena ždraiovim perjem, složenim u polukrugu, dok su izmeñu žbica donje polovice visile zagonetne vrećice, izrezbarena bjelokost i komadići krzna o kožnatim trakama. Kad je bolje pogledala, Ejla primijeti da je štap načinjen od jedne jedine mamutove kljove koja je, na neki nepoznati način, izravnana. Kako se mogla ukloniti zakrivljenost iz mamutove kljove, pitala se Ejla... Svi se umiriše i obratiše pozornost na glavara. On pogleda Tuliju, ona mu kimnu. Zatim udari donjim krajem štapa po zemlji četiri puta. Imam ozbiljnu stvar iznijeti pred Lavlji tabor - poče Talut. - Nešto što se svakoga tiče, pa zato to kazujem s Govorničkim štapom, da bi svi slušali i da nitko ne smije prekidati govor. Tko god bude želio govoriti o ovoj stvari može zatražiti Govornički štap. Nastalo je kratko komešanje dok su se ljudi smještali i umirivali da čuju. Ejla i Džondalar doñoše nedavno u Lavlji tabor. Kad sam prebrojio dane otkad su ovdje, iznenadio sam se videći kako je kratko vrijeme prošlo. Oni se već osjećaju kao stari prijatelji, kao da ovamo pripadaju. Mislim da se i većina od vas tako osjeća. Zbog takvih toplih osjećaja prijateljstva pre ma vašem roñaku, Džondalaru, i prema njegovoj prijateljici, Ejli, nadao sam se da će oni produžiti svoj posjet i već sam namjeravao pozvati ih da ostanu cijelu zimu. Ali za ovo kratko vrijeme njihova boravka meñu nama, pokazali su nam više od prijateljstva. Oboje su donijeli sa sobom vrijed ne vještine i znanje, i ponudili nam to bez ikakve uskrate,
baš kao da su članovi ove zajednice. Vimez preporučuje Džondalara kao vrsna obrañivača kremena. On je svoje znanje dobrovoljno podijelio s Danugom i Vimezom. Osim toga, donio je novo lovačko oružje, bacač koplja koji pove ćava domet i snagu koplja. Čulo se odobravanje i potvrdno kimanje, a Ejla ponovno primijeti da Mamutovci rijetko kad sjede u tišini, nego izriču komentare u aktivnom sudjelovanju. Ejla donosi mnogo neobičnih darova - nastavi Talut. - Spretna je i točna s bacačem koplja, izvrsna je sa svojim posebnim oružjem, s praćkom. Mamut kaže da ima dar ,v K -r viñenja, iako nije izvježbana, a Nezija misli da bi isto tako mogla biti prizivačica divljači. Možda to i nije, ali istina je da je konji slušaju, dopuštaju joj da na njima jaše. Čak nas je naučila da govorimo bez riječi, a to nam je pomoglo da na novi način razumijemo Ridaga. Ali možda je najvažnije što je ona izlječiteljica. Već je spasila živote dvoje djece... i ima izvanredan lijek protiv glavobolje! Posljednja primjedba izazva glasan smijeh. Oboje donose toliko mnogo; ne želim da ih Lavlji tabor ili Mamutovci izgube. Zamolio sam ih da ostanu s nama, ne samo preko zime, nego zauvijek. U ime Mute, Majke svega - Talut žestoko udari štapom o tlo, jedanput - zahtijevam od njih da nam se pridruže, a od vas da ih prihvatite kao Mamutovce. Talut kimnu Ejli i Džondalaru. Oni ustadoše i prima-knuše mu se prema postupku unaprijed dogovorene ceremonije. Tulija, koja je čekala sa strane, približi se da stane pokraj brata. Ištem Govornički štap - reče ona. Talut joj predade Štap. Kao glavarica Lavljeg tabora, izjavljujem da se sla žem s Talutovim obrazloženjima. Džondalar i Ejla bit će vrijedne pridošlice Lavljem taboru i Mamutovcima. Pogleda visokog plavokosog muškarca. - Džondalar reče udarajući tri puta Govorničkim štapom - Tulija i Brzek pozivaju te da budeš sin Turova ognjišta. Govorili smo za tebe. Što ti kažeš, Džondalar? On joj se primače, uze Štap koji mu je pružila i triput udari njime. - Ja sam Džondalar iz Devete spilje Zelandonaca, sin Martone, prijašnje voditeljice Devete spilje, roñen na ognjištu Dalanara, voñe Lanzadonaca -poče on. Budući da je to bila svečana zgoda, odlučio je upotrijebiti svečaniji oblik svog imena i prvobitnih veza, što izazva poneki smiješak i potvrdno kimanje. Sva ta strana imena dadoše ceremoniji primjesu egzotike i važnosti. - Silno sam počašćen vašim pozivom, ali moram biti pošten i reći vam da imam velike obaveze. Jednog se dana moram vratiti u Zelandoniju. Moram javiti majci kako je poginuo moj brat, i moram to reći Zelan-doni, našem Mamutu, da može krenuti u potragu za njegovim duhom i odvesti ga u svijet duhova. Cijenim naše srodstvo, tako mi je dragocjeno vaše prijateljstvo, ne želim otići. Želim ostati s vama, prijatelji moji i roñaci, koliko god budem mogao. Džondalar vrati Govornički štap Tuliji. - Žao nam je što se ne možeš pridružiti našem ognjištu, Džondalar, ali razumijemo tvoje obaveze. Mi te poštujemo. Budući da smo u srodstvu, preko tvoga brata koji je bio Tolijin drug, bit ćeš nam dobrodošao koliko god dugo pože
liš - reče Tulija, zatim vrati Štap Talutu. - Ejla - reče Talut, udarajući Štapom tri puta o zemlju. Nezija i ja želimo da te usvojimo kao kćer Lavljeg ognjišta. Govorili smo za tebe. Što ti kažeš? Ejla preuze Štap i udari njime triput o zemlju. - Ja sam Ejla. Ja nemam naroda. Počašćena sam i obradovana što me zovete da postanem jedna od vas. Osjećala bih se ponosnom da budem Ejla Mamutovka - reče ona riječima koje je unaprijed dobro uvježbala. Talut opet uzme Štap i udari četiri puta. - Ako nema nikakvih prigovora, zaključit ću ovaj izvanredni zbor... Ja zahtijevam Govornički štap - javi se glas iz okuplje ne gomile. Svatko je iznenañeno promatrao Frebeka koji se primicao Talutu. On uze Štap od glavara, udari njime o tlo tri puta, i reče: Ja se ne slažem. Ja ne želim Ejlu.
"; Svi članovi Lavljeg tabora umuknuše od preneraženosti. Zatim se začu graja iznenañenja. Glavar je govorio za Ejlu, uz potpunu podršku glavarice. lako je svatko znao što Frebek osjeća prema Ejli, nitko nije dijelio njegovo mišljenje. Štoviše, Frebek i Zdralovo ognjište imali su najmanje prava na prigovor. I oni su tek nedavno primljeni u Lavlji tabor, pošto ih je nekoliko drugih Tabora odbilo, a Nezija i Talut su se bili zauzeli za njih. Zdralovo je ognjište nekoć imalo visok položaj, i bilo je ljudi u drugim Taborima koji bi ih rado zaštitili, ali uvijek se našlo i nezadovoljnika koji su bili protivni. A za primanje u Tabor svatko je morao biti suglasan. Nakon glavarova zauzimanja, izgledalo je nezahvalno od Frebeka što mu se suprotstavlja, i nitko to nije očekivao, a najmanje Talut. Metež se brzo stišao kad je Talut uzeo Govornički štap od Frebeka, podignuo ga i zatresao njime, upozoravajući na njegovu moć. Frebek ima Štap. Pustite ga da govori - reče Talut, vraćajući bjelokosno koplje. Frebek udari triput o zemlju i nastavi: - ja ne želim Ejlu zato što mislim da nije dovoljno ponudila da bi mogla postati Mamutovka. - Čulo se mrmljanje protiv njegove izjave, osobito nakon Talutove pohvale, ali to nije bilo dovoljno da zaustavi govornika. - Da li mi svakog posjetioca koji se ovdje zaustavi molimo da postane Mamutovac? Čak ni moć Govorničkog štapa nije mogla spriječiti članove Tabora da ne progovore. Kako to misliš da ona nema ništa ponuditi? A što je s njezinim lovačkim vještinama? - viknu Digija, cepteći od pravedne srdžbe. Njezina majka, glavarica, nije prihvatila Ejlu na prvi pogled. Tek nakon potankog razmatranja pristala je podržati Taluta. Kako to da ovaj Frebek prigovara? Pa što onda ako ona lovi? Zar svatko tko lovi postaje našim članom? - reče Frebek. - To nije dobar razlog. Iona ko neće dugo loviti, osobito ako dobije djecu.
i - Rañanje djece je još važnije! To će joj donijeti veći položaj - planu Digija. Zar misliš da ja to ne znam? Čak i ne znamo da li može imati djecu, pa ako ih ne bude imala, neće nam naro čito mnogo vrijediti. Ali mi nismo govorili o djeci, govorili smo o lovu. Samo zato što lovi ne mora biti dobar razlog da postane Mamutovka - prigovori Frebek. Mamut pogleda Frebeka s iznenañenjem. Premda se šaman nimalo nije s njim slagao, morao je priznati da su Frebekovi prigovori pametni. Šteta je bila što su tako pogrešno usmjereni. - A što je s bacačem koplja? Ne možeš poreći da to nije vrijedno oružje, a ona je s njim vješta i već drugima pokazu je kako se njime rukuje - reče Tornek. - Nije ga ona donijela. Donio ga je Džondalar, a on nam se ne pridružuje. Tada progovori Danug. - Mogla bi biti nadarena za viñenje ili prizivanje životinja. Ona postiže da je konji slušaju, čak i jaše na jednom od njih. Konji su hrana. Majka ih je stvorila da ih lovimo, a ne da s njima živimo. Nisam ni siguran da je dobro na njima jahati. I nitko ne zna sigurno što bi ona mogla biti. Mogla bi biti Vidjelica i Prizivačica. Mogla bi biti Majka na zemlji, ali mogla bi i ne biti. Otkad je "mogla bi" razlog da netko postane Mamutovac? Nitko nije znao pobiti njegove prigovore. Frebek je počinjao uživati u svom govoru i općoj pažnji koju je privlačio. - Ejla je naučila Ridaga govoriti, kad to nitko drugi nije mogao - viknu Nezija, pridružujući se raspravi. - Govoriti! - naruga se Frebek. - Ti možeš mahanje rukama nazvati govorom, ali ja to ne želim. Ne mogu zami sliti ništa besmislenije nego što je glupo domahivanje jed nom zbitoglavcu. To nije razlog daje prihvatimo. Naprotiv, to je razlog da je odbijemo. - I unatoč očiglednosti, pretpostavljam da ti još ne vje ruješ da je ona izlječiteljica? - reče Ranek. - Svjestan si, : I - vi?. "?" nadam se, da bi sam mogao zažaliti ako ovdje ne bude nikoga sposobnog da pomogne Fraliji pri porodu. Ranek je za Frebeka uvijek bio nekakva neugodna iznimka, lako je uživao visok položaj i ugled kao rezbar, Frebeku je smetao taj tamnoputi čovjek, kvario mu je raspoloženje. Frebek je uvijek mislio da mu Ranek prkosi ili da mu se ruga svojim istančanim ironičnim glasom. Nije mu se sviñao, a vjerojatno je i u njegovoj tamnoj koži bilo nešto neprirodno. Imaš pravo, Ranek - reče Frebek glasno. - Mislim da ona nije izlječiteljica. Kako bi itko odgojen meñu onim živo tinjama mogao naučiti vještinu liječenja? A Fralija je već imala djece. Zašto bi ovaj put moralo biti nešto različito? Osim ako joj prisutnost te životinjske žene ne donese nesre ću. Ovaj dječak zbitoglavac već snižava položaj Tabora.
Zar to ne vidite? Ona će ga još više sniziti. Zašto bi itko želio ženu koju su odgojile životinje? I što bi ljudi pomislili kad bi došli ovamo i našli konje u zemunici? Ne, ja ne želim da jedna životinjska žena koja je živjela sa zbitoglavcima bude član Lavljeg tabora. Nastala je graja nakon njegovih komentara o Lavljem taboru, ali Tulija snažnim glasom nadjača buku. - Po Čijoj procjeni kažeš da je položaj ovog Tabora snižen? Ridag ne dobiva položaj po meni, ja sam i dalje najutjecajnija na Vijeću sestara. Ni Talut nije izgubio ugled. Ljudi stalno govore: "Onaj Tabor s malim zbitoglavcem". Zbog toga se sramim reći da sam njegov član - odgo vori Frebek jednako glasno. Tulija se uspravi u svoj svojoj stasitosti pokraj prilično slabašna muškarca. - Slobodno ga možeš napustiti kad god poželiš - reče ona najhladnije što je mogla. - Pogledaj što si učinio - kriknu Krozija. - Fralija oče kuje dijete, a ti je hoćeš otjerati, po ovoj hladnoći, iako nema kamo poći. Oh, zašto sam ikad pristala da te primim? Zašto sam povjerovala da će netko tko plati onako nisku Svadbarinu biti dovoljno dobar za nju? Jadna moja kći, jad na moja Fralija... Staričine jadikovke potonuše pod općom galamom srditih glasova i prigovora protiv Frebeka. Ejla okrenu svemu tome leña i poñe prema Mamutovu ognjištu. Primijeti Rida-ga koji je krupnim tužnim očima promatrao zbor s Lavljeg ognjišta, pa priñe k njemu. Sjede kraj njega, opipa mu prsni koš i dobro ga pogleda da vidi je li zdrav. Zatim, ne začinju-ći nikakva razgovora, jer nije znala što bi rekla, podiže ga. Držala ga je na krilu, ljuljajući ga naprijed i natrag, pjevušeći ispod glasa jednoličan napjev. Nekoć je tako Ijuljuškala svoga sina, a poslije, kad je bila sama u dolini, sama je sebe u spilji na taj način uspavljivala. Zar nitko ne poštuje Govornički štap? - riknu Talut, nadglasavši opći bijes. Oči su mu plamtjele. Bio je srdit. Ejla ga nikad nije vidjela tako srdita, ali se zadivila njegovu samosvladavanju kad je zatim progovorio. - Krozija, mi nećemo istjerati Fraliju na hladnoću, a ti vrijeñaš mene i Lavlji tabor kad govoriš da ćemo je istjerati. Starica pogleda glavara razjapljenih usta. Ona nije ni mislila da će oni istjerati Fraliju. Samo je napala Frebeka, pa nije smatrala da je svojim riječima ikoga uvrijedila. Bila je dovoljno pristojna da se zacrvenjela od stida, što je neku čeljad iznenadilo, ali nije razumjela istančanije strane prihvaćenog ponašanja. Uostalom, Fralijin je položaj najprije od nje potekao. Krozija je bila na visokoj cijeni, sve dok nije izgubila velik dio položaja i upropastila sebe i sve oko sebe. - Frebek, tebi je možda neugodno što si član Lavljeg tabora - reče Talut - ali ako je ovaj Tabor izgubio imalo ugleda, to je bilo zato što je ovo jedini Tabor koji je tebe htio prihvatiti. Kao što Tuiija reče, nitko te ne prisiljava da osta neš. Slobodan si da odeš kad hoćeš, ali mi te nećemo istjera ti, naročito to nećemo učiniti kad imaš bolesnu ženu koja će se poroditi ove zime. Možda nisi dosad imao mnogo posla s trudnim ženama, ali shvatio ti to ili ne, Fralijina je bolest više nego trudnoća. Čak i ja toliko znam. - Ali to nije razlog zbog kojeg je sazvan ovaj zbor nastavi Talut. - Bez obzira što ti misliš o tome, bez obzira što mi mislimo o tome, ti si član Lavljeg tabora. Ja sam izrazio želju da usvojim Ejlu, daje primim na svoje ognjište, da od nje stvorim Mamutovku. Ali svatko se s tim mora
složiti, a ti si prigovorio... Dotle se Frebek vrpoljio. Jedno je bilo praviti se važan i protusloviti svima ostalima, a drugo slušati kako ga Talut podsjeća na poniženja i očajanja koja su ga tištila dok je pokušavao naći Tabor u kojem bi osnovao novo ognjište, s dragocjenom novom ženom koja mu je donijela viši položaj nego što ga je ikad prije imao. Mamut ga je pozorno promatrao. Frebek se nikad nije osobito isticao. Imao je nizak položaj, jer mu je majka malo ostavila, sam nije ništa postigao, a premalo je imao dara i odlika da bi zaslužio ikakav ugled. Nitko ga nije mrzio, ali nitko ga nije ni volio. Bio je osrednji čovjek s prosječnim sposobnostima. Ali je pokazivao vještinu u prepiranju, lako su njegovi razlozi bili neiskreni, u njima je bilo logike. Možda je inteligentniji nego što se držalo, mislio je Mamut, a očevidno ima visoke aspiracije. Spajanje s Fralijom značilo je veliko dostignuće za čovjeka poput njega. Čak i davanje ponude za ženu poput nje zahtijevalo je stanovitu smjelost. Svadbarina je bila temelj ekonomske vrijednosti meñu Mamutovcima; nevjeste su bile mjerilo standarda. Muškarčev položaj u društvu ovisio je o ženi koja ga je rodila i o ženi ili ženama koje je mogao privući - položajem, lovačkom vještinom, nadarenošću ili privlačnošću -da žive s njim. Naći ženu visokog položaja koja je spremna da postane nečija žena i da s njim živi značilo je naći veliko bogatstvo, i Frebek nikad ne bi dopustio da izgubi Fraliju. "Ali zašto ga je ona prihvatila?" čudio se Mamut. "Zacijelo je bilo i drugih muškaraca koji su joj se nudili; Frebek joj je samo povećao nevolje. On je imao tako malo da ponudi, i Krozija je bila toliko neugodna, da ih je Fralijin Tabor otjerao, a Frebekov ih Tabor nije htio primiti. Zatim su ih ostali Tabori redom odbijali, bez obzira na trudnu ženu visoka položaja. A svaki put je Krozija, zbog svojih paničnih osjećaja, pogoršavala stvari, jer ga je psovala i sramotila tako da su postajali sve manje poželjni..." Frebek je bio zahvalan kad gaje Lavlji tabor prihvatio, ali to je bio jedan od posljednjih Tabora kojima se obratio. To ne znači da Lavlji tabor nije imao ugleda, ali na nj se općenito gledalo kao na Tabor koji je sastavljen od neobičnih članova. Talut je imao svojstvo da neobične stvari prihvaća kao nešto osobito umjesto kao nešto čudno. Cijeli je život uživao visok položaj, ali je tražio nešto više, i to je nalazio u neobičnostima. Volio je tu svoju osobinu i njegovao ju je u svom Taboru. Sam Talut je bio najkrupniji čovjek što ga je ikad itko vidio, ne samo meñu Mamutovcima nego i meñu susjednim narodima. Tulija je bila najkrupnija i najjača žena. Mamut je bio najstariji čovjek. Vimez je bio najbolji kalatelj kremena, a Ranek ne samo najcrnji čovjek nego i najvještiji rezbar. A Ridag je bio jedino zbitoglavo dijete. Talut je želio Ejlu, koja je bila nadasve neobična sa svojim konjima i vještinama i darovima, a ne bi mu bilo krivo ni da s njima bude Džondalar koji je došao iz najudaljenijega kraja. Frebek nije želio biti neobičan, posebno kad je mogao vidjeti da ga svi smatraju najnižim po položaju u Taboru. I dalje je tražio da se ističe u sitnicama, pokušavao je obične stvari proglasiti vrlinama. Bio je Mamutovac, pa je smatrao da je bolji od svakoga tko to nije, od svakoga tko je različit. Ranek, sa svojom crnom kožom i zajedljivom satirom, nije bio pravi Mamutovac. Nije čak ni roñen meñu njima, a Frebek jest. A sigurno je bolji od onih životinja, od onih zbitoglavaca! Taj dječak kojega Nezija toliko voli nema nikakva položaja, jer ga je rodila zbitoglavka. Pa ta Ejla, koja je došla sa svojim konjima i s onim visokim strancem, već je zapela za oko crnoputom Raneku, kojeg sve žene žele usprkos njegovoj razlici, ili baš zbog te razlike. Frebeka nije ni pogledala, kao da je znala da nije vrijedan pažnje. Nije važno što je vješta, ili nadarena, ili lijepa, on je jamačno bolji od nje; ona nije mamutovskog roda, a on jest. Štoviše, živjela je s onim zbitoglavcima. A sad Talut hoće da od nje načini Mamutovku.
Frebek je znao da je uzročnik neugodne scene koja je nastala. Dokazao je da je dovoljno važan da bi je mogao odstraniti, ali usput je Taluta rasrdio više nego ikad prije, a pomalo se strašio videći da se taj medvjed od čovjeka toliko ljuti. Talut bi ga mogao zgrabiti i prepoloviti. U najboljem slučaju mogao bi ga otjerati. A koliko će dugo zatim imati svoju ženu visokog položaja? Ipak, usprkos cijeloj svojoj zatomljenoj srdžbi, Talut je prema Frebeku pokazivao više štovanja nego što je ovaj bio naviknut primati. Njegovi se komentari nisu zanemarili niti odbacili. - Nije važno da li su tvoji prigovori razboriti - nastavi Talut smireno. - Ja vjerujem da ona ima mnogo neobičnih darova koji bi nam mogli koristiti. Ti si to osporio i rekao da nam ona ne može ništa vrijedno ponuditi. Ne znam što je uopće moguće ponuditi a da to netko ne ospori, samo ako želi... - Talut - reče Džondalar - oprosti mi što te prekidam dok držiš Govornički štap, ali mislim da znam nešto što se ne može osporiti. - Zaista? Da. Mislim da znam. Mogu li s tobom govoriti nasamu? Tulija, hoćeš li pridržati Štap? - reče Talut, pa poñe prema Lavljem ognjištu sa Džondalarom. Pratio ih je znati željan šapat. Džondalar pristupi Ej I i i nešto joj reče. Ona kimnu, spusti Ridaga na postelju, ustade i pohita prema Mamutovu ognjištu. Talut, jesi li spreman pogasiti sve vatre? - upita Džon dalar. Talut se namršti. - Sve vatre? Vani je hladno, puše vjetar. unutra će ubrzo postati hladno. Znam, ali vjeruj mi da će to vrijediti. Da bi Ejla najus pješnije pokazala što umije, potreban je mrak. Hladnoća neće potrajati. Ejla se vrati s nekim kamenjem u rukama. Talut pogleda nju, pa Džondalara, zatim opet nju. Zatim potvrdno klimnu glavom. Vatra se uvijek može nanovo upaliti, makar ih to stajalo nekog truda. Vratiše se k ognjištu za spremanje hrane, a Talut nešto šapnu Tuliji. Poveo se razgovor, uvukli su i Mamuta u raspravu, zatim Tulija nešto reče Brzeku. Brzek dade znak Druvezu i Danugu, pa sva trojica navukoše kožuhe, uzeše velike, tijesno spletene košare i izañoše. Žamor je bio ispunjen uzbuñenjem. Nešto se posebno zbivalo i Tabor je unaprijed uživao, kao da je riječ o nekoj iznimnoj ceremoniji. Nisu očekivali tajno dogovaranje i tajanstveno dokazivanje. Brzo su se vratili Brzek i momci noseći košare pune rijetkog blata. Zatim, počevši s dalekog kraja, od Turova ognjišta, skupiše na hrpu žeravicu i na svakom ognjištu izliŠe blato na vatru da se ugasi plamen. Ljudi su postajali nemirni kad su vidjeli što se zbiva. Dok se dugačka zemunica smračivala zbog gašenja vatara, svi su prestali razgovarati i nastamba se smirivala. Vanjski je vjetar postajao glasniji, zapuši su se izrazitije osjećali, donoseći sa sobom jaču i zloslutniju hladnoću. Vatra se cijenila i shvaćala, iako se donekle razumjelo samo po sebi da je uvijek ima, ali kad su ljudi vidjeli da se gasi, postali su svjesni da o njoj ovisi njihov život. Napokon je preostala samo vatra na velikom ognjištu za pripremanje hrane. Ejla je imala svoje stvari za paljenje pokraj ognjišta, i tada Brzek, na Talutov mig, osjećajući dra matičnost trenutka, iskrenu blato na vatru uz opći uzdah čuñenja.
Začas je zemunica potonula u mrak. Nije to bila samo odsutnost svjetla, nego punoća tame. Gusta, neumoljiva crnina ispunila je sav prostor. Nije bilo zvijezda, nije bilo mjeseca, nije bilo sedefastog bjelasanja oblaka. Ni prst se pred nosom nije mogao vidjeti. Nisu postojale dimenzije ni sjene, nigdje nikakva obrisa crnine na crnini. Osjetilo vida izgubilo je svaku vrijednost. Neko dijete zaplaka, a majka ga poče umirivati. Zatim se začu disanje, pa neko micanje, onda kašalj. Netko je tiho prozborio, odgovorio mu je netko dubljim glasom. Osjećao se jak miris spaljene kosti, ali s njim se miješalo mnogo drugih mirisa i vonjeva: obrañene kože, kuhane i spremljene hrane, travnatih prostirki, sušenih trava, ljudskih tjelesa i toplih dahova. Tabor je čekao u mraku i čudio se. Nije bilo straha, ali osjećala se laka zabrinutost. Dugo je vremena naoko prošlo i svi su postajali nemirni. Što je to što toliko traje? Mamutu je bilo prepušteno da odredi vrijeme. Stari je šaman po prirodi volio stvarati dramatične ugoñaje, gotovo instinktivno je znao kad nastupa pravi trenutak. Ejla osjeti tapšanje po ramenu. Taj znak je čekala. Držala je komad željeznog pirita u jednoj ruci, kremen u drugoj, a na tlu pred njom ležala je hrpica suha korova. U najcrnjoj tami zemunice ona sklopi oči i duboko udahnu, zatim kresnu kremenom po željeznom piritu. Zasja velika iskra i u savršenom mraku slabašna svjetlost obasja samo mladu ženu koja je klečala na podu, izazvavši zapanjene uzdahe i usklike strahopoštovanja u Taboru. Zatim se iskra ugasi. Ejla ponovno kresnu, ovaj put bliže potpali koju je pripremila. Iskra pade na lakozapaljiv materijal. Ejla se primače da puhne, i začas buknu plamen, a uzvici čuñenja začuše se sa svih strana. Ona dodade strugotine od nasječenog grmlja s obližnje hrpe, pa kad grančice uhvatiše plamen, prinese veće komade. Zatim sjede da gleda kako Nezija čisti blato i pepeo s velikog ognjišta i prenosi plamen. Okrećući prigušivač dovoda vanjskog zraka, Nezija poče paliti kosti. Pažnja cijelog Tabora bila je prikovana uz taj postupak, ali kad je vatra ojačala, svi shvatiše kako je kratko vrijeme bilo potrebno. To je čudesno. Što je Ejla učinila da tako brzo naloži vatru?
Talut potrese Govorničkim štapom i udari triput o zemlju njegovim debljim krajem. - Ima li još netko ikakav prigovor da Ejla postane Mamutovka i članica Lavljeg tabora? - upita on. - Hoće li nam pokazati kako se izvodi ta čarolija? odvrati Frebek. - Neće nam samo pokazati, nego je obećala da će sva kom ognjištu u ovom Taboru dati po jedan od svojih ognjenih komada kamena - odgovori Talut. - Nemam više nikakvih prigovora - reče Frebek. Ejla i Džondalar pretražiše svoje putne zavežljaje da skupe sve komade željeznog pirita i da izaberu šest najboljih oblutaka. Ona je sinoć zapalila vatru na svakom ognjištu, pokazujući kako se to čini, ali bila je preumorna da onako kasno pretražuje svoje stvari i traži kamenje prije spavanja. Šest oblutaka, sivo-žute boje metalnog sjaja, tvorilo je malenu, beznačajnu hrpicu na ležaju, ali jedan takav oblutak prevagnuo je u odluci hoće li ona biti primljena ili odbačena. Videći ih tako, nitko ne bi pogodio kolika se čarolija krije u duši toga kamenja. Ejla ih podiže i, držeći ih na dlanu, pogleda Džondalara. - Ako su me svi drugi htjeli, zašto bi dopustili da me jedna osoba odbije? - upita ona. - Nisam siguran - reče on - ali svatko u ovakvoj skupini mora živjeti sa svima ostalima. Ako jedan čovjek zaista ne voli drugog čovjeka, to može izazvati mnogo nevolja, napo se kad zbog ružna vremena svatko ostaje dugo u zemunici. Ljudi se na kraju opredjeljuju, prepirke mogu dovesti do tučnjava, i netko može biti ozlijeñen, ili još gore. To stvara srdžbu, a onda se netko želi osvetiti. Katkad je jedini način da
se izbjegne veća nesreća raspuštanje skupine...ili se odredi najviša kazna i protjera izazivač nereda... Čelo mu se bolno nabora i oči mu se na trenutak sklopi-še, a Ejla se pitala što je uzrok njegovu nenadanom bolu. - Ali Frebek i Krozija stalno ratuju, a ljudi to ne vole reče ona. - Ostali su ljudi znali to prije nego što su pristali, ili su bar čuli o tome. Svatko je imao mogućnosti da se usprotivi, da poslije nitko ne bi mogao nikome prigovarati. Kad jedan put pristaneš na nešto, osjećaš da do tebe stoji da se s tim nosiš, a k tome znaš da to traje samo zimi. Promjene su lakše kad doñe ljeto. Ejla kimnu. Još nije bila sasvim sigurna da on želi da ona postane članicom ovog naroda, ali pokus s ognjenim kamenom učinjen je po njegovu nagovoru, i to je donijelo uspjeh. Poñoše zajedno do Lavljeg ognjišta da predaju oblutke. Talut je bio zadubljen u razgovor s Tulijom. Povremeno su se uključivali Nezija i Mamut, ali oni su više slušali nego što su govorili. - Evo ognjenog kamenja koje sam obećala- reče Ejla kad im oni dadoše znak da pristupe. - Možete ih danas podijeliti. - Oh, ne - reče Tulija. - Ne danas. Sačuvajte to za ceremoniju. Upravo smo o tome razgovarali. Kamenje će biti dio darova. Moramo odlučiti kolika im je vrijednost, tako da možemo planirati što će drugo biti potrebno da se dade. Ti bi obluci morali imati vrlo veliku vrijednost, ne samo kao izravna korist, nego i kao predmet kojim se može trgovati, i koji će tebi donijeti vrijedan položaj. - Kakve darove spremate? - reče Ejla. - Običaj je da se razmjenjuju darovi kad se netko usvoji - objasni Mamut. - Usvojena osoba prima darove od svih, a u ime ognjišta koje usvaja dijele se darovi drugim ognjištima u Taboru. Darovi mogu biti mali, tek zalog razmjene, a mogu biti i vrlo vrijedni. Sve ovisi o prilikama. - Ja mislim da su ognjeni kamenovi dovoljno vrijedni da budu jedini dar svakom ognjištu - reče Talut. - Talut, ja bih se s tobom složila da je Ejla otprije Mamu tovka i da je njezina vrijednost odreñena - reče Tulija. - Ali u ovom slučaju mi pokušavamo utvrditi njezinu Svadbarinu. Cijeli će Tabor imati koristi ako mognemo opravdati visoku cijenu za nju. Pošto je Džondalar odbio usvojenje, bar zasa da... - Blagi Tulijin smiješak, kojim je pokazivala da nije nimalo kivna na njega, bio je gotovo koketan, ali iz njega je izbijala i bezazlena svjesnost o tome da je privlačna i poželj na. - Eto, bit ću sretna da pridodam neke darove koji će se razdijeliti. - Kakvi su to darovi? - upita Ejla. - Oh, obični darovi... mogu biti bilo što - reče Tuli ja. - Krzna su lijepi darovi, i odjeća... tunike, omotači za noge, obuća, ili koža od koje se prave. Digija pravi krasnu obojenu kožu. Jantar i morske školjke, bjelokosno zrnje za ogrlice, za ukrašavanje odjeće. Dugački zubi vukova i dru gih mesoždera prilično su vrijedni. Isto tako rezbarije od bjelokosti. Zatim kremen, sol... i hranu je dobro dati, napose kad se može spremiti za zimu. Sve što je dobro napravljeno, košare, prostirke, pojasevi, noževi. Mislim da je važno dati što je moguće više, pa kad svi pokažu darove na Zboru, izgledat će da imaš svega u izobilju, i to će biti znak tvoga položaja. Uopće nije važno ako većinu toga daruju Talut i Nezija umjesto tebe. - Ne morate za mene davati ni ti ni Talut ni Nezija. Ja imam što dati - reče Ejla. - Da, naravno, imaš svoje ognjeno kamenje. I ono je
najvrednije... ali ti kamenovi ne izgledaju najdojmljivije. Ljudi će shvatiti njihovu vrijednost, ali prvi su dojmovi veoma važni. - Tulija ima pravo - reče Nezija. - Mnoge mlade žene potroše godine praveći i skupljajući darove da ih razdijele na svom Vjenčanju, ili kad ih netko usvoji. - Zar Mamutovci tako mnogo ljudi usvajaju? - upita Džondalar. - Ne usvajaju strance - reče Nezija - ali Mamutovci često primaju druge Mamutovce. Svakom su Taboru potrebni sestra i brat da im budu glavarica i glavar, ali svaki čovjek nije tako sretan da ima sestru poput Tulije. Ako se nešto dogodi jednom od njih, ili ako neki mladić ili djevojka želi osnovati novi Tabor, mora se usvojiti sestra ili brat. Ali, ne treba se zabrinjavati. Imam mnogo stvari koje možeš razdati, Ejla, a i Latija je ponudila neke svoje stvari da ih razdijeliš. - Ali ja imam mnogo stvari, Nezija. Imam ih u spilji u dolini - reče Ejla. - Potrošila sam godine u pravljenju mno gih stvari. - Nije nužno da se vraćaš - reče Tulija, misleći u sebi da sve što je napravila mora biti vrlo primitivno s obzirom na njezin odgoj meñu zbitoglavcima. Kako je mogla reći toj djevojci da bi njezini darovi vjerojatno bili neprikladni? To bi bilo vrlo nespretno. - Ja se želim vratiti - navaljivala je Ejla. - Trebaju mi i druge stvari. Moje ljekovito bilje. Spremljena hrana. I hrana za konje. - Ona se okrenu prema Džondalaru. - Želim se vratiti. - Mislim da bismo mogli to učiniti. Ako se požurimo i ne zastajemo usput, mislim da ćemo uspjeti... ako se proIjepša vrijeme. - Obično, nakon prve ovakve ledene navale, nastupi razdoblje lijepa vremena - reče Talut. - Ipak je teško prore ci. Svaki čas se može promijeniti. - No, ako nastane bolje vrijeme, možda ćemo riskirati i vratiti se u dolinu - reče Džondalar, a Ejla ga nagradi jednim od svojih divnih osmijeha. I on je želio neke stvari. Ognjeno je kamenje ostavilo jak dojam, a kamenita je obala na okuci rijeke u Ejlinoj dolini bila puna takvih oblutaka. Jednog će dana, nada se, poći doma i podijeliti sa svojim narodom sve što je naučio i otkrio: ognjeno kamenje, bacač koplja, Vimezov izum grijanja kremena. Jednoga dana... - Požurite natrag - viknu Nezija, dižući ruke s dlanovima okrenutim gore u znak pozdrava za sretan put. Ejla i Džondalar mahnuše zauzvrat. Jahali su oboje na Njiski, s Trkačem na užetu iza njih, i gledali čeljad Lavljeg tabora koja su se okupila da ih isprate, lako je bila uzbuñena od radosti što se vraća u dolinu koja joj je tri godine bila utočište i dom, Ejla je osjećala i oštru bol što ostavlja ljude koje je već osjećala kao vlastitu obitelj. Ridag je stajao kraj Nezije, a Rugija s druge strane, i oboje su se uz nju pripijali dok su mahali Ejli. Ona je na odlasku i nehotice vidjela kolika je razlika meñu njima, koliko nisu nimalo slični. Djevojčica je bila slika Nezije u malom, dječak je imao pola plemenskih crta, a ipak su odgojeni kao brat i sestra. Ejla se naglo sjeti kako je Oga dojila Darka, zajedno sa svojim Grevom, kao braću po mlijeku. Grev je narastao kao pravi član Plemena, Dark samo s pola osobina, ali razlika je meñu njima bila jednako velika. Ejla dade znak Njiski pritiskom nogu i pomakom položaja, ne razmišljajući o tom prirodnom upravljanju kobilom. Okrenuše se i poñoše uzbrdo.
Putovanje prema dolini nije bilo slično zabavnom izletu na koji su pošli pri odlasku iz nje. Putovali su postojano, bez istraživačkih zastranjenja i lovačkih potjera, bez ranih zaustavljanja radi odmora ili Užitaka. Očekujući da će se vratiti, pamtili su orijentire dok su putovali iz doline - neke groma-de kamenja, uzvisine, brežuljke, doline i riječne tokove-ali promjenljivo godišnje doba već je mijenjalo krajolik. Raslinje se djelomice izmijenilo. Zaštićene doline u koji ma su se zaustavljali već su svojim drukčijim izgledom budile neugodan osjećaj nepoznatog okoliša. Breza i vrba nisu više imale lišća, njihovi okljaštreni udovi podrhtavali su na vjetru bez znakova života. Ali su četinjari - bijela omorika, ariš, crni bor - pokazivali krepkost svog igličastog zelenila, tako da su čak i osamljena patuljasta stabla u stepi, savijena od vjetrova, postala nerazmjerno veća. Ali više su zabune unosile promjene koje je u tom graničnom području ledenjaka stvaralo trajno smrznuto tlo. Trajno smrznuto tlo, takozvani permafrost, je svaki dio zemljine kore, od površine do dubokih kamenih slojeva, koji je smrznut tokom cijele godine. Nastalo je u tim krajevima, toliko južnije od polarnog kruga, u davno doba dok je velik dio kontinenta bio pokriven ledenjačkim pokrćvom koji je bio debeo dva-tri kilometra, možda i više. Složeno meñudjelovanje klime, površine i podzemnih uvjeta stvorilo je i održalo smrznuto tlo. Tome treba još dodati utjecaj sunca, voda stajaćica, biljnog svijeta, gustoće tla, vjetra, snijega. Prosječne godišnje temperature bile su samo nekoliko stupnjeva niže od temperatura koje će kasnije uvjetovati umjerenu klimu, ali to je bilo dovoljno da se ledenjaci i trajno smrznuto tlo prošire daleko na jug. Zime su bile duge i hladne, povremeni vjetrovi donosili su teške snjegove i guste mećave, ali je ukupna količina snijega u jednoj godini bila razmjerno mala i mnogi su dani bili vedri. Ljeta su bila kratka, s nekoliko vrućih dana koji su poricali blizinu ledene mase, ali općenito je bilo oblačno i svježe, s malo kiše. lako je jedan dio tla bio trajno zamrznut, permafrost nije bio potpuno trajan; i on se kolebao kao godišnja doba. Usred zime, kad je sve do dna bilo tvrdo smrznuto, zemlja je izgledala opora i škrta, ali stvarnost je ipak bila drukčija. Čim bi se promijenilo godišnje doba, površina bi se smekša-la, i to nekoliko palaca gdje god bi se deblji zemljani pokrivač ili gušći sastav tla ili sjenovit kraj odupro blagoj toplini ljeta; ali taj aktivni sloj sezao je i do nekoliko stopa dubine na sunčanim padinama šljunkovite podloge s rijetkom vegetacijom. Rahli je sloj ipak bio privid. Ispod površine i dalje je vladao čelični stisak zime. Nepropusni led je bio postojan, a zbog otapanja i sila gravitacije zasićeno je tlo, zajedno s bremenom kamenja i drveća, puzilo i klizilo i plovilo preko donjeg smrznutog sloja. Dolazilo je do propadanja i ulegnu-ća pri zagrijavanju površine, a kad ljetno otapanje ne bi našlo izlaza za otjecanje, stvarale su se bare i močvare i jezera. S promjenom godišnjeg doba aktivni sloj iznad smrznutog tla opet bi se stvrdnuo, ali njegov hladni i ledeni sadržaj mijenjao je izgled nemirne jezgre. Veliki pritisci stvarali su uzdignuća, napukline i krivine. Smrznuto se tlo lomilo i pucalo, zatim se ispunjavalo ledom, koji se poslije pod pritiskom uzdizao kao ledeni klinovi. Pritisci su ispunjavali rupe muljem koji se poslije dizao u obliku muljevitih izvora i zaleñenih mjehura. Kako se smrznuta voda širila, tako su se humci i brežuljci muljevitog leda izdizali iz močvarnih nizina dosežući visinu od pedeset metara i nekoliko puta veći promjer. Dok su Ejla i Džondalar išli po svom tragu, otkrili su da se reljef krajolikapromijenio i da ih nekadašnji orijentiri zavode na krivi put. Iščezli su neki vodeni tokovi koje su otprije pamtili. Zaledili su se blizu izvora i postali suhe jaruge. Bre-govi leda pojavili su se gdje ih prije nije bilo, iznikli iz ljetnih bara i močvarnih nizina gdje je zbog guste i fine podloge bilo slabo
cijeñenje. Skupine drveća pokrivale su rijetke tali-ke - otoke nesmrznutih slojeva okružene permafrostom -koji su katkada pružali varljiv dojam malih dolina na mjestima gdje se putnici nisu mogli sjetiti da su ih prije vidjeli. Džondalar nije bio upoznat s općim izgledom terena i više se puta oslonio na Ejlino bolje pamćenje. Kad Ejla nije bila sigurna, slijedila je Njisku. Njiska ju je i prije znala dovesti do spilje, činilo se da pouzdano zna kamo ide. Ponekad jašući oboje na kobili, ponekad naizmjenice ili pješačeći oboje da se konj odmori, napredovali su sve više dok ih noć nije prisilila da stanu. Tada su napravili jednostavni logor s malom vatrom, podigli šator od kože i izvukli vreće za spavanje. Skuhali su kašu od smrvljenog divljeg zrnja, a Ejla je pripremila vrući biljni napitak. Ujutro su popili čaj dok su se spremali, zatim na putu jeli sjeckano suho meso i sušene bobice koje su bile pomiješane s mašću u obliku kolačića. Osim jednog zeca koji je slučajno naletio na njih i ponukao Ejlu da se maši praćke, nisu lovili. Ali zalihama putne hrane koje im je dala Nezija dodali su uljasto i hranjivo sjemenje iz borovih češera, skupljeno na mjestima gdje su zastajali; njih su bacali u vatru gdje su se otvarali uz prasak. ";. !" V Dok se zemljište oko njih postupno mijenjaio, postajući stjenovito i prošarano gudurama i strmim kanjonima, Ejla je osjećala sve veće uzbuñenje. Zemljište joj je izgledalo poznato, poput krajolika južno i zapadno od njezine doline. Kad je ugledala odron s posebnim uzorkom boja u ogoljelim slojevima, srce joj je zaigralo. Džondalar! Pogledaj!. Vidiš li to? - viknula je pokazu jući prstom. - Gotovo smo stigli! I Njiska je izgledala uzbuñeno, ubrzala je korak bez poticanja. Ejla je tražila drugi znak u okolini, kamenu nakupinu izrazita oblika koja ju je podsjećala na lavicu koja čuči. Kad ju je ugledala, skrenuli su na sjever dok nisu došli na strmu padinu posutu šljunkom i slobodnim komadima kamena. Zastali su i pogledali preko ruba. Na dnu je mala rijeka, tekući na istok, blistala na suncu dok se pjenila preko stijena. Sjahali su i pažljivo se spustili. Konji krenuše preko rijeke, zastajkujući da piju, kad Ejla nañe razbacano kamenje koje je stršilo iz vode, razmaknuto koliko se može preskočiti, kojim se uvijek služila. I ona se malo napi, zatim prijeñoše na drugu obalu. Voda je ovdje slatka. Pogledaj kako je bistra! - kliknu ona. - Nije uopće mutna. Možeš vidjeti dno. I gle, Džonda lar, konji su ovdje! Džondalar se toplo nasmija zbog njezina ushićenja, osjećajući i sam da se vratio doma kad je pogledao niz poznatu dolinu. Oštri vjetrovi i stepski mrazevi blago su dodirivali taj zaštićeni kutak, pa je bogatije i punije raslinje bilo očito iako je već izgubilo ljetno lišće. Strma padina kojom su se spustili pretvarala se naglo u goli kameniti zid dok su napredovali niz lijevu obalu. Širok rub grmlja i drveća omeñivao je suprotnu obalu vodenog toka koji se stanjivao prelazeći u polje na kojem se lelujala zrela trava pod popodnevnim suncem. Ravno polje pokriveno travom do pojasa blago se uzdizalo prelazeći u stepu s desne strane, ali se sužavalo i strmo dizalo prema dalekom kraju doline dok se nije pretvorilo u drugi zid uskoga ždrijela. Na sredini doline, malo krdo stepskih konja prestalo je pasti i podiglo glave u njihovu smjeru. Jedan od njih zanjišta. Njiska potrese glavom i odgovori. Krdo ih je gledalo kako napreduju dok im se nisu sasvim približili. Zatim, kad
je čudni ljudski miris stizao sve bliže, okrenuše se kao jedan da bi, ustoptalih kopita i uzdignutih repova, odjurili uz strminu put otvorene stepe. Dvoje ljudi na jednom konju stade da ih promatra. Promatralo ih je i mlado ždrijebe privezano na uzici. Trkač je digao glavu i naćulio uši, zatim pošao za njima koliko mu je uže dopustilo, a onda stao ispružena vrata i raširenih nozdrva, prateći ih pogledom. Njiska mu zarza kad su ponovno krenuli niz dolinu, i on se vrati da ih prati otraga. Dok su žurno grabili uzvodno prema uskom kraju doline, mogli su vidjeti kako rječica zaokreće u oštrom luku oko izbočene hridine i kamenite obale na desnoj strani. S druge je strane bila velika gomila kamenja, naplavljenog drveta, kostiju, rogovlja i kljova svake vrste. Meñu njima je bilo kostura iz stepe, drugi su bili ostaci životinja nastradalih u naglim poplavama koje je bujica snijela nizvodno i razbila o hridinu. Ejla je bila vrlo nestrpljiva. Skliznula je s Njiske i potrčala uz strmu, usku stazu duž hrpe kostiju do vrha litice koja je tvorila izbojak ispred otvora u pročelju klisure. Gotovo je utrčala unutra, ali u posljednji se čas savlada. To je mjesto gdje je živjela sama, i opstala je zato što nijednog trenutka nije zaboravljala na oprez zbog moguće opasnosti. Spiljama se nisu služili samo ljudi. Šuljajući se duž vanjskog zida, odmotala je praćku s glave i zastala da uzme komadiće kamena. Pažljivo pogleda unutra. Vidjela je samo tamu, ali nos joj osjeti slabašan miris davno spaljenog drveta i nešto svježiji vonj velike lasice. Ali i on je bio star. Stupi kroz otvor i pričeka da joj se oči prilagode prigušenoj svjetlosti, zatim pogleda oko sebe. Osjećala je pritisak suza koje su joj navirale na oči i borila se da ih suzbije, ali bez uspjeha. Eto, to je njezina spilja. Vratila se u svoj dom. Sve je bilo tako poznato, ali mjesto na kojem je tako dugo živjela izgledalo je napušteno i zaboravljeno. Svjetlost koja je prodirala kroz rupu iznad ulaza pokazala joj je da je njezin nos bio u pravu, pažljiviji pregled ispunio ju je očajem. Spilja je bila u strašnom neredu. Neka životinja, možda i skupina njih, zaista je provalila unutra i ostavila očite dokaze svuda naokolo. Ejla još nije znala kolika je šteta počinjena. Tada se na ulazu pojavi Džondalar. Uñe unutra, a za njim Njiska i Trkač. Spilja je bila i Njiskin dom, a Trkač nije ni upoznao drugog doma dok nisu posjetili Lavlji tabor. - Izgleda kao da smo imali posjetioca - reče on kad je postao svjestan opustošenja. - Ovdje vlada silan nered! -;" f H Vj, Ejla duboko uzdahnu i obrisa suzu. - Bolje je da zapalim vatru i baklje da možemo vidjeti koliko smo nastradali. Ali najprije moram rastovariti Njisku da se može odmoriti i napasti. - Misliš li da ih možemo pustiti da se slobodno kreću? Trkač je izgledao kao da je spreman poći za onim konjima. Možda bismo ih morali zavezati. - Džondalara su obuzima le zle slutnje. - Njiska je uvijek bila potpuno slobodna - reče Ejla, pomalo zapanjena. - Ne mogu je svezati. Ona mi je prijate ljica. Ostala je sa mnom zato što je tako htjela. Jedanput je pošla živjeti s krdom, kad je poželjela ždrijepca; toliko mi je tada nedostajala, da ne znam što bih bila učinila da tada nisam imala Mladunče. Ali vratila se. Ostat će ona, a sve
dok bude s nama, bit će i Trkač, bar dok ne odraste. Mla dunče me je napustilo. Mogao bi me napustiti i Trkač, kao što djeca napuštaju majčino ognjište kad odrastu. Ali konji su različiti od lavova. Ako se s nama sprijatelji kao Njiska, mislim da bi mogao ostati. Džondalar kimnu. - U redu, ti to bolje znaš nego ja. -Ejla je, uostalom, stručnjak za životinje, jedini stručnjak kad je riječ o konjima. - Onda ja mogu naložiti vatru dok ti nju rastovariš. Dok je išao do mjesta gdje je Ejla držala potpalu i drvo, ne primjećujući koliko mu je poznata postala spilja u kojoj je proveo jedno kratko ljeto živeći s Ejlom, pitao se kako bi se mogao sprijateljiti s Trkačem. Još nije potpuno razumio kako se Ejla sporazumijeva s Njiskom, tako da kobila ide kamo žena želi dok jašu, i da ostaje uz nju iako može slobodno otići. Možda nikad neće naučiti, ali volio bi pokušati. Ipak, dok ne nauči, neće škoditi da Trkač bude na uzici, bar dok putuju predjelima gdje bi moglo biti konja. Pregled spilje i njezina sadržaja iznio je sve na vidjelo. Lasica ili hijena, Ejla nije mogla točno reći koja od njih jer su obje bile u spilji u različito vrijeme i tragovi su im bili izmiješani, provalila je u spremište suhog mesa. Skrovište je bilo ispražnjeno. Košara zrnja koje je nakupila za Njisku i Trkača bila je progrizena na nekoliko mjesta. Razni mali glodavci - sudeći po tragovima bilo je tu voluharica, zemnih vjeverica, skočimiša i golemih hrčakauživali su u izobilju ne ostavivši ni zrna. Nañoše gnijezdo napunjeno opljačkanim žitom ispod obližnje hrpe sijena. Ali većina košara zrnja i korijenja i suhog voća, koje su bile spremljene u iskopane rupe ili zaštićene hrpom kamenja, pretrpjela je mnogo manju štetu. Ej I i je bilo drago što su odlučili spremiti meke kože i obrañena krzna u jaku košaru i nad njom složiti gomilu kamenja. Gomila je bila previše teška za napasne životinje, ali sva koža koja je pretekla kad je Ejla pravila odjeću za se i za Džondalara prije odlaska, i koja nije bila posebno spremljena, izgrizena je i sažvakana. Druga gomila u kojoj je, izmeñu ostalih stvari, bila posuda od sirove kože puna masti spremljene u srneća crijeva, bila je cilj mnogih napada. Jedan ugao velike posude bio je nagrizen i potrgan, jedna je kobasica provaljena, ali gomila je izdržala. Osim provaljivanja u spremišta hrane, životinje su vršlja-le i po drugim spremištima, isprevrtale hrpe rukotvorina i glatkih drvenih zdjelica i čaša, razvukle naokolo košare i krasno spletene prostirke, opoganile nekoliko mjesta, i općenito stvorile užas od svega što su mogle naći. Ali stvarna šteta je bila mnogo manja nego što se na prvi pogled činilo, a što je najvažnije, Ejlina velika farmakopeja sušenog i sačuvanog bilja ostala je netaknuta. Do večeri se Ejlino raspoloženje sasvim popravilo. Očistili su spilju i povratili red u njoj, zaključili da gubitak nije prevelik, skuhali i pojeli hranu, čak prošetali dolinom da vide kakve su promjene nastale. S vatrom na ognjištu, krznom prostrtim preko čistog sijena u plitkom jarku koji je Ejli služio kao postelja, s Njiskom i Trkačem koji su se udobno smjestili na drugoj strani ulaza, ona se napokon osjećala kod kuće. - Teško je povjerovati da sam se vratila - reče Ejla, sjedajući na prostirku ispred vatre kraj Džondalara. -Čini mi se kao da smo čitav život izbivali, a uopće nije dugo trajalo naše odsustvo. - Ne, nije dugo trajalo. - Naučila sam toliko mnogo, možda mi se stoga čini da je dugo potrajalo. Dobro je bilo što si me nagovorio da poñem s tobom, Džondalar, i drago mi je što sam se upoz nala s Talutom i Mamutovcima. Znaš li koliko sam se bojala susreta s Drugima? - Znao sam da si zbog toga bila zabrinuta, ali bio sam siguran da ćeš zavoljeti ljude kad ih upoznaš.
- Nije to bilo samo upoznavanje s ljudima. To je bilo upoznavanje s Drugima. To su oni bili za Pleme, pa premda su mi cijeli život govorili da sam se rodila meñu Drugima, ja sam se i dalje smatrala članicom Plemena. Čak i kad su me prokleli, kad sam znala da se više ne mogu vratiti, bojala sam se Drugih. Kad je Njiska počela sa mnom živjeti, bilo je još gore. Nisam znala što bih činila. Bojala sam se da mi neče dopustiti da je zadržim, ili da će je ubiti za hranu. I bojala sam se da mi neće dopustiti loviti. Nisam više željela živjeti s ljudima koji mi ne bi dali da lovim, ili koji bi me silili da radim nešto protiv svoje volje - reče Ejla. Odjedanput je to sjećanje na strahove i tjeskobe ispuni nelagodom i nemirnim nabojem. Ustade i prošeta se do ulaza, gurnu ustranu teški vjetrobran i iziñe na kameni izbo-jak koji je tvorio široko predvorje spilje. Vani je bilo hladno i vedro. Na dubokom crnom nebu blistale su tvrde i sjajne zvijezde. Ona se strese i protrlja ruke dok je kročila prema rubu litice. Počela je drhtati, kadli osjeti krzno na ramenima i okrenu se prema Džondalaru. On je obujmi rukama, a ona se pripi uz njegovo toplo tijelo. On se prignu da je poljubi, zatim reče: - Hladno je vani. Vrati se unutra. Ejla mu se prepusti da je vodi, ali stade kad su prošli kraj teške kože koja joj je služila kao vjetrobran od prve zime. - Ovo je bio moj šator... ne, to je bio Krebov šator -ispravi samu sebe. - Ali on ga nikad nije upotrijebio. Bio je to šator kojim sam se služila kad su me odabrali da budem jedna od žena koje prate muškarce u lovu, da bi rasijecale meso i pomagale nositi. Ali šator nije pripadao meni, nego Krebu. Uzela sam ga kad sam od njih pošla jer sam mislila da se Kreb ne bi tome usprotivio. Nisam ga mogla pitati. Bio je mrtav, ali me ne bi vidio ni da je bio živ. Ja sam jednostavno bila prokleta. - Suze počeše teći niz njezino lice, iako se činilo da ona to ne primjećuje. - Bila sam mrtva. Ali Dark me je vidio. Bio je premlad da bi znao kako se od njega traži da me ne vidi. Oh, Džondalar, nisam ga željela napustiti. - Sad je već jecala. - Ali nisam ga mogla povesti sa sobom. Nisam znala što će sa mnom biti. On nije znao što bi rekao, ili što bi učinio, zato ju je samo držao i pustio da plače. - Želim ga ponovno vidjeti. Kad god vidim Ridaga, pomislim na Darka. Željela bih da je sad sa mnom. Željela bih da su nas oboje usvojili Mamutova". - Ejla, kasno je. Umorna si. Poñi spavati - reče Džondalar i povede je prema krznenim pokrivačima. Ali osjećao se nelagodno. Njezina su razmišljanja bila nestvarna, on nije htio da je u njima ohrabruje. Ona se poslušno okrenu i dopusti mu da je vodi. On joj u tišini pomože da se svuče, zatim je posjede, nježno je poleže i pokri krznima. Dodade drveta i zgrnu na hrpu žeravicu da dulje traje, zatim se sam brzo svuče i zavuče k njoj u postelju. Obujmi je rukom i poljubi je, nježno, jedva dodirujući njezine usne svojima. Djelovanje je bilo izazovno, on osjeti njezin drhturav odgovor. Istim lakim, gotovo škakljivim dodirom poče joj ljubiti lice - obraze, sklopljene oči, pa opet meke pune usnice. Pruži ruku i nagnu joj bradu uvis, zatim pomilova grlo i vrat na isti način. Ejla je mirno ležala, i umjesto da osjeća škakljanje, drhtaji uzbudljive vatre pratili su njegov blagi dodir i razblaživali njezino tužno raspoloženje. Vršci njegovih prstiju plovili su oblinom njezina ramena i spuštali se duž cijele ruke. Zatim, polako, gotovo neosjetnim dodirom, on krenu prstima natrag s unutrašnje strane njezine ruke. Stresla se od srhovita grča dok joj se budio svaki živac sa sve bržim očekivanjem uzbuñenja. Dok je pratio obris njezina tijela niz prsni koš, vješte ruke dodirnuše meku bradavicu. Ona se napuni i nabubri, dok kroza nju prostruja mlaz jakog užitka.
Džondalar nije mogao odoljeti, nego se nagnu da je obujmi ustima. Ona se pripi uz njega dok je sisao i potezao, osjećajući toplu vlažnost meñu bedrima i odgovarajuće žmarce duboko unutra. On omirisa ženski vonj njezine kože i osjeti napetost u preponama zbog njezine naslućene spremnosti. Činilo mu se da je nikad ne može dovoljno imati, a ona je uvijek bila spremna za njega. Nijedanput ga nije odbila, koliko se mogao sjetiti. Bez obzira na okolnosti, u zaklonu ili na otvorenom, u toplim krznima ili na hladnoj zemlji, kako god ju je poželio, spremno ga je čekala, ne kao družica koja se podvrgava nego kao aktivan i željan partner. Samo je za vrijeme mjesečnog pranja bila malo utučena, kao da se zbog toga stidjela, a on je poštivao njezine želje i suzdržavao se. Dok je pružao ruke da joj pomiluje bedra, ona mu se otvarala, i on osjeti tako žestoku navalu želje da ju je mogao toga trena uzeti, ali htio je da slast potraje. Bili su na toplom i I suhom mjestu, sami, vjerojatno posljednji put te zime. To ne znači da je oklijevao u zemunici meñu Mamutovcima, ali ponovna je samoća davala posebno svojstvo slobode i intenziteta njihovim Užicima. Njegova ruka naiñe na vlažnost, zatim na malo propeto središte slasti, i on začu kako njezin dah prelazi u dahtanje i kričanje dok ga je trljao i milovao. Segnu niže, zavuče dva prsta i poče istraživati dubine i sastav dok se ona napinjala u luk i stenjala. "Oh, kako je želim", pomisli, "ali još ne". Ispusti bradavicu i nañe njezina usta, lagano otvorena. Čvrsto je poljubi, osjetivši s dragošću senzualni dodir njezina jezika koji je krenuo u susret njegovu. On se odmaknu načas, savladavajući se koliko može prije nego što se posvema ne preda silovitoj snazi koja ga je vukla k toj lijepoj, žudnoj ženi koju ljubi. Promatrao joj je lice sve dok nije otvorila oči. Pri danjem svjetlu njezine su oči bile sivoplave, imale su boju kremena, ali sad su bile tamne i tako pune žudnje i ljubavi da je njega boljelo grlo od osjećaja koji su sukljali iz dubine njegova bića. Dotaknu joj obraz gornjom stranom kažiprsta, opisa joj dodirom čeljust, prijeñe preko usana. Nije mogao da se dovoljno nagleda, daje dovoljno dira, kao da je htio njezino obličje urezati u pamćenje. Ona podiže pogled k njemu, zaviri mu u plave oči koje su bile ljubičaste pri vatri s ognjišta, a tako su je vabile ljubavlju i željom, da se htjela u njih pretopiti. I da je htjela, nije mu se mogla uskratiti, a nije to htjela. On je poljubi, zatim kliznu toplim jezikom niz grlo do usjeka izmeñu dojaka. Objema rukama obujmi njihovu zaobljenost, zatim se primače bradavici i poče je lizati. Ona je stezala i trljala njegova ramena i ruke, nježno stenjući dok su valovi treperava uzbuñenja strujali kroz njezino tijelo. On se jezikom i ustima spuštao sve niže, ovlažio joj pupčanu udubinu, zatim osjetio meke dlačice. Ona se malo uzvi zovući ga, a on vlažnim jezikom pronañe početak njezina rascjepa i zatim maleno središte slasti. Ona tiho kriknu kad je stigao do njega. Zatim ona sjede, okrenu se pod njim dok ne nañe nabreklu muškost, pa je uvuče u usta koliko god je mogla. On malo popusti, i ona osjeti mlaz topline, dok su joj ruke sezale za njegovim mekim i osjetljivim vrećicama. Osjećao je kako se tlak povećava, neko cijeñenje iz sla I "i"i bina, i kako mu žestoko tuče bilo u napetom udu dok je lizao njezino ženstvo, otkrivajući ponovno nabore i listiće i duboko slatko vrelo. Nije se mogao nasititi. Želio je dodirnuti svaki njezin dijelak, želio je sve više i više, osjećao je njezinu toplinu i trzanje, i obje ruke koje su se micale gore-dolje po njegovom dugačkom i napetom koplju. Bolno je žudio da u nju prodre.
S krajnjim naporom on se otrže, okrenu se na drugu stranu i ponovno nañe izvor njezina ženstva, istražujući je osjetljivim rukama. Zatim se prignu prema dražici, griskajući je dok nije počela žestoko dahtati i kričati. Osjećala je izra-stanje i jačanje neizrecive i čudesne napetosti. Ona ga zovnu, dohvati ga, a on se izdiže meñu njezinim bedrima, dršćući od iščekivanja i svladavanja, da bi napokon ušao, izaz-vaši u njoj toplu dobrodošlicu. Toliko se dugo suzdržavao da je sad sve moglo biti gotovo za trenutak. On ponovno zaroni u nju, duboko, naslañujući se čuñenjem i divljenjem što ga može primiti u cijeloj duljini. S radosnim prepuštanjem on opet gurnu unutra, pa van, pa unutra, sve brže, uzvisujući se do sve viših vrhunaca, dok se ona podizala njemu u susret, usklañujući se sa svakom njegovom kretnjom. Zatim kroz krikove koji su rasli on osjeti da svršava: suknulo je u nju, da bi zajedno uzletjeli sa strašnom navalom energije i užitka, i olakšanja. Oboje su bili previše iscrpljeni, previše senzualno iscijeñeni, da bi se mogli pomaknuti. Ležao je na njoj, ali ona je uvijek voljela taj dio, voljela je njegovu težinu na sebi. Mirisala je blagi miris sebe na njemu, koji ju je uvijek podsjećao koliko je upravo bila voljena i zašto se osjeća tako divno pospana. Još je ćutjela pravo neočekivano čudo Užitaka. Nije znala da njezino tijelo može osjetiti takvo veselje i radost. Poznavala je samo muku i poniženje dok su je obja-hivali od mržnje i prezira. Nije znala da postoji drukčiji način, dok nije stigao Džondalar. On se naposljetku pridiže, ljubeći joj dojke i ližući pupak, dok se nije odvojio i ustao. Zatim i ona ustade i poñe ubaciti kamenje u vatru. - Hoćeš li naliti malo vode u tu košaricu za kuhanje, Džondalar? Mislim da je veliki mijeh za vodu pun - reče ona odlazeći u dalji kut spilje kojim se služila kad je bilo prehladno da izlazi radi tjelesnih potreba. Kad se vratila, izvadila je vruće kamenje iz vatre, kako je naučila od Mamutovaca, i ubacila ga u vodu koja se nalazila u nepropusnoj košarici. Kamenje je pištalo i dimilo se dok je zagrijavalo vodu. Ona ga izvuče i vrati u vatru, a u košaricu ubaci drugo vruće kamenje. Kad je voda proključala, ona uze nekoliko čaša, izli ih u drvenu zdjelu, te od biljnih zaliha dodade malo sušenih cvjetova koji su podsjećali na jorgovan. Bogat miris ispuni zrak, a kad unutra zamoči meku traku kože, površinom se lagano zapjeni otopina sapunike, ali nju nije trebalo ispirati i ostavljala je samo ugodan miris. Ejla pruži Džondalaru komadić meke zečje kože i dodade mu zdjelicu. On je stajao kraj vatre i promatrao je dok je brisala lice i prala tijelo, upijajući njezinu ljepotu u pokretu i želeći da sve obnovi iz početka. Dok se on prao - taj su običaj prihvatili nakon njegova dolaska - ona je ponovno pregledavala svoje bilje, zadovoljna što je našla cijelu zbirku. Izabrala je pojedinačne sastojke za čaj sebi i Džondalaru. Za sebe je po običaju najprije uzela zlatastu nit i antilopin korijen, pitajući se načas ne bi li trebala prestati uzimati to bilje da vidi hoće li se u njoj začeti dijete. Usprkos njegovim tumačenjima, ona je i dalje vjerovala da život začinje muškarac, a ne duhovi. Ali što god bilo uzrokom, Izin je čarobni napitak djelovao, a njezino je žensko prokletstvo, ili mjesečno pranje kako je to Džondalar nazivao, i dalje redovito stizalo. "Lijepo bi bilo imati čedo koje bi došlo od Užitaka s Džondalarom", pomisli, "ali možda je bolje pričekati. Ako i on odluči postati Mamutovac, možda tada." Potraži zatim čičak za čaj, koji ojačava srce i disanje, a dobar je i za majčino mlijeko, ali umjesto njega uze tamjani-ku koja uravnotežuje ženski ciklus. Zatim odabra crvenu djetelinu i ružine latice radi općeg zdravlja i dobra okusa. Za Džondalara uze ginsenga, koji održava mušku ravnotežu, energiju i izdržljivost, pa dodade žute trave, koja napinje i čisti, zatim korijena gospina bilja, jer je vidjela da se mršti, a to je uvijek znak da ga nešto muči i uznemiruje. Ubaci i prstovet kamilice za živce. Popravi i namjesti krzna, pa pruži Džondalaru drvenu čašu koju je toliko volio. Zatim zbog blage studeni legoše ponovno u postelju, popiše čaj i stisnuše se jedno uz drugo. - Lijepo mirišeš, kao cvijeće - reče on dišući joj na uho
i griskajući resicu. I ti... On je nježno poljubi. - Čaj je bio dobar. Što je bilo u njemu? - upita utiskujući usne u njezin vrat. Samo kamilica i još neke stvari za dobro raspoloženje, za snagu i izdržljivost. Ne znam vaše nazive za sve te biljke. On je zatim poljubi s više žara, a ona mu toplo uzvrati. Nalakti se i pogleda je odozgo. Ejla, imaš li ti pojma koliko si divna? Ona se nasmiješi i odmahnu glavom. - Svaki put, kad god te poželim, ti si spremna za mene. Nikad me nisi odbila, nikad se nisi izvlačila; a što mi se više podaješ, to mi se čini da te sve više želim. - Je li to divno? To što te poželim kad god ti mene poželiš? Pa ti bolje poznaješ moje tijelo nego ja, Džondalar. Ti si me naučio da osjećam Užitke o kojima nisam ni znala da postoje. Zašto te ne bih smjela poželjeti kad god ti mene poželiš? - Ali za većinu žena postoje razdoblja kad nisu raspolo žene, ili im to jednostavno ne odgovara. Kad je hladno u stepi, ili kad je vlažno na riječnoj obali, ili kad je topli krevet samo malo dalje. Ali ti nikad nisi oklijevala. Nikad mi nisi rekla da pričekam. Ona sklopi oči, a kad ih je otvorila, na čelu su joj se pojavile blage bore. Džondalar, tako sam odgojena. Žena u Plemenu nikad ne odbija. Kad joj muškarac dade znak, gdje god se nalazila, što god radila, ona se zaustavlja i udovoljava njegovoj potrebi. Pokorava se svakom muškarcu, makar ga i mrzila, kao što sam ja mrzila Brauda. Džondalar, ti mi pružaš samo radost, samo užitak. Volim kad me poželiš, bilo kada, bilo gdje. Ako me želiš, svaki put sam spremna za tebe. Ja te uvijek želim. Ja te volim. On je iznenada pograbi i stisnu je tako čvrsto da je jedva mogla disati. Ejla, Ejla - kriknu promuklim šapatom, zag-njurivši glavu u udubinu njezina vrata. - Mislio sam da se nikad neću zaljubiti. Svatko je nalazio ženu s kojom će se spariti, svatko je osnivao ognjište i obitelj. A ja sam samo stario. I Tonolan je našao ženu na Putovanju. Zbog toga smo živjeli sa Šaramudoncima. Upoznao sam mnoge žene. Sviñale su mi se mnoge žene, ali uvijek je nešto nedostajalo. Mislio sam da je krivnja na meni. Mislio sam da mi Majka ne dopušta da se zaljubim. Mislio sam da je to moja kazna. Kazna? Zbog čega? - upita Ejla. at. - Zbog... zbog nečega što se dogodilo davno... davno... Ona nije navaljivala. I to je bio dio njezina odgoja. Meñu ljudima koji su razgovarali kretnjama i izrazima lica, nemoguće je bilo lagati. Laž se lako opažala, tjelesni ju je jezik odavao. Ali svatko se mogao suzdržati da ništa ne kaže; pa premda se i to znalo, obično se dopuštalo, zbog pristojnosti i poštivanja tuñe tajne.
Zovnu ga neki glas, glas njegove majke, ali dalek, nošen promjenljivim vjetrom. Džondalar je bio kod kuće, ali taj dom mu je bio čudnovat; poznat, a opet nepoznat. Pruži ruku pored sebe. Mjesto je bilo prazno! Trže se u velikom strahu, potpuno budan.
Pogledavši oko sebe, Džondalar prepozna Ejlinu spilju. Vjetrobran na ulazu bio je odvezan s jednoga kraja i slobodno je lupkao na vjetru. Hladni zapuši prodirali su u malu spilju, ali kroz otvor i rupu iznad ulaza slijevalo se sunčano svjetlo. On brzo obuče hlače i tuniku, a zatim opazi kraj vatre čašu vruća čaja i svježu grančicu bez kore. Nasmiješi se. Kako ona to postiže? Kako uvijek uspije pripremiti vreli čaj da ga dočeka kad se probudi? To je uvijek činila, bar ovdje, u svojoj spilji. U Lavljem taboru uvijek se nešto dogañalo, i obroci su se redovito dijelili s ostalima. Jutarnji je napitak uzimao kako na Lavljem ognjištu tako i na zajedničkom ognjištu za pripremanje hrane, ne samo na svome Mamutovom ognjištu, a tada se često netko drugi pridruživao njemu i Ejli. Ondje nije primjećivao da li ga pri svakom buñenju čeka čaj, ali kad je o tome razmislio, sjetio se da ga je ona uvijek pripremila. Nikad od toga nije pravila veliko pitanje. Čaj je jednostavno bio spreman, kao tolike druge stvari koje je za njega činila iako on to nije od nje tražio. Uze čašu i poče pijuckati. U čaju je bilo metvice -znala je da on izjutra voli metvicu - zatim kamilice, te još nečega što nije mogao odgonetnuti. Boja je bila crvenkasta, možda od ružinih latica? "Kako se lako vratiti starim običajima", pomisli. Uvijek se zabavljao pokušavajući pogoditi što se nalazi u njezinu jutarnjem čaju. Uze grančicu i poñe napolje, griskajući tanji
H kraj da njime iščačka zube. Posljednjim gutljajem čaja isplahnu zube i poñe nakraj izbojka da se pomokri. Baci grančicu, ispljunu čaj i zamišljeno poče promatrati kako se dimi strmoglavi luk njegove mokraće. Vjetar nije bio jak, a jutarnje sunce koje se zrcalilo na raznobojnom kamenju davalo je dojam topline. Prijeñe preko neravne površine do izbočenog ruba i pogleda rječicu u dubini. Na njezinim se rubovima hvatao led, ali još je tekla brzo oko oštre okuke koja je njezin opći južni smjer skretala na istok nekoliko kilometara prije nego što će se opet vratiti na južni pravac. Slijeva se pružala mirna dolina duž rijeke, i on opazi Njisku i Trkača koji su pasli u blizini. Pogled uzvodno, njemu zdesna, bio je sasvim drukčiji. Iza hrpe kostiju u podnožju litica, dalje od stjenovite obale, visoki kameni zidovi su stješnjavali rijeku koja je tekla dnom dubokog klanca. Sjetio se kako su jedanput plivali uzvodno, dokle god su mogli, sve do podnožja bučnog vodopada. Ugleda Ejlu koja se pojavila na vidiku penjući se strmom stazom i nasmiješi se. - Gdje si bila? Još nekoliko koraka uzbrdo i njegovo je pitanje dobilo odgovor, a da ona nije ni riječi prozborila. Nosila je dvije debele stepske kokoške držeći ih za pernate noge. - Stajala sam baš na tome mjestu i vidjela ih na livadi reče ona, pružajući ih. - Mislila sam da bi nam dobro došlo svježe meso, za promjenu. Zapalila sam vatru dolje na oba li. Operušat ću ih i početi peći kad dovršimo doručak. Oh, našla sam još jedan ognjeni kamen. - Ima li ih mnogo na obali? - upita on. - Možda ne onoliko koliko ih je bilo prije. Morala sam tražiti dok sam ovaj našla. - Mislim da ću poslije sići i potražiti ih malo više. Ejla uñe da dovrši pripremanje doručka. Obrok se sastojao od zrnja kuhanog s crvenim borovnicama koje je našla kako još vise o granama bez listova. Ptice ih nisu mnogo ostavile, i morala se potruditi da nabere nekoliko pregršti, ali bilo joj je drago što ih je našla. To je bilo u čaju! - reče Džondalar ispijajući drugu čašu. - Dodala si crvenih borovnica! Metvica, kamilica i
crvena borovnica. Ona se potvrdno nasmiješi, a on je bio ponosan što je riješio malu zagonetku. Nakon jutarnjeg obroka siñoše oboje na obalu, pa i Ejla spremala ptice za pečenje u kamenoj pećnici, Džondalar je tražio oblutke željeznog pirita koji su ležali razbacani po kamenitom sprudu. Nakon nekog vremena ona se vratila gore u spilju, a on je ostao tražiti. Našao je i nekoliko ovećih komada kremena i metnuo ih na stranu. Kad je odmakla polovina jutra, već je imao hrpu ognjenog kamenja, a dosadilo mu je zuriti u šljunkovitu obalu. Obišao je izbočenu stijenu, ugledao malo dalje kobilu i ždrijebe i krenuo prema njima. Kad se primaknuo, primijetio je da oboje gledaju prema stepi. Na vrhu padine stajalo je nekoliko konja i gledalo njih. Trkač je načinio nekoliko koraka prema divljem jatu, napinjući vrat i šireći nozdrve. Džondalar je reagirao bez razmišljanja. Odlazite! Bježite odavde! - vikao je trčeći prema njima i mašući rukama. Konji se uplašiše, zafrktaše i zarzaše, uzmaknuše i otrčaše. Posljednji od njih, ždrijebac svijetlosmeñe dlake, jurnu prema čovjeku, zatim se prope kao da prijeti, prije nego što će odjuriti u galopu za ostalima. Džondalar se okrenu i vrati do Njiske i Trkača. Oboje su bili uznemireni. I oni su se uplašili kad su osjetili da je jato u strahu. Pomilova Njisku i zagrli Trkača oko vrata. Sve je u redu, momče - reče mladom konju. Nisam te htio preplašiti. Samo nisam želio da mi te odmame prije nego što nam se pruži prilika da postane mo dobri prijatelji. - Počeša i potapša životinju s ljubav lju. - Zamisli kako bi bilo jahati ždrijepca poput onog žućkastoga - izreče naglas misao. - Teško bi bilo jahati na njemu, a ne bi mi ni dopustio da ga ovako češkam, zar ne? Što bi trebalo da učinim za tebe pa da me pustiš jahati na svojim leñima? I da ideš kamo ja želim? Kad bi trebalo da počnem? Treba li početi odmah sada, ili još pričekati? Još nisi sasvim izrastao, ali uskoro hoćeš. Bolje da pitam Ejlu. Ona to mora znati. Njiska uvijek razumije njezine želje. Pitam se da li me uopće shvaćaš, Trkaču? Kad je Džondalar napokon krenuo prema spilji, Trkač poñe za njim, lupkajući ga u igri i gurajući njušku u njegovu ruku, što je čovjeku bilo veoma drago. Činilo se da se mladi konj želi s njim sprijateljiti. Trkač ga je pratio cijelim putem, i gore uz stazu sve do spilje. Ejla, imaš li nešto da dadem Trkaču? Nekakvo zrnje, ili nešto slično? - upita čim su ušli. Ejla je sjedila kraj ležaja s mnogo hrpica i gomilica stvari oko sebe. Daj mu malo onih jabučica, tamo su u košari. Pregle dala sam ih i probrala. U košari su one koje su malo natučene - reče Ejla. Džondalar zagrabi pregršt malih plodova i poče ih davati Trkaču, jedan po jedan. Nakon još nekoliko tapšaja, priñe Ejli. Za njim je išao njegov prijatelj. Džondalar, otjeraj Trkača odatle! Mogao bi stati na nešto! On se okrenu i gurnu mladu živinu. - Sad je dosta, Trkaču! - reče čovjek, vraćajući se s njim prema drugom kraju spilje gdje je ždrijebe obično boravilo s majkom. Ali kad je Džondalar odande pošao, opet je imao pratnju. On ponovno
odvede Trkača na njegovo mjesto, ali nije ga uspio nagovoriti da ostane. - Sad kad se toliko sprijateljio, kako ću ga zaustaviti? Ejla je promatrala njihovu igru i smiješila se. Mogao bi pokušati tako da naliješ malo vode u njego vo korito - reče ona. - Ili da naspeš malo zrnja u košari cu... Džondalar učini jedno i drugo, pa kad se konjić time zabavio, poñe k Ejli, pazeći iza sebe da se uvjeri kako ga ždrijebe više ne prati. - Što radiš? - upita. - Pokušavam odlučiti što ću ponijeti a što ostaviti objasni ona. - Što misliš da bi trebalo dati Tuliji prilikom ceremonije usvojenja? To mora biti nešto vrlo lijepo. Džondalar pogleda hrpe i gomile stvari koje je Ejla pravila da ispuni puste noći i duge zimske dane što ih je provodila sama u spilji. Još dok je živjela u Plemenu, bila je priznata zbog vještine i kvalitete svojih radova, a u dolini se mogla sasvim posvetiti tome. Ulagala je više vremena i obraćala više pažnje pri svakom poslu, da bude trajno ono što napravi. Rezultati su bili očiti. On uze zdjelu sa hrpe posuña. Bila je varljivo jednostavna, gotovo savršeno kružna i napravljena od jednog komada drveta. Površina joj je bila tako glatka da se doimala kao živa tvar. Ona mu je ispričala kako to postiže. Postupak mu je bio otprije poznat, razlika se sastojala od pažljivosti i brige oko pojedinosti. Najprije je izdubla grubi oblik kamenom bradvom, zatim rezbarila kremenim nožem bez drške. Okruglim kamenom i pijeskom glačala je vanjsku i unutrašnju stranu sve dok se mogla osjetiti ikakva kvržica, a na kraju je sve još dobro istrljala tvrdom paprati. Njezine košare, široko pletene i nepropusne za tekućinu, odlikovale su se jednakom jednostavnošću i savršenstvom izrade. Nije se služila bojama, ali ljepota uzorka nastajala je promjenom načina pletenja i upotrebom vlakana različite prirodne boje. Podne su prostirke imale ista svojstva. Klupka konopa i smotci žila i kore, bez obzira na veličinu, bili su jednaki i ravnomjerno načinjeni, isto tako dugačke trake, izrezane spiralno od jedne jedine kože. Stavljena koža bila je meka i gipka, a njega su najviše čudila njezina krzna. Jedno je bilo dobiti podatnu jareću kožu struganjem izvana i iznutra, tako da se ukloni krzno i grublji slojevi, a drugo ostaviti dlaku i postići mekoću. Ejlina krzna nisu bila samo raskošna s vanjske strane nego baršunasto mekana i savitljiva s unutrašnje strane. - Što ćeš dati Neziji? - upita on. - Hranu, kao što su te jabuke, i posude u kojima će je držati. - To je dobra ideja. A što si mislila dati Tuliji? - Ona je vrlo ponosna na Digijinu kožu, pa mislim da joj ne smijem dati ništa od kože, a ne želim joj dati ni hranu kao Neziji. Ništa praktično. Ona je giavarica. Trebalo bi biti nešto posebno što se nosi, kao jantar ili morske školjke, ali nemam ništa tome slično - reče Ejla. - Imaš. - Mislila sam kako bi bilo da joj dam jantar koji sam našla, ali to je znak od moga totema. To ne mogu dati. - Ne mislim na jantar. Ona vjerojatno ima dosta jantara. Daj joj krzno. To je bilo prvo što je spomenula. - Ali ona mora imati i mnogo krzna. - Ne tako lijepih i posebnih komada kao što su tvoji, Ejla. Samo sam jedanput u životu vidio nešto slično. Siguran sam da ona nema takve stvari. Jedino takvo krzno koje sam prije vidio načinila je zbito... žena iz Plemena. Do večeri je Ejla donijela sve teške odluke, a plodovi njezina višegodišnjeg rada slagali su se na dvije hrpe. Veća je hrpa trebala ostati u dolini,
zajedno s dragom spiljom. Na manjoj je bilo sve što je željela ponijeti... zajedno s uspo V menama. To dijeljenje je bilo vrlo mučno, potpuno je iscijedilo njezine osjećaje. Raspoloženje se prenijelo na Džonda-lara koji je razmišljao o svom zavičaju i prošlosti i životu više nego godinama prije toga. Misli su mu se vraćale na bolna sjećanja, na stvari koje je želio zaboraviti. Čudio se zašto mu se sve to vraća upravo sad. Večera je bila tiha. Povremeno su ponešto rekli, ali tišina je prevladavala, dok je jedno i drugo bilo zaokupljeno svojim mislima. - Ptice su izvrsne, kao i obično - primijeti Džondalar blago. - Kreb ih je volio na ovakav način. Spomenula je to i prije. Još mu je bilo teško vjerovati, katkada, da je tako mnogo naučila od zbitoglavaca s kojima je živjela. Ali kad je bolje razmislio, pitao se zašto oni ne bi znali kuhati jednako dobro kao i drugi ljudi. Moja majka je dobra kuharica. Vjerojatno bi se i njoj svidjele. "Džondalar mnogo razmišlja o majci u posljednje vrijeme", pomisli Ejla. "Kaže da se jutros probudio sanjajući o njoj." - Dok sam bio dijete, imala je posebna jela koja je volje la spremati... kad nije bila previše zauzeta dužnostima u našoj Spilji. - Dužnostima u vašoj Spilji? - Bila je voña Devete spilje. - To si mi rekao, ali nisam razumjela. Hoćeš reći da je bila kao Tulija? Glavarica? - Da, nešto slično. Ali ondje nije bilo Taluta, a Deveta je spilja mnogo veća od Lavljeg tabora. Mnogo više čeljadi. - Sklopi oči i zastade u govoru razmišljajući. - Možda toliko da ih je dolazilo po četvero na svakoga iz Lavljeg tabora. Ejla pokuša zamisliti koliko bi to bilo, zatim odluči da to ispita poslije bilježeći znakove na zemlji, ali čudila se kako je toliko osoba moglo živjeti cijelo vrijeme zajedno. Činilo se da ih je bilo dovoljno za jedan Plemenski zbor. - U Plemenu žene nisu bile voñe - reče ona. - Martona je ostala voña poslije Džokonana. Zelandona mi je rekla da je toliko sudjelovala u njegovu vodstvu da se poslije njegove smrti svatko obraćao njoj. Na njegovu se ognjištu rodio Džoharan, moj brat. On je sad voña, ali Mar tona je i dalje savjetnik... ili, bila je to kad sam otišao. Ejla se namršti. Govorio je o njima i prije, ali ona nije sasvim razumjela njihove odnose. - Tvoja je majka bila družica... kako si ono rekao? Džokonana? - Da. - Ali ti uvijek govoriš o Dalanaru. - Ja sam se rodio na njegovu ognjištu. - To znači da je tvoja majka bila i Dalanarova družica. - Da. Bila je već voña kad su se sparili. Bili su vrlo bliski, ljudi i danas pripovijedaju priče o Martoni i Dalanaru, pje vaju tužne pjesme o njihovoj ljubavi. Zelandona mi je rekla da su previše brinuli jedno o drugome. Dalanar nije htio da je dijeli sa Spiljom. Počinjao je mrziti časove koje je provo dila na voditeljskim dužnostima, ali ona je osjećala odgovor nost. Napokon su presjekli čvor i on je otišao. Poslije je Martona osnovala novo ognjište s Vilomarom, a zatim rodila Tonolana i Folaru. Dalanar je putovao na sjeveroistok,
otkrio rudnik kremena i susreo se sa Džerikom, pa je ondje osnovao Prvu spilju Lanzadonaca. Umuknu nekoliko trenutaka. Činilo se da Džondalar ima potrebu govoriti o svojoj porodici, tako da je Ejla slušala iako je ponavljao neke stvari. Ona ustade, izli ostatak čaja u čaše, nabaci drva na vatru, zatim sjede na krzna, zagledana u treperavo svjetlo koje je micalo sjene na Džondalarovu zamišljenom licu. Sto znači riječ Lanzadonci? - upita ona. Džondalar se nasmiješi. - To jednostavno znači... ljudi... djeca Done... djeca Velike majke zemlje koja žive na sjeveroistoku, da budem točan. I ti si ondje živio, je li tako? S Dalanarom? On zatvori oči. Po obrisima čeljusti vidjelo se da steže zube, a čelo mu se boralo od boli. Ejla je i prije vidjela taj izraz koji ju je čudio. Govorio je o tom razdoblju svog života, ljetos, ali to ga je uznemirilo i ona je znala da joj nije sve rekao. Osjećala je napetost u zraku, veliki pritisak koji se povećavao oko Džondalara, kao nadimanje zemlje koja se sprema provaliti iz velikih dubina. Da, živio sam ondje - reče on. - Tri godine. - Naglo skoči i prevrnu čaj, jurnuvši u stražnji kraj spilje. - Oh, Majko! Bilo je strašno! Podiže ruke uz stijenu i nasloni glavu na hladan zid, u mraku, pokušavajući da se svlada. Naposljetku se vrati, pogleda mokro mjesto gdje je tvrdo nabijena zemlja upila tekućinu, pa se spusti na koljeno da podigne čašu. Okrenu je u ruci i zagleda se u vatru. - Zar je tako loše bilo živjeti s Dalanarom?- upita napo kon Ejla. - Živjeti s Dalanarom? Ne. - Izgledalo je da je iznena ñen njezinim riječima. - To nije bilo loše. Njemu je bilo drago što me vidi. Primio me je od srca na svoje ognjište, učio me svom zanatu zajedno sa Džoplajom, postupao sa mnom kao s odraslim čovjekom... i nikad nije rekao ni riječi o tome. - Ni riječi... o čemu? Džondalar duboko udahnu. - O razlogu zbog kojega sam bio onamo poslan - reče i obori pogled na čašu u ruci. Dok se tišina produbljivala, konjsko je disanje ispunjavalo spilju, a glasno praskanje i pištanje vatre odbijalo se od kamenih zidova. Džondalar spusti čašu i ustade. Uvijek sam bio velik za svoje godine, stariji od svojih vršnjaka - poče, koračajući čistinom kraj vatre. - Mlad sam sazreo. Imao sam tek jedanaest godina kad mi je boštvo prvi put došlo u san... i imalo je lice Zolene. Opet njezino ime. Ime žene koja mu je toliko mnogo značila. Govorio je o njoj, ali površno i s očevidnim bolom. Ejla nije znala što mu je stvaralo tolike jade. Svi su je mladići željeli da im bude žensko boštvo, htjeli su da ih ona pouči. Od njih se očekivalo da je žele, nju ili neku drugu poput nje - on se okrenu i pogleda Ejlu ali nisu se smjeli u nju zaljubiti! Znaš li što znači zaljubiti se u žensko boštvo? Ejla odmahnu glavom. Od nje se očekuje da ti pokaže, da te pouči, da ti
pomogne razumjeti Majčine velike darove, da te pripremi kad na te doñe red da od djevojke stvaraš ženu. Od svih se žena traži da bar jedanput budu žensko boštvo, kad su zrelije, kao što se od svih muškaraca očekuje da dijele Prve obrede mladih djevojaka, bar jedanput. To je sveta dužnost u čast Done. - On spusti pogled. - Ali žensko boštvo pred stavlja Veliku majku; u nju se ne smiješ zaljubiti, nju ne možeš željeti da ti bude družica. - Opet je pogleda. Možeš li to razumjeti? To je zabranjeno. To je kao da se zaljubiš u svoju majku, kao da se želiš spariti sa sestrom. Oprosti mi, Ejla. To je gotovo kao da se želiš spariti sa zbitoglavkom! ,",, Okrenu se i u nekoliko dugačkih koraka stiže do ulaza. Odmaknu vjetrobran ustranu, zatim slegnu ramenima, promijeni mišljenje i vrati se. Sjede kraj nje i zagleda se u neodreñenu daljinu. " - Bilo mi je dvanaest godina, i Zolena mi je bila žensko boštvo, i ja sam je volio. I ona je mene voljela. Isprva, izgledalo je kao da zna točno kako će mi ugoditi, ali poslije je bilo više od toga. Mogao sam s njom razgovarati, o svemu; voljeli smo biti zajedno. Učila me je o ženama, što im je drago, a ja sam dobro učio jer sam je volio i jer sam njoj htio ugoditi. Volio sam da joj ugañam. Nismo imali namjeru da se zaljubimo, nismo to ni govorili jedno drugome, iz početka. Zatim smo pokušavali da to čuvamo kao tajnu. Ali ja sam je želio za družicu. Želio sam živjeti s njom. Želio sam da njena djeca budu djeca mog ognjišta. On trepnu, a Ejla opazi da su mu vlažni kutovi očiju dok je zurio u plamen. - Zolena je stalno govorila da sam premlad, da ću to zaboraviti. Većina muškaraca napuni bar petnaest godina prije nego što ijedan počne ozbiljno tražiti ženu koja će mu biti družica. Ja se nisam osjećao premlado. Ali moja želja nije bila važna. Nju nisam mogao imati. Ona je bila moje žensko boštvo, moja savjetnica i učiteljica, i nije smjela dopustiti da se u nju zaljubim. Nju su kudili više nego mene, ali to je samo pogoršalo stvari. Uopće je ne bi trebali kuditi da ja nisam bio onako glup! - protisnu napokon Džondalar. - I drugi su je muškarci željeli. Uvijek. Htjela ona njih ili ne. Jedan joj je stalno dodijavao: Ladroman. Bila je njegova učiteljica prije nekoliko godina. Mislim da mu ne mogu zam jeriti što ju je želio, ali ona njega više nije htjela. Počeo nas je pratiti, nadzirati. Onda nas je jedanput zatekao zajedno. Zaprijetio joj je. Rekao je da će svima reći što je meñu nama, ako ne poñe s njim. Ona gaje nastojala ismijati, rekla mu je da radi što hoće, da meñu nama nema ništa, da je ona meni samo žensko boštvo... Ja sam trebao reći to isto, ali kad nam se narugao riječima koje smo jedno drugome prisno govorili, planuo sam. Ne... nisam se samo naljutio. Izgubio sam vlast nad sobom i zaboravio što činim. Udario sam ga. Džondalar raspali šakom po zemlji, jedanput, dvaput, triput... - Nisam mogao prestati. Zolena je pokušavala da me zaustavi. Napokon je zovnula nekoga da me otrgne od njega. Dobro je što je to učinila. Mislim da bih ga bio ubio. Džondalar ustade i ponovno poče koračati po spilji. -Onda je sve izbilo na vidjelo. Svaka pojedinost. Ladroman je sve ispričao, javno, pred svima. Pokušavao sam saznati koliko nas je dugo promatrao, koliko je čuo. Ispitivali su Zolenu i mene - zacrvenje se pri pomisli na to - oboje smo sve poricali, ali bilo mi je strašno kad su nju proglasili odgovornom. Još gore je bilo što je moja majka bila voña Spilje, a ja sam je osramotio. Cijela se Spilja bila uzbunila.
- Što je ona učinila? - upita Ejla. - Učinila je što je morala učiniti. Ladroman je bio teško ranjen. Izgubio je nekoliko zubi. Teško je poslije toga gristi, a ni žene ne vole muškarca bez zubi. Majka je morala platiti veliku kaznu za mene, kao odštetu, a kad je Ladromanova majka uporno navaljivala, pristala je da me pošalje u drugu spilju. Umuknu i sklopi oči, a čelo mu se nabra od bolnih uspomena. - Plakao sam te noći. - Očito mu je teško bilo to priznati. - Nisam znao kamo ću poći. Nisam znao da je majka poslala glasnika Dalanaru moleći ga da me primi... Džondalar duboko udahnu, pa nastavi. - Zolena je otišla prije mene. Uvijek ju je privlačila sveta služba, pa se pridružila Onima koji služe Majci. I ja sam o tome razmišljao, htio sam služiti možda kao rezbar, tada sam mislio da imam rezbarskoga dara. Ali od Dalanara je stigla vijest, i prvo što sam poslije toga čuo bilo je priopćenje da me Vilomar vodi k Lanzadoncima. Dalanara zapravo nisam ni poznavao. Otišao je kad sam bio malen, vidio sam ga samo za vrijeme Ljetnih sabora. Nisam znao što me čeka, ali Mar-tona je postupila kako treba. Umuknu i ponovno se spusti kraj vatre. Zatim uze slomljenu grančicu, suhu i krhku, pa je ubaci u plamen. - Prije nego što sam pošao, ljudi su me izbjegavali, rugali su mi se. Neki su sklanjali djecu iz moje blizine da se ne izvrgnu lošem utjecaju, kao da ih je sam pogled na mene mogao iskvariti. Znao sam da to zaslužujem, jer je bilo strašno ono što smo počinili. Želio sam umrijeti... Ejla ga je slušala bez riječi. Nije potpuno razumjela običaje o kojima je govorio, ali suosjećala je s njim zbog vlastitog bolnog iskustva. I ona je prekršila neke tabue i podnijela teške posljedice, ali iz toga je izvukla pouke. Možda zbog toga što je kod nje sve bilo tako različito, naučila je postavljati pitanja o svojim postupcima istražujući je li zaista loše ono što je učinila. Shvatila je da nije pogriješila što je počela loviti, bilo praćkom bilo kopljem bilo čime drugim, samo zato što Pleme smatra da žena ne smije loviti, a nije mrzila sebe ni zbog toga što se suprotstavila Braudu usprkos svakoj tradiciji. Džondalar - reče ona, pateći zbog njega koji je pognuo glavu od očaja i samooptužbe - strašno si postupio kad si onako istukao onog čovjeka. Ali u čemu ste pogriješili ti i Zolena? On je pogleda, iznenañen njezinim pitanjem. Očekivao je prijekor, porugu, prezir kakav je sam prema sebi osjećao. - Ti ne razumiješ, Ejla. Zolena je bila moje žensko boštvo, moja učiteljica. Mi smo obeščastili Majku. Uvrijedili smo je. To je bilo sramotno. - Što je bilo sramotno? Još ne znam u čemu ste toliko pogriješili. - Ejla, kad neka žena preuzme tu ulogu Majke, kad poučava nekog mladića, ona prima veliku odgovornost. Ona ga priprema za muževnost, omogućuje mu da postane ženotvorac. Dona je muškarcu odredila dužnost da stvara ženu, da je priprema za primanje pomiješanih duhova što ih šalje Velika majka zemlja da bi žena mogla postati majkom. To je sveta dužnost. Nije to običan svakidašnji odnos koji svatko može imati kad poželi, to se ne smije olako shvatiti objasni Džondalar. - Jesi li ti to olako shvatio? - Ne. Ni govora! - U čemu si onda pogriješio? - Oskvrnuo sam sveti obred. Zaljubio sam se... - Zaljubio si se. I Zolena se zaljubila. Zašto bi to bilo pogrešno? Zar čovjeku od tih osjećaja nije toplo i ugodno?
Ti nisi to namjerno učinio. To se samo dogodilo. I zar nije prirodno da se muškarac zaljubi u ženu? - Ali ne u tu ženu - usprotivi se Džondalar. - Ti to ne razumiješ. - Imaš pravo. Ja to ne razumijem. Mene je Braud silo vao. Bio je okrutan i pun mržnje, i to mu je pružalo užitak. Onda si me ti naučio što su Užici, pokazao si mi da nisu bolni, nego topli i blagi. Kad te volim, ja se osjećam toplo i blago. Mislila sam da se čovjek od ljubavi uvijek tako osje ća, ali ti mi sad kažeš da može biti pogrešno kad nekog voliš, i da to može stvoriti veliku bol. Džondalar uze drugi komad drveta i metnu ga na vatru. Kako da joj objasni? Možeš voljeti i svoju majku, ali nećeš se s njom spariti; tako nećeš poželjeti svoje žensko boštvo da ima djecu tvog ognjišta. Nije znao što bi rekao, ali tišina je bila nepodnošljiva. - Zašto si napustio Dalanara i vratio se? - upita Ejla nakon nekog vremena. - Majka je poslala po mene... Ne, ja sam se želio vratiti. Koliko god mi je Dalanar bio dobar, a draga mi je bila i Džerika, i roñakinja Džoplaja, nisam se s njima osjećao ugodno kao kod kuće. Nisam znao hoću li se ikad moći vratiti. Zabrinjavao me je povratak, ali želio sam se vratiti. Zakleo sam se da nikad više neću izgubiti vlast nad sobom, da ću se uvijek svladavati. - Je li ti bilo drago što si se vratio? - Nije bilo isto kao prije, ali nakon nekoliko prvih dana bilo je bolje nego što sam se nadao da će biti. Ladromanova je obitelj napustila Svetu spilju, a bez njegova podsjećanja ljudi su zaboravili moj slučaj. Ne znam što bih bio učinio da je on još bio ondje. Ružno je bilo na Ljetnim saborima. Kad god sam ga vidio, sjetio sam se svoje nesreće. Bilo je mnogo govora kad se Zolena prvi put vratila, malo poslije. Plašio sam se novog viñenja, ali želio sam je vidjeti. Nisam mogao ništa učiniti protiv toga, Ejla. Čak i nakon svega toga, još sam je volio. Njegov je pogled molio razumijevanje. Ponovno je ustao i počeo koračati. - Ali ona se mnogo promijenila. Već je bila napredovala meñu službenicama. Bila je roñena da postane Ona koja služi Majci. Isprva nisam htio povjerovati. Želio sam vidjeti koliko se promijenila, je li u njoj ostalo imalo osjećaja prema meni. Želio sam biti s njom nasamo, pa sam smišljao kako bih to postigao. Čekao sam do iduće svečanosti Majčine časti. Ona je to valjda naslutila. Pokušavala je da me izbjegne, ali onda se predomislila. Neki su ljudi idućeg dana bili sablažnjeni, iako je bilo dopušteno da s njom dijelim Užitke na svečanosti. Ali nisu se morali zabrinjavati. Rekla mi je da još misli na mene, da mi želi sve najbolje, ali više nije bilo kao prije. Ona me zapravo više nije željela. Istina je u svemu tome - nastavi on s gorkom ironijom - što mislim da je njoj i dalje stalo do mene. Sada smo dobri prijatelji, ali Zolena je znala što želi... i to je postigla. Ona sad nije Zolena. Prije nego što sam krenuo na Putovanje, postala je Zelandona, prva meñu Onima što služe Majci. Ja sam uskoro nakon toga otišao s Tonolanom. Mislim da sam zbog toga i pošao. Poñe opet do ulaza, zastade i zagleda se u daljinu preko popravljenog vjetrobrana. Ejla ustade i primače mu se. Sklopila je oči, osjećajući vjetar na licu, slušajući Njiskino ravnomjerno disanje i Trkačevo nemirnije otpuhivanje. Džondalar duboko uzdahnu, zatim se vrati i sjede na prostirku
kraj vatre, ali nije pokazao nikakve namjere da poñe spavati. Ejla krenu za njim, skine veliki mijeh za vodu, nali malo tekućine u košaru za kuhanje, zatim metnu kamenje u vatru da se ugrije. Na njemu se vidjelo da još nije spreman za počinak. Osjećalo se da nije završio priču. Najljepši dio povratka ticao se Tonolana - reče on, hvatajući ispuštenu nit kazivanja. - Odrastao je dok mene nije bilo, a kad sam se vratio, sprijateljili smo se i počeli svašta raditi zajedno... Džondalar zastade, lice mu se zgrči od bola. Ejla se sjeti koliko mu je teško pala bratova smrt. Spusti se slomljeno kraj nje, mlohavih ramena, iscrpljen i izmožden, i ona shvati kakav je napor za njega predstavljao razgovor o prošlosti. Nije pouzdano znala što je izazvalo taj razgovor, ali naslućivala je da se u njemu nešto nakuplja. - Ejla, kad se budemo vraćali, misliš li da bismo mogli pronaći... mjesto gdje je Tonolan... poginuo? - reče i okrenu se k njoj, suznih očiju i napukla glasa. - Nisam sigurna, ali možemo pokušati... Ona ubaci novo kamenje u vatru i izvadi neko umirujuće bilje. Odjedanput se sjeti, prožeta svom onom brigom i bojazni, njegove prve noći u spilji, kad nije bila sigurna da će ostati u životu. Zvao je brata, i premda nije razumjela njegove riječi, znala je da doziva čovjeka koji je umro. Kad ga je naposljetku shvatila, isplakao je svoju tešku žalost na njezinu krilu. One prve noći, sjećaš li se...? Znaš li koliko je bilo prošlo od moga posljednjeg plača? - upita on, kao da je znao o čemu ona razmišlja. - Nisam plakao odonda, od časa kad mi je majka rekla da moram otići iz Spilje. Ejla, zašto je morao umrijeti? - reče molećivim, napetim glasom. - Tonolan je bio mlañi od mene! Nije smio umrijeti tako mlad. Nisam mogao podnijeti misao daje otišao. A kad sam shvatio, nisam mogao prestati da na to mislim. Ne znam što bih bio učinio da tebe nije bilo, Ejla. Nikad ti to prije nisam rekao. Mislim da sam se stidio... jer sam ponovno bio izgubio vlast nad sobom. Nema stida u žalosti, Džondalar... ili u ljubavi. On odvrati pogled od nje. - Tako sad misliš? - U njegovu je glasu treperio tračak samopreziranja. - Čak i kad to primjenjuješ na sebe i nanosiš bol drugome? Ejla se zbunjeno namršti. On se okrenu i opet pogleda vatru. - Onog ljeta kad sam se vratio, izabrali su me za Prve obrede na Ljetnom saboru. Bio sam zabrinut, kao većina muškaraca. Strah te da ne povrijediš ženu, a ja nisam sitan muškarac. Uvijek ima svjedoka, da provjere je li djevojka otvorena, ali i da vide nije li povrijeñena. Strah te da možda nećeš moći dokazati svoju muškost, pa će u zadnji čas uzeti drugog muškarca, a ti ćeš se osramotiti. Mnoge se stvari mogu dogoditi. Moram zahvaliti Zelandoni. - Njegov je smijeh bio kiseo. - Učinila je točno ono što se očekuje od ženskoga boštva. Dala mi je savjete... i to je pomoglo. Ali, te sam noći mislio na Zolenu, a ne na ženu koja će postati Zelandona - nastavi Džondalar uzbuñeno. - Tada sam vidio da je ona djevojka u mnogo većem strahu nego ja. Zaista se uplašila kad mi je ugledala ud; mnoge se žene uplaše, prvi put. Ali sjetio sam se što me je Zolena poučava la, kako da je pripremim, kako da sebe ograničim i susprežem, kako da njoj udovoljim. Na kraju je bilo divno, čudes no je bilo promatrati kako se uznemirena i uplašena djevojka pretvara u otvorenu, željnu ženu. Bila je tako zahvalna, tako
mila... Osjećao sam da je volim, te noći. Sklopi oči s izrazom boli koju je Ejla toliko puta vidjela na njegovu licu u posljednje vrijeme. Zatim opet skoči i poče koračati. - Nikad ništa ne naučim! Idućeg sam dana znao da je ne volim, ali ona je voljela mene! A nije me smjela voljeti, kao što ni ja nisam smio voljeti Zolenu. Od mene se očekivalo da je stvorim ženom, da je poučim što su Užici, a ne da je navedem da se zaljubi u mene. Pokušao sam da ne povrijedim njezine osjećaje, ali mogao sam vidjeti njezino razočaranje kad sam joj napokon objasnio. Došao je oštrim koracima od ulaza, zastao ispred nje i gotovo povikao: - Ejla, to je sveti čin, učiniti ženu od djevojke, to je dužnost, odgovornost, a ja sam i to opet obeš častio! - Ponovno se ushoda po spilji. - I to nije bilo posljednji put. Rekao sam sam sebi da to nikad više neću uraditi, ali sljedeći se put dogodilo isto. Rekao sam sebi da više neću prihvatiti tu ulogu, da je ne zaslužujem. Ali kad su me idući put izabrali, nisam mogao odbiti. Ja sam to želio. Često su me birali, i počinjao sam se unaprijed veseliti tome, osjećajima ljubavi i topline te noći, iako sam se idućeg dana mrzio što te mlade žene i Majčin sveti obred prisvajam samo za sebe. On stade, uhvati se za stup Ejline police za sušenje bilja i pogleda je odozgo. - Ali nakon nekoliko godina, shvatio sam da nešto nije u redu, i da me Majka kažnjava. Moji su vršnjaci nalazili žene, smirivali se, odgajali djecu na svojim ognjištima. Ali ja nisam mogao naći ženu koju bih volio na taj način. Poznavao sam mnoge žene, bilo mi je drago njihovo društvo i dijeljenje Užitaka, ali ljubav sam osjećao samo kad to nisam smio, za vrijeme Prvih obreda... samo u tim noćima... Glava mu je klonula na grudi. Odjedanput se trže, začuvši nježan smijeh. - Oh, Džondalar. Ali ti si se zaljubio. Mene voliš, zar ne? Zar ne razumiješ? Nisi bio kažnjavan. Čekao si mene. Rekla sam ti da te je moj totem doveo k meni, možda je i Majka to učinila, ali morao si prijeći dugačak put. Morao si čekati. Da si se zaljubio prije toga, nikada ne bi došao. Nikad me ne bi našao. "Je li to istina?" pitao se on. Htio je u to povjerovati. Po prvi put nakon toliko godina osjećao je da mu postaje lakši teret na duši i izraz nade preleti njegovim licem. - A što je sa Zolenom, s mojom učiteljicom? - Mislim da nisi pogriješio što si je volio. Ali ako se to i kosilo s vašim običajima, bio si kažnjen, Džondalar. Bio si poslan iz zavičaja. Sad je to prošlost. Ne moraš se na to podsjećati, ne smiješ sam sebe kažnjavati. - Ali mlade žene, u Prvim obredima, koje... Ejla se uozbilji. - Džondalar, znaš li ti kako je užasno biti silovan prvi put? Znaš li kako je grozno kad mrziš a moraš izdržati ono što nije Užitak, nego je muka i gadost? Možda se nisi smio zaljubljivati u te žene, ali njima je sigurno bilo divno što s njima netko postupa nježno, što osjećaju Užitak koji ti tako čudesno znaš pružiti, što znaju da ih taj prvi put netko voli. Ako si im dao i dijelak onoga što daješ meni, dao si im lijepu uspomenu koju će nositi kroz cijeli život. Oh,
Džondalar, ti ih nisi nikad povrijedio. Učinio si točno ono što je trebalo. A što misliš, zašto su te tako često birali? Breme srama i samoporuge, tako dugo pokopano u njemu, počinjalo se smanjivati. Počinjao je misliti da postoji razlog što živi, da je njegovo bolno iskustvo iz djetinjstva imalo neku svrhu. U očišćenju ispovijedi vidio je da njegovi postupci možda nisu uvredljivi koliko je mislio, da u njemu ima neke vrijednosti, a želio je biti vrijedan. Ali teško je bilo skinuti toliku emocionalnu prtljagu koju je dugo vremena nosio sa sobom. Da, napokon je našao ženu koju će voljeti, istina je da je ona sve što želi, što je ikad želio, ali što će se zbiti ako je dovede u svoj
narod, pa ona nekome rekne da je odgojena meñu zbito-glavcima? Ili, što je još gore, da ima sina miješanih duhova? Nakazu! Da li bi opet bio izvrgnut poruzi što je doveo takvu ženu? Pri toj misli krv mu udari u lice. Je li to pošteno prema njoj? Što će biti ako je oni odbace, ako je obaspu uvredama? Hoće li je on zaštititi? Ili će dopustiti da je vrijeñaju? On se strese. Ne, ne bi im dopustio da to učine. On je voli. Ali, što će se dogoditi ako im dopusti? Zašto je baš Ejlu našao da je voli? Njezino je objašnjenje previše jednostavno. Njegovo vjerovanje da ga je Velika majka kažnjavala zbog svetogrña nije se moglo tako lako zanemariti. Možda Ejla ima pravo, možda ga je Dona dovela k njoj, ali zar opet nije kazna šta ta lijepa žena koju voli neće biti prihvatljiva njegovu narodu, nimalo prihvatljivija nego prva žena koju je ljubio? Zar nije prava ironija što je ta žena, koju je napokon našao, bijednica što je rodila nakazu? Ali Mamutovci goje slična vjerovanja, a oni je nisu odbacili. Lavlji je tabor usvaja, iako svi znaju da je odrasla meñu zbitoglavcima. Čak su i dijete miješanih duhova primili meñu sebe. Možda ne bi trebalo da je vodi u svoj zavičaj. Možda će biti sretnija ako ostane. Možda i on treba ostati, dopustiti Tuliji da ga usvoji i postati Mamutovcem. Čelo mu se nabra. Ali on nije Mamutovac. On je Zelandonac. Mamutovci su dobar narod, njihovi su običaji slični, ali oni nisu njegov narod. Ali što može ponuditi Ejli ovdje? Nema prijatelja, nema obitelji, nema roñaka meñu tim ljudima. A što bi joj mogao ponuditi kad bi je poveo sa sobom? Trgao se izmeñu toliko pitanja, da je osjetio zamor. Ejla vidje da mu ramena klonu, da mu se lice opušta. - Kasno je, Džondalar. Popij malo ovoga, pa poñimo spavati - reče ona i pruži mu čašu. On kimnu, ispi piće, svuče odjeću i pokri se krznima. Ejla leže kraj njega, promatrajući kako mu se čelo izravnava i postaje glatko, slušajući kako mu dah postaje dubok i pravilan, ali njezin je san polaganije stizao. Uznemirili su je Džondalarovi problemi. Drago joj je bilo što joj je rekao više o sebi, o svojoj mladosti. Odavno je slutila da ga nešto u dubini bića tišti, i možda je razgovor o tome ublažio dio nevolje, ali njega još nešto muči. Nije joj sve rekao, i ona je zbog toga ćutjela tešku nelagodu. Ležala je budna, nastojeći da mu ne smeta, priželjkujući san. Koliko je noći provela sama u toj spilji, a san joj nije dolazio na oči? Tada se sjeti ogrtača. Iskliznuvši polako iz postelje, poče tražiti meñu svojim stvarima i izvuče stari komad meke kože. Bila je to jedna od rijetkih stvari koje je ponijela iz Plemena. S tom kožom se služila dok je nosila malog Darka, njome ga je držala na boku kad je počinjao hodati. Zagnjuri lice u taj dragi komad odjeće. Nije znala zašto je to ponijela. Ta joj koža nije bila nužno potrebna, ali toliko puta, dok je bila sama, njome se uspavljivala. Prije nego što je došao Džondalar... Smota staru kožu u kuglu, prisloni je uz trbuh, zatim je priveza oko sebe. Pa sklopi oči i poñe spavati. To je previše, iako imamo nosiljku i košare na Njiski. Trebaju mi dva konja da sve ovo ponesem! - reče Ejla, gledajući gomilu svežnjeva koje je htjela ponijeti sa sobom. - Moram ostaviti više toga, ali toliko sam puta sve pregleda la, ne znam što bih još mogla ostaviti. Pogleda oko sebe kao da traži nešto što bi joj pomoglo da riješi dilemu. Spilja je djelovala pusto. Sve što je bilo korisno, a nisu ponijeli sa sobom, vratili su u spremišne rupe i gomile, u slučaju da se jedanput požele vratiti, iako nisu vjerovali da bi se to moglo dogoditi. Vidjela se samo gomila otpadaka. Čak je i Ejlina polica za sušenje bilja bila prazna. Imaš dva konja. Šteta što ih ne možeš oba iskoristiti reče Džondalar, gledajući konje koji su stajali na svom mje
stu kraj ulaza i žvakali sijeno. Ejla pozorno promotri konje. Džondalarova ju je primjedba potakla na razmišljanje. -Ja ga i dalje smatram Njiski-nim ždrebetom, ali Trkač je velik gotovo kao ona. Možda bi i on mogao ponijeti neki teret. Džondalar se odmah zainteresirao. - Pitao sam se kad će biti dovoljno velik da obavlja neki posao kao Njiska, i kako ćeš ga na to priviknuti. Kad si prvi put uzjahala Njisku? I što te je na to potaklo? Ejla se nasmiješi. -Jednog sam dana s njom jednostavno trčala, želeći da trčim brzo kao ona, i onda mi je odjedanput sijevnulo. Bila je isprva malo ustrašena, počela je juriti, ali mene je poznavala. Kad se umorila, zaustavila se, i kao da joj nije bilo krivo. To je bilo čudesno! Jurila sam kao vjetar! Džondalar ju je promatrao dok se sjećala svoga prvog jahanja; oči su joj blistale od suza, dah se ubrzavao od uzbuñenja. I on se jednako osjećao kad ga je Ejla prvi put pustila da jaše Njisku, pa je dijelio njezino uzbuñenje. Taknula ga je iznenadna želja za njom. Uvijek ga je čudilo kako ga lako i neočekivano može privući. Ali njezine su misli bile zabavljene Trkačem. - Baš se pitam koliko će mu trebati dok se privikne da nešto nosi. Njisku sam prije jahala, poslije sam je tovarila da nešto nosi, pa nije dugo trajalo. Ali ako njemu najprije damo manji teret, možda će poslije biti još lakše naviknuti ga na jahanje. Da vidimo mogu li naći nešto za vježbu. Poče tražiti po odbačenim stvarima, izvlačeći iz gomile kože, košare, kamenje kojim je glačala zdjele i kalala kre-men, i kolce koje je obilježavala brojeći dane provedene u dolini. Zastade načas, držeći jedan štap, pa metnu sve prste jedne ruke preko prvih znakova, kako joj je to Kreb davno pokazao. Proguta pljuvačku, pomislivši na Kreba. Džondalar se poslužio urezima na štapovima da potvrdi koliko je dugo bila u dolini, i kad je htio da joj pomogne da riječima za brojeve izrekne svoje godine. Tada je imala sedamnaest godina, na početku ljeta; potkraj zime ili na proljeće dodat će još jednu godinu. On je rekao da ima dvadeset jednu, kroz smijeh je sebe nazvao starim čovjekom. Počeo je Putovanje prije tri godine, u isto doba kad je ona napustila" Pleme. Skupi sve i poñe van, zviždeći Njiski i Trkaču da je slijede. Na livadi su oboje proveli neko vrijeme milujući i češući mladog ždrijepca. Zatim je Ejla uzela kožu. Dala mu je da je omiriše i žvače, onda ga je njome istrljala. Zatim ju je prebacila preko njegovih leña i pustila da visi. On zubima zgrabi jedan kraj i povuče je, zatim je donese Ej I i da nastave igru. Ona je opet stavi preko njegova hrpta. Idući ju je put prebacio Džondalar, dok je Ejla vadila klupko opute i nešto spremala. Njiska je rzala i sa zanimanjem gledala što se dogaña. Još su nekoliko puta pokrili Trkača kožom i pustili ga da je zbaci sa sebe. Kad je idući put Ejla prebacila kožu preko Trkača, usput je ispustila dugačku kožnatu traku, sagnula se da dohvati slobodni kraj i njime svezala kožu. Ovaj put Trkač nije mogao zubima skinuti s leña pokrivalo, i to mu se isprva nije svidjelo. Zatim se počeo tresti i poskakivati, da bi napokon dohvatio rub kože i izvukao je ispod trake. Ostala je traka na njemu. Potezao ju je zubima dok nije stigao do čvora, pa je i njega uspio razvezati. Dohvatio je kožu i donio je do Ejlinih nogu. Potom se vratio po traku. To je natjeralo Ejlu i Džondalara u smijeh, a Trkač je odskakutao visoko uzdignute glave, ponosan na sebe. Mladi konj je dopustio Džondalaru da ga ponovno ogrne kožom, i da je sveže, pa je s njom prošetao naokolo prije nego što je počeo igru potezanja i skidanja. Već se činilo da ga to prestaje zanimati. Ejla mu je opet privezala kožu, a on je mirno stajao dok ga je ona lupkala i razgovarala s njim. Onda je posegnula za napravom koju je spremila za vježbanje: dvije košare je svezala tako da mogu visiti s obje strane, s kamenjem da se poveća težina, te s kolcima koji su stršali uvis kao prednji krajevi kolaca na nosiljci.
Prebacila je te bisage preko Trkača. On je položio uši i okrenuo se da vidi što mu je na leñima. Nije bio sviknut na težinu, ali u toku života toliko su se drugi oslanjali na njega i milovali ga, četkali, češali, da je ipak bio naviknut na neki pritisak i težinu. Nije mu to bilo posvema nepoznato iskustvo, ali još je važnije što je vjerovao ženi, a vjerovao je i majci. Ejla ostavi košare na njemu, češkajući ga i razgovarajući s njim, zatim skide sve s njega, zajedno s kožom. On još jedanput omirisa kožu, zatim odvrati pažnju na drugu stranu. - Mogli bismo ostati dan-dva dulje, da se navikne na teret, a ja ću još jedanput sve pregledati, ali mislim da ćemo na kraju uspjeti - reče Ejla, blistajući od radosti dok su se vraćali u spilju. - Možda neće vući teret na kolcima, kao što Njiska čini, ali mislim da će Trkač ipak nešto nositi na leñima. - Nadam se da će nas vrijeme poslužiti još koji dan reče Džondalar. - Ako ne budemo uopće jahali, možemo metnuti balu sijena na naše mjesto. Čvrsto sam je stegla - reče Ejla, zovući Džondalara koji je još jedanput obilazio šljunkoviti sprud tražeći ognjeno kamenje. I konji su bili na sprudu. Njiska je strpljivo vukla nosiljku i nosila pletene bisage, te još jedan oveći paket omotan kožom na sapima. Trkaču nisu godile košare koje su mu visile sa strana i omanji teret privezan nasred leña. Još je bio nenaviknut nositi težinu, ali stepski konj je zdepast i jak, naviknut na život u divljini. - Mislio sam da si za njih ponijela zrnje. Što će ti sijeno? U stepi ima više trave nego što je svi konji zajedno mogu popasti. - Ali kad zapadne snijeg, ili kad se na travi uhvati led, što je još gore, teško im je doći do paše, a od previše zrnja mogu se naduti. Dobro je imati pri ruci sijena za nekoliko dana. Konji mogu zimi uginuti od duljeg gladovanja. - Ti ih ne bi pustila da uginu, makar sama morala razbi jati led i žeti travu, Ejla - reče Džondalar kroza smijeh - ali svejedno mi je hoćemo li jahati ili pješačiti. - Smijeh mu iščeznu s lica kad je pogledao vedro modro nebo. - U svakom slučaju dulje će trajati povratak nego dolazak ova mo, kad su konji tako natovareni. Držeći tri kamena bezazlena izgleda u ruci, Džondalar poñe strmom stazom prema spilji. Kad je stigao do ulaza, našao je Ejlu kako sa suzama u očima gleda unutra. Odloži pirite u torbu kraj svoje naprtnjače, zatim priñe i stade pokraj nje. - Ovo je bio moj dom - reče ona, skrhana gubitkom kad ju je dirnula konačnost odlaska. - Ovo je bilo sve što sam imala. Moj totem me je ovamo doveo, dao mi je znak. - Dodirnu vrećicu koju je nosila oko vrata. - Bila sam sama, ali ovdje sam činila što sam htjela, i što sam morala. Sad Duh Spiljskoga lava hoće da odem. - Pogleda visokog muškarca kraj sebe. - Što misliš, hoćemo li se ikad ovamo vratiti? - Nećemo - reče on. U njegovu je glasu odjeknuo pra zan zvuk. Gledao je malu spilju, ali vidio je drugo mjesto i drugo vrijeme. Čak ako se vratiš na isto mjesto, ono više nije isto. - Pa zašto se onda ti želiš vratiti, Džondalar? Zašto ne ostaneš ovdje? Zašto ne postaneš Mamutovac? - Ne mogu ostati. Teško je to objasniti. Znam da neće biti isto, ali Zelandonci su moj narod. Želim im pokazati ognjeno kamenje. Želim im pokazati kako se lovi bacačem koplja. Želim im pokazati što se može učiniti od kremena koji se zagrije. Sve te stvari važne su i vrijedne, mogu donije
ti velike koristi. Želim ih podariti svome narodu. - Pogleda u zemlju i stiša glas. - Želim da me vide i da pomisle da sam vrijedan. Ona pogleda u njegove izražajne, pomućene oči, pože-Ije ukloniti bol koju je u njima vidjela. Zar je toliko važno što će oni misliti? Zar nije važnije da sam znaš što si? - upita ona. Onda se sjeti da je Spiljski lav i njegov totem, da je i njega izabrao Duh te jake životinje kao i nju. Znala je da nije lako živjeti s čovjekom moćnoga totema, iskušenja su velika, ali darovi i unutarnje znanje uvijek su bili vrijedni toga. Kreb joj je rekao da Veliki spiljski lav nikada ne bira onoga tko to ne zaslužuje. Umjesto u male jednoramene uprtnjače koje su im dali Mamutovci, oni smjestiše stvari u velike putne torbe, slične onima koje je Džondalar nekoć upotrebljavao, predviñene da se nose na leñima, s trakama preko ramena. Provjeriše da li su im kukuljice na kožusima slobodne da se navuku na glavu ili skinu. Ejla je dodala još jedan povez koji se mogao staviti preko čela radi daljnjeg oslona, iako je inače radije nosila praćku na tome mjestu. Tako su spremili hranu, pribor za paljenje vatre, šator i krzna za spavanje. Džondalar je još nosio dva oveća kremena, pomnjivo odabrana od nekoliko njih što ih je našao na obali, te kesu punu željeznog pirita. U posebnom džepu sa strane oboje su nosili koplja i bacače koplja. Ejla je nosila i nekoliko lijepih oblutaka za praćku, a ispod kožuha, obješena za kožnati pas, visila je torba s lijekovima. Bala sijena svezana je na kobilu. Dobro je pogledala oba konja, provjerila je kako stoje i kako hodaju, bojeći se da možda nisu pretovareni. Bacivši posljednji pogled uza strmu stazu, otisnuše se niz dugačku dolinu: Ejla prva, Njiska za a" njom, zatim Džondalar koji je vodio Trkača na uzici. Pre-gaziše rijeku blizu nogostupnih kamenova. Ejla je pomišljala da skine s Njiske nešto tereta i olakša joj uspon uz šljun-kovitu padinu, ali snažna kobila se popela bez ikakva osobita napora. Kad su se našli na zapadnoj stepi, Ejla udari putem različitim od onoga kojim su došli. Pogrešno je najprije skrenula, zatim se vratila, dok nije našla ono što je tražila. Napokon su našli slijepi kanjon posut velikim kamenim gromadama što su se otrgle od granitnih stijena pod utjecajem leda, vrućine i zuba vremena. Promatrajući Njisku da vidi znakove uznemirenosti -jer kanjon je nekoć bio dom spiljskih lavova - uñoše u usjek, napredujući prema kosini rasuta šljunka na drugom kraju. Kad ih je Ejla našla, Tonolan je već bio mrtav a Džondalar teško ranjen. Nije imala vremena za pogrebne obrede, osim što je zamolila Duha svog Spiljskog lava da čovjeka odvede na drugi svijet. Ipak nije mogla ostaviti tijelo da ga trgaju lešinari. Odvukla ga je u kut, i poslužila se teškim kopljem, načinjenim prema vrsti kakvom su lovili ljudi iz Plemena, da bi podigla i olabavila kamen koji je zadržavao veliku gomilu rastresita šljunka. Teško joj je bilo dok je šljunak pokrivao beživotno truplo, krvavo obličje čovjeka kojeg nikada nije upoznala, niti će ga više upoznati; čovjeka koji je bio poput nje, koji je pripadao Drugima. Džondalar je stajao u podnožju kosine, želeći nešto učiniti čime bi obilježio grobno mjesto svog brata. Možda ga je Dona već našla, kad ga je tako mlada pozvala k sebi, ali on je znao da će i Zelandona pokušati naći počivalište Tonolanova duha i povesti ga ako bude mogla. Ali kako će joj reći gdje je ovo mjesto? Ne bi ga sam znao ni naći. - Džondalar - reče Ejla. On je pogleda i vidje da drži kožnatu vrećicu u ruci. - Rekao si mi da se njegov duh mora vratiti ðoni. Ne znam putove Velike majke zemlje,
znam samo svijet duhova plemenskih totema. Zamolila sam svoga Spiljskog lava da ga odvede tamo. Možda je to isto mjesto, ili možda tvoja Velika majka zna to mjesto, ali Spiljski lav je moćan totem i tvoj brat nije bez zaštite. - Hvala ti, Ejla. Znam da si učinila najbolje što si mogla. - Možda ti ne razumiješ, baš kao što ja ne razumijem Donu, ali Spiljski je lav sada i tvoj totem. On te je izabrao, kao što je izabrao mene, i obilježio te je, kao što je obilježio mene. - Rekla si mi to i prije. Ne znam zapravo što to znači. - On te morao izabrati, kad te je izabrao za mene. Samo muškarac s totemom Spiljskog lava dovoljno je jak za ženu s totemom Spiljskog lava, ali postoji još nešto što moraš znati. Kreb mi je uvijek govorio da nije lako živjeti s moćnim totemom. Njegov će te Duh iskušavati, da dozna jesi li vrije dan. Bit će vrlo teško, ali dobit ćeš više nego što znaš. Podiže vrećicu. Načinila sam amulet za tebe. Ne moraš ga nositi oko vrata, kao ja, ali trebalo bi da ga držiš uza se. Unutra sam metnula komadić crvenog okera, da može sadr žavati dijelak tvoga duha i dijelak duha tvog totema, ali mislim da bi u tom amuletu moralo biti još nešto. Džondalar se mrštio. Nije htio da je uvrijedi, ali nije bio nacistu s tim da baš želi taj amulet plemenskog totema. Mislim da bi trebalo da uzmeš komadić kamena s bratova groba. U njemu će ostati dijelak njegova duha, pa ga možeš ponijeti sa svojim duhom svome narodu. Brazde čuñenja produbiše se na njegovu čelu, zatim odjednom iščeznuše. Naravno! To bi moglo pomoći Zelan-doni da nañe ovo mjesto u duhovnom zanosu. Možda u tim plemenskim totemima ima više nego što on misli. Uostalom, zar Dona nije stvorila duhove svih životinja? Ejla, kako znaš točno što treba činiti? Kako si mogla toliko naučiti od ljudi s kojima si odrasla? Da, zadržat ću ovo i stavit ću unutra kamenčić s Tonolanova groba. Zagleda se u oštar šljunak, stvoren istim silama što su kršile kamene ploče i blokove na strmim stranama kanjona. Odjedanput, s kosine koja je stajala u osjetljivom položaju ravnoteže, pomaknu se kamenčić, pokrenut kozmičkom silom gravitacije, skotrlja se preko drugih kamenčića i zaustavi se kraj Džondalarove noge. On ga uze. Na prvi pogled bio je poput svih ostalih bezazlenih komadića razlomljena granita i sedimentnih stijena. Ali kad ga je okrenuo, iznenadio se videći sjajno prelijevanje na okrznutoj plohi. Iz mliječnobijela kamena treperila je plamena crvena svjetlost, a nestalne zrake plavih i zelenih preljeva plesale su i iskrile se na suncu dok ga je okretao na sve strane. Ejla, pogledaj ovo - reče, pokazujući joj taj komadić opala. - Nikad ne bi pomislila da je takav, gledajući ga s druge strane. Mislila bi da je običan kamenčić, ali vidi ovu
stranu, gdje je odlomljen. Čini se da boje dolaze iz dubine a tako su sjajne. Reklo bi se gotovo da je živ ri" ŽIV" " tO mŽda d"jelak duha tVa brata
Hladan vrtlog zraka navali ispod krila niskog šatora; jedna izložena ruka brzo se uvuče pod krzno. Bridak vjetar zviždao je kroz otvor; zabrinuto mrgoñenje nabora usnulo čelo. Zapuh dohvati kraj šatorskog krila i zaleprša njime uz oštar prasak, omogućivši prodor hladne struje koja u trenu probudi Ejlu i Džondalara. On priveza olabavljeni kraj, ali vjetar, koji je tokom noći sve više rastao, toliko je zavijao i zviždao oko maloga kožnatog skloništa da je san bio isprekidan i nemiran. Ujutro su s mukom držali izmeñu sebe šatorsku kožu dok su je pakirali na žestokom vjetru, ne mareći za vatru koju su inače svakog jutra palili otkad su napustili dolinu. Napili su se mrzle-vode iz obližnjeg potočića i jeli putnu hranu. Vjetar je opao oko sredine prijepodneva, ali neka napetost u zraku ispunjavala ih je slutnjom da najgore još nije prošlo. Kad je oko podne snaga vjetra ponovno porasla, Ejla osjeti neki svježi, gotovo metalni miris u atmosferi, koji se doimao više kao odsutnost svakog vonja nego kao neki posebni miris. Okrenu glavu, onjuši, ispitujući i procjenjujući što osjeća. - U ovom vjetru ima snijega - viknu Ejla da nadjača urlik vjetra. - Osjećam ga po mirisu. - Sto si rekla? - upita Džondalar, ali vjetar odnese nje gove riječi i Ejla shvati što je rekao više po položaju njegovih usta nego po nestalom zvuku. Zaustavi se i pričeka ga da joj se približi. - Osjećam da se sprema snijeg. Moramo naći mjesto gdje ćemo se skloniti prije nego što počne padati - reče Ejla, promatrajući prostranu ravnicu smućenim očima. - Ali gdje ćemo naći to sklonište? Džondalar je bio jednako zabrinut dok je istraživao pustu stepu. Zatim se sjeti smrznutog potoka kraj kojeg su logorovali prošle noći. Nisu ga još prešli, morao bi biti s njihove lijeve strane bez obzira na to koliko vijuga. Naprezao se da ga vidi kroz uskovitlanu prašinu, ali ništa se jasno nije naziralo. Ipak skrenu lijevo. - Pokušajmo pronaći tu rječicu - reče on. - Možda će kraj nje biti drveća ili povišenih obala gdje ćemo se zakloniti. Ejla kimnu i poñe za njim. Ni Njiska se nije nimalo usprotivila. Posebno svojstvo zraka koje je žena otkrila i koje joj je mirisalo po snijegu, bilo je točno upozorenje. Uskoro je sitni prah počeo sipiti i kovitlati se bez ikakva reda, prateći vjetar i dajući mu vidljiv oblik. Malo zatim pojaviše se veće pahuljice koje su otežavale gledanje. Ali kad je Džondalar pomislio da vidi ispred sebe nejasne oblike riječnog toka, i zaustavio se pokušavajući da ih bolje razabere, Njiska svojevoljno krenu dalje, a oni poñoše kud ih je povela. Nisko svijeno drveće i grmlje obilježavalo je rub vodenog toka. Muškarac i žena mogli su se šćućuriti iza toga, ali kobila nastavi put nizvodno dok nisu stigli do okuke gdje je rječica načinila dubok usjek u obali tvrñe grañe. Ovdje, kraj niske litice, izvan punog domašaja vjetra, Njiska zaustavi ždrijebe i stade s vanjske strane da ga štiti. Ejla i Džondalar brzo skinuše teret s konja i podignuše mali šator gotovo pod kobiiinim nogama, zatim se uvukoše da čekaju mećavu. Čak u zavjetrini obale, izvan izravne snage vjetra, oluja je prijetila njihovu jednostavnom zaklonu. Zaglušni vihor riknuo je sa svih strana odjedanput, i činilo se daje odlučan naći put k njima unutra. Zapuši i udari probijali su se ispod krajičaka ili kroz pukotine, gdjesu se preklapala krila na ulazu ili gdjeje bila pokrivena rupa za dim, unoseći često snježnu prašinu. Muškarac i žena stiskali su se pod krznom i razgovarali da im bude toplije. Nizale su se priče iz djetinjstva, legende, poznata lica, običaji, ideje, snovi, nade; kao da im nije ponestajalo grañe za razgovor. Kad je pala noć, podijelili su Užitak, a zatim zaspali. Oko ponoći vjetar je prestao napadati njihov šator.
Ejla se probudila i ležala otvorenih očiju, gledajući po sumornoj unutrašnjosti šatora, boreći se protiv sve veće panike. Nije se dobro osjećala, mučila ju je glavobolja, a prigušena atmosfera teško je padala na ustajali zrak. Nešto nije bilo kako treba, ali ona nije znala što. Osjećala je da joj je stanje poznato, da ga po nečem pamti, kao da je tu već prije bila, ali ne u cijelosti. Više je sličilo na opasnost koju je morala prepoznati, ali kakvu opasnost? Odjedanput nije to mogla više podnijeti pa je sjela, gurajući tople pokrivače s čovjeka koji je ležao pokraj nje. - Džondalar! Džondalar! - Potrese ga, ali to nije bilo potrebno. Probudio se onog časa kad se ona pridigla. - Ejla! Što ti je? - Ne znam. Nešto nije u redu! - Ne vidim ništa što ne bi bilo u redu - reče on. I nije ništa vidio, ali nešto je očito mučilo Ejlu. Nije bio naviknut da je vidi na rubu panike. Obično je bila tako smirena, toliko prisebna i pred neposrednom opasnošću. Nikakav četveronožni grabežljivac nije mogao takvim strašnim užasom ispuniti njezine oči. - Zašto misliš da nešto nije u redu? - Nešto sam sanjala. Bila sam na nekom mračnom mje stu, mračnijem od noći, i gušila sam se, Džondalar. Nisam mogla disati! Poznati izgled zabrinutosti javi se na njegovu licu dok je još jedanput pregledavao unutrašnjost šatora. Jednostavno, Ejla se ne plaši zbog sitnica, možda se nešto dogodilo. Slabašna svjetlost probijala se unutra. Činilo se da je sve na svome mjestu, vjetar nije ništa potrgao niti razvezao uzice. Zapravo, prestao je i puhati. Nije bilo nikakva kretanja. Vladao je apsolutni mir... Džondalar zbaci krzna i otpuza do ulaza. Odriješi ulazni preklop, otkrivajući zid meke bjeline, koja se uruši u šator, ali iza toga se pokaza samo još više bjeline. Zakopani smo, Džondalar! Zakopani smo u snijegu! Ejline su oči bile razrogačene od užasa, a glas joj se lomio od napora da njime vlada. Džondalar je zagrli i pridrža uza se. - Sve je u redu, Ejla. Sve je u redu promrmlja on, ne znajući ni sam koliko je sve u redu. Tako je mračno, a ne mogu ni disati! Glas joj je bio tako čudan, tako dalek, kao da je dopirao iz velike daljine, i oblilo ju je veliko bljedilo dok ju je držao na rukama. On je položi na krzna i primijeti da su joj oči sklopljene, ali ona je i dalje kričala dalekim vilinskim glasom da je mračno i da ne može disati. Džondalar se gubio, uplašen za nju, i malo uplašen od nje. Nešto se čudno zbivalo, nešto više od toga njihovog snježnog groba, koliko god je i on bio strašan. Opazi svoj zavežljaj kraj ulaza, djelomice pokriven snijegom, i zagleda se načas u njega. Onda otpuza, otrese snijeg, napipa bočni džep i nañe koplje. Podignuvši se na koljena, razveza poklopac na rupi za dim koja se nalazila na sredini šatora. Debljim krajem koplja probi naslagu snijega iznad glave. Hrpica propade na njihova krzna, a sunčevo svjetlo i pramen svježega zraka poplaviše mali šator. Promjena na Ej li bila je časovita. Očevidno se opustila i odmah otvorila oči. - Što si učinio? - upitala je. - Gurnuo sam koplje kroz rupu za dim i probio snježni pokrivač. Morat ćemo probiti put na otvoreni prostor, ali
snijeg možda i nije tako debeo kako se čini. - On je bolje pogleda sa zabrinutošću. - Što ti se dogodilo, Ejla? Uznemi rila si me. Stalno si govorila da ne možeš disati. Mislim da si se onesvijestila. - Ne znam. Možda je to bilo zbog pomanjkanja svježeg zraka. - Nije se činilo da je baš tako loše. Meni nije bilo teško disati. A ti si se zaista uplašila. Mislim da te nikad nisam vidio u tolikom strahu. Ejli je bilo neugodno zbog njegovih pitanja. Zaista se čudno osjećala, i dalje ju je malo boljela glava, i kao da se prisjećala mučnih snova, ali to nije umjela objasniti. - Sjećam se da je jedanput snijeg zatrpao otvor male spilje u kojoj sam boravila kad sam morala napustiti Brunovo pleme. Probudila sam se u tami i zrak je bio loš. Valjda sam se zbog toga uplašila. - Vjerojatno su ti se vratili oni osjećaji, kad su se pono vile prilike - reče Džondalar, ali nekako nije u to vjerovao. Nije vjerovala ni Ejla. Veliki crvenobradi muškarac još je radio vani, iako je suton brzo prelazio u mrak. On je prvi opazio čudnu povorku koja se počela spuštati s vrha padine. Prva je išla žena, gazeći teško kroz dubok snijeg; za njom je išla kobila, noseći teret i vukući nosiljku za sobom, a glava joj je padala od umora. Mladoga konja, koji je takoñer nosio teret, vodio je na povodcu muškarac koji je koračao iza kobile. Njemu je lakše bilo ići, jer su snijeg pred njim gazile žena i kobila, ali Džondalar je više puta mijenjao mjesto s Ejlom da bi se tako naizmjenice odmarali. - Nezija! Vratili su se! - viknu Talut jureći u susret njima i utirući stazu pred Ejlom tih nekoliko posljednjih koraka putovanja. Poveo ih je, ali ne prema poznatom nadsvoñenom ulazu u pročelju, nego do sredine dugačke nastam be. Na njihovo iznenañenje, nova je grañevina podignuta dok njih nije bilo. Bila je slična ulaznom predvorju, ali veća, ili im se tako činilo zato što je bila prazna i nedovršena. Odatle je izravan ulaz vodio do Mamutova ognjišta. - Ovo je za konje, Ejla - objavi Talut kad su se našli unutra, poprativši širokim samozadovoljnim smiješkom nje zin izraz zaprepaštene nevjerice. - Poslije ove vjetrovite olu je znao sam da običan naslon neće biti dovoljan. Ako ćete vi i vaši konji živjeti s nama, moramo imati nešto trajnije. Mislim da bismo grañevinu mogli nazvati "konjskim ognji štem"! Ejline se oči napuniše suzama. Bila je nasmrt umorna, zahvalna što su se napokon vratili, i to ju je nadjačalo. Nikad se nitko nije za nju toliko mučio da je zadrži. Dok je živjela s Plemenom, nikad nije osjetila da je potpuno prihvaćena, nikad im nije pripadala. Bila je sigurna da joj nikad ne bi dopustili da zadrži konje, a kamoli da bi još za njih sagradili sklonište. Oh, Talut - reče tronutim glasom, zatim mu se ovjesi rukama oko vrata i nasloni obraz na njegove čekinje. Njemu se uvijek činilo da je Ejla suzdržana, pa ga je ovaj prirodni izljev radosti divno iznenadio. Talut je zagrli i potapša je po leñima, smiješeći se od očita užitka i osjećaja samodopad nosti.
Većina čeljadi iz Lavljeg tabora gurala se oko njih u novoj grañevini, izražavajući muškarcu i ženi dobrodošlicu kao da su posvema ravnopravni članovi zajednice. Počinjali smo se brinuti za vas - reče Digija - naroči to kad je pao snijeg. Vratili bismo se ranije da Ejla nije željela toliko toga ponijeti - reče Džondalar. - Posljednja dva dana nisam više bio siguran da ćemo se probiti. Ejla je već počela rastovarivati konje, po posljednji put, i dok joj je Džondalar pomagao, njezini tajanstveni omoti izazvaše veliku znatiželju. Jesi li meni što donijela?- upita napokon Rugija, izgo varajući pitanje koje je svatko imao navrh jezika. Ejla se nasmiješi djevojčici. - Da, nešto sam ti donijela. Svakome sam ponešto donijela - odgovori ona, navodeći svakoga da se upita kakav će dar od nje dobiti. Za koga je to? - upita Tusija, kad je Ejla počela sjeći uzice na najvećem zavežljaju. Ejla pogleda Digiju, pa se obje nasmiješiše, nastojeći da Digijina mlaña sestra ne primijeti kako se pomalo nadmoćno zabavljaju slušajući Tulijinu boju glasa iz usta njezine najmlañe kćeri. Donijela sam nešto čak i za konje - reče Ejla djevoj čici i presiječe posljednju uzicu na zbijenoj bali sijena. Ovo je za Njisku i Trkača. Kad im je razastrla sijeno, počela je razvezivati tovar na nosiljci. - Ostalo ću unijeti unutra. - Ne moraš to sad učiniti - reče Nezija. - Nisi ni gornju odjeću skinula. Uñi i popij nešto toplo, pojedi nešto. Neka sve ovo zasad stoji ovdje. - Nezija ima pravo - dodade Tulija. I ona je bila radoz nala poput ostalih, ali Ejlina je prtljaga zaista mogla pričeka ti. - Oboje se morate odmoriti i nešto pojesti. Izgledate iscrpljeno. Džondalar se zahvalno nasmiješi glavarici, polazeći za Ejlom u zemunicu. Ujutro su Ej I i mnoge ruke pomagale nositi zavežljaje, ali Mamut mirno predloži da sve ostane pokriveno do večerašnje ceremonije. Ejla se sa smiješkom pokori, shvativši brzo element tajanstva i iščekivanja u tome. Njezini neodreñeni odgovori na Tulijine znakove da joj pokaže što je donijela pomalo su išli na živce glavarici, iako to nije željela pokazati. Kad su omoti i zavežljaji naslagani na jedan prazan ležaj, a zatim spušteni zastori, Ejla se uvuče u taj ograñeni prostor, zapali tri kamene svjetiljke i rasporedi ih tako da dobije dobro osvjetljenje, a zatim poče pregledavati i slagati darove koje je donijela. Načinila je neke manje izmjene u izboru koji je prije napravila, dodajući ili razmjenjujući neke stvari, ali kad je utrnula svijeće i izašla, puštajući da zastori padnu iza nje, bila je zadovoljna. Krenula je van kroz novi otvor, prostor u kojem je prije bio jedan nezauzeti ležaj. Pod novog krila bio je viši nego pod zemunice, a za lakši pristup usječene su tri široke stepenice. Zastade da bolje pogleda novo krilo. Konja više nije bilo unutra. Njiska je bila naviknuta njuškom odmaknuti vjetrobran, Ejla joj je trebala samo jedanput pokazati kako se to čini. Trkač je zatim to isto naučio od matere. Slušajući nagonsku potrebu da provjeri što je s njima dio njezina duha uvijek je bio svjestan konja, kao što je majka svjesna djece
- mlada žena proñe kroz prostoriju, doñe do prolaza nadsvoñena mamutovim kljovama, povuče ustra-nu tešku kožu i pogleda van. Svijet je izgubio svaki oblik i prepoznatljivost. Teška boja bez sjena i obrisa prostirala se krajolikom u dva preljeva: plavo, treperavo i blistavo plavo nebo bez pramena oblaka; i bijeli, zasljepljujući bijeli snijeg na kojem se odražavalo žarko jutarnje sunce. Ejla zažmiri prema bjelini, prema jedinom dokazu da je danima bjesnila mećava. Polako, dok su joj se oči privikavale na svjetlost, a prijašnji osjećaj dubine i udaljenosti pomagao zapažanju, pojedinosti su se počinjale uklapati. Voda, žuboreći i dalje po sredini rijeke, svjetlucala je sjajnije nego obale pokrivene mekim snijegom koje su prelazile u sivkaste naslage izlomljenog leda uz rub vode. U blizini su tajanstvene bijele gomile poprimile oblike mamutskih kostiju i hrpa blata. Izišla je u snijeg i načinila nekoliko koraka da pogleda iza okuke rijeke gdje su konji voljeli pasti, malo izvan pogleda. Bilo je toplo na suncu i gornji se sloj počinjao otapati. Konji bi morali raskopati duboki, meki, hladni sloj da doñu do suhe trave ispod njega. Kad se Ejla spremala zazviždati, Njiska se pojavi, podiže glavu i ugleda je. Javi se pozdravnim njištanjem, a Trkač doñe za njom. Ejla joj odgovori rzanjem. Kad se žena okrenula da poñe, opazi Taluta koji ju je gledao s posebnim, gotovo ustrašenim izrazom lica. Kako je kobila znala da si izišla? - upita. Mislim da nije znala, ali konji imaju dobar nos, dale ko njuše. I dobre uši, daleko čuju. Što god se makne, ona vidi. Krupni čovjek kimnu. Njezine su riječi tako jednostavne, tako logične, ali ipak... Zatim se osmjehnu od dragosti što se vratila. On se veselio usvojenju Ejle. Imala je toliko mnogo ponuditi, svi će je rado primiti, postat će vrlo vrijedna Mamutovka. Oboje se vratiše u novo krilo zemunice, a kad su ušli, pridruži im se Džondalar iz zemunice. - Primijetio sam da su svi tvoji darovi spremni reče smiješeći se dok je krupnim koracima prilazio. Uži vao je u općem iščekivanju koje su izazvali njezini omoti, radovao se iznenañenju. Čuo je kako Tulija glas no izriče zabrinutost u pogledu kakvoće njezinih daro va, ali on nije gajio nikakvu sumnju. Darovi će biti neobični Mamutovcima, ali dobra izrada je dobra izra da, a on je bio siguran da će njezine rukotvorine dobiti priznanje. - Svi se pitaju što si donijela, Ejla - reče Talut. On se unaprijed veselio kao svi drugi, ako ne i najviše. - Ne znam hoće li biti dovoljno - reče Ejla. - Naravno, bit će ih dovoljno za sve. Nemoj se o tome brinuti. Što god si donijela, bit će dovoljno. samo ognjeno kamenje bilo bi dovoljno - reče Talut, zatim dodade sa smijehom: - Dovoljno bi bilo i to što nam daješ razlog za veliko slavlje! - Ali, ti si rekao da se darovi razmjenjuju, Talut reče Ejla. - U Plemenu se mora dati nešto vrijedno, kao uzdarje. Što bi moglo biti dovoljno da se dade tebi, da se dade svima koji su pomogli da se napravi ovo mjesto za konje? To je kao spilja, ali spilja koju ste vi napravili. Ne znam kako ljudi mogu napraviti ovakvu spilju. - I ja sam se tome čudio - reče Džondalar. Moram priznati da nikad nisam vidio ništa slično, a vidio sam mnoge zaklone: ljetna skloništa, boravišta
načinjena unutar spilje ili ispod nagnute klisure, ali vaša je zemunica čvrsta kao sama stijena. Talut se nasmija. - Mora takva biti ako se u njoj živi, osobito zimi. Ovi jaki vjetrovi srušili bi sve što je slabije. - Smiješak mu iščeznu, a nekakav izraz srodan ljubavi razli se po njegovu licu. - Mamutska zemlja je bogata zemlja, bogata divljači, ribom, hranom koja raste. Divna je to zemlja, i jaka. Ne bih želio nigdje drugdje živjeti... - Smiješak mu se vrati. - Ali da bi se ovdje živjelo, treba graditi jaka skloništa, a spilja malo imamo. - Kako pravite spilju, Talut? Kako pravite ovakvo mjesto? - upita Ejla, sjetivši se kako je Brun samo tražio dobru spilju za svoje pleme, i kako se ona osjećala siro tom dok nije našla dolinu i spilju u kojoj se moglo živje ti. - Ako hoćeš znati, reći ću ti. Nije to velika tajna! reče Talut, blistajući od zadovoljstva. Uživao je u njiho vu očitom divljenju. - Ostatak zemunice načinjen je na isti način, manje ili više, ali za ovaj dodatak počeli smo tako da smo koracima izmjerili udaljenost od zida, suče lice Mamutovu ognjištu. Kad smo stigli do središta površi ne koja nam se činila da je dovoljna, zaboli smo štap u zemlju: tu ćemo staviti ognjište, ako uvidimo da treba ložiti vatru. Zatim smo odmjerili konop jednake udaljeno sti, privezali jedan njegov kraj za štap, a drugim krajem obilježili krug da označimo gdje će stajati zidovi. Talut je zorno pokazivao svoja tumačenja, koračajući po prostoriji, mjereći zamišljeni konop i privezujući ga za nepostojeći štap. - Zatim smo prosjekli ledinu, pažljivo podigli svaki komad da se sačuva, pa onda iskopali zemlju duboko jednu stopu, moju stopu. - Talut podiže nevjerojatno dugačko, ali iznenañujuće usko i skladno stopalo u tijesnoj kožnoj obući, da bi bolje objasnio svoje navode. - Zatim smo označili širinu klupa, koje se mogu upotrijebiti kao ležajevi ili spremi šta, te još malo prostora za zid. Od unutrašnjeg ruba klupe kopali smo dublje, dvije-tri moje stope, da ispraznimo sredi nu a pod. Svud naokolo izvana jednomjerno je nabačena zemlja da podupire zid. - Tu je bilo dosta kopanja - reče Džondalar mjereći okom prostoriju. - Rekao bih da je razmak izmeñu dva suprotna zida, možda, trideset tvojih stopa, Talut. Glavarove se oči raširiše od iznenañenja. - Pogodio si! Ja sam točno premjerio razmak. Kako si znao? Samo sam nagañao - slegnu ramenima Džondalar. Bilo je to više nego nagañanje, bilo je to još jedno očitovanje njegova nagonskog poimanja fizikalnog svijeta. Mogao je točno procijeniti udaljenosti golim okom, a prostor je mjerio dimenzijama svog tijela. Poznavao je dužinu svoga koraka i širinu podlanice, doseg lakta i raspon pedlja; mogao je procijeniti debljinu nečega prema debljini palca, ili visinu drveta mjereći koracima njegovu sjenu na suncu. Wl m Nije to ni od koga naučio; s tim se darom rodio i razvijao ga kroz iskustvo. Nikada nije posumnjao u taj dar.
I Ejla je mislila da je trebalo mnogo kopati. Sama je iskopala tolike stupice za divljač, znala je koliko je truda potrebno, pa je bila znatiželjna. - Na koji način kopate tako duboko, Talut? Na koji se način uopće kopa? Služimo se motikama dok ne probijemo ilovaču, zatim lopatama izbacujemo zemlju, osim tvrde ledine. Nju siječemo oštrim krajem plos nate kosti. Pitanje iz njezina pogleda jasno je govorilo da ne razumije. Možda ne poznaje riječi za pojedine komade oruña na njegovu jeziku, pomisli Talut, pa iziñe napolje i vrati se s nekoliko alatki. Sve su imale dugačke drške. Jedna je imala na kraju mamutovo rebro, zašiljeno s jedne strane. Ejla je pažljivo promotri. Ovo je za kopanje, mislim - reče i pogleda Taluta očekujući znak potvrde. On se nasmiješi. - Da, to je motika. Katkad upotrebljavamo i kolce za kopanje, njih je lakše napraviti na brzinu. Ali ovim se lakše rukuje. Zatim joj pokaza lopatu načinjenu od plosnatog rogovlja divovskog megacerosa, uzdužno rascijepljenog po spužva-stoj sredini, a zatim uobličenog i zaoštrenog. Upotrebljavalo se rogovlje mladih životinja; rogovlje zrelog gorostasnog jelena moglo je dosegnuti jedanaest stopa u duljinu, i bilo je preveliko. Drška je bila pričvršćena s pomoću jakih kožnatih traka, provučenih kroz tri para rupa probušenih u sredini. Lopata nije služila za kopanje nego za skupljanje i izbacivanje fine lesne zemlje nakon nakopavanja motikom, a po potrebi njome se čistio i snijeg. Talut je imao i drugu lopatu, savijeniju, načinjenu od vanjskog dijela mamutove kljove. - Ovo su lopate - reče Talut. Ejla kimnu. Ona se služila plosnatim komadima kostiju i rogovlja na sličan način, samo što njezine lopate nisu imale drške. - Baš mi je drago što je potrajalo lijepo vrijeme nakon vašeg odlaska - nastavi glavar. - Zapravo, nismo kopali duboko kao obično. Tlo se već stvrdnuto. Iduće godine možemo nastaviti kopanje, možda napraviti neka spremišta, kad se vratimo s Ljetnog sabora. - Zar niste pošli u lov kad se vrijeme proljepšalo?- reče Džondalar. - Onaj lov na bizone bio je vrlo uspješan, a Mamut nije imao sreće u Viñenju. Čini se da je našao samo nekoliko bizona koji su nam umaknuli, a njih nije vrijedno progoniti. Umjesto toga odlučili smo napraviti ovaj dodatak, da dobi jemo mjesto za konje, jer su nam Ejla i njezini konji toliko mnogo pomogli. - Motika i lopata olakšavaju posao, Talut, ali... treba mnogo kopati - reče Ejla, iznenañena i malo svime tim svladana. - Imali smo mnogo ljudi koji su radili, Ejla. Gotovo svi su rekli da je dobro što činimo, i htjeli su pomoći... da ti iskažu dobrodošlicu. Mlada žena osjeti navalu osjećaja i sklopi oči da suzbije prijeteće suze zahvalnice. Džondalar i Talut primijetiše što ju je obuzelo, pa okrenuše glavu. Džondalar je ispitivao zidove, jer ga je i dalje zanimao način gradnje. Izgleda da ste kopali i izmeñu ovih uzviše-nja - primijeti. Da, za glavne potpornje - reče Talut i pokaza šest golemih mamutovih kljova koje su u ležištu bile utvrñene manjim kostima, dok su im vrhovi bili usmjereni prema sre dištu. Bile su rasporeñene u pravilnim razmacima oko zida s
obje strane dva para mamutovih kljova koji su služili kao nadsvoñeni ulazi. Dugačke, jake, svijene kljove bile su osnovni elementi u gradnji zemunice. Dok je lovac na mamute nastavio opisivati grañenje polupodzemne nastambe, Ejla i Džondalar su ostajali pod sve većim dojmom njegove priče. Bilo je to mnogo složenije nego što su mogli zamisliti. Izmeñu središta stropa i zidnih kljova bilo je šest drvenih stubova - tankih stabala s kojih je oguljena kora a na vrhu ostavljene rašlje. Vanjska strana dogradnje bila je opasana mamutovim lubanjama, pobodenim u zemlju i poduprtim raznim kostima meñu kojima su se isticala dugačka rebra i nožne kosti. Gornji dio zida sastojao se uglavnom od lopatica, bedrenih kostiju i manjih kljova, koje su prelazile u krov što se oslanjao na drvene grede pružene izmeñu vanjskoga kruga kljova i unutarnjega kruga rašljastih stupova. Mozaik kostiju, namjerno odabranih i katkada obrañenih radi sljubljivanja, slagao se izmeñu debelih kljova, stvarajući zakrivljeni zid u kojem su se dijelovi nadopunjavali kao isprepleteni komadići slagaljke. Nešto drveta dobivalo se iz riječnih dolina, ali za gradi teljstvo su bile važnije mamutove kosti. Mamuti koje su sami lovili davali su tek malen dio kostiju što su im trebale. Velika većina njihova grañevinskog materijala birala se s ogromne gomile kostiju što se naslagala na okuci rijeke. Neke su kosti stigle iz stepe, od kostura koje su oglodali strvinari, ali otvorene travnate ravnice bile su važnije kao izvor materijala druge vrste. Svake su godine selilačka krda sobova odbacivala rogovlje da načine mjesta izbojcima drugog proljeća, i Mamutovci su svake godine skupljali to rogovlje. Da bi se dovršila nastamba, sobovo se rogovlje prepletalo u jaku mrežu koja je služila kao potporanj za kupoiasti krov, gdje se na sredini ostavljala rupa za dim. Zatim se vrbovo pruće iz riječnih dolina plelo u gustu prostirku kojom se pokrivalo rogovlje; prostirka se stanjivala i spuštala niz zidove, gdje se čvrsto vezivala, da bi se dobio krov i čvrsta osnova. Još gušće pletivo od trave, položeno radi odvoñenja vode, prič-vršćivalo se uz rogovlje i prostirke sve do zidova i dalje niz, zidove sve do tla. Iznad travnatog pokrivača dolazio je još sloj guste ledine. Dio ledine dolazio je od tla koje je kopano, drugi dio se donosio iz okolice. Zidovi cijele strukture bili su debeli dvije-tri stope, ali još jedan posljednji sloj materijala nedostajao je da se dovrši novo krilo. Stajali su vani i divili se grañevini, a Talut poče posljednji dio potankog objašnjavanja kako se gradi zemunica. - Nadao sam se da će se vrijeme raščistiti - reče poprativši riječi širokom kretnjom prema nebu. - Moramo završiti posao. Bez toga nisam siguran koliko će grañevina trajati. - Koliko će trajati ta nastamba? - upita Džondalar. - Dok budem živ, a možda i više. Ali zemunice su zim ska prebivališta. Obično ih napuštamo ljeti, kad idemo na Ljetne sabore, ili u veliki lov na mamute, ili na druge izlete. Ljeto je doba putovanja, skupljanja bilja i sjemenja, lova i ribolova, trgovanja i posjećivanja. Većinu stvari ostavljamo ovdje kad poñemo, jer se svake godine vraćamo. Lavlji tabor je naš dom. - Ako očekujete da ovaj dio bude dom Ejlinim konjima za dugo vrijeme, bolje je da ga završimo dok imamo priliku - umiješa se Nezija. Ona i Digija spustiše veliku mješinu vode koju su vukle s djelomično smrznute rijeke. Tada stiže Ranek, noseći oruñe za kopanje i vukući veli ku košaru punu zbijene vlažne zemlje. - Nikad nisam čuo da je netko gradio zemunicu, pa ni neki njezin dio, ovako kasno pred zimu - reče on. Brzek je išao za njim. - Bit će to zanimljiv pokus - reče spuštajući drugu košaru blata koje su iskopali na odreñenom mjestu kraj rijeke. Onda se pojaviše Danug i Druvez, svaki s košarom gliba.
- Tronija je naložila vatru - reče Tulija, dižući sama tešku mješinu vode koju su donijele Nezija i Digija. - Tornek i drugi skupljaju snijeg za otapanje, kad se ova voda zagrije. - I ja bih htjela pomoći - reče Ejla, pitajući se od kakve bi pomoći mogla biti. Činilo se da svatko točno zna što treba činiti, ali njoj nije bilo nimalo jasno što se zbiva, a još manje kako bi u tome mogla pomoći. - Da, možemo li pomoći? - dodade Džondalar. - Ne vidim zašto ne biste mogli - reče Digija. - Ali čekaj da ti dadem neku svoju staru odjeću, Ejla. Ima li Talut nešto za Džondalara, ili Danug? - Naći ću nešto za njega - reče Nezija. - Ako budete i dalje tako voljni kad završimo ovaj posao, možete doći i pomoći Tarnegu i meni da sagradimo novu zemunicu i osnujemo naš Tabor... pošto se spojim s Branagom - dodade Digija smiješeći se. - Zar nitko nije naložio vatre u parnim kupeljima? upita Talut. - Poslije ovoga svatko će željeti da se okupa, naročito zbog toga što ćemo večeras imati slavlje. - jutros su ih zapalili Vimez i Frebek. Sad donose vodu - reče Nezija. - Krozija i Manuv otišli su s Latijom i djecom po svježe borove grane da kupelj lijepo miriše. I Fralija je htjela poći, ali meni nije bilo drago da se penje po brežuljci ma, pa sam je zamolila da pripazi na Ridaga. Ona čuva i Hartala. I Mamut sprema nešto za večerašnje slavlje. Čini mi se da nam sprema neko iznenañenje. - Oh... Mamut me je na polasku zamolio da ti kažem da su dobri znaci za lov kroz koji dan, Talut. Želi znati od tebe da li treba izviñati - reče Brzek. - Znaci su zaista dobri - reče krupni glavar. - Pogledaj te ovaj snijeg! Dolje je mekan, gore se otapa. Ako stegne studen, pokrit će se korom leda, a životinje na takvom snije gu uvijek zapinju. Da, mislim da mu je to dobra ideja. Svi poñoše prema vatri gdje je velika koža, napunjena mrzlom vodom s rijeke, bila razapeta preko okvira točno iznad plamena. Riječna je voda trebala samo započeti proces otapanja snijega koji se sad ubacivao. Otopina se košarama prelijevala u veliku prljavu kožu koja je ležala na zemlji pokrivajući iskopanu udubinu. Dodavala se posebna vrsta tla, donijeta s riječne obale, miješala se s vodom da bi se dobila ljepljiva smjesa gline. Nekoliko se ljudi pope na krov novog krila pokrivenog ledinom, noseći košare finog tekućeg blata koje počeše slijevati niz strane. Ejla i Džondalar vidješe što rade, pa im se brzo pridružiše. Drugi su odozdo razmazivali glinu da bi cijela površina dobila jednako debeo sloj. Tvrda i ljepljiva glina, isprana i složena u sićušne čestice na riječnoj obali, neće upijati vode. Zidovi će biti nepropusni. Kroz njih neće prodirati kiša, susnježica, bljuzgavica. Bit će nepropusni i kad su vlažni, a kad se s vremenom dobro osuše, njihova će površina postati prilično tvrda, i često će poslužiti kao zgodno mjesto za držanje stvari i oruña. Za lijepa vremena bilo je to mjesto gdje su se okupljali, sudjelovali u glasnim raspravama ili mirno sjedili i razmišljali. Djeca su se gore penjala kad bi došli posjetioci, tako da mogu nesmetano promatrati, a penjali su se i drugi kad je trebalo nešto čuti ili vidjeti. Umiješano je još gline i Ejla ponese tešku košaru, ali pri izlijevanju preko ruba polila je i sebe. To nije bilo važno. Već je bila pokrivena blatom, kao i svatko drugi. Bio je to prljav posao. Kad su završili strane, odmakli su se od ruba i počeli oblagati krov, ali kako je kupola nestajala pod skliskim blatom, koraci su postajali sve nesigurniji.
Ejla izli ostatak blata iz košare, gledajući kako se polako cijedi. Okrenu se da poñe, ne pazeći gdje će stati. U času joj se noge izmaknuše, i ona pade u meku glinu koju je tek izlila, okliznu se niz krov i poletje preko ruba konjske nastambe, ispustivši nehotičan krik. Idućeg se trena nañe u zagrljaju jakih ruku, baš kad je dotakla zemlju, te zbunjena pogleda u nasmijano Ranekovo lice poprskano blatom. - To je još jedan način da se razmaze glina niz bočne zidove - reče on, pomažući joj da stane čvrsto na noge. Zatim, držeći je i dalje, dodade: - Ako želiš to ponoviti, čekat ću te ovdje. Osjećala je toplinu na mjestu gdje joj je dodirivao hladnu ruku i bila je potpuno svjesna pritiska njegova tijela. Njegove crne oči, blistave i duboke, bile su pune čežnje koja je budila nezvani odgovor iz srži njezine ženske prirode. Lako je podrhtavala i osjetila kako joj lice plamti prije nego što je spustila pogled, a zatim se otela iz njegova stiska. Ejla pogleda Džondalara, znajući unaprijed što će vidjeti. On je bio ljut. Šake su mu bile stisnute, u sljepoočnicama mu je udaralo bflo. Ona brzo skrenu pogled ustranu. Sad je malo bolje shvaćala njegovu ljutnju, znajući da je to izraz njegova straha - straha od gubitka, straha od odbacivanja - ali je ipak bila pomalo srdita zbog njegova ponašanja. Nije bila kriva što se okliznula, a Raneku je bila zahvalna što ju je uhvatio u padu. Ponovno se zacrvenjela, sjetivši se svog odgovora na njegov dodir. Ni tu nije mogla ništa učiniti. Doñi, Ejla - reče Digija. - Talut kaže da je dosta, a i kupelji su zagrijane. Idemo očistiti blato sa sebe i pripremiti se za slavlje. To je za tebe. Dvije mlade žene uñoše u zemunicu kroz novo krilo. Kad su došli na Mamutovo ognjište, Ejla se naglo okrenu prema mladoj prijateljici. - Digija, što je parna kupelj? - Nikad nisi bila u parnoj kupelji? - Ne - odmahnu Ejla glavom. - Oh, svidjet će ti se! Tu zablaćenu odjeću možeš ski nuti na Turovu ognjištu. Žene obično upotrebljavaju straž nju kupelj. Muškarcima je draga ova. - Dok je govorila, Digija je pokazivala prolaz iza Manuvljeva ležaja, na prola zu izmeñu Sobova i Ždralova ognjišta. - To nije spremište? - Zar si mislila da su sve pokrajne prostorije za sprema nje? Ipak ne možeš znati. Već te toliko osjećamo svojom, da sam zaboravila kako dugo nisi bila ovdje. - Digija zastade i okrenu se da pogleda Ejlu. - Drago mi je što ćeš biti član naše zajednice. Ejia se stidljivo nasmiješi. - I meni je drago, a drago mi je i što si ti ovdje, Digija. Lijepo je poznavati ženu... mladu kao što sam ja. Digija uzvrati smiješak. - Znam. Šteta što nisi prije stigla. Ja ću nakon idućeg ljeta otići. Gotovo mi je mrsko što odlazim. Želim biti glavarica svog Tabora, kao moja majka, ali nedostajat će mi ona, i ti, i svi. - Koliko daleko odlaziš? - Ne znam. Još nismo odlučili - reče Digija.
- Zašto bi išla daleko? Zašto ne izgradite stanište u blizi ni? - upita Ejla. - Ne znam. Većina to ne čini, ali mislim da bih ja to mogla. Nisam razmišljala o tome - reče Digija s izrazom iznenañenja. Zatim, kad su stigle do posljednjeg ognjišta, dodade: - Skini tu prljavu odjeću i ostavi je ovdje na hrpi.
Digija i Ejla svukoše blatnu odjeću. Ejla je mogla osjetiti toplinu koja je izbijala iza zastora od crvene kože koja je visila preko niskog nadsvodenog prolaza u najdaljem zidu grañevine. Digija se prva sagnu i uñe. Ejla se provuče za njom, ali zastade časak na ulazu s odmaknutim zastorom, nastojeći razgledati unutrašnjost. Požuri unutra i zatvori! Puštaš toplinu kroz otvor! viknu neki glas iz unutrašnjosti koja je bila puna pare i dima. Ona brzo kliznu unutra, spusti kožu iza sebe i osjeti udar toplote. Digija je povede grubom stazom načinjenom od mamutovih kostiju složenih iznad rupe duboke tri stope. Ejla se zaustavi na kraju, stupi na pod pokriven nekakvim mekim krznom i pričeka da joj se oči priviknu na polutamu, zatim pogleda oko sebe. Ukopana prostorija bila je široka šest stopa i dugačka deset stopa. Sastojala se od dva kružna dijela, a svaki je imao niski kupolasti svod, tričetiri palca iznad njezine glave. Na podu većeg dijela žarilo se razbacano koštano ugljevlje. Dvije djevojke proñoše kroz manji dio da se pridruže ostalim ženama, a Ejla primijeti da su zidovi obloženi kožama, dok je pod veće prostorije bio pokriven mamuto-vim kostima koje su bile pažljivo razmaknute. Tako su mogle hodati povrh komada žarkog ugljevlja. Poslije, kad po podu razliju vodu radi pare, ili kad se budu prale, sve će upiti zemlja ispod kostiju. Više ugljevlja bilo je na ognjištu u sredini. Odatle je stizala toplina i svjetlo; kroz pokrivenu rupu za dim dopiralo je još malo slabašnog danjeg svjetla. Gole žene sjedile su oko ognjišta na pomičnim klupama od mamutovih kostiju. Posude s vodom bile su poredane uza zid. Velike i grube nepropusne košare sadržavale su hladnu vodu, dok je para izbijala iz želudaca velikih životinja što su visili o okvirima od jakog rogovlja. Uzimale su vrelo kamenje iz vatre s pomoću dvije plosnate kosti i bacale ga u te želuce pune vode. Oblak pare s mirisom bora dizao se i ispunjavao prostoriju. Ovamo, možete sjesti izmeñu Tulije i mene - reče Nezija pomičući svoje krupno tijelo. Tulija se pomače na drugu stranu. I ona je bila krupna žena, ali većina njezine krupnoće otpadala je na same mišiće, iako zaobljeni ženski oblici nisu budili sumnju o njezinu spolu. - Najprije želim sprati blato - reče Digija. - To će vjero jatno i Ejla učiniti. Jeste li vidjele kako se okliznula s krova? - Ne. Jesi li se ozlijedila, Ejla? - upita Fralija, ostavljajući dojam zabrinutosti i male nelagode zbog poodmakle trud noće. Digija se nasmija prije nego što je Ejla mogla odgovoriti. - Ranek ju je uhvatio, i ne bi se moglo reći da je zbog toga bio nesretan. Digija uze posudu od mamutove lubanje, nali u nju vruće i hladne vode, slučajno izvukavši borovu grančicu zajedno s vrućom vodom, a s tamne hrpe neke meke tvari zgrabi šaku za Ejlu i šaku za sebe. - Što je ovo? - upita Ejla, osjećajući iznimnu mekoću i svilenastu grañu te stvari. - Mamutova vuna - reče Digija. - Donji sloj koji im raste zimi. Svakog proljeća im opada u velikim čupercima kroz dugačku vanjsku dlaku. Hvata se za grmlje i drveće. Katkad tu vunu možeš kupiti po zemlji. Zamoči je u vodu i njome speri prljavštinu. - I kosa mi je blatna - reče Ejla. - Treba je oprati. Poslije ćemo se dobro oprati, kad se malo iznojimo. Prale su se u oblacima pare, zatim je Ejla sjela izmeñu Digije i Nezije. Digija se nagnula natrag i sklopila oči, zadovoljno uzdišući, dok je Ejla gledala sve žene oko sebe, pitajući se zašto sjede zajedno i znoje se. Latija je sjedila s druge strane Tulije i smiješila joj se. Ejla joj uzvrati smiješak.
Na ulazu se začu gibanje. Ejla osjeti hladan zapuh i shvati kako je vruće unutra. Uñoše Rugija i Tusija, a za njima Tronija držeći Nuviju. Morala sam nahraniti Hartala - objavi Tronija. - Tornek ga je htio povesti u parnu kupelj, pa nisam željela da mu dosañuje. "Zar ovamo ne smiju muškarci, čak ni muška djeca?" pitala se Ejla. - Jesu li svi muški u kupelji, Tronija? Možda sam trebala odnijeti Ridaga - reče Nezija. - Danug ga je odnio. Mislim da su odlučili da ovaj put svi muški budu zajedno - reče Tronija. -Lak i djeca. - Frebek je poveo Tašera i Križaveka - spomenu Tusija. - Već je bilo vrijeme da se počne malo zanimati za te dječake - progunña Krozija. - Je li to jedini razlog zbog kojega si se s njim sparila, Fralija? - Ne, majko. To nije jedini razlog. Ejla se iznenadila. Nikad prije nije vidjela da se Fralija ne slaže s majkom, čak ni blago. Nitko drugi nije na to obraćao pozornost. Možda ovdje, meñu samim ženama, Fralija nije morala biti zabrinuta zbog pristranosti. Krozija je sjedila sklopljenih očiju; kći je bila zapanjujuće slična njoj. Zapravo, previše joj je bila slična. Ako se zanemari trbuh zbog trudnoće, Fralija je bila tako mršava da je izgledala stara gotovo kao majka. Gležnjevi su joj bili natečeni. To nije bio dobar znak. Ejla poželje da je pregleda, zatim shvati da bi to mogla ovdje učiniti. Fralija, često ti nateknu gležnjevi? - upita Ejla, poma lo oklijevajući. Sve se žene pridignuše, očekujući Fralijin odgovor, kao da su odjedanput shvatile što Ejla namjerava. I Krozija je promatrala kćer bez riječi. Fralija pogleda svoje noge, kao da zamišljeno proučava nateknute gležnjeve. Zatim podiže oči. - Da, u posljednje mi vrijeme prilično otiču - reče. Nezija glasno odahnu s olakšanjem koje su sve ostale osjetile. - I dalje ti je zlo izjutra? - upita Ejla, naginjući se k njoj. - Nije mi bilo ovako dugo zlo s dvoje prve djece. Fralija, hoćeš li mi dopustiti... da te pregledam? Fralija pogleda oko sebe. Nijedna žena ne reče ni riječi. Nezija se nasmiješi i kimnu joj, potičući je nijemo da pristane. U redu - reče Fralija. Ejla brzo ustade, pogleda joj oči, omirisa dah, opipa joj čelo. Bilo je premračno da bi se nešto vidjelo, i prevruće u kupelji da bi se mogla prosuditi tjelesna toplina. Hoćeš li leći? - upita Ejla. Skloniše se da bi se Fralija mogla ispružiti. Ejla ju je pipala, osluškivala i pregledavala temeljito i s očitim znanjem, dok su sve žene promatrale s velikom znatiželjom. Bolest je veća nego jutarnja mučnina, mislim - reče Ejla nakon pregleda. - Nešto ću ti dati, da ti se ne vraća hrana. Bolje ćeš se osjećati. Pomoći će ti protiv oteklina. Hoćeš li uzimati lijek? Ne znam - reče Fralija. - Frebek pazi sve što jedem. Mislim da je zabrinut zbog mene, ali to mi neće dopustiti. Pitat će me odakle mi to.
Krozija je sjedila i grizla usne, očito boreći se protiv riječi koje je željela izgovoriti; bojala se da bi zbog njenih riječi Fralija mogla stati na Frebekovu stranu i odbiti Ejlinu pomoć. Nezija i Tulija razmijeniše poglede. Neobično je bilo što se Krozija toliko suzdržava. - Mislim da znam kako ćemo postupiti - reče Ejla. - Ne znam što ćete vi učiniti, ali ja sam spremna da se operem i iziñem - reče Digija. - Kako bi bilo da se ovaj čas provaljamo po snijegu, Ejla? - Mislim da bi bilo dobro. Meni je vruće.
Džondalar odgrnu zavjesu ispred postelje koju je dijelio s Ejlom, i nasmiješi se. Ona je sjedila prekriženih nogu nasred ležaja, gola, ružičaste i sjajne puti, četkajući vlažnu kosu. Tako se dobro osjećam - reče ona uzvraćajući mu smiješak. - Digija je rekla da će mi se svidjeti. Je li se tebi dopala parna kupelj? On se pope k njoj i spusti zavjesu. I njegova je koža bila crvena i vruća, ali on se već obukao i očetkao kosu, svezav-ši je u čvor na zatiljku. Parna ga je kupelj tako osvježila da je pomišljao na brijanje, ali umjesto toga samo je potkresao bradu. - Kupelj mi je uvijek draga - reče. Zatim nije mogao izdržati. Zagrlio ju je, poljubio, i počeo milovati njezino toplo tijelo. Ona mu željno odgovori, prepuštajući se njego vu zagrljaju, a on ču tiho stenjanje kad se prignuo da ustima obuhvati njezinu bradavicu. - Velika majko, što si izazovna, ženo! - reče podižući glavu. - Ali što će reći ljudi kad počnu stizati na Mamutovo ognjište da prisustvuju tvom usvojenju, pa nas nañu kako dijelimo Užitke umjesto da budemo obučeni i spremni? - Mogli bismo im reći da doñu kasnije - odgovori ona sa smiješkom. Džondalar se glasno nasmija. - Vjerujem da bi im ti to i rekla, je li tako? - Pa, ti si mi dao znak! - reče ona lukavo. - Znak? - Sjeti se. Znak koji muškarac daje ženi kad je želi, zar si zaboravio? Rekao si da ću to zauvijek upamtiti, a zatim si me poljubio i dodirnuo kao sada. No, dao si mi znak, a kad muškarac dade znak ženi u Plemenu, ona ga nikad ne odbi ja. - Da li je zaista istina da ga nikad ne odbija? - upita on, jer još nije mogao potpuno povjerovati. - Tako je odgojena, Džondalar. Tako se prava žena u Plemenu ponaša - odgovori ona savršeno ozbiljno. - Hm, hoćeš reći da ja moram odlučiti? Ako kažem da ostanemo ovdje i dijelimo Užitke, ti ćeš dopustiti da nas svi drugi čekaju? - Pokušavao je biti ozbiljan, ali oči su mu blistale zbog te prisne šale. - Samo ako mi daš znak - odgovori ona istim šaljivim glasom. On je ponovno zagrli i poljubi, pa osjetivši njezinu toplu kožu i još topliji odgovor, gotovo je pao u iskušenje da ispita da li se šali ili ozbiljno misli, ali ju je ipak preko volje ispustio. - lako ne mogu reći da mi je to drago, mislim da je bolje da se obučeš. Uskoro će ljudi stići. Što ćeš obući? - Nemam ništa naročito, osim nekih plemenskih ogrta ča i onoga što sam dosad nosila. Voljela bih da imam. Digija
mi je pokazala što će ona obući. Tako je lijepo, nikad nisam vidjela ništa ljepše. Dala mi je jednu od svojih četaka, kad je vidjela da kosu četkam čičkom - reče Ejia, pokazujući Džondalaru krutu četku od životinjskih čekinja, omotanu s jednog kraja sirovom kožom da se dobije držač. - Dala mi je i neke niske zrnja i školjaka. Mislim da ću ih nositi u kosi, kao ona. - Bolje da te ostavim na miru dok se spremaš - reče Džondalar otvarajući zavjesu da poñe. Nagnu se da je ponovno poljubi, zatim ustade. Kad je spustio zavjesu iza sebe, zastao je načas i zagledao se u nju, a čelo mu se smrknuto nabra. Požalio je što nije mogao ostati s njom i ne brinuti o drugima. Dok su bili u njezinoj dolini, mogli su činiti što su htjeli i kad god su htjeli. I ona se ne bi spremala da je usvoje ljudi koji žive tako daleko od njegova zavičaja. Što će biti ako ona poželi ostati ovdje? Tištio ga je zloslutan osjećaj da nakon večerašnjeg slavlja nikad više neće biti kao prije. Kad se okrenuo da poñe, susrete se s Mamutovim pogledom koji mu dade znak da priñe. Visoki mladić poñe prema starom šamanu. - Ako nemaš nikakva posla, mogao bi mi pomoći reče Mamut. - Rado ću ti pomoći. Što treba da učinim? - upita Džondalar. I Mamut mu pokaza četiri dugačka kolca iza ležaja. Kad ih je bolje pogledao, Džondalar shvati da nisu od drveta nego od teške bjelokosti: svijene mamutove kljove koje su oblikovane i ispravljene. Tada mu starac dade veliki kameni malj. Džondalar ga poče razgledavati, jer prije nije vidio sličan čekić. Bio je potpuno pokriven kožom. Mogao je napipati okruglu brazdu koja je bila urezana oko cijelog kamena, i savitljive vrbove mladice omotane oko brazde, a zatim svezane za dršku od kosti. Cijeli je malj zatim bio omotan mokrom, neobrañenom kožom, koja je samo ostru-gana. Sirova se koža nakon sušenja snažno stegla, omatajući kameni malj i dršku i držeći ih čvrsto zajedno. Šaman ga odvede prema jami za vatru, podiže prostirku od trave i pokaza mu rupu promjera šest palaca koja je bila puna kamenčića i komadića kosti. Izvadiše kamenčiće i sitne kosti, zatim Džondalar donese jedan bjelokosni kolac i usadi ga u rupu. Dok ga je Mamut držao okomito, Džondalar je zabijao klinasto kamenje i kosti oko kolca, udarajući ih kamenim maljem. Kad je kolac čvrsto usañen, donijeli su drugi, pa treći, i napokon četvrti, te su ih sve poboli u širokom luku oko ognjišta. Zatim starac izvadi neki omot i pažljivo, s mnogo štovanja, razmota i izvuče lijepo smotan komad tankog opnastog materijala nalik na pergament. Kad ga je raširio, Džondalar ugleda nekoliko životinjskih likova - mamuta, ptice, spiljskog lava - i čudnovate geometrijske crteže. Pričvrstili su ga oko uspravnih bjelokosnih stupova i dobili prozirni obojeni zaslon iza ognjišta. Džondalar se udaljio nekoliko koraka da stekne cjelovit dojam, a zatim se radoznalo primaknuo da pogleda izbliza. Crijeva su obično bila prozirna, kad bi se rasjekla, očistila i osušila, ali ovaj zaslon je bio načinjen od nečeg drugoga. Pomislio je da zna koji je to materijal, ali nije bio siguran. - To nije načinjeno od crijeva, je li tako? Crijeva bi trebalo sašiti, a to je sve od jednog komada. - Mamut mu potvrdno kimnu. - Onda to mora biti donji sloj opne s unutrašnje strane kože neke velike životinje, na neki način skinut u jednom komadu. Starac se nasmiješi. - Od mamuta - reče. - Od velike bijele ženke. Džondalarove se oči raširiše dok je ponovno gledao zaslon sa strahopoštovanjem.
- Svaki je tabor dobio komad bijelog mamuta, kad je izdahnuo u prvom lovu Ljetnog sabora. Većina je htjela imati nešto bijelo. Ja sam zatražio ovo; mi to zovemo kožom sjena. U njoj ima manje tvari nego u bijelim komadima, i ne može se svima pokazati da vide njezinu moć, ali ja vjerujem da je moćnije ono što je skriveno. Ovo je više nego komadić bijele mamutice; ova koža je omatala unutrašnji duh cjeline. Brinan i Križavek naglo uletješe usred Mamutova ognjišta, dojurivši iz prolaza izmeñu Turova i Ždralova ognjišta, ganjajući jedan drugoga. Srušiše se zajedno na zemlju, rvući se, i zamalo ne naletješe na osjetljivi zaslon, ali stadoše kad Brinan opazi tanko bedro dugačke noge koje im je zaprije- čilo put. Pogledaše uvis, ravno u crtež mamuta, i obojica zinuše od čuda. Zatim pogledaše Mamuta. Džondalar nije vidio nikakva izraza na šamanovu licu, ali kad su sedmogo-dišnjak i osmogodišnjak pogledali starog vrača, brzo su ustali i pažljivo zaobišli zaslon, odlazeći prema prvom ognjištu kao da ih je netko žestoko izgrdio. - Izgledaju skrušeno, gotovo uplašeno... Nisi im rekao ni riječi, a nikad se prije nisu bojali tebe - reče Džon dalar. - Vidjeli su zaslon. Katkad, dok gledaš bit nekog moć nog duha, vidiš svoje vlastito srce. Džondalar se osmjehnu i kimnu, ali nije bio siguran da razumije što mu stari vrač veli. "Govori kao neka zelando-na", pomisli mladić, "s nekom sjenom na jeziku, kao što često čine ljudi njegova poziva." Ipak nije pouzdano znao da li želi vidjeti vlastito srce. Dok su dječaci prolazili preko Lisičjeg ognjišta, kretnjama su pozdravljali rezbara, a Ranek im je odgovorio smiješkom. Njegov se smiješak povećao kad je vratio pozornost na Mamutovo ognjište koje je promatrao neko vrijeme. Ejla se upravo pojavila: stajala je ispred zavjese i natezala tuniku da je popravi na sebi. Iako se to nije vidjelo na njegovoj crnoj koži, lice mu je planulo pri pogledu na nju. Osjećao je ubrzano kucanje srca i napetost u preponama. Što ju je više gledao, to mu je savršenija bila. Dugačke sunčane zrake, prodirući kroz rupu za dim, upravljale su namjerno svoje treperave zrake na nju, ili se to njemu samo činilo. Htio je upamtiti taj trenutak, ispuniti oči njenim likom. Razmišljao je o njoj u gorljivim pretjerivanjima. Njezina gusta i raskošna kosa padala je u mekim valovima oko I lica, nalik na zlatni oblak koji se poigrava sa zrakama sunca; njene nesvjesne kretnje utjelovljavale su najuzvišeniju ljupkost. Nitko nije znao koliko je patio dok je bila odsutna, nitko nije slutio kolika ga je sreća obuzela kad je rečeno da će postati članica njihova Tabora. Namrštio se kad je vidio kako ju je Džondalar opazio, prišao k njoj i sebično je zagrlio, a zatim stao izmeñu njih i zaklonio mu vidik. Pošli su zajedno prema njemu na putu do prvog ognjišta. Ona se zaustavila da pogleda zaslon, s očevidnim strahopoštovanjem i divljenjem. Džondalar zaostade za njom dok su prolazili kroz Lisičje ognjište. Ranek primijeti da se Ejla crveni od ugodnog osjećaja kad ga je ugledala, prije nego što je oborila pogled. I lice visokog muškarca zacrvenjelo se kad je vidio Raneka, ali izraz njegova oka jasno je govorio da u njegovoj emociji nema užitka. Oba su muškarca nastojala nadjačati pogledom jedan drugoga u prolazu - Džondalar jakom ljutnjom i očitom ljubomorom, Ranek pokušajem da bude samopouzdan i ciničan. Ranekove oči same od sebe prijeñoše na ukočen pogled čovjeka iza Džondalara, čovjeka koji je bio srž duhovnosti u Taboru, i on se zbog nečega osjeti pomalo posramljeno. Dok su se približavali prvom ognjištu i prolazili kroz ulazni prostor, Ejla poče shvaćati zbog čega nije primijetila grozničave pripreme za svečanost. Nezija je nadzirala uklanjanje uvela lišća i zadimljene trave iz rupe za pečenje, a od mirisa koji su dopirali iz prostorije za pripremanje hrane svakome su rasle zazubice. Pripreme su započele prije nego što su išli po
glinu na rijeku, a hrana se pekla i kuhala cijelo vrijeme dok su radili. Sad je trebalo samo da se iznese pred gladnu čeljad Lavljeg tabora. Neka vrst okruglog, tvrdog škrobastog korijenja, koja se tako dugo kuhala, stigla je prva, a za njom košare s mješavinom koštane srži, kupina i raznih sjemenja - lobode, žitnog zrnja, uljastih sjemenki pinije. Nakon sati pripremanja na pari, mješavina je imala oblik teškog pudinga s obrisima košarica u kojima se kuhala, a nije bila slatka, iako su joj kupine dale laki okus voća. Zatim je doneseno cijelo mamu-tovo bedro, koje je zalijevano vlastitom mašću dok se pregrijavalo na pari, a gotovo se raspadalo od mekoće. Sunce je zalazilo i oštar vjetar požurivao je svakog da uñe u zemunicu i ponese hranu sa sobom. Ovaj put, kad su Ejlu zamolili da prva uzme komad mesa, ona se nije stidjela. Ova je svečanost prireñena u njezinu čast, i premda joj još nije bilo lako biti u središtu pažnje, bila je sretna zbog razloga slavlja. Digija doñe da sjedne kraj nje, i Ejla zateče sebe kako zuri. Digijina gusta riñosmeña kosa bila je uklonjena s lica i zategnuta u klupko koje je skupljeno na vrh glave. Lanac okruglog bjelokosnog zrnja, rukom izrezbarenog i probušenog, bio je upleten u kosu i isticao se kao najuočljivija pojedinost. Nosila je dugački i široki komad odjeće od meke kože - Ejla ga je smatrala dugom tunikom - koji se spuštao u mekim naborima od opasanog struka, tamno-smeñe boje s ulaštenim preljevom. Rukava nije imao, ali je bio širok u ramenima, ostavljajući dojam kratkih rukava. Vijenac od dugačke mamutove dlake padao joj je s ramena niz leña i sprijeda u obliku znaka V, dopirući malo ispod pojasa. Vrat joj je bio opasan trostrukim nizom bjelokosnih ogrlica, a na grlu se isticao ñerdan od stožastih morskih školjaka, razdijeljenih valjkastim cjevčicama od vapnenca i komadića jantara. Oko desne mišice nosila je bjelokosnu narukvicu išaranu naizmjeničnim uzorkom cik-cak crta. Uzorak se ponavljao crvenom, žutom i smeñom bojom na pojasu, spletenom od životinjske dlake. O pojasu je visio kremeni nožić s bjelokosnom drškom u koricama od sirove kože, dok je s druge strane bio donji dio šupljeg turova roga, crna Čaša za piće kao talisman Turova ognjišta. Suknja je bila prosječena po dijagonali, počevši sa strana iznad koljena, do sredine sprijeda i straga. Tri reda bjelokosnog zrnja, traka zečjeg krzna i druga traka krzna od nekoliko zemnih vjeverica naglašavali su dijagonalne šavove, s kojih je još visio vijenac od mamutove dlake koji joj je sezao do lista. Nije nosila omotače na nogama, pa su joj se noge nazirale kroz rese vijenca, kao i tamnosmeñe čizme u obliku mokasina koje su bile ulaštene i nepropusne. Ejla se čudila kako oni laste kožu. Sve njezine kože imale su meku prirodnu površinu jareće kože. Cijelo je vrijeme sa strahopoštovanjem zurila u Digiju i mislila da je ona najljepša žena na svijetu. - Digija, to je divna... tunika? - Možeš je zvati dugačkom tunikom. Zapravo je to ljetna haljina. Napravila sam je za Sabor prošlog ljeta, kad se Branag izjasnio za mene. Promijenila sam mišljenje o odjeći koju sam htjela večeras nositi. Znala sam da ćemo biti unutra, pa će kraj tolikog slavlja biti vruće. Džondalar priñe da im se pridruži, a očito je bilo da se i njemu Digija sviña. Kad joj se nasmiješio, njegova neodoljiva privlačnost nije samo iskazala što osjeća nego je nekako pojačala te osjećaje i izazvala neizbježan odgovor. Digija se nasmiješila toplo i zavodljivo visokom zgodnom muškarcu sa svijetloplavim očima. Priñe im Talut s velikim pladnjem hrane u ruci. Ejla je zinula dok ga je promatrala. Nosio je fantastičan šešir koji mu je toliko stršio na glavi da je gotovo dodirivao strop. Bio je sašiven od raznobojne kože i nekoliko različitih vrsta krzna, uključujući i dugački rep šumske vjeverice koji mu je visio niz leña, dok su mu sa strana izbijale dvije razmjerno male mamutove
kljove i spajale se vrhovima kao nadsvoñeni ulazi. Njegova tunika, koja je padala do koljena, bila je tamnokestenjasta, koliko je mogla vidjeti. Prednja strana je bila bogato urešena složenim uzorkom bjelokosnih kuglica, kraj kojih su visili životinjski zubi i različite školjke, tako da je teško bilo vidjeti kožu. Osim toga, oko vrata je imao tešku ogrlicu od pandža spiljskog lava i vučjih zubi, pomiješanih s jantarom, dok mu je na prsima visila bjelokosna ploča s urezanim tajanstvenim znakovima. Široki crni kožni pojas, pripasan nisko, obuimao mu je struk i bio pričvršćen sprijeda vezicama koje su visile kao rese. O pojasu su visili bodež, načinjen od zaoštrenog vrška mamutove kljove, s križolikom drškom radi boljeg oslona, korice od sirove kože s kremenim nožem bjelokosne drške, te neki okrugli predmet sa žbičastom podjelom s kojeg su visili, o uzicama, zvjerski zubi, jedna kesica i čupav vršak repa spiljskog lava. Rese od dugačke mamutove dlake, koje su gotovo mele pod, pokazivale su u hodu da su mu i nožni omotači jednako ukrašeni kao tunika. Posebno je bila zanimljiva njegova blistava crna obuća, ne zbog ukrasa jer ih nije imala, nego zbog toga što se na njoj nije vidio nijedan šav. Činilo se da se sastoji od jednog jedinog komada meke kože oblikovane točno prema nozi. To je bila još jedna zagonetka koju je Ejla željela riješiti, ali kasnije. si našao dvije najljepše žene Džondalar! Vidim da ovdje! - reče Talut. - Imaš pravo - reče Džondalar, smiješeći se. - Ne bih oklijevao prihvatiti okladu da bi njih dvije osta le takve u svakom društvu - nastavi Talut. - Ti si mnogo putovao; što kažeš? - O tome se ne bih prepirao. Vidio sam mnogo žena, ali nigdje nisam vidio ljepših nego što su ove ovdje - reče Džondalar, gledajući Ejlu u oči. Zatim se nasmiješi Digiji. Digija se nasmija. Uživala je u toj igri, ali nije bilo sumnje o tome gdje pripada Džondalarovo srce. A Talut joj je uvijek izricao nastrane komplimente; ona je bila njegova priznata nasljednica, kći njegove sestre, koja je opet bila kći njegove majke. Volio je djecu svog ognjišta i brinuo se za njih, ali ta djeca su bila Nezijina, i nasljednici Vimeza, njezina brata. Ona je usvojila i Raneka, jer mu je majka umrla, pa je Ranek bio i dijete Vimezova ognjišta i njegov zakoniti potomak i nasljednik, ali to je bila iznimka. Svi u Taboru iskoristiše priliku da se pokažu u punom sjaju, pa je Ejla stalno morala paziti da ne bulji čas u jednog čas u drugoga. Tunike su im bile razne duljine, s rukavima i bez njih, u različitim bojama, s osobnim ukrasima. Muške su tunike pretežno bile kraće, ali bogatije urešene; muškarci su k tome nosili i nešto na glavi. Žene su općenito voljele rubove u obliku znaka V, iako je Tulija imala nekakvu košulju s pašom iznad omotača za noge. Njezina je tunika bila pokrivena zamršenim i umjetničkim uzorcima kuglica, školjaka, zubi, rezbarene bjelokosti i krupnih komada jantara, lako nije imala šešira na glavi, kosa joj je bila tako čudnovato složena i ukrašena da se činilo kao da ga nosi. Ali najneobičnija je bila Krozijina tunika. Umjesto da se šavovi sastaju sprijeda, bila je presječena po cijeloj prednjoj strani, sa zaokruženim mjestom na desnoj strani i okruglim prosjekom na lijevoj. Ipak je najčudnija bila njezina boja. Tunika je bila bijela, ne s primjesama žutila ili slonovače, nego sasvim bijela, s bijelim resama i bijelim perjem velikog sjevernog ždrala. I djeca su bila svečano obučena za ceremoniju. Kad je Ejla vidjela Latiju kako stoji na rubu skupine što se motala oko nje i Digije, zovnula ju je da priñe i pokaže što ima na sebi, pozivajući je zapravo da im se pridruži. Latija je usput rekla da Ejla nosi niske i školjke koje joj je daia Digija, tvrdeći da bi ih i ona tako nosila. Ejla se nasmiješi. Nije znala kako bi ih stavila, pa ih je naposljetku jednostavno skupila zajedno i
omotala oko čela, kao što je znala nositi pračku. Latija se brzo uplela u opće peckanje, i stidljivo se nasmiješila kad joj je Vimez rekao da lijepo izgleda - to je bila iznimna pohvala tog šutljivog čovjeka. Kad im se Latija pridružila, za njom je uskoro stigao i Ridag. Ejla mu pomože da joj sjedne u krilo. Njegova je tunika bila načinjena po uzoru na Talutovu, samo s mnogo manje ukrasa. Još nije mogao nositi terete. Talutova svečana oprema bila je nekoliko puta teža od cijelog Ridaga. Malo je ljudi moglo nositi sam njegov šešir. Ali Ranek se nije tako brzo pojavio. Nekoliko je puta Ejla primijetila da ga nema, i gledala je gdje bi mogao biti, ali kad ga je opazila, iznenadila se. Svatko je uživao pokazati Ejli svoju opremu da vidi kako će ona reagirati; ona je bila tako ushićena i zadivljena, i sve je to pokazivala. Ranek je to promatrao, pa je htio izazvati posebno nezaboravan dojam; stoga se vratio na Lisičje ognjište da se presvuče. Provirio je s Lavljeg ognjišta i privukao se u njezinu blizinu dok je bila zauzeta razgovorom. Kad je okrenula glavu, on je odjednom bio pred njom, a po njezinu zapanjem pogledu znao je da je postigao željeni učinak. Kroj i oblik njegove tunike bili su posvema neobični; uski struk i široki rukavi davali su joj izrazito različit izgled i odavali njezino strano porijeklo. To nije bila mamutovska tunika. Bila je to jedna od onih koje je kupio - i skupo platio - ali on je znao da je mora imati čim ju je ugledao. Jedan sjeverni Tabor išao je na trgovački pohod prije nekoliko godina do naroda na zapadu koji je u dalekom srodstvu s Mamutovcima, pa je voñi darovana košulja kao zalog uzajamnih veza i budućih prijateljskih odnosa. Voña nije bio sklon da je prepusti, ali Ranek je bio toliko uporan, i napokon je ponudio toliko mnogo, da ga nije mogao odbiti. Većina odjevnih predmeta u Lavljem taboru bila je obojena u raznim smeñim, tamnocrvenim i tamnožutim preljevima, te bogato ukrašena svijetlim kuglicama bjelokosti, zubima, morskim školjkama i jantarom, uz dodatke krzna i perja. Ranekova je tunika bila bjelokosne boje, gotovo bijela, i on je znao da tvori izvanredan kontrast s njegovom tamnom kožom, ali još ljepši su na njoj bili ukrasi. Prednja i stražnja strana košulje poslužila je kao pozadina za sliku napravljenu od dikobrazovih pera i tankih traka u raznim jakim, svijetlim, osnovnim bojama. Sprijeda je na košulji bila slika žene koja sjedi, napravlje na slaganjem koncentričnih krugova crvenih, narančastih, plavih, crnih i smeñih preljeva; jedna skupina krugova predstavljala je stilizirano trbuh, dvije druge skupine krugova bile su njezine dojke. Lukovi unutar krugova označavali su bedra, ramena, ruke. Glava je bila nacrtana kao trokut, sa šiljastom bradom i plosnatim tjemenom, a umjesto crta lica imala je neke zagonetne linije. U središtu krugova što su označavali trbuh i dojke nalazili su se sjajni crveni granati, očito predstavljajući pupak i bradavice, dok je duž plosnatog tjemena bio pričvršćen niz raznobojnog kamenja - zelenih i ružičastih turmalina, crvenih granata, akvamarina. Stražnja strana košulje nosila je istu ženu gledanu otraga, s koncentričnim krugovima, ili njihovim dijelovima, koji su predstavljali guzove i leña. Isti nizovi boja ponavljali su se nekoliko puta oko lepršavih krajeva rukava. Ejla je samo zurila, nesposobna da izgovori ijednu riječ. Čak je i Džondalar bio zadivljen. On je daleko putovao, sreo je mnogo ljudi i vidio mnogo različitih načina odijevanja, kako za svakodnevnu uporabu tako za svečane zgode. Vidio je pernate ukrase, poznavao je i cijenio način na koji se pera boje i prišivaju, ali nikad nije vidio toliko dojmljiv i slikovit komad odjeće. - Ejla - reče Nezija, uzimajući njezin tanjur - Mamut želi da te načas vidi. Kad je ustala, svi su počinjali odnositi hranu, čistiti tanjure i spremati se za ceremoniju. Tijekom dugačke zime održat će se nekoliko gozbi i proslava da se ljudi razonode za vrijeme razmjerne neaktivnosti - Slavlje braće i sestara, Gozba dugačke noći, Natjecanje u smijehu, nekoliko svečanosti u čast Majke ali Ejlino usvojenje bilo je neočekivano, i zato su svi rado pozdravili tu zgodu.
Dok su se ljudi polako gibali prema Mamutovu ognjištu, Ejla je pripremala materijal za paljenje vatre, na Mamutov zahtjev. Zatim je čekala, osjetivši iznenada nemir i uzbuñenje. Objašnjeno joj je kako će ceremonija općenito teći, tako da je znala što može očekivati i što će se očekivati od nje, ali ona nije rasla meñu Mamutovcima. Prihvaćeni stavovi i oblici ponašanja nisu joj bili u krvi, i premda se činilo da je svi Mamutovci razumiju i nastoje umiriti, plašila se da će možda učiniti nešto neprilično. Sjedila je na prostirci kraj vatre i promatrala čeljad. Krajičkom oka primijetila je kako Mamut popi nešto naiskap. Opazi da Džondalar sjedi sam na uzvišici njihova ležaja. Kao da je bio zabrinut i pomalo nesretan, pa se ona upita da li je dobro što postaje Mamutovka. Sklopi oči i posla nijemu misao svojem totemu. Ako je sve to htio Duh Spiljskog lava, hoće li joj dati znak? Znala je da će ceremonija uskoro početi kad su došli Talut i Tulija i stali kraj nje, dok je Mamut posipao hladan pepeo po posljednjoj vatri koja je gorjela u zemunici, lako se to već prije dogodilo, iako su svi znali što valja očekivati, ipak je iščekivanje u mraku bilo nelagodno iskustvo. Ejla osjeti ruku na ramenu i kresnu kremenom, a zbor uzdaha olakšanja poprati iskru. Kad se vatra rasplamsala, Ejla ustade. Talut i Tulija stupi-še naprijed, svako s jedne strane, držeći dugačko bjelokos-no koplje. Mamut je stajao iza Ejle. U ime Mute, Velike majke zemlje, sastali smo se da pozdravimo Ejlin pristup u zemunicu Lavljeg tabora Mamutovaca - poče Tulija. Ali mi ćemo iskazati više od dobro došlice ovoj ženi što ulazi u Lavlji tabor. Došla je kao strankinja, a želimo da postane jedna od nas, da bude Ejla Mamutovka. Talut nastavi. - Mi smo lovci na velike dlakave mamute, koje nam je Majka dala da nam služe. Mamuti su naša hrana, odjeća, stanište. Ako častimo Mutu, ona će učiniti da se Duh mamuta obnavlja i vraća svake godine. Ako ikad obeš-častimo Majku, ili ako zanemarimo častiti dar Duha mamutova, mamuti će otići i nikad se više neće vratiti. Tako nam je rečeno... Lavlji je tabor poput silnog spiljskog lava; svatko od nas ponosno stupa i bez straha. I Ejla stupa ponosno i bez straha. Ja, Talut s Lavljeg ognjišta, glavar Lavljeg tabora, nudim Ej i mjesto meñu Mamutovcima u Lavljem taboru. - Ponuñena joj je velika čast. Po čemu je vrijedna te časti? - javi se glas iz gomile. Ejla prepozna Frebeka, i bilo joj je drago što su je upozorili da će i to biti dio ceremonije. - Po vatri koju vidite, Ejla je dokazala svoju vrijednost. Otkrila je veliku tajnu, kamen iz kojeg se može izmamiti vatra, i to je tajanstvo rado ponudila svakom našem ognjištu - odgovori Tulija. - Ejla je žena s mnogo darova, s mnogo talenata - Talut dopuni odgovor. - Spašavajući život, pokazala je koliko je vješta izlječiteljica. Donoseći hranu, pokazala je koliko je vješt lovac s praćkom i s novim oružjem što ga je donijela kad je došla, s bacačem koplja. Dovodeći konje koji stoje iza onog luka, pokazala je koliko je vrijedna kao krotiteljica životinja. Ona će pribaviti štovanje svakom ognjištu i vrijednost Lavljem taboru. Vrijedna je da bude Mamutovka. - Tko govori za ovu ženu? Tko će za nju biti odgovo ran? Tko će joj ponuditi srodstvo ognjišta? - izreče Tulija, jasno i glasno, gledajući brata. Ali prije nego što je Talut mogao odgovoriti, javi se drugi glas. - Mamut govori za Ejlu! Mamut će za nju biti odgovo ran! Ejla je kći Mamutova ognjišta! - reče stari šaman, a u njegovu se glasu osjećalo više dubine, snage i zapovijedi
nego što je Ejla mislila da je moguće. Iz polumračna prostora čuli su se uzdasi i prigušeni razgovori. Svatko je mislio da će biti usvojena na Lavlje ognjište. Ovo je bilo neočekivano... ili možda nije? Ejla nikad nije rekla da je šaman, niti da želi to biti; ona se nije ponašala kao osoba koja druguje s nepoznatim i nespoznatljivim; nije bila učena da vlada posebnim silama. Ipak, bila je izlječiteljica. Imala je izvanrednu moć nad konjima, a možda i nad drugim životinjama. Možda bi mogla biti vidovita, možda bi čak mogla prizivati divljač. Ali Mamutovo ognjište predstavlja duhovnu suštinu Zemljine djece koja se nazivaju lovcima na mamute. Ejla se još nije znala potpuno izraziti njihovim jezikom. Kako će netko tko ne poznaje njihove običaje, tko nema znanja o Muti, tumačiti njihove potrebe i želje Velike majke? Talut ju je htio usvojiti - reče Tulija. - Zašto bi pošla na Mamutovo ognjište? Ona se nije posvetila Muti, nije uče na da služi Majci. - Nisam rekao da je učena, Tulija - reče Mamut - niti sam rekao da će ikad biti, premda je nadarenija nego što možeš zamisliti; i mislim da bi učenje bilo vrlo mudro, za njezinu dobrobit. Nisam rekao ni da će biti kći Mamutova ognjišta. Rekao sam da ona jest kći Mamutova ognjišta. Roñena je za to ognjište, sama ju je Majka posvetila. Hoće li se tome učiti ili neće, to može samo ona birati, ali to uopće nije važno. Ejla se ne mora posvetiti, to je izvan njezine moći. Bila učena ili ne, njezin će život služiti Majci. Govorim za nju, ali ne zato da je primim u nauk, osim ako ona to ne želi. Želim je usvojiti kao kćer svoga ognjišta. Dok je Ejla slušala starca, odjedanput je osjetila neku hladnoću. Nije joj se dopala misao da je njezina sudbina unaprijed odreñena, izvan njezine moći, izabrana za nju na roñenju. Što je htio reći kad je spomenuo da je nju posvetila Majka, da će njezin život služiti Majci? Zar je i nju izabrala Majka? Kreb joj je rekao, kad je objašnjavao toteme, da postoji razlog zbog kojega ju je izabrao Duh Velikog spiljskog lava. Rekao je da će joj trebati moćna zaštita. A što znači kad te izabere Majka? Da li joj zbog toga treba moćna zaštita? Ili to znači da Spiljski lav više neće biti njezin totem, kad postane Mamutovka? Da je više neće štititi? Ta je misao budila nespokoj. Ona nije željela izgubiti svoj totem. Strese se, pokušavajući odagnati zlu slutnju. Ako se Džondalar nelagodno osjećao zbog njezina usvojenjac ova nagla promjena dogañaja još ga je više zbunila. Cuo je šaputanje oko sebe i pitao se je li istina da joj je bilo suñeno da postane jedna od njih. Možda je već bila Mamutovka, prije nego što se izgubila, ako Mamut kaže da je roñena za Mamutovo ognjište. v Ranek je bio preplavljen radošću. Želio je da Ejla postane jedna od njih, ali da su je usvojili na Lavlje ognjište, postala bi mu sestra. A on nije želio biti njezin brat. Želio se s njom združiti, a brat i sestra ne mogu se združiti. Čak je pomišljao da potraži drugo ognjište koje će njega usvojiti, da bi mogao ostvariti svoj cilj, iako bi mu bilo žao odreći se veza s Nezijom i Talutom. Ali kad je primljena na Mamutovo ognjište, ne mora se brinuti. Napose mu je bilo milo što će postati Mamutova kći, a ne Ona koja služi, premda ga ni to ne bi obeshrabrilo. Nezija je bila malo razočarana; već je osjećala Ejlu kao kćer. Ali najvažnije joj je bilo da Ejla ostaje s njima, pa ako je Mamut hoće usvojiti, time će još lakše biti prihvaćena u Vijeću na Ljetnom saboru. Talut je pogleda, pa kad mu ona kimnu, on se pokori Mamutovoj želji. Ni Tulija nije imala prigovora. Njih četvero razmijeniše nekoliko riječi, i Ejla brzo pristade. Zbog nekih razloga koje nije mogla jasno dokučiti bilo joj je drago što je postala Mamutova kći. Kad se polumračna zemunica ponovno utišala, Mamut podiže ruku, okrenuvši dlan prema svom licu. - Neka ta žena, Ejla, stupi naprijed! - reče. Ejli se zgrči želudac i koljena joj zadrhtaše dok se primicala starcu.
- Želiš li postati jedno s Mamutovcima? - upita on. - Želim - šapnu ona, a glas je izdade. - Hoćeš li častiti Mutu, Veliku majku, štovati sve njezi ne Duhove, a napose Duh mamuta koji nikad nećeš uvrije diti; hoćeš li se trsiti da budeš dostojna Mamutovaca, da stječeš čast Lavljem taboru, da uvijek poštuješ Mamuta i značenje Mamutova ognjišta? - Hoću. - Teško joj je bilo išta više reći. Nije znala što se od nje očekuje da čini da bi sve to ispunila, ali zacijelo će se trsiti. - Prihvaća li ovaj Tabor ovu ženu? - upita Mamut okup ljenu čeljad. - Prihvaćamo je - odgovoriše jednoglasno. - Ima li ovdje ikoga tko je odbacuje? Nastala je duga stanka, i Ejla nije bila sigurna da Frebek neće nešto prigovoriti, ali nitko ne prozbori ni riječi. Talut, glavaru Lavljeg tabora, hoćeš li urezati znak? oglasi se Mamut. Kad je Ejla vidjela da Talut izvlači nož iz korica, srce joj poče brže udarati. To je bilo neočekivano. Nije znala što će učiniti nožem, ali što god bilo, njoj se zacijelo neće dopasti. Veliki glavar uze Ejlinu ruku, zagrnu joj rukav, podiže nož i hitro zasiječe po mišici, pustivši joj krv. Ejia je osjetila bol, ali nije ni trepnula. Svježom krvlju na nožu Talut ureza ravan znak na komad bjelokosti što je kao pločica visio o njegovu vratu, načinivši crvenu brazdu. Mamut je držao pločicu, a zatim izgovori neke riječi koje Ejla nije razumjela. Nije primijetila da ih nitko nije razumio. Ejla je sada pribrojena meñu čeljad Lavljeg tabora, spada meñu lovce na mamute - reče Talut. - Ova žena jest i zauvijek će biti Ejla Mamutovka. Mamut uze neku zdjelicu i izli žestoku tekućinu na posjekotinu na njezinoj ruci - ona shvati da je to sredstvo protiv trovanja rane - zatim je okrenu licem prema skupini. Dobro nam došla Ejla Mamutovka, članica Lavljeg tabora, kći Mamutova ognjišta- reče starac, zastade načas, pa nastavi: - Dobro nam došla ona koju je izabrao Duh Velikog spiljskog lava. Skupina ponovi njegove riječi, a Ejla shvati da je već drugi put u životu primljena, prihvaćena i proglašena članom naroda čije običaje jedva poznaje. Sklopi oči, slušajući jeku riječi u mislima. Zatim joj sijevnu u mozgu. Mamut je uključio njezin totem! lako sad više nije Ejla iz Plemena nije izgubila svoj totem! I dalje je ostala pod zaštitom Spiljskog lava. Štoviše, sad nije Ejla Ničija; sad je Ejla Mamutovka!
- Uvijek možeš zahtijevati utočište na Mamutovu ognjištu, Ejla, gdje god bila. Molim te, prihvati ovaj zalog, kćeri mog ognjišta - reče Mamut, skide s ruke kolut od krivudavo izrezbarene bjelokosti i spoji probušene krajeve na Ejlinoj ruci, upravo ispod posjekotine. Zatim je srdačno zagrli. Ej I i su oči bile pune suza dok je prilazila postelji na kojoj su ležali rasporeñeni njezini darovi, ali ih je otrla prije nego što je podigla drveni vrč. Bio je okrugao i jak, ali jednolike debljine. Nije se isticao nikakvim
obojenim ili urezanim crtežom, samo su ga krasile fino uravnotežene prirodne šare drveta. - Molim te, Mamut, prihvati ovaj vidarski vrč kao dar kćeri svog ognjišta - reče Ejla. - Pa ako dopuštaš, kći ognji šta će svaki dan napuniti vrč lijekom protiv bolova u zglobo vima prstiju i ramena i koljena. - Ah, od srca bih pozdravio popuštanje zglobobolje ove zime - reče sa smiješkom, uzimajući vrč i dodajući ga Talutu; ovaj ga dobro razgleda i preda dalje Tuliji. Tulija ga je kritičnim okom ispitivala, misleći isprva da je priprost jer nema dodatnih crteža, ni bojenih ni rezbarenih, na koje je bila sviknuta. Ali kad gaje bolje razgledala, povlačeći vrške prstiju po izvanredno glatkoj površini, uočavajući savršen oblik i simetriju, morala je priznati da drži u ruci sjajnu rukotvorinu, možda najfiniji primjerak svoje vrste što ga je ikad vidjela. Dok je vrč obilazio skupinom, budio je zanimanje i znatiželju u pogledu drugih darova što ih je Ejla donijela, i svatko se pitao hoće li svaki dar biti tako neobično lijep. Talut pristupi sljedeći i Ejlu čestito stisnu na grudi, a zatim joj darova kremeni nož s bjelokosnom drškom, zavučen u korice od sirove crveno obojene kože sa složenim ukrasom, nalik na nož koji je Digija nosila o pasu. Ejla izvuče nož iz korica i odmah nasluti da je oštricu vjerojatno napravio Vimez, dok je Ranek možda oblikovao i izrezbario dršku. Ejla izvuče tešku hrpu mrkog krzna za Taluta. On se nasmiješi kad razmota ogrtač načinjen od cijele bizonove kože i prebaci ga preko ramena. Gusta griva i dugačka dlaka na hrptu učiniše tog velikog čovjeka još večim, a on je uživao u tom dojmu. Zatim razgleda kako mu stoji na ramenima i kako pada u velikim naborima, ispitujući pažljivije meku i podatnu unutrašnjost toplog ogrtača. - Nezija! Pogledaj ovo - reče on. - Jesi li ikad vidjela mekšu bizonovu kožu? A kako je topla! Mislim da se ovo neće prerañivati, čak ni u kožuh! Nosit ću je ovakvu kakva jest. Ejla se nasmiješi njegovu oduševljenju, radosna što mu se njezin dar toliko sviña. Džondalar je stajao straga, gledajući preko nekoliko glava koje su se tiskale bliže, i jednako uživao u Talutovoj reakciji. Očekivao je da će glavar tako postupiti, ali bilo mu je drago što su se njegove pretpostavke obistinile. Nezija toplo zagrli Ejlu, zatim joj dade ogrlicu od biranih spiralnih školjaka, odijeljenih meñusobno pažljivo otpilje-nim komadićima šuplje nožne kosti polarne lisice, dok je sprijeda visio veliki zub koljač spiljskog lava. Ejla ju je držala dok ju je Tronija vezala otraga, zatim je spustila pogled i divila se ukrasu, držeći lavlji zub i čudeći se kako su uspjeli probušiti rupu kroz njegov korijen. Ejla odmaknu zavjesu ispred ležaja i iznese veliku pokrivenu košaru, pa je spusti pokraj Nezijinih nogu. Izgledala je sasvim jednostavno. Nijedna vlat nije bila obojena, nikakvi crteži geometrijskih uzoraka ili stiliziranih likova ptica i životinja nisu krasili strane ni poklopac. Ali pri pomnjivijem pregledavanju uočavao se fini postupak pletenja i velika vještina s kojom je košara načinjena. Bila je i dovoljno nepropusna da se u njoj može kuhati. Nezija podiže poklopac da vidi što je u njoj, a cijeli Tabor uskliknu od iznenañenja. Košara je bila razdijeljena u nekoliko pregradaka i puna hrane. Male tvrde jabučice, slatke i mirisne divlje mrkve, oguljeno korijenje škrobastih zemnih oraha, sušene trešnje bez koštice, suhi ali još zeleni pupoljci jednodnevnog ljiljana, okrugla mlječno-zelena gra
horica osušena u mahuni, sušene gljive, suhe stabljike zelenog luka, te neki neprepoznatljivi suhi listovi i kriške ispunjavali su pregratke od brezove kore. Nezija joj se toplo nasmiješi nakon pregleda košare. Bio je to savršen dar. Zatim pristupi Tulija. Zagrljaj dobrodošlice nije bio nimalo hladan, ali je bio formalniji, i njezino pružanje dara Ejli, iako nije obavljeno s velikim ushićenjem, pokazalo je doličan osjećaj za ceremoniju. Dar je bio mala posuda sa savršenim ukrasima, načinjena od drva u obliku kutijice zaobljenih uglova. Na njoj su bili urezani i obojeni likovi riba, te nalijepljeni komadi školjaka. Opći izgled ostavljao je dojam vode oživljene ribama i podvodnim biljem. Kad je Ejla podignula poklopac, otkrila je namjenu te skupocjene kutijice - bila je puna soli. Poznavala je vrijednost soli. Dok je rasla meñu članovima Plemena, koji su živjeli blizu Beranskog mora, sol joj je bila prirodna stvar. Lako se dobivala, i neke su se ribe s pomoću nje čuvale, ali u unutrašnjosti, dok je živjela u svojoj dolini, nije imala soli, i trebalo joj je neko vrijeme da se na to navikne. Lavlji je tabor bio još dalje od mora nego njezina dolina. Sol se morala, kao i školjke, prenositi na veliku udaljenost, a Tulija joj je ipak dala cijelu kutiju tog dragocjenog začina. Bio je to rijedak i bogat dar. Ejla je osjetila kako izaziva strahopoštovanje kad je izvukla dar za glavaricu, i nadala se da je Džondalar imao pravo kad je spomenuo što bi bilo prikladno. Krzno je bilo načinjeno od kože snježnog leoparda, onoga koji je pokušao da joj otme lovinu one zime kad su ona i Mladunče učili zajedno loviti. Htjela ga je samo poplašiti, ali mladi spiljski lav je imao drugo mišljenje. Ejla je kamenom iz praćke ošamutila tu zrelu mačku kad je vidjela da će se zametnuti kavga, a zatim ju je drugim kamenom dokrajčila. Dar je očevidno bio neočekivan, i Tulijine su oči iskazivale njezino zadovoljstvo, ali ona je osjetila jedinstvenu kakvoću krzna tek kad ga je prebacila preko ramena. Kako je već Talut primijetio, krzno je bilo nevjerojatno mekano s unutrašnje strane. Krzna su obično bila kruća nego kože. Po svojoj prirodi mogla su se obrañivati samo s jedne strane gdje su se strugala i rastezala. Osim toga, mamutovski način obrade kože davao joj je dug vijek trajanja, ali materijal je postajao tvrñi nego Ejlin, te nije bio tako mek i savitljiv. Tulija je bila pod većim dojmom nego što se nadala, pa je odlučila doznati kojom se metodom Ejla služi. Vimez priñe s predmetom koji je bio omotan mekom kožom. Ona ga razmota i ostade bez daha. Bio je to veličanstven šiljak koplja, poput onih kojima se toliko divila. Svjetlucao je pri ognjišnoj vatri kao obrañeni dragulj, a bio je još vredniji. Njezin dar njemu bio je podni prostirač od trave da na njemu sjedi dok radi. Većina Ejlinih košara i pletenih radova nije imala bojenih uzoraka, ali posljednje zime u svojoj spilji bila je počela iskušavati razne trave koje su imale prirodne varijacije boja. Tako je u kombinaciji s njezinim uobičajenim obrascima pletenja nastao prostirač s vrlo istančanim uzorkom. Bila je vrlo ponosna kad gaje napravila, a kad je birala darove, njegovo zrakasto širenje zvjezdanog sjaja iz sredine podsjetilo ju je na Vimezove lijepe šiljke, dok je tkivo imalo oblik malih oštrica koje je kalao s kremene jezgre. Pitala se hoće li on to zapaziti. Kad ga je pogledao, podario joj je jedan od svojih rijetkih osmijeha. - Ovo je divno. Podsjeća me na rad koji je načinila Ranekova majka. Poznavala je pletenje trava bolje nego itko drugi. Mislim da bih ga morao sačuvati, objesiti ga na zid, ali ipak ću se njime služiti. Sjedit ću na njemu dok radim. Pomagat će mi da držim misli na okupu. - Njegov zagrljaj dobrodošlice nije imao ništa od suzdržanosti njegovih riječi. Ona shvati da se ispod Vimezove mirne vanjštine krije čovjek s prijateljskom toplinom i živim osjećajima. Nije bilo posebnog rasporeda u davanju darova, i Ejla primijeti da Ridag stoji kraj ležaja i nastoji privući njezinu pozornost. Ona sjede kraj njega i uzvrati mu snažan zagrljaj. Zatim on otvori šaku i ispruži dugačku cijev,
šuplju nožnu kost neke ptice, s urezanim rupicama. Ona je uze, okrenu je nekoliko puta, ali nije znala čemu služi. On je uze natrag, prinese je ustima i duhnu. Zviždaljka ispusti glasan, prodoran zvuk. Ejla pokuša i nasmiješi se. Zatim mu dade toplu kukuljicu od kunovine, načinjenu po plemenskom običaju, ali osjeti oštru bol kad ju je metnuo na glavu. Previše ju je podsjetio na Darka. - Dala sam mu takvu zviždaljku da me zove ako me treba. Ponekad nema dovoljno daha da viče, ali ima ga dovoljno da puhne u zviždaljku - objasni Nezija. Ali ovu je zviždaljku sam napravio. Digija ju je iznenadila opremom koju je namjeravala nositi te večeri; jer kad je vidjela izraz u Ejlinim očima pri pogledu na nju, odlučila je da joj daruje tu odjeću. Ejla nije znala što bi rekla, samo je zurila dok joj se oči nisu napunile suzama. - Nikad nisam obukla ništa tako lijepo. Zatim ona dade Digiji svoj dar, niz košarica i nekoliko lijepo načinjenih drvenih zdjela razne veličine, koje su se mogle rabiti kao čaše za piće ili za juhu, moglo se u njima čak kuhati, napomenuvši da ih upotrijebi kad se združi s Branagom. U kraju gdje je drvo razmjerno rijedak materijal, gdje se kost i bjelokost obično upotrebljavaju za suñe, zdjele su bile osobit dar. Obje su bile oduševljene, pa su se sestrinski zagrlile. Da bi pokazao kako joj nije uskratio pristojan dar, Fre-bek joj je dao par krznenih čizama do koljena, ukrašenih pri vrhu, a njoj je bilo drago što je za njega izabrala jedno od najboljih krzna ljetnog soba. Sobova je dlaka bila šuplja, sićušna cijev napunjena zrakom kao prirodni izolator. Ljetna je koža bila najtoplija i najlakša, pa je bila najprikladnija za nošnju za vrijeme lova po hladnoći, bolja i skuplja od svih drugih krzna. Od komada koje mu je dala mogla se napraviti tunika zajedno sa hlačama, tako da mu je još trebalo dodati jedan vanjski odjevni predmet pa da mu bude toplo i po najstudenijem vremenu. On zapazi mekoću obrañene kože kao i drugi, ali ne reče ništa o tome, a njegov zagrljaj bijaše ukočen. Fralija joj dade krznene rukavice koje idu uz čizme, a Ejla dade trudnici lijepi drveni lonac s kesom suha lišća. -Nadam se da će ti se svidjeti ovaj čaj, Fralija - reče ona i prodorno je pogleda, kao da želi naglasiti svoje riječi. -Dobro je popiti šalicu izjutra, kad se probudiš, i možda još jednu uvečer, prije spavanja. Ako ti se svidi, mogu ti dati još kad ovo potrošiš. Fralija kimnu potvrdno dok su se grlile. Frebek ih je sumnjičavo gledao, ali Ejla je samo dala dar, a nije se mogao potužiti što ga je Fralija prihvatila od najnovijeg člana Lavljeg tabora. Ejla nije bila zadovoljna okolnostima, draže bi joj bilo da Fraliju liječi izravno i otvoreno, ali bolje je bilo i to lukavstvo nego da joj uopće ne pomaže, jer Fralija nije htjela doći u položaj u kojem bi se moglo pomisliti da bira izmeñu majke i druga. Krozija pristupi nakon kćeri i kimnu Ejli. Zatim joj dade kožnatu kesicu, prošivenu sa strana i skupljenu pri vrhu. Kesica je bila crvene boje, krasno urešena bjelokosnim kuglicama i izvezena bijelim trokutima. Bijela ždralova perca bila su složena oko kružnog donjeg ruba. Ejla se divila kesici, ali je nije otvorila dok joj Digija ne reče da to učini. Unutra su bile uzice i konci od mamutove vune, tetive, životinjska oputa i biljna vlakna, sve pažljivo smotano u klupka ili oko koštanih kalemova. Torbica za šivanje sadržavala je takoñer oštra sječiva i šila za rezanje i bušenje. Ejla je bila ushićena. Željela je naučiti kako Mamutovci prave i ukrašavaju odjeću. S ležaja uze drvenu zdjelicu s poklopcem i pruži je starici. Kad je Krozija podigla dobro prilegli poklopac, pogledala je Ejlu s upitnim izrazom na licu. Zdjelica je bila puna čistog bijelog mekog loja - životinjske masnoće bez boje, mirisa i okusa, pripravljene u provreloj vodi. Omirisala je mast i nasmiješila se, ali i dalje je bila zbunjena.
- Napravim ružinu vodicu, od latica... miješam to... s nekim drugim stvarima - poče objašnjavati Ejla. - Zato tako lijepo miriše. Ali čemu služi? - upita Krozi ja. - Za ruke, lice, laktove, noge. Dobro čini. Smekšava kožu. Ejla uze malo masti i utrlja je u nadlanicu staričine suhe, ispucale, naborane ruke. Krozija sklopi oči, dotače kožu prstima druge ruke i poče polako pipati namazano mjesto. Kad je baba otvorila oči, Ejli se učini da su sjajnije, iako se nisu vidjele suze; ali kad ju je starica privinula na grudi, Ejla osjeti da joj podrhtava slabašno tijelo. Svaki razmijenjeni dar budio je nova iščekivanja, a Ejla je uživala koliko u primanju toliko u davanju. Njima su njezini darovi bili neobični kao i njihovi njoj, pa je bilo jednako uzbudljivo vidjeti kako oni rado primaju što im ona daje i osjećati radost zbog onoga što joj oni donose. Nikad se nije osjećala tako izuzetno, nikad nije oćutjela takvu dobrodošlicu, takvu želju. Čim bi počela razmišljati o tome, navirale bi joj suze radosnice. Ranek se držao otraga, čekajući dok se svi darovi razmijene. Htio je biti posljednji, da se njegov dar ne pomiješa s ostalima. Od svih posebnih i jedinstvenih darova što ih je primila, želio je da se njegov najviše pamti. Ejla je odlagala stvari na ležaj koji je bio pun kao i kad je počela dijeliti stvari, kad spazi dar koji je izabrala za Raneka. Morala je načas razmisliti prije nego što je shvatila da još nije s njim razmijenila darove. Držeći ga u ruci, okrenula se i potražila ga pogledom, da bi se zatekla kako zuri u zube njegova izazovnog smiješka. - Jesi li zaboravila dar za mene? - reče on. Stajao je tako blizu da je mogla vidjeti krupne crne zjenice i po prvi put slabašne pruge svjetlosti u crnini njegovih očiju - njego vih dubokih, vodenastih, privlačnih očiju. Osjetila je kako iz njega izbija toplina koja ju zbunjuje. - Ne, ah... nisam zaboravila... Evo ga - reče ona, sjetivši se da drži dar u ruci. On pogleda i oči mu pokazaše zadovoljstvo što vidje gusto, raskošno krzno bijelih polarnih lisica koje mu je pružila. Trenutak oklijevanja omogući joj da se sabere, pa kad ju je ponovno pogledao, njezine su oči izdržale onaj izazovni smiješak. - Mislim da si ti zaboravio. Nasmiješio se, koliko zbog toga što je brzo prihvatila njegovu igru toliko zbog toga što mu je dala pravi uvod za pokazivanje dara. Ne. Nisam zaboravio. Evo ga - reče on i pokaza predmet koji je krio iza leña. Ona pogleda komadić bjeloko sti na njegovim dlanovima i gotovo ne povjerava očima. Čak kad je uzeo bijela krzna iz njezinih ruku, ona nije segnula za predmetom. Gotovo se plašila da ga dotakne. Ona ga pogleda s neskrivenim čuñenjem. Ranek- protisnu ona, pruživši ruku, zatim opetzastade. On joj pokaže da uzme predmet, a ona ga je zatim držala kao da će joj se slomiti u rukama. - Ovo je Njiska! Kao da si uzeo Njisku i smanjio je! - kliknu ona okrećući izvanredno izrezbarena bjelokosnog konja, nimalo dužeg od tri palca. Boja je bila primjerena skulpturi: žuti oker na dlaci, crni ugljen na nogama, tvrdoj grivi i po hrptu do repa, u skladu s bojama na Njiski. - Gle, male uši, baš točno. I kopita, i rep. I crtice kao dlaka. Oh, Ranek, kako to radiš? Ranek nije mogao biti sretniji dok ju je grlio za dobrodošlicu. Njezina je reakcija bila onakva kakvu je očekivao, o kakvoj je sanjao, a ljubavni pogled u njegovim očima bio je tako vidan da je Nezija zasuzila. Ona pogleda
Džondalara i vidje da je i on sve to primijetio. Na njegovu se licu zrcalila tjeskoba. Ona znalački potrese glavom. Kad su svi darovi razdijeljeni, Ejla poñe s Digijom do Turova ognjišta da obuče novu opravu. Otkad je Ranek nabavio onu stranu košulju, Digija je pokušavala dobiti slič , ne boje. Sad je napokon donekle uspjela, načinivši od žuć-kasto-bijele kože tuniku kratkih rukava s izrezima u obliku znaka V, opasanu pletenim uzicama svijetlih boja u sličnom tonu. Ejlina je koža ljeti imala bakrenastu boju, a kosa joj je bila svjetlija nego inače, gotovo kao tunika. Oprava joj je pristajala kao da je za nju krojena. Digija joj pomože da ponovno metne Mamutovu narukvicu, zatim dodade Talutov nož crvenih korica i Nezijinu ogrlicu, ali kad je mlada Mamutovka predložila da ukloni iznošenu, prljavu kesicu s vrata, Ejla je to strogo odbila. To je moj amulet, Digija. Sadrži Duh Spiljskog lava, Plemena, mene. To su male stvarčice, kao Ranekov kipić Njiske. Kreb mi je rekao da me totem ne može naći ako izgubim amulet. Umrijet ću - pokuša objasniti. Digija se malo zamisli gledajući Ejlu. Cijeli je dojam bio pokvaren tom grubom kožnom kesicom. I traka oko vrata bila je iznošena, ali ona je na nešto podsjeti. - Ejla, što činiš kad se izliže? Ta traka izgleda kao da će svaki čas puknuti - reče Digija. - Napravim novu kesicu, novu traku. - Dakle, nije važna kesica, nego ono što je u njoj, je li tako? - Tako je... Digija pogleda oko sebe i spazi vrećicu za šivanje koju je Krozija darovala Ej li. Ona je uze, pažljivo iskrenu njezin sadržaj na ležaj i pruži je Ejli. Ima li ikakva razloga da ne upotrijebiš ovo? Možemo je objesiti o nisku kuglica, jednu iz tvoje kose, i možeš je nositi o vratu. Ejla uze divno ukrašenu vrećicu, pogleda je, zatim obujmi rukama poznatu staru kožnu kesicu i osjeti smirenje koje joj je pružao plemenski amulet. Ali ona više ne pripada Plemenu. Ali nije izgubila njihov totem. Duh Spiljskog lava i dalje je štiti, i dalje su važni znaci koje joj daje, ali ona je sad Mamutovka. Kad se Ejla vratila na Mamutovo ognjište, bila je Mamutovka od glave do pete, lijepa, dobro odjevena Mamutovka visokog položaja i očite vrijednosti, i svako oko s odobravanjem pogleda najnoviju članicu Lavljeg tabora. Ali dva para očiju pokazivala su više od odobravanja. Ljubav i čežnja tinjale su u crnim nasmijanim očima, koje su bile ispunjene nadom kao i bijedno nesretne oči neizrecivo plave boje. Manuv je držao Nuviju u krilu i toplo se smiješio Ejli koja je dolazila da spremi ostalu odjeću; ona mu je radosno uzvratila smiješak, toliko puna uživanja i sreće da je mislila kako će se raspuknuti. Sad je Ejla Mamutovka, i učinit će sve što može da bude potpuno njihova. Tada spazi Džondalara u razgovoru s Danugom, i to s leña, ali osjeti kako joj zanos splasnu. Možda zbog njegova stava, ili položaja ramena, ali nešto ju je na vrhuncu sreće upozorilo da se osvijesti. Džondalar nije sretan. Ali što da ona učini? Pohitala je da uzme ognjeno kamenje. Mamut joj je rekao da kamenje razdijeli na kraju. Dolična ceremonija uvest će kamenje s pravim značenjem i naglasit će njegovu vrijednost. Ona pokupi malene, žuto-sive komade željeznog pirita i donese ih na ognjište. Na putu je prošla iza Tulije, koja je razgovarala s Nezijom i Vimezom, i čula je kako govori:
... ali pojma nisam imala da posjeduje takvo bogatstvo. Bizonova koža, krzna bijele lisice, pa ovaj snježni leopard... to se ne viña tako često... Ejla se nasmiješi i osjeti da joj se vraća radosno raspoloženje. Njezini su darovi rado primljeni, ljudi ih cijene. Starac nije gubio vrijeme. Dok se ona presvlačila, i Mamut je mijenjao vanjštinu. Lice mu je bilo obojeno cik-cak linijama koje su isticale i naglašavale tetovirani obrazac, a preko ramena imao je prebačenu kožu spiljskog lava, istog onog lava čijim se repom Talut razmetao. Ogrlica mu je bila načinjena od kratkih šupljih kolutova kljove malog mamuta, pomiješanih s koljačima nekoliko različitih zvijeri, uključujući zub spiljskog lava koji je odgovarao njezinu zubu. Talut se sprema u lov, zato ću izviñati - reče joj stari vrač. - Pridruži mi se, ako možeš i ako hoćeš. U svakom slučaju, budi spremna. Ejla kimnu, ali joj se želudac prevrnu. Tulija pristupi ognjištu i nasmiješi joj se. - Nisam znala da će ti Digija to dati - reče. - Ne znam da li bih na to bila pristala, jer se mnogo mučila dok je to napravila, ali moram priznati da ti pristaje, Ejla. Ejla se samo nasmiješila, ne znajući što bi odgovorila. Zato sam joj dala opravu, majko - reče Digija, pri lazeći sa glazbalom od lubanje. - Pokušavala sam ovladati postupkom kojim se dobiva tako svijetla koža. Sad mogu napraviti takvu odjeću kad god poželim. - Ja sam spreman - objavi Tornek donoseći glazbalo od mamutove kosti. - Dobro. Možete početi čim Ejla počne dijeliti kame nje - reče Mamut. - Gdje je Talut? - Pretače svoje piće - reče Tornek. - Vrlo je velikodu šan. Kaže da želi da ova svečanost bude dolična. - I bit će dolična! - reče krupni glavar. - Izvoli, Ejla, donio sam ti čašu. Na koncu konca, ti si razlog ovoj sveča nosti! Ejla okuša piće, zaključujući ponovno da ne odgovara sasvim njezinu ukusu, ali svi drugi Mamutovci kao da su uživali u njemu. Odluči da i ona počne u njemu uživati. Htjela je biti jedna od njih, činiti što oni čine, voljeti ono što oni vole. Ispi cijelu čašu. Talut je ponovno napuni. Talut će ti reći kad treba da počneš dijeliti kamenje, Ejla. Kresni svakim kamenom i izbij iz njega iskru prije nego što ga predaš - uputi je Mamut. Ona kimnu, pogleda čašu u ruci i popi ono što je u njoj, tresući glavom zbog jakog pića, pa položi čašu da uzme kamenje. - Ejla se sad broji u Lavlji tabor - reče Talut, čim su se svi primirili - ali ona ima još jedan dar. Svakom će ognjištu dati kamen za paljenje vatre. Nezija je čuvarica Lavljeg ognjišta. Ejla će njoj predati kamen na čuvanje. Dok je Ejla prilazila Neziji, kresnula je kremenom po željeznom piritu i izbila svijetlu iskru, zatim joj predala kamen. - Tko je čuvar Lisičjeg ognjišta? - nastavi Talut, a Digija i Tornek počeše udarati po glazbalima. - Ja. Ranek je čuvar Lisičjeg ognjišta. Ejla mu donese kamen i kresnu njime. Ali kad mu ga je predavala, on šapnu tihim, toplim glasom: - Lisičja su krzna mekša i ljepša od svega što sam dosad vidio. Držat ću ih na postelji i misliti na tebe svake noći kad osjetim njihovu mekoću na koži. - Dotače joj lice nadlanicom, jedva osjetno, ali ona je to doživjela kao tjelesni udar.
Udaljila se, zbunjena, dok je Talut zvao čuvara Sobova ognjišta, i morala je dvaput kresnuti da dobije iskru za Troni-ju. Fralija je uzela kamen za Ždralovo ognjište, a kad je došlo vrijeme da Tulija uzme svoj kamen, te da Mamutu pripadne kamen za Mamutovo ognjište, Ejla je već osjećala vrtoglavicu i rado je sjela kraj vatre gdje joj je pokazao Mamut. Bubnjevi su počinjali djelovati. Zvuk je istodobno smirivao i uzbuñivao. Zemunica je bila u polumraku, jedino je svjetlo dolazilo s ognjišta iza zaslona. Mogla je osjetiti disanje, u blizini, pa je pogledala da vidi od koga dolazi. Kraj vatre je bio zgrčen čovjek - ili je to bio lav? Disanje je postalo tiho rezanje, gotovo kao upozorenje kojim se oglašava spiljski lav. Bubnjanje preuze taj zvuk, dajući mu odjek i dubinu. Odjedanput, s divljim urlikom, lavlji lik skoči, a obris lava prijeñe preko zaslona. Ali zamalo nije zaostao zbog Ejline nenamjerne reakcije. Ona je izazvala lavlju sjenu tako zbiljskim i tako prijetećim urlikom da je većini prisutnih zastao dah. Obris opet zauze lavlji stav i odgovori prigušenim rezanjem lava koji uzmiče. Ejla ispusti žestok pobjednički krik, zatim poče niz groktavih rezanja koja su se stiša-vala kao da se lav udaljuje. Mamut se osmjehnu za sebe. "Njezin je lav tako savršen da bi prevario i pravog lava", pomisli, zadovoljan što mu se ona spontano pridružila. Ejla ni sama nije znala zašto je to učinila, osim što joj je nakon prvog nepripremljenog izazova bilo drago lavlji razgovarati s Mamutom. Nije se tako oglasila otkad je Mladunče napustilo dolinu. Bubnjevi su prihvatili i naglasili prizor, ali sad su slijedili siluetu koja se vijugavo micala po zaslonu. Ona je bila dovoljno blizu da vidi kako Mamut stvara te kretnje, aJi i nju je zavarao dojam. Ipak se čudila kako se ukočeni i kostobolni starac može gibati s tolikom lakoćom. Onda se sjetila da ga je vidjela gdje nešto guta prije te igre, pa je pomislila da je uzeo neko jako sredstvo za ublažavanje bolova. Sutradan će zbog toga vjerojatno patiti. Odjednom se Mamut pojavi iza zaslona i skutri se kraj svog bubnja od mamutove lubanje. Udarao je brzo po njemu neko vrijeme, zatim naglo prestao. Uzeo je čašu koju Ejla nije dotad primijetila, otpi nešto iz nje, zatim je pružio njoj. Ona bez razmišljanja popi gutljaj, zatim još jedan, iako je okus bio neugodan i jak. Potaknuta govorom bubnjeva, uskoro je počela osjećati djelovanje napitka. Palucavi plamenovi iza zaslona davali su naslikanim životinjama dojam gibanja. One su je zanosile, privlačile su svu njezinu pažnju, a tek u daljini čula je glasove Tabora koji su počeli pojati. Neko je dijete zaplakalo, ali glas kao da je dopirao s nekog drugog svijeta dok ju je nosilo čudnovato gibanje životinja sa zaslona. One su bile gotovo žive, dok ju je bubnjanje ispunjavalo udaranjem kopita, mukanjem teladi, rikanjem mamuta. Zatim, više nije bilo mračno. Umjesto toga, nad ravnicom je sjalo magličasto sunce. Malo krdo mošusnih bikova zbijalo se u gomilu, dok je naokolo bjesnio snježni vjetar. Dok se spuštala niže, osjećala je da nije sama. S njom je bio Mamut. Prizor se promijenio. Mećava je prošla, ali snježni su se vjetrovi naganjali stepom kao sablasna priviñenja. Ona i Mamut udaljiše se od strašne pustoši. Zatim opazi nekoliko bizona kako mirno stoje u zavjetrini uske doline, sklanjajući se od sjeverca. Jurila je naprijed, strelomice promičući duž riječne doline i dubokih klisura. Pratili su neku pritoku koja se sužavala u kanjon strmih litica, i ona vidje poznatu stazu uza suho korito potoka. A zatim se nañe na mračnom mjestu promatrajući malu vatru i ljude skupljene oko zaslona. Čula je polagano poja-nje, neprekidno ponavljanje zvuka. Kad je trepnula i ugledala nejasna lica, prepoznala je Neziju i Taluta i Džondalara koji su je promatrali s izrazom zabrinutosti. - Jesi li dobro? - upita Džondalar, govoreći zelandonskim jezikom. - Da, da. Dobro sam, Džondalar. Što se dogodilo? Gdje sam bila?
- To ćeš ti meni reći. - Kako se osjećaš? - upita Nezija. - Mamut uvijek voli ovaj čaj, nakon toga. - Dobro mi je - reče ona, sjede i uze čašu. Zaista se dobro osjećala. Malo umorna, možda malo vrtoglavo, ali nije joj bilo zlo. - Mislim da ovaj put nije bilo tako strašno - reče Mamut prilazeći k njoj. Ejla se nasmiješi. - Nije. Nisam uplašena, ali što činimo? Izviñali smo. Mislio sam da imaš dar Viñenja. Zbog toga si kći Mamutova ognjišta - reče starac. - Imaš i druge prirodne darove, Ejla, ali potrebna ti je vježba. - On vidje da se Ejla mršti. - Ne brini o tome sada. Ima vremena da se o tome razmisli. Talut je lijevao svoju bozu Ejli i drugima, dok im je Mamut pripovijedao o izviñanju: kamo su išli, što su našli. Ona proguta piće, na taj joj način nije izgledalo loše, pa pokuša slušati, ali kao da joj je napitak prebrzo udario u glavu. Misli joj odlutaše i ona opazi da Digija i Tornek još udaraju u svoje instrumente, ali s tako ritmičnim i privlačnim tonovima da je poželjela gibati se s njima. To ju je podsjetilo na plemenski Ženski ples, a njoj je bilo sve teže da se usredotoči na Mamutovo kazivanje. Osjeti da je netko motri pa pogleda naokolo. Kraj Lisič-jeg ognjišta ugleda Raneka kako u nju zuri. On joj se nasmiješi, ona mu uzvrati. Uto joj Talut opet napuni čašu. Ranek pristupi i pruži svoju čašu; Talut mu je nali, zatim se vrati razgovoru. - Tebe ovo ne zanima, zar ne? Poñimo onamo, gdje Digija i Tornek sviraju - reče Ranek tiho, naginjući se k njezinu uhu. - Ne mogu. Oni govore o lovu - reče Ejla i okrenu se da čuje ozbiljnu raspravu, ali toliko je već bila propustila da nije znala gdje su, a oni kao da nisu marili da li ona sluša ili ne. - Ništa nećeš propustiti. Sve će nam poslije reći. Slušaj ovo - reče on, umuknuvši da bi čula ritmičke zvuke koji su dopirali s druge strane ognjišta. - Zar ne bi radije vidjela kako Tornek to izvodi? Zaista je izvrstan. Ejla osluhnu zvuke, privučena ritmičkim udaranjem. Pogleda skupinu ljudi koji su kovali planove za lov, zatim pogleda Raneka i veselo se nasmija. - Da, radije bih vidjela Torneka! - reče, osjećajući da je zadovoljna sama sobom. Dok su ustajali, Ranek je zaustavi. - Moraš prestati da se smiješ, Ejla - reče ozbiljnim i strogim glasom. - Zašto? - upita ona duboko zabrinuta, a smiješak joj iščeznu s lica od čuñenja što je loše učinila. - Zato što si toliko divna kad se smiješiš, da ja ostajem bez daha - reče Ranek, i to je bila gola istina, ali zatim nastavi: - A kako ću hodati kraj tebe ako se budem borio s dahom? Ejli se vrati smiješak na taj kompliment, zatim se glasno nasmija zamišljajući ga kako gubi dah zbog nje. Bila je to šala, naravno, iako ona nije bila sasvim sigurna da se Ranek šali. Poñoše prema novom ulazu u Mamutovo ognjište. Džondalar ih je promatrao kako se primiču. Uživao je u muzici i ritmu dok ju je čekao, ali nije mu bilo drago kad je I
vidio da se Ejla približava sviračima u Ranekovu društvu. Osjeti kako mu ljubomora steže grlo i obuze ga divlja želja da nasrne na muškarca koji se usudio pristupiti ženi koju on ljubi. Ali Ranek je bio Mamutovac, unatoč svom različitom izgledu, i pripadao je Lavljem taboru. Džondalar je bio samo gost. Oni če stati iza svoga, a on je sam. Pokuša se svladati i urazumiti. Ranek i Ejla samo zajedno dolaze. Kako bi mogao prosvjedovati protiv toga? Već od početka njega su mučili protuslovni osjećaji zbog njezina usvojenja. Htio je da ona pripada nekoj skupini ljudi, jer je sama to željela, a tako bi bila i prihvatljivija njegovu narodu. Vidio je koliko je bila sretna dok su razmjenjivali darove, i bilo mu je drago zbog nje, ali osjećao je da je sve to daleko od njega i strahovao više nego ikada da možda više neće htjeti otići. Pitao se ne bi li i sam na koncu pristao da ga usvoje. U početku se osjećao sudionikom Ejlina usvojenja. Ali sad se osjećao kao stranac, čak i prema EJ li - Ona je sad jedna od njih. Ovo je njezina noć, njezino slavlje, njena svečanost pod okriljem Lavljeg tabora. On joj nije dao nikakav dar, niti je što od nje primio. Nije na to ni pomislio, iako je sad požalio što to nije učinio. Ali u njega nije bilo darova, ni za nju, ni za koga drugoga. Stigao je ovamo bez ičega, a nije proveo godine u pravljenju i skupljanju raznih stvari. Naučio je mnogo na putovanjima, skupio je znanja, ali nije imao prilike da se okoristi svojim tečevinama. Sa sobom je doveo samo Ejlu. Namrgoñena lica Džondalar ju je gledao kako se smiješi i smije s Ranekom, osjećajući se kao nezvan gost.
Kad se razgovor prekinuo, Talut je dolijevao svoje piće, napravljeno od trščanog škroba i raznih drugih sastojaka s kojima je stalno pravio pokuse. Slavlje se usredotočilo na Digiju i Torneka i postalo življe. Oni su svirali, drugi su pjevali, katkad skupa katkad pojedinačno. Neki su plesali, ne onako žustro kako ih je Ejla vidjela da plešu vani, nego mirnije, stojeći na mjestu i njišući tijelo u ritmu muzike, često s pratnjom pjevanja. Ejla je viñala Džondalara koji se držao postrani, nekoliko je puta pošla k njemu, ali nešto ju je uvijek zaustavljalo. Bilo je toliko čeljadi, i kao da su svi željeli njezinu pažnju. Nije potpuno sobom vladala, zbog Talutova pića, pa se njezina pažnja lako rastresala. Ona preuze načas Digijin bubanj, nakon oduševljenog poticanja, i sjeti se nekih plemenskih ritmova. Bili su složeni, izraziti i neobični u Lavljem taboru. Ako je Mamut još imalo sumnjao o Ejlinu podrijetlu, uspomene probuñene njezinim sviranjem potpuno su ga razuvjerile. Tada Ranek ustade da pleše i pjeva neku šaljivu pjesmu punu aluzija i dvosmislica o Užicima darova, upućenih Ejli. To je izazivalo široke osmijehe i znalačke poglede, a bilo je toliko očito da se Ejla zacrvenjela. Digija joj pokaza kako da pleše i pjeva satirične odgovore, ali na kraju, gdje je trebalo da doñe znak prihvaćanja ili odbacivanja, Ejla zastade. Nije mogla učiniti ni jedno ni drugo. Nije potpuno razumjela istančanost te igre, pa premda ga nije željela ohrabriti, nije htjela ni da on pomisli kako joj nije drag. Ranek se smiješio. Ta je pjesma pod krinkom humora često služila da se otkrije je li zanimanje obostrano. Njega ne bi ni grubo odbijanje zaustavilo; a sve ostalo je smatrao obećanjem. Ejli se mutilo u glavi od pića i smijeha, zanosila ju je opća pažnja. Svatko je htio da i ona u nečem sudjeluje, svatko je želio s njom razgovarati, slušati je kako govori, metnuti ruku na nju i osjećati je u blizini. Nije se mogla sjetiti da se ikad tako zabavljala, da se osjećala tako toplo i prijateljski, ili da su je toliko željeli. I kad god se okrenula, uvijek je vidjela ushićeni smiješak i blistave crne oči koje je gledaju. Kako je večer odmicala, tako se društvo počinjalo osipati. Djeca su zaspala i stariji su ih odnijeli u postelje. Fra-lija je pošla rano spavati, po Ejlinu
savjetu, a ostatak Ždra-lova ognjišta uskoro je pošao za njom. Tronija se tužila na glavobolju, nije se dobro osjećala, pošla je nahraniti Har-tala i zaspala. I Džondalar je otišao. Ispružio se na ležaju i čekao Ejlu. Vimez je bio neuobičajeno blagoglagoljiv nakon nekoliko čaša Talutove boze, pa je pričao zgode i dobacivao peckave primjedbe, najprije na račun Ejle, zatim Digije, onda na račun svih žena. Tuliji je odjedanput postao zanimljiv, nakon tolikog vremena, pa mu je uzvraćala šale i sitne poruge. Na kraju ga je pozvala da provede noć na Turovu ognjištu s njom i Brzekom. Ona nije dijelila krevet s drugim muškarcem otkad je Darnev umro. Vimez zaključi da bi dobro bilo prepustiti ognjište Raneku, i da možda nije loše ako se obznani da jedna žena može izabrati dva muškarca. Nije bio slijep prema dogañajima koji su se razvijali, iako je sumnjao da bi se mogao uglaviti neki dogovor izmeñu Raneka i Džondala-ra. Ali krupna žena je bila napose privlačna te večeri, a kao glavarica imala je veliku vrijednost i mogla je pružiti visok položaj. Tko zna kakve bi promjene mogle nastati ako bi Ranek odlučio mijenjati sastav Lisičjeg ognjišta? Uskoro zatim njih troje poñoše prema kraju zemunice, a Talut odmah povede Neziju na Lavlje ognjište. Digija i Tornek nastaviše istraživati mogućnosti svojih glazbala, odijelivši se od sviju, a Ejli se činilo da je već prije čula neke njihove ritmove. Tada shvati da razgovara nasamu s Ranekom, i zbog toga postade svjesna svog položaja. - Mislim da su svi pošli na spavanje - reče ona, a glas joj je bio malo hrapav. Osjećala je djelovanje boze i njihala se dok su stajali. Većina svjetiljaka bila je ugašena, a vatra je tinjala. - Možda bismo i mi trebali poći - reče on smiješeći se. Ejla osjeti neizgovoreni poziv u njegovim žarkim očima, i to je privuče, ali nije znala kako da postupi. - Da. Umorna sam - reče i poñe prema svom ležaju. Ranek je uhvati za ruku i zadrža je. - Ejla, nemoj ići. - Smiješak je iščeznuo, njegov glas je bio pun zahtjeva. Ona se okrenu, a idućeg časa njegove je ruke obujmiše, a usta im se spojiše. Ona lagano rastavi usne, a njegov odgovor bješe trenutačan. Ljubio ju je posvuda, po vratu, grlu, ustima. Ruke su mu segnule za njezinim dojkama, zatim su milovale njene bokove, bedra, pa obuhvatile stidni brežuljak, kao daju je htio imati svu odjedanput. Neočekiva ni udari uzbuñenja prostrujaše njezinim tijelom. Stisnuo ju je uza se, a ona osjeti vruću nabreklost koja je pritišće, a zatim naglu vlastitu toplinu izmeñu nogu. - Ejla. Želim te. Doñi u moju postelju - reče on u zapov jednoj hitnji. Ona s neočekivanom popustljivošću poñe za njim. Cijelu je večer Džondalar gledao kako se njegova voljena žena smije i šali i pleše sa svojim novim bližnjima, i što ju je dulje gledao to se više osjećao strancem. Ali najviše mu je mučnine zadavao pažljivi crnoputi rezbar. Htio je iskaliti svoj bijes, upasti meñu njih i odvesti Ejlu, ali to je sad bio njezin dom, a večer je posvećena njezinu usvojenju. Kakvo on pravo ima miješati se u njihovo slavlje? Mogao je samo pokazivati da sve prihvaća, da u tome uživa, a osjećao se bijedno, pa je pošao u postelju tražeći zaborav sna koji nije htio doći. S mračnog zatvorenog mjesta Džondalar je gledao kako Ranek grli Ejlu i vodi je u svoj krevet, ne vjerujući svojim očima. Kako može poći s drugim čovjekom kad je on čeka? Nikad nijedna žena nije izabrala drugog muškarca kad ju je on želio, a ovu ženu osim toga voli! Htio je skočiti, otrgnuti je i raspaliti šakom po onim nasmiješenim ustima! Tada zamisli slomljene zube i krv i sjeti se muke prognan-stva i sramote. Oni Čak nisu njegovi ljudi. Zacijelo bi ga izbacili, a u ledenoj noći periglacijalne stepe nema kamo poći. I kako bi mogao ikamo poći bez Ejle?
Ali ona je izabrala. Izabrala je Raneka, a njezino je pravo da bira koga želi. Ako je Džondalar čeka, to ne znači da mora doći k njemu, pa nije ni došla. Izabrala je čovjeka iz svoga naroda, Mamutovca koji je plesao i pjevao i udvarao joj, s kojim se smijala i zabavljala. Može li joj zbog toga zamjeriti? Koliko je puta on izabrao neku ženu s kojom se smijao i zabavljao? Ali kako je to mogla učiniti? To je žena koju ljubi! Kako je mogla izabrati nekog drugoga kad je on voli? Džondalar je očajavao i zdvajao, ali što je mogao učiniti? Ništa nego progutati gorku gvalju ljubomore i gledati kako njegova ljubljena žena odlazi s drugim čovjekom u krevet. Ejla nije jasno razmišljala, mozak joj je bio zamagljen od Talutova pića, a Ranek ju je privlačio. Ali to nisu bili razlozi što je pošla s njim. Bila bi pošla sa svakim. Ejla je odgojena u Plemenu. Učili su je da se pokori, bez pogovora, svakom muškarcu koji joj to zapovjedi, svakome koji joj dade znak da se želi s njom pariti. Kad bi neki muškarac u Plemenu dao znak kojoj god ženi, od nje su očekivali da ispuni dužnost, baš kao što bi mu morala donijeti hrane ili vode. lako se smatralo da je pristojno ako tu uslugu od žene traži njezin drug, ili muškarac s kojim je najviše povezana, obično su to žene radile kao nešto što se samo po sebi razumije. Družica je bila na raspolaganju svome drugu, ali ne samo njemu. Veza izmeñu žene i muškarca bila je uzajamno korisna, učvršćivala je vezu i često razvijala ljubav, ali nezamislivo je bilo pokazati ikakvu jaču emociju, naročito ljubomoru. Ako je žena pružala male usluge drugima, ona zbog toga nije bila nimalo manje družica svoga druga; i on nije zbog toga manje volio djecu svoje družice. Preuzimao je odreñenu odgovornost za njih, u smislu brige i poučavanja, ali njegov ulov je pripadao Plemenu, a sva se hrana, skupljena i ulovljena, zajednički dijelila. Ranek je Ejli dao nešto što je ona protumačila kao "znak" meñu Drugima, zapovijed da udovolji njegovoj spolnoj potrebi. Kao svaka dobro odgojena žena u Plemenu, nije ni pomislila da ga odbije. Pogledala je jedanput prema svome ležaju, ali nije vidjela plave oči ispunjene pre-pašću i mukom. Iznenadila bi se da ih je vidjela. Ranekov se žar nije hladio dok su išli prema Lisičjem ognjištu, ali više je vladao sobom kad je Ejla stupila na njegovo područje, iako je jedva vjerovao da se to dogodilo. Sjeli su na njegov ležaj. Ona opazi bijela krzna koja mu je darovala, i poče se otpasivati, ali Ranek je zaustavi. Ja te želim svući, Ejla. Sanjao sam o tome, i želim da bude baš onako - reče Ranek. Ona zadovoljno slegnu ramenima. Već je zapazila da je Ranek umnogome različit od Džondalara, pa je postala znatiželjna. Nije to bilo pitanje prosuñivanja koji je muškarac bolji, nego samo zapažanje razlika. Ranek ju je promatrao nekoliko trenutaka. - Tako si lijepa - reče napokon i nagnu se da je poljubi. Usta su mu bila meka, iako je poljubac mogao biti i čvrst kad bi je snažnije poljubio. Ona opazi njegovu crnu ruku na bijelom krznu i nježno je pomilova. Koža mu je bila pod dodirom kao i svaka druga koža. Najprije je skinuo ñerdane i školjke iz njezine kose, zatim zapleo prste u njezine vlasi i prinio ih licu da im osjeti dodir i miris. - Lijepa si, tako lijepa - mrmljao je. Odvezao je njenu ogrlicu, zatim novu kesicu s amuletom, pa sve pažljivo odložio na klupu kraj uzglavlja. Onda je otpustio njezin pas, ustao i privukao je k sebi. Odjedanput je ponovno ljubio njezino lice i grlo, dodirivao tijelo ispod tunike, kao da ne može više čekati. Ejla je osjećala njegovo uzbuñenje. Vršci njegovih prstiju dirali su joj bradavice i slali srhe kroz cijelo tijelo. Ona se nagnu k njemu i sva mu se predade. On tada zastade, duboko udahnu, podiže joj tuniku preko glave i uredno je složi kraj drugih stvari. Zatim ju je samo gledao, kao da pokušava zapamtiti
kako izgleda. Okretao ju je čas na jednu čas na drugu stranu, ispunjavajući oči njezinim oblicima kao da i njih treba zadovoljiti. Savršene, potpuno savršene. Pogledaj ih, pune, ali pravilne, baš savršene - reče, prateći dodirom prstiju obris njezinih dojaka. Ona sklopi oči i zadrhta od nježna dodira. Odjedanput topla usta zagrizoše bradavicu, a ona osjeti dubok potres u tijelu. - Savršeno, tako savršeno - prošapta on i zagrize drugu dojku. Pritisnu lice izmeñu njih, zatim ih obuhvati objema rukama, pa poče istodobno sisati obje bradavice, ispuštajući tihe krikove zadovoljstva. Ona izvi vrat i stisnu se k njemu, osjećajući dvojne žmarce uzbuñe nja, zatim ga uhvati za glavu, pa osjetivši njegovu kosu, tako gustu i kovrčavu, prepusti rukama da uživaju u tom novom iskustvu. Još su stajali kad se on odmaknuo i pogledao je, smiješeći se, dok je odvezivao uzicu i skidao hlače. Jedva je mogao izdržati navalu strasti dok je dirao njezine kovrčave dlačice i obuhvaćao rukom brežuljak, dodirujući toplo vlažno mjesto, pa ju je spustio da sjedne. Brzo je skinuo košulju sa sebe, metnuo je kraj njezine, pa kleknuo ispred nje i izuo jednu njezinu papuču. - Jesi li škakljiva? - upitao je. - Malo, odozdo. - Kako ovo osjećaš? - reče i protrlja joj nogu, nježno ali čvrsto, pritiskujući joj luk tabana. - Dobro. On je poljubi u stopalni svod. Dobro - reče ona ponovno, smiješeći se. On joj uzvrati smiješak, zatim joj izu drugu papuču i protrlja taban. Onda joj svuče hlače, pa njih i papuče ostavi kraj drugih stvari. Uhvativši je za ruke, povukao ju je tako da se uspravila gola pri posljednjem svjetlu utrnule žeravice s Mamutova ognjišta. Okrenu je opet, pogleda je sprijeda i straga, pa kliknu više sebi nego njoj: - Majko! tako lijepa, tako savršena. Baš kao što sam sanjao... - Ranek, ja nisam lijepa - prigovori ona. - Morala bi se vidjeti, Ejla. Onda ne bi tako govorila. - Lijepo je što tako kažeš, lijepo je što misliš, ali ja nisam lijepa - ustrajala je Ejla. - Ljepša si od svih što sam ih u životu vidio. Ona samo kimnu. Može tako misliti, ako hoće. Ona mu to ne može zabraniti. Kad je nasitio oči, počeo ju je dodirivati, najprije lagano, posvuda, ocrtavajući njezine obrise vršcima prstiju iz različitih uglova. Zatim je pratio njezinu mišićnu grañu ispod kože. Tada stade i svuče sa sebe ostatak odjeće, pustivši je da padne slobodno, pa obujmi Ejlu želeći tijelom osjetiti njezinu toplinu. I ona je osjećala njega, njegovo zbijeno mišićavo tijelo, njegovu jaku nabreklu muškost. Udisala je njegov ugodni muški miris. On joj je ljubio usta, pa lice i vrat, griskao ramena nježnim ugrizima od kojih je treptala, mrmljao ispod glasa: -Tako si čudesna, Ejla, tako savršena. Želim te svu, želim te gledati i dirati, želim te držati. O, Majko, tako si lijepa! Ruke su mu opet bile na njezinim grudima, usta na bradavicama: sisao je, zatim blago griskao, pa opet sisao obje zajedno, stenjući od užitka. Sisao je jednu dojku, nastojeći da je uvuče u usta koliko god može, zatim drugu. Kleče ispred nje, liznu joj pupak, omota ruke oko bedara, spusti glavu izmeñu njezinih nogu. Ljubio joj je dlačice i brežuljak, zatim mokrim jezikom napipao pukotinu. Ona jeknu a on osjeti da mu drhtavo odgovara cijelim tijelom.
On tada ustade, spusti je na ležaj, na savršeno meka, raskošna, milujuća krzna. Leže kraj nje, poljubi je žestoko, obuhvati dojke, zagrize bradavice, a rukama poče milovati i trljati nabore i udubine njezina ženstva. Ona je stenjala i kričala dok joj se činilo da je dira na svakom mjestu u isti čas. Uze joj ruku i u nju gurnu svoj tvrdi, potpuno nabrekli ud. Ona sjede, skupi se i nasloni lice na ud. Pri slaboj svjetlosti mogla je vidjeti obris svoje svijetle ruke na njegovoj. tamnoputosti. Bio je gladak. Njegov muški vonj bio je različit, zapravo sličan ali različit, a kosa mu je bila kovrčava i gusta. Stenjao je od slatkog zanosa kad je osjetio da topla vlažnost obuhvaća njegovu muškost, da ga nešto usisava. To je bilo više nego što je mogao zamisliti, više nego što se ikad usudio sanjati. Mislio je da neće izdržati kad se počela služiti nedavno naučenom tehnikom, brzo kružeći jezikom, uvlačeći ga i ispuštajući, milujući usput ispruženo koplje. - Oh, Ejla, Ejla! Ti si Ona! Znao sam to. Ti mi iskazuješ čast. Ranek naglo sjede. - Želim te, ne mogu više čekati. Molim te, sad - reče grlenim i prigušenim šapatom. Ona leže nauznak i otvori mu se. On joj pristupi i uñe, ispuštajući dugački, drhturavi krik. Zatim se povuče i opet uñe, pa opet, pa opet, dok mu je glas postajao sve jači pri svakom zaletu. Ejla se propinjala njemu u susret, nastojeći da uhvati njegov ritam. - Ejla, gotov sam. Svršavam - kriknu napeto, da bi zatim ispustio snažan uzdah olakšanja, gurnuo još nekoliko puta i opustio se na njoj. Ejli je trebalo malo dulje da se opusti. Nakon nekoliko časaka Ranek se pridiže, odijeli se od nje i spusti se na bok. Promatrao ju je odozgo, nalakćen. -Strah me da nisam bio savršen kao ti reče. Ona se namršti. - Ne razumijem što je savršeno, Ranek. Što to znači? - Bilo je prebrzo. Ti si tako čudesna, tako savršena u svemu što činiš, da sam brzo bio gotov. Nisam mogao čekati, pa mislim da tebi nije bilo jednako savršeno. - Ranek, ovo je dar Užitka, je li tako? - Da, to se i tako zove. - Misliš da ja nisam osjetila Užitak? Osjetila sam ga. Osjetila sam mnoge Užitke. - Mnoge možda, ali savršeni nisi osjetila. Ako možeš pričekati, ostati neko vrijeme ovdje, uskoro ću opet biti spreman. - Nije potrebno. - Možda nije potrebno, Ejla, ali ja to želim - reče on priginjući se da je poljubi. - Mogao bih gotovo sada - dodade milujući joj dojke, trbuh, hvatajući je za brežuljak. Ona se trže na njegov dodir, potrese se. - Žao mi je, ti srbila spremna. Da sam se bar mogao još malo suzdržati... Ona ne odgovori. Ljubio joj je grudi, trljao dražicu meñu nogama. Odjedanput je ponovno bila spremna. Micala je bokovima, gurala se k njemu, kričala. Tada naglo, uz hrop-taj i uzvik, stiže olakšanje, i on osjeti toplinu vlažnosti. Zatim se i ona opusti. Nasmiješi mu se. - Mislim da je sada bio savršeni Užitak - reče. Ne baš sasvim, ali možda bude idući put. Nadam se da će biti još mnogo idućih puta, Ejla - odgovori on, ležeći kraj nje, oslanjajući ruku na njezin trbuh. Ona se mrštila, osjećajući neku zbunjenost. Pitala se nije li nešto pogrešno razumjela.
U polutami je vidjela njegovu tamnu ruku na svojoj svijetloj kcži i smiješila se. Uvijek je postupao nalik na kontrast koji njegova tamna put tvori s bjelinom žene kojoj je pružio Užitak. To je ostavljalo dojam kao da nijedan drugi muškarac ne može slično postupiti, i žene su to zapažale. Uvijek su ga primjećivale i nikad ga nisu zaboravljale. Bilo mu je drago što ga je Majka izabrala da mu dade takvu crnu boju. Zbog nje je bio različit, neobičan, nezaboravan. Godio mu je dodir njezina trbuha, ali više mu je godila spoznaja da ona leži kraj njega u njegovoj postelji. Nadao se tome, želio je to, sanjao o tome, čak mu se i sad, s njom pored sebe, činilo da je to nemoguće. Nakon nekog vremena pomače ruku gore do grudi, uhvati je za bradavicu i osjeti da bubri. Ejla je počinjala drijemati, bila je umorna i ćutjela je laku glavobolju, pa kad ju je poljubio na usta, shvatila je da je on želi, da joj ponovno daje znak. Bilo joj je na trenutak neugodno, čak je osjetila poziv da ga odbije. To ju je iznenadilo, gotovo ju je zaprepastilo, pa se sasvim razbudila. Ljubio ju je po vratu, milovao ramena i ruke, zatim dirao punoću i oblinu njenih dojki. Kad je počeo sisati bradavicu, nije joj više bilo neugodno. Ugodne struje kolale su njezinim tijelom, sežući do dubokog mjesta savršenog Užitka. On prijeñe na drugu dojku, milujući obje, sišući ih naizmjenice, ispuštajući tihe krike od uživanja. - Ejla, lijepa Ejla - mrmljao je Ranek. Zatim je sjeo i pogledao je na svom ležaju. - Oh, Majko! Ne mogu vjerovati da si ovdje. Tako dražesna. Ovaj će put biti savršeno, Ejla. Ovaj put znam da će biti savršeno. Džondalar je ležao ukočeno na postelji, stisnutih čeljusti, očajnički želeći spustiti stegnute pesnice na rezbara, ali prisiljavao se da se ne miče. Pogledala ga je ravno, zatim se okrenula i otišla s Ranekom. Kad god bi sklopio oči, vidio je njezino lice koje ga gleda i zatim se okreće. Tako je izabrala! Tako je izabrala, ponavljao je sam sebi. Rekla je da ga voli, ali kako i sama može znati? Naravno, može joj biti drag, može ga čak i voljeti; voljela ga je u dolini, gdje su bili sami, gdje nije nikog poznavala. Bio je prvi čovjek kojega je upoznala. Ali sad, kad se susrela s drugim muškarcima, zašto ne bi mogla zavoljeti nekog drugog? Pokušavao je sam sebe uvjeriti da je pošteno prema njoj što je mogla upoznati druge i sama izabrati, ali nije mogao odagnati iz mozga misao da je upravo te noći odabrala drugoga. Otkad se vratio iz Dalanarove spilje, taj visoki, mišićavi, gotovo Ijepuškasti muškarac imao je žena napretek. Jedan pogled njegovih nevjerojatno plavih očiju, i svaka žena koju je poželio bila je njegova. Zapravo, one su se svim silama trudile da ga privuku. Pratile su ga, žudjele za njim, priželjkivale da ih pozove. I on je to činio, ali nijedna se žena nije mogla izjednačiti s uspomenom na njegovu prvu ljubav, ili nadjačati teret njegove krivnje zbog te ljubavi. Sada, jedina žena na svijetu koju je napokon našao, jedina žena koju je volio, leži u krevetu drugog čovjeka. Sama misao da je izabrala nekog drugog stvarala je bol, ali kad je čuo nepogrešive zvukove njezina dijeljenja Užitaka s Ranekom, zatomio je jecaj, udario šakama po ležaju i presavio se od muke. Osjećao se kao da mu živa žeravica gori u želucu. Prsi su mu se stezale, grlo mu je gorjelo, mučno je disao kao da se guši u dimu. Pritisak je natjerao vrele suze na krajeve njegovih očiju iako ih je stiskao koliko god je jače mogao. Napokon je prestalo, pa kad se u to uvjerio, malo se opustio. Ali kad je iznova počelo, nije mogao izdržati. Skočio je, stajao časak neodlučno, zatim odjurio u novo krilo zemunice. Njiska je naćulila uši i okrenula se prema njemu dok je trčao kraj nje i izletio kroz vanjska vrata. Vjetar ga je prikovao uza zid. Nagla studen presjekla mu je dah i zaprepastila ga spoznajom o okolini u kojoj se našao. Bacio je pogled preko zamrznute rijeke, zatim promatrao oblake koji su jurili preko mjesečeva koluta, vukući za sobom iskidane okrajke. Poñe nekoliko koraka dalje. Noževi vjetra boli su ga kroz tuniku, činilo se da ga rasijecaju kroz kožu i mišiće do koštane srži.
Vrati se u zemunicu, tresući se, poñe posrćući kraj konja do Mamutova ognjišta. Nape se, osluškujući, ali isprva ništa nije čuo. Zatim do njega dopriješe zvuči disanja i stenjanja i hrkanja. Pogleda svoj ležaj, zatim se okrenu prema novom krilu, ne znajući kamo bi krenuo. Nije mogao izdržati unutra; nije mogao opstati živ vani. Napokon je morao izići. Pograbio je svoja krzna za spavanje i vratio se u nastambu za konje. Njiska je frktala i tresla glavom, a Trkač je u ležećem položaju podignuo glavu sa zemlje i veselo zarzao. Džon-dalar priñe životinjama, raširi krzna kraj Trkača i zavuče se pod njih. Bilo je hladno u toj prostoriji, ali ni izdaleka hladno kao vani. Nije bilo vjetra, nešto topline dopiralo je iz zemunice, a konji su stvarali vlastitu toplinu. I njihovo je disanje zastiralo zvukove drugog teškog disanja. I pored toga on je preležao budan veći dio noći, dok su mu se u mislima ponavljali zvukovi i odigravali prizori, stvarni i zamišljeni, bez kraja i konca. Ejla se probudila kad su prvi pramičci danjeg svjetla prodrli kroz šupljine oko rupe za dim. Pružila je ruku da dodirne Džondalara, pa se uznemirila kad je dodirnula Raneka. Zajedno sa sjećanjem na prošlu noć stigla je spoznaja da ima tešku glavobolju; posljedice Talutove boze. Iskliznu iz kreveta, uze odjeću koju je Ranek onako uredno slagao i pohita na svoj ležaj. Ali Džondalara ni ondje nije bilo. Pogleda po drugim ležajevima na Mamutovu ognjištu. Digija i Tornek spavali su na jednom, i ona se upita da li su dijelili Užitke. Onda se sjeti da je Vimez pozvan na Turovo ognjište, i da se Tronija nije dobro osjećala. Možda su Digija i Tornek samo pomislili da je prikladnije ako ovdje spavaju. Ali to nije ni bilo važno; Ejla se pitala gdje je Džondalar. Sjetila se da ga nije vidjela od sinoć, kad je već postajalo kasno. Netko je rekao da je pošao u krevet, ali gdje je sad? Opet primijeti Digiju i Tomeka. Možda i on spava na nekom drugom ognjištu. Poželjela je provjeriti, ali vjerojatno nitko nije bio budan, pa nije htjela nikome ometati san. Osjećajući se nelagodno, zavuče se u praznu postelju, pokri se krznima i uskoro ponovno zaspa. Kad se ponovno probudila, poklopac je bio skinut s rupe za dim i kroz nju je prodiralo puno svjetlo dana. Ona se htjede podići, ali osjeti strašnu bol u glavi i pade na ležaj. "Ili sam veoma bolesna, ili je to zbog Talutove boze", pomisli sklopljenih očiju. "Zašto ljudi vole to piće ako su nakon toga bolesni?" Zatim se sjeti proslave. Nije se svega jasno sjećala, ali je zapamtila glazbene ritmove, i ples, i pjesme, ne znajući ni sama kako. Smijala se mnogo, čak se i sebi smijala kad je otkrila da nema osobit glas za pjevanje, ne mareći nimalo što je središte opće pažnje. To nije bilo slično njoj. Obično joj je draže bilo stajati u pozadini i promatrati, pa poslije u samoći učiti i vježbati. Je li boza promijenila njezine redovne sklonosti i navela je da bude manje obazriva? Da bude otvorenija? Da li zbog toga ljudi piju? Opet otvori oči i zatim vrlo pažljivo ustade, pridržavajući glavu. Olakša se u noćnu košaru, tijesno pletenu posudu dopola napunjenu suhom balegom stepskih preživača, koja je upijala mokraću i izmet. Opra se hladnom vodom. Zatim potaknu vatru i dodade kamenje za kuhanje. Obuče se uzevši odjeću koju je načinila prije dolaska, smatrajući je sad običnom svakidašnjom nošnjom, iako joj se činilo, dok ju je krojila i šila, da je vrlo čudnovata i raznolika. Hodajući i dalje pomnjivo, uze nekoliko paketića iz torbe s lijekovima pa pomiješa vrbovu koru, ranjenika, šumsku metvicu i kamilicu, uzimajući različite količine. Nali vode u košaricu za kuhanje koja joj je služila za jutarnji čaj, ubaci u nju vrelo kamenje, zatim čajnu mješavinu. Onda je čučala pred vatrom sklopljenih očiju čekajući da se čaj slegne. ? - -V
Odjednom skoči, osjeti udarac u glavi ali prijeñe preko toga, pa ponovno dohvati torbu s lijekovima. "Gotovo sam zaboravila", pomisli vadeći kesice Izinih tajnih trava protiv začeća. Bilo da je to pomagalo njezinu totemu da otjera duh muškarčeva totema, kako je Iza mislila, bilo da se na neki način odupiralo biti muškog organa, kako je ona slutila, Ejla nije smjela riskirati da sad začne dijete. Sve je bilo još tako nesreñeno. Željela je da dijete začne sa Džondalarom, ali dok je čekala čaj, počela se pitati kako bi izgledalo dijete koje bi nastalo miješanjem nje i Raneka. "Kao on? Kao ja? Ili malo od njega i mene? Vjerojatno pomalo od oboje, kao Dark... i Ridag. Oni su mješan-ci. Tamnoputi Ranekov sin takoñer bi izgledao različito, osim što ga" - pomisli s gorčinom - "nitko ne bi zvao nakazom, niti bi mislio da je životinja. Mogao bi govoriti i smijati se i plakati, baš kao i svi drugi." Znajući koliko je Talut cijenio njezin lijek protiv glavobolje prošli put kad se opio svojim varenim pićem, Ejla ga napravi dovoljno za nekoliko ljudi. Kad je popila svoje, pošla je tražiti Džondalara. Nova prostorija je vodila izravno s Mamutova ognjišta van, i njoj je zbog nečeg bilo drago što ne mora proći kroz Lisičje ognjište. Konji su bili vani, ali dok je prolazila, opazi Džondalarovo putno krzno za spavanje smotano kraj zida, pa se upita kako je tamo dospjelo. Kad je odmakla zavjesu i prošla kroz druga vrata, vidjela je kako Talut, Vimez i Mamut razgovaraju sa Džondalarom koji joj je bio okrenut leñima. - Kako glava, Talut? - upita primičući se. - Nudiš li mi time neki od svojih čarobnih lijekova za mamurno jutro? - Imala sam glavobolju, pa sam skuhala čaj. Ima ga još, unutra - reče, zatim se okrenu Džondalaru sa širokim, sret nim osmijehom veseleći se što ga je našlaNa trenutak njezin smiješak dobi sličan odgovor, ali samo na trenutak. Zatim se njegovo lice prekri tamnim oblakom srdžbe, a oči mu dobiše izraz kakav nikad nije vidjela. S lica joj iščeznu smiješak. - Hoćeš li i ti čaja, Džondalar? - upita ona, zbunjena i uznemirena. - Zašto misliš da bi mi bio potreban? Nisam sinoć previ še pio, ali ne bih rekao da si to primijetila - odgovori on tako hladnim i dalekim glasom da ga je jedva prepoznala. - Kamo si otišao? Tražila sam te jutros rano, ali nisi bio u postelji. - Nisi ni ti bila - reče on. - Mislim da ti uopće nije stalo do toga gdje sam bio. - On se okrenu i ode od nje. Ona pogleda ostalu trojicu. Vidjela je neugodnost na Talutovu licu. Vimezu je bilo nelagodno, ali nije bio nesretan. Mamutov izraz lica nije mogla odgonetnuti. - Ah... mislim da ću uzeti malo toga čaja što si mi ponudila - reče Talut i brzo šmugnu u zemunicu. - Možda ću i ja srknuti čašu-dvije - reče Vimez i poñe za njim. "Što sam krivo učinila?" pitala se Ejla, a nelagoda koju je osjećala preraste u tvrdo klupko mučnine u predjelu želuca. Mamut ju je proučavao, a zatim reče: - Mislim da bi trebalo da poñeš sa mnom, Ejla, da razgovaramo. Poslije, kad budemo sami. Tvoj čaj će možda sad dovesti još kojeg posjetioca na naše ognjište. Zašto nešto ne pojedeš? Nisam gladna - reče Ejla, a želudac joj se grčio. Nije htjela početi život sa svojim novim narodom čineći nešto pogrešno, pa se pitala zbog čega se Džondalar tako ljuti.
Mamut joj se ohrabrujuće nasmiješi. - Trebalo bi da nešto pojedeš. Ostalo je mamutovine od tvoja slavlja, a mislim da je Nezija sačuvala jedan komad pripremljen na pari za tebe. Ejla kimnu. Dok je išla prema glavnom ulazu u dugu nastambu, uznemirena i zabrinuta, potraži konje dijelom svog duha koji se o njima uvijek brinuo. Kad ih je ugledala, vidje da je Džondalar s njima, pa osjeti malo olakšanje. Često se tješila prisutnošću životinja kad je bila u nevolji, ili kad nije mogla donijeti neku odluku, pa se ponadala da će se i Džondalar bolje osjećati kad neko vrijeme proboravi s njima. Proñe kroz predvorje i stiže na glavno ognjište za pripremanje hrane. Nezija je sjedila i hranila Ridaga i Rugiju. Kad je vidjela Ejlu, nasmiješila se i ustala. Usprkos krupnoj grañi, Nezija je bila okretna i ljupka u kretnjama, te vjerojatno veoma jaka. Uzmi malo mesa. Donijet ću ti komad koji sam ostavi la za tebe. To je posljednji - reče Nezija. - I uzmi čašu vrućeg čaja, ako hoćeš. Skuhala sam ga od poljskog slaka i metvice. Ejla razlomi na komadiće meso i ponudi ih Ridagu i Rugi -vi ji, sjedajući s njima i Nezijom, ali sama je jedva okusila hranu. Nešto nije u redu, Ejla? - upita žena. Znala je da nešto nije u najboljem redu, a naslućivala je i uzrok tome. Ejla je pogleda zabrinutim oćima. - Nezija, ja poznajem obićaje Plemena, ali ne poznajem običaje Mamutovaca. Želim naučiti, želim biti dobra Mamutovka, ali ne znam kada griješim. Mislim da sam sinoć učinila nešto pogrešno. - Zbog čega to misliš? - Kad sam izišla, Džondalar je bio ljut. Mislim da ni Talut nije bio sretan. Ni Vimez. Brzo su me napustili. Reci mi što sam zgriješila, Nezija. - Nisi ništa zgriješila, Ejla, osim ako nije grijeh kad te vole dva muškarca. Neki su muškarci sebični kad gaje jake osjećaje prema ženi. Oni ne žele da ona bude s drugim muškarcima. Džondalar osjeća da ima pravo na tebe pa je ljut što si s Ranekom dijelila postelju. Ali nije samo Džonda lar takav. Mislim da se i Ranek slično osjeća, i on bi bio jednako sebičan kad bi to mogao biti. Odgajala sam ga od malih nogu, i nikad nisam vidjela da ga je tako obuzela neka žena. Mislim da se Džondalar trudi da ne pokaže što osjeća, ali to je jače od njega, pa ako je pokazao ljutnju, to je vjerojatno zbunilo Taluta i Vimeza. Možda su zbog toga žurno otišli. - Katkad mnogo vičemo, ili se meñusobno zadirkuje mo - nastavi Nezija. - Ponosimo se gostoljubljem i volimo prijateljske odnose, ali Mamutovci ne pokazuju previše svo je najdublje osjećaje. To može prouzročiti nevolje, a mi pokušavamo izbjeći prepirke i omesti borbe. Vijeće sestara krivim okom gleda i na pohode koje mladi ljudi vole povesti protiv drugih, kao protiv Sungajaca, i nastoji ih zabraniti. Sestre kažu da to samo izaziva nove pohode s protivne strane, a ljudi ginu. Kažu da je bolje trgovati nego ići na pohode. Vijeće braće je blaže. Svi su oni u mladosti pomalo išli na te pohode, kažu da je to samo način da se upotrijebe mišići i nañe malo uzbuñenja. Ejla više nije slušala. Umjesto da joj bude jasnije, Neziji-no ju je tumačenje još više zbunilo. Je li Džondalar ljut zato što je odgovorila na znak drugog muškarca? Je li to razlog za ljutnju? Nijedan muškarac u Plemenu ne bi tako
emotivno postupio. Braud je bio jedini muškarac koji je pokazao bilo kakvo zanimanje za nju, i to samo zato što je znao da ga ona mrzi. Ali mnogi su se čudili zašto ima posla s tako ružnom ženom, a njemu bi bilo drago da mu se još netko u tome pridružio. Kad je bolje razmislila, shvatila je daje Džondala-ru od samog početka smetalo Ranekovo zanimanje. Mamut stiže kroz predvorje hodajući s uočljivom poteškoćom. Nezija, obećala sam napuniti Mamutov vrč lijekom protiv zglobobolje - reče Ejla. Ustade da mu pomogne, ali on je odbi kretnjom ruke. -Idi ti naprijed. Ja ću doći. Samo će mi trebati malo više vremena. Ona pohita preko Lavljeg ognjišta, zatim preko Lisičjeg koje je na njenu radost bilo prazno, do Mamutova ognjišta gdje je potakla vatru. Dok je tražila lijek, sjetila se koliko je puta upotrijebila masti i meleme, koliko je puta pripravila piće protiv bolova u Krebovim zglobovima. Tu je stranu liječenja vrlo dobro poznavala. Čekala je dok se Mamut-udobno odmarao i pio topao čaj, pošto mu je prije toga ublažila većinu starih boljki, ne postavljajući mu nikakvih pitanja. Primjena znanja jednako je blažila njegove muke i njezin nemir, upotrijebljena vještina i inteligencija odstranjivala je i njezinu napetost. Ali kad je uzela šalicu čaja i sjela sučelice Mamutu, nije znala odakle bi počela. - Mamut, jesi li dugo boravio u Plemenu? - napokon ga upita. - Da, dugo vremena proñe dok ne zacijeli težak prije lom, a onda sam želio još više doznati, pa sam ostao sve dok nisu pošli na Plemenski zbor. - Naučio si njihove običaje? - Neke od njih. - Znaš li što je znak? - Da, Ejla, znam što je znak koji muškarac daje ženi. On zastade da o nečem razmisli, zatim nastavi: - Reći ću ti nešto što nisam nikom dosad rekao. Bila je ondje jedna mlada žena koja se brinula o meni dok mi je ozdravljivala ruka; poslije su me uključili u lovački obred i s njima sam lovio, a nju su mi ostavili da mi služi. Znao sam što je znak, i što znači. Služio sam se znakom, iako mi isprva nije bilo ugodno. Bila je zbitoglavka, i nije me osobito privlačila, naročito kad sam već bio čuo toliko priča o njima u djetinj stvu. Ali bio sam mlad i zdrav, a od mene se očekivalo da se
ponašam kao pripadnik Plemena. Što sam duže boravio, to me je više privlačila. Nemaš pojma kako može biti privlačno kad imaš nekoga tko čeka da ispuni svaku tvoju potrebu ili želju. Tek sam poslije otkrio da je imala druga. Bila je druga žena, prvi joj je drug bio umro, pa ju je primio neki lovac, pomalo preko volje jer je došla iz drugog plemena i nije imala djece. Kad sam polazio, nisam je htio ostaviti, ali osjećao sam da će ona biti sretnija s Plemenom nego sa mnom i mojim narodom. A nisam znao ni kako bi me moji primili kad bih se vratio sa zbitoglavkom. Često sam se pitao što se s njom dogodilo... Ejla sklopi oči u poplavi uspomena. Činilo joj se sablasnim Što komadić po komadić saznaje o svom Plemenu od toga čovjeka kojeg je tek nedavno upoznala. Uklapala je njegovu priču u svoje znanje o povijesti Brunova plemena. Nikad nije imala djece, uvijek je bila druga žena, ali netko ju je uvijek primio. Umrla je u potresu, prije nego što su našli mene.
On kimnu. I njemu je bilo drago doznavati važne ulomke koji su ispunjavali njegovu prošlost. - Mamut, Nezija kaže da je Džondalar ljut zato što sam s Ranekom dijelila krevet. Je li to istina? - Mislim da je istina. - Ali Ranek mi je dao znak! Kako se Džondalar može ljutiti kad mi je Ranek dao znak? - Gdje je Ranek naučio plemenski znak? - upita Mamut iznenañeno. - Ne plemenski znak, nego znak Drugih. Kad je Džon dalar došao u moju dolinu i učio me Prvim obredima i Daru užitka Velike majke zemlje, Done, pitala sam ga koji je nje gov znak. On je stavio usta na moja usta, poljubio me. Stavio je ruku na mene, od toga sam osjetila Užitak. Rekao je da ću tako znati kad me želi, pokazao mi je svoj znak. Ranek mi je dao taj znak prošle noći. Zatim je rekao: "Ja te želim. Doñi u moju postelju." Ranek mi je dao znak. On mi je zapovjedio. Mamut pogleda u strop i reče: - O, Majko! - Zatim opet pogleda nju. - Ejla, ti ne razumiješ. Ranek ti je sigurno dao znak da te želi, ali to nije bila zapovijed. Ejla ga pogleda s velikim čuñenjem. - Ne razumijem. Nitko ti ne može zapovjediti, Ejla. Tvoje tijelo pripada tebi, sama biraš. Sama biraš što ćeš Činiti i onoga s kim ćeš to činiti. Možeš ići u krevet svakog muškarca kojeg odabereš, ako on pristaje, i u tome nema nikakva zla, ali ne moraš dijeliti Užitke ni s kim koga ne želiš, nikada. Ona umuknu da razmisli o njegovim riječima. - Što će biti ako mi Ranek ponovno zapovjedi? Rekao je da me ponovno želi, i to mnogo puta. - Ne sumnjam da te neće poželjeti, ali ne može ti zapovjediti. Nitko ti ne može zapovjediti, Ejla. Ne može to učiniti protiv tvoje volje. - Ni muškarac s kojim se sparim? Nikad? - Ne bih rekao da bi dugo ostala sparena u takvim okol nostima, ali ne, ni tvoj drug ti ne može zapovjediti. Tvoj drug nije tvoj vlasnik. Samo ti možeš odlučiti. - Mamut, kad mi je Ranek dao znak, nisam morala poći s njim? - Tako je. - On pogleda njezino namršteno lice. -Je li ti žao što si pošla s njim u krevet? - Žao? - Ona odmahnu glavom. - Ne. Nije mi žao. Ranek je... dobar. Nije grub... kao Braud. Ranek je bio pažljiv prema meni... pružio mi je dobar Užitak. Ne. Nije mi žao zbog Raneka. Žao mi je zbog Džondalara. Žao mi je što je Džondalar ljut. Ranek pruža dobar Užitak, ali Ranek... nije Džondalar.
Ejla okrenu glavu ustranu naginjući se prema jakom vjetru i pokušavajući rukom zaštititi lice od žestokog šibanja snijega nošena olujom. Svakom koraku silovito se suprotstavljala snaga koja je postajala vidljiva po uskovitlanoj masi ledene prašine što ju je šibala. Dok je bijesni vihor divljao, ona se borila protiv biča peckavih čestica i žmirila da nazre put, zatim okretala glavu i pravila još nekoliko koraka. Šibana jakim naletima oluje, pogleda još
jedanput. Ukaza joj se glatki zaobljeni predmet, i ona napokon odahnu dotaknuvši čvrsti bjelokosni luk. - Ejla, nisi smjela izići po mećavi! - reče Digija. Možeš se izgubiti već nakon nekoliko koraka. - Ali ovako puše već mnogo dana, a Njiska i Trkač su pošli van. Htjela sam znati gdje su. - Jesi li ih našla? - Da. Vole pasti na livadi iza okuke. Vjetar ne puše ondje tako jako, a snijeg nije previsok. S druge strane su nanosi. Imam nešto žita, ali trave više nemam. Konji znaju gdje je trava, čak i kad brije sjeverac. Ovdje ću ih napojiti kad se vrate - reče Ejla, udarajući nogama i otresajući snijeg s kožuha, zatim ga objesi o klin blizu ulaza u Mamutovo ognjište, dok je ulazila. - Možete li vjerovati? Ona je bila vani. Po ovakvom vremenu! - objavi Digija nekolicini čeljadi koja se okupila na četvrtom ognjištu. - Ali zašto? - upita Tornek. - Konjima treba hrana, pa sam... - htjede odgovoriti Ejla. - Mislio sam da si davno otišla - reče Ranek. - Kad sam pitao Mamuta, rekao mi je da te je zadnji put vidio kako ulaziš u konjsku prostoriju, ali ondje te nisam našao. - Svatko te je počeo tražiti, Ejla - reče Tronija. - Onda je Džondalar primijetio da nema tvog kožuha, i da su konji izišli. Pomislio je da si valjda s njima pošla - reče Digija - pa smo odlučili pogledati da nisi vani. Kad sam provirila da vidim kakvo je vrijeme, ti si se vratila. - Ejla, moraš nekome reći ako izlaziš po ružnom vreme nu - blago je ukori Mamut. - Zar ne znaš da se zbog tebe ljudi zabrinjavaju kad izlaziš po ovakvoj mećavi? - reče Džondalar srditim gla som. Ejla je pokušavala odgovoriti, ali svi su govorili istodobno. Pogledala je sva lica što su je promatrala, pa se zacrve-njela. - Žao mi je. Nisam htjela da se brinete. Dugo sam sama živjela, nisam imala nikoga da se za mene brine. Izlazila sam i vraćala se kad sam htjela. Nisam navikla na ljude, na nekoga tko će se zbog mene zabrinuti - reče, pa pogleda Džondalara, zatim ostale. Mamut primijeti kako se Ejlino čelo naboralo kad je plavokosi muškarac okrenuo glavu. Nitko nije više strahovao za njezinu sigurnost od Džondalara, ali on nije htio pokazati svoju duboku zabrinutost. Imao je poteškoća u razgovoru s njom od večeri njezina usvojenja. Isprva je bio toliko povrijeñen što je izabrala drugog muškarca, da se povukao u sebe, počinjući dvojiti o svojim osjećajima. Bio je divlje ljubomoran, ali sumnjao je u svoju ljubav prema njoj. Ona ga je dovela u neugodnost, stidio se što je došao s njom, a zatim osjećao krivnju što tako razmišlja. Nakon nekog vremena, kad su njezini prijateljski pristupi previše puta odbijeni, postala je zbunjena i kolebljiva i napokon se držala podalje od njega. Tek tada je on shvatio da je sve veća udaljenost meñu njima njegovo djelo, ali nije znao kako da to riješi, lako je bio iskusan i mudar sa ženama, nije imao nikakva iskustva o pravoj ljubavi. Vidio je da joj ne može reći što prema njoj osjeća. Sjetio se mladih žena koje su ga salijetale, izjavljujući svoje jake osjećaje prema njemu, kad je on bio ravnodušan prema njima. Tada mu je bivalo neugodno, želio je pobjeći. Sad nije htio da se Ejla tako osjeća zbog njega, pa je ustuknuo, ne želeći da joj se natura. Ejla nije više dijelila Ranekova krzna, ali Džondalar je svake noći strahovao da bi to mogla učiniti. Zbog toga je bio napet i nervozan i stalno je bio dalje od Mamutova ognjišta sve dok ona ne bi legla. Kad bi joj se napokon pridružio na
ležaju, okretao joj je leña i izbjegavao dodire, bojeći se da ne izgubi vlast nad sobom, bojeći se da se ne slomi i ne zamoli je da ga voli. Ali Ejla nije znala zbog čega je on izbjegava. Kad je pokušavala s njim razgovarati, odgovarao je vrlo kratko, ili se pravio da spava; kad ga je grlila, ostajao je krut i hladan. Njoj se činilo da je više ne voli, naročito kad je donio posebna krzna da u njima spava, da ne osjeti žarki dodir njezina tijela. I po danu je bježao od nje. Vimez, Danug i on napravili su prostor za obradu kremena pokraj ognjišta za spremanje hrane, i Džondalar je ondje provodio većinu dana - nije mogao podnijeti da radi s Vimezom na Lisičjem ognjištu, u blizini postelje koju je Ejla dijelila s Ranekom. Ranek je znao da ne dijele Užitke. Bio je bolno svjestan svakog Ejlina trenutka, iako je nastojao da to prikrije. Znao je kad liježe u postelju i kad se budi, što jede i s kim razgovara, i provodio je mnogo vremena na Mamutovu ognjištu. Meñu okupljenim ljudima Ranekova duhovitost, uperena čas protiv jednog čas protiv drugog člana Lavljeg tabora, često je izazivala grohotan smijeh. Ipak je pomno pazio da nikad ne ismijava Džondalara, pa bila Ejla u blizini ili ne. Posjetilac je bio svjestan Ranekove vještine na riječima, ali takva dovitljivost nikad nije bila Džondalarova jaka strana. Ako se tome doda Ranekova žilava mišićavost i bezbrižno samopouzdanje, visoki plavokosi ljepotan osjećao se kao glupan. Kako je zima odmicala, tako je Ejlino i Džondalarovo nerazmršeno nerazumijevanje postajalo sve gore. Džondalar se bojao da će je potpuno izgubiti, da će mu je posve preoteti tamnoputi, egzotični, talentirani i nasrtljivi rezbar. Pokušavao je sam sebe uvjeriti da mora biti pošten i njoj prepustiti izbor, da nema nikakva prava da išta od nje zahtijeva. Ali držao se po strani jer nije htio da je prisili na izbor. Strahovao je da neće biti izabran, pa joj nije htio pružiti priliku da ga odbije. Džondalar je osjetio kako se rumeni dok je odlazio od ljudi koji su bili zabrinuti zbog Ejle. Imala je pravo, živjela je sama i sasvim dobro se brinula o sebi. S kakvim pravom on može suditi o njenim postupcima, ili koriti je zbog toga što nikom nije rekla da izlazi? Ali on je bio u velikom strahu od trenutka kad je otkrio da je nema i da je vjerojatno izišla u mećavu. Doživio je mnoge vremenske nepogode, odrastao je u iznimno hladnim i pustim zimama, ali nikad nije vidio ovako oštro nevrijeme. Oluja je ovdje trajala bez prestanka pola godišnjeg doba, činilo mu se. Ali Mamutovcima kao da nije smetalo nevrijeme. Imali su obilje spremljene hrane, bavili su se uobičajenim zimskim poslovima, zadovoljni i sigurni u svojoj polupodzem-noj nastambi. Stariji su se članovi Tabora češće okupljali oko ognjišta za hranu, pili čaj, kazivali priče, sjećali se prošlosti, ogovarali i igrali se na sreću s komadima rezbarene bjelokosti ili kosti, kad nisu bili zauzeti nekim ozbiljnijim poslom. Mlañi su se okupljali oko Mamutova ognjišta, smijući se i šaleći, pjevajući pjesme i vježbajući se na glazbalima. Ali posvuda je bilo miješanja, a djeca su svima bila dobrodošla. Bilo je to vrijeme dokolice; vrijeme da se pravi i rezbari oruñe i oružje, suñe i nakit; vrijeme da se pletu košare i prostirke, da se prave trake, uzice, konopi i mreže; vrijeme da se ukrašava odjeća. Ejlu je zanimalo kako Mamutovci obrañuju kožu, a posebno kako je boje. Zanimao ju je i bojeni vez, htjela je naučiti kako se prave ukrasi od perja i kuglica. Ukrašena i vezena odjeća bila joj je nova i neobična. Kad je Džondalar okrenuo leña skupini mlañeg svijeta i pošao prema području gdje se obrañuje kremen, Ejla je progutala gvalju u grlu, isturila čeljust i obratila se Digiji. Rekla si da ćeš mi pokazati kako se koža boji u crveno kad je načinim. Mislim da je bizonova koža već načinjena reče Ejla.
U redu, pokazat ću ti - reče Digija. - Da vidimo kako izgleda. Ejla poñe do police kraj uzglavlja i odmota cijelu kožu. Bila je nevjerojatno meka na dodir, savitljiva i gotovo bijela. Digija ju je kritički ispitivala. Promatrala je Ejlin postupak bez riječi, ali s velikim zanimanjem. Ejla je najprije odsjekla čupavu dlaku i obrijala je oštrim nožem pri koži; zatim ju je napela preko velike glatke mamutove nožne kosti i ostrugala, služeći se malo tupljim rubom kremene ljuske. Ostrugala je unutrašnju stranu da ukloni komadiće masnoće i krvnih žila, zatim vanjsku stranu, uz dlaku, skidajući gornji sloj. Digija bi kožu smotala i ostavila kraj vatre nekoliko dana, da bi se počela raspadati i gubiti dlaku. Poslije bi ostao gornji sloj kože koji bi površini .-"
dao zrnastu grañu. Za mekoću morala bi poslije napeti kožu i dobro je istrugati. Idući Ejlin korak sadržavao je u sebi Digijin savjet. Nakon namakanja i pranja, Ejla je kanila utrljati masnoću u kožu da je smekša, kako je obično činila. Ali Digija joj je pokazala kako da napravi tanki sloj kaše od životinjskog mozga koja će razmekšati kožu. Ejla je bila iznenañena i obradovana ishodom. Mogla je osjetiti promjenu na koži, mekoću i gipkost koju je dobila od natrulog mozga, još dok je utrljavala smjesu. Ali pravi rad je počeo tek nakon potpunog usukivanja. Trebalo je kožu trajno rastezati i razvlačiti dok se sušila, a kakvoća obrañene kože ovisila je najviše o tome kako je učinjena na tom stupnju obrade. Imaš dobru ruku, Ejla. Bizonova koža je teška, a ova je tako meka. Divna je pod prstima. Jesi li odlučila što ćeš od nje napraviti? Nisam - odmahnu Ejla glavom. - Ali želim je obojiti u crveno. Što ti misliš? Obuću? - Dovoljno je jaka za obuću, ali i meka za tuniku. Ide mo je obojiti. Poslije još možeš smisliti što ćeš od nje napra viti - reče Digija, pa dok su išle prema posljednjem ognjištu, upita: - A što bi s tom kožom učinila sada? Kad je ne bi obojila? - Stavila bih je iznad vrlo zadimljene vatre, da se koža ponovo ne skruti na vlazi - reče Ejla. Digija klimnu glavom. - I ja bih tako postupila. Ali ovo što ćemo učiniti djelovat će tako da kiša klizi s kože. Prošle su kraj Krozije dok su išle preko Ždralova ognjišta, i to podsjeti Ejlu na nešto što je željela pitati. - Digija, znaš li i kako se pravi bijela koža? Kao tunika koju je Krozija nosila? Volim crveno, ali poslije bih željela naučiti i kako se pravi bijelo. Mislim da poznajem nekoga tko bi volio bijelo. Teško je načiniti bijelu kožu, teško je postići pravu snježnu bjelinu. Mislim da bi ti to Krozija mogla pokazati bolje nego ja. Trebat će ti kreda... Vimez bi mogao imati krede. Kremen se nalazi u kredi, komadi koje dobiva iz sjevernog rudnika obično imaju vanjsku koru od krede reče Digija. Djevojke se vratiše na Mamutovo ognjište s nekakvim malim stupama i batićima, te s nekoliko komada crvenog okera raznih preljeva. Digija metnu komad slanine da se otapa na vatri, zatim rasporedi komadiće raznobojne tvari
oko Ejle. Bilo je tu ugljena za crnu boju, mangana za modro-crnu i svijetlog sumpora za žutu, te raznobojnog okera: smeñeg, crvenog, kestenjastog, žutog. Stupe su bile prirodne, načinjene od udubljenih kostiju, kao Što je čeona kost jelena, ili su se pravile od granita i bazalta kao stolne svjetiljke. Batići su bili napravljeni od bjelokosti ili od kostiju, osim jednog koji je bio duguljasti prirodni kamen. - Koji preljev crvene boje želiš, Ejla? Tamni, krvavi, zemljani, žuti; to je nešto kao boja sunca. Ejla nije znala da će imati toliki izbor. - Ne znam... da bude crveno crveno odgovori. Digija je proučavala boje. - Ako uzmemo ovu - reče podižući komadić koji je bio svijetlocrven - i tome dodamo malo žute, da bi se istaklo crvenilo, mogle bismo dobiti boju koju želiš. Stavi komadić crvenog okera u kamenu stupu i pokaza Ejli kako da ga stuca, zatim joj reče da u drugoj stupi smrvi žutu boju. U trećoj stupi Digija je miješala dva praha dok nije bila zadovoljna preljevom. Zatim je nalila vruću mast, od čega se boja promijenila, postajući svjetlija i mameći smiješak na Ejlinu licu. - Da. To je crveno. To je divno crveno - reče ona. Zatim je Digija uzela dugačku rebrenu kost jelena, koja je bila uzdužno rascijepljena tako da se vidjela šupljikava unutrašnja kost na izbočenom kraju. Služeći se tim koštanim laštilom uzimala je ohlañenu crvenu mast i utrljavala je u bizonovu kožu, pritišćući snažno dok je kožu pridržavala rukom. Dok je nabijala mineralnu boju u pore materijala, koža je poprimala gladak sjaj. Da je koža imala zrnasti sloj, laštilo i boja dali bi joj zagasit izgled. Pošto je malo promatrala kako se radi, Ejla uze drugu rebrenu kost i poče oponašati Digijin postupak. Digija ju je gledala, pridodala nekoliko uputa, a kad je jedan kraj kože bio gotov, zaustavila je načas Ejlu. Gledaj - rekla je i poškropila obrañeni kraj kože kapIjicama vode. - Voda bježi, vidiš? - Voda se skupljala u kuglice koje su se kotrljale i ostavljale vlažan trag na nepropustljivoj koži. t Jesi li odlučila što ćeš načiniti od svoje crvene kože? upita Nezija. i - Nisam - reče Ejla. Odmotala je cijelu bizonovu kožu da je pokaže Ridagu i da joj se sama ponovno divi. Bila je njezina, jer je sama štavila i obradila kožu, a nikad nije imala ništa crveno i tako veliko. - Crvena je boja bila sveta u Plemenu. Dala bih je Krebu... kad bih mogla. - To je najsvjetlije crvenilo što sam ga vidjela. Sigurno bi se već izdaleka vidio onaj tko bi to nosio. - I tako je meka - dodade Ridag znacima. Često je dolazio na Mamutovo ognjište da je posjeti, a ona mu se svaki put radovala. - Digija mi je najprije pokazala kako se smekšava pomoću mozga - reče Ejla, smiješeći se svojoj prijateljici. Prije sam se služila mašću. To je teško bilo, a katkad je ostavljalo mrlje. Bolje je upotrijebiti bizonov mozak. - Umuknu zamišljena izraza, zatim upita: - Bi li to bilo dobro za svaku kožu, Digija? - Digija kimnu, a ona nastavi: - Koliko mozga treba uzeti? Koliko ga treba za jelena? Koliko za zeca? - Muta, Velika majka, u svojoj beskonačnoj mudrosti odgovori Ranek umjesto Digije- uvijek daje svakoj životinji dovoljno mozga da očuva svoju kožu.
Ejlu je časkom zbunilo Ridagovo grleno smijuckanje, zatim se nasmiješila. - A koje imaju dovoljno mozga da se ne daju uloviti? Ranek se nasmija i Ejla mu se pridruži, zadovoljna što je shvatila šalu skrivenu u riječima. Sve lagodnije se osjećala u jeziku. Džondalar stupi na Mamutovo ognjište, pa kad vidje kako se Ejla i Ranek zajedno smiju, osjeti da mu se grči želudac. Mamut primijeti da mu se stišću oči od muke; pogleda Neziju i zaklima glavom. Danug je išao za gostom koji je obrañivao kremen, vidio ga je kako se zaustavlja, hvata za stup i obara glavu. Džon-dalarovi i Ranekovi osjećaji prema Ejli bili su svima očevidni, kao i problem koji je zbog toga nastajao, ali većina nije htjela to priznati. Nisu se željeli miješati, nadajući se da će njih troje riješiti izmeñu sebe uzroke napetosti. Danug je želio nekako pomoći, ali od njega nije moglo biti nikakve koristi. Ranek mu je bio brat, jer ga je Nezija usvojila, a volio je Džondalara i s njim suosjećao. I sam je k tome gajio neke jake, iako neodreñene, osjećaje prema lijepoj novoj članici Lavljeg tabora. Osim neobjašnjivih udara topline i tjelesnih potresa kad se nalazio pokraj nje, ćutio je da su nekako srodni. Kao što su njega zbunjivale promjene i komplikacije u životu, tako ni ona često nije znala što bi činila u novoj situaciji. Džondalar duboko udahnu i uspravi se, zatim produži korake. Ejline su ga oči pratile dok je prilazio Mamutu i nešto mu pružao. Gledala gaje dok su izmjenjivali nekoliko kratkih rečenica, a zatim je Džondalar otišao, brzo, ne rekavši joj ni riječi. Izgubila je nit prijašnjeg razgovora, pa kad je Džondalar izišao, pohitala je k Mamutu, ne saslušavši Ranekovo pitanje i ne vidjevši časoviti izraz razočaranja na njegovu licu. Našalio se da prikrije tugu, ali ona nije čula ni njegovu šalu. Ali Nezija, koja je bila osjetljiva na tanahne nijanse njegovih dubljih osjećaja, primijeti bol u njegovim očima, a zatim opazi kako istura čeljust i odlučno uspravlja ramena. Htjela mu je dati savjet, pomoći mu iskustvom i mudrošću svojih godina, ali se suzdržala. "Sami moraju rješavati svoju sudbinu", pomisli. Budući da su Mamutovci živjeli podulja razdoblja u tijesnom prostoru, morali su se naučiti da podnose jedni druge. U zemunici nije postojala prava privatnost, osim privatnosti svačijih misli, pa su svi pazili da se ne miješaju u tuñe misli. Ustručavali su se postavljati osobna pitanja, ili nezvani nuditi pomoć i savjet, ili upadati u privatne kavge bez poziva, osim ako se takvi sukobi ne bi razmahali i postali svačiji problem. Umjesto toga, kad bi vidjeli da se razvija nelagodno stanje, stajali su tiho na usluzi i strpljivo čekali dok im prijatelj ne počne iznositi svoje brige, strahove i osujećenja. Nisu bili prestrogi ni kritični, osobno je ponašanje imalo vrlo malo ograničenja sve dok nije škodilo i smetalo drugima. Rješenje svakog problema moralo je zadovoljiti sve upletene ljude. Nježno su pazili da jedni drugima ne povrijede dušu. - Mamut..: - poče Ejla, zatim shvati da zapravo ne zna što želi reći. - Ah... mislim da je pravi čas za pravlje nje lijeka protiv zglobobolje. - Nemam ništa protiv toga - reče starac smiješeći se. Već mnogo godina nisam proveo ovako ugodnu zimu. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što si ovdje, Ejla. Čekaj dok ostavim ovaj nož, ovaj dobitak od Džondalara, pa ću se predati u tvoje ruke. - Taj nož je dobitak od Džondalara? Krozija i ja igrali smo igru s kostima. On je promatrao i pokazao zanimanje, pa sam ga pozvao da se okušamo. Rekao je da bi rado zaigrao, ali nije imao što uložiti. Ja sam mu rekao da će sa svojom vještinom uvijek imati ulog i predložio mu okladu za posebni nož koji sam želio da se napravi na odreñeni način. Izgubio je. Morao bi znati da se
ne smije kladiti protiv onoga tko služi Majci. - Mamut se zacereka. - Evo tog noža. Ejla kimnu. Njegov je odgovor zadovoljio njezinu znatiželju, ali ona je željela da joj netko kaže zašto Džondalar ne želi s njom razgovarati. Skupina koja se divila Ejlinoj crvenoj koži ustade i raziñe se; ostao je samo Ridag koji se pridružio Ejli i Mamutu. Bilo mu je ugodno promatrati je kako postupa sa starim vračem, pa je sjeo u kut ležaja. Najprije ću napraviti vrući oblog - reče ona i poče miješati sastojke u drvenoj zdjeli. Mamut i Ridag su gledali kako mjeri, miješa i grije vodu. - Što stavljaš u oblog? - upita Mamut. - Ne znam vaše nazive za bilje. - Opisi mi ih. Možda ti ja mogu reći. Znam neko bilje i neke lijekove; nešto sam morao naučiti. - Jedna biljka, izraste iznad koljena - objasni Ejla, raz mišljajući pomnjivo. - Ima velike listove, nisu svijetlozeleni, kao da je prašina na njima. Listovi rastu najprije skupa sa stapkom, zatim se povećavaju, zatim se sužavaju u šiljak. Donja strana je meka, kao krzno. Ti su listovi dobri za mno ge stvari, i korijenje je dobro, osobito za slomljene kosti. - Poreč! To mora biti poreč. Što još ima u oblogu? - Druga biljka, manja, ne dopire do koljena. Listovi, kao mali kopljani šiljci koje pravi Vimez, tamnozeleni, ostaju preko zime. Stabljika izrasta iz listova, ima cvjetiće svijetle boje, s crvenim točkicama iznutra. Dobra za otekline i za osipe - reče Ejla. Mamut je odmahivao glavom. - Lišće ostaje po zimi, cvjetovi s točkicama. Tu biljku ne poznajem. Nazovimo je točkastom zimzeleni. Ejla potvrdi. - Želiš li znati i druge biljke? - Da. Opisi mi još neku. - Velika biljka, viša od Taluta, kao drvo. Raste u nizina ma, kraj rijeka. Tamnocrvene bobice ostaju na njoj i zimi. Mlado lišće dobro za jelo, staro je preveliko i tvrdo, može naškoditi. Osušeni korijen je dobar za otekline, i za ublaža vanje bolova. Suhe bobe sam metnula u čaj za tvoju zglo-bobolju. Znaš li kako se zove? - Ne, ne znam. Ali dok ti poznaješ biljku, ja sam zado voljan. Lijek za zglobove je dobar, pomogac mi je; vješta si u liječenju starije čeljadi. - Kreb je bio star. Bio je hrom i patio j; od zglobobolje. Od Ize sam naučila kako pomoći. Zatim sam pomagala i drugima u Plemenu. -. Ejla zastade i podiže pogled sa svoje smjese. - Mislim da i Krozija pati od staračkih bolesti. Želje la bih joj pomoći. Što misliš, hoće li se usprotiviti? - Ona ne voli priznati da stari - reče Mamut. - Bila je ljepotica u mladosti, ali mislim da imaš pravo. Možeš je pitati, ali smisli neki način da joj ne povrijediš ponos. To je sve što joj je preostalo. Ejla se složi. Kad je oblog bio gotov, Mamut svuče odjeću. - Dok miruješ s oblogom - reče ona - stavit ću prah od korijena jedne druge biljke na žeravicu da udišeš dim. Od toga ćeš se oznojiti, a dobro je za ublažavanje bolova. Potom, prije spavanja večeras, imam novu otopinu za zglobove. Jabučni sok i žestoki korijen... - Hoćeš reći: hren? Korijen koji Nezija stavlja u hranu? - Da, mislim da je to. Hren s jabučnim sokom i s Talutovom bozom zagrijat će ti kožu i meso ispod kože. Mamut se nasmija. - Kako si uspjela nagovoriti Taluta da ti dade bozu za vanjsku upotrebu?
Ejla se nasmiješi. - On voli "čarobni lijek za iduće jutro". Rekla sam mu da ću ga za njega uvijek praviti - reče stavljajući debeo, ljepljiv, vruć ljekoviti oblog na starčeve bolne zglobove. On je ležao nauznak, sklopljenih očiju. - Ova ruka dobro izgleda - reče Ejla obrañujući ruku koja je nekoć bila slomljena. - Mislim da je prijelom bio vrlo težak. - Da, prijelom je bio težak - reče Mamut otvarajući oči. Pogleda Ridaga koji je sve upijao. Starac nikome nije pričao o svom iskustvu osim Ejli. Zastao je, zatim odlučno nastavio: -Vrijeme je da saznaš, Ridag. Kad sam u mladosti putovao, pao sam s klisure i slomio ruku. Lutao sam u bunilu i napokon dospio u tabor zbitoglavaca, meñu ljude Pleme na. S njima sam živio neko vrijeme. - Zato brzo učiš moje znakove! - nasmiješi se Ridag. Mislio sam da si pametan. - Ja jesam vrlo pametan, mladiću - reče Mamut, uzvra ćajući smiješak. - Ali sjetio sam se i nekih znakova, kad me Ejla podsjetila. Ridagov se smiješak proširi. Osim Nezije i ostalih članova Lavljeg ognjišta, njih dvoje su mu bili najdraži na svijetu, a nikad nije bio sretan kao otkad je došla Ejla. Prvi put u životu mogao je govoriti, sporazumijevati se s drugima, mogao je čak navesti nekoga na smiješak. Gledao je kako Ejla liječi Mamuta, čak je i on mogao shvatiti koliko je upućena i dosljedna. Kad ga je Mamut ponovno pogledao, Ridag mu dade znak: - Ejla je dobra vidarica. - Plemenske vidarice su vrlo spretne, od njih je učila. Nitko mi ne bi mogao bolje izliječiti ruku. Koža je bila rasje čena, zemlja ušla u ranu, a iznutra je virila slomljena kost. To je izgledalo kao komad životinjskog mesa. Jedna žena, Uba, sve je očistila i namjestila, tako da nije bilo otekline ni gnoja ni groznice. Kad je rana zacijelila, mogao sam se opet služiti rukom. Tek ovih posljednjih godina katkad osjetim bolove. Ejla je učila od unuke žene koja mi je namjestila ruku. Rekli su mi da su nju smatrali najboljom od svih - izjavi Mamut, promatrajući kako će Ridag reagirati. Dječak ih je gledao upitno, čudeći se kako su mogli poznavati iste ljude. - Da. I Iza je bila najbolja, kao njezina majka i baka reče Ejla završavajući previjanje. Nije obraćala pažnju na nijemi razgovor izmeñu dječaka i starca. -Znala je sve stoje znala njezina majka, imala je majčino pamćenje i bakino pamćenje. Ejla pomače nekoliko kamenova iz vatre bliže Mamutovu ležaju, skupi malo žive žeravice s dva štapa i stavi je na kamenje, zatim po njoj prosu prah od korijena kozje krvi. Poñe po pokrivače za Mamuta, ali dok ga je njima umatala, on se pridiže na lakat i zamišljeno je pogleda. Ljudi iz Plemena različiti su od nas, ali tako da mi to pretežno ne shvaćamo. Nije razlika u tome što ne govore, ili što govore na drukčiji način. Razlika je u tome što oni misle malo drukčije nego mi. Ako je Uba, ta žena što me je liječila, bila baka tvoje Ize, i ako je Iza učila iz pamćenja svoje majke i bake, kako si ti učila, Ejla? Ti nemaš plemensko pamćenje. Mamut primijeti nelagodnu promjenu na njezinu licu i uzdah prije nego što je poniknula pogledom. - Ili ga možda imaš? Ejla ga pogleda, pa opet obori oči. - Ne, ja nemam plemensko pamćenje - reče. Ali...? Opet ga Ejla pogleda. - Što ti znači to "ali"? - upita. Lice joj je bilo snuždeno, gotovo uplašeno. Onda je opet spustila pogled.
Ti nemaš plemensko pamćenje, ali... imaš nešto... nešto od Plemena, zar ne? Ejla nije dizala glavu. Kako on to može znati? Nikad to nije nikome rekla, čak ni Džondalaru. Jedva je to i sama sebi priznavala... ali poslije toga nikad više nije bila posve ista osoba. Dogañalo se katkad... dolazilo joj je. Ima li to neke veze s tvojim izlječiteljskim vještina ma? - upita Mamut. Ona diže pogled i odmahnu glavom. - Nema -reče, a očima ga zamoli da joj vjeruje. - Iza me učila, bila sam vrlo mlada, manja od Rugije kad sam počela. Iza, je znala da nemam pamćenje, ali ona me učila da pamtim, poticala me da joj stalno ponavljam, tako nisam mogla zaboraviti. Bila je veoma strpljiva. Neki su joj govorili da je luda što me uči; da sam glupa, da ne mogu pamtiti... Ona im je rekla da nije tako; da sam samo različita. A ja nisam htjela biti različita. Sama sam se vježbala da pamtim. Govorila sam u sebi, stalno, stalno, sve što me Iza učila. Našla sam sama put kako da pamtim. Onda sam počela brzo učiti da ne misle da sam glupa. Ridagove su oči bile krupne i okrugle. On je znao kako se osjećala, bolje nego itko drugi; a prije toga nije upoznao nikoga tko se tako osjećao. Mamut je pogleda s čuñenjem. - Tako si zapamtila Izino "pamćenje"! To je pravi podvig. Njihovo pamćenje seže naraštaje i naraštaje unatrag, zar ne? Ridag je pozorno slušao, osjećajući da je riječ o nečem što je za njega vrlo važno. Da - reče Ejla - ali nisam naučila cijelo njezino pamćenje. Iza me nije mogla naučiti sve što je znala. Rekla mi je da ni sama ne zna koliko zna, ali me je podučila kako ću učiti; kako ću ispitivati, kako ću paž ljivo iskušavati. Poslije, kad sam bila starija, rekla mi je da sam njena kći, da sam izlječiteljica njezine loze. Pitala sam je kako mogu polagati pravo na njezinu lozu. Ja nisam njezina prava kći. Nisam ni članica Plemena, nemam njihova pamćenja. Ona mi je tad rekla da imam
nešto drugo, nešto što je dobro kao pamćenje, možda i bolje. Iza je mislila da sam se rodila u lozi neke izlječiteljice meñu Drugima, u najboljoj lozi, kao što je njezina loza bila najbolja; i da sam zbog toga izlječiteljica njezine loze. Rekla je da ću jednog dana biti najbolja. - Znaš li što je time mislila? Znaš li što nosiš u sebi? upita Mamut. - Da, mislim da znam. Kad netko nije zdrav, ja vidim što mu je. Vidim pogled očiju, boju lica, mirišem dah. Raz mišljam o tome. Katkad na prvi pogled znam, katkad znam što treba pitati. Onda pravim lijek da pomognem. Lijek nije uvijek isti. Katkad je to novi lijek, kao boza u otopini za zglobove. - Možda je tvoja Iza imala pravo. Najbolji izlječitelji imaju taj dar - reče Mamut, malo se zamisli, nečeg se sjeti, pa nastavi: - Zapazio sam jednu razliku izmeñu tebe i izlječitelja koje sam poznavao, Ejla. Ti se služiš biljem i drugim lijekovima, a mamutovski izlječitelji prizivaju i duhove u pomoć. - Ja ne poznajem svijet duhova. U Plemenu su ga poz navali samo mog-uri. Kad je Iza željela pomoć duhova, obraćala se Krebu. Mamut je uporno zurio u oči mlade žene. - Ejla, bi li željela imati pomoć duhova? - Da, ali nemam mog-ura da ga pitam.
- Ne moraš nikog pitati. Možeš biti sama svoj mog-ur. - Ja? Mog-ur? Ali ja sam žena. Žena u Plemenu ne može biti mog-ur - reče Ejla, zaprepastivši se zbog toga prijedlo ga. - Ali ti nisi žena iz Plemena. Ti si Ejla Mamutovka. Ti si kći Mamutova ognjišta. Najbolji mamutovski izlječitelji poz naju duhove. Ti si dobra izlječiteljica Ejla, ali kako možeš biti najbolja ako ne možeš zaiskati pomoć iz svijeta duhova? Ejla je osjećala kako joj se želudac grči od tjeskobe. Ona je izlječiteljica, dobra izlječiteljica, i Iza je rekla da će jednog dana biti najbolja. Sad joj Mamut kaže da ne može biti najbolja bez pomoći duhova i vjerojatno je u pravu. Iza je uvijek iskala pomoć od Kreba, zar ne? Ali ja ne poznajem svijet duhova, Mamut - reče Ejla, osjećajući se izgubljeno, gotovo očajno. Mamut se nagnu k njoj, osjećajući da je nastupio pravi čas i izvlačeći iz nekog unutarnjeg izvora moć prinude. Da, ti ga poznaješ - reče zapovjednim glasom - je li tako, Ejla? Njezine se oči razrogačiše od straha. - Ja ne želim poznavati svijet duhova! kriknu. - Ti se toga svijeta bojiš samo zato što ga ne razumiješ. Ja ti mogu pomoći da ga shvatiš. Mogu ti pomoći da se njime poslužiš. Roñena si za Mamutovo ognjište, roñena si za Majčina tajanstva, bez obzira na to gdje si se rodila i kamo si pošla. Ne možeš od toga pobjeći, to te vuče k sebi i traži te. Umaknuti ne možeš, ali vježbanjem i razumijeva njem možeš time ovladati. Možeš postići da tajanstva rade za tebe. Ejla, ne možeš pobijediti svoju sudbinu, a tvoja je sudbina da služiš Majci. - Ja sam izlječiteljica! To je moja sudbina. - Da, to je tvoja sudbina, da budeš izlječiteljica, ali i to je služenje Majci; a jednog dana možeš biti pozvana da joj služiš na drugi način. Moraš biti spremna. Ejla, ti želiš biti najbolja izlječiteljica, zar ne? Čak i kad znaš da se neke bolesti ne mogu izliječiti samo lijekovima i njegovanjem. Kako ćeš izliječiti nekoga tko više ne želi živjeti? Koji lijek daje nekom volju da se oporavi nakon teške ozljede? Kad netko umre, što ćeš dati onima koji ostaju iza njega? Ejla spusti glavu. Da je netko znao što je njoj trebalo dati nakon Izine smrti, možda ne bi bila izgubila mlijeko i prepustila sina drugim ženama da ga doje zajedno sa svojom djecom. Da li bi znala što bi učinila kad bi se slično desild nekome koga voli? Bi li joj poznavanje svijeta duhova pomoglo da dozna što treba Činiti? Ridag je promatrao napeti prizor, znajući da su ga načas zaboravili. Bojao se pomaknuti, plašio se da ih ne omete u nečem vrlo važnom, premda nije znao što je to. Ejla, čega se bojiš? Što se dogodilo da si se odstrani la? Pričaj mi o tome - reče Mamut toplim, uvjerljivim gla som. Ejla naglo ustade. Uze topla krzna i njima umota starog vrača. - Moram te pokriti, mora biti toplo da bi oblozi djelovali - reče, očevidno rastresena i uzbuñena. Mamut se opruzi, dopusti joj bez pogovora da nastavi liječenje, shvaćajući da joj treba vremena. Ona poče hodati, nervozna i uznemirena, izgubljenih očiju, zureći u daljinu ili u neku svoju unutrašnju scenu. Okrenu se zatim i suoči se s njim.
- Nisam to namjerno učinila! - reče. - Što nisi namjerno učinila? - reče Mamut. - Ušla u spilju... vidjela mog-ure. - Kad si ušla u tu spilju, Ejla? - Mamut je poznavao odredbe koje su zabranjivale ženama da sudjeluju u ple menskim obredima. "Vjerojatno je učinila nešto što nije smjela, prekršila neki tabu", pomisli. - Za vrijeme Plemenskog zbora. - Išla si na Plemenski zbor? Oni održavaju Zbor svakih sedam godina, je li tako? Ejla potvrdi glavom. Prije koliko vremena je bio taj Zbor? Ona je morala stati, razmisliti, i to joj je pribiranje malo razbistrilo um. Dark je baš tada roñen, u proljeće. Idućeg ljeta... bit će sedam godina! Idućeg je ljeta Plemenski zbor. Pleme će ići na Zbor, vratit će Uru. Ura će se spariti s Darkom. Moj će sin uskoro biti muškarac! - Zaista, Ejla? Imat će samo sedam godina kad ga spare? Tvoj će sin tako mlad postati muškarcem? - upita Mamut. - Ne, ne tako mlad. Možda za tri, četiri godine. On je... kao Druvez. Još nije muškarac. Ali Urina me majka molila za Darka, da joj ga dam za Uru. I ona je dijete miješa nih duhova. Ura će živjeti s Brunom i Ebrom. Kad Dark i Ura budu dovoljno zreli, sparit će se. Ridag je gledao Ejlu ne vjerujući očima. Nije razumio sve o čemu se govorilo, ali jedno mu se činilo sigurnim. Ona ima sina, miješanog sina poput njega, i on živi u Plemenu! Što se dogodilo na Plemenskom zboru prije sedam godina, Ejla? - upita Mamut, ne želeći prijeći preko toga kad mu se već učinilo da je tako blizu Ejlina pristanka da počne učiti, iako je potegla neka zanimljiva pitanja o kojima bi rado poslije razgovarao. Bio je uvjeren da je to nadasve važno, da je to bitno za Ejlu. Ejla sklopi oči s izrazom patnje. - Iza je bila previše bolesna da bi pošla. Rekla je Brunu da sam ja izlječiteljica, da Brun obavi obred. Rekla mi je kako ću žvakati korijenje za piće mog-ura. On je rekao da mi ne može pokazati. Da je... previše sveto mjesto za vježbanje... da me mog-uri ne žele na Zboru, jer nisam iz Plemena. Ali nitko drugi nije znao obrede, samo Izina loza. I napokon je pristao. Iza me uputila da ne gutam sok dok žvačem, da pljujem u zdjelu, ali nisam mogla. Malo sam progutala. Poslije mi se zamutilo u glavi, ušla sam u spilju, slijedila vatre, našla mog-ure. Oni me nisu vidjeli, ali Kreb je znao. Ponovno se uzbudila, koračala je gore-dolje. - Bilo je mračno, kao neka duboka rupa, i kao da sam padala. -Skupi se u ramenima, protrlja ruke, kao da joj je hladno. -Onda je došao Kreb... On me poveo sa sobom... Umukla je i opet se ushodala. Napokon se zaustavila i progovorila: - Poslije je Kreb bio vrlo ljut, i nesretan. A ja sam se promijenila. Nikad nisam rekla, nikome... ali katkad mislim da se vraćam onamo... i strah me hvata. Mamut je čekao da vidi je li završila. Naslućivao je kroz što je prošla. Njemu je bilo dopušteno da prisustvuje Obredu. Služili su se nekim biljkama na jedinstven način, i on je doživio nešto nedokučivo. Pokušavao je, ali nikad nije uspio obnoviti taj doživljaj, čak ni kad je postao Mamut. Upravo je zaustio da nešto kaže, kad se opet javila Ejla. Katkad želim baciti taj korijen, ali Iza mi je rekla da je svet. Trebalo je nekoliko časaka da shvati značenje Ejlinih riječi, ali tada zamalo da nije skočio na noge od preneraže-nosti.
- Kažeš li to da imaš korijen kod sebe? - reče on, uvi ñajući da teško svladava uzbuñenje. - Kad sam pošla, uzela sam torbu s lijekovima. Korijen je u torbi, u posebnoj crvenoj vrećici. - Ali, je li još dobar? Kažeš da si otišla prije više od tri godine. Zar nije izgubio snagu za to vrijeme? - Ne, pripremljen je na poseban način. Kad se korijen osuši, može dugo trajati. Mnogo godina. - Ejla - poče Mamut, pokušavajući dati pravo znače nje svojim riječima - moglo bi biti vrlo sretno što ga još imaš. Znaš, najbolji put za nadvladavanje straha je suočava nje s njim. Bi li htjela ponovno pripremiti taj korijen? Samo za tebe i mene? Ejla se strese od te pomisli. - Ne znam, Mamut. Ne bih htjela. Plašim se. Ne mislim odmah - reče on. - Najprije se moraš vježbati i spremiti za to. I to bi trebalo da bude poseban obred, s dubokim značenjem i važnošću. Možda. Možda o Proljetnoj svečanosti, o početku novog života. - Vidje da se ona ponovno trese. - Ovisi o tebi, ali ne moraš sada odluči Jean M. Auel LOVCI NA MAMUTE Izdavač ČCP DELO OUR GLOBUS, Izdavačka djelatnost ZAGREB Za izdavača TOMISLAV PUŠEK Oprema BRONISLAV FAJON Naklada Tisak Tiskara Rijeka, . ISBN --ti. Tražim samo dopuštenje da započnemo vježbe i pripreme. Kad grane proljeće, ako ne budeš spremna, možeš odbiti. Što su vježbe? - upita Ejla. Prvo, htio bih te naučiti neke pjesme i nabrajalice, i kako se treba služiti mamutovom lubanjom. Zatim, što zna če neki simboli i znakovi. Ridag je gledao kako ona sklapa oči i mršti se. Nadao se da će pristati. Upravo je naučio više o narodu svoje majke nego što je dotad znao, ali želio je još više doznati. Ako Mamut i Ejla predviñaju svečanost s plemenskim obredima, sigurno će mu se pružiti prilika. Kad je Ejla otvorila oči, bile su pomućene. Teško je progutala pljuvačku, ali je ipak potvrdno kimnula. - Da, Mamut. Pokušat ću da se suočim sa strahom od svijeta duhova, ako mi ti pomogneš. Dok je Mamut lijegao, nije opazio kako Ejla steže ukrašenu kesicu što joj je visila o vratu.